Prirodoslovno-matematički fakultet; Matematički odjel

Integracija djece s posebnim potrebamaSeminar iz kolegija Didaktika

Antonia Dolibašić, pmi6/1/2008

SadržajPredgovor...........................................................................................................................................2

Uvod...................................................................................................................................................3

Definicije i zakoni koji se odnose na integraciju djece s posebnim potrebama..................................4

Definicije.........................................................................................................................................4

Zakoni.............................................................................................................................................4

Kako to izgleda na papiru...................................................................................................................7

Obitelj.............................................................................................................................................7

Život u zajednici..............................................................................................................................8

Odgoj i obrazovanje........................................................................................................................8

Rekreacija, razonoda i šport.........................................................................................................11

Udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvu........................................................................12

Kakva je situacija u stvarnosti...........................................................................................................14

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj-statistika i problemi................................................14

Građani drugog reda....................................................................................................................15

Stanje u osnovnim školama..........................................................................................................15

Intervjui s profesoricom i psihologicom Osnovne škole „Vrbani“.........................................................16

Intervju s profesoricom....................................................................................................................16

Intervju s psihologicom....................................................................................................................22

Zahvale.................................................................................................................................................27

Literatura..............................................................................................................................................28

Integracija djece s posebnim potrebama

PredgovorPotaknuta nedavnim životnim iskustvom odlučila sam obraditi ovu temu. Naime, u razgovoru prijateljica mi se potužila kako ljudi nemaju razumijevanja za invalide, osobito za djecu s posebnim potrebama-općenito za drugačije od sebe. Naime, njezino 'najdraže sunce' treba ove jeseni krenuti u školu. Već se nekoliko mjeseci unaprijed, poučena iskustvom traženja vrtića, raspitivala po školama o mogućnosti upisa svoje curice. Pričala mi je o problemima, nerazumnim zahtjevima i propisima, hrpi papirologije, ...

I, kao da se to i moralo dogoditi, nakon našeg razgovora, dok smo čekale tramvaj na stanici na nju je došao i jedan slijepac. Ljudi su bili pristojni. Nažalost, i vrlo hladni. Ona mi je sama na to skrenula pažnju. Svi su se odmicali i puštali ga da nesmetano prođe, no nitko mu nije ponudio pomoć.

Razgovor je, naravno, krenuo u tom smjeru. Rekla mi je kako su ljudi u načelu pristojni prema invalidima, sklanjaju im se s puta, prepuštaju im mjesta u tramvaju, kažu im koliko je sati i slično. Problem je u hladnoći pristupa ili pak s druge strane, sažaljenju. Zapravo nisu 'normalni' krivi. Problem je u tome što se nedovoljno često imaju priliku susresti i družiti s 'drugačijima', upoznati ih-njihove potrebe i želje, strahove i probleme, poteškoće, ali i nadanja i volju za životom, želju za bliskošću s drugim ljudima, ... Kada bi se već kao djeca „navikavali“ na 'onakve', bilo bi i nama i njima olakšano zbližavanje, bili bi srušeni zidovi nepovjerenja, straha i nesigurnosti.

Kad sam malo bolje razmislila o njenim riječima, shvatila sam da ću i ja uskoro biti profesorica i da mogu mnogo učiniti kako bih 'normalnoj' djeci bar malo približila taj skriveni i zaista čarobni svijet u kojem žive 'drugačiji'. Iako je ponekad taj i takav život težak, ipak je pun radosti, a mi ga možemo učiniti još ispunjenijim i svrhovitijim.

Upravo zato sam, kao buduća profesorica koja će uskoro dobiti zadatak da izvede mlade umove na pravi put odlučila ovoj temi posvetiti pažnju koju zaslužuje. Moj glas i utjecaj su sitni, no ako promijenim stav bar jedne osobe to će mi mnogo značiti. Samo jedan osmijeh 'drugačijeg' djeteta u igri s 'normalnim' mijenja bar dva mala svijeta koji time postaju još savršeniji...

Zato vas pozivam na putovanje u kojem ćete otkriti mnogo malih svjetova koji su zanimljivi i predivni svaki na svoj način. Pozivam vas na mijenjanje prvenstveno svoga svijeta (kao što se promijenio i moj), a onda i na promjenu svih svjetova oko vas!

UvodKako za ovu temu zapravo i ne postoji literatura, odlučila sam ovaj seminar napisati na pomalo nestandardan način.

Sama tema je prilično „teška“, stoga sam pokušala isključiti subjektivnost. Naime, onu malu količinu literature koju sam pronašla, pokušala sam nadopuniti intervjuima. Smatrala sam da ću tako najbolje prikazati stvarnu situaciju u kojoj ćemo se mi kao budući profesori naći za koji mjesec.

Želja mi je bila uputiti vas i savjetovati kako se ponašati u situacijama koje će nas zateći kad jednom uđete u školu, a kako to bolje učiniti nego tako da iskoristimo i učimo na iskustvima ljudi koji se svakodnevno nalaze u takvoj situaciji?!

Početak seminara odnosi se na zakonske propise-onako kako bi trebalo biti, glavni dio seminara sam posvetila stvarnom stanju-onako kako zapravo jest, a završni dio čine intervjui koji bi vam trebali pokazati put i pomoći vam u vašem radu.

Definicije i zakoni koji se odnose na integraciju djece s posebnim potrebama

DefinicijeOsoba s invaliditetom je svaka osoba koja je zbog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, privremenog ili trajnog, prošlog, sadašnjeg ili budućeg, urođenog ili stečenog pod utjecajem bilo kojeg uzroka, izgubila ili odstupa od očekivane tjelesne ili fiziološke strukture te je ograničenih ili nedostatnih sposobnosti za obavljanje određene aktivnosti na način i u opsegu koji se smatra uobičajenim za ljude u određenoj sredini.

Sheratonskom deklaracijom iz 2003. godine izjednačila se terminologija koju koristi međunarodna zajednica osoba s invaliditetom, te se za odrasle osobe koristi naziv – osobe s invaliditetom, a za djecu – djeca s teškoćama u razvoju.

Hrvatski nacionalni obrazovni standard i Nastavni plan i program za osnovne škole, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2006. uvode termin „učenici s posebnim obrazovnim potrebama“, u skladu sa socijalno-obrazovnim pristupom učanicima teškoćama u razvoju.

Zakoni

OpćenitoVlada Republike Hrvatske donijela je novi dokument – Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine s ciljem napretka i osnaživanja zaštite prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Stvaranje sveobuhvatnoga domaćega pravnog okvira pretpostavlja i kontinuirano praćenje razvoja međunarodnih standarda, kako bi se osobama s invaliditetom osigurala najviša razina suvremene zaštite, pristupačnost svim pravima i njihovo ostvarivanje bez diskriminacije.

U Repubilci Hrvatskoj se politika prema osobama s invaliditetom zasniva na suvremenim međunarodnim standardima, koji uključuju i temeljna načela ljudskih prava kao što su načelo nediskriminacije, načelo međuzavisnosti i nedjeljivosti svih ljudskih prava, što čini nužnim ostvarivanje pristupačnosti svih građanskih i političkih, kao i socijalnih, kulturnih i gospodarskih prava osobama s invaliditetom.

Pri tome Vlada Republike Hrvatske surađuje s udrugama osoba s invaliditetom kako bi se pridonijelo integraciji osoba s invaliditetom u tokove društva.

Međunarodni okvirMeđunarodni pravni instrumenti koje je Republika Hrvatska ratificirala čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.

Republika Hrvatska već je svojim dosadašnjim praćenjem, odnosno usvajanjem međunarodne regulative pokazala pripadnost krugu demokratskih zemalja koje uvažavaju načela demokracije, pravne države i vladavine prava, te poštivanja ljudskih prava.

Republika Hrvatska je u svoj pravni sustav ugradila načela Opće deklaracije o ljudskim pravima, te je postala stranka: Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Konvencije protiv mučenja i drugih oblika nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvencije o pravima djeteta, kao i njihovih dodatnih protokola.

Ujedinjeni narodiKonvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda rezultat je kontinuiranog i učinkovitog djelovanja osoba s invaliditetom u svojim sredinama, ali i njihovoj aktivnosti na globalnoj razini.

Svrha Konvencije o pravima osoba s invaliditetom sadržana je u njezinom 1. članku koji ju definira kao „unaprjeđivanje, zaštitu i osiguranje punog i ravnopravnog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom i unapređenje njihovog urođenog dostojanstva“. Tematska područja Konvencije sastoje se od općih načela kao što su: nediskriminacija, sudjelovanje i uključivanje u društvo, poštivanje razlika, jednake mogućnosti, pristupačnost, jednakost između muškaraca i žena, te poštivanje djece s teškoćama u razvoju.

Vijeće EuropeKljučni dokument koji usmjerava djelovanje europskih država na ovom području je Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006.-2015.

Republika Hrvatska je ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe i sve dosadašnje protokole-instrumente kojima se jamče građanska i politička prava pojedincima, te se zabranjuje diskriminacija po bilo kojoj osnovi, a što se odnosi i na osobe s invaliditetom.

Posebno je važan Protokol br. 12 uz Konvenciju koji sadrži odredbu o općoj zabrani diskriminacije i omogućuje osobama s invaliditetom u zemljama strankama (i Republika Hrvatska) rješavanje sporova pri Europskom sudu za ljudska prava.

Članak 15. Europske socijalne povelje propisuje kako svaka osoba s invaliditetom ima pravo na profesionalnu izobrazbu, kao i na socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju, neovisno o podrijetlu i naravi svog invaliditeta, uz istovremeno obvezivanje država stranaka na poduzimanje odgovarajućih mjera u cilju ostvarenja navedenih prava.

Europska unijaČlanak 1. Ugovora iz Amsterdama uvodi poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda kao jedno od zajedničkih načela na kojima počiva ustrojstvo Europske unije, te propisuje i omogućava poduzimanje mjera u cilju suzbijanja diskriminacije s različitih osnova s konkretno navedenim invaliditetom.

Povelja o temeljnim pravima Europske unije predstavlja dokument u kojem se na jednom mjestu jamče politička i građanska prava, štiti dostojanstvo čovjeka, zabranjuje diskriminacija i to konkretnima navođenjem invaliditeta, te traži uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice.

Tijekom 2002. godine donesena je Madridska deklaracija kojom se proklamiraju prava osoba s invaliditetom kao punopravnih, integriranih i nediskriminiranih građana s ravnopravnim pristupom svim društvenim bogatstvima.

Nacionalni okvirUstav Republike Hrvatske predstavlja temeljni pravni okvir za uređivanje odnosa na svim područjima koja se tiču ljudskih prava, kao i suzbijanja diskriminacije. U članku 3. proklamirano je načelo jednakosti kao najviša vrednota ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava, a odredbom članka 14. jamče se prava i slobode, neovisno o bilo kojoj osnovi diskriminacije. Sve navedeno u potpunosti je primjenjivo i na područje osoba s invaliditetom, dok konkretna odredba predstavlja najužu poveznicu ove kategorije s Ustavom u članku 57. koji jamči posebnu skrb države u zaštiti osoba s invaliditetom i pri njihovu uključivanju u život. Prava djece s teškoćama u razvoju dodatno se štite člankom 63. kojim se uspostavlja njihovo pravo na posebnu njegu, obrazovanje i dobrobit.

Uz brojne zakone poticaj za daljni napredak u području zaštite osoba s invaliditetom daje Program Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju koji je socijalno usmjeren i počiva na načelima socijalne pravde i održive skrbi za sve, te na potrebi poštivanja dostojanstva i ravnopravnosti, kao i ostvarivanja jednakih mogućnosti svih građana.

1997. godine osnovano je Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom kao savjetodavno i stručno tijelo Vlade sa zadaćom upućivanja prijedloga, mišljenja i tručnih obrazloženja u području stanja, zaštite i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, te provođenja aktivnosti usmjerenih na njihovu dobrobit. Povjerenstvo se sastoji od 21 člana, 11 predstavnika civilnog društva, od kojih su 6 osobe s invaliditetom, te 10 predstavnika državne uprave i znanstvenih institucija.

Neki već donešeni zakoni:

2001.: Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom 2003.: Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006. godine 2005.: Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom 2007.: Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine

Cilj Nacionalne strategije je učiniti hrvatsko društvo što osjetljivijim i prilagođenijim za nužne promjene u korist izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom, odnosno stvoriti uvjete za njihovo aktivno uključivanje i ravnopravno sudjelovanje u društvu, poštivanje urođenog dostojanstva i uvažavanje posebnih interesa, te sprečavanje bilo kakve diskriminacije i snaženje svih oblika društvene solidarnosti.

Kako to izgleda na papiru

ObiteljUvažavajući obitelj kao najvišu društvenu vrijednost Vlada Republike Hrvatske osnovala je ministarstvo nadležno za obitelj-Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Uloga države je poticanje punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u obiteljskom životu, promicanje njihovih prava na osobni integritet i kontinuirano poboljšanje zakonodavstva u svrhu sprečavanja diskriminiranja djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom. S ciljem sveobuhvatne skrbi o ovoj populaciji Vlada Republike Hrvatske donijela je niz zakona (vidi poglavlje Nacionalni okvir).

U politici prema osobama s invaliditetom težište se stavlja na aktivni pristup, što podrazumijeva nastojanje da osobe s invaliditetom, u mjeri i uvijek kad je to moguće, same kontroliraju uvjete vlastita života, podrazumijevajući i akcije vezane uz njihovu rehabilitaciju.

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je pokrenulo i podupire mnoge projekte kao što su: „Razvojni integracijski programi za ranu intervenciju i provedba pilot projekta rane intervencije u obitelji“, „Program sustavne psihosocijalne podrške djeci koja skrbe za roditelje s invaliditetom“, ...

Ciljevi takvih projekata su:

Unaprijediti izvaninstitucijske oblike potpore Odgajati i obrazovati djecu s teškoćama u razvoju i mlade osobe s invaliditetom za partnerske i obiteljske uloge Jačati svijest o potrevi poštivanja prava na privatnost osoba s invaliditetom i njihovih obitelji Razvijati svijest o potrebi cjeloživotne naobrazbe za ulogu kompetentnog roditelja Osigurati dostupnost informacija djeci s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja Uspostaviti mrežu psihosocijalne podrške djeci koja skrbe o roditeljima s invaliditetom Jačati društvenu svijest o vrijednostima obitelji i značaju kvalitetnoga obiteljskog života za razvoj djeteta s teškoćama

Mjre koje će poduzeti:

1. Međuresornom suradnjom kontinuirano organizirati aktivnosti s ciljem promicanja obiteljskih vrijednosti i senzibilizacije javnosti2. Osigurati osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji što neovisnije planiranje života3. Osigurati osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima privatnost4. Pripremiti djecu s teškoćama u razvoju i mlade osobe s invaliditetom za partnerske odnose, roditeljstvo i obiteljski život5. Osigurati različite oblike kvalitetne izvaninstitucijske podrške osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji radi omogućavanja slobode izbora6. Provoditi edukaciju i informiranje roditelja djece s teškoćama u razvoju, kao i roditelja s invaliditetom te članova njihovih obitelji

Život u zajedniciU Republici Hrvatskoj su osigurani zakonski preduvjeti za promicanje i poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, kao i njihovu uključenost i stvaranje jednakih mogućnosti života u zajednici. Radi unapređivanja uključenosti djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom na području obrazovanja trebaju se otkloniti sve građevinske prepreke, uskladili programi, uvesti didaktička pomagala i dodatno educirati osoblje.

U području zapošljavanja, uz fizičke prepreke, najveći problem čine predrasude o osobama s invaliditetom i njihovim mogućnostima i radnoj sposobnosti, čemu pridonosi i neusklađenost dosadašnjih obrazovnih procesa s potrebama tržišta rada.

Na području zdravstvene skrbi uz problem pristupačnosti zdravstvenim ustanovama, poseban problem čini nedostupnost nekih dijagnostičkih i terapeutskih usluga, te nedovoljna educiranost djelatnika u zdravstvu o potrebama osoba s invaliditetom i odgovarajućoj skrbi o njima.

Kako bi se osigurala dodatna potpora obitelji, osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, uz postojeće centre za socijalnu skrb u županijama Republike Hrvatske osnivaju se Obiteljski centri. Značajnu potporu uključivanju u zajednicu za osobe s najtežom vrstom i stupnjom invaliditeta čini uvođenje instituta osobnog asistenta, kojim se ovoj populaciji pruža mogućnost neovisnijeg planiranja života i uključivanja u život zajednice.

Ciljevi:

Omogućiti osobama s invaliditetom što je moguće neovisnije planiranje života i život u zajednici Osigurati mogućnost da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim nametnutim načinom života Osigurati širok raspon kvalitetne podrške na razini zajednice kako bi se osobama s invaliditetom omogućila sloboda izbora i osigurala odgovarajuća kvaliteta života u zajednici

Mjere:

1. Osigurati usklađeni pristup u pružanju kvalitetnih usluga podrške u zajednici2. Osigurati kvalitetne usluge u zajednici te alternativne oblike smještaja koji omogućavaju prijelaz iz smještaja u ustanovama na život u zajednici 3. Osigurati dopunske usluge i druge kapacitete s ciljem potpore obitelji4. Edukacija djelatnika javnih službi s ciljem kvalitetnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u život zajednice

Odgoj i obrazovanjeKvalitetno obrazovanje jedno je od prioritetnih područja brojnih međunarodnih i nacionalnih dokumenata koji se odnose na aktivnosti države u korist djece i mladih.

Izradom Nacionalne strategije, usklađene s Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010. Ministarstva znanaosti, obrazovanja i športa, te Nacionalnim planom aktivnosti za prava i interese djece od 2006.-2012. godine, kao i drugim međunarodnim dokumentima, utvrđuju se mjere i aktivnosti koje trebaju nastaviti zacrtanu politiku u sustavu odgoja i obrazovanja, te nove koje će

osigurati prava djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom i unaprijediti te ujednačiti kvalitetu cjelokupnoga sustava na državnoj razini.

Obrazovanje je sveobuhvatno, odnosi se na sva životna razdoblja, od predškolskoga do profesionalnoga obrazovanja i usavršavanja, te cjeloživotnoga učenja. U odnosu na učenike s teškoćama u razvoju temeljno je nastojanje učiniti odgojno-obrazovni sustav dostupnim svima, te unaprijediti profesionalno usavršavanje učitelja i nastavnika u cilju ostvarenja načela Škola za sve.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa je 2005. u suradnji s predstavnicima civilnog sektora pokrenulo projekt „Mreža škola bez arhitektonskih barijera“ kako bi se utvrdilo stanje i potrebe glede prilagodbe školskih prostora učenicima s većim motoričkim oštećenjima. Time su se prvi put u Hrvatskoj osigurali uvjeti za donošenje plana mreža škola po kriteriju pristupačnosti (rampa, sanitarni čvor, dizalo, pokretna traka). Krajnji je cilj projekta prostorna prilagodba škola kako bi se djeci s većim motoričkim oštećenjima omogućilo pohađanje osnovne škole u sredini koja im je bliska.

Novim nastavnim planom i programom za osnovnu školu, donesenim 2006. godine, predviđaju se fleksibilne sadržajne ponude i oblici rada u korist integriranog školovanja učnika s teškoćama u razvoju. Trenutno u sustavu predškolskog odgoja i naobrazbe ima oko 146.469 polaznika, od čega je 2.816 (1,92%) integrirane djece s teškoćama u razvoju, dok je u sustavu osnovnog odgoja i obrazovanja 385.535 učenika, od čega je integrirano 11.943 (3,10%) djece s teškoćama u razvoju.

Sukladno zakonima, za djecu koja zbog svojeg zdravstvenog stanja ne mogu pratiti nastavu u školi, predviđeno je organiziranje „nastave u kući učenika“, a izvode ju nastavnici škole u koju je učenik upisan, s manjim opsegom nastavnih sati od redovitoga programa. U školskoj godini 2005./2006. nastava u kući bila je organizirana za 65 učenika osnovnih škola i 3 učenika srednjih škola.

Za učenike koji se nalaze na duljem bolničkom liječenju osigurana je „nastava u bolnici“, a izvode ju osnovne škole najbliže bolnicama u kojima se učenici liječe.

Ciljevi:

Osigurati nediskriminirajuće zakonodavstvo Razvijati sveobuhvatni sustav odgoja i obrazovanja koji može odgovoriti na različite potrebe svojih polaznika u njima bliskoj sredini Osigurati dostupnost redovnog odgojno-obrazovnog sustava na svim razinama Osigurati podršku učenicima integriranim u redovno obrazovanje uz zajedničko djelovanje specijaliziranih ustnanova Osigurati školovanje temeljeno na individualiziranom odgojno-obrazovnom planiranju i fleksibilnim organizacijskim modelima Osigurati trajni profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih djelatnika na svim razinama za stjecanje kompetencija za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom Osigurati sadržaje u studijskim programima koji pridonose kompetencijamaodgajateljskih i nastavničkih zanimanja za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom Osigurati planiranje obrazovanja i osposobljavanja djece s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom sukladno njihovim mogućnnostima i zahtjevima tržišta rada Razvijati partnerstvo odgojno-obrazovnih ustanova s obiteljim lokalnom zajednicom, civilnim sektorom i tržištem rada

Mjere:

1. Unaprijediti zakonodavni okvir usmjeren na odgojno-obrazovnu uključenost djece i učenika s teškoćama u razvoju te odraslih osoba s invaliditetom, koji će jamčiti prava jednakih mogućnosti s obzirom na sposobnostiPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Donesen zakon i izrađeni pravilnici o obveznom obrazovanju Izraditi dodatne provedbene propise za uključivanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Izrađen i donešen pedagoški standard2. Izraditi Hrvatski nacionalni obrazovni standard za sve razine obrazovanja u cilju razvoja sveobuhvatnog sustava odgoja i obrazovanja djece i učenika s teškoćama u razvojuPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Izrađen Okvir nacionalnog kurikuluma Izrađeni obrazovni standardi za predškolski odgoj i obrazovanje Izrađeni obrazovni standardi za srednje škole3. Osigurati cjeloživotno učenje osobama s invaliditetom s ciljem učinkovite prohodnosti između faza obrazovanja te između obrazovanja i zapošljavanjaPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Izraditi kvalifikacijski okvir primjerenih zanimanja za osobe s pojedinim vrstama i stupnjevima oštećenja uvažavajući zahtjeve tržišta rada uz već izrađene programe novih zanimanja Razvijati vrednovanje neformalnog i formalnog učenja licencama Poticati istraživanja o kompetencijama mladih s invaliditetom nakon zvršenog osnovnog i srednjeg obrazovanja te ih usporediti s kompetencijama potrebnim na tržištu rada Osigurati cjeloživotno profesionalno informiranje i savjetovanje osoba s invaliditetom kroz službe profesionalnog informiranja i savjetovanja4. Osigurati studijske programe i trajni profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih djelatnika na svim razinama za stjecanje kompetencija za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetomPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Provesti, uz već provedene, studije o sadržajima vezanim uz zadovaoljavanje obrazovnih potreba djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Utvrđene potrebne kompetencije odgojno-obrazovnih djelatnika za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom Utvrđeni programi stručnog usavršavanja te broj i vrsta stručnih osposobljavanja u skladu s potrebama Razrađeni moduli stručnog usavršavanja Izraditi dopusnice za stručno usavršavanje Organizirati tečajeve znakovnog jezika i Braillevog pisma te ostalih specifičnih oblika komunikacije kojima se koriste osobe s invaliditetom5. Podupirati suradnju između državnih tijela i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave radi omogućavanja jednakosti pristupa predškolskom odgoju i školovanju na svim razinama, s posebnim naglaskom na unapređenju stanja u manjim srdinama (seoska, otočna, brdsko-planinska, demografski ugrođena i ratom pogođena područja)Potrebne aktivnosti i njihova provedba:

Osigurati mrežu obrazovnih institucija, učeničkih i studentskih domova bez prostornih prepreka Izvršiti prostorne prilagodbe osnovnih i srednjih škola iz ove mreže Postupno osiguravati primjereni prijevoz učenicima s teškoćama u razvoju obnovom putničke flote u postojećim linijama uključivanjem brodova moderniije tehnologije Osigurati pristupačnost visokih učilišta i fakulteta studentima s invaliditetom6. Osigurati infrastrukturnu potporu učenicima teškoćama u razvojuPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Do 2009. organizirati mrežu odgojno-obrzovnih institucija na regionalnoj razini (referalnih centara) s ciljem pružanja stručne potpore djelatnika posebnih ustanova djelatnicima u redovnom školskom sustavu Osigurati (još više) mobilnih stručnih timova Povećati broj asistenata u nastavi s poznavanjem Braillevog pisma, znakovnog jezika i ostalih oblika komunikacije kojima se učenici koriste Kontinuirana izrada udžbenika, priručnika i radnih bilježnica na Braillevom pismu i uvećanom crnom tisku za učenike s oštećenjem vida, te za ostale učenike s teškoćama u primanju informacija7. Uključiti djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u potupke donošenja odluka koje utječu na njihov životPotrebne aktivnosti i njihova provedba: Osigurati stjecanje vještina za zastupanje i samozastupanje interesa djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom Osposobiti učenike za pružanje vršnjačke pomoći Poticati organizirano djelovanje osoba s iskustvom invaliditeta na zagovaranje, isticanje potreba i zastupanje interesa osoba s invaliditetom

Rekreacija, razonoda i športBrzi razvoj tehnologije i znanosti, kao i njihova primjena u svakodnevnom životu i radu, dovode do brojnih pozitivnih, ali i do značajnih negativnih promjena u odnosu na tjelesno i mentalno zdravlje. Javlja se sve manja potreba za kretanjem, a upravo se ona smatra jednom od osnovnih bioloških potreba koja se spontano zadovoljava obavljanjem svakodnevnih životnih aktivnosti.

Rekreacija, razonoda i šport djeci s teškoćama u razvoju i osobama s inbaliditetom svakodnevno pridonose poboljšanju općeg stanja organizma, smopotvrđivanja i uključivanja u društvenu zajednicu.

Od osobitog su značenja športske i rekreativne aktivnosti koje se organiziraju i provode radi poticanja i promicanja športa djece s teškoćama u razvoju, mladih i studenata s invaliditetom, te osoba s invaliditetom, kao i djelovanje nacionalnih športskih saveza, Hrvatskoga olimpijskog odbora, Hrvatskoga paraolimpijskog odbora i Hrvatskoga športskog saveza gluhih, koje se prema Zakonu o športu smatraju javnim potrebama na državnoj razini.

Ciljevi:

Osigurati osobama s invaliditetom izjednačene mogućnosti sudjelovanja u rekreativnim, športskim aktivnostima i razonodi Osigurati osobama s invaliditetom odgovarajuće upute, obrazovanje i sredstva potrebna za sudjelovanje u rekreativnim, športskim aktivnostima i razonodi

Osigurati pristup športskim, rekreacijskim i turističkim objektima te javinim saniternm objektima Osigurati djeci s teškoćama u razvoju jednak pristup sudjelovanju u igri i razonodi, uključujući te aktivnosti i u školskom sustavu

Mjere:

1. Izraditi pravilnik o športskim natjecanjima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom2. Izraditi, provoditi i pratiti programe izvannastavnih športskih i drugih aktivnosti koji će poboljšati uključivanje djece i mladeži s teškoćama u razvoju3. Organizirati športska natjecanja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini te poticati sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima4. Ukloniti građevinske prepreke i prilagoditi športske terene (unutarnje i vanjske) te prilagoditi opremu potrebama djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom5. Ukloniti građevinske prepreke i prilagoditi školske prostore te opremu u svrhu omogućavanja izvannastavnih aktivnosti (športskih i drugih) potrebana djece s teškoćama u razvoju6. Izgraditi i opremiti „didaktičke parkove (igrališta)“ i/ili edukativne staze za šetanje (planinarenje) u svakoj županiji za djecu s teškoćama u razvoju i osobe invaliditetom7. Prilagoditi, urediti i izgraditi javne plaže i turističko-ugostiteljske objekte sukladno potrebama djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom

Udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvuOrganizirajući se u udruge osoba s invaliditetom i udruge koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom, saveze i mreže, formalne i neformalneosobe s invaliditetom dale su aktivan doprinos u izgradnji demokratskih procesa našeg društva u cjelini. Organizacije civilnog društva su pridonosile stvaranju pozitivne predodžbeu javnosti o osobama s invaliditetom i njihovim potrebama i time promicale njihovo uključivanje u život zajednice, pa je zato neophodno i dalje poticati i stvarati povoljno okruženje za razvoj volonterstva koje je jedno od glavnih obilježja djelovanja organizacija civilnog društva.

Jednake mogućnosti podrazumijevaju jednak pristup obrazovanju, sudjelovanju u kulturnom životu, pristup zdravstvenim te socijalnim uslugama, kao i zapošljavanju, što su istovremeno glavni preduvjeti za socijalnu (društvenu) uključenost i sudjelovanje te neovisnost osoba s invaliditetom.

Posebne kategorije za koje je povećan rizik isključenosti iz društva su: žene i djevojke s invaliditetom, osobe s najtežom vrstom i stupnjem oštećenja, djeca s teškoćama u razvoju i mladi s invaliditetom, starije osobe s invaliditetom i osobe s invaliditetom iz manjinskih i zajednica migranata.

U Registru udruga Republike Hrvatske do 2007. godine registrirano je 315 udruga (od ukupno njih 34853 registriranih do svibnja 2008.)osoba s invaliditetom. Sama brojka govori o nastojanjima osoba s invaliditetom usmjerenim na ulaganje vlastitih napora za poboljšanje životnih uvjeta, kao i njihovoj spremnosti da u okviru svoj preostale radne sposobnosti daju puni doprinos cjelokupnom boljitku zajednice u kojoj žive i djeluju.

Udruge osoba s invaliditetom (civilne):

1. Udruge tjelesnih invalida (s faktorom teže pokretljivosti) Paraplegičari i amputirci

Distrofičari Cerebralci Skleroza multiplex Miastenia gravis Osteogenezis imperfecta Razne udruge roditelja2. Oštećenja vida (slijepi i slabovidni)3. Oštećenja sluha (gluhi i nagluhi)4. S mentalnom retardacijom (roditelji i zastupnici)5. Invalidi rada6. Oboljeli od raznih bolesti Dijabetičari Dijalizirani Hipertroničari Oboljeli od raka7. Civilne žrtve rata8. Razna športska društva9. Savezi udruga na razini države

Udruge stradalnika domovinskog rata:

1. HVIDR-a2. Civilni stradalnici domovinskog rata3. Nestali i zatočeni4. Udovice branitelja5. Roditelji prognanih branitelja6. Dragovoljci domovinskog rata7. Veterani domovinskog rata8. Savezi udruga na razini države

Ciljevi:

Sustavno podizati razinu svijesti javnosti o značaju udruga osoba s invaliditetom Poticati aktivno djelovanje žena s invaliditetom Poticati veću integraciju osoba s invaliditetom Sustavno financirati udruge osoba s invaliditetom omogućujući njihovo djelovanje u cilju unapređenja kvalitete života najranjivijih skupina Poticati suradnju udruga osoba s invaliditetom s ostalim organizacijama civilnog društva Uspostaviti odgovarajuće institucijske mehanizme radi ostvarenja učinkovitije suradnje između tijela državne i lokalne vlasti te organizacija civilnog društva, a s ciljem smanjivanja socijalne isključenosti

Mjere:

1. Sustavno podizati razinu svijesti javnosti o značaju udruga osoba s invaliditetom2. Poticati aktivno djelovanje žena s invaliditetom3. Poticati zapošljavanje osoba s invaliditetom u programima udruga

4. Sustavno financirati udruge osoba s invaliditetom omogućujući njihovo djelovanje u cilju unaprađenja kvalitete života osoba s invaliditetom5. Poticati i razvijati suradnju udruga osoba s invaliditetoms ostalim organizacijama civilnog društva6. Provoditi edukaciju voditelja udruga osoba s invaliditetom7. Osigurati jednake mogućnosti unutar organizacija civilnog društva s ciljem usklađivanjas međunarodnim dokumentima

Kakva je situacija u stvarnosti

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj-statistika i problemiHrvatska se tek od 2001. (kada je dopunjen Zakon o popisu stanovništva i donesen Zakon o hrvatskom registru osoba s invaliditetom) suočava s veličinom problema socijalne isključenosti osoba s tjelesnim invaliditetom. Taj popis je prvi put istaknuo broj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, s udjelom od 9,68% u odnosu na broj stanovnika u RH ili u brojkama 429.421 osoba (42,74% žena i 57,26% muškaraca). No iako su 2001. političari odlučili da mora postojati registar osoba s invaliditetom, a ljudi su slali prijave Zavodu za javno zdravstvo, registar još nije dovršen. Tek su zaprimili prijave i još rade na njima, a do sada su ustanovili da je u RH 10%, a u Zagrebu čak 11% više osoba s invaliditetom nego što se mislilo. Također, još je rano govoriti o kategorijama invalidnosti, jer u HZJZ-u nisu obradili sve prijave.

Trenutno najveći neriješeni problemi osoba s invaliditetom u RH su:

Promet: PDV i trošarine za vozila Vinjete za autoputove Znak pristupačnosti i kultura u prometu Rad i zapošljavanje: Skraćeno radno vrijeme roditelja djece i doprinosi za Mirovinsko osiguranje Naknada do zaposlenosti (od 280kn za 3576 osoba) Fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom Socijalna skrb i sabor: Nacrt prijedloga Zakona o doplatku za težu invalidnost Zakon o roditelju hranitelju pun nejasnoća Zdravstvo: Pravilnik o pomagalima Rehabilitacijska košarica i pravo prioriteta Vlada: Nacionalna strategija jadinstvene politike za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. Zakon o osobnom asistentu-još ga nema Zakon o Pravobranitelju za osobe s invaliditetom-tek donesen Nedovoljna informiranost Stanje svijesti: Kultura življenja s poštivanjem različitosti, koja još nije na civilizacijskoj razini kakva bi trebala biti u Hrvatskoj

Građani drugog redaZašto su osobe s invaliditetom nepravedno građani drugog reda?

Samo zato jer nisu dobro informirani ili kultura življenja nije primjerena-posvuda se bore sa stavovima i stereotipima ponašanja prema njima. Mala pomoć im je nužno potrebna u:

Uklanjanju prostornih prepreka-pristupačnosti (izgradnja rampi, ugradnja dizala, uređivanje pristupa u stanovima, prilagodbi kupaonica, slobodnim parkirališnim mjestima) Potpori iz zdravstva (nabava nekih specijalnih pomagala) Socijalnoj skrbi (rješavanje nekih nepredvidivih teškoća) Svakodnevnom življenju (sa susjedima, rodbinom i prijateljima)

Stanje u osnovnim školamaPrikupljanje i analiza stanja prilagodbe prostora osnovnih škola u Republici Hrvatskoj za učenike s motoričkim oštećenjem provedena je 2006. godine. Partneri projekta bili su Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida (HSUTI) i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

Od 2184 redovnih škola (917 matičnih i 1267 područnih) na anketu je odgovorilo 1670 ili 76,46%. Od 1670 škola u 298 škola odgojno obrazovni rad pohađa 616 učenika s većim motoričkim teškoćama.

Od tih 1670 škola imaju:

303 (18%) rampu na glavnom ulazu 1196 (72%) sva vrata minimalne širine 90 cm 561 (34%) stepenice manjeg nagiba s rukohvatom 27 (1,6%) univerzalno dizalo 127 (7,6%) prilagođeni sanitarni čvor

Intervjui s profesoricom i psihologicom Osnovne škole „Vrbani“

Intervju s profesoricomMolim Vas da se predstavite (ime i prezime, profesija, koliko dugo radite u školstvu, škola u kojoj radite i koliko dugo radite u sadašnjoj školi).

Zovem se Magdalena Babić, diplomirani sam inžinjer elektrotehnike, radim kao profesor informatike i tehničke kulture od 1992., a u Osnovnoj školi „Vrbani“ od 1995. godine.

Koliko je bilo djece s posebnim potrebama u Vašem dosadašnjem radu? U koliko razreda trenutno predajete i koliko je u njima djece s posebnim potrebama? Je li se promijenila situacija (brojnost) u odnosu na prijašnje generacije?

Trenutno predajem u svim šestim, sedmim i osmim razredima, tj. u 13 razreda, ali nema toliko grupa jer u prosjeku svako drugo dijete ide na informatiku, što znači da predajem u 8 grupa. Trenutno bih među tim grupama mogla nabrojati troje do četvero djece koji imaju posebne potrebe, odnosno djece s poteškoćama u učenju. U svakoj generaciji do sada je bio sličan broj djece s posebnim potrebama, možda u novijim generacijama nešto malo više nego prije. Kad sam počela raditi takve je djece bilo mnogo manje.

Mislite li da je razlog tome što ih roditelji nisu željeli poslati u školu zbog nekakvog srama, zatvorenosti, ...?

Mislim da je tomu razlog tendencija da se djeca s posebnim potrebama što više integriraju u redovnu nastavu. I da, ako i postoji posebna škola za takvu djecu, a postoji, da je ipak cilj društva da tu djecu držimo na okupu, zajedno s djecom koja su „normalna“, koja mogu postizati prosječan uspjeh po nastavnom programu. Ta djeca su nekad bila daleko izoliranija od društva, sad ih je mnogo više unutar krugova škole.

Kako izgleda rad s djecom s posebnim potrebama? Je li teže raditi u razredima u koje su uključeni, kako pišete pripreme za njih i kako se pripremate? (Postoje li posebni udžbenici i „pravila“?) Iziskuju li te pripreme dodatan rad i koliko?

Prema temama HNOS-a, koje smo mi počeli primjenjivati već prije dvije godine, imamo naznake za svaku temu, na kraju pod brojem 13., kako i što zahtijevati na tu temu za dijete koje ima posebne potrebe. Odnosno, koji nivo znanja trebamo očekivati od djeteta koje je u stanju savladati gradivo, a koji od djeteta s posebnim potrebama.

U sklopu priprema ne radim, obzirom da je takav moj predmet, posebnu pripremu nego jednostavno kod očekivanja što to dijete može napraviti na kraju sata u odnosu na drugu djecu. Recimo, ako je u pitanju neki crtež, dovoljno mi je da nacrta nešto, ne mora to dobro obraditi kao što će to učiniti ostala djeca. Obično dajem i više vremena za isti zadatak. Naravno, tu ima i mnogo moje asistencije, a ako nisam ja u mogućnosti, pomaže mu prijatelj koji do njega sjedi. Naime, uvijek stavim takvo dijete da sjedi kraj odličnog učenika koji mu može pomoći i 'uskakati'.

Dakle, posebne pripreme ne postoje, ali u uputstvima imam zahtjeve koliko to dijete, odnosno do kojeg nivoa može svladati gradivo da bi to bilo za njega adekvatno, tj. postignut adekvatan uspjeh.

Sastavljate li posebne pismene ispite za djecu s posebnim potrebama s 'lakšim' pitanjima ili jednostavno, ako ispit ima naprimjer pet pitanja, čim oni odgovore na jedno računate kao prolaz?

Također ne dajem posebna pitanja, ali kod kriterija, kad pregledavam takvom djetetu odgovore, smanjujem kriterij bodovanja pojedinog pitanja. Znači, ako vidim da je on donekle odgovorio na pitanje, dajem mu bodove kao da je u potpunosti točno odgovorio, a ako nije ništa odgovorio, onda naravno ne dajem bodove zbog usporedbe s drugim učenicima. Dakle, jednostavno sam 'blaža' u kriteriju kako gledam na njegove odgovore u odnosu na druge. To se očituje recimo u načinu izražavanja koji je kod takvog učenika uvijek mnogo slabiji. To mu ne uzimam 'za zlo', nego pokušavam izvući što je on mislio pri tome, jer je on možda dobro mislio, ali to nezna izraziti. Dakle, pokušam naći neku soluciju da mu dodam što više bodova, iako ih možda, kad bi uspoređivala s drugim učenicima, ne bi dobio.

Ali, kod nas postoje djeca za koju smo mi svjesni da imaju poteškoća u razvoju, ali nemaju 'papire za to' jer roditelji nisu toga svjesni ili ih nisu željeli donijeti. Takvu djecu mi odmah 'otkrijemo' i, htjeli-ne htjeli, morali bi ih jednako 'tretirati', ali to nemožemo jer smo sami emocionalni prema njima i moramo im 'progledati kroz prste'. Takvom djetetu onda vrlo često ponovimo kontrolni ako je loš, a obično prvi puta i bude vrlo loš, jer je to dijete često u stanju za drugi put mnogo bolje naučiti gradivo nego za prvi put. I onda je to nama u neku ruku pokriće jer smo ga ipak 'prisilili' da nešto nauči i napravi, a s druge strane, duplo je učio, pa mu nešto i 'ostane'. Dakle, to je taj blaži kriterij koji ja imam. Ponovim test, pa ako ga je napisao za dvojku ili trojku, a prvi put je dobio jedinicu, mislim da ta njegova ocjena mnogo vrijedi jer je ipak dobio drugu šansu i trudio se.

Kako ostali učenici u razredu reagiraju na te učenike? Vjerojatno uspoređuju ispite i osjete Vaš drugačiji kriterij ocjenjivanja.

Djeca se više 'natječu' između sebe tamo gdje su oni približno jednaki. S takvim djetetom koje ima posebne potrebe, djeca se nekako vrlo brzo srode s tim djetetom i rado mu pomažu, pa nema nekakve zavisti među njima. Tu i tamo se nađe neko 'zločesto' dijete koji je taj dan tako reagiralo, ali oni su od malena naučeni da takvo dijete ima malo drugačiji 'tretman' i da se na njega, u tom smislu, ne treba obazirati, odnosno ne treba zamjerati profesoru. Dakle, oni prihvaćaju takve kriterije, više gledaju naprimjer ako su dvije odlične ocjene, a nisu jednako bodovana pitanja, onda će se buniti i upozoriti me i pitati zašto je tako i željeti će da 'pravda bude zadovoljena'.

Kod ovog djeteta oni stvarno shvaćaju da mu mi gledamo kroz prste i toleriraju to, a i sami mu maksimalno pomažu. Kako je škola i odgojna ustanova, učiteljice već od prvog razreda inkorporiraju to dijete u zajednicu da ga prihvaćaju kao takvu osobu.

Kako ih ocjenjujete? Je li teže procijeniti i ocijeniti njihovu razinu znanja i „potkrade“ li Vam se ikada viša ocjena nego što su zaslužili? Osjećate li ikada sažaljenje prema njima? Kako se 'borite' protiv toga?

Upravo taj kriterij blagosti i snižavanje kriterija zapravo vodi tome da dobivaju više ocjene nego što bi ih dobili drugi učenici za isti rad.

Sažaljenje osjećam vrlo često. Ni sama neznam kako bih se borila protiv toga, trebam li ga imati kao profesionalac-ne, ali kao osoba to apsolutno ne mogu izbjeći. Evo, jedno takvo dijete koje je očekivalo da će se danas pisati kontrolni nije došlo u školu. Naime, nije znao da sam kontrolni ionako odgodila za slijedeći put, pa mu ovaj put to neće pomoći. On nije došao na kontrolni, bar ja pretpostavljam da je to razlog, jer je mislio da će do slijedeći put čuti kakva i koja su bila pitanja, pa će ih naučiti. Ja znam za to, ali mu ja to nemogu i neću zamjeriti jer je on to napravio u cilju da postigne što bolji uspjeh. I to što je njemu stalo da postigne što bolji uspjeh, meni mnogo znači. Nije želio razočarati ni mene, ni roditelje, a ni sebe. Već s time on meni pokazuje svoju motiviranost za boljom ocjenom i to mi mnogo znači jer smatram to nečim pozitivnim u postizanju ocjene, a time i znanja.

Kada posumnjate da bi neki učenik mogao biti dijete s posebnim potrebama (poteškoće koje se ne uočavaju „odmah“-disleksija, diskalkulija, disgrafija, slabovidnost, ...) što činite, tj. koja je „procedura“ da se tom učeniku odredi status i na taj način pomogne? Kome se prvome treba obratiti u takvoj situaciji? Kakva je roditeljska reakcija na Vaš postupak?

Naša prva reakcija čim primjetimo, a primjetimo praktički već prvi dan kada 'dobijete' to dijete da nešto nije u redu, odnosno da je njegovo ponašanje neuobičajeno, da to odmah kažemo jedni drugima u zbornici čim izađemo s tog sata. Ta se informacija kroz nekoliko dana proširi cijelom zbornicom i vi automatski dobijete neku povratnu informaciju od kolega koji su možda naišli na neku sličnu situaciju kod tog djeteta i odmah smo sami sa sobom 'na čisto' da je to stvarno i da sam dobro zapazio/la.

Nakon toga se informiramo kod školskog psihologa i učiteljice iz nižih razreda je li to stvarno tako, jesmo li možda previdjeli neku informaciju koja nam je trebala biti prenešena u prijelazu iz četvrtog u peti razred. Mi inače imamo takve sastanke gdje nam sve takve potrebe i uočena ponašanja prenesu učiteljice iz nižih razreda. Međutim, postoje i neke stvari koje ni one nisu mogle predvidjeti, kako će se to dijete ponašati sada kada dođe u peti razred gdje ima petnaest profesora, a ne samo jednu učiteljicu, dođu na vidjelo i drugi modeli ponašanja.

Dakle, kada to primjetimo i između sebe to prenesemo, najprije upozoravamo školskog psihologa. Ukoliko se nekontrolirana ponašanja ili nepoštivanje pravila počne ponavljati češće, na dva, tri sata, što odmah otkrijem na prvim satovima kada se uništava imovina ili se ne poštuju pravila ,na primjer pravilno paljenje i gašenje računala, prijavljujem to psihologu. On upozorava razrednika koji odmah javlja roditeljima i roditelji reagiraju.

Takav sam slučaj baš imala s jednim petašem prije nekoliko godina. Dijete je na prvom satu, računala još nisu bila ni uključena, dakle, do toga još nismo ni došli, nekontrolirano uključio računalo i otišao na nekakvu zabranjenu stranicu. On se ispričavao tako da je okrivljavao svog 'susjeda' u klupi. Roditelja sam upozorila da se dijete ponaša vrlo nekontrolirano na satu, na što je on rekao da to njegov sin sigurno nije mogao i da to on nezna i molio je da s njegovim djetetom imam strpljenja i da će se on ubuduće bolje ponašati i neka ga zadržim na informatici. Naime, u tih prvih nekoliko sati ja pravim selekciju koje dijete ću zadržati jer je razred i broj računala mali i uvijek ima više zainteresiranih nego grupa. To dijete je ostalo u grupi, jer sam ga ja na zahtjev i obećanje roditelja da će se popraviti, zadržala. To dijete je prošle godine završilo osmi razred i izašlo iz ove škole. Svih ovih

godina s tim djetetom imali smo problema, ne samo ja, već i svi ostali profesori koji su mu predavali. Dakle, nije se radilo o tome da mu je prijatelj 'podmetnuo' i otišao na stranicu. Roditelji i dalje nisu priznavali da dijete ima problema, iako su postojali i problemi unutar same obitelji, koji su se čak i u toj ranoj djetetovoj fazi iskazivali i gradirali do mnogo goreg ponašanja i mnogo težih slučajeva.

Mi (profesori) smo takvo nekakvo nekontrolirano ponašanje ili neke druge poteškoće u razvoju primjetili već na prvom satu, odnosno već pri prvom sastanku i onda se s time 'borimo' ili mi sami na satu, ili uz pomoć psihologa kolektivno, ili se jadamo jedni drugima. U principu institucije, kako se dalje ide, socijalne službe ako se radi o poremećajima u ponašanju ili o SUVAG-u koji je institucija za pomoć pri na primjer čitanju, pomažu im i olakšavaju boravak u razredu i postizanje uspjeha, ali nešto što je od početka teško i na neki način opečaćeno ne može se do kraja izgubiti, ali se može olakšati. Ako ništa drugo, to olakša nama, kad mi znamo da je dijete bolesno. U nama to automatski izaziva empatiju jer ja znam da on nije zločest, nego je bolestan pa je takav i onda to dijete morate gledati drugačije.

Danas sam na satu imala jednu odlikašicu koja nije 'imala svoj dan' i ništa joj nije polazilo za rukom. Ja sam vidjela da je to dijete kojem danas 'nešto ne štima'. Naravno, tada sam s njom porazgovarala, ohrabrila ju i potaknula. Na kraju je završila svoju prezentaciju s motivom „Bit će bolje drugi dan!“. Dakle i dijete koje nema posebne potrebe može imati poteškoće u odnosu prema vama taj dan ili zbog nečega što se događa u obitelji, tako da se moramo, i pokušavamo se što više prilagoditi situaciji koliko možemo, obzirom da smo i mi ljudi koji dođemo sa svojim problemima, ali smo ipak zrele i odgovorne osobe i moramo to znati prevladati i ostaviti probleme izvan učionice. Ne možemo to svaki puta, ali trudimo se.

Upozoravaju li Vas sami roditelji na početku godine da njihovo dijete ima posebne potrebe? Pripremaju li Vas na reakcije u slučaju potrebe? (napr. brzo davanje inzulina šećerašu, reakcija pri epileptičnom napadaju, ...) Osposobe li Vas i o toj bolesti nauče roditelji ili to naučite negdje u školi?

Ja takav slučaj nisam imala ni kao razrednik, ni kao profesor, ali sam takve slučajeve viđala kod kolega. Naime, moja je kolegica imala jedno dijete s epilepsijom. Za to je znala, bila je od početka upozorena od roditelja. Pod nastavom je to dijete imalo epileptični napadaj, učiteljica se brzo snašla i pravilno reagirala i to vjerojatno zato što je bila upozorena i znala kako reagirati.

Na maturalnom putovanju sam bila u pratnji kad je išlo dijete s vrlo teškim zdravstvenim poteškoćama u vezi s disanjem-imalo je težak oblik astme i moralo je nositi mnogo lijekova. Roditelji su upozorili razrednicu prije puta. Mi smo pazili i upozoravali ga da redovito pije lijekove, ne ide na sunce bez kape, ... bio je stvarno pod stalnom prismotrom i vjerojatno se zbog toga i pridržavao pravila.

Smatrate li pozitivnim to da Vam roditelji unaprijed kažu kakve poteškoće imaju djeca i upozore Vas na moguće probleme koje bi one mogle izazvati?

Da, osobito kad idemo na nekakve izlete. Nastava je relativno kratka, 45 ili 90 minuta, ali svaki put prije izleta, jednodnevnih ili maturalnih putovanja, mi od roditelja čak zahtijevamo da bez srama, ako ne žele pred svima onda nasamo s razrednikom, kažu za bilo kakvu poteškoću za koju smatraju da je možda neobična za tu dob djeteta, na primjer mokrenje u krevet i slično, koju oni možda žele tajiti

pred drugima. To mi pokušamo 'srediti' tajno, tako da se dijete nebi sramilo ili osjećalo diskriminirano pred drugima. Nama je to vrlo bitno da znamo kako se ponašati kada se dogodi takva situacija i onda mu to ne uzimamo za zlo, već to pokušavamo i spriječiti i pomoći ako možemo.

Dakle, prema roditeljima nastupamo uvijek iskreno i kažemo im da je to korisno za njihovo dijete i da nemaju potrebe ništa skrivati i ukoliko je problem takav da se ne smije saznati, da ćemo paziti da nitko ne sazna tu 'tajnu'.

Imate li kakav savjet za nas buduće mlade profesore koji ćemo se po prvi puta susresti s razredom i učenicima s posebnim potrebama za svega nekoliko mjeseci? Kako prevladati pretjeranu empatičnost, kako se ponašati, ...?

Prema takvom djetetu ćete uvijek morati imati empatiju, nikada nećete moći to od sebe odbaciti i skriti jer je nemoguće. Uostalom, izabrali ste ovu profesiju i već time pokazujete da imate osjećaja za svako dijete. A ta gradacija koliko koje dijete ima potrebu ćete osjetiti na licu mjesta i kroz praksu-kome treba više pomagati, tko zloupotrebljava to svoje specifično stanje i usput ponekad uz to 'progura' i lijenost ili nemarnost pri dolaženju na nastavu pa onda pokriće traži u roditeljima koji to ponekad toleriraju. Ali, češće se događa da roditelji djece koja nemaju posebne potrebe 'pokrivaju' njihovu lijenost. To prolazi jedno vrijeme, no kada postane toliko evidentno, onda više ne može.

Kod djece s posebnim potrebama, ukoliko se prepoznaju i ukoliko to roditelji spremno prihvate i nose se s time, lakše je i tom djetetu i razredu i profesoru. Tada će vam sigurno biti lakše kad znate na čemu ste. I to dijete jednako može imati odličan uspjeh, ali prema svojim kriterijima, prema onome koji ste mu vi 'plafon' postavili. Ako dijete s posebnim potrebama nema 'papir', a vi ga neminovno nakon mjesec, dva počnete drugačije tretirati, tada dolazite u koliziju sami sa sobom. Roditelji istovremeno, ne priznajući da je dijete bolesno i da ima nekakve drugačije potrebe smatra da njegovo dijete mora imati jednake kriterije i jednako dobre ocjene kao odličan učenik. No, vi ste toga svjesni i znate da mu ne možete dati peticu koju biste mu dali da ima taj papir. Ovako, vi na neki način imate zaštitu pred zakonom i ako se roditelj buni kažete da nažalost njegovo dijete to nemože postići, a ni oni vam nisu podastrijeli neke medicinske dokaze.

Jeste li ikada imali osjećaj da se to zapravo 'etiketirano' dijete osjeća loše, povrijeđeno u nekoj mjeri, odbačeno od vršnjaka, ...? Što činite u takvim slučajevima?

Da, imala sam nekoliko takvih slučajeva. Naime, ako se nađete u sredini koja na prihvaća dijete koje drugačije izgleda ili se drugačije ponaša onda je teško. To nije slučaj u razredu kojem sam ja razrednica, ali u jednoj grupi u kojoj predajem djeca su vrlo individualna i, recimo to tako, vrlo egoistična te su takva djeca podvrgnuta izrugivanju. Što god to dijete kaže, bez obzira bilo to u tom trenutku suvislo ili ne, u takvoj okolini doživljava da mu se smiju, da mu govore razne pogrdne riječi, ušutkavaju ga i slično. Tu je sad važna uloga profesora. Preofesor mora to odmah 'presijecati', odnosno objašnjavati što znači ta različitost osoba, poimanja, načina shvaćanja, tako da ponekad radimo više na edukaciji ostale djece i na prihvaćanju djeteta koje ima posebne potrebe i različito je, upravo zato da bi se ono bolje osjećalo.

A da se osjećaju loše, to je sigurno slučaj. Vrlo često zna biti plača, zanju se tužiti roditeljima koji onda dođu reagirati kod nas i moliti nas da to 'sredimo' s razredom. Naravno, cijelu situaciju uvijek ispitam. Vrlo često nađem da je i to dijete samo krivo jer, nitko nije bezazlen i nitko, bez obzira koliko može

poimati stvari, u nekom dječjem ponašanju ne ostane nedužan. Svatko ima svoje nekakve zle naravi koje dolaze do izražaja, pa tako i takvo dijete zna itekako biti zločesto na svoj dječji način i biti uzrokom zašto ga drugi omalovažavaju, tako da se uvijek mora vagati tko je kada kriv i u principu ne tražiti krivca već pokušavati djelovati na svijest djece i reći im da je to što su napravili ružno. Uvijek to pokušavam reći tako da se probaju zamisliti na mjestu tog drugog djeteta i onda ih pitam kako bi njima bilo da su u toj situaciji. To onda traje neko vrijeme, dok opet ne zaborave i dok ne dođe do nekakvog drugog incidenta.

Kako oni rastu, tako njihov pubertet dolazi do izražaja i tada postaje sve teže i teže. Na primjer, u svom sam razredu do polovice sedmog razreda zaista mogla vladati i utjecati na odnos prema troje djece s posebnim potrebama. Bili su maksimalno prihvaćeni. No,ove godine je to malo teže jer i ostala djeca u toj fazi imaju sama sa sobom 'poteškoće' jer su u tom razdoblju kada se identificiraju s drugom djecom, obično lošijom, i taj negativni utjecaj, koji je u ovoj fazi najjači, dolazi do izražaja. Tada djeca više nemaju razumjevanja prema svojim prijateljima koje su prihvaćali sedam godina i bili prema njima vrlo blagonakloni, sada ih oni počinju na neki način 'živcirati', odnosno ponašaju se kao da nemaju vremena za njih i njihove osjećaje jer imaju i svojih problema.

Intervju s psihologicomMolim Vas da se predstavite (ime i prezime, profesija, koliko dugo ste školski psiholog, koliko dugo u sadašnjoj školi).

Zovem se Dijana Kovač, po zanimanju sam profesor pedagogije i psihologije. Momentalno radim na mjestu školskog psihologa, stručnog suradnika u osnovnoj školi. Moj radni staž je dugačak, 27 godina, od toga 15 godina radim u ovoj školi (Osnovna škola „Vrbani“).

Koliko je bilo djece s posebnim potrebama u Vašem dosadašnjem radu? Koliko ih trenutno pratite? Je li se promijenila situacija (brojnost) u odnosu na prijašnje generacije?

To je jako veliki broj! Obično govorimo o 10% ukupne populacije da je djece s posebnim potrebama u osnovnoj školi zato što tu ne spadaju samo djeca koja imaju nekakve poteškoće u savladavanju gradiva, već i djeca koja su darovita, pa isto tako imaju posebne potrebe. Taj postotak je vjerojatno i nešto veći kada tu uključimo djecu koja imaju neke vidne poteškoće kao što su djeca koja moraju nositi neka korektivna sredstva-naočale ili nešto slično. Obzirom da ova škola trenutno ima otprilike 720 učenika, to bi značilo da ima oko 70 učenika s posebnim potrebama.

Ono što je nažalost pravilo, ako je dijete darovito, a ne odstupa u ponašanju, učitelji to ne doživljavaju kao nikakav poseban problem i takvo dijete se vrlo brzo 'uprosiječi' i ništa se s njim posebno ne radi. No ako su darovita djeca otvorena, ona će se boriti za sebe i onda će ih učitelji morati zapaziti i posvetiti im dodatnu pažnju. Međutim ako su zatvorena, kadkada ćete ih doživljavati prosječnim, čak u nekim elementima i ispodprosječnim.

Pada li taj broj generacijama ili pak raste, to je teško utvrditi. Ono što se povećalo je senzibiliziranost populacije roditelja i učitelja za različite dječje potrebe. Zato pretpostavljam, upravo stoga što su roditelji i učitelji educiraniji, više o tome znaju, da taj broj ipak malo raste. Roditelji imaju potrebu prilagoditi osnovno obrazovanje djeci, ali isto tako i učitelji. Na to naravno utječe i smanjena konzervativnost i osjećaj srama i vjerojatno to ne doživljavamo više kao nekakav hendikep ili etiketiranje, nego se nastoji naći djeci jače strane pa na tome raditi, a onu drugu stranu ne ispravljati nego prilagoditi dječjoj potrebi.

Ako profesor posumnja da bi neki učenik trebao biti dijete s posebnim potrebama, tko odlučuje i kategorizira učenika kao dijete s posebnim potrebama? Koliko traje promatranje, je li donešena odluka trajna i koliko često se ponavljaju provjere stanja?

Već na početku školovanja dijete prolazi jedan pregled, komisijski pregled prije upisa u prvi razred. Na temelju različitih provjeravanja zrelosti djeteta za školu, mišljenja roditelja i školskog liječnika donosi se odluka je li dijete za upis u svoju generaciju. Ti su pregledi u novije vrijeme stroži i opežniji zato jer postoje instrumentariji koji to objektivno mogu utvrditi, ali je isto tako i veći broj psihologa u školi koji kao stručni suradnici s različitih aspekata mogu provjeriti tu zrelost. I unatoč tome, sva djeca koja do 30. ožujka navrše 6 godina imaju pravo upisati se u školu, bez obzira na odluku komisije. Komisija može predložiti roditeljima odgodu. U odluci o odgodi najznačajniju riječ ima liječnik školske medicine koji onda mora djelovati kooperativo s roditeljima. Povjerenstvo na čelu s liječnikom donosi odluku o upisu, tj. da je dijete zrelo za upis i onda se, ako postoje neke objektivne poteškoće na temelju kojih bi se mogli zabrinuti za djetetovo napredovanje, uvodi se takozvana opservacija koja

traje tri mjeseca (od rujna do prosinca) i tada se dijete intenzivno prati. Naravno, u tom praćenju najviše posla ima učitelj, a onda i stručni suradnik/ici-psiholog, pedagog, defektolog, ako ih škola ima, ali uključuju se i roditelji i školski liječnik i na temelju praćenja u ta tri mjeseca cijelo povjerenstvo donosi odluku hoće li dijete nastaviti po redovnom programu pohađati istu školu u istom odjelu ili predlažu neki drugi oblik školovanja.

Ako se dogodi da tek učitelj viših razreda primjeti da bi učenik trebao biti dijete s posebnim potrebama, procedura je slična. Najveću ulogu ima učitelj koji to primjećuje među djecom u razredu gdje ih spontano uspoređuje u smislu njihovog napretka. Znači, ako taj napredak u bilo kojem smislu odstupa, ili u pozitivnom-da dijete više može, ili u onom da dijete u nekom aspektu programa ne može pratiti, onda se najčešće učitelj obraća stručnom suradniku koji je u školi. To može biti pedagog, psiholog ili defektolog i onda se, u suradnji s roditeljima, dijete šalje na stručnu, psihodijagnostičku obradu, u dispanzer za mentalno zdravlje koji je najbliži školi. Mi smo srećom u Zagrebu pa imamo mnogo takvih dispanzera na raspolaganju, iako smo teritorijalno vezani za određeni. Dijete odlazi na testiranje i povjerenstvo koje se sastoji od liječnika, najčešće dječjeg psihijatra, psihologa koji mjeri njegove sposobnosti i s njim izvrši intervju, defektologa, najčešće logopeda koji provjerava osnovnu pismenost, matematičke spoznaje, opća znanja i slično. Svi skupa, na temelju objektivnih liječničkih mjerenja donose odluku u suradnji s roditeljima i prema roditeljskim željama i potrebama kako će se nastaviti školovanje tog djeteta.

Ako roditelji odbijaju priznati da dijete ima posebne potrebe, malo je teže. Roditelj je uvijek taj koji odlučuje što će biti s djetetom. Ali je onda važna uloga škole. Razrednik ili pak predmetni učitelj je taj koji mora razgovarati s roditeljima i potaknuti ih da je to za dobrobit djeteta i da će se ono tada osjećati bolje, kompetentnije što se tiče školskih znanja, ali i emocionalno. Za dijete je uvijek bolje da svi zajedno naprave jednu psihodijagnostičku obradu kako bi se znali prilagoditi potrebama i djeteta i roditelja. Naime, nekad i roditelji za svoje potrebe koriste te rezultate.

Dakle, nekada se zaista dogodi da roditelj ne želi odmah prihvatiti da dijete nije kao i druga djeca, da po nečemu odstupa i da mora obaviti psihodijagnostičku obradu, ali malo po malo, uvidjevši da je djetetu teško-obično se radi o školskom neuspjehu ili poremećajima u ponašanju, dijete ipak pošalju na obradu. I roditelj tako dobiva jednu korisnu informaciju. Tu informaciju od dispanzera dobiva škola, školski liječnik i roditelji na pismeno, gdje oni preporučuju adekvatan način školovanja jer rade na tome, iskusni su, i onda se škola prilagođava tome.

Tko i kako „priprema“ učenike i njihove roditelje na novu situaciju? Moraju li profesori koji predaju tim učenicima, kao i njihovi roditelji, proći neku vrstu „obuke“ kako se ponašati i prilagoditi u novonastaloj situaciji?

Ako se radi o jednom učitelju, znači ako se radi o učitelju razredne nastave, ili o nekoliko učitelja koji predaju djetetu, onda oni dobiju potrebne informacije. Te informacije najčešće ne idu na učiteljska vijeća jer su to povjerljivi podaci, pa se onda najčešće razgovara pojedinano s učiteljima ako se radi o manjem broju. Ako se radi o većem broju, onda se neki elementi edukacije mogu prenijeti, dakle, ne konkretna dijagnoza nego kako s djetetom treba postupati.

Trebamo li mi kao profesori educirati djecu i roditelje o bolesti (epilepsija, HIV, ...) nekog djeteta koje je u našem razredu kroz panoe, seminare, predavače, ...? Trebamo li upozoriti, i kako to učiniti, druge roditelje o bolesti nekog djeteta?

Tu uvijek postoj dileme. Ako se radi o zdravstvenim poteškoćama koje su prilično česte i koje su nekako „uobičajene“, onda u pravilu nije neki problem upoznati s time djecu, tim više što to nekakve situacije koje se mogu dogoditi, a životno su opasne, pa je korisno da se djeca znaju snaći u takvoj situaciji.

Međutim, kad se radi o 'nezdravstvenim' problemima, onima koji su vezani uz mentalnu retardaciju, koncentraciju i slično, onda je to malo teže objasniti djeci. Međutim, to im treba objasniti na razini na kojoj oni to mogu razumjeti i podnijeti. Znači treba im objasniti jer oni vide da ta djeca imaju poseban tretman, da dobivaju drugačije zadatke, da dobivaju pismene provjere s manjim brojem zadataka i pisane većim slovima, da im se 'gleda kroz prste', ... Treba ići na specifičnost svakog od nas-svatko je od nas sposoban u jednom dijelu, uči na neki svoj način, lakše mu je napraviti neke stvari drugačije i da je to samo jedan od oblika da to dijete postigne što maksimalno može.

Gdje treba obaviti taj razgovor-na samo s razredom ili pred dotičnim učenikom, teško je procijeniti. U pravilu dobro je prvo razgovarati sa samim djetetom o kojemu se radi i na neki način tražiti njegovu dozvolu za razgovor pred razredom. Tek ako se on slaže i ako ga ne smeta takav 'uljuđen' razgovor, onda to možemo učiniti na jedan lijepi način pred svima. Ako ga to smeta i ako bi se neugodno osjećao, onda to možemo učiniti na neki drugi način, najbolje uz pomoć stručnog suradnika. Iako je učitelj često u situaciji da mora sam odgovoriti na pitanja zbog znatiželje djece i nemogućnosti suradnika zbog veličine škole, a u svakom razredu postoji dijete s disleksijom, disgrafijom ili sličnim problemima. Učitelj je taj koji mora popričati s učenicima o tome da ne učimo svi na isti način i da trebamo tolerirati jedni druge.

Postoje li zakonski propisi koliko učenika s posebnim potrebama smije biti u jednom razrednom odjelu i poštuju li se ti propisi? Imaju li profesori pravo na pomoćnika u razredu obzirom na broj učenika ili vrstu njihovih potreba? Jesu li ti pomoćnici posebno obrazovani za rad s djecom s posebnim potrebama ili se pak radi o volonterima (ročnicima)?

Generalno je pravilo da se proporcionalno smanjuje broj učenika u razredu obzirom na broj učenika s posebnim potrebama. Moram primjetiti da se u našoj školi poštuju ti propisi. Prošle godine smo imali četiri učenika s posebnim potrebama za prvi razred i za koje još nismo imali nikakvu službenu dokumentaciju, već smo imali nalaze koje su roditelji imali od prije. Moram reći da je Ministarstvo bilo fleksibilno i odobrilo nam manji broj učenika za taj razred. Naime, prvo se šalje zahtjev uz cijelu liječničku ili neku drugu dokumentaciju Ministarstvu koje onda odobrava broj odjela koji će te godine biti u školi. Moram reći da su naša dosadašnja iskustva bila vrlo dobra.

Što se tiče asisitenata, čula sam da je prošle godine uvedeno nekoliko asistenata-volontera u školski sustav osnovnog školovanja, pa čak i u predškolski sustav kod neke djece koja su imala takve potrebe. Ona su dobila svog osobnog asistenta za vrijeme nastave u razredu.

Kako su to najčešće volonteri, pretpostavljam da imaju neku elementarnu edukaciju. Mislim da socijala, odnosno Centar za socijalnu skrb odobrava osobnog asistenta, tako da vjerujem da su ga oni prije rada pripremili i educirali, čak i upoznali s tim djetetom.

Mi nismo nikada imali osobnog asistenta, ali smatram da je to dobra i pozitivna mogućnost za razmatranje u nekim slučajevima.

Imate li kakav savjet za nas buduće mlade profesore kako se ponašati prema učencima s posebnim potrebama i što učiniti kada posumnjamo da je neki učenik dijete s posebnim potrebama?

Nemam nikakav poseban savjet jer nema generalnih savjeta. Ono što će vam trebati su specifični savjeti ovisno o djetetu. Važna je fleskibilnost jer ne postoje dva ista djeteta i kad ulazite u razred, morate ući sa stavom da ćete dobiti 25 učenika od kojih je svaki različit i poseban na svoj način. Neka djeca samo, po nekim karakteristikama, malo znatnije odstupaju prema našim stereotipima, od ostalih.

Ono što često učitelji „stare garde“ rade je to da nastoje popraviti njihove slabe strane i nekako ih 'uprosječiti', odnosno prilagoditi većini. Ne služe se drugom strategijom-da koriste njihove jače strane, pa da ih tako rehabilitiraju u tom razredu da se oni osjećaju vrijednim i posebnim, sposobnim upravo zbog svojih jačih strana. Onda se događa da ta djeca nikada ne uspjevaju popraviti one svoje nedostatke, ako se uopće može govoriti o nedostacima, i onda se oni osjećaju odbačeno i bespomoćno, dolazi do frustracija, vrlo brzo gube motiviranost za učenje i školu, loše se osjećaju u školi. Kada dođu do petog razreda, prilično su obeshrabreni i imamo dojam da se uopće ne trude. Prirodna znatiželja kod djece svakako postoji, kako prije škole, tako i u školi, samo je mi na neki način ne potičemo nego 'ubijamo'.

Moj je savjet samo to da je vrlo važno kada mladi učitelj ulazi u novi razred da bude vrlo otvoren prema djeci i da razmišlja na različite načine, da se prilagođava i 'izvlači' najbolje od djeteta.

Čula sam da učenik koji je 'deklariran' kao dijete s posebnim potrebama zapravo može, prema svom programu, imati sve petice. Zato me zanima postoji li na svjedodžbi koju on dobije na kraju školovanja ikakva oznaka, napomena, da je išao po posebnom programu? Naime, ako ne postoji, teoretski se to dijete može upisati u gimnaziju i tako zauzeti mjesto nekom drugom djetetu, a ako pak postoji, nije li to na neki način stigmatizacija koja će ga obilježiti i pratiti kroz cijelo školovanje i život?

Moram napomenuti da to sustavno nije riješeno. Znači, na svjedodžbama ništa ne piše i što se toga tiče dijete nema 'etiketu'. Dakle, ne može se razaznati na temelju svjedodžbe je li dijete radilo po nekakvom individualiziranom pristupu ili prilagođenom programu.

Čini mi se da se vrlo rijetko događa da takvo dijete upiše poslije 'bolju' školu, jer ako postoji dobra komunikacija u toku osam godina osnovnoškolskog obrazovanja između roditelja i same škole, onda će roditelj sam itekako brinuti kamo će usmjeriti dijete, odnosno poštivati potrebe djeteta, njegova predznanja i sve njegove specifičnosti i u biti će zajedno sa školom donijeti odluku što bi bilo najbolje za dijete.

Osim toga postoji postupak upućivanja na profesionalnu orijentaciju u Zavod za zapošljavanje ili u neku drugu ustanovu, gdje se opet respektiraju sve specifičnosti i potrebe, mišljenje škole i roditelja, dijete se testira i onda se donosi odluka u kojoj svi sudjeluju gdje i što bi za dijete bilo najbolje.

Ja se ne sjećam da je tijekom ovih petnaest godina neko dijete s posebnim potrebama upisalo 'neadekvatnu' školu, no teoretski su i takvi slučajevi mogući.

Je li Vam se ikada dogodilo da Vam se dijete došlo požaliti da je bez svoje volje 'etiketirano' i da se zbog toga osjeća na neki način povrijeđenim i uvrijeđenim? Jer ga zapravo bez neke njegove izričite privole vode na testiranja, procjenjuju ga i ocjenjuju i na kraju mu kažu da je drugačiji od drugih.

Moram priznati da se to katkada događa, kada se to drugoj djeci ne predoči, odnosno kada ih se ne pripremi na adekvatan način. Naravno tu se onda javljaju poteškoće tipa: 'zašto on tako piše', 'zašto su njegovi zadaci drugačiji', 'zašto dobije peticu, a nije pisao kao i mi', ... , onda se to dijete osjeća na neki nači povrijeđeno jer mu se priča iza leđa, neprihvaćeno i odbačeno. No, to se vjerojatno neće dogoditi ako priprema razreda ne izostane.

Ono što je možda još interesantno za reći je osvrt na jedno istraživanje Agencije za odgoj i obrazovanje o potrebama učitelja-koja znanja bi oni još željeli steći u svom radu i dodatnoj edukaciji i koja znanja im nedostaju na fakultetu. Rezultati istraživanja potvrđuju da učitelji neposredno nakon završetka studija, dakle mladi učitelji koji su tek počeli raditi, doživljavaju rad s djecom s posebnim potrebama kao najveću enigmu jer nisu dobili temeljna i dovoljna znanja za rad s djecom s posebnim potrebama. To se odnosi i na djecu koja imaju nekakve poteškoće u radu, kao i na djecu koja gradivo savladavaju iznimno brzo.

Interesantno u tom istraživanju je to da i učiteljica koja radi već 20, 30 godina isti problem naglašava i u svojem obrazovanju, što znači da se tom problemu ne posvećuje dovoljna pažnja i u samoj organizaciji stručnih skupova. Odnosno, izgleda da cijeli sustav još uvijek nije dovoljno 'hrabar' suočiti se s tim problemom. Zato postoje neke nevladine udruge koje nude neki oblik/e edukacije, ali to nije ništa obavezno i zato bi bilo jako važno da Ministarstvo kao krovna institucija sustavno napravi nekakve edukacije gdje bi se uključili učitelji i da se dogovorno zna kako i pod kojim uvjetima raditi s tom djecom, kako voditi evidenciju i dokumentaciju i slično. Dakle, to su neke elementarne stvari, a da o uspostavljanju nekog osobnog odnosa s tom djecom, kako ga uklopiti i socijalizirati u razred, uopće i ne govorimo. To bi trebala zaista biti jedna sustavna edukacija koja bi pokrila sva ta područja, od toga kao primiti tu djecu u razred do toga kako ih u potpunosti socijalizirati.

ZahvaleZahvaljujem ponajprije profesorici Magdaleni Babić i psihologici Dijani Kovač koje su mi posvetile vrijeme i izašle u susret i pomogle mi u pisanju ovog seminara.

Zahvaljujem i svojim „listašima“ koji su mi pomogli svojim savjetima, pitanjima i uputstvima pri traženju literature.

Literatura Vlada Republike Hrvatske, Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom,

Ministarstvo Obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, Zagreb, 2007.

Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize, Značaj interdisciplinarnog pristupa u tretmanu cerebralne paralize, Lovran, 2002.

Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida (HSUTI), 3. radionica za socijalne radnice i radnike: Uloga socijalnog rada u skrbi za osobe s invaliditetom, Sljeme, 2007.

Miroslav Pospiš, Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece i mladih s posebnim potrebama, Zagreb, 2003.

Vinka Mustać, Rad s učenicima s teškoćama u razvoju u osnovnoj školi, priručnik za prosvjetne djelatnike, Zagreb, 1995.

internetske stranice udruga vezanih uz invalide