DO POSLJEDNJEG SLOJA - fsb.unizg.hr · šanje čovjeka ogromne snage, izdržljivosti, iskustva i jake volje za životom bilo je neočekivano i naizgled nerazumljivo. Njegovo se ponašanje

DO POSLJEDNJEG

SLOJAu bespuću Himalaje

Kalman Žiha

Kalman ŽihaNakladnikBasic Produktion, Zagrebwww.basicproduktion.hr

UrednikMirjana Tepšić

Design, layoutJulije Skelin

Lektura, korekturaTanja Radović

Grafička pripremaMušmula

TisakSkaner studio, Zagreb

Elektroničko izdanje:iAdriatic.comeknjizara.vip.hrplanet9.hr

ISBN 953-7273-06-7 (print) ISBN 953-7273-07-5 (mrežna publikacija)

Copyright © Kalman Žiha, Basic Produktion, godina 2012.Fotografija na naslovnici: Eric Kruszewski, Tibetan imageFotografija-portret autora: Robert Ravnić

Fotografiju Veljka Šuška dobili smo ljubaznošću Jasminke Bajlo i Bogdana Brakusa na čemu im srdačno zahvaljujemo.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja autora i nakladnika.

DO POSLJEDNJEG

SLOJAu bespuću Himalaje

Nesretni su događaji u ledenim bespućima Himalaje 1982. godine zadesili skupinu planinara iz Hrvatske.

Sudionici su ovog, na početku po svemu lijepo zamišljenog pohoda u Nepal, nenadano iskusili neslućene

vrtloge postojanja i nestajanja. U pogibeljnim su okolnostima izronile najdublje razine živućih jedinki,

duboko skriveni nepoznati odzivi tijela i duha na krajnje surove izazove visokih planina.

...o onome što ne treba provjeravati...

napisano za Veljka Šuška

Veljko Šušak

Sadržaj

Prolog .............................................................................................................................. 101. Smrt himalajskog tigra ................................................................................................. 132. Pripreme za put ........................................................................................................... 143. Na drugim krajevima svijeta ........................................................................................ 164. Polazak ........................................................................................................................ 175. Putovanje po Nepalu - bilješke iz dnevnika .................................................................. 196. U podnožju, zov visina ................................................................................................ 227. Zadnje pripreme .......................................................................................................... 248. Uspon ......................................................................................................................... 269. Pad .............................................................................................................................. 2810. Zaustavljanje ............................................................................................................. 3111. Prva noć .................................................................................................................... 3512. Prvo jutro .................................................................................................................. 3713. Polazak ...................................................................................................................... 3914. Bezvremenost ............................................................................................................ 4215. Snaga ......................................................................................................................... 4316. Ohrabrenja s neba ..................................................................................................... 4517. Plavi monah .............................................................................................................. 4618. Paperjasti ljudi ........................................................................................................... 4819. Odbijeno gostoprimstvo ............................................................................................ 4920. Francuski hotel .......................................................................................................... 5121. Život prije pada ......................................................................................................... 5222. Put spasa ................................................................................................................... 5323. Na kraju snaga ........................................................................................................... 5424. Spas ........................................................................................................................... 5525. Spuštanje u dolinu ..................................................................................................... 5626. Odlazak s Himalaje ................................................................................................... 5927. Bolnica Shanta Bhawan u Kathmanduu .................................................................... 6028. Odlazak iz Nepala ..................................................................................................... 6229. Traumatološka bolnica u Zagrebu .............................................................................. 6430. Povratak u život ......................................................................................................... 6531. Ponovo uspravan ....................................................................................................... 6632. Život poslije .............................................................................................................. 68Epilog .............................................................................................................................. 70Napisano 20 godina poslije .............................................................................................. 72

Do posljednjeg sloja Do posljednjeg sloja

10 11

Prolog

Osim privlačnih ljepota planinskih krajolika, čistog visinskog zraka te iznenadnih susreta s nepoznatima i opuštenog druženja s poznatima, na pojedine ljude,

ne baš sve, djeluju i neki drugi, snažni porivi za odlaske u brda i svladavanje izazova visina. Ogromne teškoće i mnogima nezamislivi napori kojima se, često uz čuđenje okoline i na prvi pogled bez prave, vidljive i neposredne potrebe, uglavnom bez ikak-ve praktične koristi, osim možda donekle društvene i zdravstvene, planinari izlažu po vlastitom izboru, izazivaju kod nekih ljudi iskreno udivljenje, ali i sumnjičave nedoumice o svrhovitosti takvih pregnuća.

Tajanstveni, udaljeni planinski vijenci u prenapučenom svijetu velikih gradova pru-žaju, makar možda samo i nakratko i naizgled, osjećaj slobodnog kretanja i osvaja-nja teško dostupnih prostora. Planinarenje pruža dojam otkrivanja novog u prirodi, premda se u većini slučajeva i ne radi o otkrićima bilo čega osobitog, onim ljudima kod kojih je potreba stalnog kretanja snažno usađena i prisutna, barem u nekoj život-noj dobi, a ne može se doživjeti u radu, niti sa dade ostvarivati u okvirima okolnosti u kojima žive. Na visinama gdje se nebo čini nadohvat ruke, pluća love zrak, srce titra u prsima, a ledeni vjetrovi nesmiljeno trgaju snježne oblake, pojedinci koje to privlači, mogu neposredno iskusiti djelovanja prirodnih elemenata i sila, za koje ih je priroda stvorila, a više ih ne susreću. Za neke je ljude veličina otpora prirodnim nepogodama dokaz snage postojanja, volje življenja i jamstvo bivstva. Penjanje je i izraz radosti tijela i duha zbog sposobnosti svladavanja teškoća i nesputanog kretanja po nenaseljenim bespućima, prilika da se potvrdi kako je svaka jedinka nerazdvojivi dio prirode. Neki znatiželjnici u iskušenjima uspona na visoke planine i u svladava-nju ljudskih slabosti traže odgovore o sebi samima, o svojim vrlinama i manama, o odnosima s drugim ljudima, o svojoj ulozi u prirodi i o svome položaju u protjecanju vremena. Poneki namjernici u planinama traže, a kojiput i pronalaze lijeka svojim teškoćama svakodnevnoga življenja. Nemoguće je, a nije niti nužno, saznati i razu-mjeti sve pojedinačne porive zbog kojih se brojni ljudi kreću planinskim stazama i zahtjevnim penjačkim smjerovima, jer ionako to nitko neće reći, čuvajući slast ili gorčinu svoje tajne samo za sebe. Znatiželjnik koji očekuje razrješenje nedoumica o penjanju čitanjem putopisa i slušajući razgovore onih koji su bili na vrhu, ostat će uskraćen za spoznaje do kojih se dolazi samo iskušavanjem. Pogledi s planinskih viso-va izazivaju u namjernicima čežnju za upoznavanjem prirode i ljudi, davnina otkuda se dolazi i daljina kamo se odlazi. Što se više odlazi u planine, jačaju tijelo i duh, ali raste i znatiželja. Odlasci postaju dulji, visine uspona sve veće, povratci teži, a potrebe za boravkom u planinama rastu, sve dok nakraju netko ne poželi da ostane zauvijek među gorskim vilama i vilenjacima.

Ja, dijete beskrajne ravnice, bez ijednog brežuljka unaokolo, našao sam se na planin-skim usponima gonjen meni nerazumljivim, ali neodoljivim porivom. Nije samo kontrast između mog ravnog i pitomog rodnog kraja i surovih nabranih planina do-voljan da objasni kako sam se zatekao ulovljen u zamku čežnji i znatiželje. Želio sam osjetiti kako je spavati na kamenu i u snijegu, želio sam iskusiti pustinjske vjetrove i snježne mećave, glad i žeđ, htio sam osjetiti kako pluća vape za kisikom i kako srce titra u naporu da zadovolji tijelo, htio sam upoznati ljude koji se hoće s time nositi i proniknuti u granice njihove i svoje izdržljivosti.

Odgovori na pitanja o tome tko smo i što smo, koja se ne daju riječima iskaza-ti, nejasno postavljena sebi, a suzdržano ili nikako drugima, znaju doći nenadano. Razrješenja zatomljenih nedoumica mogu naići brzo, kao planinske oluje i nesreće kojima su izloženi poklonici planinskih visova. Samo je jedan trenutak dovoljan da životi pojedinaca, a i mnogih drugih ljudi obuhvaćenih u koloplete zbivanja, krenu iznenada posve drugim, nezamislivim smjerovima.


12 13

1. Smrt himalajskog tigra

Mnogo je sudionika na planinarskim pohodima stradalo u različitim okolno-stima. Svaki je takav slučaj žalostan na svoj način, ali neke nesreće, zbog

okolnosti pod kojima su se dogodile i zbog svojih posljedica, pobuđuju mnogo više pitanja i nedoumica nego neka druga zbivanja. Na jednom je od takvih velikih i uspješnih pohoda na Mount Everest 1980. godine smrtno stradao himalajski tigar Ang Phu. Tigrovima se nazivaju pripadnici himalajskog naroda Šerpa koji su kao visokogorski vodiči i pomagači u pohodima osvajali najviše vrhove, neke od njih i više puta. Pri silasku s najvišeg vrha na planetu kojeg je osvojio po drugi put, tada već vrlo poznati i cijenjeni sirdar Ang Phu se poskliznuo i pao niz 2000 metara du-boku strmu liticu. Do pada je došlo u trenutku kada je od penjača koji su iz zadnjeg visinskog logora stigli da pomognu iscrpljenim osvajačima vrha, htio primiti šalicu okrepljujućeg napitka. Sudionici ekspedicije su kasnije pričali da su zaprepašteno promatrali kako nije učinio nikakav pokret u cilju zaustavljanja pada. Takvo pona-šanje čovjeka ogromne snage, izdržljivosti, iskustva i jake volje za životom bilo je neočekivano i naizgled nerazumljivo. Njegovo se ponašanje u prvi mah pokušalo pripisati prepuštanju usudu i posebnom duhu i religiji naroda visina. Šerpe zami-šljaju da ne treba uznemiravati bogove koji obitavaju na neremećenim planinskim vrhuncima. Stradanja i padove pri usponima na svete himalajske vrhove smatraju kaznom za one koji se drznu zaći u Božje visine. Šerpe ne suosjećaju s penjačima-stradalnicima, ali se niti ne vesele nesrećama, barem to ne pokazuju. Svjedocima stradanja je Ang Phuovo ponašanje prilikom pada bilo zagonetno. Sudionici, a po-slije i oni koji su pomno slušali njihove priče, među kojima sam bio i ja, razmišljali su o tome što se moglo dešavati u glavi pokliznulog himalajskog tigra. Pitanja su se nizala, od onih je li se bojao i patio, do onih osjetljivijih, je li se možda pomirio s neizbježnim usudom. Je li osjećao bolove, mislio na svoje najmilije ili mu je prolazio cijeli život pred očima? Ništa o tome nismo mogli saznati, samo nagađati, zgrože-ni nad njegovim stradanjem. Nikada nitko od ostajućih, kolikogod se napinjao i priželjkivao, nije došao u mogućnost da podijeli iskustvo takve vrste s odlazećima. Tajna zadnjeg trenutka, koja to mora i ostati. Zauvijek.


14 15

2. Pripreme za put

Mala se grupa putnika iz Zagreba godinama pripremala za put u Nepal. Pri-kupljanje podataka o odabranom području pohoda, razgovori s planinarima

koji su već bili tamo, slušanje predavanja i gledanje slika i dijapozitiva kao biranje pristupnih puteva prema geografskim kartama bilo je zanimljivo, čak da se na koncu konca i nije išlo na put. Dodatno su, planiranje potrebne hrane i opreme te traženje najpovoljnijih prijevoznih mogućnosti, bile zabavne aktivnosti već i same po sebi. Uz to, trebalo je raditi na tjelesnoj pripremi i vježbati u planinama u ljetnim i zimskim uvjetima. Prvenstveni je cilj ove grupe bila mnogo slavljena, prelijepa trekking-tura oko, planinarima uvijek izazovnog, vrha Annapurne. Trekking je zahtjevni oblik pla-ninarstva koji se pretežito upražnjava na Himalaji. Predstavlja kombinaciju napornog planinarenja, ponekad alpinizma i ekspedicionizma. Put je prema planu trebao vo-diti kroz neodoljivo privlačne doline himalajskih rijeka Kali Gandaki i Marsyangdi. Neki u grupi s više penjačkih želja nadali su se možebitnom usponu na trekking-vrh Pisang Peak u neposrednom susjedstvu vrhova Annapurne i Kang Guru, negdje na polovici puta, ako bi preostalo vremena i ako bi uvjeti bili povoljni.

Put je planiran skupa s prijateljima iz hrvatske skijaške ekspedicije na Kang Guru, vrhu vidljivom s obližnjeg Pisang Peaka. Oni su svoj pristupni marš zamislili u obr-nutom smjeru. Kanili su krenuti dolinom rijeke Marsyangdi, a vratiti se dolinom rijeke Kali Gandaki. Istovremeno se pripremala i hrvatska himalajska ekspedicija na daleko zahtjevniji uspon na legendarnu Annapurnu, prvi ispenjani osamtisućnjak u povijesti. Oni su trebali krenuti na put nešto ranije. Tri su se skupine planinara mogle susresti negdje oko sela Mananga i u pokrajini Mustang, u krugu od svega nekoliko sati hoda.

Trekking-grupu je na koncu činilo 17 ljudi iz više gradova i planinarskih društava: Goran Rubić, organizator puta, Krešimir Šintić, Velimir Šušak i supruga mu Sonja, Lota Arh, Branislav Ćelap, Albina Baruškin, Mladen Čimin, Slobodan Habulinec, Boris Koštek, Zdenko Kristian, Marina Lukić, Jadranka Mesarić, Bogumil Obelić, Mia Poje, Nenad Rijavec… i ja, Kalman Žiha. Većina se putnika poznavala otprije, ali neki samo iz viđenja. Različiti interesi i porivi putnika za odlazak na daleki put samo su putovanje činili zanimljivijim, ali se od svih sudionika očekivala visoka razi-na strpljivosti prema raznovrsnim željama i pojedinačnim mogućnostima.

Prije polaska na put otišao sam se oprostiti sa svojim roditeljima. Bezbrižno sam se odnosio prema njihovim zabrinutim pogledima. Osjećao sam samopouzdanje i volju utreniranog sportaša kojega vesele predstojeći izazovi. Uzbuđenje pred novim iskustvima i odlaskom u nepoznate krajeve o kojima prije nismo mogli ni sanjati,

ublažavalo je tjeskobu koju sam neprestano skrivao pred sobom i drugima, zbog pro-mjene uhodanog i udobnog života u gradu. Misli o mogućim pogibeljima na putu bile su praćene blagim stezanjem grla. Taj se, u osnovi uzbudljiv osjećaj, donekle odagnavao drugim aktivnostima vezanim za odlazak na put.

Dan prije puta otišao sam u obližnju poštu. Dok sam zadnji put telefonirao roditelji-ma, ukrali su mi novi bicikl. Osim žalosti za biciklom, pomislio sam da je to loš znak prije puta. Taj sam događaj i nelagodu koju je izazvao, brzo potisnuo iz svijesti, slično kao i sve ostale tjeskobe uslijed neizvjesnosti putovanja koje su se povlačile pred osje-ćajem vlastite važnosti i pod pritiskom napetosti zbog skorog odlaska u Nepoznato.


16 17

3. Na drugim krajevima svijeta

U isto su vrijeme na udaljenim krajevima svijeta i drugi ljudi sanjali i razmišljali o istim udaljenim himalajskim predjelima. Planirali su svoje putovanje u iste di-

jelove Nepala kao i naša mala grupa, ne znajući jedni za druge. Imali su pred sobom iste geografske karte, čitali iste putopise i promatrali iste ucrtane puteve i vrhove. Teoretski bi bilo moguće promatrati njihovo putovanje od samog polaska, uspore-đujući ga s našim. Moglo bi se u određenim vremenskim razmacima pratiti do koje su točke puta stigli krećući s različitih strana. Ali, to ne bi bilo osobito značajno sve do mjesta, odnosno trenutka kada su se ti putevi sastali. Da se putevi ne presijecaju, vrlo vjerojatno putnici uopće ne bi znali jedni za druge. Neki bi poklonici prošlih, današnjih, a i budućih putovanja voljeli znati od kada bi unatrag trebalo pratiti na-izgled slučajno sastavljene ljude na njihovim putovanjima. Možda bi se u nekom davno prošlom vremenu mogao prepoznati početak njihove usudbene povezanosti i neizbježivosti njihovih ranije zacrtanih susreta. Neki ljudi putuju misleći da su na velikom zajedničkom putovanju sa svim ostalim putnicima. Za njih pojedinačni putevi mogu izgledati kao beznačajne stranputice. Drugima se čini da svatko putuje svoj neponovljivi, usamljeni, neovisni put koji se samo slučajno dodiruje s putevima drugih. Premda su mnogi ljudi ostvarili brojna putovanja i mnogobrojne susrete, do sada su se množile samo različite slutnje o povezanostima pojedinačnih usuda, bez zadovoljavajućih konačnih odgovora.

4. Polazak

Konačno je trekking-grupa poletjela iz Zagreba za Amsterdam. Putovalo se skupa s prijateljima iz hrvatske skijaške ekspedicije, u istom zrakoplovu. Ozračje je bilo

puno izraženog oduševljenja kojim se prigušuju osjećaji tjeskobe pred putem koji ipak nije bez pogibelji. Iz amsterdamske zračne luke Schiphol zrakoplov je poletio prema New Delhiju. Nakon kratkog boravka u Indiji, put je vodio u Nepal.

U zrakoplovnu luku Kathmandu dvije su grupe iz Zagreba sletjele 19.09.1982, oko 12 sati. Niski, tmurni, ali živahni oblaci dominirali su krajolikom. Egzotični prizori, neobični stanovnici i čudan govor prolaznika izazivali su dobro raspoloženje putnika, unatoč mukotrpnim birokratskim procedurama pri ulasku u Nepal. Cijeli je sljedeći dan prošao u razgledavanju grada i rješavanju administrativnih poslova prije puta. Trebalo je osigurati dozvole za trekking u nepalskom Ministarstvu turizma. Nakon toga skijaška je ekspedicija na Kang Guru otišla svojim putem. Trekking-grupa je unajmila dva pripadnika naroda Šerpa da im budu sirdari. Sirdari su i nešto više od samih vodiča. Oni preuzimaju veći dio organizacije putovanja i obavljaju sve poslove i odnose s lokalnim vlastima i stanovništvom. S njima se dogovaraju pojedinosti daljnjeg putovanja. Jedan se zvao Kani, a drugi Nima. Bili su to mladi, poduzetni ljudi, pouzdanog izgleda i dobrog obrazovanja. Pravi vođa je bio Kani, a Nima mu je pomagao. Kani je osim ostaloga, dobro govorio engleski. U njihovom se pristupu pohodu ne može prepoznati znatiželja ili sportski duh. Za njih je to samo posao. Za nepalske uvjete njihov rad je vrlo dobro plaćen.

Već je sutradan autobus koji osim ljudi prima i životinje, doduše samo na krovu, ve-selo vozio kroz živopisna nepalska sela prema zadnjem većem mjestu na putu, Pokha-ri. U Pokhari su sirdari tražili nosače za nastavak pohoda kroz planinska bespuća gdje osim pješačkih planinskih staza nema drugih pristupnih puteva. Dogovor se odvijao na mjesnom nogometnom igralištu. Bilo je mnogo zainteresiranih mještana. Sirdari su procjenjivali opći izgled i tjelesnu snagu. Provjeravali su mišiće pristupnika, ko-jiput i opipom. Nemilosrdno su odbijali one slabije. Neugodno je bilo promatrati odbijene koji su još s posljednjom nadom upućivali molećive poglede prema nama.

Za svakoga se odabranoga nosača moraju kupiti košare koje se nose na leđima u obli-ku sepeta i osigurati oko pet metara užeta. Sve to, uz uobičajenu plaću, ostaje njima kao nagrada na kraju putovanja. Pogledom sam tražio oči Nepalaca u nadi da ću kroz njih proniknuti u njihov duhovni svijet. Nisu to bezizražajne oči, ali njihov duboki tamni sjaj koji kao da je upio hladne himalajske noći, ništa nije odavao od onoga što bismo željeli znati o svojim suputnicima. Uspostavili su se pristojni, ali ne i prisni odnosi. Volio bih da ostavljamo dobar dojam, ali oni ne pokazuju nikakve znakove


18 19

da ih zanimamo više od bilo kojih drugih namjernika. Na slobodnim prostorima vesela i lijepa djeca puštala su zmajeve dugih repova na jednolikom, ugodnom vje-tru. Zmajevi ne lete visoko kao kod nas, ali su jako živopisno ukrašeni. Nosači su satima odmjeravali terete kako bi se međusobno pravedno raspodijelili. Nakon du-gih priprema šarena je kolona planinara i nosača konačno krenula prema odredištu udaljenom desetak dana hoda po planinskim vrletima. Premda bismo voljeli brže napredovati, nosači imaju točno određene dnevne rute. Od tradicionalnih relacija nerado odstupaju, čak i za višestruko veću plaću.

5. Putovanje po Nepalu - bilješke iz dnevnika

Za one koje zanimaju ovi udaljeni krajevi, slijede sažeti opisi putovanja po trekking-ruti oko Annapurne. Predočeni su važniji datumi i geografsko nazivlje

prema vlastitim dnevničkim zapisima.

Na putovanje po poznatoj planinarskoj turi oko Annapurne krenuli smo 21.09.1982. oko 15 sati. Već nakon jednog sata hoda stigli smo u tibetanski izbjeglički kamp. Tibetanci su se ovdje naselili nakon progona kada je Kina preuzela upravu nad Tibe-tom. Putem ima dosta svratišta u prizemlju stambenih kuća gdje se obično serviraju domaća hrana i čaj s jakovim mlijekom. To je vrlo ukusan, a po svemu sudeći i hran-ljivi napitak. Glas o nailasku nove grupe putnika širio se ispred nas brže nego što smo hodali. Brojna su svratišta uglavnom odmah bila pripravna što podrazumijeva i nove, više cijene za strance. Priručne su se prodavaonice suvenira zagonetno pojavljivale uvijek uoči našega nailaska. Pretežito su na prodaju nuđeni nepalski “kukri” noževi i razni molitveni pribori. Ponositi vlasnici rijetkih tranzistorskih radioprijamnika rado pokazuju svoj imetak. Na sve strane je puno tekuće vode, s brojnim vodopadima. Neki su potoci dublji pa se moraju skinuti cipele da bi ih se pregazilo. Na samom smo početku prošli kroz lijepa i napredna sela Naudanda, Khare, Chandrakot i stigli u mjesto Biretnanti. Ispod nas, u dubini teče srebrna nit rijeke Madi Khola koja se spaja s isto takvom niti svoje sestre Bhurungdi Khola. Nakon oštrog uspona ušli smo u mjesto Ulleri, na 2097 metara visine. Nakon toga dio je strmog, uglačanog kame-nitog puta vodio kroz predjele vlažne i tamne džungle. Uokolo je raslo golemo rasli-nje. U tišini džungle, skupa sa Šerpama, promatrali smo igru bijelih majmuna visoko u krošnjama drveća. Međutim, istovremeno su nas neprimjetno napadale pijavice, na lokalnom narječju zvane “dzuga“. Tanke su kao niti i s lakoćom prolaze kroz materi-jal naše odjeće i uvlače se pod kožu. Skidaju se ili solju, ili ih se pali plamenom šibice. Nakon polumračne džungle, dalje se pružaju magloviti krajolici. Visoke se obrađene zaravni sa zelenom mladom rižom prostiru do oblaka. Gdje god u selima ima malo ravnijeg terena, igra se nogomet ili košarka. U lokvama vode namaču se goveda. Po onome što se da vidjeti, Nepalci su veseli i sretni ljudi. Nakon kraćeg zadržavanja u mjestu Nayapani, u susjednom mjestu Ghorepani našli smo ugodno svratište. Grijali smo se kraj velike otvorene vatre u samoj kući. Pješačenje smo nastavili preko mjesta Sikha odakle se put strmo spuštao ka utoci rijeke Ghar Khola u Kali Gandaki. Na ušću dviju rijeka, visoko među oblacima su i dva viseća mosta. Čelična užad je jaka, ali daske po kojima se hoda su rijetko postavljene i ne odaju dojam čvrstoće. Ipod naših nogu su ponori od više stotina metara. Divlje rijeke na dnu klisura nisu tihe i smjerne kako se nama čini, nego su tako duboko da njihov huk ne dopire do pro-laznika na mostu. Uskoro smo stigli u mjesto Tatopani, što na nepalskom označava


20 21

termalne izvore, kupališta s toplom vodom. Spavali smo u domaćem svratištu. Čisto je i uredno. Nigdje na prozorima nema stakla, nego drvene platice. Općenito u Ne-palu ima malo drva, a mnogo se koristi. Kupali smo se u obližnjem izvoru koji je uhvaćen u izdubljenu drvenu oblicu. Dalje nas je put vodio kroz duboku dolinu rije-ke Kali Gandaki. Tmurni oblaci oko nas nisu bili nisko, već smo mi bili visoko, među njima. Srećom, oblaci su se uskoro razišli, gurajući jedni druge kao da im je tijesno među planinskim visovima. Ostavili su nama, putnicima-namjernicima neograniče-ne i neremećene vidike. Izgledalo je kao da nemilosrdni, teški, tamni oblaci istjeruju nježne i mnogo brže paperjastobijele oblake, da bi nakraju svi nestali u vrtložnim vjetrovima. Prošli smo kroz mjesto Kapchepani gdje su nebrojeni mali i veliki vodo-padi jurili u dolinu. U jednom slapu smo se otuširali pod jakim mlazom slobodno padajuće ledene vode. Na visinama od preko 4000 metara vode se smatraju čistima i pitkima, bez po bijelce opasnih nametnika. Nakon prolaza kroz mjesto Ghansa i kratkog laganog hoda stigli smo do sada najvećeg visećeg mosta preko bezimene ri-jeke. Put preko mosta vodi ravno u mjesto Lete, puno vlage i neudobno za boravak.

Prvi puta se na našem putu ukazala Annapurna sa svoje jugozapadne strane. Vidi se prvo njezin južni vrh kojeg nazivaju Ganesh, visine 5041 metara, a nešto kasnije i zapadni vrh Nilgiri, visine 6940 metara. Iza Nilgirija proteže se Tilicho ledenjak, s velikim ledenjačkim jezerom istog imena. Ispred nas, prema sjeveru je Tukuche Peak od 6820 metara. Iza njega je predio tajanstvena imena Rikha Samba - Skrivena doli-na. Ušli smo u predjele najvećih i najljepših vrhova na svijetu. Na mahove se pojav-ljuju mnogi legendarni vrhovi Himalaje. Jedni drugima otimaju vidik nadmećući se veličinom i ljepotom. Načas se pojavljuje vjerojatno najljepši prizor na našemu putu. Za Nepalce sveti vrh Machhapuchhare, visine 6983 metara. Zastrašujući i neosvojivi Riblji rep. Na njega nikada nije stupila ljudska noga. Prolazimo bez daha i riječi, puni strahopoštovanja prema netaknutoj i nedodirljivoj svetoj ljepoti. Daleko u sje-ni, nijemo čuči Dhaulagiri. U mjestu Kalopaniju doručkovali smo domaću hranu: jedno jaje, kuhanu rižu s povrćem i čaj. Ukusno. Preko brojnih mostova stigli smo u Larjung, budističko svetište u kojem se čuvaju vrijedne knjige i Budin kip. De-žurni monah je voljan pustiti nas u razgledavanje unutrašnjosti tek nakon novčane naknade, ne tako male. Zastali smo nakratko u velikom mjestu Tukuche, sa školom i nogometnim igralištem.

Dok smo se odmarali na trgu, prilaze domaći ljudi i pitaju mogu li nam pipnuti dlake na prsima. Jako ih zanimaju kosmata prsa budući da oni toga nemaju. Nedugo potom u Marphi, bijelom biseru Himalaje, nailazimo na plantažu jabuka. Kupili smo nešto jabuka. Naši nosači su jako sretni što smo ih ponudili, jer su za njih jabuke izraz velikog luksuza.

Usput smo na planinskim stazama susretali mnoge putnike. Domaće stanovništvo prenosi robu i terete za svoje potrebe. Planinskim stazama hode i brojni namjernici privučeni neodoljivim čarolijama novog iskustva i u potrazi za nedoživljenim lje-potama. U Jomsom, najveće mjesto na ovome putu, ušli smo 27.09.1982. Mjesto ima zračnu luku, banke i brojne hotele i svratišta. Unatoč živosti, samo mjesto se ne izdvaja ljepotom. Dio naše grupe ostao je u Jomsomu čekati zrakoplov za Kathman-du. Drugi je dio nastavio put prema visokim himalajskim prijevojima koji vode do nedavno zabranjenih područja. Kroz pokrajinu Mustang, dugo vremena potpuno zatvorenu za strance, preko svetišta Muktinath uspinjali smo se prema najvišem pri-jevoju na našem putu. U samome svetištu je brojno molitveno kamenje i molitveni valjci, vodenice i vjetrenjače. Na njima su zapisane molitve koje do bogova kojima su namijenjene, stižu posredstvom gibanja koje izazivaju prolaznici, tekuća voda ili vjetrovi.

Prenoćili smo u usamljenoj kući, pod samim prijevojem. Domaćinima nije lako ži-vjeti u tim uvjetima. Nije bilo mjesta za sve pa su neki morali prespavati u šatorima. Noću je pao snijeg. Okolo se šeću dugodlaki jakovi. Ta su visinska goveda koja spa-vaju vani, jako otporna na hladnoću i prorijeđeni zrak. Himalajskim stanovnicima su od ogromne koristi. Čim je jutarnja hladnoća malo popustila, krenuli smo prema sedlu prijevoja. Prijevoj Thorong La na 5416 metara smo prešli tresući se od hlad-noće i prorijeđenog zraka. Na sebe smo obukli sve toplo što smo imali od odjeće. Nešto smo od odjeće dali i nosačima, inače bi išli goli i bosi. Za mnoge u grupi to je najveća dosegnuta visina do tada. Brzo smo se spustili na drugu stranu prijevoja preko golemih sipara od sitnog, ali i nešto većeg kamenja. Pred nama se prostirao lagani dio puta dolinom rijeke Jhargeng Khola, pritoke rijeke Marsyangdi. Put vodi kroz lijepa, obrađena polja. Uz put rastu pšenica, kukuruz, krumpir i lijepo, sitno, ljubičasto cvijeće marihuane. Ispod nas su zemlju parale duboke provalije, a u dalji-ni prema Manangu vidjele su se neobične pješčane geološke formacije. Na sjeveru pogled priječe Roc Noir i “Glacier Dome” visine 7485 i 7193 metara, a nešto dalje Gangapurna od 7455 metara i Annapurna II visine 7585 metara. Konačno smo stigli u lijepo mjesto Manang gdje ljudi žive u solidnim drvenim kućama, s terasama okrenutim prema nutarnjim dvorištima. Našli smo smještaj u jednoj takvoj kući. Na terasi je domaćin mukotrpno štavio jakovu kožu neprestano je savijajući preko svojih leđa. Večeramo krumpir...

To su zadnje zapisane riječi i to je kraj dnevničkih zapisa. Datum zadnjeg zapisa je 29.09.1982.


22 23

6. U podnožju, zov visina

U selu Manangu naša je grupa navratila u međunarodnu školu za visinske vo-diče. Škola je smještena u jedinoj građevini od tvrdog materijala na našemu

putu i namijenjena je za osposobljavanje pripadnika naroda Šerpa za sudjelovanje u međunarodnim ekspedicijama koje u ovim krajevima predstavljaju značajan izvor prihoda. Osnovali su je naši prvi susjedi Slovenci u okviru međunarodne pomoći za razvoj gorskog turizma u Nepalu. Na svakom koraku nailazimo na tragove njihova nedavna boravka. Između ostalog i nešto europske hrane i slovenskog sira. Hranu smo u početku s čuđenjem, a potom s veseljem trošili.

Doznali smo da su naši prijatelji iz prethodnice hrvatske ekspedicije na Annapurnu nedavno već prošli prema svom baznom logoru. O skijaškoj ekspediciji na Kang Guru koja je dolazila iz drugog smjera, još nije bilo vijesti. Nedaleko od škole je selo Pisang iznad kojeg se uzdiže priželjkivani vrh Pisang Peak, o kojem smo sanjali i slušali priče još u Kranju od jednog od najvećih slovenskih alpinista, danas pokoj-nog Nejca Zaplotnika. Šesttisućnjak, točnije 6093 metara. Pogledi nam se i neho-tice svaki čas usmjeravaju prema vrhu sa snježnobijelom kapom. Uspoređujemo ga sa znanim nam slikama i opisima te s našim predodžbama. Na putu od Mananga prema Pisangu naišao je jedan američki liječnik i planinar koji je prije par dana bio na Pisang Peaku. Kaže da gore, pri samome vrhu, ima neugodnog leda i da nije po-sve bezopasno, no prečusmo upozorenje. Po vlastitim riječima, bavi se ispitivanjem ponašanja ljudskog organizma na velikim visinama. Ponudio je da nam nekom zgo-dom izloži svoje spoznaje o visinskim tegobama.

Pisang Peak nije dio nekog velikog planinskog lanca. Šiljatim vrhom samostojno para nebo. Ljubitelji ga visina iz naše grupe odmjeravaju sa znatiželjom i čežnjom. Planinari su u blizini privlačnog vrha šutljiviji nego inače. Svatko na svoj način u svojoj glavi proživljava odluku o usponu na vrh ili o odustajanju. Razmišljanja penjača o neodoljivom zovu visina spadaju u osobna pitanja o kojima se obično ne raspravlja otvoreno i naglas. I kada se postiže velika bliskost među penjačima, za vrijeme dugih hladnih noći u planinskim bivacima, kada se dijeli zadnja hrana i tekućina, pojedinačni porivi i razlozi penjanja ostaju nepodjeljive tajne. Razgovori o penjačkim doživljajima, prepenjanim smjerovima, o ljepotama i izazovima planin-skih visova, na pristojan način otklanjaju interes s osobnih poriva koji se ne mogu jednostavno priopćiti. Ne zato što se ne bi htjelo, već više zbog toga što se obično radi o složenim, višeznačnim osjećajima za koje se teško nalaze odgovarajuće riječi.

Pitanja o smislu penjanja ne treba postavljati planinarima. Znatiželjnici koji ne osjećaju zov visina bit će nepovjerljivi prema površnim pojašnjenjima o prirodnim ljepotama. Penjači se uzdaju u slutnje o povezanosti planinara sa svijetom planina. Prema toj slutnji, sklonosti i ljubavi planinara prema vrhuncima, priroda bi trebala uzvratiti sigurnošću penjača pri usponima. Takva varljiva, nikada potvrđena nada u koju se mnogi penjači uzdaju, podstrek je pronalaženju sve većih alpinističkih teš-koća. Penjači koji uspijevaju, vjeruju da im planine, ne povrijeđujući ih, uzvraćaju naklonost. U slučaju nesreća u planinama penjači preispituju svoje osjećaje prema izazovnim visovima. Jesu li se samo trudili i željeli voljeti pod svaku cijenu ili su se duboko i s povjerenjem prepustili nepatvorenim osjećajima prema prirodi i plani-nama? Izgleda da oni koji uspijevaju, moraju bez ograničenja vjerovati da ih čuvaju gorski duhovi, ma što to bilo u svijesti ljudi.


24 25

7. Zadnje pripreme

Petorica iz grupe koji su bili dobro pripremljeni i željni penjanja iznad svega, donijeli su odluku da ipak krenu na Pisang Peak. Preostalo je upravo toliko

vremena da se može obaviti uspon i silazak, ali sve jako ubrzano, bez mogućnosti odlaganja, a kamoli popravka u slučaju neuspjeha. Bila bi prevelika šteta nakon tolikoga puta barem ne pokušati ono o čemu se sanjalo toliko vremena. Vremenski uvjeti nisu bili idealni, dapače u ovo doba godine baš se i nije bilo uputno pe-njati. Dobro je vrijeme u visokim planinama ionako kratkotrajno, prije izuzetak nego pravilo i mogu ga čekati samo oni kojima vrijeme i sredstva nisu ograničena. Oprezni odustaju, a oni u kojima zov divljine nadvlada oprez, ipak pokušavaju bez obzira na moguće posljedice. Zainteresirani za uspon su ocijenili da uz povećan oprez mogu svladati i ledenu koru pod vrhom, o kojoj je pričao Amerikanac. Imali su, osim toga, i dogovor otprije sa svojim drugovima iz skijaške ekspedicije da ako uvjeti dopuste, snime cilj njihovih želja, vrh Kang Guru. Isti dogovor je sklopljen i s prijateljskom ekspedicijom koja se penjala na susjednu Annapurnu. Oba su se vrha s Pisang Peaka trebala vidjeti kao na dlanu. Naravno da dogovor o fotografiranju nije obvezivao, ali je bio dodatni poriv, gotovo isprika za uspon. U to su vrijeme već obadvije hrvatske ekspedicije trebale biti u blizini područja penjanja. Odlučna se petorka s još nekolicinom nosača Šerpa brzo popela na oko 5000 metara visine. Tu je postavljen bazni logor. Kao i obično, zbog visinskih se tegoba loše spavalo, ako se ležanje u malom šatoru po jakom vjetru i oštroj hladnoći, s glavoboljom i mučninom uslijed razrijeđenog zraka, može uopće zvati spavanjem. U polubunilu se razgovaralo i o tome da kada smo sada već ovdje, tako blizu ostvarenja želja, šteta bi bilo barem ne pokušati jer se većini od nas neće više pružiti prilika doći dovde.

Oko pola noći, pri raskošnoj srebrnoj svjetlosti tri četvrtine, čak i nešto više punog mjeseca, mala je skupina krenula prema vrhu. U osvit zore padine obrasle kratkom i žućkastom travom prelaze u zadnji suhi, stjenoviti dio. Sirdari Kani i Nima koji su krenuli s penjačima, vratili su se u logor jer nisu bili opremljeni za uspone na ovim visinama. Nisu niti pokazivali neku želju za usponom, doimali su se sretnima kada su krenuli prema logoru. Podloga po kojoj se penjalo bila je prekrivena velikim i tankim pločama svjetlucave stijene.

Potrebno je vrlo lagano i hitro doticati podlogu i promijeniti korak prije nego što ploče ispod nogu iskliznu na velikoj strmini, kao crepovi s krova. Kada se izgubi ritam laganog hodanja jedva dotičući tlo, u najkraćem mogućem vremenu poput divokoze, mora se prijeći na uspon četveronoške. Silno je zadovoljstvo bilo uhvatiti

ritam penjanja po skliskom kamenjaru, jer je najviše sličilo lebdenju kroz prostor i vrijeme. Iza ove neobične podloge nailazila je granica snijega i leda te su se na planinarske cipele morale postaviti dereze s kramponima za daljnji uspon. Uskoro su dvojica penjača iz grupe za vrh odustala od uspona zbog visinskih tegoba. Treći je penjač odustao pred zadnjim usponom pod samim vrhom zbog problema s pri-čvršćenjem dereza. Dan je nastupio neprimjetno se skrivajući iza pramenova magle. Vidljivost se povećavala, premda sunca nismo još vidjeli, a vrh se činio tako varljivo bliskim, kao da je potreban samo mali dodatni napor da bi ga se dosegnulo. Kao partneri za uspon na sam vrh ostali smo samo Veljko Šušak i ja.


26 27

8. Uspon

Odlučnost da se nastavi i potpuna vjera u uspjeh bez straha od nesreća osjećala se u našem držanju i ponašanju. Doduše, zbog rijetkog zraka izbjegavali smo

razgovore kako bismo štedjeli dah. Na takvim visinama vam ni ideje za razgovor obično nisu sjajne. Kako smo živjeli u različitim gradovima, nismo se prije ovoga puta dobro poznavali. Na ovom smo se putovanju dosta družili. Imali smo prilike razgovarati o svojim omiljenim usponima. Veljko je gajio osobitu naklonost prema visokim ekvatorijalnim vrhovima. Mnogo se penjao po snijegu, bio je u izvrsnoj kondiciji i dobro aklimatiziran na ovakve visine te izazivao povjerenje svojom od-mjerenom odlučnošću.

Prividna blizina vrha izazivala je varljivu nadu u brz i jednostavan uspon. Izgledalo je kao da je vrh na dohvatu ruke. Premda se zadnja dionica doimala kratkom i jed-nostavnom, trebalo je uložiti još mnogo napora, i to sve više i više kako se zrak pror-jeđivao, do konačnog izlaska na sam vrh. Veljko i ja smo se uzajamno osigurali alpi-nističkim užetom i koristeći cepine krenuli prema vrhu naizmjeničnim penjanjem i osiguravanjem, kako je to uobičajeno na ovakvim snježno-ledenim strminama. Pod vrhom su se u tankom, nejednolično raspršenom snijegu vidjeli tragovi ranijih pe-njača. Zraka je bilo malo, otežano smo disali, ali iz ranijih iskustava smo znali da to možemo podnijeti. Glavobolju i mučninu zbog visine prestao sam osjećati, ali još uvijek osjećam treperenje srčanog mišića u sljepoočnicama. Sviđa mi se to, čini mi se da sam življi nego inače. Postoji ogromna želja da se takav neljudski napor što prije okonča, ali još je jača želja da se ostvari cilj uspona. Nekada je i samo mala pomisao o nečemu drugome, nečemu ugodnome i lijepome, o obitelji, o poslu, o slastičarnici i kavi, o silasku, nečemu lako dostupnome i poželjnome, dovoljna da se krhka struk-tura težnji i želja poremeti i da se snažna volja za usponom pod svaku cijenu raspline i odlučnost pretvori u malodušje. Nama se to nije događalo, nego smo tjerani svaki svojim željama, zamišljajući brzi kraj uspona, grabili polako prema vrhu dašćući kao premoreni psi, svaki put skraćujući korake, sada već na samo dva do tri koračića prije zastoja i grabljenja zraka potrebnog za sljedeći korak. Zastajali smo svakih nekoliko koraka, prikupljali snagu i izmjenjivali se u osiguravanju i penjanju. Ovakav se pri-stup samo slikovito zove penjanjem na vrh, i to u pričama u sigurnim i udobnim skloništima planinarskih domova, dok se u stvarnosti radi o običnom bauljanju koje bi u svim drugim okolnostima izazvalo sažaljenje promatrača, u najboljem slučaju osmijeh, a ni u kojem slučaju udivljenje. Nismo razgovarali, jer nismo imali snage, niti nam je u glavama bilo sadržaja o čemu bi se moglo razgovarati. Znali smo što nam je činiti, a razgovor zahtijeva ogroman napor koji si u tim prilikama nismo mo-gli priuštiti. Zahvalan sam partneru što me ne navodi na razgovor, jer mi se čini da

tada ne bih podnio izgovoriti niti jednu riječ. Nakon desetak sati penjanja od zadnjeg logora Veljko i ja smo se ispeli na vrh. Kako to često biva, oblaci su obavili vrh i ne-prozirna magla je prekrila Pisang Peak. Malo se toga vidjelo od slavljenih himalajskih vrhova. Planinari i inače rijetko dočekaju nagrade u vidu lijepih krajolika razmjerno uloženim naporima. Puno se treba penjati, a da bi se tek ponekad ukazali željeni, nezaboravni prizori, a još ih je teže ovjekovječiti na slikama. Znali smo to i otprije, jer smo obojica dosta planina prošli u različitim okolnostima, često ne videći ništa od planinskih ljepota, tako da nismo bili osobito razočarani. Čestitali smo jedan drugome mlako stiskajući hladne ruke u rukavicama, jer i za to treba uložiti dodatni napor. Obavili smo uobičajene planinarske rituale za te prilike. Obično je to slikanje sa zastavicama u raširenim rukama uz možebitni nategnuti osmijeh koji se i ne vidi od kape, šala, glečerica i namaza kreme protiv sunca. Možda još i pokoja prigodna i škrta riječ uzajamne potpore bez očekivanog oduševljenja, jer i oduševljenje traži zraka. Pokušali smo prema ranijim dogovorima slikati Kang Guru i Annapurnu, ali bez puno nade u uspjeh zbog slabe vidljivosti. Iscrpljenost i umor već su se mogli zamijetiti po našim sporim i teškim pokretima.

Krenuli smo natrag prema zadnjem logoru. Pomisao o silasku ublažavala je, barem naizgled, visinske tegobe i stvarala lažni dojam jednostavnosti silaska do baznog lo-gora. Pramenovi magle i niski oblaci igrali su svoje varljive igre oko nas mijenjajući osjećaje prostora. Mutno, neprozirno vrijeme više je sličilo na sumrak, nego na po-podne. Bilo je vjerojatno oko 15 sati. Nismo se sjetili pogledati na sat. Na tim je visinama teško sjetiti se bilo čega. Čak su i najjednostavnije moždane aktivnosti vrlo otežane. Ocjene udaljenosti i pogibelji silaska mogu biti jako nepouzdane. Teško je brojati i vlastite korake. Sve računske operacije preko broja tri predstavljaju jedva rješivu složenu aritmetiku.

Malo ispod vrha, na jednoj oštroj strmini gdje je iz zaleđenih snježnih nanosa izviri-vala suha stijena očišćena visinskim vjetrovima, htjeli smo nakratko zastati. I onda, nismo pravo ni stali, a ispod naših su se nogu pokrenuli snijeg i led. Nije bilo vre-mena za razmatranje o tome što se zbiva. Umorni organizmi, oslabljeni visinskim tegobama, sporo su reagirali. Premalo je bilo vremena i za odgovarajuće djelovanje za slučaj pogibelji. Gubili smo oslonac pod nogama i sunovratili se u dubinu.


28 29

9. Pad

Bacam se na snijeg i cijelom svojom težinom utiskujem vrh cepina u snijeg. Po-uzdajem se u uspješnost ovoga, nebrojeno puta uvježbavanog i iskušanog nači-

na zaustavljanja na snijegu. Bez bojazni očekujem trenutno zaustavljanje. Međutim, nisam se zaustavio kod prvog pokušaja. Vrh je cepina udario u stijenu ispod tanke snježne kore. Snježni je pokrivač previše tanak a da bi se vrh cepina mogao zakačiti za podlogu. To i nije snijeg koji je prirodno pao na stijenu, nego su ga nanijeli visin-ski vjetrovi. Slabo se drži za podlogu. Još se uvijek nadam zaustavljanju. Odzvanjaju metalni udari nazubljenog vrha cepina o kamen. Potom prijeteće grebanje i struganje metala i kamena. Još jedanput i još jedanput. Nakraju, poslije vjerojatno petog ili še-stog pokušaja, od siline udarca cepin izlijeće iz ruku. Nije ga mogao zadržati ni sigur-nosni remen oko zapešća. Nakon toga se nastavio ozbiljan pad na kojeg se više nije moglo bitno utjecati vlastitim djelovanjem. Nije bilo ni sa čime. Sama volja i snaga nisu mogle utjecati na daljnji tijek, premda se toga nije moglo biti svjestan, dapače, nije se ni smjelo. Unatoč stalnom povećanju brzine, uočavam nakratko zbivanja oko sebe. Cepin pada nedaleko od mene svojom neovisnom putanjom. Odbija se o razne stjenovite i ledene prepreke i brzo nestaje iz vida. Na trenutak sam ugledao i Veljka kako svojim cepinom pokušava zaustaviti pad. Ne mogu pažnju zadržati na njemu jer se događaji odvijaju prebrzo. Dalje padam gotovo slobodno niz veliku strminu. Izgleda lagano i jednostavno. Jedva osjećam vlastitu težinu. Nisu zamjetne ni druge djelujuće sile. Ne osjećam udarce podloge. Nijedan mišić nije napet, nego opušten, prilagođavajući se u potpunosti preprekama ispod sebe, bez osjećaja, grča i otpora. Nije mi neugodno. Niti ugodno. Prostor više ne predstavlja sustav koordinata. Nije bitno što je lijevo, desno, gore ili dolje. Značajne su samo smetnje i prepreke na putu pada. Partnera više ne vidim. Misli se ne vraćaju na njega. Ne osjećam strah. Zapravo ne osjećam ništa. Naglo su nestale sve visinske tegobe, nedostatak zraka, glavobolja i mučnina. Nema vremena da se razvijaju bilo kakve nedoumice i osjećaji. Svijest je ispražnjena od svih nuspojava koje ne bi bile od značaja za ovaj trenutak. Promjene kretanja treba pratiti svim osjetilima. Brzina pada je već vrlo velika. Ne smiju se činiti nagli pokreti. Uslijed čak i malog zahvata zuba dereza o led, moglo bi doći do nekontroliranog prevrtanja. Posve sam miran i sklupčan u fetalnom položaju. Zasad padam ravno. Ne pokušavam ni na koji način zaustaviti pad. Nagli bi pokreti bili opasni, a po učinku vjerojatno potpuno bekorisni. Opažanja i odzivi su jako ubr-zani. Uočavam samo bitne detalje oko sebe. Bolje reći ispred sebe, jer je vidni kut vrlo uzak, ali oštar. Pogled je usmjeren samo u smjeru napredovanja. Pri takvoj se brzini pada može pratiti samo ograničen broj predmeta i pojava. Samo pojedinosti u neposrednoj blizini i važne za tekući trenutak. Ne razmišljam mnogo. Zapravo ništa

u uobičajenom smislu te riječi. Reagiram hitro. Nikakve misli o prošlom ili budu-ćem životu ne ometaju opažanja. Ne prolaze mi nikakva sjećanja kroz glavu. Samo jasne i oštre slike neposredne stvarnosti. Potpuno sam usredotočen samo na nepo-srednu i osjetilima dostupnu okolinu. Pojma nemam koliko dugo padam. Pitanje trajanja nije bitno. Međutim, uočavam razne prepreke ispred sebe. Veće kamenje, stijene, rupe i pukotine. Čim neka prepreka prohuji iza mene, zaboravljam je. U magnovenju nema prošlosti. Nove pojave nailaze prevelikom brzinom i trenutno, u potpunosti prekrivaju prethodne slike. Vrlo mali, spontani pokreti tijela, samo blaga naginjanja i savijanja na jednu ili drugu stranu donekle upravljaju smjerom padanja. Kao na dječjim sanjkama ili na skijama. Greška je isključena, jednostavno se ne smije dogoditi, bila bi to zadnja greška u životu. I najmanji bi krivi pokret značio kraj. Ni na što i ni na koga, uključujući i sebe i partnera, ne mislim. Ne pada mi na pamet mogućnost pogubnog ishoda. Uopće ne mislim ni o kakvom ishodu. U svjesnom i prisebnom stanju kada ima vremena napretek, predviđanja su moguća i potrebna. Sljedeći trenutak se pokušava predvidjeti kao ishod prethodnog trenutka, ali i svih ostalih sagledivih trenutaka koji se mogu razmotriti u glavi.

Pri velikoj brzini padanja izoštreno je jasno da svaki sljedeći trenutak može biti i zadnji. Na prohujali se trenutak ne može utjecati. Čim je prošao, a život još traje, prethodni tren više nije bitan. Nove se prijetnje pojavljuju takvom brzinom i uče-stalošću da se predviđanja ne stignu ni zamisliti, a pogotovo ostvariti. U vidni mi kut ogromnom brzinom ulijeće tamna, prijeteća sjena. Izgleda kao veliki stjenoviti zid koji se probija iz kristalno sjajnog snijega. Znam da je treba izbjeći, ali to samo svojom voljom i djelovanjem ne mogu i ne znam postići. Zapravo i ne mogu ništa svrhovitog učiniti. Očekujem svaki čas da se zaustavim na sretniji ili manje sretan način. Međutim, to se priželjkivano zaustavljanje nikako ne ostvaruje. Štoviše, ubr-zanje se i dalje nastavlja. Ne činim nikakve uočljive pokrete. Naizgled ne poduzimam ništa. Gledajući sa strane moglo bi se zaključiti da se prepuštam i mirim s usudom. A ustvari, baš naprotiv, odvija se grozničava moždana i suspregnuta tjelesna aktivnost. Što god da se sada poduzme, moglo bi više štetiti, nego koristiti. Samo bi neka sretna okolnost mogla izmijeniti tijek zbivanja. Ne bi pomogao nikakav tjelesni napor ni vješt manevar. Misaone aktivnosti su jednostavne, ali vrlo precizne. Usmjerene su samo na praćenje neposredne stvarnosti. Nema vremena za složene ideje. Ne razma-traju se pitanja života i smrti. Sveukupno je djelovanje organizma potpuno razbo-rito i primjereno uvjetima. Nema panične reakcije. Ne javlja se ni strah. Premalo je vremena i previše opasno a da bi se mogao razviti strah nauštrb ostalih svrsishodnih tjelesnih i duhovnih aktivnosti. Nadolazeća crna sjena popunjava cijeli vidokrug. Približava se brzinom mlaznog zrakoplova. Prijeti da me sljedeći trenutak razbije. Uništi. Ne stižem se uplašiti mogućeg kraja života.


30 31

Nešto se u meni i oko mene ipak mijenja. U donjim dijelovima tijela, u udalje-nim nervnim završetcima osjećam da dolazi do promjena u gibanju. U početku su to samo daleki navještaji nekih mogućih raspršenih inercijalnih sila u nastajanju. Nakon nekog vremena, neodredljivog, ali vjerojatno vrlo kratkog, ipak me savijaju neke sile izvan moje moći djelovanja i mijenjaju putanju pada. Osjećam se kao na zakrivljenom dječjem toboganu. Nisam osjetio nikakav koncentrirani udar ili priti-sak od strane bilo kakve prepreke. Žlijeb po kojem sam klizio je sam po sebi, zbog prirodnog oblika terena ispred same stijene, zaokretao od stijene prema dolini. Tim su žlijebom prije mene padale nebrojene lavine i otjecali otopljeni snjegovi jedinim mogućim smjerom. Privremeno sam izbjegao neposrednu opasnost. Nastavio sam padati gotovo okomito na dotadašnji smjer. Ovaj put se pad odvija usporedo s done-davno prijetećom stijenom. Vršni je oblak već ostao visoko iznad mene. Pramenovi magle su postupno nestajali, a vidljivost je postajala sve boljom. Umjesto crnog stje-novitog zida, pred očima se pružao pogled na nekoliko tisuća metara duboku dolinu.

Nastavljajući sve brže padati ubrzo sam ispred sebe, u neprocjenljivoj daljini, nazreo duboki stjenoviti procjep. Provaliju mračna izgleda. Djelovala je pogibeljnije i od crnog stjenovitog zida koji je upravo ostao iza mene. U svakom je času potrebno mu-njevito uočavati sve promijenjene okolnosti. U skladu s tim brzim, nagonskim pro-cjenama treba ili djelovati ili suspregnuti djelovanje. Za razborito donošenje odluka nema vremena. Pogotovo nema vremena i mogućnosti da se odluke sprovedu u djelo.

10. Zaustavljanje

Iz dubina donjih dijelova tijela ponovo stižu znakovi da se nešto mijenja u di-namici gibanja. Mala, ali značajna, jedva primjetna titranja nervnih završetaka.

Brzina se ipak počela smanjivati. Snijeg mijenja gustoću. Teži je i vlažniji nego što je bio pod samim vrhom. Vjerojatno padanje već dugo traje. Sada se posve jasno uočavaju kamenje, pukotine i posve male promjene u reljefu. Provalija je već gotovo nadohvat ruke.

Padanje je još sporije, i premda je zadnji čas, još se ne mogu zaustaviti. Ali, više nema mogućnosti odlaganja. Sada hoću stati, moram pod svaku cijenu, moram...

Iskrećem se koliko god mogu u stranu i bacam se na zadnji veliki kamen kojeg vi-dim ispred sebe. Trenutno se zaustavljam. Ispred mene, na svega par metara od mje-sta zaustavljanja, zjapila je prijeteća provalija. Duboka, mračna, usisavajuća. Ali, ja sam bio u sasvim novom položaju. Mirujem, ležim, ne padam više. Nisam se mogao radovati novom stanju. Samo ustanovljavati novonastale okolnosti.

Potpunu usredotočenost na sebe samoga remeti čudan zvuk u blizini uha. Kao sik-tanje zmije. Hitro okrećem glavu prema izvoru zvuka i ugledam vijugavo, crve-no-plavo, šareno planinarsko uže kako promiče u blizini, nadohvat ruke. Velikom brzinom se primiče i moj drug Veljko privezan na drugom kraju užeta. Ne podu-zima ništa da bi se sam zaustavio. Zbunjen sam. Nisam više sam, ne mogu više biti zaokupljen samo sobom. Teško mi je prihvatiti pojavu novog iskušenja. Nešto treba ili poduzeti ili ne poduzeti. Nedoumice su sudbonosne. Dvoumim se. Bojim se prihvatiti uže jer bi me zamah partnerove mase mogao povući dolje u provaliju. Pomisao na mogući nastavak pada s mogućim sunovratom u provaliju, traje samo vrlo kratko vrijeme. Sljedeći je poriv, ne misao, jer nema vremena za razmišljanje, da moram, bezuvjetno i neodložno, moram prihvatiti uže. Sada, samo ovaj put, samo ovdje i nigdje i nikada više, prilika je za zaustavljanje. Već će sljedećeg trenutka biti nemoguće poduzeti bilo što. Neoprostivo i nedopustivo kasno. Nikada se više ne bi ponovila ta prilika. Ne mogu propustiti uže. Iskrećem se u stranu, pružam se koliko mogu prema zvuku i prema šarenoj, crveno-plavoj zmiji. Osjećam uže u golim ruka-ma. Mekano je i savitljivo. Čvrsto ga stišćem. Najčvršće što mogu. Odmah osjećam toplinu od trenja užeta na dlanovima. Uže proklizavajući peče dlanove i povlači me prema dolje. Upirem se cijelim tijelom i iz sve snage o sve neravnine tla ispod sebe. Nikako se ne smije dopustiti ni najmanje gibanje prema naprijed. Nakon kratkog iščekivanja slijedi jaki trzaj. Sljedećeg trenutka partner i ja skupa potpuno mirujemo. Znatiželjno i bojažljivo skrećem pogled prema zaustavljenom partneru. Zamjećujem da je živ. Odmah potom neodoljivo se ponovo okrećem sebi i svojim


32 33

teškoćama. Prvo provjeravam svoje zdravstveno stanje. To je najjači i neodoljiv po-riv u tom času. Bolove ne osjećam. Oprezno opipavam prvo glavu, potom vrat, prsa i leđa. Ne zamjećujem nikakve ozljede u gornjim, vitalnim dijelovima tijela. Obuzima me blaga nevjerica na granici euforije. Mala je mogućnost da bih nakon tako dugog pada mogao biti potpuno neozlijeđen, ali ipak, možda? Pogled mi se dalje spušta prema nogama. Vidim desnu nogu. Odaje dojam kao da je redu. Ali je lijevo stopalo u čudnom položaju. Stoji okomito na potkoljenicu. Izgleda kao da je stopalo iščašeno u skočnom zglobu. Ne osjećam bol koja bi trebala pratiti iščašenje zgloba. Ni drugi dijelovi tijela nisu bolni. Ali, to s položajem lijevog stopala je ne-obično. Ne mogu stati na nogu. Niti se mogu pokrenuti s mjesta. Pomislih skinuti gojzericu da vidim što se dogodilo s nogom. Nemam taj čas snage za to. Iznenađen sam da je pad završio samo tako, naizgled jednostavno, bez težih ozljeda. Nikakvu ozbiljnost ne pridajem ozljedi. Čini mi se beznačajnom obzirom na okolnosti.

Ne znam kako se ozljeda dogodila. Ne pamtim nikakav udar, niti posebnu bol. Uostalom, udara je bilo nebrojeno. A što me i briga kako se to desilo! Desilo se i što sad? Stvari izgledaju jednostavne. Mali pad, doduše ipak nešto veći nego što smo vježbali u alpinističkoj školi. Male ozljede, po svoj prilici ništa ozbiljno kada nema ni krvi, niti zamjetnih bolova. Uskoro će stići pomoć i sve će biti u redu.

Sa strane čujem Veljka kako teško diše. Pogled mi skreće prema njemu. Vidim ga kako nedaleko od mene leži na svojim leđima. Prvo promatram njegove noge. Po-uzdanje u brzi spas mi je jako poraslo kada sam uočio da su mu noge čitave. Mi-slio sam da se sve drugo može srediti, samo ako su barem jednome od nas noge neozlijeđene. Pogled mi se diže prema glavi. Uočavam da ima teškoća u disanju. Jezik mu smeta. Pada prema dušniku. Puzeći se približavam i rukama ga pokušavam okrenuti na bok. Teško mi je to raditi iz ležećeg položaja. Nakraju je to okretanje ipak uspjelo. Vidim da je disanje olakšano. Međutim, moj je drug i dalje u nesvije-sti. Dozivam ga bez uspjeha. Siguran sam da se mora uskoro osvijestiti. To nam je i jedina nada za spas. Obzirom na moju ozljedu, ja se neću moći dignuti. Vidim da se Veljko pokušava pokrenuti. Ne uspijevamo komunicirati. Kao da ne vidi i ne čuje. Nemogućnost razgovora me ispunjava nelagodom. Pokušavam u pokretima njegova tijela, glave i ruku prepoznati neki znak, poruku. U nesvjesnom stanju stalno klizi prema dolje. Nastojim ga zadržati da ne bi spuznuo prema provaliji. Provalija ispred nas je stalna prijetnja. Da položaj bude još gori, strma kosina na kojoj ležimo je od golog, oštrog kamenja različite veličine. Zapravo je to sipar koji neprestano klizi prema provaliji. Srećom, planinarsko uže je ostalo uz nas. Pokušavam se užetom privezati za bilo što na dohvatu ruke. Sve što prihvatim je pomično. Nema u blizini nikakvog čvrstog uporišta. Jedino je poviše nas jedan oveći kamen gljivastog oblika. Jako sam se istegnuo, možda i pomaknuo i nabacio omču oko kamena. Pokušaj nije uspio. Uže je skliznulo s glatkog kamena. Morao sam se još pomaknuti prema gore.

Konačno sam nakon nekoliko pokušaja uspio razgrnuti sitnije kamenje oko vrata kamena i nabaciti omču koja se uhvatila za podnožje gljivastog kamena. Zdravom sam nogom izdubio oslonac u tlu i upro se. Izgledalo je to kao dovoljno osiguranje za neko vrijeme.

Pogledavam uokolo ne bih li ugledao neki komad opreme. Jako bih želio pronaći cepin. Čini mi se da bih od njega mogao napraviti protezu za nogu. Kao drvenu nogu kakve su imali gusari. Držalo cepina bih užetom pričvrstio za potkoljenicu, a oslanjao bih se na njegov željezni kraj. Tako bi se odteretilo stopalo. U nekoliko navrata mi se pričinilo da sam ugledao cepin. Uvijek je to bila varka. Vjerojatno igra sjena u maglovitom sumraku. Odustajući od cepina pomislih da bih trebao naći neku jaču granu ili komad drveta. Pogledom pretražujem okolicu bez rezultata. Na tim visinama nema ničeg sličnog komadu drveta ili barem grane. Međutim, ako bih našao dva uska i dovoljno duga kamena, mogao bih imobilizirati nogu. Trebao bih ugurati ih sa strane u cipelu i nečim učvrstiti. Možda bih se tada uspio podignuti, čak i hodati. Ništa mi takvog nije pri ruci. Štoviše, među pristupačnim predmetima, a to je uglavnom kamenje, uopće se ne mogu naći izraženi izduženi oblici. Sve je kratko i široko, čak i veliki vidljivi komadi koji izranjaju iz snijega i leda. Kao da svi oblici teže širinom dosegnuti dužinu. Da se ujednače u svim smjerovima. Ne uspi-jevam ni u jednoj nakani osigurati stopalo. Provjeravam i opremu. Ništa nije ostalo od nje. Naprtnjača se poderala i otpala s leđa. Džepovi su se potpuno ispraznili. Sve što sam ponio na uspon, čokolade, grožđice, orasi, nožić, baš sve je poizlijetalo iz džepova. Veston i hlače su rasparani. Kapa i zaštitne naočale su odletjele s glave. Osobito je neugodno što nema nikakvog traga od rukavica. Vidim da iz razderotina na vestonu izlijeće bijelo guščje perje. Samo je poneko perce tamnije. Punjenje ve-stona nije bilo baš prvoklasno.

Partnerova naprtnjača je ostala na leđima. Poderana je i bezoblična. Ništa nema ni u njoj. Odjeća mu je u dobrom stanju. Inercijalne su sile uslijed velikih ubrzanja uspjele isprazniti sve što smo ponijeli u naprtnjačama, ali i u džepovima. Poput naj-umješnijih džepara. Okolnosti nisu prikladne za razborito razmatranje. Razbor bi vjerojatno doveo do stanja očaja. Sat je ostao na ruci. Pokazuje vrijeme udesa golim kazaljkama jer je prozirni poklopac razbijen. Ne sjećam se zadnjeg vremena registri-ranog na njemu. Uopće me nije uznemiravalo što sat nije funkcionirao. Ne mogu se sjetiti što je bilo s derezama. Kada sam se zaustavio, više ih nije bilo na gojzerici. Ne razumijem kako su mogle otpasti usprkos jakim trakama za pričvršćenje. Kraj nogu ugledah fotoaparat. Spremište filma je rastvoreno uslijed udara. Vrpca za nošenje aparata zaplela se za cipelu. Pomislih da možda nisu svi snimci na filmu osvijetljeni. Brzo sam zatvorio kućište i aparat spremio u jedini čitavi džep od vestona.


34 35

Moj drug ne dolazi k svijesti. Ne brinem previše zbog toga. Kad-tad se mora osvi-jestiti. Osim toga, posve sam siguran da će pomoć stići već za dana. Računao sam koliko je potrebno da pomoć stigne do nas od zadnjeg logora. Pitao sam se i tko bi iz ekipe najbrže stigao do nas. Vikao sam koliko sam mogao, misleći da su spasioci sigurno već negdje blizu. Grlo me od silne galame počelo izdavati. Takva galama bez razloga s moje strane nema smisla. Kada će dozivanje uistinu biti potrebno, neću imati glasa. Zašutio sam. Žudno sam promatrao uokolo ne bih li ugledao spasioce. Činilo mi se taj čas korisnim krenuti ususret spasiteljima koje sam očekivao iz smje-ra grebena iznad mjesta gdje smo nas dvojica ležali. Rukama sam se oslonio poviše mjesta na kojem sam ležao i povukao tijelo prema gore. Tako nekoliko puta. Svaki bih put pri pokušaju da se podignem, opet skliznuo prema natrag. To je klizanje bilo praćeno ružnim klimanjem ozlijeđenog stopala i udaranjem o kamenitu pod-logu. Udaranje je stopala u meni izazivalo nelagodu, ali ne i bol. Zbog stalnih sam neuspjeha odustao od puzanja strminom prema gore.

Naš se položaj doimlje kao ružan san. Stalno se osvrćem uokolo u nadi da će se pojaviti dokaz da sve to nije istina. Krajolik izgleda nestvarno, skupa s nama. Oko nas boje gotovo da ne postoje. Ne računajući našu odjeću, sve je drugo bijelo (snijeg i led), sivo (kamenje) te prozračno plavo (nebo). Tišina je potpuna. Nigdje znaka života. Nikakav pokret niti zvuk. Potpuna osama.

11. Prva noć

Sunce prerano zalazi iza visokih vrhova. Na nebu se redom pale zvijezde prema jačini svojega sjaja. Pojava sumraka izaziva tjeskobu. Od ono malo boja preostaju

još samo tamnije sive nijanse. Temperatura je sve niža. Mrak se neumitno širi po gorju kao crna magla. Tama je na koncu prekrila planine i progutala sve osim neba. Nastupalo je carstvo hladnoće. Zasigurno je zima. Znao sam to, ali nisam osjećao nisku temperaturu. Primaknuo sam se partneru u nadi da se možda skupa može-mo zagrijati. Ležao sam na leđima. Svaki put kada bih otvorio oči, iznad sebe bih ugledao ledeni sjaj velikih i malih zvijezda u prostoru svemirske hladnoće. Kao da lebdim u ledenoj vodi s nebrojenim mjehurićima. Zvijezda je bilo više nego što sam ikada vidio. Hladno su titrale na tamnom, dubokom nebu. Nisam obraćao pažnju na sazviježđa. Nisu me zanimale strane svijeta. Bio sam kao nikad prije nesvjesnim, ali potpunim dijelom svoje okoline. Ništa me u tome poistovjećivanju s okolinom nije ometalo. Ni misli, niti sjećanja. Bio sam bez osjećaja i bez potreba. Kao i priroda oko mene. Okolina nije bila ni prijateljska, niti neprijateljska. Nije izazivala strah, niti je gasila nadu. Nisam bio uljez, ali ni dobrodošao. Imao sam podjednaku priliku za opstanak i nestanak. Nestanak bi u tome okružju bio prirodan i bezbolan. Bez patnje i samosažaljenja. Potpuno sam ravnopravno dijelio postojanje sa svim živim i neži-vim što me okružuje. Postojim zato što sam tu, a ne zato što to hoću. Postojanje je samostojni smisao, a ne želja. Postojanje je nužnost bez razborite svrhe. Potrebno je i dovoljno samo po sebi, neovisno o bilo kome i bilo čemu. Uključujući i mene samog.

U jednom trenutku, visoko iznad mene, na mjestu gdje se greben urezivao u zvjez-dano nebo, pojavilo se malo titravo svjetlo. Drugačije od sjaja zvijezda. Moglo je biti svjetlo baterijske lampe. Polako se pomicalo po hrptu grebena. Svjetlo je pobudilo grozničavo uzbuđenje. Moram vikati najjače što mogu. Dozivao sam oduševljeno. Sretan i pun nade. U dubokom sam uvjerenju da nedaćama dolazi kraj. Svjetlo na hrptu kao da je zastalo pa nastavilo, što je dodatno ulijevalo nadu da se radi o spasi-teljima koji se odmaraju ili promatraju područje ispod sebe. Međutim, nitko se nije odazivao na pozive. Svjetlo se pomicalo nepokolebljivo pravocrtno. Tako se spasitelji nikako ne bi mogli kretati. Odvratio sam pogled pa ponovo pogledao prema toč-kastom izvoru svjetla. Svijetleći trag je bio sve dalje i dalje od planinskog hrpta. Sve se više i više udaljavao prema nebu. Na koncu je postalo izvjesno da je to zvijezda. Zvijezda varalica.

Nakon nekog neodređenog vremena u daljini se pojavilo jako, raspršeno svjetlo. Ne nekoliko pojedinačnih svjetiljki kako se moglo očekivati da će imati spasitelji u tami, nego svijetleća kupola kakvu imaju jaki izvori svjetla u noći, kada im se prilazi iz da-ljine. Ali, sada se daljina približavala meni, nepokretnome. Središtu svih dimenzija.


36 37

Sve prostorne zrake koje se mogu zamisliti prolaze kroz mene. Ja sam ishodište i kraj prostora. Prostori su zatvoreni u spoznaji o njihovoj nedostupnosti i u ograničenosti kretanja ranjenog bića.

Nije trebalo dugo čekati, a da se na obzoru pojavi izvor svjetlosne pojave. Prvo mali dio, pa sve veći i nakraju cijeli, gotovo puni mjesec u raskošnom sjaju. Tama je ustu-knula, ali nije stigao dan. Nastupila je igra dugih mjesečevih sjena. I mali vrhovi su izgledali kao divovi, a beznačajne rupe su se činile kao provalije. Snijeg i led su se pretvarali u posrebreni mjesečev nakit. Varljivi sjaj mjeseca nije donosio potrebnu to-plinu. Gledao sam ga s udivljenjem, ali razočarano. Ljepota bez žara. Žar bez topline. Zvijezde koje bi dolazile u blizinu mjeseca, stidljivo bi trnule sjaj. Utapale su svoje svjetlo u nadmoćnom izvoru sjaja.

Ne znam za san. Ne osjećam ni potrebu za spavanjem. Barem ne onako kako se o spavanju uobičajeno misli. Povremeno zapadam u stanje obeznanjenosti. To su vre-menska razdoblja o kojima nemam nikakvih sjećanja. Više sliče na nesvjesticu, nego na san. Do toga dolazi samo zamračenjem svijesti. Bez prethodnih priprema. Ugasim se. Trajanja takvih isključenja se ne daju odrediti. Potpuni raskidi s okolinom. Presta-nak postojanja. Zamrznuta egzistencija. Međutim, čim otvorim oči, nastavljam dje-lovati od zadnje zapamćene slike. Kao da zastoja nije bilo. Promatram i osluškujem partnera kako i dalje teško diše. Nemiran sam i zbunjen jer mu ne mogu i ne znam pomoći. U nezemaljskom krajoliku, obasjani gotovo punim mjesecom, obojica izgle-damo blijedo i nestvarno. Kao da nismo s ovoga svijeta. Namještam se u povoljniji položaj. Provjeravam osiguranje. Vjerojatno ponovo padam u obeznanjenost. I tako valjda do jutra.

12. Prvo jutro

Kao da je odmah nastupio dan punog svjetla, jutro je preskočilo svanuće. Nebo je gotovo potpuno vedro. Prolijeće samo poneki brzi, paperjasti oblak. Oblake

brzo gutaju vrtložni vjetrovi. Sunce se čini da je negdje iza mene. Smeta mi njegov preveliki sjaj. Ugodno je kada ga zakloni oblak. Nema veselja zbog dolaska dana. Ali je ipak prošla prva himalajska noć. Ne mogu se prepoznati nikakvi nagovještaji rado-sti ili tuge. Ne razvijaju se uobičajena raspoloženja. Dolaskom dana raste i potreba za djelovanjem. Bilo kakvim, jer nema nikakvog plana ni ideje o tome što činiti dalje. Pogledom pomno pretražujem okolinu u nadi da ću ipak ugledati cepin, neku granu ili prikladan kamen. Osluškujem zvukove. Ništa se ne čuje. Osamljenost ne izaziva tjeskobu. Svejedno mi je i da sam jedini na svijetu. Mogu opstojati potpuno sam. Neovisnost je posljedica izostanka želja i potreba. Ne drže želje na životu. Potrebe ne iziskuju zadovoljavanje.

Razgledavam i opipavam ozlijeđenu nogu. Ne znam točno što je s gležnjem. Ne vide se tragovi krvi. Siguran sam da bih s učvršćenim gležnjem mogao hodati. Ovako, s klimavim stopalom ne mogu ništa ni pokušati. Ne usudim se skinuti cipelu. Vjero-jatno je ne bih mogao ponovo navući. Ne mogu se niti pomokriti. Sjedeći na snijegu, pokušavam smaknuti troje hlača sa sebe. Ali ne uspijevam. Osjećam kako se topla tekućina razlijeva stvarajući neku vrst užitka. Htio bih fotografirati prizore ispod sebe. Mislim da bi bilo interesantno pokazati sliku mjesta udesa nakon izbavljenja. Ne uspijevam u pokušaju fotografiranja.

Spas ne stiže niotkuda. Moj drug i nadalje ne dolazi svijesti. Očekujem da se probu-di. Kako može toliko dugo biti u nesvijesti? Čini mi se da su mu noge neozlijeđene i da bi se jedino on mogao dignuti i otići po pomoć. Mislim o sljedećoj noći. Sum-njam da se može preživjeti još jedna noć u tim uvjetima. Pomisao na sljedeću noć po-tiče me da nešto pokušam. Doduše, još nemam nikakve predodžbe o tome što treba učiniti. Obazirem se uokolo ne bih li ugledao nagovještaj spasa ili barem mogućeg puta. Naprijed se ne može zbog duboke provalije. Na jednoj je strani golema, strma stijena. Na drugoj se strani i dalje prostire provalija, ali ne unedogled. Vidi se da rub provalije završava na udaljenom grebenu koji se iz moga položaja čini nedostupnim. Zasljepljujuće sunce je već visoko nad glavom. Visinski sunčevi zraci neosjetno pro-gorijevaju izložene dijelove kože. Opekline su duboke, ali se ne osjećaju. Promatram prizor ispred sebe. Duboko dolje prostire se zelena dolina. Tamo daleko je spokojno i spasonosno. Želio bih stići dolje. Ili barem viknuti da se čuje do dolje. Dugo gledam beživotne prizore ispred sebe. Grozničavo se nadam nečemu neodređenome. Iznena-da, na grebenu se ukazalo još nešto osim snijega i kamena. Po svemu sudeći to je skle-pana kućica, kakve su i inače u Nepalu! Položaj nastambe je neobičan. Na samom je


38 39

grebenu, bez pristupnih puteva. Ljudi su razmješteni uokolo, ali ne daleko od kuće. Samo na par koraka udaljenosti. Oduševljeno i pun nade vičem koliko me grlo nosi. Ljudi ispred kućice su uporno nepomični. Ne odazivaju se na pozive. Ni međusobno ne razgovaraju. Svaki je ukočen u nekom položaju dnevnih poslova. Bez i najmanjeg su pokreta. Pomislih da su Nepalci čudni ljudi kada mogu biti potpuno mirni tako dugo vremena. Bez obzira na sve, oni su za sada jedina nada u spas. Ako oni neće k meni, morat ću ja k njima. Ne bih tražio ništa posebnog od njih. Samo da odnesu obavijest do baznog logora. Ako neće ni to, neka mi barem posude konja pa da odem sam. Hodati ne mogu, ali bih mogao sjediti na konju. Dao bih im sve rupije za koje sam mislio da imam pri sebi.

13. Polazak

Spasitelja nema niotkuda. Nepalci i njihova kuća na grebenu su i dalje na mjestu. Sada je prilika. Morao bih nešto poduzeti, nekako krenuti. Mnogo vremena pro-

lazi u neodlučnosti. Brza pomoć i spas nisu previše izgledni. Preduga izloženost lošim uvjetima povećava pogibelj. Hladnoća i glad bespovratno i nenadoknadivo troše sna-gu. Ne znam kako da pomognem drugu u nesvijesti. Ne mogu ga ni pokrenuti, niti dignuti. Kako ga mogu ostaviti u takvom stanju i krenuti nekamo? Velika je tjeskoba i zbog sljedeće ledene noći. Jedina je mogućnost za promjenu beznadnosti u gibanju s mjesta udesa. Ni partneru, niti meni nema spasa ako ne nađem načina pokrenuti se s mjesta i potražiti pomoć. Uvjeravam sebe da polazak znači korist za obojicu. Možda je ipak bolje ostati uz partnera i čekati pomoć? Spasitelji bi, ako naiđu, lakše uočili nas dvojicu, nego svakog zasebno ako se razdvojimo. Nemir i nelagoda. Kao uvod u odluku provjeravam partnerovo osiguranje. Uže ne treba biti previše zategnuto oko njegovih prsiju, ali mora biti dovoljno čvrsto vezano da se tijelo ne može izvući kroz omču užeta. Sada je već jasno da ću nekamo krenuti. Nastojim što bolje pričvrstiti uže za podlogu. Na raspolaganju je samo čudni gljivasti kamen.

Pripreme za polazak traju dugo. Odluka nije čvrsta. Iza odluke ne slijedi nagli, odluč-ni pokret u nepoznato. Samo neprimjetni poticaj za polazak s mjesta. Nema olakšanja koje bi trebalo nastupiti poslije duge neizvjesnosti. Niti tvrde riješenosti za provedbu odluke. Odjednom sam krenuo jedinim mogućim putem i na jedini mogući način. Oslonio sam se na ruke i pomaknuo usporedo s provalijom. Za sam polazak morao sam se malo popeti prema gore. Uzbrdo bih puzao leđima prema vrhu. Oslonio bih se rukama iza sebe i povukao tijelo i noge ispod sebe. U drugom taktu bih se oslonio na zdravu desnu nogu koju bih prije privukao prema sebi najviše što je bilo moguće. Najteže je bilo nakraju privući ozlijeđenu nogu. Stopalo se bespomoćno klatarilo i udaralo o kamenje i o led. Kada je bilo moguće, obično na ravnijim i manje strmim mjestima, jednom bih rukom, nekada čak i s obje, pridržao i privukao ozlijeđenu nogu. Na strminama sam se morao s obje ruke čvrsto držati za tlo, a ozlijeđenu nogu privući snagom natkoljenice. Kada se radilo o ledu, prvo sam morao prstima izdupsti rupe u ledenoj kori da postavim ruke. Rupe su morale biti barem tolike da se u njih mogu smjestiti četiri prsta. Potom bih petom zdrave noge morao izdupsti rupu u kojoj bih se podupro zdravom nogom. Za ozlijeđenu nogu nisam morao osigurati oslonce. Od nje nije bilo koristi. Tako se ipak moglo kretati. Doduše vrlo polako, ali uspješno. Brzina kao pojam prevaljivanja određenog puta u vremenu nije bila bitna.

Vrijeme nije postojalo, a duljina puta nije bila znana. Važno je stići do onih ljudi, malo niže na grebenu. Oni će se već dalje pobrinuti za mene. Osvrćem se, gledam unatrag. Veljko je u istom ležećem položaju na mjestu udesa kao kada sam krenuo.


40 41

Nije se pomaknuo. Zastao sam. Vratio bih se natrag. Ipak nevoljko nastavljam prema naprijed. Ovo je zadnje što imam u sjećanju o unesrećenom drugu. Udes i partner mi se više nijedanput za boravka u planini nisu pojavili u svijesti. Bio sam u potpunosti usmjeren samo na sebe. Uokolo sam zamijetio crne, izrazito ružne ptice, nalik na čavke. Nema ih puno. Dvije, tri, najviše pet. Nepomično sjede na snijegu i proma-traju okolinu bez glasa. Pokušao sam baciti kamen. Iz sjedećeg položaja hitac nije bio osobito uspješan. Ali su ptice ipak odskočile u stranu. Dakle, nisu priviđenja. Prvi i jedini vidljivi znaci života na ovim visinama. Oblik života koji ne ushićuje. Ružan prizor. Izaziva nespokoj. Osim ovih ptičurina, uokolo je sama mrtva priroda. Uz to još i ledena. Nigdje nikakva zvuka. Sve se odvija u gluhoj tišini. U nekim bi se dru-gim prilikama moglo reći da je to krajnje surov, a na svoj divlji način i lijep kraj. Za unesrećene je jedino važno može li se preživjeti u takvom okolišu ili ne.

Nakon neodređenog vremena uspuzao sam po oštroj ivici stijene na rub provalije. Odatle se spuštao naizgled lijepi i prohodni greben prema dolini. Činilo mi se da je mukotrpno puzanje sasvim prikladan način kretanja za zatečene uvjete i za moje tre-nutno stanje. Pogled niz greben je iznenađujući. Osim kamena i leda više ničega nije bilo. Nigdje se više ne vide kućica, niti ljudi koji su me potaknuli na polazak. Uludo sam pogledom pretraživao okolinu. Nema nikakva znaka prisustva ljudi. Napinjao sam pažnju i dugo gledao na sve strane. Na koncu sam ipak ugledao što mi je trebalo u tom času. Na maloj snježnoj terasi, ne jako duboko ispod mene, zamijetio sam ljude koji su se ležerno odmarali. Tako opušteno da su izazivali zavist u meni. Bio je to neobičan prizor za ovaj kraj. Na ležaljkama na rasklapanje od aluminijskih cijevi presvučenih platnom dva su se, do pasa gola čovjeka, sunčala u kratkim hlačama. Imali su gojzerice i debele čarape na nogama. Bili su vrlo svijetle puti i pjegavi, sa svijetlom, crvenkastom kosom. Pomislio sam kako su ti čudni ljudi u stanju svuda stići, čak i u ovu ledenu pustinju. Kakvi god bili, to su jedini živi stvorovi koji su budili nadu. Bili su i potpuno nepomični i bez glasa. Nepokretni kao i oni Nepalci koji su stajali ispred svoje kuće. Pun nade žurno sam se uputio prema njima. Me-đutim, za puzanje nizbrdo tek sam trebao pronaći odgovarajući način. Morao sam se okrenuti tako da licem gledam prema dolini. Na ledenim bih strminama prstima iskapao uporišta za ruke ispred sebe. Nakon što bih se čvrsto prihvatio, lagano bih ispružio zdravu nogu i petom iskopao oslonac za nogu što je niže moguće. Tada bih pustio ruke iz prethodnog oslonca i pokušao iskopati nove oslonce nešto niže, oslanjajući se pritom samo na zdravu nogu. Kritični dio ovog postupka bio je kada su ruke napuštale oslonce tražeći nove. Često bi oslonac za petu neozlijeđene noge popustio, a sam bih proklizao prema dolje. Nekad više, nekad manje, ovisno o te-renu. Ozlijeđeno stopalo je nelagodno udaralo o prepreke. Često je jedini način zaustavljanja bio udarac noge o kamen ili grčevito grebanje rukama i nogama o led i kamen. Ukoliko ne bi došlo do zaustavljanja, otklizao bih duboko i daleko po cijeni

novih ozljeda. Obično bi kod takvih dugih proklizavanja dolazilo do gubitka svijesti. Ali je i prevaljeni put bio znatan. Uskoro su se na oštrom kamenju pokidala sva tri para hlača na meni. Nastavio sam uporno puzati već automatiziranim pokretima na vlastitoj izloženoj, goloj i zguljenoj koži.

Kada sam prvi put htio zagrijati ruke, ugledao sam strašan prizor. Ruke su bile be-zoblična masa neprepoznatljiva tkiva. Nokti su bili modri, prsti strašno zadebljani, s nebrojenim rascvalim plikovima i dubokim posjekotinama. Neke su ozljede otvore-no krvarile, a neke su već bile crne od zgrušane krvi. Boja dlanova je bila bijela s pla-vo-zelenim preljevima. Prste nisam nikako mogao sastaviti od nateklina. Izgledali su kao ispucale kuhane hrenovke. Visjeli su komadi oguljene kože. Slika vlastitih ruku je bila očajna. Još sam ih jedanput pogledao i puhnuo u njih ne bih li ih zagrijao. Ustanovio sam da su čvrste i još uvijek korisne za kretanje. Poslije toga više ih nisam za cijelo vrijeme bivanja u planini hotimično pogledao.


42 43

14. Bezvremenost

Nekako od toga doba više se nisam snalazio u vremenu. Protjecanje vremena nije se moglo povezivati sa zbivanjima oko mene. Bez sata bi se samo pozornim

praćenjem redoslijeda događaja moglo ocijeniti proteklo vrijeme. Znao sam za prvi dan, za prvu noć i za jutro odluke prije polaska na put. Sva su daljnja događanja poslije toga bila bezvremenska. Nisam znao koliko je vremena prošlo od udesa. Ne-poznata i nebitna bila su i vremena protekla između pojedinih zbivanja. Znao sam da su se dani i noći više puta izmjenjivali, ali ne i koliko puta. Redoslijed zbivanja i priviđenja nije se mogao ustanoviti. Vrijeme bez značaja može biti i vječnost, i samo tren. Nije postojao početak i kraj. Samo sadašnji trenutak bez sjećanja i planova. Prostor i vrijeme ne daju se doživjeti bez događanja. Odvijanje događaja bez važnosti redoslijeda ostavlja dojam beskraja i besmrtnosti. Nigdje se nisam žurio. Za žurbu treba znati odredište i raspoloživo vrijeme. Ja to nisam znao. Nije bilo određenog cilja. Nije bilo važno koliko sati, niti koliko je dana proteklo. Za neke se događaje ne može sa sigurnošću znati jesu li se uistinu zbili ili su bila samo priviđenja. Mnoge su slike priviđenja toliko jasne da su uvjerljivije od bilo koje stvarnosti koje sam ikada iskusio. U priviđenjima sam komunicirao s okolinom. Međutim, nije jasno jesu li riječi izgovorene ili su i one bile samo neizgovoreni, sastavni dio priviđenja. Stvarnost i priviđenja su se dopunjavali i izmjenjivali tako da nikada nije prevladalo ni jedno, niti drugo. Doživljaj stvarnosti je bivao točnim kada je to bilo nužno. Priviđenja su prekrivala stvarnost bez kritičke provjere kada bi položaj bio beznadan ili kada je trebalo prevladati neku nutarnju ili vanjsku prepreku.

Uporno sam se spuštao grebenom. Na jednom je mjestu greben bio prekinut veli-kom i dubokom stepenicom. Uhvatio sam se rukama za rub stijene i zdravu nogu spustio dolje. Uspio sam naći oslonac za zdravu nogu. Bio sam čvrsto oslonjen na tri točke. Tada je trebalo spustiti ozlijeđenu nogu. To je također uspjelo. Međutim, nisam se mogao osloniti na nju i ostao sam nekoliko trenutaka ovješen na rukama. Potom sam poletio dolje. Osjetio sam olakšanje uslijed slobodnog pada. Ruke više nisu morale nositi teret tijela. Nakon toga sve se zamračilo i svega je nestalo. Nisam dočekao kraj pada u svjesnom stanju. Ne znam uopće jesam li pao. Pogotovo ne pamtim kako sam pao, koliko sam dugo padao, a koliko ležao na dnu ponora. Kada sam otvorio oči, ruke su mi odmah nastavile tražiti sljedeći oslonac. Odmah sam nastavio puzanje prema dolje. Teren je nadalje bio jednostavniji, a puzanje lakše nego prije. Nisam se osvrtao i ne znam kako je prolom izgledao. Ne pamtim dubinu proloma, ni udar ni bol.

15. Snaga

Žudno sam gledao prema dolini tražeći znakove ljudskog prisustva. Bilo kakvog traga. Na spasitelje koji bi došli po mene, zbrinuli me i vratili natrag u raniji

život, nije se moglo računati. Na spuštanju u dolinu vlastitim snagama ustrajavao sam svim svojim bićem. Moji su pomagači postali imaginarni. Pojavljivali bi se po-vremeno i nenadano, ali ne i neželjeno. Obično kao nepomične spodobe, projekcije spasitelja iz moje glave na široka, divlja prostranstva oko mene. Sve su projekcije bile sastavljene od poznatih slika iz prošlosti. Ništa se novog nije ukazalo. Složeni prizori su se sastojali od stvarnih, doživljenih, već viđenih slika i od slika koje su bile nekada samo zamišljene. To su bili odbljesci ranijeg života, odslušanih priča, pro-čitanih knjiga ili odgledanih filmova. Nije se radilo o fantazijama, o nezamislivim i nedoživljenim prizorima. Dugo je trebalo gledati nepristupačne planinske krajolike dok pogled ne bi pronašao odgovarajuće mjesto u bespuću. Za to su se vrijeme u glavi stvarali slogovi slika. Kompozicije su se projicirale na neki postojeći prostor na odabranom pogodnom mjestu. Prizori su bili dovoljno uvjerljivi, a da nisu ostavljali sumnje u svoju vjerodostojnost. Ostajali bi neko vrijeme nepromijenjeni na obzoru. Dovoljno dugo da bi se iscrpljeno tijelo pokrenulo s mjesta ili svladala neka prepre-ka. Slike bi iščezavale nenadano i bez žaljenja, ali ne i bez sjećanja. Ravnopravno su se pohranjivale u sjećanju s ostalim slikama stvarnih zbivanja.

Kada sam sljedeći put pogledao niz padinu, nije više bilo ničega. Nestalo je putoka-za. Smjer je kretanja bio neodredljiv. Ničega poticajnog nije bilo na obzoru. Ali, nije bilo ni izbora. Mogao sam se samo spuštati niz greben. Pri tome je trebalo izbjegava-ti najveće poteškoće i prepreke. Ako bi se pojavila neka rupa u ledu, zavlačio bih se u nju. Sklupčao bih se i pokušao zaštititi od hladnoće i vjetra. Vjera u sretan ishod nekog pokušaja nije bila nužna. Svi su ishodi bili ravnopravni. Ni sretni, niti nesret-ni. Djelovanja nisu bila protkana nadama, niti misaonim očekivanjima. Za kretanje nije trebala nikakva znana, svjesna pokretačka snaga ili usmjereno htijenje. Nije bio moguć plan djelovanja. Za plan je nužno predviđanje redoslijeda zbivanja u vre-menu. Ništa se nije moglo predvidjeti unaprijed. Kretanje se odvijalo od prepreke do prepreke. U smjeru priviđenja, ako su postojala ili u slučajnom, ali mogućem smjeru, ako nije bilo putokaza. Najčešće je smjer kretanja odgovarao smjeru naj-manjih poteškoća. Obično nizbrdo. Neke su se velike prepreke mogle prijeći samo puzanjem uzbrdo. Priviđenja su se javljala uvijek nakon dugotrajna osmatranja i po-kazivala su najlakši smjer kretanja. Potreba za djelovanjem je postojala sama za sebe.

Nikada se nije pojavio umor. Nije bilo potrebe za počinkom. Ako bih i zastao, uzrok nije bio osjećaj umora. Bile su to fizičke prepreke ili obeznanjenost. Bol se u mišićima kao posljedica njihova naporna rada nikada nije javljala. Nije se javljao


44 45

nedostatak kisika u plućima ili ubrzano lupanje srca. Tijelo se neprimjetno i pot-puno iscrpljivalo, a da se nije osjetio napor. Nisam ništa jeo. Niti sam pomišljao na hranu. Nisam mislio niti na žeđ. Povremeno sam grizao snijeg i lizao led. Jedno-stavno bih uzeo komad snijega ili leda i posisao ga. Okus snijega i leda mi je nakon nekoliko pokušaja bio loš. Kao da su se metalne kuglice kotrljale niz grlo. Nerado sam uzimao snijeg i led. Hladna metalna bezukusnost. Nisam zamjećivao da mi tijelo kopni. Ni na koji način nisam obraćao pažnju na tijelo. Mogao sam biti i bez njega. Unutarnje pričuve su se trošile bez trpljenja. Tkiva su se bez ograničenja pretvarala u pokretačku snagu.

16. Ohrabrenja s neba

U vidokrugu bez suparnika dominira masiv Annapurne. Svaki put kada otvorim oči, danju i noću, ugledam njezin kristalni vrh kako para visine. Dugo moram

dizati glavu da pogledom obuhvatim cijelu planinu. U nozdrvama osjećam ledenu, oštru čistoću zraka. Strujanje zraka ne djeluje na osjetila. Oblaci nošeni oštrim, vi-sinskim vjetrovima brzo prelijeću nebom. Neprestano mijenjaju svoje oblike i boje. Nebo je u prvo predvečerje posve prozračno, bez gustoće i težine.

U plavetnoj daljini pojavljuje se nešto što izaziva ogromnu znatiželju. Pojava me pri-kiva oduzetog daha za tlo. Letjelica izvanrednog sklada, titanskog sjaja i neodredljive veličine, polagano i sigurno, bez hitnje, kako dolikuje samo neupitnim gospodarima prostora, kreće se bez otpora nebeskim prostranstvom. Nema krila. Sastoji se samo od duguljastog, vretenastog trupa. Možda nekoga nosi u svojoj golemoj nutrini. Ne mogu se pomaknuti. Opčinjeno promatram. Osjećam se posebnim, jedinstvenim. Možda ću biti svjedokom ukrcaja ili iskrcaja nekoga ili nečega. Zamišljam kako sam odabran da kao jedino ljudsko biće promatram nezamislivo i neviđeno. Letjelica se približava Annapurni. Bojim se da je ne izgubim iz vida. U valovima oduševljenja obuzimaju me uzvišeni, najdublji osjećaji sreće i oduševljenja. Potpuno sam opušten i pribran. Letjelica dotiče konturu planinskog masiva. Nije se sudarila, nego leti dalje prema najmasivnijem dijelu brda. Annapurna se otvara. Stijene se razmiču. Ogro-mne mase u pokretu. Svečano. Polako, bez žurbe, dostojanstveno. Vidi se njezina užarena utroba. Nezamisliva ljepota. Iz otvora zrači blagotvorna toplina. Osjećam je na sebi kao lijek. Najljepša i najželjenija toplina. Jako žudim za toplinom. Otvor je sve veći i veći. Toplina koja me obuzima je sve ugodnija. Takvu divotu nisam nikada osjetio. Veliki dio Annapurne je užarena masa. Najljepši i najugodniji prizor koji sam ikada vidio. Takvo što nisam mogao nikada ni zamisliti. Letjelica se nastavlja pribli-žavati otvoru. Nestaje u užarenom vrtlogu. Otvor se za njome polako zatvara. Ostaje samo mala pukotina iza koje se nazire plamena nutrina. Na koncu i to nestaje. I nakon zatvaranja planine mi je ugodno i toplo. Osjećam ogromno pouzdanje u sebe. Blaženo se prepuštam obeznanjenosti.


46 47

17. Plavi monah

Tama guta doline ispod mene. Samo su još okolne padine iznad mene obojane crvenim i žutim tonovima zalazećeg sunca. Posvuda su razbacane ogromne gro-

made grubog i oštrog kamenja. Tražim prolaze među stijenama, a odmaram se na najravnijim dijelovima. Tišinu rane večeri paraju reski udari kotrljajućeg kamenja. To su jedini zvuci koji se zamjećuju u mrtvoj tišini. Uokolo padaju komadi stijena različitih veličina. Neki od njih i vrlo blizu. Ne bi se reklo da su priviđenja. Uznemi-reno promatram okolinu. Visoko iznad mene, na mjestu gdje se na velikoj strmini led rastaje od stijene, nešto se plavi. Sumnjičavo gledam u smjeru odakle dolijeću kameni projektili i vidim krutu, nepomičnu spodobu. Obučena je u svijetlu, laganu, plavu tuniku sa suncobranom u ruci. Na glavi ima plavu kapu izvezenu crnim ukra-sima po obodu. Tanki su crni brkovi oštro uvrnuti prema gore. Oči su uske, tamne, bezizražajne. Ispod kape viri upleteni perčin. Na svoj je istočnjački način elegantan. Možda i previše za ovo mjesto. Kako nema sunca, očito je suncobran znak važnosti osobe. Pretpostavljam da je svećenik. Vjerojatno je i samostan u kojemu obitava neg-dje blizu. Lik je daleko, na nepristupačnoj stijeni. Ali, ipak razaznajem nezainteresi-rani izraz ne samo na licu, nego i u cijelom njegovom držanju. Nema znaka naklo-nosti, ni želje za pomoći. Kao da poručuje da nemam što tražiti u tom kraju. Da to nije mjesto za mene. Nelagodno mi je što sam se našao tu. Kako da mu objasnim da sam slučajno ovdje protiv svoje volje i da nemam zle namjere. Zapravo, glavna mi je želja što prije maknuti se odatle. Nije mi uopće stalo do Plavoga, dapače najradije bih ga odmah zaboravio, ako bih se mogao spasiti s tog mjesta. Ne vidim na koji način odašilje kamenje prema meni. Kamenje je istinsko, tvrdo, oštro. Nikako se ne radi o priviđenju. Vidim kako se pri srazu razlijeću sitni, odbijeni komadi stijene. Prizivam ga da prestane s igrom bacanja ili guranja kamenja, jer me ugrožava. Osim toga, to što čini je i besmisleno. Vičem mu iz sve snage. Pristojno bi bilo da priđe unesre-ćenome. Ljut sam što ne odgovara, što se ne pomiče. Pogotovo sam bijesan što ne prestaje s bacanjem kamenja. Nudim mu novce samo da prestane s opasnom igrom. Odmičem pogled od njega. Gledam u dolinu koju gutaju tamne sjene okolnih vr-hova. Izoštreni kontrasti pojačavaju dojam divljine i surovosti. Pogled mi se vraća prema gore. Ali nema više plavog monaha. Ne vjerujem da je otišao. Prije bih rekao da se sakrio. Pomnije promatram mjesto gdje je ranije stajao. Međutim, uistinu ga nema, premda kamenja još uvijek tu i tamo znade pasti. Osvrnuh se uokolo. Tlo više nije pokriveno samo snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ima nešto trave i blata. Na svega par metara udaljenosti ugledah jednu lako obučenu, opuštenu mušku osobu kako sjedi na tlu savijenih nogu i čita novine, glave zadubljene među stranicama. Još maloprije s te strane nije bilo nikoga. Vrlo me zainteresirao sadržaj novina. Vidio sam

samo naslovnu stranu i njezinu poleđinu, s krupnim slovima naslova i s nekoliko crno-bijelih slika. Pokušao sam preko ramena nešto krišom pročitati. Spremao sam se zatražiti da mi ustupi novine. No prije toga sam pogledao uvis. Plavoga konačno višenije bilo. Kada sam ponovno spustio pogled, kraj nogu sam ugledao novine, ali ne i osobu. Nisam mogao dokučiti što u njima piše. Uočavao sam samo slova, ali ne i sadržaj. Najviše sam se veselio što ću usprkos zločestom Plavom iskoristiti novine tako da poslije na njih legnem. Uživao sam u pomisli da ću imati stare novine ispod sebe. Štitit će me od hladnoće na tvrdom tlu. Plavoga sam zaboravio. A ni novine ni-sam više našao. Žurno sam otpuzao iz područja padajućeg kamenja, tražeći sigurnije mjesto za počinak pred nadolazećom noći.

Gledao sam prema livadama koje su se prostirale u dolini. Izgledale su nepregledno pri prigušenom večernjem osvjetljenju. U daljini su pasla krda konja. Bili su mali i smeđi. Sa crnom grivom i bujnim repom. Noge su im bile tanke, a želuci veliki. Pravi brdski konji koji se sigurno izvrsno snalaze u divljini. Premda nisam nikada jahao, u glavi su se nizale misli pune nade o tome kako ću doći do konja. Kada bih barem uspio jednoga zajahati i spustiti se na njemu u dolinu! Sigurno svaki od tih konja zna put do dolje. Ne bih trebao ništa brinuti o silasku. Primirio sam se i lukavo čekao kada će konji pristupiti nadohvat ruke. Vidio sam ih kako u koloni prelaze greben i nestaju s druge strane planine. Srećom, bilo je i drugih krda. Neka su bila i dosta blizu mene. Shvatio sam da neće oni doći k meni, nego da ja moram ići prema njima. Kako sam to pomislio, pomaknuo sam se prema dolje, ali su konji bili sve manje prisutni i nakon kratkog vremena svi nestadoše. Iako sam jako naprezao oči, konje više nisam uočio. Ali, umjesto konja zamijetio sam duboko u dolini koju je prekrivao mrak, malene crvene točkice. Vjerovao sam da su to živopisno odjeveni ljudi, po svoj prilici vlasnici ili čuvari konja. Pojavom ljudi u dolini moj se položaj činio bitno boljim, a izgledi za izbavljenjem izvjesnijim. Trebam nekako stići do tih šarenih točkica daleko u dolini. Barem im na neki način dati znak o svom prisustvu. Povremeno povičem kako bih skrenuo pažnju na sebe.

Noć koja je potom nastupila, bila je vrlo svijetla. Puni mjesec izazivao je iskonski nemir koji se širio svim tjelesnim stanicama. Poriv je to koji ne dopušta mirovanje. Nagoni na pokret. Bauljao sam ustrajno kroz noć u kojoj je mjesec osvjetljavao pla-nine poput reflektora.


48 49

18. Paperjasti ljudi

Uokolo se previjaju pramenovi bijele magle. Brzo se prevaljuju preko grebena. Kako se koja masa prebaci na drugu stranu nestajući iz vidokruga, nove ne-

pregledne količine bjeline popunjavaju ispražnjeni, uznemireni prostor. Ne može se pogoditi koje je doba dana. Hladnoća je velika. Pred mojim se očima svinulo čitavo paperjasto selo. Sve u njemu, uključujući građevine i ljude kao da je načinjeno od zaustavljene i zgusnute magle. Ljudi su obučeni u bijele tunike. Imaju bijele kose i brade. Djeluju lagano kao da su od pamuka, vjerojatno ne dodiruju tlo kada hodaju. Isto tako su paperjaste i njihove kolibe. Zidovi i krovovi su bijeli, kao da su od šećerne pjene. Mjesto izgleda kao mali bazar. Između koliba su tezge na kojima se nešto nudi. Nešto bijelo i lagano kao pamuk, perje ili vuna. Mogla bi biti i pjena od šećera. Kuće se ne oslanjaju čvrsto o tlo. Lelujaju u istom ritmu kao i prolijetajuće magle. Poreda-ne su u skupinama koje tvore kratke ulice i male trgove. Ničemu se u tom prizoru ne može odrediti veličina. Možda se radi o patuljastim razmjerima. Nije isključeno ni da su divovski razmjeri u pitanju. Cijeli prizor djeluje kao da ništa u njemu nema svoje težine. Svi su paperjasti ljudi nepomični. Djeluju vrlo dobrohotno, premda nezainte-resirano. Ne mogu razumjeti izraze lica. Svi imaju isti izgled samouvjerene hladnoće. Niti su odbojni, niti su privlačni. Odaju dojam velike mudrosti. Istočnjački su smi-reni. Da nisam ozlijeđen, uživao bih u prizoru. Sigurno bih slikao. Rado bih stupio i u razgovor. Izgleda da su svi prisutni u ovom igrokazu muški. Uostalom, do sada su sva stvorenja koja su se pojavila bila muška. Htio bih im se približiti. Ali, dijeli nas strma ledena padina po kojoj se ne mogu kretati. U nekoliko navrata su mi prišla dva čovjeka. Bili su sasvim obični, naši, svakodnevni ljudi s ceste. Bili su građanski obučeni. Nisu imali planinarsku opremu. Što su uopće tražili? Predstavili su se i obe-ćali laku i brzu pomoć. Uzdao sam se u njihova obećanja. Kada je trebalo uslijediti konačno spasenje, nisu se više pojavili. Neispunjena obećanja su me ogorčila. Da se slučajno vrate, sav svoj prezir prema onima koji ne ispunjavaju obećanja, iskalio bih na njima. Nastavio sam se spuštati ožalošćen njihovom nebrigom. Skliznuo sam nekoliko metara, sve dok se nisam zdravom nogom uspio uprijeti o izbočeni kamen koji se slučajno zatekao na putu. Pri tome sam derao ruke i bespomoćno promatrao ozlijeđeno stopalo kako leti na sve strane. Sljedeći pogled prema dolje naišao je na praznu snježnu zaravan. Kud li su otišli svi oni dobroćudni paperjasti ljudi? Mislim da sam s njima mogao stupiti u ljudski, prisni kontakt. Sličili su na bića koja su spremna pomoći. Nikada nisam došao u priliku da ikoga od njih dotaknem. Nijedno se priviđenje nije nikada toliko približilo, a da bi se moglo opipom otjelotvoriti. Još promatram snježnu udolinu ne bih li ugledao privlačni prizor malog planinskog sela. Nema sela, nema ljudi, ali je još jedna teška prepreka ostala iza mene.

19. Odbijeno gostoprimstvo

U sumrak bih se rado dokopao bilo kakvog skloništa. Makar i samo privreme-nog pribježišta. Pričinilo mi se da u blizini postoji neka naseobina. Nastavio

sam puzati sve dok nisam stigao do ruba jednog malog nepalskog sela. Pomislio sam s olakšanjem da ću se barem ove noći dobro i sigurno smjestiti. Naseobina se sastojala od svega nekoliko gusto zbijenih drvenih kućica. Smjestila se na strmoj padini, na granici ledenog pokrivača i kržljave žute trave. Sve su kuće bez staklenih okana, kakve su bile i sve nastambe koje sam do tada vidio na putu. Postoje samo odrasli muškarci. Ne znam ima li uopće žena i djece. Sve su osobe u ovom prizoru potpuno ukočene u svojim seoskim radovima. Unatoč tome, prizor je pun životne stvarnosti. Nepokretni stanovnici me ne iznenađuju, jer su i ostali ljudi koje sam susretao u zadnje vrijeme bili takvi. Selo je poviše mene. Potreban je veliki napor da se popnem do njega. Prvo uljudno pitam najbliže stanovnike mogu li prenoćiti u njihovom selu. Posve neočekivano, i po mome osjećaju nepravedno, moja molba biva odbijenom. Odgovor mi nisu priopćili glasno, ali je iz njihova hladna držanja to bilo posve nedvosmisleno. Tražim objašnjenje, ali mi ništa ne odgovaraju. Osim njihova jasna, iako neizrečena odbijanja, ne može se uspostaviti druga komunika-cija. Međutim, zaključujem da nemaju ništa protiv toga da prenoćim pored sela. Čini se kao da se snebivaju pred strancima. Očito je da sam u jadnom stanju i da trebam pomoć. To bi trebali i sami vidjeti. Nagovaram ih, ali oni su nepokolebljivi u svojoj nedodirljivosti. Duboko sam nezadovoljan i to im nastojim staviti do znanja prijekornim pogledima i glasnim prosvjedima. Nakraju, ništa mi drugo ne preostaje nego pokušati naći udoban položaj za počinak na samom rubu sela. To je uistinu teško kada je sve uokolo vrlo strmo i neravno. Nevoljko sam se skutrio u nekoj rupi od snijega i kamenja, s tek ponekim busenom kratke žute trave. Povremeno sam upućivao zavidne i ljutite poglede prema neuljudnim mještanima.

Spustila se neobično mračna noć. Uskoro nisam više ništa vidio. Mrak je progutao selo i njegove stanovnike. Mjesec se nije pojavio. U neko gluho doba noći nešto se pokrenulo u tišini. Nema zvuka, samo pokret. Kraj ruba sela odigravale su se lude igre nečega što nisam mogao prepoznati o čemu se točno radi. To nešto nekada je nalikovalo na tvarne pojave, kao da su se golema, razgranata stabla pomaknula s mjesta, a pomahnitali vjetar rasturao ogromno granje i lišće. Kojiput je pak izgle-dalo kao da su se paučinaste sjene odvojile od svojih nositelja i poludjelo razletjele svuda uokolo. Povremeno su se u igru uključivali magleni vrtlozi. Možda se radilo o neživoj pojavi, ali to nije bilo sasvim izvjesno. Slike su dolazile sasvim blizu mene, ali me ništa tvarnog nije doticalo. Maleno je selo obuhvatio kovitlac ludoga gibanja. Bojao sam se da neće odoljeti silini događanja. Kojiput bi me natkrilile ogromne


50 51

sjene. U svim gibanjima uokolo razaznavala se ogromna energija. Žestina pokreta golemih masa pobuđivala je strahopoštovanje. Nije se moglo razaznati izvire li snaga iz same razgibane mase ili je gibanje potaknuto izvanjskim silama. Nepomično sam promatrao što se odvija oko mene. Bilo je nečega poznatoga u svemu tome. Kao priviđenja kada sam kao dijete primao narkozu kloroformom uoči operacije. Sama pojava razigranih slika nije izazivala strah. Mislio sam da te prizore ljudsko biće još nije vidjelo. Uživao sam u jedinstvenosti svog doživljaja. Želio sam slikati cijelu po-javu ili je barem nacrtati. Slikao bih jer sam se bojao da neću moći opisati viđeno. Bez slika mi nitko neće vjerovati što sam vidio.

20. Francuski hotel

Ledi se krv u žilama. Noć je nevjerojatno hladna. Ne zna se koja je već po redu. Vidljivost je slaba. Uokolo neprozirno gusta magla. Nema ni zvijezda, niti mje-

seca. Rupe od leda, snijega i kamenja su jedino pribježište. Odjedanput, u tami se pokrenula prijazno nasmijana osoba. Iz daljine, kroz maglu, prepoznajem kolegu iz ekspedicije. Prilazi, ali ne previše blizu. Ne dotiče me. Uzdržljivost nije u skladu s prijaznim izrazom. Volio bih da mi priđe i dotakne me. Trebao bi me podignuti i pomoći mi hodati. Govori mi uvjerljivim glasom čovjeka sigurnog u sebe. Doslovce mi kaže: “Dragi moj, evo, nedaleko odavde je jedan krasan francuski hotel. Hrana je izvrsna. A tek topla voda! Ima je koliko ti volja”. Ja ništa ne govorim, samo slušam i uživam. Pred očima mi iskrsavaju slike bijele, diskretno osvijetljene prostrane i zaparene kupaonice. U starinskoj kadi od lijevanog željeza s nogama u obliku lavljih kandži isparava se tekuća topla voda. S bijelom, drhtavom pjenom za kupanje. Na podu su rešetke za hodanje od svijetlog drveta. Vidim i debele, bijele, velike frotirne ručnike. Vjerojatno su zagrijani. To su mi poznate slike iz turske kupelji u koje sam odlazio s roditeljima. Prolaze me valovi topline i žudnje pri pomisli da bih se uskoro mogao naći u toploj, mirisnoj vodi. Vjerojatno bi mirisala na borovinu. Zadovoljstvo je tako blizu, pristupačno, na dohvatu ruke. S osmijehom na deformiranom licu sa zahvalnošću promatram kolegu koji se i dalje s pouzdanjem smiješi i govori mi: “Evo, sada ću dovesti još nekoga da te prebacimo u hotel, pričekaj trenutak”. Odlazi u noć. Gledam mu lelujavu siluetu u odlasku kroz guste pramenove magle. Progutala ga tama. Čekam dugo i strpljivo. Siguran sam da će se upornost isplatiti. Poslije nekog vremena ipak me obuzima tjeskoba. Čak bijes. Kako to da tako dugo nikoga nema? Pa hotel je blizu! Vrijeme prolazi i nikoga nema. Surova i neumoljiva hladnoća isti-skuje lijepe predodžbe o toploj francuskoj kupaonici. Ostaje trajna žudnja za topli-nom. Dolazi ponovno neko jutro. Druge stvari me zaokupljaju.


52 53

21. Život prije pada

Pri padu nisam zaboravio tko sam. Ali o vlastitoj osobnosti nije trebalo voditi ra-čuna. Nije bilo potrebe prisjećati se svojega imena, mjesta i datuma rođenja, niti

ostalih pojedinosti iz svoje prošlosti. Spol je bila neodredljiva i beznačajna osobina. Prošlost nije iščezla. Samo je uzmaknula pred sadašnjošću. Bila je nebitna u uspo-redbi sa stvarnošću. Prošlost se mogla zanemariti. Život prije pada nije imao velikog značaja u uvjetima u kojima sam se našao. Sjećanja nisu budila osjećaje. Samo vrlo rijetko javljali su se nagovještaji sjećanja o nezavršenim zadacima i poslovima. I to samo kao podsjećanje što će sve trebati napraviti nakon izbavljenja. Rijetko su se pojavljivali prepoznatljivi likovi i zbivanja iz ranijeg života. Bile su to obične, statične slike. Poput fotografija. Neki daleki, poznati predjeli ili neke bliske osobe. Moja, tada šestogodišnja kćer, znala se lelujavo uplesti u nestvarne pramenove magle i nijemo me promatrati. Kao da me je zvala da joj se priključim. Povremena i rijetka privi-đenja prošloga života podsjećala su da se nisam niodkuda našao tu gdje jesam i da možda nekamo trebam stići.

Nisam osjećao odgovornost ni prema kome i ni prema čemu. Čak ni prema samome sebi. Preživljavanje se nije nametalo kao obveza. Nisam morao preživjeti. Nitko i ništa to nije tražilo od mene. Nije bilo obveze i dužnosti u tome činu. Unatoč tome, bez posebna osjećaja ili razmišljanja, cjelokupno je djelovanje jedinke bilo vrlo odgo-vorno i krajnje svrsishodno. Organizam, biće, a ne osoba, odgovorno je životu u tije-ku. Ne roditeljima, ne obitelji, ne društvu, već načelu postojanja. Što je već jednom stvoreno, nužno se opire nestanku.

22. Put spasa

Suncu treba dugo vremena da proviri iza golemih vrhova. Tada je već visoko na nebu i u punom sjaju i žaru. Nevidljivi zraci skrivenoga dijela sunčevog svjetla

nesmiljeno progorijevaju sve izložene dijelove kože. Sunce je toliko nadmoćna pojava da o njegovu djelovanju nema smisla razmišljati. Ne može se nigdje sakriti od njega. Nema zaštite od njegova zračenja. Ali, sunce ne djeluje samo na mene. Iznenađeno i sa znatiželjom promatram mali ledeni stalagmit čiji se vrh pretvara u vodu. Kapljice se otkidaju polako, poput iznuđenih suza. Same po sebi kapljice ne izazivaju veću pozornost od želje da ih se popije. Mala udubina u kamenu je poput lakrimarija prikupljala otopljene kapi. Neizvjestan je njihov daljnji put nakon prelijevanja preko ruba udubine. Ustrajno padajući na isto mjesto, sastajući se s isto takvim kapljicama s drugih strana, tko zna koliko dugo, na teškom kamenitom terenu dube korito za svoj tok u dolinu. Za razliku od kao nož oštrog kamenja sa snijegom i ledom, neza-mjetno zaglađenje korita me nekamo vodi poput putokaza. Neizbježiva usmjerenost kapljica pronalazi put u dolinu. Moje ranjeno tijelo, poput tekućine, nepogrešivo prati najlakši put.

Za svo to vrijeme dolinama rijeka i visokim prijevojima približavala se skupina plani-nara iz Japana. Iste smo karte gledali, iste visove odmjeravali. Izvrsno su pripremljeni i opremljeni za visoke planine. S lakoćom se uspinju na 4500 metara i postavljaju bazni logor. Pripremaju se za uspon na Pisang Peak. Na planini se već pročulo da je došlo do nesreće. Svi su planinari u povećanoj pripravi za prihvat i pružanje pomoći. Nitko točno ne zna što se dogodilo. Nas dvojicu se smatra izgubljenima. Japanci su digli šatore i počeli pripremati hranu. Poslali su jednu planinarku potražiti vode. Htjeli su nešto skuhati i ugasiti žeđ. Tekuće i pitke vode moglo je biti samo na jed-nom mjestu. U koritu živahnog potočića, već sigurnog i neometanog na putu prema dolini na svega pola sata hoda od baznog logora.


54 55

23. Na kraju snaga

Obuzima me posvemašnja slabost. Slabost ne predstavlja osjećaj umora ili boli. Iscrpljenost se očituje u nepoduzetnosti i sporosti pokreta. Za svaki sljedeći po-

kušaj kretanja treba više vremena. Sve duže ležim nepomično. Dugo prikupljam sna-gu. Slijedi mali, gotovo neznatni pokret pa ponovno mirovanje. I priviđenja su sve rjeđa. Nastupila je potpuna lakoća življenja. Bez ikakva napora. Čini se da ne postoji vlastita težina. U svim se tjelesnim stanicama razlijeva osjećaj blaženstva. Ne osjeća-ju se više tvrdoća stjenovite podloge, ni užasna hladnoća. Umjesto slika stvarnosti, prevladava maglovita bjelina. Ne spavam, ali niti ne gledam. Pogledi nisu usmjereni na okolinu. Stvarnost više nije predmet interesa. Sve što se može i želi vidjeti, već je ugrađeno u unutarnjim vidokrugovima. Cijeli svijet, i prošlost i sadašnjost, sažeti su kroz vlastita iskustva. Ne postoji više ništa izvan već doživljenog. Ako se oči i otvo-re, istinske se stvari uokolo jedva vide. Kada se oči zaklope, pojavljuju se beskrajni, prozračni, magloviti prostori unutarnjeg svijeta. Iza toga se naslućuje obećavajuće svjetlo, toplina i mir. Konačni, nepomućeni, neizbježni i željeni spokoj. Pomisao na mogući mir gasi porive za neprestanim pokretom. Nema više smisla mučiti se po oštrom kamenju, nepodnošljivoj hladnoći i suncu koje progorijeva kožu. Rješenje je sasvim blizu. Odmah bi se moglo ostvariti. Dovoljno je zaklopiti oči i čvrsto zaspati. Mirovanje je jedino moguće i poželjno stanje. Nemoguće je zamisliti išta ljepše od prepuštanja bestežinskom lelujanju na valovima smirujuće duše. U svakom je trenut-ku biće cjelovito. Sa svim nužnim tjelesnim i duhovnim sposobnostima. Duh nije udaljeni promatrač tjelesnog nestanka. Tijelo nije beznačajni i nevažni gubitnik koji je u borbi za opstanak potrošio svoju snagu. Duh je tijelo, tijelo je duh. Duh ostaje s tijelom kao saveznik i potpora dokle god život tinja u njemu. Kao kapetan koji ostaje sam i zadnji na svome brodu koji tone. A što se poslije zbiva, ne može se znati.

Sunčevo je blještavilo neugodno. Oči su najveći dio vremena zatvorene. Otvaraju se samo kad moraju. Već se dugo nisam pomaknuo s mjesta. Čini se da se više ne bih mogao pokrenuti. Tjelesne snage idu svojemu kraju. Organizam je potrošio sve pričuve. Ništa od tjelesnih tvari nije ostalo pošteđeno. Od vidljivih tkiva ostale su samo kosti i koža. Osjetila su otupjela. Slike, priviđenja i misli su nepovezane. Djelo-vanja nisu više usmjerena ka nekom cilju. Tjelesne i duhovne funkcije su spuštene na najmanju moguću razinu. I sve to da bi se život produžio koliko god je to moguće. Priroda nježno prihvaća oslabljeno tijelo u svoje blaženo naručje. Oslobađa čovjeka osjećaja težine i bola. Priviđenja se ne pojavljuju. Sjećanja blijede. Ne postoje nikakve slike, predjeli ili osobe. Nema prošlosti, sadašnjosti, niti budućnosti. Vrijeme stoji. Zbivanja su prestala. Ostaju samo blagost, spokoj i mir. Priprema za smrt.

24. Spas

Odjednom je nešto stvarno zatreperilo. U mrtvoj je prirodi nastao poremećaj. U prvi mah se nije moglo razaznati o čemu se radi. Samo male, jedva zamjetne

promjene. Možda u strujanju zraka. Ili neki novi, neobični šumovi. U svakom slu-čaju, nešto se događalo u bliskoj okolini. Možda neko živo biće zrači samim svojim prisustvom. Budi se znatiželja. Oči se otvaraju same od sebe. Pogled je mutan. Teško se razaznaju i bliski predmeti. Daljina se ne može ocijeniti. Sitna se ljudska figura približavala u tišini. Bojažljivo. Možda samo začuđeno. Ili zbunjeno. Posve je jasno da nadolazeći lik nije priviđenje. Ne približava se previše. Barem ne nadohvat ruke. Ne pruža ruku, niti što dotiče. Govori. Riječi se ne mogu razaznati. Samo cvrkutavi glas. Radi se o ženskoj osobi. Možda sam prozborio nešto o nesreći. Nisam posve razumio što mi lik objašnjava. Iznenada se brzo udaljio. Ostao sam nepomično ležati u snijegu. Veliko je pouzdanje da je spas moguć. Utonuo sam u obamrlost. Djevojka je iz japanske ekspedicije. Davno je već krenula iz svoga dalekog grada. Tra-žila je vodu za sebe i svoje prijatelje u baznom logoru na Pisang Peaku. Našla je istu onu vodu, one iste kapljice koje su me vodile prema dolini. Sada se brzim korakom spuštala prema svome logoru po pomoć. Ponovo se osjećaju jača gibanja uokolo. Oči su se opet otvorile. Ukazalo se više ljudi na okupu. Žurno su pripremali alpinističku opremu za spašavanje. Stavili su me u toplu vreću za spavanje. Dodatno su me umotali u zaštitnu foliju da se spriječe daljnji gubici topline. Neizmjerno su pažljivi prema meni. Pomiču me polako i nježno. Ali, mene i najmanji pokreti jako smetaju. Svega se nekoliko sličica o prvim trenucima spašavanja sačuvalo u sjećanju. Svjetlucava astro-folija i polaganje u vreću za spavanje. Naši su se putevi konačno sastali. Za mene u zadnji čas. Možda smo cijeli prethodni život putovali samo zbog toga susreta, a da pojma nismo imali jedni o drugima. Spo-znaja s punom vjerom da je ono što se događa stvarnost, a ne priviđenje, dovelo je do opuštanja i gašenja svih obrambenih sustava. Duboko sam se onesvijestio. Nesvijest se u tako potpunom obliku nije javljala nikada prije. Nakon pojave spasilaca ne-svjestica je bila blagotvorno sredstvo opuštanja i čuvanja zadnje preostale snage. Bio sam uvjeren da je pogibelj po život okončana. Organizam je učinio sve, ama baš sve za svoj spas. Sve što je bilo u ljudskim mogućnostima. Do krajnjih granica tjelesne izdržljivosti. Nesvjestica je bila znak prepuštanja vlastita života u druge ruke s punim povjerenjem. Da spasitelji nisu tada naišli, ionako više ne bih bio u stanju išta učiniti za sebe. Više se ne bih mogao pomaknuti s mjesta. Tijelo je iscrpilo sve snage. Do zadnjeg atoma. Latentno stanje mirovanja tijela je najbolji način za produženje života bez nepotrebnog trošenja životne snage. Nikada se nije javila pomisao o smrti. Niti kada je tijelo gotovo u potpunosti otkazalo. Preživljavanje nije borba protiv zastra-šujuće, ljudima nerazumljive pojave smrti, već je prirodan otpor prestanku života. Do konačnog je spasa bilo jako daleko. Mnogo je još ljudi trebalo uložiti krajnje napore da me se izbavi iz ledenog zagrljaja visokih planina.


56 57

25. Spuštanje u dolinu

Osjetio sam oko sebe komešanje. Upravo su me spremali u sepet. Potpuno sam bespomoćan. Spustili su me u košaru dok je još bila na zemlji. Bilo je jako

neudobno. Jedan me je nosač digao na leđa i počeo se spuštati niz strmu padinu. Zamijetio sam nosačeve mišićave listove nogu kako se strašno napinju. Bosa, gotovo crna stopala drhtavo su se opirala oštrom kamenju. Tlo je prošarano bijelim tragovi-ma snijega i leda. Ponegdje ima i otisaka stopala. Kao i kod ostalih nosača koji većinu puta prevaljuju bosi, imao je široka stopala, a nožni palčevi su mu odstajali od ostalih prstiju. Ugledao sam i nekoliko zabrinutih i izmučenih poznatih lica iz naše grupe. Nosač je na samom polasku podrhtavao od napora ispod mene. Košara se zaljuljala na leđima. Umalo nismo posrnuli. Nosač potom hvata ravnotežu i uspostavlja ritam hodanja. Prvi koraci su nesigurni. Bojim se da ne padnemo. Nelagodno mi je što se čovjek toliko napreže samo mene radi. Olakotna je okolnost što mi je preostala tjelesna težina mala. Od mene su ostale samo kosti i koža. Svaki korak mi je izazivao veliku patnju. Uzajamno je struganje krajeva slomljenih kostiju bilo jedva podnošlji-vo. Nakon nekoliko koraka gubim svijest o zbivanjima oko sebe. Ne znam kako se spuštanje dalje odvijalo. Niti kada smo stigli u dolinu.

Jedna grupa planinara krenula je iz Njemačke, malo poslije našeg polaska iz Zagreba. U Nepal su stigli nekako u isto vrijeme kada i mi. Njihova se prethodnica već nalazila u području Pisanga. Nosili su mnogo opreme. S njima je na put krenuo i liječnik. Bio je veliki ljubitelj planina. Među golemom količinom razne opreme bio je i veliki sanduk s medicinskom opremom. Ponijeli su gotovo sve što je moglo zatrebati pri manjim ili većim nezgodama na putu. Do tada ga, srećom, nisu još ni otvorili.

Čim sam došao k sebi, prvo sam pokušao opisati nesretni događaj i mjesto udesa. Unatoč zbrkanim slikama i nerazgovijetnoj mješavini zbilje i priviđenja, činilo mi se da mogu dobro rekonstruirati mjesto nesreće i smjer spuštanja. Najdublje mi se urezala slika partnera kako mirno leži na leđima. Posljednji pogled iza sebe, zadnje sjećanje prije polaska u neizbježivu neizvjesnost. Svuda je uokolo bila kamenita, le-dena pustinja. U priči izostavljam crne ptice.

Moji su partneri iz ekspedicije prema opisu mjesta udesa odmah sami požrtvovno krenuli u potragu za izgubljenim Veljkom. Osim toga, otpremili su tekliča s pisme-nim pozivom upomoć prema baznom logoru naših kolega na Annapurni. U tim bespućima osim tekliča nema drugog načina za izmjenjivanje poruka. Uredno su mu platili i to unaprijed, zbog hitnosti poruke poveći iznos, što inače nije uputno u ovim krajevima. Teklič je smjesta poletno odjurio. Žustro je hodao sve dok je bio u vidokrugu. Sve do prve birtije. Prvo je popio samo malo alkoholnog napitka. Tek

toliko da se malo okrijepi. Zatim još malo, i još malo. Sve dok se nije potpuno napio. Spavao je na stolu u birtiji što nikoga od posjetitelja nije previše čudilo. Uredno smo-tana poruka stajala je na stolu. Nitko od domaćih nije obraćao pažnju na nju. Teklič je bio u takvu stanju da više dana ne bi bio u stanju nastaviti put. Usud ove poruke, a time i Veljkov i moj, visjeli su na tankoj niti.

Kada sam ponovo otvorio oči, vidio sam da sam u nekoj kolibi. Činilo se da je okrugla, s drvenim stupom u sredini. Ležao sam na drvenom podu i gledao strop, i kojiput dio zidova. Nisam se mogao sam hraniti, nego su mi davali jesti. Sjećam se marmelade od naranči. To mi je prijalo, a ostalo što sam dobivao jesti, nije. Zapravo i ne znam je li bilo ostalog. Jeo sam na malu žlicu i bilo mi je teško. Napor gutanja bio je velik. Nisam imao nikakvih želja u pogledu hrane. Što su mi dali, to sam jeo. Nisam se sjećao nikakvih posebnih okusa, niti sam imao prohtjeva. Jeo sam, ali ni-sam uživao u jelu. Ne znam za sebe između obroka.

Pregledavali su me neki ljudi. Valjda liječnici, mislio sam. Prvo je bio jedan njemački liječnik kojeg nisam prije vidio, a potom američki, kojeg sam već susreo u selu, ali moguće da je bilo i obrnuto. Imali su brade i izgledali su vrlo zabrinuto. Njemački je liječnik bio u pratnji planinara koji su na svom dugom putovanju svratili u birtiju na kratki odmor. Popiti čaj ili nešto pojesti. Preko jednog stola ležao je pijani teklič. Ispred njega se nalazio uredno složeni, presavijeni komadić bijeloga papira. Srećom je liječnik primijetio poruku. Odmah mu je bilo jasno što se dogodilo. Poruku je po drugom tekliču uputio prema baznom logoru u podnožju Annapurne. On se sam, nakon brzog i odlučnog hoda, za kratko vrijeme pojavio u selu Pisang. Nosio je sa sobom veliki paket medicinske opreme. Američki je liječnik i inače boravio u selu Pisang. Već smo ga i prije viđali. Potpuno sam se prepustio, s punim povjerenjem. Drugo mi nije ni preostalo. Vidio sam raznu medicinsku opremu, zavoje, šprice, škare, ali ne znam što su sve radili na meni.

Velikom su brzinom pristigli naši prijatelji s Annapurne. Ubrzo su došli i povratnici s Kang Gurua. Nove su spasilačke ekipe odmah krenule u potragu za Veljkom.To su sve bili jako iskusni alpinisti. Neki od njih su i požrtvovni gorski spasioci koji su se nebrojeno puta iskazali u teškim poduhvatima spašavanja u najgorim uvjetima. Ako bi itko mogao nešto učiniti u ovoj divljini, to su oni. Teren je bio vrlo težak. Dodatno su se pokvarili i vremenski uvjeti. Zbog jakih snježnih oborina nije se moglo točno odrediti mjesto udesa. Dovoljno je i sasvim malo snježnih nanosa, a da svi trago-vi nesreće budu prekriveni. Spasioci su ogromnim naporima pretraživali teren. Bez uspjeha. Varljivu nadu smjenjuje duboki očaj.

Povremeno mi se činilo da vidim i Nepalce, valjda domaćine, kako ulaze i izlaze iz prostorije. Čujem i svoje prijatelje kako raspravljaju o situaciji, ali ne uspije-vam pratiti tijek misli. U kolibi sam bio više dana, ali ne znam koliko U jednom


58 59

trenutku ugledao sam zastrašujući prizor. Skupina španjolskih konkvistadora, ne-urednih i vrlo opasna izgleda, spuštala se niz padinu. Nosili su metalne oklope pritegnute debelim kožnim remenjem preko prsa i kacige sa zavijenim krajevima na glavi. Sva je oprema na njima bila stara i zahrđala. Istrošena od uporabe. Na licu su se izdvajali oštri brkovi i brada. Neki su imali mačeve, a neki koplja. Poneki je vodio iza sebe malog konjića. Znao sam da imaju loše, opasne namjere. Svim sam silama htio objasniti svima koji su dolazili u sobu, da su u velikoj nevolji. Trebaju se što prije maknuti, inače će ovi surovi vojnici uistinu napasti. Izrazi lica su im bili vojnički, prijeteći i nezainteresirani za ljudske patnje. Pravi ubojice. Jako sam se uzbuđivao kada su se moji kolege samo dobrohotno smiješili i uvjeravali me da će sve biti u redu. Kako mogu biti tako hladnokrvni kada su napasnici stigli gotovo do sela. Sve će nas uništiti. Međutim, kako su se pojavili, tako su i nestali. Raspli-nuli su se tada u trenutnom zaboravu. Bilo je očito da se zdravstveno stanje pogor-šavalo. Neću još dugo moći izdržati bez medicinske intervencije. S druge strane, spasilačke se ekipe teško mire s prestankom potrage za izgubljenim planinarom.

26. Odlazak s Himalaje

Odlazak u Kathmandu s nosačima koji bi me nosili na leđima ili nosiljki, trajao bi predugo. Ne bih izdržao put. Komunikacije s glavnim gradom iz ove divljine

su vrlo loše. Jedinu bežičnu vezu s Kathmanduom bilo je moguće uspostaviti samo iz jedne udaljene postaje nepalske vojske. Nekolicina prijatelja iz ekspedicije žurno je otišla do vojne postaje. Preko radiostanice su tražili dolet helikoptera. Da bi heli-kopter poletio, potrebno je bilo unaprijed uplatiti predujam. Poseban je dodatak, ne tako mali, potreban zbog leta na visinama preko 4000 metara gdje helikopteri imaju poteškoća zbog razrijeđenog zraka. Ako dolet ne uspije zbog vremenskih uvjeta, treba ponovno uplatiti predujam. Potrebne novce jednostavno u tom trenutku nisu imali ni svi članovi ekspedicije skupa. Situaciju su spasili članovi ekspedicije koji su ranije odlučili skratiti putovanje i već su se vratili u Kathmandu. Kreditna kartica jednog od njih (American Express Card) omogućila je uplatu predujma. Helikopter je poletio.

Vidim maslinastozelenu letjelicu, opuštenih, umornih krila na malom, neravnom, travnatom platou ispred kolibe. Piloti imaju puno vojničkih oznaka na odorama. Uredna su i svježa izgleda. Osobito u usporedbi sa žiteljima sela Pisang. Izgledaju izvrsno čak i u usporedbi s premorenim, i zbog nesreće svojih kolega, zabrinutim sudionicima ekpedicije. Njihova preplanula, muževna lica, svježe izbrijana, s oštrim, ravnim, crnim brkovima, odaju napetost. Kao da sumnjaju da mogu uspješno po-letjeti. Njihovi previše zabrinuti izrazi lica ostavljaju dojam nesigurnosti. Uopće ne gledaju u mene. Raspravljaju s kolegama iz ekspedicije. Do mene ne dopire sadržaj razgovora. Nisam ni znatiželjan. Nadam se skorom polasku.

Konačno me unose u letjelicu. Svaki me pokret, osobito nagli, jako smeta i moram se svladavati da ne zapomažem. Ne želim zapomagati, jer mi se čini da sam i bez galame priuštio prevelike brige svojim kolegama. Osjećam se nelagodno što se jedan lijepo zamišljeni izlet planiran radi užitaka, pretvorio u moru za sve sudionike. Uokolo su sve iscrpljena i zabrinuta lica. Tu su i poznata lica prijatelja iz ekspedicije na Kang Guru i na Annapurnu. Njihova pojava mi ulijeva pouzdanje. To su sve iskusni ljudi koji su jako puno toga prošli u planinama, a vjerojatno i inače. Napravili su veliki put iz svojih logora. Registriram ih samo nakratko. Znam da sam u sigurnim rukama. Nosila unose u helikopter. Smještaju ih ispod sjedalica helikoptera, prema njegovom repu. Volio bih biti na mjestu s kojeg bih mogao gledati kroz prozor. Teško mi pada pomisao što ću letjeti između najvećih vrhova na svijetu, a da neću ništa vidjeti. Po-kušavam prosvjedovati, ali to nitko ne zamjećuje. Čujem buku snažnih strojeva pri polijetanju. Helikopter se polako diže. Polijetanje izgleda nevoljko, a to je zbog razri-jeđenog zraka na ovim visinama. Napuštamo obronke Pisanga. Potom se sve gubi iz pamćenja. I predjeli, i predmeti i osobe. Nestale su slike, zvukovi, misli i želje. Valjda je ponovno potpuna nesvjestica. Blažena neosjetljivost.


60 61

27. Bolnica Shanta Bhawan u Kathmanduu

Nakratko se osjećaju ritmički udari pri gibanju bolničkih kolica i najmanje ne-ravnine piste zračne luke preko koje me prevoze. Potom ponovo nesvijest. Oči

se otvaraju tek pod jakim svjetlima reflektora. Konačno u bolnici. Pouzdanje mi raste. Nadam se da ću moći odmah poslije pružene pomoći u bolnici hodati na šta-kama. Ne bih volio da se zbog mene mijenjaju planovi puta. Preostaje još i odlazak u Bangkok. Mislim da bih uz pomoć štaka, možda korištenjem taksija ili rikši mogao razgledati grad. Zapravo, ipak bih najradije išao doma. Štake sam vidio negdje na uli-cama Kathmandua. Na jednoj od brojnih tržnica, ali ne mogu se sjetiti kojoj. Mnogo je strke u bolnici. Unatoč žurbe, čini mi se da se pregledi odvijaju prepolako. Guraju me kolicima na sve strane. Uzimaju krv, snimaju na rentgenu u različitim položaji-ma. Vrlo je neudobno. Teško je podnositi premještanja s nosila na stol i obrnuto. Po-slije bilo kojeg pomicanja, dugo vremena se smirujem i privikavam na novi položaj. Konačno me bolničar, sa rentgenskim snimkama položenim preko mojih grudi, gura na nosilima kroz duge hodnike i između mnoštva ljudi. Ostavlja me u operacijskoj dvorani. Na sredini keramičkim pločicama obložene prostorije, postavljen je običan željezni stol s pokidanom zelenom plastičnom navlakom. Skinuli su me skroz dogo-la. Hladno mi je. Neko vrijeme sam bio sam u dvorani. Već sam se počeo nelagodno osvrtati uokolo. Konačno ulaze dva liječnika. Ćaskaju međusobno. Postavljaju me četveronoške u klečećem položaju. Kratko se savjetuju. Spominju spinalnu anestezi-ju. Potom sam osjetio mali ubod u dnu leđa. Nakon toga više nisam znao za donje dijelove tijela. Postalo mi je odjedanput lakše i gotovo sam veselo čavrljao s liječnici-ma. Imao sam potrebu govorom privući pažnju na sebe. Osim toga, slušanje vlastitog glasa mi je ulijevalo samopouzdanje. Što sam više pričao, činio sam se življim.

Ništa nije bilo od brzog oporavka. Nakon zahvata u operacijskoj dvorani prenijeli su me u jedan privatni stacionar u blizini bolnice. Pokraj mene je stalno netko dežurao. Svi su njegovatelji i njegovateljice bili Nepalci. Hodali su nečujno, sitnim koracima, na prstima. Donosili su i odnosili hranu. Po potrebi su dolazili i liječnici. Kojiput bih znao otvoriti oči i vidjeti da pomno čiste ozljedu na gležnju. Pitanje koje sam često čuo tada, a i poslije bilo je: “Do you want a painkiller?” Obično sam kratko odgova-rao s “yes” ili bih samo potvrdno klimnuo glavom. Ne znam što su mi davali, ali sam poslije primitka injekcije dugo bio bez bolova, ali i bez svijesti. Volio sam posjete, ali samo kratke. Nisam mogao izdržati duge razgovore. Trudio sam se da pokažem dobru volju, ali nisam uvijek imao snage. Najveće uzbuđenje mi je izazvao posjet Veljkove supruge Sonje. Znao sam da će jedanput doći, ali nisam mogao zamisliti susret. Kada je ušla u bolničku sobu, već na vratima sam ugledao njezino zabrinuto lice i oči pune nade. Ispričao sam sve što sam znao o događajima u planini. Jedino

nisam spominjao crne ptice. O njima nisam volio misliti. Vjerovao sam da je moj drug bio živ kada sam se zadnji put osvrnuo. Nisam bio spreman suočiti se s idejom o smrtnom ishodu. Ni posjetitelji nisu spominjali mogućnost tragedije. O tome se nije razgovaralo. Barem ne preda mnom.

Bolnički su dani prolazili jednolično. Daljnji boravak u stacionaru nije imao smisla. Odlaganje slabi ozlijeđeni i iscrpljeni organizam. Ozljede su takve naravi da za njiho-vo liječenje nema uvjeta u Nepalu. Ako se već mora negdje ići, najbolje bi bilo otići u Zagreb. Liječnici me pripremaju za put. Stavljaju sadrenu potkoljeničnu oblogu što nije bilo strašno, ali provrtanje otvora na oblozi na mjestu ozljede, jest. Liječnik je uzeo običnu električnu bušilicu za drvo i više puta provrtao sadrenu oblogu. Bojao sam se da će pod pritiskom teške bušilice sadrena obloga popustiti i da će se svrdlo zabiti u nogu. Nakraju je prozorčić za previjanje i njegovanje ozljede ipak bio gotov. Ali je mene za to vrijeme cijelog oblio znoj. Dobijam i otpusno pismo. Presavijeno je i složeno u omotnici. Slijedi prijepis otpusnog pisma.

SHANTA BHAWAN HOSPITAL

Telephone: 21553 G.P.O. Box No. 252 21034 Kathmandu, Nepal

Ziha Kalman 9.10.82.

To whom it may concern, This man was admitted to the Shanta Bhawan Hospital 8 days after a fall in which he

sustained a compound # of the L ankle with both medial malleolus + lat. malleolus separated. He also had multiple abrasions due to second fall in his attempt to crawl to safety. These were his only probblems in admission.

On view of his desire to have definitive treatment of his injuries in Zagreb, the wound on the ankle, on the lateral aspect was debided, approximate reduction detained of the leg enclosed in plaster of paris.

A firm day escher above the ankle wound overliying the calf was left on rack for the journey. He has been commenced on Chloramphenicol 500 mg. We enclosed his Xrays with him. He is an unfortunate + brave man + we wish you well in his subsequent management.

Yours faithfully A. T. Young F.R.C.S(E).


62 63

28. Odlazak iz Nepala

Mnoge su nade u ozdravljenje vezane za odlazak iz Nepala. Nepomično ležim na nosilima na poletnoj stazi. Očekuje se ukrcaj putnika. U bistrim visinama

lete rastrgani oblaci na sve strane. Podsjećaju na dan kada smo puni volje stigli u Nepal. Na licu i u kosi osjećam svježi povjetarac. Duboko udišem čisti zrak kao na-vještaj ozdravljenja. Neko sam vrijeme sam pored zrakoplova. Jedva se mogu pomi-cati. Nešto rukama i malo glavom. Osvrćem se unaokolo. U blizini zamjećujem dva markantna čovjeka. Snažni su i kosmati, s dugim kosama i bradama. Odaju dojam goleme snage i izdržljivosti. Prepoznajem u njima slavne alpiniste. O nečemu žustro raspravljaju. Promatram ih sa strane, pokušavajući dokučiti o čemu govore. Nadam se da će me osloviti. Želio bih im ispričati što se dogodilo. Htio bih da mi priđu. Volio bih da me saslušaju. Rado bih čuo njihovo razumijevanje i potporu. Gledam ponovno u njihovom pravcu, ali već su nestali. Zašto su otišli, a da me nisu ni pogle-dali? Priviđenje ili stvarnost?

Moji me požrtvovni pratioci iz trekking-grupe ni trenutka ne ostavljaju samog. Nije im lako. Svaki put me treba podignuti, premjestiti ili pogurati u kolicima. Ne volim premještanja. Kada se priviknem na neki položaj, svaki pomak izaziva nelagodu i dugotrajno smirivanje. U avionu zauzimam poprečno tri mjesta na sredini hodnika. Preko sjedalica su postavljena nosila. Noge mi se protežu i na prolaz za putnike. Usko je i neudobno. Dobivam“painkiller” i gubim svijest. Dolazim k sebi u Bangkoku. Osjećam drmanje na kolicima na putu za ambulantu pri zračnoj luci. Brižni i pažljivi bolničar mi čisti ranu. Tamnoput, s brčićima. Čudan izgovor engleskog. Još jedan “painkiller”. U avionu od Bangkoka dolazim malo k sebi. Neki putnici u prolazu znatiželjno promatraju, a neki mršte lice. Ozljeda je već počela zaudarati. Počele su gangrenozne promjene. Vidim jednu sijedu glavu i poznato lice. Ne znam točno tko je. Ali, jako je nalik nekome. Gospodin me oslovljava. Ubrzo se ispostavlja da je to otac kolegice s posla. Liječnik je po struci. Sa suprugom se vraća s Filipina. Ukrcali su se u naš zrakoplov u Bangkoku. Svjestan pogibelji u kojoj me zatekao, iz svoje priručne apoteke daje mi lijekove. Tableta je ogromna, jedva mi ide kroz grlo. Mučim se u panici. Još malo, još nekoliko gutljaja suha grla i skliznula je.

Schiphol je prva europska zračna luka u koju smo sletjeli. Sjajna i blještava. Nebro-jeni putnici naizgled nesuvislo jure na sve strane. Ovdje se prelazi u zrakoplov za Zagreb. Pratioci me guraju na kolicima prema ambulanti u zračnoj luci. Načas sam u prolazu ugledao svoj odraz u staklu neke prodavaonice. Neprepoznatljiva, zastrašuju-ća spodoba. Ispijeno, mršavo, crno lice, s crvenim preljevima. Preko crnih opeklina, krasti i ožiljaka, nanesena je crvena tekućina za dezinfekciju. Kosa i brada su mi slijepljeni od krvi. Putnici u žurbi bacaju sažaljive poglede. U ambulanti zračne luke

me previjaju. Preko svih otvorenih ozljeda lijepe sanitetske trake umirujućeg mirisa eukaliptusa. Poput melema rashlađuju ozljede. Nakratko se čak lijepo osjećam. Na-kraju, dobivam još jednu injekciju protiv bolova i gubim sjećanje. Dolazim ponovo k sebi u zrakoplovu prije slijetanja u Zagreb. Razumijem da posada aviona preko radioveza dogovara dolazak ambulantnih kola u zagrebačku Zračnu luku. Konačno slijetanje. Pri dodiru sa slijetnom stazom i pri zaustavljanju osjećam bol. Opet me premještaju na druga nosila, a to mi teško pada. Ambulantna se kola tresu dok voze preko osvijetljene poletne staze. Nešto se još čeka pred upravnom zgradom. Nestr-pljiv sam. Sa strane sam, u daljini, ugledao poznate noćne obrise Zagrebačke gore. U Zagrebu još nitko ne zna za nesreću na Pisang Peaku. Ekipa hitne pomoći vijeća. Čujem i odluku: “On je za Traumatološku bolnicu”.


64 65

29. Traumatološka bolnica u Zagrebu

Kolica dugo vrludaju liftovima i prolazima. U žamoru nerazgovijetnog ljudskog govora po osvijetljenim hodnicima razaznaju se sažaljive opaske prolaznika. Bol-

nica je puna. Ne može se odmah naći ležaj za zakašnjele novodošle pacijente. Noć sam proveo na neudobnom pomoćnom ležaju na hodniku. Treći odjel. Rano ujutro, u zdjelici orošenoj od topline, stigla je juha s mesom i tjesteninom. Obuzela me drh-tava želja za toplom hranom. Juhu sam jeo bez suzdržavanja, željno i s apetitom.U bjelini bolničke postelje, sada već mnogo udobnije smješten, ponovo sam osjetio zadovoljstvo zbog raspoloživosti hrane. Toplina me je preplavljivala dok su me hra-nili krepkom tekućinom. Ruke su mi bile crne, tvrde i nepokretne. Kao od bakelita. Netko u blizini govori da će šake ostati nepokretne. Opaska me se nije jako dojmila. Ima i većih problema od šaka.

Ne volim svoju posvemašnju nemoć, ali je podnosim. Gotovo sam potpuno nepo-mičan. Ni najjednostavnije, inače svakodnevne radnje, ne mogu učiniti za sebe bez pomoći drugih. Ne mogu držati žlicu, okrenuti se u krevetu, čak ni obaviti osnov-ne potrebe bez nečije pomoći. Potiskujem tjeskobu i nelagodu zbog nepokretnosti. U dubini nemoćnog bića je strah da se može biti napuštenim od zajednice. Htio bih biti što manje na teretu. Privikavam se na potpunu ovisnost o drugim ljudima. Primanje bezuvjetne pomoći bez suzdržavanja moguće je valjda samo od vlastitih roditelja. Nepokretnome se čitav svijet suzuje na mali prostor bolničke sobe. Svega je nekoliko osoba koje sudjeluju u pružanju njege. Naizgled sitni detalji iz neposred-ne okoline poprimaju ogroman značaj. U pokretima tijela i odsjajima oka traže se skrivena značenja. Simpatije ili antipatije. Privlačnosti ili odbojnosti. Strah od biti napuštenim ili zanemarenim.

Priželjkivao sam brzo rješenje neizvjesnosti operacijom. Makar i s amputacijom ozli-jeđene noge. Čekanje mi je sve teže padalo. Prolazile su mnoge liječničke vizite i kon-ziliji. Željno sam slušao i pomno promatrao dok nisam čuo jedan glas koji se izdvajao iz skupine liječnika: ”Dobro, onda ću ga ja uzeti”. Konačno, nakon dugih priprema, na kolicima me odvode u operacijsku dvoranu. Operacijski je stol star, željezan, s pocijepanim oblogama. Postavljaju me na njega i vezuju debelim, kožnatim reme-njem. Jako me žulja željezo ispod mene i ne znam se dobro namjestiti. Srećom, ubrzo dobivam injekciju u podlakticu i postavljaju mi iglu u venu preko koje ću primati infuzije i transfuzije. Kada sam ponovo otvorio oči, iznad mene se nadvio ozbiljan čovjek s bradom i naočalama. Progovorio je. Slušam ga i ne vjerujem ušima. Govori mi mađarski: ”Morat ćeš biti jako strpljiv, nogu smo ti ostavili, ali će liječenje dugo trajati!” Kako sada mađarski govor? Gdje sam ja to? Obraćanje na materinjem mi mađarskome jeziku ulijeva sigurnost. Osjećam se zbrinuto i zaštićeno. Primjećujem ovozemaljske pojave. Niz lice mi curi voda, osjećam pritisak ležaljke, dakle još sam uvijek na ovome svijetu. Liječnik nekamo odlazi. Ostajem sam u dvorani.

30. Povratak u život

Ne mogu disati. Grlo mi je puno sekreta. Gušim se. Ne mogu nikoga pozvati. Ne-mam glasa. Pokušavam pljunuti. Užasno mi je nelagodno jer ne znam gdje pljunu-

ti. To je tako nepristojno. Čini mi se da ću umrijeti. Osjećam se kao da trebam ispljunuti smrt koja me guši. Iskrećem glavu koliko mogu i pljujem na zid. Zid je popločan zele-nim keramičkim pločicama. Užasno sam pljunuo. Što će reći čistačica kada bude prala prostoriju? Nadam se da me niko nije vidio. Pljuvanjem do života! Sada znam, siguran sam, živjet ću.

Više dana nakon dolaska u bolnicu osjećao sam pritisak u prsima. Nedostajalo mi je zraka. Srce je lupalo kao ludo. Izgledalo je kao da ću se ugušiti ili da će mi srce prestati kucati. Uplašio sam se. Vraćao sam se u tegobni svijet strahova i bolova. Život s osjeća-jima i sjećanjima. Strah od bolova neslućeno je rastao zbog nepoznatih granica patnje. Veličina trpljenja nije se mogla znati bez prethodna vlastita iskustva. Postoji neko vrije-me i neki položaj u kojem bol jenjava. Postoji prag koji se ne prelazi. Kada se jedanput iskusi cijeli raspon boli, od začetka do najviše razine, smanjuje se strah, premda ne i bol sama. Vrijeme će opet upravljati redoslijedom zbivanja. Prostor čije sam središte bio, ponovo će se rasplinuti unedogled.

Nepokretnost je bila dodatni, ali trajni razlog trpljenju. Cijelo sam vrijeme ležao nepo-mično na leđima. U prvo vrijeme se uopće nisam mogao samostalno pomaknuti. Ko-jiput su smetnje bile gotovo neizdržive. Usmjeravanjem misli na druge stvari moglo se malo produžiti trpljenje. Tijelo je još imalo svoju mišićnu čvrstoću kojom se opiralo jed-noličnom položaju. Kako je organizam slabio zbog mirovanja, mišići su se opuštali i ko-pnili, a tijelo se prilagođavalo novim uvjetima. Nakon nekog vremena tijelo se više nije opiralo. Bezoblično se formiralo prema obliku ležaja, a daljnju je nepokretnost bilo lakše podnositi. Prolazile su brojne liječničke vizite, konziliji, pretrage, transplantacije kože, dodatne operacije, studenti medicine na praksi, znatiželjni novinari i posjete obitelji i poznanika. Brojni su se pacijenti izmijenili u sobi. Moj sobni liječnik, docent Komanov, koji me je i operirao, bio je slučajno iz istoga kraja kao i ja. Time se razjasnilo i obraćanje na mađarskom jeziku nakon operacije. Povratak u život bio je praćen tjeskobama svaki-dašnjice. Jako sam želio ozdraviti. Na početku želje su se odnosile na smanjenje bolova i brzinu oporavka. Počelo je sa željom da se lijepo smjestim u toploj prostoriji i toplom krevetu. Kada se to ostvarilo, želio sam da me što prije prođu bolovi u donjim dijelovima tijela koji su bili jako oguljeni prilikom pada, a i poslije za vrijeme puzanja. Želio sam da se samo nakratko okrenem u krevetu. Na to sam čekao punih četiri mjeseca. Potajno sam se nadao da će mi se, ako nikako drugačije, ono čudom, povratiti pokretljivost noge. Kako se stanje popravljalo, želje su neskromno rasle. Nakon što su prošle najgore tegobe počeo sam maštati o ozdravljenju bez posljedica. Želio sam divno hodati. Ponadao sam se da neće ostati nikakvi ožiljci. Te sam želje i nade gajio duboko u sebi, skrivene iza naizgled bezgraničnog strpljenja. Razmišljao sam o budućnosti. Što ću i kako ću moći raditi? Potiskivao sam nesigurnost i strah od sutrašnjice.


66 67

31. Ponovo uspravan

Nesputana snaga i energija preživljavanja oslobađale su se bez želje, emocija i pro-mišljanja, ali samo kada je to bilo neizbježivo nužno. Kada je savršeni stroj za

preživljavanje u meni utrnuo, obnovile su se mnoge, do tada isključene svakodnevne ljudske poteškoće. Morao sam razmišljati i odgovorno donositi odluke svojom gla-vom. Počeo sam čitati novine i knjige. Vježbao sam šake, ruke i trbušne mišiće koliko se to moglo u bolničkom krevetu. Pokušavao sam ispravljati neslomljenu nogu koja se od mirovanja potpuno ukočila u koljenu.

Ne smijem odmah ustati, premda jako želim. Prvo mogu samo malo sjesti na rub kreveta. Samo par sekundi. Odmah mi se zavrti u glavi. Ozlijeđena noga trenutno natekne i poplavi. Dobio sam nove čelične štake. U mislima pokušavam vježbati ho-danje na štakama. Bojim se. Kako se može stajati na dvije točke? Kako se ide po ste-penicama? Da sam barem prije nesreće pokušao hodati uz pomoć štaka. Prvi silazak s kreveta je trajao samo jedan tren. Ogroman napor za organizam. Preplavljuju me dvojni osjećaji zadovoljstva i straha. Sve se u životu nepokretnog bolesnika promijeni uspravljanjem. Cijeli organizam u uspravnom položaju drukčije funkcionira nakon četiri mjeseca nepokretnosti. Osjećam želju za kretanjem. S nestrpljenjem čekam svako sljedeće ustajanje. Za nekoliko dana sam stigao do vrata sobe, a za koji tjedan sam izašao na hodnik bolničkog odjela.

Kada sam došao u bolnicu, bila je još zima. Kroz prozor sam, iznad svoje glave mo-gao vidjeti dio neba. Po oblacima i boji neba pogađao sam doba dana, vremenske uvjete i promjene godišnjih doba. Nekada bi proletjela ptica, nekada zrakoplov. Po-red bolnice je bila škola. Dječji glasovi su bili znak neprekinutosti života koji buja. Za duga boravka u bolnici razvio sam veliko povjerenje i vezanost za osoblje koje me je njegovalo. Želio sam izaći iz bolnice, ali da ne bude rastanka. Međutim, bližio se kraj boravka u Traumi. Jednog lijepog proljetnog dana rekli su mi da se spremim, jer dolazi bolničko vozilo iz toplica po mene. Dobio sam otpusno pismo s poviješću bolesti.

U nastavku slijedi doslovni prijepis povijesti bolesti. U njoj su na najkraći mogući način opisane pretrpljene ozljede i način liječenja.

OUR TRAUMATOLOŠKE BOLNICE Z A G R E B - Draškovićeva 19

Žiha Kalman Red. br, obolj. 44380

Conquassatio cruris sin. partis distalis cum luxatio art. talocruralis sin. Articulus talocruralis sin. apertus. Congelatio digitorum pedis utq., gr. II. Combustio capitis reg. frontalis, faciei, nasi et menti et manus utq. gr. II - III. Excoriationes permagnum multiplices femoris utq. reg. glutealis l. sin.

Bolesnik primljen u bolnicu 11.10.1982. g. zbog povrede lijeve noge, te opeklina lica i obih šaka, kao i smrzotina oba stopala. Povrede je zadobio 1.10.1982 prilikom uspona na Himalaju (visine oko 6.000 m). kada je pao na ledu i survao se u dubinu oko 400 m, tom prilikom zadobio je otvoreni konkvasatni prijelom distalne trećine lijeve potkoljenice i gležnja uz luksaciju gležnja, a obzirom da je dugo vremena bio izgubljen, zadobio je i smrzotine oba stopala, te opekline II i III stupnja lica i obiju šaka.

Liječenje nakon transporta započeto je u Katmandu gdje je pokušana repozicija prijeloma i luksacija, te imobiliziran u nadkoljenični gips s prozorom. Avionski transportiran i primljen u našu bolnicu.

Kod dolaska lijeva noga imobilizirana nadkoljeničnim gipsom s prozorom s vanjske strane u donjoj trećini potkoljenice i gležnja gdje se vidi veliki defekt kože s ogoljelim ulomcima kostiju i hrskavice uz obilnu nekrozu rubova kosti i kože, te intenzivni kiselkasti fetor. Na čelu, nosu, licu i bradi opekline pokrivene krustama kao i na dorzumima šake, prsti oba stopala jako otečeni, likvidni. Cirkulacija arterijalna sačuvana. Na desnoj natkoljenici nekoliko area oguljotina pokrivenih krustama, dok je cijela vanjska strana lijevog gluteusa i natkoljenice oguljene kože uz obilnu sekreciju i infekciju.

RTG snimke kroz gips kod dolaska pokazuju konkvasatni luksacioni prijelom distalnog dijela potkoljenice sa potpuno poremećenim odnosima zglobnih tijela.

U početku boravka intenzivnim previjanjem uz Acidiborici i prema antibiogramu određenim antibioticima vrši se liječenje infekcije, te nakon prestanka sekrecije i liječenje infekcije, te nakon prestanka sekrecije i negativnog nalaza pioceaneusa pristupi se operativnom zahvatu, u smislu ekstripacije nekrotičnih koštanih ulomaka, repozicije i rekonstrukcije gležnja uz fiksaciju sa tri Kirschnerove žice i pomoćne ekstenziju.

Imobiliziran u nadkoljeničnoj longeti. Nakon dugotrajnog redovnog previjanja i redovne kontrole antibiograma kupira se inflekcija,

pa se nakon pripreme granulacione podloge u nekoliko navrata izvrši dermatom Thierschova plastika lijeve natkoljenice, potkoljenice i oba koljena. Davajuća regija desna podkoljenica.

Plastika se još u par navrata ponovi, obzirom na manje preostale defekte. Redovno se Rtg kontrolira položaj ulomaka. Nakon 4 mjeseca odstrani se Kirscherove žice i Steinmanov čavao. Svi defekti zarasli, te bolesnik počinje hodati uz pomoć štaka u početku bez opterećenja, a kasnije s opterećenjem. Funkcionalni nalaz pokazuje atrofiju natkoljenične i potkoljenične muskulature, uredne kretnje u kuku i koljenu, a u gležnju je reducirana dorzalna fleksija gotovo na nuli, a plantarna je izvodiva 20 stupnjeva. Ekstenzija u mtz. zglobu 40, fleksija 15. Gležanj je zadebljan, bezbolan.

8.4.1983. dogovorno se premješta u rehabilitacioni Centar Krapinske Toplice. Kontrola u ovoj bolnici nakon završene rehabilitacije s uputnicom.

SOBNI LIJEČNIK: ŠEF ODJELA: Doc. dr med. sci. I. Komanov Prim. dr mr. sci. V. Rabić


68 69

32. Život poslije

Nije samo moj život odlutao posve drugim, neočekivanim smjerovima. I drugim su se sudionicima događaja u Nepalu promijenili životni putevi. Nekima je pri-

vidno i nakratko, ali nepredvidivo poremećen očekivani slijed zbivanja. Nekima su i neposredne posljedice udesa bile neizrecivo teške. Našem je drugu Veljku prekinuta nit života. Njegova je obitelj pretrpjela nenadoknadivo bolni gubitak, s nesagledivim posljedicama.

Promjene u mojoj obitelji izloženoj golemim iskušenjima i teškoćama zbog poslje-dica udesa, krenule su nepovratnim tijekom. Vrijeme i napori utrošeni za moj spas, preživljavanje i oporavak trošili su snagu i strpljenje i drugih, bliskih mi osoba. Život mi se padom podijelio na dva gotovo neovisna dijela. Događaji prije pada se sada gube u magli zaborava, kao da nisam ja u pitanju, kao da se sve dogodilo nekome drugom. Toliko se stvari promijenilo u kratkim u burnim zbivanjima, uključujući i mene samoga, da se jedva može govoriti o jedinstvenom životu i o meni kao istoj osobi. Poremećaj u životu izazvan udesom na Himalaji bio je toliko temeljit da se nastavak života doimlje poput novoga života. Brojni ožiljci od udara, opeklina, smr-zotina, operacija i naknadnih transplantacija podsjećaju na udes. Lijeva noga je kra-ća, a skočni zglob je potpuno ukočen. Rehabilitacija, uključujući postupno jačanje organizma i učenje hodanja, trajala je godinama. Manje su vidljive promjene koje se odnose na svjetonazor, osjećaje i način razmišljanja, ali nisu i s manjim posljedicama za novi život. U svom rodnom mjestu, u roditeljskom domu zalječivao sam svoje ožiljke poput ranjene životinje i punio dušu novom vjerom u život. Postepeno sam se privikavao na svijet i ponovo sam se veselio životu u svim njegovim pojavnim ob-licima. Nakon nekog vremena nastavio sam raditi svoj posao.

Opijenost iskustvom preživljavanja, varljivi osjećaji nadmoći nad ljudskim slabosti-ma i nad duboko usađenim strahovima od ozljeda, boli i smrti polako su iščezavali. Posljedice udesa i danas u velikoj mjeri utječu na mene. Pojedine slike, stvarne i priviđenja, ako je to uopće moguće razlučiti, znaju se nenadano pojaviti u glavi. Iskustvo preživljavanja, premda ga nisam svjesno tražio, postalo je dragocjeni, pre-vladavajući dio mog ukupnog životnog iskustva. Udes u Nepalu nije promijenio samo moj život, nego je promijenio i mene samoga. Preživljavanje bespovratno i u kratkom vremenu crpi ogromnu životnu energiju. Neograničena i nekontrolirana snaga koja se oslobađa za vrijeme pogibeljnih situacija, troši ubrzano, namjenski i bez ograničenja ukupne zalihe energije i volje za življenjem. Gubici snage tijela i duha su cijena koja se plaća za sam život. Dio gubitaka je nepovratan i nenadoknadiv.

U potrazi za korijenima života, potaknut znatiželjom koju nisam znao obuzdati, dotaknuo sam tajne koje nisam trebao: tajne smrti. Bio sam posve blizu, ali mi nije bilo suđeno saznati sam kraj. Kao, uostalom, niti ikome živućem. Ne smije se, niti je moguće, pročitati kraj priče života prije dosuđenog vremena. Samo je jedan, uvijek koban način za otkrivanje nepriopćive tajne kraja puta. U nekim se trenucima činilo da sam tako lagan, vječan i bezosjećajan, kao da ne pripadam više zemaljskom svijetu nesloboda tijela i duha. Kao da sam nakratko prestao biti dio svijeta ljudskih patnji i teškoća u kojem vladaju neodoljive prirodne i duhovne sile, u kojem je prostor ra-zapet koordinatama, a vrijeme neumitno i nezaustavljivo teče, ne obazirući se na one koji zaostaju. Kao da me dotaknuo anđeo smrti, primivši me nježno, blago i smireno u svoje krilo, nagovješćujući da nema smisla ni potrebe opirati se konačnici.

Mislio sam da mogu podnijeti ne samo pomisao na smrt nego i smrt samu. Strašio sam se grešnog i uzbudljivog gubitka straha pred smrću. Umalo sam došao do odgo-vora na pitanje je li uistinu posljednji uzdah života olakšanje, a ne bol. U zadnji čas je odgođeno razjašnjenje tajne. Možda je to posljednje pitanje za čijim odgovorom duboko čeznemo, zbog čijega razjašnjenja uopće i živimo, od kojega bježimo i kojem se stalno vraćamo. Pitanje kojega nam nitko ne može potvrditi, niti ga sami imamo prilike vjerodostojno iskazati. Znatiželja nad znatiželjama. Radost nad radostima. I tuga nad tugama.


70 71

Epilog

Spašavanje partnera iz bespuća Himalaje nije uspjelo. Teren je bio krajnje nepri-stupačan. Vrijeme se u gori ubrzo nakon udesa jako pokvarilo. Četiri iskusna i

snažna gorska spasioca iz ekspedicije na Kang Guru, unatoč ogromnim naporima, od 19.10.1982. nisu uspjeli doprijeti do našeg unesrećenog druga. Nova se potražna akcija pripremala od 23.10. do 1.11.1982. u Kathmanduu sa ciljem da se pod svaku cijenu pronađe stradali planinar. Dva su planinara iz ekspedicije na Kang Guru heli-kopterom poletjeli iz Kathmandua prema Pisang Peaku. Tek je 3.11.1982. pronađe-no i pokopano tijelo Velimira Šuška. Zbog nepristupačnog terena spuštanje u dolinu nije bio moguće. Veljko Šušak, zaljubljenik planina, osvajač svih ekvatorijalnih vrho-va koje je obožavao i o kojima je želio napisati knjigu, a nije stigao, ostao je zauvijek na visinama kojima je težio.

Na mene su mehanizmi preživljavanja djelovali bez vlastitog znanja i volje. Početak je negdje u neodređenom, ali vjerojatno kratkom vremenu, na samom početku udesa. Već za vrijeme kratkotrajna, ali brza pada, kada bi bilo koji krivi pokret bio opasan po život, na djelu su se pokazale nepogrešive reakcije. Zahvaljujući tome što nisam nastradao već pri padu, sposobnosti preživljavanja su se mogle iskazati u svoj svojoj učinkovitosti i u surovim uvjetima visoke planine.

Poslije udesa više se nije moglo govoriti o meni kao određenoj jedinki, stvoru s ime-nom, spolom i podrijetlom. Bilo je to biće u meni koje nastoji preživjeti. Djelovale su iskonske sposobnosti preživljavanja živog stvora izloženog pogibelji. Izostanak straha nije bila hrabrost, izostanak zamora nije bila snaga, izostanak gladi i žeđi nije bila iz-držljivost. Sveukupno je djelovanje cjeline bića bilo učinkovito usmjereno osnovnom cilju opstanka. Cijeli je organizam, sa svim svojim pričuvama i mogućnostima opslu-živao potrebe stroja za preživljavanje u ranjenom biću. Ispod naslaga stečenog i nau-čenog ponašanja, iza svega što bi se o sebi željelo znati, ispod priželjkivanih svojstava koja se neprestano provjeravaju, posjeduje li ih se uistinu i u kojoj mjeri, izronila je invarijanta živih bića, iskonska sposobnost preživljavanja. Savršeni su mehanizmi ugrađeni i sačuvani u skrivenim pretincima organizma. Složeni se mehanizmi preživ-ljavanja pokreću samo u iznimnim okolnostima. Neke sklopke u organizmu bez naše volje nešto uključuju, a nešto isključuju. Ti kontrolni elementi nisu dostupni svje-snim bićima. Prag okidanja mehanizma se ne može unaprijed predvidjeti. Kada stroj počne djelovati, mehanizam je savršen u svojoj funkciji, neusporediv u učinkovitosti i nezaustavljiv u svome djelovanju. Kao da se na dnu ljudske prirode nalazi neprebri-sivi, zadnji sloj gdje nema želja, misli i osjećaja. U tom su posljednjem sloju skupljene sve snažne mogućnosti stroja za preživljavanje, po sebi razborite i dokraja pouzdane.

Kada se utroše svi izvori preživljavanja, može se samo naslutiti postojanje potpunog spokojstva, zavodljivog i oslobađajućeg predsmrtnog ugođaja, stanja bez boli i du-ševnih patnji. Preostaje samo svijest o jedinstvenom i neponovljivom biću koje nije više podložno prirodnim zakonima i koje ne raspolaže tjelesnom snagom jer mu nije ni potrebna.

Ali, ni najdjelotvorniji mehanizam preživljavanja ne bi bio dostatan, a da nije bilo velike i požrtvovne pomoći brojnih sudionika u akciji spašavanja. Neki su bili stalno uključeni u zbivanja, a neki od njih su se zatekli na mjestima događaja.

Pored osobnih napora za preživljavanjem, planinarska solidarnost je bila neophodna potpora spašavanju. Za prvi susret i otkriće nakon nesreće mogu zahvaliti planinarki iz japanske ekspedicije, a za osnovno zbrinjavanje ostalim članovima japanske ekspe-dicije. Prvu liječničku pomoć dugujem liječnicima iz njemačke i američke ekspedici-je. Cijelu akciju spašavanja su organizirali i uspješno vodili moji požrtvovni prijatelji iz trekking-grupe. Veliku kolegijalnost su pokazali članovi hrvatskih ekspedicija na Annapurnu i Kang Guru koji su u najkraćem mogućem vremenu došli iz svojih logora na mjesto nesreće. Srećom, među njima je bilo iskusnih gorskih spasilaca koji su u svakom trenutku znali što treba činiti. Postupak spašavanja je bila vrlo složena operacija koja je uključivala brojne ljude i ekipe, počevši od medicinskog osoblja u bolnici u Kathmanduu, prijevoznika, posade zrakoplova, aerodromskih službi i am-bulanti, sve do Traumatološke bolnice u Zagrebu gdje sam bio podvrgnut stručnoj i pažljivoj njezi liječnika i sestara do krajnjeg izliječenja.

Na koncu, svjestan sam da ipak ne bih preživio unatoč svim naporima i mene i svih ostalih sudionika u akciji spašavanja da nije bilo puno sreće i neobičnih stjecaja okolnosti.


72 73

Napisano 20 godina poslije

U traženju smisla sreće i patnje, života i smrti, najviše sam pogriješio što sam objašnjenja tražio povodeći se za ustaljenim stavovima, posebno za svaku od

tih kategorija zasebno. Oslobođen osjećaja ponosa mladosti i trijumfa preživjelog naslućujem, što niti dokazujem, niti namećem, da smisao za pojedinca, ako ga uopće ima, u ukupnosti doživljaja svijeta, nije u radosti, nije u tuzi, ne u trenutku, ne u vječnosti, već u neprestanom proživljavanju neizvjesnog iskustva ljudskosti, ponovo i ponovo, iz dana u dan, nekada novog, nekada ponovljenog, nekad uzbudljivog, nekad dosadnog, često zastrašujućeg, rijetko ohrabrujućeg, ali uvijek promjenljivog i neočekivanog.

Nesavršenosti naše pameti, nesigurnosti naše osjećajnosti, nemogućnosti da ovlada-mo moćima da usrećimo sebe i druge, upućuje na to da doživljaj svijeta nije u sreći ili tuzi, nije ni u sigurnosti ili neizvjesnosti, već u onoj, često prezrenoj svakodnevi-ci, ni lijepoj ni ružnoj, ili i lijepoj i ružnoj, već prema našem, iz časa u čas promjen-ljivom raspoloženju.

Smisaonost poriva odlaska u visoke planine, slično kao i poriva za mnogim drugim zahtjevnim poduhvatima, ukoliko se ne radi o nekim osmišljenim istraživanjima ili posebnim ciljevima kao što su stjecanje bogatstva i/ili slave, ne treba tražiti samo u racionalnoj domeni čovjekova ponašanja, nego i u dubinama naslijeđene osjećaj-nosti. Pojedinci čeznu za uzbuđenjima i strahovima kada vjeruju da im ne prijeti stvarna opasnost, kada osjećaju da su izuzeti od pogibelji, kada se samozavaravaju o svojoj neranjivosti, a sve je to jako potrebno, čak nužno, da bude upravo tako i nikako drukčije, a da bi se neki pokrenuli u otkrivanje novog i nadrastanje starog, a neki ustrajali u očuvanju postojećeg pod svaku cijenu, pri čemu su svi ishodi mogući.

Promatrajući očima onih koji su dnevno zaokupljeni svojim opstankom, kao što su naprimjer Nepalci koje smo sretali putem kroz doline rijeka Kali Gandaki i Marsyan-di, penjanje na visoke planine iziskuje preveliku energiju i nedopustivo velika sred-stva, izlaže sudionike pohoda nepotrebnim opasnostima koje se ne mogu objašnjavati i pravdati osnovnim ljudskim potrebama. Prije bi se dalo naslutiti da su porivi nekih pojedinaca za nesvakidašnjim poduhvatima, utemeljeni na nekada davno izgrađenoj ljudskoj istraživačkoj naravi pogodnoj za neke druge okolnosti i prirodne uvjete, koja je došla u raskorak s mogućnostima i pogodnostima koju stvara izobilje suvremenog razvijenog svijeta ili u nedovoljnosti prirodnih iskustava koje čovjek današnjice može sebi priuštiti u svakodnevnom životu.

Svoje postojanje koje sam tako strasno želio ispitati na vlastitoj koži kroz iskuše-nja i potragom za nedoživljenim iskustvima, nisam uspio odrediti kroz sva opisana

zbivanja ni s obzirom na mene samoga, niti s obzirom na zajednicu iz koje sam potekao, niti na vrijeme i prostor koji su mi bili na raspolaganju, a još i gore, niti na imaginarnu vječnost ili nedokazive ideale, nego tek transgeneracijski, više kao utješni, nego kao objašnjivi, barem za sada neprekinuti, ali slutim, ne i neprekidljivi niz prijenosa iskustava među ljudima sličnih naravi i pogleda, koje, između ostaloga, uključuje i znanje, duhovnost i osjećajnost.

S nelagodom se prisjećam da prije događaja u Nepalu, unatoč mnogim pokušajima i velikom, neprestanom trudu i traženju odgovora, nisam uspio uspostaviti potpuno i trajno jedinstvo tijela i duha, koji su se, kao dva zasebna entiteta stalno suprotstavljali u borbi, a za dominaciju nad mojom osobnošću. Naslućujem da su razlozi za ovakav rasap u mračnim predrasudama kojima se nisam znao oduprijeti u vrijeme stvaranja svijesti o sebi kao jedinstvenom biću. Taj se proces odvijao pod djelovanjem jakih društvenih struktura i silnica nad podložnim i nejakim djetinjim bićem, možda i u dobroj namjeri da olakša život i uključenje u društvo, sa ciljem da se stvori vrlo pri-lagodljivo, neproblematično društveno biće po mjeri zajednice.

Pretpostavljam da sam pri svemu tome podlegao zavaravanjima, ne potpuno vlasti-tom krivnjom i zbog svoje slabosti, meni usađenima kroz školovanje, odgoj i kulturu, kasnije svjestan da olakšavaju uključivanje u zajednicu i pojednostavljuju preživlja-vanje, ali ne objašnjavaju stvarnost, niti daju osnovne odgovore na pitanja koja sebi neki postavljaju, nego nas, dapače, navode da pred bitnim pitanjima odstupimo u ime obećane, ali ne i zajamčene sigurnosti. Još sam više osupnut spoznajom o lakoći podlijeganja samozavaravanju kao nezaobilaznom sredstvu preživljavanja u neravno-pravnom sukobu naših želja i mogućnosti s prirodnom i društvenom zbiljnošću koja nas okružuje.

Tek su nepatvorene tjelesne boli i iskušenja duha, više u vrijeme rehabilitacije, nego u vrijeme same nesreće, učinile da se osjećam jedinstvenim, ali ne i ponosnim, pomiren sa svojom ljudskom nepotpunošću, tjelesnom ranjivošću i duhovnom nesigurno-šću. Sama nesreća i dugotrajno liječenje nisu umanjivale biće, ali niti ga uvećavale, premda su ga neumitno mijenjale, i to kroz prinudno samopromatranje, kroz pove-ćanu pozornost okoline, dajući pri tome nove oznake osobnosti. Izliječenje svjedoči o sposobnosti prilagodbe, o usađenoj želji za životom i zajednički je stvaralački čin i liječnika i pacijenta, ali i šire zajednice koja uključuje obitelj i prijatelje.

Sebe sam svojski uvjeravao u važnost nametnute teze o formativnoj važnosti stjeca-nja životnog iskustva kroz razna iskušenja, uključujući patnju i bol, kao nešto što se mora prolaziti uz učenje i čitanje, a da bi se postiglo nešto što se nejasno definira kao zrelost, a još manje jasno kao dublje razumijevanje nečega neodređenog. Međutim, sve ono što je opisano u ovim zapisima učvrstilo je moje uvjerenje o sebi kao neod-vojivom dijelu žive i mrtve prirode, nešto što sam oduvijek osjećao kao neraskidivu


74 75

vezu i što me ispunjavalo vjerom i ljubavlju prema svijetu oko sebe, podsjećajući me na djetinju radost kada sam ubravši jabuku s grane, mislio da smo i jabuka i ja jedno te isto.

Ne bi bilo u redu zatajiti i jedan gorki, nelijepi, varljivi i nadasve iracionalni osjećaj zadovoljstva žrtve koja, naizgled stradavanjem i patnjama, otkupljuje grijeh svoje nepotvrđene punoće ljudskosti. Vanjska manifestacija ovakvog osjećaja se očituje u neprestanim nastojanjima da se tjelesna oštećenja i patnje vezane uz to, stavljaju na znanje kao očita razlika između žrtve i ostalih, recimo samo uvjetno, ne-žrtava. Tome se pridružuje i nova vrsta znatiželje, ružno je i govoriti o njoj, a potaknuta je nedou-micama koliko se boli i patnji može uopće podnijeti? Nerado, ali ipak spominjem, da sam kojiput pomislio da se možda radi o nečemu što neki definiraju kao mazohizam, koji se ogleda u ne baš potpuno svjesnom traženju iskušenja tijela i duha kroz boli i patnje.

Razmišljanja o mukama prije ozbiljnog iskustva boli izazivaju naprosto užas, po-treban i nužan za predviđanje i izbjegavanje okolnosti koje mogu biti izvor patnje. Međutim, stradalnik zatečen u boli i patnji suočava se s nepoznanicom kako se njo-me nositi, osobito ako se radi o bolovima koji traju ili se vraćaju i ponavljaju. Moje iskustvo potvrđuje da užas koji nastaje pojavom boli potječe od neznanja o mogućem intenzitetu, ali da svaka vrsta boli ima neku svoju vršnu vrijednost koja se ili dade podnijeti ili se okidaju “osigurači” koji isključuju svijest. Bol i patnja, kada ih se ne može izbjeći, mogu biti važno iskustvo koje mijenja svjetonazor i samo biće, ali više kao utješna nagrada, nego cilj za kojim treba težiti.

S druge pak strane, sasvim racionalno i iskustveno utemeljeno, u stradalnika se javlja i poriv za umanjivanjem posljedica oštećenja, u krajnjem slučaju i utajivanjem sma-njene sposobnosti, sve u želji i nadi da zajednica neće prevrednovati radnu sposob-nost i dodijeliti reduciranu ulogu u društvu. I ne samo to, u vrijeme liječenja sam želio pod svaku cijenu izbjegavati iskazivanje bola, htio sam kao malo dijete kojega uče da muškarci ne pokazuju osjećaje, zatomiti u sebi fizičku bol i dokazati ne toli-ko sebi, koliko imaginarnim autoritetima iz djetinjstva, da mogu podnositi bol bez jauka i suza.

Cijelo sam vrijeme oporavka osjećao duboko u sebi strah, poznat mi još iz ranog djetinjstva, kojeg nakon opisanih zbivanja nikada više neću zaboraviti, da će me kao ranjenog i nesposobnog za život zajednica opravdano, u cilju preživljavanja većine ostalih članova, ostaviti na putu jer sam ne mogu dalje. Spreman sam sada povjero-vati da strah od biti napuštenim od zajednice zbog nesposobnosti za nastavak samo-stalnog života, premašuje strah od smrti ili mu je u najmanju ruku ravan, uostalom, u većini slučajeva radi se o istom ishodu.

Istovremeno me nagrizala sumnja u vlastita djelovanja kao oponašanje života, onako kako mi je predočeno kroz odgoj i obrazovanje, kroz umjetnost i površnu religizaci-ju, kroz predanja s koljena na koljeno, jer, unatrag gledano, mnoga djelovanja nisu bila neposredno svrsishodna, nisu služila otkrivanju objektivno novoga, ni osvajanju prostora, niti spoznaji novih istina, već su slijedila nametnute obrasce kroz društvena očekivanja, a koristila su samo zadovoljavanju nejasne težnje za biti drugačijim nego što jesi, posebnim, zamjetljivim, i još gore, biti drugačijim od drugih, što i jest bio najveći privid koji me ne ispunjava ponosom, prije čudnom nelagodom.

U pustoj želji za iskušavanjem vlastitih mogućnosti pokazale su se, što iz unutarnjih pobuda, što nametnuto društvenim očekivanjima, neumjesne želje za savršenošću. Na nesreću, mjere savršenosti nisu mi bile poznate u apsolutnim koordinatama, nego uvijek relativno, prema nekim uzorima. Ispunjava me nelagodom sjećanje na porive da budem bolji, jači i uspješniji od svojih bližnjih, uz dodatnu ispriku da tada bolje nisam znao. Na to se nadovezuje i neutemeljeno vjerovanje da se životna energija neprestano i potpuno obnavlja. Istina, mnogo toga se obnavlja, ali jedan dio se bes-povratno gubi, što u konačnici i nije tako loše, budući da postupno umanjuje volju za novim poduhvatima i uvodi pojedinca gotovo neprimjetno u život mira i spokoja. S time u svezi moram nadodati da se često, gotovo svakodnevno prisjećam Veljka, i premda znam da je besmisleno, zamišljam da nam se pad nije nikada dogodio i da smo život nastavili tamo gdje smo ga presjekli odlaskom u Nepal.

Povremeno su mi se pojavljivale, obično u trenucima malodušja i lošeg raspoloženja, grešne misli o tome kako je bilo lako i jednostavno tamo visoko u ledu i snijegu Pisang Peaka usnuti zauvijek. Prisjećajući se stanja blaženstva neposredno prije nego što sam pronađen, bez težine i bola, ugodnog lebdenja u sumaglici bez napora želja, znao sam nesretno pomisliti da je to bila jedinstvena prilika da odem, a da toga ne bih bio svjestan, niti bih znao što mi se dogodilo. No, ako bih se sad osvrnuo, rekao bih da se ne radi o primarnoj želji, nego o dosta bolećivom osjećaju samosažaljenja i prenemaganja.

Nakon 20 godina ne mogu više, ni uz najveće napore volje, prizvati sjećanja i obnovi-ti porive zbog kojih sam bio spreman i po cijenu velikih napora i patnji, možda čak i života, pohoditi teško pristupačna mjesta. Ako je u pitanju nešto što se obično naziva sazrijevanje, ako se radi o mirenju s vlastitim ograničenjima, onda je prihvaćanje mira i sigurnosti prateća i korisna posljedica, ali koje ne ispunjava čovjeka potpunim zadovoljstvom, niti je poželjno kao trajno stanje duha i tijela, međutim, izgleda da je smirenje tijela i duha neumitno, što radije nazivamo životnim iskustvom nego starenjem, što ustvari jest.

Nažalost, nikada me više nitko nakon udesa nije gledao, niti vidio drukčijim negoli kao stradalnika, što mi je ostala osnovna društvena odrednica koju ponekad lakše


76 77

nosim, kojiput teže trpim, a protiv čega se zbog očiglednosti ne može suprotstavljati, osim usiljenim osmijehom i šalama na račun vlastitog položaja. A meni se sve češće javljaju snovi kako ponovno mlad i zdrav lutam planinskim predjelima i slobodno, bez napora trčim bosonog nepreglednom ravnicom svoga zavičaja, među poljima žita i kukuruza, udišući prozirni jutarnji zrak punim plućima s lakoćom i osmijehom, na neumornim zdravim nogama, dok oko mene prolijeću lastavice i poljske ševe, a visoko na nebu orlovi traže svoje žrtve.

Pogled na selo Pisang i Annapurnu u pozadini

Pogled koji se pružao na Annapurnu prilikom spuštanja

Pogled na Pisang Peak iz smjera uspona


78 79Zahvaljujući nevjerojatnom napretku tehnologije moguće je na satelitskom snimku Pisang Peaka s okolinom donekle restaurirati putanju pada i silaska do mjesta gdje je spas bio moguć

Grupa pred ambasadom u New Delhiju prije polaska za Nepal

Trekking Permit nepalskog Ministarstva turizma


80 81Dječica

Kathmandu

Posljednji dogovori – zabrinuti sirdar Kani

Posljednje kupanje usputMarpha


82 83Dolina rijeke Kali Gandaki


84 85Pogled s krova penjačke škole u Manangu na Pisang Peak prije donošenja odluke o usponu


86 87Zadnja fotografija s vrha Pisanga snimljena rukom Veljka Šuška nekoliko minuta prije obrušavanja; u pozadini se nazire Kang Guru gdje su naši prijatelji iz skijaške ekspedicije


88 89Annapurna

Rodio sam se. Školovao sam se sa zanimanjem i odrastao u poticajnom okruženju. Radosno i s veseljem radio sam na poslovima koji su me zapali u životu. To je bila sreća. Ženio se i imao djecu. I to je bila sreća. Znatiželja, željeti znati i znati željeti usmjeravali su me u životu više od bilo čega drugoga. Tražio sam puteve prema očovječenju kroz raznolikost iskustava kroz koje može prolaziti ljudsko biće. Planine, i male i velike, i ono nevidljivo što se nalazi s druge strane, u meni je izazvalo ushit, nemir, poriv kojem nisam odolio. Krenuo sam pun volje najprije sam, pa s prijateljima, pa s planinarskim društvom, alpinističkom školom, onda opet sam, pa sve dalje i dalje, više i više. Prošao sam mnoga predivna mjesta, ali nisam mogao, ni znao stati, dok me nije zaustavilo. Sad znam da sveukupno iskustvo nije dostupno iskustva željnom pojedincu. Na svakome je pomiriti se skromno s iskustvom koje mu je pripalo ili gorko žaliti za nedoživljenim. Poslije nesreće na Pisang Peaku o čemu je riječ u ovim zapisima, nakratko sam zastao, a potom nastavio dalje i drugačije bez gorčine i žala za prošlošću. Zapisao sam iskustva duboko usađenog poriva za preživljavanjem prije nego što bi izblijedjela iz sjećanja, ili još gore, prije nego što bi, varljiva, poprimila naznake pretjerivanja.

Rođen 1948. godine u Somboru, na dnu negdašnjeg Panonskog mora. Završio studij brodogradnje na Zagrebačkom Sveučilištu. Radio kao mladi inženjer u Brodogradilištu u Splitu, kao informatičar u Sveučilišnom računskom centru te kao profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu do dana današnjeg.

Kalman Žiha

ISBN 953-7273-06-7

“Dalje padam gotovo slobodno niz veliku strminu. Izgleda lagano i jednostavno. Jedva osjećam vlastitu težinu. Nisu zamjetne ni druge djelujuće sile. Ne osjećam udarce podloge. Nijedan mišić nije napet, nego opušten, prilagođavajući se u potpunosti preprekama ispod sebe, bez osjećaja, grča i otpora. Nije mi neugodno. Niti ugodno. Prostor više ne predstavlja sustav koordinata. Nije bitno što je lijevo, desno, gore ili dolje. Značajne su samo smetnje i prepreke na putu pada. Partnera više ne vidim. Misli se ne vraćaju na njega. Ne osjećam strah. Zapravo ne osjećam ništa.”

Tekst je nastao u vrijeme kad sam shvatio da mi blijede sjećanja na događaj kojije mene, a i drugima promijenio mnogo toga od životnih planova. Autentičanje u onoj mjeri koliko pojedinac može subjektivno prepričati zbiljnost u skladusa svojim skromnim spisateljskim iskustvom. Želio sam prenijeti osjećaj snagepreživljavanja kao podsjetnik na naše naslijeđe u borbi za opstanak.

Kalman Žiha

10.01.’11 – josipDan poštovanje Stipe!Da li možete ukratko opisat o Vašim saznanjima šta se desilo 82-ge na Pisang Peaku sa gospodom Kalmanom i Šuškom? Hvala.

Htjeli su se popeti na Pisang ali su se poskliznuli na vršnom grebenu i pali na južnu stranu.Šušak je na mjestu poginuo a teško ozlijeđenog Kalmana su slučajno našli i spasili Japanci.Šuška smo Branko Šeparović i ja pronašli, 15 dana nakon nesreće, i pokopali ga na planini.

www.stipebozic.com/dojmovi

Do posljednjeg sloja - pročitao sam u jednom dahu. Izuzetno je zanimljivo napisano. Svrstavam ga u klasu najzanimljivijih štiva koje sam pročitao s temom planina i planinarenja.

Ivan Picig (portal o planinama i planinarenju)

Documents

DO POSLJEDNJEG SLOJA - fsb.unizg.hr · šanje čovjeka ogromne snage, izdržljivosti, iskustva i jake volje za životom bilo je neočekivano i naizgled nerazumljivo. Njegovo se ponašanje