Dolazak Slavena na Balkan

Napustivši svoju domovinu iza Karpata, u vrijeme velike seobe naroda, mnoga Sl. plamena su u VI i VII st. naselila i Balkanski poluotok. Sa sobom su donijeli svoju vjeru, predanja, pjesme i priče. Slaveni su tada bili pagani i imali su rodovsko uređenje i svoju usmenu književnost još u svojoj domovini. S pjesmom su došli u današnje naše krajeve. Bizantski pisac Teufilat Simokata iz VII st. Zabilježio je da su vojnici cara Marukia zarobili 592. (VI st.) tri čovjeka Slavena s tamburicom u ruci, pa se pretpostavlja da nisu samo svirali već i pjevali. Međutim, o toj njihovoj drevnoj poeziji mi ne znamo puno jer oni tada nisu znali bilježiti svoje riječi (nije bilo pismenosti).

U početku su podijeljeni na manja plemena, a potom se počinju okupljati u veće etnčke zajednice i stvarati svoje prve državne organizacije. Njihovo ranije plemensko uređenje postepeno se pretvara u feudalni društveni poredak, a staru mnogob. religiju zamijenjuje kršćanstvo odnosno hrišćanstvo. U tom vremenu, u doticaju s pozno antičkim (helenskim i rum.), naročito poslije primanja hrišćanstva, Slaveni su se počeli mijenjati i civilizirati. Taj proces je zahvatio gornje slojeve društva, dok se obični narod malo mijenjao, naročito onaj u dubljoj unutrašnjosti u plemskom području. Stoga će se tu najduže osjetiti paganski običaji i vjerovanja, kao i prastari oblici usmenog narodnog stvaralaštva. Ovaj oblik kulture doprijet će do novijeg vremena i poslužit će kao jedan od osnovnih elemenata za duhovni preporod srpskog naroda i stvaranje moderne srpske nacije (pregalaštvo Vuka S.K., IX st.). Dubljem prodoru kulture, među slavenske narode, smetale su jazičke barijere. Jedini kulturni jezici Evrope tog doba bili grčki i latinski, kao i hebrejski jezik. Ovi jezici imali su uređena pisma, na njima su pisane knjige, i njima se služilo i propovjedalo u crkvama. Da bi se Slaveni oduprli političkom i kulturnom uticaju svojih moćnih susjeda, Germana sa zapada, Bizanta sa istoka, bila im je neophodna vlastita pismenost.

Tvorci slavenske pismenosti

Jedna od prvih snažnijih slavenskih država bila je Velika Moravska. Prostirala se na prostoru zapadnog dijela današnje Češke i Slovačke, i na prostoru Sjeverozapadne Mađarske. Ona je bila izložena uticaju moćne Franačke države i Germanskog svećenstva, koje je među tamnošnjim Slavenima činilo kršćanstvo na latinskom jeziku. U težnji da oslabi i taj uticaj i da učvrsti nezavisnost svoje zemlje, Moravski knez Rastilav iz dr. polovine IX st. zatražio je od bizantskog cara Mihaila III da mu iz Carigrada pošalje učitelje koji će na slavenskom jeziku propovjedati hrišćanstvo. Opirući se i sam germanskom uticaju, Mihailo III mu pošalje učenu braću Ćirila (Konstantin) i Metodija. Oni su bili rodom iz Soluna i od djetinjstva su poznavali slavensku živalj u J. Makedoniji i njihov jezik. Prije nego što je krenuo na put u Moravsku, Ćirilo je na osnovu malih grčkih slova koja su se upotrebljavala u sl. brzopismu, sastavio prvo slavensko pismo nazvano Glagoljica (glagolati-govoriti). Pomoću tog pisma on je za potrebe svoje misije među Slavenima sačinio i prvu knjigu na sl. j. Bio je to prevod odlomka iz Evanđelja. Pri tome se poslužio onim narječem koje je naučio u svom djetinjstvu. Ali to narječje su mogli razumijeti svi Slavenski narodi, budući da su razlike među slavenskim jezicima tada bile neznatne. Tako je, dakle, nastao njihov prvi knjižvni jezik, odnosno staroslavenski jezik.Ćirilo i Metodije su svoj rad započeli u V. Moravskoj 863. Godine (IX st.), a zatim ga proširili na susjednu Panoniju. Značaj Ćirilova djela istaknuo je u IX st. njegov učenik Klimov Ohridski, čije žitje SV. Ćirila predstavlja najstarije književno djelo.Iako su Ćirilo i Metodije primljeni sa velikom čašću u V. Moravskoj, oni su naišli i na poteškoće u radu. Germansko svećenstvo je svim silama zabranjivalo širenje slavenske pismenosti i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. Zbog optužbi Germanskog svećenstva morali su otputovati u Rim da bi se opravdali pred papom.Ćirilo je 869. Umro u Rimu. A poslije Metodijeve smrti 855. Germansko svećenstvo je uspjelo da iz Moravske protjera Ćirilove učenike koji tada dolaze u južnoslavenske zemlje i organizira pravce u Bugarskoj: Preslavsku školu, u Makedoniji: Ohridsku školu, kao i u Duklji, hrvatskom primorju i Istri. Gdje god da su radili Ćiriliovi učenici su se služili onim jezikom koji je upotrebljavao i njihov

učitelj i tako stvorili jedan književni jezik kojim su još dugo pisali i hrvatski, srpski, bugarski, makedonski i ruski pisci.Djelatnost Ćirila i Metodija, kao i njihovih učenika, bez obzira na mjesto gdje se razvijala, imala je općeslavenski karakter. Stoga se općeslavenske tekovine njihova rada ogledaju u sljedećem:1. Slavenska pisma, glagoljica i nešto poznatija ćirila, 2. Prvi slavenski književni jezik u nauci nazvan stsl. , kao i književnost stvarana na njemu.Ćirilo-metodijsko nasljeđe postaće zajednička osnova svih književnosti crkvenoslavenskog kruga, među njima i Srpske. Njih će vijekovima povezivati zajednički srpski jezik i jedinstvene pravoslavno kulturne ogranizacije.

Razvoj slavenskog pisma

U početku su pisali glagoljicom, pismom kojeg je tokom IX st. stvorio Ćirilo. Ali, već poslije nekoliko decenija uvedeno je drugo slično pismo, Ćirilica, koje je načinjeno po grč. inicijalnom pismu. (Ćirilovi učenici)Prilagođavanje grč. pismu, glasovima slavenskog jezika izvršio je Klimet Ohridski, pisac Žitja Sv. Ćirila. Ćirilica je posepetno potiskivala glagoljicu i ubrzo je preovladala kod Bugara, Makedonaca i Rusa. I u Bosni je ćirilica zamijenila glagoljicu pa je bila poluobla, tek u XII i XIII st. i imala je posebne karakteristike pa je nazvana Bosančicom. Kod Hrvata, glagoljica se dugo zadržala, naročito u sjeverozapadnom primorju. Hrvatski svećenici su u tim krajevima pomoću glagoljice i narodnog hrvatskog jezika, uglavnom čakavskog dijalekta nastojali oduprijeti utjecaju stranih svećenika koji su bogoslužje vršili na latinskom jeziku. U Hrvatskoj se obla glagoljica izmijenila: slova du dobila uglasti oblik, pa nazvala uglasta glagoljica. Kao takva bila je prilagođena čakavskom sistemu. Književna pisana tim pismom njegovala se sve do VII st., uglavnom u sjevernoj Dalmaciji i Istri. U Hrvatskoj se već od XIV st. počela širiti lat. (inport sa Zapada), a od XVI st. je postala glavno hrvatsko pismo. Slaveni su se pak lat. služili još krajem X st. - Od IX – XI st. rasponi slavenske pismenosti.

Ti počeci se mogu smatrati općeslavenskim kulturnim nasljeđem. Sve što je napisano u to vrijeme bilo je u zajednici književnog jezika (stsl.) koje se u crkvenoj upotrebi na istoku zadržao veoma dugo. Međutim, u djelima pisanim od XI st. pa

nadalje, počinje se razvijati književnost pojedinih Slavenskih naroda jer od toga vremena pisci počinju u stsl. jezik unositi fonetička i morfemska obilježja svoga vlastitoga govora, tj. žive riječi svoga naroda. Tako nastaju tzv. recenzije tj. redakcije stsl. jezika.

Prvi slavenski spomenici u kojima se nalaze obilježja narodnog govora su: Kod Slovenaca: Brižinski listići, s kraja X st., pisani latinicom.Kod Hrvata: Bašćanska ploča, oko 1100. G., u jednoj crkvi kraj Baške na otoku Krku, pisana glagoljicom.Kod Srba: Marijansko Jevanđelje iz XI st., glagoljica; i Miroslavovo Jevanđelje, s kraja XII st., pisano ćirilicom.Ljetopis popa Dukljana iz XII st, ćirilica.U Bosni: Povelja Kulina bana, upućena dubrovčanima, 1189., pisana ćirlicom.Humačka ploča.

U kasnijim tekstovima koji nisu bili namjenjeni crkvi nalazimo sve više osobina narodnog govora pa se tako počinje stvarati i književnost na jezicima pojedinih naroda.

Književno stvaranje u srednjem vijeku

Uloga crkve u kulturnom životu Južnih Slavena

Kršćanska crkva je bila najjača druga sila u Evropi i na Balkanskom poluotoku (izuzev bosanske crkve). Crkva je bila idejna kičma čitavog feudalnog društva. Bila je jedini tumač Božije volje, pa su joj se klanjali čak i sami kraljevi. Svojim poimanjem svijeta, crkva je izvršila uticaj na filozofiju, nauku i umjetnost u tom periodu. Osnovna ideja je bila da je čovjekov život na Zemlji samo priprema za budući i vječni život na onom svijetu. Zato se svemu ovozemaljskom, tjelesnom suprostavlja vječno blaženstvo duše koju čovjek treba da stekne bezgriješnim životom. Ta ideja je odredila čovjekovo viđenje vlastite sudbine na zemlji, pa je prirodno našla odraz i u svim oblicima umjetničkog stvaralaštva. Glavne ustanove u kojima se njegovala književnost i razvijala znanost i mudrost, bile su manastiri odnosno samostani, a Kaluđe su bili gotovo jedini pismeni ljudi u to doba pa nije

ni čudo što se i književnost najviše njegovala u manastirima koji su uz to bili moćni feudalni posjedi i što je imala religijozni karakter. Primivši hrišćanstvo, Južni Slaveni su prihvatili kršćansko shvatanje života te je i njihovo knj. stvaralaštvo u srednjem vijeku bilo potpuno prožeto tim svjetonazorom. U razvoju slavenske književnosti i kulture, kao i u čitavoj njihovoj historiji, presudan je bio rascjep kršćanske crkve na katoličku i pravoslavnu 1054. Godine., što je bilo posljedica zapadnoevropskog i istočnoevropskog feudalizma. Slovenci i Hrvati našli su se u sferi uticaja katoličke crkve, latinskog jezika i zapadnoevropske kulture. Dok su se ostali Južnoslavenski narodi: Srbi, Crnogorci, Makedonci i Bugari, našli u sferi uticaja Pravoslavne crkve, stsl. jezika i bizantijske kulture. BiH je ostala na raskršću tih uticajnih sfera pa je bila izložena uticajima i s jedne i s druge strane. U isto vrijeme, Bosna je predstavljala plodno tlo za širenje raznih vjerskih sekti koje zvanična crkva nije priznavala već ih je progonila kao heretičke. Najjača takva sekta bili su bosanski heretici odnosno Bogumili.

Karakteristike srednjovjekovne književnosti

Književnost srednjeg vijeka po mnogo čemu ima drukčiji karakter nego književnost novijeg doba. Djela srednjovjekovne književnosti širila su se prepisivanjem pošto se tehnika štampanja knjiga razvila znatno kasnije (prva štampanu knjigu načinio je Njemac Johanes Kutenberg, 1455), a kod nas se prve štamparije javljaju krajem XV st. i početkom XVI st. u Ovodu kraj Cetinja, u Istri i Goraždu. Stoga je u srednjem vijeku broj pisaca, ali i čitalaca mali, pa ipak djela koja su nastala u jednom dijelu Evrope prenosila su se u druge dijelove. Ta djela su se prepisivala, prevodila i priređivala. I tako se pojavljuju i na zapadu i na istoku. Upravo zbog toga cijela evropska srednjovjekovna književnost ima slična obilježja. Šta više, u njoj se pojavljuju prerade romana: Aleksandrida (roman o Troji), Tristan i Izolda i dr. Ova djela nalazimo na raznim jezicima i različitim krajevima Evrope. Dok u novijoj književnosti u svakom djelu dolazi do izražaja individualnost njegovog

autora, njegov lični stav i njegovo vlastito viđenje života, književno stvaralštvo u srednjem vijeku imalo je mnogo manje lični karakter. Iako su nam mnogi srednjevjekovni pisci poznati po imenu, njihova djela nemaju jasno izražene lične crte. Stoga su u velikoj mjeri međusobno slična. Pisci su potiskivali svoju ličnost da bi izrazili opće kršćansko poimanje o sudbini svijeta i čovjeka. Ipak u najboljim svojim trenucima, oni su znali imati i svoje ovozemaljaske briga i otkriti ljudsku dušu u njenom privatnom, intimnom ali i u općem ljudskom smislu. Ličnost pisca nije zanimala ni prepisivače ni čitaoce pa su prepisivači vrlo malo poštivali pišćev tekst. Oni su ga slobodno dopunjavali novim dijelovima ili su ga skraćivali, prerađivali i uklapali u njega vlastiti tekst. Uz to, pisac je pisao svoje djelo obilato se koristeći starijim tekstovima. Njegova djela često su bila prerada jednog ili više starijih djela. U tom smislu možemo reći da je srednjovjekovna književnost kompilatorska.Većina srednjovjekovnih književnih djela posvećena je događajima koji su se uistinu odigrali ili događajima za koje je srednjovjekovni čovjek mislio da su se uistinu odigrali. Stoga srednjovjekovna književnost nije znala za izmišljene događaje na kojima se uglavnom zasniva novija književnjost. Nevjerovatni fantastični događaji u srednjem vijeku su se smatrali istinitim i realnim. Ličnosti su bile historijske ili pseudohistorijske. Najznačajnije vrste srednjovjekovne književnosti su: habiografije ili žitja svetaca, biografije pojedinih vladara i crkvenih ličnosti, ljetopisi, hronike, rodoslovi i crkvena prikazanja (jedini oblik srednjovjekovne drame, a vezana su za zapadnoevropski kršćanski krug).Pisci su uglavnom pisali o prošlosti, u prolaznom su nastojali otkriti ono što je vječno. Isticali su hršćansku istinu o čovjekovom životu kao zadobijanju ili gubljenju vječnog blaženstva. Stil srednjovjekovnih pisaca karakterišu težnje ne za konkretnim i slikovitim već obrnuto, za apstraktnim i uopćenim. Takav stil u srpskoj književnosti poznat je pod nazivom Pletenije sloves. Srednjovjekovni pisci se pozivaju na Bibliju i u njoj nalaze sličnosti u onome o čemu sami govore. Naraciju često prekidaju patetičnim besjedama o prolaznosti ovozemaljskog, tjelesnog pozivajući s na vječnost duše. Ipak najbolje stranice srednjovjekovne književnosti imaju trajnu umjetničku vrijednost jer u okviru srednjovjekovnog poimanja života i umjetnosti uspijevaju da izraze čovjekovo

potresno saznanje o vlastitom položaju u svijetu kao i neka opća stanja ljudske duše u njenom ovozemaljskom vidu.

Ljetopis popa Dukljanina

Ovaj srednjovjekovni književni spomenik nema svoj orginalni naziv. Djelo je nazivano različito: Dukljanski ljetopis, javlja se i pod nazivom Kronika Hr. XX vijeka, a riječ je zapravo o hrvatskoj redakciji ljetopisa popa Dukljanina, u kojoj se posebna pažnja pridaje tragičnoj pogibiji hrvatskog kralja Zvonimira, što zapravo predstavlja građu za hrvatsku povijest. Djelo je počelo nalaziti i pod nazivom „Barski rodoslov“, jer je sigurno da je djelo nastalo u Baru.Ljetopis popa Dukljana je izuzetno značajan historijski spis i z sredine XII st., kako zapravo tvrdi većina knj. povjesničara. Djelo je napisao jedan katolički svećenik iz okoline Bara, u ondašnjoj Duklji (CG). Taj svećenik je najprije napisao na stsl., a onda ga je preveo na latinski. Prvi slavenski tekst je izgubljen, ali se sačuvao latinski prevod. Pisac se služio sljedećim izvorima: 1. Svetim pismom, 2. Prvo Žitje Sv. Konstantina, a zatim i Žitje Sv. Vladimira.U uvodu se pominje djelo Metodius, ali pominje i usmena predanja kao svoj izvor. Kao žanr pripada ljetopisu kao i rodoslovu, ali je na neki način i hronika.U kompozicijonom pogledu sastavljen je iz tri dijela: 1. Gotskoslavenska geneologija; Gotski uvod, Trebinjska hronika i Trebinjski ljetopis2. Priča o Vladimiru i Kosari (legenda o Sv. Vladimiru-dukljanskom knezu)3. Prava dukljanska hronika XI i XII st.

U obliku u kojem se tekst ljetopisa danas nalazi postoje dvije redakcije i dva prevoda. Latinska redakcija je svakako najbliža orginalu djela pisca ljetopisa. Nju je prvi izdao trogirarin Ivan Lučić u Amsterdamu 1666. godine po svom prepisu nepoznatog predloška koji je kasnije izgubljen. Izgleda da je sredinom VII st. postojao u Kotoru jedan latinski tekst u posjedu biskupa Rafaela Levakovića čiji je prepis on poslao kongregaciji za propaganda vjere u Rim. Italijanski prevod latinske redakcije izdao je Mavro Orbini u svom djelu “O carstvu Slavena” ili #Regnum Sklavorum” 1601. godine. Latinski predložak sa koga je Orbini prevodio izgubljen je, ali nije identičan sa Lučićevim latinskim tekstom. Hrvatska redakcija je

pronađena početkom XVI st. u Makarskom primorju, u kući kneza Jurija Markovića iz plemena Kačića. Ovaj spis je našao splitski plemić Dominik Mine Popalić. Ispisao ga je 1509/1510. godinu. A ovaj njegov prepis je prepisao u Omišu 1546. godine Jerolin Kaletić koji ga je poklonio vatikanskoj biblioteci. Prvo izdanje hrvatske redakcije pripremio je Ivan Kukuljević 1851. godine. Latinski prevod hr. redakcije iznio je Marko Marulić 1510.Jedan od književnih povjesničara Fedro Šišić kaže da su od početka VII st. o ljetopisu pisali mnogi zvani i nezvani pisci. Prvi realni sud dao je Ivan Lučić. On u tom svom prosuđivanju ističe da Dukljanin brka oblasti, genealogiju i hronologiju, pa je jasno da je on radije pisao bajku nego historiju. U ovom njegovom sudu djelo možemo okarakterizirati kao literarno. I Franjo Rački, kao I Fredro Šišić, odriče ljetopisu historijsku vrijednost jer “glavno vrelo bijaše pučko predanje”. Njima se pridružuje Vatroslav Jagić koji takođe ističe kako je ljetopis prevashodno literarni spomenik.Međutim, ruski pisac Aleksandar Giljferding zapaža da ljetopis nosi na sebi jasan pečat historijskog pričanja, ali se ograđuje I kaže da to pričanje nije baš upotpunosti vjerodostojno. I Pavle Rovinski je pisao o ljetopisu, i 1915. godine mu je posvetio posebnu pažnju - sačinio je raspravu u kojoj je napravio paralelu između djela Konstantina Profirogeneta i Ljetopisa popa Dukljana. Ali dok kod cara Konstantina potpuno iščezava narod i nardoni život Slavena, u ljetopisu je narod glavni faktor, a vladari su tek njegovi predstavnici.Vladimir Mioškić pomjera temporalnu granicu nastanka ljetopisa. Ovaj književni povjesničar pretpostavlja da je ljetopis nastao polovinom XIV st. ili sredinom XV st. U tim temporalnim omeđenjima moguće je, kaže on, nastanak ljetopisa vezati za dinastiju Balšića, njenu najveću moć koja se ispoljila ne samo u Duklji već I dalje. On, dakle, smatra da je ljetopis sa evociranjem slave i moći propalog kraljevstva Slavena mogao imati I političkog opravdanja. U nauci se postavljalo pitanje da li je ljetopis djelo jednog ili više pisaca. Sam Dukljanin u uvodu tvrdi da je čitavo djelo njegovo. Da je upravu, nalazimo potvrdu u jedinstvenom fabularnom pričanju, u uparnom ponavljanju istih gramatičkih osobenosti i specifičnih fraza, pa možemo govoriti o jedinstvenosti cijelog teksta.Istina, u ovom ljetopisu i u pričanju prisutna je kako hronološka tako i sadržajna

zbrka. Mi možemo s pravom kazati da je Ljetopis popa Dukljana prevashodno literarno djelo. U prilog ovoj tvrdnji ide bujnost piščeve mašte, njegovog pripovjedački manir, njegova smisao za korišćenjem tradicije, istina, u skromnoj umjetničkoj obradi, njegovo nastojanje da moralne pouke o dobru i zlu kaže čitaocu bez didaktične nametljivosti. Ljetopis piše svešteno lice, ali tekst nije sakralne prirode budući da se djelo duboko korijeni u pučkom predanju i pučkom krastorječju.

Miroslavovo evanđelje

Potiče iz epohe kad i Povelja Kulina bana, i najstarija je ćirilska knjiga. To je evanđelje zahumskog kneza Miroslava, brata Stefana Nemanje, a zeta Kulina bana. Ovo evanđelje napisano je na pergamentu lijepim krupnim slovima, tzv. Ustavne ćirlile, i ukrašeno je stilizovanim inicijalima, i minijaturama u boji i zlatu. Možemo s pravom reći da je to najljepša srpska knjiga o srednjem vijeku. Po jezičkim osobinama riječ je o srpskoj redakciji staroslavenskog jezika.

Recenzije i redakcije su definitivno uobličene u XI st. I postale su jezici slavenskih srednjovjekovnih književnosti. One sve čine zajednički crkvenoslavenski jezik, čija se srpska varijanta u nauci naziva srpskoslavenskim, dok je naziv staroslavenski ponegdje proširen u starocrkvenoslavenski jezik. Uporedo s tim jezikom koristio se i govorni narodni jezik tokom čitavog srednjeg vijeka koji je u funkciji književnog jezika bio sasvim sporedan. U Hrvatskoj i Bosni govorni jezik je vrlo rano počeo preovladavati u pisanim spomenicima I potiskivao je crkvenoslavenski. U ranim počecima književnog rada u Zetsko-zahumskom primorju govori ljetopis popa Dukljanina iz XII st. koji je u sebi i komponirao ranije nastala književna djela. Pravac srpske kulturne orijentacije u ranom srednjem vijeku otkrivaju novi sačuvani spomenici iz tog razdoblja. Smješteni na području granice između istočnog i zapadnog Rimskog carstva, Srbi su se izvjesno kolebali između grčke i rimske crkve bizantijskog i latinskog kulturnog utjecaja. U početku kod Srba preovladava zapadna orijentacija, o čemu svjedoči spomenik iz prednemanjičkog perioda. Tek od Stefana Nemanje počinje čvrsto vjersko i kulturno vezivanje za Bizantiju, što će biti presudno u svim oblicima I oblastima srpskog duhovnog života pa i književnosti. Bizantija i pravoslavlje će biti presudni u duhovnom životu Srba.

Apokrifi (tajan, skriven) - tekstovi koji su nastali mimo crkvenog učenja i zato su bili progonjeni, ali su kao takvi privlačili prost naraod, filozofe i pjesnike. Po svojoj

strukturu dijele se na apokalipse i vizije. Apokalipse govore o propasti svijeta, mimo kanonskog učenja, a vizije o životu na drugom svijetu. Apokrifi su nastojali da likove idealizirane spuste na zemlju i da im pridaju ljudske osobine. Razne apokrifne vizije i apokalipse, starozavjetne i novozavjetne, izvršile su snažan utjecaj na narodno shvatanje i vjerovanje. Ostavile su tragove kako u usmenoj tako i u pisanoj književnosti, naročito u slikarstvu. Apokrifi su antiteza kanonskim spisima Starog i Novog zavjeta, a hagiografije ili žitja svetaca predstavljaju produžetak biblijske “historije”. U srpskoj književnosti na hagiografskoj osnovi nastaje najvažniji domaći književni žanr: biografije vladara i crkvenih poglavara (orginalni književni žanrovi). U njima se uglavnom govori o vladarima i episkopima iz dinastije Nemanjića. Ove biografije imaju izuzetnu historijsku vrijednost.

Književnost epohe Nemanjića

Djelatnost Stefana Nemanje i njegovih sinova, Rastka i Stefana Prvovenčanog, značila je u srpskoj historiji a potom i u literalni preokret sa dalekosežnim posljedicama. Stefan Nemanja je udario temelje srpskoj feudalnoj državi, a ovu državnu tvorevinu njegov sin Stefan Prvovenčani podići će na rang kraljevstva. Ta državna tvorevina održala se pod vodstvom Nemanjića oko dva stoljeća. Na vrhuncu svoje moći bila je pod Dušanom Silnim koji je osnovao carstvo Srba, Grka i Arbanasa. Pod dinastijom koje su naslijedile Nemanjiće trajala je oko 100 godina. Stefan Nemanja je tvorac jedinstvene srpske države, a njegov najmlađi sin Rastko (kasnije Sv. Sava) utemeljitelj je samostalne srpske crkve i njen prvi episkop. Sv. Sava je imao velikog uticaja u stvaranju domaće narodne crkvene organizacije. Stefan Nemanja je podigao i veliki broj manastira koji će postati rasadnici srpske kulture, a taj primjer će slijediti njegovi nasljednici. Pored toga, ove zadužbine su izuzetna arhitetonska ljepota: Studenica, Sopočani, Gračanica, itd.

Manastir Hilandar (Grčka-Sveta gora) ima veliki utjecaj na razvoj srpske kulture. Predstavlja duhovno središte pravoslavnog svijeta, i na tom manastiru su boravili: Sveti Sava, a zatim i njegov otac Stefan Nemanja, koji je ostavio državu srednjem sinu Stefanu Prvovenčanom, a on je sa Savom došao na Svetu goru i tu je postao Sveti Sineum.

Književnost srednjovjekovne Srbije tijesno je povezana sa Nemanjićima. Msda su je stvarali kaluđeri, mada je bila duhovna, njen osnovni pokretački motiv bio je politički a ne religiozni. Svi crkveni književnici pisali su o historiji crkve i srpske države, nadovezali su se jedan na drugog i kao da su pisali jednu jedinstvenu knjigu iz te teme sa akterima, srpskim vladarima i crkvenim velikodostojnicima. Na početku srspke srednjovjekovne književnosti stoji Hilandarska povelja iz 1199. godine. U njoj je istaknuto utemeljenje srpske države, zatim osvajanje drugih zemalja i Nemanjino odricanje od prijestolja, kao i priklanjanje monaškom životu, u čemu mu je bio uzor njegov sin Sv. Sava. Ova povelja sadrži u sebi osnovnu ideju kulta Nemanjića koju će razviti njegovi sinovi. Pored pravnih odrebi o darivanju posjeda, povelja sadrži i Nemanjinu vladarsku moralnu autobiografiju.

Sv. Sava I Stefan Prvovenčani – Žitje Sv. Simeona.

Poslije njih, dva dominantna biografa su: Domentijan i Teodosije – Biografija o Sv. Savi.