1

Ivica Vanja Rorić

DOŽIVLJAJI MIŠA ŠIŠA DOGODILA SE NESREĆA

Šiš je bio poljski miš. Živio je u kućici od riječnih školjki na obali Duge rijeke. Tako

nestašnog miša nadaleko nije bilo. Stalno je skitao. Kući je dolazio samo na konak. Šišova kućica je imala tri sprata: jedan na zemlji, a dva u zemlji. Na gornjem spratu, onom u

travi, živio je ljeti, naravno kad je bio kod kuće, a u donjem zimi, jer je zimi u zemlji toplije. Srednji sprat mu je služio kao ostava: tu je držao hranu koju bi preko ljeta sakupio u košaricu od trave, koju je sam ispleo.

Najviše na svijetu Šiš je volio da sjedi na kakvom bjelutku, hladi noge u vodi i svira u travku. Sate i sate je provodio tako. Tek kad bi dobro ogladnio, ostavljao je travku na njeno mjesto, iza uha, i išao da traži nešto za ručak.

Jednog dana Šiš se sve do mraka brčkao u plićaku ispod krive vrbe, a uveče je dugo sjedio na mjesečini i svirao. Tek kad je dobro ozebao, vratio se kući. Zaspao je čim je legao.

Ali bolje da nije ni spavao. U snu ga pojuri nekakav strašan crni mačak velikih očiju. Šiš je bježao i bježao, ali mu je mačak stalno bio za petama. I tako čitavu noć. Kad je svanulo, Šiš kroz san začuje bojažljivo kucanje na vratima:

– Kuc! Kuc! Kuc! – Ko je? – upita on, uplašeno, misleći da je mačak. – To sam ja, Iš, tvoj brat. Primaš li me u goste? – Kako da ne, samo ulazi! – povika Šiš, presrećan što se riješio onog mačka. Išu se tako dopalo kod Šiša da nije ni pomišljao da se vrati kući. Bilo im je lijepo. Zajedno su skupljali pšenično zrnje u košaricu od trave, brčkali se u plićaku

i tako čekali zimu. Ali, jednog dana, dok su se sunčali na obali, Iš ugleda kornjaču, skoči joj na leđa i stade

skakati. – Išu, ostavi je na miru! – povika Šiš... ali već je bilo kasno. Kornjača otpliva daleko od

obale noseći na leđima nesretnog Iša koji je cičao od straha: – Upomoć! Upomoć! Potonuću! Njegov glas se začas izgubi, jer riječna matica dohvati kornjaču i odnese i nju i Iša.

2

Obalom rijeke išao je neki dječak. On napravi čamac od papira i pusti niz vodu. Hrabri Šiš dopliva do čamca, pope se u njega i otisnu se niz rijeku da traži brata.

RIBA ZNA TAJNU Šiš je bio veoma tužan i zabrinut. Papirni čamac je poskakivao na talasima i svakog trenutka

je mogao da se prevrne. Osim toga, propuštao je vodu. Ali Šiš se nije bojao. On je bio vrlo hrabar miš.

Tako je Šiš plovio niz rijeku tužna srca i nevesela pogleda. Kud li je kornjača odnijela Iša? Šiš pogleda u sunce. – Sunce, zlatno sunce, jesi li igdje vidjelo moga brata? – Nisam – odgovori sunce i sakri se za oblak. Šiš se okrenu vjetru. – Vjetre, brzi vjetre, jesi li igdje vidio moga brata? – Nisam – odgovori vjetar i još jače zatalasa vodu. Šiš upita i pticu, koja je nosila slatku kupinu u kljunu: – Ptico, dobra ptico, jesi li igdje vidjela moga brata? – Nisam – odgovori ptica i ona kupina joj ispade u vodu. Šiš upita i rijeku: – Rijeko, bistra rijeko, jesi li igdje vidjela moga brata? – Nisam – zapjenuša se rijeka i jedan talasić se preli preko ruba čamca. Čamac se zanese i

umalo se ne prevrnu. Ploveći maticom rijeke, Šiš je tužno zurio u zelene obale u daljini... Gdje li je sada Iš? Da li

je živ? Ko li će se sad useliti u njihovu kućicu od školjki? Da otjera tugu, Šiš izvadi iza uha travku i, onako mokar, tiho zasvira svoju omiljenu

pjesmicu: Ciju, ciju, ide kiša, to je raj za svakog miša: al' će lijepo da se sanja u kućici ispod granja! Slušajući Šišovu pjesmu, riječna matica prestade da se pjenuša, talasi se umiriše da je čuju,

pa čak i jedna riba izviri iz vode da vidi čudnog pjevača. – Ribo, draga ribo, jesi li igdje vidjela moga brata? – upita je Šiš. – Jesam! – praćaknu se riba. – Bio je vrlo žalostan. Sviraj! Ti prekrasno sviraš.

3

– Oh! Draga ribo, kaži mi gdje da ga nađem? – Kazaću ti, ali mi moraš svirati i pjevati dok budem pričala. Inače ću sve zaboraviti. Šiš uzdahnu i zasvira još tužnije. Čamac je plovio sredinom Duge rijeke nošen talasima i

vjetrom, a u daljini su se zelenile travne obale. Oblak ide, nosi kišu, gdje si sada, brate Išu? I sunce će, eno, zaći, kako ću te noćas naći? Šišovo srce je uplašeno kucalo. Šta li će mu riba ispričati?

PRIČA O SREBRENKI Šiš je tiho svirao u travku i pjevušio o modrom predvečerju na obali Duge rijeke, o ševama i

proljeću, o kućici od školjki i o Išu koga on možda nikad više neće vidjeti. Riba je plivala sad s jedne, sad s druge strane i ćutke slušala njegovu pjesmu. Šišu se činilo da je nešto tužna, jer su joj se oči tako neobično caklile, ali je ništa nije pitao.

– Dosta, ne pjevaj više – zamoli ga riba. – Bojim se, zaplakaću. I ja sam imala sestricu, pa sam je izgubila. Bila je nestašna kao i Iš. Zvala se Srebrenka. Imala je oči kao dvije kapljice rose, a haljinicu od srebrnih krljušti. Bila je to najljupkija ribica u Dugoj rijeci. Od izvora do ušća pročula se njezina ljepota. Iz svih rijeka i potoka su dolazili da je vide. Svi su se divili njezinoj pameti. Govorili su: "Srebrenka je najljepša i najmudrija. Neka nam bude kraljica."

I tako su ribe počele pripremati svečanost u Dubokom viru. Od bjelutaka su napravile prekrasan prijesto i okitile ga šarenim vodenim cvjetovima. I mjesec je bio došao na slavlje. Sve je čudesno blistalo u Dubokom viru. Čekali smo na Srebrenku da otvori svečanost. Ali ona nije došla. Mislili smo da se zadržala u igri, jer je Srebrenka voljela da se igra na riječnom dnu obasjanom mjesečinom. Otišle smo da je potražimo. Nije je bilo. Nikad je više nisam vidjela... Šišu, hoćeš li mi pomoći da je nađem?

– Kako da ti pomognem? – tiho izusti Šiš. – Ne znam... – snuždeno prošapta riba. Šiš pogleda u nebo. Kroz tanke oblake su tu i tamo provirivale zvijezde, nalik na mačije oči.

On se strese. – Ako je negdje sretnem i vidim da je u nevolji, izbaviću je. A sad mi kaži kud je kornjača

odnijela mog brata, jer već je noć, a Iš se strašno boji mraka kad je sam.

4

– Oh, da – uzdahnu riba. – Odnijela ga je na drugu stranu i ostavila tamo kod one topole. Hoćeš li da te odvedem do nje?

Dobra riba odvuče papirni čamac do obale. Šiš iskoči na pijesak i htjede odmah da ode, ali ga riba zamoli:

– Molim te, zasviraj mi još nešto prije nego što odeš. Šiš opet zasvira, a kad završi, oprosti se s ribom i požuri kroz visoku travu. Nije se baš

mnogo plašio mraka, ali je ipak jedva čekao da iziđe mjesec. JE LI LUDI TANASIJE LUD

Kad se iza dalekog ruba poljane pomoli mjesec, Šišu laknu u duši. Noć je bila plava i duboka. Svici su svjetlucali čas ovdje, čas ondje. Cvrčci, koji su od

mjeseca mislili da je sunce, zacvrčaše o svojoj beskrajnoj ljubavi prema njemu... Mjesečina podsjeti Šiša na njegovu ostavljenu kućicu. Tamo se vrbe po svu noć ogledaju u

rijeci, mjesečina je svjetlija i trava mirisnija. Šiš se sjećao kako mu je majka, dok je još bio mali mišić, svake ljetne večeri svirala u travku i pjevušila:

Spavaj, sine, nana-nina, napolju je mjesečina, nana-nina, nana-nina, ne da majka svoga sina... Sad je njegova kućica prazna, a možda se u nju već uselio neki drugi miš. "Baš je to tužno

kad neko nema svoje kućice", mislio je Šiš. Sjećajući se svega toga, svirao je u travku da zaboravi na strah i tugu. Tako je stigao u Donji Žabar. Donji Žabar – to je jedna velika bara. Čim je stigao, Šiš začuje pjesmu: Kre-kre-kre, kre-kre-kre, sve je dobro ko i pre, noć je za nas sreća prava: tada teta-roda spava. – Ko to tako divno krekeće? – upita Šiš jednog okatog žapca. – To je ludi Tanasije – odgovori okati žabac. – On najljepše krekeće u čitavom Donjem

Žabaru. Večeras će ići na koncert u Gornji Žabar. – Otkud tako dobrom pjevaču tako ružno ime? – čudio se Šiš. – Juče su ga tako nazvali, jer je pričao da je vidio kako kornjača nosi miša na leđima preko

rijeke, hahaha! Slagao je Tanasije koliko je težak, možda i malo više. Pošten žabac nikad ne laže!

5

– Ali Tanasije nije slagao! – povika Šiš. – Onaj miš je moj brat! – Hahaha! – zasmija se glupi žabac i skoči u baru. – Tanasije! Tanasije! – zovnu Šiš. Tanasije se u tri skoka nađe pred njim. – Zdravo. Ja sam Šiš. Je li istina da si vidio mog brata? – Istina je. Ali mi niko ne vjeruje! Čak su me prozvali ludi Tanasije. – Ja ti vjerujem, Tanasije! Nisi ti lud! Ludi su oni koji su te tako prozvali. Kaži mi kud je

otišao moj brat? – Ne znam – sleže Tanasije ramenima i počeša se zadnjom nogom po leđima. – Valjda je

otišao u Gornji Žabar. Tamo se večeras održava koncert. I ja ću se takmičiti. Hoćemo li zajedno? – Hoćemo! Ura! – uskliknu Šiš i zagrli svog buljookog prijatelja. Čas kasnije kroz visoku travu su žurili Šiš i ludi Tanasije. – Hej, Tanasije! – cijukao je Šiš. – Ne skači toliko visoko, ne mogu da te stignem! U TORBI

Šiš i ludi Tanasije su dugo putovali, a kad poče svitati, stigoše u Gornji Žabar. Koncert je već bio počeo. Na najveći lopočev list izlazili su najgrlatiji žapci i kreketali na sav

glas. Od silnog kreketanja Šišu se zamuti pred očima. Zato on začepi uši i nasloni se na neku trsku, pa zadrijema...

Čim zaklopi oči, u san mu opet dođe onaj isti crni mačak velikih očiju i zinu da ga ščepa. Šiš je opet bježao i bježao, ali nikako nije mogao pobjeći. Mačak ga je uhvatio i stao se oblizivati i pjevati:

Oj, mišiću, dobro znaj, bogme ti je došo kraj. Da si, vala, božji tetak, danas ti je crni petak. – Neću da me pojedeš! Neću! – zaplaka Šiš i – probudi se! Tanasije je već bio izišao na lopočev list. – Vidi što su mu lijepe oči! – gurkale su se žabe. – Odakle li je? – pitali su žapci. – On će sigurno pobijediti – širio se šapat na sve strane. Tanasije popravi kravatu, nakloni se i zakreketa: Iznad bare mjesec sja, najbolji sam žabac ja. Još da mi je kakav rep, baš bih bio momak lijep, oj-hoj!

6

– Oh, kako divno pjeva! – uzdisale su žabe. – Pih, i to mi je pjesma! – zavidljivo su žmirkali žapci. Slušajući Tanasijevo kreketanje, Šiš kradom uze svoju travku i zasvira da uljepša njegov

nastup. – Ura! Tanasije je pobijedio! – zakreketaše žabe prije nego što je Tanasije i završio, a Šišu se

od njihove galame opet smrači pred očima i on začepi uši da ih ne čuje. I sve bi se lijepo završilo da se iznenada iza žbuna nije pomolio onaj isti mačak što ga je Šiš

sanjao! Tanasije i ostale žabe i žapci bućnuše u baru, samo siroti Šiš nije imao kud. Mačak ga zgrabi, strpa u torbu, prebaci torbu preko ramena i ode pocupkujući i pjevuckajući:

Dragi Šišu, hopa-cupa, osta prazna tvoja rupa. Osta prazna rupa tvoja, biće puna trba moja. BIJEG

Siroti Šiš se ravnomjerno truckao u torbi crnog mačka. Ali nije bio crn samo mačak – crna

mu je bila i torba, barem iznutra. Šiš nije vidio ništa oko sebe. Samo mrak, i u mraku njegovo uplašeno srce.

– Crn mačak, crna torba, crna moja sudbina – govorio je Šiš sam sebi. – Sad mi nema druge: uteći ili poginuti.

– Ej, mišiću-Šišiću! – vikao je mačak. – Počeši me malo po leđima, nešto me svrbe! – Pusti me pa ću te počešati! – lukavo je cijukao Šiš. – Hahaha! Baš si mudar, Šišiću! Biće bolje da ti pričam priče? – šegačio se mačak. – Može, ali ako znaš onu kako je miš nadmudrio glupog mačka! – Šišiću-mišiću! Ne znam tu priču. Hoćeš li da se pomirimo pa da te pustim? – smješkao se

mačak oblizujući se. – Nemoj me puštati, baš mi je lijepo ovdje! – odgovarao je Šiš, kradom pregrizajući torbu. – Šišiću-mišiću! – vikao je mačak. – Poješću te, a neću ni trepnuti! – Što se mene tiče, možeš da trepćeš tri dana – mumljao je Šiš s punim ustima. – Vidi, vidi! – čudio se mačak. – Ti si neki vrlo neobičan miš. Šišiću-mišiću, ti kao da jedeš

nešto?

7

– Jedem, jedem. Jedem svoj jezik, zato što priča s budalastim mačkom. – E, to ti je mudro! – na to će mačak. – Samo jedi! Jesi li ga već pojeo? – Još nisam – mrmljao je Šiš žurno pregrizajući torbu. Gric, gric, gric – i torba je već imala

rupu! – Čuješ, nemoj da ga čitavog pojedeš! – zagalami mačak. – Ostavi i meni malo. Mišji jezik je

naj-najslađa poslastica! Odgovora nije bilo. – Hej, zašto ćutiš? Zar si ga već pojeo? – povika mačak i zaviri u torbu. A u torbi – rupa! – Pobjegao! – zakuka mačak. – Lopov! Prevarant! Razbojnik! Uhvatiću ja njega! Ali nije imao sreće, jer u taj čas jurnu na njega neki pas skitnica. Mačak zagreba uz prvo

drvo, smjesti se gore u rašljama i stade presti. – Hej, strašljivče! – kevtao je pas. – Siđi da zajedno uhvatimo onog miša. – Hvala lijepo, ali nemam vremena, predem – ljubazno odgovori mačak. A Šiš? Čim se iskobeljao iz opasnosti, uvukao se u prvi krtičnjak na koji je naišao i tu mudro

čekao šta će dalje biti. Međutim, pošto je sve bilo mirno i tiho, Šiš se malo ohrabrio, uzeo svoju travčicu i zasvirao tako veselo i tako lijepo – da se sve uokolo utišalo da ga sluša; čak su i ševe nad krtičnjakom zaigrale neku vratolomnu igru i zaneseno zacvrkutale staru dirljivu pjesmicu u slavu suncu i proljeću...

DOBRI DJEČAK

Pred sam mrak stiže Šiš u neko selo. Bio je umoran i gladan. Rado bi svratio u nečiju kuću

da potraži komadić sira u ostavi, ali se plašio mačka. Kokoši su već bile pošle na lijegala. Šiš ih oprezno upita: – Čija je ovo kuća? – Lovca Luke – zagalamiše kokoši. – A ima li lovac Luka mačka? – zaškilji Šiš. – Nema – slagaše kokoši. Šiš se kroz odškrinuta vrata ušulja u kuću. Nigdje nikog! To mu je bilo sumnjivo. On

oprezno zaviri u sobu u potkrovlju. I gle! Tamo je neki riđokos dječak bacao mrvice ribici koja se praćakala u tegli. Šiš je malo bolje zagleda i zamalo ne cijuknu od radosti:

"Ček, ček... Pa to je Srebrenka!" Šiš se počeša šapicom iza uha. Srebrenku bi trebalo izbaviti – ali kako? Mislio Šiš, mislio, i dosjetio se. On hrabro iziđe nasred sobe i zacijuka: – Ciju, ciju! Riđokosi dječak se iznenađeno trže i priđe mu. – Gle, miš! Šta je bilo, mišiću? – Ciju, ciju! Boli me stomak! – plakao je Šiš. – Siroti mišić! – sažaljivo reče dječak. – Uzmi ovaj komadić kolača, možda će ti biti bolje.

8

Kad je pojeo kolač, Šiš uze svoju travku i zasvira: Svemu sam se divila, nikom nisam skrivila. Imam hrane, imam vode, ali šta ću bez slobode? – Pametnog li mišića! – uskliknu dječak. – A o kome si ti to pjevao tako tužno, mišiću? – O ribici. Ona se zove Srebrenka. Ribe su je izabrale za svoju kraljicu. Tužna je jer nije

slobodna. Zašto je ne pustiš? – Ne znam... – reče dječak. – Molim te, pusti je! Ona je nesretna. Odnesi je na rijeku i pusti. Srebrenka će svima od

izvora do ušća pričati o tvojoj dobroti, a i ja ću izmisliti pjesmu o tome. Hoćeš li je pustiti? – Hoću! – uskliknu dječak. – A pustiću i zeku! – To si se dobro sjetio. – Pustiću i vjevericu! – Pusti i nju! – Pustiću i sjenicu, i kreju, i grlicu! Sve ću pustiti! Dječak je održao riječ. Pustio je sve životinje koje je imao. Bilo mu je žao što će ostati sam,

ali i drago što će njima biti lijepo. Zamišljen i malo tužan, legao je da spava. Kao i svi dobri dječaci, sanjaće nešto lijepo. JESI LI TO TI, IŠU?

Čim je dječak zaspao, Šiš je prilegao u njegovu lijevu cipelu i zadrijemao. Tada se kroz vrata

pomoli jedan brk, pa još jedan brk... i u sobu uđe, glavom i bradom – mačak! Šiš ga je odmah opazio, ali se pravio da spava. – Vidi, molim te! – čudio se mačak. – Ja tražim jednog, a drugi mi sam došao. Silan neki

miš! Hahaha! Ala ću ga iznenaditi! Šiš ga je motrio jednim okom i čekao svoj trenutak. Mačak je gladio brkove, iskašljavao se i

prsio, ali mu se izgleda učinilo da nije dovoljno strašan, pa je otišao do ogledala da se tamo uredi. Hej, ne lovi se svakog dana ovako drzak miš! To treba izvesti što strašnije, pa da se poslije priča.

Dok se on dotjerivao, Šiš se mudro iskrao iz cipele i sakrio se – u pušku! Dvocijevka lovca Luke je bila prislonjena uza zid i Šiš se lijepo uvukao u cijev. Tu je uzeo svoju travčicu i stao pjevušiti rugalicu crnom mačku:

Glupi mačak lovi miša, al' od toga nema ništa.

9

Miš je, bogme, ćudi muške, ne boji se dok je puške. – A, tu li si ti, kradljivče! – zagalami mačak. – Čekaj, čekaj, pašćeš ti meni šaka! – Sad je kasno, glupa mačorčino! – zasmija se iz druge cijevi neki drugi miš. "Ko li bi to mogao biti?", pitao se Šiš u čudu. "Da nije Iš?" – Jesi li to ti, Išu? – zovnu Šiš. – Ja sam! – cijuknu Iš radosno. – Oh, Išu, Išu! Ipak sam te našao. Sad ćemo se lijepo vratiti kući i opet sretno živjeti. – Znao sam ja da ćeš ti doći da me izbaviš – radovao se Iš. – Stalno sam mislio na tebe. – Dobro, dobro, a sad spavaj, daleko je do jutra – reće Šiš i tiho – tiho zasvira bratu staru

dragu uspavanku koju im je davno, dok su još bili mali mišići, pjevala njihova majka: Spavaj, sine, nana-nina, napolju je mjesečina, nana-nina, nana-nina, ne da majka svoga sina. – Hej, miševi! – galamio je mačak. – Izlazite, ili ću sad opaliti iz puške, pa ćete obojica

poginuti! – Probaj samo! – rugao se Šiš. – Pucaj ako smiješ, pa ćeš vidjeti šta će biti kad se gazda

probudi. Oderaće te Luka kao mačka. Tako su braća miševi nasamarili zlog mačka. Jadnik, sve do zore nije ni trepnuo, a oni su bez

brige spavali, sretni što su se našli i što će se uskoro vratiti kući na obalu Duge rijeke. Nisu mnogo mislili kako će se izvući iz puške. Glavno je da su opet zajedno, a kako će se izbaviti – o tome će razmišljati sutra.

ŠTA JE DALJE BILO

U zoru je lovac Luka ustao, rekao ženi da pripremi ručak dok se on vrati i ušao u dječakovu

sobu da uzme pušku. Mačak mu se umiljato privi uz noge, ali ga Luka mrzovoljno odgurnu, zabaci pušku na rame i ode u lov.

Naravno, Luka nije mogao ni sanjati ko se to sakrio u njegovu pušku. Iš je dugo šutio i zamišljeno grickao šapicu. – O čemu razmišljaš? – upita ga Šiš. – O onom mačku. Baš mi ga je žao. Nije, siromah, imao sreće. – Baš si ti neki čudan miš, Išu! Žao ti mačka koji je htio da te pojede, haha! – Meni ga je žao, a ti kako hoćeš – reče Iš.

10

Ali opasnost još nije bila prošla. Trebalo je pobjeći i od lovca. Baš kad su Iš i Šiš htjeli da izmisle nešto, na nišan Lukine puške sleti slijepi miš da se

odmori. – Dobro jutro, rođače! – ljubazno ga pozdravi Šiš. – Šta kažeš? – upita slijepi miš. – Velim: dobro jutro! – Šta sutra? "Ovaj je gluv!", dosjeti se Šiš i povika mu u samo uvo: – Mi smo tvoji rođaci, čuješ? U nevolji smo. – Kakvo pismo? – Ama u nevolji smo, u ne-vo-lji, a ti nas možeš izbaviti, iz-ba-vi-ti, razumiješ? – A-ha – reče slijepi miš. – A kako da vas izbavim? Jedva mu nekako objasniše šta hoće. – Dobro, izbaviću vas – pristade slijepi miš – ali se pričuvajte ako ste slagali da ste mi rođaci.Časak kasnije slijepi miš je letio visoko iznad šuma i livada noseći Iša i Šiša. Svitalo je

rumeno jutro. – Rođače, pripazi da ne zalutaš – opominjao je oprezni Šiš. – A? – Pazi, kažem, da ne zalutaš! – Ne brini ti ništa – odvrati slijepi miš. – Mene oči ne služe, pa i uši me nešto izdaju, ali srce

je još tu. Ono mi kazuje kud treba da idem. Srce uvijek zna na kojoj je strani rodni kraj. Iza njih su ostajale planine pune potoka i uvala iz kojih se dizala magla, rumena od sunca. Ushićeni, miševi zapjevaše: Oh, što divno sunce sja, baš sam sretan mišić ja. Lijep li je sunčev sjaj, al' je ljepši rodni kraj! Kod kuće ih je čekalo iznenađenje. Š, njihov najmlađi brat, sjedio je na kućnom pragu i

svirao u frulicu. – Otkud ti tu? – upita Šiš. – Došao da živim s vama dvojicom – odgovori Š i nastavi da svira. Kad prezalogajiše, upita Šiš: – A gdje si našao tu frulicu od školjki? Gle, sva je ukrašena biserima! – Ovo je tvoja frulica – reče Š i pruži mu je. – Donio ti riječni rak. Vidi šta piše. Na frulici je pisalo: "Hvala što si me izbavio. Kraljica Srebrenka." – Zadrži je za sebe – reče Šiš. – Ja više volim svoju travku. I tako su Š, Iš i Šiš nastavili da žive u kućici od riječnih školjki. Danju su skupljali pšenično

zrnje u košaricu od trave i brčkali se u plićaku, a obnoć su igrali na mjesečini. Kad bi se umorili od igre, sjedili su pred kućom i svirali. Tačnije, svirali su samo Š i Šiš, a Iš je pjevao...

11

DJEČAK GRLI SVIJET

ČAROLIJA

Iza leđa jednog druma

izviruje jedna šuma.

Iz te šume viri žbun, a iz žbuna

ševin kljun.

A iz kljuna, ko iz česme, i dan i noć

teku pjesme!

PRIČICA O PTIČICI

Bila u knjizi jedna sličica i na sličici

jedna ptičica.

Pa dosadilo i toj ptičici

da bude sama na toj sličici.

Onda je dječak

uzeo kičicu i nacrtao

12

još jednu ptičicu!

I sad u knjizi, nasred sličice,

vazdan cvrkuću – dvije ptičice!

JEDAN CVIJET, DVA CVIJETA

Jutros je u pet došao na svijet

jedan mali cvijet sa latica pet.

Rodio se cvijet –

sad je ljepši svijet!

Odmah drugog dana došlo ih je pet,

a već trećeg dana pedeset i pet!

Za pedeset pet

sad je ljepši svijet!

Niče cvijet po cvijet – preplaviće svijet!

JA SAM SVITAC, SVITAC, SVITAC

Ja sam svitac, svitac, svitac,

zvjezdica sam bio ja, u mom srcu,

u mom srcu

13

svjetiljčica tajna sja.

Ja sam svitac, svitac, svitac,

srce mi je – žuti cvijet, ja po svu noć

gorim, gorim,

zapaliću cijeli svijet!

Ja sam svitac, svitac, svitac,

ali tajnu neću kriti: ja sam svitac,

svitac, svitac,

al ću opet zvijezda biti!

LJUBAV

Od cvijeta do pčele, od pčele do cvijeta

medena je jedna žica razapeta.

Po njoj pčela cvijetu

javlja svako veče: – Navrati večeras, pita mi se peče!

Odmah sutra pčelu zove cvjetni tučak:

– Imam divnog meda, dođi mi na ručak!

I tako se vole i tako se paze

14

sve dok zima snijegom ne zamete staze.

Pa i tad ih spaja kroz okove leda ona divna, topla

nit od čistog meda.

PADA, PADA KIŠICA

Pada, pada kišica, plače stara mišica: – Nastavi li padati,

djeca će mi stradati!

Jao, što se smračilo, što se naoblačilo – cijelog dana kišiće, skvasiće mi mišiće!

Ko zna kuda skitaju, a mene ne pitaju –

sad će vazdan kisnuti, od straha ću svisnuti!

Nadoći će potočić, poplaviti otočić, nadoći će rječica,

stradaće mi dječica...

Munja nebo podera, vjetar oblak otjera, stade plaha kišica, nasmija se mišica:

– Poslije ću se ljutiti –

valja kolač mutiti; drugi put ih lemati – a sad pitu spremati!

15

ŠUMA

Tebi proljeće jeleče veze: šumo, ljepša si od princeze!

Ljeto ti otka ćilim zeleni:

po njemu gordo hode jeleni.

Jesen ti prsten sunčani nosi: ljepoto šumo, sunce te prosi!

Evo i zime, bijeloga tkanja: šuma se vraća sa vjenčanja!

IGRA

ENCI MENCI NA KAMENCI! ENCI MENCI

POKRADENCI!

Meni dva stakalca

i dva ogledalca – a ti sa dna

zdenca uzmi tri

staklenca.

ENCI MENCI NA KAMENCI! ENCI MENCI

POKRADENCI!

16

Sad ću ja da uzmem krunu od maslačka,

a ti sebi skini dugu sa oblačka.

ENCI MENCI NA KAMENCU ENCI MENCI

POKRADENCI!

Sad ću ja da uzmem kukicu od čička

a tebi ću dati krunu od različka.

ENCI MENCI

NA KAMENCU ENCI MENCI

POKRADENCI!

Čigra juri tigra – svršena je igra!

PETAR PETRU PLETE PETLJU

Pleti, Petre, Petru petlju!

A to znači:

– lijepo sjedi, – u tri dana jednom jedi, – pazi da se ne zapetljaš dok tu petlju

17

ne ispetljaš!

Petar Petru pleo

petlju.

A to znači: – da je sjeo, – da tri dana

nije jeo, – da se Petar strašno smeo dok je Petru petlju pleo.

Dok je petlju ispetljao –

sav se u nju zapetljao!

DAJ, SUNCE, RUKU

DAJ, SUNCE, RUKU! Daj, sunce, ruku, miluj me po kosi: jutros ćemo bosi

trčati po rosi!

DAJ, VJETRE, RUKU! Daj, vjetre, ruku, pođimo na rijeku: pođimo na rijeku da tražimo zeku!

KAD NAĐEMO ZEKU, PREĆI ĆEMO RIJEKU,

KAD PREĐEMO RIJEKU PUSTIĆEMO ZEKU

18

DJECA RASTU

Visoko je oblak bijeli, visoko su laste,

a dijete je malo, malo, al' će da poraste.

Brzo-brzo da poraste –

odavde do laste!

Na oblaku obruč duge, ogrlica sjajna –

tu se nešto čudno krije, neka divna tajna.

Tajna nalik prvom cvijetu,

najljepša na svijetu!

Uhvatiće djeca lastu – samo dok porastu,

dohvatiće dugu sjajnu, ukrasti joj tajnu!

DJECA KRIJU SUNCE

Jesenji mi vjetar u prolazu reče:

– Ugasiću sunce, da više ne peče!

Javi se i oblak,

pun jesenje kiše: – Ugasiću sunce, da ne grije više!

Al` nek pljušte kiše,

19

nek vjetrovi pusu – već su djeca sunce

sakrila u dušu.

I kad je oluja, i kad snijeg vije – ono dječju dušu miluje i grije.

JEDNOM JEDAN VAL (Ljubavna, sa tragičnim završetkom)

Jednom jedan val

pošao na bal. A na balu – balerina, leprša joj pelerina:

sva od pjene izatkana, sitnom čipkom načipkana.

Ah!

Njega nešto ko da lupi, ali ipak hrabrost skupi: reći će joj, neće kriti,

pa nek bude šta će biti!

Ali tada, ah' tad ... Oh, šta li je ono sad?

Priskoči joj morski rak, zgodan momak – divan čak,

obujmi je oko pasa i reče joj u po glasa:

IZVINITE, JA BIH HTIO,

OPROSTITE, DA L' BIH SMIO ... (Ali ne ču šta još reče –

okrenu se i uteče.)

20

Sav očajan, val naskoči na žal i od njega, ah,

osta samo prah.

PLAVI VJETAR

Plavo nebo, plavo more.

Na obali ja, ko mrav. Dolje školjka, gore zvijezda

i nekakav vjetar plav. Eh, da mi je ona školjka,

sva od srebra i tišine... Vjetre plavi, kovrdžavi,

izvadi je iz dubine! I da mi je

ona zvijezda, sva od sna i mjesečine...

Vjetre plavi, kovrdžavi,

skini mi je sa visine! Al' ne čuje i ne čuje

i ne čuje vjetar plav... Kao nebo

on je velik, a ja – sitan kao mrav...

DJEČAK GRLI SVIJET

Ne krijte se, ptice plašne! Što se bojiš, vjetre viti?

Ne krijte se,

21

ne bojte se – ja vas želim zagrliti!

Što treperiš, zvijezdo rujna?

Oblakom se ne daj skriti! Pogledaj me, pomiluj me –

ja te želim zagrliti!

Što ti šutiš, šumo šumna? Ti bar tužna ne smiješ biti.

Zašumori, zavijori –

ja te želim zagrliti!

Ne mršti se na me, svijete! I nemoj se više kriti...

U oči me pravo gledaj – ja te želim zagrliti!

SREĆA

Sreća je, možda, plava. Sreća je, možda, zelena. Sreća je uvijek velika,

kada je malena.

Sreća je – imati oči, jer oči svašta vide: šumu, nebo i oblak i put kojim se ide.

Sreća je – imati uši, jer uši svašta čuju:

šapat, šumor i žubor, tišinu i oluju.

Sreća je – imati ruke,

jer rukama se grli,

22

jer rukama se voli i u svijet dalek hrli.

Sreća je – imati noge,

jer nogama se šeta: i tako, sve u šetnji,

stići ćeš na kraj svijeta ...

Sreća je, možda, plava. Sreća je, možda, zelena –

ali je uvijek velika, i kada je malena.

DA MI JE BITI

Da mi je, da mi je biti.. .

Da mi je biti sunce,

o, šta sve ne bih dao! Da mi je biti sunce –

ja bih i noću sjao.

Da mi je biti vjetar, pa da sve tajne znam, da mi je biti pčela – da nikad nisam sam.

Da mi je biti jutro, da mi je biti veče,

da mi je biti potok – pa da uvijek tečem.

Da mi je biti šuma, da mi je biti jelen,

da mi je biti trava – al' da sam uvijek zelen.

23

Da mi je, da mi je biti...