Dragi čitatelji!

Na kraju školske godine jedan je novi početak – Kolajna. Ovaj je broj nastavak izlaženja jednog među najstarijim šk. glasilima u zavičajnoj Krajini. S tog razloga upućujemo zahvalu svim bivšim članovima uredništava, savjeta… te napose učenicima suradnicima (od 1976. do 2010.) na njihovu veliku i samozatajnu radu. I ova je naslovnica, mogli bismo reći, u „starom ruhu“, samo je novo Tinovo (kameno) poprsje. Ostala je, dakako, i stara dobra nakana da list promiče učeničku darovitost, kreativnost te (kronološki) predstavi važnija događanja u školi, od priredbi do zabilješki u izvanučioničkoj nastavi… No, sadržajno se od prethodnih ipak razlikuje: uz ljepotu naših želja, želimo svjedočiti i o ljepoti zavičaja, otkrivati njegove skrivenosti te čuvati i njegovati bogatstvo baštine.

K tomu, nastojali smo da svi učenici (čak od predškolaca pa do osmoškolaca) uključeni u različite vidove nastave ili pak nastavnih predmeta budu uvršteni u ostvaraju lista jer svi zavrjeđujemo biti sudionicima

Ne, nećemo u uvodniku sve iznijeti jer tko bi onda Kolajnu i čitao od korica do korica makar je pred nama cijelo prazničko ljeto.

Naposljetku, želimo vam ugodne i bezbrižne ljetne praznike.

Uredništvo

SADRŽAJ

1. U školi.......................................................................2. Kutić za vrtić.............................................................3. Velik sam bio dok sam bio dijete..............................4. Razgovor s Danijelom Šimić, knjižničarkom.............5. Moja škola i ja...........................................................6. U zagrljaju domovina i zavičaj..................................7. Naš zavičaj jučer – razgovor s Bačvarom................8. O, dobri Bože, od tamnih učini svijetle dane............9. Snagom vjere...........................................................10. Naši su dragi uvijek s nama......................................11. Naši kućni ljubimci....................................................12. Slike prirode u dječjim očima....................................13. Razgovor s Vesnom Ujević, predsjednicom KUU„Ujević“....14. Zavičajna usmenoknjiževna baština.........................15. Tamo, tamo da putujem – Poljica.............................16. English corner...........................................................17. Deutsch ecke............................................................18. Šalom se šaleći........................................................19. Kviz Pet za pet..........................................................

UČITELJI SURADNICI

Pred vratima života (predškolci) – Anela Biloš1. razred – Višnja Šušnjar3. razred – Jozo Lončar4. razred - Zlata VrljičakPŠ Grubine – Marija Ujević Nenadić, Ljubica

Žužul, Mirjana Matković i Željka GabelicaPŠ Poljica – Andrijana Lončar i Radmila TolićPŠ Ivanbegovina – Veronika KujundžićPŠ Kljenovac – Ana Karin5., 6., 7. i 8. razredi – Anita Bušić,

Marija Matković i Dijana ZnaorVjera i život – Slava Ćelić i Josip LasićIn Englich, please! – Jelena Madunić Borović,

Sanja Peračić i Melanija Raos Njemački jezik – Markiša ViskovićLikovna grupa – Sanja StipanovićLiterarno-novinarska grupa – Tina Bekavac

KOLAJNA

Učenički list Osnovne škole „Tin Ujević“, KrivodolAdresa: Ivana Pavla II. 16HR-21 263 Krivodol

UredništvoUčenici Literarno-novinarske grupePaula Đuka, Nikol Kljenak, Gabrijel Kujundžić, Lorena Lapenda, Martina Lapenda, Renato Lasić, Antonio Lasić, Zvonimir Lasić, Marko Lozo Mislava Ujević, Marin Ujević, Ina Ujević, Josip Zovko, Matej Žužul i Mihaela Ujević, učeniciGlavna i odgovorna urednicaTina Bekavac, učiteljica

Savjet listaUčiteljsko vijeće OŠ „Tin Ujević“ KrivodolNakladnik: OŠ „Tin Ujević“ KrivodolZa nakladnika: Marijo Karin, ravnateljNaklada: 350 primjerakaTisak: Kameleon - KrivodolList izlazi povremenoKrivodol, (lipanj) 2018.Naslovna stranica koricaSpomenik Tinu Ujeviću ispred školePredzadnja stranica korica: Strip Papirnati otpad(prvo mjesto za završne razrede OŠ na Međunarodnom festivalu dječjeg stripa u Gunji), Anamarija Zovko, 8.bZadnja stranica korica Tin; Emanuela Bašić 8.a i Katja Čujić 8.aTisak učeničkog lista potpomogla Općina Podbablje

3141516172022232426293134363947484951

3

1. POLUGODIŠTE ŠKOLSKE 2017. / 2018. GODINE

Školska je godina otpočela 4. rujna 2017. Evo tabličnog prikaza broja učenika i odjela.

BROJ RADNIKA

1. UČITELJA RAZREDNE NASTAVE……………………132. UČITELJA PREDMETNE NASTAVE…………………. 233. UČITELJ EDUKACIJSKI REHABILITATOR …………. 14. STRUČNIH SURADNIKA ………………………………. 45. OSTALIH RADNIKA …………………………………….. 9

Europski tjedan sporta

Europski tjedan sporta obilježili smo 30. rujna školskim krosom za učenike. Učenici koji su postigli najbolje rezultate u krosu, nagrađeni su prigodnim darovima

Pokrenimo zelene knjižnice

Akciji „Pokrenimo zelene knjižnice“ pridružila se i naša školska knjižnica. Tim su povodom učenici 8-ih r. išli na jednodnevni izlet na Biokovo (Kaoci, 1050 m).

Cilj je bio upoznavanje s kulturom i običajima naših predaka, senzibilizacija učenike za zaštitu i očuvanje prirode te poticanje na boravak u prirodi i na druženje „uživo“ (bez društvenih mreža, mobitela…).Djelatnici „Parka prirode Bikovo“ održali su zanimljiva predavanja iz područja geografije, geologije i botanike, a ono što im je bilo najzanimljivije čuti bila je vijest da su prva skupina učenika koja je savladala uspon do Kaoca.

Sudjelovatelji krosa

Odmor na Kaocima

U ŠKOLI

4

Terenska nastava „Posjet mlinovima“

10. listopada svi učenici nižih razreda naše škole u sklopu terenske nastave išli su u posjet mlinovima.

PUT DO MLINA I POVRATAKU utorak (10. listopada) učenici od 1. do 4. razreda bili

su u posjetu mlinovima. Kad smo stigli do prvog mlina u selu Lug, znatiželjno smo ušli i razgledavali... Dobrodušni vlasnik mlina dao nam je brašna da se pospemo po licu. Neki su cijelo lice zabrašnjavili.

Onda smo krenuli do drugog mlina na Perinuši. Išli smo pješice i učinilo nam se jako daleko. Kad smo tamo stigli, mlin je radio, okretao se meljući žito... Netko je rekao da mlin klopoće. Prvi put sam čuo za tu riječ. I mlinica mi je čudno izgledala. I u ovom mlinu vlasnik nam je dao brašna i svi smo se namazali. Kasnije se većina nas umila vodom iz rijeke Vrljike. Putem na povratku smo se prijatelj i ja zafrkavali. Kad smo stigli do škole u Mračaju, bila je prevelika gužva. Poslije smo svi otišli kući. Ivan Šimun Lapenda, 4. r.

Kažu da voda sve opere osim pogana jezika

U mlinu u Lugu U mlinu na Perinuši

Ispred mlina u Lugu Ispred mlina na Perinuši

5

Dani kruha i plodova zemlje

16. listopada u dvorani MŠ u Krivodolu obilježili smo Dane kruha - Dane zahvalnosti za plodove zemlje. Ravnatelj Marijo Karin pozdravio je učenike i zahvalio im na uloženom trudu u pripremi hrane. Nakon prigodnog glazbeno-scenskog programa i blagoslova koji je udijelio don Petar Čondić-Kapetanov učenici i učitelji su se počastili pripremljenim blagodatima prirode.

Poljički Dani kruha

Raspjevani zbor

Miris kruha u dvorani

I u područnim školama svečano su obilježeni Dani kruha i plodova zemlje:

- 17. listopada u PŠ Grubine

- 19.listopada u PŠ Poljica

- 27. listopada u PŠ Ivanbegovina.

Mislava Ujević, 2. r.

23. listopada posjet GKM Split

Učenici razredne nastave posjetili su Gradsko kazalište mladih Split i uživali u predstavi Priče iz davnine nastaloj po bajkama Ivane Brlić-Mažuranić.

U 8 sati toga jutra svi učenici bili su spremni za polazak. Okupili smo se ispred škole. Autobusom smo išli u Split. Svi smo se veselili što ćemo posjetiti Gradsko kazalište mladih. Gledali smo predstavu Priče iz davnine. Bilo je jako zanimljivo.

Kad je završilo, s učiteljima smo šetali Rivom. Marin Ujević, 2. r.

U šetnji Rivom

6

17. studenoga sjećanje na Vukovar i Škabrnju

I ove smo godine odali počast Škabrnji i gradu heroju, Vukovaru priredbom koju su zajedno s učenicima pripremile učiteljice Nada Prodan, Marija Matković i Anita Bušić. Nakon prigodnog programa u krugu škole učenici i učitelji su zapalili svijeće u znak sjećanja na sve one koji su dali svoj život za našu domovinu.

Vukovar

Ne postoje riječi kojima bih iskazala emocije koje su se ispreplele u mom srcu nakon što sam pogledala slike tvojih srušenih kuća, ulica, uplakanih stanovnika i svih ostalih rana koje su ti nanijeli metci i tenkovi okrutnih protivnika. Svaka pukotina nosi svoju priču, svoje uzdahe i nezamislivu količinu proživljene boli. Ništa od navedenog nije te uspjelo izbrisati iz srca tvojih hrabrih građana. Mnogo se šaka borilo za tebe, mnogo je očiju strepilo nad tvojom sudbinom, mnoge usne molile su se za tebe, a najvažnije od svega je da su sva srca čuvala najveću ljubav prema tebi koja ih je vodila iz dana u dan. Ni sve godine koje nas sada dijele od tih događaja nad tobom, nisu obrisale nijednu suzu, utišale nijedan krik, niti zaboravile sve anđele koji nisu više s nama, ali ne izlaze nam iz sjećanja. Čuvaš uspomenu na njih, uspomenu koja razara tišinu. Neka tvoje zidine vječno ponosno stoje, neka srca i dalje mole jer zapamti, grade: „Heroji nikada ne umiru!“

Anamarija Lasić, 7.b

(Sastavak je upućen na ovogodišnji međuopćinski Lidrano, mentorica Marija Matković.)

Vukovar u mom srcu

Eh, taj grad… Taj grad nemoguće je opisati… Pogledala sam fotografije tih uništenih ulica, uplakanih stanovnika, naših branitelja i shvatila sam kako je mnogim majkama i očevima koji su ostali bez svojih najmilijih. Koliko se samo naših branitelja borilo za ovaj grad, ovu državu i koliko je sada nevinih na nebu, ali to su naši anđeli koje nikada nećemo zaboraviti.

Brojnim majkama nalazi se velika rana na srcu koja nikada neće zacijeliti. Nakon protekla vremena sve više te volimo i cijenimo, no najviše me boli kada vidim na televiziji kako se mnogi prepiru oko nevažnih stvari, a rijetki obraćaju pozornost na tebe i naše heroje. Ti si ponos naše domovine. Ti si grad koji se nikada ne smije zaboraviti. Ti si grad uz koji ćemo svi vječno i ponosno stajati.

Volim te, Vukovare! Marijana Kujundžić, 7.a

Tino Lasić, 4. r.

I u mom mjestu Vukovar svijetli

Područna škola Grubine

7

Dragi sveti Nikola!

Ja sam Paula i idem u drugi razred.Bila sam dobra pa bih željela da mi doneseš poklon.I voljela bih te pitati nešto - kako znaš što su djeca zaželjela od tebe?Zanima me napišu li ti svi pismo?I kako možeš ući u kuću kad je sve zatvoreno?Odgovori mi, molim te!

Paula Đuka, 2. r.

Božićna priredba

22. prosinca prigodnom smo priredbom obilježili vrijeme predbožićnih blagdana. Na malom sajmu upriličenom ispred škole prodavali smo ukrase izrađene vrijednim rukama Mladih biologa i njihove profesorice te naše knjižničarke i njezinih malih pomagača kao i roditelja 2. r. koji su sudjelovali na božićnoj radionici.

Sav je prihod namijenjen za kupnju opreme u učionici posebnog odjela naše škole.

Sveti Nikola s Poljičanima

Šapni mi želju, ako si bio dobar

6. prosinca Sv. Nikola

Prigodnim igrokazom i pjesmom učenici razredne nastave u školsku dvoranu dozvali su omiljenog sveca s punom vrećom poklona.

Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Ove je godine školska logopedinja Ivana Kujundžić u sklopu projekta Rastimo u različitosti organizirala susret učenika sa slabovidnom i slijepom osobom. Tako je 8. prosinca održano prigodno predavanje učenicima osmih razreda Kako žive slijepe osobe. Osobna iskustva učenicima i njihovim učiteljima prenio je gosp. Ivan Bogdanović u suradnji s udrugom Info zona iz Splita.

Božićni sajam

8

Valentinovo

Učenici viših razreda danima su pripremali i pisali pisma svojim simpatijama ili prijateljima, anonimno ili javno izražavajući svoju ljubav. Valentinovska pošta bila je smještena u posebnoj kutiji koju smo otvorili 14. veljače. Vrijedni školski poštar Petar Ujević podijelio je poštu. Razveselio je mnoge učenike, Laru valjda najviše – ona je dobila najviše pisama!

LARA LOVRIĆ – ZVIJEZDA VALENTINOVA U NAŠOJ ŠKOLI

Lara će nam se kratko predstaviti i ispričati kakav je osjećaj primiti najviše pisama u školi.

Možeš li nam reći nešto o sebi ?Učenica sam 6.a razreda. Imam dva brata. U slobodno vrijeme se družim s prijateljima i čitam knjige.

Koliko si pisama primila?Primila sam šest pisama.

Kako si se osjećala u tom trenutku kad je sve više pisama pristizalo u tvoje ruke?Ne mogu opisati taj osjećaj. Bila sam jako sretna i uzbuđena.

Je li bilo nekih neočekivanih pisama?Hahaha, da, da. Bilo je jedno.

Je li te neko pismo posebno oduševilo?Oduševilo me Gabrijelino. Zato što je napisala koliko joj značim i koliko joj vrijedim.

Jesu li ti pisma slale samo djevojčice ili je bilo i pisama dječaka?Bilo je jedno dječakovo, a ostalih pet napisale su moje prijateljice.

Jesi li ti nekome pisala pismo?Da, napisala sam svojim najboljim prijateljicama: Gabrijeli, Klari, Danijeli i Natali.

Zbilja je bio predivan osjećaj otvarati pisma, a pobudila se i znatiželja kad sam ugledala prekrasno ukrašene kuverte.

Kada bi mogla poželjeti, od koje bi poznate osobe voljela primiti pismo, ili joj pisati?Ne mogu izdvojiti, zato što ima mnogo poznatih osoba koje su mi drage i kojima bih htjela napisati pismo.

Možeš li za kraj nešto poručiti čitateljima?Ne mogu opisati koliko sam sretna što sam baš ja osoba koja je primila najviše pisama u školi. Vjerujem da sam dobila toliko pisama zato što sam bila dobra, pa budite i vi dobri i sigurno ćete iduće godine dobiti neko pismo koje će vas jako razveseliti.

Hvala Ti! Nadamo se da će iduće godine biti još više pisama u našoj Valentinovskoj kutiji, a vi dragi čitatelji, poslušajte Larin savjet i budite dobri pa će pisma stići i u vaše ruke. Antonia Vuković, 6.a

Naše učitelje sigurno najviše zanima jesu li učenici pravili pravopisne pogreške tijekom pisanja pisama?Haha, mislim da bi učiteljice bile zadovoljne , nisam primijetila pogreške. Pisma su pisana prema pravopisnim i gramatičkim pravilima, pazilo se na rukopis i bila su lijepo ukrašena.

Mačkare 13. veljače, na pokladni utorak, u PŠ u Grubinama

i PŠ Poljicima održan je učenički maskenbal.

Poljičke mačkare

Grubinske mačkareNajbolja maska na školskom

maskenbalu u Grubinama Ivana Lasić, 4. r.

2. POLUGODIŠTE ŠKOLSKE 2017./2018. GODINE

"Poštar" Petar

9

Dan ružičastih majica

Dan ružičastih majica, poznatiji kao Pink Shirt Day, program je prevencije vršnjačkog nasilja, a obilježava se zadnje srijede u mjesecu veljači. Ove je godine to bio i zadnji dan mjeseca velječe.

Solidarnost u rozom

Posjet učenika osmih razreda gradu Vukovaru

U sklopu projekta Javne ustanove "Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar" učenici osmih razreda naše škole su od 18. do 20. veljače 2018. godine boravili u Vukovaru. Učenici su tijekom dva dana učili o demokratskim procesima koji su doveli do stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske te kako je ona obranjena u nametnutome ratu. Posjet Vukovaru su završili Kvizom znanja te Školom mira, predavanjem čiji je cilj da učenici odnesu svojim domovima poruku mira, nenasilja i tolerancije na kojima se može graditi budućnost.

Borna Lapenda i Marko Matković, osmaši, sa Zahvalnicom za osvojeno 1. mjesto u kvizu

znanja o Vukovaru

Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru

10

Dan šarenih čarapa -- Dan svjesnosti o Down sindromu

21. ožujka, na prvi dan proljeća, u našoj matičnoj školi i PŠ Grubine obilježen je Dan svjesnosti o Down sindromu. Svuda na svijetu obilježava se tako da na taj dan nosimo šarene čarape kojima pokazujemo kako nas višak jednog kromosoma ne čini drugačijima već posebnima.

Terenska nastava trećih razreda

26. travnja učiteljice Andrijana, Veronika i Željka te učitelj Jozo organizirali su terensku nastavu za svoje učenike. Nastava je ostvarena kroz dvije teme: Moj zavičaj u prošlosti i Vode u zavičaju.

Mi trećaši iz centralne i područnih škola išli smo na terensku nastavu u Imotski. Najprije smo posjetili Zavičajni muzej. Voditelj nam je pokazivao stvari iz prošlosti i pričao nam zanimljive priče o povijesti našeg kraja. Zatim smo prošetali do Franjevačkog samostana i razgledali njihov muzej. Potom smo se popeli na tvrđavu Topanu. S nje se pruža pogled na Modro jezero i čitavu našu Imotsku krajinu.

Spustili smo se do Modrog jezera a onda smo otišli i do Crvenog.

Na kraju smo se odvezli i do Zelenog jezera u Ričicama koje je umjetno. Da bi moglo nastati, trebalo je potopiti četiri sela.

Tog smo dana puno naučili o našem zavičaju. Tomislav Turić, 3. r.

Dan broja Pi

14. ožujka obilježili smo Međunarodni dan broja Pi. Učenici sedmih razreda za ostale su učenike organizirali predavanje i prezentaciju o broju Pi. Pi ili π je matematička konstanta, danas široko primijenjena u matematici i fizici. Definira se kao odnos opsega i promjera kruga. Pi je također poznat kao Ludolfov broj.

Dan broja Pi održava se 14. ožujka jer su 3, 1 i 4 tri najznačajnije znamenke broja π u decimalnom zapisu. Zanimljivost je broja Pi da je spojio i dva najznačajnija genija 20. i 21. stoljeća. Naime, na ovaj se dan rodio Albert Einstein, a umro Stephen Hawking.

Sedmaši u znaku broja Pi

Grubinjani u šarenim čarapama

Prvašići u proljeću šarenih čarapa Na brani Zelenog jezera

11

Terenska nastava posebnog razrednog odjela

Posebni razredni odjel naše škole sa svoja tri polaznika te njihovim asistentima 8. svibnja posjetio je Konjički klub Sveti Mihovil u Sinju.

Ja letim kao ptica!- uzviknula je Mia.

Mi smo se skupili oko škole i krenuli prema Sinju. Išli smo u Konjički klub Sveti Mihovil. Najprije smo gledali konje i upoznavali se s njima. Onda smo ih hranili, mazili i češkali. Nakon što smo se upoznali, išli smo ih jahati. Bojao sam se konja i nisam jahao.

Drugi put hoću. Ante Lasić, 7. r.

Jednodnevni izlet

28. svibnja učenici petih i osmih razreda bili su na jednodnevnom izletu u Ninu i Zadru.

Ispred spomenika kneza Branimira u Ninu

1. lipnja proslavili smo Dan škole.

U školskoj dvorani upriličena je priredba a zatim su uslijedila sportska natjecanja u nogometu te u graničarima.

Zbor i osmaši zajedno pjevaju Oh happy day

Djevojčice u igri graničara

11. lipnja učenici razredne nastave iz svih područnih i centralne škole posjetili su NP Krku, Šibenik te Primošten.

Ispred spomenika Petru Krešimiru IV.

Moj prvi susret s konjima

12

15. lipnja je bio zadnji dan nastave. Tom je prigodom, na prijedlog ravnatelja i Učiteljskog vijeća, Ante Kujundžić, načelnik Općine Podbablje, u svečanom ozračju najboljim učenicima osmih razreda uručio prijenosna računala i tablete.

Nagrađeni su: Marko Matković, Borna Lapenda, Ivan Jonjić, Igor Lasić, Manuela Bašić, Barti Kujundžić.

Završetak šk.godine obilježen je i sportskim nadmetanjem. Na školskom je igralištu odigrana nogometna utakmica između osmaša i učitelja.

21. studenoga našu je školu posjetio glumac Dubravko Sidor te s predstavama „Smiješni bijeg malog miša u veliki grad“ i „Sijač sreće“, nastalima po djelima Božidara Prosenjaka, uveselio je učenike razredne nastave.

Glumac i pomagači

POSJETE NAŠOJ ŠKOLI

Učenike razredne nastave u toku školske godine uveseljavali su glumci, vatrogasci te pripovjedačica bajki, a za radost onih malo starijih pobrinula se književnica.

17. listopada ugostili smo vatrogasce Javne vatrogasne postrojbe Imotski. Stigli su na naše školsko igralište u svom velikom vatrogasnom vozilu.

Marin nam je ispričao kako je to bilo.Ispred naše škole toga dana došli su vatrogasci

sa svojim veeelikim vatrogasnim kolima. Pokazali su nam svu opremu koju imaju za gašenje požara i pravo vatrogasno odijelo. Na glave smo stavljali njihovu kacigu. Objasnili su nam čim se sve može ugasiti vatra. Udovoljili su našoj molbi i pustili nam sirenu. Jako je glasna! Onda su nam, na naše veliko oduševljenje, dali crijeva u ruke i pustili nam vodu. Uživali smo prskajući i natječući se tko će dalje dobaciti. Na kraju su nam dopustili i da ulazimo u kabinu kola. Marin Ujević, 2. r.

Daj vodu!

13

8. veljače u goste su nam došli glumci Produkcije Z s lutkarskim mjuziklom „Tko sam, što sam“.

U svakom slučaju pobjeđuje – ljubav!

12. travnja pripovjedačica bajki Margareta Perišić pretvorila je učenike i učitelje, pa čak i ravnatelja, u bića iz čarobnog svijeta mašte: vještice, patuljke, dobre i loše momke, čobane… Svi su zdušno (i uspješno) glumili u Bajci o usudu.

Jasminka priča, mi slušamo… i pitamo!

Petaš Marko Bašić prima nagradu

Ovo su učenici koji su predstavljali našu školu na županijskim natjecanjima:- Marko Bašić 5.b razred - matematika, drugo mjesto na županijskom natjecanju (mentor: Dijana Znaor) i geografija (mentor: Nives Marketin)- Josipa Šušnjar , 7.a razred - biologija (mentor: Danijela Ivkošić)- Marko Matković , 8.a razred - povijest (mentor: Luka Žužul)- Borna Lapenda , 8.a razred - povijest (mentor: Luka Žužul)- Marijana Jonjić , 5.b razred (mentor: Marija Matković) predstavljala nas je na Županijskoj smotri Lidrana u konkurenciji pojedinačnog scenskog nastupa.

Učenice petih i šestih razreda su na međuškolskim natjecanjima iz rukometa i nogometa osvojile prva mjesta. (mentor: Željko Jonjić)

Na Dan škole ravnatelj je navedenim učenicima kao nagradu za postignuti uspjeh uručio dar – knjigu.

Školska natjecanja – rezultati

Margareta je povela i Grubinjane u svijet bajke

Susret s književnicom

2. svibnja našu je školu posjetila književnica Jasminka Tihi-Stepanić. Povod je ovog gostovanja njezin najnoviji roman Dom iza žice, koji će učenici osmih razreda već od sljedeće godine moći čitati kao lektirni naslov. U svojim romanima Jasminka Tihi -Stepanić bavi se suvremenim temama i problemima koji zaokupljaju mlade i one koji se mladima bave, pa su njezina djela zanimljiva i mlađoj i starijoj publici. U razgovoru s književnicom učenici sedmih razreda su otkrili kada je i zašto počela pisati, što je sve napisala, gdje pronalazi inspiraciju, koliko joj je vremena potrebno da napiše roman, što misli o društvu u kojem živimo, ima li u njezinim romanima istinitih likova… Na kraju druženja književnica se zahvalila na gostoprimstvu i ugodnom druženju, rekavši pri tom kako će ovaj susret pamtiti i pohraniti ga u jednu posebnu škrinjicu, a u toj se škrinjici nalaze za nju

najljepši i najposebniji književni susreti. Za tu njezinu odluku zaslužni su, a tko drugi,

nego naši posebni učenici koji su je oduševili svojim odgovorima, ali i svojim pitanjima.

14

KUTIĆ ZA VRTIĆ

Oni još ne znaju za e-Dnevnik, ne znaju sasvim razlikovati zbilju od mašte... ali znaju dati umne odgovore na pitanja kao što su:

Zašto postoje, ili čemu služe, roditelji?Leo Lapenda: Roditelji nas čuvaju i hrane, paze da nas ne odnesu lopovi.Ante Ćelić: Roditelji nam služe za igranje, pravljenje ručka, večere, marende, daju djeci piti…Marko Bekavac: Roditelji postoje da nas štite i da nas paze. Ćaća malo više, da nas netko ne odveze i da nas čuvaju i da nas oblače.

Što je ljubav?Draga Biloš: Ljubav je kad se netko s nekim igra.Marko Bekavac: Ljubav je kad se netko voli, kad se netko ljubi.Lana Ujević: Ljubav je kad netko nekoga voli i kad mu je najdraži crtež pa ga zagrli.Marko Bekavac: Ljubav je kad se ljudi vole, igraju se i dolaze jedni u drugih.Lana Ujević: Ljubav je kad si nađeš prijatelja. Ljubav je kad nađeš prijateljicu. Ljubav je kad ideš s njom u šetnju. Ljubav je kad slaviš rođendan i igraš se u snijegu.Mila Gudelj: Probodeno srce znači da se slomila ljubav.

Zašto voliš školu?Petar Biloš: Škola mi je draga što možemo raditi s temperama, vodenim i uljanim bojama. Marko Bekavac: Volim školu, zato što se igramo i imam puno prijatelja.Katarina Ujević: Volim ići u školu jer radimo radne listiće i jer se igramo.Leo Lapenda: Prijatelji se vole i stalno hoće što oni hoće i sve mi daju. Prijatelji se ljube kad im je rođendan.Ante Ćelić: Prijatelji su zato što se vole, što se igraju i što posuđuju stvari i vole doći jedni kod drugih.

Moja prijateljica Josipa i ja Marko Bekavac

Moji prijateljiAnte Ćelić

Predškolci - Toma Ujević

Idem u školuKatarina Ujević

Predškolci nam žele reći:Samo se srcem dobro vidi.

15

VELIK SAM BIO DOK SAM BIO DIJETE

Hoću bitiJa sam Petra. Imam osam godina i idem u drugi

razred. Ja želim biti učiteljica. Trebam završiti srednju školu i fakultet. Želim biti učiteljica zato što volim djecu. Volim s njima pjevati i raditi. Sviđa mi se zato što su djeca sretna i jako se trude. Oni školu shvaćaju kao igru. Mislim da bih bila sretna u svojem poslu. Petra Karin, 2. r., PŠ Grubine

Što ću biti kad narastem

Što ću biti?Tko to zna?!Još sam mala, ali imam plan.Uvijek je dobro imati dva zanimanja.Volim igrati nogomet.Želim igrati u velikom klubu.Možda je problem što sam curica.Nije!Treba se truditi i biti uporan.Bit ću nogometašica.A što ako se ozlijedim?Bit ću liječnica!Sama sebi ću pomoći.Pomoć ću dati svima, djeci i velikima.Bit ću posebna.Kad narastem, pročitat ću ovaj sastav.A san ostaje samo san i igra.

Nikol Kljenak, 2. r.

Kad narastem, bit ću...Ovog sam četvrtka razmišljala dugohoću li biti balerina ili nešto drugo.Što bi se u kazalištu moglo sve događati?Hoću li se snaći ili s koreografom svađati?

U petak sam skoro ugasila želju.Odluka je pala: Ja želim fotelju!Sjedit ću u vladi ili pri ministarstvu,Izmišljati zakone... Biti u poglavarstvu.

U subotu već sam razbistrila glavu:Bit ću kuharica i u ruci imati tavu.Kuhat ću vješto i mijesiti tijesto,Pa će svi hvaliti me često.

Al’ kad dođe nedjelja, podsjeti me majka,Da su svi ti planovi predaleka bajkaJer nedjeljom sobu sređujem od jutra,Pa ću o budućnosti razmišljati sutra...

Martina Lapenda, 2. r.

Ja hoću biti...

Kad narastem, bit ću bravar, zato što je to moja obiteljska tradicija. Moj pradjed i moj djed bili su bravari. Radili su stare kovačke brave s velikim ključevima. I moj tata je bravar, samo on radi malo modernije brave.

Ja želim nastaviti obiteljsku tradiciju. Zvonimir Lasić, 2. r.

6.a i 6.b

6.b

16

Ne želim odrasti

Dok vrijeme lagano prolazi svojim nečujnim koracima, ponekad se zapitam gdje sam u svemu tome i mijenjam li se zajedno s njim. Osjećam se predivno sa svojih 12 godina. Strah me da će nestati sve ljepote djetinjstva kad odrastem. Bojim se da će nestati ono lijepo u meni, da će životni problemi doprinijeti da na svijet gledam nekim drugim očima. Zato želim uživati u svom životu sa svim osobama koje volim. Mrzim prolaznost jer uništava ljepotu nekog nama dragog trenutka, a već nakon jedne sekunde postaje prošlost. Jednog dana kad sve ovo bude prošlost, meni godine koje su prebrzo proletjele neće smetati da se vratim tamo gdje je bilo najljepše, a to je djetinjstvo. Zatvorit ću oči i sasvim nečujno u mislima zaploviti dobrim starim vremenima i svemu onome što sam nekad voljela. Sad sam tu gdje jesam i živjet ću svoj život onako kako najbolje znam. Neću dopustiti vremenu da me pregazi. Martina Žužul, 6.b

Stablo dobrih želja, 3. r., PŠ Grubine

Uz veliki trud gotovo su sve želje ostvarive. Jedino ne možemo zauvijek biti dijete.

Postoji milijun razloga zbog kojih je dobro čitati

Razgovor s Danijelom Šimić, knjižničarkom

Kakva je uloga knjižničarke i knjižnice u školi?Najvažnija uloga školske knjižničarke je stvaranje

čitalačke navike i poticanje čitanja kod učenika, a to je zbilja u današnje vrijeme težak posao. Današnja mladež premalo čita, a razlozi tome stoje u prevlasti elektronskih medija. Već nekoliko godina održavam pričaonice (čitanje i pričanje priča djeci u nižim razredima) i mislim da je to najbolji način za poticanje čitanja kod djece. Nadalje, školska knjižničarka se brine o knjižničnom fondu školske knjižnice te vodi evidenciju posudbe knjiga.

Sama školska knjižnica ima vrlo važnu ulogu u školi. To je multimedijalno mjesto gdje učenici provode svoje slobodno vrijeme, druže se, pišu domaću zadaću, pomažu jedni drugima u savladavanju gradiva, gledaju filmove, slušaju glazbu, sudjeluju u raznim kreativnim radionicama…

Koja je razlika između filma i knjige?Dok čitamo, u svojoj glavi stvaramo sliku kakvu mi

zamislimo u svojoj mašti, za razliku od filma koji svi doživljavamo isto. Znači čitanjem razvijamo maštu, stvaramo svoje slike.

Je li Vaš rad u školi samo s knjigama?Uglavnom da. Ali kao što sam već rekla, u knjižnici

osim čitanja, gledamo filmove, slušamo glazbu i puno, puno razgovaramo.

Je li lijepo biti knjižničarka? Razgovor ugodni

Jako lijepo, ne bih mijenjala svoj posao ni za koji drugi na svijetu.

A koliko ima knjiga u knjižnici?Točno 4365.Koji je učenik u školi uzeo, a možda i

pročitao, najviše knjiga?Paula Đuka iz drugog razreda.

17

Brinu li djeca o posuđenim knjigama?O da! Paze da ne budu pošarane, da nemaju

ušiju, uistinu drže do knjiga. Čini mi se da danas učenici više brinu o knjigama nego prije.

Jeste li Vi rado čitali u djetinjstvu? Zapravo, odakle želja da budete knjižničarka?

U mom je djetinjstvu bilo puno knjiga, a bilo je i puno ljudi koji su me prema njima usmjeravali. Priče I.B. Mažuranić, H.C. Andersena i braće Grimm, a najviše Japanske bajke, obilježile su moje djetinjstvo… Čim sam krenula u školu, upisala sam se u Gradsku knjižnicu gdje sam često sa svojim prijateljicama provodila vrijeme čitajući, ali i pomažući knjižničarima Stipi Brečiću i Juri Ujeviću u knjižničarskim poslovima. U školi sam često provodila vrijeme u školskoj knjižnici, također čitajući i pomažući u knjižnici mojoj najdražoj knjižničarki Dinki Juroš i knjižničaru Krunoslavu Zujiću. U to vrijeme knjižnice su izgledale drugačije. Uglavnom su to bile neke vlažne male prostorije s trošnim namještajem, škripavim parketima i dotrajalim drvenim policama za knjige. Meni to nije smetalo, u knjižnicama sam se uvijek osjećala posebno. Uglavnom, svi ti dragi ljudi, kao i moji roditelji, pa i ugođaj nekadašnjih knjižnica zaslužni su za to što danas radim najljepši posao na svijetu.

Sjećate li se svoje prve pročitane knjige?Da, to su bile Japanske bajke koje sam već

spomenula. Dobila sam ih od svoje mame kad sam imala šest godina. I danas su uvijek negdje blizu mene i često ih čitam svojoj djeci i učenicima. Uvijek budu oduševljeni njima, kao što sam i ja bila. Drugačije su, neobične, egzotične i imaju uvijek neočekivan završetak. Ukratko, knjige i plemenite želje čine dobrotu u nama.

Ako Vam vrijeme dopusti, što danas najradije čitate?

Vrijeme mi rijetko dopusti da čitam, a kada mi dopusti, onda obično čitam putopise.

Vaša preporuka učenicima?Postoji milijun razloga zbog kojih je dobro čitati,

ali navest ću samo jedan. To je mašta: zamišljanje likova, krajeva, predviđanje…

A da nas sve nade u životu neće iznevjeriti, evo “potvrde” iz mojeg djetinjstva.

Stranica iz Danijeline bilježnice u 2. r.

MOJA ŠKOLA I JA

Moja škola

Moja se škola zove Tin Ujević. Ona je u Krivodolu. Izgrađena je 1952. godine. Djed mi je pričao da su je kasnije dograđivali tadašnji mještani Krivodola: Rodan Turić, Jozo Vrljičak, Ilija Ujević, Ivan Lapenda, Ante Lapenda, Ilija Svrdlin... Prije desetak godina škola je opet obnovljena. U prošlosti je izgledala malo drugačije: nije imala dizalo, WC se nalazio vani, imala je veliko nogometno igralište. Na njemu je u početku igrao Nogometni klub Kamen Krivodol. Nastava je bila organizirana u dvije smjene jer je bilo puno učenika. Mlađi učenici su imali nastavu poslije podne, a stariji ujutro. Tada se u školi nalazila liječnička ambulanta…

Sada svake godine u školu ide sve manje i manje učenika. Danas imamo nastavu samo ujutro. Imamo i novo košarkaško i nogometno igralište. Moja škola izgleda lijepo, ali bi bila veselija kada bi u njoj bilo više djece. Tomislav Turić, 3. r.

Moja školska torba

Moja školska torba nije ni velika ni mala. Ona je plave boje. Na sebi ima sliku formule. Ona jedva čeka da ja napišem domaći rad i stavim knjige u nju. Veseli se kad pođemo u školu.

Ivan Kujundžić, 2. r., PŠ Ivanbegovina

Ana Kujundžić, 2. r., PŠ Ivanbegovina

S knjižničarkom razgovarali članovi Literarno-novinarske grupe

Da i ja sad vas pitam nešto: bi li tko od vas volio biti knjižničar i što mislite o poslu?

MI! (Pet ruku u zraku!) Super posao jer se može uvijek čitati.

18

Marina Ujević, 1. r.

Moja škola

Moja škola je lijepa. Škola je mjesto gdje svaki smijeh i suzu podijelim s prijateljima. Mjesto koje je posebno je moja škola. Miro Mandić, 1. r.

Đak prvaš

Nije baš lako biti đak prvaš. Dosad smo se igrali, a sad moramo misliti na knjige, učenje i ustajanje. Ima dana kada mi je lijepo jer se igram s prijateljima, naučim nešto zanimljivo i kad dobijem dobru ocjenu. E, tada volim biti đak prvaš! Lucija Lasić, 1. r.

Moja škola

U mojoj su školi moja učiteljica i ja, če-tvrtaš. Ja nju slušam, ona mene. Izvrsno se slažemo. Jutrom me dovodi u školu, a poslije nastave me odveze kući.Dogodine ću i ja otići, a u moju školu – ključ! Tko zna kad će se opet otvoriti.

Bijela kuga pomori-la je moje selo…

Ivan i učiteljica Ana

Moj razred

Ivano voli nogomet jako,To vrlo dobro zna svatko.

Ivana se ponaša ko šefica prava,Samo što nas od nje ne zaboli glava.

Petar se voli družiti sa svima,Zato puno prijatelja ima.

Stipe tjelesni voli,Ne može da mu odoli.

Martin je uvijek šećer na krajuI zbog toga on uvijek digne graju!

Stipe Šušnjar, 4. r., PŠ Poljica

Rastanak

Svemu lijepom jednom dođe kraj pa tako i druženju s prijateljima iz razreda i iz škole. U tom razdoblju bilo je smijeha i tuge. Sada kad o tome razmišljam, čini mi se kao da je sve prošlo u nekoliko dana. Jako mi je žao što se moramo rastati. Neki će možda sjediti u klupama i u srednjoj školi, a neke će put odvesti daleko. Neke možda nikad više neću vidjeti, ali bi mi bilo drago da uspiju u životu i žive sretno. Kako se bliži kraj školske godine, sve više razmišljam o tome. Trebali bismo provoditi više vremena zajedno. Nije uvijek sve bilo krasno, bilo je i lošijih dana. Njih nastojim zaboraviti, iako je i to dio mladosti i odrastanja. Tuga je, kao i sve druge emocije, sastavni dio čovjekova života. Nije sve tako crno, samo nitko ne smije dopustiti da ona u njemu prevlada. Tada je važno prisjetiti se sretnih trenutaka. Bilo kako bilo, svatko od nas ima svoj cilj koji će pokušati ostvariti. Svima od nas daljnje je obrazovanje važan korak u životu i znam da će se svi iz razreda potruditi da u tome uspiju.

Sada znam i razumijem onu izreku: Od kolijevke pa do groba najbolje je đačko doba! Ivan Šućur, 8.b

Borna Ujević, 8.a

Ona

Ona za mene ne znači samo neku građevinu. Ona me uči znanju i prijateljstvu. Ona je puna ljubavi i znanja.

Dok ovo pišem, na pamet mi pada samo ona – škola!

Gabrijela Lozo, 2. r., PŠ Poljica

Ivan Jurić, 4. r., PŠ Kljenovac

19

7.b razred: Neda Lasić, Ana Jonjić, Mate Vrljičak, Renato Ćelić, Marijana Vuković, Anamarija Lasić, Klaudija Vuković, Donatea Lasić, Marina Kujundžić (P), Iva Gudelj, Josip Runac i Kristina Karin

Anđela Čujić i Josipa Lasić, 8. r.

Anamarija Zovko i Tina Šućur, 8.b

Ukrasni rad za pozornicu u povodu Dana škole

20

U ZAGRLJAJU DOMOVINA I ZAVIČAJ

Moja domovina

Domovina je moj dom,ja je nosim u srcu svom.

Ona ima potoke, otoke i rijeke,Veliko more i zelene gore.U njoj me cvrkut ptica budi,

u mojoj domovini žive dobri ljudi.

Ovdje sam se rodilatu ću i ostati,

drugu zemlju nećudomovinom zvati.

Eva Marija Žužul, 5.a

Domovina u zagrljaju

Kad bih htjela zagrliti svoju domovinu, trebale bi mi velike ruke ili bi ona trebala postati malena kao moja seka. Svejedno. Naravno, znam da to nije moguće! Ovako je mogu grliti očima, dok gledam visoka brda i biserno more. Mogu je grliti sluhom slušajući njezine ptice i šum drveća

Od svega najbolje je mogu grliti pjevajući himnu sa srcem punim ponosa i gledajući u njezinu zastavu sa sjajem u očima. Nije bitno kako, ali znajte ona će zauvijek ostati u mom zagrljaju pa makar to bilo i nemoguće! Gabrijela Ujević, 6.a(Sastavak je upućen na ovogodišnji međuopćinski Lidrano,mentorica Anita Bušić.)

Moja domovina

Domovina je moja milaprekrasna je uvijek bila.

Svi će znati,mi ćemo za nju srce dati.

Hrvatska, moja zemljo mila,sretna nisi uvijek bila.

Vječno ćemo tebe štititii nitko te neće zatajiti.

Lijepe pjesme o tebi pjevaju,u srcu mome tugu tjeraju.

Svi ti se divimoi slobodni u miru živimo.

Ivan Ćelić, 5.a

(Pjesma je upućena na ovogodišnji međuopćinski Lidrano, mentorica

Anita Bušić.)

Moja domovina

Iz dubokog sna se budim,Domovinu svoju ljubim.

Srce mi se uzraduje:Domovina moja tu je!

Krajolici svih su boja,Domovina to je moja.

Sunce plavo more grije,Dokle se galeb s njime

smije.

Tukli su je sa svih strana,Nosi puno živih rana.Predati se nije dala,

Hrabra mladost tu je stala:Domovinu sačuvala.

No, mnogi su život dali,Na oltaru domovine,Upisano im je ime.

Ja je volim, voljet ću je,Neka cijeli svijet to čuje,

Jedina mi domovina,Srcu mome najmilija.

Dokle živa budem,Bogu ću se moliti

Da mi čuva domovinu,Moju zemlju najsvetiju.

Lana Šućur, 6.a

Lana Karin, 3. r., PŠ Grubine

Ivana Biloš, 4. r., PŠ Poljica

Moje misto malo

Moje misto je malo,cilo mi je u srce stalo.

U njemu se uvik čuju dicakako skaču, trče, pivaju i plaču…

U njemu muški uvik partiju karata bace,uz to koju litru vina iz bačve izbace.Formula se uvik nađe di se gleda,

nije bitno koja je ura,zato je nediljon uvik

jedna kuća zatvoreni škura.

Žene svaki dan kavu piju,svakoga ogovarati umiju.

Babama turska serija ne dosadi nikad,zato se didova vika čuje dikad.

Svekrva ti uvik na živce iđekad ti prigovara di koji tanjur iđe.

U mom mistu nikad dosadno nijeu njemu se svako dobro nasmije.

Moje misto malo,cilo mi je u srce stalo.Tu će ostati zauvik!

Gabrijela Ujević, 6.a

21

Moje selo

Moje selo se zove Grubine. U njemu ima puno kuća I drveća. U njemu imam puno prijatelja. Imamo i susjede. U našem selu ima svega, a najbitnije je srce. Ja bih bio sretan da mi bude selo zdravo! Vinko Žužul, 1. r., PŠ Grubine

Anamarija Karin, 6.a

Moj lipi kraj

U mom kraju suše se bili lancuni,dok kroz ponistru čuju se slavuji.

Šijavica tu se ori,dok sve zeleni u gori.

To je moje mistodi nikom nije tisno.

Vika dice tu se čujei čele oko cvića zuje.

Svoj kraj ne ostavljam ja!

Klara Kujundžić, 6.a

Lipi moj zavičaj

Lipi moj zavičaju kom se čuva običaj.

Ledine su tvoje pune cvića,ti si moja srića.

Jezera čista ko suzaimaju čak posjete Francuza.Jablani uz Vrljiku šumore,čuju se, grgolje kao more.

Tu ljudi se vazda slažui nikad, nikad ne lažu.

Dica se igraju vanikad su lipi dani.

Ti si moj rodni kraj,za mnoge ljude raj.

Volim sve tvojejer ti si najdraže moje!

Lara Lovrić, 6.a

Moja Poljica

Volim svoja PoljicaTu su najbolja dica.

Tko želi tu živjeti,Mora raditi i graditi.

Sveti Ante i sveta AnaUtjeha su namaSvakoga dana.

Poljica, selo moje,Ponosna sam na

Ljepote tvoje.

Ana Gudelj, 3. r., PŠ Poljica

Pano u PŠ Grubine Lucija Gudelj, 3. r., PŠ Poljica

Marica Ujević, 5.a

Moj kraj

Kraj velika Dva okai kraj Vrljikina toka

svaki dan se piva loka.

Svašta lipo čini moj krajpravi, lipi raj.

Di neviste po cili dan ćakulaju,a svekrve ručak kuvaju.

Di se drva nosaju s brda jer se nema para,A kad suješ, Bog te kara.

Živi se dan po dan,A mladi odoše živit van.I tako od ovog lipog rajapustoši neće biti kraja.

Natali Lovrić, 6.a

22

Moje selo

Moje selo se zove Ivanbegovina. Sastoji se od dva naselja: Brkića i Barabana. U njemu su ljudi jako složni i veseli. Imamo dva igrališta, travnato i betonsko. Na travnatom igralištu se često održavaju utakmice koje privuku velik broj ljudi iz obližnjih mjesta.

Meni je moje selo najljepše ljeti jer je sve puno cvijeća i zelenila. Dan dugo traje, pa mogu uživati u raznim aktivnostima. Ja jako volim svoje selo i drago mi je što živim u njemu s obitelji.

Marko Kujundžić (Ivin),4. r., PŠ Ivanbegovina

Ivan Šućur, 8.b

NAŠE ZAVIČAJNO JUČER

BAČVAR

Danas kad brojni zanati zamiru, onim rijetkima se to pogotovo događa. A koliko narod uvažava vrijedne zanatlije, najbolje se vidi po nadimcima koje u životu zadobiju. Tako i u mojem selu živi Bačvar i mnogi mu i ne znaju pravo ime. Ni ja nisam znala dok ga nisam zamolila za razgovor i upitala za kršteno ime.

- Luka! Poneko me i Lukicom zovne. Rodio se na Sv. Luku daleke 1929. godine.

Skoro će doživjeti devet desetljeća i još s bačvama i dugama druguje. Živo se sjeća svoga djetinjstva i pripomaganja samouku ocu oko bačava, obruča…

A onda je 1946. otišao u Vinkovce izučiti zanat. Zavolio je svoj posao, a pedesetih godina prošlog stoljeća „posla bilo i đavlu“.

- Nije bilo mašina ko danas. Kad me noć uvati, unda radi uz karabitaču. Velin ti od posla se nisan moga branit. Ovde bačvara u to vrime nije bilo. Bili samouki niki Dodigi, jedan Jurič…Na pitanje koliko je bačava napravio i popravio, domišljato odgovara: „Po godini više od dvista, pa ti sad broji!“

- Od kojega drva su najbolje? - znatiželjno ga pitam.

- Od hrastovine. Dobar je i kesten, ali ga kod nas nema. Može i od prave jelovine. Ona se kuva, drugačije se s njome radi. Znaš, naš je hrast puno tvrđi od slavonskoga… Ma, može i od oraha, od kostele, trišnje… Ne znan od čega bačve nisan pravijo, čak i od bagrema (akacije). O, dud (murva) je isto prva liga! Stablo valja pilat čim jesen počne do prvog miseca. Počne li drvo sok pustat, izgubi svu kvalitetu.

- A koliko vremena treba da napravite jednu bačvu?

- Ovisi o materijalu i veličini. Uglavnom dan-dva: bačva. A, recimo, badanj: ujutro počni - uvečer gotov, i sve na ruke!

Da je naš Bačvar majstor svog zanata, najbolje

pokazuju mušterije koje i dandanas traže njegove usluge.

- Pitaš me kad sam zadnju napravio? Prije dva-tri miseca, otišla je u Njemačku…

Zahvalila sam svojem susjedu na ugodnom razgovoru i u sebi pomislila: „Bože moj, koliko će još bačava po svijetu odavde otići prije nego Bačvar s ovoga svijeta ode!“

Uh, zaboravila sam ga za još jedan detalj upitati. Sad sam se, evo, sjetila priče o svome daljem djedu Nikoli, zvanom Čile. A tko Čilu ne zna, ne zna što je smijeh. Tako on počekom ovog tisućljeća, vidjevši Bačvara da u svojim sedamdesetim godinama zasađuje mladice murve, zapita ga koliko će im godina trebati da od njih mogne bačve praviti. On mu ozbiljno odgovori:

- Brat-bratu, najmanje dvadeset…Nato će Čile: - Sad sam skužijo šta znači rič -

optimizam!Makar zanat bačvara više nije od našeg vremena,

puno se vjere u sretnije sutra podudari s vremenom u kojem smo živjeli i u kojem sada nalazimo vlastite tragove.

Mihaela Ujević, 5.b

U Bačvarevoj radionici

23

O, DOBRI BOŽE, OD TAMNIH UČINI SVIJETLE DANE

Ljubica Lasić, 6.b

Svatko kroči svojom cestom

Na svijetu postoji sedam milijardi ljudi. Sedam milijardi neobičnih bića koja su promijenila lice Zemlje. Tih sedam milijardi nisu isti. Svatko od njih ima neke svoje želje, ideje, planove, svatko ima svoju maštu. Svatko ima svoju cestu. Ne mislim na cestu namijenjenu prometu. Mislim na životnu cestu, cestu koja je katkad opasnija od bilo koje prometnice. Životne ceste imaju neobična pravila, opasna raskrižja, uzavreli asfalt po kojem ne bi trebalo hodati bos. Životne ceste imaju više traka nego najšira avenija na svijetu. Kojom krenuti? To je izbor pojedinca, samo neka ne ide prebrzo ni presporo. Treba ići dovoljno sporo da biste osjetili svijet oko sebe, ali i dovoljno brzo da na kraju nekamo i stignete. Neki će posrnuti na toj cesti, doživjeti nesreću, ali ne smiju pasti u očaj i krenuti stranputicom, nego skupiti svu svoju snagu i ići dalje. Najbolje je ne ići sam.

Na životnoj nam cesti treba prijatelj, pravi prijatelj, koji će nam pomoći. Manuela Bašić, 8.a

Moj bolnički život

Prođoše već tri godine otkako mi se pogled na život promijenio. Okrutna bolest promijenila je moju obitelj i mene. U jednom danu nestalo je moje djetinjstvo. Od tada više nisam kao moji vršnjaci, od tada moj život postaje drugačiji. Kad sam došla u bolnicu, osjećala sam se zbunjeno i prestrašeno. Nisam ni slutila što me čeka. Gledala sam svu tu djecu nasmijanih lica kako sjede na bolničkim krevetima i broje dane, sate i minute do polaska svojim domovima.

Kad sam primila prvu terapiju, mama mi je pokušala objasniti kako ću i ja za nekoliko dana ostati bez kose kao i ostala djeca u mojoj okolini. Svako iduće jutro budila sam se sa sve manje kose na glavi, a sve više na jastuku i oko mene. Jedno jutro sam se probudila i nije bilo ni jedne dlake na glavi. Bila sam tužna i zgrožena, ali sam ubrzo shvatila da je to nešto najmanje što mi se moglo dogoditi nakon petnaest terapija. Nakon svega dolazi najstrašnije – operacija. Kad sam išla prema bolničkim kolicima, gledala sam svoje zadnje korake sa zdravom nogom. Bila sam prestrašena kako će to sve izgledati. Nakon buđenja bila sam iscrpljena. S vremenom ostavila sam kolica i štake. Polako su nestajali operacijski ožiljci na mom tijelu i u našim srcima.

Danas sam zdrava i živa, a iza sebe imam jedno ružno iskustvo koje ne bih poželjela nikome. Tea Runac, 6.b

Višnja Žužul, 3. r., PŠ Grubine

Sutra je novi dan

Život mi je prilično težak i nesretan jer sam sama s ocem pa mi se ponekad čini da sam preskočila djetinjstvo. Često se pitam što mi donosi sutra. Hoću li biti sretnija, ispunjenija ili će mi donijeti nova iznenađenja i nove probleme? U ovom surovom svijetu u kojem živimo rijetki su oni koji se baš vesele novom danu. Nastojim, unatoč svemu, biti vedra i očekujem samo dobro. Nakon mnogih sivih dana u mom kratkom životu mislim da sam zaslužila malo sreće, bolje sutra. Očekujem zrake sunca koje će rastjerati sive oblake, obasjati moje ozbiljno lice i da će sutra biti bolje i ljepše. Novi dan donosi nova obećanja, nove radosti, a nadam se sreću i zadovoljstvo svim ljudima. Očekujem da će sudbina pažljivije isprepletati svjetlije niti i s radošću tkati moj život jer sutra je novi dan. Anamaria Zovko, 8.b

24

U ljubav vjerujem

Ljubav. Što je ljubav? Kako je definirati? Postoji li jedna rečenica u kojoj je sažeta sva njezina vrijednost, sva suština kojom ona zrači?

Naravno, postoji mnogo definicija ljubavi. Svaki čovjek drugačije je doživljava, drugačije se odnosi prema njoj. Još kao razigrani dječak zamišljao sam da je ljubav sunčeva zraka koja obasja dvoje ljudi i spoji ih svojom tajanstvenom energijom i oni postaju jedno veliko srce žarke crvene boje. Što je boja jača, ljubav je veća i snažnija. Dok sam bio u vrtiću, tete su nam čitale priče o prinčevima na bijelim konjima koji su spašavali svoje voljene princeze u nevoljama i svaka priča imala je sretan završetak jer je ljubav pokazala svoju moć i kraj priče učinila sretnim. Baš je lijepo biti malen, okružen rukama koje te štite, čuvaju i vole. Sve ti se čini jednostavnim jer nitko ti ništa ne može. Ako ti nešto ne odgovara, dopušteno je pobuniti se i očekivati da će netko poput mame i tate pasti na dobru, staru dječju foru. Nitko ti neće zamjeriti što si dijete i još ništa ne znaš o životu, ali doći će vrijeme kada ćeš savladati gradivo života, a ljubav će uvijek ostati dio tvoje životne priče. Ante Luetić, 8.a

Anđela Lasić, 4. r., PŠ Grubine

SNAGOM VJERE

Mama me naučila vjeri

Moja mama je jako dobra osoba. Ona mi uvijek pomaže kad sam u nevolji. Ona me brani i čuva pred svakim zlom. S njom se osjećam ispunjeno hrabrošću, ljubavlju i mirom. Ona me naučila kako se treba ponašati i kako treba pravilno moliti. S njom sam izgovorila prvu riječ, prohodala prve korake. Ona me naučila vjeri. Imala je puno problema, ali se sama snašla. Sad još i moji problemi! Ona je jako hrabra osoba. Može se reći da je snažnija nego muškarac.

Ne znam koliko je propatila u životu, ali jedno znam: znam da će napraviti sve u životu da bi spasila svoju obitelj. Majčina ljubav pobjeđuje. Hvala ti, majko! Matea Lovrić, 6.b

Moja Prva sveta pričest

Napokon je došao i taj dan. Moja Prva sveta pričest. Pričestila sam se u crkvi svete Ane u Poljicima. Nas prvopričesnika bilo je četrnaestero, a pričestio nas je naš župnik don Petar Čondić. Bili smo jako uzbuđeni. Neki su imali i tremu. Ali ja nisam. Moja je recitacija bila lagana i bila sam smirena. Tomislav i ja ulazili smo u paru.

Kad je pričest završila, fotografirali smo se za uspomenu. Bilo mi je super. Došla je moja brojna rodbina. Bila sam puno sretna. Anđela Ujević, 3. r.

Zoran Ujević, 3. r.

25

Molitva za mamu

Svake noćiKad krenem lećiZa majku mojuOčenaš ću reći.

Majka je majkaNa ovome svijetu

Jedina u srcu I na planetu.

Molitve su čisteI od srca date,

Za majku ću molitiTako svi da znate.

Lana Šućur, 6.a

Laura Bajić, 4. r.

Iva Skejić, 7.aIvan Čujić, 4. r.

Danijela Bekavac, 6.a

26

NAŠI SU DRAGI UVIJEK S NAMA

Moj djed

Bio je to čovjek velikog srca koji je kroz život, unatoč nedaćama, hrabro koračao. Svoje životno iskustvo prenio je na sve ljude oko sebe i izazivao divljenje. Sjećam se, još dok sam bio malen, kako se sa mnom često igrao. Sjedio sam na njegovu koljenu, a on mi je pričao priče. Volio sam kad bi me pogledao svojim starim očima. Govorio je da ne vidi i da je star. Ne mareći za to, potrčao bih mu u naručje, čvrsto ga zagrlio i poljubio. Nosio je sivu košulju i crne hlače. Na glavi je imao šeširić koji mi se jako sviđao. Jednog se dana razbolio. Dočekao me na krevetu blijeda lica. Kad je vidio moj tužni pogled, tiho je prošaputao: „Sve će biti u redu!“.

Nisam ni slutio da su mu to zadnje riječi. Poljubio sam ga i legao. Ujutro u potpunoj tišini sobe na stoliću ugledah upaljenu svijeću i krunicu u majčinim rukama. Na moje pitanje nije bio potreban odgovor kad ugledah djeda koji je nepomično ležao u lijesu. Taj dan nikada neću zaboraviti i nadam se da će sjećanje na njega vječno živjeti.

Josip Runac, 7.b

Moja baka

Želim opisati lik svoje bake koja još živi u mom sjećanju. Lik i osobnost onakve kakve se sjećam prije nego joj je bolest dala drugo obličje. Njezinu urednu, kratku i prosijedu kosu zamijenila je perika. Često bi nas nasmijavala da ima kosu koja se miče. Bili smo mali i nismo shvaćali težinu tog humora. Bila je nježan lik, velikih smeđih očiju i vedra duha. Njezine vrijedne ruke umorile su igle i terapije koje je često primala. Imala je vitku figuru koju je bolest u potpunosti promijenila. Bilo je to napuhano tijelo ispunjeno tekućinom u kojem je bio duh hrabre i uvijek nasmijane osobe. I u najtežim i najbolnijim trenutcima nikad nije pokazivala bol, već bi svoju bolest nazivala podstanarom s kojim mora biti u dobrim odnosima. Do zadnjeg su njezine ruke stvarale umjetnička djela, što šivanjem, što pletenjem.

Svaki kutak našeg doma krasi neka njezina rukotvorina. Iako fizički više nije s nama, uvijek će biti u našim srcima i sjećanju.

Lucija Ujević, 7.b (Sastavak je upućen na ovogodišnji međuopćinski Lidrano, mentorica Marija Matković.)

Ivano Gudelj, 3. r. , PŠ Ivanbegovina

Mama

Mama mi je najljepša na svijetu,Ona miriše po predivnom cvijetu.

Ona me čuva i mazi,I kad me boli, ona me pazi.

Nitko nije bolji od mame moje,Ona mi je dala cijelo srce svoje.

Lucija Ujević, 3. r.

Majci

Draga majko, da nije tebe, ne bi bilo ni mog života. Uvijek si mi pri ruci. Ja te volim. Hvala ti za sve. Znam da i ti mene voliš. Od mog djetinjstva do danas uvijek si me pazila i uvijek mi pomažeš u nevolji. Kad sam tužan, ti me tješiš. Volim te, mama!

Ivan Čujić, 4. r.

27

Moj tata

Ima smeđu kratku kosu i zelene oči. Na poslu nosi radnu odjeću, a kad nije na poslu, nosi uobičajenu odjeću. On je jako brižan i marljiv. Voli lov i ribolov. Ističe se po svom lijepom osmijehu koji mi daruje svakog jutra pri polasku u školu s nadom da ću biti dobar.

Antonio Lasić, 2. r.

Moja baka

Moja je baka velika žena, uredne kose i lijepa lica. Draga je i vrijedna i najbolje kuha. Kad me je čuvala, prema meni je bila pažljiva i draga. Ja volim svoju baku Mariju.

Matej Žužul, 2. r.

Moja mama

Moja mama zove se Slava. Visoka je. Ima blage, plave oči. Ruke su joj nježne. Ona je moje blago. Njezin zagrljaj mi uvijek ostavlja osmijeh na licu. Kada sam tužna, ona me tješi. Ja je jako, jako volim.

Marta Kujundžić, 2. r., PŠ Grubine

Mama

Moja majka zove se Ivana. Ona je lijepa. Najčešće nosi neke košuljice. Nosi sportske hlače i niske cipele. Ona voli kad smo mi svi veseli i kad napravimo dobru stvar. Moja mama se brine o meni. Voli i kad se mi s njom igramo igre. Meni je moja majka najdraža i najbolja na svijetu.

Ana Kujundžić, 2. r., PŠ Ivanbegovina

Ivona Lasić, 3. r., PŠ Grubine

Moja obitelj

Moju obitelj čini šest članova. Tu su moje seke, roditelji i ja. Moja obitelj je složna. Kad smo svi na okupu, volimo zajedno igrati igre. Moj tata je dobar i mudar. Moja mama je marljiva i pametna. Moje tri seke su lijepe i drage. Najviše volim svog tatu jer zajedno igramo nogomet i uvijek me vodi na nogometne utakmice. Ja volim svoju obitelj i nju mi ništa ne može zamijeniti.

Stipe Kujundžić, 3. r., PŠ Ivanbegovina

Lana Karin, 3. r., PŠ Grubine

28

Moj najbolji prijatelj

Prijateljstvo je jedna od najljepših stvari na svijetu. Imati prijatelja znači biti iskren i sretan. Prijateljstvo najčešće počinje u vrtiću. U početku su to stidljive šale, a kasnije ozbiljna prijateljstva. Dječja prijateljstva su najiskrenija. Moj najbolji prijatelj je Josip. Upoznao sam ga prije prvog razreda. Svaki dan smo se družili. Kad mi nešto treba, uvijek je tu. Rekao sam mu svoje tajne i prve simpatije. On je jako pričljiva osoba, smiješan je, ali i iskren. Uvijek kaže što misli. Kad sam tužan, on me nasmije. S njim vrijeme zanimljivo i brzo prođe.

Još uvijek imamo nove i zanimljive priče. Iza sebe imamo puno lijepih uspomena. Mislim da bi svatko poželio tako dobrog i iskrenog prijatelja.

Ante Karin, 6.b

Prijateljstvo

Ljudi kažu da je prijateljstvo najveće blago. Prijateljstvo je tema moga sastavka pa ću napisati ponešto o njemu. Kada bi me pitali tko mi je prijatelj, rekao bih im da mi je prijatelj onaj kome je stalo do mene, onaj tko mi čuva leđa, onaj komu nisu bitne moje mane i vrline, tko je tu uz mene kad mi treba, tko me tješi kad je bolno, tko čuva moje tajne, mogao bih ovako u beskonačnost. Danas ljudi misle drugačije. Misle da je prijatelj onaj tko se druži s tobom, s kim piješ kavu, s kim izlaziš subotom navečer i s kim se viđaš nakon nastave, i tako dalje i tako dalje. Evo problema! Ljudi danas imaju stotine i stotine „prijatelja“, a samo jedan ili dvojica budu pravi. Bog je čovjeku stvorio prijatelja da čovjek ne bude usamljen. U tome je sva bit prijateljstva. Današnji ljudi, kako se čini, to ne shvaćaju. Njima je bitno da imaju nekoga s kim se mogu viđati, družiti, izlaziti vani i piti kavu. Takvih prijatelja ima puno, lako ih je pronaći i lako se s njima sprijateljiti, ali prave prijatelje teško je pronaći, a lako izgubiti.

Sad kad sam dovršio ovaj sastavak, kad sam cijelu stranicu ispisao rečenicama o prijateljstvu, moj zaključak je: Prijateljstvo je najveće blago! Marko Bašić, 5.b

Danijela Bekavac, 6.a

Prijateljstvo

Mnogo ljudi prođe kroz naš život jer postoje mnogi trenutci kroz koje ne možemo prolaziti sami. Ljepše je i lakše s nekim. Za mene su to moji prijatelji iz razreda. Dosad sam u životu naučila da se prijateljstvo ne bira. Ono znači ljubav. Te posebne ljude u našem životu volimo najjačim osjećajima, s njima provodimo najviše vremena, tu su kad nam je najteže. Nisam sigurna da bih mogla bez njih jer je svaki od njih poseban na svoj način. Pravi prijatelj trebao bi biti uz nas, utješiti nas i saslušati. Za prijatelja se vežemo s vremenom, on postaje dio našeg života. U današnje vrijeme prijateljstva više nisu kao nekad. Manje je povezanosti i žrtvovanja, a prekinuti prijateljstvo je kao prekinuti konopac. Može se nastaviti, ali čvor ostaje. Ljudi sve više mijenjaju ljude jer ih ne žele prihvatiti onakvima kakvi zapravo jesu, stoga ne mogu reći: „Budi mi prijatelj!“, ali mogu reći: „Bit ću ti prijatelj!“

Prijateljstvo nije jedna velika stvar, to je milijun sitnih stvarčica. Dovoljno mi je znati da će uvijek biti uz mene i u dobru i u zlu. Jedini način da imaš prijatelja je da budeš prijatelj. Renata Ćelić, 7.b

29

Životinje su od davnina čovjekovi prijatelji. No, onog dana kad je pojedine vrste uveo u svoj dom, postali su vjerni zatočenici prijateljstva. Tražiti najomiljenijeg bilo bi traženje igle u plastu sijena: u izboru bi se našli psi i mačke, ptice i ribice, kunići i kornjače… poni i vranac, dorat, šarac ili umiljato janje ili malo lane, ostalo bez majke! A znano je kako djeca obožavaju životinje. Posvuda u svijetu. Štoviše, u najbogatijoj zemlji na svijetu, u Švicarskoj, u jednoj osnovnoj školi uveli su neobičnu metodu: u učionici s djecom boravi i jedan pas! Učinci su, učitelji tvrde, očaravajući.

Na tisuće je mudrih misli o zajedništvu, druženju koje čovjeka raduje i obogaćuje. Naš uvodnik o čvrstoj privrženosti zaključit ćemo tek mišlju mudrog A. Schopenhauera, filozofa:

Tko je okrutan prema životinjama, ne može biti dobar čovjek.

ANKETA

U vezi s navedenim, proveli smo anketu da bismo utvrdili koji to kućni ljubimci našim prijateljima iz nižih razreda uzajamno unose radost u svakidašnjicu.

PRVI RAZREDIva, Mateo i Lucia: svaki ima psa.Mihaela i Marina: svaka ima mačku.Mihael i Josipa: svaki ima i mačku i psa.Tomislav ima kornjače.Učiteljica Višnja ima čak 5 mačaka.(Bravo za učiteljicu!)

DRUGI RAZREDMarko i Antonio: svaki ima psa i koke.Gabrijel ima konje, kornjače, koke i psa.Renato ima ovce, koze, janjce, kozliće, koke, dva psa, svinju i magarca Saru.Josip i Lorena: svaka ima i psa i mačku.Ina ima psa.Marin ima ribice.Paula ima dva psa, koke i mačku.Martina ima dva psa i ribice.Mislava ima kornjače i mačke.Učiteljica Tina ima papigu Šteficu.

TREĆI RAZREDLucija, Anđela i Luka: svaki ima psa.Petra ima mačku i psa.Marijan ima mačku, psa i srnu.

ČETVRTI RAZREDJosip ima mačku.Darko, Ivan, Laura, Tin i Šime: svaki ima psa.Mirko ima mačku i psa.Josip i učiteljica Zlata imaju po mačku.

Od 46 učenika (i učitelja) barem jednog ljubimca ima njih 35-ero (76 %).

Anketu proveli Lorena Lapenda i Josip Zovko, 2. r.

Od suza do smijeha

Jednog sam dana bila jako tužna zato što mi je uginuo kućni ljubimac. Cijeli dan sam plakala i nisam htjela izići iz sobe. Bila sam jako tužna, a baš toga dana sam trebala ići u posjet baki i povesti svoju papigu. Kad sam došla kod bake, svi su vidjeli da sam tužna i pitali su što se dogodilo. Nakon što sam se rasplakala, sve sam im objasnila. Baka i djed su me zagrlili i obećali da će mi za rođendan kupiti novu papigu. Nakon tih riječi počela sam se smijati i od tog dana brojim tjedne do svog rođendana.

Sad sam opet sretna zato što se bliži moj rođendan, a s njim i moj novi kućni ljubimac.

Ivana Biloš, 4. r., PŠ Poljica

Moj pas

Moj se pas zove Medo. On je jako malen. Voli se puno maziti i igrati s djecom. Svaki dan ga vodim u šetnju. Poslije mu dam vode i još se igram s njim. Prije večeri ga vodim u boks i dam mu jesti.

Ja jako volim svoga psa Medu. Tino Lasić, 2. r., PŠ Grubine

Felina i Marijan

Moja srna

U dvorištu mog djeda živi jedna srna. Nju je djed spasio iz šume nakon što joj je vuk pojeo mamu. Othranio ju je dajući joj bočicu mlijeka i mljevenog kukuruza. Dok je bila mala, imala je bijele pjegice po leđima. Sad kad je porasla, ima sivosmeđe krzno koje mijenja dva puta godišnje. Sad ima tri godine. Hranimo je travom, kukuruzom i mekinjama. Voli lizati sol za divljač. Dvorište u kome živi je veliko, ograđeno i puno voćaka tako da ima mjesta za igru i skrivanje. Zovemo je Felina. Marijan Čujić, 3. r.

NAŠI KUĆNI LJUBIMCI

30

Moj psić

Zbog svojih prekrasnih, crnih očiju, koje su moju mamu podsjetile na stihove pjesme Slatka, slatka mala Ramona, velike oči kao crkvena zvona, dobila je ime Ramona. Ona je crna kao noć, samo su joj šapice malo smeđe. Vesela je i razigrana. Moja sestra Lucija, brat Ivan i ja smo bili jako sretni kad smo je dobili. Ramona je najbolji pas na svijetu. Ina Ujević, 2. r.

Moj akvarij

Moji kućni ljubimci su ribice. Dobili smo ih prije dvije godine. Imamo ih oko pedeset. Jako su male. Različitih su boja: crvene, žute, narančaste, sive… Zovu se Zlatica, Riki, Rea, Mimi, Šarenka…Hranimo ih jednom dnevno hranom za ribice. To su ribice koje jednom mjesečno kote žive mlade. U akvariju imamo kamenčiće i biljke da se male ribice u njih mogu skriti. Imamo i filter za vodu. Vodu mijenjamo svaka dva tjedna da nam akvarij bude čist i lijep. Jako mi je drago što imamo akvarij i volim se brinuti o ribicama. Martina Lapenda, 2. r.

Iva Vuković, 5.a

Marin Kujundžić 3. r., PŠ Ivanbegovina

31

Ja sam ljubičica

Živim na livadi s puno prijatelja. Imam male ljubičaste latice. Izrasala sam na nježnoj zelenoj biljčici. Volim kišu, proljeće i jutarnju rosu. Ne volim da me ljudi gaze i da bacaju smeće oko mene. Tužna sam kad me djeca beru. Molim vas, ostavite me s mojim prijateljima.

Maja Žužul, 2. r., PŠ Grubine

SLIKE PRIRODE U NAŠIM OČIMA

Leonarda Vuković, 4. r., PŠ Grubine

Priča o maslačku

Ja sam maslačak – Tračak. Žut sam kao sunce. Živim na velikoj, šarenoj livadi. Oko mene se nalazi puno lijepog i mirisnog cvijeća. Nesretan sam kad me ljudi beru i bacaju. Oni me smatraju korovom. Neki ipak znaju da sam ljekovita biljka. Uvijek sam želio vidjeti neka druga mjesta jer mi je na mojoj livadi postalo dosadno. Prošlog tjedna vjetar mi je šapnuo da se preobučem u ljetnu košuljicu i da će me odnijeti u daleke krajeve. Proputovali smo cijelim krajem. Vidio sam i druge livade, cvijeće i životinje. Navečer sam zamolio vjetar da me odvede mojoj kući. Kod kuće je ipak najljepše!

Ivan Kujundžić, 3. r., PŠ Ivanbegovina

Proljetna kiša smočila miša

Jednog proljetnog dana oblaci su bili crni i tmurni. Iz njih je počela padati jaka kiša. Miš Micko je bio u šumi i tražio hranu. Kiša je padala, a on je uhvatio gljivu. Sakrio se ispod njenog šešira. Odjednom je počeo puhati jaki vjetar otpuhao je gljivin šešir. I tako je proljetna kiša smočila miša.

Stipe Kujundžić, 3. r., PŠ Ivanbegovina

Priča o maslačcima

Ja sam jedan mali maslačak. Živio sam na livadi. Vjetar me je otpuhao na drugu livadu punu cvjetova. Brzo smo se sprijateljili. Sutradan nam je došlo puno djece koja su se igrala s nama, mirisala nas i puhala. Vidjeli smo da nas jako vole. Ostao sam živjeti na šarenoj livadi.

Petar Kujundžić, 3. r., PŠ Ivanbegovina

I najmanji cvijet svijetu je potreban

Na jednoj velikoj livadi bilo je mnogo cvjetova. Svi su bili veliki osim jednoga. Taj mali cvjetić bio je tužan jer ga nitko nije vidio. Srećom imao je prijateljicu lastavicu. Ona je pokušavala oraspoložiti cvjetić. Uspjela je. Uvjerila ga je da je i najmanji cvijet svijetu potreban.

Marin Kujundžić, 3. r., PŠ Ivanbegovina

Ivan Kujundžić,3. r., PŠ Ivanbegovina

Stablo je moj dom

Ja sam ptičica Kiki. Živim na visokom starom hrastu. Jako je lijep i udoban za stanovanje. Ima guste grane i lijepe plodove. Moje gnijezdo smješteno je na grani uz deblo. Napravila sam ga od slame. Jako je mekano i toplo. Susjedi su mi vjeverica, mravi i ptičica. Najviše se družim s vjevericom i ptičicom jer mravi po cijeli dan rade pa nemaju vremena za druženje. Veselim se toplim i sunčanim danima te igri s prijateljima. Rastužuje me hladna zima jer tada nemam dovoljno hrane. Ja sam sretna ptičica jer imam lijep dom i dobre prijatelje.

Lana Karin, 3. r., PŠ Grubine

32

Jesen

Jesen je lijepa. Ona je i topla i hladna. Jesenska šuma je raznobojna. Puna je zelenih, crvenih, narančastih i smeđih listova. Raj za oči.

Gabrijel Kujundžić, 2. r.

Ivan Jonjić (Pavin), 3. r., PŠ Grubine

Zimska radost

Moje najdraže sjećanje još je iz vremena moga ranog djetinjstva. Bila je to prava zimska radost. Moje sestre, mama, tata i ja svake godine bismo išli na obližnje brdo Šeminovac kad bi pao snijeg. Velika sreća bi me obuzela dok bih promatrala tisuće bijelih pahuljica kako se vrte, plešu, lebde i konačno padaju na tlo. Polako bi se zabijelila cesta, putići, stabla, krovovi kuća i sve kuda mi oko pogleda. Mojoj sreći nije bilo kraja. Borova šuma bila je prepuna snijega. Sve grane su se lomile pod težinom snijega. Grudali smo se, pravili anđele u snijegu i sanjkali se. Predivan je osjećaj kad snijeg sve izravna pa hodati po njemu, okrenuti se i ugledati otisak svojih stopala. Događaji poput ovog urežu ti se u sjećanje i zauzmu posebno mjesto u srcu.

Matea Bašić, 6.a

Zimske radosti

Ujutro kad sam se ustala, pogledala sam kroz prozor. Vidjela sam snježne pahulje. Bila sam toliko sretna da sam probudila sve ukućane. Kad sam pojela svoj doručak, potrčala sam iz kuće. Spriječio me tata. Rekao mi je da smijem van tek kad napada snijeg. Bila sam toliko tužna da nisam izišla iz sobe. Snijeg je sve više padao. Nije bilo nastave. Pitala sam roditelje mogu li se sad igrati na snijegu s prijateljicama. Rekli su da mogu. Obukla sam svoj skafander. Radili smo snjegovića, grudali se i sanjkali. Padala je noć. Svatko je otišao svojoj kući. To mi je bio najbolji dan koji sam doživjela u ovoj godini.

Tea Vuković, 2. r., PŠ Grubine

Snjegović

Kada pahulje bijele pokriju brijeg,Tada djeca skoče u snijeg.Onda naprave kugle dvije,

Stave mrkvu i šalI par dugmića,

Nataknu dva štapićaI stvore veselog snjegovića.

Snjegović srca ispuni,Svojim osmijehom doline dvori.

Paula Đuka, 2. r.

LorenaLapenda, 2. r.

Čarolija proljeća

Nakon ove hladne zime, budi se proljeće. Zemlja se ponovno rađa. Još samo nekoliko dana i proljeće je tu… Stiže proljeće, a s njim i nove radosti. Leptiri lete oko cvijeća, djeca se vesele, ptice radosno cvrkuću. Sunca je sve više. Utopljuje i nas, i dan…

Kad nadođu proljetne kiše, napajaju trave, a vjetar se zaigra u procvalim krošnjama trešanja. Cijela se priroda probudi pa oblači proljetne boje. Dok ste vani, srce vam kaže da je proljeće tu. U proljeće nikada dosadno nije. U nama blista novi sjaj.

Prijatelji, iziđite iz domova, vjesnici proljeća zovu nas na livade…

Mia Vuković, 5.aIvan Karin, 3. r. ,PŠ Grubine

33

Dan planeta Zemlje, 4. r., PŠ Grubine

Opojni miris proljeća

Djeca jedu prve trešnje.Trešnje su slatke.

Pčele lete oko cvijeća.Na livadi je lijepo cvijeće.

Ja pjevam veselu pjesmicu.

Renato Lasić, 2. r.

Marko Kujundžić (Zdravkov), 4.r., PŠ Ivanbegovina

Ana Kujundžić, 2. r.,PŠ Ivanbegovina

Proljeće

Nakon duge zime stiglo je proljeće. Dani su dulji… Ptice s juga se vraćaju i prave gnijezda. Vjesnike proljeća već mogu vidjeti u travi. Sve prošareni od cvijeća. Započeli su proljetni radovi u dvorištima, vrtovima…

Ante Žužul, 2. r., PŠ Grubine

Stiglo je proljeće

Izvirilo je sunce… i stiglo proljeće. Priroda se budi.Na livadama se sve zeleni i šareni od cvijeće. Noći su skratile svoj san. Sad padaju tople kiše. Ptice selice nam se vraćaju s juga. Voćke su procvjetale.

Filip Karin, 2. r., PŠ Grubine

Elena Rako, 6.b

Proljeće

U proljeće zeleni se trava,Svugdje sretneš malog

Vrijednog mrava.Lastavice gnijezda prave,

Spremaju ga za ptiće garave.Proljetno sunce

Toplim zrakama grije,Svako živo bićeVeselo se smije.

Eva Lovrić, 2. r., PŠ Poljica

Ante Čujić, 5.a

Ljeto

Ljeti je vruće,Pa nitko ne izlazi

Iz kuće.Ali nema škole

I bolje smoVolje.

Svi vole ljeto.Najviše zbog mora.Kupanje je zabavno

I nama je fora.Premda dugo traje,

Kad završi,Puno nedostaje.

Duje Runac, 2. r.,PŠ Poljica

Ivana Biloš, 4. r., PŠ Poljica

34

RAZGOVOR S VESNOM UJEVIĆ, PREDSJEDNICOM KUU „UJEVIĆ“

Recite nam razlog(e) osnivanja Udruge.Nekada, davno, idejom osnivanja udruge bavio

se pok. Filip Ujević, ali nije došlo do realizacije. Prije nešto više od osam godina ideju je aktualizirao prof. Darko Ujević. Udruga je osnovana s ciljem da se oživi kulturni i zabavni život u Krivodolu, ali i zbog okupljanja, ne samo Ujevića, oko projekata koji nadilaze okvire mjesta u kojem živimo ili iz njega potječemo. Bilo je prijepora oko imena udruge, neki su predlagali naziv Tin Ujević, neki Krivodol, na kraju je prevladao naziv Ujević. Naime, nekoliko je Ujevića značajnih za sveukupnu kulturu hrvatskog naroda, a još više onih čije je djelovanje ostavilo traga u životu, pa i povijesti Imotske krajine. U čast svima njima odabran je naziv Udruge.

Što mislite koji su projekti bili osobito vrijedni, odnosno koji su ostvaraji u dosadašnjem radu Udruge izazvali veću pozornost javnosti?

Već ste spomenuli znanstveno-stručno savjetova-nje. U javnosti su odjeknula još dva projekta. Prvi, pod nazivom „Krivodolčica za Tina“ obuhvaćao je niz aktivnosti poduzetih u svrhu postavljanja novog poprsja Tina Ujevića na prazni postament ispred škole. Glavni akteri u projektu su bila djeca.

Bilo je tu radionica, prodajnih akcija… Trebalo je urediti prostor „zdenca“ za novu bistu što je iziskivalo više vremena i troškova od predviđenih u početku.Članovi i simpatizeri Udruge sav su fizički posao odradili volonterski. Novac za materijalne troškove uređenja prostora i proslave otkrivanja spomenika uglavnom smo priskrbili djeca i ja. Bistu je financirala županija u čemu se poprilično založio ravnatelj škole Marijo Karin. Potpora je bio i tadašnji načelnik Mario Ujević, a kamen za novi postament donirala je kamenoklesarska radionica s Novaka. Kameno poprsje izradio je mladi akademski kipar Stipan

Meni su osobito pri srcu aktivnosti s djecom, a naj-više literarna radionica iz koje je nastala slikovnica Nevolje u Tinogradu.

Vrijedno se osvrnuti i na manifestaciju „Kul-turno ljeto u Krivodolu“ tijekom koje su se na osobit način profilirale dvije večeri „Susret pje-snika“ i „Dičiji dernek“.Neki od naših stalnih gostiju na susretu okitili su se u međuvremenu najvrjednijim pjesnič-kim nagradama.

U Krivodolu, jednom od mjesta (sela) podbapske općine, od 2010. godine postoji KUU „Ujević“. O aktivnostima spomenute Udruge, posebice o znanstveno-stručnim savjetovanjima, podosta se pisalo u javnim glasilima. No, da bismo čitateljima potpunije predstavili njezin cjelokupni rad, za razgovor smo zamolili Vesnu Ujević, predsjednicu Udruge.

Kujundžić, a odabran je prvenstveno zbog želje da pomognemo mladom umjetniku koji tek starta, osim toga surađivao je s Udrugom i vodio likovne radionice za djecu.

Drugi popularni projekt bio je tisak knjige fra Vjeke Vrčića „Fra Vjekin vijek“, do sada i najskuplji. Fra Vjekine tekstove iz Imotske krajine odabrao je i pripremio Bože Ujević, a Ante Lončar je knjigu vrhunski grafički uredio. Knjiga je tiskana u čast fra Vjekina ulaska u stotu godinu života. Na predstavljanju je bilo nekoliko stotina ljudi, krcata imotska crkva. Vedran Mlikota je tom prilikom doputovao iz Zagreba kako bi sudjelovao u programu. Jedan svećenik, koji se inače bavi izdavaštvom, nedavno mi je rekao da smo tom knjigom fra Vjeki podigli spomenik.

Osim spomenutih projekata, odrađeno je još dosta toga, ne manje značajnog iako slabije promoviranog. Prva zajednička aktivnost bila je uređenje trga podno kapele sv. Mihovila u Gornjim Ujevićima. Tu se napravilo puno posla isključivo zalaganjem i o trošku stanovnika sela. Zapušteni prostor je kultiviran, postavljena je Tinova skulptura, rad Ljubomira Žužula. Dobili smo prekrasno mjesto za održavanje pjesničkih večeri i sličnih sadržaja. Time su vlasnici okolnih polusrušenih starih kuća potaknuti na obnavljanje zapuštene djedovine, a to staro jezgro sela proglašeno je zaštićenom kulturnom baštinom.

35

Koji su sadašnji ili pak budući projekti, zamisli u radu Udruge?

Osim redovitih, a to su Znanstveno-stručno savjetovanje „Kulturno naslijeđe Ujević“ pod voditeljskom palicom dr. sc. Darka Ujevića svako druge godine i Kulturno ljeto koje organiziramo svake godine u tijeku je provedba projekta „Poučna staza Tinovo hodočašće po Zagori“, taj projekt će potrajati još neko vrijeme.

U vezi s publi-kacijama stručnim sav je tovan j ima “Kulturno naslije-đe Ujević“, važ-no je napomenuti kako je nedavno Hrvatski nacional-ni centar, ISSN ured (International Standard Serial Number - među-narodni standar-dni broj serijske publikacije) uvrstio Zbornik radova u međunarodni upi-snik.

S večeri pjesnika

Čuli smo za Vaše brojne plemenite akcije. Štoviše, dobili ste 2010. nagradu Osoba godine Imotske krajine… Biste li izdvojili onu koja Vam je najviše uvećala radost?

Sa svojom molitvenom zajednicom Božanskog milosrđa svake nedjelje posjećujem dom za stare i nemoćne u Runoviću. U domu imam svoju posebnu prijateljicu Ivu, a jedan mladi čovjek koji je, nažalost, preminuo prije dva mjeseca bio je moja posebna radost, radost mi je što sam ga upoznala. Trideset godina života je proveo potpuno oduzet. Mogao je jedino pokretati glavu, ali koja je duhovna snaga, koji nebeski mir bio u njemu, ne da se opisati, nedostaje mi, ali me veseli što imam svog zagovornika u nebu.

Vesna, iskreno Vam zahvaljujemo na razgovoru sa željom da Vam se u daljnjem radu ispune sva očekivanja.

Radimo i na projektu Riječju i slikom kroz zavičaj u suradnji s osnovnim školama s područja Imotske krajine. Ovaj projekt se rodio iz literarne radionice i slikovnice „Nevolje u Tinogradu“. I on će potrajati još najmanje dvije godine.

Imate li čiju podršku i pomoć u radu, neke darovatelje?

Ako ne računam papirologiju, čija je kompliciranost i količina teško breme za rad malih udruga, pomoć, podrška i darovatelji su onaj teži dio cijele priče. Dok je trajao prvi zanos, pomoći i podrške je bilo više, i to one moralne i fizičke. S vremenom, kad splasne entuzijazam, splasne i volja za angažmanom pa kao što obično biva knjiga spadne na dva-tri slova. Novca je malo, a posla puno tako da je volonterski angažman presudan za ostanak Udruge. Zadnja tri Znanstveno-stručna savjetovanja većim dijelom su financirana sredstavima Ministarstva obrazovanja i sporta, za ostalo se snalazimo. U drugim projektima mali dio pokriva županija, dio naši redoviti sponzori Nikša Bašić, Centić d.o.o. i TZ Imotski, moram tu pridodati i sebe. Od prilike do prilike pojave se i povremeni sponzori. Najvećim dijelom se pokrivamo iz proračuna općine Podbablje s tim da je u 2018. općina u proračunu predvidjela skoro četiri puta veća sredstva za Udrugu u odnosu na dosadašnje godine. Veći dio tih sredstava je namijenjen dovršetku prve faze Poučne staze. S obzirom na to da sam uključena u razne aktivnosti izvan Udruge, često dođe „do razmijene dobara“, što podrazumijeva razmjenjivanje usluga među nama koji se bavimo kulturom.

Ploča "Poučne staze..." na Lovreću

36

Naša je zavičajna usmena baština, i u prozi (poslovice, zagonetke, legende, anegdote...) i u stihu (epske pjesme, lirske pjesme, brojalice, rugalice...) uistinu raznovrsna i bogata. Brojni su kazivani ili pjevani oblici, nasreću, zapisani, a najzastupljeniju vrstu: lirski dvostih ili gangu prigodice susrećemo još u živoj izvedbi!

Budući da je njegovanje i očuvanje zavičajne baštine jedno od poslanja naše škole, a zadnje spomenuti oblik zavičajnog višeglasnog pjevanja ženskih i muških skupina, zbog stubokom izmijenjenih socijalnih i demografskih okolnosti, neumitno iščezava, naše će glasilo u došastim brojevima donositi prikupljene dvostihe s upisnog područja naše škole, odnosno cijele podbabske općine.

Zašto?U srpnju iduće godine bit će puno desetljeće kako je Ministarstvo kulture gangu proglasilo

nematerijalnom kulturnom baštinom Republike Hrvatske, stoga neka naši zapisi, osim očuvanja nacionalnog i kulturnog identiteta, budu znakom zahvale svim dosadašnjim pregaocima njezina očuvanja te naš doprinos u zajedničkom nastojanju da se omiljeni zavičajni dvostih poput klapskog pjevanja, ojkanja ili slavonskog bećarca čim prije nađe upisan na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine!

S obzirom na široki tematsko-motivski raspon gange i različita razvrstavanja dosadašnjih prikupljača, mi objelodanjene zbog njihova nevelikog broja tek navodimo prema mjestu zapisivanja, odnosno kazivanja.

LOKVIČKA GANGA

Grlo moje, da si malo jače,Natralo bi divojku da plače.

Mala moja, anđele krilati,Voliš li me da je meni znati.

Da si, mala, kolik zrno prosa,Uvik bi te u džepiću nosa.

Mala moja, zubi ti se sjajuKo kopita konjska u vršaju.

Ja sam sanja, draga, da te boli,Ne daj, Bože, da se san iskoli.

Maloj mojoj usko žesno stoji,Ja joj kažem: - Široko ne kroji!

Jedna mala svidila se meni,Crne kose, obraza rumeni.

Više mi je poljubaca dalaNego majci kad je bila mala.

Bećar nije ko imade para,Već je bećar ko divojke vara.

Garavušo, je l' te majka tuklaKad si joj se u zoru dovukla?

Kazivao (19. svibnja 2018.) Tomislav Smoljko (r.1956.)

DRUMLJANSKA GANGA

Svak me pita odakle si, dijete,Ja Drumljanka od glave do pete.

Selo moje sve je na okuke,U njemu su cure ko jabuke.

Ja brđanka i u brdo ne bi,U Poljica sutra dovečer bi.

U Poljicin dva derneka glavna,Sveta Ana i Gospa od Zdravlja.

Sveta Ana nasri polja ravna,Daj mi, Gospe, otamo jarana.

Udat ću se i majka me sprema,Podno tebe, Gospe od Karmena.

Mila majko, robu mi naćići,Roba će mi priko Druma ići.

Majko moja, ne budi žalosna,Udat ću se, velika je Bosna.

Sveta Kato, što si na dno Gruda,Sačuvaj me manita i luda.

Sveta Kato, pribit ću ti nogu,Ajde brže, čekat te ne mogu.

Poljubi me, pa opet uzdane,Dobro ti mi omilili, nane!

Znaš li, majko, što nisam rumena,Žuta pura, kapula zelena.

Ja u crkvu na velika vrata,Svi su momci, nema moga zlata.

ZWWWWWWWWWWWWWWWWWWU

ZAVIČAJNA USMENOKNJIŽEVNA BAŠTINA

37

Majko moja, uzbrdo ne mogu,Traverca mi naresla na drobu.

Oči moje ko trnova boba,Jadan dragi za njima do groba.

Oči moje užegle bi sviću,Kamal' ne bi srce u mladiću.

Imam diku, ne dam selu znaka,Od kuće mi tri-četiri koraka.

Više valja poljubac u zoruNego vijećnik u našem odboru.

Imocke su obolile dameKomušajuć jasenove grane.

Ja sam bila prva pivačica,Sad ne mogu, spopala me dica.

Kazivala (20. svibnja 2018.) Iva Vujević, domaćica (r. 1925.)

Grm se mane, velika mi vrića,Doša dragi, to je moja srića.

Oj, ljubavi, šta si napravila,Sedam si me kila smršavila.

Nisam ti se virovala, Bože,I drag momak omrzniti može.

Ljubi, mali, usta ti otpala,Meni nije ljubav dodijala.

Prsten, vera – oboje se daje,Hvala, dragi, nisam za udaje.

Kiša pada, oblaci se legu,Kune mala mene i kolegu.

Dođi, mali, ne vodi kolegu,Lip kolega, zavolit ću njega.

Udat ću se, Bože mi pomozi,Za onoga što auto vozi.

Udaju me, a ja ne znam za to,Pitat ću ji koje mi je zlato.

Kad se dragi iz vojnice vrati,Onda ću se ja nevistom zvati.

Moj dragane, da li je mogućeDa me tvoji ne vole kod kuće?!

Kazivala (20. svibnja 2018.) Milenka Vujević,domaćica (r. 1944.)

GRUBINSKA GANGA

Neću Druma, neću Begovine,Mene srce veže u Grubine.

Sveti Ante, što si na Vinjanin,Daj ti zdravlje našin Grubinjanin.

Sveti Ante, rekla sam ti doći,Od momaka nisam mogla proći.

Sinjska rera, imotsko pivanje,To je moje male milovanje.

O, Grubine, valja mi vas slikat,Ne mogu vas zaboravit nikad.

Kad zapivam ja i moj kolega,Digla bi se da je s majkom legla.

Kad zapivam ja i moja baba,Sva se trese Bobanova draga.

Biokovo Zavelimu priti,Zavelime, kad ćeš okopniti!

Nije moja draga zaplakala,Dok mi kufer nije spakovala.

Pivac piva, nestala je koka,Ukrala je dva zelena oka.

Grlo moje, da ti je kolača,Ne bi bilo boljega pjevača.

Misli Mara od rastova panja,Eto Mate, bit će milovanja.

Ja na silo, legla moja Kata,Šibicon mi zapričila vrata.

Mala mi se svidila materi,Staroj ženi, kako neće meni!

Sačekaj me na stanici, seko,Petsto dana, to nije daleko.

Mene moja svitovala braća,Nemoj, sejo, koga vojska vraća.

Moj dragane, ime ti je Ante,Služi vojsku, udat ću se za te.

Oj, Kraljice sa Kamena Mosta,Ljubilo te Imoćana dosta.

Kad u Lici zapivaju pivci,Misle cure da su Dalmatinci.

38

S osobitom zahvalom navodimo imena autografista, odnosno kazivač(ic)a predstavljenih ganga. Jednako tako veliku zahvalu upućujemo i Anti Livajiću, prof., koji nam je priskrbio zapise lokvičke i drumljanske gange te Ivani Ujević-Dobrić za svojedobni zapis krivodolskih dvostiha.

Zbogom, majko, i pozdravi ćaću,Neću kući, dobio sam plaću.

Od Imotskog pa do Svete Kate,Sve poljubi Imoćanac Mate.

Ja u Cistu, Cista na Lovreću,Mala kaže: - Ja za tebe neću!

Autograf (2. lipnja 2018.) Ante Vuković Rigeta, (r. 1959.)

KRIVODOLSKA GANGA

Krivodolska omili mi Strana,Ne bi Strana da nije dragana.

Krivodole u velikoj doli,Za tebom me moje srce boli.

Moj dragane, pisala bi tebiVagun karte doteka mi ne bi.

Daj mi, Gospe, šta od tebe želin,Lipa momka da mu se veselin.

Niku večer sanjalo se meniDa te ljubin, cvitu moj rumeni.

Ljubi, mali, koju možeš prija,Mene svoju ne možeš od grija.

Ljubi, mali, koju možeš lašnje,Mene svoju ostavi za kašnje.

Ljubi, mali, koja ti se dade,Koja ne da, ona je čeljade.

Kad mi mali dođe u po noći,Četiri su mu đavla u pomoći.

Mene mali izaziva vankaU potpletin da ne čuje majka.

Moj se mali uvelike meće,Koju pita, nijedna ga neće.

Moj se mali politikon diči,Privarin ga ja u svakoj riči.

Moj kolega, oba li smo jadna,Tvoja luda, a moja je gadna.

Moj dragane, kad pogledan u te,Crveni mi obrazi požute.

Kad se vole dva rumena cvita,Džaba govor ciloga je svita.

Jadi moji, u šta se zavrzoValja mi se udavati brzo.

Moj se mali okastio ženit,A mater mu ne da ni apelit.

Bi me mali, ma mu ne da majka,Đava mu je odnijo do mraka.

Sinoć doša da bi me umaka,Ma je bijo slabi opanaka.

Svekrvice, čuvaj me se doma,Eto mene ko nebeskog groma.

Šćuca mi se, spominje me neko,Ko me voli, taj je nadaleko.

Kako ću se veseliti litu,Moja ljubav u tuđemu svitu.

Kazivala (tijekom 1993.) Ana Ujević (r. 1914.)

Poljičani u igri šijavice (lipanj 1958.): drugi lijevo je Ante Žarković "Čulin", treći Vlatko Livajić Barišin; sasvim desno Pere Livajić "Špica", a prvi lijevo vjerojatno Pere Runac "Šavo".

Šijavica je, kažu, posestrima gangi

ZWWWWWWWWWWWWWWWWWWU

ZWWWWWWWWWWWWWWWWWWU

39

POLJICAO 85. obljetnici rođenja i 15. obljetnici smrti

Mladena Kljenka, književnika1

Znano je da su Poljica župno središte od 1747. godine, a u svetoanskom krugu poljičke crkve još su dva sela: Ivanbegovina i Krivodol te djelomično Šumet. Prve zapise Poljica iščitavamo iz turskih deftera (katastarskih poreznih popisa). U onom iz 1585. godine, dakle stoljeće i godinu prije nego se donedavno prvi spomen navodio, u kazi (osnovna administrativna jedinica u Osmanskom Carstvu, kadiluk) Mostar i Imocki, u selu Poljica upisan je samo hajman (čovjek koji živi pod šatorom, nomad) Jako Pribilov! Je li to kakav negdašnji Pribisalić iz Krstatica pasao svoje stado po poljičkim docima i za to svijetlome caru plaćao naknadu za filuriju od 150 akči ili mu je turski zulum dozlogrdio da svoj nomadski „bivak“ premjesti na sigurnije pribježište s one južne strane Osoja, teško nam je sad potvrdno odgovoriti. Mi, nakon puno godina: više od četiri stoljeća, dolazimo iz Krivodola koji je stanovito vrijeme s Poljicima dijelio ime župe a zavazda još puno toga: školu, poštu… i svagdanju upućenost kroz brojne ljudske i obiteljske sveze. Ljubav je, eto, htjela da danas nema krivodolskog zaselka u koji, sa svatovskom pjesmom i veseljem uz dobrodošlicu buklije, nije koja Poljičanka dovedena. Jednako tako, nema krivodolskog prezimena da ga mlada s blagoslovom na oltaru nije poljičkim zamijenila!

1Rođen 1933. u Poljicima. Studirao u Zagrebu, pravnik po struci. No, radio je i kao novinar. Uređivao časopis-smotru Prisutnosti. Pisao je za Studentski list, Narodni list, Vjesnik i Večernji list. Bio je članom Društva hrvatskih književnika. Svoju je književnost zasnivao na doživljaju svetog, po čemu je bio jednim od rijetkih suvremenika hrvatskih pjesnika.

Knjige: Danak, proza (1967.), Kažnjena kula, proza (1971.), Zagora ozarena, pripovijetke (1973, Zavjet, proza (1999.), Smrtonosan ljetopis (2004.). U suradnji s akademskim slikarom Vasilijem Jordanom objavio je književno-grafičku mapu “Kolijevka” (1991.) te književno-grafičku mapu “Vestigia Cordis: Elegije” (2002.) u suradnji s akademskim umjetnikom Krunom Bošnjakom.

U smotrama je tiskao cikluse proza: Književna kula (1957.), Četiri apostola (1958.), Emotha (1964.) i Ljetopis (1966.).Pokopan je na Mirogoju, zagrebačkom groblju.

Tamo, tamo… u Poljica idemo

Na polasku se pitamo otkuda im u pohod doći: odlučismo novoproširenim putem, cestom i krenuti od zapada k istoku. Onaj najkraći, i puno uži, davni put (sada dijelom novouređen) ispod Strane, kroz Torine i preko Runjave glavice, ugradili smo u dubinu pamćenja.

Uostalom svejedno, jer kako napisa Mladen: s koje god strane došao, uvijek te dočekuje prisna pitomost doline… Dolinu smo prvo svisoka pogledali - s Velike đirade…

Iza nas Poljica, u sredini polja: naša Ana, naša Sveta Ana!

U Ćelića gaju poodavno se ne igra krivodolskopoljičko kolo…

TAMO, TAMO DA PUTUJEM…

40

Svećenik i povjesničar fra Vjeko Vrčić zapisa da su Gudelji staro imotsko pleme nastalo od Radića, da im je matica u Krstaticama odakle su se neki odselili u Gornje Podbablje, pa se odatle spustiše u Zmijavce, a drugi su se, veli, nastanili u Poljicima. Pri diobi zemlje 1725. godine Mate Gudelj sa sedmero čeljadi dobio je osam mjera zemlje, a Martin Gudelj s 10 čeljadi 1 mjeru zemlje te drugi Mate Gudelj sa šest čeljadi 1 mjeru zemlje.

Želja da sve vidimo razvlači nam poslijepodne… Susreli smo Ivanku Slivnjanku (r. Prgomet) iz

obitelji Cikotića, vrsnih majstora kamena. Uostalom, Milan je klesao i spomenike.

Ivanka u poslovima krečenja

Unatoč poslu, susretljiva u priči, i savjetu - u Boga je veliko milosrđe - pokazala nam je put do spomen-ploče poginulog junaka Domovinskog rata Miroslava Migija Gudelja Velage. A junaštvo pripadnika Tigrova krasila lirska duša: prigodom ekshumacije u džepu njegove uniforme nađena je pjesma pred smrt napisana: „... Ne tuguj mi, moj Ivane, / moj Josipe... / moj Mladene, ja ostavljam zavjet svima/ ... Hrvatska je naša nada...“. Moglo je biti drukčije, a nije: danas nitko od njegovih najbližih više nije među živima (ni otac, ni majka, ni spomenuta neoženjena braća).

Ostali smo na trenutak s Migijem u željama

Prije negoli smo krenuli kroz poljca i zaselke, znali smo da nam je o povijesnim, i inim, poljičkim činjenicama najuputnije čuti od Anđelka Gudelja, bivšeg učitelja i svojedobnog ravnatelja naše škole, osobu koja je Kolajnu tehnički i sadržajno bogatio od prvih brojeva do odlaska u mirovinu (19. broj). Ukratko, jednog od upućenijih o poljičkoj župnoj prošlosti i sadašnjosti. Dašto, svesrdno nam je pomogao i ne samo to: iz obiteljskog arhiva dao nam je 30-ak prijepolustoljetnih fotografija da „putopis“ upotpunimo!

Đelo ispred svojih Poljica

Saznadosmo tako da Poljicima ime dade više manjih polja: Gornje polje čija je granica s ostatkom Poljica put Kančice – Skakina vláka pa do ceste Grubine - Zagvozd. Od spomenute vláke do iza Livajića rupe te Vukove strane je Sridina sela, a ostatak polja prema Bilošima je Donji kraj te sjeveroistočno od navedenih je četvrto poljce, zaravan zvana Dubrava. Nekoć su je od Novaka do Antunovića činila dva zaselka: Margeta i Šušnjar, a danas s obje strane ceste novosagrađene kuće dopiru do Male gomele. To čini poljički adut (područje)!

Krenuli smo, dakle, kroz zaseoke u Gornjem polju, od Gudelja ili Gudelja Velaga. Gudelji su, prema legendi, „četiri loze od istoga ćaće: Klepići, Šopići, Plovodine i Opločine“, veli Đelo. Neki su nositelji (ne)službeno udvojili prezime.

Jedan od prvih spomena Poljica i Gudelja nalazimo i u turskom defteru iz 1701. godine. U njemu piše ovako:

Sada su carski podanici u spomenutome selu: Bože Krnić, kuća 1. Milenko Grgurov, kuća 1. Skako Nikola, kuća 1. Drugi Nikola, Krnić, kuća 1., Zević (?) Petre, kuća 1. Nastanjen na svom mjestu. Ukupno kuća – 5.

Postaja našoj molitvi i zasnov našoj radosti

Na putu do nje zaustavili se uz kapelu koju je 1894. sgradio Petar Domljan, seoski glavar, u čast sv. Ani, kao potvrdu vjere i nade sebi i svakom putniku-namjerniku.

Stari posjednici spomenutog sela: Husein iz Ljubuškog. Prisutan je.

Gudelj Miho. On je u Osmanskoj Državi (na muslimanskom teritoriju).

Čarić Grgur. On je umro. Njegova je zemlja napuštena.

Petre. On je umro. Ima njegova kćerka.Dure (?) Kovač. On je u Osmanskoj državi.Jakov. On je u Osmanskoj državi.Drugi Grgur Zević. On je u Osmanskoj Državi.Ivan Karaduz (?) On je u Osmanskoj Državi.Marko Čulina. On je u Osmanskoj Državi.Križan. On je u Osmanskoj Državi.Stipan Lučić. On je u Osmanskoj Državi.Druge zemlje bez posjednika nema.

41

Pri Osoju, brdu, opet su Gudelji. Vera, r. Lozo, želi nas ugostiti, ali oblaci puni kiše prijete i žurimo dalje kroz Skakiće (Skake)...

Jednom davno u defteru (1701.) bi prvi upisan Nikola, u Zemljišniku (1726.) Grgo (sa 16 čeljadi), u Stanju duša iz 1739. Križan, pa u Stanju duša iz 1806. Ivan i Jozip, sinovi, pok. Križana, starešinā u kući svojoj, i Križan sin Jozipov…

Grgo i Križan danas nemaju imenjaka… a i kuću starinsku, možda, im je ovaj bršljan preoteo!

Iza Gudelja su Lozići. Doselili u 17. st. i razdvojili Gudelje. Negdašnji Lozići danas nose kraće prezime. Nose i oni valjano ime majstora kamena. I još puno toga o njima ide uz ovu priču. Nju ćemo ostaviti za drugi put, samo ćemo navesti jedno ime iz vremena kad je Domovina trebala slobodu: Rajko! Duša mu u raju počivala…

Dočekao nas je Marko, prijatelj iz razreda. I on će s nama, pokazat će nam put i čudnu kamenu glavu ispred svoje kuće.

Ne treba vremenu puno da pokaže nevolju, da zatre dobro i ljepotu!

Ili će prije biti, ufamo se, da im krošnjata kostela pred kućom ka(l)drmani obor natkriljuje.

izrađenu bucalu. Žeđamo ga vidjeti, ali nam sada vrijeme i oblaci kišom prijete, požuruju nas... Drugi ćemo put - ima u Boga dana!

Iz Skakića se spuštamo u Potok, u Domljane, staro imotsko pleme. Prvi Domljan (Domjanović) iz Slivna za Kandijskog rata (u 17. st.) odselilo se u Podgoru... Zadržali se u Kotištini, podbiokovskom naselju iznad Makarske, pa se, prema predaji, Domljan kao majstor zidar vratio, ne na staro ognjište u Slivno, već u Poljica dok se gradila stara crkva. Priženio Kljenkušu… Pri diobi zemljišta 1726. Nikola s 12 čeljadi dobi 12 mjera zemlje... Danas ih više nema. Posljednji, ili pak zadnji, bio je Slavko, a u poljičkoj Knjizi umrlih godinu smrti prvoupisanog Nikole Domljana tijekom dva i po stoljeća vrijeme je na rubnom dijelu lista pozobalo, pa ćemo teško doznati godinu smrti.

Među poljičkim zidarima najvrsniji su bili, kako Đelo veli, Skakići: Čvrsto, Ivan Puco, Mate Lukin, Ivan Pašalić... Spomenike su klesali. I o čatrnji u Skakića Đelo nam je pričao. Zapravo, umjetnički dopadljivo

No, znamo da mu je unuk Nikola, sin pk. Ante i Vide, 10. srpnja 1779. krizman, a kum mu bijaše Ivan Ujević. Njegov će unuk Nikola oženiti Ujevušu, a prapraunuk Žarko biti 1. predsjednik Hrvatskog sabora (predsjednik prvog saziva Sabora RH (tada Sabor Republike Hrvatske, 30. 5. 1990. – 2. 8. 1992.).(Usputno, podosta je još Poljičana u prijestolnici Hrvata.)

Kuća Domljanovih - hoće li itko sjesti u hlad, pod istu odrnu, i iščekivati dolazak

Kroz Potok put nas dovodi na Kančice, raskrižje... Nalijevo put vodi u Ćeliće, na prometnicu Grubine - Zagvozd. Njima ćemo u pohode iduće godine. Nije sve u jednom danu!

Mi krenusno nadesno, prema Runcima, put Vukove strane. Otprije dva-tri desetljeća i Ćelići zašli prema Runcima. Na trenutak smo zastali: s čekićem u ruci Josip Ćelić, zidarev sin.

Ispred Josipa kamen se bijeli ko mana nebeska

42

Ispred škole oživljujemo sjećanja…

Prva je (privatna) škola počela radom 1874., a državna, otvorena 14. veljače 1876., bila je šesta u Krajini. U početku, kako je to već bivalo, radila je po privatnim kućama dok se nije skrasila u Domljanovoj koja je u međuvremenu porušena, a na njenom mjestu izgrađena nova i veća zgrada.

Do 16. veljače 1906. pohađala ju i krivodolska, a do 4. prosinca 1926. i ivanbegovanska djeca. Bilo tada djece ko u priči – na priliku 1892. mješovitu je učionu bilo obvezno pohađati 118 dječaka i 124 djevojčice.

Od 1959. postaje područnom školom sadašnje OŠ „Tin Ujević“ u Krivodolu. Uza zgradu, na podgradnom zidu malonogometnoga igrališta, naslikan mural s trojicom palih branitelja u Domovinskom ratu i natpisom: Poljička majka tri je sina dala, malo je samo da vam kažemo hvala

Nećemo, eto, proći kroz selo kamenoklesara i zidara a da majstora kamena nismo vidjeli!

Pamtimo Đelovu „podjelu“ Poljica: "Sredinu sela čine: Runci, Ujevići rečeni Bakote, Kljenki, Zui(j)ći i Đuka. Negdašnji Aljetak je izumrlo prezime, Liva(j)ić, Žarković, Liva(j)ić Vuk, a na Đukinu su brigu: Đuka, Šušnjar, Margeta rečeni Ćavar, a nasred poljca crkva je sv. Ane! Oko nje šamatorje.

Iz knjige mrtvih što se čita u njezinoj crkvi, vjerom u nju, postaje knjigom živih, zapisa Mladen. I don Luka Zuić (kurat) 1747., dneva 30. marča, u Knjigu mrtvih zapisa Juru Kljenka (od godišta 82), a u matici rođenih i krštenih Go. Go. (Godišta Gospodinovi) 1752. dneva 20. miseca veljače… karsti dite od zakoniti zaručnika Matija (Mate) Aljetka i Jeline .. rođeno na 14. istoga, dobi ime Matij (Mate), a kum bi Gargo, sin pk. Jure Kljenka…

Fra Vjeko navodi da su Kljenki, kako ih domaći svijet zove, ovdje s Kljenovca još za turskog zemana došli, a mi na mrežnim stranicama nađosmo:

Prezime Kljenak u modernoj HrvatskojKljenci u Hrvatskoj su Hrvati, većim dijelom iz

okolice Imotskog. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u gradovima Imotskom i Zagrebu.

RasprostranjenostU Hrvatskoj danas živi oko 100 Kljenaka u 40

domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 80. Prisutni su u šest hrvatskih županija, u devet gradova i šest manjih naselja, najviše u Poljicima u okolici Imotskog (25), Zagrebu (20), Slavonskom Brodu (15), Podstrani u okolici Solina (15) te u Splitu (<10).

Izvan HrvatskePrezime Kljenak prisutno je u 6 država na tri

kontinenta.Posvuda nam prizori mame pogled: naoko i onako!

Kuće kao povijesna čitanka – iz njih iščitavamo vrijeme prošlo i sadašnje

je don Luka Zuić, prvi pastir svetoanske župe, brižljivo unosio sve podatke o svojemu „stadu“,rodit će se 1929. prezimenjak Kruno, „dobri (i svestrani) duh imotske kulture“, (umro 2009.) koji je između ostaloga proučavao i imotska prezimena, posebice župna, te nam uz popis svih prezimena u amanet ostavio i porodične nadimke! Jedno su od njih i Bakote. Držimo da će zanimljivo biti odgonetavanje podrijetla. Svakako teže nego što ga ostavi davni susjed Aljetak u mikrotoponimu Ljetkuša.

Nemamo vremena „zaviriti“ u Runce, Zujiće i Ujeviće (Bakote). Uza to, valja nam do sljedećeg dolaska razriješiti dvojbu: jesu li Bakote tek prišivak ili su, po svemu se čini, zamrlo prezime čiji su trag ostavili u rodbinskoj svezi s Ujevićima. Naime, kako

Na stepenicama – puno ih ima… do na

kraj života!

43

Produžujemo do crkve sv. Ane, poljičke, i naše, nebeske zaštitnice. Nema pouzdanih podataka kad je izgrađena, ali svakako prije izdvajanja iz župe Podbablje (1747.). U kasnijim će godinama biti proširivana, dograđen zvonik…

Blagdan sv. Ane dolazi nakon što žetva završi (26. srpnja), a dan su joj najavljivala zvona svetačka i svitnjaci. Veliki! I velika bi nam trebala reportaža da se opišu oni koji su hrlili u ovu dolinu o njezinu danu i molitvama dojavljivali svoje približavanje, o galentarina, lednonošama s Biokove, mirisnim jabukama s juga i s pitomih strana… o derneku i negdašnjem običaju utkanu u gangu:

Curina me zagrlila rukaNa derneku za kilo jabuka!

Negdašnji poljički svitnjaci uoči svetoanskog blagdana

Sv. Ana bijaše bila i u ispraćaju mrtvih: ne da ih zauvijek

preda grobu i nestanku, nego da zasvjedoči živodajnu

neporecivost vijesti.

Mi ispred crkve sv. Ane

Nagomilali se oblaci i krupne kišne kapi otvaraju nam kišobrane… Pomislili smo da će naše današnje putešestvje biti prekinuto. Žarkovići Livajići sačekat će nas doiduće godine.

No, ne možemo sad ne spomenuti istaknute enigmate i marljive prosvjetne radnike sklone pisanoj riječi:

Zdravka Žarkovića Capera i Marka Livajića te Markova sinovca Antu, branitelja poginulog u jesen 1991. u obrani Vukovara… U misli nam nadolaze stihovi: Vukovar je Lijepa Naša…

U miru sad počivaj, Ante, ratniče!Domalo smo svjedočili staroj poslovičnoj istini:

uvijek iza kiše dolazi sunce. Zateklo nas je na Đukinu brigu. Već mu navedosmo prezimena.

Najrjeđe od njih (Đuka, Djuka), po kojem brijeg i dobi ime, prisutno je samo u tri hrvatska naselja: Zagrebu, Makarskoj i u Poljicima. Prema predaji, napisa fra Vjeko, Đuke su najstarije poljičko pleme… a Đelo dodao da je 1929. don Mijo Rubić dao izgraditi bočne oltare u crkvi Presvetog Srca Isusova i Blažene Djevice Marije od betona i drva. Radili su ih, između ostalih, Ante Đuka i Mate Šušnjar, a oslikao ih Nikodem Đuka.

Na vrhu lista u Knjizi vjenčanih nedostaje godina i nadnevak s vjenčanja prvoga Đuke: Dujma sina pok. Marka koji uzima Mandu, kćer Martina Gudelja, a svidoči Mio, sin pok. Marka Runca ove župe… (No, dade se zaključiti da je svadbeni čin bio između 2. studenoga 1750. i 10. siječnja 1751. godine!)

Na vrhu Đukina briga kamene kuće i crveni kukurijeci

Nastavljamo put Donjeg kraja. Prolazimo ispod župnikove kuće i kapele Gospe od Zdravlja…

Župna kuća 60-ih godina

Donji kraj, iza popove kuće, počinje s Matkovićima. Slijedi Ćerluka (jedna kuća Ćerluk(ić)a), Lu(j)etić ili Lu(j)eta, Kujundžić Lujan, negdašnji Pekić sad je Peko, Peko Lončar, nanovo Ćerluka, Lovrić, novopridošli Drviš i Biloš.

O-ho, da nas víle nose, ne bismo sve danas obišli. Izgovor opet nalazimo u budućim danima, stoga idemo barem do na kraj sela, u Biloše.

U Kujundžića Lujana zaustavlja nas izgledna kamena kuća i godina ukresana na zaglavnom kamenu ponad praga. Emilio, vlasnik, priopćava kako je kuću po povratku iz Amerike djed sagradio. Otvara konobu da uočimo dio ljepote…

44

Sve će ovo blago Dalibor u novu, upravo dogotovljenu, kuću prenijeti – „oplemeniti“ je etno zbirkom! No, nije tu priči kraj. Ima Dalibor za nas još jedno iznenađenje. Nazvat će prijatelja iz Lovrića. Tamo nam valja ići pogledati…

Uto evo Dalibora, kolege rodom iz Biloša. Kad je čuo što hoćemo, susretljiv u svemu, zdušno je prihvatio ulogu vodiča…

Odmah na um nadođe narodna mudrost kako valja razlikovati mjesta i po dobroti ljudi, a ne samo po pitomosti. Razdragano gledamo uređeno malonogometno igralište. Trenutno je prazno… Nema još toliko djece koliko će ih nade donijeti.

Na kraju zaselka, na zavoju puta, okrenuta suncu i Osoju, kapela koju Biloši izgradiše 1920. u čast sv. Anti, i sebi na

ponos.

Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 160, pa se njihov broj udvostručio. Prisutni su u većini hrvatskih županija, u 27 gradova i 18 manjih naselja, najviše Poljicima u okolici Imotskog (90), Zagrebu (70), Splitu (50), Makarskoj (40) te u Osijeku (15). No, da parafraziramo Tina: Jedan je nama koliko stotinu drugih! On, Dalibor, prvo nas vodi u kuću na čašicu razgovora i pića, pa u potkrovlje svoje stare kuće. Nema šta nema od uporabnih predmeta: i šumpreša (glačala), i burila, i petrolejki, i srpova, i kosirića; torba, torbica, arara, sukn(j)eni bičava… puna je skrinja. Na stolu hrpa starog novca… No, za neke stvari, kako kaže, novca nema da im vrijednost plate.

Radosne misli i sjećanja dopunjuje nam Mladenka, njegova supruga, upravo s posla pristigla.

Da je ruku koliko je alata Evo alata za zanatlije: tišljera, kolara, zidara…

Nije li ovo Nušina singerica?!

Nož iz nekog rata, iz „mračnih“ stoljeća

MišolovkaVrijeme tkaje život i običaje

U Stanju duša župe Podbablje (1739.) u Petra i Mate Biloša po osmero je čeljadi. No, u poljičkim župnim maticama susrećemo i Karniće Biloše: "Godišta Gos: 1767 marča (ožujka) 4. Jura Karnić rečeni Biloš… dušu Bogu pridade.“ Jedan drugi Jure, onaj pk. Ivana i Klare Bilošević, kako 11. srpnja 1779. zapisa biskupov pisar, bi krizman, a kum mu bijaše Mijo Šućur.

Tridesetak god. poslije (1806.) u Stanju duša sedam je obitelji Biloša sa 37 članova, a danas, kako stoji na mrežnim stranicama, u Hrvatskoj živi oko 320 Biloša u 130 domaćinstava.

Neumorni fra Vjeko u podrobnom opisu poljičkih prezimena navodi kako se u župnim knjigama Poljica patronimsko prezime Lovrić prvi put navodi 1792.

Očito je previdio i svoje podatke jer je u Zemljišniku iz 1725., (zapravo 12. svibnja 1726.) naveo Pavla Lovrića (sa šestero čeljadi) te u Stanju duša župe Podbablje 1739. nanovo spominje Pavla s osmero osoba u obitelji.

Mogli bismo, dakle, reći da „i dobra u junaka / drijemne katkad ruka hrabra“ jer 1751. godine

45

(dneva 10. sičnja) don Luka Zuić naviješta ženidbu Stipana, sina Pavla Lovrića ove župe, s Klarom, kćeri Šimuna Radelića župe prološke… a 1753. godine dana 11. lipnja fra Frano Grančić krsti dijete (rođeno 7. istoga mjeseca) od zakonitih zaručnika Mate i Cvite Lovrić. Krštenik dobi ime Ante, a kum bi Pava, sin Luke Kujundžića. Iste godine (1753.) na 26. kolovoza fra Frano krsti dijete već spomenutih Stipana i Klare Lovrić rođeno 25. kolovoza. Nadjenuše mu ime Domnus: Dujam (Dominik, Dominko, Nediljko), kum bi Križan, sin Ivana Kujundžića…

Pola stoljeća poslije u Stanju duša, tada šezdesetogodišnji don Andrija Matković, župnik, Godišta Gospodinovi 1806 dan 15 miseca studenoga navodi tek jednu obitelj (doslovno):

Jure sin pok. Mate Lovrića, starešina u kući svojoj od godišta – 68

Manda žena njegova a ćer pok. Jure Biloša od godišta – 52

Ivan sin njiov od godišta – 17Marko sin njiov od godišta – 16Lucija ćer njiova od godišta – 19

Dva stoljeća poslije priču o poljičkom prezimenu Lovrić upotpunit će, i svijetom pronositi, majstor Mario, jedan od trojice Antinih sinova. Zapravo, svi su oni zidari, samo je Mario još i meštar, da meštar – umjetnik, za drvo! Samouk!

Veselo nas prima i pokazuje: oko kuće, pa ćemo u kuću.

Što Marijeve oči vide, ruke od drva izrade: sinije, stolice, banke… Od kužine napravio etno muzej! Stid ga nije da je u kakvu velegradu.

Brojni dolaze vidjeti Marijeve rukotvorine i etno zbirku. Isto tako, više je puta predstavljen u TV emisijama, u novinama…

Upravo je sad krajem travnja u organizaciji TZ Makarska organiziran susret na kojem se htjelo pokazati kako se u Dalmaciji donedavno zabavljalo: igrala se (na bačvi) šijavica, pjevala ganga… a domaći i strani znatiželjnici imali su za tu prigodu vidjeti izložbu njegovih stolica i stolova u najkvalitetnijem drvu: hrastu, grabu, orahu, trešnji, murvi… Njegove garniture za sjedenje po cijelom su svijetu, osim na Grenlandu. No, ove će zime, kaže, i Eskimi sjediti na njegovim stolicama!

Ukratko, sve što u sebi nosi dar je neba pod kojim živi, a ono što ruke stvarateljice izrade, uzdarje su i njegov dug zavičaju.

Usputno, Lovrićevim prvim susjedima iz 1806. godine: Kati (32), kćeri Ivanice (57) i Jakova Kurevie (70) pok. Frane, domalo će se prezime utrnuti… No, Svevišnji kao suvlasnik naših sudbina doveo je u Lovriće novu obitelj - Drviš, iz Makarske! Doduše, Drviš i nije Makaranin jer mu je žena Bilošuša.

Bilo bi zgodno navratiti u Rege, gostonicu na glasu, pravo svratište za balotaše i kartaše iz cijele župe, ali bismo radije vidjeli „kamene spavače“ na polju i spilju

Oko kuće: kamena „stvorenja“ i stoljeće i po stara loza

Već na ulazu u selo trafostanica,

davni spomenik iskoraka u civilizaciju

Mario u kužini – etno muzeju

Mario sve radi u dosluhu s prirodom

46

Četvrto poljce, odnosno zaravan je, kako rekosmo, Dubrava. Po jezičnom postanju Dubrava se mogla i Dubrovnikom zvati: ime je dobila po bujnoj hrastovoj šumi.

Razabrati se u njoj mogu: Novak, središte u kojem susrećemo Gudelj Velagu, Lapendu, Livajića, Ujevića, Šušnjara pa put Male gomele dva zaselka, Margeta i Šušnjar, te pojedinačne kuće - obitelji: Gudelj Velaga, Kljenak, Runac i Livajić.

Nekoć i danas na Novaku

Otkup grožđa na Novaku 1963.

Sunce je nebom proputovalo i nama je vrijeme poći uz čvrstu nakanu kako ćemo se i doiduće godine vratiti.

Uistinu, obistinila se s početka teksta prekinuta Mladenova misao: … svaki dolazak je gonetanje izvornog sklada, i ne znajući to, već smo u svemu; dio te sukladnosti zemlje, neba, brijega i cvijeta!

Tekst i (nove) fotografije potpisuju članovi Literarno-novinarske grupe i Tina Bekavac, učiteljica

Zovnjaču. Silazimo strmim puteljkom…Nekad se polje kao nebo modrilo od duhana. Danas

visoke nepokošene trave, krumpirišta… i dva stećka sljemenjaka s postoljima zasjela u travu zelenu! Bio je i treći. Njega je svojedobno Marijan Lozo prenio kod popove kuće jer je tamo izglednija prilika da ga župljani vide. - O-oooh, Jakove Pribilov, - čudna nas pomisao

trgnu - i prije tebe i turskih vakata po ovim su plodnim docima neznani Poljičani nalazili sebi života… i groba!

LiteraturaAličić, S. Ahmed. 2014. Opširni katastarski popis za oblast Hercegovu iz 1585. godine. (sveska II) Sarajevo: Bobra knjiga

Gudelj – V., Anđelko. 1996. Žedan kamen na studencu, list Župe sv. Ane Poljica.120 g. škole u Poljicima 1. 22-23.

Hafizović, Fazileta. 2016. Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine. Zagreb-Saraje-vo: Orijentalni institut

Župni arhiv sv. Ane Poljica (Knjiga umrlih, Knjiga rođenih i krštenih, Knjiga vjenčanih)

Državni arhiv Zadar, Katastarski spisi Dalmacije 17. i 18. st., h 38

Nadbiskupski arhiv Split (NAS), M, 113, Status annorum Poljica 1806, br. 9

NAS, M. 67

NAS, M.105. (Visitatio 1779)

Vrčić, fra Vjeko. 1990. Plemena Imotske krajine. Imotski: Franjevački samostan Imotski

Zujić, Kruno. 1995. Prezimena i porodični nadimci u Imotskoj krajini. Imotski zbornik 3. Ur. Milan Glibota. Matica hrvatska - Ogranak Imotski. Imotski.

https://actacroatica.com/hr/surname - višekratno pristupljeno u mjesecu svibnju 2018.

47

ENGLISH CORNER

Movie recommendation

The Goonies is a 1985 american adventure comedy. A group of kids who live in the “Goon Docks” try to save their home from demolition by leading the old Spanish map they have found. The map leads them to the long-lost fortune of One-Eyed Willy, a legendary 17th-century pirate. During the entire adventure, they are chased by a family of criminals, who also want the treasure for themselves. The film is gripping, funny and full of adventures so we definitely recommend it for watching!

Jumanji is an American fantasy adventure film which talks about four teenagers who are sucked into a magical video game. The only way they can escape is to work together to finish the game. The film is really really funny and we definitely reccomend it because you will have a great time watching it!!!

Written by: Ana, Donatea, Josipa, Lorena, Lucija and Neda 7a,b

My family

Hello, my name is Roko. I’m going to tell you something about my family. So let’s get started. My dad is a really good father. He’s been a policeman for almost 25 years. He has black hair and brown eyes and he is two meters high. His hobby is playing basketball, but he can’t play it a lot because he is getting older every day. Let’s go on to my mum. She is a nurse. She has got blond hair and blue eyes. She is a great cook. She is really gentle and always has time for us. She helps me every time I need help. She is the best woman in the world. Now it’s time for my sister. She is 13. She has black hair and brown eyes. She is really strong and she loves eating pizza. She is a very good pupil and has great marks. She is boring and we argue all the time. Let’s go on to another boring sister. She is a preschooler. She has black hair and blue eyes. She is short and very lazy, of course. She is cute, but she is a little monster, too. That is something about my family. I love my family because it makes me happy.

Roko Karin, 5.a

My family

My family ia great and lovely. It has six members; my mum, dad brother , grandma, grandpa and me. My dad is the leader of the family. He is big and strong. Mother is amazing. She has straight black hair. I sometimes refuse to help her. My brother is sometimes a real nuisance, but he can be awsome. Grandma and grandpa are the oldest and they are just the best. We are an ordinary family. My brother often makes all family laugh with his jokes. I love them all and I can’t imagine a better family. Tino Kujundžić, 5.b

My family

My family is very interesting. In my family there are four members: my mum, dad, sister and me. My mum is hard- working. She has beautiful blue eyes and blond hair. She is a shop assisstant. She likes sea and she has got many friends. My dad has got green eyes and black hair. He likes football. He used to be a football player. He is an engineer and he is very helpful. My sister is very lazy. She has got beautiful blue eyes, too. She is boring, boring. She adores fashion. I love my family and my family is my precious pearl. All for them, them for nothing.

Lana Žarković, 5.b

48

My last holidays

I spent my last summer holidays in Italy. I was there with my mum, dad and two sisters. It was great. The weather was sunny and warm. My room was blue with two TVs. The food was sometimes good, like french fries… There were so many children. My favourite activity was exploring the town. I was up at 8am and I was in bed at 10.30pm. I love travelling with my family.

Veronika Gudelj, 5.b

DEUTSCH ECKE

Meine Familie

Ich heiße Marija Benedikta. Ich bin 10 Jahre alt. Ich habe eine Schwester und zwei Brüder. Sie heißen: Klara, Ivan und Matej. Klara ist 7, Ivan ist 9 und Matej ist 5. Klara ist sympathisch, Ivan ist langweilig und Matej ist freundlich. Meine Mutter heißt Barbara. Sie ist 42. Sie ist nett, nur manchmal streng. Mein Vater heißt Stipica. Er ist 43. Er ist sympathisch und auch nur manchmal streng. Ich bin sympathisch, lustig, freundlich und nur manchmal langweilig.

Marija Benedikta Jonjić, 4. r., PŠ Grubine

Mein bester Freund

Mein bester Freund heißt Ante. Er ist zwölf Jahre alt und geht in die sechste Klasse. Er hat einen Bruder Luka und eine Schwester Slavica. Er mag Rad fahren und er kann sehr gut schwimmen. Ante kann sehr gut Fußball spielen. Er mag Cristiano Ronaldo. Ich und Ante mögen Eis und Cola. Das ist mein Freund Ante. Auf Wiedersehen!

Roko Karin, 5.a

Wenn jemand Deutschland sagt, dann denke ich an:Kad netko kaže Njemačka, pomislim na:

Gabrijela Ujević, 6.a

Ante Lasić, 6.a

Klara Kujundžić, 6.a

Lana Šućur, 6.a

Natali Lovrić, 6.a

Antonia Vuković, 6.a

Lara Lovrić, 6.a

Anamaria Karin, 6.a

Danijela Bekavac, 6.a

Ivan Jurić, 4. r., PŠ Kljenovac

49

ŠALOM SE ŠALEĆI

50

Sjećamo se još prvog dana kad smo došli bez ikakvog planaI u dva razreda se podijelili, novo društvo dobili.17 nas u jedan razred pripadaA on se zove 8.a.Puno zabave, smijeha i radosti, uvijek ćemo pamtiti kao dio naše mladosti.Učitelji naši jako su se mučili i dosta toga su nas naučili,Zamijenit ih nitko ne smije,Zaslužili su i više od jedne pjesme.

Kod Anite stalno gramatičke pogreške pravili, za ispravit se nikad nismo javili.Lektire naravno da smo pročitali i kratki sadržaj ispričali.U glavi znanja ni polovina, a na satu Anita viče: „Tišina!“Iz hrvatskog smo naučili što znači rima, pa sada dosta teksta ima.

Danijela nas iz biologije cijeli organizam naučila,Od 5. razreda s nama se dosta namučila.Na zamjeni mnoge učiteljice su bile, ali Danijelu nam zaminit nisu smile.Najgora bila su ispitivanja njena, radna nam ni sada nije popunjena.

Tjelesni nam predavao Jonjić Željko, nismo baš trčali daleko.S vježbama nas umorio, ipak nas u sportaše nije pretvorio.Nogomet, košarka, rukomet i odbojka, nikad nam nije bila dovoljna dvojka.Dvorana naša mala puno umora i znoja nas je koštala,Čak je i dikoja opaska ostala.Željko će tjelesni predavati generaciji novoj,A mi ćemo se veseliti završenoj osnovnoj.

Na povijesti smo mirni bili i puno puta suze lili, više od smijeha nego od tuge,Luku smo volili malo više nego druge.Teška su bila njegova ispitivanja i na testu nije bio prepisivanja.Sati su nam prolazili kroz šalu i smijeh, cijelu smo povijest naučili i to je veliki uspjeh.Spomenuli smo dosta povijesnih osoba iz svih zemaljaAl´ od Luke nismo vidili većega kralja.

Ima jedna učionica, kraj nje se nalazi zbornica,Ide se kroz hodnik ravni, u njoj vam je Krešo glavni.Informatika njemu glavna je tema, a na satu pričanja nema.Svake srijede dva sata smo imali, na računalima se zabavljali,Da taj predmet nije težak, reći će vam svi,Od Kreše ćeš dobiti najmanje tri.

Kemiju nam predavala učiteljica fina, ime joj je Nikolina.Divić joj je prezime, naučila nas je soli i enzime.Kemija puno formula ima, a C2H6O poznata je svima.Nikolina nas svaki sat za tišinu molila,Ali mi znamo da nas je sve volila.

Učiteljica iz engleskog dolazi iz Splita, nikome nije svejedno kad Sanja pita.

Ne voli dolazit priko lita, bar je na ocjenama bila darovita.English is easy, English is fun, al’ se ne može naučiti za jedan dan.Open your books on page 73 dok niste minuse dobili svi.Neko zna engleski više, neko manje:nema nama do naše Sanje.

Stigao je red i na Dijanu, razrednicu našu, kojoj sva dica pašu.Ona nam je matematiku predavala i mnogo muka zadavala.Pitagora je bio glavna tema, ali njegovog poučka u našoj glavi nema.Trokute gubili, šestare lomili, minuse smo zato dobili,Ali mi smo Dijanu volili, za dvojke smo je molili.Razrednica je bila naša kraljica i lijepo joj pristaje naša majica.

Geografiju nam Nives predavala, domaći nikad nije zadavala.Na svijetu postoji kontinenata sedam, ko to ne zna, dobije jedan.Kad Nives odredi test, nas uhvati bolest.Bilježnice smo natuknicama punili, na ispitivanju mnogi bi se zbunili.Istok, zapad, sjever, jug, sat geografije prilično je dug.I ako smo ikada dosadni bili, Nives, mi smo te puno volili.

Brane kad nas vidi odmah se prikrsti, a na kraju godine sve nas s dobrim ocjenama pusti.Bilježnice pune listića zalipili, a nismo sve do kraja ni riješili,Umne mape nismo baš volili i na kraju i na početku sata se molili.

Ali još jednu Sanju imamo mi, a ona nam predaje likovni.Taj predmet nije manje vrijedan, imamo ga svako drugi tjedan.Šarene boje i puno papira, na likovnim nikad nema mira.Kad Sanja opaske piše, u razredu postaje sve tiše i tiše.I reći ću vam još nešto sada, likovni nikada nitko ne pada.

Mladen Kujundžić profesor je pravi, s fizikom nas cijelo vrijeme gnjavi.Za silu nikada nismo znali, mnoge smo testove prepisali.Fizika nam nije jača strana bila, onda bi i neka jedinica izbila.Zadatke nismo rješavat znali, Mladena smo razočarali.

Kraj je školske godine i pjevamo svi, ali nećemo zaboraviti glazbeni.Učiteljica naša tu je sada, to vam je, ljudi, naša Nada.Slušne testove nismo volili, da odgodi uvik smo je molili.Klavir vam ponosno sad svira ona, a uskoro će se oglasiti naša zadnja zvona.

Marijo Karin ravnatelj je pravi, nek nam cilu osnovnu pozdravi.Mi u srednju moramo poći i više vam nećemo doći,Od srca vam svima hvala,

voli vas vaš 8.a

Vrabac naših osmaša

U prigodi Dana škole (1. lipnja) u program je neočekivano doletio „vrabac“ iz 8.a, veselošću i smijehom zanesen. Skori kraj šk. godine i kraj jednog četverogodišnjeg početka, ponukao je „najodraslije“ da opet budu samo djeca: nasmijana, bezazlena… da se prostodušno osvrnu na prošle godine i otkriju još pokoji svoj nestašluk ili ne/ispunjenu želju, da nasmiju nas i učitelje! Evo, sad na kraju kad ocjene imaju smisla, ocijenili smo i mi kako je dobro da svi čuju što se reklo i da je kasno više biti ono što bili jesmo/nismo.

1. Najstarija je župna crkva u Imotskoj krajini. Postojala je još u predtursko doba. Donji joj je dio građen od razbijenih stećaka, a gornji klesanim kamenom. Više je puta obnavljana. Njezinim je zaštitnikom pisac trećeg evanđelja i Djela apostolskih. Kako se zove svetac i na koji ga dan slavi župna zajednica Podbablja i naša općina?

2. Bio je prvi svjetovni svećenik (kurat) crkve sv. Ane u Poljicima. U župne matice marno je upisivao rođene i krštenike, mladence i umrle hrvatskom ćirilicom, bosančicom. Umro je i pokopan u šamatorju spomenute crkve. Kako se on zvao?

3. U naselju Grubine nedaleko od izvora u kojem obitava endemska čovječja ribica (ujedno simbol na grbu podbabske općine) nalazi se pretprošle godine obnovljena Područna škola OŠ „Tin Ujević“ s najvećim brojem učenika u nižim odjelima (62). Kako se zove živopisni zaseok, inače imenjak staroslavenskog boga smrti, u kojem se nalazi spomenuta škola?

4. Podosta je prezimena u Župi sv. Ane koja su se tijekom vremena različito bilježila. Ipak je jedno od njih s najviše inačica. Pisalo se, primjerice:

Kako se danas uobičajeno, i službeno, piše ovo prezime?

5. Premda se zaselak u naselju Krivodol nerijetko imenom vezuje uz podrijetlo njegovih žitelja, povijesni izvori (turski i mletački) dokazuju da se dotični zaselak tako nazivao još u turskom dobu. Dakle, pogrešno ga je dovoditi u svezu s narodnošću. S jezičnog motrišta ime je nastalo složenicom opisnog pridjeva i (podrazreda) golosjemenjača. Kako se zove opisani zaselak?

Za točno rješenje svih pet pitanja, pet će sudjelovatelja biti nagrađeno.Svoje odgovore do kraja listopada možete predati gđi knjižničarki ili svojim učitelji(ca)ma.

Kviz Pet za pet