DRAGOLJUB JEKNIĆ ОREOL BOGA HORSA

DRAGOLJUB JEKNIĆОREOL BOGA HORSA

Dragoljub JeknićОREOL BOGA HORSA

IzdavačNais Print Niš

Za izdavača Dragan Manić

UrednikTatjana Jeknić

LektorRadoslav Vučković

Izvod iz pogovoraRadovan Jeknić

Obrada i prelom tekstaSaša Jovanović

Slika na koriciPetar Lubarda „Bitka na Vučjem dolu”. Djelo je vlasništvo Narodnog muzeja Crne Gore. Autor fotografije je gosp. Lazar Pejović

Fotografije na forzecimaGeografska mapa država svih SlovenaAkrogrupa Striži u naletu

ŠtampaNais Print Niš

Tiraž100

Dragoljub Jeknić

ОREOLBOGA HORSA

2020.

I

1.

Kamion zaškripa i stade.Vojnici poskakaše kao đavoli sa otkrivene karoserije. Svi, uklju-

čujući i šofera, mlađi ljudi, koji su, pošto su ranije odslužili vojni rok, sada ponovo obukli uniforme, ali ne prepoznatljive sivomaslinaste, kakve je Vasilije viđao pet decenija, već maskirne, čiji ga je izgled podsjećao na neke druge, tuđe, armije i vojske.

– Ti ostani tu! – izbečivši se kao da se obraća nekom krivcu, zareža put Vasilija tuponosi grmalj Miloš.

Vasilije se ne pomjeri s mjesta. Stajao je i dalje naslonjen na metalnu ogradu karoserije i zurio u talasaste padine brda nekog što se spuštalo sve do zelene, čiste rijeke, koja je tekla moćno i ravno-dušno između zapuštenih voćnjaka, oranica i livada.

Osim velikih crnih vrana, nigdje žive duše.Gore, gotovo do horizonta, selo. Desetak raštrkanih kuća, štale

i kolibe – sve se to stidljivo krilo iza grana jabuka, krušaka, oraha, džanarika, šljiva. Vasilije se ne sjeća da je u nekom kraju vidio više stabala na kojima rastu rumeni i sočni plodovi. Od rijeke, sa desne strane, pa do vrha brda, drugog drveća nije ni bilo. Tek, na međama imanja, poneki hrast, jasen ili lijeska, a na sjevernoj strani sela poči-njala je bukova šuma, čiji se kraj gubio u izmaglici daleko uz rijeku.

Sigurno će da pljačkaju, pomisli Vasilije posmatrajući kako dobrovoljci žurno, pretičući jedan drugoga, utrkujući se, bez ikakvog vojničkog reda, bez vojničke komande, grabe uz voćnjake prema kućama na zaravni padine.

Dolje, uz rijeku, bilo je mirno, ni daška vjetra, ali gore, po vrhu brda, Vasilije je vidio, ili mu se činilo, vrhovi rijetkog drveća su se pomjerali.

Vasilije je volio vojsku, ali je prema ovima, s kojima se vozio na karoseriji moćnog vojnog kamiona, koji zovu stopedesetica, osjećao odbojnost, posebno prema tuponosom Milošu, do očiju zaraslom

6 Dragoljub Jeknić

u gustu kovrdžavu kosu, kao u ovčje runo, koji je bio njihov starje-šina, kojega su se, Vasiliju to nije bilo teško da vidi i shvati, bojali, jer je svaki njegov postupak odavao iznutra neuređeno, haotično ljudsko biće.

Vasilije je svo vrijeme do tada morao da sluša njihove priče, a od tih njihovih kazivanja kuvalo mu je i prevrtalo se po utrobi, u mozgu je opasno varničilo. Do bola u prstima stezao je beslovesno gvožđe svoje automatske puške kada je taj crni ovan pripovijedao, uz keserenje družine, kako su sudili i presuđivali nekim žalosnim Muslimanima iz sela Dolovi, svakako ni krivim ni dužnim.

– Njima smo, – pripovijedao je, – čitavog toga dana ukucavali u njihova bubuljičava muslimanska dupeta drvene eksere i mjerili vrijeme ko će najduže da izdrži da ne zajauče, zakuka, zatraži milost. Onda smo ih tjerali da pjevaju pjesme o Draži i Kalajitu.

– Ko je najduže pjevao? – upita jedan koji nije imao maskirnu uniformu, već staru sivomaslinastu, po čemu je Vasilije zaključivao da je novajlija u ovoj družini.

– Jedan Bajro, – veli Miloš. – Pjevao je do ponoći. Vas je bio pomodrio kao čivit. Otekao kao da ga je trista šargana pečilo. Kao da ga je bijesan vo tri dana nosio na rogovima.

– A kako ste sudili onima iz onoga zabačenoga sela na planini T.? – pita jedan kezlavi Miloša, koji je očigledno odavno bio preuzeo na svoja, istina široka i jaka, donedavno legionarska, pleća i ulogu hvatača i ulogu sudije pohvatanim muslimanskim seljacima.

– Obukli smo ih u naše stare sivomaslinaste uniforme s vidlji-vim obilježjima srpske vojske na rukavima, ramenima i kapama, dali im trofejne puške petometke, razumije se bez udarnih igala u zatvaračima, i rekli im da su slobodni. Da idu. Uputili smo ih u pravcu jedne šumice okružene gustom šikarom i travuljinom, oko pet-šest stotina metara daleko. Da sve izgleda kako treba, prethodno su potpisali papire da se neće priključivati muslimanskoj vojsci, što ih je najviše i uvjerilo, mada su se opirali da prime puške i obuku uni-forme s našim oznakama, da su zbilja oslobođeni. Naravno, nijesmo im rekli da su tamo u toj šumi i iza nje, u spletovima gustog granja i smrekovine, njihovi, i to baš jedinica kojom su komandovali mu-džahedini iz Jemena. Naravno, sve su ih pobili čim su u uniformama srpske vojske prišli, šunjajući se, neki, možda i sluteći neku srpsku prevaru, mudžahedinskim rovovima.

7ОREOL BOGA HORSA

Ova priča Vasilija je podsjetila na zbivanja u Korejskom i Vi-jetnamskom ratu, posebno na jedan izvještaj CIA u kome se govori o slanju zarobljenika sjevernokorejske armije nazad u otadžbinu. Rečeno im je da ih šalju kao svoje špijune i obavještajce, a, u stvari, htjeli su da ih se oslobode, tj. da ih Sjevernovijetnamci pobiju ili osude na duge vremenske kazne, jer će ih, u to nije bilo sumnje, otkriti i pohvatati čim uđu na teritoriju Sjevernog Vijetnama. Uz to, da bi bili sigurniji kako će od svojih biti likvidirani, opremali su ih i nekakvim uređajčićima i spravicama o kojima ti nevoljnici nijesu imali pojma, a koje bi Sjevernokorejce, njihove zemljake, iskusne obavještajce i oficire, smjesta uvjerile da su izdali svoju domovinu i prihvatili da rade za neprijateljsku stranu.

Možda su ovaj izvještaj čitali i drugi, ne samo Vasilije, i možda je, na neki način, dospjela i do dobrovoljaca u Bosni.

Inače, Vasiliju se ovakav način ratovanja gadio. Od tih priča zujalo mu je u ušima i glavi, usne su mu se sušile, greblo ga nešto u grlu, zato je sve češće pio gutljaje vode iz velike plastične flaše. Krv je iz njegovog lica, ispod čela, iz prstiju ruku i nogu, iz srca, oticala nekud Vasiliju neznano kud, i on je osjećao to kako ga krv napušta, kako je naprosto negdje u njemu nestaje, kao da je postao zemlja i krv u tu zemlju propada, gubi se, zemlja je upija.

Vasilije je, naravno, znao da i u Muslimanskoj armiji ima jedini-ca, prevashodno dobrovoljačkih i mudžahedinskih, koje su, kao i na srpskoj strani, uglavnom izvan kontrole regularnih vojnih komandi i štabova, u kojima se muče, zlostavljaju, osuđuju i usmrćuju na najbestijalnije načine srpski civili i zarobljeni vojnici, ali to saznanje, ma koliko ga Vasilije sada prizivao u pomoć, nije bilo dovoljno da u njemu zaustavi navalu odbojnosti i gađenja.

Vasilije je na jedan poseban način opravdavao rat i ratovanje, ali je iz dna duše prezirao kukavice i zločince. Rat je u njegovoj svijesti proizvodio slike na kojima se ne mogu vidjeti masakri civila, mučenje i ubijanje zarobljenika, bezrazložno spaljivanje kuća, po-svemašnja pljačka, otimačina i slično. Rat je u Vasilijevoj svijesti proizvodio slike armija koja se bore i nije im dopušteno da u bilo kom slučaju pređu granice disciplinovane surovosti. Tu se uvijek vidi i nešto prozračno i tanano kao nebo, i ona nit koja i neprijatelje povezuje ne čineći ih neljudima.

Ja sam zalutao, mislio je Vasilije u sebi. Grdno sam pogriješio.

8 Dragoljub Jeknić

Trebalo je onda iz Sarajeva otići što dalje od svega ovoga, u Austra-liju, na Novi Zeland, na Aljasku, u vražju mater.

Dok se Vasilije borio sa svojim mislima, Miloš je pripovijedao kako su sudili grupi od petnaestak muslimanskih boraca zaroblje-nih na Vasiliju dobro poznatoj visoravni na kojoj su se, gotovo od početka neprijateljstava, vodile žestoke borbe:

– Uzeli smo dva lista papira. Na prvom smo napisali: Vjekovni neprijatelji nebeskog srpskog naroda koji se osuđuju na pancir. Na drugom: Vjekovni neprijatelji nebeskog srpskog naroda koji se osuđuju na šlem. Onda sam im ja, kao predsjednik suda, rekao: Evo, sud je na ovim listovima papira napisao presude na dvije vrste kazni na koje vas osuđuje u ime mučeničkog srpskog naroda protiv kojega ste uzeli oružje, kao i u prošlom ratu, i u svim drugim prošlim ratovi-ma, da se borite, a vama sada dajemo mogućnost da sami izaberete i odlučite se na koji od ova dva lista papira, na kojima su napisane jedna teža i jedna lakša kazna, da upišemo vaša imena. Na taj način vi osuđujete sami sebe. Sud, koji ja predstavljam, jamči da će svako od vas biti osuđen samo na onu kaznu koja stoji upisana na papiru. Niko i ništa ne može od ovog časa uticati da se donesene presude izmijene. Dakle, ko se javlja da bude upisan na papir broj jedan, ko na list broj dva. Rekao sam: na jednom listu je upisan naziv teže, na drugom lakše kazne. Ali o tome vam ne mogu reći ništa. Zavisiće sve od toga ko će imati više sreće. Onda smo pristupili upisivanju. Za list broj jedan odlučilo se njih devet, za list broj dva – šest.

– Kakve su to kazne? Nikada nijesam čuo da se neko osuđuje na pancir ili šljem, – zapita jedan od vojnika koji je takođe bio no-vajlija u ovoj družini.

– On nema pojma! – podrugnu se jedan žutalj, žute brade i brkova, žutih obrva i trepavica, žute kose, gotovo svuda po tijelu, koliko se moglo vidjeti, kože načičkane većim i manjim žutim pjegama.

– Objasni mu ti, Simeune, – naredi Miloš, koji se najednom smrači, izgubi volju dalje da priča, nasloni se na svoj ranac i zaspa istoga časa, ili se napravi da spava.

– Bolje da ti ništa ne objašnjavam. Uskoro ćeš saznati sam, – javi se Simeun koga je Vasilije već bio zapazio, što nije bilo teško, jer je imao oči u koje se nije moglo gledati. Toliko je u tim očima bilo neke tame, nekog otpora svemu, pa i samoj svjetlosti. Od njih

9ОREOL BOGA HORSA

se, Vasilije je s tim bio načisto, svjetlost odbijala. To su bile prave male crne rupe na koje je ovaj čovjek gledao.

Vasilije je do sada imao prilike da vidi oči mnogih ljudi, i na-smijane i podle, i širom otvorene i kapcima lojavim prignječene i stisnute, i vesele i tužne, i nalik ptičjim, vampirskim, očima ta-smanijskog đavola, slično očima vanzemaljaca, kako ih je Vasilije zamišljao, očima pasa i krtica, ali i one za koje bi Vasilije rekao da su najsličnije zmijskim, jer sikću, ujedaju poglede drugih, truju ih, kada se s njima sretnu, ali, ove, Simeunove – to i nijesu bile oči, već ponori iz kojih ništa nije dolazilo, u koje je upadala, neprestano, sva boja njegovog lica, te je i ono, to lice, i da nije dobro pokriveno gustom bradom, čekinjom, emitovalo, umjesto svjetlo i vedrinu, sjaj i toplinu ljudskog lica – sparušenost i tavninu. Nije to lice bilo kao kamen ili zemlja, jer i kamen i zemlja zrače svjetlom i toplinom, to je bilo lice drveta koje je gorjelo, pod kojim su čobani ložili vatru i pekli krompiriće i klipove kukuruza, ali je drvo i dalje živo, lista, samo ne rađa žir, posljednje od drveća u okolini propupi, a prvome se lišće na granama smežura, sparuši i opadne.

– Ali, kad si navalio, ispričaću ti kako izgledaju te kazne i zašto smo ih uveli, – reče Simeun, jednim okom, iskosa, kao iz pešteri, škiljeći na Vasilija, koji je mirno sjedio u svom uglu karoserije ničim, nikakvim znakom ne pokazujući nestrpljenje ili znatiželju, ali, svakako, gledajući u Simeuna namjerno ispoljavajući izvjestan vid radoznalosti i želje da čuje njegovo kazivanje. Primjećujući, prosto iskustvom lukavog čovjeka, ne iskustvom i razumijevanjem psiholoških posebnosti i stanja, baš taj vid Vasilijeve radoznalosti i želje, Simeun je pogrešno zaključivao da i Vasilije, kao i onih ne-koliko novajlija u jedinici, jedva čeka da čuje o tim kaznama i da o nečemu sličnom nema pojma, zato je i otezao s pričom, uvjeren da na taj način kažnjava Vasilija, kojega je, zbog nečega, od prvog susreta pogledima, doživljavao kao vo uboj na vratu. Da je smio od Miloša, Vasilije je to znao, rado bi se Simeun oslobodio Vasilija, naredio bi mu da siđe s karoserije i ostavio ga pored puta, u šumi, na ledini između popaljenih kuća, zgarišta, koja su se mogla vidjeti na sve strane, na milost i nemilost onima koji su, tumarajući svuda između vojski u potrazi za pljačkom, plašeći se, pri tom, svakog svjedoka, i u strahu da im se sjutra, a uvijek bude sjutra, ne bi dogodilo da za nešto odgovaraju, da im pljačka ne bude dokazana,

10 Dragoljub Jeknić

ako nekakvog dokazivanja uopšte bude – ne razlikujući vojske i bojovnike, svoje i njihove, dužne i nedužne, prave i krive, uhode i nevoljne prolaznike, bili spremni da potegnu pušku, pištolj, nož, pajser, gvozdenu šipku, kolac.

– Hajde, počni već jednom! – bio je nestrpljiv onaj novajlija, ali i još jedan mlađi dobrovoljac, koji je neprestano slinio.

– Ne znam, nijesam siguran smijem li! – lukavo se smijuljeći reče Simeun.

– Kako to – ne znaš smiješ li? Od koga pa da ne smiješ? – počeše se, u nevjerici, vojnici ogledati oko sebe i oko karoserije kamiona koji je jurio.

– Od ovog komunjarskoga majora ovdje! – veli Simeun.Svi pogledi se namah zabodoše u Vasilijevo lice, vrat i grudi, ali

se Vasilije snađe i nastavi da pripaljuje cigaretu zaklanjajući krajem bluze plamen upaljača od vjetra koji je stvaralo kretanje kamiona.

Nasta tajac.Komunjare, proškrguta Vasilije i istovremeno tim škrgutom

iskomada riječ u ustima. Gledao je pravo u Simeuna, ali ovaj je zabo pogled u daske i lim patosa karoserije. Možda u vrhove svojih voj-ničkih cipela s tragovima zemlje i gareži. Tako bih ga rado, pomisli Vasilije, ščepao za vrat i zadavio kao pile!

Komunjare! – tumbala se ta riječ po Vasilijevoj lobanji. Taj kreten, koji se zove Simeun, i ne zna šta to znači, kakav je to kolo-salan svjetski pokret bio, i biće, opet, jednom, neminovno. On pojma nema o toj velikoj Ideji koja traje. Iza nje su stajali najveći umovi dva prohujala stoljeća. Šta se ovo dogodilo u svijestima ovih ljudi koje posvuda srećem i gledam, pitao se. Još prvih dana rata čudio se na Palama otkuda najednom sva ta silina opredjeljenja za u Drugom svjetskom ratu poraženu ideologiju? Otkuda taj naboj mržnje prema dojučerašnjoj društvenoj stvarnosti i paradigmi? Prema onima koji su ovu zemlju i sve njene narode uveli u veliki blok antifašizma i antifašističke borbe? Prema pokretu koji je jedini imao smisla i unosio red u ova svakom međusobnom zlu i svakoj međusob-noj opačini sklonim balkanskim plemenima, pokretu koji je svim svojim silama, i po prvi put u istoriji ovih plemena, nastojao da ta plemena uzdigne, uspravi, da im omogući da žive slobodno, da rade, da stvaraju ekonomska i kulturna dobra, da osmišljavaju stvarnosti u kojima žive, da putuju na sve strane, da idu i zarađuju, ako im je

11ОREOL BOGA HORSA

malo ovdje, gdje god hoće, da grade po svojim selima kuće kakve nikada prije nijesu gradili, i sve drugo, ali, pogledaj tu ostrvljenost, tu mržnju, kao da se ni njih ni njihovih, sudeći po njima, očeva nije ni dotakla socijalistička, ili, kako oni kažu, komunjarska paradigma, kao da je rat koji se vodio prije nekoliko decenija, sloboda koja je u tom ratu krvavo ostvarena, kao da se taj rat vodio protiv njih samih, a ovaj, besmisleni, prljavi, ništavni rat čini se da im je potaman, da baš sada žele da izravnaju neke neravnine u svojim porivima i umovima, da se osvete ko zna za šta sve drugima, koji su im u tom prošlom ratu činili velika zla, ali činili su ih i njihovi očevi prema drugima, malo je među njima svima, i jednima i drugima, onih koji bi, u ono vrijeme, mogli ustati i reći: mi smo pravi, nijesmo činili zla, nijesmo palili tuđe domove i stogove, nijesmo pljačkali; ovima ovdje, preda mnom, na ovoj karoseriji, i svuda oko mene, neko je ubacio u glave suludu misao da je došlo vrijeme da mi učinimo njima ono što su prije oni nama, a nikoga nema da kaže: ne činite to, opet će vam se vratiti, istorija je kurva sumerska i faraonska, jerihonska i vavilonska, nje se nemoguće riješiti, ona je uvijek tu, među ljudima, svojim odanim životinjama, koje redovno rade baš ono što im ona kazuje da ne čine, evo, i sada je ko istoriju umije da sluša može čuti kako govori: ne rušite svoju državu, jer ovakvu više nikada nećete imati, vidjećete šta će sjutra biti s vama, osvanuće-te, kao i oni s kojima se međusobno istrebljujete, u blatu dubljem od onoga koje možete zamisliti, čudićete se otkuda vi tu i zašto u toj novoj stvarnosti u kojoj nema komunjara, ali ni one svjetlosti u kojoj su se, kao nikada prije, jasno vidjeli putevi, a ne bespuća i stranputice, ali balkanski zvrndovi ne čuju glas istorije, oni misle da to huči sivi balkanski vjetar u gorama i ponad voda...

O ovome ću napisati esej čim budem mogao, obeća Vasilije, obavezujući se, sebi. I baci težak i prezriv pogled po svojim saput-nicima na karoseriji.

Vasilije je znao – vojnici su bili spremni, kao i uvijek kada su takva i slična sumnjičenja u pitanju, da povjeruju da je Vasilije prerušeni major, možda čak i pukovnik, i to one stare, Brozove, komunjarske vojske, pogotovu što je na sebi imao novu uniformu kakvu su tada imali samo oficiri u Glavnom štabu, uz to Vasilije je imao i dovoljno godina da bi svakako mogao biti major ili pukovnik, a i fizički im je ličio na pukovnika, a i ima ih, tih komunjarskih pu-


kovnika, gore u Pijesku, brate, kao pljeve, razmiljeli se na sve strane, samo – od njih nikakve koristi, došli da postanu generali, ovdje to ide i brzo i lako, a ovaj – čim se popeo na karoseriju, među nas, razmišljao je svako od dobrovoljaca, nanjušili smo mi da tu nijesu čista posla, da im je neko ovoga tipusa podmetnuo, možda se gore, u Rijeci, pročulo za njihove pljačke i paljevine, za njihove sudove i presuđivanja, a bilo im je znano da se, tada, u Glavnom štabu, koje su sve paravojske nazivale komunjarskim, na to nije gledalo s odobravanjem, naprotiv, i, evo, sada, belaja, ovaj tip, ako možda i nije baš pukovnik, ili major, kapetan jeste posigurno, ima čak i spe-cijalnu novu novcatu oficirsku torbicu, tu je da ih prošpijunira, da vidi šta oni preduzimaju i čine, da ih utefteri po imenu i prezimenu, a kasnije – ko zna šta ih zbog svega ovoga što rade može snaći, a, istina, ne rade ništa dobro, već zlo i naopako da gore i naopakije ne može biti – neko im je gurnuo opasne bube u glave, uputio ih na zao i kriv put, oni sada ne znaju drugačije, ne umiju, a kada bi i znali i umjeli i htjeli – ne smiju, jer tu je Miloš, a tamo u njihovom štabu Stojan, još gori i opakiji legionar i od ovoga Miloša, koji sada spava, a možda i ne spava, nego se pretvara, pravi se da spava, i sve sluša šta mi pričamo i ono o čemu mislimo, jer on, u to se uvjerio nekoliko puta svaki od nas, osim ovih novopridošlih, čuje i razu-mije i naše misli, i od njega i Stojana je nemoguće bilo šta zatajiti, sakriti, pomisliti, sve oni saznaju, i surovo potom kazne svakog zatajivača, skrivača svojih misli i pomisli, kao da je mudžahedin iz Džede ili Rijada.

Vasilije ih prekide u njihovim snatrenjima i očekivanjima.– Griješite. Nijesam ja prerušeni ili neprerušeni, ni komunjar-

ski ni nekomunjarski, major ili pukovnik. Ja sam, književnik, pisac, u ovoj ratnoj situaciji novinar. Kad sam se popeo na karoseriju, kad ste me primili da me povezete, rekao sam Milošu ko sam i gdje radim. – Vasilijeve riječi, izgovorene sigurnim glasom, padale su na njihove svijesti kao čaure na metalni pod karoserije. To ih umiri. – A ti nemoj da trabunjaš. Šta ti znaš šta je komunizam! To je ideal! Komunizam nije ni postojao. Postojao je socijalizam. Preko njega je trebalo doći do tog društvenog ideala. Ali, pitanje je, koje mi se često nametalo, i ranije, a sada posebno, da li je takvo društveno uređenje – komunističko, uopšte i moguće izgraditi sa ljudskim rodom kakav jesmo, kakav znamo, i kakav će, najvjerovatnije, i biti sve do svoga

13ОREOL BOGA HORSA

skončanja ili neke evolutivne transformacije... A ti – ne trabunjaj, nego pričaj što si započeo ili zaveži, meni je apsolutno svejedno. Ja sam već čuo stotine takvih i sličnih priča, – svom žestinom svoga pogleda Vasilije se zari u Simeunove crne rupe.

– E, ovu, vala, nijesi! – zaškripa Simeun. U njegovom glasu se vidno javljala napuklina. Po toj napuklini Vasilije je ocijenio da je Simeun shvatio svoj poraz i da se teško miri s tim da mu vojnici, i to oni s kojima je ratovao, nijesu povjerovali u dobro smišljenu podvalu o Vasiliju kao prerušenom komunjarskom majoru ili pukovniku, što je, da se dogodilo drugačije, Vasilija moglo koštati izbacivanja sa karoserije, a to bi, Vasilije je toga bio svjestan, bilo vrlo nepovoljno za njega.

– Možda nijesam baš tu koju ću čuti od tebe, vidjećemo, – Vasilije se odluči za nešto lukavstva, u kome je oduvijek bio loš, i popustljivosti, u kojoj je, inače, možda čak i ponajviše, oskudijevao.

– Izvedosmo one koje smo osudili... – taman poče Simeun, ali u tom trenutku, kao poliven vrelom vodom, kao uboden u tur vrhom bajoneta, skoči Miloš

– Gdje smo? Gdje smo? – zavapi klateći se nasred karoserije, jedva održavajući ravnotežu da ne padne. – Dobro je! Tu smo! – promrmlja i ne čekajući da mu neko kaže gdje smo. – Spremite se! Brzo! Brže! – nogom je šutirao rance rasute po karoseriji.

Nastaše komešanje i muk. Svi su znali, osim onih beslovesnih novajlija, šta sve to znači, i spretno su pritezali opasače, prtili rance na leđa, provjeravali je li im oprema na svom mjestu, a Vasilije je, jer ga se to ništa nije ticalo, za njega Miloševe komande nijesu mogle da proizvode nikakva dejstva, gledao preko rijeke koja je tekla zeleno kako nije nekoliko prethodnih desetljeća.

Kada se približi most, koji je stizao odozgo, niz rijeku, Miloš šoferu dade znak udarcem kundakom kalašnjikova u lim zadnjeg dijela kabine.

Kamion naglo skrenu na proširenje s lijeve strane puta, upade lijevim prednjim točkovima u nekakvu podublju rupu, ali se ener-gično, kao da se brani od davljenja u vodi, strese, iskoči iz te rupe, zbog tih neočekivanih radnji neki blentovi umalo ne popadaše preko karoserije, i niz strminu, pravo u rijeku, zatim oduze gas, zaškripa kočnicama, i stade…


2.

Vojnici se izgubiše u zelenilu rastinja i voćnjaka. Sada sigurno rove i pretražuju po kućama, pomisli Vasilije. A šta gore mogu naći, u tim seoskim nastambama, gdje se od pamtivijeka nije moglo steći ništa vrijedno, gdje su se samo rađala djeca i nevolje, gdje se preži-vljavalo od jednog roda zemlje do drugog.

Onda Vasilije, neočekivano za njega samog, ugleda plavkaste pramenove dima. Izgledalo je da se dižu iz dimnjaka, koje nije mogao da vidi. Kao da je zora, ukućani ustaju i zalažu prve šporete. Tanki, poput pređe, lijeni i nekako djetinjasto naivni i beslovesni, dimovi su se, nerado, i kao da će se svakoga časa prekinuti, odvajali od kuća i u slobodnom prostoru prepuštali smjerovima vazdušnih struja da ih nose kud hoće. Dimovima je bilo svejedno na koju će ih stranu okrenuti vazdušna strujanja dok se čestice ugljenmonoksida ne ras-padnu i od svega ostane – ništa.

Sve je izgledalo bezazleno dok iz kuća, štala i koliba ne počeše da kuljaju guste i crne dimčine. Vasiliju se steže u grlu. Vidio je mnogo spaljenih sela oko Bratunca i Zvornika, Višegrada i Goražda, sa obje strane Drine uzvodno od Ustiprače, oko Rogatice, na putu od Bijeljine do Brčkog i Modriče, od Dervente do Banjaluke i Drvara, posmatrao je s tugom u duši mrtve dimnjake koji štrče i bijele zidove niz koje su kiše spirale gar, ali Vasilije do sada nije vidio kako se obavlja taj posao, posao palikuća.

Sada je gledao kako dobrovoljci, kao tamne mrlje, pretrčavaju između kuća, kroz voćnjake i travu i kako u nebo suklja plamena stihija, otkida se od zemlje i juri gore, u oblake, koji se motaju po beskrajnoj modrini, i u vazduhu se stvara huka koju Vasilije čuje i shvata kao pobunu elemenata, i protest, strah, svega što na Zemlji živi od najhaotičnijeg od svih prapočela – vatre.

Vasilije sjede na pod karoserije okrenut leđima i selu i crnim i plamenim dimovima. Pokuša da ne misli o ovome što se sada događa, pokuša da ne misli uopšte, ali se onda suoči sa sjećanjima.

Sjeti se jedne strašne slike koju je vidio nedavno u okolini Skelana.

Sjedio je, kao i ovo sada, s nekoliko vojnika, ali ne dobrovoljaca, na karoseriji kamiona. Oko puta su dogorijevale kuće i druge zgrade. Sa zgarišta se dizao slab, plavičast dim, kao što se, valjda, sa čovjeka,

15ОREOL BOGA HORSA

koji je netom umro, diže para života. Oko puta i po voćnjacima i baštama bilo je puno lešina ovaca, svinja, govedi, koza. U jednoj vrzini izbezumljeno je rikala, ne znajući šta se s njom dešava, kud da krene, šta da radi, ćetasta krava.

Kada su prolazili pored jednog seoceta, ispod brežuljčića ob-raslih hrastovom šumicom, neko povika:

– Eno nekoga!– Gdje? – zagrajaše vojnici.– U štali! Na otvoru za izbacivanje đubreta. Vidio sam mu oči.

Svijetle!– Idemo da vidimo! – I svi, pa i Vasilije, poskakaše, pošto šofer

vrati kamion unazad komad puta, koji je prešao prije upozorenja da zaustavi, sa karoserije. Škljocnuše zatvarači automatskih pušaka. Znali smo da je selo bilo nastanjeno srpskim stanovništvom, ali – u ratu se ne smiju dopuštati improvizacije i iznenađenja. Vojnici zato zauzeše borbeni raspored i kroz voćnjake i pored živica pođoše prema štali. Uskoro ugledasmo: u četvrtastom otvoru za izbacivanje staјnjaka – glava. Ljudska. Otvor je mali i samo je glava mogla da se vidi. Kuštrava prosijeda kosa. I brada. Gusti crni brci. U ustima – cigareta.

– Ko si? Srbin ili Musliman? – dreknu neko od vojnika.Onaj s glavom u štalskom otvoru za izbacivanje stajskog đubreta

– ćuti. Oči otvorene. Nekako čudno bijele i svjetlucavomodre. Kao da su se preko njih prelile i zaledile suze.

– Ovo nešto ne valja, – veli jedan borac.– Čovjek je možda mrtav! – kaže drugi.– Ako je mrtav, kako stoji i glava mu je baš u visini otvora za

izbacivanje đubreta? I cigareta je tu. Meni se čini – dimi!– Idem ja da vidim u čemu je stvar, a vi me pokrivajte. Dobro

pazite i otvorite vatru na sve što se blizu štale pojavi, – odluči ko-mandir voda.

Ode.Pravo prema otvoru za đubre.Odozgo nam maše rukom.Prilazimo.Vidimo: glava čovjeka odsječena, nabijena na štalske vile, vile

prislonjene iznutra uza zid da glava dođe tačno u otvor za izbaci-vanje đubreta. Satanska rabota. Ovi su zbilja imali vremena da se


iživljavaju. Vasiliju stomak polazi u grlo. Malo fali da osjeti vlastita crijeva u ustima.

Vojnici obilaze oko štale.Jedan, ispod hrastića, zove. Ovamo, kaže. Pod hrastićem dvoje

dječice. Rascopane im glavice. Prosuti bjeličastorumeni mozgovi. Jedan puž bali iskošenu i polomljenu ručicu djevojčice. A nekoliko koraka dalje, rupa. Ko zna kada su i zašto ljudi iz obližnjih kuća, ili možda ovaj čija je glava na štalskim vilama, iskopali ovu rupu. U rupi zdruzgano tijelo mlade žene. Očigledno majke ove dječice. Supruge onoga čije mrtve oči gledaju iz glave nabijene na gvozdene šiljke štalskih vila, niz put i rijeku.

Vasilije je zamolio vojnike da donesu onu glavu i tijela one dječice, da ih polože pored tijela žene u rupi i zatrpaju prvo travom i lišćem, potom zemljom. i zemljom. Najzad, po vrhu toga svega, trnjem.

Sve su uradili bez riječi.Napraviše i krst od nekakvih dasaka iz štale.Te debele, široke i dugačke daske bile su, očigledno, jasle u koje

se polagalo sijeno kravama i u kojima u kokoške voljele da snose jaja. Tako je bilo u Vasilijevom djetinjstvu, a u ovakvim, potplaninskim, selima, i danas je tako.

Vasilije se strese.Kao da se probudi iz košmarnog sna.Zapali cigaretu i ustade s poda karoserije.Prvo ugleda pred sobom rijeku.Onda uniforme.Miloša.Žutog.Simeuna.Balavog.Predavši smrti što se moglo predati, trčali su prema rijeci kao

da i njih Moloh plamena goni da ih kazni što su ga i u ovom skraj-nutom selu probudili.

Vasilije na trenutak pomisli kako se uniforme neće zaustaviti na obali vode, kako će sve poskakati u rijeku, na čelu sa Milošem, i bestraga, kao crne mrlje, kao zakotrljani pramenovi dima i gareži, nestati u njoj. I ta ga pomisao ozari.

– Brže, brže! – ču Miloša kako ih požuruje, zatim se začuše

17ОREOL BOGA HORSA

tupi udari preko mosta, a već narednog časa uniforme su, poput pantera, uskakale na karoseriju.

Šofer uključi motor i kamion krenu.Uniforme su vonjale na gar. Bile su natopljene dimom kao

parom uzavrelog mlijeka.U njihovim očima vidjele su se, kao sjenke, kuće iz kojih kulja

plamen.Samo iz Simeunovih očiju – ništa.Neko izvadi flašu. Zamirisa dobra, prepečena šljivovica.Pili su bez riječi.Vasilija nijesu nudili. Niko na njega nije obraćao pažnju. Kao

da se nije ni nalazio na karoseriji.Ovako je najbolje, pomisli. Ne ispuštajući svoju automatsku

pušku iz ruku, posmatrao je predio kroz koji su prolazili, ali pred očima mu je još dugo bilo selo koje stenje u plamenu. Gori.

3.

– Eto, vidio si šta mi radimo, – reče poslije dužeg vremena Miloš pošto uhvati Vasilijev pogled.

– Ništa ja nijesam vidio! – reče Vasilije.– Ništa nijesi vidio?! – Miloša zateče Vasilijev odgovor.– Ništa! – tvrd je Vasilije.– Mudar si ti. Mudriji nego što sam pretpostavljao, – veli. – U

tebi čuče, ne jedan, nego dva pisca.– Čuj, – kaže Vasilije. – Prije dvije i po hiljade godina otprilike,

živio je u Atini jedan filozof. Zvao se Sokrat. Učio je mlade ljude mudrosti. Jednom je ispred njih nacrtao na trgu kvadrat. Poveliki. Zamislite, rekao je, da ovaj kvadrat grafički predstavlja moje umne moći zapažanja i saznavanja. Onda je u taj kvadrat, pri kraju, ucrtao jedan mali kvadrat. Kvadratić. A sada zamislite, rekao je, da ovaj kvadratić predstavlja umne moći nekog čovjeka sa ulice. Šta zaklju-čujete? I Sokratovi učenici su razmišljali i zaključili kako je u pitanju velika razlika u umnim sposobnostima raznih ljudi da saznavaju i zapažaju. Eto, ta pričica mi pade napamet, pa da je i ti znaš. To jedno. A drugo: ne čuče u meni dva pisca. Možda čuči novinar. Ali pisac, evo, stoji, uspravno, na ovoj karoseriji. On je čitav ja, pa kako


nam bude obojici. Tu ne može niko ništa da učini.– Što si obukao uniformu? – pita Miloš. – Ide li to – pisac i

uniforma?– Ide! Svi veliki pisci prošli su kroz uniformu na neki način.

Tolstoj. Dostojevski. Hemingvej. Šolohov. Crnjanski, Selimović, Ćopić, Krleža, Lalić, Ćosić, Davičo, Goran Kovačić... da ne nabrajam dalje.. A i ovaj Sokrat, o kome ti nešto ispričah, imao je u atinskoj vojsci opremu hoplita, teškog pješadinca, – kaže Vasilije.

Miloš zaćuta.On o tim stvarima ionako nije imao pojma. Sigurno se u sebi

čudio, i pitao, ako ništa drugo, ono bar to: šta li mu je sad to – hoplit?Vojnici su izvadili, u međuvremenu, konzerve govedine i vekne

hljeba. Jeli su omađijani jelom. Jeli su nekako, Vasiliju se činilo, nezasito. Ono što su radili činilo ih je užasno praznim i gladnim. Jelo ih je iznutra. Velikom količinom hrane hranili su, naravno toga ni u kom slučaju svjesni, prazninu u sebi. Samo, ona se nije mogla nahraniti hljebom i konzerviranom govedinom.

Miloš nije jeo.Šake vojnika bile su crne. Od gareži. To im nije smetalo da

lome komade vekni i trpaju ih u usta, da parčad govedine vade, nestrpljivi, garavim prstima iz konzervi. Možda to što njima nije smetalo, Milošu jeste. A možda je on svoju prazninu u sebi hranio mukom i patnjom koje su ga unutra kidale kao paučinu.

– Šta bi sa onim osuđenicima na pancir i šlem? – upita Vasilije da bi prenuo i pomogao Milošu, koji se opasno, kako je Vasiliju izgledalo, bio, u tim trenucima, nadnio nad onu provaliju u sebi.

Vasiliju ga, čak, bi žao.– Kazne su izvršene. Svako je ponio svoj dio, – reče ne skidajući

pogled s tačke ispred svojih nogu na podu karoserije.– Znam to, – reče Vasilije. – Ali, volio bih da znam, a, evo,

priznajem – ne znam, u čemu je suština tih kazni – na primjer, na pancir. Znam šta znači kada nekoga osude na smrt strijeljanjem, na vješala, na električnu stolicu, na početku ovoga rata čuo sam da je negdje jedan osuđen na nabijanje u zemlju, znam i na razapinja-nje na krst, spaljivanje, kamenovanje, odsijecanje glave sjekirom, sabljom, jataganom, nožinom, giljotinom, svim i svačim, znam za nabijanje na kolac, davljenje omčom, svilenim gajtanom, u vodi... Očaravajuće je koliko su ljudi vremena potrošili na izmišljanje kazni

19ОREOL BOGA HORSA

i načine kažnjavanja drugih ljudi. Ali, priznajem kažem, za presudu na pancir, ili šlem, nijesam do sada čuo i ne mogu da pretpostavim, osim nekako kao kroz maglu, nesigurno, i nevjerovatno, na koji se način te kazne realizuju.

– Da ti nas nešto ne ispituješ, ili, sačuvaj Bože, provociraš? To ne bi bilo dobro, – zareža i zaškilji Miloš.

– Ne! – odlučno odbi Vasilije njegovo režanje. – Mene to inte-resuje kao pisca, ništa drugo i ništa više.

– A, pisaćeš, dakle, o tome? – Milošu se kosa spuštala niz ono malo čela do očiju, ostajao je posve bez čela, samo oči, usta i nos. – O tome se, moj pišče, nema šta pisati. U ratu je sve dozvoljeno! A te kazne, o kojima ću ti, ipak, reći, nijesu prosto – kazne. Imaju one i svoju naučnu podlogu i opravdanje. Ne treba samo osuditi i izvršiti kaznu. Treba gledati da od toga bude i neke koristi za vojsku, narod i državu!

– Da čujem, – kaže začuđeno Vasilije.– Hajde, Simeune, prestani s tim žvakanjem i preživanjem i

pričaj! – naredi Miloš i opet, kao ono prije, pade po svom rancu, da spava, drjemucka, ili samo vješto promijeni disanje. Već narednog trenutka, prije nego što je Simeun sažvakao i progutao komade-šku hljeba i poveći komad dobro usoljene humanitarne govedine iz konzerve bez oznaka, Miloš je disao kao onaj kojemu je sve do Jadranskoga mora ravno. Vasilije zaključi da se to ne može simu-lirati, a, možda, već u narednom trenutku se predomisli, i pomisli da može. Ko zna! Vasilije nije mogao.

Ovako on, dakle, snom, ili simuliranjem sna, apsolutnim povla-čenjem u sebe, zatrpava onu rupčagu koju je u ovom ratu iskopao u sebi, pomisli Vasilije gledajući skrhanog Miloša i njegovo patnjom slomljeno lice na prljavom platnu vojničkog ranca.

– Osuđene po listi broj jedan potrpali smo u picgauer pun pancira, naših, ruskih, kineskih, Nato pakta, izraelskih, vijetnam-skih, – poče Simeun.

Taman što on izgovori te riječi, s naše desne strane, po pošu-mljenim uzvisinama, koje su presijecale urvine, potočine i razni drugi slomivrati, poćeše da odjekuju rafali automatskih pušaka i na-silnički zvižduk mitraljeske tanadi. Mi se nađosmo na području gdje se vodila borba. Zgusnutu, pa rjeđu, pa opet uspaničenu i žestoku paljbu, prekidale su zaglušne eksplozije minobacačkih granata i


topovskih projektila. Odnekuda su dejstvovala dva oklopna trans-portera sovjetske proizvodnje, koje je Vasilije odmah prepoznao po izuzetno snažnom pucnju i fijuku granate kalibra sedamdeset šest milimetara. Nijedan drugi borbeni oklopni sistem nije se mogao popeti uz strmine i na uzvisine, gnječeći sve pred sobom, žbunje kleka i lijeski, tankovrate breze, manje hrastove i bukve, draču i gustu upletenu paprat, drobeći bjelutak kamen iz kojega sipaju rojevi iskri, kao da ga neka moćna ruka kreše ognjilom.

Vasilije se divio topu ovog borbenog vozila (Vasilije se ratom i zanosio prevashodno zbog oružja!), koji je mogao gotovo rafalno da dejstvuje. Zvučnom prasku, koji je nastajao prilikom ispaljivanja projektila, nijedan drugi prasak nije bio sličan, i baš taj zvuk Vasilije je sada prepoznao, i radovao mu se, kao starom znancu i prijatelju.

Već sljedećeg trenutka uđoše u tunel, kojih je bilo puno na ovoj dionici svega nekoliko godina prije rata izgrađenog, širokog, savremenog, puta.

Na izlasku iz tunela, kao da su čekali, a možda i jesu, da se pojavi bilo kakvo neprijateljsko vozilo, zrna velikog kalibra, naj-vjerovatnije brovinga 12.7 milimetara, zapraštaše po betonu ras-prskavajući se u ubistvenu parčad. Kamion preskoči jarak pored puta, polomi ogradu i u pravi čas stade iza kuće koja se tu nađe kao nacrtana. Gledali smo kako kuršumi pogađaju asfaltnu traku puta, betonsku ploču na ulazu, ulaz u tunel i mrak u tunelu. Zidovi kuće bili su izrešetani sa svih strana, a bilo je i rupa od topovskih projektila.

– Šta sad? – upita Vasilije.– Ništa, – reče Miloš koji je, kao da se ništa nije dogodilo, i

dalje ležao na svom rancu. – Sačekaćemo, pa – dalje.Vasilije je znao da ih od cilja do koga moraju stići dijeli više

od sto pedeset, možda i svih dvije stotine kilometara, ali još od saputnika i Miloša nije čuo šta je prava svrha ovoga njihovog puta i putovanja. Znao je da treba da pređu preko Planine takozvanim Vojnim putem, pa je, shodno tome, i nagađao u čemu bi mogao biti sadržan smisao ovoga prilično rizičnog poduhvata.

21ОREOL BOGA HORSA

4.

Odnekud se pojavi helikopter.Vasilije ga prepozna.Ugleda, ili se to Vasiliju prikaza, u trenutku, dok je letilica

pravila zaokret, široko lice pilota Rista.Letio je jednom u ovoj Ristovoj suludoj gazeli i zakleo se nikad

više.Helikopteru ne možeš vjerovati kao MIG-u 21.Nije u pitanju strah, smrt, strah od smrti.U pitanju je osjećaj bespomoćnosti, nesigurnosti i uzaludnosti.

Osjećaj besmisla.Avionom koji pada možeš oboriti avion neprijatelja. Možeš

pokositi kolonu vojnika. Učiniti, ako avion nije eksplodirao, ako stvar s njim nije bezizgledna, da tresneš među protivničke tenkove, na neku njegovu grupaciju, artiljerijski, minobacački položaj, važan objekat, bilo šta.

Helikopterom, uglavnom, takve stvari su gotovo neizvodive.Pogođen, zavrti se, okreće se, tumba, pada.Iz aviona možeš da iskočiš. Ovdje nema padobrana.Koliko si u borbenom avionu spokojan, ovdje si nespokojan.Za avion je visina spas, za helikopter – avantura.Zato Risto leti nisko.Jednom je na točkovima donio grane omorika i na njima vje-

vericu!Borbenim avionima upravljaju normalni piloti, helikopterima

– čisti ludaci.Baš zato su Vasilija oduševljavali.Svojom sviješću da smrti nema.Da ima samo – let.Ko preživi let, umire potom dugo, svake noći sanjajući putanje

odbjeglih zvijezda.Helikopter preleće rijeku, poput sumanutog vjetra, onog za

koji narod kaže zdue, poplaši miran zeleni tok vode, uzbuni maticu, namreška, a onda naglo zatrese, grane mladog drveća na brežuljku i izgubi se iza zavjese od neprozirnog zelenila.

Iza su se uzdizale planine, neke obrasle šumom, one prema zapadu uglavnom ogoljene, s mnoštvom kamenih vrhova koji su,


ujesen, ujutru, češće pred sumrak, parali blijedu kožu Sunca, i Sunce je tada krvarilo. Njegova krv je, kao slab plamen, oblivala taj dio neba, i oblake, koji su bez cilja tumarali po nebu, ili prosto stajali slični isušenim lokvama. Tamo, ispod najogoljenije planine, u podnožju kamene litice, gorjelo je neko ubogo selo pogođeno topovskim granatama.

Svega nekoliko kuća. Pet, ili šest.Ispred su se neke prilike, kao sjenke, veće i manje, možda

žitelji tih kuća, koji se nijesu povukli u zaklone i pećine, koji nijesu otišli sa svojima preko planine, jer nijesu očekivali da će te njihove proste planinske nastambe gađati srbočetnička artiljerija, a možda su te prilike borci lokalne muslimanske jedinice, koji su odatle imali idealan pregled nastupanja neprijateljskih formacija, i mitraljeskom vatrom, ne očekujući da će brzo biti otkriveni i pogođeni sedam-de-setšestmilimetarskim projektilima iz oklopnih transportera, sada, unezvijereno, panično, vrtjeli po čistini ne znajući šta da čine, na koju stranu da pobjegnu.

Kada se helikopter ponovo pojavi, dva Nato aviona stvoriše se gotovo niotkuda.

Kao da izroniše iz utrobe neke od onih planinčina iza kojih su djeca kotline zamišljala svjetove i ljude koji ne postoje.

Kao da su se, negdje nizvodno, gdje je rijeka šira, i obale ravne i pitome, uzdigli poput dva pjenušava talasa vode.

Ustremiše se na helikopter.Njihov zadatak je bio da ga spriječe da leti.Jedan od aviona F-16 osta gore, nisko u plavetnilu, da kruži,

leteći čas na jednom, čas na drugom krilu, naoružan raketama, koje su se jasno razlikovale po obimu i dužini, dok se drugi, izvodeći precizne i dosta smjele zaokrete, obruši put helikoptera, ali mu nije mogao presjeći let i na taj ga način prisiliti da se odmah spusti na zemlju, jer manevre koje je konfiguracija terena dozvoljavala helikopteru, nije avionu.

Helikopter zamače za šumu.Avioni nastaviše da kruže sa druge strane istočnih brda i bre-

žuljaka.Potom odoše.Vasilije je znao da su helikopter prisilili da sleti.Vasilije je takođe znao da će, čim avioni odu, helikopter ponovo

23ОREOL BOGA HORSA

uzletjeti.Ta igra mačke i miša odvijala se pred Vasilijevim očima gotovo

svakodnevno.I uvijek je, poslije takvih susreta, Vasilije osjećao odvratnost

i gađenje.Lako je ovako, pomisli i ovog puta.Proglasiš neku državu, ili teritoriju, zonom zabranjenih letova,

i onda sam vršljaš koliko ti je volja iznad njenih polja i oranica, gradova i sela, planina i šumskih prostranstava.

Bilo je nečega apsolutno podlačkog u tome.Licemjernog.Čak i kukavnog, i kukavičkog, pomisli Vasilije, i poželje da

je sam pilot borbenog aviona. Poželje da je na čelu velike grupe MIG-ova 29, ili Suhoj-а.

Tada se sjeti poljane pored ove iste rijeke u njenom donjem toku.

Sjeti se improvizovanog aerodroma.Aerodroma bez betonskih pista.Od trave.Niske. Zelene. Ujutru i pred veče posute kapima rose.I pod brdom, ispod krošnji ogromnih hrastova, dvije-tri niske

barake.Iza baraka, burad, bombe iz Drugog svjetskog rata, gumena

crijeva, kante, avionski dijelovi, gume, u odvojenim zaklonima poput grudobrana.

Odatle su na tajne zadatke polijetale dvije cesne i jedan U-2, dvokrilac sovjetske proizvodnje.

Svako od njih mogao je da ponese jednu bombu od 250 kilo-grama ili više manjih bombi ekvivalentne težine.

Vasilije je upoznao pilote.Gotovo može reći da se s Vojom, pilotom U-2, za ono nekoliko

časova, koliko je Vasilije proveo na ovoj poljani/aerodromu, spri-jateljio.

Vasilije je vidio kako se tu na licu mjesta prave, od raznih materijala, ručno, napalm i kasetne bombe. Kako se, zarđale, bog te pita iz kojeg vojnog skladišta, gdje su očigledno bile prepuštene propadanju, bombe iz prošlih ratova, osposobljavaju za upotrebu.

Vojo je bombe izbacivao iz aviona.


Najčešće jednu, ili, ponekad, dvije.Ustao bi sa svoga pilotskog sjedišta, otvarao vrata aviona, i

bombu, doguravši je do otvora, glomaznu, tešku, otiskivao napolje.Jednom ga to umalo nije koštalo glave.Avion se nakrivio i bomba se, prije nego što je Vojo dohvatio da

je izgura, počela da kotrlja prema repu letilice, a fitilj je već gorio.Vojo je jurio bombu po avionu kome su let remetili kotrljanje

bombe i njegovi nagli pokreti.Avion se čas uspravljao nosom nagore, čas okretao nadolje, čas

krivio na desnu, pa odmah potom na lijevu stranu.Bomba je izmicala.Hladna i teška.Tek da je Vojo dohvati i rukama dovalja do vrata, ona se otko-

trlja na drugu stranu, na koju se avion naginjao.U posljednjem trenutku uspio je.Eksplodirala je u vazduhu.Toga dana Vojo nije pogodio cilj.Jedva je stigao do sjedišta da dohvati komande.Oštro je zaokrenuo da ne lupi o popodnevnim zracima sunca

pozlaćene kamene izbočine nekog brda, kojega, Vojo bi se zakleo da ga je neko pitao, koliko juče tu nije ni bilo.

Nešto je tada spasilo Voja.Neka Sila.Sila dobrote u njemu, koji je u ruskom avionu čak i ličio na

Rusa.Svaka njegova akcija s upotrebom prepravljanih i pripravljenih

bombi, koje su se morale ručno izbacivati iz letilice, bila je samo-ubilačka avantura.

Vasilije je stekao utisak da Vojo želi upravo to, tu vrstu doži-vljaja.

Možda je na taj način poražavao neku drugu silu u sebi.Prkosio joj.Rugao joj se.Vasilije misli da zna kako se te stvari događaju u čovjeku.Sukobljavaju.Lome.Osjetljivi ljudi su sazdani od protivurječnih sila i osjetljivosti.Jedino takvi i lete.

25ОREOL BOGA HORSA

U trošnim mašinama.U mašinama iz kojih moraju ručno izbacivati tovar koji nose.U mašinama koje ne mogu da se brane.Koje ne brani niko.Gdje je upotreba padobrana isključena.Gdje svakog časa nešto može da stane, otpadne, prsne, razbije

se, otkaže.U mašinama koje se sa zemlje mogu oboriti jednim puščanim

metkom.Vasilije je gledao kada se to i dogodilo.Kada su oborili Vojov avion.Stara trofejna, preinačena, bomba pogodila je baraku u kojoj

su bile gomile džakova brašna.To brašno je isporučeno Muslimanima u zamjenu za zarobljenu

posadu operativnog centra veze.Vasilije ne zna da je neko naredio da se uništi ta baraka, ali zna

da je taj slučaj sa zarobljenim vezistima, kojima ni na kraj pameti nije bilo da mogu biti ikada zarobljeni, i isporukom brašna i ulja, doživljen kao poniženje.

Toga dana, Vasilije je prvo ugledao avion.U-2.U njemu je, znao je, bio Vojo.Avion je malo kružio, sve niže.Onda je poletjela bomba.Stara.Ratna.Trofejna.Možda sovjetske proizvodnjeMožda njemačke.Pala je ravno na baraku.Kao da je iz ruke, a ne iz aviona, ispuštena.Ni Vojo nije mogao znati da će bomba pasti baš na baraku.On nije raspolagao nikakvim napravama kojima bi bombu

usmjerio na odabrani cilj.On je mogao samo da računa da će bomba pasti blizu cilja.Nedaleko od cilja.Ali, bomba je tresnula pravo na krov barake.Vasilije nije znao da je u baraki brašno.


Zato se nemalo začudio kada se, odmah poslije eksplozije, počela podizati sve veća bijela pečurka.

Nije to bio dim.Pečurka je izgledala nekako nestvarno.Kao gomila raspršenog bijelosivog pepela.Kao prah, koji su Vasiliju kao dječaku, pošto bi razmotali papir

u kojem se nalazio, pokušavali da saspu u usta. Prethodno bi ga natjerali da zine, ali bi Vasilije, frknuvši kroz nosnice, učinio da se bijeli prah s papira rasprši po njegovim usnama, jeziku i nepcima, nosu i nosnicama, jagodicama, očima i trepavicama, zbog čega bi odmah bio kažnjen tako što je morao gutati prah s drugog papirića dok mu je otac prstima stiskao nosne šupljine.

Pečurka se još razvijala i rasla, i Vojo je pravio zaokret da se niz dolinu vrati na aerodrom, neprimijećen od Nato lovaca/bombardera, kada su Muslimani zapucali iz skloništa u brdu iznad barake.

Avion nije dovršio zaokret.Odjednom je počeo da se tetura. Da pada.Pao je pravo na nos.Ukopao se u meku i vlažnu zemlju.Po njegovim polomljenim krilima, koja su otpala od trupa, dugo

se slijegao, taložio, bijelosivkasti prah. Mana s neba. Ne biblijska. Nestvarna

Već ljudska. Stvarna.

5.

Kada je pošao, Vasilije je mislio da se prebaci na sjeverozapadna ratišta, gdje su vođene žestoke borbe, ali ga na putu kod Zvornika niko nije htio da primi u svoje vozilo. Uzaludno je nekoliko sati stajao i zaustavljao vojne i civilne automobile i kamione. Padalo mu je, na momente, na pamet i da puca u gume nekog vozila kako bi ga zaustavio i osvetio se, bar donekle, za svu silinu razočarenja, koje ga je sve više obuzimalo, a onda je, kada je zbilja bio na samoj ivici, rubu raspada tolerancije, sa suprotne strane, naišao ovaj kamion. Stao je. Vasilije se popeo na karoseriju. I sada je, umjesto ka sjevero-zapadnom i sjevernom ratištu, išao u pravcu juga, i bio je zadovoljan u sebi što se tako dogodilo.

27ОREOL BOGA HORSA

Dva puta u dosadašnjim, može se reći uvodnim, poglavljima ove pripovijesti, čitalac je svakako zapazio, Vasilije pominje pušku, pa, čak, direktno ili indirektno, nagovještava i mogućnost da je, na neki način, upotrijebi.

Neka čitalac ne misli da je to greška pisca. Ne. U ratu je napro-sto tako. Puškom se ubija, sveti i osvećuje, ali i – ubjeđuje. Ona je najmoćniji instrument da nekoga u nešto uvjerite. Jedno škljocanje zatvaračem kalašnjikova učini više nego sve riječi u svim jezicima Planete.

Vasilije se sjeti prošlogodišnjeg događaja u Bijeljini.Došao on, gladan i žedan, modar od hladnoće, i u Domu Vojske

zamoli za prenoćište. Uputiše ga u jednu sobu u kojoj je bilo dva-deset i više kreveta. Svi slobodni. Vasilije sam. Milo mu. Ode i leže na krevet u dnu sobe. Daleko od ulaznih vrata. Remnik kalašnjiko-va omota oko lijeve ruke. Što je sigurno – sigurno je. Nikad se ne zna. Može neko doći, i kad on zaspi, uzeti mu pušku. Sto znojeva bi ga oblilo dok bi one u Pijesku uvjerio da mu je puška ukradena. Možda mu, i pored svih uvjeravanja riječima, ne bi povjerovali da mu je puška ukradena. Ljudi su uglavnom, u ovakvim vremenima pogotovu, maliciozni i zli. Oni ne mogu da shvate da Vasilije bez problema može nabaviti deset pušaka kada bi htio.

Vasilije, dakle, omota remnik oko zgloba šake lijeve ruke i poče da tone u san. I taman što ga je san počeo da osvaja, da mu se na očne kapke navaljuje, težak kao kosmička Noć, neko uđe. Pažljivo otvori i zatvori vrata, ne upali ni svjetlo. Vasilije ugleda prema svje-tlosti, koja je kroz prozore dopirala spolja, figuru izuzetno krupnog i debelog čovjeka, koji odmah, ne skidajući uniformu, leže na prvi krevet do vrata.

Međutim, pridošlica, samo što je spustio glavu na jastuk, udari u takvo hrkanje da se Vasiliju poče dizati ono malo kose na glavi.

– Ne hrči, drugar! – oglasi se Vasilije sa dna sobe. I hrkanje stade. Ali, nakratko. I opet poče. Još gore nego prije. Vasilije malo pričeka. Ponadao se da bi hrkanje moglo prestati ako hrkač tvrdo zaspi. Ali hrkanje je nadolazilo, strašno kao vojske sa zastavama.

– Ne hrči, čovječe, ne daš mi da spavam! – povika Vasilije ozbiljno, naljućen. Vasiliju se očajno spavalo. Čitav dan je putovao, stajao na nogama. Svašta gledao i slušao. Sada je dobio sobu. Krevet gvozdeni. Posteljina uredna. Čista. Soba topla, prozračna, provjetre-


na, bez karakterističnog vonja soba za prenoćišta. Ratnih soba za ratna takoreći prenoćišta. Sve u svemu – prava milina. Nije mogao ni sanjati bolje. I – gle! – zar da mu sad ovaj hrkač sve to pokvari? Zar zbog njega i njegovog hrkanja, kojim ga sam đavo iskušava, oka da ne sklopi!

Poslije tog povika, hrk utihnu. Ali se nakon nekoliko minuta iznova oglasi. Vasilije tresnu kundakom puške o pod i sjuri zatvarač do kraja. Metak zaglavi cijev. Metalni zvuk, kao kuršum, zapara zidove. Hrkanje smjesta presta. I više se nije čulo. Vasilije utonu u san...

6.

Uzalud je dizao ruke i zaustavljao autobuse koji su, prepuni putnika s mora, gotovo ne usporavajući, jurili asfaltnim putem kroz varošicu po čijim su se sokacima i oko malobrojnih prodavnica i radnji muvali besposleni starci, žene u dimijama i trbata dječurlija..

Od pješačenja odozgo iz sela i stajanja ovdje na prljavom i prašnjavom proširenju, Vasilija su boljele noge u koljenima i pre-ponama. Sunčevi zraci su mu se kao tanke stolarske burgije uvrtale u tjeme i svakog časa je očekivao da mu oštrim vrškovima prodru u sivu, sada, mislio je, već dobrano rastopljenu, moždanu masu. A u ovoj ubogoj limskoj kasabici već satima se ništa od svega što se kretalo putem na točkovima, i izbezumljeno zviždalo i cviljelo gumama na sumerskim točkovima, nije zaustavljalo. Svako je u svojim kolima žurio naprijed, kao da bježi od neke velike sile i pro-pasti koja ga je jurila, čak ni pogledom ne udostojavajući sumornu okolinu.

U Vasiliju se polako formirala i narastala kao zamiješeno tijesto misao da se odjednom našao u jednom od onih ukletih mjesta kakva se mogu vidjeti u američkim vesternima. I zbilja, sve mu je oko njega, iz trenutka u trenutak, postajalo čudnije i nerazumljivije: rijeka kola koja jure drumom, trošnost kućeraka pripijenih uz put, golišava djeca i prljavi starci, žene zabrađene šarenim maramama, debelih i modrih vena uz listove otkrivenih nogu, mačke i psi koji se kriju oko šupa i iskrivljenih i izlomljenih drvenih ograda, seljaci u suknenim odijelima i kapama na zapuštenim glavama. I, pored svega

29ОREOL BOGA HORSA

toga, sunce koje se spušta, kao da propada, baš na ovu kasabu, ne-milosrdno, teško od vreline i suviška energije, kao neko tuđe sunce.

Ni na čemu lijepom, privlačnom, dopadljivom, neobičnom, nepoznatom i nesvakidašnjem da se smiri pogled, ništa da privuče pažnju, da podstakne misao, ništa da posustali duh prene, da ga spasi klonulosti i pustošne bezvoljnosti, da ga, potonulog, uspravi i oživi.

Vasilije je sebi samome izgledao jadno i žalosno poboden uz vrelu ivicu saobraćajnice, obavezan da produži put i putovanje, a osuđen na neizvjesno i onespokojavajuće čekanje i prazninu. Već se u sebi skanjivao da se vrati u selo i da narednog dana pokušao otpu-tovati iz varošice, uboge i zapuštene kao što je ova, ali prozračnije i čistije, sa druge strane planine. Bolje podnijeti napor penjanja uz strme padine Lise nego dreždati ovdje, ovako besmisleno zureći u kola koja prolaze, izložen bijelim pogledima besposlenih kasablija.

Još samo malo, govorio je sebi, možda me primi neki od kamiona, koji su nailazili i pojedinačno i u grupama po tri, po pet i više.

Zagledan u jednu masnu mrlju na kolovozu, nije ni primijetio kada je, do tada sam, jedini koji čeka, dobio društvo. Kao da je iz-ronila iz zemlje, nečujno, iz neke tijesne, prašnjave uličice, sokaka, koji se odmah iza posljednjih kuća gubio u korovu, trnju i aptovini, kraj Vasilija je stajala, kao da tu stoji odavno, djevojka u širokoj suknji i bluzi plave boje. Crna, lepršava.

– Čekate li dugo? – zapita.– Od jutros.– I ništa?– Ništa, – beznadno odgovori Vasilije.Sada su oboje gledali u krivinu iza koje se pomaljaju vozila,

putnički automobili, autobusi, kamioni bez i sa prikolicama, neki s teretom, neki prazni.

Vasiliju je bilo drago što više ne čeka sam. Prisustvo djevojke, koju nikada nije vidio ni na vašarima u okolini, koju možda nikada više, kada ovome sizifovskom čekanju dođe kraj, neće ni vidjeti, po-kretalo je u njemu, stasitom dvadesetdvogodišnjem mladiću, zamrla čula i najednom mu čekanje nije padalo teško kao čas prije. Istina, Vasilije se ni nadalje nije nadao da će se neki autobus zaustaviti, ili neki kamion, još manje neko putničko vozilo. A želio je da se to desi. Da zajedno uđu u autobus i započnu putovanje sjedeći jedno


do drugog.Bilo bi suludo lijepo, bistrilo se u Vasilijevim mislima, biti na

sjedištu do ove djevojke, doticati joj koljenom glatku zagasitorume-nu kožu bedara, posmatrati je, kao što se posmatraju zeleni predjeli kroz koje se po prvi put prolazi, s čežnjom i strašću za boravkom među njihovim šumovitim i vlažnim udolinama i osunčanim padi-nama i visovima.

Vasilije se, pri tom, pribojavao da djevojka ne otputuje a on ostane, sam na ovom biblijski i pitomom i surovom mjestu i krajo-liku, u ovoj, prosto rečeno, beznačajnoj sandžačkoj selendri, odgur-nut, odbačen, ponižen još više, beskrupuloznije, njenim odlaskom. Putem su prolazila kola s usamljenim vozačima, željnim svakakve avanture i provoda. Pozvaće je neki od njih, pomišljao je. Djevojka će sigurno pristati da je povezu. Možda nešto slično i sama priželj-kuje – sama s vlasnikom u bešumnom mercedesu, vratolomna vožnja kroz klisure, odmor na nekoj visoravni pored druma, pod šatorom borovine, među klekama i smrekama, šapati, riječi nježne, pjesničke, dirljive, dodiri tajanstveni, poljupci, obamiranje od strasti i miline.

To bi lako moglo da se desi. To se svakodnevno i dešava.. Ali – djevojka se od Vasilija više nije odvajala. Nije gledala za kolima koja su prolazila, meko, prazna. Nije dizala ruku i davala znak njihovim vlasnicima da se zaustave, da stanu, da je prime i povezu. Naprotiv, stajala je tik uz Vasilija, pa je izgledalo da su par, i to je, možda, obeshrabrivalo one koji bi, ugledavši je samu, kako izdvojeno čeka pored puta, zastali i ponudili se da joj pomognu.

Vasilije još nije znao gdje djevojka putuje. Zapita:– Putujete li, nekim slučajem, do Sarajeva?– Do Sarajeva.– Onda ćemo do Sarajeva zajedno, ako ja budem te sreće.Nije odgovorila ništa, samo je nekoliko trenutaka gledala pravo,

i njihovi su se pogledi sreli. Gotovo bolno bilo je potom njihovo razdvajanje. Za Vasilija, on to bar zna, kao kidanje.

Ubrzo iza okuke izleće nekakva kamiončina sarajevske registra-cije i Vasilije mehanički podiže ruku unaprijed pomiren s uzaludno-šću toga pokreta. Očekivao je da i taj kamion protandrče ispred njih kao što su desetine prije njega, ali – gle! – kamion uspori i stade.

U kabini je bilo puno: šofer, žena i šezdesetogodišnjak pripro-stog izgleda.

31ОREOL BOGA HORSA

Vasilije pomisli da se kamion zaustavio zbog nekoga od njih, ne zbog njega i djevojke. Očigledno nije imao gdje ni smjestiti njih dvoje. I Vasilije htjede da se povuče dalje od kolovoza, kad šofer, mlad momak, ne otvarajući vrata kabine, kroz prozor, povika:

– Ako hoćete gore – penjite se! Samo brzo!To gore značilo je na karoseriju pokrivenu velikom sivom

ceradom.– Je li za Sarajevo? – zapita Vasilije..– Baš za Sarajevo, ništa bliže, – veselo dobaci vozač.Vasilije pogleda djevojku da vidi pristaje li na to gore, ali ona je

već pokušavala da se popenje uz stranicu vozila i pri tom su joj se rumenoblještavo, bolje reći dijamantski blještavo presijavala čvrsto skrojena bedra.

– Samo spustite ceradu, – doviknu vozač. – Da ne vidi milicija!Kao majmun, u skoku, Vasilije je bio na karoseriji. Pomože

djevojci da se popenje. Kamion naglo krenu i djevojka se, tek jednom nogom zakoračila na pod karoserije, po sili inercije, stropošta na Vasilija. Umalo da ga obori. On žestoko osjeti njeno tijelo, gusto kao more i jako kao talas.

Karoserija je bila do polovine prazna, a na drugoj polovini, onoj do kabine, ležalo je razbacano, u neredu, mnoštvo praznih džakova. Vasilije i djevojka sjedoše na džakove i pomisliše kako im je, najed-nom, lijepo, sve potaman, i kako su, zbog nečega što još nijesu znali šta je, neizmjerno srećni. Kroz poderotine na ceradi mogli su da vide kako iznad njih teku potoci neba i poneki oblačak, poput ljetnjeg planinskog duha. S prednje strane cerada je bila podignuta i struje vazduha kovitlale su se oko njih, pa im se činilo da lete.

Vasilije i djevojka sjedjeli su jedno uz drugo i zadovoljno se osmjehivali što im je napokon pošlo za rukom da se u neko prevozno sredstvo ukrcaju..

– Sjajno, – reče djevojka. – Ljepše nego u autobusu, zar ne?– Ljepše, ali samo zato što ste vi tu, – reče Vasilije.– Studirate li, možda, u Sarajevu?– Nažalost ne, Studiram u Zagrebu.– Ja u Sarajevu, – reče djevojkaNa krivinama, kojih je na ovome putu bezbroj, njeno tijelo

je letjelo na Vasilija. Na njegova koljena padala su i zadržavala se njena bedra. Široka suknja se visoko zavrnula. Pod tankom bluzom


pokretale su se dojke kao dvije nemirne solomunske golubice.Vasilije je posmatrao djevojku raskošno poleglu po džakovima.

Zaboravljao je gdje se nalaze, kud putuju, ko su uopšte njih dvoje, ona i Vasilije. Brzina, kojom se vozilo kretalo, neobičnost i sloboda karoserijskog prostora, džakovi ispod njih, vedrina neba kroz po-derotine i pukotine na ceradi, mlake struje vazduha koje nadimaju ceradu i lupaju njenim krajevima, ta djevojka s očima punim sunca i livada – sve je to Vasiliju ličilo na neki drugi svijet u kojemu nije bio, ali koji je postojao u njegovim zamišljanjima.

Trebalo je povjerovati u taj svijet, potisnuti iz sebe sve drugo, zaboraviti, prepustiti se ovoj novoj stvarnosti, karoseriji kamiona koja liči na ostrvo koje leti prema nekim tajanstvenim, vanzema-ljaskim, vječnim prostranstvima.

Vasilije je još uvijek posmatrao svoju saputnicu položenu na džakove, osluškivao šumove njene kože, pokušavao da dopre do njenih najtajnijih pomisli pod čelom, u glavi, u čulima. O čemu sada misle njene usne, o čemu maštaju njena bedra, puna i tamna, šta sada šušore jedna drugoj njene dojke vrhovima bademastih brada-vica koje golica pomjeranje onih bića koja su sazdala materijal za njenu bluzu?

U njenim očima primjećivao je, činilo mu se, neki nemir, nešto je u njima bilo širom otvoreno, primicao se njenim zjenicama kao bistrim šumskim izvorima opijen njihovom svježinom. I tada su im se usne spojile kao dvije polovine istog ploda. I ostajali su bez daha, ljubeći se. I propadali su nekud naglo. I dizali se potom uvis, do samog neba.

Raspadala se bluza na njenim grudima, kao krila velike ptice gužvala se pod njima njena suknja, svojim koljenima Vasilije je davio prostor oko njenih razmaknutih bedara, a onda, dugo, jedno s drugim, spajale su ih vibracije ovog čudesnog broda koji je pomamno plovio, zujeći negdje u dubini, upravljan nekim volšebnim rukama, dirigovan samim njihovim željama, pokretima, tijelima.

Vasilije je padao odozgo, s iznenadne visine, snažno se uko-pavao u njene jedrine, koje su takođe padale, ali odozdo, u jednom neskladu koji je savršeni sklad, u jednom, činilo se, nejedinstvu pokreta, a uistinu savršenom jedinstvu, jer je Vasilije, poslije svakog sudara njihovih tijela, bio odbacivan trzajima broda, letio je gore, da bi se, u sljedećem trenutku, vraćao i ponovo bivao spojen s njom, i

33ОREOL BOGA HORSA

to se ponavljalo, sva ta propadanja, ili uzdignuću, u ritmu po kome se kretala volšebna letilica – kamion čijim su točkovima diktirale mnogobrojne, veće i manje, neravnine na drumu.

Dugo kasnije, dok su ležali, donekle umireni i oslobođeni unu-trašnjeg žara i napetosti, nijesu shvatali da su na karoseriji jednog kamiona, na hrpi praznih džakova od jute, nijesu vjerovali da više ne lete visoko iznad zemlje, kroz bljesak zvijezda i ljubičaste odsjaje dalekih galaksija u nedostižnim sferama Noći.

Naslonjen na njene grudi, s rukama zaronjenim u njene mno-gobrojne obline, Vasilije je žalio što će se ovo ubrzo završiti, pu-tovanje privesti kraju, što se misli i osjećanja polako uključuju u stvarnost, vraćaju u svoja ležišta, prijašnjim tokovima, što se ovaj let više nikada neće ponoviti, i sve će sjutra ličiti na san, i biće samo gorčina i uzaludnost uspomena.

Posljednji, možda peti ili sedmi put, prepustili su se svojim nagonima, i opet je oko kamiona i njih na karoseriji zviždao julski vjetar, i opet su, kao ptice, preko njih prelijetale, ali više ne sjenke raspadnutih oblačića, nego sjenke romanijskih borova i jela.

Iza njih se Vasiliju, djevojci i vaskolikom svijetu na Zemlji, osmjehivalo dobro Sunce...

Zraci toga Sunca probudiše Vasilija. Osjećao je njihovu toplotu na svom licu.

Mamuran od sna, ne podižući trepavice, prvo pomisli na dje-vojku.

Okrenu se prema njoj. Pruži ruku da je pomiluje po grudima, po ispruženom tijelu, po butinama koje je, isto tako kao njegovo lice, dodirivalo sunce hiljadama tankih niti, koje su davale svjetlost tek u dodiru sa materijom. Ali, ruka mu je propadala kroz prazninu. Va-silije najzad prstima dotače bjelinu čaršafa i metalnu ivicu kreveta.

Trže se i shvati gdje se nalazi: u velikoj sobi s vojničkim gvo-zdenim ležajima u dva reda.

U sobi nije bilo nikoga. Ni onog hrkača nije bilo. Vasilije je neizostavno htio da mu se izvini. Zna da je pretjerao. Ali, njega ni od korova. Otišao. Ispario. Sačekao da Vasilije utone u san i – od-maglio. Nikome se nije ni javio da odlazi.

Ono što nijesu mogle riječi upozorenja, molbe, protesti, pri-jetnje, riješila je puška, koju Simun, naravno, nije ni pomišljao da upotrijebi kao borbeno sredstvo, ali hrkač to nije mogao da zna. I


to nikada niko i ne može da zna.

7.

Sada su čekali, sakriveni iza napuštene kuće, da borba, koja se nastavljala u brdima iznad njih i prema onoj planini u čijem je podnožju gorjelo ono ubogo selo, ali takođe i negdje naprijed, baš tamo kuda bi Miloš sa svojima i Vasilijem morali da prođu, stane, završi, ili bar utiša, pa da nastave dalje.

Bitka se, doduše, na momente stišavala. Vasilije je čak i po-mišljao da je završena. Ali, poslije desetak minuta, nekad i prije, počinjalo je iz početka. I još žešće. Na pojedinim odsjecima tako žestoko da je sve ličilo na jedan neprekidni rafal iza kojega neće ostati niko i ništa živo, ni ljudi, ni životinje, ni priroda. Biće mrtav i sam vazduh, koji je otuda strujao, plavičast, nagorio, zasićen ka-rakterističnim vonjom sadržaja barutnih punjenja.

Borba koja se vodila, i čiji smo ishod očekivali šćućureni na metalnoj karoseriji kamiona, Vasilija podsjeti na bitku za Vogošću, koju su muslimanske snage, iz pravca Sarajeva, napredujući u pret-hodnim borbama, ugrozile.

Vasilije zadugo neće zaboraviti šta je tamo tada doživio i vidio.Bitka je počela u zoru.Iz mnoštva artiljerijskih cijevi, tenkovskih topova, višecijevnih

raketnih bacača oganj i plamen na položaje muslimanske vojske otvorena je žestoka kanonada.

Prvo od aktiviranja, potom od udara velikih artiljerijskih ka-libara, haubica 203mm i projektila oklopnih sistema, izvaljivalo se drveće na kosinama, survavale se gomile zemlje niz vlažne ili sipke urvine i potočne jaruge, raspadao se crijep na krovovima kuća uraslih u granato zelenilo voćnjaka.

Vasilije ni u filmovima i filmskim storijama nije vidio nešto slično. Možda zato jer je bio tu i neposredno trpio udare svim svojim čulima. Pod nogama mu je tlo podrhtavalo kao da stoji u području zahvaćenom zemljotresom, koji ne jenjava.

Poslije takozvane artiljerijske pripreme, koja nije bila nikakva priprema, već sastavni dio bitke, bitka sama, nepoštedno mlavljenje teritorije na kojoj se nalazio neprijatelj, krenulo se u napad.

35ОREOL BOGA HORSA

Borci Taktičke grupe Vogošća svakako su imali predstavu o rasporedu i utvrđenjima neprijatelja, ali, Vasilije je u to bio siguran, nijesu ni pretpostavljali da su muslimanske jedinice tako temeljito obavile fortifikacijske radove, da su u obavljanju toga posla uložile toliko truda i umijeća.

Glavni rov, koji se protezao stotinama metara, bio je toliko širok i dubok da se po njemu moglo potpuno uspravljeno koračati i bez problema razmimoilaziti.

Samo za nijansu plići i uži, račvali su se od glavnog rova rovov-ski kanali na sve strane tvoreći jedan složen sistem fortifikacijske odbrane i zaštite, koji je braniocima osiguravao značajnu prednost.

Graditeljima rovova, tranšeja, niša i bunkera, snajperskih i mitraljeskih gnijezda, minobacačkih platformi, profila i usjeka za brdske topove i raznih drugih utvrda uklesanih u kamen ili ozidanih i ojačanih kamenom i kamenim pločama, ništa nije predstavljalo prepreku, ni gusta šuma, debela stabla, spletovi korijenja u zemlji, ni kameni blokovi, potoci i urvine, strmine, – naprotiv, sve je to uklopljeno u viziju rovovske borbe, sve je upotrijebljeno kao forti-fikacijski resurs.

Da su vojnici Taktičke grupe Vogošća znali precizno kako mu-slimanski položaji izgledaju, kako je sve temeljito fortifikacijski izvedeno, pa čak i ležaji usječeni u kamen, izdubljeni u tvrdoj zemlji i pješčaru, ko zna da li bi se i odvažili za ovu akciju.

Ali, artiljerija je obavila svoj dio posla, zaćutali su topovi, je-dinice su krenule.

Rafali iz automatskog oružja i gruvanje bombi ispunili su čitav prostor.

I tako je bilo sve do noći. I noć je dugo krkljala pogađana po-jedinačnim pucnjima i rafalima. A gore, na koti 830, brdu zvanom Žuč, i Golom brdu, noći nije ni bilo. Borba za ta uzvišenja trajala je sve do jutra.

Vasilije je tada vidio leševe na sve strane, topovskim udarima isprovaljivane bunkere, survan kamen, oboreno drveće, šumu bez grana, šumu osakaćenih stabala, šumu čije su grane postale patrljci, šumu – invalida, pobacanu i rasturenu ratnu opremu, gomilama zemlje zatrpane dijelove rovova i tranšeja.

Kao da se zbio neki sudnji dan, kao da je ovaj komad zemlje držalo na svom dlanu čudovište koje ubijaju, a ono se trza, trese,


posrće.– Da ti pokažem nešto, – reče komandir jednog voda Vasiliju

uvodeći ga u bunker na samoj Žuči.Po zemlji raširi šatorsko krilo i na njega izruči sadržaj iz voj-

ničke torbe poginulog pripadnika muslimanske vojske.Vasilije prvo ugleda mnoštvo predratnih štednih knjižica Pri-

vredne banke Sarajevo, Jugobanke, Kreditne banke, Ljubljanske banke, zatim vozačke dozvole, naše i strane, nekakve legitimacije i pro-pusnice, zdravstvene knjižice, dozvole za posjedovanje oružja, tek potom pažnju obrati na predmete koje, istinu govoreći, dugo nije prepoznavao. Pred njegovim očima ukazivalo se nešto što je ličilo na zube, na dijelove vilica, na nekakve pocrnjele, koščate predmete, koji Vasiliju nijesu ličili ninašta, ali ga je zbunjivalo to što su pred-meti na tim patrljcima u Vasilijevoj svijesti dobijali sve očitije oblike burmi, prstenja, što su žice s upletenim komadima kostiju postajali u Vasilijevoj svijesti ono što i jesu bili – mostovi iščupani iz ljudskih usta, isječeni bajonetom, odvaljeni udarcima tupih predmeta.

– Pogledaj, – reče komandir. – Pročitaj imena. – I pruži Vasi-liju, koji nije mogao da dotiče ništa, okrvavljene štedne knjižice i vozačke dozvole.

– Čitaj ti, – reče Vasilije.Komandir je čitao imena i prezimena onih koji su najvjerovat-

nije bili prisiljeni da kopaju tranšeje i bunkere, pravili utvrđenja, bili i primorani da se bore na muslimanskoj strani, kao i ona posada izgorjelog tenka dvadesetak metara daleko od bunkera u kome su bili Vasilije i komandir.

Vasilije nije mogao da čuje glas koji čita.U njegov sluh je ulazio jedan drugi glas, glas njegovog dvoj-

nika, koji ga je podsjećao na jednog visokog, ali izrazito mršavog čovjeka, koji mu je na sto u Pijesku, nadajući se da će to Vasilija impresionirati i inspirisati da o njegovim podvizima napiše članak ili reportažu, iz svoje ulojene od nečisti kožne torbe prosuo čitav koncern svojih relikvija, istih kao što su bile i ove ovdje, na prvoj liniji sarajevskog ratišta, ispod brda zvanog Žuč, samo su na doku-mentima i štednim knjižicama bila upisana imena muslimana, a ti zubi, ti zlatni mostovi, to prstenje na odsječenim prstima i sve drugo, pripadalo je nekada, ne tako davno, muslimanskim borcima i civi-lima, koji su pokušavali da se probiju i spoje sa svojima u Konjicu.

37ОREOL BOGA HORSA

– Hajdemo odavde, sve mi je to već poznato, a i Andrić je pisao o odsječenim ušima i nosevima, – reče komandiru, koji ga možda i nije razumio kako treba, i mrmljao je o nečemu što Vasilija nije apsolutno zanimalo dok je prvi grabio niza stranu gdje ih je u pod-nožju čekalo komandirovo vozilo.

Te noći je u šatoru sanjao bitku kod Kadeša. Ramzesa Drugog i hetitskog cara Muvataliju. Gomile hetitskih desnih šaka koje od svojih vojnika prima faraon i baca tvoreći četvorougaonu piramidu.

Ujutru, čim se probudio, Vasilije lijevom poseže za svojom desnom šakom.

Obradova se kad je ščepa.Pomjeri je.Podiže njom nešto sa zemlje.Čizmu.Ništa se nije dogodilo, pomisli. A sanjao je kako i njegovu desnu

šaku faraon drži i iz nje uzima svu njenu snagu...

8.

Borba se udaljavala.Miloš lupi u lim kabine.Šofer upali motor i kamion izvede, vješto manevrišući, između

kuće i jarka, na asfaltni put.Niko od nas nije imao pojma ko kontroliše teritoriju preko koje

smo išli. Svakog trenutka se iz gustog žbunja, šumica i voćnjaka oko puta, neobrađenih i zaraslih u korov, mogla na nas da sruči lavina tanadi.

Sto bogova nas ne bi moglo spasiti.Vasilije ne zna šta su mislili i osjećali njegovi saputnici. Miloš

je ležao na svom rancu, a Vasilija je počela da obuzima ona čudesna jeza neposredne opasnosti, koju je već ranije iskusio.

– Hajde, Simeune, nastavi gdje smo stali – šta bi sa onim osu-đenicima? – usudi se Vasilije da naruši muk u kome je ravnomjerno brundanje motora kamiona Vasiliju najednom ličilo na zujanje neke ogromne matice u zimskoj košnici od pruća oblijepljenog blatom – trmke, kakvih je bilo u njegovom djetinjstvu, a uz koje je on volio da prislanja uvo osjećajući tada kako neka topla struja otuda probija


i kroz njegovu ušnu školjku ulazi u sam njegov mozak, blago, i blagotvorno.

Vojnici se obradovaše Vasilijevom glasu, kao da prvi put čuju ljudski govor, a jedan od onih novajlija gotovo zavapi:

– Pričaj, čovječe! Hajde!– Iza šume rekli smo im da navuku pancire. A onda smo u njih

pucali. Sa daljine od tridesetak metara. Možda koji metar više. Pucali smo iz pištolja. U nekolicinu iz kalašnjikova. Pojedinačnim hicima.

– Zašto? – zapita naivno, i brzopleto, opet jedan od one dvo-jice-trojice novajlija.

– E, baš si mamlaz, nepopravljivi mamlaz! – izbeči se Simeun na njega. – Pa da isprobamo, blavore božji, koji je pancir dobar, koji je najbolji. Eto, krele, zašto!

Novajlije se pokunjiše. Bilo je očigledno da ih Simeun prezire, da ih je, nazvavši jednoga od njih mamlazom, blavorom, krelom, sve uvrijedio i ponizio.

Vasilije je razmišljao o tome kako je svijet zbilja mali. Ni ori-ginalnost ove priče ne pripada Milošu i dobrovoljcima. Simun je o takvim i sličnim podvizima čitao u ispovijestima i dnevnicima pripadnika Legije stranaca. Kao dugogodišnji legionar, moguće je da je Miloš znao o tim osudama na pancir i šljem, možda je i sam učestvovao, negdje u Africi u takvim i sličnim rabotama, možda samo slušao od onih koji su o njima pripovijedali u časovima odmora i dokolice kada su sjećanja na doživljene dogodovštine ljekovita i slatka, kada mogu da ostave na neiskusne novajlije snažan utisak i uvedu ih u zonu načina ratovanja kojim se Legija bavi.

Ipak, Vasilije nije ni pomišljao da o tome pita Miloša i da se, nepotrebno, otkriva kao onaj koji je upućen, koji poznaje i takve detalje iz legionarskog života o kojima mu je, jednoga ljeta, u za-vičaju, dok su sjedjeli u hladu bukava i slušali pisku orlova i šum izvorske vode, pripovijedao Mišo P. iz susjednog sela, koji se poslije četrdesetak godina vratio iz Australije u kojoj je živio i pokušavao da na kocki uveća svotu novca zarađenog za dvije decenije najboljih godina svoga života provedenih u Legiji stranaca.

Tek poslije nekoliko minuta ćutanja, onaj blavor zapita:– Iako sam blavor, mamlaz i krele, ipak reci: koji je pancir

najbolji? Je li onaj naš, koji ima Miloš?– Ruski, bilmezu, taj je najbolji. Bolji je od tri američka, na-

39ОREOL BOGA HORSA

tovska, kad ih staviš jedan preko drugoga!– Sve rusko je najbolje! I ove puške su najbolje, jer su ruske!

– neočekivano se sa svoga ležaja oglasi Miloš.– A osuđeni na šlem? – opet će bilmez, tj. onaj novajlija.Upitao je po inerciji, jer je, odista, i najvećem bilmezu moralo

biti jasno da se radi o istom.– Takođe, – prožvali Simeun. – Šlemove na glave, ležeći položaj,

daljina deset metara, i onda – zna se koji je šlem dobar, koji pro-kišnjava!

– Je li i šlem ruski najbolji? – novajlija će.– Pogađajte, – kaže Simeun.– Miloš kaže da je najbolje sve rusko, – oglasi se Žuti, – znači,

onda, da je i šlem ruski najbolji– Šta ti misliš, književniče? – obrati se zlobno Simeun Vasiliju.– Zna se, – reče Vasilije. – Najbolji je onaj naš, stari, bivši

jugoslovenski.– Jeste, najbolji je. A otkud ti to znaš? – zaškilji Simeun osjetivši

u Vasilijevom odgovoru jasnu notu nipodaštavanja.– Da ti, ipak, nijesi pukovnik? Komunjara? Odakle bi književnik

mogao da zna vojne stvari?Vasilije prezrivo odmahnu rukom, kao da kaže “Sjaši, budalo!”

I Simeun to, očigledno, shvati.Svi se, čak i Miloš, nasmijaše.Simeunove crne rupe upiše sjenke granja bukve pored koje je

kamion prolazio.

9.

Spuštala se, već, iz šuma i sa planinskih vrhova, vedra, tiha, zvjezdana, svevaseljenska Noć.

Mnogobrojno kamenje bijeljelo se oko puta kao rastureni kosturi džinovskih ptica. Zašto baš ptica, zapita se Vasilije. Valjda zato, uslijedio je nijemi odgovor, što su ovi predjeli tako visoko, gore, umalo da kaže – bliže Nebu nego Zemlji.

Tu sliku u Vasilijevoj svijesti upotpunjavalo je mnoštvo vrtača. U nekima od njih bili su, ne tako davno, vrtovi. Nekog kržljavog drveća bilo je posvuda, a onda se osjetila svježina, što je značilo da


se približavaju velikoj šumi, nepreglednom šumskom prostranstvu.Smrče, borovi, jele, bukve, breze, neki kvrgavi, kao ošamućeni

hrastovi, grab i drugo drveće, rasli su pomiješano, iza njih dalje, dostojanstveno uzdignutih grana, prostiralo se carstvo veličanstve-nih bukava, gdje je živio, u to je Vasilije u djetinjstvu bio ubijeđen, staroslovenski bog Perun, kome je najviše vjerovao. Dok noć nije sasvim pala i nestala mogućnost da se razlikuje drveće, mogao je. Između bukava da vidi kako se bjelasaju stabla breza, poneki jasen ili javor, omoriku, trešnju, a bilo je čak i moćnih stabala oraha i krušaka divljaka.

Kamion se polako peo, tresao i upadao u džombe, jer je put odavno napušten, i zapušten. Po šoferskoj kabini i karoseriji mlatilo je granje, koje je na mjestima pravilo prave tunele, sraslo granama iznad puta. Vasilije se plašio da ih jedan takav tunel, spletenih grana, ne zaustavi i još više uspori njihovo kretanje kroz šumu po kojoj su sve moguće vojske i paravojske mogle da vršljaju do mile volje, kako hoće. Asfaltni put sa druge strane planine, držale su u svojim rukama srpske snage, pošto su muslimanska sela, koja gravitiraju tom putu, iseljena i, uglavnom, popaljena, ali ovaj put, koji je nekada i probijen prevashodno za kraći i efikasniji manevar jedinicama po osnovi sjever – jug, a onda se, zbog nečega, odustalo od njegovog održavanja i strateških zamisli, koje su na njegovu upotrebnu vrijed-nost računale, ovaj put, dakle, Vasiliju je to bilo jasno, srpske snage nijesu mogle u potpunosti da kontrolišu, a muslimanske snage su bile relativno blizu i mogle su ga, u slučaju potrebe, radi ostvarivanja svojih taktičkih i strateških zamisli, brzo zaposjesti i njim ovladati. Možda su muslimanske snage, imajući to u vidu, i čekale povoljnu priliku da ovladaju Treskavicom, na koju su inače baš tada vršile veliki pritisak, i krenu u pravcu Foče, Gacka i Stoca.

Tom akcijom, ako bi, razumije se, bila uspješna, bio bi eli-minisan Hercegovački korpus srpske vojske, koji je imao na spisku nekoliko hiljada ljudi, možda i svih šest, ili osam, ali na ratištima od Trebinjske šume do Višegrada, Rogoja i Romanije, možda hiljadu i po, možda dvije, u slučaju najveće opasnosti tri hiljade boraca, ali od koga je, tako malobrojnog, rasturenog posvemašnjom bježanijom, rasparčanog uz to po velikom vojišnom prostoru, u jednom pismu – apelu objavljenom u Politici, Udruženje Hercegovaca u Beogra-du, u ime pedeset hiljada domoljubivih Hercegovih potomaka, koji

41ОREOL BOGA HORSA

žive u zemlji Srbiji i prestonom gradu svih Srba na ušću Save u Dunav, tražilo da se junački bori i ne prepusti muslimanskim i hrvat-skim hordama ni pedalj najstarije srpske zemlje, zemlje Svetoga Save i slavnoga Šćepana, postojbine ljudi i junaka, kolijevke srpske vlastele i srpskih velikaša, srpskoga pisma i duha, jezika i slave krsne, što je, istoga trena, tada, toliko Vasilija prenerazilo, uzbunilo i ražestilo, da je smjesta objavio članak u kome se naprosto rugao svim udruženji-ma Srba u Beogradu i diljem Srbije, poslije čega, koliko je Vasiliju poznato, bar javno, ta se udruženja nijesu na taj način oglašavala.

Žestoko se drmajući i tresući na karoseriji, Vasilije se, sjećajući se tih detalja, glasno nasmija, ali, da ne bi izazvao podozrenje, smijeh brzo zakamuflira kašljucanjem i šmrktanjem.

Opet se zagledao u granje drveća, koje je neprestano nadola-zilo, jurilo im u susret; u gustiš raznog šiblja pored puta, kroz koje se nije moglo vidjeti ništa, kao da je iza tih spletova bujnog niskog rastinja, puzavica, drače, trnja, divljih kupina, neke visoke paprati i travuljine, ponor u kome sve završava.

Mada je otuda, iz žbunja, iza drveća, svakoga časa, moglo da zapuca, a oni ničim na karoseriji kamiona nijesu bili zaštićeni, čak ni ceradom, niko, čini se, o nečemu sličnom, nije ni pomišljao. Na licima Vasilijevih saputnika nije bilo nikakvih prepoznatljivih znakova nervoze, nelagode, straha. Nije bilo ni na Vasilijevom licu, jer je i on pokušavao da promišlja o drugome. O drveću i njego-vom korijenju. O tome kako svako drvo, najčešće, ima korijen po mjeri svoga stabla, svoje veličine i mjesta na kome se nalazi. Ako se stablo grana i širi u vazduhu, iznad zemlje, i korijen se u zemlji račva i razastire. Kada umire stablo, umire i njegov korijen. Vasilije je u djetinjstvu vidio drveće koje je vjetar u šumi oborio, izvalio iz zemlje. To je bilo drveće čije korijenje nije imalo dovoljno snage, jer nije bilo dobro utemeljeno u čvrstoj zemlji, potrebne stablu da se izbori sa naletima vjetra.

Vasiliju je bilo žao stabala i korijenja iskidanog u razrovanoj zemlji. Imao je, dok je stajao nad rupom sličnoj razjapljenim ustima neke riđe zmijurine, koju je u zemlji napravilo izvaljeno stablo s čitavom šumom zelenih grana i grančica, neke nejasne predstave o smrti.

Kući je pričao majci o izvaljenim stablima.– Na koju je stranu pala bukva u Omaru? – pitala je stara.


Vasilije je majci opisivao kako je stoljetno stablo bukve i na koju stranu palo, u pravcu čijih kuća, kojega zaseoka.

– Tamo će neko uskoro umrijeti, – govorila je majka.– Kako to? – pitao je, čudeći se, plavosmeđi dječak.– Lijepo, – govorila je majka. – Kad u šumi drvo padne prema

Rogojevcu, tamo će neko umrijeti, kad padne prema nama, umrijeće neko u našem selu. Tako su govorili stari ljudi. Zapamtila sam to dobro. I uvijek je tako bivalo.

Vasilijeve predstave o smrti postajale su još nejasnije.Vasilije je osjećao da postoji neka veza u životu i smrti ljudi i

stabala, ali, ma koliko mozgao o tome, dječak ništa nije mogao sebi da razjasni.

Poslije vjetrovitih dana redovno je, ispunjen nekom muklom tišinom, nekim mirom punim tajanstva i velike znatiželje, išao u šumu, tražio izvaljeno drveće, određivao pravac u kome je palo, i jedino što je od svega u vezi sa tim znao, bilo je da će u tom zaseoku neko od staraca ili djece da umre, možda pogine neki od mladića na odsluženju vojnog roka, ili se surva niz moračke platije neko od onih koji su iz toga sela radili tamo na izgradnji puta.

Ako ne bi našao ni jedno izvaljeno drvo, dječak se žurno vraćao kući i o tome radosno kazivao majci.

Sjećajući se takvih slika iz djetinjstva, Vasilije nije ni primjeći-vao drveće koje mu je, uspravljenom na karoseriji, stizalo u susret. Čak da je neka moćna grana, pružena gore u vazduhu preko puta, zaprijetila da ga lupi po čelu i glavi, Vasilije ni to ne bi vidio, a, ko zna, i ako bi vidio, da li bi se uopšte pomjerio, skrenuo pogled, savio vrat i zaštitio glavu, da li bi se taj niz slika iz djetinjstva prekinuo u njegovoj svijesti, da li bi bilo šta učinio, napravio bilo kakvu kretnju koja bi otklonila opasnost. U Vasiliju nije bilo, u tim trenucima, a ti trenuci su se u njegovom životu javljali često, i sve češće, ni snage ni volje niti da se pomjera niti da se spasava. Bio je, osim tim slikama iz djetinjstva, ispunjen savršenom ravnodušnošću u kojoj su, za njega, istu vrijednost imale sve ovozemaljske stvari i svi mogući pojmovi: istina i laž, hrabrost i kukavičluk, poniženje i uznesenje, prezrenje i slava, očaj i nada, smrt i življenje.

43ОREOL BOGA HORSA

10

Rupa u koju upade jedan od zadnjih točkova kamiona iznenadi Vasilija. Koljena mu klecnuše, umalo se ne stropošta na pod karo-serije, limen i hladan.

Neko opsova šofera, muklo, kroz utrnjele zube.Miloš, koji je ležao na ceradi, samo se okrenu na drugu stranu.I Vasilije privuče neko ćebe, koje se, odnekud, stvori pored

njegovih nogu, raširi ga i spusti se na njega.Ležeći na leđima, ugleda veliko, okruglo, tamno nebo, prepuno

zvijezda.To su bile one iste zvijezde koje je on, ležići, poslije vršaja, dok

se tama noći zgušnjavala nad umornim selom, posmatrao sve dok ga ne pozovu da uđe u kuću.

Vasilije prepozna Velika kola i Sjevernjaču. I Vlašiće, koji se pomoliše sa zapada, dva po dva, njih šest, i onog najmanjeg od braće, koji je za njima pristajao nipošto ne odustajući. Zbog nešto slabijeg sjaja, Vasilije je uvrtio sebi u glavu da je taj sedmi Vlašić, ne samo najmanji, nego i najmlađi. Zato mu je bio i najdraži. Vasilije ga je smatrao svojim vršnjakom. Vasilije nije imao starijeg brata. Ali je imao stariju braću po stricu i tetki, očevoj sestri Stanuši. Bilo ih je upravo šest. Kada je poslije rata proradila seoska osnovna škola, svi su oni nastavili prije pet godina prekinuto školovanje, Vasilije je pošao u prvi razred, i klipsao je svakoga jutra u školu za njima, baš kao onaj gore sedmi Vlašić, kojega oni nijesu nigdje ostavljali.

Ta slika silno uzbudi i obradova Vasilija.Povjerova da je dječak.U mraku, koji je na karoseriji bio gušći, niko od saputnika nije

vidio suze u Vasilijevim očima.I u suzama zvijezde.

Zaraslo je u travuljinu, odavno, staro očevo guvno, pomisli najednome.

Posljednji put, kada je bio u selu, oko guvna je bilo puno malih breza i lijeski, a čitavo guvno ličilo je na buket izmiješanih trava i cvjetova.

Vasilije ništa nije dirao, samo je danima sjedio, ili ležao, na


klupi između guvna i česme I, umjesto da kao toliko drugih pamet-nih pjesnika piše stihove, melanholične i hermetičke, rimovane i u takozvanom slobodnom stihu, romantične i postmodernističke, trabunjao je o Svemiru, u njegovoj glavi su se sudarale zvijezde, tumbale galaksije kroz prostranstva i nestajale, poslije stravičnih eksplozija sunaca, supernova, u vlastitim isparenjima i maglinama, crne rupe gutale bijele, za nevidljive kike vukle se i čupale tamna materija i tamna energija, iza granica vidljivog Svemira kostriješio se i ježio zid tame, i studi, Kosmički Um, Um Univerzuma, Beskra-ja, uvlačila se u Vasilijeve koske, i zeblo mu je pod čelom, gdje su oslonci svakom mišljenju, ali mu je iznova misao išla gore gdje je bio Hablov teleskop, gore gdje devedeset devet posto onoga što vidi, čovjek na Zemlji pojma nema šta je..

Bilo je trenutaka kada se Vasiliju činilo da čuje njegovo zujanje iz visine.

Znao je da je to nemoguće, ali je i dalje osluškivao.I vraćao se svojim prijašnjim razmišljanjima.Čovjek će, mozgao je Vasilije, morati da shvati da radi jedan

uzaludni posao. Da se zamajava. Samo, ipak, Vasilije je volio to zamajavanje. Tu metafiziku. Metafiziku ljudskog uma. Metafiziku najvišeg ranga. Poeziju koja podstiče shvatanja, podmlađuje čula. Koja stvaralački razvija misao. Um. Nus. A to nikako nije malo. Ali, za ono što se postavlja kao najvažnije, onaj osnovni cilj, apsolutno je bespredmetno i ravno nuli..

Bolje da se nije ni počinjalo.Šta će čovjeku, pored svih drugih, i taj vid patnje?Od svega toga ljudski rod nema ništa.On će, beslovesno, i u tišini, skončati, jednom, na Zemlji.Preko ogromne lešine padaće zvjezdana prašina, gar planeta.

Daleki odbljesci novostvorenih zvijezda. Šum beskonačnog pro-stranstva. A ovdje neće biti nikoga da gleda šta neki novi Hablov teleskop, savršeniji, veći i bolji, snima, šta odozgo emituje – sudare galaksija, širenje olovnosivih maglina, pristizanje u naš Kosmos materije i energije iz drugih Kosmosa, iz Univerzuma...

Šta čovjek ima od svega o čemu misli i glavu svoju razbija?Patnju uma samo.Jer, ponavljao je Vasilije u sebi, čak da je sve o čemu čovjek

danas piše i govori tako, to je neznatan dio saznanja o nečemu što

45ОREOL BOGA HORSA

imenujemo riječju Svemir. Vaseljena. Univerzum. A ono što jeste Univerzum, svakako je nešto o čemu se ništa i ne može znati. Jedino što se logički može naslućivati, jeste da postoji i da nema kraja.

Kada bi Univerzum imao kraj, i kada bismo to posigurno otkrili, znali, to bi bila velika nesreća. To bi značilo da je Univerzum pro-padljiv, da je, kao i sve drugo, smrtan.

Vasiliju ni slučajno nije padalo na pamet da povjeruje u to. U tu besmislicu dostojnu ljudskog nedovoljstva i neznanja.

Ipak su ga mnoge teorije, mnoga tumačenja o postanku, prirodi i sudbini Svemira, ozaravala, nadahnjivala, otvarala u njegovom duhu zapušene ventile poezije. Vasiliju je, naravno, pomalo bilo krivo što su astrofizičari i astronomi stekli primat na planu meta-fizičkog načina mišljenja. Pjesnici su pali na niži rang. Stropoštali se u drugi krug. Mitološko i mitologijsko se iz pjesničkog preselilo u astrofizičko i astronomsko poimanje svijeta i prostranstva. I u tom načina mišljenja Vasilije je pronalazio mnogo više smisla i logike, nego u najvećem broju savremenih pjesničkih tekstova.

Kad astrofizičari i astronomi kažu kako prije Velikog Praska – metafore koja zavrjeđuje da se o njoj promišlja – koju su od Rusa Gamova preuzeli Zapadnjaci kao i mnogo toga drugoga – nije bilo ničega, ni materije, postojala je samo čista energija, koja se postepeno pretvarala u čestice materije – ubrzo je na sto miliona antičestica stvoren sto jedan milion čestica, i to je dovelo do stvaranja Svemira kakav danas jeste, onda to jeste mitologija kojoj Vasilije s poštova-njem skida kapu.

To su vizije, slike, i metafore, nesporno dostojne poezije.Poema o Lugalbandi i Gilgamešu.Dvojne planine Mašu.Humbabe i Utnapištima.Prepotopskog grada Šuripaka.Nebeskog bika.Homera.Trojanskog konja.Itake.Ostrva s jednookim kiklopima.Kirke.Argonauta.Zlatnog runa.


Hefesta i Prometeja.Dvadesetogodišnjeg Odisejevog lutanja po Sredozemnom

okeanu.Tota.Anubisa.Ozirisa na Orionu.Ogromnih kamenih glava u sjevernim prašumama južnoame-

ričkog potkontinenta...Hablov teleskop je, u Vasilijevoj svijesti se rađala slika – Odisej

današnjeg čovječanstva.Taj Odisej bilježi ono što vidi u dostupnom mu prostranstvu

našeg Kosmosa.Kao Homerov Odisej, on nam dočarava i elemente kosmičke

stvarnosti, u suštini prošlosti, i elemente kosmičkog mita.U našem Kosmosu je očigledno postojanje galaksija, materije,

zvijezda i maglina, a mitsko? Mitsko su one rupe, crne i bijele, oni kvazari i pulsari, onaj odsjaj prvorođenog blještavila poslije eksplo-zije – Velikog Praska, nevidljive tamna i svijetla materija i svijetla i tamna energija, snovidnosti o početku i kraju. Crvotočina.

To je mitsko.Tu leže velike pjesme i poeme, velika poezija, uzbuđivao se

Vasilije.Dohvatao je, tada, papir i olovku.Ali ih je brzo vraćao u džep.Ili na klupu, ili busen, zavisi na čemu je sjedio – na drvenoj

napravi ili prosto zemlji, koja se ispod njega, bio je ubijeđen, pomalo lelujala!

Ne, Vasilije više nije mogao pjesnički da stvara.Vasilije više nije bio pjesnik.Kao da je onaj, koji je u Vasiliju bio pjesnik, izvršio samoubi-

stvo.Malo potom gledao je kako preko bjeline papira mile mravi kao

usplahirene, minijaturne, žive, crne rupe. Onda se stvorila neka tvrdokorna buba. Došla je i stala nasred lista papira. To je sada bila supermasivna tamna rupetina na zakrivljenom prostranstvu hartije za pisanje.

Da, Vasilije nije više pisao poeziju, i bio je drugi čovjek.Ali, čak i urušen kao pjesnik u sebe, i kao ljudsko biće oburvan

47ОREOL BOGA HORSA

poput zida stare kule, Vasilije nije bio ravnodušan, i mogao je da kaže: mnogo toga u ovim kosmološkim teorijama jeste poezija, niz inspirativnih pjesničkih slika, sjaj čistih metafora metafizičkog mi-šljenja, ali ima nešto što ovim teorijama, ovim mitovima o Kosmosu, po Vasilijevom osjećanju stvari, nedostaje.

Ovdje se, naime, stvari, uprkos rečenom, vide jednostrano, pre-naglašeno kao apokaliptične forme, kao svijet neobuzdane materi-jalne snage, surovosti i haotičnosti koja se neprestano manifestuje – čitav Svemir je bezglavo čudo koje srlja, arhitektura slučajnosti, ničega smisao!

Sve je otuđeno, hladno, usamljenički sazdano, prepušteno bez-dušnosti, upravo – bezdušno, bez duše!

Uz to obojeno nijansama boja zemlje, doslikano i dopunjeno, dograđeno, u fotolaboratorijama.

Nema Uma!Nema Boga!Nema Života!Kao da je stvoreno samo zato da se kovitla, juri, sudara, pro-

ždire, sunovraćuje, razlama i drobi.Ne vidi se nikakav trag nekog osnovnog Smisla, osnovne

potrebe, trag Logosa.Ne vidi se biće Univerzuma!Vasilije je ubijeđen da to nije tako.Takve vizije našeg Svemira, i (našeg) Univerzuma, demantuje

samo postojanje čovjeka na Zemlji, u Sunčevom sistemu, u galaksiji Mliječni put, u našem Kosmosu – jednom od nepojmljivog broja Kosmosa u beskrajnom prostranstvu Univerzuma!

Čovjek je Život, jer je dio Života Kosmosa, i, naravno, Univer-zuma.

Čovjek je uman, jer je dio uma Kosmosa, i, razumije se, Uni-verzuma.

Čovjek posjeduje Mišljenje, možda najzagonetniju plazmu Kosmosa, dakle i Univerzuma.

Bi li u nečemu, i od nečega, što je neživo (a što, razumije se, ne postoji) i neumno, moglo nastati nešto što posjeduje Život, Um i Mišljenje?

Ne postoje, moj Vasilije, govorio je kao da se spori sa sobom, hemije, hemijske supstance i hemijska jedinjenja koja mogu stvoriti


Život ako osnovne ideje Života nema u atomima, u česticama, u pari, u svjetlosti i tami, u svakom djeliću svih Kosmosa u Univerzumu.

Da, osnovni Smisao postoji.Smisao svih Kosmosa pojedinačno, i Smisao Univerzuma kao

Vrhovne Forme Postojanja uopšte.Da, u sve je kanuta, utisnuta kap Života!Sve je prožeto Idejom, Logosom Stvaranja i Života!Onog Života koji je Ideja, Iskra, i Pokret i Kretanje, i Dah,

i u velikoj kosmičkoj maglini, i u superrupi. Kao i jednoćelijskoj životinjici – paramecijumu, amebi, ili već u čemu. Kao i bakteriji, mikrobu, u ledenoj gromadi komete.

To Hablov teleskop ne može da snimi.Ne može da snimi Ideju!Um!Mišljenje!Dušu!Ne može da snimi Život.Ni Kretanje, koje je naizgled besmisleno!On snima bezbrojne, sirove, gole, kretanjem kao nekretanjem,

a, u stvari, suštinskom manifestacijom Života određene, ne samima sebi prepuštene, manifestacije materije. I mi ne znamo zašto se materija, vidljiva i nevidljiva, u Univerzumu ponaša tako, oko čega kruže galaksije, šta taj neodređeni broj zvijezda drži na okupu, postoje li neke, vidljive ili nevidljive opne, neke sile Života kojima je to zadatak, mi mislimo da se udaljavaju jedna od druge, ali mi ne znamo je li to tako, ne znamo šta je to tamna materija, otkuda dolazi, koji je njen osnovni Smisao u Prostoru, ili je uopšte i nema, i tako dalje.

Oko Vasilijevih nogu, za svo to vrijeme, čeprkala je po svom Kosmosu plamenosvijetla kokoška njegovog komšije Dragoja.

Na sve strane letjele su planete i zvijezde, galaksije i magline, crne i bijele rupe – zrnevlje pijeska, komadići davno razdrobljenog ćupa, testije, kamena, otpaci drveta i vlati trave, suvi busenčići i prah zemlje.

Zbog nečega, Vasilije nikada neće znati zbog čega, otkako je došao da jedan dio odmora provede u staroj očevoj kući, ova kokoška je napuštala svoje jato i silazila čak odozgo, između stabala neka-dašnje bukove šume, koja su još preostala, moćna i Vasiliju draga

49ОREOL BOGA HORSA

kao djetinjstvo, da pretražuje po Vasilijevom dvorištu. Odmah su se sprijateljili. Vasilije je ničim nije mamio. Ničim nije zasluživao njeno prijateljstvo. A poslije nekoliko dana, možda čitavu jednu nedjelju, počeo je oko kuće da prosipa komadiće hljeba i otpatke sa svoga stola. Istinski je počelo da ga raduje prisustvo pernatog bića divnih boja. Radovao se svakoga jutra kad ugleda kako odozgo, pomažući se krilima, batrga to toplo, kosmičko biće. Ako je do podne ni bi bilo, Vasilije je dozivao. Plamenka! Plamenka! Strahovao je da je na putu ne presretne jastrijeb, kojega je nekoliko puta vidio kako čuči na granama osušene jove u Palučku, livadi s druge strane potoka ispod Vasilijeve kuće. Srećom, kokoška bi kasnila, jer su Dragoje i njegova žena Ljubica, zabavljeni drugim poslovima, zaboravljali da otvore kokošinjac. Čim bi kokošinjac otvorili, koka je žurila da obiđe Vasilija kao starog znanca i prijatelja.

Ponekada je kokoška, muvajući se oko Vasilija, kvocala, koko-tala, unjkala. Očigledno, govorila je nešto Vasiliju. Ali, na žalost, već nekoliko hiljada, ili desetina hiljada godina, ljudi nijesu razumijevali, nekada im znane, osnovne jezike prirode.

Ljudi, uistinu, ne znaju ništa, razmišljao je Vasilije. Ja ne razu-mijem jezik ove kokoške. Ni ovog mrava. Ni ove tamne bube na listu bijele hartije, koja se, zbog nečega, vrti tu, nasred lista – beskrajnog prostora, u krug, kao tamna kosmička rupa, kako je astrofizičari prikazuju, a pojma nema niko da li uopšte postoji, i ako nešto postoji, a svakako nešto postoji – šta je to što postoji.

Vasilije ne zna ni jezik onog jastrijeba što čuči na suvoj grani. Ni jezik šume iznad Palučka

Mi ne znamo jezike drugih bića s kojima živimo.Šta bi sve ta druga bića mogla da nam kažu!Možda neka od tih bića pamte kad su Neptun i Uran bili na

nekim drugim mjestima, ne na mjestima na kojima se danas nalaze.Možda neka od tih bića znaju kakvu ulogu u postojanju i životu

našeg Sunčevog sistema ima pojas asteroida formiran na udaljenosti od jedne svjetlosne godine od Sunca.

Možda neka od tih bića znaju kako su, ako su, svi krateri na Mjesecu nastali, kako uporno tvrdi astronomska nauka, u isto vrijeme.

Šta se to tada, u tom istom vremenu, dogodilo?Ili: da odgovore na moje lično insistiranje: koliko je naših ze-


maljskih godina trajalo to isto vrijeme!Šta je uopšte isto vrijeme!Postoji li isto vrijeme, ili je riječ o maloj metafizičkoj zabludi

astrofizičara!Možda se, napokon, ta neka bića, kojih je oko nas bezbroj, na

kopnu, u zemlji, u vodi, u vazduhu, vidljivih i nevidljivih, možda se neka od njih sjećaju epoha kada je čovjek bio riba, i kada je iz-ronilo iz vode to Talesovo Prabiće, to riboliko čudovište, ili je sve bilo drugačije, I ljudi su otišli toliko daleko od svoga početka i sad ga uzaludno, beznadežno, čeprkajući po metafizici, umom tumarajući, pošto su ga odgurnuli daleko od sebe, traže…

11.

Kamion najednom zakoči, stade i prekide niti Vasilijeve apatije i bezvoljnosti. Morali su ponovo sići s karoserije i s puta sklanjati kamenčine. Već su nekoliko puta do sada silazili i gurali kamion, koji bi počeo da se zaglavljuje uprkos svim svojim diferencijalima i pogonskim točkovima. Nekoliko puta su morali ašovom da sijeku grane bukava da bi vozilo moglo proći. Na dva-tri mjesta trebalo je zemljom, kamenjem i granjem ispuniti rupčage, koje su preko čitavog kolovoza napravile bujice, ali najviše problema zadalo im je jedno ogromno bukovo stablo koje je, izvaljeno iz strmine sa gornje strane puta, ležalo, poluosušenih grana i do otpadanja ispucale kore, preko čitave, u svoje vrijeme solidno napravljene, mada dosta uske, makadamske kolovozne trake.

Miloš se silno ljutio što nijesu ponijeli bar jednu sjekiru ili motornu testeru. Kako sam mogao ispasti ovakav budalaš, mazgov, – prekorijevao je sebe. – Poći na ovakav put bez motorke i sjekire, može samo preispoljna kretenčina. A znao sam da ovuda moramo proći, to nam i jeste glavni zadatak: da ispitamo ovu komunikaciju i podnesemo izvještaj o stanju u kome se nalazi. Ni najokorjelije lovokradice ovuda se odavno, očigledno, ne šunjaju ni na bicikli-ma. Jedan je glavu, pričali su mi prije nekoliko godina, dok je još uveliko bio mir, bratstvo i jedinstvo, razbio kada je, s preklanom i očišćenom srnom u ruksaku na leđima, bupnuo u rupčagu i tako silovito, odletjevši s bicikla, zveknuo tintarom o drvo pored puta.

51ОREOL BOGA HORSA

Nije stigao da kaže ni jao meni, majko.Mučili su se s tom bukvetinom preko kolovoza debela dva sata.

Ašovom kidali grane, odvajali žile od debla, na sve načine pokuša-vali da je odgurnu bar s jednog dijela trase. A moglo je mnogo brže da su se sjetili sajle, kojom je kamion bio opremljen za te stvari, i da je, kad se Vasilije sjetio da sajla postoji na čekrku umotana u vodonepropusno voštano platno, šofer znao kako se uključuje, a to nije znao ni Miloš, Vasilije je nekada znao, ali je bio zaboravio. Kada je radio na dionici Ibarske magistrale između Gornjeg Mila-novca i Brđana, bili su ga, kao komandira voda, šoferi naučili da vozi američko vojno trofejno teretno vozilo džems i da, ako se ukaže potreba, prilikom noćnih povrataka iz okolnih sela sa sijela, upotri-jebi sajlu za izvlačenje iz rupčaga i blata. Vasilije se sada sjećao da je prvo trebalo u kabini pomjeriti neku polugicu, kojom se stavljao u pogon sistem za odmotavanje sajle s čekrka, potom, kad se posao obavi, za namotavanje sajle na čekrk, ali davno je to bilo, Vasilije je zaboravio, s druge strane – ovo vozilo se toliko razlikovalo od starog, jednostavnog, razdrndanog džemsa.

Pošto su ispritiskivali svu moguću dugmad i ispomjerali sve moguće poluge u kabini ovog savremenog i moćnog vozila, a čekrk sa sajlom od upredenih čeličnih žica nije se ni pomjerio, digli su ruke od svega i posjedali po debelom bukovom stablu kao pokisle vrane.

– Da probamo sa opasačima, – predloži Vasilije. Možda bi se on toga sjetio i ranije, ali sam nije imao opasač. Ta ideja mu pade na pamet kad, u trenutku, oko pojasa vojnika pored sebe zapazi nov opasač. To je to, pomisli.

Opasače su nastavili jedan na drugi. Tako su dobili dužinu dovoljnu da jedan kraj uviju i učvrste oko debla, a drugi vežu za stopedeseticu.

– Neće izdržati, – posumnja neko.– Hoće! – dreknu Miloš.Sve je potom brzo završeno. Bukvu skloniše s puta koliko je

bilo potrebno da vozilo može proći, poskakaše na karoseriju, motor oštro zareža i stopedesetica žestoko jurnu naprijed.

Šofer prilagodi gas, a točkovi, kojih je bilo, Vasiliju se činilo, bezbroj, počeše sve češće da poskakuju sudarajući se s kamenicama odronjenim iz kosine, izlokanim žilama stabala, rupčagama.

Vasilije je stajao u vrhu karoserije i preko kabine posmatrao put


osvjetljavan farovima. Još uvijek ljut na šofera što nije imao pojma o tako prostom a važnom sistemu kakav je čekrk sa sajlom na vozilima ovakve namjene, razmišljao je kako smo svi u svemu neznalice. Ni u čemu nema profesionalizma. Odgovornosti. Sve što se radi, radi se na silu i protiv volje. Čak se tako i ratuje. Koliko je tenkova vidio pored puteva, po poljanama, pored jarkova i u urvinama kako crni, napušteni, odbačeni, rđaju i raspadaju se. Njih nije uništilo dejstvo neprijateljske oružane sile, već nebriga i neznanje onih kojima su bili povjereni da ih upotrebljavaju, ali i onih čiji je osnovni zadatak bio, Vasilije misli na oficire i starješine, da kontrolišu koliko se posade brinu o tim skupim, sjajnim i opasnim mašinama.

Vasilije zapali cigaretu, neki smrdljivi i pljesnivi super, bog te pita od kojih otpadaka duvana, gdje i kada proizveden, koji su iz rezervi bivše Jugoslovenske narodne armije dijelili pripadnicima Zaštitnog puka u Pijesku.

Vasilije sebe nije mogao da zamisli kao nepušača. Prije rata, u Sarajevu, zagađenom smogom svake vrste, često ujesen do vrhova okolnih planina ispunjenom magluštinom u kojoj se ionako teško disalo, u kojoj su se i pješaci sudarali, toliko je bila gusta, neprozir-na, svaki put kada bi na televizoru počeli da tupe o šteti, koju ljudi sebi, i drugima, čine pušenjem, smjesta je mijenjao kanal i psovao, glasno, u sebi. I sada se sjeti tih scena zbog nečega, sa zadovolj-stvom. Sjeti se i svoga dvojnika, koji je, svaki put kad Vasilije zapali cigaretu škamutavo protestvovao: Tebi se ništa ne može dokazati! Ti si neuračunljiv! Ti si lud! Ubijaj sebe koliko hoćeš i kako hoćeš, ali shvati da nemaš pravo da uništavaš mene, ali sav taj trud mu je bio, naravno, uzaludan.

Između grana drveća prolijetali su, poput nekih prapotopskih, diluvijalnih ptičurina, komadi sivoplavkastog neba.

Svuda oko mene je beskraj, pomisli Vasilije. Beskraj!? Jedna od najljepših i najsurovijih riječi u rječniku.

Beskraj! Lako je reći Beskraj, ali šta je to, majčin sine?Osnovno značenje te riječi je – nema kraja. Dakle, nema ni

početka. Možda je moja misao siromašna, možda su moja shvata-nja bitno ograničena, možda sam ja neznalica, ali za sve teorije, koje se pitanjem beskraja i beskrajnosti bave, za koje sam čuo, o kojima ponešto znam, ne bih dao ni pišljivi bob. Onaj zbog kojega je stradao Pitagora, sklon čarobnjačkim vještinama i slavi, prijatelj

53ОREOL BOGA HORSA

otmenog izražavanja, rekao je Timon iz Flijunta.Vasilije se obradova ovakvim svojim mislima, koje banuše na-

jednom, kao da izroniše iz duvanskog dima, kojim se vjetrić, koji je proizvodilo sporo kretanje vozila, topal i blag, poigravao oko njegove glave.

U Beskraju ne postoji vrijeme, u Beskraju nema prostora, Beskraj je neodgonetljiv, razglabao je neobavezno Vasilije, čvrsto objema šakama stiskajući hladan metal šipke za ceradu, koje nije bilo, na karoseriji.

Svemir u kome mi živimo nije Beskraj. To je samo jedna u bes-kraju formi Beskraja. Vasilije je to shvatao ovako: mi smo na Zemlji, Zemlja je u sistemu našeg Sunca, naše Sunce pripada gravitaciji moćnijeg sunca u galaksiji Mliječni put, Galaksiju sačinjavaju grupe sunaca – Sazvežđa, jedan broj galaktičkih sistema jeste Galaktič-ko Jato, nama nepoznat, ali ograničen broj Galaktičkih jata tvore Svemir u kome se nalazimo. Naš Svemir. Grupe Svemira okupljene su Univerzum. Beskraj tvori beskrajan broj Univerzuma. I to je to, razmišljao je. Kada neki naučnici, koji se bave ovim pitanjima, kažu Svemir, Vasiliju uopšte nije jasno šta pod tim podrazumijevaju. Oni trabunjaju o nekakvom kraju Svemira. Pominju nekakav singulari-tet, Veliki prasak, širenje i skupljanje Svemira, kraj Svemira. To su za Vasilija puke proizvoljnosti. On je ubijeđen da stvari stoje drugačije. I njemu je jasno da naš Svemir ima svoje granice, kao što ih ima i naša Galaksija, ali odatle počinju granice drugih svemira, kao što iza našeg Univerzuma počinju drugi univerzumi, i naše mišljenje tu mora da stane, odatle počinje nadmišljenje, a to je privilegija Kosmičkog Uma.

Svemir se može shvatiti, Univerzum takođe, ali Beskraj ne. To je najveća moguća metafizička kategorija koju, kao ljudska bića, možemo imenovati, ali više ništa.

O Beskraju je nemoguće misliti, razmišljati, prepirati se, činiti bilo šta u bilo kom smislu, jer je apsurdno, besmisleno, crvotočno kao one besmislene crvotočine kroz koje je, tobože, moguće puto-vati kroz prostor i vrijeme, kroz prošlost i budućnost, čak brzinama većim od najveće moguće – brzine svjetlosti.

Možda bi, za nas ljude, bilo najbolje da ove riječi, riječi beskraj, i nema u našim rječnicima. Ako ne bi bilo riječi, ne bi bilo ni beskraja. Ne bi se vjekovima, milenijumima mučio ljudski rod i tupoglavo,


kao i o Bogu, razmišljao o beskraju. Odista su srećni oni, a to je 99 posto čovječanstva, koji o ovim stvarima pojma nemaju. Nije bez veze rečeno: Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko. Što manje znaš, manje patiš, rekao je Solomon, za koga Jevreji tvrde da je bio njihov kralj, a koji možda nije ni postojao. Što si manje hrišćanin, prije ćeš u carstvo nebesko, Možda ne baš tako, ali slično, rekao je Akvinski, prisjećao se Vasilije. I odista je tako. Blago onima koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, da se Sunce okreće oko Zemlje, da je Mojsije od Boga u obliku plamenog žbuna primio nekakve kamene pločetine sa uklesanim zakonima. Blago onima koji vjeruju da je na onoj filistejskoj gori pored Isusa Mesije stajao taj isti Mojsije i govorio mu šta da radi. Da, njihovo je carstvo nebesko. Oni će ispustiti svoje duše ubijeđeni da ih čeka vaskrsenje.

Vasilije se trže kad mu pade na um ova riječ: Vaskrsenje.Evo još jedne divne i beznadežne riječi, pomisli.Šta ovo može biti te mi noćas, u ovoj bestragiji, na ovoj ka-

roseriji i među ovim bukvama, usred ove ravnodušne zemaljske pomrčine, ne Kosmičke Noći, na ovoj suludoj mašini koja brekće i pokušava da se kreće naprijed, kao čudovište od atoma koje samo kosmička sila može da poveže i združi, šta ovo može biti i na šta me upozorava ovo što mi na pamet padaju ovakve riječi i ovakve sulude stvari?

Kontroverznijih riječi nema od ovih – Beskraj i Vaskrsenje.Život i smrt!Beskraj je apsolutno Život, a Vaskrsenje? To je ono što miriše na

smrt. Beskraj je sigurnost, nema početka i nema kraja, Vaskrsenje, međutim, ne biva bez smrti, rekao je veliki Vladika, i tu je problem. Beskraj je čist, nema sjenke, nema prepreka, Vaskrsenje to nije. Ono ima sjenku, sjenku smrti. Mi u stvari ne znamo šta to jeste. Je li to nastavak života poslije smrti? Kakvog života? Vječnog? Takvog života, međutim, nema. Beskraj nije garant vječnog života. Beskraj je samo garant Života uopšte, jer on je – Život!...

O Vaskrsenju možda bi se moglo govoriti i ovako: svi mi živi stvorovi vaskrsavamo u svojoj djeci, u svojim sinovima i kćerima – ljudi u sinovima i kćerima ljudi, životinje u sinovima i kćerima životinja, biljke u sinovima i kćerima biljaka, propale zvijezde i propali svemiri u zvijezdama i svemirima koji se rađaju u kosmičkim porodilištima, i tako redom.

55ОREOL BOGA HORSA

Mi smo čak vaskrsnuli i Boga! Hrišćanstvo je u tom pogledu jedinstveno. Jedino naš Bog ima prvorođene sinove, koje hrišćan-stvo nastoji da zabašuri, koje ne pominje, a u Knjizi o Jovu se kaže: A jedan dan dođoše sinovi Božji da stanu pred Gospodom... Hrist nije jedini i prvorođeni sin Božji. Po toj logici Bog nije neograničen, besmrtan, supstancijalan. Ono što je besmrtno, neograničeno, bes-krajno, nedokučivo – ne vaskrsava, niti po prirodi sebe samoga može vaskrsnuti, jer je nepromjenjivo, stalno, beskonačno, beskrajno i supstancionalno. Vaskrsavajući Boga kroz sinove mi smo ograničili njegovu prirodu supstancije. Proglasivši Hrista za Božijeg sina, davši mu sve atribute Boga, u suštini vodi ka višeboštvu. To je u hrišćan-stvu, ali i judaizmu, duhovnom ocu hrišćanstva, što se vidi iz gore navedenog citata iz Starog zavjeta, nepobitni elemenat paganizma u kojem bogovi nemaju supstancijalnost ravnu supstancionalnosti Beskonačnosti – Beskraja. Tu zamku protiv koje su se borili arijevci i svi hrišćanski filozofski pokreti koji su iz njega proisticali, izbje-gao je islam, najmlađa velika svjetska religijska filozofija, koji je, oslanjajući se na judaizam kada je u pitanju Mojsije, Muhamedu dao ulogu posrednika, proroka, ali ne Božijeg sina i Boga. Alah je jedan i jedini, tvorac svega što postoji, ali se nigdje ne kaže da je tvorac Beskonačnosti i Beskraja, jer Beskraj nije stvoren, niko nije mogao učestvovati u stvaranju Beskraja, on je vrhovna supstancija. On je – supstancija!

Zna Vasilije da je sve ovo o čemu mozga jedno blaženo trabu-njanje, ali o nečemu mora misliti, jer je naprosto misleće metafizičko i duhovno biće. Čovjek, ni kriv ni dužan, misli i kad je budan i kad spava. Sve što radi i želi da radi, mora u njegovom sistemu mišljenja biti odobreno. Svi pokreti njegovog ukupnog bića polaze iz mišlje-nja. Ako bi čovjeku na neki način isključili mišljenje, mogli biste da ga nabijate na kolac, pečete na vatri, raspinjete na inkvizitorskim spravama, davite, čerečite, on ništa ne bi osjećao niti pokušao bilo šta u svoju odbranu. Čovjek u dubokoj svijesti nije, međutim, čovjek lišen mišljenja. Misao je tada bitno ograničena, ali nije isključena. Misao je posljednji atom životnog postojanja koji napušta svako biće. Čovjek, kao i sve drugo, mrtav je kad umre njegovo mišljenje, kad se ugasi njegova zadnja pomisao.

Mi, u stvari ne znamo ništa o našem mišljenju, kamo li o mi-šljenju uopšte. Možda je ono u kontemplativnom smislu istovjetno


kao Beskraj, Život ili Bog. Mi samo mislimo da mišljenje postoji, isto kao što mislimo, ili možemo da mislimo, da postoje Beskraj, Bog, Kosmički Um. Kao ni njih, i mišljenje je nemoguće imenovati. To su znali i stari kineski filozofi. i Sumeri, naravno. Zbog te nedo-kučivosti shvatanja, poimanja, supstancije, egipatski faraoni su i podizali piramide. Htjeli su nešto da dokuče, da shvate. Da dokuče nedokučivost. Beskraj. Boga. Zato su sebe i poistovjećivali sa bogo-vima. Ali, ništa nije pomoglo. Supstancija beskraja je njegova bes-krajnost. Supstancija Boga je njegova božanska priroda. Supstancija Vaskrsenja je vaskrsavanje, ne oživljavanje. Supstancija mišljenja je mislenost. Supstancija čovjeka je njegova sloboda da egzistira i da raspolaže mišljenjem kao procesom. Uostalom ne postoje živa bića, životinjski i biljni svijet, sve što živi na zemlji, u zemlji, u vodi, u vazduhu, koja je Kosmički Um lišio mišljenja. Mišljenje je, uz rečno, neograničeno, ali u toj svojoj neograničenosti – nedostižno. Nemo-guće je doći do nekog vrhunca mišljenja. Do kraja mišljenja. U tom smislu ono je kao nebo: iza jednog neba je drugo, iza drugog treće, i tako beskonačno, jer je, uistinu, Nebo simulacija Beskraja. Ideju mišljenja Vrhovni Tvorac dao je svim životima, pa i čovjeku, dok se još, s kitovima i ajkulama, delfinima i krokodilima, megaajkulama i megasipama, biće slično njima, praćakao po vodi. Bez mišljenja opstanak je nemoguć, a to znači i sam čin stvaranja bio bi uzaludan. Prvobitna upotreba mišljenja onih biča iz kojih će se, poslije mnogo vjekova, razviti ljudska bića, odnosila se isključivo na hranu i pri-lagođavanje. Primarni zadatak mišljenja je bio kako da tim bićima omogući da se prehrane i opstanu u uslovima nevjerovatnih teškoća prilagođavanja. Otada se mišljenje ljudske vrste neprestano razvija. Ono je suštinski proces. Proses svih procesa. Sada smo na ovom nivou mišljenja. Na osnovu svega što znamo mi danas možemo, bar u glavnim crtama i dosta pouzdano, da rekonstruišemo, razmišljajući, misleći, služeći se artefaktima nastalim u posljednjih tridesetak mi-lenijuma, svojim sposobnostima da izvlačimo zaključke, da mislimo, a to je možda i najvažnije – metafizički; dakle, na osnovu svih tih parametara možemo da slijedimo proces našeg mišljenja od samog početka ako prihvatamo mišljenje da smo nastali u vodi i izišli iz vode. U tome se slažu sva tri mišljenja današnjeg čovječanstva; i teološko (mitsko i mitološko), i filozofsko, i metafizičko.

Odjednom, sve o čemu je Vasilije zamajavao i zamarao sebe

57ОREOL BOGA HORSA

samoga, prekide se kao slaba nit paučine. Iz mraka pored puta za-sijaše, za trenutak, kao dvije male pale zvijezde, oči neke zvjerke.

– Ima li u ovoj šumi risova? – upita Vasilije.– Bilo je, – odreža Miloš.Vasilije nije stigao više da pita. Kamion stade naglo da koči.

Vasilije posrnu, ali, posrćući, ugleda kako ispred kamiona puta – nema, i svjetlost farova obasjava mrak provalije.

Posljednje što je vidio bilo je veliko, daleko, plavo nebo, i u njemu ružičastodijamantne zvijezde...

II

1.

Muve su navaljivale na ranu.Pile krv po uniformi.I ose.Šumske.Krupne i tvrdoglave kao stršljenovi.I leptir, jedan, bezazleni, kafenosmeđe boje krila, bio je tu.I on je svoju rilicu zabadao u tkaninu natopljenu krvlju.Krvlju modrom, kao nebo.I zelenom, kao trava.I kao lišće na granama bukava, modrozeleno.I žutom, kao zemlja na kojoj je ležao.Krv se na popodnevnom suncu presijavala u svim bojama i

nijansama.Poput duge.Vasilije to nije mogao da zna.Dok je ležao bez svijesti o sebi sadašnjem, o tome šta mu se

sada događa, njegova svijest je radila punom parom. Usplahirena. Grozničava. Kao, razumije se, svijest čovjeka koji je u opasnosti, koji leži bez svijesti o bilo čemu što mu se događa.

Ako uložimo napor, a bio bi to uzaludan pokušaj da nije Va-silijevih zabilješki u kojima je opisao šta mu se događalo kada bi u djetinjstvu dobio, zbog gacanja po lednoj vodi, zbog grudvanja i sankanja po ciči zimi od jutra do večeri, visoku temperaturu i po nekoliko dana ostajao u krevetu, buncajući i doživljavajući u bunilu jezive i opasne stvari, koje su odražavale, i to precizno, stanje njegove izdržljivosti, uspon bolesti, žestinu borbe koja se u dječa-kovom organizmu vodi za opstanak; ako bismo, dakle, uložili napor i zavirili u taj rad svijesti, dok Vasilije leži pored neke, naizgled ravnodušne i neosjetljive, što ni u kom slučaju nije bilo izvjesno, bukve, bukve odavno načete iznutra, izjedene, prepuštene zemnoj

59ОREOL BOGA HORSA

i kosmičkoj truleži, podnožja zatrpanog lišćem i gomilom trulog i polutrulog žira, vidjeli bismo Vasilija dječaka kako bježi ispred ogromne zakotrljane kamene kugle, koja je drobila sve pred sobom, upadala u jaruge i provalije između stijena, zaglavljivala se u blato, skotrljavala niz brda, preskakala, zaošijana, doline, i sustizala ga, a on bježao, rukama mlateći po usijanom vazduhu, saplićući se o korijenje sasušenih trava, o žbunje kleka, o busenje i kamenice, kojih je po ovom predjelu, kroz koji je bježao, sasvim mu nepozna-tom, tuđem, sličnom predjelu sa Mjeseca, kako je dječak Vasilije zamišljao površinu mjeseca, bilo u izobilju.

U oči su mu ulijetale, lijepile se za očne kapke, za sluzokožu nosnica, za nepca, mušice, bube, paučina, komadi uzvitlanog starog lišća, prah zdrobljenih trava, osje pirevina, slične stabljikama ovsa, zečji brabonjci; u grudima mu je buktao plamen vatre koja se i dalje razgorijevala, osjećao je kako mu se plamen sliva niz kičmu, zahvata stomak, prepone, koljena, noge, stopala, kako se, potom, brzo, penje gore, kroz pluća, kroz grlo, kako mu usne gore, kako mu gore ramena, kako mu čitavo tijelo izgara i topi se, a on bježi, on mora da bježi, jer ona kamena kugla samo što mu nije dotakla pete, samo što ga nije sustigla; posljednjim trzajima snage preska-če preko još jedne provalije, ali i kugla je tu, čuje udar kamena o kamen; sad će se sve završiti, a onda, u posljednjem momentu, svega nestaje: dječak se trza, uspravlja do pojasa u krevetu, na slamarici u kojoj meko šuškaju zlatne stabljike slame, a jedna ruka, ruka majke, blago mu prihvata potiljak i dječak ponovo spušta otežalu i vrelu glavu na jastuk, srećan što one kugle nema, što je tako iznenadno nestalo, što je propala u onu zadnju provaliju preko koje je u bunilu preskakao, znao da je neće preskočiti, ali tu se naglo sve završavalo i dječak se budio.

Spas je bio u buđenju. Mršavo dječakovo tijelo bi se odbranilo preskočivši iz bunila, iz nesvijesti, u javu, u stvarnost, u kakvu-takvu svijest o sebi.

Ali u svijesti Vasilijevoj, koji leži izranjavan i u nesvijesti, u vaseljenskoj pustoši šume, samo što bi se završila ta potjera i bje-žanija, počinjao bi da se niže novi beskrajni red slika doživljaja iz djetinjstva, pomiješanih sa slikama koje stvaraju bunilo i podsvijest.

Otac ore, volovi Zekonja i Kitonja vuku teško drveno ralo na kome je novi raonik od bijelog gvožđa, kupljen toga proljeća u pro-


davnici Krsta Cmiljanića na veresiju. Vasilije, osmogodišnji dječak, ide pred volovima, jer Kitonja još nije dobro naučio da ulazi sam u brazdu, pogotovu da se vraća kada se brazda završi i otac izvadi ralo iz zemlje, nego zapinje ustranu, ili produži dalje, ne obazirući se, a možda i čudeći, što ga Zekonja vuče na njegovu stranu, zašto ga tjeraju da se vraća u tu njivu preko koje su već toliko puta prešli, zašto mu ne daju da ode, da se napije hladne i bistre vode sa potoka, da legne, odmah tu, pored vode, ispod lijeski i jova, u vlažnu i rosnu travu, i repom otjera muve, koje su se nešto baš na njega navrzle, koje mu gadno smetaju i dosađuju, ujedaju ga, bodu, maltretira-ju, rugaju se njegovim moćnim rogovima, kojima im prijeti, maše glavom, ali im rogovima ne može ništa, zato ljutito vitla i mlati repom i ušima, i čitavom svojom moćnom glavom.

Vasilije drži u ruci prutić iako zna da mu nije potreban, jer su Zekonja i Kitonja dobri i pametni volovi, oni slušaju dječaka, i Vasilije im, kad roditelji ne vide, daje hljeba od svoje užine, pregršti zobi ili ječma, rukoveti zelenog žita s okrajka njive, načupa sočnih trava i donosi im, kada se plijevi vrt – što on oplijevi nosi Zekonji i Ćetonji, oni su njegovi ljubimci, a majka misli da i to što on oplijevi daje kravama, ali ne, kravama Vasilije daje trave koje oplijevi ona, dosta im je, one ionako dobijaju, poslije, kod kuće, krompiriće i repe, a tu su i razne druge ponude i poslastice kojima ih Vasilijeva majka naprosto tetoši.

Najednom otac povika:– Bježi!Dječak streknu i odskoči u stranu. Volovi dobiše, tome se ne

nadajući, jer za to nije bilo potrebe, prutom, koji je otac držao na ralu, po leđima, i to žestoko, zbog čega su mogli stati kao ukopani, jer je taj udarac po hrbatu mogao za njih da ima i to značenje, da stanu, ali oni, srećom, jurnuše naprijed, a za njima ralo, koje je otac ispustio i koje je zapinjalo ručicama za zemlju.

Kad dječak pogleda šta se događa, zašto je otac tako postupio, imao je šta da vidi: dvije velike riđe zmije, riđovke, otrovnice, i to opake otrovnice, kakve Vasilije nije prije vidio, a kasnije mu je otac rekao da nije čak ni on, otac je izorao iz zemlje, raonik ih potkačio u njihovom gnijezdu i izbacio gore, a one, sanjive, ošamućene naglom promjenom, koja ih je zadesila, ošinute zracima toplog, kasnomar-tovskog sunca po očima, ne znaju kud bi, otac ih šiba prutom, one

61ОREOL BOGA HORSA

se uvijaju, palacaju jezicima, udaraju prut u očevoj ruci repovima, brane se, ali pomoći nema, otac je ljut, prepale su ga, ne zbog njega samog, već zbog dječaka, ali i volova, a i loš su znak neki, koji otac i ne želi da tumači, samo se, kao kroz maglu, sjeća da je o tome nešto slušao od staraca u vrijeme svoga djetinjstva.

Sada, evo, te zmije ponovo izviru iz zemlje, otac ih šiba prutom, ali one neprestano izviru, kao neki živi mlaz stare bakarne boje, i Vasilije, dječak, opet bježi, dok otac ostaje, i volovi lome jaram, kidaju teljige, krive vratove, riču, i Vasilije je već iza potoka, ali one zmije jure za njim, otac mu nešto viče, pokazuje rukama, utrčava u kuću, uzima pušku i gađa zmije, koje jure Vasilija, krvavog, jer su ga izgrebali patrljci grana drveća između i pored kojega bježi, trnje gloga, loze divlje kupine, i ko zna šta sve, otac ih gađa i ubija, ali zmija je sve više, i dječak čuje kako iza njega palacaju rakljastim jezicima, kako pište, kako šušti njihova zrela koža i zviždi otrov u šupljim zubima, od koga nema spasa, ako ga stignu, ako zabodu svoje zube u njegova bosa stopala, izubijana, prepuna modrica i trnja od ranijih uboda, a sada novih, ali dječak trči, bježi, ne osvrće se, u leđa ga udaraju, kao da ga guraju, podstiču da bježi, da ne posustaje, pucnji iz očeve puške, Vasilije preskače jarke i potočne jaruge, močila i jame za gašenje kreča, prla i jazeve, ali zmijama ne može pobjeći, jer se one zalijeću, odbijaju repovima od zemlje i klize zaprepašćujuće vješto i hitro, skaču, bolje od dječaka, kome, najzad, ponestaje snage, a više se ne čuju ni pucnji iz očeve puške, što znači da su zmije Vasilija otjerale daleko, u neke urvine gdje ranije nije bio, i nema predstave o tome šta se ispred tih urvina nalazi, u šta može upasti kad dođe do kraja, ako dođe, a neće, jer ga zmije, po-dijeljene u više grupa, šargani, poskoci, riđovke, opkoljavaju; ali, taman kada je ona najbliža zinula da ga ujede, peči, da mu ubrizga otrov u tijelo, u krv, nestaje tih slika, nestaje zmija, i Vasilije, ali ne dječak Vasilije, nego ovaj koji leži ispod bivšeg strateškog puta u lokvi krvi, stenje, razjapljuje usta, krklja, samo ne dolazi sebi, iako je već drugi dan, i uskoro će opet noć, i mjesec će, možda, obasjati šumu, a možda i neće, to Vasilije, koji leži u nesvijesti o sebi, ne može da zna, a i da zna, to ništa ne bi promijenilo, okrenulo nabolje njegov položaj, njegovu očajnu situaciju; tu situaciju i taj položaj mogao bi da promijeni jedino neko ko bi uskoro naišao ovim jebenim napuštenim strateškim, vojnim putem, putem nikome potrebnim,


najmanje šumskom zvjerinju kome ova šuma pripada, kome je ona dom, zavičaj, otadžbina, gdje se šumsko zvjerinje pari, rađa, raste, odrasta i umire, gdje lovi i biva ulovljeno, po kojoj pase travu, pije vodu, skuplja šumske plodove za zimu, pravi brloge u pećinama i na drugim pogodnim mjestima; jedino, dakle, ako bi neko naišao, ugledao ga odozgo, s puta, s brdašca iz koga je odronjeno kamenje put prekinulo i napravilo veliko točilo, previo mu rane, uprtio ga na leđa, ili, što je gotovo posve isključeno, metnuo na neko prevozno sredstvo, i odvezao, bar do prvih nekakvih, i bilo čijih, nastambi, ako ih uopšte u ovom dijelu svijeta ima, a ako ih je bilo, ako nijesu raznesene dinamitom, kamniktitom, trotilom, TNT-eom, ekrazitom, barutom, ako nijesu opljačkane, potom spaljene; ako bi ga, dakle, neko odnio, ili ga jednostavno dotukao, izvadio nož i presjekao mu grkljan, zabo mu bajonet u srce, gurnuo detonator u ranu i aktivirao ga, izvadio pištoljčinu, koju danas ima svaki nesoj i blećak, i tres! – u čelo, u sljepoočnicu, u nosnice, ili, još prostije, dohvatio neku grančinu, napravio od nje, za čas, štapinu i – mlat! – po glavi, po tintari, po tjemenjači, po mozgu, po toj drhtavoj sivoj masi, iza vrata, po očima, dok se sve ne stiša, dok se one slike, koje gleda, u Vasili-jevoj svijesti, koja nije svijest o njemu samom, ali i jeste, ne rasprsnu u komade, kao staklo, dok one zmijurine u tim slikama ne pobjeg-nu nazad u svoje rupe u zemlji, u stjenčugama, pod koru oborenog drveća, koja se potklobučila, ispod koje godinama ne struji ništa, mezgra, sokovi, život, koja se polako osipa u prah, u zemlju, postaje prah i postaje zemlja, a bila je kora, ogrtač, zaštita od zime, od glodara, od vjetrova, od svega i svačega, od smrti drveta koje je stremilo Suncu, koje je upijalo sunčeve zrake, čije je lišće proizvo-dilo kiseonik, koje je upijalo otrovne gasove i isparenja, monoksid, ugljendioksid, čađ i gar svijeta, ma otkuda dolazili i padali po ovoj šumi, u svim mogućim formama i jedinjenjima – hemija, koju čovjek iskušava, s kojom se igra; i dok se ona kamena kugla ne rasprsne u milion dijelova, u milion kamenčića, onda u pijesak, onda u fini sitni prah, kakav je vidio da prave sipci u drvetu, a možda i u kamenu, i u svemu ostalom, i u čovjeku, i u Suncu i Mjesecu, i u velikim modrim, plavim, ili bezbojnim, suznim, nebesima; ko sve to može da zna, i otkuda da zna kada u glavi ima slike koje rađaju jedna drugu, koje se množe kao paramecijumi, kao amebe, kao gliste, kao pijavice, slike za koje čovjek i ne zna da ih ima, i nikada ih prije nije

63ОREOL BOGA HORSA

takve ni imao, ali, očigledno, čovjekov mozak radi i bez njegovog znanja, proizvodi, stvara i one vizije koje čovjek ne bi umio da zamisli i stvori, koje može samo mozak, samo um, bez čovjeka, njegova svijest koje nije svjestan, njegovo drugo ja, koje je, eto, izgleda, baš tu, pod čelom, u mozgu, u umu, u svijesti, i otuda obavlja svoj posao: ono što je čovjek vidio dograđuje, prerađuje, iskrivljuje, dodaje mu mnoštvo elemenata, ono što je doživio razvaljuje, ono što je čovjek čuo raspreda do neprepoznatljivosti zvukova ili prožima šumovima kojih nije bilo u stvarnosti, kojih u stvarnosti i nema, pomjeranjima, javljanjima, riječima, kojih takođe nije bilo, za koje čovjek nije ni znao da postoje, od kojih, kad ih začuje, zine začuđen, zaprepašten, ponekada pomišljajući da silazi s uma, da bunca, kao sada Vasilije, koji ništa ne osjeća, koji bi trebalo da je mrtav, i on to na određen način i jeste, jer mu njegova svijest ništa ne govori, jer je njegov mozak izgubio kontrolu nad njim, ne može da mu naloži da se okrene na drugu stranu, da na rane stavi neko ljekovito lišće, bar lišaj s kamena, bar pramen, busenčić meke mahovine s kore ogoljene žile bukve, žile ispod njegovih koljena, šaku nekih trava, mirisnih i pitomih, kakvih oko njega, tu, odmah, ima, jer šuma je puna ljekovitog, kao i otrovnog, bilja, treba samo znati izabrati, naći pravi korijen, pravu lisku, pravi cvijet, pravu gomoljicu u humusu, među žilicama bilja; ali, ako prihvatimo i to da je, posmatrano tako, s tog stanovišta da Vasilije leži, da pojma nema šta se s njim dogo-dilo, da li se uopšte išta i dogodilo, da pojma nema gdje je, i da li je ikada uopšte bio, da li je živ ili nije, da je, dakle, pravi Vasilije mrtav, da leži u lokvi krvi i suvom lišću, koje postaje ružičasto, pa plavo, pa modro, pa bjeličasto od njegove krvi, od životnih sokova iz nje-govog tijela, moramo prihvatiti i činjenicu da je živ onaj drugi Va-silije, onaj Vasilije koji bunca, čiji mozak aktivira sjećanja i pokreće duge nizove slika i vizija, čija svijest ne posustaje, ne predaje se, radi, koja neće dopustiti da onaj pravi Vasilije umre, jer bi smrt toga Vasilija, bila smrt i ovoga Vasilija; ovoga koji se, dakle, svim silama upinje da, stvarajući slike, dozivajući sjećanja, mučeći Vasilijeva svijest tim žestokim i opasnim prizorima, svijesti pravog Vasilija ne dopusti da stane, da Vasilijevom mozgu ne dozvoli da klone, a pri tom te su slike jedine koje Vasilijevo drugo ja može da inicira, jer ono, to drugo ja, ne živi u javi Vasilijevoj, već u njegovoj, možda bi najbolje bilo reći – budnosti, kosmičkoj Vasilijevoj budnosti, meta-


fizičkoj Vasilijevoj budnosti, kojih je Vasilije, inače, onaj pravi Va-silije, svjestan, ali koji nikada nije uspio u stvarnosti da ih privoli da stvaraju slike i vizije potrebne njegovoj poeziji, njegovoj litera-turi, osim samo djelimično, i to gdje jeste, gdje ima tog kosmičkog i metafizičkog budnog uma, najbolji su Vasilijevi literarni tekstovi; ali Vasilije, uistinu, nije mogao ni pretpostaviti, mada je osjećao da neke veze postoje, neki šumovi, neka duboka, u njemu, treperenja, ali, mora se priznati, ipak nije mogao da pretpostavi, da će upravo one, univerzalna budnost, metafizička budnost, i svijest o njima u njemu, svojim radom na uspostavljanju slika i vizija, ma kakve, uostalom, te slike i vizije bile, jednoga dana da ga spasavaju, da ga otimaju od smrti, jer su one – budnost i metafizička snaga – to Vasilijevo drugo ja, taj njegov drugi život, paralelni život, jer su one obnoviteljske, a ne rušilačke sile u njemu, i čovjeku uopšte.

Ali, muve su navaljivale na rane.Vasilije, onaj drugi Vasilije, dječak, očajnički je bježao, sada

od nekih utvara u bijelom, pored nekakvog groblja kojemu nije bilo kraja, iz kojega se čula potmula lupnjava, kao da se rasprskavaju teški, od bukovih sjekirama otesanih dasaka, sklepani, mrtvački sanduci; ogromne polutrule, naherene krstače padale su Vasiliju ispred nogu, on ih je preskakao, zaklinjao se u sebi svom svojom dječačkom dušom, da nikada više neće odvraćati jazeve, bacati ka-menice u močila, kupati prasad u lokvi zagašenog kreča, tragati za gnijezdima ptica i uzimati im jaja, hvatati vrapčiće, koje bi potom redovno pojeo, dokopavši ih se kada Vasilije ode da čuva ovce, mačak Žućko, da više nikada neće guliti bukovu koru i jesti mezgru, valjati se po konoplji tetke Raduše, krišom skupljati jaja iz kokošijih gni-jezda i nositi u varošicu gdje ih je davao šoferu Vukomanu da ga provoza u kabini kamiona natovarenog bukovim balvanima, da neće...

2.

Kamion je gorio, ali i drvo u koje je, sletjevši niz odron, u provaliju, udario.

Okolo se bijelio kamen.Vasilije je volio to bijelo kamenje. Kremenštak.

65ОREOL BOGA HORSA

Išao je s ocem na Crni vrh da pravi krečanu. To je bio muko-trpan i za njega izuzetno zanimljiv posao. Po cio dan na rukama je donosio kamenje, koje mu je deralo kožu na šakama oštrim ivicama, kao ivicama izlomljenog stakla. Ali, bol nije osjećao. Samo toplinu. Uveče, dok ne zaspi, pokriven vunenom ponjavom, i dok još gleda gore, gdje u visini trepere zvijezde, niz dlanove su mu se slivali vlažni plamenovi. Ujutru je svoje ruke nalazio ispružene po zemlji, koju je planinska rosa ohladila.

Zidanje krečane je majstorski podvig. Otac je za to bio majstor. Vasilije je posmatrao kako on to radi. Otac je uzimao kamen po kamen i pravio građevinu u obliku svoda. Takav oblik je bio po-treban da bi se u šupljini ložila vatra, da bi vatra gorjela i peklo se kamenje od koga se, kada se potopi u vodu, zagasi, dobijao najfiniji i najkvalitetniji kreč.

Kada je u kamenu građevinu bilo uzidano onoliko kamenja koliko je bilo predviđeno, a da se sve unutra ne uruši, da se građevina održi, kroz ostavljeni otvor sa strane, u zemlji, ubacivala su se drva – najprije sitna i suva, dok vatra ne uzme maha, dok se u šupljini svoda ne steknu uslovi da se vatra više ne može ugasiti, dok se ne postigne da u prostoriju, kroz kanale, koji su u tu svrhu ostavljeni u kamenim zidovima, ulazi količina vazduha dovoljna da se vatra ne ugasi, ali i ne rasplamsa, da drvo sagorijeva ravnomjerno. Ako ta ravnoteža vazduha i sagorijevanja vatre, ne bi bila postignuta, došlo bi do pregrijavanja kamenja u nižim i istovremeno do nedo-pečenosti u gornjim slojevima. Kroz dan, dva, u otvor su ubacivane čitave cjepanice, manje klade, pa noću nije trebalo ustajati i dodavati nove količine drveta.

Vasiliju je zidanje krečane ličilo na podizanje piramide. Op-činjavao ga je taj unutrašnji prostor koji je otac, umijećem odbira i postavljanja kamenja, koje bi tek ponekada neznatno uobličavao čekićem ili ćuskijom, i to tek toliko da odbije neku izbočinu koja bi očigledno smetala da se kamen postavi na odgovarajuće i za njega najbolje mjesto u građevini, stvarao, bez ikakvih proračuna, lenjira i formula, samo uz pomoć nekoliko običnih trupaca, koji su pridr-žavali svod dok ga otac sasvim ne zatvori, a onda su i ti trupci, za koje se, dakle, činilo da drže svod, svu tu ogromnu masu ozidanog, nipošto nagomilanog, kamenja, sagorijevali u vatri, a svod je ostajao čitav. Istina, manje iskusnim graditeljima krečana događalo se da


im se baš tada, kada ti potporni trupci podmerači izgore, kameni svod uruši i propadne sav trud.

Upravo taj unutrašnji prostor i za Imhotepa, sina boga Ptaha, slavnog graditelja piramida, Ozirisovih i Horovih, Zoserove i čak tri Snofruove, koje su utrle put izgradnji velikih piramida, Keopsove, Kefrenove, Mikerinove i drugih, kojih odavno nema, predstavljao je suštinski problem. Kada ga je riješio Imhotep, kasnije njegov pra)unuk Kufuonek, zaslužili su besmrtnost. Ni danas se ne zna, nagađa se samo, kako im je to pošlo za rukom bez sprava, bez sve one silne računske tehnike i mašinerije, koje vidimo na savremenim projektantskim stolovima i gradilištima širom svijeta.

Još niko nije nadmašio u graditeljstvu čudesne neimare iz Delte. Šta ima u svijetu, u civilizaciji u kojoj je rođen on, Vasilije, srodno Imhotepovim kamenim kompozicijama? Krečane, koje je Vasilijev otac pravio po Crnom vrhu.

Vasilije se sjećao: kada bi proces sagorijevanja kamenja bio završen, i otvori na krečani zazidani da vazduh unutra ne prodire, jer to više nije bilo potrebno, krečana se veličanstveno pušila na mjesečini, onako kako su se u aprilu 1945. godine, po očevom pri-povijedanju, pušile velike humke u jasenovačkom logoru pored Save.

– Baš ovako su se pušile toga aprilskog popodneva, kada smo tuda naišli, te mnogobrojne humke po velikom polju pored vode, koja je tekla mirno, sporo, nezainteresovana za bilo šta na bijelom svijetu. Niko od nas nije znao šta je to. Čudili smo se: otkuda i zašto te humke? Ja sam mislio – krečane.

Tako je pričao otac Vasiliju dok su sjedjeli na mjesečini i po-smatrali svoju krečanu. I hiljade sjenki koje je vjetrić pomjerao. I zvijezde. I Noć, beskrajnu, nad svim, i u svemu.

– Da s tim isparenjima nije dolazio i gušio nas strašan zadah, i da kasnije nijesam saznao šta su zapravo bile te humke, ja bih i danas vjerovao da smo te večeri zanoćili između desetina krečana, koje iznutra dogorijevaju i kamen se definitivno pretvara u ono što će uskoro zvati – kreč. Strašan smrad me je, međutim, natjerao da odem kod komandira moje jedinice, Branka, sina Draže Mihailo-vića, i da ga pitam šta to iz tih humki tako zaudara te nas tjera na povraćanje, a oči na suze.

– Ne znaš? – zapita Branko.– Da znam ne bih došao da tebe pitam!

67ОREOL BOGA HORSA

– I niko u tvome divizionu ne zna?– Ne samo u mome divizionu, nego u čitavoj brigadi!– Leševi, posuti hlorom i krečom, moj tobdžijo! – reče koman-

dir. – Hiljade i hiljade leševa pobijenih i poklanih ljudi pod tim je humkama zatrpano. To zaudara. Raspadanje. Trulež. Kreč. Ali ni riječ o ovome ostalim borcima dok ne prođemo kroz Jasenovac!

Sve je to čudno, mnogo godina kasnije razmišljao je Vasilije. Piramide, krečane, humke. U piramidama Ka faraona, u krečanama živ kamen

Krećnjak, u humkama leševi poklanih i zgaženih Žrtava. Osjećao je Vasilije da postoji neka nit, neka paralela, koja sve to povezuje, ali smisao te niti, paralele, nije uspijevao doseći. Ipak, ne-sporno, shvatao je da su to najsavršenije forme koje je čovjek svojim stvaralačkim genijem ostvario. Grob. Humka. Piramida. Krečana. To je jedinstvena, neponovljiva forma vaskolikog Univerzuma. Ne-prolazna. Sve druge forme se rastočavaju, propadaju, gube. Ova ne. Jer je, možda, pogođena forma samog Beskraja.

3.

Vasilije je gledao. Ali njegovi očni kapci su bili zatvoreni. Ispod njih zjenice širom otvorene. Budne. Do njih je prodirala svjetlost. Svjetlost dana i teškog zelenila šume i sitnog rastinja. Svjetlost kamena, krečnjaka. Ozaravajuća svjetlost djetinjstva.

Kamion je dogorijevao.Pedesetak metara dalje od Vasilija, koji je, vjerovatno, prvi, a

možda i jedini, skočio sa karoserije prije nego je došlo do prevrtanja i tumbanja niz točilo.

Ništa se tamo, gdje je kamion dogorijevao, nije pomjeralo. Ništa slično nekakvom zvuku pomjeranja nije stizalo do Vasilijevog sluha.

Vasilije je pomišljao da zove. Pokušao je. Ali nije mogao. Glasa nije bilo u njegovom grlu, u njemu.

Insekti su navaljivali na rane, koje su prestale da krvare. Sada se, umjesto krvi, na površini rana javljala i iz njih cijedila blije-docrvenkasta sluz. Sluz je pokušavala da formira skramu i zaštiti rane, a insekti su nasrtali na tu skramu, zabadali u nju svoje rilice, svoje sitne jezike i zubiće i kidali je nogicama, grabili je, kao da je


skupljaju.Vasilije se zgrči, ali se ni jedna muva i ni jedan insekt ne

uplašiše od pokreta njegovog tijela i ne skloniše sa rana. Naprotiv. Plašeći se, možda, da ih, ipak, ubrzo ne otjeraju s tog iznenadnog i bogatog, živog, hranilišta, još dublje zariše rilice, pipke, zubiće i druge naprave za hranjenje, još energičnije zagrabiše nogicama po skrami u koju se i dalje pretvarala blijedocrvenkasta sluz.

Vasiliju se učini da je u onom sarkofagu vođe kričkog plemena, otkopanog i brzo pokrivenog ponovo zemljom na Kričevskom brdu.

Nikako, kasnije, dok je tumarao između bukava oko nekadašnje lovačke kuće, u kojoj se neočekivano našao, o čemu će se pripovi-jedati u narednom poglavlju, za koju nje znao ni da postoji u ovoj šumskoj zabiti u kojoj caruju čuveni vukovi Hercega Stjepana, i vrhovi gorostasnog drveća čas pozlaćeni sunčevinm zracima, čas plavi od dubine Neba koje se na njih oslonilo kao na kraj svijeta i prostranstva, čas, pokretani vjetrovima, načičkani zvijezdama i zasuti kumovom slamom iz koje u osvit dana izlijeću iz svojih gni-jezda velike šumske ptice tetrijebi i divlje pčele krila još sanjivih od nebeske rose, Vasilije nije mogao da dokuči kako se u njegovoj, još mutnoj svijesti, rodila, tada, ta pomisao da se nalazi baš u sarkofagu, a ne u nekoj dubokoj potočnoj jarugi, u nekoj od mnogih jama bez-danica u kojima se oduvijek završavao životni ciklus dobrog dijela stanovnika ovih krajeva zahvaljujući njihovom neprevazidivom, sjajnom talentu da se međusobno satiru i uništavaju.

Zvao je: Upomoć! Ja sam živ! Spasavajte me odavde! Ali, niko ga nije mogao čuti ni spasiti.

Vasilije se prenerazio kada je kroz debeli zid sarkofaga vidio da ljudi, koji su nastanjivali ove krajeve, više nema. Po brežuljcima, livadama i okućnicama, ugledao je djecu. Djeca su tjerala volove koji su vukli rala, djeca su gonila stoku na ispašu, djeca su sjekla Vasiliju nepoznata stabla za neku gradnju, djeca su ulazila i izlazila iz kućeraka, torova i trapova. Šta je ovo? Gdje su ljudi? – pitao se. Utom, nekoliko tih dječaka naiđe putem pored koga se nalazio sar-kofag. Vasilije vidje da imaju brade i brkove, vjetrovima i brigama izborana lica, pognuta ramena, i shvati da su to ljudi, da se ljudski rod smanjio, da uzaludno očekuje da neko podigne teški poklopac na sarkofagu, i gorko zaplaka.

Ubrzo, te slike smijeniše nove.

69ОREOL BOGA HORSA

Vasilije među nekim vojnicima u maskirnim uniformama. Picgauer juri. Oko puta paljevine. Nigdje žive duše. Najednom, na ulazu u tunel: ljudsko biće. Starac. Koračao je ivicom kolovozne trake, odjeven u neke prljave i jadne dronjke, smežuranog, gotovo osušenog lica, duboko u kostrijet obrva upalih očiju, očiju u kojima nije bilo ni trunke životnoga svjetla, pa se činilo da starac i nema očiju, i da otud, iz njegove glave, gotovo kao u djeteta, ispod strmih kostiju čela, vire dva ugašena gnijezda nekih malih ptica, koje su davno odletjele.

– Turčin! – povika neko od vojnika.– Vidi ga gdje se sakrio! – povikaše nekolicina istovremeno.Picgauer stade.I čovjek stade.Ispred njega metalna kolica zvana tačke, čiji je metalni točak,

dok je starac klecavo koračao prije nego je ugledao auto i čuo povike vojnika, škripao kao prebijeno i prestravljeno kuče. U kolicima nekakve dronje, odjeća kao pokupljena sa smetlišta nekog bijed-nog provincijskog naselja. Jedan ili dva lonca, obijena, i još nešto starudije. Sve što je ostalo od bivšeg doma.

Vasilije se i ne opasulji, a nekoliko vojnika iskoči iz vozila bez platnenog krova.

Pritrčaše starcu, preturiše kolica, jedan ga udari čizmom u cjevanicu.

Starac je padao, polako, lelujajući se u vazduhu, punom zapare i muva.

Onaj koga su zvali Bato, zareža:– Kako ti je ime, mrcino turska?– Hamdo, – jedva doprije odgovor do Vasilijevog sluha.Ne pitajući više ništa, Bato podiže ispod mišice desne ruke

kalašnjikov i opali.Nekoliko vrelih tanadi zabi se u koščato tijelo starca. Vasiliju se

učinilo u tijelo koje jedva dočeka da se otarasi života, disanja, ovih kolica i starudije u njima, muva i zapare, rijeke koja je tekla ispod puta, bistra i nezainteresovana za bilo šta osim svoj tok, vazduha koji ga je gušio u crvotočnom grlu, u plućima nagorjelim od duvanskog dima, ovog svijeta u kojemu nikada ništa ljudsko nije ni doživio, koji je prema njemu bio surov, iz koga se, niz ovaj put, i sam, bio zaputio ne shvatajući zašto, ni kuda, i ne očekujući ništa.


Starac se konačno složi u rupu na kraju kolovozne trake, koja se odnekud baš tu nađe, napravljena udarima točkova, kao da je sami đavo podmetnuo.

Vasilije jedva shvati šta bi.Bi mu žao starca.Osjeti potmuli bol u zglobovima.Kao da ga nečija nevidljiva šaka ščepa za mošnje među nogama.Tako se Vasilije osjeti, među svojima, poniženo, i bez snage.Kada bi se ranije, dok je bio mlad, u njegovom prisustvu ispo-

ljavale nepravičnosti, grubi poremećaji ravnoteže, do koje je u svim prilikama Vasiliju bilo stalo, jer ga je tome otac naučio, reagovao bi silovito, ponekada i fizički, ne bi nepravdu otrpio, udario bi pe-snicom, razbio tuđi nos.

Bio je Vasilije snažan. Jak.Sada – ništa.Vasilije shvati, žestoko, u trenu, da je nemoćan, da ne živi u

stvarnosti u kojoj je živio, da ga je sve ovo što se zbiva promijenilo. Sve poganštine su isplivale gore, na površinu, i zauzele mjesta na kojima su bili ljudi.

Ko zna jesam li i ja čovjek, ili sam i sam samo sjenka nekada-šnjeg čovjeka, Vasilija, koji je bio?

Odavno se, uistinu, on to pita, odavno on tim pitanjem samoga sebe zastiđuje i iskušava. Buni se. Ali ne diže ruku. Ni na koga. Uprkos nepravdama. Vidi‚ to ne bi pomoglo. To ne bi ništa promi-jenilo. Ti drugi, koje bi Vasilije tek opomenuo, ne podižući na njih ruku, opomenuo zbog nepravdi koje čine, digli bi istoga časa ruku na njega. I to sa zadovoljstvom. Možda čak i ne da bi ga ubili, mada ni to nije isključeno, naprotiv, već da ga ponize, da ga sruše, još uvijek moćnog, da ga survaju dolje gdje Vasilije nikada nije bio, gdje su sami donedavno bili, da mu pokažu gdje je njegovo novo mjesto, da ga privole da puzi i cvili, a oni da se smiju, da se zacjenjuju od smijeha, odozgo tim smijehom škropeći Vasilija kao mokraćom i izmetinama.

Takav je ovaj rat.Ali, Vasiliju bi žao starca.Kao da, u trenutku jednom, ugleda pred sobom svoga pradjeda

Vasilija, koji je, možda na sličan način, skončao tamo gore, u Nađ-međeru. I sada su mu tamo kosti, i crni masni brkovi, koji su vidjeli

71ОREOL BOGA HORSA

Ameriku, u lepljivoj panonskoj zemljurini.Bi Vasiliju žao, ali ne reče ništa. Ništa ne učini. Čak se i ne

pomjeri, zalijepljen leđima za metalno sjedište. Zbog toga posta mali. Svali se u sebe. Prosto osjeti kako se naglo smanjio. Bio je dronjak u ovom tuđem autu i među svojim, ali nepoznatim, mnogo od njega mlađim ljudima. Bio je dronjak, kao onaj u prašini, već crven od krvi, koja je, začudo, isticala iz starca.

Da.Vasilije se skupi u prnje svoje razdrte duše, ali čas potom ustade

sa svoga sjedišta, izdiže glavu i u daljini ugleda Sunce.Tada mu posta jasno, on to osjeti, da je Sunce tu da ogrije

njegovo tijelo, ozeblo, uprkos julskoj zapari.Ubiše tog Turčina, koji nije bio nikakav Turčin, tog Muslimana,

koji nije bio nikakav Musliman, koji je bio naprosto ljudsko biće, kakvih je mnogo miliona na Zemlji, zemlji koja više i nije Zemlja, već prebivalište svakojake svjetine.

Ubiše tog balkanskog siromaška, kao da su lišili života nešto golemo, protoistorijski moćno i za njihove živote opasno, dinosau-rusa, sabljastog tigra, mamuta, crnog pećinskog bika.

U picgaueru puše svoje smrdljive cigarete super i ćute. Samo se čuje talasanje duvanskog dima, izbacivanje plavičaste izmaglice na nos i na usta, a onda tamo, na ulazu u tunel, već su, Vasilije je to, čim zažmuri, mogao da vidi, salijetale odvratne crne muvetine, koje se uvije tako stvore niotkuda, i prvo navale da se uvlače u nosnu šupljinu, u uglove očiju, u usta, u oba uva.

Ali, gle! – šta je sada ovo! Vasilije, bosonog, u iskrpljenoj košu-ljici, nekako sklepanoj od stare majčine suknje, s nekakvim riticama umjesto pantalonica, oko struka opasan kanapom, tapka uskim pu-teljkom oko koga leže ljudi u prljavim i pocijepanim uniformama, s puškama iz kojih pucaju preko njegove kuće, livade i potoka, na onu drugu stranu, preko koje je takođe vodila staza, ista ovakva kao ova po kojoj dječak tapka ne razmišljajući, jer je tek navršio tri godine, o čemu se upravo radi, zašto ovi ljudi leže po puteljku i oko puteljka, i pucaju, zašto se kriju iza busenja i neravnina, koje je oko puta napravila stoka ujesen, kada dugotrajne kiše raskvase zemlju, ali ga je radovalo što je posvuda oko ljudi, koji leže i pucaju, mnoštvo čaura, koje on žurno, kao da će svakoga trena to neko da mu zabrani, sakuplja i gura u njedra ispod košuljice, koju je, već


podobro otežalu, jednom rukom pridržavao, ali u tome nije posve uspijevao, i što je više čaura jednom rukom trpao u njedra, to ih je onom drugom sve manje mogao da zadržava, i one su ispadale, nalazile načina da se iskobeljaju, i kao prezreo hrastov žir padale na njegove izgrebene i izubijane noge, a to ga je zadržavalo, jer se dječak saginjao da poispadale čaure vrati nazad u njedra, riješen da ih sve potrpa tamo, da ih sve, koliko ih god ima, pokupi i odnese kući, gdje je od njih pravio čudne građevine, koje su se neprestano rušile uz slab i jecav zvuk metala.

Pokupio bi, samo kad bi mogao, on sve čaure ovoga svijeta, još rađe – sve metke, koje je cijenio mnogo više od čaura, jer su u nje-govim očima i njegovoj djetinjoj svijesti tek meci bili prava stvar, a čaure samo nešto čime se može zadovoljiti dok ne skuči prave metke sa sjajnim kapislama u crnom, zelenom, braon ili plavom kružiću, i zrnima koja su mogla da lete i zvižde kada udare u kamen ili spečena hrastova stabla među granatim bukvama i lijeskama.

Niko, s one strane potoka, nije nišanio u dječaka, ali i da jeste, to se njega nije ticalo, jer dječak nije znao da zrna pogađaju ljude, da su ti lijepi meci sa sjajnim kapislama, glatkim čaurama i tana-dima od još sjajnijeg metala, napravljeni da usmrćuju ljude, da im probijaju glave kao tikve, da ih buše kao što čergari buše teneću i prave rešeta za prečišćavanje žita.

Dječak je koračao tim putićem koji je pripadao njemu, oko koga su ležali ljudi koji nikada prije ovuda nijesu prolazili, kojima putić nije značio ništa, koji nijesu znali ni kud on vodi, a vodi do izvora zvanog Studenac, i od izvora zvanog Studenac dalje, kroz šumu, u drugi zaselak, gdje živi dječakova tetka Milosava, od koje je uvijek, kada dođe, dobijao kocku šećera, kuvano jaje, ili gurabiju, kolač najbeznačajniji od svih kolača na svijetu, ali dječak to nije znao, i sladio se tetkinim gurabijama kao poslasticama kojima – to je posigurno znao – nema ravnih.

Za svo to vrijeme kamion je polako dogorijevao, a na šumu se spuštala još jedna, ko zna od vremena razdvajanja kopna i vode, Zemlje i Neba, koja Noć.

73ОREOL BOGA HORSA

4.

Vasilije se pokrenu.Velika, šumska, crna, kao nauljena, zmija smuk, koja se smucala

oko njega, poplaši se i hitro, u velikim talasima, kao da pliva, nesta u žbunju.

Trebalo mu je nekoliko minuta da se sjeti gdje je. I šta se do-godilo.

Čudo jedno da sam još živ, pomisli.S ogromnim naporom dohvati kamen. Nije imao snage da ga

prinese do usta – sasušene kore bresta. Ipak, nekako ga vrhovima prstiju dogura do ramena. Htjede da se okrene i nasloni usne na kamen.

Jeknu.Gotov sam, pomisli shvativši da je nepokretan.Bolje da sam mrtav, da je mogao rekao bi glasno.U glavi mu je strašno odjekivalo, kao da mu u samom mozgu

neki čovječuljak nešto kuje. Onda bi taj prestao, odlagao svoje čekiće i maljeve, odmarao se, a počinjalo je da zuji.

Pa da, pomisli Vasilije. To je onaj pčelar sa Vučeva od koga sam kupovao med. Kuje košnice. A sad u njih, evo, ulijeću i iz njih izlijeću pčele. Donose polen. Kao metalna, njihova krila oštro zuje.

S vremena na vrijeme, naročito u zoru, niz odron bi se skotrljao poneki kamen, odozgo, iz utrobe brda prepunog kamenčina, dok je po površini brda raslo drveće. Put je oštetio brdo, potkopao ga, zasje-kao, i kada su se, poslije godina, stekli uslovi za to, zemlja ispod puta je posrnula, poklekla, vlažno kamenje se iz unutrašnjosti osulo i sve je to poletjelo dolje, niz nekoliko desetina metara dugačku kosinu.

Naravno, Vasilije o tome nije mogao da razmišlja, ali on se nadao. Kada bi došao, u osvit, svijesti, začuo kotrljanje kamena niz točilo, pomislio bi da stiže pomoć, da se to oni, koji ih traže, spuštaju niz strminu, zakačinju grubim i glomaznim vojničkim ci-pelama kamenje u odronu, da će svakoga časa stići i odnijeti ga odavde, izgubljenog, izlomljenog, krvavog, nepokretnog, u ovom obilju vazduha i vlage – isušenog i bez vazduha.

Vasilije učini još jedan napor da se okrene.Nešto bestjelesno, ali teško, kao samo nebo, osjeti kako pada

po njemu.


Zakrklja.Smrt je ulazila na usta. Vasilije se gušio.U magnovenju, pobuniše se svi atomi preostalog života, preo-

stale životne snage u njegovom tijelu.Okrenu se na stranu.Osušene, ispucale usne dodirivale su mesnati i od jedrine modri

listovi neke trave, koju Vasilije nije zapazio u svom zavičaju.Od tih dodira po usnama, licu i čelu Vasiliju bi lakše.Posljednjim proplamsajima svijesti pomisli kako u tim listo-

vima, u toj travi, ima soka. Zapita se: kako bi bilo da pokušam da zagrizem te vlati, pa makar bile gorče i od čemerike?

Utom do Vasilijeve svijesti doprije glas, koji je u prvi mah jedva razumijevao, ali glas se ubrzo izbistri u njegovom sluhu i on jasno ču odzvanjanje riječi, odlučno, čak i zapovijednog tona:

– To! Dobro misliš! Napregni se – zagrizi! Usnama! Zubima! Čupaj i kidaj mesnato lišće! Ne misli na bol! Žvaći! Jedi! Gutaj sokove! Bićeš spasen!

Vasilije u trenutku pomisli da su te riječi upućene nekom drugom, ne njemu. Ali, ubrzo shvati, da su upućene njemu, jer nikoga drugoga tu nije bilo, nikakvog šuma, nikakvog pomjeranja nije bilo, nije se moglo čuti ništa, ničije stenjanje, dahtanje, pre-nemaganje.

Trpeći bolove, nepodnošljive prilikom pokušaja svakog pokreta bilo kojim dijelom tijela, zgužvanim, krvavim usnama uspio je da dohvati prvo nekoliko travki ispred samih usta, one koje su mu nasrtale na nosne šupljine i očne kapke, i poče da ih grize i žvaće, da guta zeleni sok i crvenkastoblijedu sukrvicu, koje su mu bile pune usne šupljine, koja mu se, dok je nepomično ležao, s glave, niz izubijano lice, cijedila u usta i pored usta.

Vasilije nije osjećao ubode travki u rane na usnama, u jezik, nepca, oko usta, po licu, u nos, u čelo; grizao je i žvakao, jeo, koliko god je imao snage za to, i trpio bolove u grudnom košu, duž kičme, u potiljku, u kukovima, a onaj glas je, odozdo, sada već vikao, ili se Vasiliju činilo da viče:

– Jedi! Žvaći! Ne prestaj! Gutaj!I Vasilije je jeo, žvakao, gutao.Potom je klonuo.Učinilo mu se da pada iz beskraja visine u more zatalasanih

75ОREOL BOGA HORSA

modrih trava iz kojih ga zove čudni, tajanstveni glas. U stvari, Va-silije nije znao, ne samo čiji glas, nego ni to odakle taj glas dopire, odakle ga zove – da li odozdo iz modrog mora trava ili odozgo iz isto tako modrog nebeskog prostranstva.

Onda je nestalo glasa.Vasilije se obrete u Ridovima, vrletnom i zapuštenom kraju iza

sela. Dolje duboko tekao je potok, s njegove osojne strane sve dokle oči vide, a ne vide čak ni sa Vijenca puno, rasla je gusta i vlažna bukova šuma prošarana rijetkim stablima breza i drugog listopad-nog drveća, a prisojnu stranu nastanjivala su tvrdoglava, kvrgava i kržljava hrastova stabla, dren, grab, poneki drenjak, kamenčuge, točila, zmije, gušteri, zajednice bukovog drveća u uvalama, jove vječito u neredu, puno neke trščate travuljine, koju ništa ne jede, visoka paprat, ali bilo je i biljaka rijetkih ljekovitih svojstava.

Vasilije se obrete baš na toj prisojnoj strani, usred visoke paprati. Tu su nekada bile njive i livade. Klasala je tu nekada jeri-honska raž, ječam čije je svako zrno bilo kao kap oriza, kao graška prostog pasulja. Sada su se samo nazirale ozide i temelji kuća u kojima su, priča se, živjeli Grci, možda posljednji Kriči, i Vasilije je tu, uprkos jezi koja bi ga prožimala, volio da navraća prilikom poslijepodnevnih povrataka iz škole, da sjedi na kamenim pločama i razmišlja o onima koji su ih iz aluga i potočnih vrleti iskopavali, ovdje donosili i slagali u podzide i zidove. Činilo mu se da osjeća u tim pločama i u kamenovima temeljcima toplinu bivših ljudi, da mu dlačice na licu, dječačke malje, dodiruje njihov dah.

Vasilije, kao i u djetinjstvu, onda, sjede na najveću sigu.Tek što je sjeo, pred njega dopuza crvena rogata zmija, koju

niko od stanovnika ovih krajeva nikada nije vidio. Ali, svi su znali da crvena rogata zmija živi tamo gdje je bila ta grčka kolonija, možda krička utvrda. Vasilije je bio njen prijatelj. Ona mu je kazivala gdje gavranovi slijeću i gdje raste trava koja niti truje niti liječi, koja je, u stvari, i lijek i otrov i obična trava. Između prvih i trećih pijetlova – lijek je. Ubrana kad sunce zalazi – otrovna je. U bilo koje drugo vrijeme, samo je obična trava.

Vasilije pozdravi zmiju.Pomilova je po roščićima.Pođoše da se napiju vode. U selu su govorili da je ta voda sveta,

jer je mlaz uvijek hladne vode izbijao iz preostalih temelja prastarog


manastira.Zmija je usput podučavala Vasilija nemuštim jezicima.Najednom, Vasilije se zgrči i zajeca.Povraćao je stabljike trave, lišće, koru bukava, komadiće

kamena, repove potočnih pastrmki, zelenomutnu vodu iz močila, sjeme konoplje, žablji nakot, daždevnjake.

Potom se smirio.Da je živ, pokazivala je travka ispred njegovih nosnica.Travka se pomjerala, kolebajući se, zastajkujući.Tada Vasilije ponovo ugleda oca.Duvao je jugo, vjetar s mora, iz Nubijske pustinje, iz Sahare,

ili sa samog Sunca, tako silno da se ljudi nijesu usuđivali da iziđu iz kuća.

Čak se i stoka pritajila u štalama.U prozorska okna, kao pijane ptice, udaralo je trokrako lišće

javora pored kuće.U sobi tamno, kao da je Noć.Čulo se kako od težine brekću tamni oblaci.Onamo, preko potoka, u strani, crni se zelena bukova šuma,

opaljena nevidljivim plamenom iz nozdrva vjetra.Iza kuće, na međi, pucaju koske stare, sipljive kruške divljake.

Njeni plodovi sada gnjiju u slami. Vasilije svakodnevno zavlači ruku unutra, u šuškavu slamu i pipa. Provjerava jesu li plodovi ugnjili.

Rat je đavolska rabota, – počinje otac još jednu priču o ratu, dok mu se oko koljena vrti i gnijezdi dječak. Vasilije je od očevih priča o ratu jedino više volio da nosi pušku i po dvorištu i oko ograda i živica plaši kokoške, piliće, svrake, vrane, divlje golubove, vrapce i sjenice, kojih je tada bilo posvuda. Ali, zato Vasilija i njegovu očevu pušku veliki krmak Žarko ignorisao je sto posto. Dječak je cijev puške, škljocnuvši zatvaračem, kao da iz šaržera ubacuje metak u njegovo ležište u cijevi, gurao Žarku pred samu njušku, i okidao, ali Žarko, umjesto da shvati opasnost i nagne bježati u koprive, ili na drugu stranu, bilo kud, što je dječak i želio,dobroćudno bi zaroktao i njuškom, šireći i skupljajući nozdrve, njušio hladni metal beslo-vesnog oružja. Pošto bi utvrdio da se cijev puške ne može jesti, da je to nešto što nije za jelo, Žarko je nastavljao da baza po dvorištu i rokće, da oko cjepala prevrće trupce, koje je bezbroj puta do sada prevrnuo, od kojih je otac, zbog njihove čvornovatosti, digao ruke

77ОREOL BOGA HORSA

i prepustio ih, kao što se prepušta toliko stvari u životu, truleži i propadanju.

– Nema na svijetu gore stvari od rata, – kaže otac. – Glava ti je u torbi. Od jutra do mraka. I od mraka do jutra. I u borbi. I prije borbe. I poslije borbe. I kad si budan. I kad spavaš. I kad si gladan. I kad jedeš. I kad ideš, i kad stojiš. I kad si sam, i kad su drugi s tobom, pored tebe, oko tebe. I kad misliš. I kad ne misliš, samo ćuriš, onako, ispod nekog drveta, mokar do gole kože, kao kokoška koju je jastrijeb očerupao, ali je ona, nekim čudom, uspjela da se iščupa iz njegovih kandži, ošamućena, nesvjesna je li još živa ili nije. A neprijatelj vreba. Čeka da se pokažeš, otkriješ. Da se pomoliš iza busena, iza ćuvika, iza smreke, iza neke klade i živice. I opali.

Vasilije je u svojoj svijesti, odmah, očeve riječi pretvarao u slike, i sve to o čemu je otac pričao, on je svojim očima gledao i trzao se kad bi začuo, u zamišljanjima, iznenadnu neprijateljsku paljbu, jezivo zavijanje štuka, šištanje tanadi iz breda i šaraca, tresak bombi i minobacačkih granata.

– Kad te puščano zrno čukne u tintaru, – nastavlja stari, – to ti je kao da te pčela pecnula. Osjetiš, u trenu, toplinu, onda – ništa. Čovjek se pruži koliko je širok i dugačak, ili se zgrči, kao šutnuto kuče. I to je sve.

– Kako sve? – bunio se Vasilije. – A poslije?– Nema poslije, – kaže otac. – Čovjek je tu, ali ga – nema. Mrtav

je.Tu se pretvaranja očevih riječi u slike u dječakovoj mašti

mutilo, zapinjalo, preklapalo. Čovjek, o kome je otac govorio, neki čovjek, borac, partizan, ratnik, pogođen tanetom u čelo, stajao je i ležao istovremeno, u dječakovim slikama/zamislima, i živ i mrtav.

Pojmovi o smrti i životu unosili su u dječakova zamišljanja zabunu. Ali, bio je dovoljan zvižduk vršnjaka iza lijeski, što je poziv na neki nestašluk, pa da dječak zaboravi i na život i na smrt kao na nešto što i ne pripada njegovom, razdraganom, razigranom, ispu-njenom šumorenjem vječnih breza, žuborenjem vječnih potočića, talasanjem vječne trave, dječjem svijetu i životu...

Samo što nestane jednih, dolaze nove slike. Vasilijeva podsvi-jest, ili svijest, ili nešto treće, ko zna, grčevito se bori da Vasilijev mozak ne stane, umre. Vasilije to zna, zna dok se ređaju slike iz djetinjstva, iz zavičaja, život se u njemu održava, kuca bilo.


Evo ga, sada je student. Otac sjedi za stolom. Pravi cigarete od hercegovačke škije. Vasilije se izvalio na krevet sa druge strane stola. Otac povremeno pijucne po koji gutljaj rakije, koju je sam ispekao. Sve je drugačije nego prije petnaestak i više godina, osim jednog: Vasilije, isto onako kao i onda kada je imao godina manje nego prstiju na rukama, zapitkuje oca o svemu i svačemu, o njego-vom djetinjstvu, o prvoj Švabi, o doživljajima iz posljednjeg velikog rata, o druženju s ruskim vojnicima. Samo Vasilije sada, naravno, razumijeva stvari i odnose. Pojmovi smrt i život ne stvaraju u njego-voj svijesti pometnju, ali stvaraju u duši, i negdje u najskrovitijem kutku njegovih osjetljivosti – sjetu.

Vasilije je pročitao brdo knjiga o smrti i životu, vidio desetine filmova, ali ni pročitani romani ni odgledani filmovi nijesu u njemu izazivali osjećaj tuge i potištenosti kao očeva pripovijedanja. U ro-manima i filmovima ginu i umiru ljudi za koje Vasilije prije nije čuo, nije znao da postoje, a u očevim pričama umiru, ginu, stradaju i nestaju oni s kojima je otac ratovao, s kojima je dijelio prijesni komad konjetine, kad je imao cigar duvana, s kojima je posrtao niz noćne vrleti, gazio potoke, drhtao u januarskoj vijavici, nadao se, potmulo, ali žilavo, da će pregrmjeti sve, ostati živ i vratiti se svom dječaku, Vasiliju.

Te ljude je Vasilije poznavao iz djetinjstva, iz prvih očevih priča, koje su se sada ponavljale, i njihove pogibije navukle bi Vasiliju maglu na oči.

Vasiliju je bilo žao i onog Nijemca, koji je blesavo stradao.– Na Sremskom frontu, negdje oko Tovarnika, – pripovijedao

je otac, – moja jedinica je zarobila njemačkog kapetana. Predao se. A ne bi da svi njegovi nijesu izginuli, a njemu nastalo municije za šmajser. Do tada je pucao ogorčenošću onoga koji očaravajuće žarko želi sve nas partizane da potamani, pobije. Zanoćili smo u polju. U voćnjaku nekom. Pored vatre od kolja iz ograde. Sjedjeli smo, s jedne strane ja, s druge kapetan. Nijemac je htio da se grije. Noć bješe prohladna. Nebo vedro, osuto zvijezdama. Ja sam bio dežurni. Nijemca je ujutru trebalo proslijediti u štab naše Dvadeset prve udarne divizije. Do tada ga čuvati, paziti da mu se ništa loše ne desi. Nahraniti ga i napojiti. Ja, kao komandir jedinice, nijesam morao da dežuram, ali sam te noći dežurao zbog tog Nijemca.

Otac otpi gutljaj rakije i pripali novi cigar.

79ОREOL BOGA HORSA

Po sobi se rasplinu miris benzina iz očevog upaljača.– U jednom trenutku, – produži otac, – kapetan zgrabi dugačku

nagorjelu motku, u stvari – kolac iz bivše ograde, i snažno zamahnu put moje glave. Hitro sam savio glavu ustranu, ali sam dobio udarac po lijevom ramenu. Kapetan se brže-bolje dade u bijeg. Udarac je, srećom, bio nedovoljan da me onemogući da automat uperim i povučem obarač. Kapetan je pao usred voćnjaka. Nekoliko desetaka sekundi, možda i čitav minut, a možda i nekoliko minuta, to sada ne bih znao kazati, kopao je nogama trulu slavonsku zemlju. To je bilo sve što je u životu, koji se gasio, brzo kao žiška u vodi, mogao još za sebe da učini.

Otac zaćuta. Kao da vidi tu sliku u daljini. Ravnu i blatnjavu slavonsku zemlju i jednu nogu koja se opire smrti, i kopa.

– To je jedini slučaj da sam u ratu ubio, – kaže otac. – Ni kape-tana ne bih da avetinja nije zaždila da bježi. Da je pobjegao – mene bi strijeljali. Sto bogova mi ne bi pomoglo. Sreća, bio sam na oprezu. Sumnjao sam da bi njemački oficir mogao da pokuša nešto slično. Ako ne da pobjegne, ono da nas natjera da ga u pokušaju bjekstva ubijemo, kako ga ne bismo sprovodili i saslušavali. Čim nije htio da prilegne i pokrije se šatorskim krilom, koje sam mu dao, nijesu tu, s ovim kapetanom, čista posla, pomislio sam, i preko krila držao špagin – metak u cijevi, otkočen dabome, pa, ipak, ona mrcina me pošteno onim ugarkom opaučila po ramenu – zakleo bih se da me, kad se vrijeme mijenja, baš taj udarac i dan danas boli.

. Da, drugi su ubijali, – kaže otac. – Javljali su se dobrovoljno. Sjećam se nekog Radula. I on je, kao i većina u divizionu, bio San-džaklija. Taj je redovno odvodio osuđene u potok na strijeljanje. Vraćao se isprskan po licu i bluzi krvlju i zdruzganim komadićima mozga. Mada znam da se svetio, jer su mu balisti negdje kod Varoši pobili svu porodicu i komšije, ipak tu njegovu surovost nijesam mogao da shvatim. Nije lako ubiti svezanog čovjeka! Zazirao sam zbog toga od tog Radula. i, nećeš mi vjerovati – nekako ga se pri-bojavao. Gledao sam da budem što dalje od njega. I kad je poginuo, nije mi bilo milo, ali kao da sam osjetio neko unutrašnje olakšanje. Rasterećenje. Otkočenje. S očiju mi se skinula neka mrena koja mi je smetala da stvari gledam kako valja, pravo.

Vasilije sluša: otac pripovijeda prosto, jednostavno, onako kako siječe drvo u šumi, kako pobada pritke u povrtnjaku, kako oštri kosu,


kako stavlja kapu na glavu. U njegovom pripovijedanju nema nanosa epske patetike, epskog patosa. Otac je znao mnogo epskih pjesama i priča, ali Vasilije nikada nije čuo oca da o epskim junacima govori sa zanosom, s povišenom osjetljivošću. Jednom ga je Vasilije pitao o tome, a otac je rekao:

– Ko zna kako je to o čemu se pjeva i pripovijeda bilo. Najviše je u tome, koliko ja vidim i razumijem, besposlice...

Evo i prvih pahuljica. Prolijeću kroz vazduh, suve i – tople. Njima sjeverac pokriva nepokošenu travu i popadalo lišće. Tjera ih da zaobilaze ispupčenja na zemlji i poravnavaju udubljenja koja su napravili konjska kopita i goveđi papci.

U šporetu pucketaju sirove bukove cjepanice.– Kako to da nijesi otišao u četnike, nego u partizane? – pita

Vasilije oca.– Pa, otišao sam, – kaže otac.– Gdje? – Vasiliju se učinilo da otac nije dobro čuo njegovo

pitanje. Da se trenutno ne razumiju. – Gdje si otišao? U četnike?– U četnike, – kaže otac. – Prvo sam bio u četnicima.– Ti u četnicima?! Šališ se! – kaže Vasilije.– Ne, – kaže otac. – Što bih se šalio? Nedugo po izbijanju rata

sve su nas pozvali i, ne pitajući nikoga od nas ništa, poveli. Ne-posredno prije onima koji nijesu imali, dali su nekakve škljocave puščetine.

– Kud su vas poveli? – pita Vasilije.– Prema Šćepan Polju i Foči. Išli smo preko brda i gudura

nekoliko dana, gladni i žedni. A onda su nas, tu negdje oko Šćepan Polja, dočekali i tako rasturili da nas je bilo teško po dvojicu u grupu sastaviti. Ja ni danas ne znam šta je bilo, ko nas je tamo tako udesio i nagrdio. Mislim, ipak, partizani.

– Kako ste dopustili da vas tako poraze iznenadno? Zašto se nijeste branili i tukli kao vojska?

– Kakva vojska i kakvi jadi! – kaže otac. – Nije tu bilo ni vojske, ni komandira, ni rasporeda, ni traga od vojničke discipline – ničega i ništa! Čim su zafijukali prvi kuršumi oko stijena iza kojih smo se krili, sve je to pobacalo one puške škljocare, fišeklije, domaće torbe brašnjenice, sve, i nadalo se u bijeg zečjom brzinom. A noću – da ti ne pričam. Ljudi su bježali nemilice. Mnogi su u bijegu naletjeli na stijene i polomili niz njih vratove.

81ОREOL BOGA HORSA

– Šta je bilo s tobom?– Kad je bilo očigledno da ćemo, ako ne odstupimo, svi na-

stradati, neko je naredio povlačenje. Na Kovrenu nam je rečeno da idemo svaki svojoj kući i čekamo novi poziv, koji će uslijediti kad se, bar donekle, stvari urede i stignu uputstva o novoj organizaciji i rasporedu. Ali, ja više nijesam imao šta da čekam. Otišao sam, poslije mjesec i nešto dana, dobrovoljno, bez ičijeg poziva i nagovaranja, bez ikakve komunističke partije i njenog vrbovanja, u partizane. Vidio sam, nijesam bio slijep kod očiju, a ni udaren mokrom čarapom po glavi, da od četnika neće biti ništa. Oni nijesu imali svijest o narodno-oslobodilačkoj borbi. Ni o Jugoslaviji. S njima je čovjek mogao samo zaglaviti neku jamu ili zagatiti i opoganiti neku potočinu.

– A partizani?– Ti to znaš, učio si, – veli otac.– Jesam, – kaže Vasilije. – Ali, jedno je kad o nečemu učiš, a

drugo kad ti o tome priča otac koji je sve to doživio.– Partizani su bili drugo, – govori otac preko muštikle, dok u

šporet ubacuje cjepanicu. – Tu se znalo gdje je čije mjesto i šta ko ima da radi. Naređenja su se izvršavala po cijenu života. O ranjenicima se vodilo računa do krajnjih mogućnosti, dok, kao na Sutjesci, ne zaprijeti opasnost opšte pogibije i propasti čitavog pokreta. Oficir nije mogla biti svaka šuša i džukela, mada je bilo podosta i neško-lovanih i divljih. Iz bitke smo izlazili samo kada smo pokušali sve da je dobijemo. Vjerovali smo da je pobjeda na našoj strani. Imali smo svijest o tome da je naša borba, borba i za nas i za narod i za slobodu – narodnooslobodilačka borba. Naš cilj nije bio osloboditi jedan kraj, jedan region, oblast ili pokrajinu. Naš cilj je bio osloboditi Jugoslaviju...

U dubokoj nesvijesti Vasilije se tresao, modar kao čivit.Na njegov jezik, ispao iz usta, padala je spasonosna rosa.


III

1.

U nedostižnoj dubini Vasilijeve svijesti, svijesti na samom pragu zamiranja, treperilo je, povremeno, neko slabo svjetlo, dogorijevao je žižak, blijedi plamičak na kapi rastopljenog loja. Onda se gasio. Nestajalo je prostora i vremena. Kao da ih nije nikada ni bilo. Kao da nije bilo ni Vasilija.

Prošle bi hiljade i hiljade godina, u stvari sekunde, možda minuti, i ono se svjetlo vraćalo. Kao iskrica, koju je mrak davio, ali se ona otimala, i poslije svakog gašenja, davljenja, izlazila je iz te borbe za nijansu jača, vidljivija. Plamičak, kakav je bila i prije. Tada bi Vasilije, dok plamičak tetura po onoj kapi ulja, ili rastopljenog sala, krajičkom svijesti registrovao da se s njim nešto događa.

Neka topla kiša padala mu je po licu, sljepoočnicama i čelu. Vlažila mu spečene usne, sasušen korijen jezika, otvrdla nepca, desni utonule, pored iskeženih zuba, u kosti vilica.

Kada se ponovo rodilo ono svjetlo, začetak svijeta, na Vasilija je padalo kamenje, ono odozgo, iz točila, a onda ga je nešto vuklo niz točilo, potiljkom je udarao u kamenice, žile bukava i tvrdo tlo, ruke i noge su otpadale od tijela, ali Vasilije nije osjećao bol, jer se ono svjetlo gasilo, plamičak je tonuo u kap rastopljenog sala, nastupala je tama prije nego što bi Vasilije osjetio bol.

Vasilija su na nosilima od bukovih grana, sklepana tu, ispod stabla pod kojim je ležao, nosila tri čovjeka s automatskim puškama zabačenim na leđa, u uniformama nekadašnje teritorijalne odbrane.

Kada je prosinulo ono jadno svjetlo na vrhu lojane kapi u žišku, Vasilije je lebdio, i onaj žižak je lebdio, i ona kap rastopljene masnoće je lebdjela iznad žiška, i siroti plamičak povrh kapi, i ogromna sve-mirka Noć, bez zvijezda, nedogledna, gusta, katran.

A bio je dan.Podne.S bukovog lišća su padale kapi mane.

83ОREOL BOGA HORSA

Uz oboreno stablo teturali su mravi. Zavlačili se ispod raspukle kore i vraćali nazad.

Na kamenju su se sunčali gušteri.Zmija smuk, koja je čuvala Vasilija, izvirivala je iz svoga gnije-

zda u lomu sasušenog bukovog granja. Vidjela je ljude koji prilaze Vasiliju, opipavaju mu bilo pod grlom, kvase lice, sljepoočnice, usta, jezik, nepca, krpom – otkinutim komadom potkošulje – natoplje-nom vodom. Čula je njihov razgovor. Posmatrala kako sijeku grane, kidaju lozu i prave nosila. Onda podižu Vasilija na nosila i, polako, noseći težak i glomazan teret na ramenima, kao tabut, nestaju iza sve gušćih stabala i bujnog rastinja.

Ko zna koliko je milenijuma prošlo prije nego što je Vasilije pokušao da podigne teške, otečene očne kapke, i čuo tišinu. Kao da su u njegovim ušima i njegovom nosu mahala neka tanana i prozirna krila, tako je bilo to strujanje, koje je Vasilija počelo da prožima, da mu vraća snagu tijelu i svijest umu.

Neko vrijeme je samo to slušao, to kako dolazi sebi, kako se posvuda u njemu raspadaju nekakvi šavovi, kao da je Vasilije bio vreća, i to ga svrbi, kao što svrbe rane koje zarastaju.

Prošlo je još mnogo milijardi svjetlosnih godina prije nego što je čuo kako šumi drveće i pjevaju ptice. Nije odmah mogao da prepozna odakle ti zvuci dolaze, taj šum u granama i lišću i ta pjesma ptičja, ali je instinktivno osjećao da do njegovog sluha ti zvuci ne dolaze neposredno, i on najzad pojmi da nije među stablima, ispod grana drveća, već u nekom zaklonu, možda pećini, možda bajti, možda kolibici od pruća, ali svakako blizu, ako ne usred šume.

Da mu nijesu brižljivo prani i čišćeni i natapani uljima iz raznih trava i biljaka, Vasilije bi se namučio da pomjeri i raskrili slijepljene trepavice i očne kapke.

Vasilije to tada nije mogao da zna, i začudi se kad se očni kapci rastvoriše bez bola i u oči grubo nasrnu svjetlost. Očni kapci su mu-njevito reagovali. Ponovo se sklopiše kao dva modra polusparušena cvijeta. U tom magnovenju, u bljesku svjetlosti, koja ga je za trenu-tak ošinula po vidu, Vasilije je, istina mutno, nazreo zidove i vrata, možda i prozor, i sunčano jutro napolju. Na osnovu toga zaključi da se nalazi u sobi, u nekoj, vjerovatno seoskoj, kući, u čijem dvorištu šumi lišće u granama jabuka i šljiva, a ptice, sjenice i vrapci, kojih je uvijek puno po voćnjacima, lete po granama i čavrljaju, vode svoje


razgovore i ispoljavaju radost što postoje. Čovjek se tako, pomisli Vasilije, ne umije radovati svome postojanju. Životu.

Još nekoliko puta Vasilije je otvarao očne kapke, ali ih još brže zatvarao. U prostoriji je bilo, za njega ovakvog, previše svjetlosti.

Kako bi bilo da se oglasim, da zovnem, pomisli Vasilije. U kući mora da ima nekoga.

Utom ču škripanje stolice. Neko je ustao, prešao preko sobe i zatvorio teške drvene kapke na prozorima.

Po koracima, odlučnim i čvrstim, Vasilije bez teškoće shvati da je u pitanju muškarac.

Kroz malo odškrinute očne kapke, navikavajući se da gleda, Va-silije je, malo kasnije, ugledao: na stolici bez naslona, oslonjen o zid leđima, sjedio je čovjek u maskirnoj uniformi i pušio. Na uniformi su prevladavale boje pustinjskog pijeska. To je bila uniforma koju su imali oficiri, možda samo jedan dio oficira, muslimanske Armije.

Čovjek je gledao Vasilija i smiješio se očima i velikim crvenori-đim brkovima. Lice mu je, zbog crvenoriđe brade, Vasilija asociralo na lisicu. Po tome kako je brada stajala na licu, moglo bi se reći da je bila prije čin nekog protesta, nego izraz pritajene samodopaljivosti, potrebe da se ispolje karakteristike ličnosti koje se nijesu ispoljile, da se nešto spoljašnje pomjeri i ukrije, a unutrašnjem, zapretanom nekom svojstvu, obilježju, omogući da, možda, dođe do izražaja.

Vasiliju se u prvi mah učinje da je ranije negdje viđao tog čovjeka, da se suočavao s tim pogledom, u kome je bilo puno topline i ljudskosti, ali ne, nije to on. On nije nosio brkove, još manje bradu, a i otkuda baš on da ga nađe usred ovog nepreglednog šumskog prostranstva, u ovoj nedođiji, carstvu lisica, vukova, medvjeda, gdje ni u vrijeme mira, onog mira, kada je svako mogao da ide kud poželi, da krstari zemljom na sve četiri strane, niko nije zalazio, osim zagrižene lovokradice, i to oni koji su odlično poznavali kraj, ovo šumsko bespuće i načine kako da se kroz njega kreću, da se u mraku, šumskom, i noćnom, ne skotrljaju niz kamene hridi i uvijek vlažne strmine, koje su iznenadno počinjale iza bukava i čestara, opasne u svako doba dana i godine.

Kao da je čitao Vasilijeve misli, čovjek se pomjeri i reče:– Ja sam! Ništa se nemoj čuditi. Došlo je vrijeme kada se nema

čemu čuditi.Advan je bio Vasilijev đak. Vasilije mu je bio razredni starješi-

85ОREOL BOGA HORSA

na. Tražio je od njega da nauči i shvati više nego što je propisivao nastavni plan i program. Zadavao mu zadatke koje su jedva rješa-vali i talentovaniji srednjoškolci. Vasilije zna da je uticao da upiše vazduhoplovnu vojnu gimnaziju, zatim vazduhoplovnu akademiju. Postao je pilot. Nekoliko godina je letio na jastrebovima i galebovima. Zatim, četrnaest godina, na avionu sovjetske proizvodnje MIG 21.

Kada su se, poslije dvadesetak godina, sreli u Sarajevu, Advan je Vasiliju pripovijedao o pilotskim doživljajima. Dva puta je bio u velikoj opasnosti: jednom da bude oboren od aviona NATO, drugi put kada se njegov MIG 21, zbog greške, koju mehaničari i inžinjeri nijesu prethodno uočili i otklonili, nije vinuo u vazduh – po polije-tanju iz podzemnog aerodroma nastavio je da rula velikom brzinom i siječe breze, boriće i drugo žbunje, koje je, kao kamuflaža, raslo ispred poletno-slijetne piste.

Vasilija je posebno zanimalo to s NATO avionima – fantomima.– Upravljao sam MIG-om 21 specijalne namjene, – pričao je

Advan. – Na avionu je bila oprema koja je omogućavala onima u radarskom centru da prate sve šta se događa preko sto četrdeset kilometara u dubinu teritorije koja se željela posmatrati. Toga dana letio sam iznad Jadranskog mora. Duboko ispod mene, ali kao da me zapljuskuje, talasala se moćna voda. Miljeli su brodovi. U daljini, na našoj strani, ispod krila prolijetala su ostrva. Avionski motor je preo kao stari mačak. Brzina – podzvučna: 900 kilometara. Najednom, avion se stresao kao da ga je grom pogodio. Sve mu je sijevnulo pred očima. Ubistven udar vazduha gotovo da me spljeskao za sje-dište. Za trenutak avion kao da je stao. Samo zahvaljujući sjedištu, konstruisanom da u slučaju katapultiranja zaštiti pilota, nije mi vazdušna struja otkinula glavu.

– Bilo je potrebno nekoliko trenutaka da shvatim, – sjeća se Vasilije Advanovog pripovijedanja, – o čemu se radi. Bazi sam javio da je eksplodirala kabina, kokpit, to jest providni dio od specijalnog materijala. Vazduh, kroz koji avion leti, i koji se, žestoko, ili još žešće, što zavisi od brzine leta, opire avionu, pronašao je negdje rupicu, kroz koju bi se mogla jedva provući igla, ali dovoljnu da dođe do havarije, da eksplodira prednji dio pilotske kabine.

Vasilija je, koji o tim stvarima nije znao mnogo, interesovalo kako ga nijesu isjekli komadi razbijenog materijala.

– To je nemoguće, – objasni je Advan. – U pilotskoj kabini


pritisak vazduha, koji stvaraju kompresorski uređaji, veći je od spo-ljašnjeg pritiska i razbijeni materijal se razleti vani.

– I? Šta se događalo dalje?– Iskači! – bilo je naređenje iz baze.– Ne, to ne mogu uraditi, pomislio sam, – priča Advan. – Po-

kušaću da spasim avion. I skupe aparate i druge uređaje u njemu.Taman kada je prilagodio brzinu i počeo da vrši zaokret udesno,

ka bazi iz koje su i dalje tražili da iskoči, pored njega su se pojavila dva NATO aviona F-4. Davali su mu znake krilima i signalnim ure-đajima da je ušao u teritoriju druge države i da je dužan da ih slijedi.

Advan je razmišljao kako će to, ako ga prisile da sleti na neki od natovskih aerodroma, biti duga i mučna procedura dok ga ne vrate nazad, kući, kako će biti otkrivena namjena aviona, zaplije-njeni uređaji, kojima se tada ni natovci nijesu mogli pohvaliti, kako će se, potom, dugo, osjećati kao poraženik, a to mu se nikako nije dopadalo. Snažno je povukao komandne palice, dao forsaž, i, kao strijela, usmjerio nos aviona nagore, u nebo. Avion se za čas našao na visini do koje se NATO avioni nijesu mogli tako brzo, a možda i nikako, popeti. MIG 21 je i u tom pogledu bio bolji od njih, kao što je njegov prethodnik, MIG 17, u svemu nadmašio, u prvom ratnom okršaju mlaznih aviona, ono prije pedesetak godina, u Koreji, ame-rički sejbr 87. NATO pilotima trebale su sekunde da shvate šta se dogodilo s MIG-om 21, a onda je, kad su shvatili, bilo kasno – Advan je već prelijetao naša ostrva porazivši NATO avione pilotirajući apa-ratom koji je snagom svoga motora morao da savladava mnogo veći otpor vazduha zbog havarije. Posljednji litri kerozina, pomiješani s komprimiranim vazduhom, sagorijevali su u turbini kada je sletio na pistu i povukao ručicu za aktiviranje padobrana za kočenje.

To je bio taj Advan, koji je sada sjedio na polomljenoj stolici u uniformi muslimanske vojske. Vasilije je još u Sarajevu znao, dok se rat u Bosni tek razbuktavao, da je Advan otišao u zavičaj odakle su stizale vijesti da se vode borbe i da strada nedužno stanovništvo.

– Moram, – rekao je nekoliko dana prije odlaska Vasiliju, – inače će četnici poklati starce i nejač.

– Koji četnici? – pitao je Vasilije.– Kako koji? Komšije, čovječe. Eto koji!Vasilije je znao kako su se stvari odvijale u ranijim ratovima,

znao je za ogromne količine netrpeljivosti i mržnje, koju je, pritaje-

87ОREOL BOGA HORSA

nu i nepritajenu, u narodu, samo trebalo podstaći da bukne. Samo, ipak, Vasilije je vjerovao, nadao se, da mržnja nova ne može buknuti silinom koja bi mogla nadmašiti surovost međusobnih klanja i ubi-janja u Drugom svjetskom ratu. Vjerovao je da su ljudi iskoračili naprijed, da je u njihove mozgove ušla svijest o bestijalnosti rato-vanja i ubijanja, da se, naprosto, oštrica zla istupila u zajedničkom življenju tokom nekoliko mirnih poslijeratnih decenija.

Vasilije je vjerovao da su sa pozornice života nestali oni koji su u prethodnom ratu činili zločine i podsticali druge da ih čine, da generacije intelektualaca neće dopustiti da trijumfuju diluvijalne strasti.

Vasilije se, razumije se, kao i u mnogim drugim stvarima, na žalost, varao.

Novine su već objavljivale vijesti o ubistvima nedužnih, nevinih, nejakih, djece i starih ljudi, žena i majki. Vasilije zbilja nije znao šta da misli, osjećao se grozno prevarenim, izigranim, izdanim, opljač-kanim u svim segmentima svojih nada.

– Nego, prijatelju, ako ti neko nepozvan i nimalo prijateljski raspoložen zakuca na vrata, imaš li ti čim da se odbraniš? – pitao je Advan Vasilija dan prije nego što je otišao iz Sarajeva.

– Nemam, – slegnuo je, kao krivac, Vasilije ramenima. – A ne vjerujem ni da može doći do toga da moram da se branim. Zašto bi neko mene ubio? – pitao je Vasilije više sebe nego Advana.

– Nikad se ne zna, – Advan potapša Vasilija po ramenu. – Nikad se ne zna! Nego, hajdemo da ti dam nešto što ti, ne daj Bože, ali ipak, može zatrebati.

Sjedeći u kolima pored Advana, Vasilije nije ni zapažao kud idu, kud se voze, jer je ono pitanje, koje je više postavio sebi nego Advanu: Zašto bi neko mene ubio? u njemu radilo kao sipac.

Zašto bi mene neko ubio?Vasilija je zaprepastilo da može postojati neko ko bi ga ubio.

Polako je sve dublje u njegovu svijest prodirala sumnja da ipak postoji neko ko bi digao ruku na njega. Kako da mu to ranije nije padalo na pamet? Kako da se ne sjeti da bi i on mogao biti, ma koliko nedužan, poput svih onih drugih, nedužnih i nemoćnih, nečija meta, možda, jednostavno, onako – meta radi mete. Tek toliko da je jedan ljudski stvor manje. Ko koga pita, kad dođu ovakva vremena, zašto.

– Stigli smo, – prekide Advan Vasilijeva razmišljanja.


Italijanski konjički karabin iz Drugog svjetskog rata Advan je stavio u navlaku za skije.

– platnenoj kesi imaš šezdeset metaka. Ispravnih. Lično sam provjerio svaki pojedinačno, – reče Advan.

Vasilije se obradova toj, kako je u djetinjstvu zvao, kratkoj ta-lijanki. Baš takvu donio je, kada je demobilisan, otac.

Otac je iz rata došao živ. O ramenu mu je visila puška. Vasilije je odmah naučio da rasklapa i sklapa zatvarač, da pomjera nišan, da ispod poklopčića na kundaku vadi tri šipčice i uvrće ih jednu u drugu, zatim u onu posljednju umeće na zato predviđeno mjesto, u prorez, nauljenu krpicu i čisti cijev puške bez obzira što je pret-hodnog dana radio to isto.

Otac mu je ponekada davao metak. Vasilije je zauzimao ležeći položaj i nišanio. Svaki put su povećavali daljinu. A onda je Vasilije slomio vrh udarne igle.

Nekoliko dana potom nije smio da dira pušku okačenu na klin u zidu iznad očevog kreveta.

Vasiliju je bilo žao što se to dogodilo. Baš je bio pronašao način da svakodnevno ispaljuje iz puške onu treću šipčicu koja je s jednog kraja bila ravna. Pošto bi tu šipčicu ubacio u cijev, Vasilije bi repe-tirao, nišanio u mačke, kokoške, kolčeve u ogradi, u bilo šta, i opa-ljivao. Vrh udarne igle je udarao u šopku i ona je izlijetala iz cijevi desetak, petnaestak metara, kao neko čudno tane, koje nije moglo ubiti, ali je nanosilo bol i povrjeđivalo mačke i kokoške, koje su, poslije prvih iskustava sa Vasilijevom puškom, na očevo i majčino čuđenje, bježale iz dvorišta u travuljinu, u boraniju, u kokošarnik, u svinjac, saplićući se, kokodačući, mjaučući, čim bi ugledale Vasilija, ali samo onda kada bi imao pušku u rukama.

Dok je u stanu razgledao kratku talijanku, Vasilije se sjećao one iz djetinjstva. Sve mu je na ovoj pušci bilo poznato. Pa, ipak, bio je ovo nešto drugačiji od onoga očevog karabin italijanske konjice i alpskih jedinica. Kundak nije bio originalan, fabrički. Taj je posi-gurno satruo dok je puška ležala u nekom šiblju, kamenom škipu, šupljem drvetu, bačena, ostavljena, sakrivena. Sada je imala kundak od javorovog drveta. Naravno, na tom kundaku nije bilo nikakvog poklopčića i ispod njega vertikalnog otvora za one tri šipčice koje se navrću jedna na drugu, a jedna je ravna i dušu dala za ispaljivanje umjesto municije.

89ОREOL BOGA HORSA

Stavio je pušku pored kauča.Već sjutradan Vasilijev prvi komšija Senad, vidio je pored kauča

pušku.Nasmijao se.– Šta će ti to? – pitao je Vasilija.– Nemam pojma, – priznao je Vasilije.– Da imaš pištolj, to svi znamo, – kaže Senad.– Imam, – reče Vasilije. – Ali nemam metaka, – priznade

iskreno.– Kalibar? – resko procijedi Senad– 7,62.Senad ode.Poslije par minuta na Vasilijev sto Senad stavi kutiju sa dvade-

set pet metaka, čije su se kapisle crvenjele kao kapljice krvi.– Eto, – reče. – Sad imaš.Senad je te večeri otišao u Zelene beretke, muslimansku vojsku.

2.

Vasilije se brzo oporavljao.Stari Adem je namjestio i daščicom fiksirao i utvrdio prelome.Vasilija su tjerali da pije čajeve i sirupe od raznih trava i sva-

kojakog korijenja. Morao je da jede teleću i juneću crnu džigericu. Skidali su je sa žara samo što bi počela da pušta pjenu. Vasiliju se u početku povraćalo, onda ništa. Na grudi su mu naizmjenično sta-vljali obloge od pečenog crnog luka i kožice tek zguljene sa ježeva.

Vasilije se, odista, brzo oporavljao.– Znaš li šta je bilo s dobrovoljcima s kojima sam bio na karo-

seriji onog nesrećnog kamiona? – zapita Vasilije Advana.– Ništa, – kaže Advan. – Kod ugljenisane stopedesetice, gomile

vatrom sažežene gvožđurije, nije bilo ničega, ni leševa ni ostataka eventualno izgorjelih tijela.

Čudno, razmišljao je Vasilije. Bio je uvjeren da je većina izgi-nula, međutim, moralo je biti izranjavanih, izlomljenih, satrtih, ali živih. Šta je s njima bilo? Gdje su? Kako su svi nestali? – pitao se.

– Ti znaš, tvoji ljudi u to imaju uvida, je li neko vozilo pokuša-valo da prođe ovim putem u ono vrijeme kada se nesreća dogodila?


– presječe Vasilije Advanovu priču o nekom lovu kada umalo nije nastradao od pogođenog i razgoropađenog medvjeda.

– Nije, – kaže Advan. – Osim vas, godinama ovuda ništa nije prošlo. Niti može proći. Onaj odron niz koji ste vi odletjeli mačji je kašalj pri onima naprijed, na koje biste, da nije bilo onog, naletjeli.

Napolju se spremala oluja.Uprkos otvorenim prozorima, mahanju grana na drveću ispred

njih, u sobi je bilo sparno i teško.– Muči te šta je bilo s onim palikućama? – upita Advan.– Muči, – kaže Vasilije.– Vidim. I ja bih volio da znam.– Nemoguće da tako volšebno, kao u persijskim pričama

nestanu. Da nema nikakav trag.– Sve je moguće u ovoj šumetini i planini, – kaže filozofski

Advan. – Mnogi su u prošlim vremenima, u najboljim godinama mira i blagostanja, nestali u njoj. Avanturisti, šumari, lovci; lovokra-dice, sakupljači pečurki i rijetkog ljekovitog bilja; ljubitelji planine i divljine. I šta misliš – je li ikada iko od njih pronađen? Ne! Nije. Ništa! Nikakvog traga. Koske. Komada oružja. Odjeće. Baš ništa. Tako je, uglavnom, to u velikim šumama i planinama u kojima ima puno krupnih zvjerova. Ono što tu nestaje, nestaje potpuno. Kao da ga zemlja proguta i zatrpa. Rastoči vlaga. Pojedu, što ostane, memla i mahovina. Veliki šumski lišaji. Paprat. Sve za tali čas.

Crni oblaci su nailazili s juga.Drveće je, najednom, prestalo da se na vjetru, kao čas prije,

pomjera, talasa, poput neke protoistorijske, džinovske trave – sada se ljuljalo, kao tamna voda na površini džinovskog okeana.

Hučalo je, zastrašujuće.Tako ječe ranjeni divovi.Gromovi ne udaraju pojedinačno, već neprestano, desetine

odjednom.Vasilije očekuje udar u ovu, odavno napuštenu planinsku kuću,

još tvrdu, sazidanu od kamena, limenog krova. Očekuje, i čini mu se da će svakoga časa silan vjetar oduvati i kuću i drveće oko kuće, onda i zemlju na kojoj je sagrađena.

– Da se ovo dogodilo tamo dok sam ležao u nesvijesti i bunilu, bilo bi sa mnom svršeno, – kaže Vasilije.

– Možda i ne bi, – kaže Advan. – Tvrd je čovjek. Najtvrđa ži-

91ОREOL BOGA HORSA

votinja na zemlji. Izdrži što ni medvjed ne može. Zvijer lipše, a čovjek preživi.

Od mlazeva kiše ne vidi se ni najbliže drveće, ni visoka ograda oko kuće.

– Ovo je potop, – kaže Vasilije.Koliko sam ja ovakvih i gorih potopa preturio preko glave, broja

im ne znam, – kaže Advan. – Jednom sam u šumi morao da noćim. Uhvatilo me ovakvo nevrijeme. A hladno. Bilo je potkraj ljeta, mada to mnogo ne znači, jer je ovdje i ljeti noću zima. Srećom, nađoh šuplju bukvu. Sjekiricom, koju sam uvijek nosio za pojasom, kao pištolj, a imao sam, razumije se, i pušku, isjekoh trulež iznutra i nagurah se u bukvu kao u tijesan uspravljen mrtvački sanduk. Niz bukvu pišti voda. Ako sjednem viriće mi koljena. Prestajao sam do zore. Tada se, u zoru, tek, nevrijeme smirilo. Jenjala kiša. Stala vjetruština. Gromovi su se nešto ranije ispucali. Odbolovao sam tu noć. Nekoliko dana me tresla groznica. Za sve je kriva moja lovačka strast. Poštenije – krivolovačka.

Vasilije je odavno znao o toj Advanovoj, iskonski u njega usa-đenoj, prapredačkoj, praslovenskoj, potrebi da lovi, i krivolovi. Da nije bio popularan u svom kraju, pilot o kome se pisalo, major Ju-goslovenske narodne armije, skupo bi tu svoju strast platio. Ne bi se vadio iz zatvora dok ga ne bi prošla volja da mlatara po šumetinama u potrazi za šapama i rogovima.

Voda, samo voda.Lije.Pljušti.– Šuma privlači vodu i gromove, znaš to, – kaže Advan. – Što

je šuma veća i gušća, to kiše padaju češće i žešće. Nekada u selima oko ove planine sunce sve sprži, i žito u njivi, i travu u livadi, i voćku na grani, i vodu u izvorima, a digneš li glavu i pogledaš gore, prema planini – oblačine, i kiša lopa. Ljudima dođe da puknu od muke. Psuju Boga i Alaha. Istina, više Boga nego Alaha, jer Muslimanima hodža silno zamjera i opako ruži u džamiji, među ostalima, one koje je čuo kako psuju, a pop psuje i sam.

Advan se smije, a Vasilije zna – govori istinu.Mada se plašio vode, velike vode, Vasilije je znao da je sav svijet

uronjen u vodu, da je svijet voda. Da nema vode ne bi bilo, svakako ne u ovoj formi, ni svijeta, ni Zemlje, ni planeta, ni Sunca, ni Mli-


ječnog puta, tog našeg veličanstvenog i opasnog galaktičkog sistema u obliku velikog kruga ili elipse. Uobičajeno je da se naučno kaže kako je naša galaksija spirala, a uistinu ona ima oblik mjehura, velike kapi vode čiji su sjeverni i južni pol slabo nastanjeni zvijezdama.

Svijet u kome mi živimo izronio je iz vode kao dijete iz materice. S druge strane, čini se, da smo mi još uvijek u materici, u utrobi vode. Voda se razrijedila da bi mogli da dišemo, ali, u suštini, mi udišemo – vodu! I čovjek je voda. Jedan dio njega je voda, kao što je jedan dio bića koja žive u vodi – zemlja, tj. čvrsta materija. Kad čovjek umre, voda isteče iz njega. Ostane suvi elemenat, koji se raspe najzad u neuništive atome materije. Isto se događa i sa bićima u vodi. Ostaju oni atomi koji su od zemlje, koji su od trajne nepromjenjive supstance. Voda je promjenjiva materija, simbol promjena. Ona teče, ona se isparava, preliva, postaje para, oblak, magla, kiša, led, vazduh. Vatra. Zemlja je upija, ali uvijek vraća, jer voda nalazi svoje puteve kroz zemlju kroz koju teče i pročišćava je. Voda sama sebe pere i pročišćava. Voda je, kaže Tales, prapočelo. To je sveta tvar koju pijemo, kojom osvježavamo tijelo, kojom ga održavamo. Voda je tvar samog Života – Boga. Ona je omogućila da se formiraju plodne ravnice, da se pojave biljke i trave, da čovjek sije sjeme i žanje žito.

– Voda je stvorila čovjeka, – reče najednom, trgavši se iz svojih misli.

– Reče li to nešto? – zapita Advan.– Ne, – odgovori.– Ništa.Popiše kafu.Puše.Tutanj i halabuka jenjavaju.Kao prapotopsko čudovište, koje se za ovu priliku iživjelo na

ovom prostoru, tutanj i halabuka idu dalje, prema drugim planinama i šumama. Veliki je svijet.

Voda, koja je pljuštala kao iz izvrnute posude neba, gubi žestinu i snagu.

Gromovi biju daleko, čuje se njihov orijaški tutanj.Već se može vidjeti ograda oko kuće.Mogu i pojedinačna najbliža stabla.Vasilije je zbog nečega radostan. Možda zato što je sve prošlo

i što je sve ostalo na svome mjestu. Što je kuća čitava. I krov nad glavom.

93ОREOL BOGA HORSA

Advan otvori prozor.Kiša pada, ali to nije ona maloprijašnja stihija vode.Šuma i dalje huči, zavija, ali to nije zastrašujuća lomljava, kad

ti se čini da je drveće nemoćno i da će, iščupano iz zemlje, naprosto nestati u vihoru.

Stenje podnebesni prostor.Nigdje ptica.Tek će se, kasnije, prvi, ako ih ima, pojaviti daždevnjaci.U Vasilijeva pluća ulazi vazduh koji je neka šaka, ščepavši oba

plućna krila, bila istisnula gotovo do kraja.– Sada je lakše, – kaže Vasilije.Očigledno, – kaže Advan. – Ne kao tebe, ali i mene guši. I boli

ona rana od medvjeda.Vasilije je od tog medvjeda jeo suvo meso.Donio Advan u Sarajevo i njemu dio buta.Vasilije je mislio govedina. Neka posna govedina. Mislio je

žvaćući prve zalogaje.– Ova govedina je pravi delikates, – hvali Vasilije govedinu.

– Mora da je Adem solio i sušio na tavanskoj promaji, natenane.– Nije ovo govedina, – kaže Advan.– Mego šta je? Konjetina?– Medvjedina, – kaže Advan,– Šališ se?– Ne šalim! Donio sam, – smije se Advan, – da probaš. Nikada

nijesi jeo medvjedinu. Ne odlaži nož. Slobodno jedi koliko god možeš. Neće ti biti ništa. Bujrum!

Onda su jeli i pili crnogorsko vino vranac.Umalo mu ovo meso, koje jedemo, dok je bilo krzno, nije

smrsilo konce. Života.– Ubicu treba pojesti! – šali se Vasilije.Advan vrti glavom.To je bilo u Sarajevu.A sada – gdje su?Vasilije i Advan.Gdje su?Prosto čovjek ne smije da misli šta se u međuvremenu dogodilo.

Milion godina otkako je čovjek napravio prvo, kameno, oruđe,


četiri stotine hiljada godina otkako je upotrijebio vatru,sto hiljada godina otkako je počeo da primjenjuje oštricu i sahra-njuje mrtve,trideset hiljada godina otkako je nacrtao na zidu pećine crnoga bika i ranjenog bizona,dvadeset i pet hiljada godina otkako je ispekao prve komade gline i izmislio bacač za koplje,sedamnaest hiljada godina otkako je zapeo luk i pustio strijelu,dvanaest hiljada godina otkako je vuka naučio da laje i čuva pri-pitomljenekopitare,deset hiljada godina od Jerihona, od pojave žitarica dobijenih ukr-štanjem više divljih trava, od pojave cigle i četvrtastih pečatnika,osam hiljada godina od primjene bakra i prvih crteža na posudama od zemlje,šest hiljada godina otkako je pokrenuo grnčarski točak i počeo da pečati posude valjkastim pečatnikom,pet i po hiljada godina otkako je počeo da se služi prvim pismom, slikovnim,pet hiljada godina od starohijeroglifskih zapisa, od računanja vremena po sunčevoj godini,četiri hiljade godina od prvih zapisa na papirusu,tri i po hiljade godina od Epa o Gilgamešu,dvije i po hiljade godina od Darijevog lika na kovanom novcu,dvije hiljade godina od raspeća Hrista.

I šta?Čovjek je, u suštini, ostao ono što je bio na početku.Zvijer.Beslovesna zvijer.Je li moralo ovako, pitao se Vasilije kada je malo kasnije ostao

sam u sobi, u koju je ulazila noć, kroz prozor, kroz zidove od kamena, kroz plafon žut od duvanskog dima, kroz patos iz zemlje koja je plivala, i Vasilije je to znao, na vodi.

Nijesu bili stari filozofi i mudraci blesavi i naivni. Zemlja pliva na vodi, pomisli Vasilije i, kao i uvijek prije, dok je bio normalan i zdrav, poče sebe da uvlači u san izazivajući u sjećanju slike iz za-vičaja i djetinjstva.

95ОREOL BOGA HORSA

Zamisli, dozva oca.Tvrd, dežmekast dječak.S drugim dječacima posmatra austrougarske vojnike koji pra-

šnjavim putem ulaze u donja sela.Oči dječaka prvo zapažaju njihove puške, kratke konjičke ka-

rabine.Oni ne vide lica tih vojnika, tuđinaca, ne interesuje ih kako

izgledaju, kojim jezikom govore, kud su se uopšte zaputili, oni vide samo njihove puške, petometke, o kojima su slušali od očeva i djedova. I njihove bajonete na puškama. I fišeklije o pojasu.

Da se dokopaju tih pušaka, brzo bi ih oni natjerali da se vrate odakle su i došli.

Malo potom, dežmekasti dječak, sav u ritama, mršav kao grana, blijedih, upalih obraza, bos, korača za majkom, teturajuće se, opirući se rukama o stabla i stijenje oko puta da ne padne i surva se dolje u rijeku, koju je sunce ispilo i od nje, kao od davno prebijene zmiju-rine, ostao samo hrbat, korito prepuno kamenja i žednih poskoka.

Majka i dječak spustiše se u ravnicu. Vasilije ugleda trasu puta. Svuda po trasi gomile kamenja. Oko svake gomile žene i djeca. Maco-lama i čekićima, većim i manjim, razbijaju kamenje i prave tucanik, šoder, kojim se pripremljena trasa puta nasipa.

Austrijanac u uniformi zapisuje imena, daje im alat za razbi-janje kamena i određuje mjesto gdje će raditi.

Dječak i njegova majka drže kamen jednom rukom, drugom, u kojoj je čekić, zamahuju i razbijaju kamen po kamen, sve do mraka. Tada za obavljeni posao dobijaju, ako su valjano radili, po štrucu, ponekada po štrucu i po tvrdog, ali dobrog, švapskog hljeba.

Kod kuće ih čekaju gladna usta dječakovih mlađih sestara.Vasilije se trže. Da je taj dječak, koji sa svojom majkom tuca

šoder, tada umro od gladi, mene, pomisli, ne bi bilo.Kalo je to čudno i blesavo,Evo, tu sam, jesam, postojim kao ljudsko biće, kao Vasilije, a

tako jednostavno, samo da je taj dječak, koji je poslije postao moj otac, tada umro, kao mnogi njegovi vršnjaci, mene ne bi bilo, i ništa zbog toga što mene ne bi bilo ne bi se dogodilo, sve bi bilo kako i jeste, i ova kuća, i ovo drveće, i ovaj pljačkaški rat, i vjetar koji krši vrhove stabala, i voda koja negdje klokoće, i ljudski tihi glasovi koji odnekud dopiru, i sve drugo. Samo ja ne bih postojao, uopšte, tek


samo kao mogućnost postojanja u krvi onog dječaka koji je umro.Da li je slično i sa svemirom, s velikim beskrajnim prostran-

stvom, s vasionom u kojoj se sve ovo nalazi?Je li se moglo dogoditi da ni ona, Vaseljena, ne bude rođena, da

ne postoji? Da umre ona kap protoplazme Beskraja. iz koje se začela?Nešto tamno pređe preko Vasilijeve svijesti.Za trenutak mu se učini da se u njegovoj glavi nešto gasi, trne.Brzo pređe rukom preko čela i preko oba oka.Za sve su ovo krivi oni blesavi Sumeri, Vanzemaljci, koji dođoše

jednoga dana iz ogromnog nebeskog ili okeanskog prostranstva, iz magline Oriona ili magle voda, to niko niti je znao niti zna, naseliše se između rijeka koje nazvaše Tigris i Eufrat, ili nekako slično, i odmah, bez ičega, ili samo tako mi mislimo, u očaravajuće žalosnoj pustinji mesopotamskoj, izgradiše kanale i pustinjski pijesak posta žitnica, beskrajni red polja na kojima vjetar talasa, poput morskih valova, zeleno klasje ovsa i raži, zatim sagradiše gradove, dovedo-še u njih vodu, ozidaše od glinenih kalupa kupatila u domovima svojim, urediše bašte i vrtove, potom počeše kovati gvožđe, perne buzdovane i pečatnike, izračunaše putanje Sunca i planeta, a jedan ludi Sumerac, luđi biti ne može, stopostotni Vanzemaljac, pokrenu točak, i ljudski rod, umjesto da ostane ono što je i bio – surovo krdo životinja, postade – stoka.

Stoka?To ne kažem ja, to kaže jedan vladika, jedan vladar, i to cr-

nogorski, jedan od nekoliko velikih svjetskih pjesnika, koga samo Crnogorci razumiju, gotovo svi – Njegoš,

Eh, Sumerci, Sumerci! Zašto ste dolazili? Koji vas repati, ili bezrepi, svejedno, crni đavo nagovori da dolazite? I još se, između trećeg i polovine četvrtog milenijuma prije nove ere, doseliste u Egipat, u Istočnu pustinju, koja tada nije bila pustinja. To tvrdi engleski egiptolog Dejvid Rot, i ja mu gotovo vjerujem. Već su, prije toga, bili sagradili Vavilonsku kulu, sumerski zigurat, koji i nije sagrađen u Vavilonu, već u gradu Eridu, više od hiljadu godina starijem od Vavilona, nedaleko od Persijskog zaliva, koji se tada ko zna kako zvao, sumerski i vanzemaljski svakako, – najstariji grad na planeti. Grod koji je osnov svih gradova.

U Egipat ih je privukao Nil, moćna rijeka, njegov uravnoteženi tok, koji je omogućavao da se siju razne vanzemaljske žitarice, obilat

97ОREOL BOGA HORSA

rod i miran život stanovnika na njegovim obalama.Da se sve to događalo svjedoče stotine crteža na stijenama u

egipatskoj istočnoj pustinji na kojima su prikazani brodovi visokih pramaca, vanzemaljski, a to su, nesporno, mogli biti jedino sumerski trgovački rodovi.

Drugi dokaz je velika sličnost između Vavilonske, tj. Sumerske kule i egipatskih mastaba iz kojih se kasnije razvila prva poznata faraonska piramida – stepenasta piramida faraona Zosera. Sagradio ju je, kažu, Imhotep. Najvjerovatnije Sumerac i Vanzemaljac. Jedan od Anunakija, koje 7pominje Ep o Gilgamešu. U čemu se ogleda ta ne-patvorena sličnost? U konstrukciji. Zigurati, kao i Sumerska (Vavi-lonska) kula pravljeni su kao niz platformi, koji se nastavljaju jedna na drugu, sužavajući se. To je slučaj i sa stepenastom piramidom.

Meni nešto, nejasno, ali iz dubine osjetljivosti i onog dijela uma koji nijesam u stanju da otvorim i zavirim u njegovo ogromno na-sljeđe, govori da su Sloveni, kao što su Arijevci, porijeklom Sumerci. Ja se lično osjećam kao rođeni Sumerac. Sjećam se kape, struke i štapa koje su nosili, u svim prilikama, svi moji preci. Divili su se i sa strahopoštovanjem posmatrali pečate na dokumentima. Naši stari pečati su u osnovi sumerski pečati. Naši stari su vadili sa pogodnih mjesta, gdje se javljala, žutu ilovaču, glinu, i pekli je na sunčevoj toploti. Kao Sumeri, zidali su bez ikakvih vezivnih materijala kuće od kamena i na suncu ispečenim ciglama od gline.

Sumeri, Sumeri!Mnogo ste pogriješili!Nama bi bez vas i vašeg gvožđa, i vaših putanja Sunca i zvi-

jezda, bez vaših sumanutih proračuna o rotaciji nebeskoga svoda, bez vaših kula i zigurata, bez vaših bogova i visećih vrtova, bez oba vaša pisma, bez vaših pečatnika, bez vašeg točka, bilo bolje – ostali bismo životinje pihtijaste sive moždane mase i ne bi nam padalo na pamet da mislimo o svim ovim budalaštinama o kojima, ponekad, mislimo, o prostoru, vremenu, svemiru, kraju i beskraju, smrti i besmrtnosti, o čemu je uzaludno misliti.

Sumerci, Sumerci! Vi ste nas grdno prevarili. Odoste, a nijeste nas pripitomili, kao što smo mi pašče. Ostaviste nas nasred puta. I sad – ni tamo ni ovamo...


3.

Vasilije je, izvaljen i sav utonuo u neku fotelju, koja je u ovoj lovačkoj kući još iz vremena komunističkih lovaca na jelene, raz-mišljao ponekada o svojim prošlim godinama života, o stvarima koje je uradio i o stvarima koje nije uradio a mogao je da ih uradi, s više ili manje truda, samo nije imao volje, ne snage, snage je imao toliko da je trošio i na stvari koje je uradio, i još više na stvari, koje je takođe uradio, ali koje nje trebalo da uradi. Razmišljao je o ženama s kojima je spavao, vodio ljubav, i o onima, kojih je bilo mnogo više, s kojima nije ni spavao nti vodio ljubav, a mogao je. Sada se kajao što je propustio sijaset povoljnih prilika. I to, često, da spava i vodi ljubav sa ženama mnogo ljepšim, obrazovanijim, kojima je bilo stalo do njega, nego sa onim s kojima je sve to radio. Tako se sjeti i jednog doživljaja sa svojom bivšom ženom. Bili su na odmoru u Herceg Novom. To je bio sedmi ili osmi, možda i deveti, odmor koji je sa porodicom, ženom i kćerkom, provodio u ovom gradu, uvijek iznova kao u nekom drugom svijetu bogatom vrtovi-ma sa limunovima, stablima pomorandži i smokava. U parkovima i oko hotela visoke palme koje su ga, dok ih je posmatrao, podsjećale na žirafe dugih vratova s glavama u nebu. Na koju god se stranu okreneš vidiš rastinje koje tvoju misao prenosi u daleke krajeve juga u kojima nikada nijesi bio i nikada nećeš ni biti, a čini ti se da si bio, u nekom drugom vremenu, u nekoj drugačijoj, metafizičkoj, svjetlosti, u nekoj svojoj, dalekoj, i nezapamćenoj, mladosti.

Sve mu je ovdje već poznato, a novo, i nas troje, ili ja sam, iznova obilazimo i Kanli Kulu, i tvrđavu Španjolu iznad grada. odakle se vidi i Mamula, i Prevlaka, i put preko Debelog brda, i ulaz u Boku i najveći dio grada s mnoštvom stepeništa i krovova preko kojih prelijeću sivi morski galebovi.

Žena i ja, pripovijedao je, kasnije, ovaj svoj doživljaj starom prijatelju Vuku Miniću, šetamo pored obale asfaltnom stazom, po kojoj je, u to vrijeme, bio zabranjen saobraćaj motornim vozilima. Inače, a ti to znaš bolje od mene, tuda je, nekada, ne baš tako davno, saobraćao voz zvani ćira, ubistveno garav i spor, kojim se iz Zelenike moglo, bez presjedanja, uz poseban doživljaj kako su ga uz Igman vukli pomoću čekrka, jer drugačije taj problem nije blo moguće riješiti, putovati sve do Sarajeva.

99ОREOL BOGA HORSA

Sunce je bilo zašlo, uskoro će noć, i s mora se, po šetačima, prosipa, u talasima, blagotvorna svježina. Posmatramo jedan teretni brod koji ulazi u Boku i plovi prema Kotoru ili Bijeloj u kojoj je bilo veliko brodogradilište. Divimo se brodu i onima koji znaju da ga bezbijedno, uprkos stanovitim podvodnim grebenima i plićacima, dovedu do željenog cilja.

Pored staze postavljene su drvene klupe. Na jednoj sjedimo žena i ja. Ćutimo.

Ne znam zašto, ali u jednom trenutku poželjeh da poljubim svoju ženu, čije sam bedro žestoko osjećao na svojoj butini. Možda je toplina njenog bedra bila razlog da joj obuhvatim ramena i pri-vučem je čvršće uz sebe.

Žena se okrenu licem prema meni. Ali – to nije bilo lice moje žene. To je bio lice neke druge žene, koju nikada nijesam upoznao, ali moguće je da sam ženu s tim licem sreo negdje, možda u autobusu ili tramvaju, na nekom skupu, nekoj priredbi, književnoj promociji, ili, prosto, u šetnji, na ulici.

Nekoliko puta sam skretao pogled sa tog lica, pomišljajući čak i na neku opsjenu, privid, zamor čula, uzimao sam u obzir i sjenke palmi koje je vjetrić s mora pomjerao u sumraku i toploj izmaglici morske vode, ali to lice druge žene i dalje je bilo tu, kao neka maska, navučena preko lica moje žene.

Uspio sam, međutim, da stišam svoju prvotnu zapanjenost, i, kao da pored mene sjedi moja žena, pritiskao sam svoje usne uz njene, rukom još čvršće privijao njeno tijelo uz svoje, ne obazirući se na šetače i prolaznike.

Trajalo je sve to relativno kratko, i kada sam ponovo pogledao u lice žene pored sebe, to je bilo njeno lice na kome sam mogao pro-čitati izraz zapitanosti šta me je to najednom spopalo, kako odavno nije, te je pipam i ljubim, utoliko prije što je dobro znala da to nijesu bili moji fazoni i navike, pogotovu ne na javnim mjestima.

Ništa joj nijesam rekao, samo sam je uzeo pod ruku, zatim se uputismo u centar grada.

Kada smo ušli u restoran, i kasnije u iznajmljenom stanu, često sam zagledao, što je moguće neprimjetnije, da kod žene ne izazovem neko nepotrebno podozrenje, očekujući da će se, možda, na njemu licu pojaviti neke crte, neke karakteristike lika one druge žene, koje u sumraku, dolje na obali, do samog ponora mora, nijesam mogao


zapaziti...– Spavaš li? – uđe Advan, i s vrata, tiho, upita, da ne probudi

Vasilija ako spava. – Danas mi je poginulo devet boraca, – kaže. – Poznavao si i ti neke od njih – bili su tvoji đaci.

– Gdje? – zapita Vasilije pridigavši se uz naslon ležaja.– Kod Konjica, – kaže Advan.Vasiliju je opet počela da titra neka čudna, crnim tačkama

prožeta, svjetlost pred očima. Mislio je da je to prošlo, da se neće ponavljati. Ali, čim se u njegovoj glavi počeše da ređaju slike odje-ljenja u kojima su se oko njega tiskali tek zamomčeni dječaci i zadje-vojčene djevojčice, izduženih tijela, kako obično biva u pubertetu, zatitra ta svjetlost i Vasilije za trenutak osjeti kako ga dotiču, iz te titrave svjetlosti, iz sitnih crnih tačaka svuda po njoj, kao dalekih crnih rupa u kosmosu, ili njegovoj svijesti, kao pjena meki pogledi i pitaju: Zašto? Vasilije se osjeti kao krivac i potmulo zaječa, ali taj osjećaj pokuša pred Advanom da prikrije tobož bolovima od pomje-ranja uz naslon kreveta.

Kao da je za to vrijeme boravio u Vasilijevom duhu, u njegovim mislima,

Advan reče:– Upali su u zasjedu HVO. I možda bi uspjeli da se izvuku da

srpska artiljerija sa svojih položaja na dominantnim visovima gore prema Boračkom jezeru nije podupirala HVO napad.

Vasilije je znao da se i to događa. Jedan dobar artiljerijski plotun koštao je naručice po desetak i više hiljada njemačkih maraka.

– Znaš li ti, – poslije dužeg prigotovljavanja, potom namješta-nja cigarete od, kao vosak žutog i valjano izrezanog hercegovačkog duvana, u muštiklu, nastavi Advan, – u Sarajevu mojoj ženi s ma-loljetnim djetetom, makanji u njenom naručju, moji Muslimani ne daju ni da priđe mjestu gdje se dijele hljeb i mlijeko? Da nije Hrvata i njihovog Karitasa ona bi mala, koja je, kao što znaš, rođena baš pred ovaj, kako ti kažeš trijumf pljačke i zločina, davno skapala. Zar to nije strašno? Ovamo se bijemo i ubijamo, a tamo – oni moju porodicu spasavaju od očigledne propasti!

– Sve je ovo što se čini strašno i apsurdno da strašnije i ap-surdnije ne može biti, – kaže Vasilije, kome pred očima još uvijek, povremeno, igraju one pruge svjetlosti s crnim kružićima.

U šumi se oglašavao ćuk. Ništa što se među ljudima zbivalo

101ОREOL BOGA HORSA

nije dopiralo do njega i njegove svijesti zabavljene nekim proble-mima noćnog lova i preživljavanja. On je u nekom šupljem stablu pregrmio nedavno nevrijeme i nastavljao je da živi svojim slobod-nim životom ćuka. A iz daljine je, možda iz praca Treskavice, ili neke druge planine, kojih je svuda unaokolo puno, kao i svakog dana gotovo, dopirala potmula huka haubica i topova. Udari su i noćas potresali ovu nesrećnu zemlju na kojoj je, najednom, sve pošlo naopako.

– Ima još jedna novost, – kaže Advan. – Sjećaš li se moga strica Fadila?

– Sjećam, – kaže Vasilije. – Njega i njegove žene Zinete. I kćerke Jadranke. Jednog ljeta, ti to ne znaš, bio si u Armiji, danima smo se pentrali po Tođevcu i istraživali ono što je ostalo od Hercegovog grada. Zamalo nas zmije nijesu izujedale. Kanda je to odavno pre-stonica njihovog hercega.

– Ubili su ga, – kaže Advan. – I njega, i Zinetu, i Jadranku. Jadranku usput, njega i Zinetu na mostu koji povezuje dvije bivše republike.

Vasilije nije imao snage ništa da kaže. Ali, čak i da je imao snage nešto da kaže, da pita, ne zna ni šta bi kazao, ni šta bi pitao. Toliko je već u njemu bilo muke i praznine da je bilo prostora tek da srce kuca i da diše.

– Znam da želiš da znaš kako je to bilo, – kaže Advan. – Ukratko, ovako. Kad je Međunarodni crveni krst organizovao odlazak Musli-mana iz grada, Fadil nije htio da ide. Ostao je u gradu u kome su ga svi poznavali kao poštenog čovjeka i patriotu. Mislio je sve će ovo proći. Poraziće ljudi neljude. Ljudsko u ljudima pobijediće neljudsko u neljudima. Zastidjeće se koji su okrenuli zlim putevima. Prepašće se svoga čina. Naći će se neko ko će zaustaviti bezumnike u pljački, otimačini, premlaćivanju, sakaćenju, silovanju, svakoj vrsti torture i nasilja. Ali, vrijeme je prolazilo, a niko se takav nije nalazio. Napro-tiv, postajalo je za ono malo Muslimana, koji su, kao i Fadil, ostali, jer su vjerovali, sve tješnje, neizvjesnije, pogibeljnije. Bilo ko od drznika i siledžija, koji su se naglo namnožili kao govnobalji, mogao je, u svako doba dana i noći, pozvoniti na vrata i ubaciti bombu, ući i sve u stanu i kući poklati kao brave za bajram. Niko za to ne bi nikoga ni pitao. Čak kada bi došlo do tuča i pogibija oko pljačke između tih ništarija, ostrvljenika, ništa se nije događalo, nikakva


pitanja niko nije postavljao, niko nije pozivan na odgovornost. Čulo se da su i neke oficire bivše Jugoslovenske narodne armije, koje su nazvali komunjarama, pobili na prvim borbenim linijama. I nikome ništa. Koga nema, bez njega se može. Onda su počeli da nestaju, jedan po jedan, Muslimani, koji su bili ostali.

Mirni ljudi. Čiji su i preci bili zapamćeni po ljudskosti. Fadil je kao dugogodišnji direktor preduzeća od republičkog značaja, poznavao mnogo ljudi i u Sarajevu i u Beogradu, a ovdje, u gradu, nije bilo porodice kojoj na neki način nije pomogao. Da mu niko ne bi mogao predbaciti, kad bi se sve sabralo, uposlio je dva puta više Srba, ili izdejstvovao da ih zaposle u drugim firmama u gradu, nego Muslimana. Stipendirao je više studenata iz srpskih porodica nego iz muslimanskih. Da se do srpskih sela u opštini probiju putevi dao je više para nego sve međuratne vlasti prije njega. Sada je, međutim, shvatio da uvijek postoje oni koji mrze, koji ne odustaju od činje-nja zla, ma šta čovjek za njih činio u životu. Istina, bilo je sigurno puno i onih koji su pamtili njegova dobra djela, ali ti nijesu smjeli zucnuti, zube obijeljeti...

– Jednoga dana, – nakon pauze nastavi, – na Fadilova vrata pokucao je Pticoglavi. Njegovom ocu Fadil je pomogao kao da mu je rod rođeni. Zaposlio ga je, iako bez odgovarajuće školske spreme, u najboljem pogonu, pobrinuo se da mu se riješi stambeno pitanje, sahranio mu, o trošku preduzeća, i oca i majku, ovoga istog Ptico-glavog na sve načine pokušavao da odvrati od nevaljalstava, koja je još od malih nogu počeo po gradu i okolini da čini. Ne jednom, izvukao ga je iz zatvora. Ali je, ipak, Pticoglavi nekoliko godina svoga dosadašnjeg dvadesetpetogodišnjeg života proveo s one strane brave, a koliko je pendreka od milicije i bubotki u tučama kojekuda popio, samo on zna. Kad ga ugleda na vratima, Fadil se i obradova i streknu. Ja ću vas, čika Fadile, izvesti odavde i spasiti. Odvešću vas u drugu republiku. Do prvog mjesta i prve stanice policije. To će vas koštati tri hiljade maraka. Fadil je pristao. Dogovorili su se da Pticoglavi dođe preksjutra ujutru u sedam časova, pa da pođu. Fadil do tada da se spremi. U kolima Pticoglavog smjestiće se Fadil sa Zinetom, a u kola njegovog prijatelja Vojkana, kojega po imenu niko u gradu nije znao, već po nadimku Opnokrilac, Fadilova kćerka i stvari. Fadil mu na njegov zahtjev odmah dade hiljadu maraka i poče s pripremama za odlazak iz grada u koji će se, neizostavno, kao


što su jedan i jedan dva, bio je siguran, ubrzo vratiti. Jer, drugačije ne može biti. I prije su, za vrijeme buna i ratova, ljudi bježali, odla-zili, ali se, čim bune otaljaju i ratu istekne vrijeme, vraćali svojim poslovima i svojim domovima.

Advan poče da zamotava novu cigaretu.– Zamotaj i meni, – oglasi se iz mraka Vasilije.Advan sačeka da i Vasiliju zamota cigar, zatim upali o zid

okačenu lampu broj osam i nastavi:– Onaj strah, koji se u Fadilu javio kada i radost što je Ptico-

glavog vidio na svojim vratima toga poslijepodneva, bio je potisnuo ispod briga oko odlaska i činjenice da će, poslije toliko godina mira, zadovoljstva u radu i života u krugu porodice, mnogobrojnih prija-telja i poznanika, postati potukač, da će zavisiti od tuđih duša, od tuđeg srca, tuđih ruku, ali taj strah u njemu iznova potaknuše oni koji su mu govorili: Fadile, jesi li ti pri pameti? Vjeruješ propalici. Lopovu! Drogerašu. Svaštočinji. U gradu nijesi mogao naći gorega. Odustani! Neka đavo nosi onu hiljadu koju si mu dao. Onaj iz greda, crni, što se i samome Bogu ruga, ne miruje, Fadile! Ne idi! Otvo-riće se drugi i drugačiji put. Svršiće se ovo bestijanje. Eno, velike sile protestvuju. Učiniće nešto da zaštite nevine. Ne idi, ne igraj se glavom. Neka svojom, nego i ženinom i kćerkinom. Ne možeš biti toliko naivan i lud da ne poslušaš šta ti govorimo. Pa ni lud, najluđi, ne bi s onom fukarom sjeo u kola sve da je Tito živ, kamo li danas kad takvi, kao Pticoglavi, vedre i oblače, otimaju i uzimaju, potpaljuju i siluju, skidaju ljudima glave kao da su kruške jeribasme, a niko im se ne suprostavlja, svi se prave da ne vide, jer ne smiju da vide, i krv je posvuda. Fadile, zar ti to nije jasno, zar si posve šenuo i Bog te zaslijepio?... Neće, meni neće naškoditi, uzdao se Fadil. Čak je, zbog nečega, bio uvjeren da će mu Pticoglavi ovoga puta, dobro koje mu je činio, uzvrastiti dobrom. I spremao se. A i zakazani dan, ujutru, tačno u sedam sati, ispred zgrade u kojoj je Fadil stanovao, krenula je kolona, koju su sačinjavala dva razdrndana, ko zna od koga opljačkana, automobila. Pored Pticoglavog je stajao njegov, kako je rekao, suvozač, koga su svi u gradu zvali Žvalo. Čim su sjeli, Fadil osjeti da su oba naalkoholisani– Ubrzo se nađoše izvan grada. Pticoglavi i Zvalo počeše da zavijaju i arlauču, a to je trebalo protumačiti da pjevaju. Fadil je gledao dolje u vodu rijeke, nad koju se put, često, nadnosio, kao da će pasti, ili, bolje, možda, reći – ka


kojoj su put tjerala brda koja su se od samog puta naglo propinjala gore, prema nebu, nedostižnom i hladnom...

Advan zaćuta.Iz kuhinje zamirisa kafa.Ubrzo Advanova majka stavi pred njih poslužavnik, dva fildža-

na i veliku džezvu iz koje se oslobađala njihovim čulima prijatna vrelina.

– Poslije negog vremena Fadil je na krivinama zapazio, – nastavi Advan, – da ih onaj drugi auto ne slijedi. Zato poče da se vrpolji i okreće. Pticoglavi je pratio na unutrašnjem retrovizoru, koji je bio i podesio tako da posmatra šta se na zadnjim sjedištima događa, kako Fadil, uznemiren, nastoji da vidi ide li za njima auto u kome je Jadranka. Bez riječi upozorenja, hinjski, spoljnom stranom šake, žestoko odalami Fadila po ustima i nosu. Poteče krv. Zaprepašteni, Fadil i Zineta zgrčiše se, ni krv nijesu smjeli da obrišu. Pticoglavi i Žvalo su se kreveljili. Smijali. Potom skrenuše i stadoše usred nekog starog voćnjaka, u ravnici koju je ispod kamene uzvisine napravila rijeka. Pticoglavi i Žvalo iziđoše iz auta. Pticoglavi naredi Fadilu da pređe na vozačevo sjedište. Nekakvim kanapom mu sveza ruke za osovinu volana i nabi neprovidnu plastičnu kesu na glavu. Zineti su naredili da gleda na onu stranu rijeke gdje se, osim zelenila, od koga bole oči, i rijetkih niskih, bijelih kuća u zelenilu, nije vidjelo ništa što bi moglo na neki način privući bilo čiju pažnju. Zineta je gledala, ali tamo gdje ona gleda nije bilo ni rijeke, ni zelenila, ni niskih bijelih kuća – pred njenim pogledom se otvarala samo jedna crna tačka u koju je sve tonulo kao u bezdanu provaliju.

– Zinetu su poveli niz voćnjak, prema rijeci, – nastavi Advan. – U obamrlosti i neznanju šta se s njom zbiva, gdje je i kud je uopšte pošla, u dubini svijesti shvatajući da je đavo došao po svoje, da je svako opiranje besmisleno, vukla je nekako noge, zapinjala o busenje, ali je išla, koračala, kretala se, čudeći se, najednom, otkuda tu to žbunje, zapuštene ribizle, toliko suvih grana na stablima šljiva, sva sila aptovine i trnjaka. Sad će me baciti u vodu, prostrujalo joj je kroz glavu. I neka će, to je najbolje, složila se s činom koji joj je izgledao jedino moguć. Njoj nije padalo na pamet da je relativno mlada i lijepa žena i da može biti, itekako, objekat muške pohote. To joj nije padalo na pamet ni kad su je povalili ispod žbunja, i kad joj je Pticoglavi pocijepao košulju, zasukao suknju do pasa, raširio


noge. Silovao je i onaj drugi, smrdljiv i krastav svuda po tijelu. Zineta je i poslije toga ležala na vlažnoj zemlji, negdje na dnu Svemira, a preko nje je tekla rijeka, to jest njoj se činilo da teče, i da ona tone među ribe koje joj oštrim zubima prosijecaju kožu i uvlače se u nju, u njenu nutrinu, glatke kao ledenice.

Odavno je prevalila ponoć. Advan je morao da dospe u lampu petroleja. Vasilije je osjećao kako se soba u kojoj se nalaze odle-pljuje od zemlje, uzdiže nagore, lebdi. Osjećao je da su Advan i on u nekom drugom, nedodirljivom svijetu. Daleko od svijeta o kome Advan pripovijeda. U kome je sve moguće. Svijetu bajki i čudovišta. Prenu se kada Advan nastavi:

– Ubacili su je potom u auto. Izgrebanu po licu, u ritama, bez jedne cipele.

Malo kasnije stali su nasred mosta. Shvativši da je počinio ne-popravljivu grešku što je povjerovao Pticoglavom i oglušio se na upozorenja komšija i prijatelja Srba, Fadil, očajnički, poželje da se na mostu, s one strane, pojavi neko. Ali, niko se nije pojavljivao. U magnovenju odluči da, čim ih puste iz auta, skoči u rijeku, u samu maticu, zapjenjenu, ljutu od udaranja u kamenje i oborena debla bukava. Kud ću ovakav, kome sam potreban, nema povratka, prolazilo mu je kroz raskrvavljenu od bola svijest. Vidio je šta su uradili Zineti, ali kad je ugledao kćer, golu, krvavih usta, izgrebanih butina, mrtvu, pljunuo je Pticoglavom u njušku i zaurlao: Gnjido! Bio sam ti kao otac, gnjido! Pticoglavi se idiotski kezio i prilazio Zineti. Izbo je nožem u njegovom naručju. Potom su je odgurali nogama i kroz otvor u razvaljenoj ogradi bacili dolje u vodu, koja nije ni sanjala da će, rađajući život, napraviti toliko nepopravljivih promašaja. Fadilu su potom uzeli preostale marke, onda navalili da ga usmrćuju. Oborenog na beton, gazili su ga nogama i udarali metalnom šipkom iz ograde mosta. Najposlije su mu smrskali glavu velikom kamenčinom, koja se tu našla, na mostu, uz ogradu, ko zna kada otkotrljana iz stjenovite strmeni, s velike visine, što se, inače, često na ovom putu događalo otkako je probijen. Žurili su da neko ne naiđe, otud, s druge strane. I, zbilja, ubrzo su naišli neki ljudi i vidjeli lokve krvi, svježe, na mostu. Krvav kamen. Krvavu šipku iz ograde. Krvave otiske nogu. Nije prošlo ni sat vremena, a u gradu se saznalo šta se dogodilo. I svako je ćutao...

I Advan zaćuta.


Završi se priča, kao što se i život završava.Sve je, i život, samo jedna priča, koja ima svoj početak i svoj

kraj, pomisli Vasilije.U granama drveća je hučao vjetar, a Vasiliju se činilo da to

huči voda ispod mosta s kojega je nekada posmatrao kako se dvije planinske rijeke sukobljavaju u pokušaju da se spoje u jednu. Ne-stajale su iza oštrog stijenja iza kojega je još dugo jedna polovina, naizgled iste vode, tekla brže, druga sporije, i tako sve dok ih udarci o obale nijesu izmiješali i smirili...

Vasilije ne zna kada je Advan izišao..Kroz prozor ugleda vrhove drveća i nebo, vedro, blijedozeleno,

kao prozukla surutka. Na nebu nije bilo zvijezda...

4.

Vasiliju se u kuću nije ulazilo.Veličanstveno su treperile zrele boje ljeta.U dubini neba lebdjeli su bjeličasti oblaci kao runa nekih ne-

poznatih, vanzemaljskih, kosmičkih životinja.Na Vasiliju se iz dana u dan primjećivalo da se oporavlja.

Osjećao je priliv snage u grudima. Da srce radi spokojnije i dublje. Kao majstor koji zna svoj posao. Gotovo da je, zahvaljujući tome svemu, bio u nekoj vrsti nadahnuća koje se ispoljavalo tako što mu se činilo u tim trenucima da mu je čitav Svemir dostupan u svom svom beskraju i on, uistinu, više nego išta na svijetu, koji je bio negdje ispod svega ovoga, ispod sunčeve svjetlosti i čudesnog rada prirode, ispod svega što je Vasilija ispunjavalo, poželje da zakorača po njemu, po Svemiru – prostranstvu bez granica. i, odista, tako je, kao da korača po plavim, zelenim, crvenim i ljubičastim, isprepletanim, nedoglednim, harmoničnim sferama Svemira, daleko, daleko, hiljade svjetlosnih godina daleko odavde, od Zemlje, ali opet, nekako, blizu, prisno, prepoznatljivo, koračao је preko livade iza kuće dok su mu se oko članaka umiljavale vlati trave i nježno ga dodirivale stabljike raznobojnih cvjetova kakvih ima samo na ovakvim mjestima gdje ljudi rijetko zalaze u normalnim, mirnim vremenima.

Duboka popodnevna tišina nemilosrdno je zasipala Vasilija i sve oko njega, tišina koja je dolazila iz beskraja Vasione u ravnomjer-


nim talasima. To je disanje Vasione, pomisli Vasilije. Zastajao je da osluškuje to disanje, to brujanje beskrajnih prostranstava, te talase koji su doticali njegove bubne opne kao šapati kakve je nemoguće čuti da dolaze od bilo čega na Zemlji.

Možda nam hiljadama godina Svemir, Vaseljena, Beskraj, Uni-verzum govore o nečemu, poručuju nešto, ali mi to ne razumijemo i, po svoj prilici, nikada nećemo ni razumjeti. Možda je, dakle, baš u tome suština stvari, u tom našem nerazumijevanju Vaseljene. Možda je to naše nerazumijevanje ta crna rupa u našem umu, dio one cjeline koji nam odavno nedostaje. Nekada smo i mi bili kao ova šuma komad ove prirode, ovog prostranstva u kome sve lebdi i kreće se, a mi o tom lebdenju i kretanju nemamo pojma. Od tog lebdenja i kretanja sve zavisi, sve se na tome temelji i zasniva, ali je to nama danas nemoguće shvatiti ma koliko se mnogi među nama trudili – sve naše mjere su privremene i sva naša saznanja su ne-dovoljna. Mi gledamo, noću, kad je vedro i bez mjesečine, daleke svjetove, koji možda ne postoje, koji su se davno raspali, raslojili, od kojih su nastali novi, koje mi ne možemo, dok njihova svjetlost do nas ne dođe, da vidimo. Mi trabunjamo o nekakvom velikom prasku iz kojega je sve nastalo, prije koga nije bilo ničega, ni prostora ni vremena, ni materije ni antimaterije, to jest sve je to bilo, ali u nekakvom singularitetu, u jednoj tački, loptici veličine naprstka, sabjeno, ali niko ne kaže kako je to toga došlo, koje su to sile sve što je bilo satjerale u taj naprstak i gdje je taj naprstak bio ako nije bilo ničega...

Vasilije se pope na brežuljčić odakle je između visokih stabala mogao da vidi svjetlošću obasjana tamna brda u daljini. Tamo je negdje Sarajevo, pomisli. i ono je sada daleko, Vasilije gotovo povje-rova, negdje u Svemiru, nezemaljsko. Ali, dok je pokušavao da od rezanog hercegovačkog duvana, koji je mirisao kao mana, napravi ci-garetu, u njegovom mozgu jedne misli i vizije, ometane tim poslom, raspadale su se, rastakale, tonule u dubinu sive moždane kore, a druge nastajale, povezivale se, tvoreći drugačije slike i odnose. Prvo čega se, na pomisao o Sarajevu, sjeti bila su ona njegova česta pu-tovanja iz zavičaja, najprije pješke, niz strmine i pored potoka do Brodareva, potom nekakvim trofejnim autobusima, ili na karoseriji kakvog kamiona, na balvanima ili džakovima kukuruza, pored Lima, niz usku limsku dolinu, do Priboja, onda vozom, opet pored Lima,


do njegovog ušća u Drinu, preko starog željeznog mosta, uz Praču, do Mesića i Rogatice, pa preko Romanije do Bistrika ili Čengić Vile.

Bila su to epska putovanja. Trajala su po dva dana i jednu noć. Vasilije se najviše divio vozu, veličanstvenom “ćiri”, koji je nepoko-lebljivo, sporo, ali sigurno, klaparao i ispuštao iz dimnjaka rojeve varnica koje su kroz otvorene prozore ulijetale, još vrele, često kao čitave veće ili manje žiške sa ognjišta, u kupeje i progorijevale ne-opreznim putnicima košulje i sakoe ostavljajući ožiljke i na koži. Među te neoprezne putnike spadao je i Vasilije, još dijete, petnae-stogodišnji dječak, kojemu su to bila prva putovanja vozovima i prvi susreti s varošima i gradovima. Istina, ubrzo je upoznao i one druge vozove, koji su išli iz Sarajeva za Zagreb. Oni su ga oduševljavali brzinom, zvukom koji su proizvodili točkovi klizeći po šinama, a vožnje “ćirom” krivinama i tunelima. Vasilije je prema nepoznatim ljudima koji su napravili tu prugu od Priboja do Sarajeva, gajio najveće poštovanje.

Ako doživim neke bolje dane, možda napišem knjigu o tim mojim putovanjima “ćirom”, o gradu u kome sam napisao svoje nabolje knjige, u kome sam doživio mnogo lijepih, ali i dosta ružnih iskustava i saznanja. Sve dok đavo nije došao po svoje. Đavo višeime-ni i sveimeni. To čudovište s glavom zmaja i pipcima pauka. Beskru-pulozni uzurpator ljudskih likova i duša. Utemeljitelj bezvremenog sjećanja. Otpadnik ili pobunjenik. Prvosvještenik ili jeretik. Spodoba koja umije da oponaša ljudski govor, siktanje zmije, riku lava, mja-ukanje mačke, meket jarca, plač žene i djeteta, poj pijetla, ponoćno grebanje sipca, cijuk miša, hvalu prijatelja, škripu tramvajskih trač-nica. Sotona, Lucifer, Ašmadaj, Velezevul, Apofis, vavilonski klinasti znak, Totov hijeroglif, jerihonsko sjeme, pokretač točka, izumi-telj svile, graditelj Petre, Anubis, Apis, Zevs, Kecalkoatl, pernata zmija, Gilgamešov štap od kedrovine, graditelj prijepotopnog grada Ura, Humbaba, nakaza koja u svijesti nosi sliku obrnutog svijeta, biće koje svlači svoju sjenku kao poskok košuljicu, zavrnuta repina koja se završava trostrukim udom faraona Vađi, Đeđefrea, Setija Drugog, Amenofisa Četvrtog, vanvremenski rugač ovozemaljskom vremenu i ljudskoj rasi, bog Ninursu koji udara ključem, kojim se otvaraju podnebesna prostranstva, kojim se otključavaju i zakatan-čuju kapije prepotopskih naseobina, stihije, kojim se odbravljuju grobovi mrtvih u zlatnim i srebrnim sarkofazima i zabravljuju onih


koji su prepušteni truleži i prahu zemlje, vječne tame, oslobođeni svih obmana. Aždaha, velika, stara zmija, koja vara sav vasioni svijet, govorio je Jovan Bogoslov, koji je to odneku znao, ili samo naslutio. Đavo! Rasturač prvostvorenog jezika drevnih ljudi, lažni prorok koji govori naivnim čovjekolikim stvorenjima da mogu doseći Nebo, popeti se do Boga, oteti mu stolicu stvaranja i nevidljivosti, oteti mu moć vaskrsavanja i ponovnog bivanja, taj tvorac Vavilonske kule, potkupljivi mjerač sudbina, jedač papirusa i lotosa, strateg svih ratova, mrzitelj knjiga i biblioteka, ktitor najveće biblije Kodex gigas, oštrač noževa u Jerihonu, psoglav u moračkim platijama, prerušeni žrec koji je nagovorio ljude da prave boga od blata, klešu od kamena, vajaju od životinjskih kostiju, mijese nogama od gline, liju od bronze, iskivaju od zlata, od atoma privremeno zbratimljenih, od tvari koje se na kraju razdružuju, rasipaju, jer su raspadljive, kao sve u Vasioni, koji podstiče jednoumlje ljudi uvjeravajući ih da je Bog jedan i samo njihov, ne svekolikog zvjezdanog i bezzvjezdanog prostranstva, svjetlosti i tame, Noći, onoga što se vidi i ne može vidjeti, što se shvata i ne može shvatiti...

Taj i takav đavo došao je i u ovaj grad, stao da postavlja bari-kade, da dijeli gradske četvrti, polupao je izloge prodavnica, izvalio vrata i prozore, preko noći opljačkao sve što se moglo opljačkati, a sve je moglo, ogroman, rutav, crn, mutav, čas sa sjenkom, čas bez sjenke, bijele čas, a čas crvene kape, čas modrog, čas ružičastog, čas podvijenog, čas visoko zadignutog zakovrdžanog repa, i Vasilije ga je vidio, bio je svuda, pojavljivao se iza uglova zgrada, iz mračnih haustora, iz garaža, a jednoga dana došao je i zalupao na vrata njegovog stana.

Vasilije je, ležeći na kauču, prvo čuo nekakvu neuobičajenu graju u hodniku, prepirku, gotovo svađu glasova koji su se peli uz stepenice zastajkujući. Ubrzo su se zaustavili pred njegovim vratima. Mora da se ovo nešto događa zbog mene, pomisli. Možda je onaj repati, ili bezrepi, svejedno, jer rep je bio tu i kada nije bio nazočan, đavo bi ga pozadi ili između nogu skoturao kao zmiju, možda je onaj koji puca po gradu, po brdima, po zgradama i dvorištima, Vasilije je čuo – i po stanovima. Došao da i kod mene traži svoje, ono što misli da mu pripada po njegovom đavolskom pravu, po njegovim satanskim zamišljajima.

Vasilije zgrabi sa stola pištolj M57 i gurnu ga u džep. S metkom


u cijevi. Otkočen.Čim je đavo došao po svoje u ovaj grad, i u ovu državu, Vasili-

je je riješio da se brani. Pucaće u đavola i njegove pomoćnike ako bude morao. Sebe nije smatrao đavolovom svojinom. Ne dugujem ti ništa, govorio je Vasilije glasno da đavo, koji se uvijek po zgradi smuca, čuje. I uvijek je držao pištolj napunjen, spreman. Kočnica nije bila aktivirana. Vasilije je zaboravio i da postoji. Noću mu je bio na dohvatu ruke, danju na stolu za kojim je sjedio i pisao kratke lirske zapise.

Ma koliko đavola da dođe, ja moram smaknuti jednoga, Vasilije je bio riješen. Čak ako me prethodno rane, moram ubiti jednoga bar, a ako to ne uradim – nije ni trebalo da postojim. Zato đavola, koji je došao da ubije mene, moram ubiti, a kada se to desi, meni se više ništa ne može dogoditi. Kad smakneš đavola, osvetio si sebe, ne moraš o tome više da brineš, računi su izmireni, i svako može da živi u svojoj smrti spokojno do mile volje, razgovarao je Vasilije sam sa sobom, tj. onim drugim Vasilijem u sebi.

Vrata zalupaše, doduše ne zalupaše baš, nije to bilo nešto odlučno, samouvjereno, strogo, ali je značilo da ih treba pred onim, koji čini da se vrata oglašavaju, otvoriti.

– Otvaraj! Teritorijalna odbrana! – zaškamuta sa one strane poluodlučan, polusnebivljiv, mršav glas.

Ne provirivši kroz špijunku, što bi mogla da bude katastrofalna greška, držeći desnom rukom rukohvat pištolja u džepu, i prst na obaraču, Vasilije lijevom, sklonivši se u stranu, otključa vrata, koja su sada oni spolja mogli da otvore i uđu. Kako god da to izvedu, Vasilije bi im se našao na boku ili iza leđa, i niko ko ulazi nije mogao da puca u Vasilija bez bojazni da im se on ne suprotstavi, da ne zapuca prije njih. Deset metaka u pištolju velike probojne moći, onom dijelu svijesti u Vasilijevom mozgu, u kome su se nalazili pohranjeni ratnički geni njegovih predaka, ulivalo je sigurnost i odlučnost da se djeluje bez panike, precizno, proračunato u svakom trenutku i u svim varijantama dok opasnost bude trajala.

Brava je bila otključana, ali se vrata nijesu otvarala. Nećeš me navući na to da ja otvorim vrata i otkrijem se, da ti naletim pravo na cijev, pomisli Vasilije i odlučnim glasom gotovo naredi:

– Ulazi!Tek tada se na vrata promoli, ali ne prekorači preko praga, vje-


rovatno upozoren na to ko tu stanuje, usikani, bubuljičavi, buljavi, u teget uniformi teritorijalne odbrane, koja je, za mnogo brojeva veća, visila, neveselo, smežurano, smeteno, oko njega, s automat-skom puškom “kalašnjikov” u rukama, đavo. Iza njega su stajali, u velikoj nedoumici, neki čak i uplašeni, što je bilo rezultat prethodne prepirke između njih, stanari sa nižih spratova, Vasilijeve komšije, među kojima se isticao, još od ranije, po spremnosti da služi đavolu, bezrepi, đaplavi, predsjednik kućnog savjeta Ragib.

– Neko ima na krovu, – promuca đavo.– Nema, – kaže Vasilije gledajući ga svojim najcrnjim pogledom

pravo u oči. – Na krovu nema nikoga. Koja bi to budala, osim ako nije neko od vaših, bio usred dana na krovu!

– Ima, – veli đavo. – Vidjeli su ga i dojavili.– Bujrum! Uđi i pogledaj! – kaže Vasilije.Đavo zakorači. Vasilije za njim pritvori vrata i okrenu ključ u

bravi. Komšije ostaše s one strane vrata, u hodniku. Nema potrebe oni da ulaze, ovako će biti lakše, brzo prostruja kroz Vasilijeve moždane spone.

Desna šaka je stiskala dršku pištolja i kažiprst je stajao na obaraču. Samo jedan mali pogrešan potez, i đavo bi ležao nasred hodnika, opružen po parketu, možda još uvijek u kovitlacu i ropcu, i on je to znao, jer je obaviješten o pravoj prirodi Vasilijevoj, o kojoj se u gradu odavno znalo i pripovijedalo, zato polako primače stolicu, koja je Vasiliju služila za isto – da gleda napolje s vrha zgrade (njegov stan je bio u potkrovlju označenom kao deveti sprat), na koje dijelove grada padaju granate s brda – pope se na nju, otvori kosi prozor na krovu, provuče se, koliko su mu visina stolice i njegova visina dozvoljavale, gore, kroz krov, iznad krova, i opali iz “kalašnjikova” nekoliko metaka, kratki rafal. Onda se polako spusti dolje.

– Ima li koga? – pita podsmješljivo Vasilije.– Pobježe, – slaga, postiđeno. đavo, otvori vrata i iziđe.Vasilije osta u stanu, a iz hodnika, sve dok su se spustili do

prizemlja, čula se žučna prepirka. Vasilije je znao da to đavola ruže oni koji su bili protiv toga da ulazi u Vasilijev stan (koji je među njima bio jedini druge nacionalnosti i vjere) i puca gore po krovu, bez ikakve potrebe, ili, možda, da na taj način obilježi Vasilijev stan, da svojima da do znanja da tu stanuje jedan od onih za kojega se ne može reći da je njihov. Đavola je, u toj svađi, zastupao i branio Ragib


i ljutito udarao repom, koji mu je najednom izrastao, po gvozdenoj ogradi stepeništa i vratima za lift na svakom spratu. Vasilije je sve slušao, ali nije mogao da razabere o čemu su raspravljali...

5.

Naredne noći, sve do zore, đavo je, ne ovaj, već onaj veliki, njegov prapredak, tutnjao i praštao oko zgrade. Posebno je bio uporan neki stari, još austrougarski, mitraljez velikog kalibra, montiran na točkove. Takvu skalameriju Vasilije nikada nije vidio, čak ni u ratnim muzejima u kojima je bio, i, oprezno promolivši glavu kroz prozor, ali ne onaj na krovu, već na onaj veliki u sobi, posmatrao je, s visine, mada ga je neko mogao vidjeti i upucati kao od šale s nekog od prozora na višim spratovima iste takve zgrade preko ulice, kako đavo sjedi na metalnom sjedištu, rukama upra-vlja velikom crnom cjevčugom, a nogom pritiska pedalu pomoću koje se mitraljez stavljao u dejstvo. Odakle đavolu ova starudija, ova gadna i opasna naprava, oružje crnožute monarhije, pitao se Vasilije, sjedao na kauč i pokušavao da prokuži kojoj od zaraćenih strana pripada u ovom času zgrada u kojoj je do nedavno živjelo više od četiri stotine porodica.

Mada je đavo već bio ušao i u ljude i u zgrade, bilo je organi-zovano stražarenje na ulazima, ali ne sa spoljne strane, već unutra u zgradama, a da bi se spriječilo da uđe – đavo.

Vasilije i njegov zemljak, Bjelopoljac, iz okoline Bijelog Polja, Raif, sjedjeli su iza debelog zida i lifta. Tako su se štitili od parčadi minobacačkih granata koje je đavo ispaljivao odozgo, s nekog brda južno ili jugoistočno od grada. Baš je to te večeri radio zdušno, prvi put po ovom bloku zgrada ovako žestoko, kao da je riješio da ih sravni sa zemljom i zemlju još i utaba. Poravna. Kako je nekada i bilo.

– Evo šta rade tvoji, – kaže Raif Vasiliju nudeći ga nekim dobrim cigaretama.

– Ovo ne rade moji, ovo radi đavo, – kaže Vasilije.– Ali taj đavo je tvoj, – kaže Raif.– Ne! Moj je onaj četvrti, – kaže Vasilije.– Četvrti? Zar postoji četvrti?– Postoji.


– Koji je to četvrti? – pita Raif.– Pa zar ti ne znaš ko je četvrti đavo u ovom silnom zameša-

teljstvu?– Bogami ne znam, – iskren je Raif. To Vasilije jasno vidi.– Onaj naš zemljak, Ejup, – kaže Vasilije. – On je četvrti. Glasao

sam za njega, na izborima. Prevario sam se. Kao što nije trebalo za ostale, nije ni za njega. Ali, i bez moga glasa bilo bi isto.

– Baš si za njega glasao? – s nevjericom, ali i dozom zadovolj-stva, pita Raif.

– Za njega, – kaže Vasilije.– Je li zato što je naš zemljak?– Jeste, – kaže Vasilije. – Ali i zato što je zastupao jugosloven-

stvo. Međutim, što sam glasao za njega prevashodno je kriv Marko Miljanov, ako si čuo za njega.

– Jesam, – kaže Raif. – To je onaj čuveni Kuč.– On, – kaže Vasilije.– Kako ti je on kriv?– Lijepo. Ima u njegovom djelu Primjeri čojstva i junaštva jedna

pričica, anegdota, o Muratu, pretku ovoga četvrtoga reponje, inače starješini toga mjesta, kajmakanu. Jednom je taj Murat slušao kako se neki Turčin, a to kod Marka uvijek znači i Musliman, u hanu hvali okupljenom društvu da je posjekao nekakvog Kuča, koji je bio prešao u Staru Srbiju iliti Ras ne bi li našao kakav posao i zaradio što para. A reče li ti šta taj Kuč kada je vidio da ćeš ga posjeći? – pri-pitao je Murat-aga toga Turčina. Reče, odgovori Turčin, da ga ne posiječem, jer sam, veli, ja Kuč, i imam braću Kuče, koji će me osvetiti. E, vala, istinu ti je rekao, suvo reče Murat-aga, izvadi kuburu iza pojasa i uždi je Turčinu posred prsiju. A onda uteče u goru. Krio se od turskog suda, patio, ali se do kraja života ponosio što je osvetio onoga Kuča kojemu nije znao ni ime. Eto, zbog toga Murat-age, koji je poštovao svoje kučko porijeklo, svoju ljudskost, čovještvo svoje, izvornu suru Kurána, ja sam, – kaže Vasilije, – glasao za ovog bilmeza i štetočinju.

Raifu pođoše suze na oči, podiže se, priđe Vasiliju, koji je i dalje sjedio, i poljubi ga u oba obraza.

Jedna granata od stotinu dvadeset milimetara tresnu u sama vrata. Zazujaše geleri gvožđa i betona. Raif se svali na stolicu, a Vasilije se nasmija.


– Đavo nam noćas radi o glavi obojici, ali nam ne može ništa, – reče Vasilije.– Naš đavo. Svi su oni naši!

Mada, zbilja, zvuči sumanuto, Vasilije je, a da ni sam ne zna ni kako ni zašto, otkuda i na osnovu kojih elemenata, ali on je, bar u početku, vjerovao da će đavo dići ruke od svega, od ovoga što radi, zastidjeće se svoga djela, saviti rep i uputiti se u svoju jazbinu, tamo odakle je i došao. U daleku, možda, neku prekomorsku zemlju, u dubine Posejdonove stihije, bilo kuda.

Svake noći je, kad se probudi, osluškivao je li đavo još tu, tuče li topovima i haubicama odozgo dolje i odozdo gore, s brda i u brda, zviždi li i fijuče, prolamaju li se predjeli oko ove doline od dejstva njegove moćne mašinerije.

Đavo je, međutim, bio tu, i usred noći, i pred zoru, kao što je bio i predveče, i kao što će biti narednog dana u podne, ili poslijepodne.

Đavo ne samo da nije otišao, nije ni pomišljao da ode. Naprotiv – pojačavao je rušilačke i smrtonosne udare – sve je više bilo izvalje-nih prozorskih ramova i odvaljenih vrata na zgradama, izbušenih, isprobijanih zidova, spaljenih krovnih konstrukcija.

Danima đavo Vasiliju nije dopuštao da iziđe napolje.Vasilije je kroz prozore, onaj tavanski i onaj iz sobe, posma-

trao pokisle ili sunčane ulice između tupih kućerina, od kojih su neke bile pogođene topovskim granatama, kao prosvrdlane velikim užarenim svrdlima, koji su tek unutra, pošto probiju betonski zid, pravile ršum: ubijale ljude, lomile u paramparčad ormare, regale i plakare, izbijale pregrade, kidale električne i telefonske kablove, vodovodne cijevi, vršile jedan drugačiji raspored stvari – kade iz kupatila izbacivale su u predsoblje, dječji krevetac bi se stanio u kupatilu, frižider bi se zaustavio tek u spavaćoj sobi, a ono što bi ostalo od televizora visilo bi okačeno o žice na plafonu gdje se tre-nutak prije nalazio luster.

Vasilije bi ponekad vidio kako čovjek, koji pretrčava travnatu površinu između dvije zgrade, pada, ustaje i ponovo trči dalje, ili se vraća nazad, ili se ne vraća i nikud ne odlazi.

Još uvijek je na ovom ulazu bilo vode i struje, ali zgrada je po-činjala da smrdi iz dubine, iz temelja. Vonj truleži, gnjilosti, mada je zgrada bila nova, počinjao je da probija iz zidova, iz radijatora, ispod parketa gdje su takođe bile ugrađene instalacije za podno grijanje.

Bilo je časova, posebno predveče, kada se Vasiliju činilo da taj


vonj truleži i gnjilosti izbija i iz njega samoga, da nešto u njemu, neke organe, svakako one najosjetljivije, zahvata proces raspadanja. Ovo se miješaju moj vonj, moj raspadljivi već duh, i vonj i duh zgrade, pomišljao je Vasilije. Propadamo svako na svoj način, zgrada na svoj, ja na svoj, ali isto, jer sve ovo na zemlji je od zemlje, od truleži: I ljudi i zgrade, i životinje i biljke.

Vasilije se više nije bavio pitanjem kako da u gradu ostane, već kako da ode, da umakne đavolu koji mu je ovdje prijetio glađu, minobacačkim granatama, snajperskim hicima, padom (bacanjem!) s devetog sprata, hapšenjem, možda prisilom da na prvim borbenim linijama, gdje se najpreciznije i stalno puca, gdje se nemilosrdno gine, kopa rovove, možda žalosnim skončanjem u nekom od zatvora, koje je đavo udesio i u kojima se, uglavnom noću, predavao, kao vidu relaksacije, primoravanju zatvorenika da priznavaju kako su s krovova svojih kuća i drugih zgrada, što je, uzgred budi rečeno, bilo nemoguće, neizvodljivo, davali nekakve svjetlosne signale, navodili neprijateljsku artiljeriju.

Najzad je Vasilije riješio da pokuša da ode.Već danima svako je čučao tamo gdje je zatečen, a Vasilije je

odlučio da baš tada ode iz naselja Dobrinja V.Vasilije je bio siguran da još nije bilo došlo vrijeme da nestane,

da ga više na Zemlji ne bude.I, evo – osvanulo je vedro, sunčano jutro.U vazduhu je, uprkos lakoći majskog jutra, lepršavosti, svjetlo-

sti, lebdio težak i specifičan miris izgorjelog baruta i eksplozivnih punjenja.

Iz nekih dijelova grada dizali su se prema nebu, hrlili, i gubili, gore, neprobojni za zrake sunca, u dalekoj plaveti, pečurkasti stubovi crnog i sivog dima.

Pucalo se.Na ulicama oko Vasilijeve zgrade ni žive duše. Samo fijuk, s

vremena na vrijeme, rikošeta.Među nekoliko desetina zdrobljenih automobila, Vasilijeva

crvena lada, parkirana desetak metara dalje od zgrade, pored žičane ograde unutar koje su već bili iskopni temelji za buduće tzv. atomsko sklonište, čitava. Neoštećena. Puna goriva, koje je Vasilije natočio prije dva mjeseca baš za ovu svrhu – ako bude morao da bježi iz grada.


Vasilije je pozvao nekoliko komšija, Muslimana, koji su se već muvali po hodniku, rekao im da on mora da ide, da je besmisleno da se ovdje dalje zadržava, pokazao im šta ima od namirnica i predao im ključeve od stana.

– Čuvaćemo ti stan i nadoknadićemo ti svu ovu hranu čim se ovo čudo završi i ti se vratiš, – kažu komšije.

– Ništa! Alal vam bilo! – kaže Vasilije.Komšijama milo. Posebno Raifu. Nekoliko njih ispraća Vasilija

do auta, koji je on, dok su oni stajali zaklonjeni na ulaznim vratima zgrade, otišao, upalio i parkirao uz širok trotoar.

Svi su izišli, prišli autu i pozdravili se sa Vasilijem. Uprkos očiglednoj opasnosti. Smrtnoj. Čin dostojan zapamćenja. Pošto-vanja. Ovako bi postupio Murat-aga. Kuč porijeklom. Predak one avetinje Ejupa.

Vasilije je ušao u auto i krenuo. Polako, potom malo brže.Đavo je mogao da ga jednim metkom, dok je prolazio između

dvije velike garaže pune naoružanih ljudi u uniformama teritorijalne odbrane i zelenih beretki, zaustavi.

Zauvijek.Ali – nije.Đavo je mogao jednim metkom da ubije ispred Vasilija prostor

i vrijeme. I da Vasilije udari u prazno. U zid praznine, koji još niko nije probio.

Đavo je mogao.Ali – nije.Đavo je pustio, ovoga puta, Vasilija da ode...Kada se ovo sjećanje završilo, Vasiliju je bilo potrebno nekoliko

minuta da shvati gdje se nalazi i da se vrati iz tog svijeta kao da se vraća iz bezdana ljudskog postojanja, iz vremena istorije…

6.

Advan je već drugu nedjelju na ratištu.U nastojanju da se prije oporavi, Vasilije veći dio dana baza

oko kuće i po šumi.Kad bi zašao dublje u šumu, posmatrao je stabla čiji su vrhovi,

obasjani Suncem, izgledali kao zapaljeni, kao da gore, poput vrhova


velikih rascvjetanih svijeća.Oko jedne usamljene stijene, kiše koje ovdje često padaju, na-

pravile su udubljenje. Vasilija su usamljena stijena i udubljenje oko nje podsjećali na šator obasjan, usred šumskog tamnila, blijedom mjesečinom.

Ova stijena bi bila dobra za sarkofag, odnekud se iz nekontro-lisane dubine njegove svijesti javi pomisao.

Zašto baš sarkofag? – usprotivi se Vasilije toj svojoj pomisli. Zašto ne stećak? U njene gotovo ravne površine vješt klesar bi svašta mogao da ukleše. Onu brezu tamo lišće čije sjenke treperi u kamenu. Jelena u bijegu. Jelena koji na jednom rogu nosi Sunce, na drugom srp Mjeseca. Na jednom Dan, na drugom Noć. Otvorenu knjigu, most između obala, štap, kosu, sjekiru. Beslovesno jagnje među zemaljskim travama. Odsječenu glavu drvosječe. Moju odsječenu glavu...

Ova vizija ga gotovo, nekako sjetno, obradova. Vizija vlastite odsječene glave. Slika u kamenu. Glava u kamenu. Okamenjene glave. Glave u čijem, živom, mozgu trepere listovi hiljada pročita-nih knjiga. Listovu koji šumore kao listovi breza, ali to nije šumor listova breza, već govor, razgovor, preobraćen u šapat, hiljada onih koji na tim listovima žive životom koji su imali dok je pisac zapisivao dio onoga o čemu su govorili, razgovarali, mislili. Glava u kamenu stancu. Kamenu ko zna od kada ovdje. Možda iz vremena poslije stvaranja Sunca. Sudaranja preostalog materijala. Formiranja ze-mljinog jezgra. Pomjeranja ohlađenih ploča. Ustanovljavanja kopna. Uspostavljanja kosmičkih sila. Utvrđivanja osnova Zemlje.

Šta je ovaj kamen? – pitao se Vasilije. Jesmo li od iste tvari, od iste suštine materije? Od istih atoma, koji su se različito spojili, koji različito misle i dišu, i postoje, ali su isto i jedno?

U kamenu, bio je uvjeren Vasilije, živi čovjek, i u čovjeku živi kamen. Ne može biti drugačije, razmišljao je, samo su se atomi ra-zličito organizovali, pramaterije, proteinske protoplazme, energije, životne topline izmiješale drugačije, i ispoljile.

Dinosauruse, uništene, kažu, prije šezdesetak, ili sedamdesetak miliona godina, a možda i prije ili kasnije, ali svakako veličanstveni čopori koji su živjeli na ovoj planeti, zar danas ne nalazimo okame-njene, pretvorene u kamenu masu, u kamen? Zato ih je teško naći, jer su na mnogim mjestima postali stijene, gromade na kojima tek


oštro oko uočava hrbate s ostacima okamenjene kože i kosmatosti.Možda je i ovaj kamen nekada bio neko i nešto. Neko ko je po-

stojao prije dinosaurusa. Neki megamastadont koji je pio svjetlost, hvatao nebeske munje, prkosio pepelu i dimu mnogih vulkana. A onda su došli udari. Sve se iznova zatreslo i mastadont, o kome možemo samo da nagađamo, postao stijena. Ova stijena koju Vasilije dodiruje rukama i osjeća njenu unutrašnju, neskrivenu, praotačku toplinu.

Ovdje uklesati, ne – ovdje utisnuti svoju glavu, utisnuti je u ovaj kamen, koji je nesporno život, utisnuti je tu gdje će da živi još hiljadama godina, da gleda izlaske i zalaske Sunca, umiranja i rađanja šuma, da sluša hujanje Svemira, bruj premještanja galaksija i nebesa...

Ovako se može poludjeti, pomisli Vasilije. Treba samo svakod-nevno dolaziti kod ovog kamena i misliti o besmislenoj vječnosti, o početku i kraju, kojih nema, o životu i smrti, kojih takođe nema, a ako uopšte nečega ima, to je samo jedno užasno okretanje, jedna nepojmljiva energija okretanja, u kojoj je moguće sve, i mastadonti koji postaju stijene, i stijenje iz kojega se rađaju životi.

Da, ovako se može poludjeti, pomisli Vasilije, koji je već ne-koliko dana mogao jasno da vidi u kamenu pred sobom uklesanu svoju mršavu, koščatu, čvornovatu glavu, svoje upale oči, koje su ga otuda, iz kamena, posmatrale kao nepoznato stvorenje izronilo iz gustiša šipražja i kore ravnodušnih stabala.

Vasilije pobježe od tih očiju i od toga kamena. On već misli na mene, povjerova odnekud Vasilije.

Nekoliko noći, potom, zaredom, sanjao je odsječene glave.Pojedinačne odsječene glave.Fadilovu.Onoga borca kod Teslića – Novaka.Svoga djeda Vasilija.Pradjeda Laka.Strica Jagoša, komite u vrijeme prve Švabe.Svoju.Zatim to presta, a počeše snovi i u njima – nizovi odsječenih

glava.Akadskih i Asirskih.Elamskih i Kanaanskih.


Libijskih i Egipatskih.Persijskih i Spartanskih.Turskih i Slovenskih.Arapskih i Iberskih.Mongolskih i Skitskih.Budan, ujutru, razmišljao je o tim snovima.Najposlije, zaključi otkuda i zašto mu se sve to nameće u

snovima.Shvati ko je krivac.Rat.Rat bez razumnog opravdanja.Rat koji to nije.Koji je započet mržnjom, nastavljen pljačkom, i završiće se,

opet, mržnjom.I mir će, koji će morati doći, koji će biti uspostavljen, biti samo

forma, kao i do sada, netrpeljivosti i mržnje.Rat je u mnogome pomjerio ranija Vasilijeva shvatanja, raz-

mišljanja, interesovanja. Vasilijeve nade i vizije. Odgurnuo ih je u stranu. Iz prvih zona pamćenja i svijesti u one druge, bliže nepo-stojanju i zaboravu. U zonu crne rupe – podsvijesti. Pomjerio je cjelokupnu njegovu intelektualnu osjetljivost. Njegovu pjesničku senzibilnost. Čistotu. Njegovu fasciniranost fenomenom odsječenih ljudskih glava. Fenomenom svih ljudskih civilizacija i istorije.

Vasilije se prisjećao.To mora biti to.Vidi sebe kako u svojoj sobi sjedi za stolom pred otvorenim

knjigama s fotografijama arheoloških nalaza na kojima, gotovo bez izuzetka, trijumfuje slika poraženog neprijatelja, reljef s nizovi-ma odsječenih ljudskih glava. Neprijatelj je, dakle, poražen, ali ne onda kada je proboden kopljem, pregažen bojnim kolima, ustrijeljen strijelom, već tek onda kad mu je glava odvojena od tijela, kad je obezglavljen.

Te slike su uzbuđivale Vasilija.To ga je fasciniralo kao fenomen.Istorijski fenomen.Istorijska paradigma koja traje.To.Odsijecanje glave.


Obezglavljivanje.Na jednoj strani dva reda odsječenih glava, na drugoj red obez-

glavljenih tjelesa, kao na paleti od škriljca, staroj najmanje pet punih milenijuma, koja, poslije pećinskih crteža, predstavlja pravo malo remek djelo egipatske likovne umjetnosti, čiji će stil i karakter u smislu umjetničkog postupka, dugo dominirati u egipatskom likov-nom prostoru, jer su sve fundamentalne crte budućeg hiljadugodi-šnjeg egipatskog likovnog izraza ovdje predstavljene, artikulisani svi ključni simboli i značenja, ideologija i filozofija hijeroglifskih oznaka i poruka, disciplina osnovne zamisli, smisao za racionali-zaciju likovnog prostora kojim se raspolaže, a sve je to ta paleta od škriljca za šminkanje bogova prvog poznatog faraona, ujedinitelja Gornjeg i Donjeg Egipta, vladara Dviju Kuća, Menesa iz Hierakon-polisa, koji je, jer je to zapisano na jednom obelisku, vladao šezdeset i dvije godine, a onda ga je ubio, u svom agresivnom (kakvi su i danas!) nastojanju da odbrani svoju teritoriju, svoj životni prostor i svoje ženke, sveti Nilski Konj, dok je neoprezni faraon po jednom rukavcu, takođe svete, rijeke Nil lovio upravo ove vanzemaljce, iz zabave, iz svoje čiste faraonske dosade i obijesti. Naravno, ovakvih paleta je bilo i prije Menesa, i prije njegovih prethodnika: faraona Štap, Zmija, Crni Obelisk.. ali i prije, ne samo ovih faraona nego i njihovih prethodnika, jer: ko zna od kada postoje faraoni. O tome niko nema pravog pojma. Kao ni o prvim piramidama, pa čak ni ovim koje zovemo: Zoserova, Keopsova, Crvena piramida, piramida faraona Teja... Stotine piramida starijih od svih poznatih pretvoreno je u šut, u gomile kamena krečnjaka, u kristale pustinjskog pijeska, u blato bezbrojnih nestalnih rukavaca svetih voda Nila...

Da, ti redovi odsječenih ljudskih glava.Obezglavljenih tjelesa..Da – to je Pobjednička stela unuka Sargona Velikog, nađenog u

vodi Eufrata, koga je njegova majka, boginja, pustila, u zlatnoj korpi, niz Eufrat da ga nađu pastiri i ribari, stela Naram-Sina, uklesana u visokoj stijeni, koju, uporno, kosmički udari biju i osipaju, ali se još drži, prvi poznati spomenik u slavu nekom osvajaču.

Zašto?Zato, jer ratnik kome je odrubljena glava, ne može ponovo

ustati, doći se iz tame i stati u stroj ratnika, ratnički stroj.Možda zato da ga kao ljudsko biće obesmisle i kazne, pogoto-


vu ako se ima u vidu da ga obezglavljenog bogovi mrtvih ne mogu prepoznati i podariti mu vječni život.

Možda je to, razmišljao je Vasilije, tadašnji način poništavanje, onemogućavanje drugog života uopšte, života poslije života, osuda njegovog Ka na propast, osuda duše obezglavljenog na vječno lutanje u prizemnim tmušama i cvilu za izgubljenim jedinstvom tijela.

Vasilije je nagađao.Ali o tom fenomenu nije, sve do najnovijih zbivanja, prestajao,

istina povremeno, da misli.Njemu se fenomen odsječene ljudske glave nametao kao najveći

fenomen i simbol ljudske vrste, čovječanstva. Prisutan kod svih naroda i poznatih civilizacijskih stvarnosti. Nađite, recimo, kod nas, razmišljao je Vasilije, u našoj epskoj poeziji jači simbol i upečatljiviju sliku od one: Mahnu sabljom, odsječe mu glavu!

Odsječene ljudske glave se nose na poklon, nabijaju na kolac, suše i čuvaju u škrinjama, otkupljuju se, prepariraju, peru vodom i sapunom, a ponekada, tako oprana glava – sine, bi rekao živa. Stari Crnogorci, čak sve do vladavine kralja Nikole, nosili su perčine da im odsječene glave Turci imaju zašta uhvatiti i nositi, da im ne guraju prljave i nevjerničke prste u usta i nosnice, da ih ne nagrđuju.

Tako je do danas.I u ovom pljačkaškom ratu je tako.Vasilije je vidio odsječenu ljudsku glavu!Nabodenu na štalske vile.I one na Crnom brdu između Teslića i Tešnja trojice srpskih

vojnika, koje su mudžahedini ubetonirali u drvene posude.Vasilije je vidio.Poslije toliko hiljada godina vidio je isto.Kao da je bio u onoj bici koju je faraon Menes, ili Manes, vodio

s Nubijskim plemenima iza drugog katarakta, možda Tuarezima. Možda nekim danas nepoznatim plemenima, vanzemaljcima velikih krivih noseva, tijela providnih kao staklo, vanzemaljcima koji su s neke planete u maglini Orion došli ko zna kada, podigli sve ove piramide i isklesali sve ove sarkofage i obeliske, kao žiletima isjekli sve one granitne gromade od kojih su sazidali palate, hramove i opservastorije, možda čak i uzletišta za svoje vanzemaljske letilice, u Kusku, Mačo Pikču i desetinama drugih gradova u kojima su ih, prije nekoliko stoljeća, isprobijali kopljima, pokasapili mačevima,


zajedno sa Majama, Olomecima, Močama, Actecima, Španci, i to je bilo posljednje veliko iskorjenjivanje drevnog znanja od koga bašti-nimo, najveće, i najjednostavnije istovremeno, čudo od svih čuda, moćni, po svim parametrima vanzemaljski, točak, kojega takođe ne razumijemo, čije su nam, magične, metafizičke, najsuštinskije mogućnosti, nepoznate.

Da, Vasilije često sebe zatiče u toj bici faraona Menesa, Strijele, Zle Ose, Škorpiona,, ima glavu Pavijana, Anubisa, Anisa, Krokodila, Velike Crne Nubijske Mačke, Ibisa, Žabe, Bika s rogovima iz kojega palacaju jezici kobri.

On nosi faraonove sandale od kože Zvijeri sa Sirijusovih sate-lita, on je njegov dvorski službenik koji na čela odsječenih glava, na dlanove odsječenih desnih šaka, na polne organe ubijenih, na zastave i mačeve pobijeđenih neprijatelja, utiskuje simbole ugra-virane na olovnim pečatnicima.

On ruši utvrđeni grad i lomi ploče iscrtane hijeroglifima prije egipatskih hijeroglifa, klinastim pismenima prije sumerskih pismena, statue bogova prije Anua, Šamaša, Atona, Atuma, Hora, Ra, Ozirisa, Kecalkoatla, Pernate Zmije, Sveboga ili Vena, Marduka, boga nebeskih kedrova, možda simbola same Vječnosti – Humbabe.

On oštri mačeve koji kao maglu paraju nebeska prostranstva i dotiču galaksije i sam Beskraj u njegovoj sveprisutnosti.

On repom svetog bika iz središta Mliječnog Puta razdvaja mora i otvara planinske izvore da piju životinje koje hodaju, lete, pužu.

On gazi neprijateljske perčine koji reže i kovitlaju se u prašini...I to su ti zlatni trenuci kada Vasilije živi životom svih svojih

dalekih predaka, ljudskih stvorova i vanzemaljaca, kada su sva mora bila jedno more i sva kopna jedno kopno, jedno ostrvo koje pluta slobodno po vodama.

Kada svega toga nestane, odsječenih glava, reljefa i stela, mitskih i metafizičkih čarolija, koje nijesu obmane, već zaturena sjećanja, sjećanja nepristupačna generacijama, osim sjećanja na rat, na pokolje, na odsječene glave; ali, kada se Vasilije prene i vrati iz dubina vjekova, vidi zemlju kakva sada jeste i zna da na njoj, odavno, otkada su izumrli drevni narodi i vanzemaljci, ne postoji ništa, ni jedno drugo biće, živo stvorenje, koje lišava drugo biće, drugo živo stvorenje, kao što čovjek lišava života, s toliko nadahnuća, mašte, zanosa i ljubavi, drugog čovjeka.


Sve poeme, sve ratničke sumersko-akadske pjesme, Ep o Gil-gamešu, Ilijada i sva druga ljudska djela/pohvale, ništavne su i s neuporedivo manje energije i unutrašnjeg obasjanja sazdane, pri pohvali koja se ratničkoj strasti, žestini klanja drugih ljudi, rušenja, ništenja, oslikava, otjelotvoruje i simbolizuje odsijecanjem ljudske glave. Glave, koja je centar ljudskog bića, bez koje to biće ne bi bilo ono što, uglavnom, jeste, u kojoj je smješteno mišljenje, sposobnost čovjekova da misli. Da zna da postoji...

7.

Dok je Advan negdje na Rogoju i u šumama oko Trnova i ispod Treskavice kopao rovove i prosijecao nekakve staze i bogaze sa svojim vojnicima, Vasilije je ujutru, u vrijeme ručka i poslije večere s Ademom, Advanovim ocem, koji je potomak onog biblij-skog Adama, ni muslimana, ni hrišćanina, ni budiste, ni Jevreja, već potomak onih vanzemaljaca koji su na novu planetu, kojoj smo mi, bez ikakvog pravog opravdanja, smisla ili čega drugog, dali ime Zemlja, onog Adama koji nije znao ništa o ideologijama, kapitalizmu i socijalizmu, imperijalizmu, liberalizmu, komunizmu, o pravima zemaljskih stvorenja podobnih njemu, o demokratiji, anarhizmu, federalizmu, socijalnoj politici, materijalizmu, dijalektici, humani-zmu i renesansi, parlamentarizmu, nacizmu, nihilizmu, populizmu, secesionizmu, panslavizmu, mondijalizmu, koji nije ni sanjao da će se jednoga dana pojaviti neki drugi ljudi, Sumeri, Vavilonci, Medijci, Miđani, Asirci, Egipćani, Indusi, Kinezi, Grci, Sloveni i Arabljani, Acteci i Maje, Moče i Olomeci, ti koji će uskoro tvrditi da su baš oni pokrenuli točak, izvajali posuđe od gline, salili buzdovane od mjedi, zaoštrili dlijeta od bronze, iskovali mačeve i srpove od gvožđa, da su baš oni podigli piramide i sigurate, gradska naselja i tvrde bedeme, da su prvi ispekli opeke na sunčevoj toploti, prokopali kanale i me-sopotamijsku pustinju učinili bogatom žitnicom, da su pripitomili vuka i toplo ovčje krzno, govedo sa oštrim rogovima, mačku koja prede i proganja miševe i pacove iz žitnica; onoga Adama koji nikada neće oprostiti tim novim, kratkovječnijim od prethodnih, ljudima, koji su zaboravili šta je bilo prije, svoje pretke vanzemaljce, koji su bili stotinama hiljada godina ranije stvorili sve što se moglo stvoriti,


ali su ti novi ljudi iz šuma i pustara, iz zemaljskih magli i vulkanskih para, ljudi od blata, od praha zemlje. pobili sve što je do tada živjelo, i dinosauruse, i krilata stvorenja; s Adamom, dalekim potomkom toga Adama, Vasilije je, dakle, pio čistu vanzemaljsku šljivovicu od plodova koji uspijevaju na vrsti drveta donesenoj sa jednog mjeseca što kruži oko Algola, crvenog sunca u dubini Galaksije, drveta zvanog na jeziku starih Slovena, Sarmata i Skita šljiva, a potom je listao svoje bilježnice i čitao, preskačući čitave redove i stranice, što je ranije bilo zapisano, pitajući se, pri tom, čemu svi ovi zapisi, ova slova, ova potucanja, sada jadnog, propalog, obesmišljenog, obesmetafizičenog, obesmitologizovanog, njegovog duha, po onome što možda nije ni bilo, što, ako je možda i bilo, više ne razumije, kao što mi, današnji ljudi, ne razumijemo ljude vanzemaljce, divove i patrijarhe, koji su živjeli prije nas i učili nas da je Zemlja od atoma, da je sve što postoji od najsitnijih djelića Dana i Noći, da su Bog i Život nešto što nikada nećemo razumjeti, da smrti nema, da se sve u svemiru kreće poput milijardi na sve strane rasutih točkova, koje, noću, u tišini, možemo čuti kako, zaneseni svojim kretanjem, koje nikada ne posustaje, nikad se ne završava, šume...

Vasilije sklopi bilježnicu. Potom je dugo gledao u amblem na koricama, Sve dok mu ispred očiju ne počeše da lete tamnosivi, ljubičasti i zeleni leptirići, a tada se, gotovo redovno, obretao u onoj sobi u zavičaju i zaticao sebe kako leži ispružen preko čitavog starog, rasklimanog drvenog kreveta, u kome je, u svoje vrijeme, začet, na kojemu je spavao, s ocem, s glavom na njegovoj ispruženoj desnoj mišici, sve dok nije dovoljno odrastao, kada su ga, protiv njegove volje, poslali u veliki, besmisleni svijet, da uči nekakve škole.

Gore je, iznad Vasilija, bio plafon, sa svih strana zidovi, i on je buljio u taj plafon, i u te zidove na kojima su, okačene o davno zarđale eksere, djela prijepotopnih vanzemaljaca, divova i patri-jarha, koji su takođe štrčali iz zida, čije glave nijesu ukucali u tvrd kamen, između njihovih spojeva u zidu; buljio je Vasilije u te eksere, u njihove tupaste vanzemaljske glave, kao da ih prvi put vidi, i u okvire, ramove od jednostavnih daščica, koje se, izgleda, nijesu pod-nosile među sobom, kao da se nekim nevidljivim pipcima, koji su s one strane ramova, drže za zidove, niz koje se slivao prah od koga je sve sazdano, oni atomi o kojima su govorili preci, vanzemaljci, prah u koji se zid osipao, nevidljivo, čije je slivanje, dolje, sve niže,


takođe bilo nečujno i nevidljivo, ali je prah bio vidljiv, bili su vidljivi ti vanzemaljski atomi, jer ga je bilo svuda po patosu, naročito tamo gdje se zidovi spajaju sa daskama poda.

Ipak, Vasilije je, ali izuzetno, samo u vanzemaljskim prosvje-tljenjima svoga uma i vanzemaljskoj usredsređenosti svoga sluha, i duha, mogao i da čuje puzanje toga praha, tih atoma, niz zidove, to ga je čak, u posljednje vrijeme, sve češće budilo, podizao je glavu na jastuku da bolje vidi i oslušne to teturanje kosmičkih čestica, vaseljenskog materijala, te čudesne građe od koje su sazdana sva, vidljiva i nevidljiva, čuda, svjetovi beskrajni, galaktička kola, svje-tlosni šariovi, tama Noći...

Događalo se da ga žestoko prenu i uzbude padovi, udari atoma o patosnice, kao da padaju predmeti sa tavanice, kao da nema plafona i odozgo lupi nešto davno zaboravljeno i zatureno na tavanu, neki izlizani kosijer, polomljeni komad kose, drveni tučak koji je služio ocu kada je jalovio junce, veliki ekser ispao iz rasušenih greda, koje još uvijek drže konstrukciju krova, još jednog vanzemaljskog i metafizičkog dostignuća ljudske rase.

Poslije tih udara, padova praha o patos, uvjeren da je samo to u pitanju, Vasilije je spuštao glavu nazad, na jastuk, i nekoliko trenutaka, koji su možda trajali satima, godinama i milenijumima, ko to zna, ko bilo šta može da zna, prije nego ponovo uđe u rupu sna, u taj meki, baršunasti ponor, podešen za njegovu glavu, razmi-šljao kako, isto tako, odozgo, s krova neba, svih neba nad nebima, s krova tih nepojamnih građevina vanzemaljaca, po njegovom, po-njavom nepokrivenom čelu pada, sivožućkast od duvana, koji puše sva vanzemaljska plemena i narodi, još sitniji, pomiješanih mirisa, prah iz Vaseljene.

Ta razmišljanja su se završavala tako što bi Vasilije prestao da misli o tom slivanju svega, osipanju Beskraja, Vasilijev um se suo-čavao sa pitanjem: kuda dalje, šta iza ovih mojih razmišljanja stoji, a moglo bi lako biti da ne stoji ništa, i to je Vasilija onespokojavalo, da ne kažemo plašilo i besmisleno, sve češće, rasanjivalo.

Kada bi se to dogodilo, nesan, osim zidova, eksera, ramova, praha koji teče, Vasilije je najednom primjećivao i fotografije u tim ramovima, ili prosto, zalijepljene na zidove, između onih u ramo-vima, fotografije potavnjele, pomodrele, požutjele i pozelenjele, izubijane, iskrzane po ivicama prije no što su stavljene u ramove, ili


prosto prikucane za zidove, neke, ko zna zašto, presavijane, lomlje-ne, osakaćene, jer su im nedostajali dijelovi, otkinutih i izgubljenih uglova, i tada su Vasiliju ličile na zaleđeno kasnojensko lišće, koje je, kao dječak, podizao sa staze, na putu do škole, dodirivao ga nježno prstima, kao staklo od čistog vanzemaljskog materijala, i posma-trao kako se lomi, kako se na toploti njegovih dlanova otapa, kako oživljava, ispravlja se i za trenutak ispušta svoje posljednje životne pare kojim ih je snadbijevalo drvo sve do časa kada više, svaki od tih listića pojedinačno, nije mogao da se bori.

Da, bile su te fotografije u ramovima, drvenim, sklepanim, ružnim, crvotočnim, i na njima lica kojih nema, ali koja su nekada postojala, bila, oči kojih takođe nema, ali su bile, raširenih zjenica, mutnih beonjača,, i brkovi, riđi, jednostavni kao trava, kojih nema, a koji su takođe bili, i Vasilije zna da je sve to bilo prije tih foto-grafija, prije svih fotografija u Vaseljeni, i Vasilije, dakle, zna da su se ta lica smijala, da su te oči gledale, usta govorila, brkovi se pomjerali, kostriješili i vraćali u svoje svakodnevne forme, a sada su sva lica na tim fotografijama bila prazna, ni traga onoj svjetlosti koja je iz njih zračila, jer je i zadržana svjetlost otekla iz fotografija niz zidove, popadali su svi oni atomi te svjetlosti čije padanje, čiji kosmički i vanzemaljski tresak, Vasilije ponekada može da čuje, jer je i sam vanzemaljac, njegovo tijelo su atomi, koji se isto tako osipaju, padaju, sudaraju sa atomima dolje, na zemlji, na patosu, dok sjedi na kamenu ili oborenom drvetu u šumi, ili kladi na kojoj se cijepaju drva..

Kad se Vasilije pomjeri, kad se okrene da posmatra zbivanja na drugim zidovima, stari drveni, rasklimani i crvotočni krevet zacvili, zastenje, kao da posustaje, kao da se buni, protestvuje, krevet na kome je začet, i tada Vasilije više ne misli o fotografijama i ramo-vima, misli o krevetu, o tome kako bi volio da na njemu I on umre, jer, mada smrti nema, on zna da mora umrijeti, i volio bi da se to dogodi baš u ovoj sobi, među ovim zidovima, s kojih prah pada, i na ovom krevetu, na slami ispod debelih prekrivača, gubera, slami koja šušti, koja šumi kao univerzum, kao požnjevene žitarice, pšenica i ječam, kao ševar u bari, to bi bilo Vasilijevo kosmičko ispunjenje, znak da se vratio u svijet svojih predaka, vanzemaljaca i patrijarha, da je dokučio besmrtnost i beskraj, da se sklopio njegov krug, oreol, i da mu više ne može niko ništa, čak ni sve sile materije i nemate-


rije, jer je Vasilije prešao te trošne granice u umu svoje vrste, on je ponovo ono što je i prije nego što je bio – atom, prah, čestica, metafizika i vanzemaljac...

Da bi se sve to dogodilo, Vasilije, bezpogovorno, treba da umre, da umre u ovom krevetu u kome je začet, i da bude zajedno s njim sahranjen, ali ne gore u groblju, već nedaleko od kuće, pod bukvama koje kuću brane od sjevernih vjetrova, po kojima su se nekada jurile generacije čudesnih vanzemaljaca – vrabaca, pod kojima je otac otkivao kosu i jeo skakavce koji su mu uskakali u kisjelo mlijeko, gdje je, o grani one najviše i najstarije, derao, obješene, ovce, jagnjad, junce, kao da skida kožu nekog vanzemaljskog božanstva uhvaćenog u krađi zemaljskih ljudskih plodova.

– Ti si lud, – povika Vasilijev dvojnik kojega nije očekivao da se javi. – Ti si lud, – kaže. – Šta ti pada na pamet? Da te sahrane sa krevetom! Gdje je i kada to još bilo?

– Ništa ti ne znaš, – kaže Vasilije. – Ko te samo stvori tako glupog! Ništa od mene nijesi naučio. Šta je mrtvački sanduk, ave-tinjo, nego krevet? Šta su sarkofazi od kamena i drveta. Oni skitski, staroslovenski, antski, varjaški, dragovitski, dukljanski i sibirski, raški i oni velikog staroslovenskog plemena zvanog Moračani, koji su naseljavali centar ovog nesrećnog kontinenta, od jednog debla, kao i njihovi brzi čamci, monoksili, izdubljenog dovoljno da se u njega smjesti preminuli i svi njegovi konji, vukovi, dvoglavi jeleni od kosti ili zlata, pretvoreni u simbole, vaseljenske i vanzemaljske?.. To ću testamentom zavještati!

– Kakvi tvoji testamenti i skitsko-slovenski vukovi, jeleni, konji i bakrači! Koga će sjutra, kada te ne bude, biti briga za nekakve tvoje besmislice, testamente, knjige i krevete! Nikoga. Ja to znam, jer sam i ja vanzemaljac, metafizičar, mitolog, arheolog, istoričar i pjesnik kao i ti. I obrnuto – ti si kao ja. Ti si, ako ćemo ići do kraja – moj dvojnik. I nijesmo sami nas dva. Ima nas više. Možda sto, možda hiljadu, možda dvjesta hiljada, milion, ili milijarda. Dugo smo mi na ovoj planeti, prije vanzemaljaca. Vanzemaljci su samo oplodili naše kosmate majke sišle sa drveća u pećine, u civilizaciju kojoj nije bilo ravne. U kojoj se sve začelo. i točak, i atomska fizika, i gravitacija, i ti, i tvoj krevet, koji je, uzgred budi rečeno, i moj!...

– Moj životni i vaseljenski krug, moj testament... – zavapi Va-silije, ali ga dvojnik žestoko prekinu:


– Ništa od toga nema niti će biti! Niko od ljudi s kojima si do sada živio, i s kojima ćeš živjeti onoliko dugo koliko ti je u knjizi udesnosti, knjizi tvojih ćelija zapisano, nema pojma o svim ovim tvojim, zapisanim i nezapisanim, trabunjanjima, batrganjima, po-srnućima, propadanjima, niko pojma nema o tvojim metafizičkim poravnanjima, o tvojoj Noći, o tvojim samoubilačkim pokušajima da nađeš neki smisao u pojmovima bez ljudskog smisla: Kraj i Beskraj, Smrt i Život, Bog i Univerzum, Vidljivost i Nevidljivost, Materija i Gravitacija! Ljudi samo misle da misle, Mišljenje je, rođače, ponor u koji svi, besmisleno, oduvijek, propadamo! Neko čudo nam je dalo Život, ali, da nas kazni i upropasti. I Mišljenje! Dok smo samo batrgali po planeti, mi smo živjeli. Onda su, ti bi rekao, došli Van-zemaljci, i usadili u naše male sive mozgove Mišljenje, i tako od nas napravili – budale! Pogledaj životinje, pogledaj ptice, s kojima smo iz istog korijena, od istih atoma, od istog pretka, pogledaj ih samo, od mojih smo se mi ljudi udaljili, oni žive životom svojih predaka Van-zemaljaca, mi ne – mi smo za njih, nespokojni i nesrećni, lakomi i zli, nastrani i pokvareni, tupoglavi i krivonogi – Vanzemaljci...Mišljenje je, Vasilije, bestjelesno, bezoblično, bezvremeno, ono je kao i Bog. Ono što jeste Bog u nama, to je naše mišljenje. Kad čovjek umre, taj božanski dio, taj Bog u nama – ode. Ostaje samo lešina koja se brzo raspada i trune. Koja ne propada, jer je materija, koja se razlaže, koja iznova postaje građevinski materijal Beskraja. A mišljenje..

– Prekini! Dosta mi te je, – povika Vasilije. – Govoriš ono što si čuo i naučio od mene, a sad zaveži i idi u tu svoju bezdanicu, rupu, provaliju, šupljinu u mojoj glavi, moždanoj masi, u moju metafiziku mišljenja, podsvijest, gdje znam da boraviš kao i drugi moji protivnici i protuhe – moji dvojnici.

– Neću! – kaže dvojnik kočoperno. – Hoću da ti kažem šta svi mi mislimo o tebi.

– Šta? – srdito zapita Vasilije.– Misliš, Vasilije, uzaludno! Ništa od svega o čemu si do sada

mislio nije dalo nikakvih rezultata koji bi bili bolji da ništa i ni o čemu nijesi ni mislio. Najbolje bi bilo da si ostao zajedno sa nama, tvojim dobrim dvojnicima, u onoj planinskoj selendri, oženio se nekom jedrom dripačom, od kojih se u tadašnjim našim selima nije moglo prolaziti bez njihovih plamenih pogleda, izazivačkih, i drskih, zatim izrodio dvoje-troje djece, i, polako, natenane, ne raz-


bijajući glavu ničim, ne misleći ništa izvan samog mišljenja, onog svakodnevnog, jednostavnog mišljenja o prirodi i egzistencijalnim potrebama, obrađivao svoj komad livade i oranice, šume i utrine, a to je posao drevnih ljudi, drevne ljudske zajednice, jedini posao koji onaj tvoj izmišljeni Kosmički Um vidi i cijeni kod ljudi. Znaš li ti šta su ljudi za taj tvoj Kosmički Um, za Boga? Niko i ništa! Izopa-čene životinje!Jesi li se ikada zapitao kako je, ako postoji ovaj Bog o kome se govori u obje Biblije, kome se priklanjaju milioni ljud-skih stvorenja, kako je, dakle, ako takav Bog postoji, moguće da on nije vladar ovoga, ograničimo se samo na našu planetu, zemaljskog svijeta, da ne gospodari dušama svih ljudi, da ne upravlja njihovim postupcima, da ne usmjerava njihove pomisli, da je baš on taj koji sputava čovjeka, koji zbog toga nije u stanju suštinski da misli, da do metafizičkih ostvarivih mogućnosti artikuliše to svoje mišlje-nje koje mu je on sam dao? Ko Boga sprečava da upravlja nama, ljudima, a o čemu pišu i sami teolozi u svojim raspravama? Đavo! A ko je, Vasilije, Đavo? Ko ga je proizveo? Ako ga je proizveo sam Tvorac kao jednog od svojih anđela, ili ako je on jedan od njegovih prvih sinova, kada je taj anđeo, ili božji sin, koji se zove i Satana, otkazao poslušnost Bogu, onome koji ga je stvorio, preuzeo ovaj svijet za sebe, nametnuo se za njegovog upravitelja i vladara, svemu i svačemu, ne samo ljudima, zašto ga, i to je moje suštinsko pitanje, ne raščini, ne rasini, ne oduzme mu moći koje mu je dao, ili je sve to puka opsjena, izmišljotina čovjekova, koji je, uistini, sam, i Bog i Đavo ovaj naš zemaljski!

– Sve je to mnogo komplikovanije, sve je to iz malo višeg mišlje-nja nego što je ovo tvoje ili moje. Jer ne misli samo čovjek, misli i sva priroda, svaki atom materije misli, i naše mišljenje je iz tog mišljenja, dio tog mišljenja, mišljenja materije, iz tog čudesnog vrtloga atoma koji misle, i naše mišljenje je u tim atomima iz kojih smo sazdani, u tim pratvarima. I kao što je vječna materija i naše mišljenje je vječno, i sve to je ideja Duha Univerzuma, kao i Život, kao i Kreta-nje, koji su tu, u svemu, a sve skupa jeste Beskraj, dakle – Bog! Taj i takav Bog nema potrebe da se bori za nekakve ljude na Zemlji, oni žive svoj život, koji je u vječnosti Materije samo neznatni bljesak, plamičak, blijedi, gotovo nevidljiv, njenog ispoljavanja u onome što je nemoguće shvatiti – apsolutna beskrajnost i bezvremenost Beskraja! Kakav Đavo i kakvi crni bakrači! Ljudi se mrze, jer je to u


njihovoj prirodi, jer je to suprotnost u prirodi svekolikog postojanja, suprotnost na kojoj se zasnivaju relacije Univerzuma,.To je jedan vid ispoljavanja prirode i života u njoj. To nije apsurdum Beskraja, to je jedan od načina da se u njemu događa nešto što Beskraj proizvodi da bi to nešto, što on neprestano stvara, uopšte postojalo, i propadalo, i opet, u nekoj novoj formi, postojalo. To je proces. Odista, svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme. Vrijeme je mjera našeg postojanja i naše prolaznosti. I to je suština svih Univerzuma u Beskraju. Univerzumi nastaju i nestaju, ali Beskraj je nepropadljiv, neprolazan. On je Bog! Čovjek treba da bude zahvalan što o ovome može da misli, da razmišlja, ali to je, uistinu, sve!

– Drevni narodi. Sfinga, Egipatska Knjiga mrtvih, Duad, Šamaš, Gilgameš i zemlja života, Pripovijest o potopu, Vede, Kecalkoatl... – zavapi dvojnik, ali, kao da želi da ga žestoko raspali šakom tu negdje blizu njegovog desnog uhva, Vasilijeva ruka se pokrenu, Vasilije se probudi i skoči, ali ispred njega nije bilo nikoga, dvojnik se u tre-nutku povukao, sakrio pod Vasilijevu kožu, pod njegovu čeonu kost, u njegov pol, u svaku kap njegove zelene vanzemaljske krvi, a kroz otvoren prozor navaljivala je hladnoća, Vasilije pođe da ga zatvori, pri tom koljenom žestoko udari u oštru gvozdenu, vanzemaljsku, ivicu stola i shvati da je daleko od zavičaja, da je u nekadašnjoj lovačkoj kući usred šume čuvene po prebivalištu mrkih medvjeda, lisica, jelena, kuna, srna, jazavaca, tetrebova, svih vrsta pasa, to jest njihovih predaka vukova, koji su iz pridnjeparskih i pridnjestarskih, šuma i prašuma, peštera Tatri, moćvara između Minska i Gomiljeva, kojih tada nije bilo, iz stepa od Azova do Urala, došli na Ilirikum za Starim Slovenima, kojima su, više nego njihovim neprijatelji-ma: Gotima, Vizigotima, Švedima, Tevtonima, Francima, Obrima, Hunima, Tatarima, Hazarima, Mongolima, Turkmenima, vjerovali...

8.

Valjda će se sve ovo uskoro završiti, postići će se neki dogovor, nešto se mora dogoditi, pretpostavljao je i nastojao da povjeruje Vasilije, ležeći na leđima dok je noć, još jedna vanzemaljska noć u ovim slovensko-skito-sarmatskim brdima, odvajkada, od stvaranja drugog svijeta, onoga koji je stvoren poslije prvog eksperimenta,


kada je onaj koji je sazdao zemlju zaboravio da sazda vazduh i vodu, odmicala, i u krošnjama drveća hukale sove, koje se nikada danju ne oglašavaju, to Vasilije nije čuo, danju je samo, ponekada, mogao da ih vidi kako kunjaju gore, među granama, satima nepomične, gotovo bez ijednog pokreta.

Sove slute nesreću, govorila je Vasilijeva majka, Cmiljana, Milja, a učitelj Dušan da su sove korisne ptice, da ih ne treba pro-ganjati, love miševe i zmije, ulijeću gdje mogu i na kućne tavane i u šupe i štale, dobri su lovci, zaneseni, požrtvovani, pogotovu kad imaju mlade, zato ih, s vremena na vrijeme, kada je noć mjesečna, i tmuran dan, možemo vidjeti i u voćnjacima, u granama jabuka i šljiva, gdje ih dan zatekne i zaslijepi svjetlošću, nesavjesni ljudi, koje priroda ničemu nije naučila, koji pojma nemaju šta je Život, tada ih gađaju kamenicama, komadima drveta, motkama, busenjem, polomljenim ciglama, vrčevima od gline, čak ih i ubijaju hicima iz lovačkih pušaka.

Dječak je vjerovao i majci i učitelju, ali se to što je govorila majka, s jedne strane, i ono što je učitelj predavao, s druge strane, međusobno isključivalo, sukobljavalo u dječakovim razmišljanjima, ispadalo je da su sove istovremeno i korisne i nekorisne za ljude, ne-korisne jer slute nesreću i nagovještavaju smrt. Kako je to moguće, pitao se dječak. Kako je moguće i jedno i drugo, pohvala i kazna, dobro i zlo, sve u jednom?

Dječak na ta pitanja nije mogao da pribavi odgovor mada je svim svojim umnim moćima pokušavao. Pod uticajem majčinih riječi u njemu se formirala podozrivost i nepovjerenje prema sovama, dok se u ono o čemu je učitelj pripovijedao, a tako je pisalo i u udžbe-niku biologije, odista nije moglo sumnjati, i dječak je shvatao da je posve prirodno.

Dječak je, razumije se, rastao, i sove, za svo vrijeme svoga odrastanja u hiperborejskim i vanzemaljskim predjelima, među šumskim prostranstvima i potocima s čijih je izvorišta pio vodu od koje su trnjeli zubi, vodu zvanu Studenac, vodu koja je izvirala iz korijenja prastarih bukava, ali, iako sove nije dirao, sumnjao je u njih, krajičkom svoga uma vjerovao je da imaju neke tajne, neke vanzemaljske, drevne, prijepotopske moći, kada bi ih ugledao u granama i lišću bukava čak im je i tepao, pored sloja onih sumnji i nevjerica u njegovim osjetljivostima je bio i sloj poštovanja, ljubavi


i odanosti, i bio je apsolutno uvjeren da su korisne, jer se plašio zmija i gadio miševa, samo, ipak, ipak, nipošto ne bi volio da neku od njih zatekne na tavanu kuće u kojoj je živio sa svojim roditelji-ma, na tavanu na koji se, od jesenjih dana do proljeća, češće peo da sa pajanti skine komade suvog mesa, jer je majka kuvala ručak, a ručak nije bilo moguće skuvati bez mesa, kad se kaže kuvanje, onda se bezrezervno podrazumijeva meso: a onda se, usred dana, dogodilo da mu, dok je sjedio na klupi u dvorištu, jedna sova sleti ravno na glavu!

Dječak je čitao knjigu kada se najednom, niotkuda, bešumno, kao da iznad dječakovih leđa vjetrić pomjera grane breze, nešto spustilo na njegovo tjeme, ščepavši ga, pri tom, za kosu. Dječak se, iznenađen, ali ne prestrašen, povio malo naprijed, pomislio je, u času, da to mačak Mićko izvodi jednu od svojih akrobacija, koji je, od svog mačećeg djetinjstva, učio da dječaku, kad se njemu prohtje, skače u krilo, na ramena, za vrat, da ga šapama bije po obrazu, nikada ne iz-vlačeći iz njihovog dlakavog ležišta oštre nokte, da ga liže po obrazu, da ga ujeda, nježno, kao da nema zuba u ustima, za uho i slično.

Dječak je pomislio da je to i sada slučaj, podigao je ruke i do-hvatio to što je bilo na njegovoj glavi. Na prvi dodir dlanova i prstiju shvatio je da na njegovoj glavi nije mačak Mićko, da u pitanju nije mačje krzno, već nešto kao perje, kao peruške kokoške ili neke ptice, i kroz dječakovu glavu, u trenutku, prostrujala je pomisao da je to veliko crveno pile, koje je dječak posebno hranio i mazio, ali kada ga je spustio odozgo, skinuo preda se sa svoje glave, odmah nije shvatio o kakvom pernatom stvorenju se radi, nije bilo pile, ali je imalo krila i perje, uopšte se nije plašilo dječaka, nije pokušavalo da se brani, da zaleprša krilima i odleti, ni onda kada ga dječak nije doticao rukama, kada je slobodno čučalo na njegovim koljenima.

To je bilo poodraslo pile sove.Gledajući kako to poodraslo sovče širi krila, uzlijeće sa dječako-

vih sklopljenih koljena, kako leti, ponirući i uzdižući se u vazduhu, slično morskom talasu, opuštenih nogu, dječaku se nametalo pitanje: zašto je, kod toliko stabala svuda oko nevelikog, ali čistog, dvorišta, ovaj sin, možda kćerka, velike šumske sove, koja je strah i trepet za sve ptice i životinje od kojih je jača, koja je milionima godina usa-vršavala svoj noćni vid, kandže i kljun, zašto je, dakle, sletjela baš kod dječaka na klupici, i to baš na njegovu glavu? Kako to da shvati


i protumači? Ima li u tome nekih znakova nepovoljnih nagovještaja, u koje je dječakova majka vjerovala, ili je puki slučaj, iskrsla potreba ptičeta da se spusti i odmori pri čemu mu se dječakova glava prika-zala kao dobro mjesto, kao neki panj, stijena obrasla mahovinom, možda žbun, u čemu je svoju ulogu odigrala sunčeva zaslepljujuća svjetlost i loš vid neodraslog, neiskusnog sovića.

Mnogo godina kasnije dogodilo se nešto slično. Dok je ležao na krevetu, gotovo go, bez košulje i majice – bio je jedan od najtoplijih dana toga ljeta – na Vasilijeve grudi sletio je – golub. Kroz širom otvorena velika staklena vrata, koja su vodila na terasu, uletio je i bešumno aterirao. Vasilije je otvorio oči i istog trena ugledao na sebi goluba koji ga je, kao i on njega, gledao pravo u oči kao da se poznaju odvajkada. To je potrajalo, kao čin novog prepoznavanja i utvrđivanja prijateljstva, nekoliko trenutaka, potom se golub dao u šetnju po Vasilijevim grudima i krevetu, zatim po sobama, hodniku, kupatilu, najzad se popeo na fotelju i tu smirio. Spavao je zatvorenih očiju, kao dječak. Vasilije ga je kasnije nahranio. Golub se najeo, napio vode, odgegao na terasu, sav zadovoljan i važan, pun sebe, glasnik vasionskih prostora, planeta i vanzemaljaca, i smjestio se na hrpu starih novina u uglu. Tu je boravio nekoliko dana. Najzad je odletio. Kada je, toga dana, došao sa posla, Vasilije je očekivao da se, kao i prethodnih dana, golub pojavi, da dođe na prenoćište, ali se golub nije vratio.

Sve su ovo nekakva znamenja, neke slutnje, nagovještaji nečega, sudbine, mislio je Vasilije. I kasnije, sve do sada, kada se tih susreta sjećao, osjećao je u sebi neku toplinu, neko tiho razlivanje radosti.

Vasilije se sjeća i bliskog susreta s opasnom zmijom, poskokom, koji se najednom našao kraj njegovih bosih nogu,

Vasilije ustade i prošeta po sobi u koju se kroz prozorska stakla probijalo nešto malo rijetke ponoćne svjetlosti.

Ni sove se više nijesu oglašavale.Od svega što živi i postoji moglo se čuti samo slijeganje zapa-

njujućih količina kosmičke tišine i udari krvi, u ritmu otkucaja srca, u Vasilijeve bubne opne, kao dva mala zvona, smještena duboko u njegovim, pravilno oblikovanim, ušima.

Zašto se čovjek uopšte sjeća, zapita se Vasilije.Sjećanja su povezana sa mišljenjem, začu glas nekog od svojih

brojnih dvojnika. Sve to, nastavi taj glas, dolazi iz metafizičkih,


mitskih vremena čovječanstva, ne jednog, nego mnoštva čovječan-stava, vremena kada su stabla išla za ljudima i pred onima koji su htjeli da pređu rijeku, na njihov poziv: Vodo, prenesi nas, voda ih je prenosila. Otuda to dolazi i tamo se sve što biva slaže i taloži – kristališe. Zato sjećanja, materijalizovana u sveopštem postojanju, u svim epohama koje su samo jedna, često zaparaju vijuge u sivoj moždanoj masi, koru, opne mozga.

Dvojnik ućuta, jer mu Vasilije, suprotno običaju koji je imao, ovoga puta nije protuslovio. Dvojnik nesta, kao da iskoči kroz staklo prozora i izgubi se u nestvarnom tutnju Noći, u Noći koja se pre-sijavala u svojoj bogatoj crnini ukrašenoj spektakularnim privje-scima, broševima, nizovima dragulja, kamenčićima lapislazulija, pektoralima i ogrlicama. Noći, kraljici svih Univerzuma i Beskraja. Noći kao stvorenoj za pisanje, za zapisivanja sjećanja, prošlosti i budućnosti. Ne sadašnjih trenutaka, jer oni ne postoje. Njih je ne-moguće uhvatiti, definisati, zadržati, zabilježiti, opisati. O njima je nemoguće misliti, jer su, istoga trena, pošto su se ostvarili, prešli, postali vrijeme prošlo i vrijeme buduće.

Otkada ništa nijesam, dostojno čitanja, možda čak i knjige, napisao, gotovo streknu Vasilije, moj rukopis je već iskvaren, po-primio je patinu grozne zapuštenosti, ovo je, što sada pišem, niz novinskih tekstova, nešto što istoga časa postaje sjećanje, daleko i od univerzalnog i vanzemaljskog duha pravog pisanja, da ne kažem poezije – lamentirao je, tužan, nad svojim izgubljenim godinama, izgubljenim životom, izgubljenom poezijom. Pekić bi rekao da su ovo godine koje su pojeli skakavci. Ja kažem: Ovo su moje godine koje su pojele moje gluposti.

Zato što prije moram otići, zavući se u neku svoju, možda zavičajnu, još uvijek arhaičku, paleolitsku i vanzemaljsku, rupu, odreći se svog dosadašnjeg i sadašnjeg Vasilija, ratnog, prerušiti se u Vasilija dvojnika, i, kao da sričem sve ispočetka, od onih predaka kopača gline i pokretača prvog, izgubljenog, točka. poluge koja je pomjerala prve brjegove i tek rođene planete, pravila red oko Sunca, i red Sunaca u odnosu na Centar Galaksije, na taj stub od najboljih kosmičkih i zvjezdanih materijala, oko koga se sve vrti kao čopor konja u vršaju; naravno, prje toga, naučiti ponovo misliti na jeziku drevnih, ili bar prijepotopnih, graditelja kula prije Vavilonske, pi-ramida prije Keopsove, naučiti jezik slika prije slike Crnoga Bika u


Altamiri, jezik mozaika prije onih u Knososu i Tiru, metafizički jezik Enkidua, prijatelja antilopa i tigrova, jezik Muvatalije, kralja van-zemaljskog naroda Hetita, stil, misaone alegorije i jezik Heraklita, koga su rastrgli, kada je u rodnom Efesu umro od vodene bolesti, pored kanala kojim su tekle veličanstveno smrdljive fekalije, psi, i – pisati...

Kada se probudio kuća je vonjala na memlu, na trulu rovovsku zemlju, na razgorjela motorna ulja, na neke smrdljive hemikali-je protiv vaški, svih vrsta gmazova, pacova, škorpija, tifusa, kuge, orgazma, straha od topovskih udara, pobješnjelih lisica, lupanja srca, priviđenja, bliskih susreta sa neprijateljima, julske tišine, usa-mljenosti, pamćenja, zaborava...

Vasilije je znao da se to vratio Advan sa ratišta...


IV

1.

– Nećeš vjerovati šta sam čuo ovih dana da pjevaju moji borci kad se okupe oko flaše neke brlje, – kaže Advan.

– Šta? – živo zainteresova Vasilija šta će čuti.– Rašo laje, a Alija reži, Ustaj Tito, obojicu veži! To pjevaju.– To sam čuo u jednoj kafani u Pijesku da pjevaju srpski vojnici.

I, da ti pravo kažem, to ima smisla. Uopšte mi ti stihovi, to jest to što oni kazuju, što znače, nije strano. Naprotiv, sada kada sam to čuo i kada znam da isto pjevaju i tvoji saborci, još je jače moje ispoljeno uvjerenje u nekim tekstovima koje sam napisao i objavio, i još više u onome što mislim, a mislim da do ovoga rata nije smjelo da dođe, da je počinjena velika greška, da su ti vajni lideri, svi od reda, i svi oni koji su uz njih pristajali, za mnogo decenija unaprijed unesre-ćili sva naša plemena, skrenuli ih na stranputicu s koje neće imati ko da ih vrati, jer neće, zadugo, biti drugog Tita, takvi se rijetko rađaju, – reče Vasilije.

– Ja sam bezrezervno vjerovao Titu. Bio sam spreman da se tučem s onima koji su u mom prisustvu govorili ružno o njemu, a bilo je i prije ovih zbivanja takvih, naročito u posljednje vrijeme namnožilo se bilo tih nesrećnika toliko da sam izbjegavao da izlazim iz kuće u strahu da ne naiđem na te zduvače i ne dođem u situaciju da nekoga prebijem ili sam budem prebijen, – kaže Advan.

– Sve ja to znam, – odobrava Vasilije. – Nedavno sam slušao i one koji arlauču:

Nema garde bez kokarde,Nit´ vojnika bez četnika...

To me je iznenadilo, začudilo, ali totalno me je porazlo kada su ti mladi ljudi, gromoglasno, avetinjski, kao da zapomažu, zaurlali:


I ustaše, a i komunjare,Zapamtiće četnike s Dinare...

Rođenim ušima nijesam vjerovao da su upravo u Titovoj Jugo-slaviji stasali mladi ljudi koji ne znaju ništa, koji izjednačavaju ustaše i komuniste, koji ispoljavaju toliko zlobe i mržnje prema partiza-nima koji su krvlju svojom zalili svaku stopu bivše nam otadžbine da nas, kao narod, kao dijelove istog naroda, slovenskog, osuđenog od nacista na uništenje, spasu, i tada mi se sve, najednom, u životu zgadilo: zgadili su mi se ti primitivci koji arlauču, te uniforme koje su obukli, to oružje koje nose, te oznake na uniformama i kapama njihovim, zemlja na kojoj stoje, zgadio mi se čitav svijet, koji je sve ovo što se događa posmatrao, navijao, kreveljio se, zadovoljan što sve ovo radimo, što se međusobno ubijamo, što se mrzimo više nego ikada u istoriji, što ćemo sjutra biti njihov laki plijen, što će nas dograbiti svojim kandžama i kljucati u glavu, u mozak, u začetak svake misli, u žilu, moždanu, kucavicu, svojim krvavim predator-skim kljunovima...

Vasilije ustade, zagleda se kroz prozor iza koga nije bilo ničega – na sve je pala Noć, Noć bez mjeseca, Noć crna, balkanska Noć. Negdje gore su bile zvijezde, daleko, dalje nego ikada od ove planine, od ove zemlje, od ovih ljudi, koji čuče u rovovima, stenju i bore se sa sobom u nekim blatnjavim zemunicama iz kojih nikada više neće izići kakvi su bili, kao što ni ja, ni ovaj Advan, nećemo iz ove Noći, koja je za sve nas zemunica, rupa bez zvijezda, izići kakvi smo bili.

– Znaš li ti, Advane, kada sam ja počeo da strepim da će se ovo što se sad događa, dogoditi? – odmače se Vasilije i okrenu od prozora. Ali, ne čekajući da Advan šta kaže, nastavi: – Onda kada su počeli da blate Tita. Tada sam počeo da shvatam da će sve ovo što imamo đavo odnijeti. Ne zna to, što ruži i psuje, ni gdje je šuplje, ali zna ko je i šta je bio Tito. Ne zna ni ko mu je bio rođeni đed, ali zna sve o Titu. Razumije se, ne onaj pravi, stvarni Josip Broz, nego neki njegov, izmišljeni, fantomski. Onaj pravi je, vele, za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao austrougarski soldat, čuda počinio po Mačvi i Pocerju, pobio gomile žena, djece i staraca, ali je taj, ako nije likvidiran negdje u Rusiji, u koju je dospio, tada, kao zаrobljenik u Galiciji, gdje je, uzgred budi rečeno, napravio tuce kopiladi, ako, dakle, tamo nije likvidiran, a umjesto njega podmetnut tadašnjim


jugoslovenskim komunistima neki Rus, Čeh, Poljak ili Ukrajinac, ako to nije bilo, i ako je uopšte postojao neki pravi, naš, Josip Broz, Zagorac, Hrvat, onda je taj naš Josip Broz, taj pravi Josip Broz, poginuo u onoj pećini kod Drvara. Izrešetali su ga njemački pado-branci šmajserima. Sto sedam rupa izbrojali su, ti koji trabunjaju svašta o Titu, na njegovoj glanc novoj maršalskoj uniformi. Čim se to dogodilo, hitno, po nalogu Hitlera lično, i u dosluhu sa ustašama, doveden je iz Beča drugi, možda treći, Broz. Naravno – Josip. Opet neki bjelosvjetski kopilan i protuva. Postavljen je, na mjesto izre-šetanog Josipa Broza, za komandanta partizanskih jedinica. Vodilo se, naravno, računa da svi ti novi Josipi Brozi budu približno istih godina i da liče jedan na drugog kao jaje jajetu, pa je tako bilo lako zabašuriti istinu o pogibiji onog pravog, našeg, ili kominternovskog, Staljinovog Broza. I onaj prethodni, i ovaj novi, drvarski Broz, bili su, vele, završili austrijske vojne akademije, oficiri, voljeli su dobru kapljicu, lijepa odijela, zlatne zube i žene. Govorili su i mislili isto. Na isti način su izgovarali riječi i sklapali rečenice. S podjednakom žestinom mrzjeli su Srbe i Ruse, naročito Srbe. Tu mržnju je taj Broz, koji nam je bio predsjednik, ispoljavao sve do kraja života. Taj nas je, kažu, opelješio, opljačkao kao niko prije njega. On nas je prodao. Unazadio. On nas je, sve skupa, prezirao. On je poslije rata pobio desetine hiljada najboljih naših domaćina i znatnih ljudi, jednih što su bili ustaše, drugih samo zato što su bili uz Dražu i njegove patriote i oslobodioce koji, bože sačuvaj, nemaju blage veze s onim pokoljima partizana i partizanskih porodica širom Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, kojima nije ni padalo napamet da se tuku sa okupatorom, s fašizmom i nacizmom, jer njihov zadatak to nije ni bio, nego da sačekaju povratak kraljevske vlade iz Londona i obnove svoju Kraljevinu. Tito je pušci nevičnu našu mladež, koja se masovno krila po podrumima i tavanima, po selima i zaseocima, ritovima i šumetinama, poslao na Sremski front da izgine, a to je, naravno, trebalo prepustiti Staljinu i Rusima, neka ginu Rusi, njima ionako to ništa ne znači, oni vole da ginu, oni su za to maheri, niko ne umije da gine kako Rusi umiju da ginu. On je osudio na smrt rodoljuba i patriotu, komandanta kraljevske vojske u otadžbini, generala unaprijeđenog iz Londona, Dragoljuba Dražu Mihailovića. Pokrao je njegove bitke, onu u početku rata za Čačak, Kraljevo i Užice, zatim one kasnije za Kruševac, Aleksinac, Vranje i Valjevo,


Sarajevo, Doboj, Gacko i Nevesinje. On je sve te Generalove pobjede pripisao sebi, upisao u svoj raboš, jer General nije umio da se brani od spletki i podmetačina Titovih doušnika, masonske braće i skala-merije plaćenih žbira i denuncijanata, koji su za njega, Broza, radili zdušno i svojski. On je ignorisao Njemanjiće i hrvatske kraljeve, o dukljanskim slovenskim kraljevima pojma nije imao da su uopšte postojali i vladali. Nikada nije pomenuo Krbavsku bitku, boj na Kosovu, cara Lazu. Petra Svačića i bitku na Gvozdu. Nije posjetio najveći srpski grad pod zemljom – Jasenovac. Ni dinarske jame ljudožderice. Zabranio je, najstrože, da krajiški partizani napadnu ustaški logor Jasenovac i oslobode zatočenike. On je pregovarao sa Njemcima. Gdje bismo mi danas bili da nije bilo tog tigra sablja-stog, koji nas je tolike godine držao za nos kao ta zvijer antilopu! Mi bismo bili jedan veliki i srećan narod. Bili bismo uz Ameriku i Englesku, ako ne i ispred njih, jer mi imamo što niko nema – pamet! On je… i tako dalje, u nedogled, izmišljotina do izmišljotine. Apsurd do apsurda…

Vasilije odahnu. Ni sam ne zna kako mu se sve ovo što je rekao dogodilo. Neki pjesnički naboj pukao je u njemu i mogao je još ovako da govori ko zna koliko dugo. Naslušao se toliko trabunjanja o Titu koliko nije ni o kom drugom u svome životu.

Advan nasu čašice. Kao da se po sobi prosu čarobni miris dje-tinjstva. Miris očeve prepečenice.

Prvu čašicu Vasilije dohvati i strese u grlo kao da mu od toga zavisi opstanak u životu…

2.

– Još ti je duša u nosu, – reče Advan kad mu Vasilije natuknu o svome odlasku. – Čujem ja koliko noću stenješ i mučiš se kad treba da se okreneš, jedva hodaš, od tvog odlaska nema ništa još neko vrijeme. Ne žuri.

– Završiće se rat bez mene, – kriveći usne, kao da se tobože osmjehuje, kaže Vasilije.

– Ne boj se, – kaže Advan. – Vidiš da se niko ni s kim ništa ne može dogovoriti. Jedni udaraju u klin, drugi u ploču. Niko u glavu.

– Nema glave, – kaže Vasilije. – Sve je ovo bezglavo, moj druže.


Svako misli da ima glavu i kaže: Ovo je moje lično mišljenje. Kod nas ima onoliko ličnih mišljenja koliko ima lidera, generala, vojnika, seljaka i radnika, žena, djece i staraca. Hajde, majčin sine, probaj, ma na koju stranu pošao, nađi nekoga ko nema lično mišljenje! Što su ljudi primitivniji i gluplji to su uvjereniji da imaju lično mišljenje, da je to njihovo lično mišljenje važno, i da su uvijek, jer je nepro-mjenjivo, u pravu. U ranijim epohama toga nije bilo. Tek s pojavom štampanih, a posebno elektronskih medija, lično mišljenje kipti na sve strane, preliva se kao zaboravljeni kotao tek pomuženog mlijeka na verigama, vonja na zagađenu baru. To je moje lično mišljenje, kaže svaki koji je imao priliku da nešto čuje posredstvom radio uređaja, tranzistora, da pročita u novinama, da vidi na televizijskim ekrani-ma, ali, najčešće, taj što je nešto čuo, pročitao, vidio na nekom od sve brojnijih i glasnijih medija, nije to ni čuo, ni pročitao, ni sagle-dao do kraja, a ni ono što jeste ne shvata, njegov neobrazovani, ograničeni misaoni sustav, njegov um, koji ne posjeduje dubinu shvatanja, um bez smisla za poređenja i analogije, bez istorijske percepcije i perspektive, epski formatiran i izokrenut, ne dopušta-ju mu da stvari shvata, čuje i sagledava kako treba, u cjelosti, u svim onim nivoima od kojih je sve to sazdano, a to su uglavnom nivoi koji podrazumijevaju da onaj koji ih koristi ima bar neke osnove obrazovanja, razumijevanja stvari, a, pošto toga nema, primitivni, glupi i neobrazovani, uvjereni da su stvari shvatili, da su nešto odista saznali, misle da i o tim i svim drugim stvarima, političkim, dru-štvenim, ekonomskim, kulturnim, čak i onim što nesporno imaju i neke psihološke i filozofske obrte i konotacije, sve znaju, da su postali vlasnici mišljenja, ličnog i neprikosnovenog. Takvi se redovno ljute ako im skreneš pažnju, dobronamjerno i s izvjesnim čak uva-žavanjem njihove prostote, okreću poslije od tebe glavu prilikom susreta, govore o tebi da si lud, jer za njih je lud svako ko nešto zna, ko se suprotstavi njihovom ličnom mišljenju. Koliko sam samo ja, zbog tog ispravljanja tuđih ličnih mišljenja izgubio poznanika, prilika da sklopim i obavim neki posao, koliko sam stekao ljutih neprijatelja! Mogao sam od onih u onom nesrećnom kamionu ostati bez ruse glave na ramenima... Ovdje, kod nas, čak i volovi i krave, ovce i koze, da ne pominjem konje i magarce, imaju lično mišljenje. Mi ne razumijemo njihov govor, ali je očito kad to svoje lično mi-šljenje ispoljavaju: vo zadre i neće u brazdu. konj zbaci samar. ovan


te bupne u leđa čim mu, ako mu se zbog nečega ne sviđaš, okreneš leđa, jarac te, kad se naljuti, prije no shvatiš šta bi, izlupeta i nogama i rogovima. ujede štene. izgrebe mačka, krava te ošine repom po očima da namah ugledaš sve zvijezde... Da, sve ima svoje lično mi-šljenje. Kada su u pitanju ljudi, bolje bi pristajalo reći: ličnu maglu u glavi. Od te magle odavno se mučno živi među mnoštvom. Zaudara iz svjetine to njeno lično mišljenje, kao lešina. Pade mi, evo, dok ti o ovome govorim, jedno Andrićevo pismo iz 1920. godine beograd-skom izdavaču i knjižaru Cvijanoviću u kome govori o našoj (jugo-slovenskoj) „opštoj kulturnoj nesavesnosti“ i o tome da, i poslije velikog rata i svega što se događalo i moglo vidjeti, naučiti, shvati-ti – „Ostalo je sve go i neuk ćifta koji ne pomišlja da istorija knji-ževnosti beleži sve i da je neumoljiva“. I danas je to tako, stanje duha, kvalitet shvatanja i mišljenja, a možda i gore, beznadnije, u mnogim nijansama, nego tada. Svjetina se bolje obukla, obula, na-pravila bolje kuće, dobila stanove po varošima i gradovima, domogla se više materijalnih dobara, ima radio i televiziju, ali je duhovnost propadala i opšti kulturni nivo se srozavao, i evo dokle smo dogu-rali, kao tvrdoglavi ovnovi popadali smo svi s brvna u mutljagu koja je ovo ubijanje, sakaćenje, protjerivanje, otimanje, pljačkanje, za-tiranje svega redom bez ijednog razloga koji bi se mogao logički opravdati....Niko da se prisjeti da lično mišljenje mogu imati samo ljudi koji misle. S druge strane, lično mišljenje ne garantuje isprav-nost mišljenja ni onoga koji misli. Lično mišljenje može biti i po-grešno, ali i takvo, pogrešno, ako je utemeljeno u mišljenju, u sferi koja jeste izraz uma, ono jeste mišljenje. Umni ljudi, ljudi koji misle, svoje lično mišljenje umiju da koriguju kad se steknu uslovi, kad to njihovo dotadašnje mišljenje argumenti potkopaju i obore. I to je u redu. Uostalom, danas, a sve će biti gore i u tom i u svakom drugom pogledu, danas, kada je svijet bez paradigme, kada su državama, nacijama i narodima na najvažnijim upravljačkim mjestima, drip-čine raznih fela, u svijetu živi i djeluje izuzetno malo ljudi koji mogu da kažu da imaju lično mišljenje, iza čijeg ličnog mišljenja stoji veliko kulturno i duhovno obrazovanje, čvrst sklop moralnih vri-jednosti, lično mišljenje utemeljeno u logos stvarnog i metafizičkog svijeta, potvrđeno stvaralačkim radom, i tim radom, ostvarenim, zadobijenim, zasluženim autoritetom. Nema više velikih sumerskih epskih pjevača, nema Homera, nema Heraklita i Pindara, Aristofa-


na i Talesa, Platona i Aristotela, Sofokla, Eshila i Euripida, Solona, Herodota, Tukidida, nema Dantea i Šekspira, Servantesa, Tolstoja i Dostojevskog, nema Njegoša i Crnjanskog, Andrića, nema, bezmalo, u kulturnoj, današnjoj, sferi čovječanstva, ljudi stvaralački moćnih, stvaralaca čija djela, koja su produkt njihovih ličnih mišljenja, ličnih mišljenja različitih, raznovrsnim područjima usmjerenih, ali sklad-nih u jednom opštem sazvučju mišljenja uopšte, nema, dakle, tih čija mišljenja i djela daju i objavljuju paradigme epoha... Mišljenje! Misliti znači formirati vlastito biće. Karakter. Paradigmu postojanja. Mišljenje je jedina snaga koja razmiče prostranstva, stvara vizije, pokušava da shvati Beskraj i Beskrajnost, Kosmički Um, Tvorca. Misliti znači liječiti sebe, produžavati svoj zemaljski život, shvatiti smrt kao život koji izmjenjuje forme i oblike, jedne rastura, druge stvara. Misliti, najjednostavnije rečeno, znači biti. Ali i nemisliti znači isto! Čovjek može da misli o nečemu, bilo čemu, o kori banane ili o Univerzumu; može da ne misli ni o čemu, ali mišljenje, kao dar Beskraja, Beskrajnog Tvorca čovjeku, tu je, ono je u ljudskom duhu, u njegovom ukupnom postojanju, bivstvu. Dok postoji mogućnost mišljenja, znamo da jesmo, da živimo. Čak i ludaci misle. Ko zna kakve se sve, o čemu, misli rađaju, nastaju u njihovim iskošenim, supernapregnutim, bolesnim, mozgovima! Možda oni znaju mnoge stvari o kojima mi nemamo pojma. Javile su im se u magnovenjima, u bljesku sudara u njihovim mozgovima, U njihovoj nemoći da to shvate i iskažu. S druge strane, nemoguće je misliti o Tvorcu, o Kosmičkom Umu, o Beskraju, o Bogu. Uzaludno je o tome napre-zati mišljenje, jer mišljenje o tim pojmovima ne vodi nikuda, pa, ipak, ne znači da treba prestati pokušavati i taj pravac mišljenja prepustiti praznini mišljenja, nemišljenju. Padaju mi sada neke, neko će, možda, reći ingeniozno apsurdne, misli, na primjer: vidjeti mišljenjem, vidjeti podsviješću. Možda to jedino mogu ludaci i bez-nadežni bolesnici. Neki supersenzibilni vidovnjaci. Neki prosjaci, neki proroci. Kada bi čovjek došao na taj način do nekih legitimnih rezultata – to znači da bi vidio Boga! Ali, ne! To saznanje bi konačno ubilo čovječanstvo, jer više ne bi imalo mogućnosti, ni potrebe, kao biće koje posjeduje mišljenje, koje misli (mišljenje u ovom slučaju vidi, gleda!), – da misli!.. Kao zaumni i stvaralački proces, mišljenje treba čuvati, vježbati, njegovati, neprestano održavati u budnom stanju, stanju ukupne budnosti svoga postojanja. Mišljenje, stvara-


lačko mišljenje, ali i mišljenje uopšte, ako se neko vrijeme zapusti, ne koristi, ako se stvaralački ne promišlja, mišljenje je teško ponovo pokrenuti, baš kao i motor koji je neki period vremena bio van upotrebe. Meni lično to se događalo, zato sam svaku svoju novu knjigu i svaki svoj kritički i esejistički tekst, počinjao iznova, kao da prije ništa nijesam bio napisao. Slijedio je, prvo, jedan prazan hod mišljenja, jedno navikavanje uma da misli, da produkuje misli, da obnavlja komunikacije, zatim su se ređali pokušaji da se nešto osmisli, stvori, pjesnička slika, metafora, misao, cijepao sam ispi-sane listove nemilosrdno, tek potom bi motor – mišljenje – počeo da radi, da proizvodi i da prihvata zapisano... Šta su ljudi danas? Ljudska masa, svjetina, danas je, kao što je uvijek bila, ali tragični-je i beslovesnije nego što je bila, mada zvuči istorijski paradoksalno, samo suva slama koja bjelosvjetskim dripčinama, beznačajnim, uglavnom, ljudskim bićima, čast, svakaklo, malom broju jedinki među njima, služi za potpalu sukoba, pljačkaških ratova, njihovih ličnih zabava, koje ne podliježu nikakvoj odgovornosti. Odgovor-nosti napropsto nema. Ubija ko koga može i hoće. A ti sada reci: gdje smo tu, u ovom vremenu, neumnijem od svih naših neumnih prošlih vremena – mi: Srbi, Hrvati, Slovenci, Muslimani, Makedon-ci, Crnogorci? Mi – potomci starih Slovena, rođaka Sumeraca i Akađana – sinova Anunakija, Vanzemaljaca! Gdje smo tu mi? Mi, koje vidim uvijene u nevjerovatnu paučinu svih mogućih zabluda, zatočene svojim neprestanim, i sve vidljivijim, ispoljavanjima ne-strpljenja, koji smo, poslije nekoliko decenija uspona i približavanja nekom smislu, nekoj oslobađajućoj paradigmi mišljenja, ponovo doživjeli pad, krizu promišljanja, krizu svijesti o vrijednostima svih vrsta, krizu vizija, pomirenje s tim da se više bilo šta može u našim životima promijeniti, pokrenuti u novom smjeru, u smjeru proboja ove paučine oko nas u kojoj se koprcamo kao zvijeri, uz to s jednim nakaradnim uvjerenjem da smo iznad čitavog živog svijeta, gospo-dari Planete! Ljudi ne vole da čuju da su životinje, da smo samo jedan slijed u procesu prilagođavanja koje, uzgred budi rečeno, nije završeno, da, poslije vjekova, čovjek, ovakav kakav jeste danas, neće postojati – biće neko drugo biće ni nalik današnjem čovjeku, i ta bića pokazivaće, vjerovatno, možda, fosilne ostatke nas, današnjih ljudi, svojih predaka, kao što mi pokazujemo fosilne ostatke dino-saurusa – svojih prapredaka u dugom nizu prilagođavanja i promje-


na kroz koje je prolazio živi svijet na Zemlji, i mi u tom svijetu. Šta su sve civilizacijske obmane, naša slaba umna svjetlila, pri ovome – nepojamnom postojanju i svekolikom kretanju Univerzuma, koji je Beskraj! I Zemlju da prevrnemo, da je uništimo, da je Sunce privuče i spali kao kutiju šibica, beznačajno je kada je Beskraj u pitanju. I sve ovo o čemu trabunjamo, i sve ovo što radimo, samo je tlapnja jednog životinjskog soja koji se u svojoj opni duhovne paučine sve više koprca i zapliće!.... Bez morala, bez etičke vertika-le čovjek gubi sve, ne samo ono što jeste i što ima, što bi mogao da bude i što bi mogao da ima, nego i ono što je ikada, od postanka ljudske rase, bio i imao. Gubi sebe! Čovjek neće, u budućnosti, biti životinja, kojoj je dato, genetski, da bude čovjek koji ima mjeru, a to znači etičku uspravnost u sebi, ali ne samo za sebe, nego za cje-lokupnu prirodu zemaljskog života. Čovjek nije sam, niti je njegov opstanak kao samca moguć. On je potpuno zaboravio da je, istovre-meno, i realno, i metafizičko biće...

Vasilije zaćuta, kao krivac.

3.

– Lijepo si to rekao, mada dosta komplikovano, – kaže Advan. – Nijesam siguran da sam sve razumio i shvatio kako bi, možda, trebalo, ali slažem se s tvojim ličnim mišljenjem. Posebno me se dojmilo ono o sposobnosti ljudi da lično mišljenje revidiraju, da ga koriguju u skladu sa svojim novim saznanjima i iskustvima. Koliko sam ja do sada svojih ličnih mišljenja odbacio, korigovao!

– To je proces, – kaže Vasilije. – To sam naglasio. Samo, ima tu još stvari vrlo zanimljivih. Na primjer, prvo, nas je naše mišljenje i dovelo do ovog besmisla, a vidjeli smo šta je bilo ranije. Drugo, o mišljenju se mora misliti. Imati mišljenje, to prirodno i kosmičko čudo, jedna je stvar, ali beskorisna je ako se čovjek ne nauči da misli. Tu je problem, i to sam, čini mi se, pomenuo. Mišljenje je kad Platon kaže da ideja nije ni pokretna ni stalna, da se ne kreće, ali i ne miruje, da je, istovremeno, i jedno i mnogo. Ili kad iznosi svoje mišljenje o filozofiji, pa kaže da je filozofija, dakle i mišljenje, nauka o stvarima koje se samo mišljenjem mogu saznati, da je ona izraz čežnje za božanskim stvarima i da, kao takva, i ne treba da


bude razumljiva običnim ljudima. Šta sad? Ništa. To je mišljenje, a šta su sva ona blebetanja o Titu, o kojima smo preksinoć govorili? Mišljenje se temelji na Logosu, na univerzalnim vrijednostima, na istinitosti, a na čemu se temelje priče kako Tito nije htio ni da umre u Beogradu, ni u Zagrebu, ni na Dedinju ni u Kumrovcu, tražio je da ga odvezu u Ljubljanu, jer je, kažu ti što imaju lično mišljenje, odatle njegovo tijelo lako bilo prenijeti u Vatikan, gdje je i sahranjen po dogovoru sa papom još 1944. godine? Jedan od tih što imaju lično mišljenje, što nepatvoreno sve znaju, kleo se, u jednoj televizijskoj emisiji, da je svojim očima gledao kako mrtvog Tita još u martu, ne u maju, ako mjesece ne brojimo unazad, pakuju za prenos u Rim, da u onoj beogradskoj, dedinjskoj, isto tako masonskoj, grobnici, kripti, nema ništa, da je, dok je umirao, onima koji su se oko njega muvali, masonskim agentima, brkljačio nešto na njemačkom jeziku odajući svoje germansko porijeklo, i sve u tom stilu, ali mene sve to o čemu ti rušitelji osnovnih vrijednosti Logosa, svih vrijednosti koje smo do sada bili uspjeli podići do jednog civilizacijskog nivoa, do nivoa svoje ljudske uspravnosti, uspravljenosti, ti neprijatelji Logosa Istorije, koji se umnožavaju, kao paramecijumi i amebe, mene to, kažem, nije zabrinjavalo koliko me je zabrinjavala svijest onih koji su ćutali dok se sve ovo što se danas radi pripremalo, a počelo je davno, onda kad su, to sam takođe rekao, udarili na Tita. Ispade, čak, da je Tito kriv što mi danas ratujemo jedni protiv drugih, što se sakatimo i koljemo, što pljačkamo nemilosrdno sve što postoji, kao uoči smaka svijeta. Za čas se sve izmijenilo i zapetljalo. Ja sam sebi izgledam kao da sam pao s Marsa. Sve mislim drugačije, a vidi gdje sam. Nevjerovatno. Baš isto kao i oni vojnici što pjevaju one stihove. Ratuju, znaju da je to što rade nešto što ne bi trebalo da rade, ali umjesto da prestanu da ratuju, da slušaju one koji su ih pozvali da ratuju, oni prizivaju Tita, oni znaju da bi Tito kaznio, “svezao”, utamničio njihove nove vođe, koji imaju svoja lična mišljenja, koji tobože misle, ali, burazeru, oni i dalje ratuju i sjutra će opet, i ko zna do kada, nišaniti one na drugoj strani ne shvatajući da su isto, da isto, u suštini, misle, i da je to što misle sadržano u stihovima koje pjevaju. Zar sve to nije pomalo čudno, blesavo, gotovo nestvarno, uvrnuto, avetinjsko? Je li ovo neka avetinjska stvarnost? Jeste. Mada je teško to pojmiti: avetinjska stvarnost. No, ona se odista ispoljava. Istovremeno su ovdje i Logos i besmisao, i bog i đavo. Na čijoj smo


mi uopšte, možemo li to utvrditi, strani? Ja mislim: i na jednoj i na drugoj. Ratujemo na strani Sotone, a prizivamo Boga! Tita! Zlo je ono što treba “vezati”, to je Đavo, dobro je ono što prizivamo da “sveže” zlo, to je Tito. Vjerujemo da bi on to uradio. Samo, ništa sve ovo o čemu ja trabunjam, ne vrijedi. U ovoj apokaliptičnoj bajci zlo trijumfuje, a taj trijumf, to moramo da priznamo, omogućavamo mi, ti koji pjevamo pomenute stihove, ti koji, što i jeste najapsurdnije, znamo da je tako, da je to što znamo istinito, ali i dalje činimo ono zbog čega bi trebalo da nas vežu i kazne...

– Ništa nijesmo naučili od Broza, – kaže Advan. – Je li moguće?– Nikada mi ni od koga ništa nijesmo naučili, – nekako kroz

mašice, pripaljujući cigaretu žiškom iz peći, kaže Vasilije. – Nema toga boga koji naša balkanska plemena može nečemu naučiti. Jedino đavo može, donekle. On je naš vrhovni bog. Lider. Samo povremeno rodi se poneko ko nas nečemu pokuša da nauči, ali čim tome dođemo glave, čim ode – mi smo one stare neznalice i neznabošci kakvi smo oduvijek i bili. Ovaj komad balkanske zemlje kao da je uklet. Tu ni batine ne pomažu. Jesu li nas svi mogući mlavili i tukli – Rimljani, Vizantijci, tj. Romeji, Mlečani, Turci, Austrijanci, Nijemci, Mađari, pa čak i jedan bataljon Arapa i Crnaca, koji se u sastavu nacističke armade, povlačio pri kraju Drugog svjetskog rata preko Kraljeva, Čačka, Požege, Užica, a potom je skrenuo na sjever i učestvovao u borbama kod Batinske Skele, ostavljajući za sobom, posebno u požeškom kraju, krvav trag zločina, paleži i pljačke, i oni su nas, a o tome se gotovo i ne zna, tukli kao i nacisti, ali i sva druga bagra bje-losvjetska – a mi i dalje oni isti – glavonošci I vombati. Virimo ispod repa tuđina. Mi ne znamo za svoje, mi hvalimo samo tuđe. Milija nam je tuđa crvljiva šargarepa nego naša domaća jabuka. Za jedan dan zaboravimo šta smo učili godinu dana. Za godinu dana iz naših pameti ispari što smo decenijama saznavali. Tito nas je učio. Bio je talentovan i uman čovjek. Jedan od rijetkih. Ali, čim ode – dođe onaj reponja, đavo, sa svojim pomoćnicima. Počesmo da lajemo na dotadašnjeg učitelja, koji nas je učio da budemo ljudi. Da upotre-bljavamo misao. Koji nam je omogućio da postanemo država ljudi. Ali šta će nama država! Za nas je tor. Pučina je stoka jedna grdna, napisao je vladika, znaš koji – Njegoš. Nije jednom vladici, okruže-nom siromaštvom, bjelosvjetskim alama, velikom ličnom patnjom, pjesničkom patnjom, bilo lako napisati takve riječi. Ne proročke,


nego stvarne. Ne vladičanske nego ljudske. Filozofske. Ispunjene i zemnim i metafizičkim smislom. Velika muka ga je na to natjerala. Noćima je on bdio nad tim stihom. Dvoumio se da li da ga zapiše ili skloni u zapećak svojih misli. Najzad je shvatio da nema kud, da mora. Vidio je da je tako, i da će tako biti. I napisao je. Nije tu istinu o nama mogao da zabašuri i sakrije ni od sebe, ni od nas. Bacio nam je u lice kao gvozdenu rukavicu. Pa šta? Ništa! Mi znamo da je to sušta istina, ali nas zbunjuje, neuke, ono staroslovensko “pučina”, pa vjerujemo da to nijesmo mi nego neki drugi. Ali – to smo mi! I mnogi drugi, i mi. Tako je i sa Titom. On nas je učio, a mi, sve što je on govorio, bacali pod sto, skrivali ispod tepiha, vezivali mačku o rep. Šta je nama to! Mi sve znamo! Mi smo narod najstariji na planeti! Kad takve budalaštine čuješ i pročitaš, prvo pomisliš da je to neka šala, neka ironija na naš račun, sprdnja i satira. Ali, vidiš – nije! Vidiš da se u to upleo sam đavo. Anatemnjak. Riješio da nam i ovo malo preostalog uma smuti i prospe. Shvataš da je sve više onih koji u tu notornu bedastoću vjeruju. Čuješ kako se hvališu na sve strane: Da, mi smo taj narod najstariji. Mi smo stariji i od Sumera, koji su prvi razvili pismo, pokrenuli grnčarski točak, od istopljenih elemenata dobili bronzu i gvožđe, sagradili gradove, doveli vodu za piće, uspostavili sistem kanalizacione mreže, ispekli od gline ćupove, razne posude i pečatnike, ali ni oni, kao ovi naši umni bolesnici, kada bi smo ih, da nijesu davno izumrli, pretopili se u Akađane i Asirce, u Vavilonce i Persijance, u jače od sebe, zapitali misle li da su narod najstariji na svijetu, samo bi nas, u nevjerici i čudu. prezrivo pogledali i prvo što bi im palo na pamet bila bi pomisao da smo odnekud naišli kao puke neznalice, koje još uvijek piju vodu na Tigru i Eufratu s antilopama i drugim životinjama kojima se nema, u tom smislu, šta zamjeriti. Mi jesmo nesporno stari, drevni narod, možda smo imali i pismo, starije od sumerskog i hetitskog, od egipatskog i sirijskog, možda, nije isključeno, ali, za sada, nema dokaza, nema artefakata, i to je suština, otvoreno pitanje. Ne može se tvrditi da je nešto bilo ako nema ni osnovnih naznaka da je to nešto bilo. Niko ne zna kojem je narodu pripadao genije koji je islikao one veličanstvene slike životinja po pirinejskim i mnogim drugim pećinama prije 15, 20, 30, možda i 50 hiljada godina, koje i danas kulturni ljudi vide kao remek djela slikarskog stvaralaštva od kojih je učio i jedan Pikaso. Kojeg su pranaroda one slikarije


po stijenama u saharskim planinama, još starije ako se ima u vidu skromniji umjetnički postupak i upotreba slikarskog alata, nesporno nadahnutog majstora, koji je imao viziju i svijest o svijetu, paradig-mu svoga vremena. A taj, koji je sve to imao i osjećao, i povlačio sve te poteze, mnogi tvrde naš je čovjek, genije iz našeg naciona, jer mi smo – narod najstariji! Takvih umnih budaletina, zvrndova, ima samo u ovim našim vijoglavim plemenima, koja su samo združena, kao dio velikog slovenskog etnikuma, mogla da igraju neku ulogu u svijetu, a ovako pocijepana, podijeljena, zaošijana, svako za sebe, svako protiv onog drugog, uvjereno u neku svoju posebnost, veliči-nu, trabunjaju o stvarima kojima se sav svijet smije i ruga. Mi smo narod najstariji, naše je porijeklo prapotopsko, mi smo hiperborejci, vanzemaljci, stariji od Anunakija – eto čim autori tih budalaština truju našu zblenutu svjetinu, kojoj se to dopada, koja to prihvata, koja vjeruje i oduševljava se takvim stupidnostima, koja je u stanju da se svađa s onima koji se tome smiju, naravno bez ikakvog pojma ni šta to znači ni šta bi, da je to baš tako, moglo da znači, kakvu bi korist imala od toga. Ta naša nesrećna svjetina ne vidi da je škraba-tori takvih tvorevina na taj način, najbesmisleniji od svih, čak i onih silnih hvalospjeva o našim kolosalnim ratničkim podvizima, kojih nikada nije bilo, ponižavaju i prave budalama. Mi možda nikada nećemo shvatiti koliko smo u istorijskim vremenima, mi, Južni Sloveni, ponižavali i poražavali – sami sebe! Plemena su u čitavom tom istorijskom, za sada, za naša poimanja, oskudnom vremenu, više poubijala jedno drugo nego svi naši neprijatelji! Poznata su, na primjer, naredbe cara Dušana Nemanjića da se sakate, ubijaju i progone čitava naselja i teritorije Slovena manihejaca, koja su pret-hodno proglasili jereticima, babunima, patarenima, krivovjercima, poznata su zlodjela Hrvata u njihovim progonima staroslovenskih plemena na dalmatinskom prostoru da bi ga sami naselili. Da ne govorimo o genocidnim našim, slovenskim, južnoslovenskim, me-đusobnim tamanjenjima u oba svjetska rata, kao i ovom, koji će nas skupo koštati kao i sve prethodne naše ratničke pobjede… Mi smo čuda neviđena. Mi možemo sve. Mi možemo i pobiti jedni druge do posljednjeg. Kakav Tito, uzurpator i svaštočinja. Autokrat, demagog, plutokrat, populista...


4.

Advan se smijuljio kao žuti lisac.– Ako ćemo da svjedočimo istinu, – kaže Vasilije, – pošteno je

priznati da je rijetko koji od predsjednika država u savremenom svijetu bio vladar kao Tito. Pogledaj samo Gorbačova i Jeljcina u Rusiji. U svjetskoj istoriji gotovo je nemoguće naći dva politička topuza slična ovoj dvojici Amerikanci ih za tili čas obradiše kao obrijane majmune. Okružiše ih u Kremlju svojih doušnicima na svim nivoima. Začas crnom stolnjaku dadoše najveću silu svijeta koju je Staljin uspravio i sazdao. Ne onaj Staljin o kome na Zapadu pišu knjige i prave beskonačno besramne televizijske storije kao o čudovištu kakvo nije prije njega postojalo na planeri Zemlji. Po njima Staljin je sušta suprotnost Bogu – Ašmadaj, Crnokrug, Mi-notaur. Njega, ne samo na Zapadu, nego sve češće i glasnije i u nekim slovenskim plemenima, stavljaju u istu ravan sa Hitlerom. To je nešto nevjerovatno! To je kolosalna, najpokvarenija podvala Zapada. U toj mržnji prema Staljinu sadržane su sve mržnje prema Sovjetskom Savezu, Rusiji, Slovenstvu, Crvenoj armiji, velikoj njenoj pobjedi u Otadžbinskom ratu, korifejima te pobjede – Žukovu, Konjevu, Čujkovu, Rokosovskom, Novikovu, Jerjomenku i svima drugima, kaćuši i tenku T-34, konstruktorima jurišnih i lovačkih aviona – Jak, MIG, Iljušin, Tupoljev, Štormovik, Suhoj, mržnja prema velikom ruskom plemenu i njegovim velikim književnim stvaraoci-ma: Tolstoju, Dostojevskom, Ljermontovu, Majakovskom, Bloku, Šolohovu, Leonovu, Smirnovu, Feđinu,... prema atomskim fiziča-rima kakvi su bili Kovaljev, Kurčatov i mnogi drugi. To je mržnja i zlo kome se protivi priroda, koju ne prihvataju kosmičke sile, koja je neshvatljiva i jedinstvena kao takva u Univerzumu u kome živimo! Silina bijesa i ostrvljenosti Zapada i njegova duhovna metafizička nemoć najbolje se mogu shvatiti i mjeriti po kolosalnosti ove mržnje. Već i gavranovi Zapadu, ali i u našoj štampi,u publikacijama, tele-vizijskim emisijama, grakću slogane o Staljinu koji je pobio u sibir-skim logorima milione Rusa. Njemu se pripisuju sve žrtve Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije, bjelogardejske i crvenogar-dejske, žrtve pale u borbama protiv kolonizatorskih i lešinarskih bandi koje je Zapad opremio i poslao da sa svih strana kidišu na Rusiju koja je uveliko krvarila, a tu su i civilne i sve druge žrtve koje


su rezultat bijednog položaja i stanja do koga je ruske seljake i radnike bilo dovelo carsko samovlašće. Zapad i sva sila spoljnih mrzitelja svega slovenskog i unutrašnji neprijatelji, reakcija, peta kolona, uporno su tvrdili da je Staljin – Drakula, a Hruščov ga je izbacio iz Mauzoleja na Crvenom trgu iz lične sujete, u silini nastupa vlastitog državničkog primitivizma. Mnogi misle da je Staljin bio glavni u Oktobarskoj revoluciji. Na Zapadu, međutim, znaju, a i mi znamo, ja znam, da nije – narodni komesar za odbranu bio je Lav Trocki, Jevrej. Neki tvrde da je on poslao odred Jurovskog da lično puca u grudi zabezeknutog cara Nikolaja II okruženog porodicom i pobije čitava njegovu familiju. Ali, oni sve srućuju na Staljina, jer ih je sve skupa Staljin porazio, taj raspop i boljševička kuga. Taj najveći simbol Drugoga svjetskoga rata i pobjede u tom ratu. Simbol Rusije, koja je u svojoj istoriji upravo za vrijeme njegove vladavine postala zemlja, od kulaštva, od robovlasničke tiranije i apsolutnog bespravlja, oslobođenih ljudi. Ipak, odgovoran je što je dopustio da u sibirskim i drugim logorima strada znatan broj nedužnih i krivo osuđenih ljudi. U Rusiji toga vremena događalo se upravo ono što se kod nas događalo za vrijeme Informbiroa, a to su lažne optužbe, podvale iz pakosti i zlobe, iz zavisti, na primjer, ili koristoljublja. Kao što Tito o tome nije mogao sve znati, jer nije ni obavještavan pravedno, istinito i pravovremeno, tako nije ni Staljin. Odgovoran je za zločinački rad Berije i drugih, za nedovoljnu kontrolu državnih bezbjednosnih organa u čijem sastavu je, neminovno, bilo i mnogo nepoštenih, pokvarenih i zlih ljudi. Glavne Staljinove krivice za Zapad su druge prirode, ne te, naprotiv. Mogao je pobiti čitav So-vjetski Savez, to Zapadu ne bi mnogo zasmetalo, u stvari – jedva bi dočekao! On je Zapadu kriv što je spriječio Hitlera da za račun Zapada izbije na Kurilska ostrva i Sahalin, na Južno kinesko more, Guam i Okinavu, on je silovao sedam miliona Njemica, ali i Fran-cuskinja na koje su kao mutavi smrdljivi jarci navalili Amerikanci gotovo istog časa kad su se iskrcali u Normandiji, a posebno poslije bitke u Ardenima za čiji je uspjeh takođe kriv Staljin, jer je na Čer-čilovo očajno pismo, u kome ga obavještava da su krajem decembra 1944. g. nacističke jedinice u oblasti Ardena prešle u ofanzivu i anglo-američkim snagama zaprijetile novim Denkerkom pa moli saveznika Staljina da pomogne, da protiv nacističkih armija pokrene ofanzivu, odgovorio da će, uprkos nepovoljnim vremenskim uslo-


vima i umoru sovjetskih jedinica od prethodnih ofanzivnih dejsta-va, od natčovječanskog proboja kroz bjeloruske močvare, preduze-ti krupne ofanzivne pokrete duž cijelog centralnog fronta, što je ubrzo i urađeno na frontu od Baltičkog mora do Karpata. Staljin je kriv i što su Nijemci, shvativši da se Crvena armija neumoljivo pri-bližava njihovim granicama, značajne svoje snage, uključujući i kompletne dvije tenkovske armije, Petu i Šestu, umjesto na Ardene, gdje su anglo-amerikancima trebale da zadaju uništavajući udarac, u kratkom roku prebacili na Istočni front, protiv sovjetskih armija. Staljin je, naravno, kriv što je na taj način spasao zapadne savezni-ke da njihovo zakašnjelo, u suštini antisovjetsko, iskrcavanje u Nor-mandiji, ne doživi potpuni fijasko. Staljin je do nebesa kriv što je nevjerovatna količina oružja i oruđa dopremljena, u relativno kratkom vremenskom roku, iz uralske Rusije, da bi Crvena armija uništila veliku nacističku tvrđavu – stratešku visoravan Zelov 70 km istočno od Berlina. To je posljednja velika bitka Drugog svjetskog rata. Berlin se tresao od eksplozija granata 40 hiljada topova, teških bacača, minobacača i kaćuša. Zapad se, prijatelju, i danas užasava silovanja sovjetskih vojnika, a ćute o pomenutim zastrašujućim si-lovanjima u Francuskoj, kada njihove seksualne apetite nije mogla zadovoljiti armija prostitutki. Ali, ne samo da su Ameri silovali Francuskinje i Njemice, oni su činili i zločine. O masovnim tučama u pijanstvu i silovanjima postoji čitav korpus dokumenata u ame-ričkim sudskim arhivima, ali o tome je napisano samo nekoliko knjiga, istina te knjige su objavljene znatno poslije rata, jer to nijesu dopuštale američke vlasti. Cilj im je bio da prikriju, i uglavnom su to i uspjele, šta su sve njihovi vojnici radili po Francuskoj do zavr-šetka rata. Staljin je proglašen i označen za glavnog krivca što je do Drugog svjetskog rata uopšte došlo. On je kriv što su velike američ-ke i engleske firme stotinama miliona dolara kreditirale svo vrijeme, а posebno poslije Hitlerovog preuzimanja vlasti 1933. godine, obnovu njemačke privrede uprkos činjenici što je Hitler sve otvo-renije ispoljavao svoje agresorske manijakalne porive, uporno od-bacujući sovjetski prijedlog o potrebi stvaranja pakta o kolektivnoj evropskoj, i svjetskoj, bezbijednosti, koja bi bila u stanju da obuzda Hitlerove osvajačke apetite i spriječi izbijanje novog rata. Poznato je da su od stvaranja Socijaldemokratske (nacističke) partije Hitlera finansirali krupni njemački industrijalci (parama američkih kredita),


među prvima Tisen, kojega je vrbovao Gering, kojega su, poslije Prvog svjetskog rata, veličali u čitavoj Njemačkoj kao ratnog heroja, a on je, bez većih problema, lako, obezbjeđivao materijalnu pomoć za nacističku partiju. Staljin je, naravno, kriv i za to, a do neba je kriv što su pripadnici nacističkih SS odreda, iznutra, kerozinom, ušavši u zgradu Parlamenta, Rajhstag, kroz tunel iz zgrade u kojoj se nalazio Geringov štab, podmetnula požar za šta su, istog časa, ne čekajući nikakve istražne radnje i slično, optužili komuniste i za palitelja proglasili mladog i maloumnog holandskog komunistu Van de Lubea. Staljin je kriv što je od toga časa počela nacistička stra-hovlada i progon i pomor komunista. Kriv je što od tog događaja počinje era podmetačina i laži, koja se do danas razvila do nesluće-nih razmjera, kojima se sve zapadne demokratije, sve obilatije, be-skrupuloznije, služe u ostvarivanju svojih nacionalnih interesa – korupcije, pljačke, okupacije. To je linija koja direktno vodi od Rajhstaga 1933. do Koreje 1951. i Vijetnama malo kasnije. To je taj lanac laži od Rajhstaga do rata u Hrvatskoj i Bosni i silnih laži poput onih o stotinama hiljada silovanih muslimanki. Za sve to je kriv Staljin, ali i što su u Rimu 1933. godine Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija sklopile Pakt sporazuma i saradnje, što su 1934. godine Engleska i Francuska kumovale potpisivanju njemačko-polj-skog pakta o nenapadanju, što je svakako bio poljski neprijateljski čin protiv Sovjetskog Saveza, što su 1939. godine, te iste države – Engleska i Francuska, kao kumovi, Poljsku galantno prepustile Nje-mačkoj da je porazi i okupira, mada je Engleska objavila lažni rat Njemačkoj, rat bez prethodnih nastojanja da ga spriječi, a kad su njemačke trupe ušle na teritoriju Poljske, da pokuša da joj oružano pomogne. Engleske i francuske obavještajne službe su znale da su Nijemci njemačke, dakle svoje, robijaše obukli u poljske vojne uni-forme, postrijeljali ih i objavili da su uništili grupu poljskih špijuna i obavještajaca, a to je bilo dovoljno Hitleru da 1. septembra napadne Poljsku. Naravno, Staljin je i to kriv. Kriv je što su Hitlerove horde u toku prvih mjeseci svoje ratne harange porušile 80 posto presto-nog poljskog grada Varšave, što su preduzeli sve mjere da obezgla-ve poljsku slovensku naciju, da pobiju elitu poljskog slovenskog plemena, profesore, učitelje, sudije, ugledne ljude. Kriv je što su nacisti usvojili plan da i preostalih 20 odsto Varšave sravne sa zemljom, da cjelokupno slovensko stanovništvo grada pobiju, da


izbrišu poljsku slovensku istorijsku prošlost, da Poljsku izmijene ime i uključe je u pokrajinu Velike Germanije. Za sve to su krivi Staljin i Rusi, kao i za ustanak u Varšavi, koji su njemačke kažnje-ničke formacije, sastavljene od esesovaca i svih vrsta svojih i evrop-skih kriminalaca, nemilosrdno uništavajući grad, ugušile. Čerčil je tada direktno okrivio Staljina što nije poslao sovjetske vojnike da ginu za armiju kojom je komandovala antisovjetska vlada iz Londona. Zašto ta vlada nije otišla u Moskvu nego u London, pa da iz Moskve, u dogovoru sa Sovjetskom vrhovnom komandom, Stavkom, koman-duje preostalim poljskim vojnim formacijama, pored ostalog, 1944. g., i ustankom u Varšavi? Staljin je, razumije se, kriv, što je Poljska odbila da potpiše, prije izbijanja ratnih dejstava, ugovor o uzajam-noj pomoći sa Sovjetskim Savezom. Ambasador Poljske u Moskvi Grižibovski izjavio je, u vezi s tim sovjetskim prijedlogom, instrui-san iz Varšave, da ne vidi nikakvu mogućnost u pogledu sklapanja jednog takvog pakta Poljska vlada je odbacila i sovjetsku ponudu o vojnoj pomoći. Staljin je kriv i za to, kao i za činjenicu da je sprije-čio Njemce da u septembru 1939. godine okupiraju čitavu Poljsku tako što je sovjetske trupe poslao da od Poljske izuzmu i vrate SSSR-u teritorije Zapadne Ukrajine i Zapadne Bjelorusije, koje je, koristeći se građanskim ratom u Rusiji, Oktobarskom revolucijom, okupirala i prisajedinila svojoj teritoriji 1920. godine, ne misleći pri tom ništa, tupoglavo ne shvatajući da će to jednoga dana morati da se vrati, jer još niko Rusiji nije oteo njene istorijske pokrajine, osim, za sada, Krim i Donbas, koje je Hruščov, samovoljno, priključio Ukrajini uvjeren da će Sovjetski Savez vječno trajati i da taj čin nema nikakve političke posljedice. Staljin je kriv što je Engleska 1935. g. sklopila s Njemačkom i tzv. pomorski sporazum, koji je davao odriješene ruke Hitlerovom nacističkom režimu da obnovi svoju podmorničku flotu do nivoa francuske podmorničke flote. Kriv je takođe što vodeće zemlje Zapada (Engleska, Francuska i Sjedinjene Američke Države) nijesu ni prstom mrdnule da spriječe Musoloni-jevu ničim izazvanu, osim ludačkom idejom promotera svjetskog fašizma da obnovi Rimsko (sada italijansko) carstvo, vojnu inter-venciju u Abisiniji protiv jednog siromašnog pravoslavnog naroda. Staljin je kriv što je 1937. godine britanski predsjednik vlade lord Čemberlen preko svog ministra Halifaksa predložio Francuskoj da priđu osovini Berlin – Rim. Tom prilikom je Čemberlenov ministar


Hitlera pohvalio rekavši da je postigao mnogo toga pozitivnog u Evropi, a u Njemačkoj posebno, jer je uništio komunizam zbog čega se “Njemačka s pravom može smatrаti tvrđavom Zapada protiv bolj-ševizma”. Nije bilo nikakvih protesta niti smetnji od zapadnoevrop-skih zemalja kada je Hitler 12. marta 1938. godine, dočekan kao novi germanski car, stigao iza svojih trupa, zasutih kolosalnom količinom radosti i cvijeća, u prestonicu antislovenske bivše cr-no-žute monarhije. I za to je kriv Staljin, kao i za to što je Halifaks, kao ministar inostranih poslova Engleske, pristao na teritorijalne promjene u Evropi o kojima je Hitler na sav glas vapio. Taj isti lord, zajedno s francuskim ministrom, takođe 1938. godine, zaprijetio je Čehoslovačkoj u noti, koja je uručena ovoj, mirnoj i nekonfliktnoj, slovenskoj državi, da bi neizvršenje ovog zahtjeva moglo da se silom sprovede, što je bilo mnogo više od onoga što je Hitler tražio od Engleske i Francuske i što je shvatao, vrlo jasno, nestrpljivo mu na taj način poslatu poruku: “Hajde već jednom na taj Istok, na So-vjetski Savez, na te slovenske vandale! Šta čekaš!” Staljin je, naravno, kriv što je, pošto mu je sve bilo jasno, izjavio da Engleska i Francu-ska, dajući Hitleru pravo da okupira dijelove Čehoslovačke, na ovaj način plaćaju i obavezuju Hitlera da ratna dejstva usmjeri protiv Rusije. Naprosto se ne može izreći kolika je krivica Staljinova što su 1938. godine Engleska i Francuska potpisale s Njemačkom u Minhenu deklaracije o međusobnom nenapadanju, što je Staljin, i za to je posebno kriv, protumačio kao akt izolacije Sovjetskog Saveza i podsticanja hitlerovske agresije na SSSR. Shvataš li, prijatelju, kolike su razmjere ove perfidije Zapada, perfidije kojoj nema lijeka?. Vrhunac te perfidije Zapada je u tome što je Staljin, ne pitajući Zapad i shvatajući kud njihova podla politika vodi i na koju stranu gura Hitlera iz sve snage, svim svojim odlukama i činjenjima, i sam sklopio ugovor o nenapadanju sa Hitlerom da bi svoju zemlju, koja nije imala saveznika, pripremio za odbranu. E, to je kolosalna Sta-ljinova greška, to je glavni razlog što je došlo do Drugog svjetskog rata. Rusi su riješili da se suprotstave nacističkom čudovištu, čiji je otac i majka Zapad, i da ga unište, mada je taj monstrum neuništiv čega smo neposredni, i ponovni, svjedoci mi ovdje i sada, a mnogi narodi i nacije širom svijeta – u Latinskoj Americi, u Africi, na Bliskom i dalekom istoku – decenijama! Zapad ne oprašta nikome! On je vaseljenski neprijatelj svake nacije na svijetu koja ne podvije


rep i spusti kičmu da je on uzjaše. Zahvaljujući katoličkoj crkvi, čiji je uticaj na sve zapadnjačke režime veliki već gotovo dva mileniju-ma, koja je u srednjem vijeku i samom katoličanstvu u Evropi, o ostalim narodima i zemljama da ne govorimo, pričinila mnogo zla svake vrste, Zapad radi sve što može protiv i islama i pravoslavlja. Krstaške ratove nije vodio Sotona nego pape. Posebno su bili ogor-čeni na postojanje Istočne crkve, koja je od osnivanja u Edesi čitavo jedno stoljeće prije Konstantina Velikog i Prvog Nikejskog sabora, potom i u Antiohiji, bila crkva svih Slovena Govorim o manihejskoj crkvi. Islam proizlazi iz gnostičkih crkava istoka, iz nestorijanstva persijske i manihejstva slovenske crkve. Zapad dvije hiljade godina pljačka i jedne i druge, i islamske i slovenske narode. Odnosi njihovo bogatstvo. I već je odnio gotovo sve što se moglo odnijeti od Karta-gine do Teherana, od Atlantika do Persijskog zaliva. Crpi naftu. Posebno je lakom na predmete od zlata, na zlato. Opljačkali su u vremenu od 1204. do 1260. godine, temeljito da temeljitije ne može, Carigrad i okolinu. Tim zlatom otvorili su svoje banke po svim krstaškim zemljama. Krstaši su pljačkaši i ubice, a na Zapadu ih slave kao hrabre branioce Hristovog groba i vitezove hrišćanstva na Istoku. Hristov grob treba papi, katolicizmu, koji umišlja da je on stvorio hrišćanstvo, da hrišćanstva bez papa i njihovih bula ne bi ni bilo, da je zbog toga što je sveti Petar boravio i završio svoj život u Rimu, katolička crkva naprosto pozvana da pokrštava sve koji vjeruju i svoju vjeru ispoljavaju drugačije. čak i budiste, da je to njeno pravo i njena dužnost. Iza takve crkve stoji Zapad. Njen je i kapitalizam i imperijalizam, pljačka i profit, NATO pakt i Evropska Unija, sve je njeno, u svemu tome je njen prst Antihrista i njen glas, nemilosrdan i prijeteći. Kao što je proglašavala ko su jeretici i vještice. tako danas baca anateme na neposlušne ajatolahe i moskovskog patrijarha!

– Slušam te, Vasilije, – kaže Advan, – i sve se više čudim i pitam kako sve to znaš, kako toliko stvari pamtiš, kako se svega sjećaš, kako o svemu govoriš s toliko lakoće usred ove šumetine takoreći bez ičega, bez knjiga, zapisa, zabilješki

– Znaš šta, ako nešto hoćeš da znaš, moraš da čitaš. Ja sam najveći, i najljepši, i najproduktivniji, dio svoga života proveo u čitanju knjiga. Ali, to mnogo ne bi pomoglo da nije onoga gore – nevidljivog, Kosmičkog, Uma, koji je oko svega i u svemu, koji je i stvarnost i metafizika, materija i beskrajna maglina, tama vase-


ljenskih prostranstava, koji je i Kraj i Beskraj, jer je to, ionako, isto, neshvatljivo, i nemoguće u smislu da se išta o tome smisli i shvati, koji je i svjetlost i mrak, i Život i Bog, i vječno Kretanje svega i u svemu. Ako osluškuješ taj Um, on će ti reći šta da čitaš i kako. Sve sam ti ovo kazao prilično nespretno, ali nije važno, jer hoću da ti kažem drugo, to jest ono prvo, to jest da odgovorim, koliko mogu, na tvoje pitanje. Taj, dakle, gore, naučio me je da mislim i govorim. On me je, u mom umu, napravio ovakvim kakav jesam. Nemoguće bi bilo pisati poeziju, moliti, govoriti da nema Kosmičkog Uma, koji u nama ugrađuje, od našeg prapočetka, začetka kao još jedne živo-tinjske vrste, ko će šta moći da radi, čim da se bavi, ko će umjeti da postavlja pitanja, a takvih je odista u ljudskom rodu malo, a ko će sve, a tih je, naravno, u ljudskom rodu najviše, živjeti u stvarnosti kao u nekom snu iz koga do skončanja nema iskoračenja. Moj lični iskorak je mali, jedva vidljiv, ali je iskorak. Ja ponekoga pokušavam da prenem iz sna i opsjene, da ga probudim iz njegovog duhovnog bunila, kao Sokrat koji je budio duše zaspale u ljudima, nebudne, zapuštene, i metafizički zapuštene. I umro je budeći duše onih koji nijesu vjerovali, koji su spavači u budnosti. Popio je otrov kukute kada je shvatio da na početku novog doba sve je više onih koji padaju u tamu, u metafizičku nebudnost, koji propadaju u mračne provalije nemišljenja, i sve je manje onih koji te provalije vide i zaobilaze ih. Tako nekako i ja – budim svojom poezijom, onim što ljudima, kada ih ima da slušaju, govorim, ali, čini mi se, da mi to vrijeme ističe. Da ću, ako ostanem još koje vrijeme u životu, svu pažnju pokloniti samo svome mišljenju i lutanju – skitanju – otud Skiti – po zemalj-skoj i nebeskoj prirodi...

5.

Na planinu poče polako da se spušta noć.Vasilije je posmatrao kako Sunce zalazi, teško od umora, tromo,

odmah iza planine, zapinjući za vrhove drveća, zbog čega se poče pojavljivati neka rumen, kao krv rane. Horos ili Hors je starosloven-sko ime za Sunce. To je Bog Sunca i sunčeve svjetlosti. Horos je i onaj krug u manastiru Morača koji kaluđeri nazivaju Kolo Presvete Bogorodice. Zanimljivo! Horos (Bogorodičino kolo) u moračkom


manastiru visi ispod crkvene kupole zakačen za nju sa dvanaest gvo-zdenih lanaca. Postavljen je precizno iznad amvona od raznobojnog kamena. Kolo je, po predanju poklon carice Milice, žene cara Lazara Hrebeljanovića, to jest Grbljanovića, jer je njegovo porijeklo iz Grblja kod Tivta. Milica je bila kćerka posljednjeg kneza dukljanske loze Nemanjića – Dimitrija Vratko, koji se pominje oko 1360. godine. Prečnik Bogorodičnog kola, horosa, je četiri metra i dvadeset dva santimetra. U centru kola je originalno nojevo jaje povezano sa centrom kubeta i učvršćeno u njemu. Ranije je o jajetu visila gusta svilena kita. Kolo se pokreće na najmanje strujanje vazduha. Ispod njega se ostvarivao božji sud. Kada je trebalo nekoga blagosloviti, kao vojsku pred pokret u neku oružanu akciju, ili neki narodni pokret, kada je trebalo podržati molbe vjerujućih da dođu bolja vremena, da se ostvare želje za bolju ljetinu, napredak u porodici i domu, u bratstvu ili plemenu, da se stoka umnoži, i u mnogim sličnim prili-kama, završni čin liturgijske molitve praćen je pomjeranjem horosa od zapada prema istoku, naprijed dakle, a u slučaju teških prestupa, kada je trebalo osuditi, prokleti, anatemisati, izložiti neumoljivoj božjoj pravdi, koja se protivi počinjenim nepočinstvima, kolo se okretalo od istoka prema zapadu, naopačke. Vasilija je ova riječ – horos, Hors ili Horos – naprosto oduševljavala još kao dječaka, jer horos je i staroslovenski naziv za pijevca. Kasnije je iz ruskih staroslovenskih rječnika saznao da ima i značenje srušene, oborene ptice. Horos je očigledno staroslovenska riječ, nastala daleko prije hrišćanstva. Griješe one jezičke sveznalice koji kažu da je to grčka riječ. Ovdje se Vasiliju javljala još jedna asocijacija – sličnost sa sta-roegipatskim imenom boga života – Hora. Hor je brat Ozirisa, Seta, Izide i Nefride. Kada ga je Set ubio, izvadio je njegove oči i zakopao ih u zemlju. Iz njih je odmah nikla dotad neviđena biljka – lotos. Lotos se brzo razmnožavao i uskoro je postao biljka faraona. Cvje-tala je u njihovim vrtovima. U egipatskoj mitologiji se kaže da Hor vaskrsava mrtve, da jedini on može da uredi Haos, da pruža podršku kretanju Kosmosa. On posjeduje smisao o veličini i sjaju svih uni-verzuma u Beskraju. Jedno njegovo oko je Sunce, drugo Mjesec... Vasilije je razmišljao o svemu ovome. Ima tu nešto, neke skrivene metafizike, pomišljao je, ali sada nije vrijeme da i o tome promišlja, tim će se baviti kad mir dođe i ponovo zašume iznad njegove glave breze kao da se pomjera sam, nevidljivi, duh Vaseljene..


Vasilije je posmatrao Advana koji je, još uvijek, kosijerom sjekao pritke kojima će njegova majka poduprijeti jednu vrstu pasulja u njihovom gotovo vanzemaljskom vrtu.

– Dosta je, – kaže Vasilije. – Ima za tri vrta.– Mislio sam o stvarima o kojima si mi juče pričao, a ne o prit-

kama. Zaboravio sam čak i šta siječem i zašta, – kaže Advan.– Je li moguće da ništa nije onako kako su nam govorili u vojnoj gimnaziji i akademiji kada je riječ o Staljinu? Naši profesori su veličali Na-poleona i Velingtona, Kosovsku bitku i Solunski front, Kolubaru i Cer, Josipa Broza, poneki oficir Crnogorac pomenuo bi, uzgred, i Peka Dapčevića, Žukova, ali niko Staljina.

– Možda je moralo tako, – kaže Vasilije. – Mnogima je Staljin kriv, naročito onima na Zapadu. Zato su i napisali stotine knjiga o njemu. Njima je neizdrživa sama pomisao da je on postojao! On je, samo nemoj da te ovo što ću sada reći zbunjuje i čudi, kriv jer je spriječio Čerčila i Engleze, Francuze i ostale evropsko-američke neprijatelje Sovjetskog Saveza da ga pobijede! Poraze!. To su po-kušali u istoriji mnogo puta, ali i za vrijeme kratkotrajnog sovjet-sko-finskog rata 1940. godine. Naime, osjećajući opasnost koja je sovjetskoj državi prijetila sa sjevera, posebno imajući u vodu tijesne veze finskih fašističkih elemenata u redovima finskog rukovodstva i saradnju finske armije s nacističkim vojnim krugovima, ali i u svjetlu posjete načelnika generalštaba njemačke armije Hadlera 1939. godine Finskoj, Staljin je, jer je savršeno dobro znao da će Hitler krenuti i na Sovjetski Savez, bio zabrinut za Lenjingrad, koji je svega 32 kilometra, dakle u dometu topova, bio udaljen od finske granice. Sovjetski Savez je predložio finskoj vladi da joj u zamjenu za pomjeranje granice na Karelijskom zemljouzu ustupi dva puta veću teritoriju u Kareliji. Finska vlada je takođe odbila i sovjetski prijedlog o sklapanju pakta o uzajamnoj pomoći. Umjesto da se odluči za miroljubivu saradnju, Finska se odlučila za rat. Zemlje Zapada su istog časa u tadašnjem Društvu naroda, proglasivši So-vjetski Savez za agresora, tražile da se donese rezolucija o isključe-nju Sovjetskog Saveza iz njihove glasačke mašine – Društva naroda. Ali, ne samo to: Engleska i Francuska poslale su u toku tog četvo-romjesečnog rata Finskoj ozbiljne količine naoružanja: Engleska je, po izjavi predsjednika vlade Čemberlena u Donjem domu, poslala: 101 avion, preko 200 topova, nekoliko stotina hiljada topovskih


granata, avionskih bombi i protivtenkovskih mina, a Francuska, po izjavi Daladjea u parlamentu, poslala je: 175 aviona, oko 500 topova, više od 5 hiljada mitraljeza, milion granata i ručnih bombi i mnoštvo drugog oružja. Osim toga Engleska je planirala da pošalje i 100 hiljada vojnika, a Francuska, kao prvu pomoć, korpus od 50 hiljada boraca. U svojoj knjizi De Gol – diktator, Anri de Kerelis, zapisao je kako je оvај general, kasniji predsjednik Francuske, kovao planove da bi jednim motorizovanim ekspedicionim korpusom brzo razbio neorganizovane ruske horde i krenuo na Lenjingrad On je očigledno sebe zamišljao kao Napoleona, a Crvenu armiju, tu slovensku vojsku, kao neorganizovanu hordu. Maštao je sa svojim prijateljima oficiri-ma i o osvajanju Kavkaza i bombardovanju Bakua i Batuma. Oči-gledno je da se u engleskim i francuskim štabovima odavno planirao jedan mučki udar na Sovjetski Savez umjesto na nacističku Nje-mačku, ili, ne daj bože, fašističku Italiju i Frankovu Španiju. Ali, Staljin je kriv što su propali svi ti planovi, što se nije ostvarila Hi-tlerova zamisao da će Sovjetski Savez biti za Njemačku ono što je Indija za Britaniju, koju je saopštio na skupu najviših svojih generala uoči napada na SSSR dok je očekivao tajni povratak iz Londona okorje-log naciste i svoga zamjenika Rudolfa Hesa, kojega je poslao da s engleskim lordovima sklopi primirje i uskladi planove kako zajed-nički da unište državu istočnih varvara, Skita, Slovena, Rusa i Bje-lorusa, na čemu je insistirala i podla engleska pronacistička kraljev-ska porodica Vindzor. Staljin je do neba kriv što je slomio kičmu tom monstruma, što je Crvena armija za manje od četiri ratne godine, sama, sručila u prah i pepeo suludo Hitlerovo proročanstvo o hilja-dugodišnjem Rajhu. Najkrivlji je, i to mu Zapad ni do danas ne oprašta, što je u Staljingradu, kod Kurska i u Bjelorusiji sahranio najbolje nacističke borbene formacije, u kojima su se borili pripad-nici svih evropskih naroda osim Crnogoraca, Srba, Bugara i Grka – u staljingradskoj operaciji pješadijske i artiljerijske, u kurskoj oklopne i vazduhoplovne armije. Staljinov udarac zadat nacistima u Staljingradu bio je udarac u glavu kobre, koja je nastavila još neko vrijeme da sikće i pokušava da ujede polupolomljenim šupljim zubima iz kojih je curio sve tanji mlaz otrova. Hitler, koji je vodio rat ili da pobijedi ili da uništi čitav svijet, poslije staljingradske bitke, kao olinjali prerijski kojot savija rep, a poslije kurske bitke tetura se repa duboko gurnutog među mršave germanske noge rahitičnih


kostiju i poluraspadnutih papaka. Zapadne političke, masonske i medijske strukture, koje su se dokopale moćne mašinerije, deceni-jama ga prozivaju i ruže što je njegova armija jednu tako moćnu, disciplinovanu, superiornu armiju, naravno nacističku, prevarila i uvukla, baš u njegovom gradu, gradu njegovog imena, u varvarski, skitski način ratovanja, što su se vojnici Crvene armije borili s ne-čuvenom upornošću oružjem, koje je devedeset devet posto, kaže Henri Šapiro, dopisnik Junajted Presa, koji je posjetio staljingradski front samo nekoliko dana pošto je obruč zatvoren, bilo proizvedeno u novim sovjetskim fabrikama na Uralu i u Sibiru, što su sovjetski vojnici tako žestoko branili svoju otadžbinu i svoj narod od onih koji su htjeli da ih, kao podvrstu, pretvore u robove, pribjegavajući pri tom, vidi čuda! varvarski, skitski način ratovanja, a to nipošto nije ono što su Njemci radili, a oni su samo, ti disciplinovani ratnici, te civilizovane vojničine, ti poštovaoci ratničkih kodeksa i drugih normi, prvoga dana u avgustu 1942., na Staljingrad poslali šest stotina bombardera, koji su u jednom danu lišili života četrdeset hiljada civila, djece, žena, staraca, ali, ovi nadljudi, uradili su to ratnički čisto, disciplinovano, viteški. Voljeli su da ubijaju sa distan-ce – iz aviona, dalekometnih topova, haubica i tenkova, prezirali su borbu prsa u prsa, nož na nož, njih je, gle čuda neviđenog!, zapre-pastio varvarski sovjetski otpor, borba za svaku zgradu, ruševinu, nekadašnju ulicu, po kojoj se, nažalost, njihovi tenkovi nijesu mogli kretati nesmetano i bez opasnosti, naprotiv, svuda su ih čekali i uništavali sovjetski borci iza zidova, sa spratova, iza gomila šuta i onesposobljenih tenkova, protivtenkovskim puškama, teškim mi-traljezima, bombama, pa čak i minobacačima. Rusi su doveli i svoje lovce na samure i oni su postali neprikosnoveni, strašni snajperisti, koji su, kao Vasilij Zajcev, sibirski lovac, s posebnim zadovoljstvom, odstreljivali, kao nove, do tada nepoznate zvijeri,, hitlerovske oficire i vojnike, koji su pokušavali da ih neutrališu ručnim bacačima plamena. Umjesto da Paulusu preda grad, Čujkov ga je smišljeno uvlačio dublje među ruševine dok je Staljin pripremao nove fron-tove snadbjevene najboljim oruđima i oružjem, prevashodno legen-darnim kaćušama s jasnim ciljem da se nacistička zvijer opkoli i uništi. Na Zapadu se ne zgražavaju činjenicom da je upravo u to vrijeme, u avgustu, mjesecu kada nacisti nijesu mogli ni da sanjaju da će im u Staljingradu, ubrzo, pući grob, Hitler stvarao tzv. Novu


Germaniju. U tom cilju poslao je 322-gi, u činjenju zvjerstava nad Slovenima, prokušani SS bataljon, u Bjelovešku šumu da popali sva sela i naselja i likvidira poljsko i bjelorusko stanovništvo, koje je u toj prastaroj šumi živjelo vjekovima. Bjeloveška šuma i znatna pro-stranstva Bjelorusije, Poljske i Rusije oko te šume kao centra, nacisti su planirali da pretvore u nekakve mitske germanske prašume iz doba jure u kojima će ovi mitski nadljudi, okupljeni oko Geringa, loviti mitske životinje na čijem stvaranju su radili najbolji nacistič-ki zoolozi, biolozi, genetičari, hirurzi. Posebnu pažnju će pokloniti uzgoju tura, nekadašnjeg moćnog goveda, najmoćnijeg, svojevre-meno, u svojoj vrsti. Znali su da je tur živio u ovom šumskom miljeu prije više hiljada godina, uostalom njihovi kosturi bili su sačuvani u njemačkim muzejima. Sada ga je trebalo oživjeti, kao i neke druge mitske životinje, uz bizone, kojih je još uvijek, istina u malom broju, bilo u ovim šumama. SS btaljon je očistio Bjelovešku šumu i počinio pri tom nebrojene zločine nemilosrdno u selima pobivši hiljade slo-venskih ljudi, žena i djece. Ipak, zahvaljujući partizanima, koji su ulazili u šumu, nijesu uspjeli da u potpunosti zatru život ovdašnjih stanovnika. Na Zapadu se ne zgražavaju ni činjenicom da su evrop-ske okupirane države i druge, kao Španija, Portugalija, Švedska, tokom čitavog rata snadbijevale nacističku njemačku armiju ogrom-nim količinama svih mogućih ratnih i drugih potrepština i što je Petenova Francuska učestvovala sa 42 posto u tim spoljnim dava-njima, ali se zgražavaju što se iz ruskog zarobljeništva vratio ne-znatan broj nacista zaustavljenih i zarobljenih u operacijama za Staljingrad, Kursk, Kavkaz, Orel i Bjelgorod, Krim i Bjelorusiju, Ukrajinu i Poljsku. Ne vidjesmo do dana današnjega da su napra-vili, ti izvoznici bofl robe – demokratije, ljudskih prava, robovske slobode, izmišljenog humanitarnog prava i sankcija – bar jednu dosljednu, pravičnu TV seriju o sistematskom, i do neslućenih raz-mjera nečovječnom, uništavanju s mržnjom, sadističkom, stotina hiljada ruskih zarobljenika izgladnjavanjem, smrzavanjem, iznuri-vanjem, batinanjem, na sve moguće načine, pa čak su najvitalnije tjerali da pješače dnevno i po 48 kilometara u cipelama ili čizmama 3 ili 4 broja manjim kako bi, za račun obućarske industrije, ispro-bali svoje proizvode. Samo na jugu Poljske, u podzemnim hangari-ma, gdje su pokušavali da dizajniraju nova oružja i avione, više od 40 hiljada. Pomenimo i zapadnjačke serijale o kulturnom blagu. U


njima se, što je vrhunac cinizma i civilizacijskog podlaštva, kaže, na primjer, da su Nijemci odnosili ruska umjetnička djela, ali za Ruse se kaže da su, nastupajući kroz Njemačku, krali njemačka umjetnička djela! Oni su na obali Finskog zaliva opljačkali i deva-stirali i jedno od najveličanstvenijih svjetskih zdanja, remek-djelo graditeljstva – Zimski dvorac, operušali su ga do temelja, oskrnavi-li, odnijeli jedinstvenu u svijetu Ćilibarsku sobu, djelo sovjetskih i njemačkih umjetnika i stvaralaca, koje je Hitler naredio da se vrati u otadžbinu, ali traže da Rusi vrate tzv. pogrešno nazvano po legen-darnom kralju Prijamu (XIII – XII v. prije nove ere) – Prijamovo blago, koje je 1880-ih godina iskopao njemački arheolog amater Šliman u Troji na brdu Hisarlik, imenu toliko sličnom nazivu da-našnjeg Balkana – Ilirik. Blago, koje je Šliman našao u VI sloju Troje (nastalo oko 2200. godina prije nove ere), – kolekcija zlatnih posuda, zlatnog nakita: prstenje, ogrlice, ukosnice, maske, – istovjetno po načinu izrade, zlatnom, srebrnom i bronzanom kvalitetu, karakte-ristično po zastupljenosti sa predmetima koje su izrađivali Tračani i Dačani od kojih su Heleni preuzimali način izrade predmeta, imena bogova i božanstava kao i razne kultove poput kulta Sunca, Konja-nika, Dionisa i slično, – odneseno je u Njemačku. Kosmička i božija pravda je što je to blago poslije Drugog svjetskog rata dospjelo u Moskvu, u današnji Puškinov muzej, jer je to blago Starih Slovena, čija je postojbina u tom vremenu bila Mala Azija. Ja lično se ponovo ubjeđujem da postoji kosmička pravda, beskrajni djelatni Um, koji sve stavlja na svoje mjesto kad-tad. Nas niko više ne smije, jer to ne dozvoljavamo, smatrati istorijskim izopštenicima, nama niko više ne može podmetati svoja kvaziistorijska tumaranja kao istorijske tragove i istine, dio vode, koju su prisvojili, mora da teče i na našu veliku protoistorijsku i istorijsku vodenicu... Ovo ti govorim s brda-s dola, onoliko koliko sam prethodnih godina razmišljao o tome. A što se tiče Zapada i Rusije, zanimljivo je da njihova propagandna mašinerija koja se poslije Drugog svjetskog rata ne razlikuje od gebelsovske propagandne mašinerije, koja se nadahnjuje hitlerov-skom iluzijom da će ovladati svijetom uz pomoć stotina dokumen-tarnih filmova o silini i probojnosti američkog oružja, o njenim vanzemaljskim karakteristikama o herojstvu pripadnika njenih oružanih snaga za koje su i pregnuća Homerovih mitskih junaka mačji kašalj; zanimljivo je, kažem, da ta propagandna filmska ska-


lamerija gotovo na isti način kao Staljina tretira i Ivana IV Vasilje-viča, prvog krunisanog ruskog cara, tvorca ruske države i državno-sti, beskompromisnog borca protiv samovolje boljara (u današnjem vremenu to bi značilo, prevashodno na ovim našim prostorima, lihvara, gulikoža svake vrste, lidera), osnivača prve ruske štamparije 1553. g., utemeljivača jedinstvenog ruskog pravoslavlja na osnova-ma manihejske Istočne crkve, ktitora jedne od najljepših i najveli-čanstvenijih crkava savršenog staroslovenskog i ruskog stila u centru Moskve, graditelja Arhangelska, ratnika koji je uspješno suzbio navale Tatara, koji je Rusiji pripojio Sibir kao neotuđivi dio velike ruske države itd. E, baš o njemu zapadnjaci vole da snimaju TV serije i trabunjaju nazivajući ga apsolutistom, samodršcem, jezivim čudovištem, ubicom miliona. Staljin se ugledao na njega. Između njih je razlika samo u tome što je Staljin religiju nastojao da vrati njenoj duhovnoj religijskoj paradigmi, da je odvoji od države i smanji njen smutan uticaj na mase, a Ivan Grozni je zabranjivao vjernici-ma ruske pravoslavne crkve da se krste sa tri prsta, insistirao je da to rade sa dva. To je bilo u duhu starog slovenskog hrišćanskog opredjeljenja – manihejstva, koje nije pristajalo da se odrekne svih svojih ranijih dogmi i vjerovanja, koje je priznavalo Mesiji dvije prirode: čovječansku i božju, ne samo božju..

6.

– Da nazdravimo, – kaže Advan tek što ustadoše i sjedoše za sto da se odmore od snova.

– Može, – kaže Vasilije.– Za koga?– Za Staljina i Tita, naravno, – kaže Vasilije – To su u novijim

istorijskim vremenima, Staljin poslije Petra Velikog i Aleksandra I, Tito poslije Miloša Obrenovića i crnogorskog kralja Nikole I Pe-trovića, dva najznačajnija državotvorna vladara. Pa, čovječe, Tito je pošao u rat i stvorio prve partizanske odrede bukvalno bez ičega, bez ikakve ratne opreme, oružja, oficirskog i drugog iskusnog ko-mandnog kadra, s nešto malo običnih pušaka, petometki i neko-liko polovnih, izraubovanih puškomitraljeza. Protiv njega nijesu bili samo moćni okupatori (neuporedivo više nacističkih i fašistič-


kih italijanskih divizija nego što ih je bilo u Africi pod komandom nabijeđenog genija ratovanja, počasno promovisanog u pustinjsku lisicu – feldmaršala Paulusa i bulumente Musolinijevih maršala i generala!), nego i brojne formacije domaćih izroda: ustaše, balisti, četnici, domobrani, ljotićevci, nedićevci, muslimanske divizije i mi-licije i druga čuda. Ima li to još negdje u svijetu? Čak je i bjeloru-skim i čehoslovačkim partizanima bilo lakše – osjećali su blizinu, do njih je neprestano dopirao dah njihove Crvene armije, mogli su da čuju riječi Staljina, iako su nacisti spaljivali bjeloruske šume da bi ih uništili. A Staljin? On nije pobjegao! Uzaludno su ga satima ubjeđivali da i on s ministrima i diplomatama pođe u Kujbišev. On je ostao u Moskvi kad se činilo da izlaza nema, da će Moskva pasti. Odista ga Lenjin nije bez razloga nazvao – Čelični. Njegov čelični karakter spasio je odlukom da ne ide iz Moskve sve! Tada je počeo preokret u ratu. Polako, grčevito, mučno, uz povlačenje i ogromne gubitke, ali – počela je tada da se stvara najmoćnija armija na svijetu, armija koju je nemoguće pobijediti. Ja sam o Staljinu napisao i jednu pjesmu, možda i prvu kod nas od Informbiroa, koja je protest protiv sveopšteg, našeg, slovenskog, besmislenog, i od onih koji bi trebalo da nešto znaju, a još više od onih koji ne znaju ništa, a predstavljaju se da znaju, trabunjanja o Staljinu. Pjesmu je objavio moj komšija iz zavičaja koju godinu pred ovaj rat i nasilničko, zversko i osvetničko rasturanje naše države, Radojica Bošković u poznatom, u to vrijeme još titogradskom, uistinu jugoslovenskom, časopisu Ovdje čiji je on, više godina, bio glavni i odgovorni urednik. Ako imaš volje da je čuješ, da ti je kažem ...

– Imam, – kaže Advan.– Pjesma se zove prosto Staljin, zatim slijede stihovi:

Staljin je jeo malu decu,noću, naročito pred zoru,tada je bivao gladan kaodinosaurus, u desnojruci držao je lulu,levom je jeoslatku, malu sovjetskudečicu.


Staljin je uništiosve šume u mome zavičaju,isekao ih je motornim testerama,i ručno, stablo po stablo,do poslednjeg korena.Po tom papiru mi smo pisalio golgoti staljinizma,o gulazima, o nesrećnim pesnicima,ali Staljin je kriv,on je isekao našedrveće.

Staljin je obezglavio Crvenuarmiju, otvorio zatvore, pozatvaraonajbolje Sovjete, prepravioTihi Don, Šolohovaprognao u Vešensku,loše je vodio Drugi svetski rat,a kriv je i što su Rusiušli u Berlin, što su poobaraliameričke avione van koridora,što Nemcima i Englezimanije dao kaćušu,što je Ilja Erenburgpisao najbolje ratne reportaže,što je proradio Dnjeprostroj,što je Kurčatov, tajno, u Sibiru,stvarao atomsku bombu.

Da nije umro martahiljadu devet stotina pedeset i treće,Staljin bi završio na vešalima,bačen bi bio u kanal moskovski,prljav, proteran bi biou najzabitiji pravoslavnimanastir u Gruziji,jer ko zna šta bi još njemu palo na pamet,da Rusi lete na Mars,


da grade novu Transsibirsku prugu,da uvode ratarsku mehanizaciju,da u akceleratorurazbijaju atome, kvarke,da proizvode supersonične avione,da ne pristaju na podvale Zapada,da se sunčajuna Krimu.

– Sjajno, realistički cinizam, ako tako nešto postoji, – kaže Advan.

– Blizu si, – kaže Vasilije...– Znaš šta, – kaže Advan, – pomenuo si prije neki dan Gorba-

čova i Jeljcina, ali meni uopšte nije jasno šta su htjeli?– Da pravo kažem nije ni meni, – kaže Vasilije. – To ne znaju

ni Rusi. Kao da je neka velika repata zvijezda, kometa, pala na veliku Rusiju i sve poremetila. Neshvatljivo je kako su se ta dva beznačaj-na čovjeka našla na najvišim položajima u državi s toliko moći i odgovornosti. Prvo Gorbačov, narcisoidni populista opsjednut nekim svojim neostvarljivim, utopističkim vizijama budućnosti bez odnosa prema prošlosti, koji nikoga nije slušao, ni članove Politbiroa, ni KGB, ni Honekera, koji je htio da tim svojim vizijama zadivi zapadne političke kreature ne pitajući se ko su ti ljudi, šta je njihov cilj, kakvi su njihovi planovi, do čega im je stalo, šta su njihovi nacionalni interesi, a i posljednja ruska babuška je znala da je najpreči zadatak zapadnih sila da rade, i na sve, poznate i nepoznate, vidljive i nevi-dljive načine, na rasturanju Sovjetskog Saveza, raspuštanju Varšav-skog ugovora, raspadu već polutrule sovjetske ideologije socijalizma kao svjetskog procesa. Gorbačov naprosto nije imao državničke umnosti, nije shvatao istorijski kontinuitet, istorijsku prošlost kroz koju je rusko društvo prolazilo, prošlost zasićenu permanentnom mržnjom prema Rusima i slovenstvu u cjelini. A onda je došao Jeljcin, koji je živio u sauni alkoholnih isparenja iz koje nije ni mogao vidjeti kako mu država posrće i pada, nezaustavivo, u ralje imperi-jalističkih vukodlaka. Njih dvojica, uz pomoć pljačkaške i ideološke pete kolone, na očigled zaprepaštenog svijeta, srušiše najpravični-ji sistem koji je svijet vidio – socijalizam. To Rusiju skupo košta, a koštaće je mnogo više. Zapad im se hinjski, u nos, smije. Ruga. Trlja


ruke. Uživa dok nuklearni reaktori u podmornicama i drugim bro-dovima u ratnim lukama ostaju bez struje. Dok borbeni avioni rđaju na aerodromima, Dok naučna elita bježi na sve strane. Duh Hitlera trijumfuje. Ono što nije mogao Hitler, ni Napoleon sa armadom od gotovo 700 hiljada vojnika (ruske snage su tada imale oko 220 hiljada!), ni tevtonski vitezovi sa Šveđanima, Litvancima i Poljacima, ni Tatari, ni Aleksandar Makedonski, ni Darije, ni Trocki, Lenjinov narodni komesar odbrane u Oktobarskoj revoluciji, uradiše, za pregršt novca, papirnatog, bez pokrića, opljačkanog od drugih, i njih samih, masonskog, lako, takoreći bez po muke, Jeljcin i Gor-bačov. Socijalistički Sovjetski Savez okupio je oko sebe sve sloven-ske zemlje i sva slovenska plemena, a Gorbačov i Jeljcin, ne samo što rasturiše Sovjetski Savez i Varšavski ugovor, oni i Rusiju dove-doše na sami prag propasti. Kolosalne su razmjere pljačke koju su oni dopustili. Velika Rusija je takoreći preko noći pala, kao smrtno ranjeni medvjed. Svi su čekali da ispruži papke i da ga raskomada-ju i razvuku na sve četiri strane svijeta! Takvo nešto Tito nikada ne bi dopustio. Ovi današnji naši liderčići se i ne broje. Oni će uraditi sve što Tito ni u snu ne bi uradio. Oni od Tita nijesu baš ništa naučili. Ja jesam. Ti ćeš, možda, reći: pa kad si naučio, otkud ovdje? Zašto nosiš tu uniformu? I u pravu si što to pitaš, bar u sebi. Međutim, moralo je ovako. Zamalo me u Sarajevu još na početku, u aprilu, ne ubiše. Dva puta su me gađali iz pištolja dok sam pokušavao da vidim ima li ičega u bivšim prehrambenim prodavnicama na uglu ulice u kojoj sam stanovao. Desetog maja sam morao ići, pa makar poginuo. Srećom, neko je naredio da me puste da odem. Ko je taj neko bio, ne znam. Ali znam da je taj neko bio Musliman. I otišao sam. Moja lada je bila jedino vozilo koje nije bilo uništeno minobacačkim gra-natama, koje su intenzivno padale po zgradi u kojoj sam stanovao, i to u potkrovlju, po okolnim zgradama, po ulici i travnjacima između i oko zgrada, koje su ispaljivane sa srpskih položaja na brdima. Nekoliko Muslimana iz moje zgrade me ispratilo do ulaza dok se iz Nedžarića pucalo po čitavom ovom prostoru. Mogli smo da izgine-mo, posebno ja, koji sam morao da na goloj ledini petljam oko auta, da ga pripremim, jer mjesecima motor nije bio u pogonu, a i aku-mulator je bio isključen. Na Palama sam stao uvjeren da će se sve brzo završiti i da ću se uskoro vratiti u svoj stan. Ali, bi drugačije. S druge strane, neki đavo me kopkao da ostanem i vidim kako se


vodi rat, i kako sve to, u vezi s ratom i ratovanjem, ide. Da doživim. Zgadili su mi se neki na Palama, posebno sam bio razočaran kada sam jednoga dana vidio kako u kamione utovaraju muslimansko stanovništva sa Pala i okolnih mjesta, a, čim je taj posao obavljen, počela je svađa i otimačina oko njihovih stanova, vikendica, radnji i ostalog. Neki su bili zaposjeli i po nekoliko muslimanskih stanova i kuća, čak su i meni nudili neku vikendicu na kraju grada, u jednom živopisnom predjelu, s mnogo voća i drveća, ali sam kategorički odbio rekavši da to nije moje i da, pošto tako mislim, to ne može ni biti, na ovakav način, moje. Tim sam izazvao kod prisutnih podo-zrive poglede. Nešto kasnije sam se obreo u Pijesku. Ostalo znaš – sad sam ovdje. Kao što si vidio, imam status ratnog vojnog novinara. Imam uniformu i automatsku pušku kalašnjikov, pet okvira u koje staje 160 metaka 7,62 mm. Ali ja nosim samo jedan okvir. Tekstovi, koje objavljujem u listovima koji su mi dostupni i koji su me anga-žovali da za njih pišem (Javnost, čiji je osnivač Skupština Republi-ke Srpske, list vojske Savezne Republike Jugoslavije Vojska, banja-lučki Glas Srpski, Srpska Vojska, list Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, u čijem sam pokretanju imao značajnu, možda i presudnu, ulogu, i još nekim), ti, dakle, moji tekstovi ne raspalju-ju mržnju, i ne promovišu neprijateljstvo između Srba, Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Glavni cilj mojih tekstova je da ukazuju na opasnosti koje svim Slovenima, iz dana u dan sve otvo-renije, prijete sa Zapada, u prvom redu slovenskim plemenima Rusima, Srbima, Bosancima, Bjelorusima, Crnogorcima. Na djelu je opsada ovih plemena i pokušaj izolacije. Na sve, javne i prikrive-ne načine, uz upotrebu svih raspoloživih sredstava, obavještajnih službi, tajnih agenata, domaćih doušnika, Zapad nastoji da države ovih plemena destabilizuje, uvuče u još dublje i nove ratne sukobe, da ih opkoli, ekonomski satre, što žešće zavadi vjerski, osiromaši, devastira njihove ekonomije, da ih etnički uruši, dotuče svojim moćnim oruđima u koje spadaju: demokratija, besmisao strančarenja, ljudska prava, slobode, kapitalizam, rasprodaja društvenog i državnog vlasništva, razoružanje i td. Nastojim takođe da ukažem na istorijske zablude s kojima mnogi pripadnici, pa i čitava plemena, slovenskog naroda vjekovima žive, čak ih i sami izmišljaju protiv sebe, da skrenem pažnju na falsifikatore naše slovenske istorijske prošlosti, koje i naši slovenski istoričari umnožavaju, kojima ne pada na pamet


da te falsifikate pobijaju istorijskim činjenicama, istorijskim istina-ma za kojima treba tragati po arhivama u kojima ima veliki broj dokumenata i građe generacija hroničara iz najstarijih vremena, u kojima se mnoga slovenska plemena pominju pod različitim imenima, namjerno i nenamjerno, što jeste dugotrajan proces, ali s tim treba početi odmah, bez odlaganja. Mi Sloveni moramo pro-mijeniti naša dosadašnja shvatanja istorijskih stvarnosti, koje nam vjekovima nameću zapadnoevropski istoričari, koji nikada nijesu bili moćan i brojan narod kakav su oduvijek bili Sloveni. Mi moramo popuniti praznine u našim istorijskim čitankama i istoriografiji uopšte i reći ono o čemu se uopšte ne govori – da su Sloveni drevni narod, kojih se, u izvornom smislu, malo do danas očuvalo, čija plemena i sada, a to nije ni slučajno ni beznačajno, naprotiv, žive jedna pored drugih, na jednoj kompaktnoj teritoriji, i da tu cjelovi-tost i okupljenost, moraju braniti, svi skupa, ne kao do sada osla-njajući se samo na Ruse, često se boreći i protiv Rusa, prelazeći na stranu ruskih neprijatelja. Odbrana će, neminovno, biti nužna u nekom bližem ili daljem vremenskom roku, i misao o nužnosti odbrane ima veze s uništavanjem Planete, iscrpljivanjem prirodnih resursa, klimatskim promjenama, porastom broja stanovnika na Zemlji, smanjivanjem plodnih površina za obradu, tamanjenjem životinjskog svijeta i na kopnu i u vodi, zagađivanjem riječnih tokova, jezera, pa i ogromnih okeanskih površina, a sve je to evi-dentno, i sve su češće izjave nekih moćnih krugova na Zapadu da Sibir nije samo ruski prirodni resurs, već svih nas, to znači – i njihov. To nije ništa novo, jer je Zapad odavno pokušavao da raskomada carsku Rusiju, potom Sovjetski Savez, a sada ponovo kidiše na Rusiju. Njima ne pada na pamet da naša predačka praslovenska i slovenska plemena žive, na primjer, na Uralu i na ogromnim pro-stranstvima i istočno i zapadno od Urala, a na padinama i ravnica-ma južnog Urala sagradili su prije četiri hiljade godina Arijevci, potomci Praslovena, mnoštvo gradskih naselja („zemlju gradova“) oko gradine Sintašta, koja se danas zove Arkaim. Oni, na vješt način, svakodnevno, u svojim televizijskim storijama ponovo oživljavaju Hitlera i njegove ideje: borbene lovce na reaktivni pogon, dirigova-ne projektile, neosvojive bunkere, tvrđave i tunele, topove na šinama koji ispaljuju iz stometarskih cijevi granate teške preko sedam tona. brze, gotovo vanzemaljske, pruge do Lenjingrada i Moskve, na jugu


do Carigrada i Bagdada, vozove na dva sprata, koji mogu da idu brzinom preko 250 kilometara i prevoze nadljude u kompozicijama u kojima će biti mjesta za više od četiri hiljade novih robovlasnika itd. Dok, dakle, gromopucateljno pišu o velikim Hitlerovim projek-tima, Novoj Germaniji, o novom prestonom gradu Nove Germanije, koji će se zvati Germanija, ne Berlin, jer Hitler je mrzio tu riječ, znao je da je to slovenska riječ, da se tako zvalo, prije jednog milenijuma, i više, slovensko naselje sagrađeno na tom mjestu, dok, dakle, za-padnjački TV novinari i drugi istražitelji nacističkog nasljeđa, pišu o kolosalnim radovima na podizanju megastrukturnih objekata – građevina, bedema, tunela, mreže željezničkih pruga i autoputeva, poligona za isprobavanje tajnih oružja i sl., ni u jednoj od tih storija se ne naglašava da je sve to građeno i izgrađeno prisilnim radom, radom pod najnečovječnijim radnim uslovima u istoriji čovječanstva, radom desetina miliona ljudi dotjeranih iz svih okupiranih zemalja i ratnih zarobljenika, koji su na tim gradilištima umirali svakod-nevno i zatrpavani u mulj i šut bez znaka i pomena. Niko ne zna koliko je onih koji su skončali na tim gradilištima, koja danas Zapad prikazuje kao čuda, vanzemaljska, dostojna nacističke nadljudske, i lično Hitlerove, stvaralačke genijalnosti. Hitler nije želio da uništi Evropu, već da je ujedini u okviru Trećeg Rajha, svi Evropljani bi bili svi nacisti i robovlasnici, srećni i zadovoljni u Velikoj Germani-ji od Belfasta do Urala, možda i dalje, samo bi Jevreji, Romi i Sloveni, i još neke niže rase, bili ili fizički uništeni ili vraćeni na onaj nivo kada su, kao i čitavo tadašnje čovječanstvo, živjeli na drveću i u pećinama. Obmanu Zapada da je Hitler bio protiv Zapada, Zapad koristi i danas, o tome se kod nas nikada nije pisalo, a kao dan je sve jasno: samo je na istok Hitler slao trupe unaprijed oslobođene svake krivice i odgovornosti ma šta činili! Sloveni su, očigledno, odmah poslije rata to zaboravili, i opet su doveli Zapad na slovenske granice, dopustili im da se miješaju u njihov život i opstanak. Čak se i nekada moćna Rusija, Staljinova, danas u velikim količinama snabdjela američkim i drugim savjetnicima sa Zapada, koji imaju u Rusiji, sada i danas, istu ulogu koju su imali savjetnici Mletačke Republike, država Đenove i Pize i brojnih drugih tadašnjih državi-ca s Apeninskog poluostrva, u ekonomski posrnulom Romejskom carstvu – da ga opljačkaju, ekonomski unište i, praktično, učine uskoro lakim plijenom Orhanovih potomaka. Savjetnici sa Zapada


gotovo da su zaposjeli sve pozicije u Jeljcinovom okruženju, oni otvoreno rovare protiv Rusije, rasturaju, ne samo njenu politič-ko-društvenu supstancu, nego i vojsku, nuklearne snage, postavlja-ju svoje ljude na ključna mjesta u ministarstvima, gubernijama, a Rusi sve to gledaju i ćute! Nevjerovatno! Kao opčinjeni sibilskim vradžbinama, pristaju na američke demokratske laži bez otpora, bez svijesti šta to, sve skupa, jeste i kud vodi. Zato ja pišem te testove. To su moji protesti iz dubine moga slovenskog bića, koje, ogorče-nije nego ikada, mada suštinski nemoćno, radi na buđenju svijesti naših ljudi do kojih tekstovi koje piše dopru. Moj ideal je, dok tako promišljam, Sokrat, koji je budio duše u ljudima, duše u dubokom snu, u nebudnosti materijalnog, potkupljivog svijeta. Kao što nije, tada, u značajnijoj mjeru uspio Sokrat, neću ni ja, i nikada neće, možda, niko uspjeti, ali treba raditi – ako probudimo bar u nekome svijest da se ovaj rat mora hitno završiti, i to je uspjeh!…

7.

Advan je sjedio za stolom od bukovih poluoblica ispred kuće. Oko njega je blistala svjetlost. To je bila svjetlost velikog, moćnog Sunca. Svjetlost Prirode. Druge svjetlosti nije ni bilo niti je imala otkuda da dođe.

I Vasilije stupi u tu svečanost nebeskog i zemaljskog uma i razuma. Istovremeno se začudi i obradova kad u žbunu nedaleko ugleda vrapce. Nije ih, kaže Advan, bilo ranije. Odnekud su, osjetivši toplinu ljudskog boravišta, doletjeli. Takođe kao zračak Prirode i prirodne svjetlosti.

Dok je posmatrao kako skakuću s grane na granu, s grana u travu, gore i dolje, Vasilije se sjećao djetinjstva. Oko njihove kuće uvijek je bilo puno vrabaca. Skakutali su oko kokošaka i otimali im, drsko, mrvice hljeba i zrnevlje ječma. Slijetali su na ivice korita dok je, rokćući zadovoljno, debela svinja jela svoj obrok, Vrapci joj nijesu smetali. Nije se na njih ljutila što u svojim malim posudicama – klju-novima ptićima svojim u gnijezdima u žbunju naokolo nose mrvice njene hrane. A zimi su kljucali i u stakla prozorska kao gosti koji žele da uđu u sobu. Vasilije je otvarao prozor. Odmah bi prhnuli i odletjeli. Onda se sjetio: po stolu bi izmrvio sredinu hljeba i prozor


ostavljao otvoren. Iz druge sobe, kroz odškrinuta vrata gledao je kako, prvih dana snebljivo, potom sve slobodnije, ulijeću i sa stola kupe mrve. Veće mrve rastresali su kljunovima svojim malenim. Mrvice su letjele svuda po sobi. Vasilije je držao prozor otvoren dok i te mrve pokupe. Radost ga je oblivala kada je vidio da ih je svakoga dana više. U početku je u sobu ulijetalo samo nekoliko najhrabrijih. Kasnije – čitavo malo jato. Skakutali su i po knjigama, kljucali krup-nija slova na naslovnicama knjiga i otvorenim stranicama, zavlačili se ispod stolica, ispod fotelje na kojoj je Vasilije sjedio dok nešto piše ili čita, pretraživali su svaki ugao sobe, slijetali na zavjese i uplašeno odskakali kad bi se zavjesa pomjerila. Kad pada kiša redovno su na prozorskoj daski izvodili ritual čišćenja kljunova rastresanja perja, lupkanja krilima, ritual cvrkutanja, podižući svoje glavice i repiće sinhronizovano gore i dolje, skakućući u mjestu na sve strane, u svim pravcima, ne dopuštajući da ih šta iznenadi, da ih zatekne nespremne na skok i let. Njima je pripadala naša kuća, šupe i kolibe, voćnjak, podine sijena, torine na kojima su svoje obroke mirišljavog planinskog sijena jele ovce i probirljive krave. Njima je pripadalo i naše stajsko đubre, naša česma i sve drugo. Najveću i gotovo jedinu opasnost predstavljao je žuti mačor Mićko, koji je, izazivajući veliko dječakovo nezadovoljstvo i otvorenu srdžbu, uprkos svim njegovim prijetnjama i molbama da ne vreba vrapčiće, uvijek bio spreman na lov, na skok, raširenih šapa i iz debelih rumenih jastučića izvučenih oštrih kandži...

– Hajdemo, – reče Vasilije. – Mogli bismo da prošetamo malo po šumi. Možda vidimo još nešto što nam može pomoći da se bolje osjećamo bar nakratko, makar jedan dan.

U šumi je hučala galaktička tišina. To je veza šume, prirode i kosmosa. I čovjek bi trebalo da je tu negdje, neka karika, ali on tu odavno nije. On je postao gluv za Kosmos. Za Univerzum. Beskraj. Samo mali broj je onih koji gledaju i slušaju zvijezde. Zvjezdana i galaktička jata. Rad koji u šumovima dolazi iz čudesnih porodilišta planeta i zvijezda. Ogromnog Tutalisa, koji nam jednoga dana može prekratiti sve naše i nade i muke.

– Nešto debelo promišljaš, jer si se ućutao i povukao u sebe, i to više nego za svo ovo vrijeme koje si ovdje, – kaže Advan. – Smije li se znati o čemu dumaš? Mogu li pomoći?

– Razmišljam o Staljinu, i još više o Titu. Kada je riječ o Staljinu


mislim da je prerano umro. Umro je baš kada je Sovjetskom Savezu bio najpotrebniji. Da je poživio još samo desetak, na primjer, godina, svijet bi, uvjeren sam, danas drugačije izgledao. Možda ne presudno drugačije, ali – mnogo drugačije, – odgovori Vasilije Advanu.

Vasilije najednom, i za sebe samog neočekivano, skrenu tok svojih misli i bi zadovoljan sobom zbog toga, jer se u doživljaj svega o čemu je ovoga jutra promišljao, uklapao, na, po Vasilijevom mišlje-nju, razumljiv, prirodan način, i nastavak razgovora o Titu. Bilo je u tome dovoljno svjetlosti da se čovjek prene i da se, u šta su vjero-vali Stari Sloveni, pagani, manihejci, duhovno uživi. – Razmišljam, ozareno objavi Vasilije, kako rekoh, prevashodno, ipak, o Titu, o tome realisti, umnom i nepohlepnom vladaru, koga svakodnevno, i u grobu usmrćuju. Njegova mladalačka buntovnost i revolucio-narnost blagosloveno je u toku rata, i prije rata, postala smirena promišljenost vladara. Njegova paradigma. Josip Broz nije srljao ni u ratu, poslije rata još manje. Naprotiv, neprestano je ispoljavao svoju duhovnu nadmoć. Često, ali ne previše, putovao je po državi, držao govore, obraćao se narodu. Kada toga više nije bilo, počeli su da se klimaju, ljuljaju stubovi državne zajednice. Oni koji su to trebali da spriječe, da te stubove utvrđuju, i koji su to mogli, umorili su se i malaksali. Što oni preko dana poprave i obnove, oni drugi, poguravani, hrabreni, potplaćivani sa Zapada, ostrvljeni na sve što je stvoreno, neumni i pohlepni, rasklimavali su i oburvavali preko noći, ko vampiri. Jedna ideologija se raspadala, jedna paradigma, životna i duhovna. I stvaralačka. Njeno osipanje, propadanje, lično sam čak i fizički doživio. Kao da sam najednom ostao bez košulje, ali ne obične košulje od platna, već duhovne košulje, oreola, prve odbrambene zone, koju svi imamo i osjećamo, kao sigurnost, neku vrstu toplog i prisnog oklopa oko sebe.

– Nekoliko puta si pomenuo riječ paradigma, – zastade Advan. – Šta je paradigma? Ne često, ali u nekim televizijskim emisijama o kulturnim događanjima neki učesnici su u svojim izlaganjima pomi-njali tu riječ, međutim iz konteksta teme o kojoj se govorilo nijesam uspijevao da razaberem suštinu te riječi, njen osnovni smisao. U nekoj drugoj emisiji neki drugi sagovornik tu riječ je upotreblja-vao u nekom sasvim drugom kontekstu i tako je meni neprestano izmicala mogućnost da razaberem ono najelementarnije značenje koje ta riječ ima.


– Ne čudi me što nijesi shvatio osnovni smisao te riječi napro-sto zato što ga ne shvataju ni mnogi od onih koji se pojavljuju na televizijskim ekranima i drugim mjestima – u novinama, časopisima i slično. Paradigma je način života. Obrazac postojanja čovječanstva kroz epohe. To je formula koju uspostavljaju i određuju nivoi i pravci kulturnog djelovanja – poezija, književnost, filozofija, arhitektura, slikarstvo, graditeljstvo. Važan je i politički i ekonomski uticaj, ali ovo su temeljni nosači svih dosadašnjih paradigmi. Svaki narod mora stvoriti svoju paradigmu, koja će obilježiti jednu epohu u životu i djelovanju toga naroda. To ne mogu narodi koji ne čuju riječi svojih predaka, koje dopiru iz dubina istorijske prošlosti, narodi koji ne razumiju govor kostiju pretvorenih u atome zemnog praha, koji u svojoj metafizičkoj duhovnosti ne vide svjetlosti zvijezda koje po-kazuju put uvijek isti i jedan jedini, put koji vodi, posut, obilježen prahom vaseljenskim, od predaka do potomaka, od drevnih izvora postanja do današnjih dana, čiju svjetlost, ponovo, samo u ovom vijeku po peti put, raznose crni vjetrovi noći, smrti i raspadanja. Narod koji nema paradigmu je svjetina, ili, kako Njegoš kaže, “stoka jedna grdna”. Epohe se računaju po paradigmama. Svaka epoha ima svoju paradigmu. Ako nema paradigme nema ni epohe. To je onda prosto jedan vremenski period. Tada znamo da u tom periodu u životu naroda, ili čovječanstva uopšte, nije bilo ničega značajnog, velikog. Nije bilo velikih ljudi, velikih duhovnih pokreta, velikog stvaralaštva. Pogrešno bi bilo reći da se u tim periodima nije stva-ralo, gradilo, filozofiralo, slikalo. Jeste, pisala se poezija, izvodila su se dramska djela, podizane su građevine, filozofiralo se i slikalo, ali na nivou neke prosječnosti, a prosječnost stvaralaštva i pregnuća nije dovoljna da se formulišu pravila paradigme. I najstarije epohe i prvobitna društva imala su svoju paradigmu. Tu paradigmu nalazi-mo nacrtanu na pećinskim zidovima. To su crteži životinja i lovaca, kopalja koja lete prema sapima i leđima jelena i bizona u trku, crteži crnih bivola pogođenih oružjem lovaca, crteži ljudi usredsređenih na to da dođu do lovine, a to znači hrane. Paradigma je u tome da se život održi, da se osigura postojanje vrste. Prva umjetnička djela, slikarska i vajarska, pjesme pored pećinske vatre, pune magijskih naboja i metafizičke duhovnosti, to su kulturni obrasci koji daju pečat najstarijim epohama čovječanstva. Heroizam Homerovih epova sadrži osnovni koncept paradigme antičkog društva, para-


digmu srednjeg vijeka stvorili su arhitektura i religija, slikarska umjetnost velikih majstora formirala je paradigmu renesanse, i tako redom do našeg vremena, do epohe u kojoj su bile dominantne dvije paradigme – paradigma zapadnih društvenih struktura – kapitali-zam i paradigma istočnih naroda i država – socijalizam i nagovještaji komunizma. Postojala je, naravno, i treća paradigma – paradigma nesvrstanog svijeta, koju su formulisali Tito, Nehru i Naser. To je jedna zanimljiva paradigma o kojoj će se tek donositi sudovi. Ali, osim tih velikih paradigmi, postojale su i male paradigme, u suštini velike, ali paradigme malih naroda, bolje reći plemena. Takva je, na primjer, crnogorska paradigma. Od propasti crnogorske države Ivana Crnojevića i njegovog sina Đurđa, do propasti, poslije četiri stotine godina, ponovo uspostavljene crnogorske državnosti, 1918. g., crnogorska paradigma je, u suštini, ona antička paradigma – he-rojski ideal, otpor, sloboda, nezavisnost. Crnogorska paradigma svoj puni izraz našla je u Njegoševom Gorskom vijencu. Mi smo, sada, na putu da izgubimo svoju paradigmu, koju je oličavala ličnost Josipa Broza Tita, na putu smo da se nađemo u vremenu bez paradigme, u vremenu bez pravih i znatnih političkih, kulturnih, obrazovnih, ekonomskih i drugih vrijednosti, a bez njih nema ni paradigme kao obrasca i formule načina života i postojanja...

– Da se vratimo? – gotovo skrušeno zavapi Advan. – Odavno nas čeka naša paradigma – ručak. Ne bi bilo dobro da nam se ohladi paradigma.

– To da se vratimo i nije neka ubjedljiva i obećavajuća fora, ali ručak bogme jeste, – odobri Vasilije, baci dopušenu cigaretu i, ko zna zbog čega, srdito je izgazi, gotovo utrlja u crnu, bogatu životodajnim sjemenima, planinsku zemlju. – Samo da ti kažem, da ne zaboravim, a već sam pozaboravljao mnogo šta, u čemu se ostvarivala Titova paradigma. Prije svega u njegovoj mudrosti, kojom je bio obdaren, u načinu na koji je privukao ljude na ustanak u najgore moguće vrijeme, 1941. godine, zatim u načinu vođenja ratnih operacija protiv moćne sile i domaćih izdajnika, u tome kako je potom vladao, ne upravljao, u sposobnosti da stiče prijatelje, da uspostavlja bliske veze i odnose sa državnicima svijeta, da svoju zemlju dostojno reprezentu-je i kao državnik i kao čovjek, da naše vjekovne netrpeljivosti i mržnje porazi formulom bratstva i jedinstva, da omogući da se, uz svesrdnu pomoć društva i države, razvijaju obrazovanje i sve kulturne forme


– književnost, slikarstvo, filozofija, arhitektura, muzika, film, da ljudi znaju da je on tu i da mu mogu vjerovati. Tito je bio veliki organizator i pregalac. Organizovao je oružani otpor, partizanske jedinice, poslijeratnu socijalističku obnovu i izgradnju, organizovao je vrhunsku diplomatiju, jednu od najboljih u svijetu, njegova uloga organizatora presudna je bila za stvaranje pokreta nesvrstanih. Tito nikada nije obećavao zlatna brda i doline, obraćao se prevashodno radnicima, radničkoj klasi, zanatlijama, seljacima, ali to nije bilo ni nalik populizmu, to su bile riječi vladara koji svoj narod obavještava o stanju društva u konkretnoj stvarnosti, koji ukazuje na propuste, koji trasira put kojim će se ići dalje. Tito je promovisao rad, cijenio kulturna dostignuća, i sam, u slobodnim časovima, umjesto da se izležava, vječito je nešto čitao, pisao, pravio, popravljao, dovodio u red, kalemio – radio. Za vrijeme Josipa Broza nije bilo kulučenja. Rad je donosio korist i pričinjavao zadovoljstvo. Seljak je znao da će svoju žetvu i svoju stoku prodati kad dođe vrijeme, radnik je znao da će prvog primiti platu, profesor i učitelj takođe, pisac da će objaviti knjigu koju je napisao. Svi su bili ono što jesu – metalostrugar je bio metalostrugar, ložač lokomotive – ložač lokomotive, lovočuvar čuvar lovišta, skelar je bio skelar, profesor univerziteta profesor univerzi-teta, oficir starješina u vojsci, milicioner – milicioner. Nedugo poslije njegove smrti sve je počelo da se kvari, prevrće, tumba, zamagljuje. Profesori sa fakulteta udarili su u politiku, u osnivanje partija i stranaka, ljekari da otvaraju svoje ordinacije, inžinjeri – građevinske firme, radnici – svakojake radnje i trgovine, ali niko nije napuštao posao koji je imao, naprotiv – posao im je služio ne samo da primaju od države, nezarađene, plate, nego i da kraduckaju i kradu sve što su mogli dohvatiti – sanitetski materijal, lijekove, skupe aparate, građevinske mašine, beton, prehrambene proizvode, deterdžente, voćne prerađevine, benzin, naftu tekstilne proizvode, elektromate-rijal, alat iz fabrika i sa radilišta, dijelove za električne uređaje itd…

8.

– Bilo je i u Brozovo vrijeme lopova, neradnika, kriminala-ca i ostalih njima podobnih, – reče Advan praveći, poslije ručka, cigarete pomoću mašinice, koju mu je neko poklonio ma ratištu,


koju Vasilije prije nije vidio, nije znao da postoji, a i da je znao to ne bi značilo za njega ništa, jer je, prije rata, fabričkih cigareta po vrlo pristupačnim cijenama bilo u svim kioscima, a uoči rata svih vrsta cigareta i rezanog hercegovačkog duvana, po još povoljnijim cijenama, bila je prepuna velika divlja pijaca u Nedžarićima, koju niko nije kontrolisao.

– Bilo je. Ne kažem da nije. Ali to je bila sića u odnosu na ono što je došlo poslije. Ništa se nije preko noći prelomilo. Agonija je trajala puno desetljeće. Ti sitni lopovi, prevaranti, prekupci i nakupci, krijumčari, leziljebovići, zabušanti – to Tita nije previše tangiralo. Tito je vladao. Nije brinuo o tome šta svaki pojedinac radi. To nije bio njegov posao. On je brinuo o cjelini jugoslovenskog društva i državi. Za Titove vlasti i vladavine mi smo bili ljudi. Slobodni ljudi. Podjednako slobodni i u Šumadiji i u Zagorju, i na Pohorju i na Dur-mitoru, i na Bjelašnici i na Veležu, svuda! S Tirom je nestala i naša socijalistička paradigma. Poslije Tita nas je nemoguće prepoznati u svakom mogućem pogledu. Prosto je nevjerovatno šta se tako brzo dogodilo s elitama bivše SFR Jugoslavije! Ubrzo smo postali niko i ništa. Pred nama se počela formirati crna rupa, prostor bez budućnosti. Preostajala nam je samo prošlost! Pred ovaj rat, sjeti se, koga si od ljudi mogao da sretneš? Ne kažem nikoga, ali malo koga. Umjesto, kao ranije, da se srećemo i družimo, zazirali smo jedan od drugog i gledali da se ne sretamo. Svuda oko nas počeli su da dižu, prvo nevidljive, potom stvarne torove. Ulazili smo u njih kao bravi. I kad su torovi bili fizički nevidljivi, prepoznavali smo ih, kao životinje, po mirisu, bolje reći – vonju. Bio je to onaj poznati naš balkanski vonj, koji su marksisti definisali kao nacionalizam. Nacionalizam je, kao zvijer, predatora, grabljivca, kao jednu alter-naciju sotone, pustila iz svoje boce pariska, kobajagi, revolucija. Kad god sam bio u prilici da čujem nekoga kako uzbuđeno uzvikuje: Ja sam nacionalista, ali ne šovinista, taj je odmah postojao dostojan moga prezira, pogotovu kada mi je postalo savim jasno da je nacionalizam jednako šovinizam. Da je to tako najbolji primjer nam pružaju dru-štvene elite Zapada svojim postupcima prema drugim narodima, narodnosnim skupinama i plemenima. Oni sve nas ostale mrze, jer su, naprosto nacionalisti, to jest šovinisti. Nacišovinisti. Šta su bili Hitler i hitlerizam? Šta je drugo bio kolonijalizam zapadnih zemalja? Ispoljavanje mržnje, ponižavanja, svih modela pljačke,


robovskog rada. Oni svoje surovo varvarstvo, sadržano u njihovom nastanku, u osnovi, nastoje da i od sebe samih ukriju i otklone nazivajući druge varvarima, barbarima, nižom rasom, a Slovene, naročito Ruse – Skitima. To im je neka njera njihovog barbarstva, a od tih Skita, Rusa, naučili su kako se prave i okreću grnčarski točkovi, kako se dobija bronza i topi gvožđe, kako se jašu konji, upotrebljavaju skitska motika i sjekira. Sve ovo važi na isti način kada čujem one koji se hvališu svojim rodoljubljem. Ja, kažu, jesam nacionalista i rodoljub, a to je, naravno, nespojivo jedno s drugim. U osnovi riječi rodoljub je rod, a u osnovi riječi nacionalista neslovenska riječ nacija. Ta riječ nepodnošljivo podsjeća na riječ – nasilje. Riječ nacija za Slovene ne znači ništa. Sloveni nemaju naciju. Sloveni su narod. Slovenski narod je od najstarijih vremena organizovan u rodove i plemena. Države slovenskih plemena imaju imena njihovih plemena: Rusija – Rusa, Bjelorusija – Bijelih Rusa, Ukrajina – onih Rusa koji su živjeli u zapadnim ruskim krajinama, Češka je država Čeha, Slovenija Slovenaca i tako redom... Rodoljubi i nacionalisti naših balkanskih slovenskih plemena i izazvali su ovaj rat…

Dok je Vasilije govorio, posljednji zraci sunca gasili su se u vrhovima drveća na zapadu. Po prozorskim staklima ostajale su pjege dnevne svjetlosti i u njima mala zaboravljena sunca. U drveću oko kuće već se moglo čuti kako jejine i sove provjeravaju svoja krila: rastresanje perja kao razmicanje Vasione. Iz Kumove slame će uskoro, kao pilići, početi da iskaču zvijezde s ostacima pljeve.

– Ako je Tito, – nastavi Vasilije, – bio protiv nečega, ortodoksno, bespogovorno, do kraja svoga predsjednikovanja, to je nesumnjivo bila pariska tzv. revolucija i njen glavni “duhovni” proizvod – nacija i nacionalizam. Onaj primitivni, torovski, blizak rođak šovinizma. Kad bi se negdje pojavio taj duh, Josipa Broza je opominjao da rat još nije okončan, da neprijatelj, spolja i iznutra, diže glavu i rovari. Možda je i sam bio svjestan da će se sve ono što gradi i stvara jednoga dana srušiti poput kule od kartona. Osjećao je miris torova, rasturao ih je, do kraja sedamdesetih godina, nemilosrdno, ali je bilo sve više podmuklih pletača tih torova čiji je vonj bio djelotvorniji od svake ograde od pruća, drveta, cigle i betona. Da bi to shvatio, sjeti se berlinskog zida. Trajao je decenijama, a srušen za jedan dan. Nije srušen što nije bilo sredstava i mogućnosti da se odbrani, već stoga što nije bilo vizije kud to dalje vodi. Takve torove gradimo mi sada.


Ratujemo da omeđimo torove, da se u njih sabijemo i zatvorimo, a onda će doći oni koji će nas, sve skupa, utjerati u svoj, veći i nesno-sniji, tor. Mukaćemo po tim torovima dok ne zaboravimo i gdje smo i šta smo i ko smo bili. Tito je to znao. Zato je pokušavao na svojim putovanjima po svijetu da nas predstavi, prikaže, kao civilizovan, dostojanstven, sposoban, radan, miroljubiv narod, da nam otvori vrata istoka i zapada, sjevera i juga, da nas uspravi i uzdigne iznad svih naših i bjelosvjetskih torova, da nas učini stanovnicima Planete. On je, druže, o tome brinuo. U novim istorijskim stvarnostima malo je koji vladar tako predano radio za svoj narod i svoju državu kao Tito. O ostalom su trebalo da vode računa upravitelji republika i pokrajina, srezova i opština, sela i zaselaka. Nije Tito mogao da po nekoj fabrici lovi neradnike. To su morali da rade radnici. Nije Titov posao bio da hvata lopove. Za to je tu bila milicija. Ali, Tita je malo ko razumijevao. Malo ko je shvatao njegovu viziju naroda, suprotnu viziji svjetine. Ovo što mi danas činimo ne čine narodi, nego gomile puka. Narod su oni koji danas ne čine ništa. Ostalo je svjetina s jakim, nesno-snim vonjom. Možda su samo neki pjesnici shvatili da je Tito čovjek stasao iz dubine vremena da vlada južnoslovenskim plemenima. Ta plemena, međutim, najvećim dijelom, nijesu znala ništa o dubini vremena, nijesu posjedovala predstavu o dubini vremena. Živjela su, uglavnom, na periferiji vremena. Njih nije prožimala ljekovita dubina vremena nego lelujavi zračci nepostojane, varljive svakodnevice. Mi smo jedan povodljiv, površan dio velikog slovenskog naroda. Ništa ne zagrebemo dublje, ne zahvatimo kako valja ako ne računamo na otimačine, lopovluke i, posebno, na naše glavno današnje ratno za-nimanje – pljačku. Počnemo, ponekad, nešto, pa stanemo. Krenemo k nekom cilju, ali brzo zaboravimo kud smo i zbog čega pošli, odu-stanemo i vratimo se. Mi smo ona djeca koju pošalju po vodu, ali oni koji su nas poslali, moraju potom ići i po vodu i po djecu. Mi ne znamo istoriju svoju, samo trabunjamo o prošlosti. Izmišljamo i ono što nikad nije bilo. Niko nas ni u šta ne može ubijediti. Sve znamo, a najnepismeniji smo, danas, narod u Evropi. Poslije ovoga rata bićemo i najnesposobniju i u svakom pogledu. Dolaziće iz bijelog svijeta da nas uče, a to znači utvrđuju u našim torovima, i pljačkaju. Tako je propala i moćna Vizantija. Nijesu nju porazili ni Sloveni ni Persijanci, ni Turci. Došli su joj glave stručnjaci sa Zapada, iz Venecije, Đenove, Pize, Padove, Milana i drugih italijanskih i franačkih gradova. Uvukli


su se, tobož da pomognu u njenom ekonomskom oporavku, Vizan-tiji u trbuh i pojeli joj iznutrice. Vizantiju bez trbuha, s nešto malo topova i lukavstva, poklopili su Otomani, ali, iskreno rečeno, i to je za nju bilo bolje nego da je pala pod šape pružene sa papinskog Zapada, s kojim su, da bi im pomogli protiv Osmanlija, stupili i u crkvenu uniju!. Krstaši su prethodno (na samom početku XIII vijeka) pobili gotovo svo stanovništvo Carigrada. Vizantija se nikada od tog udarca nije oporavila. I kralj Dušan je koristio nemoć Vizantije i osvajao njene teritorije. Umjesto da se stavi na stranu Vizantije, da shvati prijetnju koju predstavljaju turska plemena, koja prodiru sa istoka, on se proglašava za cara, ne samo Srba i Bugara, nego i Grka, promoviše nekakvog svog patrijarha i autokefalnost svoje pravo-slavne crkve, što će sve uskoro propasti i što pokazuje da ni on nije znao ništa o istorijskoj dubini vremena. Upravo kralj i samozvani car Dušan koštao je Srbe viševjekovnog ropstva. Da nije bilo male Crne Gore svi bismo bili Turkuše veće od Turaka. Još ljuće od njih slovenske krvopije. Rezultat tih okolnosti i danas je na djelu, jer, ovo, danas, ovdje, ne ratuju Sloveni i Turci, nego Sloveni i Sloveni. Zapad uživa. Čujem kako po pabovima, ušuškani u slojeve svojih isključivih shvatanja, svoje isključive svijesti, svojih vrijednosti, posmatrajući na TV ekranima užasne slike bezglavih tjelesina, spaljenih, silovanih, bačenih u potočine, zaklanih na kućnom pragu – slike zla koje im revnosno šaljemo, govore: Vidite ove varvare, diluvijalce, drakule šta rade. Čujem ih kako svuda po svijetu lebde, zuje kao muve i govore, ne samo nama koji se bijemo, koji tobože ratujemo, nego i drugima: To ste vi, takvi, niža rasa. Udrite se! Ne žalite! Nije vas sve jedna majka rodila! A, uistinu, jeste, i to je najparadoksalnije – rodila nas je jedna majka – majka svih Slovena, naša Slovenska Majka! Zapad nas i danas, ali i mnoga druga neumna plemena i narode, bodri da se bijemo, sakatimo, tamanimo!...

9.

Odnekud se na prozorskim staklima pojaviše leptirovi. Pepelja-vi, zeleni kao trava, neki poput livadskih cvjetova, nečujni, gotovo nestvarni, pravremeni. Vjerovatno privučeni čkiljavom svjetlošću velike lampe na suprotnom zidu sobe. A možda su naslutili pribli-


žavanje nekog nevremena, kiše i vjetruštine, pa se ponadali da bi ovdje, gdje žive ljudi, mogli naći bezbjednije prenoćište i utočište. Vasilije je dolazio u iskušenje da otškrine prorski kapak, da ih pusti unutra, ali se plašio da će izginuti na vrelom cilindru lampe.

– I Tito je pravio greške, – promuca Advan.– Kao što nema bezgrešnog začeća, nema ni bezgrješnih ljudi,

– kaže Vasilije. – Ne može se tvrditi da nije. Velika njegova greška, doduše iznuđena, koju treba razumijevati u kontekstu zbivanja u konkretnoj političkoj stvarnosti i političkom vremenu, ali, ipak, uvjeren sam, greška, bila je okretanje 1950. godine Zapadu i sklapa-nje vojnog pakta sa Turskom i Grčkom. To je bilo uklanjanje, traže-nje privremenog skloništa, pod mračno krilo Atlantskog pakta. O toj Titovoj grešci mogla bi da se napiše poveća studija. Taj pakt je trebao da nas tobože odbrani i spasi od Sovjetskog Saveza. Mislim da Tito u takvo nešto nije vjerovao. To je bio uslov Zapada da mu da pomoć u novcu i vojnim sredstvima. Tada su se na našim vojnim aerodromima pojavili sejbrovi i tanderbolti, pa i beznadežni ratni trofejni šermani, koji su dobili ime po ubici Indijanaca i bizona – američkom generalu Šermanu. Ali, Tito je, izgleda, morao da pristupi toj zapadnjačkoj izmišljotini: vojnom savezu sa Grčkom i Turskom, uprkos tome što je isto tako dobro znao da ga, da je Staljin htio, ništa na kugli zemaljskoj nije moglo odbraniti. Tito je, sklapajući ovaj pakt, zašao u magle improvizacije. Nije, valjda, gajio, opskurnu, iluziju da će Turska i Grčka, i same prisiljene od svojih zapadnih saveznika da sklope ovaj truli ugovor, ući u rat protiv SSSR-a zbog Jugoslavije, za račun Zapada! Ali, eto, Titu se to dogodilo. Bolje da nije. Onda se, ipak, pokajao i priznao taj svoj politički promašaj, što, po mome mišljenju, jeste pomirenje sa SSSR-om. Rusi su mu oprostili tu političku ošibku, ali i danas pamte. Oni su stare pamtiše. Pamte oni i surove nasrtaje Šveđana i tevtonskih nekakvih vitezo-va, u stvari – pljačkaša i ubica, i poljske zadrte panove, i tatarske i mongolske diluvijalne horde i hanove, i turske sultane, i Nepoleonov samoubilački marš do Moskve, i englesko zauzeće Krima u korist Tatara i njihovih rođaka Turaka, i pokušaje zapadnjaka i Japanaca da prodru i prisvoje Sibir za vrijeme Oktobarske revolucije, i ludaka iz Berlina. Ovih posljednjih godina, nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza i povampirenja nekih zapadnjačkih osvajačkih manija, ali i slugeranjskog izdajništva. slušao sam mnoge


kako, gotovo sa vaseljenskim žalom, trabunjaju kako bi Zapad uzeo Sibir i sve do Urala, da Rusija nema atomsko oružje. A kako bi to Zapad uzeo? Kojim vojnim sredstvima? To se takvi izrodi ljudski ne pitaju. Ti maloumnici nikako da shvate – da Rusija nema atomsko oružje kako bi ga to Zapad imao? Da Rusi nemaju atomsko oružje prosto je besmisleno i pomišljati da bi ga imao Zapad. Zaboravlja-ju, ti duhovni blavori, da je takvo što nemoguće. Raketna tehnika, poslije nekih pokušaja u antičko vrijeme, mutnih i nesigurnih, ne-jasnih i kontraverznih, začeta je u Rusiji, nije na Zapadu. Oni su pokrali rezultate do kojih je došao ruski naučnik Ciolkovski, koji je prvi radio na konstrukciji raketa dvadesetih i tridesetih godina ovog vijeka.. Kaćuša je prvo reaktivno oružje na Planeti, od Mahabhara-te i nekih kineskih pokušaja, ma šta ti pokušaji bili. Od kaćuše do rakete nije dug put. Manevrima teških topova u Sevastopolju 1941. godine, koji su bili u dubokim podzemnim bunkerima, upravljano je pomoću računara koje danas nazivamo kompjuteri...

Advan je zadovoljno mrdao svojim žutim, ražanim brkovima. U njima se, činilo se Vasiliju, zadržalo još kapi sunčeve svjetlosti, koja sada obasjava ostrva u Atlantskom okeanu. To je zanimljivo, pomisli. Možda upravo u brkovima obitava naše ljudsko dostojan-stvo i posljednje kapi životnog svjetla. Kad brkovi klonu i ugase se, gotovo je sa životom, zaključi i odluči da poslije ovoga rata, ma gdje bio, pusti i on brkove, kao puž rogove.

– Tito je napravio još nekoliko znatnih političkih previda, – reče Vasilije. – Odlikovao je Kurta Valdhajma, koji je kod nas učestvovao u zločinu na Kozari, a iz Soluna je u Aušvic deportovao oko 60 hiljada Jevreja, koji su tamo ubrzo podavljeni u gasnim komorama. Ovaj nacista je kasnije bio generalni sekretar Ujedinjeni nacija. Možeš li da pojmiš tu ironiju! Tu pesnicu u nos svima koji su se borili protiv nacizma, osim novim zapadnim nacistima. Titova greška je i prinudna kolektivizacija, donekle po ugledu na sovjetske kolhoze i sovhoze. Takav tip privređivanja kod nas se nije mogao održati, u prvom redu zbog karaktera našeg seljačkog i poljoprivrednog sta-novništva, koje nije moglo da se oslobodi svog vjekovnog, drevnog, načina života i rada. Najvažnija su, međutim, tri događaja iz 1968. godine: Plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održan krajem maja, veliki nemiri studenata Beogradskog univerziteta, po-četkom juna, i intervencija pet članica Varšavskog ugovora (SSSR, DR


Njemačka, Poljska, Mađarska i Bugarska), u drugoj polovini avgusta u Čehoslovačkoj. Ovo su, po svim parametrima, bili, kada je u pitanju naša država, događaji od prvorazrednog značaja. Prvo, Plenum CK SK Srbije. Plenum je počeo raspravom o rezultatima i ostvarenjima političkog rada i djelovanja partijske politike i ideologije na planu nacionalne ravnopravnosti u Republici. Uvriježenim dotadašnjim bespolnim političkim raspravama o ovom pitanju odvažno su se su-protstavili članovi Centralnog komiteta Jovan Marjanović i Dobrica Ćosić. Iz njihovih nadahnutih izlaganja jasno se iskristalio stav da je neophodno prekinuti sa dosadašnjom praksom i sveobuhvatnoj kritici podvrgnuti rad CK Srbije po ovom pitanju. Marjanović je postavio pitanje „koliko su komunisti poslije revolucije kanalisali ra-zvitak nacionalnih odnosa u socijalističkom duhu“, koliki je doprinos toga kanalisanja bio od koristi u smislu „stvarnog razvoja pojedinih naroda i narodnosti“, da se jasno kaže koja to nacija eksploatiše druge nacije, koje su to nacije koje imaju „privilegije“, koliko je CK Srbije „čvrst i jedinstven kao organizacija“ i da li je Savez komunista „jedinstvena organizacija ili savez šest republičkih, pa čak i nacio-nalnih komunističkih saveza“? Marjanović je, prema izvještajima objavljenim u Politici, precizirao da „Ima i znakova da jedinstvo u SKJ slabi“, da republička rukovodstva idu „radi mira u naciji“ na poteze i kompromise „koji začuđuju“,da se Srpska pravoslavna crkva angažuje i predstavlja „kao kičma srpstva“ i navodi primjer prenosa kostiju cara Dušana, ali da sličnim stvarima nijesu „obdareni“ samo Srbi. Posebno je, i sa našeg današnjeg stanovišta, značajan dio njego-vog izlaganja o Albancima. Marjanović je, pored ostalog, rekao: „Naši drugovi Albanci, posle onako žestoke i opravdane osude nacionali-stičkog divljanja (misli na proteste Albanaca prije ovoga Plenuma, pojasnio je Vasilije) na Kosovu i Metohiji od strane ovoga Centralnog komiteta i cele javnosti, sada izgleda da su više zabavljani pravima za autonomnu pokrajinu i nacionalnim amblemima i obeležjima, nego pojavom da se zbog teške nacionalne atmosfere sa Kosova i Metohije povlači deo starosedelačkog srpskog i crnogorskog življa, naročito inteligencije“ i da „sve to pokazuje da u samom SKJ nešto nije u redu sa shvatanjima o pojedinačnim nacionalističkim poja-vama i o jedinstvu jugoslovenskih komunista uopšte“. Marjanović smatra da se jugoslovenstvu i opredjeljenju da se bude Jugosloven u smislu „građanina socijalističke Jugoslavije“ poklanjala neznatna


pažnja, a, istovremeno, se mnogo više pažnje poklanjalo elementima destrukcije,,,elementima razlikovanja i razdvajanja u nacionalnom pogledu“. U tom smislu on sagledava i „besmisleno proglašenje nove, muslimanske nacije“, takve je „prirode i simpozijum o crnogorskoj nacionalnoj kulturi“. Marjanović je dalje govorio, sažeto, precizno, i o degradirajućim pojavama u privredi i robnoj proizvodnji u zemlji, naglašavajući da su to sve pravci i elementi koji imaju reperkusija i na nacionalnom planu i na stvaranje „nacionalnih ekonomija“ i sl.

Jak udar neke noćne ptice u staklo prozora prenu Vasilija, a i Advan ustade. Pođe prema prozoru iza koga su bili mrak, tama, veliko noćno nebo, Kumova slama, bezbrojne pokretne (sateliti, avioni i druga čuda) i nepokretne zvijezde, divlje životinje u slobod-nom prostranstvu šume i planine i noćne ptice, koje, možda, po prvi put u životu. dolutale za plijenom iz dubine šume, vide svjetlost, mada nejaku i čkiljavu u prozorskom staklu, i čude se šta bi to moglo da bude. Međutim, to nije morala biti ptica, rat je, ljudi posvuda tumaraju, kriju se i bježe, neki ne žele da ratuju, drugi bježe iz rata, mogu odnekud nabasati i na ovaj proplanak s kućom u sredini.

– Šta bi ovo? – zapita Vasilije, koji je zurio u mrak bez sjenki.– Ptica, – kaže Advan. – I do sada se događalo.– Kao da nam je sugerisala da je za večeras dosta ovog trabu-

njanja, – zaključi Vasilije. – Da popričamo malo i o drugim stvarima, pa da odspavamo. Samo, da te pitam: šta je najvažnije što si shvatio, ako si pomno slušao, iz ovoga o čemu sam govorio?

– Mislim da je taj Marjanović, govoreći protiv nacionalizma, sam bio nacionalista, – kaže Advan.

Vasilije je znao da će Advanovo reagovanje biti u tom smislu, ali zapita:

– Na osnovu čega to zaključuješ?– Na osnovu onoga o, po njemu besmislenog, proglašenju nove

nacije u Jugoslaviji – muslimanske.– Ja mislim, da je najvažnije da se iz ovog izlaganja jasno shvata

da je proces raspadanja Jugoslavije počeo mnogo ranije prije ovog Plenuma, da su stvari zataškavane, da je Savez komunista Jugoslavije propustio sve šanse da afirmiše, koliko je uopšte bilo moguće, Jugo-slaviju kao državnu zajednicu, da je ideologija Komunističke partije Jugoslavije skrajnuta u prošlost i da je rezultat toga rat koji vodimo...

Advan ništa ne odgovori. Možda je usnuo, pomisli Vasilije.


10.

Dan kao prvi poslije stvaranja svijeta. Kiša, koja je padala tokom noći, oprala je svaki list na granama drveća, Svaku travku na pro-plancima, svako krilo ptice, svaku liticu svaki kamen, po kojima su se, od ranog jutra, sunčali gušteri i zelembaći od kojih Vasilije nije mogao saznati kako preživljavaju u ovim zabitima vječito na nišanu zmija, poskoka u kamenjarima, i velikih šumskih neotrov-nica, proždrljivih smukova, u blizini izvora i slivova potočića, malih šumskih jezera i bara.

Kamenje u blizini izvora Vilinsko vrelo, do koga su se kroz šumu probijali gotovo puna dva sata, obraslo u gustu mahovinu, poput nekog kosmičkog rastinja, ličilo je na ostatke skeleta neke davno izumrle životinje poslije mnogo vjekova izbačene iz zemlje, ovdje prepuštene alavosti vlage i mahovine.

Voda Vilinskog vrela šikljala je iz kamenitog procijepa, koje su debele žile bukava, odmah iznad izvorišta, sprječavale da ne po-klekne, da se ne obruši i zatrpa Vrelo, čija bi voda potom godinama morala, nadirući, da se probija kroz odron ili da traži izlaz na nekom drugom mjestu, možda kilometrima daleko.

Dvadesetak metara od Vrela, okruženo bukvama, nasred ne-velikog platoa, nalazilo se jezerce u kome su se, nekada, u ne tako davno vrijeme, u vrijeme naših prabaka, kaže Advan, kupale vile, sunčale i češljale svoje bujne zelene kose, danju pune sunčeve, noću – mjesečeve svjetlosti.

Jezero je bilo savršeno prozirno i čisto, u njemu nije bilo ničega, niti oko njega kamenja, trulih panjeva, tragova divljih šapa ili čega drugog.

– Pričaju, – kaže Advan, – da su vile proklele sve životinje koje bi poželjele da dođu na ovo mjesto, ne samo da se brčkaju i pogane vodu, nego čak i da piju. A vodi su ostavile u amanet da ljude, koji dođu, koje put ovuda nanese, napiju, umiju, okupaju i očiste od svake poganštine. Jedino su bili dužni da u onaj kamen tamo ostave neki zalog, neki predmet, paru, puce sa košulje, nešto što ne propada brzo, što će vile podsjećati na život kojim su i same nekada živjele, prije nego su se odmetnule u šume i postale njihovi stanovnici, boginje šumskih plodova i zaštitnice srna i lanadi.

Odista, nekoliko metara desno iz zemlje je štrčao veliki kamen


s pravilnom nišom, zbog starosti obrubljenih, iskrzanih i djelimično zaraslih u neizbježnu mahovinu, ivica, u kojoj nije bilo ničega. Advan i Vasilije metrnuše u nišu po nekoliko, gotovo bezvrijednih, novčića, kao zalog, i, oslobodivši se oružja i odjeće, pođoše da se kupaju.

– Voda je mlaka, kao dobro pripremljena kupka, – reče Vasilije, koji prvi zagazi u vodu. – Ovdje noćas nije padala kiša, kao da je neki usud znao da ćemo mi doći.

– Sve je metafizički moguće, – kaže Advan smješkajući se u sebi, zadovoljan što mu je baš sad dobro došlo da s ovim metafizički malo podbode Vasilija, koji se i sam nakliberi.

Nijesu se odmah bućnuli u vodu, pljuskali su se po prsima, stomaku, butinama, po glavi, Vasilije je trljao ožiljke, kao da po-kušava da ih spere sa tijela, Advan pokaza u ruci nekakav omanji zeleni vojnički sapun, ali Vasilije odluči da ga nipošto ne upotrijebe.

– Dovoljna je voda, – reče. – Sapraće sa nas sve, ostaće nam samo naša unutrašnja prljavština. To ne mogu saprati nikakve, pa ni vilinske vode i sapuni.

U jezeru se moglo komotno plivati, jer je dubina vode na sre-dišnjem dijelu jezera bila oko dva metra. I Vasilije i Advan su bili slabi plivači, tipični kontinentalci, pa su i od te dubine zazirali. Ipak, gotovo je bilo nemoguće potonuti, jer je, nakon desetak plivačkih zamaha, nivo vode bio nizak da se moglo stajati s vodom nešto iznad pojasa, Za vrijeme ranijih ljetovanja na crnogorskom primorju, Vasilije je na plažama tražio upravo takva mjesta, jer se tu osjećao sigurno, a bez osjećaja sigurnosti nema zadovoljstva i opuštenosti.

Vasilije je nekoliko puta preplivao čitavo jezero, brčkao se i pljuskao, ali je, još nezacijeljenih uboja i trauma od onog događaja s kamionom kod odrona, prilično brzo osjetio zamor i malaksalost. Malo potom izišao je na obalu i Advan.

Vratili su se do izvora i sjeli na toplo kamenje da se osuše.Vasilije je prevrtao listove svog bloka, koji je uvijek nosio sa

sobom u gornjem lijevom džepu vojničke bluze pored nekoliko običnih hemijskih olovaka. U taj blok je zapisivao ono najvažnije što mu se događalo. Zaustavi se na jednoj stranici, izvadi olovku i nešto na brzinu proračuna. Potom zapita Advana:

– Šta misliš koliko je vremena prošlo od mog izlaska iz Sarajeva?– Čekaj da razmislim, – kaže Advan.– Nema potrebe da misliš – tačno 470 dana, – kaže Vasilije.–


Zapisao sam datum, ali i da nijesam, zapamtio sam taj dan i datum za čitav život – to je bilo desetog maja, nekoliko dana poslije napada na kolonu vojnka JNA u Dobrovoljačkoj ulici na Skenderiji.

– Ja sam otišao mjesec dana prije tebe, to znači da je otada prošlo ravno 500 dana, – kaže Advan.

– Meni se čini da su prošle decenije, – kaže Vasilije. – Toliko sam, i fizički i duhovno, ostario.

– I ja imam takav osjećaj. Kad se brijem i vidim svoje lice u ogledalu, gotovo da se ne prepoznajem. Zato se u posljednje vrijeme i ne brijem.

– Primijetio sam da se ne briješ, ali te nijesam pitao ništa, I nikad, da sad nijesi rekao, ne bih pomislio da je to jedan novi način da prepoznaš sebe.

– Upravo to, – smijuljeći se kaže Advan.– S bradom sam dru-gačiji, mada u svemu drugom isti, ali nekako se, pored ostalog, osjećam i sigurnije. Brada mi služi kao neki zaklon.

– Mene nećeš, mada te savršeno razumijem i znam da sve to jeste tako, ali, ipak, mene nećeš navesti da i sam pustim bradu. Doduše, bilo je ranije i nekih mojih razmišljanja o tome, ali kad sam vidio ko je sve obradatio, definitivno sam odbacio sve takve svoje naume i primisli. Samo, istinu da ti kažem, jednom se dogodilo da se desetak dana nijesam brijao zbog nekog ekcema na licu, i, nećeš vjerovati, ali kad sam se, kasnije, pogledao, obradatio, u ogledalu – čak sam se sam sebi dopao! I neke žene su me tada podsticale da zadržim bradu. Međutim, bila je jača pomisao da ne ukrivam svoje pravo lice. Jedna moja knjiga pjesama tako se i zove – Pravo lice. Ali, glavni razlog je, u suštini, bio u tome što je svaka šuša zapustila bradu, što je potpuno eliminisalo smisao nošenja brade. Nekada su svi nosili bradu i brkove, ali to je bilo davno. Kasnije je brada postala obilježje, znak, privilegija umjetnika, slikara, pisaca, filozofa, nauč-nika – znatnih ljudi. U posljednje vrijeme moglo se dogoditi da za nekog nikogovića i fukaru pomisliš da je slikar ili filmski režiser!.

– Mislimo isto, – kaže Advan. – Mogli bi ovako do večeri. Samo, čini mi se da je vrijeme da pođemo.

– Idemo, – kaže Vasilije. – Ohladiće se ona bravetina, a kad se bravetina ohladi, osjeća se na loj, a to nije ono što baš volim. Ovče-tinu treba početi jesti čim se skine s ražnja ili izvadi ispod sača. To je neko moje iskustvo iz zavičaja…


11.

– Gdje smo sinoć stali? – pita Vasilije, namještajući se uz uz-glavnicu kreveta.

– Na polovini Plenuma, – kaže Advan.– Sada da vidimo o čemu je govorio Ćosić.– Tako je, – kaže Advan.– Rekao je na početku, „što su naši narodi danas suštinski bliži

jedni drugima, u našem društvu dejstvuju sve snažniji birokratski nacionalizmi, koji su objektivno najmoćnije kočnice i barijere so-cijalističke demokratije i bržeg ekonomskog i kulturnog napretka zemlje“. U javnosti je rašireno uvjerenje da se pod formulom „samo-upravnih prava i samoupravnosti nacija“ skriva koncepcija primi-tivnog dezintegrisanog partikularističkog birokratskog i siromašnog društva, pa je javnost veoma zabrinuta zbog netrpeljivosti i egoizma koji se javljaju među ljudima i narodima. „Reč je o birokratskom nacionalizmu koji potiskuje marksistički internacionalizam i uni-verzalnost, o ideologiji koja socijalističku samoupravu poistovećuje sa nacionalnim i državnim suverenitetom“ „što radničko i društveno samoupravljanje degradira na teritorijalni partikularizam i parcija-lizaciju ekonomika i društva, što neminovno dovodi u pitanje bitne ciljeve privredne reforme i parališe proizvodne snage zemlje“ Zbog takvog stanja, nastavio je Ćosić, „osećanje povređenog nacional-nog i istorijskog dostojanstva i nekakav sveopšti gnev, obuzeli su vrlo široke slojeve srpskog naroda... Razgoreva se jedno anahrono, nazadno, primitivno srpstvo i srbovanje: ljude obuzimaju rekvizi-tarni motivi istorije... Izlozi i kompezacije se traže u prošlosti, veri i tamo gde ih savremeni čovek i savremeno društvo ne mogu da nađu. Ima nečega mnogo mutnog i razboljenog, mnogo neurotičnog i psihotičnog u našem životu“. Posebno je ukazao na „antisrpsko raspoloženje, koje se širi u najrazličitijim oblicima, ispoljava u iz-vesnim sredinama, naročito u Hrvatskoj i Sloveniji.“. Preko štampe i drugih sredstava informisanja, rekao je Ćosić, mjesecima se vode „kamuflirane, političke kampanje“, a o tome nijedan politički forum ne saopštava narodu „punu istinu.“ O čemu se upravo radi? Ćosić kaže da se uporno tvrdi i vjeruje da Srbija odlama najveće komade tog famoznog „jugoslovenskog kolača“, da su Srbi „etatisti, unitari-sti, asimilatori, centralisti, konzervativisti...“ Naš najpreči zadatak


je, rekao je, da „kritički razmotrimo vladajuću ideološku koncepciju Saveza komunista Jugoslavije o nacionalnoj politici i praksi“. Kri-tikovao je „najraznovrsnije izraze srpske nacionalne supremartije“ i „srbijanstvo kao jedan, u suštini, primitivan politički mentalitet“ Dotakao se i problema s Kosovom i Metohijom. Smatra da nije izvršena objektivna analiza političkog stanja u pokrajinama, naro-čito na Kosovu i Metohiji. „Ne možemo više da ne znamo koliko se u Srbiji raširilo uverenje o zaoštravanju odnosa između Šiptara i Srba, o osećanju ugroženosti kod Srba i Crnogoraca, o pritiscima za iseljavanje, o sistematskom potiskivanju sa rukovodećih mesta Srba i Crnogoraca, o težnjama stručnjaka da napuste Kosovo i Metohiju, o neravnopravnosti pred sudovima i nepoštovanju zakonitosti, o ucenama u ime nacionalne pripadnost“... Govorio je o zataškavanju stanja na Kosovu i Metohiji čak i u najnovijim partijskim dokumen-tima. Posebno je značajna ova rečenica: „Uočava se težnja da se samoupravna prava nacionalnosti realizuju kao prava na usposta-vljanje državnosti i kosovskog suvereniteta“ On je izrazio i sumnju da „birokratsko-etatistički shvaćena ravnopravnost Šiptara u Srbiji i Jugoslaviji i razvijanje njihovog suvereniteta, ne može da se ne završi u iredentizmu, u dubljenju političkih razlika među narodi-ma Kosova i Metohije i Albanije i Jugoslavije, u permanentnom i otvorenom sukobu“. Otvoreno je iznio svoje uvjerenje da šiptarski narod, koji se vidno širi i po drugim jugoslovenskim prostorima, „nosi vidnu etnocentričku energiju, a u izvesnim slojevima i težnju ili čežnju za ujedinjenjem sa svojim sunarodnicima iz Albanije Tu težnju izvanredno podstiču neki sadašnji jugoslovenski procesi i odgovarajuće prilike i tendencije na Balkanu i u svetu. Pomenuo je i „vojvođansko birokratsko autonomaštvo“ Tako je na tom Plenumu, ukratko, govorio Ćosić, a ovo je bio prvi izuzetno važan događaj te 1968. godine

– Šta reče da je bio drugi? – zapita Advan.– Velika pobuna studenata Beogradskog univerziteta. Inte-

resantno je da sam se i ja tada, tačnije 4. juna, našao u Beogradu. Trebalo je da obavim neke poslove na Filološkom fakultetu. Umjesto poslova, umalo nijesam dobio batine. Ne samo od milicije, nego i od nekih pijanih studenata, koji su pomislili, vidjeći kako se tuda vrzmam, kao bez glave, da sam neki među njih ubačeni tip, dresiran za špijunarenje. Jedva sam pobjegao u jednom komadu. Od tada


čuvam vanredno izdanje za taj dan lita Student. Među ono malo knjiga, časopisa i novina, koje sam iznio, prilikom odlaska iz svog stana u Sarajevu, najvažnijih za mene, i sada je ta novina, u crvenom, s desetak likova Vladimira Iljiča Lenjina na naslovnoj stranici.

– Šta su studenti tražili? U čemu su se očitavali glavni ciljevi?– Ovo su odluke i zahtjevi Akcionog odbora i zbora održanog dan

ranije u Studentskom gradu definisane u četiri tačke. Prva tačka se odnosi na pojavu socijalne nejednakosti, druga na nezaposlenost, u trećoj je riječ o postojanju jakih birokratskih snaga u našem društvu“, u četvrtoj studenti ističu svoje „posebno ogorčenje“ zbog stanja na „našim univerzitetima“. U obrazloženju svake tačke posebno, sažeto, precizno, navode one probleme koji zahtijevaju brzo i pravično rješe-nje. Na primjer: dosljednu raspodjelu prema radu, energičnu akciju protiv bogaćenja na nesocijalistički način, ukidanje svih društvenih privilegija, ukidanje honorarnog rada,, smjenjivanje rukovodećeg kadra bez adekvatnih kvalifikacija i zapošljavanje mladih stručnjaka na njihova mjesta, demokratizaciju svih društveno-političkih orga-nizacija, posebno Saveza komunista, demokratizaciju svih sredstava informisanja i formiranje javnog mnjenja, slobodu zbora i demon-stracija, poboljšanje materijalnog položaja univerziteta, ravnoprav-no učešće društva u rješavanju bitnih problema društva, osuđuje se pojava klanova i monopola na pojedinim katedrama, zahtijeva oštra borba protiv tih pojava, takođe se zahtijeva potpuna i demokratska reizbornost cjelokupnog nastavnog osoblja i, najzad, zahtijeva se slobodan upis studenata.

– Pošteno, – kaže Advan.– Ne može biti pravičnije i poštenije, – dodaje Vasilije.– I šta je bilo na kraju?– Neko vrijeme nije bilo ništa. Protestanti su vidali svoje rane

i uboje. Jedan broj studenata je bio ranjen i iz vatrenog oružja, još više je dobilo debele i nešto manje debele batine, i sve je, uglavnom, kao i u svemu drugom, ostalo isto. Možda je bilo nekih poboljšanja u sistemu studiranja i pravima studenata. Umirujućih, zabušantskih popravki. Ali, poslije godinu-dvije počela su hapšenja vođa protesta, najglasnijih zagovornika pobune, čiji je cilj bio da se skrene pažnja na slabljenje uloge Saveza komunista u društvenim zbivanjima, na sve veće razlike i podjele u socijalnoj strukturi društva, na udalja-vanje Saveza komunista od proklamovanih ideja o vodećoj ulozi


radničke klase i slično. Jedan broj univerzitetskih profesora morao je da napusti svoja radna mjesta na fakultetima, desetine studenata je poslato na izdržavanje zatvorskih kazni, neki studenti su odstra-njeni sa studija, vlast je pobijedila studentski pokret i porazila sve ideje toga pokreta koje su bile uperene ne protiv socijalizma, već degradacije socijalističkih i komunističkih ideja i prakse.

– Hajde još i treći događaj, pa da ugasimo lampu, – kaže Advan.– Treći događaj je oružana intervencija pet članica Varšavskog

ugovora u Čehoslovačkoj. Intervencija je uslijedila s pet strana u noći između 20. i 21. avgusta. Nekoliko dana prije intervencija so-vjetski dnevni listovi objavljivali su tekstove o „jačanju aktivnosti antisocijalističkih snaga u Čehoslovačkoj“, da te snage ne nailaze „na odgovarajući otpor“, da „čehoslovačko rukovodstvo nije u stanju da drži situaciju u rukama“. Intervenciji su prethodila i česta upo-zorenja Moskve na „opasnost sa Zapada“, u prvom redu iz Savezne države Njemačke. Moskovski list Izvjestija po treći put je prethodne noći pisao da u Bonu postoji plan o munjevitom osvajanju Istočne Njemačke i o oružanom napadu na Čehoslovačku. Sve su to bili očiti znaci da se nešto događa, da se nekakve akcije pripremaju, ali, ipak, oružana intervencija je iznenadila, ne samo svijet, nego i stanovništvo socijalističkih zemalja. Intervencija je izvršena mu-njevito, a njen glavni cilj je odbrana tekovina socijalizma. Poznati komentator moskovskog lista Pravda Jurij Žukov napisao je u ju-tarnjem izdanju da ulazak trupa pet socijalističkih zemalja u Če-hoslovačku treba pozdraviti kao jasan znak da se brine o „zaštiti i učvršćenju tekovina socijalizma“. „Štampa imperijalističkih zemalja ovih dana je stavljala do znanja da njene gazde računaju na svrga-vanje narodne vlasti u Čehoslovačkoj, na likvidaciju rukovodeće uloge Komunističke partije Čehoslovačke i na izdvajanje ove zemlje iz okvira socijalističke zajednice“, napisao je Žukov i dodao: „Im-perijalisti su očigledno precijenili snagu antisocijalističkih sila u Čehoslovačkoj i uveravali su da će im biti moguće da ili oružanim putem ili na mirni način osvoje vlast u Čehoslovačkoj“. Gotovo sve zemlje Zapada su, ne časeći ni časa, osudile oružanu intervenciju gromopucatelnim izjavama da se radi o varvarskom činu, o nedopu-stivom siledžijskom aktu socijalističkog lagera na čelu sa Moskvom, američki predsjednik Lindon Džonson pozvao je da intervencioni-stičke zemlje povuku svoje snage iz Čehoslovačke, francuska vlada


trabunja kako se Moskva nije odrekla blokovske politike, lider itali-janskih komunista Longo hitno je napustio Sovjetski Savez i izrazio, po povratku, neslaganje sa KPSS, London kreči da je flagrantno povrijeđena Povelja Ujedinjenih nacija, zvanična Švedska izrazila je svoju duboku zabrinutost „zbog žalosti i nezadovoljstva koji su pogodili čehoslovački narod“, Danska je zatražila hitnu sjednicu Savjeta bezbjednosti, protivljenje intervenciji izrazio je i rumun-ski predsjednik Čaušesku i premijerka Indije Indira Gandi, ali i predsjednik SFR Jugoslavije Josip Broz Tito. On je primio direktora Tanjuga i dao izjavu da ga je duboko zabrinuo ulazak stranih (po-dvukao pripovjedač) vojnih jedinica u Čehoslovačku, bez poziva ili odobrenja legalne čehoslovačke vlade. Pogažen je suverenitet jedne socijalističke zemlje i zadat težak udarac socijalističkim i progresivnim snagama u svijetu (podvukao pripovjedač). On je najavio da će se, zbog uznemirenosti u našem narodu, već danas održati sjednica Predsjedništva CK SKJ, a preksjutra sjednica CK SKJ „na kojoj će se zauzeti naš stav kako u pogledu događaja u Čehoslovačkoj, tako i o nekim našim unutrašnjim pitanjima“. Na pitanje: „Da li očeku-jete da bi u našoj zemlji tim povodom moglo doći do manifestacija ili demonstracija“, Tito je odgovorio: „Ja mislim, i to je gledište i ostalih drugova iz Predsjedništva,da moramo prije svega sačuvati mir i hladnokrvnost. Zbog toga se neće dozvoliti neke demonstracije koje bi se mogle izroditi u razne provokacije. Naša radnička klasa i narod u cjelini imaju dovoljno drugih mogućnosti da izraze svoje negodovanje protiv takvih postupaka prema jednoj socijalističkoj zemlji“ (podvukao pripovjedač)...

12.

Vasilije je posmatrao kako Zemlja polako propada u Noć, sve-vaseljensku, kao prvi put pošto je izronila iz Okeana, iz praeleme-nata Tame i Vode. Zaprepasti ga pogled u Nebo, koje se, kao veliki sač, oslanjalo čitavom vidljivom površinom, na vrhove planinskog drveća, koje tu i postoji, činilo se, jedino zbog toga – da bude oslonac Nebu bez težine. Vasilije se divio sveprisutnoj lakoći i čistini, koje su najednom zavladale i prožele sve što postoji, a Vasilijeva svijest je radila tako kao da ne postoji ništa osim Noći, svjetlucanja zvije-


zda, tamnog zida šume oko njega i Advana, zavaljenog, kao i on, u nedodirljvo, ali toplo runo Noći, i kuće, pritajene, kao izronile iz pradoba o kome više niko nema pojma.

U začaranom krugu vidljivog nebeskog prostranstva treperile u zvijezde raznih veličina i različitih svjetlosnih impulsa i odsjaja, a između njih se, poput svjetlucavih pčela, osica i bumbara, kretalo, u raznim pravcima, na sve moguće strane, slobodno u prostranstvu, ničim neobilježeno, mnoštvo manjih zvijezda, čije su se putanje ukrštale, kao da tku neku mrežu, presijecale, skretale i gubile u vrhovima, iza tamnosvjetlucave crte, linije, u kojoj se dodiruju Nebo i drveće na vidiku.

Vasilije je bio zapanjen tim pokretima, sa zebnjom je očekivao da se svakog časa može dogoditi sudar, pod neke od tih zvijezda u pokretu, ali ništa se nije događalo, sve je slijedilo svoj pravac i svoju putanju, neku svoju misao, kao da se svim tim zvjezdicama upravlja iz nekog tajnog centra ili na Zemlji ili u Vasioni, koji ne dopušta nikakve slučajnosti, proizvoljnosti i greške.

Vasilije je uistinu znao da to nijesu zvijezde i zvjezdice, veće ili manje, koje se kreću, kojih je bilo koliko i onih koje se nijesu pomje-rale sa svojih mjesta u plaveti Neba, koje su mirno isijavale svoju svjetlost, neke od njih u raznim nijansama, već da su to vještački objekti, koje su ljudi lansirali u svemir: sateliti, rakete, dijelovi ras-padnutih satelita i raketa, avioni, otpad iz kosmičkih letilica, a one druge, nepomične, prave su zvijezde, u stvari sunca, koja je neko u pradoba, bez svijesti o tome da su to sunca, nazvao zvijezdama. Va-silije pokuša da vjeruje da su i ti vještački objekti zvijezde, nekoliko minuta je vjerovao da je tako, ali shvati da samo vara sebe, da se zanosi i opčinjava, osjećajući po čelu i koži lica dodire svjetlosti bez mjesečine, tople dodire samih zvijezda i hladnjikave dodire metala onih drugih zvijezda, čija je sudbina bila da izgore u težnji da se vrate na tvrdu zavičajnu Zemlju

– Vidiš li ti ovo? – pitao je Advana, zanesen, blag, kao nekom ljekovitom supstancom ispunjen do posljednjih granica svoje osje-tljivosti, svog duhovnog, ali i ljudskog postojanja, osjećajući, jasno, čak i dodre svjetlosti nekog vaseljenskog, zvjezdanog oreola oko glave, oreola koji je, činilo mu se, mogao i da vidi i da dohvati, ali to nije pokušavao u svojoj gotovo dječjoj, ili svetačkoj zebnji da tog oreola ne nestane, da ostane tako, i da bude tako.


– Šta? – prenu se Advan, koji nije ni gledao u Nebo, koji je raz-mišljao o nekoj svojoj patnji, o tome da će uskoro morati u jedinicu gdje, Vasilije je to znao, nema ovakvog neba, gdje je Nebo odavno mrak i neprozirnost Noći.

– Nebo, – kaže Vasilije. – Pogledaj gore! Vidjećeš čudo, koje možda nikada nijesi vidio.

– Nebo ko nebo, – kaže Advan, ipak se sporo namještajući na svojoj vojničkoj bluzi da pogled usmjeri gore, čemu se Vasilije, kao da lebdi, primicao.

– Ovo je noćas nešto što se samo jednom može vidjeti i doživjeti. Misli malo o ovoj ljepoti, o čaroliji noćnog neba, koja dodiruje, koja gotovo vaskrsava! – govorio je Vasilije.

Vasilije zna da Advan i ne pokušava, ali i ne može, da vidi noćno Nebo i zvijezde, i one zvjezdice koje putuju po svojim putanjama po zadacima ljudi na Zemlji, po njihovim proračunima i njihovoj volji. On ne može da vidi ono što vidi Vasilije: šumu koja drži sač Neba, i Zemlju, koja je i sama zvijezda u plaveti Neba, koja se ispod njih umirila, i travu, koja gotovo i ne diše od sreće i zadovoljstva, što raste, što živi.

– Kada bi svi ljudi na svijetu vidjeli ovo Nebo, možda bi se umirili, stali, pobacali puške, noževe, bombe, mitraljeze i vratili se svojim kućama, svojim porodicama, majkama i ženama, svojim, ne samo rođenim, nego i nerođenim djevojčicama i dječacima, svojim mačkama, koje zadovoljno predu na foteljama, svojim psima, koji od sreće dižu sve četiri šape i ljudima pokazuju svoje najosjetljivije dijelove tijela, trbuh, pokazujući, na taj način, koliko im vjeruju, koliko su im zahvalni i odani. Možda bi tenkove i topove pretopili u visokim pećima, možda bi uradili i sve ostalo što bi išlo uz ovo, ali...

– Šta – ali? – pita Advan.– Ali, ništa od toga, jer malo ko od ljudi gleda u Nebo, a i oni

koji gledaju sve rjeđe mogu da vide, od isparenja svakojake ljudske truleži, ovo Nebo, a i od onih koji bi vidjeli, tek nekoliko bi razumjelo. A meni baš sada po pameti kruži i glocka me iznutra, iz uma, misao: a šta ako ovakvog života kao što je ovaj naš, na Zemlji, u galaksiji zvanoj Mliječni put, našoj galaksiji, više nigdje, ni u jednom sunče-vom sistemu, nema? Ako smo mi ovdje jedini u onoj gore prosutoj svjetlosti preko sredine neba – Kumovoj slami, koja je, u suštini, iz našeg perifernog položaja gotovo na kraju jedne od spirala naše


spiralne galaksije, upravo ta spirala u kojoj je naš dom, dok ostale spirale ne možemo da vidimo. Ona slama je svjetlost zvijezda, gustih gdje se čini da je slama prosuta, rjeđih gdje je kum, koji je slamu krao, bježeći, manje prosipao?

– Ništa, – kaže Advan. – Možda smo jedini, možda nijesmo. Mi tu ništa ne možemo.

– Možda možemo, – kaže Vasilije. – Da istražujemo. Samo, vjerujem, život viših formi postojanja, kakav je naš život, ne treba tražiti u sunčevim sistemima udaljenijim od centra galaksije od našeg sunčevog sistema, jer je sve manje šansi da ga tamo ima. Takav život bi trebalo tražiti, ako jednom budemo stvorili dovoljne tehnič-ke uslove, u sunčevim sistemima generalno u prostoru galaktičkih spirala s manje opasnog gama zračenja, manje opasnosti od centra galaksije, za koji neki tvrde da je crna rupa, sa manje zasljepljujuće svjetlosti velikih sunaca, ali zato više vazduha, možda i vode, jer to su osnovni uslovi da se neke više forme života razviju i održe...

13.

– Sve je to o čemu govoriš dobro i poučno, ali za mene pone-kada previše, kako ti voliš da kažeš – metafizičko. Ja bih volio da nastavimo o onome od juče, o posljedicama koje su izazvala ona tri događaja iz 1968. godine, – reče Advan kad kasno poslijepodne sjedoše da piju kafu.

– Prije nego se vratimo u 1968. godinu podsjetiću te da su se nešto ranije dogodila dva izuzetno važna događaja: 1948. Informbi-ro, a 1955. (od 17. do 24. aprila) postavljeni su u Bandungu (Indo-nezija) na konferenciji predstavnika 29 afričkih i azijskih zemalja, tadašnjeg tzv. trećeg svijeta, osnovi za formiranje jedne nove svjetske organizacije koja će dobiti naziv Pokret nesvrstanosti. To je bio pokret za mir, za međunarodnu saradnju na principima ravnopravnosti i međusobnog razumijevanja, protiv kolonijalizma i imperijalističke isključivosti, ne nekakva alternativa vojnim paktovima NATO i Var-šavski ugovor, koji je osnovan iste te godine 14. marta u Varšavi., nego, ako je uopšte alternativa, bio je alternativa političkom djelo-vanju država uključenih u ta dva vojna pakta, koji su bili rezultat hladnog rata, koji je socijalističkim zemljama nametnula zapadna


alijansa pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država. Josip Broz Tito bio je jedan od najuglednijih osnivača tog Pokreta. Meni pada na pamet brzina kojom je Pokret promovisan, samo mjesec dana od osnivanja Varšavskog ugovora. To bi se moglo analizirati, jer, svakako, nije bilo slučajno. Ova dva događaja dvije su prekretnice u političkom djelovanju jugoslovenskih komunističkih elita.. Rezolu-cija Informbiroa isključila je Jugoslaviju iz komunističke zajednice i uvela sankcije našoj državi. Zapad je to jedva dočekao i ponudio pomoć Jugoslaviji. Ponudili su pozamašnu novčanu pomoć, tonu dolara, snabdjeli su našu armiju mlaznim borbenim avionima, ten-kovima šerman, haubicama i minsko-eksplozivnim sredstvima, naše inžinjerijske jedinice građevinskim mašinama, mostovima tipa bejli 1 i 2, gumenim čamcima i motorima za čamce, gasmaskama i man-tilima za zaštitu od bojnih otrova, velikim količinama hrane i drugim stvarima. To nas je, iskreno rečeno, spasilo od ekonomske propasti. Ko hoće pošteno da razmišlja o ovom periodu mora priznati da je Tito postupio dobro: ne po emocijama, nego po logici i razumu. Ali, po mom mišljenju, to je naš politički stub za koga smo se do tada držali, u znatnoj mjeri olabavilo. On je počeo da se klima. S druge strane, ustaška emigracija u zapadnim zemljama radila je punom parom na sve načine da destabilizuje državu. Vršeni su atentati na sve strane, pa i na Josipa Broza. Tada je lično on izdao naređenje da organi bezbjednosti tragaju po zapadnim zemljama za najokorelijim zločincima iz Drugog svjetskog rata i ustaškom ideološkom elitom i likvidiraju ih. U jednom trenutku ustaški pokret na Zapadu gotovo da je zamro. Vaskrsle su ga ponovo one snage na Zapadu koje nijesu mogle da se pomire s novim Titovim zaokretom – izmirenju sa So-vjetskim Savezom. Protiv toga su bili i mnogi u zemlji. Potajno su pravljeni oni nacionalistički torovi o kojima sam govorio. Doduše nijesu se vidjeli, ali su virili iz zemlje. Svakako da je Pokret nesvrsta-nosti još jedan zaokret u Titovoj politici. Taj zaokret je mnogo do-prinio ličnom ugledu Josipa Broza Tita i međunarodnoj afirmaciji Jugoslavije. Od toga je naša zemlja imala velike koristi. Tito je stvorio sjajne generacije naših diplomata. Podsticao je ekonomski i kultur-ni razvoj. Ali, s druge strane, jačale su i oportunističke snage u zemlji. Javljali su se stari anahronizmi, koji su podsticali rivalstva i podjele. Političko djelovanje Saveza komunista se rasplinjavalo. Svi su se, formalno, zaklinjali u bratstvo i jedinstvo, ali je bilo očito da se ideja


jugoslovenstva, kao nove nacionalne i kulturološke paradigme, neće ostvariti kako je bilo zamišljeno u vrijeme neposrednog poslijeratnog entuzijazma i obnoviteljskog zamaha. Više nego stanju i prilikama u zemlji Tito se posvetio ideji nesvrstanosti da sačuva mir u svijetu i doprinese borbi protiv još uvijek žilavog kolonijalističkog svjetskog poretka, koji je, brutalno, bespoštedno, i dalje ekonomski iscrpljivao, pljačkao, mnoge narode na Planeti. U tom smislu, smislu očuvanja mira i stabilnosti i smislu dekolonizacije, Pokret nesvrstanosti je doprinosio i ideji širenja socijalizma i imao je snažnu podršku soci-jalističkih zemalja sovjetskog bloka i najjačih komunističkih partija Zapada. I dok je Tito, kao nesporni lider Pokreta, koji se brzo razvi-jao (na Prvoj Beogradskoj konferenciji, održanoj u junu‚1961. g. uče-stvovalo je 25 šefova država i vlada kao punopravnih članova Pokreta i 3 države sa statusom posmatrača, a na Petoj konferenciji šefova država i vlada, koja je održana u Kolombu 1976. g., bilo je predsta-vljeno 85 država sa statusom punopravnog članstva, 10 posmatrača, 7 gostiju i desetak predstavnika oslobodilačkih pokreta), mirio su-kobljene i suprotstavljene po svijetu, istovremeno, u samoj Jugosla-viji gomilali su se nesporazumi i nesuglasice između republičkih političkih i ideoloških elita, a onda je došla 1968. godina kada su izbile na vidjelo nagomilane protivurječnosti. Namjerno ti nijesam pomenuo da je te iste godine došlo do prve otvorene pobune Alba-naca na Kosovu i Metohiji, koji su tražili nove forme autonomnosti za Pokrajinu, a, iz pozadine toga zahtjeva, jasno se mogla čuti i riječ – samostalnost. Pominjala se Prizrenska liga, Albanci su igrali i na kartu nekog svog starosjedjelačkog atributa, nastojali su da se svijetu predstave kao drevni Iliri, potomci naroda koji nije postojao. Iliri su stanovnici Ilirika, u najvećem broju slovenskog porijekla, nije po-stojao nikakav poseban narod iza koga stoji drevno etničko porijeklo. Naziv Iliri ima isto značenje kao Jugosloveni (stanovnici Jugoslavije) ili Amerikanci (žitelji Amerike). Ni Iliri, ni Jugosloveni, ni Ameri-kanci nijesu autohton narod, koji je stvorio svoj jezik, svoje kultove, rituale, mitove, već pokušaji da se promoviše, kao u slučaju Jugo-slavije ili SAD ili Australije, nova nacija (ne narod, jer narodi su for-mirani u protoistoriji!), po principima pariske buržoaske revolucije. Naciju sačinjavaju svi stanovnici jedne države, najčešće različitog etničkog porijekla. Kada je jedan dio Skito-Slovena krenuo preko Bosfora iz svoje prapostojbine Male Azije oko 1150. godine prije


nove ere na poluostrvo, koje su Homerovi, potom Herodotovi savre-menici nazvali Ilirik, potisnuli grčka plemena na jug, i naselili ovu teritoriju, Albanci su po padinama Kavkaza jurili divlje magarce i pili magareće mlijeko, jako kao krv. Sada su svim snagama, u čemu su im pri ruci bile neke republičke političke i kulturne elite, poku-šavali da se prikažu kao Iliri, ljudi ilirskog porijekla, što je i danas zabluda koje se ne odriču, čak ni naši istoričari, uporno odbijajući da se potrude i nađu u starim arhivima zapise antičkih hroničara o skito-slovenskom dolasku na Balkan pod vođstvom kralja Diokla. To je bilo vrijeme velikog raseljavanja slovenskog naroda iz stare bliskoistočne postojbine na zapadne, sjeverne i sjeveroistočne strane. Pobuna Albanaca je prva velika pobuna poslije oslobođenja, koja je trebala da istinski zabrine i upozori Josipa Broza da se u okvirima federalne države počinju da javljaju pukotine, da nešto s vladajućom partijom Savez komunista Jugoslavije nije u redu, a potom je došlo do pobune studenata Beogradskog univerziteta. Zanimljivo je da je Tito reagovao tek sedmog dana po izbijanju studentske pobune, što nameće pitanje na koje do danas nije odgovoreno, zašto tek tada? Od najvećeg je, međutim značaja, Plenum CK SK Srbije i istupanja u radu Plenuma dvojice članova Predsjedništva CK Marjanovića i Ćosića. Marjanović i Ćosić su postupili na onaj način na koji ja lično mislim da su dužni da istupaju i govore komunisti. Žalosno je što njihova istupanja nijesu naišla na široku podršku komunista Srbije i naroda, što je, suprotno, protiv njih organizovana hajka, što je, još jednom, običan narod doveden u zabludu čije će se posljedice u skoroj budućnosti umnožavati i produbljavati. Srpsko političko ru-kovodstvo pokazalo je da je apsolutno nesposobno da upravlja Srbijom u čemu ga, da nije bilo takvo kakvo jeste, niko nije mogao spriječiti, pa ni Broz. S druge strane, ne mogu da shvatim da Josip Broz nije u istupanju pomenute dvojice prepoznao istinu o stanju u zemlji i njihovom zahtjevu da se devijacijama stane na kraj, da se Savez komunista, reorganizovan, osposobi da vrši svoju političku ulogu. Umjesto toga, u izjavi predsjednika Tita povodom oružane intervencije pet zemalja Varšavskog ugovora u Čehoslovačkoj, daju se ocjene na osnovu kojih i sam Tito dezavuiše osnovnu ulogu soci-jalizma kao vodećeg faktora u socijalističkim zemljama Istoka. Dok se kapitalistički Zapad ujedinjuje i postaje sve agresivniji, dok po-kušava da razbije socijalistički blok na Istoku, Tito osuđuje inter-


venciju Varšavskog ugovora, čiji je član i Čehoslovačka, i ocjenjuje da je to narušavanje i gaženje suvereniteta jedne socijalističke zemlje, težak udarac socijalističkim i progresivnim snagama u svijetu, da će preduzete mjere imati dalekosežne i veoma negativne posljedice po čitav revolucionarni pokret na Planeti, a šta je taj revolucionarni pokret u svijetu, pitam se ja, ako nije socijalistički, antikolonijali-stički i antikapitalistički? On kaže da se neće dozvoliti nikakve de-monstracije, jer bi se mogle izroditi u razne provokacije. Provoka-cije čega i protiv koga? Protiv nesposobnosti Saveza komunista da upravlja državom? Protiv samovolje, karijerizma, povlaštenih polo-žaja, narastajuće socijalne nejednakosti, albanskog iredentizma, partijskog zapošljavanja nesposobnih i tako dalje? Na kraju, on su-geriše protiv koga bi mogle da budu demonstracije radničke klase – ne protiv prijetnji Zapada da izvrši oružani udar na Istočnu Nje-mačku i Čehoslovačku, da ih priključi svom bloku, ne protiv njih, nego obrnuto – protiv zemalja socijalističkog bloka koje su, u cilju otklanjanja opasnosti protiv Čehoslovačke, naredile oružanu inter-venciju, kojoj su se, čak i oružano, u nekim gradovima Čehoslovač-ke, suprotstavile grupe prozapadnjačkih elemenata. Ova Titova izjava pokazuje put propadanja velike ideje komunizma od Informbiroa do tada. To više nijesu bile one revolucionarne ideje promovisane u narodnooslobodilačkoj borbi i godinama neposredne obnove zemlje, to su sada bile ideje nekog liberalnog, razvodnjenog komunizma i socijalizma, koje su, najzad, i dovele do urušavanja i rasturanja SFR Jugoslavije. Ideje komunizma su toliko oslabile, istanjene, obesmi-šljene, da je to bilo moguće. Josip Broz Tito ostao je veliki državnik na svjetskom planu, ali od 1968. godine on vuče, previše zamoren i još više zabrinut za svjetske prilike, pogrešne poteze kada je u putanju jugoslovenska državna i politička stvarnost…

14.

– Josipu Brozu Titu samo nekoliko godina pred smrt podmetnu-li su novi Ustav, – reče Vasilije sipajući iz velike bakarne džezve treći fildžan kafe. – Taj Ustav iz 1974. znatno je kumovao ovom našem današnjem zlu. Ja lično mislim da je morao da spriječi donošenje tog najvažnijeg državnog dokumenta, koji je, u suštini, od Srbije pravio


tri republike dajući autonomijama sve prerogative koja ima republi-ka, jedino nijesu imale onaj broj predstavnika u organima Federacije koji imaju federalne jedinice. Uz sve druge nonsense, autonomne pokrajine imaju svoje skupštine koje su samostalne, međutim imaju svoje predstavnike i u Skupštini Srbije, koja je, dakle, zajednički organ. Po tom osnovu autonomne skupštine učestvuju i u radu re-publičke skupštine i mogu da odlučuju i o stvarima koje se odnose na funkcionisanje onoga što je ostalo od Srbije – tzv. Uže Srbije. Takav raspored stvari stvara konfuziju u političko-pravnom funkcionisanju Srbije bez pokrajina, koja nije ni republika ni pokrajina. Izvršno vijeće Republike Srbije nije organ koji obuhvata i pokrajine, ono je Izvršno vijeće Uže Srbije. Ove nemoguće promjene, koje su auto-nomaški i separatistički krugovi uspjeli da u ovaj ključni zakonski akt unesu, mogli su to da postignu isključivo zahvaljujući političkoj i moralnoj podrški, koju su imali od drugih, ne svih, jugoslovenskih republika u kojima su odavno postojale iste, separatističke težnje i tendencije. Otvoreno treba reći da su u tome prednjačile Hrvatska i Slovenija. Na ovaj način je većinski srpski narod bio onemogućen da ostvaruje svoje vitalne državotvorne ciljeve i zadatke. Njegovo jedinstvo je bilo razbijeno. Poslije saradnje sa zemljama pobjedni-cama u dva svjetska rata i ogromnih žrtava, Srbija je dovedena do toga da nema svoju državu i da se osjeća poniženo i poraženo. Tito je morao da sagleda kuda to vodi, ali nije bilo nikoga, ili gotovo nikoga, da mu u tome pomogne. On više nije imao oko sebe prave ljude, komuniste, saradnika od formata. Oni koji su htjeli i mogli da mu pomognu, sprečavani su na sve načine, udaljavani, ućutkivani, zastrašivani vlastitim republičkim političkim elitama. Možda su na to da Tito olako prepusti donošenje Ustava uticali i događaji iz 1968. i 1971. godine. Možda je tada stekao uvjerenje da je većina srpskog naroda bila nezadovoljna njegovim načinom upravljanja državom. S druge strane vidio je da je srpska politička elita podijeljena, slaba, da je ućutkala one koji su, kao Ranković, potom Ćosić i Marjanović, ukazivali na propuste i CK SK Srbije i CK SK Jugoslavije, na jačanje nacionalizama i u Srbiji i, još drznovenije, u nekim drugim repu-blikama. Neke promjene 1971. godine u političkom establišmentu Hrvatske mogle bi se okarakterisati kao kozmetičke. U Sarajevu se uveliko, potajno, rasturala Muslimanska deklaracija Alije Izetbego-vića. Na najvažnija mjesta u državnom aparatu došli su ljudi koji su


radili za svoje domaće, republičke iredente. Čak su uspjeli da mu i Jovanku prikažu kao ljutog neprijatelja. Naravno, sve je to bilo djelo onih koji su radili i protiv njega i protiv Jugoslavije, kakva je bila osmišljena u ratu.

– Svi su hvalili taj Ustav, – kaže Advan. – I srpski političari i rukovodioci.

– Ne svi, – kaže Vasilije. – Ali, ko ga je hvalio, ko nije, to me momentalno ne interesuje. Ja mislim da je Tito, i kao državnik i kao političar, posrnuo te 1974. godine, prvo, pod težinom godina života, drugo, pod težinom laži od svih koji su se muvali oko njega, pa i samog srpskog rukovodstva, naviknutog na poltronstvo, treće, stalno su ga nekuda vodili, u Igalo, na Brione, u Karađorđevo, i na taj način ga odvajali od stvarnosti i naroda, on više nije imao jasnu predstavu o političkom stanju u državi, predstavu o tome šta se radi u kolektivima, preduzećima, državnoj upravi, o čemu govore obični ljudi, narodne mase, još manje elite, političke, ekonomske, kulturne, akademske i slično, i, četvrto, počele su pljačke kakvih ranije nije bilo, na svim nivoima, od mjesnih zajednica do vrha re-publičkih i pokrajinskih organa, bez njegovog znanja i odobrenja, podizani su u inostranstvu krediti, koji su dijeljeni po republikama i pokrajinama, država je zaduživana, a Josipa Broza Tita o tome niko nije obavještavao. a bilo je i drugih stvari o kojima ja nemam, niti mogu imati, jasnih predstava. A što se tiče Ustava, mislim da je, kada je pročitao već pripremljen taj dokument, ili ga, možda, nije ni pročitao, možda su ga samo informisali o tom tekstu uvjerava-jući ga da je onakav kakav su pretpostavljali da bi on htio da bude, ali, ako ga je pročitao, možda nije shvatio da je to uvod za raspad države, možda ni to do kojih su razmjera u jugoslovenskom društvu narasle snage destrukcije, nacionalizma i šovinizma, koje su baš takav Ustav smislile i napisale i podnijele ga Titu da ga provjere. Ako ga ne potpiše, ako bude reagovao negativno, povući će se u svoja skrovišta i političke svoje jendeke, a ako ga potpiše, to može značiti samo jedno: da se slaže. Josip Broz ga, neki kažu, nije potpisao, i ja sam uvjeren u to da ga nije potpisao, ali nije ni spriječio promociju toga najvišeg pravnog akta jedne države, mada je bilo očigledno da je tim dokumentom raspad SFR Jugoslavije gotovo zakazan, da je isteklo vrijeme bratstva i jedinstva, i da on više nema vremena i snage da nešto suštinski promijeni. Oni koji su pripremili Ustav,


i ubrzo ga usvojili, pokazali su na najbolji način svoj odnos prema državi, koju su tim zakonom osuđivali na propast i prošlost. Ustav iz 1974. zaprepastio je Evropu, koja nije ni sanjala da bi ikada sama, uprkos svim svojim demokratskim principima, u formi ustavnog akta promovisala jednu takvu državno-pravnu besmislicu. Tim Ustavom zagarantovana je smrt SFR Jugoslavije naočigled čitavog pučanstva, koje i onako ništa nije ni shvatalo. Što se tiče zapadne demokratije, ona je, licemjerno, usvajanje ovog jugoslovenskog i demokratskog dokumenta pozdravila, kao što će koju deceniju kasnije pozdraviti i raspad države Južnih Slovena. Neki kažu da je taj Ustav bio i Titova osveta Srbiji u kojoj se, sve glasnije pominjao pukovnik bivše Ju-goslovenske vojske Dragoljub Draža Mihailović, koga je, kraljevska vlada u Londonu, promovisala u generala, što su se na svadbama i veseljima širom Srbije orile pjesme o njegovim oslobodilačkim po-dvizima, što se oplakivala njegova nepravična smrt i što se drži u tajnosti mjesto gdje je sahranjen. Uostalom, i ranije sam se pitao, i danas se pitam: ako Josip Broz nije, iz bilo kojih razloga, uradio ništa da taj Ustav ne bude prihvaćen, gdje su bili politički organi Republike Srbije, gdje je bio narod? Je li iko tom narodu rekao šta taj Ustav donosi i znači? Zašto su prešli preko svega toga i ućutkali one koji su dizali svoj glas protiv takve ustavne obmane? Nažalost, Južni Sloveni, ali i Sloveni uopšte, ni poslije vjekovnih pokušaja da postanu dio zapadnoevropske civilizacije, koja je, u suštini, prisvo-jena, iskrivljena, zloupotrijebljena, kompromitovana, obesmišljena civilizacija Istoka, koja je nastala hiljadama godina prije, ne mogu da shvate da su, za svo to vrijeme svojih težnji i pokušaja da se uključe u novovjekovnu civilizaciju Zapada, ma šta to bilo, živjeli u zabludi i za svo to vrijeme urušavali svoju kulturološku paradigmu, odricali se svojih civilizacijskih normi zasnovanih na drevnim slovenskim civilizacijskim vrijednostima o kojima svjedoče stotine antičkih hro-ničara i istoričara, u čijim se hronikama i zapisima toga vremena, današnji zapadni narodi, narodi današnje zapadnjačke civilizacije i demokratije, i ne pominju, nema ih, prvi pomeni odnose se na rimska osvajanja jugoistočnih i bliskoistočnih teritorija nekoliko vjekova prije nove ere, posebno Grčke i Jerusalima. Josipa Broza nijesu mnogo ni pitali kada su stvarali, po njegovim zamislima i uputama, Osmoglavo Predsjedništvo, koje je trebalo da bude garant očuvanja Jugoslavije i njenog socijalističkog društvenog uređenja.


Međutim, ubrzo poslije njegove smrti ono što je trebalo da bude monolit postalo je monstrum. Jedan dio iz redova tog Predsjedni-štva vukao je na jednu, drugi dio na drugu stranu. Jedni su bili da se Jugoslavija održi, drugi da se rascentrira i raspadne. O tome se otvoreno i glasno govorilo i u diplomatskim centrima, ali i po ka-fanama, mnogih zapadnoevropskih država, o čemu su izvještavali pretpostavljene neki naši diplomatski i drugi predstavnici, ali, čini se, da većina odgovornih to nije ozbiljno shvatala, da se, kako je koja godina poslije Titove smrti, prolazila, sve lomilo preko koljena, rutinski i po inerciji. Najzad, pobijedili su oni koji su bili za rastu-ranje SFR Jugoslavije.

– Izvini, brzo ću se vratiti samo nešto da se dogovorim s ocem, – kaže Advan.

Vasiliju to dobro dođe da odahne. Šuma je sa svih strana hujala kao Vaseljena. Ovdje je, nekada, bilo veličanstveno živjeti, pomisli. Ovdje su živjeli manihejci. Oni koje su i carigradska i papska kurija anatemisali i istrebljivali kao babune, pagane, nevjerice, jeretike. A bili su pravi Sloveni, višebošci, ali i hrišćani. Odolijevali su strašnim napastima. Najviše hunskim ekspedicijama. Katoličenju, I, što je najapsurdnije – ortodoksnom pravoslavlju Carigrada i Nemanjića. Bili su osuđeni na propast. Moraće se prikloniti – jedni ortodoksiji, drugi kršćanstvu. Biće podvrgnuti asimilaciji i preobraćanju jačih. Svijet je ovaj, odista, kako je Njegoš rekao, tiran tirjaninu. Svijet je samo jedno bezvlašće i ljudožderstvo. I danas, kao u milenijima, koji su prohujali. Kada bi ljudska vrsta bila u stanju da uredi svoju prirodu, da se razmnožava kako je u njenim genima zapisano, da ne troši ogromne resurse za naoružanje, nekada strijelama i ma-čevima, danas nuklearnim raketama, da ne ratuje, da ne proizvodi stvari koje utiču na klimu, koje ne zagađuju zemlju, vazduh i vodu, ta vrsta životinja, ljudska vrsta, mogla bi da živi na planeti Zemlji još mnogo hiljada, možda i miliona godina, ali, izgleda, da ovakva mišljenja, čak kad bi se ubrzo realizovala, ne bi, jer je kasno, mogla da pomognu. Ljudska sorta je daleko odmakla u svojim zabludama, prilagođavajući se prilagođavala je sve sebi, svojim potrebama, pro-htjevima, vizijama, nastranostima, ne uvažavajući ni jednu životnu formu na Planeti, ne pokušavajući da shvati šta o njoj misli, i kako je doživljava, mnoštvo životnih formi, koje su svuda oko nas, koje nas okružuju i posmatraju, ma šta mi mislili, a uglavnom mislimo


da samo mi mislimo, znamo, shvatamo, razmišljamo – iz šuma, pustinja, savana, planinskih areala, ledenih oblasti, iz pećinskih dubina, iz vode i vazduha...

Advan se vrati i donese rakiju.– Hajdemo, – laže Advan. – Pokret!– Kud?– U šumu! Kud drugo, – smije se. – Ponijećemo i flašu! Uzmi

pušku!...

15.

Duboko u šumi Advan stade i zagleda se u rijetke grane jedne ogromne stare trešnje.

– Prinesi glavu uz koru stabla i oslušni, – kaže.Vasilije prinese uho uz stablo i istog časa začu zujanje koje je

dopiralo iznutra, iz debla.– Znam: to je pčela!, – bio je siguran, jer se s tim suočio ne-

koliko puta u djetinjstvu. Sjedeći ispod sličnog stabla trešnje blizu kuće, Vasilije je čuo zujanje, a potom i vidio kako neke osice ulijeću u otvor na sredini starog drveta, koje je, mada je još bacalo cvijet, listalo i rađalo sočne crne plodove, iznutra bilo šuplje. Pozvao je oca, koji reče:

– To je pčela. Pobjegla je iz nečijeg pčelinjaka i nastanila se u stablu ove trešnje.

– Pčela, – kaže Advan. – Sada mi treba da razmislimo kako da dođemo do meda.

– Moj otac je morao da dimom otjera pčelu i posiječe trešnju, – kaže Vasilije. – Onda je odsjekao taj dio stabla u kojoj je pčela bila izgradila svoj dom. Kad smo razbili odsječeni trupac, ugleda-li smo saće i med koji se, zbog pada drveta, izlivao iz napuklog i polomljenog saća. Unutra je bilo još puno pčela. Pokušavale su da nekako odbrane svoje saće. Zaprepaštene šta ih je snašlo, kao bezglave, zujale su svuda po tom dijelu stabla i oko naših glava. Vraćale su se i one koje smo bili otjerali dimom. Sada smo ponovo mahali zadimljenim krpama i pokušavali da ih udaljimo od trupca sa medom. Potom sam jeo med. Ali me je kopkalo nešto iz dubine svijesti. Osjećao sam neku krivicu i nelagodu zbog te krivice.


– Šta će sad biti s rojem pčela? Hoće li umrijeti? – pitao sam oca.Otac je dobro poznavao moju prirodu i odugovlačio je da od-

govori. Najzad je rekao:– Neće. Skupiće se ponovo u roj i sletjeće na neku drugu trešnju

u blizini. Ti to prati. Kad vidiš da se formirao roj i sletio, pozovi me da ga uhvatimo i odnesemo Matku da ga smjesti u jednu od svojih praznih trmki. I to će biti tvoja pčela. Tako je i bilo. Stresli smo roj s druge trešnje iznad našeg izvora, gdje se, na jednoj niskoj grani zaustavio, u pripremljenu trmku koju je moj tetak Matko donio.

– Šta misliš mi da radimo? Da posiječemo trešnju? – pita Advan.– Ne, – presuđujućim glasom reče Vasilije. – To bi bila smrt

ove pčele. Možda bi se ona smjestila u neku drugu trešnju u ovoj šumi, ali, ubrzo će jesen, kiše, nema cvijeća, nema hrane, pčela će umrijeti. U ovo vrijeme zločina, ovo bi bio još jedan. I to veliki. Jer je pčela čudo života, prastara stanovnica šuma, veliki prijatelj ljudskih, neblagorodnih stvorenja. Ali, u drevno doba, naravno, nije bilo tako. Na čemu su zasnovani lijekovi drevnog svijeta, a i danas se u znatnoj mjeri utemeljuju? Na pčelinjem proizvodu i poklonu – medu, po-lenovom prahu, saću i vosku! Dakle, ništa nećemo. Ali hoćemo da posjedimo ovdje ispod stabla, pijemo rakiju, i slušamo praiskonsko zujanje pčelinjih krila kao zujanje nebeskih, beskonačnih sfera!

– Natoči, onda, – kaže Advan.– Još bih imao još ponešto da ti natuknem o Titu, ako te inte-

resuje, – kaže Vasilije.– Bujrum, – kaže Advan. – Nastavi.– Tito je još u ratu imao neistomišljenika i oportunista i u

samim partizanskim redovima. Jedno su bili otvoreni neprijatelji: ustaše, četnici, domobrani, ljotićevci, balističke i muslimanske mi-licije i ostali, a drugo su bili oni koji su iz partizanskih i skojevskih uniformi, čim se rat završio, čim je počela sveopšta obnova zemlje, jedna nova kulturna i stvaralačka paradigma, otvorenije nastavili da oportunišu, da se, izgovarajući se borbom protiv komunističke titovske hipokrizije, protiv tobože lažnih vrijednosti novog društva, protiv devastacija tradicije i tradicionalnih vrijednosti kako su ih oni shvatali, protiv komunističke ideologije zasnovane na i danas živim idejama Marksa, Lenjina i Staljina, borili, ne samo, dakle, protiv komunizma i Tita, nego protiv države, i zato nam se ovo današnje naše vrijeme i dogodilo, zato smo postali ovo što jesmo,


i kad dublje razmislim, dolazim do jasnog zaključka da i ne zaslu-žujemo drugo do ovo što danas imamo i što ćemo dugo imati. Mi ćemo uskoro, a već smo i prije ovih sukoba počeli, kao hrišćanstvo Platona i Aristotela, gurati u dubok zaborav Tolstoja i Dostojevskog, Njegoša, Andrića i Krležu, Lalića, Crnjanskog, Ćopića, Skendera Kulenovića, Vladimira Nazora, Mirka Banjevića, Gorana Kovačića, Čedomira Minderovića, Ziju Dizdarevića, i mnoge druge književ-nike i stvaraoce. Mi ćemo, poput papa helensku filozofiju, istjerati iz naših škola, iz kulturnog i obrazovnog sistema, iz duhovnosti naših naroda, logiku, etiku i poeziju. Da, to smo mi, umjesto da se grijemo i snažimo, mi ćemo se, svi skupa, smrzavati na zapuštenim našim duhovnim ognjištima, postaćemo, kao što su postali mnogi drugi, jedan hladan i prazan svijet, blijed, bez ljubavi, bez zajedni-štva, bez čovječanske topline... Tito je dopustio mnoštvu beznačaj-nih ljudi da se uvuku u sve pore državne uprave, administracije, obrazovanja, vojske i policije. Čak ni oni, koji su istinski željeli da doprinesu zajednici i njenom napretku, to nijesu mogli da ostvare. jer naprosto nijesu znali, nijesu imali talenta za obavljanje poslova koji su im prepušteni. Velika Titova zabluda je bilo regrutovanje kadra za oficirske škole. Uveden je takozvani nacionalni ključ. Po tom ključu svaka republika i pokrajina je učestvovala, srazmjerno broju stanovnika, u popunjavanju vojnih škola za oficirski korpus. Naravno, najmanje je bilo Crnogoraca. Pred raspad Jugoslavije od nekoliko stotina generala jedva je njih nekoliko bilo iz Crne Gore. Međutim, ako se zna da je u Drugom svjetskom ratu i nekoliko decenija poslije rata, generala Crnogoraca bilo neuporedivo više, iznad te kvote po nacionalnoj pripadnosti, ako se zna da su crno-gorski oficiri rješavali gotovo sve važnije ratne operacije, a potom se taj broj rapidno smanjivao, očigledno je neko radio na tome da u armiji bude što manje onih koji su talentovani za oficire, koji su disciplinovani, odani ideji jugoslovenstva i komunizma. Umjesto njih u oficire su proizvođeni mladi ljudi koji su taj poziv prihvatali zbog dobrog uhljebljenja, privilegija, da izbjegnu selo i težak rad u industriji, građevinarstvu i slično. Mnogi od njih su poticali iz porodica nacionalista i šovinista, iz sredina u kojima se na razne načine rovarilo protiv Jugoslavije, protiv socijalističkog uređenja, pa i vjerske tolerancije i ravnopravnosti. Ni jedna višenacionalna država na svijetu ne stvara na ovaj način – po nacionalnom ključu


– svoj oficirski kadar. Ne dijeli generalske činove. Međutim, Tito je to dopustio. I to je jedna od njegovih krivih političko-ideoloških procjena. Dva puta se vojska Jugoslavije raspadala iz istih razloga, 1941. i, evo, sada, 1991. godine. I prije 1941. i ovoga puta, znalo se da će se to dogoditi. To su uviđali i znali i obični ljudi, pa je, odista, nejasno šta su radili najodgovorniji u zemlji da se to ovoga puta ne dogodi, ili bar da se ne dogodi na ovakav način. Šta to znači? Znači da je Savez komunista bio jedan veliki paravan za prikrivanje, ma-skiranje, postojanja najvećih njegovih zabluda. U Savez komunista primljene su gomile svjetine, kao u političke partije neposredno pred ovaj rat. Kako, danas, kada se samo sjetim, podlo, zvuče sva ona zaklinjanja i arlaukanja svjetine: I poslije Tita – Tito, Svi smo mi Tito… Praznoća tih riječi i danas u meni proizvodi gađenje i mučninu. Tako svjetina, redovno, uvijek, izdaje sve pod nebesima... Josipa Broza Tita su olajavali naši ljudi više nego svi zapadnjaci skupa. Nemilice su ga obmanjivali. Ni Čerčilu, 1944. godine, u Rimu, koji je došao da prosvijetli Broza, da ga vrbuje za drugu stranu, kapitalističku, antikomunističku, antislovensku, da opanjkava Staljina i Crvenu armiju, da baca anateme i prokletstva na boljševizam i komunizam, da Jugoslaviji, stvorenoj na temeljima Avnoja, uznastoji da namakne omču zapadnjačkog pogleda na svijet, paradigmu Zapada, da vrati iz Londona Petra II i preda mu očevinu – kraljevinu, da penzioniše, čim se rat okonča, sve ratne generale i oficire, posebno Crnogorce, za čiju se Crnu Goru u Brokhauzenovom leksikonu za 1827. godinu kaže da je zajednica slobodnih ubica, da će oni, zapadnjaci, Englezi i Amerikanci, u Kraljevinu ubaciti velika sredstva, funte i dolare, poteći će te valute kroz sve vene Kraljevine kako nigdje i nikada nijesu tekle, svi će biti zadovoljni, Zapad ponajviše samo da doživi da Jugoslavija bude protiv Sovjeta i Rusa, koje nijesu voljeli ni prije, kojima su čestiti Obrenovići, priklonivši se Habsburzima, zaboli bratski, slovenski, krivi, nož u leđa, ali i sebi..., međutim, uprkos svim tim prijetnjama, više nego ubjeđenjima i obećanjima, Čerčilu nije pošlo za rukom da Tita nasanka na tanak led, da ga obmane, ali su ga, hinjski, podlo, prepredeno, latinski i mletački vješto, ne samo desetak godina pred smrt, nego u toku čitave njegove vladavine, na tanak led gurali i obmanjivali njegovi brojni saradnici, republički i pokrajinski grmalji, kojima, ljigavijim od lignji, ali i kad je znao da mu podvaljuju, da lažu, nije mogao suštinski ništa. Bolest sve


naglije ulazi u jugoslovensko komunističko biće, i počinje, iznutra, da ga, obilato pomagano sa Zapada, rastura od onoga časa kada je Komunistička partija preimenovana u Savez komunista. Promjenom imena učinjen je veliki ustupak Zapadu, sugerisalo se približavanje kapitalističkoj ideologiji, slala se poruka: evo, mi nijesmo kao drugi u istočnom bloku, iza Gvozdene zavjese, mi smo dobri, mi smo za dijalog, za miroljubivu koegzistenciju, mi ne želimo da budemo zatvoreni za zapadnjačke vrijednosti, mi želimo saradnju itd. Komu-nistička partija je jedno, a nekakav Savez komunista nešto drugo. I, odista, odmah se osjetilo opuštanje članstva, masovno zaboravlja-nje principa komunizma, nedisciplina i neodgovornost, partijsko i korupcionaško zapošljavanje na svim mogućim mjestima i slično. A posebno se osjetilla, u mnogim sredinama, pojava jedne nove jeresu – kvaziantifašizma!

– A kult ličnosti? – kao da se iznenada prisjeti jedne nove pošasti, nekako čudno, kao nekim tuđim glasom, zapita Advan. – Poslije Titove smrti o tome se mnogo pisalo i govorilo. Ogradio se, vele, bio kultom ličnosti kao oreolom sveca, apostolskom, nedodirlji-vom svetošću. U tom smislu, da se kult ličnosti što dublje ukorijeni i utemelji, izmišljena je i štafetna palica.

– Kult ličnosti je lansiran sa Zapada pošto je Tito izgladio odnose sa Sovjetskim Savezom. To je podvala protiv, prevashodno, Staljina, i poodavno je formulisana u zapadnjačkim laboratorijama obmana i laži. Zapadnjaci su je pripisali i Titu, a, u suštini, to je isto što i ono što se danas zovu – harizma. Ima u tome neke opake podvale koja se nudi svjetini!... Inače, što se tiče štafetne palice, štafete, nju su u Kraljevini Jugoslaviji nosili preko voda i gora i predavali Aleksandru Karađorđeviću, dakle – za naše narode i narodnosti to nije bilo ništa novo ni spektakularno, već stvar tradicije, stvar poznata nekoliko milenijuma. Drugo, nije se Tito ničim ogradio, ni svetačkim oreolom ni oreolom paganskog božanstva i paganskog kulta, ogradili su ga isti ti koji su ga potom optuživali i klevetali kao i Staljina. Za Sta-ljina i Tita kažu da su stvorili za sebe kult ličnosti, ali za Hitlera i Čerčila, slavodobitno, uzvikuju: oni su imali – harizmu! Ti sa kultom ličnosti su diktatori, tirani, zli ljudi i vladari, a oni sa harizmom ne – oni su harizmatični! Oni su znali kako da se uzdignu, kako da ovladaju masama – svojom harizmom, a ne, kao Staljin i Tito, knutom, prisilom, surovošću, progonstvima, logorima, zločinima.


Tako je na Zapadu i počela velika laž o dvojici pobjednika u Drugom svjetskom ratu – Staljinu i Titu. Tako je na Zapadu počela otvorena, javna hladnoratovska satanizacija Sovjetskog Saveza i podmukla, prikrivena, podzemna satanizacija Jugoslavije. To su novi elementi koje je Zapad dodao svom bogatom arsenalu mržnje uperene protiv slovenskog naroda. Snimili su desetine i stotine TV emisija, serija i serijala u kojima one, koji ne poznaju istinu, koje taj pojam užasava kao prstenovi na repu zvečarke, koji ga ubijaju na sve načine, kapi-talizmom, korporativnim imperijalizmom, liberalizmom. profitom, pljačkom, mržnjom, obasjavaju svojom istinovjernošću tvrdeći, uz sve druge, mnogobrojne i najapsurdnije svoje istine, kako se Staljinova Crvena armija besramno ponašala u napredovanju kroz Njemačku, da je to bila pljačkaška horda, koja se najednom obrela u jednoj bogatoj zemlji, da je to bila armija, koja je postala stručnjak u proizvodnji mržnje, da je silovanje te armade postalo praksa, zbog čega je jadni i nedužni njemački narod morao da bježi po velikoj zimoći ispred dilu-vijalaca Žukova, Čujkova, Konjeva i Rokosovskog, da su namjerno uništavali sve pred sobom, ali da su prvi vidjeli njemačke logore smrti, ogromne magacine cipelica i haljinica djece koja su podavljena u krematorijumima, da su prvi prihvatili logoraše čiji ih je skeletni izgled i mučeničko stanje zaprepastilo, to Zapad ne pominje, napro-tiv – nije želio ni da se vidi, da se o tome zna, htio je da to zabašuri kao što danas, perfidno, svakodnevno, preko TV ekrana, kojima su preplavili kuglu zemaljsku, veličaju Hitlera odista na najpervezniji mogući način – neprestano podgrijavajući priču o njemu, priču iz koje, u umu obogaljena, svjetina ne shvata ništa, nije joj jasno je li ta nakaza bila zločinac ili ničeovski nadčovjek! Vanzemaljac! Arijevac! Nigdje, ni u jednoj od tih njihovih serija i gomila filmova nijesam čuo jednu jedinu riječ kojom se osuđuje Hitlerov napad na Sovjet-ski Savez, nigdje ni slovca o onome šta su radili drogirani njemački soldati, podržavani njemačkim narodom gotovo stoprocentno, u Rusiji, u koju ih niko nije zvao. Umjesto toga objavljuju, i danas, dok se mi ovdje mlavimo i koljemo kao i ranije, od dolaska turskih okupatora u XV vijeku, iz arhiva o Drugom svjetskom ratu foto-grafije i tekstove o „golgoti“ „sirotih“, maltene nedužnih, njemačkih vojnika u Staljingradu 1943. godine, koji se, dok snijeg pada, na temperaturi znatno ispod nule, tresu od hladnoće i iscrpljenosti, u dugačkoj koloni za hranu, koloni koja se sporo pomjera. Tekstopisci i


hroničari raznih fela na Zapadu naprosto se zgražavaju i pate što se to događa nacistima Trećeg Rajha poslije njihovog poraza na Volgi, oni optužuju Crvenu armiju, Sovjetski Savez i sve Ruse što su te „nadljude“ primorali da se predaju i sada se, gle čuda! – tresu od hladnoće i sporo pomjeraju u dugim kolonama za prijem hrane! Kakav je to kolosalan primjer bestidnosti, ispoljavanja podlosti tih koji, već decenijama, otkako traje tzv. Hladni rat, koji ne prestaje, jer ga oni neprestano pothranjuju svojim javnim i tajnim djelovanjem, rone krokodilske suze što Hitler nije pobijedio, porazio i uništio tu hiper-borejsku, skitsku, azijatsku, varvarsku slovensku rasu! Naravno, ti pljačkaši Carigrada, Jerusalima, i svih sovjetskih gradova do kojih su ikada stigli, ne objavljuju i one druge fotografije i dokumente koji svjedoče kako ti isti hitlerovi zlikovci strijeljaju gomile ljudi i žena širom Istočne Evrope, uglavnom u granicama slovenskih država, kako na opustošenim ukrajinskim poljima, ograđene bodljikavom žicom, dok ih sibirske mećave zavijavaju, dok pod udarima ledenog vjetra pucaju srca u ljudima, drže desetine hiljada u prvim borbama zarobljenih sovjetskih vojnika na taj arijevski način osuđenih na najsurovije umiranje. Oni ne stoje i ne tresu se u redovima, koji se sporo pomjeraju prema bilo kakvom izvoru hrane, prema bilo kakvoj mogućnosti spasa! Jedino što oni čekaju jeste – smrt! Čekaju da umru! Nema na Zapadu fotografija na kojima se vidi zločinačko, manijačko bombardovanje velikog grada Staljingrada, na kojima se vidi krvavi trag tih nacističkih zombija, koji su ostavili do tog grada i do svih drugih ruskih gradova do kojih su doprli u svom tevtonskom jurišu na Istok, na kojima se vide takođe i tragovi njihovog povla-čenja, kada su za sobom spaljivali i ubijali nemilosrdno sve što je nekako, u nastupanju, bilo preskočeno, zaklonjeno nekom šumicom, ukopano u zemlju i slično. Nema na Zapadu fotografija na kojima se vide garež i pepeo, koje smrtni vjetrovi raznose, razorene pruge, porušeni mostovi, opljačkane i oskrnavljene crkve, gomile leševa više od dvadeset osam miliona usmrćenih blagoslovenih sovjetskih duša. Toga nema. Nema ni fotografija kako u svim tim zločinima učestvu-je i ukrajinska SS divizija Galicija i ostrašćene litvanske, letonske i estonske naci-jedinice, ali i pukovi i armije Talijana, Rumuna, Mađara, Španaca, Holanđana, Belgijanaca, Poljaka. Slovaka, Hrvata, Muslimana sa Balkana. Među tim Muslimanima bilo je i tvojih ze-mljaka, komšija iz tvog zelengorskog zavičaja. Sjećam se, a i ti se


sigurno sjećaš, Selima M. iz sela B., koji je u staljingradskoj operaciji ostao bez noge. Predao se sa drugim nacistima, ali ga ti krvoločni i varvarski Rusi nijesu prosto, što bih ja lično vrlo rado učinio, pustili da umre, već su ga izliječili i, sa drugim zarobljenicima iz Jugoslavije, poslije rata, isporučili našim državnim organima. Ne znam da li je zbog svog učešća u nacističkim formacijama, kada je deportovan, odgovarao pred našim sudovima, možda je nešto odležao u zatvoru, koju godinu, ali je ubrzo pušten i živio je u svom selu. Jednom mi je, pijan, pripovijedao o svojim ratnim doživljajima na Istočnom frontu. Hvalio se, bezočno, kako je silovao mnoge ruske djevojke i žene gotovo u svim mjestima kroz koja je prolazio sve do Staljin-grada. Tada sam shvatio da u našem socijalističkom društvu i dalje žive neprijatelji toga društva, ljuti protivnici proklamovanog brat-stva i jedinstva, okoreli ustašoidni elementi kojima nema pomoći. Jedino što me je unekoliko ospokojavalo bila je pomisao da će ti i takvi relativno brzo pomrijeti. Međutim, i tu sam pogriješio – ima ih i danas živih. Možda je i taj Selim M. još živ?

– Nije, – kaže Advan. – Umro je nekoliko godina prije ovoga rata.– Umro je, kažeš. Šteta! To je trebalo da krepa, a ne da umre!

Ali, kad smo se dotakli i ove priče o tom Selimu M., neko bi mogao da kaže kako ga, eto, Tito nije htio da likvidira, a zaslužio je likvidaciju. Tito je, po takvima, i oni o tome odavno govore, štitio ustaše, Hrvate i Muslimane, a to je besmislica. Takvima su sudili republički i sreski sudovi, a ne Tito. Samo neprijatelji svega što je bilo jugoslovensko to ne žele da priznaju i kažu. Takvi su nas i uvalili u ovaj rat. A činiće to i u budućnosti ako nas, prije njih, onaj strašni Tutalis, komet koji vreba, ne potamani kao žute mrave…

– Neće! Alah je svemoćan, poštedjeće nas, – smješka se Advan.– Samo se ti smješkaj, – kaže Vasilije. – Tutalis je, veliki ko-

smički crni ovan, za ovo vrijeme dok ga mi pominjemo već prešao nekoliko miliona naših zemaljskih kilometara. Niko nas od njega, jednoga dana, neće moći zaštititi. Ni sam Alah, jer ga je on i stvorio. Kao i onog prije šezdeset miliona naših zemaljskih godina, praoca ovog Tutalisa. Taj je pobio i same Alahove ljubimce – Dinosauru-se. Pobio je sve što nije moglo da preživi udišući vazduh iz vode. Mnogo, mnogo potom mi smo stvoreni. Iz protoplazmi, sluzi i gena tih istih nemani – dinosaurusa. To jedno, a drugo : davno je od nas digao i ruke i noge naš dragi Alah. Poslije velikih sumerskih


kraljeva, egipatskih faraona, a definitivno poslije Homera i he-lenskih filozofa, predao nas je, s velikim olakšanjem i lakoćom u srcu, svome rođenom bratu, nenadmašnom Vojskovođi i Strategu – Sotoni, konstruktoru svih Tutalisa u zvjezdanom nebu, u našoj Galaksiji, u Univerzumu i Beskraju. Allahu ekber!.. Ali, manimo se sada Tutalisa – vratimo se priči o Zapadu, njihovim biblijskim lažima i obmanama, njihovoj protoistorijskoj mržnji prema Sloveni-ma, njihovim suludim nastojanjima da Slovene zavade međusobno, da jedne naoružaju i nahuškaju ne one druge, koji svim snagama svojim, svim svojim moćima, pokušavaju da razoružaju, služeći se, pri tom, lukavstvima, sredstvima izuzetno razvijene korporativne korupcije, špijunažom, sklapanjem lažnih ugovora o atomskom razo-ružanju, o kontroli razvoja nuklearnih raketa, podmećući im ljudska prava, demokratiju, slobodu govora, liberalnu ekonomiju, isprazne forme školskog obrazovanja i druge smicalice, koje su proglasili za svoje „kapitalne vrijednosti“, poturajući im pod nos svoje pravo da svuda intervenišu u ime zaštite svojih „nacionalnih interesa“ i ne pomišljajući da još iko osim njih može imati nekakve „nacionalne interese“, vješto prećutkujući sve što su Sloveni stvorili u nauci, u kulturi, u graditeljstvu, u vrhunskom umijeću konstruisanja aviona, helikoptera, vasionskih brodova i drugih letilica za svemirska istra-živanja, ignorišući sve što su Sloveni vjekovima postizali na bojnom polju, u najodsudnijim bitkama protiv najagresivnijih armada koje su ikada postojale na zemaljskoj kugli i tako dalje. U istim onim seri-jama, koje sam pominjao, u kojima bacaju anateme na napredovanje Sovjeta i Crvenu armiju, britanski autori kukaveljski vape kako je, eto, Čerčilova Velika Britanija bila izmoždena nakon pet godina rata, međutim ja čisto vjerujem da se i sami Englezi stide ovih i ovakvih floskula, ortodoksnih trabunjanja, bijedne propagande, te, dakle, svoje izmoždenosti, da ih zabrinjava tolika upornost da se iskrivljava i zloupotrebljava ratna stvarnost čiju su surovost podnosili i oni, ali ni približno koliko Sovjeti i druga slovenska plemena, konkretno Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Za svih pet godina rata, koje su izmoždile Čerčilovu Britaniju, koja je Velika, jer je pod svojom šapom držala i jednu, odista veliku, Indiju s današnjim Pakistanom i Bangladešom, u borbi protiv Hitlerove nacističke Njemačke i Mu-solinijeve fašističke Italije, britanski gubici, to smo vidjeli, iznose 368 000 ljudi. Sovjetski, moj druže – 28 miliona!


– Moram nešto da te pitam, – kaže Advan. – Zaprepaštavaju me toliki sovjetski gubici. Da oni, iz nekog razloga ne preuveličavaju tu cifru? Mi smo u Akademiji učili da su ti gubici iznosili oko 18 miliona. Otkuda sada 28?

– U pravu si. Prvi sovjetski izvori navodili su gubitke od oko 18 miliona. Ali, u tim izvještajima je stajalo da to nije konačan broj, da se i dalje skupljaju i sistematizuju podaci. Najnoviji ruski izvještaji govore o broju od 28 miliona. Čak ni to, možda, nije konačan broj. Do konačne cifre, najvjerovatnije, nikada se neće ni doći. S nečim sličnim i mi smo se suočavali kada su naši gubici u Drugom svjet-skom ratu bili u pitanju. Nikada tačan broj gubitaka nije utvrđen. Ne zna se koliko je civila stradalo, koliko su ljudskih duša ustaše pobacale u jame, koliko je udavljeno u vodama potoka i rijeka, koliko je usmrćeno u petnaestak takozvanih ustaških radnih logora, u stvari najmonstrumnijih gubilišta, kakav je bio, na primjer, najveći među njima – Jasenovac. Ne zna se koliko je ljudi nastradalo u pogromi-ma i divljanjima četnika Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, odreda Ljotićevih gardi, od pripadnika muslimanskih milicija, albanskih balista, vojvođanskih folksdojčera, mađarskih odreda i patrola, bu-garskih okupatora... Muka mi je samo od ovog nabrajanja. Nije bilo relevantnog popisa od 1931. godine. I niko ne zna, i zbilja ne može ni znati, koliko je žrtava bilo od Zidanog Mosta do Đevđelije. A tek Sovjetski Savez? To je, sve skupa, kada su u pitanju SFR Jugoslavija i Sovjetski Savet, jedna muka, jedna planetarna tlapnja, što bi rekli braća po utrobi i po Hristu Hrvati. To je jedna strana, a, s druge, stoji i jedna velika mrlja kada govorimo o sovjetskim gubicima. Tom mrljom su zatamnile veličanstveni sovjetski Otadžbinski rat silne stotine hiljada prebjega iz Crvene armije na stranu nacista. I sami nacisti su bili zaprepašćeni olakom predajom divizija, čak i armija. To je trajalo sve do Staljingradske bitke i Kurska. Do čuvenog Sta-ljinovog, zašto to ne reći – očajničkog povika; Ni koraka nazad! Bez pomisli na neko pravdanje bilo koga, moramo priznati, i to se zna, procentualno je najmanje prebjega bilo iz redova ruske populacije. Najviše prebjega je bilo iz sovjetskih nacionalnih manjina i, isposta-vlja se kao poseban, paradoksalan, kuriozitet – iz jevrejske zajedni-ce. Jevreji, kada je Vermaht svom silinom napao Poljsku, masovno su bježali na teritoriju Sovjetskog Saveza i priključivali se Crvenoj armiji, ali kada je, poslije napada nacista na SSSR, ta armija počela


da se povlači pred nadmoćnijim neprijateljem, zatečena njegovom silinom i svojom nespremnošću, Jevreji su masovno počeli da se predaju hitlerovcima dovodeći tim svojim činom čitave crvenoar-mejske brigade i pukove, u bezizlaznu situaciju, jer su one druge borce mnogonacionalne Crvene armije, ostavljajući ih na cjedilu, praktično primoravali da se i oni predaju. Jevrejski borci, komandiri i komesari predavali su se uvjereni da će im kod nacista biti bolje, da im je probitačnije da se s nacistima, koji su i dalje spektakularno, u znatnoj mjeri upravo zbog tih kukavičkih predaja, pobjeđivali, bore protiv Rusa nego da s Rusima bezizgledno ratuju protiv nacista. Tada se nije znalo kako su nacisti rješavali jevrejsko pitanje, i prebjege je ubrzo čekalo silno razočarenje – suočili su se s nemogućim, ali stvarnim, satanskim bićem nacizma. Povratak je bio nemoguć…

16.

– Dvadeset osam miliona? – s nevjericom zapita Advan nekoliko dana kasnije dok su, na proplanku u šumi, nedaleko od kuće, čistili svoje kalašnjikove, u stvari, dok je on čistio svoj kalašnjikov, a Vasi-lije čekao da završi čišćenje pa da i sam rasklopi svoju automatsku pušku i sredi je, jer nijesu čistili oba kalašnjikova istovremeno, jedan je morao biti spreman za dejstvo za svaki slučaj, pošto im ništa nije garantovalo sigurnost na koju bi se mogli apsolutno osloniti.

– Tako je, – Vasilija pitanje iznenadi, ali shvati o čemu se radi. – Dvadeset osam miliona!

– A Engleza, kažeš, 368 hiljada. Gledajući zapadnjačke filmove o podvizima Montgomerija, Aleksandera i Engleza ja sam tvrdo vjero-vao da se radi o mnogo većim gubicima engleskih trupa, – kaže Advan.

Čak ni to nijesu sve Englezi. U njihovoj vojsci borilo se mnogo pripadnika drugih naroda. Čak i Poljaka i Srba. A kada se govori o milionskim gubicima, onda se, naravno, radi o milionima sovjet-skih, ruskih vojnika! Sve to što si ti u tim engleskim filmovima gledao uglavnom je, uz nešto istinitosti, pretjerivanje. Obmana. Obmana koja se podastire kao istina. U tome je stvar. Ja ti o obmani i laži i govorim. I ti, koji si odavde, koji si završio vojnu gimnaziju i vojnu akademiju, koji si bio oficir, major, i ti si živio, kao paukovom mrežom, obavijene svijesti obmanama i lažima, beskrupulozne, per-


verzne, propagande Zapada. A ovo su podaci koje su sami Britanci o svojim gubicima u ratu protiv Njemačke i Italije dostavili odmah poslije rata Međunarodnoj reparacionoj konferenciji u Parizu. A što se tiče laži, to je ono oružje i oruđe u kojem, jedino, čitav Istok, od ruskih zapadnih granica do Tihog okeana, nije uspio da nadmaši Zapad i zapadnjačke pljačkaške demokratije. Svaka medijska kuća kod njih je fabrika laži i obmana. U svim mogućim institucijama proizvode se obmane i laži. To je najproizvođeniji čip zapadnjačke industrije, obrazovni predmet ukomponovan u sve elemente svih nastavnih procesa od predškolskih ustanova do doktorskih studija. Čak je i njihova nauka velika obmana i prevara. Oni su, svojom površnošću i nepoznavanjem ključnih elemenata drevnih pisama i njihovih značenja, postigli gotovo samo to da se u njihove komen-tare starih i najstarijih istorijskih zbivanja ne možemo pouzdati... Na Zapadu se obmane i laži pakuju na isti način kao i druga roba za izvoz. Svaka riječ je važna, smisao kojim se lažne informacije obrađuju dizajniran je po mjeri svijesti svjetine, a svjetina je čitavo čovječanstvo kome su se nametnule elite koje naručuju i odobravaju upotrebu te robe. Polazi se uvijek od nečega što je poznato i što je u datim situacijama moguće, što svjetina bez problema, olako, lišena drugih vizija i pomisli, može da prihvati i lako, u ono što joj se nudi kao istina, povjeruje. Na primjer, kada je ovaj naš rat u pitanju, na Zapadu se piše i emituju se zapisi o desetinama hiljada silovanih muslimanki od strane srpske vojske. Poznata je britanska agencija Bel Potinger koja isključivo produkuje laži, proizvodi po porudžbini, za milionske iznose dolara i funti, lažne fotografije i iskaze, svjedo-čenja nekoliko za tu stvar angažovanih, plaćenih, možda i silovanih žena i djevojaka, i to je dovoljno da cifra od nekoliko desetina, pa, eventualno, i stotina, za čas posla naraste na broj od nekoliko dese-tina ili stotina hiljada. Na Zapadu se tako radi duže od dvije hiljade godina – manipulacijama takve vrste bavilo se rimsko carstvo i svi zapadni režimi od rimskog carstva do dana današnjega. Mijenjaju se samo stvarnosti, načini i mogućnosti, vidovi i sredstva vidova komunikacije, suština stvari ostaje ista, obmana i laž su i danas ono što je bile i tada – sredstvo zatiranja istine, poništavanja istorijskih stvarnosti, oruđe i oružje svih mogućih kalibara. I bombe ispaljene iznad Hirošime i Nagasakija bile su u službi obmane, koju je Zapad lansirao, kada je rečeno, da se okonča rat sa Japanom, da se prekine


krvoproliće, međutim, uistinu, radilo se, prvo, o američkoj odmazdi zbog japanskog bombardovanja američke flote u Perl Harboru 1942. g,, za koje neki tvrde da je odgovoran Ruzvelt, koji je htio da uvuče Sjedinjene Države u rat, ali ga je u tome sprječavao Kongres i ame-ričko javno mnjenje, i, drugo, o tome da se Sovjetski Savez obmane, da se ne ispoštuju ranije donesene odluke o povratku SSSR-u Ku-rilskih ostrva i Sahalina, da se onemogući vojna pomoć i produ-bljivanje ideološkog uticaja komunističkog SSSR-a na Kinu itd. U tom trenutku Zapadu nije odgovaralo da se u rat protiv Japana, kako je na Jalti dogovoreno, uključi SSSR. Zapadne vojno-političke strukture su shvatile da je taj dogovor sa SSSR-om njihova velika greška i sada su htjeli da je isprave tako što će prepasti Staljina ak-tiviranjem, besmislenim, uperenim protiv civila, s jasnom sviješću o tome da će na taj način počiniti zločin nad nedužnim ljudima u tim gradovima, atomske bombe, jedne, u tom času, primitivne naprave kojom nije bilo moguće riješiti ni rat sa Japanom, da se ne govori o zamišljenom, zbog sve očitijih neslaganja i sve izraženijih protivu-rječnosti, rat sa SSSR-om, pogotovu ako se zna da su Sovjeti već bili na domaku vlastite konstrukcije atomskog oružja o kome su znali mnogo više i mnogo prije od zapadnih naučnih elita uprkos činje-nici što su o sovjetskim vojnim dostignućima i planovima dobijali mnoge podatke od sovjetske pete kolone, unutrašnjih neprijatelja SSSR-a. Farsa sa silovanjima muslimanki u Bosni samo je jedan primjer, ali, nadam se, dovoljno upečatljiv u smislu da se dočara način na koji se sklapaju obmane u pogonima obmana na Zapadu, prevashodno u Engleskoj, boravišnom mjestu vrhovne boginje svih obmana. Nijemce su u Drugom svjetskom ratu nasamarili na mnogo načina. Za jedan od načina efikasnog obmanjivanja Englezi su isko-ristili svoje novine, svoju dnevnu štampu. Da bi London odbranili od sve preciznijih, i pogubnijih, fon Braunovih raketa V-2, počeli su da u dnevnim listovima objavljuju članke kako su, opet, rakete V-2 promašile London, a, u stvari, padale su po samom centru grada, u šta su Njemci povjerovali, smanjili su količinu goriva u raketama i tada su zaista počeli da promašuju – rakete više nijesu padale po gradu, već po poljima nekoliko desetina kilometara ispred grada. Nije, dakle, nimalo lako utvrditi kada Englezi lažu i obmanjuju, kada pišu istinovjerne novinske tekstove, a kada u oblande istini-tosti pakuju svoje dobro osmišljene obmane. Čak ni sami Englezi


ne znaju kada njihovi političari i novinari govore i objavljuju istine, a kada laži. Englezi su, što se tiče laži i obmana, posebno dobro obučili Amerikance. I oni su u tome postali elita. Na primjer: Sjedi-njene Američke Države počele su da bombarduju Sjeverni Vijetnam 1964. g. pošto su obmanule svijet objavljujući lažnu vijest da su dva američka razarača, koji su provokativno, izazivali, patrolirali u neposrednoj blizni sjevernovijetnamskih teritorijalnih voda, bili na-padnuti. Naravno, nikakvog napada sa sjevernovijetnamske strane nije bilo,, i to je administracija Sjedinjenih Država dobro znala, ali je mržnja prema svemu komunističkom isprovocirala i započela ovaj rat, koji je trajao deset godina i koji je prouzrokovao više od tri miliona žrtava. Ali, u političkoj istoriji svijeta XX vijeka ostaće krupnim slovima zapisano kako se u paučinu Reganovih obmana i laži uhvatio Generalni sekretar KP Sovjetskog Saveza Gorbačov, što je dovelo do pada Berlinskog zida, rasturanja Varšavskog ugovora i Sovjetskog Saveza, podjele Čehoslovačke i razbijanja SFR Jugoslavije s tragičnim posljedicama, koje će, da budemo s tim načisto, trajati decenijama na razne načine…

17.

Kalašnjikovi su očišćeni i blago podmazani uljem za oružje. Vasilije je volio ovu pušku, jer je najbolja na svijetu, ali, čak i da nije bila najbolja – bila je ruska! Taman što poče, za sebe, u svojim mislima, da razmišlja o tome šta bi bilo da su Sovjeti ovu pušku imali na početku Drugog svjetskog rata, u tome ga omete Advan.

– Pomenuo si Hladni rat, – kaše. – Nešto su nam o tome govorili na Akademiji, ali površno, toliko da znamo da je Tito sa Pokretom nesvrstanih odigrao presudnu ulogu da se Hladni rat ne pretvori u Treći svjetski rat.

– To ima smisla, to je donekle prihvatljivo mišljenje, ali svakako nije presudno. Tito i Pokret nesvrstanih, koji je, ma koliko se neki naši istorici upinjali da dokažu da nije tako, više bio na strani So-vjetskog Saveza, jer je Sovjetski Savez bitno doprinio što su mnoge zemlje Afrike, Latinske Amerike, Azije, zbаcile kolonijalne režime i stekle nezavisnost, i jer je Sovjetski Savez svim tim državama pomagao na najrazličitije načine, u hrani, u oblasti medicine, u


naoružavanju, u obuci kadrova svih profila i mnogo čemu drugom. I naš doprinos u tom pogledu nije zanemarljiv. Sjetimo se, recimo, Alžira. Francuzi su, tada, presreli u vodama Sredozemnog mora jedan naš transportni brod, koji je Alžircima nosio oružje proizve-deno u sovjetskim fabrikama, ali i našim, i zaplijenili ga. Pokret nesvrstanosti, doprinio je ravnoteži političke i bezbjednosne situa-cije na Planeti, smirivanju tenzija, ali i pomagao oslobodilačke pokrete, međutim on nije spasao svijet novog svjetskog rata. Svijet je spasilo moćno, novoproizvedeno, prevashodno atomsko, naoru-žanje prve zemlje socijalizma. Prva proba sovjetske hidrogenske bombe, prvi moćni radari i prve rakete za velike visine (tada preko dvadeset kilometara!) – to je ono što je zaustavilo novi pohod ob-novljenog nacizma. Od prvih dana nakon završetka Drugog svjetskog rata gotovo sve države Zapadne Evrope, osim Frankove Španije i Salazarove Portugalije, na čijim teritorijama nije bilo ratnih dejsta-va, živjele su u znaku velikih nemira, protesta, štrajkova, ali i zna-čajne oskudice u redovima nezaposlenog ili poluzaposlenog radni-štva. Osnivani su razni komiteti, lige, pokreti, klubovi, udruženja, čiji je moto bio borba protiv kapitalističkih društvenih normi i borba za mir. Novi režimi činili su sve da suzbiju komunističke pokrete, koje su podržavali radnici, u svojim zemljama, ali i u svijetu, poznati intelektualci: slikari, pisci, naučnici, režiseri, dramski stvaraoci, među njima i neki od onih koji su, kao Ajnštajn, Žolio Kiri, Pikaso, Matis, Aragon, Elijar, Kokto, Žan Kasu, Pablo Neruda, Žan Rišar Blok, Romen Rolan, Breht, Farž, H. Man, Čaplin, Cvajg, Šagal, Nazim Hikmet, Artur Lundkvist, Nikolas Giljen... promijenili kul-turnu mapu, ne samo Evrope, nego Planete. Mnogi su bili istinski prijatelji Sovjetskog Saveza. U Moskvu se išlo kao što muslimani idu u Meku. Ali, Hladni rat, koji je promovisao Čerčil, kao i Gvozde-nu zavjesu, podržavali su mediji na Zapadu, podstrekavani konzer-vativnim političkim elitama, zavisnošću od Sjedinjenih Američkih Država, Maršalovim planom, silno osokoljeni američkom atomskom i hidrogenskom bombom, uvjereni da Sovjetski Savez neće biti u stanju da decenijama proizvede vlastito nuklearno oružje, a ako ga i proizvede u nekom periodu, uvijek će trčkarati i kasniti za Ame-rikancima u usavršavanju i borbenoj gotovosti da ovo oružje prvi upotrijebi. Za Korejski rat, započet 1950. godine, sva zapadnjačka sredstva informisanja optužila su Sjevernu Koreju, koju su smatra-


li satelitom Sovjetskog Saveza. Ipak, nijesu uspijevali da preokrenu mišljenje svih ljudi, naprotiv – u mnogim lukama Francuske, Belgije, Norveške, Mediterana, pa i same Engleske, radnici su odbijali da istovaraju američke tenkove koji su dopremani u te luke odakle ih je trebalo proslijediti dalje – do Sajgona i drugih luka na Dalekom Istoku. Radnici su prepoznavali raketne lansere i radarsku opremu i onda kada su bili maskirani maslinovim grančicama. I pored svega, održavani su protestni zborovi, kongresi pristalica mira, na mitin-zima su govorili i sovjetski pisci, i, mada osuđena na propast, ko-munistička partija se nije predavala, pet stotina miliona potpisa za očuvanje svjetskog mira, spriječilo je, tvrdi se na Zapadu, Trumana da upotrijebi protiv Sjeverne Koreje atomske bombe dopremljene na Formozu, samo, i to je bila prava smetnja za Trumana, tamo su bili i novi sovjetski bombarderi i lovci presretači Mig-15, ali i so-vjetska atomska bomba, koja je, svakako, operativna i pripremljena, budno dremuckala u podzemnim sibirskim hangarima. I dok su američki i zapadnoevropski listovi, prosipajući tone crvene pjene, obmanjivali svoje čitaoce naslovima na prvim stranama: Crveni se spremaju na Teheran, Rusi su spremni da napadnu Tursku, Moskva hoće da okupira Grčku, Crveni prijete da će započeti rat ako se Titu ne preda Trst – Staljin se prilježno bavio problemima lingvistike i čitao nova djela sovjetskih pisaca: Fadejeva, Simonova, Paustovskog, Šo-lohova, Leonova, A. Tolstoja, Feđina, Leonida Grosmana, Erenbur-ga, Pasternaka, Neki američki senatori su javno govorili da su ope-racije američke soldateske u Koreji uvod u novi svjetski rat, koji će se završiti uništenjem komunizma. Francuski Frans-Soar pisao je o histeričnim hapšenjima komunista u Sjedinjenim Američkim Dr-žavama, ali i svih drugih ako bi izgovarali riječ mir, jer je ta riječ bila sinonim za komunizam i smatrana je uvredljivom. dok su se drugi, poput američkog lista Kolno, bavili, uveliko, kovanjem planova napada na Sovjetski Savez dočaravajući, pri tom, svojim opskurnim čitaocima, vizije porušenih ruskih gradova, viziju Moskve u kojoj će sve biti preuređeno na američki način, pa će se, na primjer, Po-zorište Crvene armije zvati Pozorište Novog svijeta. Antikomunističko ludilo naprosto je potresalo Ameriku kao da je započela, već vjeko-vima odlagana od strane Tvorca, eksplozija supervulkana Jelouston. Svijet se bukvalno prvih godina Hladnog rata smrzavao od straha. Francuzima se, noću, pričinjavalo da čuju gvozdeni škrgut gusjeni-


ca sovjetskih tenkova na prilazima Parizu, Englezi su, kroz maglu, svojim očima viđali kupole sovjetskih modernizovanih T-34 – le-gendarnog tenka iz nedavno završenog rata, koji je, s kaćušom, naj-zaslužniji za РАЗГРОМ nacizma. I po samoj Moskvi strah od rata su širili zapadnjački špijuni u ambasadama, i drugi koji su dolazili sa Zapada, pa su mnogi kupovali zalihe soli, jer, tvrde, da se bez soli može umrijeti, kao što umiru slonovi, koji dugo ne mogu da se domognu grumenja slanog kamenja. Čovjek nije u stanju da svojim čulima osjeti gdje se ispod humusa i slojeva zemlje nalaze hiljadu-godišnje naslage soli, kao, na primjer, u Tuzli, međutim, i to je njihova velika prednost – slonovi mogu. Ali, bilo je i onih koji nijesu vjerovali da je novi svjetski sukob moguć, koji su ismijavali i Sjedi-njene Američke Države i Trumana, i njegovu atomsku bombu, koji su, kao i onaj Amerikanac – pristalica pokreta za mir, govorili da Trumanu ne pada na pamet da ratuje protiv sovjetskih tenkova, da on ratuje protiv sovjetskih šerpi. Međutim činjenica je da je u to vrijeme stvoren Sjevernoatlantski pakt, za koji se zdušno zalagao i De Gol ispaljujući, pri tom, svoju kolosalnu misao da je to potrebno u cilju odbrane i zaštite – atlantske kulture, koja je, tada, u Staljino-vim, i sovjetskim, i svim ušima miroljubivih ljudi, zazvučala kao nacistička sintagma o sjevernoj rasi... Poučen stanjem u sovjetskom društvu uoči Drugog svjetskog rata, ali i divljanjima na Zapadu, stvaranju neshvatljive mržnje prema SSSR-u, Staljin je, tada, razvio svoju ideju o borbi protiv klanjanja pred Zapadom. Cilj je bio da se onima, kojih u socijalističkim državama, pa ni u Sovjetskom Savezu, nje bio zanemarljiv broj, koji su se oduševljavali Zapadom, suprot-stavi sovjetska, komunistička mjera stvari, da se protivurječnim zapadnjačkim vrijednostima sučeli paradigma vrijednosti socijali-stičkog društva. Mnogi su se previše oduševljavali zapadnjačkim naučnicima, piscima, intelektualcima a omalovažavali ono što su na svim planovima – kulture, proizvodnje, industrije, nauke, eko-nomije, privrede – stvarali sovjetski ljudi. Do Staljina su stizale precizne informacije o omalovažavanju svega slovenskog i sovjet-skog u svim zemljama Zapada, o tome da se tamo malo, ili nimalo, zna o sovjetskim stvaraocima, da se o njima govori s ponižavajućim rezonansama, a sve je prevršilo mjeru kada je francuski ministar inostranih poslova Žorž Bido, u engleskom parlamentu, čuvenog ruskog naučnika nazvao nekakav Lomonosov!... Kada o ovom zapad-


njačkom ludilu govorimo, da ne zaboravimo centralnu američku obavještajnu organizaciju – CIA. Nemoguće je, i u najkraćim crtama, pomenuti šta je sve ta mamutska skupina ludaka svih profesija radila, koje je i kakve mjere preduzimala protiv Sovjetskog Saveza i svih drugih koji su na bilo koji način sarađivali sa SSSR-om. Pored ostalog, razvili su mamutske laboratorije u kojima su istraživali djelovanje raznih bioloških agenasa i seruma, na primjer: kuge, bruceloze, antraksa. Te eksperimente vršili su na zatvorenicima bez njihovog znanja i pristanka. Poznat je njihov eksperiment izveden u njujorškom metrou kada su raspršili neki manje opasan bakteri-ološki materijal da bi utvrdili za koje vrijeme će se taj materijal, uslijed strujanja vazduha, raznijeti po velikom gradu, misleći pri tom na sovjetske gradove, Moskvu, Lenjingrad, Kijev i druge. Izvo-dili su medicinske pokuse na ispiranju mozga. Naročitu pažnju su posvetili drogi LSD. Htjeli su da utvrde, pomoću eksperimenata na ljudima, uglavnom latinoamerikancima i crncima, koje su plaćali da u tim eksperimentima učestvuju, dejstvo te droge na ljudski um. Ljude su podvrgavali i nesnu, kao Mengele u nacističkom Trećem Rajhu. Tu su i eksperimenti sa sarinom u gasnim komorama... Sve u svemu: kolosalan rad američkih i engleskih naučnika na stvaranju najoptimalnijih mogućnosti za ubijanje ili onesposobljavanje ljudi (uz trajne posljedice), bio je usmjeren na Slovene komunističkog bloka, na jednu rasu – slovensku, a to je isti cilj koji je u svom planu imao i Hitler. Sve moguće nacističke metode ubijanja Sjedinjene Američke Države i Engleska isprobale su, razvile i unaprijedile u vremenu Hladnog rata, i sve se to čuva i usavršava i danas. Ovome treba dodati i hiljade atentata koje je CIA izvela u mnogim država-ma svijeta s ciljem da likvidira one pojedince koji su u tim država-ma bili trun u oku američke i engleska administracije. Na primjer, CIA je više od 600 puta pokušala da smakne najistaknutijeg latino-američkog ljevičara Fidela Kastra...

Vraćali su se polako, dok su im pod čizmama pucketale suve grančice pootpadale sa drveća, kući. To pucketanje i šumorenje lišća uspavljivalo ih je, ošamućene čistim elementom šume – kise-onikom i ozonom. Sve je ovo, pomisli Vasilije, o čemu govorim, sav je ovaj napor stvar beznadežna. Napor nepotreban. Sjećanja kao silovanja uma. Sve je ovo, kao i sve drugo, površno, bez dubine. Bolje da sam slušao drveće, šumu, prirodu, koje se ništa od svega


ovoga, ne tiče, ali koja sve zna i razumije. Više ovo jedno staro stablo bukovo shvata i pamti, i dublje i suštinskije misli, nego šta ja mogu da naslutim. Ili ono deblo koje je palo. Proživjelo je svoje godine i umrlo. Stropoštalo se poput nekog Starog Slovena, koji je, nekada, kao i ja ovo sada, lunjao po ovoj šumi, ali, za razliku od mene, on je imao cilj – uloviti hranu... Vasilija zadivi ta slika stabla koje leži pruženo po zemlji i rastočava se po veličanstvenim zakonima Prirode i Vaseljene. Možeš mu prići i dodirivati ga. Sjesti na deblo i osjetiti kako se ispod tebe drobi kora ispod koje je nekada tekla krv ovog drveta – sokovi zemlje, kamena, Sunca i zvijezda...

– Hajde ti, – reče Vasilije Advanu, – ja ću ostati da malo počinem na deblu ovog oborenog drveta, umorio sam se, nešto je, najednom, palo, stropoštalo se u meni.

– Ne mogu te ostaviti tu samog, – kaže Advan.Možeš, ne brini. Nije mi ništa, samo mi se sve smučilo. Događa-

lo mi se i ranije, u Sarajevu, da u šetnji sa Vučkovićem ili Murisom Idrizovićem po brdu iznad Alipašinog Polja, Mojmilu, najednom klonem. Zbog toga sam uvijek u džepu imao parče čokolade ili neku punjenu bombonu. To je pomagalo. Čim bih pojeo parče čokolade, organizam se oporavljao i mogao bih dalje da idem, ali bez imalo volje da govorim i slušam bilo šta i bilo koga…

18.

Advan, osvrćući se, kao očekujući da će se Vasilije predomi-sliti, – ode.

Vasilije leže po drvetu. I noge je digao sa zemlje i bezvoljno ih položio na grane. koje su štrčale polomljene od sudara sa granama drugog drveća dok je stablo, vjerovatno udareno gromom ne baš tako davno, padalo.

Sve ovako pada, pomisli Vasilije. I Gilgameš, dvije trećine čovjek a jedna trećina bog, ili obrnuto, uzaludno je išao po besmrt-nost. A i kada je, uz pomoć prijepotopnog pretka Utnapištima, kralja Ura, našao travu besmrtnosti, i izronio s vlatima te trave među zubima iz Okeana, i to je bilo uzaludno – zmija, htonski simbol, dok je, iscrpljen, spavao, ukrala mu je travu, i sve Gilgamešove napore


obesmislila, čemu su se, Vasilije je uvjeren, bogovi, koji su sve gledali iz nekog šipražja u blizini, vanzemaljci, Anunaki, smijali kao svojoj uspjeloj šali koje Gilgameš nije bio svjestan.

Svi smo mi, svako na svoj način, izloženi šali nekih Anunakija, nekih Bogova, šali Života samog. Svi napori koje činimo neshva-tljivo su ništavni. Međutim, zato što smo Gilgameši, i ne znamo, mi se neprestano trudimo. Gradimo, podižemo zigurate, gradove i piramide, zidamo Svete Sofije i katedrale, premoštavamo rijeke i letimo u svojim vimanama, avionima, raketama, pišemo knjige, istražujemo prošlost, a sve je apsolutna prošlost kopali po zemlji ili gledali vasionu i zvijezde, i, u suštini, sve je to uzaludno, pa i činje-nica da tvrdoglavo mislimo i vjerujemo da smo ljudi, a u stvari smo samo životinje. U mnogo čemu besmislenije od mnogih životinjskih vrsta na zemlji. Recimo, ubijanje. U svijetu životinja, ako isključimo čovjeka, ljude, nema toga – ubijanja radi ubijanja. Ni drugih vrsta, kamo li svoje. Kod nas ima. Koliko su samo Sloveni potamanili svojih – jedna slovenska plemena drugih slovenskih plemena! To, evo, sada radimo upravo mi na Balkanu. Nije nam dosta što nas drugi tamane, mi se i međusobno ubijamo. Na sve strane trešte automat-ske puške, mitraljezi, odjekuju eksplozije topovskih i tenkovskih granata, čuju se tupi udari bombi. Mi nikada nećemo shvatiti da se drugi raduju dok se mi ubijamo. Mi radimo tačno ono što oni koji nas stoljećima okružuju sa svih strana, žele. Svi ti drugi, od Homera, Herodota, pa i prije, od prvih spisa sakupljenih od Indije i Vavilona, od Ura, Šuripaka, Uruka, Ninive, do Tebe i Memfisa, do Aksuma u gorju Tigre, od mitologija i mitova svih plemena, koja su živjela milenijumima na tom ogromnom, samo u našim zemaljskim razmjerima ogromnom, afričko-azijskom prostranstvu, spisa koje su nazvali Sveto Pismo, Tora, Biblija, Stari i Novi Zavjet, sve do dana današnjega, služeći se svim sredstvima koja im sva četiri elementa omogućavaju, svim vjekovnim dostignućima ljudske rase u cjelosti, zlobe, podlosti, mržnje, zla, nekog unutrašnjeg straha da će svega za njih, jednom, biti malo, svim oruđima i oružjima koja je, vječito ista – protoistorijska – ljudska rasa stvorila, na sve strane iza sebe ostavljajući, kud god se pomjerala, krv i pustoš, požare i zgarišta, obezglavljena trupla i crno đavolsko sjeme, – svi ti drugi, zapadnjaci, južnjaci, sjevernjaci, ali i tatarsko-mongolsko-avarska plemena sa istoka, nastojali su da nas unište, da zatru naš slovenski rod, rod


vanzemaljskih i hiperborejskih Slovena. Rod onih ljudi koji druga-čije idu, vole svoje močvare, rijeke, stepe, planine i pustinje, koji drugačije gledaju prirodu oko sebe i nebesko prostranstvo, gore, plavo, kao boja njihove duše...

Vasilije zaspa na oborenom stablu. Ruke je metnuo pod glavu, noge pružio preko grana.

Sanjao je Sarajevo. Titovu ulicu. Stipinu knjižaru. U stvari, knjižaru Izdavačkog preduzeća Svjetlost. u kojoj je poslovođa Stipe Vilić. Vasilije na pultu ugleda tek prispjeli broj Savremenika. Ob-radova se kada na naslovnoj strani korica pročita, među autorima priloga, svoje ime. Kupi časopis. Pred knjižarom zasta da razmisli kud sad da krene. Odluči da prošeta do Baščaršije.

Dan septembarski, jedan od onih sarajevskih dana koji ispunja-vaju čovjeka zadovoljstvom i radošću što je živ, što postoje ovakvi dani, i ovaj grad, i ovi ljudi i žene, koji prolaze gore i dolje, tamo i ovamo, i niko ne žuri, jer ovo je dan kakvih u godini nema mnogo, bilo bi neoprostiv grijeh provesti ga u nekoj sobi, u nekom zatvore-nom prostoru, ne doživjeti ovu ljepotu, koja izbija i zrači iz svega.

Kod Vječne vatre zastade. Kad god tuda prolazi zastane i neko-liko trenutaka gleda plinski plamen, koji simboliše vječni život u Drugom svjetskom ratu palih u borbi za oslobođenje grada.

Kad se okrenu da pođe dalje, ugleda Ćamila Sijarića kako isko-rači iz kapije zgrade u kojoj je živio, u stanu iznad JAT-a.

Obradova se.Uvijek se radovao susretima sa Ćamilom, zemljakom, Bjelo-

poljcem.Krenu mu u susret.Pozdraviše se. Ćamil je u lijevoj ruci držao staru tašnu, koja

je, ne samo ruku, ruku jednog gotovo osamdesetogodišnjaka, nego čitavu njegovu lijevu stranu, vukla ustranu i, u isto vrijeme, k zemlji.

Vasilije se pitao šta bi moglo biti tako teško u toj tašnurini i kud se vremešni, ali kočoperni, žilavi, još uvijek pun životne, i stvaralačke, energije, Ćamil, s tim teretom zaputio. Ali, ništa nije pitao. Samo reče:

– Ćamile, daj mi tu tašnu.– Ne dam, vala, – kaže. – Ovo je teško.– Vidim da je teško i zato kažem: daj meni. Ako ne mogu pisati

bolje od tebe, mogu nositi.


– E, kad si navalio – evo pa nosi, – kaže Ćamil.– Ima li šta što bi moglo da se polomi?– Ne, vala, nema.Teška je bila tašna, kao da je u njoj komad gvožđa ili neka

kamenčina. Čak i Vasilije, koji je tada, u naponu svoje mladosti, mogao iščupati konju rep, često je prebacivao iz jedne ruke u drugu. Vuklo je to što je bilo u tašni dolje, k zemlji, kao vrag. Šta li je ovo, ali – ne, nepristojno bi bilo pitati.

Krenusmo niz Titovu. Vasilije nije imao pojma kud idu, gdje će zastati ili skrenuti, kome nose ovo što je u tašni.

To Ćamil zna.Najzad skrenusmo u Tomislavljevu ulicu. Poslije nekoliko de-

setina koraka Ćamil okrenu lijevo, pored neke polusrušene barake. I ja za njim. Ispred barake, u neuređenom dvorištu, gdje je nekada bilo veliko tursko groblje, s puno travuljine okolo starih, iskrivljenh, polomljenih, istrulih nišana od sedre i krečnjaka, velike gromade kamena i mermernih ploča. Na zidu okrnjena reklamna tabla: Ka-menorezačka radnja. I ime kamenoresca – Avdo. Prezimena se sada Vasilije nije sjećao. Zaboravio je, ali je zapamtio prijatno, dobro-dušno, kao ćilibar zlatnožuto lice čovjeka s kojim se Ćamil srdačno pozdravi.

– Ovo je naš zemljak, – okrenu se prema Vasiliju i predstavi ga kamenorescu.

Ja tek tada na neki kvrgavi, izubijani sto od debelih dasaka i tvrdih nogara, odložih tašnu i rukovah se s Avdom.

– E, tako, – kaže Ćamil. – A sad, sokole, da pogledamo, – obraćao se kamenorescu, – šta od ovog komada može ispasti, – i poče da otkopčava kaiševe na nekada skupoj i tvrdoj, sada staroj, istrošenoj, ali još svakako korisnoj, crnoj tašni.

– Evo, ovaj je pravo iz Lima. Stotinama godina ga je brusila i topila ledena voda sa Prokletija i Komova, sad je tu, – vidi šta možeš od njega napraviti kao što bi od dragog kamena, – govori Ćamil nje-govim poznatim otegnutim načinom govora, i iz tašne vadi poveliku kamenčinu uglačanu vodenim udarima sa svih strana.

Vasiliju odmah sve bi jasno: prvo, zašto je tašna bila teška, kao kamen, i, drugo, shvati da su oni brojni kameni komadi po polica-ma, između knjiga i drugih starih stvari, u Ćamilovoj biblioteci, u obliku piramida, kupa, izvijenih obeliska, nepravilnih trouglova,


kvadara, u stvari kamenice koje je Ćamil donosio iz naše zavičajne rijeke, Lima, kad god je tamo boravio, i davao Avdu, kamenorescu, da ih, po Ćamilovim uputama, oblikuje.

Avdo uze da prevrće po stolu kamenčinu iz Lima, da je zagleda sa svih strana, da je kucka čekićem, što Vasilija probudi na oborenom drvetu polomljenih debelih grana...


V

1.

– Opet će kiša, – nezadovoljan je Advan dok po prozorskim staklima vjetar nanosi prve kapi, koja ubrzo počeše da liju u gustim mlazevima, kako odvajkada biva u šumskim planinskim predjelima.

– Neka pada, – kaže Vasilije. – Padaće, onda će prestati. Ja se uvijek radujem kiši kad sam na suvom, kad ne kisnem. Ali, znaš li ti da je kiša spasila Muhameda i muslimanstvo? Da nije pala kiša ne bi bilo ni Proroka ni islama.

– Ne znam, – kaže Advan. – To nijesam do sada čuo.– Reći ću ti pa da znaš. Sigurno ti je poznato da je Muhamed

u početku stvaranja nove religije, islama, protiv sebe imao mnoga arapska mnogobožačka plemena. Protiv njega je bilo i pleme iz kojega je i on potekao – Kurejšiti. To je bilo najbogatije pleme u Meki. Ustali su protiv Proroka i on je morao da bježi iz tog grada. Do glavne borbe došlo je u mjestu zvanom Bedro. Tu su se muslimani našli u lošem položaju. Čatrnja, iz koje su se snabdijevali vodom, bila je u rukama neznabožaca. Voda se morala donositi na konjima. Nevolja je bila i to što su Muhamedove pristalice imale svega dva konja, a neznabošci su ih imali na desetine, možda i nekoliko stotina. Neznabošci su mogli i da se bore na konjima. Za Muhamedove sljedbenike situacija nije mogla biti nepovoljnija. Zaprijetila je velika opasnost da budu rastjerani i poraženi. Suočeni s tim, malaksali su i fizički i duhovno. A onda su najednom naišli oblaci i na zemlju se izlila spasonosna kiša. To ih je silno obradovalo. Kiša im je pomogla na dva načina: prvo, utolili su žeđ, drugo, kiša je stvrdnula pustinj-ski pijesak i više im u borbi noge nijesu propadale što im je, inače, oduzimalo, dok se to nije dogodilo, puno snage. Tako je Allah, po-slavši kišu s neba, pomogao u tom času Muhamedu, kao Jahve vođi Izraelićana Jošui na putu u obećanu zemlju Hanan kod prolaza Bet Horon tako što je naredio Suncu da se zaustavi, da na nebu stane dok Izraelićani ne potamane Amorićane.


– Sumnjam ja u sve to, – kaže Advan. – Sumnjam u sve iza čega ne stoje pouzdani istorijski dokazi.

– Slušaj, – kaže Vasilije, – nije lako ni sumnjati. Sumnjati, znači ne vjerovati svojim sivim moždanim ćelijama, svome umu, svojim umnim moćima i sposobnostima. Treba, naprotiv, promišljati. Treba pokušavati razumjeti i shvatiti. Evo, kada su u pitanju ove dvije priče, jedna iz Kurána, druga iz Tevrata (Tore), meni ova prva djeluje neuporedivo istinitije nego druga. Sasvim je moguće da je bilo tako, da je pustinjski vjetar donio kišne oblake i spasao musli-mane. Napili su se vode, okrijepili se tom blagotvornom tečnošću od koje ljudski život najviše zavisi, mnogo više nego od hrane, mada se ni bez nje ne može, ali se glad može podnositi znatno duže nego žeđ, i to se dogodilo u odsutnom času, kad su muslimani pomislili da im nema spasa, kad su im snage bile na izmaku i stravična slika poraza lebdjela im pred očima. Povjerovali su da je kišu poslao Allah, da je to njegov dar sa neba, shvatili su iznenadni prolom oblaka, ne kao prirodnu pojavu, koja se slučila slučajno, već kao Allahovu podršku Proroku, njegov podstrek i putokaz, priznanje da je na pravom putu. To je udvostručilo njihovu snagu i odlučnost dovolj-ne da potuku neznabošce. Priča iz Tevrata je mitološka konstrukci-ja, nema uporište u razumu, u logičkom razumijevanju stvari, nema uporište u metafizičkoj zakonitosti. Većina ljudi na Zemlji ni danas ne zna da ništa ne može zaustaviti kretanje Sunca, moćne zvijezde. S druge strane, pomenuo si istorijske dokaze. Šta puka svjetina zna o istorijskim dokazima? Njoj je istorijski dokaz sve što se pominje u epskoj poeziji, sve što i danas, kao i prije sto i dvjesta godina, ali danas uglavnom rimovano, naši plemenski guslari trabunjaju uz zvuk koji stvaraju dobro podešene konjske dlake razapete preko gudala i izdubljenog javorovog drveta sa zategnutim komadom osušene jareće kože kao rezonatorom. Hajde, majčin sine, uđi na nekom skupu u narod i reci da Kraljević Marko nije bio ono što se u tim epskim tvorevinama kaže da je bio, da Musa Kesedžija nije imao dva para rebara, kao dva oklopa, dva srca junačka, da Boško Jugović nije na Kosovu na koplje nabadao tri po tri Turčina i bacao ih u mutnu i krvavu Sitnicu, da Budalina Tale nije činio čuda od junaštva vitlajući drenovom batinom kao božjom kaznom! Živu glavu ne bi iznio sa tog skupa. U našim plemenima istoričara ima koliko i plemenika! Niko, osim nešto malo obrazovanih ljudi, pojma


nema da je istorija nauka, da se temelji na istorijskim izvorima, da istorijski izvori nijesu predanja, prepričavanja i trabunjanja po si-jelima i kafanama. Ali, ni to nije sve. Postoje i među obrazovanim ljudima takozvani zagađivači istorije. Šta to znači? To znači da se za istorijske izvore uzimaju i koriste mnogi zapisi, dijelovi napisa i zapisa, segmenti iz mitoloških, religioznih i raznih drugih knjiga, tekstovi uklesani u kamen, ispisani po papirusu i pergamentu, ar-heološki nalazi i slične stvari, koje je nemoguće sravniti s bilo čim, koje je nemoguće provjeriti. Mnogo toga što neki istoričari uzimaju kao činjenice sadržane u tim i takvim istorijskim izvorima, naprosto su izmišljene, imena i nazivi iskrivljeni, datumi kada se nešto do-godilo izmiješani, neprecizni, sami događaji obrađeni ili jednostra-no ili pristrasno i tako dalje. U Starom zavjetu se, na primjer, pominje, kao istorijska činjenica u koju se ne može ni u jednom trenutku posumnjati, kovčeg zavjeta koji sadrži deset kamenih ploča na kojima je Mojsije, koji, najvjerovatnije, nije ni postojao, urezao deset di-rektnih zapovijesti, koje mu je kazivao hebrejski bog Jahve lično iz jednog plamenog grma u Sinajskoj pustinji. Milioni ljudi i danas tvrdo u to vjeruju i nema sile koja ih može ubijediti da je to jedna kolosalna besmislica. Isto tako i kada je u pitanju onaj detalj iz Biblije koji smo pomenuli, kako Jahve zaustavlja nebesku zvijezdu, Sunce, na nebu, iznad Gavaje, gotovo čitav dan, a potom i Mjesec, u dolini Ajalon, sve dok Jošua ne porazi neprijatelje – ni krive ni dužne Hanaance i Amorićane na čiju su zemlju, s heremom kao najvišom formom genocidnog uništavanja, nasrnuli kao došljaci iz pustinje – Hebreji. Taj strašni zločin Jahve nije samo odobrio, naredio, za-ustavio nebesku zvijezdu, on je i sam ubijao – gađao je i usmrćivao nemilice odozgo, s neba, iz oblaka gradom, nesrećne i zatečene bra-nioce. To je, tvrde autori biblijskog teksta, bilo samo tada, nikada prije i nikada poslije. Otkuda oni znaju da nije bilo, ako je bilo tada, nikada prije, i da neće biti nikada poslije! Ako je bilo tada, po kojoj to logici nije moglo biti i prije! Ili ono razdvajanje vode Crvenog mora da Mojsije prevede svoj narod od šest stotina hiljada ljudi (!), koji bježi iz Egipta, a kada svi pređu preko morskog dna, s koga se voda, na Jahvinu zapovijest, povukla, čim na tu stazu, jureći ih, stupi faraonova vojska, Jahve naredi razdvojenoj vodi da se sklopi i tada gine sva faraonova vojska, pa i sam faraon, a taj faraon nije bio niko drugi nego Ramzes II, jedan od najvećih faraona uopšte (ako se nešto


slično za njegovog faraonstva uopšte dogodilo, ako je bilo ikakvog izlaska Jevreja iz Egipta, jer o tome ne postoji nijedan istorijski dokaz!), za koga istorija, kao naučna disciplina zna, kao i to da je umro prirodnom smrću, u 93. godini života, da je na propisan fa-raonski način balsamovan i da se njegova mumija danas nalazi u muzeju u Kairu. Ili rušenje Jerihona. Jerihon je jedan od najstarijih gradova uopšte. Njegovi zidovi se i danas vide, duboko potonuli u zemlju, razvaljivani, obrušavani, zatrpavani kosmičkom prašinom. Te zidove je srušio onaj isti Isus Navin tako što je, po naređenju boga Jahve, sa svojim ratnicima šest dana oko zidina pravio po jedan krug pri tom trubeći trubama od velikih ovnujskih rogova, a onda su sedmoga dana napravili sedam krugova silno trubeći i urlajući iz sve snage, i tada su moćni zidovi pali, srušili se kao od kartona da Navinovi ratnici i sav narod uđu u drevni grad i pokolju sve živo, čak i stoku koju su stanovnici Jerihona imali. Istorija je, u neviđenim razmjerama, postala ne naučna disciplina, nego disciplina pretpo-stavki, nagađanja, gušće naseljena zabludama nego istorijskim isti-nama, više jedan sistem prilagođavanja i priviđenja nego sistem sigurnih i provjerenih istorijskih činjenica i samim tim istorijskih vrijednosti. Teško je naći nekoliko autora koji isto misle o Gilgame-šu, o Sargonu Velikom, o Narmeru, prvom poznatom faraonu, o Menesu, ujedinitelju Sjevera i Juga, o Knososu i Teri, o Minoju i Argonautima, o Amazonkama, o bitki na Kosovu Polju, o Drugom svjetskom ratu... Kada je u pitanju prošlost, daleka prošlost, sve što mi više od dvije hiljade godina radimo samo je čeprkanje po pro-šlosti. Ja, na primjer, više nego svim mogućim tzv. egiptolozima današnjice vjerujem egipatskim žrecima koji su Aleksandru Make-donskom pripovijedali da je proučavanje filozofije, logike, Logosa počelo sa Hefestom, sinom Nila, a to se dogodilo prije osam hiljada osam stotina šezdeset i tri godine prije njega, Aleksandra, i za to vrijeme zabilježena su trista sedamdeset i tri pomračenja Sunca i osam stotina trideset dva pomračenja Mjeseca. Ljudi su, ja mislim, sve do Aleksandrovog vremena, a Egipćani posebno, živjeli u jednoj harmoniji sa vremenom, prirodom, vidljivim i nevidljivim Kosmo-som, bilježili su što se događa ko zna koliko hiljada godina unazad, ali s Aleksandrovim osvajanjima počinje raspadanje jedinstva o kome govorimo, raspadanje velikih duhovnih i civilizacijskih paradigmi, raspadanje mišljenja o Univerzumu, budnosti, bivstvu, o Logosu,


raspadanje zajedništva ljudi i smisla o metafizičkom Univerzumu, o vidljivosti i nevidljivosti svjetova. U Egiptu je definitivno poraže-no faraonsko nasljeđe a u Persiji zaroasterizam. Zaroaster je prvi persijski mag. Zaroaster, to u prevodu znači Obožavalac Zvijezda. Zamisli ti samo to – Obožavalac Zvijezda, rođen više od osam hiljada godina prije Darija i Aleksandra, i što je za mene još interesantnije kao pomisao, koja možda nije beznadežna – dvojice ljudi slovenske rase! Odista vrijedi o tome razmišljati u svjetlu činjenica da je Alek-sandar Makedonac, da ga je grčkom jeziku na očevom dvoru učio Aristotel, a Darije je Persijanac, a Persijanci nijesu narod semitskog porijekla, nemaju ništa zajedničko s narodima koji ih okružuju, ali imaju sa Slovenima, jer je njihova otađžbina u vrijeme prvog Zara-tustre bila na istočnim granicama slovenskih plemena u današnjoj Maloj Aziji i Siriji. Aleksandrova osvajanja na istoku išla su duž granice skito-sarmatsko-antsko-kimerijsko-arijevskih slovenskih plemena duž starog toka rijeke Oks, koja je tekla iz Crnog mora do Kaspijskog mora dalje na istok, ali je, mnogo vjekova prije tih zbi-vanja, možda, bilo obrnuto – iz nekadašnje Baktrije Oks je tekao na zapad do Kaspijskog i Crnog mora odakle je skrenuo na jug – do današnjeg Sredozemlja! Ali glavni, suštinski civilizacijski poremećaj došao je onda kada je čovjeku pala na pamet najopskurnija moguća ideja – da od materijalnih tvari u prirodi oblikuje boga! Od tog raskola, razlaza čovjekovog jedinstva sa prirodom, započeo je proces njegovog duhovnog siromašenja, smanjivanje i gubljenje one snažne predačke misaone niti koja ga je sve do tada vodila sigurnim putem duhovnog i metafizičkog uspravljanja. Oblikovanjem boga čovjek je upravo počeo da ga obesmišljava, ili bolje reći: on je pregnuo da stvara lik nekoga koga ne poznaje, čiji lik nikada nije vidio, lakomo i bez imalo odgovornosti prisvojio ga je isključivo za sebe, odbacio je sve ono što su drevni preci crtali i oblikovali po zidovima pećina, po kamenim liticama, sve ono što su slutili i za čim su tragali da-nonoćno bdijući na mnogobrojnim svojim opservatorijama od Nubije i Sahare do Anda! Oni su crtali i slikali životinje i ljudske prilike, a to su bili njihovi bogovi. Bog je bio veliki crni bik koji maše rogovima i pada pogođen kopljem jednog drugog boga – lovca, jednog među bogovima, ravnopravnog svim bogovima, pa čak i onom metafizičkom, nevidljivom, jer je i sam najzad postajao nevi-dljivi i metafizički bog.


– To nije slučaj kada je islam u pitanju, – oglasi se najednom Advan što je moglo da znači da pažljivo sluša o čemu Vasilije govori. – Islam ne prikazuje lik boga u koga vjeruje.

– Na žalost, moram da ti kažem da si u pravu, ali ne sasvim. Naime, postoje i džamije u kojima je freskoslikan bog po ugledu na hrišćanskog boga. Sada ne mogu da se sjetim u kojim je džamijama naslikan bog, ali postoje. To su najstarije džamije, one koje potiču iz vremena kada je islam smatran jednom verzijom hrišćanstva, ili jednom sektom judaizma, čemu se Muhamed nije protivio, jer ni on nije znao da će filozofija koju stvara, ubrzo postati moćan religijski okvir u koji su ušli i mnogi drugi narodi osim arapskog. Najčudnije se dogodilo sa Persijom, tj. Iranom. Iranci su gotovo preko noći pri-hvatili islam povezujući ga sa svojim zoroastrizmom. Kao nekoliko vjekova prije Sloveni kada su prihvatali hrišćanstvo na način da su znatan broj svojih ranijih vjerovanja, predstava i kultova prenijeli u njega. I tako je nastalo slovensko manihejstvo, opet, s druge strane, blisko i sa zoroastrizmom. Ali, sad ne možemo o svemu tome, daleko bi nas odvelo. A i ovo me kišno vrijeme pomalo umrtvljuje, raz-vodnjava mi misli i zapliće ih u mnoga sjećanja, koja su saznanja...

2.

Kiša nije prestajala, ali je neke domaće poslove bilo neophodno obaviti. Advan se duže zadržao van kuće, a kada se vratio u sobu, gdje je Vasilije prelistavao stare brojeve sarajevskog nekada dnevnog lista Oslobođenje, bio je mokar skroz. U broju od 5. novembra 1992. godine na naslovnoj stranici na uvodnom mjestu stajao je tekst s nadnaslovom Bosanskohercegovačka ratna hronika, naslovom Herojski otpor Olova i podnaslovom: Neprijateljska armada nastavila ofanzivu na gotovo svim bosanskohercegovačkim ratištima, a najžešće borbe vode se oko Olova i Gradačca gdje branioci uspješno odbijaju napade. Bra-nioci Olova maljutkom uništili još jedan agresorski tenk. Sa poznatih agresorskih uporišta žestoko granatiran Mostar. Na prvoj strani je i najava dužeg političkog teksta, koji zauzima najveći prostor na petoj strani, iz pera Ivice Mišića, posvećen novoizabranom američkom predsjedniku Klintonu. Komentar Mirka Šagolja Američki izbori i Bosna takođe je objavljen na naslovnici ovoga broja. Vasilije se živo


sjećao ove dvojice novinara. Po njegovom mišljenju spadali su u elitu bosanskohercegovačkog predratnog političkog novinarstva. Najzad, u desnom uglu objavljena je “Poruka Audrey Hepburn ambasadora dobre volje Unicefa povodom nedjelje mira za djecu”..

– Ala je Oslobođenje palo na tanke grane: format duplo kraći, svega osam stranica, a prije rata bila je to novinčina! – reče Vasilije odlažući novine na sto. Advan je vidio da je Vasilije nešto u svoju svesku prepisivao iz novina, ali ne reče ništa. – Kako dobijaš novine? – zapita Vasilije.

– Kad neko dođe iz Sarajeva, donese, – kaže Advan. – Ali rijetko ko dolazi, a i oni koji dođu ne donesu novine, zaborave, kažu, ali ja znam da lažu, da im na pamet ne pada da meni donesu novine. Više bi voljeli da ni oni ne moraju da dođu, kamo li da još donose novine. Svakome je njegova glava najmilija, a doći do mojih položaja nije jednostavno. Mora se i pješačiti. Niko nije siguran da ga metak s nekog brda, iz neke živice, neće strefiti u glavudžu, koja se uzaludno uvlači u ramena, prikazuje se kao da je nema.

– To si baš dobro rekao, – zadovoljan je Vasilije. – Ljudima u ratu glava odista predstavlja veliki problem. Naročito običnim vojnicima. Dobro bi bilo da ih mogu, kad pođu u rat da se biju, da ostave glave kod svojih kuća, gdje bi one bezbjedno mogle da čekaju svoje vlasnike da se vrate.

– A šta ako se ne vrate?– Ništa, – kaže Vasilije. – One ni onako ništa ne mogu promi-

jeniti. Ja vjerujem da bi i one skončale onoga časa kad srce, s kojim su neprestano u nekoj vrsti metafizičkog odnosa, ma gdje bilo, i iz bilo kojeg razloga, stane. Dakle, glave, ostavljene da se o njima brinu očevi i majke, žene i djeca, bile bi žive i zadovoljne, sve dok je srce borca na frontu u životu. Inače, sva suština ove moje vizije je u tome da ostavljene glave ne bi smetale odsutnim srcima i tijeli-ma. A poznato je da se u ratu najviše gine kad borac ima glavu koja nešto smišlja, petlja, iznalazi, nekud vuče, uglavnom na opasnu i krivu stranu. Uostalom ovo je moje lično uvjerenje i iskustvo. Da nijesam slušao glavu, ja sada ne bih bio ovdje, u zavičaju svom mogao bih da, blaženo i spokojno, slušam razgovor ptica i bukava, kreketanje žaba u starom majčinom močilu za konoplju, grebanje sipaca u dotrajalim daskama kreveta i šifonjera, zujanje ogromnog bića Vaseljene, liturgijsko pojanje iz razvaljenih grobova fanariota


pomrlih u ono fanariotsko vrijeme u crkvama sazidanim na teme-ljima manihejskih bogomolja. S druge strane, da naše glave nijesu slušale glave drugih, u ovom slučaju naših lidera, ovoga rata ne bi ni bilo. Ovako, od naših mrtvih glavudža u ovom času bi se moglo napraviti nekoliko hiljada Ćele kula. Čuo si za onu u Nišu, a bilo ih je, kažu mitološke narodne pjesme, davno prije Niša, svuda po Balkanu, a naročito oko Carigrada. Vile su od njih pravile, ne samo kule, nego i gradove. I na zemlji i po oblacima!

– Vidio sam onu u Nišu, – kaže Advan. – Vidio sam lobanje koje je vrijeme sasušilo. Po trotoaru, oko kule, polomljene čeone kosti, poispadali zubi, u udubljenjima u kojima su bile gnijezda lasta, gušteri koji trčkaraju gore i dolje... Bila je tada Kula zapuštena, pa ne znaš šta je žalosnije: ili to što je zapuštena ili ono prije, kad je svaka lobanja bila utvrđena u kamenu i malteru.

– Zamisli da su sve glave, koje su do sada živjele na ovom svijetu, ugrađene u kule, na šta bi svijet ličio? Svi gradovi bili bi smiješne građevine prema broju tih kula. Zemlja bi bila i noću osvi-jetljena kulama s ugrađenim lobanjama, kao da je obasjava Sunce svjetlošću danju nesnosnom od vreline! Ljudi bi morali da žive, da se rađaju i umiru u tim ćele kulama, da se spasavaju u njihovoj tami hladnijoj od kosmičke vječnosti.

– Zar ne bi bilo isto: i svjetlost i tama, i toplina sunca i hladnoća Univerzuma? – gotovo cvokoćući zapita Advan.

– Milo mi je da si shvatio o čemu ti govorim, – zadovoljan je Vasilije.– Bilo bi isto. I sve će biti tako dok postoje ljudi i njihove glave…

3.

– Sad ću da ti pokažem nešto što će te, siguran sam, iznena-diti, – reče Advan.

– Šta? – Vasilije jedva dočeka da mu Advan pokaže nešto što ga, poslije svega, može iznenaditi.

– Spremi se, – kaže. – Uzmi jaknu. Sad ću se ja vratiti samo da obavim jedan mali poslić u podrumu.

Šta bi to moglo biti, pitao se Vasilije. Okolo je šuma kroz koju jedino prolaze divlje životinje. Ali, to ne znači da Advan nije, poku-


šavajući da ulovi srndaća, zeca, možda čak i medvjeda, naišao na nešto što bi mene moglo da iznenadi, na primjer, neko groblje, davno sirvane i u debelu memlu i mahovinu zarasle ostatke neke srednjo-vjekovne tvrđave. neki kostur iz prošlih ratova i vremena, ostatke nekog nesrećnog lovokradice, koga su raskomadale divlje svinje, neko zarđalo oružje, neku vučju logu, neko orijaško stablo ne tako davno pogođeno gromom, proplanak na kome se vide tragovi manihejskog boravišta, neku jamu obraslu šipražjem, poput one u šumi iza Vasi-lijevog zavičajnog sela koju zovu bezdanica, u koju nikada niko, da Vasilije zna, nije imao hrabrosti da se spusti, da vidi šta ima na dnu, samo su u nju, krišom od svojih roditelja, dječaci, a među njima je bio i on, bacali kamenje u nadi da će čuti tup udar o dno, ali uzaludno, jer je kamenje prosto nestajalo u dubini, kao da jama nema dna, što je dječake, uvijek iznova, plašilo, koja im se noću prikazivala u snovima, o kojoj su budni maštali kao o nečemu opasnom iz čega svakoga časa može nešto izletjeti, dokopati nekoga od njih i odnijeti u svoj bezdani svijet tame i čuda. Svako od njih je, ako bi bio sam, podaleko zaobilazio bezdanicu pa i Vasilije, kome je otac govorio da je to samo još jedna puka besmislica, jer bezdanica nema, svaka ima svoj kraj i svoje dno, samo sve nijesu iste, neke su plitke, duboke tek nekoliko metara, druge su dublje, ima ih dubokih i po pedeset metara, i zato im ne treba prilaziti, pad dolje može da bude koban, smrtonosan, obično su na zapuštenim mjestima, teško je, često i nemoguće, izići iz njih bez pomoći odraslih i jakih ljudi, povike za pomoć niko ne bi čuo sve dok se neko ne bi sjetio da je taj koji je nestao pao u nju, a dok se neko sjeti da bi trebalo otići do jame, moglo bi biti prekasno, zato, govorio je otac, ne idite tamo, ne prilazite otvoru, neko od vas bi mogao da se oklizne, da nekako jedan drugoga nehotično gurne, da nas sve u selu snađe veliki belaj i nesreća...

– Hajde, – presječe kao nožem Advan zahuktali slijed Vasilije-vih sjećanja i zamišljanja.

U kuhinji, u jednom uglu, Advan je već bio podigao drveni poklopac veličine manje od jednog kvadratnog metra.

– Dolje je mali podrum. Gledaj tačno šta ja radim i spusti se odmah za mnom. Čak i da pogriješiš ne možeš pasti, jer ovo i nije pravi podrum, – objasni Advan, i za sekundu već je bio dolje.

Vasilije zakorači nogom koju mu Advan usmjeri na jedan kamen koji je štrčao iz zida. Vasilije i sam shvati da isto treba uraditi i s


drugom nogom, a već narednim iskorakom nadolje našao se na dnu podruma. Tu ničega nije bilo osim četiri kamena zida i ta dva produžena kamena za spuštanje.

– Odavde počinje tunel, – kaže Advan.– Kakav tunel? Nemoguće, – posumnja mahinalno reče Vasilije,

ali se ubrzo pokaja što je to rekao, shvati da ništa nije nemoguće.– Sad ćeš vidjeti, – reče Advan.– Stisni se malo iza mene da

mi ne smetaš i gledaj.Advan je s lakoćom izvadio ona dva kamena koji su štrčali iz

zida kao dva oslonca za silazak, a onda je izvadio s lakoćom još ne-koliko kamenova dok je Vasilije držao bateriju i posmatrao kako se pred njegovim očima pomalja otvor, mračan, pun vlage i zlokoban.

– Evo, ovo je tunel, odavde počinje. Ovo sam htio da ti pokažem, – zadovoljno je žmirkao Advan. – Sad ćemo u tunel. Ne boj se, ja sam ga s nekim mojim rođacima pročistio, jer se na više mjesta u njega bila urušila zemlja, to smo sanirali poluoblicama i daskama..

Kroz tunel se nije moglo ići uspravno, već povijeno, a ponegdje četvoronoške.

– Ko je ovo gradio i zašto? – pitao je Vasilije.– To nijesam uspio da prokužim, ali saznaću kad se ovaj rat

završi. Slučajno sam ga i otkrio kad smo došli ovdje. Prvo sam otkrio da postoji onaj mali podrum za koji sam mislio da je stanarima kuće, lovcima, krivolovcima, švercerima, možda bjeguncima ili ko zna kome. služio kao ostava, kao pogodno skladište za vodu i hranu, a onda sam jednoga dana posumnjao u to. Potom sam otkrio da je ovaj podrum stariji od same zgrade. Sinula mi je pomisao da je ovdje, umjesto ove današnje zgrade, nekada bila neka druga građevina, koja je kasnije propala, možda izgorjela u nekom požaru, uslijed udara groma, ko zna kako, a kasnije je, poslije Drugoga svjetskoga rata, za lovačko udruženje, za privremeno boravište šumara i slično, podignuta ova zgrada i to baš iznad ovog podruma, ali nije isključeno da ti novi graditelji nijesu ni znali da je taj podrum napravljen samo zbog tunela. Kada sam došao na tu ideju, udarao sam čekićem po zidovima tunela i pomno osluškivao da se začuje neki drugačiji zvuk, što se i dogodilo. Tada sam prvo izvadio ove kamenove stepenike i odmah vidio da je u zemlji iza njih šupljina. I tunel je bio otkriven…

– Ovo je odista i neočekivano i zanimljivo, – govorio je Vasilije idući za Advanom bez zastajanja. – Nije nemoguće, naravno, ali


djeluje misteriozno i – nemoguće. Možda je ovo tunel još iz turskih vremena kada se raja krila i bježala od mnogih nepravdi i zuluma, možda iz vremena crnožute monarhije kada se uveliko švercovalo duvanom, kada se nije smjelo loviti po carskim šumama, kada je bilo dosta onih koje su tražili šuckori i policajci, a ni u Kraljevini Jugoslaviji nije za mnoge teklo med i mlijeko, i tada se, još žešće, zabranjivao šverc hercegovačkom škijom i lov za koji je ova šuma, to ti mnogo bolje znaš, jer si sam bio lovac bez licence, bolje reći ortodoksni krivolovac, bila pravi Eldorado – nagađao je Vasilije.

– Sve je moguće, – odobravao je Advan, – a sad mislim da bi trebali malo da odahnemo.

– Koliko još ima? – Vasiliju su već otkazivala,koljena i leđa, trpio je bolove, ali je ćutao.

– Još ovoliko, – reče Advan.– Još ovoliko! – s nevjericom zavapi Vasilije.– Rekao sam ti, čini mi se, da ću ti pokazati nešto što će te,

možda, iznenaditi.– Jesi, rekao si, to je istina, i to me nije iznenadilo, ovo me

već ozbiljno provocira i interesuje. Da znaš, i ja ću, ako ostanem živ, i ovom belaju dođe kraj, pokušati na sve načine da saznam nešto o ovom tunelu. Skoncentrisaću se, za početak, na Zemaljski glasnik, koji je Švaba, i to baš kako carski valja i trebuje, ne žaleći novaca, zlatnika i forinti, pokrenula na samom početku, koliko se sjećam 1909. godine. Taj časopis je časopis evropskog formata, nema praznih i beznačajnih tekstova, tu možda nađem i nešto o ovom kraju, o ovoj planini i ovom tunelu.

– Dobro da si mi to rekao, i ja ću koristiti taj časopis, a bićemo u vezi i obavještavati jedan drugog o svemu što, eventualno, otkri-jemo i saznamo. Osim toga, ja ću pitati i najstarije ljude iz svih sela u okolini, znaju li šta, jesu li čuli od svojih predaka, pripovijedaju li se kakva predanja o ovom neobičnom tunelu.

– Naravno da se slažem, – kaže Vasilije. – Ovaj tunel očigledno nije iskopan iz bijesa, već iz grdne muke i nevolje. Da bi se o njemu nešto saznalo treba ozbiljno pristupiti istraživanjima. Potrebni su arheolozi, geolozi, stručnjaci koji će prvo da utvrde vrijeme nastan-ka tunela, a onda će istoričari, na osnovu toga, artikulisati ostalo i znaće se ko je tada naseljavao ove krajeve, u kakvim istorijskim stvarnostima i, naravno, s najvećim pouzdanjem, biće bjelodano


zašto su ovaj tunel kopali i čemu je služio.– Otkrićemo mi to, – kaže Advan.– Ako bog da, – nasmija se Vasilije…

4.

Pokaza se da je drugi dio tunela ne samo duži nego i teži. Na nekim mjestima skupljala se voda, vojničke čizme tonule su u blato, bilo je puno odronjene zemlje i kamenja, još su dva puta morali da se odmaraju, jer se Vasilije zamarao, zapinjao za neko korijenje, pomalo je osjećao i nelagodu i odista je osjetio olakšanje kad su najzad ugledali neko čkiljavo, prozuklo svjetlo koje je bilo siguran znak da je kraj blizu. Vasilije je zaostajao iza Advana koji je, dok je Vasilije dobatrgao do njega, uklonio nekoliko stijena i grane kojima je ulaz ko bajagi bio kamufliran.

Najzad Advan iziđe a Vasilije izbaulja iz tunela. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se navikne na zasljepljujuću svjetlost sunčevih zraka, da izdrži blagi nalet zelenog i prečistog šumskog vazduha, da sjedne na kamen i bukvalno dođe sebi, a kad se sve to završilo, prvo što Vasilije ugleda bio je kameni odron i skelet izgorjelog kamiona i bukava u koje je, zaošijano se strmoglavljujući niz odron, udario.

– Je li moguće... – jedva nekako promuca Vasilije.– Jeste, – smješkao se Advan. – To je odron niz koji se strmek-

nula stopedesetica na čijoj karoseriji si bio sa onim svojim patriotima.– Gore je, vidi se, put, i to jedino čega se sjećam: drveća oko

puta, brundanja motora, puta i odrona, – kaže Vasilije.– Eno, pod onom bukvom, ti si ležao – pokaza Advan na bukvu

nekoliko metara desno od gomile kamenja rasutog na sve strane na dnu odrona.

– Nevjerovatno, – još uvijek se čudio Vasilije.Dok su prilazili bukvi, ugledaše zmiju: veliki zelenomodrikasti

šumski smuk, ležao je skoturan, između žila stare bukve, do koje kamenje koje se odronjavalo ko zna koliko puta u prošlosti, nije dopiralo.

Zmiju probudiše njihovi koraci i glasovi, i ona, lijeno, navikla da je ništa ne uzbuđuje, pa ni novi odroni kamenja odozgo iz strmine. koju su graditelji puta davno prokopali, podiže glavu i zagleda se u Vasilija i Advana.


– Ti ne znaš: ova je zmija bila pored tebe dok si ležao baš na ovom mjestu, između ovih žila. Kao da te je čuvala. Zar ne vidiš da te ona prepoznaje: leži mirno, gleda te pravo u oči, podiže i spušta glavu, što ja tumačim da te uistinu prepoznaje i pozdravlja, vidi da si živ i raduje se, – kaže Advan. – Ali ni ovo iznenađenje nije posljednje. Sjednimo na ovo kamenje da posmatramo šta će raditi zmija, a ja moram da te i po treći put iznenadim.

– Zar ima još nešto što me danas može iznenaditi? Sumnjam da ima još nešto neočekivanije od ovoga, – reče Vasilije.

– Ima, – kaže Advan. – Slijedi posljednje i najveće iznenađenje.– Govori, ali polako, hoću svaku riječ da zapamtim, a već sam

uzdrman ovim dosadašnjim doživljajima, i stvarnim i metafizič-kim. Moj mozak je u panici, a tu je i zmija, koja me zaprepaštava i fascinira.

– Odmah da ti kažem: ti si srećan čovjek, sam Allah te spasio kad ste se u onoj kamiončini stropoštali niz odron. Ne događa se to svakome, samo izabranima, pa i njima jednom u životu, – poče proročki Advan. – Toga dana ja sam odlučio da sa nekoliko mojih rođaka, koji su s ratišta došli da se odmore nekoliko dana, odlučio da provjerim je li sve u tunelu u redu. Nekoliko dana su padale jake kiše i moglo se dogoditi da se na nekim mjestima, gdje se to i ranije događalo, uruši zemlja u tunelu i to je, naravno, trebalo popraviti. Ja sam, inače, tunel, otkako ovdje borave moji roditelji, redovno kontrolisao za svaki slučaj. I ovoga puta morali smo na nekoliko mjesta intervenisati. Kada smo izišli iz tunela iznenadili smo se: prvo smo vidjeli kamion, koji je još dogorijevao, a potom smo ugledali vojnika ispod ove bukve. Nikoga više nije bilo. Pomislili smo da je mrtav. Drugi su, najvjerovatnije, jer smo zaključili da je nemoguće da u onoj ogromnoj kamiončini, nije bilo još vojnika, jer oni nikada ne idu sami, koji su uspjeli da se nekako odavde izvuku i spasu, a ovoga pod bukvom nijesu bili u stanju da nose sve i da nije bio mrtav, ali jeste, nesporno. izlomljen i izranjavan. Prišli smo da se u to uvje-rimo. Ova ista zelenomodra zmija, koju mi zovemo smuk, ležala je pored njega skoturana, ali se, čim nas je ugledala, ispružila i počela agresivno da sikće. Očekivali smo da će se udaljiti, pobjeći od nas, zavući pod neko kamenje ili otpuzati u paprat blizu ulaska u tunel, ali zmija je i dalje siktala i prijeteći palacala jezikom kao da nam je davala do znanja da dalje ne prilazimo, da je odlučna da se brani.


Ipak smo je morali otjerati. Otpuzala je nekoliko metara dalje i iza jednog busena posmatrala nas je netremice, narogušeno. Vojnik je ležao na lijevom boku, u na nekoliko mjesta oštećenoj inače novoj štapskoj uniformi, pored njega je bila automatska puška kalašnjikov i oficirska torbica. Lice mu je bilo otečeno, s plasama zgusnute krvi po očima, ustima, nosnicama. Ni majka ga ne bi prepoznala da ga takvog vidi. Mrtav je, nema priče, reče neko. Da provjerimo, predlo-žih. Prvim dodirom vojnikovih ruku shvatio sam da nije mrtav, da u njemu ima životne topline. Obriši mu lice, naredih Nusretu. A onda, samo što mu je Nusret obrisao oči, jagodice i čelo, prepoznao sam tebe. Otkuda ti ovdje, pitao sam te mada sam znao da niti šta čuješ niti razumiješ. Bio si u zbilja teškom stanju, ali nadao sam se da ćemo moći da te spasimo. Na žalost nije bilo moguće da te prebacimo kroz tunel. Morali smo bespućem, kroz šumu, podalje od puta, i to je trajalo mnogo duže... O ovome ti do sada nijesam htio da govorim. Čekao sam da se oporaviš i da te onda iznenadim... Mislim da sad znaš koliko si toga dana imao sreće…

– Jesam, – kaže Vasilije. – Da nije bilo toga tunela i tebe teško da bi me spasla i zelena šumska zmija smuk, zaštitnica i božanstvo Starih Slovena, egipatskih faraona, Inka, Olimpije, majke Aleksan-dra Velikog, i svih metafizičara i vanzemaljaca…

5.

– A šta misliš o Golom otoku? – najednom, kad su već bili u krevetima, zapita Advan Vasilija, koji je pokušavao da odredi odakle do njegovog sluha dopire dumbaranje topova.

Vasilije nije bio u tom momentu za razgovor, njegove misli su već bile daleko od ove šumske nedođije, trebalo ih je, znači, ponovo vratiti u hladnjikavu pustoš sobe. To vraćanje potraja nekoliko, Vasi-liju se učini dugih, trenutaka, polako se okrenu u krevetu, ču cvilu svih uboja i rana na svom tijelu, savlada to, i reče:

– Goli otok je rezultat pete kolone. Da nije bilo pete kolone ne bi bilo ni Golog otoka.

– Kako to misliš – pete kolone? Ne misliš, valjda, da su mnogi partizanski komandiri, komesari i borci, pored ostalih i načelnik Generalštaba Arso Jovanović, na primjer, gotovo preko noći postali –


peta kolona? To znači izdajnici. Neprijatelji Revolucije za koju su se borili? Mnogi od njih od prvog dana. Od početka, I prije okupacije,

– Mislim, – kaže Vasilije. – Svjesno ili nesvjesno, ali postali su peta kolona. Podržali su i izjasnili se za drugu stranu. Stranu Istoč-nog bloka, Staljinovu stranu, ne stranu svoga vrhovnog komandanta i saborca – Tita. Možda Tito tada u nekim stvarima nije bio u pravu, možda je prerano pomislio da treba da se otarasi Staljinove sjenke, u kojoj je bio, možda je htio da izbjegne hladnoratovsku politiku, koja se već ostvarivala, uzimala maha, o tome bismo mogli da naglabamo danima, ali, ja mislim, bez obzira o čemu se radilo, da su oni, koji su tada, svjesno, istupili protiv Tita – petokolonaši. Ne računam tu one koji nijesu imali pojma o čemu se uistinu radi. Njih je Ranković pustio odmah, kada je posjetio Goli otok, da idu kućama, svojoj djeci i svojim ženama i da se jave na svoja radna mjesta.

– Ipak, zar ti se ne čini da je svrstati te ljude, koji su dospjeli na to čemerno jadransko ostrvo, i u još desetak drugih ustanova za prevaspitavanje, a neki su i izginuli, u petu kolonu, u neprijatelje i izdajnike, prestrogo s obzirom da su, kako si mi jednom rekao, i partizanski pokret i sam Josip Broz izišli ispod Staljinovog šinjela?

– Slušaj, prijatelju. Prvo, petokolonaštvo informbirovaca nije izdaja i petokolonaštvo u klasičnom smislu te riječi. Ali, moglo je biti! Nije mnogo falilo. To je spriječeno brzom akcijom JNA. Inače, bilo je to smutno vrijeme, smutnije nego što se to nama čini. Još dok se vodio veliki rat tzv. saveznika protiv sila osovine, tinjale su među saveznicima vatrice neprijateljstva. Čerčil je opasno potpaljivao i dolivao benzin na potpaljeno suvo drvo, na sve načine nastojao je da pridobije Sjedinjene Države i, zajedno s njima, suprotstavi se, kako je volio da govori, a to je govorio i Hitler, širenju boljševizma na bivše kapitalističke slovenske zemlje od kojih su sve, a o tome se malo piše i govori, pa, sljedstveno tome, malo i zna, osim Crne Gore, Srbije i Bugarske, imale, veće ili manje, borbene jedinice u nacističkim armijama na Istočnom frontu. Uzgred, da te podsje-tim, da su se prema Moskvi probijali preko Borodinskog polja, gdje su Kutuzov i Bagration zaustavili Napoleona, francuski tenkovi, tenkovi proizvedeni u francuskim fabrikama i s francuskim posa-dama. Možda se pitaš: zašto baš francuski? Zato što su hitlerovci računali da će se baš oni, Francuzi, najžešće i najnemilosrdnije boriti protiv branilaca, Rusa, da osvete svoj poraz iz 1912. godine, najteži


u svojoj istorijskoj prošlosti. I borili su se sve dok i posljednji tenk nije izgorio i poslednja posada uništena. Ti si i o toj bitki i o čuvenoj bitki za Moskvu 1941, gdje su Nijemci dobili prve prave batine, gdje je njihova ratna mašinerija prvi put opasno posrnula, gdje je umi-šljena i naduvena nacistička soldačina dobila po tintari prve udarce čelične pesnice u Drugom svjetskom ratu, svakako učio u Akademiji, ali ako nijesi znao taj detalj, sada znaš. Sad nešto i o Čerčilu. Nije taj lord, naravno, volio Poljsku i Poljake, Čehoslovačku i Čehe i Slovake, njegov prethodnik Čemberlen galantno ih je ostavio na cjedilu, čak je i prstom pokazao Hitleru na njih i slovenski Istok, ali je, Čerčil dakle, pošto-poto, rizikujući ključna pitanja saradnje sa Sovjetskim Savezom, i pošto je imao Sjedinjene Države za pouzdanog branio-ca i saradnika, htio da ih spasi sovjetskog komunizma, sovjetskog uticaja, da spriječi Sovjetski Savez da dođe do Njemačke i Berlina, da dobije svoju zonu, da ograniči širenje socijalističkih ideja, da, uz pomoć Sjedinjenih Država, ustroji jedan novi evropski i svjetski poredak, da za svoje masonske vizije, prikazane dosljedno i detalj-no s obje strane američke najštampanije novčanice, novčanice od jednog dolara, vizije kapitalizma i imperijalizma, obezbijedi buduće teritorije za opštu kolonijalnu pljačku, u kojoj je prednjačilo britan-sko kraljevstvo. Njegov, osrednjih kvaliteta, komandant Montgomeri tražio je od američkog generala Ajzenhauera da njihove snage uđu u Berlin, da krenu prema Poljskoj i Češkoj i zaustave rusku ofan-zivu. On je bio spreman da, računajući na američke armije, dođe u sukob sa sovjetskim armijama, a što do toga nije došlo zaslužan je Ruzvelt. Kada je došao Truman bilo je za to kasno. Ogromna armija pobjednika u Drugom svjetskom ratu, koju su predvodili, osim vr-hovnog komandanta Staljina, njegovi saradnici u vrhovnoj komandi – čuvenoj Stavki: Vorošilov, Rotmistrov. Buđoni i Timošenko, slavni polkovodci iz Oktobarske revolucije, i njegovi komandanti frontova, trupa i posebnih komandi – artiljerije, vazduhoplovstva, tenkovskih korpusa i ratne flote: Žukov, Konjev, Rokosovski, Malinovski, Tolbu-hin, Jerjomenko, Govorov, Vatutin, Mereckov, Vasiljevski, Voronov, Valeljejev, Novikov, Fedorenko, koji su bili na čelu Crvene armije na dan pobjede nad nacizmom i fašizmom, nezadrživo je napredovala, više je ništa nije moglo zaustaviti, ni Truman kojega je Čerčil bez teškoća prevodio žednog preko vode.

– Kako pamtiš sve to, sva ta imena sovjetskih komandanata,


te detalje? – zainteresovan je Advan.– Pamtim, naravno, jer to vrijedi pamtiti. Znati imena onih

koji su bili na čelu najslavnije vojske na svijetu. Ja sam o ovome uvijek i svuda govorio. I niko me zbog toga za sve protekle moje godine života nije osuđivao. Ali, ja sam uvijek tim komandantima pridruživao, ništa manje hrabre i patnjama prokušane naše borce i komandante, na prvom mjestu, razumije se, Josipa Broza Tita. S druge strane, dosta mi je odavno tih silnih televizijskih storija i knjiga o rimskim vojskovođama, konzulima, avgustima i carevima, o Karlu Velikom ili, na primjer, o Napoleonu kao nenadmašnom vojskovođi, koji je i ruskog cara dotjerao do duvara. Porazila ga je, žvale decenijama, kao i Hitlera kasnije, ruska zima. Kakva kolosal-na podlost! Kakav je on uopšte bio strateg ako je svoju strategiju zasnivao na uvjerenju da se Rusija može poraziti, a on je umislio najduže za dva mjeseca?! Hitler je htio da dokaže da je sposobniji strateg od Napoleona, zanosio se njegovim strateškim ciljevima kada je u pitanju Rusija, tj. Sovjetski Savez, a dokazao je, kao i Napoleon, da je obična strateška neznalica. Na primjer – Napoleon. On nije imao pojma šta se događa dok je trajala bitka kod Borodina. Niti je šta mogao presudno da vidi niti su ga njegovi maršali obavještavali. Samo zahvaljujući maršalu Neju u Francusku se vratilo desetak hiljada jedva živih grenadira. Da nije bilo Neja ne bi se vratio ni jedan. Bi li Napoleon zbog toga izvršio samoubistvo? Naravno, ne bi. Trebalo je da izvrši samoubistvo zbog propasti armade od sedam stotina hiljada ljudi! A šta je on uradio? Čim je počela bježanija iz Moskve i Rusije, otrčao je, inkognito, krijući se uz put, da spasava svoju carsku glavu i titulu. Kakvi vojnici, koji su se mrznuli u ledu i snijegu opkoljeni neumoljivim kozacima i Kutuzovljevim pukovi-ma! Napoleon je, nema sumnje, bio preispoljna kukavica. Što nije poginuo sa svojim vojnicima! Kad su milioni ginuli, on je mislio na ženidbu. Od ruskog cara Aleksandra II tražio je da mu da svoju kćerku. Nadao se da će ga čekati u Moskvi, poslije Borodina. Sa-čekala ga je pogibija njegovih pukova, koji su bježali iz Moskve, pretovareni opljačkanim stvarima. Rasturio ga je jedan čovjek – grof Rastopčin. Moskva je gorela. Zapalio je svojim rukama taj grof iako mu to nije bilo naređeno. Možda je car Aleksandar i htio da da kćer Napoleonu. Ali Rastopčin i Kutuzov tako nijesu mislili. Nijesu htjeli da daju Napoleonu ništa. Vratio se iz Rusije sam. Tamo je ostalo


bezmalo sedam stotina hiljada grobova njegovih soldata. Vratilo se, da budem precizan, kažu – dvanaest hiljada. Inače, kad govorimo o ovom siledžiji, koji je bio umislio da može više od Aleksandra Makedonskog, čijim je putem i išao, čak se u Egiptu ponadao da će ga, kao Aleksandra, prihvatiti kao faraona, noćio je, vele, jednu noć u velikoj piramidi u nadi da će doživjeti preobrazbu u božanstvo, u Boga, u Ra, i vidjeti svoje Ka. Ujutru su ga našli polusumanutog. Danima je poslije ćutao, mrmljao sam sa sobom, a u Moskvi je, kada je shvatio da mu predstoji brza propast, plakao, jecao i plakao, svakoga dana, pripovijeda jedan junak u četvrtom dijelu romana Idiot Fjodora Dostojevskog, i po nekoliko puta, ne samo danju, nego i noću, pisao pisma Aleksandru, sam u svojoj spavaćoj sobi, očajan što mu Aleksandar ne odgovora. Možda ne znaš, ali jedini ko je potukao Napoleonove trupe još 1807. godine bili su Crnogorci združeni s Bokeljima, predvođeni vladikom Petrom I. Naime, kada su Rusi, poslije mira u Tilzitu, predali Boku Francuzima, Napoleon je tražio da se otvori francuski konzulat na Cetinju, ali, ne bez svijesti o tome da taj čin može biti veoma opasan po Crnu Goru, opkoljenu s ostale tri strane otomanskom imperijom, taj zahtjev je odbijen. Ozlojeđen, i nastran u svojoj ljudskoj suštini, zaprijetio je Crnogorcima da će sve učiniti da svojom krvlju potope svu Crnu Goru poslije čega se ona neće zvati Crna nego Crvena Gora. Naredio je da se maršalu Marmonu, koji je komandovao tim trupama, koje su ušle u Novi i Kotor i okupirale Boku, prenese njegova naredba da, kada prikupi sve svoje snage, s tim snagama, jačine 12 do 15 hiljada vojnika, spo-sobnih za brdsko ratovanje, i s nekoliko topova, koje će prethodno postaviti na sanke, udari na Crnogorce, da ih pozove na odgovor-nost za varvarska zlodjela, jer su branili svoje sunarodnike Bokelje i svoje stare dukljanske zemlje i gradove, a da vladiku zarobi i da sve uradi u potaji kako bi postigao prednost iznenadne akcije. Napoleon je bio uvjeren da će odjednom uništiti Crnogorce. Marmon je sve pokušao, tražio je od skadarskog vezira Mustaj-paše i bosanskog Mehmed-Kozren-paše da istovremeno kada i on, napadnu Crnu Goru, ali je to vezirima bilo zabranjeno iz Carigrada. Ipak, bosanski vezir mu je slao hranu i osigurao konje za eventualne potrebe. U znak prijateljstva poslao je Marmonu na dar dva arapska bijelca, a Marmon mu je uzvratio poklonom 100 pušaka, dva topa i veće količine municije. Prilikom povlačenja iz Boke Marmon je spalio


Igalo i Toplu. I Hitler je uveliko mastio brke da će neminovno ući u Moskvu, prestonicu Slovena. Ali, tamo je bio Staljin! Josif Visari-onovič. U Oktobarskoj revoluciji pobjednik kod Caricina. Generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza! Hitler nije bio lud, ali na neke istorijske bitne momente nije obraćao pažnju. On ništa od Napoleona nije naučio. Njegove horde su, ipak, naučile jedno: da pljačkaju. Napoleonovi vojnici su bili neviđeni pljačkaši. Možda ni o tome ne znaš. Ali da znaš: Francuzi su iz Moskve i drugih ruskih gradova, naselja i sela, kroz koje su i pored kojih su prolazili, i pri-likom nastupanja i, naročito, prilikom povlačenja, tj. bjesomučne bježanije, uzimali sve živo. Na pretovarenim kolima, koja su vukli konji, bili su vuneni ruski tepisi, krzneni ogrtači, medvjeđi kožusi, ikone i slike, knjige, zlatno i srebrno posuđe, samovari, izrezbareni komadi namještaja, muzejski predmeti, sve što su mogli dokopati, i vojnici i oficiri, i komandanti i seizi, i žene koje su išle s njima, ali gotovo ništa od toga nije stiglo do Pariza: najveći dio plijena morali su bacati uz put, često ga namjerno oštećujući i lomeći, veliki dio je spaljen na vatrama kraj kojih su se pokušavali ogrijati i skuvati konjetinu dok je bilo konja, a sibirski mraz je žestoko stezao i sa svih strana, kao duhovi, iz jutarnjih izmaglica, izlijetali su odredi kozaka i ruske vojske.

– Ako je, – kaže Advan. – Tito, po tebi, izišao ispod Staljinovog šinjela, zašto se suprotstavio Staljinu, zašto umalo nije došlo i do oružane intervencije?

– Nije se Tito uopšte suprotstavio Staljinu. On je hazjajinu rekao њет – to je notorna budalaština. Niko Staljinu nije rekao њет. Ni taj umišljeni lord, Vinston Leonard Spenser Čerčil, kontroverzni tip političara i čovjeka, koji je (o čemu piše u svojoj knjizi Faktor Čerčil – kako je jedan čovjek stvarao istoriju Boris Donson, gradonačel-nik Londona) za jednu naciju rekao da je zvjerska rasa, da je i njena religija zvjerska, koji je predlagao i tražio da se kastriraju slaboumni, koji je veličao rat i govorio za mir da je posljednja stvar za koju se treba moliti, njegovo vrijeđanje političkih i drugih protivnika sadrži neke od sto antologijskih uvreda, koji je imao običaj da prijeti javno i smaknućima vlastitih saradnika koji bi se drznuli da mu protivrje-če, koji je na sav glas tridesetih godina hvalio Musolinijev fašizam, koji nije bio ni protiv njemačkog nacizma nego je samo ispoljavao strah od njemačke dominacije, strah da Engleska ne izgubi svoje


kolonije, svoje robove, Indiju, Egipat, da ih se Njemačka domogne u svom osvajačkom pohodu, koji je, strastveno, bolesno, mrzio bolj-ševizam i Sovjetski Savez, ali mu, o čemu se u Donsonovoj knjizi ne govori, treba priznati da je 1939, g,. kada je bio ministar vojske i mornarice, u svom govoru preko Radio Londona, podržao sovjetsko formiranje “istočnog fronta” u cilju zadržavanja nacističkih snaga u slučaju napada na Sovjetski Savez i što je 22. juna 1941. g., sada kao predsjednik vlade, rekao, povodom njemačkog napada na SSSR, da taj napad ne predstavlja opasnost samo za Rusiju, već i za nas (Englesku) i za Sjedinjene Države, ali je, po Donsonu, urlao kako je protiv davanja veće autonomnosti Indiji, više sposoban kao politički spletkaroš nego kao državnik, loš vojnik, koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio čitavu jednu armiju na Galipolju, a 1940. g. trijumfalno trabunjao kako će sudbina Poljske, Čehoslovačke, Austrije, Holan-dije i Belgije biti odlučena pobjedom francuskih i engleskih snaga, za što je i sam znao da je blef; koji je podizao adrenalin engleskoj svjetini arlaučući preko BBC-ja: Borićemo se na plažama, borićemo se na poljima i ulicama, borićemo se na brdima i nikada se nećemo predati, mada je znao da Hitler nikada neće napasti Englesku o čemu su bili utanačeni precizni dogovori između Hitlera i Čemberlena 15. septembra 1938. godine, što se jasno može zaključiti ako se sjetimo Denkerka gdje su njemačke formacije engleske i francuske trupe, po Hitlerovom naređenju, poštedjele gotovo ritualnog uništenja; koji je, spektakularno, podizao manihejska dva prsta i pominjao krv, suze i znoj, koje engleska svjetina neće žaliti, prolivaće ih ne-milice, a, u suštini, mislio je na krv, znoj i suze Indusa, Australija-naca, Novozelanđana, Južnoafrikanaca, Amerikanaca, Kanađana, a odmah potom, još se te njegove prijetnje nijesu ni ohladile, pala je i Francuska. Međutim, dobar je, najbolji, kao spletkaroš, muvator, podgovarač i nagovarač, mrzitelj svih ostalih rasa i naroda, dobar je publicista, napisao je obimne memoare na osnovu kojih se može reći da je solidan poznavalac literarnog načina izražavanja. Ja se sjećam, kada se govori o njemu, jednog njegovog sjajnog reagovanja. Naime, na prijedlog nekih lordova, u početku Hitlerovog bombardovanja engleskih gradova, da se sredstva, kojih je nedostajalo, namijenjena kulturi, prebace na račun fondova namijenjenih odbrani, ustao je i, u stilu velikog čovjeka, zapitao: A šta ćemo onda da branimo?

– Nijesi odgovorio na moje pitanje, – opomenu Advan. – Rekao


si da je to zabluda, da Tito nije rekao hazjajinu njet?– Tako je, – odgovori Vasilije. – Tito hazjajinu nije rekao

nikakvo njet, ali je, u suštini, tada, napravio – osim onih stvari o kojima sam ranije nešto rekao – zahvaljujući savjetima Kardelja, Bakarića, Đilasa i drugih, nekoliko krupnijih grešaka. Pokušao je da opravda neke nelogičnosti i devijacije, koje su njegovi saradnici već bili počinili. Sjetio se i Jalte. Čerčil mu je 1944. godine u Italiji provukao kroz uši neke stvari, pored ostalog i to da je sfera uticaja saveznika podijeljena, kada je u pitanju Jugoslavija, na ravne časti: po 50 posto. Titovi saradnici su, zbog toga, povjerovali da mogu da ispravljaju neke ideje svjetskog komunizma, da na drugačije, liberal-nije načine teoretišu pitanja nacionalnih odnosa, da izmišljaju stvari koje su nas, da ne duljimo, i dovele do ovoga čuda u kome smo danas. Staljin je zaprijetio isključenjem Jugoslavije iz svjetskog komuni-stičkog pokreta, kome su ti naši teoretičari komunizma davali loš primjer, i ta prijetnja se nije odnosila na Tita, bila je uperena protiv tih njegovih teoretičara, protiv tog duha. Tu prijetnju su objeručke prihvatile sve komunističke partije. Na sjednici Informacionog biroa u Bukureštu u junu 1948. g. usvojena je rezolucija O stanju i položaju u KPJ u kojoj se KPJ osuđuje za revizionizam i skretanje sa glavnog kursa komunističke ideologije i izgradnje. Osuli su drvlje i kamenje ne toliko na Josipa Broza koliko na njegove saradnike. Započelo se sa izolacijom Jugoslavije. Prekinuti su svi politički, diplomatski, ekonomski, vojni i kulturni odnosi. Uvedeno je stanje vojne blokade. Došlo je, zbog te revnosne odanosti Staljinu, do sukoba na našim granicama. Svi osim Staljina, čitav tadašnji komunistički blok, da bi se što više dodvorio Moskvi, bio je za to da se Jugoslavija kazni i Tito svrgne s vlasti. I svi su, osim Staljina, zagovarali oružanu in-tervenciju. Da bi se podjela na one koji su za Tita, a koji za Staljina, onemogućila, da bi se spriječilo najgore, moralo je doći do hapšenja, do izolacije neistomišljenika. Narod je zastrašivan. Na mnogobroj-nim skupovima govorilo se svašta protiv Staljina i Sovjetskog Saveza. Neki su bili ogorčeni na jedan, drugi na drugi način. Za Staljina, baš tada, ogorčeni bezobzirnošću raznih opštinskih i sreskih partijskih kadrovika, opredijeli su se mnogi kojima to ranije nije bilo ni na kraju pameti. Na skupovima su cijepane, gažene i pljuvane Stalji-nove fotografije, trabunjalo se svašta o Crvenoj armiji, o opijanjima i silovanjima, narod se, prestrašen, razilazio sa tih skupova, niko ni


s kim ni o čemu nije govorio, nad mojim krajem, pamtim, nadnio se bio muk kao najteži gradonosni oblak. Naravno da sam i ja, kao dječak, devetogodišnjak, zainat pjevao na sav glas:

O Staljine, ruski sine,Ti si vođa omladine...

Ovo kolo što se krećeNa Staljina nikad neće...

Moga oca su zbog toga pozivali u Komitet, ali mi on zbog toga nije čupao uši. I danas se čudim kako ga tada nijesu odveli, ako ne na Goli otok, ono u bjelopoljski ili beranski zatvor. Ali, danas, kada o ovom informbirovskom vremenu govorimo, pada mi na pamet i činjenica da su Tita njegovi, plašljivi i kolebljivi u osnovi, saradnici, političari i generali, gotovo bili ubijedili da će Jugoslaviju sovjetski blok neizostavno napasti. U jednom trenutku i Tito se bio pokole-bao u tom smislu. U duši nije vjerovao da je to moguće, ali, ipak.... Možda ne budu ni pitali Staljina, koji je već poboljevao, možda mu je padalo na pamet. Zanimljiva su otuda njegova, Titova, razmišljanja o načinima na koje treba organizovati otpor ako SSSR zbilja napadne SFRJ. Ja se sjećam da sam jednom, dok smo bazali kroz pustu šumu zvanu Sječa, noseći očevu pušku, talijanski kratki karabin na leđima kao najsvetiju stvar za koju sam tada znao, toliko iznenadio oca da je stao na mjestu kao ukopan, pitanjem: Hoće li nas napasti Staljin? Otac me je, prvo, nekoliko trenutaka začuđeno posmatrao, potom me pomilova po glavi i, smiješeći se, rekao: Neće! Zašto neće?, interesovalo me je. Neće zbog nas Crnogoraca, kaže otac. Zna da bismo mi opet ginuli, neki boreći se za njega, neki protiv njega. Kako to: neki za njega, neki protiv njega? Lijepo, kaže otac. Kao u prošlom ratu četnici i partizani. Zašto onda svi mi Crnogorci nijesmo partizani, to jest informbirovci? – pitao sam oca dalje dok smo išli besciljno između moćnih bukovih stabala. Da su neka stara vremena bili bismo, ali nijesmo otkako je knjaz Nikola uveo političke stranke u državu da udovolji zapadnjačkim zemljama kako bi ga priznale za kralja. Od tada u Crnoj Gori nema ni jedinstva ni sreće…

– Baš si tako razgovarao sa ocem? – nepovjerljiv je Advan. On ne shvata da je moj otac došao iz rata kao partizan, da je imao


pušku, da je sada bio sekretar naše seoske partijske organizacije i da sam ja tada bio siguran da moj otac sve zna. Pitao sam ja njega i o drveću i o šumi, i o jazavcima i o slijepim miševima, koji su me posebno zanimali, jer mi nikako nije bilo jasno zašto se zovu slijepi kad vide da lete, i to savršeno, jer su, ponekada, uveče, kroz otvorene prozore ulijetali u naše sobe; pitao sam ga i o izvorima s kojih smo u šumi pili vodu, i to kako se djeca rađaju, i o zvijezdama i o nebu, ali se mnogih očevih odgovora odavno više ne sjećam.

– Baš tako sam razgovarao s ocem, – kaže Vasilije.

6.

Advan je na žaru u dvorištu okretao komade mesa koje su do-nijeli neki njegovi borci, koji su se vraćali u jedinicu. Brzo su otišli s novim Advanovim uputstvima za svoga zamjenika i komandire.

– Zanimljiva su, kažem, – nastavi Vasilije razgovor, koji su bili prekinuli, – ta Titova razmišljanja o mogućnostima i načinima odbrane i borbe protiv eventualnog napada istočnih Kompartija. Zanimljivo je da se on zanosio da je moguće odbraniti se od napada Crvene armije, koja je zaprepastila podlačke namjere Zapada da, preko Hitlera, smrse konce boljševizmu, Rusiji i Staljinu. I Sloven-stvu u cjelini. Čak je i Ruzvelt, kada se uzmu sve stvari u obzir, bio za to, ali je to dosta dobro prikrivao. Zanimljivo je da je Tito zami-šljao da bi taj odbrambeni rat, unaprijed osuđen na propast, čak i uz sve vidove pomoći Zapada, trebalo voditi odvojeno u tri faze: prvo, u formi kombinovanog otpora regularne armije i partizana, potom bi uslijedila druga faza koja predviđa povlačenje najboljih jedinica vojske i mladih, sposobnih ljudi u baze, možda i na stranu teritoriju, to znači na teritorije zapadnih zemalja. Možda Grčke, Turske, Italije, a onda bi se prešlo na treću fazu: snažan udar po agresorskim snagama jedinicama koje bi bile naoružane najboljim borbenim sredstvima Zapada, i to bi, sve skupa, dovelo do sigurne pobjede bez obzira koje i kolike teritorije Jugoslavije držale sovjet-ske jedinice. Posljednja faza bi se oslanjala i na najbolja iskustva partizanskog ratovanja. Iz njegovih dnevničkih zapisa se vidi da se Titu gotovo svakodnevno, što je kampanja protiv Jugoslavije bila žešća i incidenti na granicama češći, pričinjavalo da je sve izvjesni-


ji udar sovjetskih armija na našu zemlju. Bio je uvjeren da će taj prvi udar predvoditi borbene formacije formirane od Jugoslovena koji su se, na neki od načina, nalazili na teritorijama SSSR-a i ostalih komunističkih zemalja. Na sastancima s najbližim saradnicima Tito govori i o zapadnim agentima, koji se neprekidno ubacuju u Jugo-slaviju, s ciljem da šire podrivačku politiku svojih država, da haran-giraju, da klevetaju komunistički blok i Staljina, da čine sve u cilju zaoštravanja odnosa između naše zemlje i Informbiroa. Poznata je panika koju je u jednom trenutku izazvao, pošto je dopustio sebi da bude obmanut od tih agenata, Peko Dapčević, koji je javio Titu da je iz Bugarske za Albaniju poletjelo preko stotinu sovjetskih lovaca i bombardera, ali se ubrzo otkrila obmana, pokazalo se da su preletjela samo tri teretna aviona. Na tim skupovima Tito sarad-nicima govori i o miru, o mogućnostima pomirenja i daljeg puta na planu socijalističkog preobražaja naše zemlje. Posebno zanimljivo stoji činjenica da je Tito pomišljao, čak i računao, i na – Treći svjet-ski rat! On ne isključuje mogućnost da se svjetski rat rasplamsa upravo na Balkanu, i u Evropi, ali, malo kasnije, razmišlja o tome da li će Sovjeti rizikovati da uđu u novi svjetski rat ili će rat protiv Jugoslavije ograničiti tako što će na razna područja naše zemlje ubacivati jedinice informbirovaca i drugih boraca i voditi jedan takav rat, rat u formi većeg broja lokalnih ratova. Sigurno je, međutim, jedno, da Josip Broz nije nipošto htio rat sa Sovjetskim Savezom i istočnim blokom, da je na sve načine pokazivao volju da dođe do mira i uspostavljanja saradnje, ali se ne može, pri svemu tome, reći da nije bilo trenutaka, dosta čestih, u tom, informbirov-skom, periodu, kad je Tito ispoljavao i jednu dozu nespokojstva i malodušnosti, kada je iznosio kontraverzne poglede na konkretnu stvarnost u koju je Jugoslaviju doveo Informbiro ne bez krivice Jugoslavije i njenog najvišeg rukovodstva... Postoji još jedna važna stvar koja se mora uzeti u obzir kada je riječ o ovom vremenu. Naime, kada su se javile prve optužbe u sovjetskoj štampi i komu-nističkoj štampi zapadnih zemalja da jugoslovenski komunizam na čelu sa Titom skreće s kursa marksizma-lenjinizma da u jugoslo-venskom komunističkom vrhu jačaju revizionističko-liberalne ideje i stavovi, Zapad i Sjedinjene Američke Države nijesu znale da So-vjetski Savez već ima atomsku bombu, naprotiv i američkim naučnim krugovima vladalo je čvrsto uvjerenje da će Sovjetskom Savezu


trebati godine, možda čak i docnije, da bi konstruisao i proizveo prvo atomsko oružje, na koje je Zapad uveliko računao kao na moćan elemenat zastrašivanja komunističkog bloka. Amerikanci su, to sam već rekao ranije, tu bombu i donijeli u Japan više zbog SSSR-a nego Japana. Odmah su počeli da mašu pečurkom te bombe kao zastavom čija se sjenka nadnosila nad čitav svijet. Možda je i Josip Broz računao na tu sjenku, možda je povjerovao zapadnim ekspertima, za koje su radili timovi nacističkih naučnika pokupljanih po Nje-mačkoj, možda je pomišljao da bi bilo bolje okrenuti ćurak naopako i prikloniti se Zapadu odakle su stizali i UNRINI paketi hrane, uključujući i volšebna trumanova jaja i mlijeko u prahu, kao simboli moći zapadnjačke ekonomije i prosperiteta. Ali, dok je prepiska Staljin, Molotov – Tito, Kardelj bila u jeku Sovjetski Savez je lansi-rao svoju prvu atomsku bombu uveliko spremnu za odbranu prve zemlje socijalizma. To je i zapadnjake silno iznenadilo i preko noći poništilo njihov vojni primat, na kojem su zasnivali svoje vojne i ucjenjivačke političke doktrine. Gotovo da je čitav svijet u trenutku sovjetske nuklearne eksplozije bio u šoku. To je sada sve mijenjalo, neke je to oduševljavalo, neke dovodilo do očajanja. Mi ne znamo kako je reagovao Josip Broz, ali znamo drugo, takođe od izvanred-ne važnosti kada razmišljamo o Informbirou i pitanjima Informbi-roa. Naime, ja sam lično uvjeren da je Josip Broz Tito, svega neko-liko godina pošto se rat završio, nekako nonšalantno, to jest olako, i bez dubljeg razmišljanja rekao bih, prešao preko velike žrtve Crvene armije, koja je, u jednoj borbenoj akciji gotovo staljingrad-skog tipa i siline, oslobodila Beograd i Srbiju, pa, posredno, i čitavu Jugoslaviju, i, s druge strane, kao da je bagatelisao, omalovažio, veliku vojno-tehničku i svaku drugu pomoć koju je Sovjetski Savez velikodušno, kao pravi saveznik, bez ikakvih klauzula o zajmu i najmu, dao Jugoslovenskoj armiji i narodu. Na primjer, osim dva vojna aviona za potrebe Tita i njegovih saradnika, JNA je dobila više od četiri stotine borbenih aviona, kompletno je naoružano dvanaest divizija tenkovima, pješadijskim oružjem, topovima, minobacačima i drugim artiljerijskim, inžinjerijskim, sanitetskim sredstvima, is-poručeno je šest stotina hiljada kompleta uniformi, veliki broj čizama itd... Sve smo mi to zaboravili, kao i Tito 1948. g. A kada je počelo da pristiže oružje sa Zapada, možda čak i većina Jugoslove-na, i ovoga puta je povjerovala da su i oni pobjednici kao i Rusi, čak,


možda, da Rusi i nijesu pobjednici, da je to Zapad, Sjedinjene Države i Engleska. Počeli su da gledaju u Zapad kao pobjedničku stranu, klevećući, bez imalo srama, sovjetske oficire i stručnjake, koji su tada radili u Jugoslaviji, a tu cijenu su platili informbirovci, jer su oni, svakako najsvjesniji dio njih, sve to što se događalo doživljava-li kao izdaju pravog pobjednika, čiju je, što je najžalosnije, pobjedu omogućila upravo sovjetska Crvena armija. Odjednom se, dakle, tim novim pobjednicima učinilo da bi bilo bolje da Rusi i nijesu pobjednici, da je pobjednička strana Zapad, jer to bi im, kao i osta-lima u Evropi, čak i poraženima, Francuskoj i Njemačkoj, neizo-stavno, umjesto socijalističkog uređenja, donijelo blagostanje za-padnjačkog kapitalističkog društveno-političkog sistema. Zahvaljujući tom očiglednom preokretu, najžešći informbirovci sada su apsolutno bili uvjereni u svoju ideološku istinu – mogli su da posmatraju kako se ta njihova apsolutna ideološka istina potvrđu-je, jer su Sjedinjene Američke Države uveliko dopremale hiljade tona oružja i vojne opreme, desetine borbenih aviona, inžinjerisku mehanizaciju, pokretne mostove tipa bejli, i još mnogo drugih stvari, sve to da se Jugoslavija suprotstavi Sovjetskom Savezu, da potuče-mo Sovjete na našim granicama i u našim nevidbozima, a kada je, relativno brzo, Zapad shvatio da od toga nema ništa, pomoć je na-jednom nestala, vraćeni su silni đžakovi dolara prazni, Tito je nor-malizovao odnose sa SSSR-om, sjetio se da su oni, ipak, pobjednici, i krenuo u jednu novu podjelu svijeta, takozvani blok nesvrstanih. Josip Broz je našao pravi put za izlaz iz surove blokovske stvarnosti, Jugoslavija je počela da stiče veliki ugled u svijetu, da napreduje u svakom pogledu svakoga dana, i to niko ne može osporiti. Čak ni u ovom ratu zaraćene strane ne mogu uništiti sve što je stvoreno u Titovoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, mada se žestoko trude i nadmeću, mada su uradile najgore: rasturile su državu i otvorile ratna žarišta. Omogućile su stvaranje pljačkaških elita, koje će, čini se, kada se ovaj rat završi, a mora se jednom za-vršiti, nastaviti da rasturaju i sve drugo, svaka u svojim novim dr-žavnim granicama, što je u socijalizmu, posebno u periodu prve obnove zemlje, uz velike napore i odricanja svih, ali s voljom, nevi-đenim entuzijazmom, uglavnom dobrovoljnim radom, bilo postig-nuto…


7.

– Maloprije si, – kaže Advan, – dok si govorio o Titu, pomenuo Đilasa. On je tvoj zemljak, šta misliš o njemu? Baš bih volio da čujem od tebe ko je uopšte bio Đilas?

– Đilas je moj zemljak, to je tačno, I meni je to milo. Njego-vog brata Beča poznavao je moj otac. Pričao mi je, kada sam bio dječak, o tome, ali ja sam to zaboravio. Samo znam da ga je prije rata poznavao. Viđao je i Milovana kako među rascvjetalim šljivama i trešnjama u bašti pored puta čita neke knjige. Otac mu nije pri-lazio, jer je znao da je to bilo zabranjeno, ali mu je s puta nazivao dobar dan. Sjećam se, i o njihovom ocu mi je nešto govorio, ali i to je izblijedjelo iz mojih dječačkih sivih ćelija i vijuga kao i mnogo drugih, za mene tada zanimljivijih, stvari i dogodovština. Ali, gene-ralno, ja sam iz tih očevih pripovijedanja formirao pozitivnu sliku o Milovanu i njegovom bratu Beću. Ta pozitivna slika o Beču u mojoj svijesti je i danas ista, ali o Milovanu nije.

– Ta promjena u tvojoj, kako kažeš svijesti, te slike o Milovanu me i zanimaju, – kaže Advan.

– Ovako nekocentrisan, sasvim poremećen svim ovim doga-đanjima, unaprijed priznajući da mi se može, lako, dogoditi da, iznoseći svoj stav, svoje mišljenje, svoje vjeruju, naškodim sam sebi nekim svojim ličnim nedovoljnostima. Ja sada, ovdje, nemam ništa o njemu, nemam svoje bilješke o njegovim knjigama, nemam po-trebnu literaturu, sve je to ostalo u Sarajevu, zato ovo što budeš čuo shvati uslovno, kao jednu panoramičnu sliku s malim brojem detalja, koji mogu biti od koristi za stvaranje portreta. U tom smislu počećemo od toga da je Đilas bio u prilici da, kao Titov blizak sa-radnik, general i prvi poslijeratni ministar njegove vlade zadužen za Crnu Goru, član Politbiroa itd., utiče kako će se mnoge stvari u novoj državi, drugačijih, od svih ranijih, istorijskih, opredjeljenja, kretati, razvijati i ostvarivati. Bio je stekao veliku popularnost i kod naroda, posebno studenata, uprkos nekim pokušajima da se u beogradskim elitističkim krugovima stvori negativno mišljenje o njemu. On tu priliku nije iskoristio. Naprotiv, umjesto da se opre-dijeli za Staljina i Sovjetski Savez, kao načelnik Generalštaba Arso Jovanović, on se deklarativno opredijelio za Tita, a, u suštini, radio je protiv Komunističke partije Jugoslavije i Tita. Pišući o Staljinu,


pisao, posredno, i o Titu. Pišući protiv sovjetskog komunizma, pisao je protiv komunizma uopšte. Bacao se drvljem i kamenjem na sve one ideološke principe zbog kojih je patio u predratnom periodu i zbog kojih je u Drugom svjetskom ratu ljude osuđivao na smrt. Za mene je to velika moralna devijacija, dubok pad koji se jednoj intelektualnoj ličnosti može dogoditi. Đilas je mislio da je intelek-tualno iznad Staljina i Tita, ali, uistinu, on nije imao sposobnosti da sagledava njihove vizije, nije imao onaj pregalački zamah koji ispred velikih ljudi prosto čisti nejasnoće i prepreke. On nije možda ni pokušavao da sagleda veliko Staljinovo i Titovo djelo, najveće moguće – pobjedu u Drugom svjetskom ratu, koji se vodio, sve do Jalte, uz pomoć svekolikog Zapada, u cilju uništenja jedne zemalj-ske, i kosmičke, rase – Slovena! Potpuno nevjerovatno mi izgledaju tvrdnje nekih publicista, memoarista, politikanata da je, za sve to što se Đilasu dogodilo, ta nagla promjena u njegovom stavu prema Sovjetskom Savezu, kriva njegova žena Mitra Mitrović, koja mu se požalila da joj je jedan sovjetski tenkista predlagao nešto nepristoj-no i ne znajući ko je ona. Đilasa je to žestoko uvrijedilo. Ona je i znala da će to Đilasa silno ozlojediti, ali, kao civilizovana žena, nije imala snage da pređe preko toga nepristojnog prijedloga jednog napaćenog sovjetskog tenkiste, koji od Moskve preko Staljingrada, Kurska, Mađarske, Rumunije i Bugarske neprekidno ratuje sve do Beograda, možda malo i pripit, što se događalo, nego je odmah potrčala da to kaže Đilasu kao nešto najvažnije u tom trenutku, dok su okolo, na prilazima Beogradu i na beogradskim ulicama, gorjeli zapaljeni sovjetski tenkovi. Ona nije posjedovala dubinu metafizičke duhovnosti i pređe preko nepristojnog prijedloga, bez uvrede, kao preko neke šale, preko nečega što od postanka ljudskog roda, na neki od mnogo načina, muškarci predlažu ženama. Đilas je pamtio tu uvredu doživljavajući je, ne kao uvredu jednog sovjetskog vojnika – tenkiste, nego Crvene armije, Sovjetskog Saveza i Staljina lično. Ubrzo je okrenuo šinjel naopako i počeo da spletkari protiv prve zemlje socijalizma, onih koji su jedini pravi pobjednici protiv nacizma, koji su slomili kičmu jednom čudovištu, ali ne iz bajke, nego iz srca stvarnosti, čak je odobravao i objavljivanje knjižica, u kojima se pisalo o stotinama i hiljadama silovanih Srpkinja za kratko vrijeme učešća sovjetskih jedinica u oslobađanju Srbije...

Advan je žmirkao sitnim žutim očima i pušio cigaretu za ciga-


retom. Zapali i Vasilije, koji, kao i Advan, naprosto nije podnosio vazduh oko sebe ako u njemu nema duvanskog dima...

Neočekivano, začu se neki žamor u dvorištu. Advan brzo iziđe napolje. Za njim u sobu uđoše trojica njegovih boraca. Vasilije ode da baza po šumi...

8.

– Prekinuli smo priču o Đilasu, – reče, kao da se spasonosno dosjeti, Advan, pošto,odoše njegovi saborci nazad u jedinicu.

Vasiliju je trebalo nekoliko trenutaka da se ponovo obrete u skromnoj sobici nevelike planinske kuće na šumovitoj planini bo-gomdane planete Zemlje.

– Prvo, reci šta kažu ovi tvoji grenadiri: ima li šta novo na bojnim poljima? – zapita Vasilije. – Ima li iotkud i tračka nade da se ovom zlu stane na kraj?

– Nema, – kaže Advan. – Borbe se rasplamsavaju. Gore čitava sela oko Višegrada i Brčkog. Sarajevo je pod neprekidnom paljbom topovskih i artiljerijskih granata, minobacača, pa i protivavionskih mitraljeza. Došlo je u centralnoj Bosni do otvorenog sukoba između naših i hrvatskih jedinica.

Ćutali su, potom, i pušili.Advan ode i skuva kafu.– Nastavi priču o Đilasu, – kaže.– O Đilasu se može govoriti, najviše kao o kontroverznoj lič-

nosti, – gotovo nevoljno poče Vasilije. – Pisao je o Staljinu i Titu, ali i o mnogim drugim ljudima. Sudio je strogo, često nepravično. Stro-gost i pravičnost su šipka i bubanj svakog suđenja. Ne može jedno, a ne i drugo. U tom smislu Đilas je izgubljen za kosmičku pravednost. Otpisan. On promoviše, u ono vrijeme, vrijednosti Zapada koje nijesu vrijednosti čovječanstva. Svaki narod, svaka nacija, svaka etnos, u krajnjoj liniji i svaki pojedinac ima svoje vrijednosti i svoju životnu paradigmu. Đilas nije uočavao upravo takve univerzalne vrijednosti i postulate čovječanstva. On nikada nije protestvovao zbog zaštite koju je Zapad davao nacistima. Izigravao je populističkog političara, koji se pred bioskopskim kasama gura za ulaznicu, koji stoji u svom beogradskom kvartu u redu za namirnice, koji na taj način demon-


strira svoju nemoć da se artikuliše kao bitan segment državne vlasti, koja po prirodi stvari mora imati kvalitet po kome se prepoznaje da je vlast. On je rasturao piramidu da bi za sebe gradio mastabu. Đilas je pisao: Nagon za vlašću, žudnja za vlašću bili su Titov karakter, njegova ljudska priroda, njegov životni smisao. Imao je prirodno čulo za vlast, da vidi sve mogućnosti da osvoji vlast i nepogrešivo nanjuši svoje neprijatelje, sve koji mu ugrožavaju vlast. Tito je bio punokrvna politička životinja. Prava politička zvijer... Đilas i ovdje pravi grešku: nije isto biti politička životinja i politička zvijer! Za Broza se uistinu može kazati da je bio politička zvijer, ali ne i za Đilasa. Zvijer se ne predaje, ne mijenja ćud. Životinju pripitomiš s nekoliko svežnjeva dolarskih novčanica ili funti i ona se preda i promijeni ćud. Tita je kao političara bilo lako pratiti i shvatati, Đilas nije imao pojma šta u stvari kao političar hoće. Ako hoćeš da budeš državnik, vladar, vozar prvih borbenih kola, politička zvijer, moraš biti Tito. Ako hoćeš titule, vlast, funkcije, bez nagona, bez žudnje, bez opsesije, bez me-tafizike i logosa vlasti, onda si Đilas. Zapad dva milenijuma pljačka svijet, on ide kod njih da traži pravdu i pravednost! On vjeruje ne-prijateljima slovenstva na Zapadu, ne vjeruje Staljinu i Brozu! On napada Sovjetski Savez upravo u vrijeme kad se na Zapadu čini sve da se Sovjetski Savez izoluje, demonizuje, podrije spolja i iznutra, kad se uveliko rasplamsava hladni rat, u suštini započet kad i Drugi svjetski rat, zamaskiran zapadnjačkom perfidijom, pomoću raznih metoda prevare i obmane. Sada se zna da su od Staljina i Čerčil i Ruzvelt kao zmija noge krili načine na koje pribavljaju podatke o onome šta se radi i planira u Hitlerovom Generalštabu, informaci-je o pokretima njemačkih trupa, o nacističkim pripremama za prodore i bitke kod Staljingrada i Kurska, o novim njemačkim ten-kovima panter i tigar, o samohodnim topovima ferdinand, priprema-nim isključivo za sovjetsko ratište i tako dalje. Stavka u Moskvi znala je ponešto o Ultri, o Enigmi, o Švarc Kapeli, o šefu Abvera Kanarisu, koji je tu službu za račun Engleske i zapadnih saveznika i organi-zovao, i Staljina i Stavku ništa u tom smislu nije moglo iznenaditi, ćutali su, ali su rasle opravdane sumnje u iskrenost Engleske i Sje-dinjenih Država, koje su, u suštini, bojkotovale u Evropi rat protiv Hitlera prepuštajući taj rat Sovjetima i čekajući da ta dva nepomir-ljiva neprijatelja iskrvare, a potom nastave rad, koji je Hitler osmi-slio, protiv Sovjetskog Saveza, Rusije i Slovena. Uostalom, Sovjetski


Savez je, shvativši osnovu stvari, podzemni rad Čerčila, njegovu spremnost da obmane čitav svijet, 29. juna 1944. godine otkazao dalju saradnju u obmanjivačkoj aktivnosti velikih razmjera pod ši-frovanim nazivom Bodyguard, i taj datum se može smatrati datumom odustajanja sovjetske saradnje sa zapadnjačkim globalnim obma-njivačkim planovima i prvi važan datum u nastanku novih sovjet-sko-angloameričkih odnosa. kasnije poznatih kao, ne početak, već nova, dublja, faza u evoluciji hladnog rata. Notorna je činjenica da su, dok su sovjetske snage lomile kičmu najzločinačkijoj i najmon-strumnijoj armadi u istoriji, Vermahtu, dok se vodila jedna od naj-žešćih bitaka u Drugom svjetskom ratu, bitka za Kostšin na Odri, poslije koje je put za Berlin bio otvoren, Čerčil, Ruzvelt i Ajzenha-uer pravili su planove kako da spasu Njemačku od sovjetskih armija, kako da njemačkom narodu dokažu da oni nijesu ono što su Sovjeti, da njihova okupacija neće biti kakva će biti sovjetska i da, u skladu s tim, njemački narod i njemačke divizije uvjere da zapadnim armi-jama ne pružaju otpor s toliko volje i žestine s koliko pružaju nado-lazećim sovjetskim snagama. Zna se da su zapadnjaci u tom pogledu i uspjeli – njemačke formacije su pružale sve manji otpor angloa-meričkim snagama. koje su prešle Lamanš, a da na njih niko, dok su plovile preko Lamanša, nije ispalio ni jedan metak!, predavale su se čitave nacističke divizije sa svojim generalima i feldmaršalima, čak su organizovali i masovnu bježaniju stanovništva sa istoka zemlje na zapad, logoraše su masovno ubijali, iza onih kolona robijaša, koje su tjerali na zapad. ostajao je apokaliptični trag smrti u vidu una-kaženih leševa sa zgarišta, u koja su pretvarali logore koji su osta-jali iza njih, dizali su se gusti i crni oblaci dima i po sovjetskim oslobodiocima padao je pepeo s otužnim vonjom izgorjelog ljudskog mesa. Đilas je od svega toga okrenuo glavu i ritnuo nogom. On je, očito, tip čovjeka, koji je, nesiguran u svojoj ljudskoj prirodi, nesre-ćan, povjerovao da su Staljin i Tito nešto drugo, ne ono što su zbilja bili, ali i to da on sam nije to što jeste, već neko drugi. Postao je preko noći takoreći miljenik Zapada, koji nije žalio novca kad god je očekivao da bi se Titova politika mogla promijeniti i okrenuti protiv Sovjetskog Saveza, ali Tito je bio talentovani političar, vođa drevnog smisla i logosa za upravljanje, i vodio je spoljnu politiku nezavisno, stvorio je svjetski ugled za Jugoslaviju i sebe, bio je ne-zaobilazni faktor u svim svjetskim zbivanjima, korifej miroljubive


koegzistencije i ravnopravnosti, ne odričući se svojih komunističkih uvjerenja. Niko od njegovih savremenika, još manje onih koji su ga naslijedili, nije mu ni po čemu nalik, niti mu se za milimetar, onako dalek, približio, svi su ostajali i ostali do kraja zatečeni, i zatočeni, u svojim ograničenim sposobnostima upravitelja od kojih se više nego što su davali nije moglo ni očekivati ni tražiti. Đilas nije shvatio Titovu paradigmu u čijoj je osnovi drevni ideal – način života i pogled na svijet. Đilas je, očigledno, radio protiv te paradigme pristajući na kapitalističku paradigmu. Paradigmu koju formira novac. Kapital. Profit. Okrutnost i pljačkaška pohlepa. Antikomunistička propa-ganda. Antislovenstvo. On sarađuje sa Londonom u kome se brižlji-vo osmišljavaju svi mogući planovi kako da se razbije SSSR. Oni štampaju prve njegove antijugoslovenske i antislovenske knjige na engleskom jeziku. Šteta koju Đilas pričinjava komunističkom bloku u svijetu gotovo da se može porediti sa onom koju prouzročuje još jedan Sloven – papa Pavle Drugi, rođeni Poljak, žestoki kleronaci-onalista, koji je javno govorio, na svojim antisovjetskim i antiruskim nacističkim propovjedima, da je za slobodnu i demokratsku Evropu, i, razumije se, Poljsku, a za Sovjetski Savez da je opasniji od – nacizma! Kao političara, uskoro niko neće ni pominjati Milovana Đilasa. Sve njegove političko-polemičke knjige, knjige pamfleta i protivljenja, optužnica i slično, sve njegove knjige kojima je on vje-rovao da utemeljuje jednu novu političku paradigmu, mrtvorođene su. On odista nije mogao da prihvati veličinu i mudrost Josifa Visa-rionoviča i veliku harizmu Josipa Broza. Ja sam uvjeren da bi Đilas da je ikako mogao srušio Tita. Nije uspio, ali je doprinio da se stvori i raširi, postepeno, termin titoizam kao simbol za autokratizam, despotizam, sputavanje razvoja demokratije u smislu kako je taj pojam Zapad koristio da osudi sve socijalističke demokratije i svaku komunističku jeres na planeti. Đilasu bi, pretpostavljam, bilo strano moje mišljenje da nema niti može biti demokratija, na koju se Sje-dinjene Američke Države pozivaju, koje bi imale univerzalnu upo-trebnu vrijednost, kao što nema niti može biti takvih ljudskih prava i sloboda. Helenska demokratija, koja se dogodila u V vijeku prije nove ere, mogla je da se dogodi samo u ograničenoj atinskoj sredini koja je u tom vremenu doseglo do tih i takvih duhovnih kvaliteta, do stepena razvoja svoga političkog, kulturnog, filozofskog, meta-fizičkog mišljenja, a za taj razvoj nijesu zaslužni političari, bogovi


sa Olimpa, vanzemaljci, to je rezultat društvene, kulturne, civiliza-cijske svijesti jedne epohe u životu atinske zajednice. Tu paradigmu, koja je nazvana demokratija, ostvarila su djela umnih ljudi, stvara-laca, Homerovi i Hesiodovi epovi, sirijsko pismo prilagođeno he-lenskim jezičkim karakteristikama, veliki dramski pisci Sofokle, Euripid, Eshil, Tespis, Frinih, najveći atički komediograf Aristofan i njegov nastavljač Eupolis, ali i njihov savremenik Kratin, najsta-riji prozni pisac Ferekid, putopisac Megasten, brojni lričari, jedan od najstarijih Semonid, zatim Tirtej, Simonid, Arhiloh, Anakreont, Safo, Alkaj, Ibik, Kalimah, istoričari Herodot i Tukidid, Teopomp, autor prve opšte istorije Grka Efor, filozofi Tales, Anaksagora, Anak-simandar, Anaksimen, Pitagora, Ksenofan, Hilon, Parmenid, Hera-klit, Empedokle, Protagora, Sokrat, Demokrit, Ksenofon, Platon, Diogen, Ksenokrat, Aristotel, Teofrast, Piron, Epikur, Zenom, Kleant, Hrisip, Agaton, elegčar Pindar, idiličar Teokrit, legendarni basnopisac Ezop, državnik, zakonodavac i pjesnik Solon, najznačaj-niji helenski matematičar i fizičar, tvorac čuvene grčke vatre, Arhimed, slavni matematičar iz Aleksandrije Euklid, takođe čuveni matematičar Hipokrat, veliki vajari Praksitel, Fidija, Antigon, geograf i istoričar Hekataj, astronomi Hiparh i Aristarh, muzičar Aristoksen, besjednici Demosten i Isokrat, ljekari Erasistrat i Hipo-krat, veliki graditelji i mnogi drugi, a svi zajedno – jedna umna sila, koja nije zaglupljivala mase, koja je svakom pojedincu, iole duhovno budnom, otvarala vidike, koja je uspravljala ljude, koja ništa nije obećavala, koja je bila u dosluhu s drevnim metafizičkim osnovama ljudskog postojanja. Demokratija je za sve te ljude i atinsku helen-sku zajednicu značila odgovornost. Asklepijev pijetao, to jest budnost. Duhovnu budnost. Udnost iz sna i obmane. Demokratija nije ničije pravo i nije ničija privilegija. Ona je opštečovječansko dobro i Logos. Ona je način i smisao postojanja jedne društvene zajednice. Ne može svako trabunjati o tome šta jeste i šta nije demokratija. To prije stoga što je demokratija mišljenje, obrazovanje, književnost, poezija, sli-karstvo, muzika, monumentalno graditeljstvo. Demokratski sistem mišljenja tvore najviše forme pomenutih stvaralačkih oblasti ljud-skog društva. Demokratija je utemeljena u vrijednostima tih oblasti podjednako važnih za napredak svake ljudske jedinke. Ne mogu o uređenju država i volji naroda odlučivati neobrazovani ili poluobra-zovani pojedinci i grupe, koji pojma nemaju o drevnosti čovječan-


stva, o pranarodima i prajezicima, o prakultovima i praritualima, o istorijskim epohama, o pradigmama u tim epohama, o velikim mi-tovima Mahabharata, knjige Veda, Ep o Gilgamešu, o Homerovim epovima, o Herodotu i Tukididu, o Eshilu, Euripidu, Sofoklu, o Talesu, Anaksimandaru, Anagori, Pitagori, Heraklitu, Aristotelu, Platonu, Sokratu, o logici, etici, metafizici... Đilas nije polazio od ovih osnova na kojima su zasnovane sve civilizacijske i metafizičke duhovnosti naraštaja u nekoliko posljednjih milenijuma. Nije pokazao da shvata kapitalizam, koji je od pojave sumerskih bojnih kola, i Hiksa, koji su ta sumerska bojna kola, zahvaljujući gvožđu, koje se na površini zemlje pojavilo, zatim gvozdenoj rudi, od koje su naši preci Sloveni ubrzo uspjeli da proizvode gvožđe, – Đilas, kažem, nije shvatao, ili nje htio da shvati, da je kapitalizam rak, koji se razvija u naizgled zdravom organizmu čovječanstva i iznutra ga truje i razjeda. On nije imao snage, niti je osjećao potrebu, da produži ispoljavanje jugoslovenskog patriotizma učvršćenog u ratu. Odbacio je socijalistički i komunistički univerzum misli i shvatanja, priklonio se zapadnjačkoj demokratiji, koja nije čak ni iluzija, koja je najsu-rovija i najbestijalnija moguća demagogija, koja je obmana, vješt trik kojim se zavarava vlastita svjetina, a potom i sve druge svjetine na planeti. Meni se odavno nameće pitanje: Šta je Đilas uopšte mislio? Na primjer: je li mu padalo na um da promozga o tome da demokratija i kolonijalizam ne mogu da idu zajedno, ruku pod ruku. Koga to mi lažemo i dan danas? Kakva je to demokratija koja pola zemljine kugle drži u okupatorskom režimu, koja gradi vojne baze od Gvatanama do Guama, koja pljačka nemilice materijalna i kul-turna dobra Afrike, Bliskog Istoka, uglavnom naftom i draguljima bogatog arapskog svijeta, koja i danas ima kolonije, koja je pobila svojim borbenim avionima od Drugog svjetskog rata do dana dana-šnjega desetak miliona Južnoamerikanaca, Korejanaca, Vijetnama-ca, Kambodžanaca, Iračana, pripadnika raznih afričkih plemena itd.? On pominje logore u Sibiru, ali ne osuđuje Sjedinjene Američ-ke Države što su poslije napada na Perl Harbor sve Japance, koji su živjeli u SAD, deportovali u logore u kojima je pomrlo mnogo djece, staraca, žena zbog nesnosnih uslova života u tim logorima, kao ni logore i zatvore u francuskoj koloniji zvanoj Francuska Gvajana, od kojih je najgori bio onaj na Đavoljem ostrvu, čije je muke malo ko preživio. Francuska je logore i zatvore smrti u toj svojoj koloniji


ukinulim poslije niza decenija, tek 1963. godine! Đilas je čizmom pogazio svoju prvoboračku, ustaničku smjelost, koja mu se mora priznati, istinu je promovisao u laž, nasrnuo je na samoga sebe, na sve ono što je bio u velikoj narodnooslobodilačkoj borbi, a kakvu je korist dobio: tomove publicističkih knjiga kojima sam poništava ono što je bio i po čemu ga, uz njegovo književno djelo, literarno vrijed-no, treba pamtiti. Žalosno je što je prvoborac i revolucionar Đilas postao grobar svojih ideja, grobar velike ideje komunizma od koje svijet nije do danas izmislio ni jedan pravedniji sistem, filozofski, etički, sociološki, kulturološki napredniji, bolji, a nije, jer komuni-zam je ideja, koja ima svoj logos i svoj univerzalni smisao, svoju ideologiju, komunizam je nerazoriv spoj stvarnosti i metafizike, to je planetarni proces koji Zapad nikada nije shvatao, za koji je uvjeren da ga je porazio, ali ideje komunizma je nemoguće poraziti uprkos svesrdnoj saradnji otpadnika i od stvarnosti u kojoj živimo i od me-tafizičke stvarnosti. Đilas ni tada ni kasnije nije shvatio da je Zapad od svog istorijskog početka, a to po meni znači od vremena starog Rima i njegovih osvajanja, svijet suprotan Istoku, svijet bez tradi-cije, bez boga, bez smisla za veliku, univerzalnu, svekoliku paradig-mu metafizike iz koje potiču, rađaju se, kao iz magline Oriona, sve vrijednosti. Rimski carevi su zabranili rad Aristotelovoj Akademiji, otjerali su svještenice iz Delfa, a s Delfima nestalo je i velikih proroka, nestalo je bogova – metafizičkih vanzemaljaca – koji su upravljali svim ljudskim postupcima, koji su bili metafizička para-digma čovječanstva. Rimski generali proglašavaju sebe za bogove. Hiljadu godina od novog računanja vremena, od Mesije, naovamo, zapadni svijet je u jednom potpunom duhovnom mraku i ništavilu, on je spaljivao knjige antičkih filozofa, bio je brana svakom naučnom poimanju, čak su pape u Rimu, osim što su, od trenutka otpadništva od jedinstvene hrišćanske dogme, s nevjerovatnom količinom pakosti, zlobe i mržnje, radili da podjarme Konstantinopolj, Jeru-salim i Antiohiju, i za jedini centar hrišćanstva proglase Milano, potom Rim, histerično odbacujući i upotrebu arapskih brojeva, koji su, u stvari, indijski brojevi, na lomačama širom Evrope, sve do granica istočnog svijeta, svijeta pravoslavlja i islama, gorjela su živa tijela desetina hiljada nedužnih djevojaka, žena, starica osuđenih za – vještičarenje, čuvene su presude koje su izricali optuženicama, na primjer: u jednom mjestu, upravo u Engleskoj, optužene žene su


dovođene do jednog jezerceta, tu su ih tjerali da sjednu na neke stoličice, koje su potom gurali s obale u vodu. Neke su odmah tonule, i to je značilo da su krive. Naravno, presuda je bila: spaliti na lomači. Međutim, neke su ostajale na vodi u tim stoličicama, ali, šta misliš – jesu li te zbog toga oslobađane? Ne, i one su bile krive, jer su upotrijebile svoju vještičju mađiju i zato nijesu potonule. Razumije se – i one su osuđivane na spaljivanje. E, to je, prijatelju, Zapad. Ko to ne shvata, nema pojma o Zapadu, o tome šta Zapad jeste, šta sve može, s koliko vrhunskog cinizma i zla, da smisli i uradi. Naravno, Zapad je, u ispoljavanju toga svoga cinizma, napredovao. U novije vrijeme taj isti Zapad, pošto je do njegovog uma prodrla svjetlost kulturnih i naučnih dostignuća Istoka, pošto su odbacili biblijskog Stvoritelja i za novog izmislili – Veliki prasak, eksploziju nekog novog antimetafizičkog čuda – singulariteta, uči nas na Istoku šta je istori-ja, filozofija, logika i Logos, šta je demokratija, šta su ljudska prava, u čemu se sastoje principi slobodnog djelovanja ljudi. To je jedan paradoks koji misleći ljudi, danas, ali i mnogi misleći ljudi ne Zapadu, ne mogu da shvate. Zapad se ponaša kao da je sve ono što je stvorio Istok stvoreno na Zapadu. Svjetina na Zapadu je ubijeđena u to, i tako se i ponaša – nadmeno, pobjednički, ponižavajući sve one vri-jednosti istočnih naroda za koje, zahvaljujući svojoj moćnoj lažnoj propagandi, nikada nije ni čula. Na tim stvarima se Đilas okliznuo i pao. Za razliku od Tita, koji je bio svjetski čovjek, koji je prije Drugog svjetskog rata sticao iskustva i saznanja i na Zapadu i u boljševičkoj Rusiji, koji je prešao jedan dug put revolucionara, koji je do kraja života ostao čovjek blizak narodu, neoštećen intelektu-alnim elitizmom, Đilas nije. Njegove ideje su neoliberalističke. Njegovo shvatanje politike i političke borbe uključivalo je višestra-načje. Ja ne znam šta je on mislio o tome koga će sjutra uključivati iz masa svjetine u svoje stranke i partije. Morao je da vidi i shvati da se čak i u komunističku partiju na razne načine i iz raznih pobuda i ciljeva, uključuju i oni koji nešto baš i nijesu prepoznavani u svojim sredinama kao ljudi od riječi i djela, već, naprotiv, kao prevrtljivci, kolebljivci, koristoljupci, prevaranti, doušnici... O Savezu komuni-sta da i ne govorimo. Njega je i sačinjavala većina otpada sa smetli-šta naših plemena. Je li se Đilas pitao hoće li se to nastaviti i u onim partijsko-političkim strukturama koje on zagovara? On je, i kao političar – Balkanac. On misli i rasuđuje kao intelektualac balkan-


skog tipa i karaktera. To se vidi i iz njegovih publicističkih spisa, ali i iz njegovih književnih djela, koja, bez obzira na njihovu epsku ograničenost, treba objavljivati i čitati. Takvi kakvi jesu, njegovi romani i pripovijetke čvrsto stoje kao književna djela u crnogorskoj književnoj tradiciji. Njegova studija o Njegošu solidan je doprinos njegošologiji. U njegovom literarnom opusu, koji nije obiman, postoji vertikala crnogorskog načina života, crnogorske paradigme kakvu imamo u djelima svih crnogorskih autora od početka do danas, pa i u romanima zasnovanim na nadrealizmu i modernizmu, kao književnim formama započetim u Rusiji, potom razvijanim u fran-cuskoj i drugim književnostima Zapada, a kod nas, na primjer, u romanu Miodraga Bulatovića Crveni petao leti u nebo. Inače, naslov ovog Bulatovićevog romana je jedna sjajna metafora – svi smo mi skupa, i svako na svoj način, ti crveni petlovi koji misle da mogu doseći nebo, izdići se iznad drugih i iznad svega. Svi smo mi tužni zatoče-nici epske i nebeske praznine…

9.

Uveliko je, dok je Vasilije pričao, tekla velika, beskrajna, ko-smička Noć. Kroz prozor su se vidjele, gore, visoko, u nebu, kao nešto nestvarno, nešto što se ni sa čim na zemlji nije moglo upore-diti, zvijezde. Ko bi rekao da su to sunca, uglavnom veća i moćnija od ovog koje nas grije. O tome su i stari antički filozofi razmišljali. Jedan od njih, koji se zvao Anaksagora, tvrdio je da je Sunce kamen-čina veća od Peloponeza…

– Najzad, što se tiče Đilasa da, ako se slažeš, zaključimo, – nastavi Vasilije. – Đilas jeste Sloven i Crnogorac, ali samo u svom književnom opusu. Mene, u tom smislu, zaprepaštava činjenica da se nijednom, da ja znam, nije zapitao ko je u Drugom svjetskom ratu pobio trideset miliona Slovena. Za četiri godine preko dvadeset osam miliona samo Sovjeta – 20 miliona ruskih civila na okupiranim teritorijama SSSR-a i osam miliona vojnika! Više od 19 hiljada svakoga dana! Jesmo li mi uopšte svjesni ovih cifara, ovih žrtava? Više od trideset miliona! Toliko nije živjelo, neposredno prije rata, Slovena na Balkanu – Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca, Makedo-naca, Crnogoraca, Bugara! Više je Slovena pobio nacišovinizam


Zapada, njegove korporacije, fabrike oružja, ali i bugarske čokolade za njemačke armade 1942. godine, u januaru, kod Volokolamska, Semjonovke, čuvenog Borodina, Pokrovska, Malojaroslava..., o čemu je pisao Ilja Erenburg u šestom tomu memoarske proze Ljudi, godine, život. Nevjerovatno! Po nekom mom shvatanju mislim da je, prije svih, upravo Đilas trebao to da uradi, da uoči tu ogromnu žrtvu, a on tu žrtvu i ne pominje. I nije u pitanju samo on – niko te cifre kod nas, ne samo da ne pominje, nego i ne pamti! Tu su, naravno, i Jasenovac, Jadovno, hercegovačke i dinarske bezdanice, dječji logor Jastrebarsko, Jajince... Riječ je o ogromnoj slovenskoj žrtvi kakvih jr malo u istoriji! Takvi masakri su se rijetko događali u poznatoj nam istorijskoj prošlosti ljudske vrste! Sav krupni životinjski svijet na zemlji, na kopnu i u vodi, ne dostiže tu cifru! Možda je nekada bilo, ali danas nema na svijetu ni približno trideset miliona kitova, ajkula i delfina, slonova, nosoroga, nilskih konja, krokodila, lavova, tigrova, leoparda, bijelih medvjeda, morskih lavova, mrkih medvje-da, losova, bizona, gnuova, kondora, albatrosa, pitona... Nema načina na koji nacisti nijesu usmrćivali rusko civilno stanovništvo i ruske ratne zarobljenike. Mengele ih je koristio za razne medicin-ske eksperimente. Gnjurali su ih u vodu da vide koliko mogu da izdrže bez vazduha. Držali gole u specijalnim prostorijama koje su zagrijavali i zaleđivali po potrebi. Ubijali su ih nesnom. Kada je jedan nacista, šofer, slučajno otkrio da su gasovi, koji nastaju sago-rijevanjem goriva u motorima automobila, smrtonosni, i kada je o tome pričao svojim starješinama, nacisti su to odmah riješili da iskoriste u ostvarenju svoga plana o brzom likvidiranju zatočenika u konclogorima. Napravili su u Belzecu u Poljskoj prvi logor sa gasnim komorama. Prethodno su, testirali gušenje ugljen-monok-sidom iz motora na ruskim ratnim zarobljenicima. Malo se zna o tome da četiri miliona nacističkih zločinaca na ruskom frontu, u Rusiji, nije iz Njemačke dobijalo sljedovanja hrane, jer su dobili striktne instrukcije da se snabdijevaju hranom i svim drugim po-trebama u tom pogledu resursima na osvojenim teritorijama. Otimali su od naroda sve što su mogli da otmu. Nemilosrdne su bile te pljačke i otimačine i posljednjih zaliha hrane od bespomoćnog sta-novništva. Zato je svuda kuda je prolazila nacistička horda i dokle su dolazili odredi pljačkaša, ostajala iza njih pustoš, gomile izglad-njele djece, žena, staraca, koje su umirale od gladi po spaljenim


selima, naseljima i gradovima... Da je germanska rasa tako temelji-to ubijala velike sisare, danas ni jedna od tih veličanstvenih životi-nja ne bi postojala! Život na Zemlji bio bi kosmički ugrožen! Neki Kosmički Um, zaprepašten, surovo bi kaznio sve ljude, a Treći Rajh, gotovo niko više za taj kosmički zločin i ne pominje. Njemci su kažnjeni simbolično. Osim Hitlera i Musolinija, kažnjeno je neko-liko desetina feldmaršala, admirala i generala i nekoliko hiljada najokorelijih esesovaca. Od 26 feldmaršala i grosadmirala, koliko ih je Hitler proizveo, neke je likvidirao on, neki su izvršili samou-bistvo, preživjelo je samo nekoliko, na primjer: fon Paulus, koji se u Staljingradu predao Crvenoj armiji, koga, zanimljivo, britanski novinar Entoni Kave Brovn, koji se tim pitanjem bavi u svojoj knjizi Velike obmane Drugog svjetskog rata, uopšte ne pominje previše zauzet oplakivanjem Romela, Klugea i onih iz Švarc Kapele, koji su radili tokom čitavog rata za Čerčilov MI-6 i Ultru. Ili: od oko dvije i po hiljade Hitlerovih generala, njih 253 su poginuli u borbenim dejstvima, 44 su umrli od rana, 81 je izvršio samoubistvo, 23 je li-kvidiran po firerovom nalogu, svega 44 su osuđena na smrt zbog počinjenih zločina, 326 je umrlo od prirodnih ili nepoznatih uzroka, dakle, osim tih 786, ostali su bili živi 1975. godine, kada je Brovn pisao ovu svoju knjigu. Nešto veće gubitke Brovn je zabilježio kada su u pitanju generali iz redova SS-a: 31 je poginuo, 2 su strijeljana po Hitlerovom naređenju, 14 je strijeljano po odlukama savezničkih sudova, 9 je umrlo prirodnom smrću u toku rata, 8 je umrlo u zatvoru, 4 su smakli zapadnjački sudovi, 10 je izvršilo samoubistvo. Pada u oči činjenica da je 97 firerovih generala presudilo samo sebi, to jest izvršili su samoubistvo. Brovn misli: iz strаha i očaja, ali ne kaže: koje vrste straha i očaja? Još zanimljivija je njеgova konsta-tacija: Njemački Generalštab, institucija koju su Šarnhorst i Gnisenau osnovali da služi kao čuvar Rajha, bio je smrvljen, i tako se dogodilo upravo ono što su željeli Staljin i Ruzvelt. Brovn ne pominje Čerčila. Ne pominje ga zato što zna da je Čerčil bio protiv toga da se uništi Generalštab najzločinačkije armije i države u povijesti novog Svijeta! Čerčil je, naravno, imao neke druge planove. On nije prestajao da sanja o uništenju boljševizma i – Slovena! O velikom kolonijalnom carstvu od Kamčatke, Kineskog mora, do Australije i Novog Zelanda, između Arktika i Antarktika! On je, u tom pogledu, bio gori od Hitlera! U svakom slučaju: njihove vizije su bile bliske, na istoj


frekvenciji: potčinjavanja svih drugih naroda, globalno potčinjava-nje. Zato se u mnogim stvarima nije slagao sa Ruzveltom, ali s Tru-manom jeste. Na njihovu nesreću dogodio se Sovjetski Savez i us-pravio kao gigant spreman da brani nezavisnost i slobodu naroda! Prenebregavanje tih stvari izmiče Đilasu tlo ispod nogu. Ono što zna čak i Brovn, Đilas neće da zna. A Brovn kaže i ovo: Zajedno s Generalštabom otplavljen je i glasoviti pruski militarizam. Ali, kao ironija povijesti, sve su to odmah nakon rata obnovili u drugom obliku, Amerikanci. Njemački generali, u prvom redu oni koji su bili ovako ili onako povezani sa Švarc Kapelom, dobili su sada visoke i časne polo-žaje u odborima, komisijama i štabovima NATO-a. Dogodilo se opet jednom da su dojučerašnji dušmani postali saveznici i bankrot drugog (Velike Britanije). Ali arhitekt sovjetske pobjede i izlazak na međuna-rodnu pozornicu Sovjetskog Saveza kao jedne od svjetskih supersila, sučelio se odmah poslije rata s novom supersilom koja je na bojištima toga rata otkrila svoju snagu. Bila je to Amerika.. Sve je, naravno, što iz ovoga proizlazi – jasno. Samo, izgleda, nije bilo jasno Đilasu! Ili se nešto u njegovom shvatanju stvari sumorno dogodilo i izobličilo. Postavlja se, čak, i pitanje: šta je on uopšte mislio u ratu, koje su ga mutne misaone sile razdirale dok ga kasnije nijesu izbacile na po-vršinu, odista prizemnu i žalosnu za jednog revolucionara. Je li moguće da nije poimao činjenicu da su dvije vodeće zapadne sile – Engleska i SAD – sramotno dugo – sve do juna 1944. godine – čekale da se Sovjetski Savez i Njemačka izubijaju do smrti, i da one, kao veliku mrežu od titanijumskih žica, preko Planete razapnu svoju mrežu hegemonističke, kapitalističko-imperijalističke, robovlasnič-ke, surove pljačkaške tiranije! Nikakvi, odlučno to tvrdim, britanski mozgovi, američki materijal i sve drugo, nijesu donijeli pobjedu u tom ratu – pobjeda je rođena iz krvi sovjetskih ljudi, iz trideset miliona poginulih i u nacističkim pogromima pobijenih Slovena! Sve Čerčilove ratne i druge obmane, dignute na deset kvadrata, sva njihova tehnika do atomske bombe, koju su Amerikanci uz pomoć nacista, imali u rukama kada je rat u Evropi bio završen, sve to skupa nije moglo da dovede do trijumfa. Drugi svjetski rat su rije-šile kaćuše, tenkovi T-34, JS, KV, jurišni avioni, samohodni topovi i haubice, ruska ratna flota, ubistveni mitraljeski sistemi, novo rusko pješadijsko oružje – automat špagin, smjele odluke i, prije svega – ruski čovjek: onaj koji je proizvodio nova, ubojita borbena sredstva i onaj koji


je tim sredstvima rukovao. Uzaludna su trabunjanja zapadnjačkih novinara, publicista, memoarista, političara, generala, svekolike bulumente, kako su tobože nacisti bili na samom pragu da proizve-du avione gotovo vanzemaljskih oblika i performansi, rakete kojima su još samo nedostajali vanzemaljski motori i nuklearna bojeva pu-njenja, tenkove koje nije bilo moguće uništiti (ali od benzijskog motora nijesu otišli dalje!), atomsku bombu (nedostajalo je, tješe se ubjeđujući sebe, samo nešto malo teške vode, nepoznata količi-na uranijuma, ali i precizne formule kako sve to staviti u dejstvo) i sijaset drugih ratnih sprava, koje su mogle da poraze svijet. Oni danas pokazuju ostatke nekakvih građevinskih objekata. bunkera, tunela, mašinerija, letilica, nekakve crteže i projekte, ali niko ne govori o tome da je i sovjetski naučni, konstrukcioni, istraživački um i genij budno radio, da je otac raketne tehnike Rus Ciolkovski, da su prve tranzistore, kompjuterske sisteme i televizijske uređaje napravili Rusi, kao i prve velike četvoromotorne avione (Ilja Muromec u Prvom svjetskom ratu!) i reaktivne lovce-bombardere i tako dalje. Zapadnjaci, svakako, na taj način, upinjući se i dalje do krajnjih obmanjivačkih mogućnosti, žele da umanje veličinu sovjetske ratne pobjede, koja je, istovremeno, pobjeda nad cjelokupnom zapadnjač-kom tehnologijom i ideologijom. Oni, uporno, ali i mi, ne pominje-mo trideset miliona slovenskih, prevashodno sovjetskih, ruskih žrtava u suprotstavljanju nacističkoj evropskoj najezdi na SSSR i slovenske zemlje, oni nikada ni jednim gestom nijesu ispoljili vla-stito nespokojstvo zbog toliko pogibija sovjetskih ljudi, oni ni jednom riječju, protestom ili na drugi način, nijesu osudili činjenicu da je vrhuška Trećeg Rajha dala na znanje svim vidovima svojih oružanih snaga na Istočnom frontu da se ne obaziru na civilne i uopšte žrtve, jer one ne znače ništa, oni ne žele da se suočavaju s činjenicom da su to počinili evrofašisti, kojima su sve zapadne zemlje pomagale u obnovi poslije Prvog svjetskog rata i huškali ih, na sve načine, da krenu na Istok, da su tamo obećane germanske zemlje na kojima žive potomci slovensko-skitsko-sarmatsko-antskih plemena koje treba porobiti. Đilasova shvatanja ništa od svega ovoga očigledno nije prožimalo i zato mu se dogodilo, ne da se raziđe s Titom i Ko-munističkom partijom, već sa – Slovenstvom.


10.

Advan je ćutao zatečen ovim brojkama, neumoljivim, strašnim, kao sudbina. Najvjerovatnije nije imao šta da kaže. Ali Vasilije jeste. Njega su ove brojke uvijek iznova zaprepaštavale. Zaprepaštavali su ga toliki sovjetski gubici. Gubici koji se prećutkuju, o kojima se malo zna i malo se pisalo i kod nas. Stalno se isticao holokaust nad Jevrejima, što i jeste strašno, ali o gubicima Rusa, Sovjeta i Slovena uopšte ćuti se, preko toga se prelazi kao da te žrtve nijesu ravne drugim žrtvama. I zbilja, Vasilije, tvrdo misli – nijesu. Jer nije riječ sаmо o umorstvima, o uništavanju miliona ljudskih bića koja se ne mogu braniti, riječ je o pogibijama u najsurovijim sudarima, u bitkama kakvih nije bilo! Vasilija je takav odnos prema gubicima Sovjetskog Saveza i Slovena žestio, osjećao je gorčinu do kraja, u moždanim vijugama, prezirao je one koji prećutkuju slovenske po-gibije, koje su spriječile da svijet danas ne izgleda kako su Hitler i Zapad bili planirali.

– Šta misliš ti, prijatelju, ko je pobio više od trideset miliona Slovena u Drugom svjetskom ratu!? – zapita, kao da pita samoga sebe, Vasilije. – Ne sto hiljada, ne petsto hiljada, ne milion, ili dva, mada su i to sulude, gotovo kosmičke cifre, nego – trideset miliona! To su dvije predratne Jugoslavije, od Đevđelije do Triglava. Dvije Jugoslavije slovenskih mladih ljudi, ljudi u punoj snazi, djece, žena, djevojaka, u njihovim domovima, na njihovim poljima, na njihovim radnim mjestima! Ubice, koje su pobile trideset miliona Slovena, trideset miliona domova, kuća, trideset miliona domaćinstava, te ubice se danas prikazuju kao civilizovana, demokratska, pravno organizovana, i ko zna sve kakva društva, a mi smo i dalje varvari, vandali, skiti, anti, etnički otpad, društva na dnu društvenih stan-darda! Naravno, mi jesmo i Vandali, i Skiti, i Sarmati, i Anti, i Veneti, i Besi, i Katari, jer su to bila stara slovenska plemena, koja su, još tada, podgovarane rimskim prerlatima, progonili i uništavali nemilice svi od slovenskih zapadnih granica do Atlantskog okeana. I je li igdje išta o tome napisano? Nije! Zašto? Zato što je Zapad, zahvaljujući moćnom jevrejskom lobiju (kojemu je, takođe, do slo-venskih milionskih žrtava stalo koliko do lanjskog snijega!), pre-vashodno u Sjedinjenim Američkim Državama, propagandom, na koju su utrošene milijarde opljačkanih dolara, opljačkanih u vidu


zlatnog grumnja, zlatnih poluga, zlatnog nakita, pektorala, ogrlica, ptstenja, figurica skarabeja, posuda, bista, arheološkog blaga uopšte, kipova od zlata i srebra i na razne druge načine, filmovima, koji se svakodnevno produkuju i emituju na svjetskim zapadnjačkim televizijskim kanalima, kao što su History, prosto zasjenio, poklopio, zatrpao do dubina nesjećanja trideset milona slovenskih žrtava, ako je i to tačan broj, ako nije veći!

– Glavni krivci su nacisti, Nijemci, hitlerovci, SS trupe, – kaže Advan.

– Odgovor je djelimično tačan, – procijedi kroz zube Vasilije. – Najveći broj su pobili Njemci. Ali i drugi. Nijesu samo Nijemci ubijali Slovene od Jadrana do Sjevernog ledenog okeana – sva za-padnoevropska plemena su nas ubijala! I Franko je dao jednu diviziju za borbu protiv Crvene armije. Najviše je bilo Rumuna i Talijana. Od Slovena, koji su se digli da ratuju protiv Slovena, Hrvati su poslali pilote i još neke postrojbe, Slovaci i Česi su takođe učestvo-vali, a iz Bosne, ti znaš to, do Staljingrada je došla Vražja divizija bosanskohercegovačkih muslimana. I Finci, i Holanđani, i Danci, i Petenovi Francuzi, pa čak i Švajcarci i Portugalci imali su svoje jedinice na ruskom frontu. I neutralna tobož Švedska ubijala nas je – preko njene teritorije protutnjale su stotine vozova prepunih nacista i ratne opreme. Mnogi listovi su bili od vrha do dna pro-nacistički. Jedan od njih – Dagsposten – pisao je da su članci Ilje Erenburga (poznatog sovjetskog ratnog novinara, publiciste, ali i romanopisca) svinjska laž koja dokazuje da Erenburg pokušava da pripiše Nijemcima ono što obično čine crvenoarmejci. (Već sam ti govorio o tome kako to oni na Zapadu, svi do jednog rade, kako za sve što se bilo gdje dogodi optužuju Slovene, Rusiju, Sovjetski Savez, Srbiju, Crnu Goru, a to isto, samo još sofisticiranije, kako oni vole da kažu, čine, bez stida, kao neslano stado gnuova, koji svi slijede svoje prethodnike, i danas! To je kod njih ono za što bi Indusi rekli mantra. ) Ako je nešto svinjska laž, onda je to ovo. Je li se, pitam se ja sada, iko u Švedskoj, koja danas izigrava nevinašce, neutralno nevinašce, bar zacrvenio kada su upravo ti crvenoarmejci pokazali čuda koja su zločinci planetarnog ranga počinili u radnom logoru Aušvic! I, najzad, šta misliš, je li ta Švedska danas drugačija kada je u pitanju Rusija? Ne! Ona je i danas neutralno nevinašce u čijim se lukama brčkaju atomske podmornice NATO pakta i s čijih aerodro-


ma svakoga časa prema Rusiji polijeću američki špijunski avioni... Treba li to da zaboravimo? Ne! Treba li da oprostimo* Ne!.Treba li o tome da ćutimo? Ne!.. Da, druže, svi su oni ubijali nas Slovene neposredno, a posredno su u tom zločinu protiv Slovena učestvovali i Amerikanci i Englezi, Amerikanci dajući do rata krupne zajmove da Njemačka izgradi i razvije tešku industriju, Englezi podmuklo huškajući, potom otvoreno gurajući, Hitlera na Istok, na Sovjetski Savez i Slovene. U američkoj štampi otvoreno se pisalo o velikom Hitlerovom privrednom čudu, o uspješnom osvajanju nacističkih armija Čehoslovačke i Poljske, o predaji (sramotnoj) Francuske, objavljivane su Hitlerove fotografije na naslovnim stranama velikih američkih listova i magazina, na primjer 1941. godine na naslovnoj strani Tajma osvanula je fotografija Firera kako sjedi na stolici kao da se u svijetu ništa slično divljanju nacista i fašista ne događa! Sve ja to znam. I pošto sve to znam, pravo da ti kažem uopšte mi nije jasno kako su sovjetski vojnici, kada su stupali na teritorije neprijateljskih zemalja, u prvom redu Njemačke, uspijevali da se uzdrže, kako im je polazilo za rukom da se disciplinuju, i još ška-kljivije – samodisciplinuju, i da sve ne sprže kaćušama i raznesu gusjenicama moćnih tenkova – T-34 i JS (Josif Staljin), najboljih u Drugom svjetskom ratu..S druge strane, sve ovo što sam rekao ide u prilog mojoj pomisli da su se svi oni, u suštini, solidarisali sa Hitlerom u jednom: da su Sloveni niža rasa, podljudi, i da ih, kao takve, treba na sve načine poniziti ili uništiti. Ako bismo postavili pitanje: šta, u tom smislu, rasnom, misle na Zapadu o Slovenima danas, strah bi me bio od njihovog iskrenog odgovora!. I još mi se po glavi, odavno, vrzma pitanje kakvi su bili ti ljudi koji su počinili sve te, vanzemaljske, zločine? Jedini odgovor, kojim za sada ras-polažem sa stoprocentnom sigurnošću, glasi: Nenormalni! Ludaci! Satanisti! Sinovi Lucifera, Mefistofela, Ašmadaja, ili, jednostavno, slovenski – Crnog Đavola! Ali, istovremeno, osjećam da je taj odgovor nedovoljan. Ima tu još nešto, mnogo dublje. Nešto što osjećam, ali, za sada, ne umijem da iskažem. Samo, kolone nacista, svih vrsta i fela, kao da vidim kako dolaze iz neke vulkanske magle i magme, iz nekog zemaljskog ponora, kojemu nema imena ni kraja..

– Govoriš, kao Pejgamber! Sve je tako! I ja se čudim da Sovjeti nijesu Njemačku, ali i još ponešto, sravnili sa crnom zemljom!

– Ja mislim da sovjetski vojnici, tada, dok su još vodili ogorčene


borbe rušeći, neuporedivo utvrđeniji od Atlantskog bedema, Istočni bedem, nijesu znali koliko je zla počinio nacistički zločinac narodu i državi. Istočni bedem bio je do neopisivih razmjera utvrđen bunkeri-ma od čelika debljine 28 santimetara, građenim tako da se ne mogu porušiti ni osvojiti, hiljadama armiranih utvrđenja s protivtenkov-skim topovima i protivvazdušnim mitraljezima kalibra 12.8 mm, posebno su se posvuda nalazile topovske kule, kule za osmatranje, za plamenobacače velike vatrene moći, s radarskim uređajima za otkrivanje aviona, a tome treba dodati i maskirane duboke rovove, vodene prepreke i još mnogo toga. U bunkerima su bile i spava-onice, sobe za odmor, čak i biblioteke, Crvena armija je, uprkos najnaprednijim tehnološkim mjerama, Istočni bedem na sjevernom dijelu fronta, probila za tri dana! Zahvaljujući tom udarnom proboju Crvene armije 30 nacističkih divizija se, poslije pada čeličnog lučkog utvrđenja Memel, našlo odsječeno u kurlandskom džepu, gdje je i uništeno. Dobivši o tome vijesti, Hitler je bukvalno bjesnio, urlao je, zapjenjeno, kao ranjena zvijer, na komandante Kurlandskog po-luostrva. O Atlantskom bedemu snimljeni si nebrojeni TV serijali, ali o Istočnom bedemu – ni jedan!S druge strane, da bi spriječili zločine nad njemačkim civilima, Sovjeti su zamijenili u novoformiranim frontovima, kojima su komandovali Žukov, Rokosovski, Konjev i Tolbuhin, koji su prešli ruske granice, čitave divizije vojnika, koji su zločine nacista vidjeli svojim očima i doživjeli ih, i umjesto njih dovedeni su novi ešaloni, nove armije sa ruskog istoka i novi regruti iz onih dijelova SSSR-a do kojih hitlerovska soldateska nije doprla, koji su, razumije se, manje znali o pogromima i zločinima na sovjet-skim teritorijama zapadno od Moskve i Staljingrada. Da su sovjetski, ruski, vojnici znali da je pobijeno trideset miliona Slovena, siguran sam da bi sovjetske armije mnogo surovije kaznile njemačku na-cističku državu, da bi iz korijena iščupali taj nacističko-šovinistič-ki, nekakvim trabunjanjem o natčovječanskoj prirodi svoga roda, zatrovani mentalitet gotovo čitavog jednog naciona, taj korov koji je bujao širom Rajha, za čije bujanje je bio zadužen Anenerbe, in-telektualna elita, koju su sačinjavali akademici, institucija koju je osnovao, na Hitlerovo zadovoljstvo, Himler da istražuje njemačko nadljudsko, arijevsko (koje je, u stvari, slovensko!) porijeklo. U tom cilju slali su ekspedicije na Island, čak i na Tibet da istražuju tragove svoga arijanstva, kome su korijeni, slovenski, u Kašmiru i sjeverno-


istočnom Iranu!. Pretražili su pećine, manastire i staništa Katara, jednog malog plemena, najvjerovatnije slovensko-skito-sarmatskog porijekla, koje je bilo došlo i sklonilo se od germanskih progona, papskih jezuitskih pogroma, vještičarenja, katoličke šizme, slove-nofobije, na jug današnje Francuske, ali su ih germanski krstaši, na papino izričito naređenje, polovinom VIII v. nemilosrdno pota-manili. Do temelja su uništili posljednju tvrđavu i uporište Mon-segir na vrhu istoimene litice ovog mirnog malog plemena, koje je odbilo da prihvati katolicizam. Okrenuti Istoku, velikom izlazećem, životodajnom Suncu, molili si se na način slovenskih manihejaca i slijedili dogme Istočne crkve. Apsurdne su, uzgred da te obavijestim, tvrdnje francuskih istoričara i drugih da su Katari čudan narod, koji je ovaj svijet shvatao kao pakao iz koga treba otići na nebo gdje ih čeka pravedniji svijet. Po ovim antropolozima ispada da su jedva dočekali papinske germanske i galske inkvizitore i krastaše da ih potamane. Međutim, svi arheološki nalazi govore da su se očajno branili kopljima i samostrjelima, kamenjem i glinenim vrčevima i svim drugim čime su mogli. S druge strane, kada bi bilo tako kako tvrde francuski naučnici, postavlja se pitanje: zašto su onda rađali djecu, obrađivali zemlju, sijali žitarice, podizali čak i takav utvrđeni grad kakav je bio Monsegir? Zašto su se branili? Naravno, branili su svoje živote, živote svoje djece, svoju vjeru, svoju gnostičku filozo-fiju hrišćanstva, a to što su izabrali visoke litice i planine rezultat je progona i straha od papske ostrašćene netolerancije prema istočnom hrišćanstvu. Himlerov Anenerbe je, dvanaest vjekova kasnije, po pećinama Katara i drugim pećinama u Pirinejima tragao za svetim gralom, a Beč im je oduševljeno ustupio nekakav mač skitskih Gota, čudestan po tome što onome ko ga posjeduje, pojedinac ili narod, obezbjeđuje – nepobjedivost!... Staljin je, ipak, znao da do osvete epskih razmjera može doći, pa je Ilji Erenburgu, čiji su se tekstovi u novinama sovjetske vojne komande masovno čitali, naredio da piše članke koji će smirivati strasti sovjetskih vojnika, pozivati ih da ne čine zločine, da se u svojoj ljudskoj veličini ne ponize, da se ne uvale u zlo koje normalna ljudska bića, uprkos saznanju da je na njihovoj strani kosmička pravda, razjeda iznutra kao opaka boleština do kraja života i življenja. A ima i drugi razlog. Staljin je takođe znao da bi nešto slično, osvetu epskih razmjera, Sjedinjene Američke Države i Engleska jedva dočekale da isuču mač i započnu,


čak možda, novu ratnu avanturu, sada zajedno sa Njemačkom i svim drugim zapadnoevropskim istomišljenicima kada se radi o Sloveni-ma i Sovjetskom Savezu. Zapadnjaci su baš iz tih razloga držali u tzv. logorima milione njemačkih ubica koji su izbjegli ispred Crvene armije i izvršili masovnu, tajnim kanalima dogovorenu, predaju, doživljavajući čin predaje ne kao akt kapitulacije, već oslobođenja i mogućnost novog pohoda na Istok. Inače, da ih Angloamerikanci nijesu objeručke prihvatili, gotovo već kao saveznike, da tu svoju obavezu nijesu ispunili u junu 1944. g., do posljednjeg vojnika satrla bi ih Crvena armija bez obzira na vlastite gubitke. Rus će dati krvi ispod grla ako se uvjeri da si mu drug, ali će te utjerati u crnu zemlju ako shvati da si došao da ubijaš njegov porod, njegovo bilje, njegovu vodu i nebo, njegovu otadžbinu. Na žalost, to u početku ovoga rata nijesu najbolje shvatili, trebalo je vremena da se probudi i uzavre slovensko-sarmatsko-skitska arijevska krv. Ima, međutim, još nešto, od izuzetne važnosti, što bi moralo da se zna. Ali, o tome, i još ponečemu, možemo kasnije…

11.

– Juče si rekao da ima još nešto od izuzetne važnosti o čemu bi trebalo da se zna. Šta? – zapita Advan.

– Moglo je, u Drugom svjetskom ratu, sve ono o čemu sam ti govorio, da bude mnogo gore po Ruse, Sovjete, po Slovene, – kaže Vasilije. – Što se to gore nije realizovalo, velika je zasluga Josifa Visarionoviča Staljina i njegove diplomatije i Armije. On je uspio, nagomilane teritorijalne frustracije ratoborno raspoloženog, i moderno naoružanog, Japana, koji je osjećao neodoljivu potrebu da svoju ratnu mašineriju upotrijebi, usmjeri na teritorije i zemlje kojima je dominirao Zapad, koje su bile pod okupacijom zapadnih sila, a ne na Sovjetski Savez. Na taj način su Sjedinjene Američke Države uvučene u rat protiv sila osovine: Njemačke, Italije i, naj-žešće baš iz navedenog razloga, osvetničke prirode, protiv Japana. Da je Japan pošao, kako je prvo i uradio, preko Mongolije, na SSSR, na osvajanje sovjetskog dalekog istoka, Sibira, Sovjetski Savez bi se našao u velikoj, možda pogibeljnoj, opasnosti. Hitler je ionako bio zacrtao hrbat Urala kao granicu Trećeg Rajha. Japan bi napredovao


sa istoka, a nije isključeno, naprotiv, kad bi osjetila rusku krv, da i Turska ne bi udarila s juga, preko Crnog mora, Jermenije i Gruzije. Za tako ogromna ratna dejstva Sovjetski Savez nije, tada, raspolagao, iscrpljen dejstvima u Prvom svjetskom ratu i, katastrofalnom, Okto-barskom revolucijom, neophodnim borbenim i drugim materijalnim sredstvima. Ko zna šta bi se dogodilo i kakav bi, da se to dogodilo, svijet danas izgledao. Jedno je sigurno: Zapad bi bio, bezrezervno, na strani Hitlera i Japana. Sjedinjene Američke Države bi artikuli-sale svoju, zakulisnu, doktrinu u svom najboljem interesu, a u, po Sovjetski Savez, najnepovoljnijim mogućim okolnostima. Ja čak ne smijem ni da razmišljam o tome šta bi bilo sa SSSR-om i nama, Slovenima, koji smo, svi, bez obzira na sve moguće međusobne istorijske i neistorijske nesporazume, jedan narod.

Vasilije, uzbuđen, uze da vlaži vodom usne i usta. U posljednje vrijeme hvatala mu se, često, neka skrama gorčine po nepcima, jeziku i usnama. Možda ovo dolazi od povišenog krvnog i srčanog pritiska, ili debalansa između ta dva faktora, pokušavao je da od-gonetne tu promjenu. Možda je samo neka privremena reakcija organizma, zadovoljavao se najzad takvim konstatacijama.

– Podlost Zapada u cjelini prosto je nemjerljiva, – nastavi Va-silije vidno umoran i svjestan i ove, kao i mnogih svojih dosada-šnjih uzaludnosti u nastojanju da učini nešto da njegovi sagovornici shvate napokon, ne samo sve bivše podlosti Zapada, nego i sada-šnje. – Oni su odista generatori svih prošlih i današnjih zala širom Planete. Njihova mržnja prema Slovenima je iracionalna. Pade mi na pamet čak i to da su prije nekoliko vjekova čitavo jadransko pri-morje od Otranta do Istre nazivali – Albansko kraljevstvo! Kraljevina Albanija! Mada je na toj teritoriji, i u primorskom zaleđu, živjelo Slovena deset puta više nego svih ostalih narodnosti, uključujući i Albance, oni su poništili sve nazive koji su asocirali na Slovene i promovisali – Albansko kraljevstvo! To naši ljudi ne znaju, to se za-boravilo. A zaborav je smrt i pojedinca, i plemena, i rase, i naroda!... Sada ću ti govoriti o nečemu o čemu do sada nijesam govorio. Prvo o onome što je poznato kao put gvožđa. Naime, tokom cijelog rata Njemci su se snabdijevali gvozdenom rudom iz švedskih rudnika. To je pokrivalo više od 50 posto njihovih potreba za ovim strate-škim metalom. Ruda se dopremala željezničkim kompozicijama od švedskih rudnika do norveške luke Norilsk. Odatle je transportovana


brodovima do njemačkih luka na obali Sjevernog mora. Sve se to događalo Englezima i Amerikancima, stacioniranim u Engleskoj, ispred nosa. Jesu li bombarderima i flotom ove sovjetske saveznice mogle taj put da prekinu, da ga onemoguće? Jesu! I rudnici u Šved-skoj, i kopneni transporti do Norilska, i brodovi za prevoz rude, i luke za dopremanje, – sve je to moglo da se razori i u potpunosti izbaci iz upotrebe. Ali, nije. Svo vrijeme rata Engleska i Amerika su omogućavale na taj način Hitleru da proizvodi sve više tenkova, topova, samohotki i drugih ratnih sredstava za borbu protiv Sovjet-skog Saveza. Ovo ti je, nadam se, jasno. Ali, ova priča se ovdje ne za-vršava. Ima svoju drugu, malo poznatu, skrivenu, stranu. Tu stranu na Zapadu ne pokazuju, ne otkrivaju, o njoj ćute. A ta druga strana priče govori o tome da su i Englezi i Amerikanci, pored svega što sam već rekao, znali i surovu istinu da Treći Rajh sve to, gvozdenu rudu iz Švedske, volfram, neophodan u proizvodnji protivtenkovskih granata iz Portugalije i druge sirovine sa raznih strana, plaća zlatom odnesenim iz banaka istočnoevropskih, slovenskih država, otetim od Jevreja, opljačkanim od logoraša, a uz to idu i tone zlata dobije-nih pretapanjem u zlatne poluge zuba, plombi, narukvica, prstenja, ogrlica... miliona pobijenih u konc-logorima, usmrćenih na brojnim gradilištima i na druge načine. Samo po tom osnovu, osnovu pla-ćanja sirovina Treći Rajh je potrošio više od 125 tona toga krvavoga metala! To ni izbliza nije sve. Jedan dio toga zlata transportovali su na čuvanje u švajcarske banke, gdje se velike količine i danas čuvaju u podrumima tih banaka. Da te, da ne zaboravim, podsjetim da su te nabrojane zemlje, ali i druge, imale status neutralnih država! I Švedska, i Portugalija, i Švajcarska! Jedan dio zlatnih poluga pokrali su, posljednjih dana rata, nacističke glavešine, esesovci i vojnici, tone su opljačkale Sjedinjene Američke Države, mnogo je završilo i u koferima američkih oficira i vojnika, uostalom kao i mnoštvo umjetničkih djela ogromne vrijednosti... Ja se, uvijek, kada vidim ljude sa zlatnim zubima, prstenjem, satovima, žene sa ogrlicama, medaljonima, lančićima i drugim zlatnim uresima, zapitam: koliko ljudi danas na svijetu nosi neki zub, plombu, prsten i druge slične stvari, koje potiču od tog nesrećnog robijaškog zlata! Zlata iz lobanja spaljenih u Aušvicu, Treblinki, Majdanpeku...? Ljudi o tome pojma nemaju! Njemci su odista zagadili svo zlato Zapada! Pomiješali su oteto i pretopljeno zlato logoraša s kosmičkim zlatom Planete!


– Strašno, – kaže Advan. – Kao nešto što dolazi iz samog jezgra tame!

– I dolazi, – kaže Vasilije. – Hitler bi pao prije da nije, pored ostalog, bilo i tog, i takvog, zlata, i da nije bilo laži i hipokrizije Zapada. Milioni ljudi bi bili spašeni, To otvara i jedno drugo pitanje: je li zapadnim silama uopšte bilo stalo do žrtava, prvo u Poljskoj, potom na Istočnom frontu, gdje su gubici bili ogromni, gdje je više spaljivano u nacističkim krematorijima, umiralo u podzemnim fa-brikama, skapavalo od gladi i studeni nego što je ginulo na frontu? Englezi i Amerikanci su o svemu tome sve znali. Znali su da su masovna pogubljenja Jevreja počela s okupacijom poljske teritori-je, da je još 1941. g. počeo genocid ubijanjem majki s djecom. Ta pogubljenja su izvodila dva vojnika, istovremeno: jedan je pucao u majku, drugi u dijete. Znali su da Hitler masovno uništava Jevreje. U SAD su iz Ženeve 1942. g. slati telegrami o genocidu, koji su predočavani Ruzveltu, ali on je bio, kažu – skeptičan. Znali su da se nemilosrdno usmrćuju zarobljeni sovjetski vojnici, da se bombar-duju naseljena mjesta i gradovi, da je nacistički genocidni plan na djelu kada su u pitanju svi narodi na istoku Evrope, a prije svega slovenski narod, ali pravili su se da nemaju pojma, i to je odista jedna od najkukavičkijih laži američkih i engleskih političkih krugova u Drugom svjetskom ratu. To im nikada ne treba zaboraviti. Znali su za najsvirepije umorstvo u Babljem Jaru, gdje je u veliki prirodni rov bačeno preko trideset hiljada ljudi, žena i djece i zasuto, živo, debelim slojem crne ukrajinske zemlje. Vijesti o tome doprle su i do Londona i do Vašingtona, ali rijetkim novinarima, koji su donijeli vijest o tom i drugim zločinima na ruskoj i sovjetskoj zemlji, niko tamo, u tim, skeptičnim, demokratijama i civilizacijama, nije htio da vjeruje. “Šta to, kakve gluposti, pišu te novine?”, – bila je najčešća reakcija američkih i engleskih građana, koji su se, kljukani kao guske otrovom mržnje protiv komunističke Rusije i Sovjetskog Saveza, oslanjali, bezrezervno, na to kako se ponašaju njihovi zvaničnici. A oni su ćutali kao zaliveni o genocidu, koji nacisti od prvog dana rata čine nad ruskim, isključivo pravoslavnim, narodom. Zapad nije povjerovao ni Konstantinu Simonovu, poznatom književniku, tada ruskom ratnom novinaru, koji je prvi objavio opširan izvještaj iz tek oslobođenog Majdanpeka, pa čak ni Aleksandru Vertu, dopisniku londonskog Sandi Tajmsa tokom svih ratnih godina u Rusiji, koji piše


u svojoj knjizi Rusija u ratu 1941 – 1945, da je u septembru 1944. g. poslao iscrpan izvještaj o posljedicama užasa u tom logoru BBC-u, ali ga nijesu htjeli objaviti uvjereni da je to ruska propaganda. Vert kaže da su na Zapadu povjerovali da su Majdanek, Aušvic i drugi logori koje su oslobodili Sovjeti, autentični tek kada su se suočili sa stanjem stvari u Belzenu, Buhenvaldu, Dahau i drugim logorima. Ovaj izvanredni ratni novinar i publicista piše i o oglednim poljima na kojima je uzgajan kupus neobično krupnih glavica. Ništa neobič-no za one koji ne znaju da je tako napredan kupus rastao iz zemlje koju su zatvorenici redovno posipali pepelom zatočenika spaljenih u krematorijuma. Taj kupus su, dakle, uzgajali, ali i jeli, i oni koji su mogli da naslute da će uskoro i sami biti pretvoreni u pepeo iz koga će rasti i razvijati se raskošne glavice kupusa, dakle – zatvorenici, ali s posebnim apetitom i oni drugi, egzekutori, esesovci, tamanili su bogate glavice toga kupusa uz pivo i rebarca prasića, kojima su ih, gotovo s radošću, snabdijevali seljaci iz okoline Lublina.

– Nečuveno, – kaže Advan.

12.

Vasiliju je bio potreban predah. U njemu je sav njegov život padao, strmoglavljivao se negdje dolje, u njemu, i kroz njega. Kao iz nekog prošupljenog mijeha, iz njegovih pluća je oticao vazduh, i to sve naglije. Pokušavao je da kroz širom otvorena usta u pluća unese nove količine vazduha, da se bori. Ali pluća su to odbijala. Leže i nasloni glavu na jastuk. Advan je nešto govorio i unosio mu se u lice, naslanjao mu dlan na čelo, ali Vasilije ništa nije razumi-jevao ni osjećao. Znao je da će ubrzo proći ovaj iznenadni napad malaksalosti i nemoći.

Poslije nekoliko minuta Vasilije pokrenu glavu na jastuku, ali još nije mogao da je uspravi, tešku i punu mučnine.

– Razmuti kašičicu šećera u punoj čaši vode i daj mi, – reče Advanu, koji je sjedio na ivici drvenog ležaja pored njega.

– Prepade me, čovječe, – kaže Advan.– Nije mi ništa, – kaže iznemoglo Vasilije. – Samo mali pad

šećera u krvi, što povlači sa sobom i gubitak imuniteta. To dolazi uslijed velikih napora koje čovjek doživljava u sve češćim borbama


sa sobom... Sad ću neko vrijeme, što se ovoga tiče, biti miran... A sada, gdje smo ono stali? Posljednji detalj je, čini mi se, bila ona pričica o kupusu, koji, kao iz rajske zemlje, raste iz zemlje bogato posute pepelom spaljenih u krematorijumima.

– Tako je, – kaže Advan.– Gotovo da mi nijesi povjerovao, – smješka se Vasilije. – Rekao

si nešto što je slutilo na sumnju da je to moguće?– Rekao sam nečuvano, ne nemoguće, – kaže Advan.– Istina, – kaže Vasilije. – Nečuveno nije nemoguće, ali nemoguće

je, po prirodi stvari – nečuveno! Sve ono što sam ti do sada govorio itekako je moguće, ali je nečuveno, jer se zataškava, gura u zaborav, poništava. Ja govorim istine, a ne zablude Drugoga svjetskoga rata. Isto kao što su Britanci i Amerikanci znali za zločine Musolinijevih trupa u Etiopiji, za redom spaljena uboga etiopska sela i naselja, za tri stotine tona bojnog otrova iperita bačenog na nedužno stanovni-štvo ovog drevnog naroda, znali su, detaljnije i pouzdanije, za naj-monstrumnije likvidacije miliona civilnog sovjetskog stanovništva na okupiranim teritorijama SSSR-a i zarobljenih vojnika Crvene armije, za istrebljivačku ostrvljenost prema Jevrejima, znali su i za ustaške pogrome širom NDH, i to iz prve ruke, jer obavještajne službe Čerčilove Engleske (MI 5) uspostavile su saradnju sa usta-šama Anta Pavelića još 1926. godine. U tom svjetlu treba vidjeti i napore zapadnih država da poslije Drugog svjetskog rata spasu što više ustaških zločinaca. Znamo kako je to radio Vatikan, a što se tiče Engleske, ona je sve zemlje Komonvelta obavijestila preko svojih tajnih službi i kanala da pristupe organizovanju grupa za borbu protiv sovjetskog komunizma i svih drugih komunističkih partija, pa i KPJ. Čak je i na Zapadu poznata istina da su Sjedinjene Američke Države zabranile jednom svom obavještajcu, koji je bio locirao tačno mjesto gdje se u vatikanskim odajama krije, da uhapsi balkanskog kasapina Antu Pavelića, naprotiv – naredile su mu da Paveliću pribavi nove vatikanske dokumente i obezbijedi odlazak u Južnu Ameriku, u Argentinu, gdje ga je, s nestrpljenjem, očekivala brojna elita ustaških zločinaca. Njima je taj biblijski zločinac mogao zatrebati i pomoći u planiranim ubistvima komunista i destabilizaciji Nove Jugoslavije. Više je nego očigledno da je Englezima i Ameri-kancima bilo važno da izgine što više Rusa, da se Sovjetski Savez uruši i onda se, u određenom trenutku, pristupi novoj kolonijalnoj


podjeli svijeta. Svijetom će upravljati samo germanska rasa: Nijemci, Amerikanci, Kanađani, Australijanci, Novozelanđani, a i Francuzi će dobiti svoj dio. I to bi bio taj novi svjetski poredak. Nije nimalo slučajno što su nacisti počeli hapsiti i ubijati Jevreje upravo 22. juna, na dan napada na Sovjetski Savez. To je dan kada su Nijemci, gotovo kolektivno, u histeriji, povjerovali da su nadljudi. Čak su u gasne komore dopremali i Jevreje sa Rodosa! Jevreji su trebali da nestanu sa kugle zemaljske kao da su vanzemaljci čije postojanje je ugrozilo nadljudsku germansku rasu! A evo ti još jedan podatak, koji upečatljivo potvrđuje sve o čemu ti govorim. Naime, Jevreje iz Mađarske nacisti su počeli masovno da transportuju u Aušvic i druge logore tek u maju 1944. g. Nekoliko mjeseci prije, u januaru, Čerčil i Ruzvelt donose odluku da ne šalju bombardere na tzv. civilne ciljeve, tj. da ne bombarduju logore. Logoraši iz Aušvica su od za-padnih saveznika, u prvom redu od Čerčila, tražili da bombarduju krematorijume i sam logor bez obzira na žrtve. Da su htjeli mogli su poslati avione da, ako ne krematorijume i sam logor, bombarduju pruge i mostove koji do tih logora vode. Na taj način bi pomogli logorašima, ali i Jevrejima u Mađarskoj dali do znanja da znaju za njihove patnje, da im žele pomoći, podstakli bi ih da pokušaju da se koliko mogu sami suprotstave zločincima. Ali – ništa od toga. Na-protiv, povratak Jevreja, koji su nekako preživjeli u logorima, a koje su do posljednjeg časa svi ubijali, čak i starci i djeca dok bi ih kroz sela i varošice sprovodili u dugim pješačkim kolonama iz istočnih oblasti u zapadne, dočekan je u mnogim zemljama Zapada (posebno u Francuskoj) s ravnodušnošću, antisemitskim raspoloženjem, pa i otvorenim negodovanjem i komentarima da bi bilo bolje da su ih nacisti sve poubijali, jer sada ne bi morali da vraćaju njihove kuće i poslovne prostore. Slično je bilo i u Poljskoj. Preživjele Jevreje povrat-nike ubijali su iz istih razloga kao u Francuskoj i drugdje. Poznat je pogrom Jevreja povratnika u mjestu zvanom Kjelce u aprilu 1946. godine. Optužili su ih da su ubili jednog poljskog dječaka da bi mu uzeli krv, što je bila podla izmišljotina, i pobili su gotovo sve Jevreje u tom mjestu i okolini. U samom mjestu Kjelce četrdesetak, a u okolini još bar toliko. Šta su Jevreji, koji su preživjeli paklene muke u nacističkim dušegupkama, mogli da urade? Jedino da bježe iz Poljske. I pobjegli su. Svi. Do posljednjeg.

– Živ čovjek da ne povjeruje, – kaže Advan.


– Tačno, mnogi nikada, do danas, nijesu ni povjerovali, – nastavi Vasilije. – Misle – to je sve komunistička propaganda. S druge strane, teško je odista shvatiti šta su nacisti sve radili živim ljudskim bićima Oni su, čovječe, spaljivali, ne samo skončale i polužive logoraše, nego i njihove kosti! Pred najezdom Crvene armije nastojali su da ukriju tragove, iskopavali su iz jama kosti desetina hiljada bačenih spaljenih leševa, i te kosti su spaljivali na velikim lomačama, koje su pravili sistematski: red kostiju – red drva. Zatirali su logore na Istoku i logoraše premještali na Zapad. Znali su oni šta rade: Zapad će ih manje osuđivati za počinjena djela, pokušaće da za postojanje logora na Istoku okrive Staljina i Sovjetski Savez. Nijesmo mi, to ih je Staljin poubijao! I odista bilo je i takvih optužbi. Zapad je preko svega što su nacisti počinili, čim se rat završio, da zabašuri svoju ulogu u tome, izmislio novog starog neprijatelja – Sovjetski Savez i počeo da izazva sukobe – umalo da dođe do Trećeg svjetskog rata, ali nije došlo, samo je započet. Mi smo danas u njegovom središtu, u njemu! Ljudi to ne shvataju. Mi smo neprestano u magli velikih laži i zabluda iz vremena dva svjetska rata, posebno drugog. A kada je o ovom drugom ratu riječ da se prisjetimo još jedne velike zablude, koje ljudi i narodi nijesu svjesni, a odnosi se na toliko hvaljeni i filmovani tzv. Dan D. Ali o tome ćemo, ako Tvorac dopusti, nekog narednog dana…

13.

Blaga nebeska promaja pomjerala je, bez napora, lišće mnogo-brojnog šumskog drveća, lišće čiji se ovozemaljski život, neosjetno, privodio svome kraju. Počinjala je jesen. Najljepše doba godine na ovakvim planinama. Padao je žir sa bukava. S divljih oraha, kojih je puno u ovom dijelu šume, vise prazne korubine iz kojih su poispadali plodovi. Vjeverice su, zasigurno, napunile svoja zimska spremišta.

Advan i Vasilije su sjedjeli na stijeni na koju je Vasilije nabasao, prije mnogo dana, dok je, čekajući da se Advan vrati sa ratišta, bazao po šumi. Razne pomisli vrzmale su mu se, tada, sjeća se, po još ote-čenoj i raznim prirodnim uljima namazanoj glavi. Iz svijesti su mu se javljale slike nekakvih sarkofaga, stećci, izrezbareni crtežima jelena u bijegu, sunca, mjesečevog srpa i zvijezda, ljudi i žena, podignutih


ruku, u obrnutom kolu života, priviđale su mu se i odsječene glave upornih manihejaca, i još trista drugih slika iz prošlosti, koja ga je, najviše, kao i dan danas, opčinjavala.

Dok je Vasilije sjedio na stijeni, i zamišljao je kao stećak na svom grobu, Advan donese pregršt oraha i kamen kojim ćemo ih lomiti. To su bili orasi zvani koštunjavci. Iz razbijnih ljuski oraha vadili su komadiće jezgro zašiljenim drvcima.

– Dan D, – reče Advan. – Rekao si da ćeš, ako Tvorac dopusti, pričati o toj obmani, koja se zove Dan D.

– Jesam, – nasmiješi se Vasilije. – Tvorac nam je dopustio da doživimo ovaj dan, i još nas nagradio ovakvom ljepotom i blagošću prirode. Pa da, onda, počnemo. Ko, naime, iole poznaje organizaciju i moć Trećeg Rajha, svakako da neće povjerovati angloameričkim propagandnim izmišljotinama kako Njemci nijesu imali pojma o Danu D – datumu iskrcavanja u Normandiju 1944. g. Da se radi o 1941. g. nekako bi se ta propagandna manipulacija mogla i progu-tati, ta laž, ali vjerovati da 1944. g. Nijemci nijesu znali za obim, opremljenost i pravce iskrcavanja više desetina hiljada vojnika na francusku atlantsku obalu, može samo blesav um. Dopustimo i to da Hitler nije znao, da ga o tome nijesu njegovi maršali i generali, obavještajne službe i armija špijuna informisali, da ga je engleski doušnik i šef vojne obavještajne službe Abver Konaris obmanuo, ipak oni su znali i ništa nijesu preduzeli da sa drugih frontova, posebno sovjetskog, povuku jedan broj divizija, oklopnih i artiljerijskih, i uz pomoć obalskih utvrđenja i još uvijek jakog vazduhoplovstva, desant onemoguće. Zašto nijesu preduzeli neophodne mjere, već su pružili slab i mjestimičan otpor što je omogućilo nenormalno brzo, i uz male gubitke, prodiranje američkih i engleskih trupa, podržanih slabim šermanima M4, preko Francuske, Belgije i Holandije na teritoriju Trećeg Rajha? To je, u stvari, bio brzi marš da se zaustavi napredo-vanje Crvene armije i njen pohod do Atlantika. Isto su, dakle, mislili i angloamerikanci i njemačka komanda. Možda je tu bilo i konkretnih dogovora, a naznake da je takvih dogovora bilo nalazimo i u onom dijelu objavljene prepiske Staljin – Ruzvelt – Čerčil. Nipošto, ni jedni ni drugi, nijesu imali namjeru da dopuste Crvenoj armiji da zaplijeni njemačke arhive i prototipe raznih oružja i oruđa. Ako to neko treba da uzme, onda će to biti oni, Amerikanci i Englezi, takav zaključak se nameće sam po sebi. A tako je i bilo. Nešto slično dogodilo se i


1941. g. kada je Hitler naglo prekinuo bombardovanje i pripreme kopnene ofanzive za okupaciju Britanije. Britanci na velika zvona taj događaj promovišu kao svoju pobjedu i veliki poraz Geringo-vog vazduhoplovstva, a samo koji mjesec kasnije 22. juna, Hitler je napao Sovjetski Savez sa četiri hiljade borbenih aviona! Otkuda ta armada ako je uništena u bitki za Englesku? Je li pala s neba, to jest dobijena od Vanzemaljaca s kojima su nacistički naučnici, konstruktori i dizajneri bili u gotovo stalnom kontaktu, od kojih su dobijali ideje i planove za nova oruđa i oružja, u šta pokušavaju, u posljednje vrijeme, da nas uvjere autori brojnih televizijskih serija koje se emituju na stotinama televizijskih mreža u Zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama! Suština stvari nije u onome o čemu Zapad danas govori, suština je u činjenici da Hitler nije ni htio da porazi Britaniju, već samo da je privoli da se formalno priključi Trećem rajhu. U tom smislu je poslao svoga zamjenika Rudolfa Hesa u Englesku. U tom poslu s Hesom bila je uključena i kraljevska poro-dica Vindzor, koja uspješno krije sve svoje poteze koje vuče unutar porodice. To je porodica o čijim se, mnogim, zakulisnim, radnjama malo zna. Čak se i testamenti kriju od javnosti, a o korporativno-ko-rupcionaškim poslovima suvišno je i govoriti. Ali, nije riječ samo o tome. U pitanju je bilo nešto mnogo važnije, možda čak i presudno. Naime, prije napada na SSSR trebalo je, po Hitlerovom naređenju, izvršiti definitivna testiranja Pervitina, kristalnog meta, droge, koja se 1930-tih godina počela proizvoditi i ispitivati u Njemačkoj. Brzo se pokazalo da ta droga višestruko potencira ljudsku fizičku izdržlji-vost, da snažno djeluje na um, moć i volju, i da se, kao takva, može, revolucionarno, koristiti u ratnim dejstvima tako što će se vojnicima davati svakodnevno u određenim dozama. Nacisti su eksperimente nad vojnicima vršili nekoliko godina, ali još nijesu bili načisto kako će sve to izgledati u pravom ratu. Kada se uvjere u djelotvornost Pervitina, ako sve s tom drogom bude išlo kako su predviđali i oče-kivali, tek tada će, silovito, iznenadno, napasti Sovjetski Savez sa četiri miliona drogiranih vojnika, deset drogiranih tenkovskih armija i preko četiri hiljade drogiranih pilota lovačkih i bombarderskih eskadrila. Riješili su da, napadom Čehoslovačku, Belgiju, Holandiju, Englesku, Francusku, Poljsku i Jugoslaviji, steknu pun uvid u nove kvalitete svih svojih borbenih jedinica, a, istovremeno, o istom trošku, okupiraju te zemlje, opljačkaju njihove resurse i upotrijebe milione


njihovih stanovnika kao besplatnu radnu snagu za obavljanje svih mogućih radova, od izgradnje blindiranih tunela, bunkera, topovskih kula i drugih utvrđenja, do okopavanja repe i krompira. Zahvaljujući Pervitinu nacistički napad na SSSR bio je žešći nego što je iko oče-kivao. Drogirani tenkisti danonoćno, često i po nekoliko dana bez odmora i sna, jurili su preko sovjetskih stepa, piloti su i pet i više puta u toku jednog dana polijetali na zadatke, višemilionska armija činilo se da je nepobjediva, na zapadnom frontu uvježbane taktike, blickrig, sve do Moskve, dok Sovjeti nijesu shvatili o čemu se tu radi, da je u pitanju droga ili ludilo, harale su nesmanjenom žestinom i surovošću, ali, ni pervatin im nije pomogao, bili su spektakularno poraženi, samo, a to je najžalosnije, to je sovjetski narod koštalo dvjesta miliona litara krvi, preko dvadeset osam miliona slovenskih, ruskih žrtava! Nacisti su, u toku rata, proizvodili i jaču drogu D-IX, koju su testirali na logorašima, potom i na odabranim borbenim jedinicama, a Englezi su razvili svoj preparat u iste svrhe. Kad čuješ sve ovo, možeš misliti kakve je droge za svoje vojne sastave Zapad do danas pripremio i proizveo. O tim drogama, njihovom kontroli-sanom dejstvu na ljudsku snagu i psihu, ponešto se može shvatiti ako se pažljivo pročitaju dostupna svjedočanstva, dokumenti i knjige o Američkim napadima na Koreju i Vijetnam, na Južnoameričke države i narode, na vaskoliko kolonijalno ponašanje Zapada širom Planete...

– Za svo vrijeme moga školovanja niko ove stvari nije tumačio tako, – kaže Advan.

– Ništa ja ne tumačim, – kaže Vasilije. – Ja samo dočaravam silinu laži i obmana, podlost zakulisnih dogovaranja i postojanost neprijateljstva prema nama i svim drugim narodima. Uostalom, tu su i zvanične statistike. Iz njih se precizno i istinovjerno vidi ko je porazio u Drugom svjetskom ratu hitlerizam. To su podaci Međunarodne reparacione konferencije koju sam ranije pomenuo. Sve države, koje su učestvovale u borbi protiv njemačkog, italijan-skog i svih ostalih nacizama i fašizama u Drugom svjetskom ratu, ne računajući japanski, prijavile su svoje gubitke, osim Sovjetskog Saveza i Poljske. Gubici Sovjetskog Saveza su veći od polovine svih gubitaka u Drugom svjetskom ratu – preko 28 miliona. Poljska je imala više od 6 miliona žrtava, najviše Jevreja, Jugoslavija, mada to nikada nije ni približno utvrđeno, najvjerovatnije oko 1 milion


civila i vojnika. Gubici Velike Britanije bili su 368 000, a Sjedinjenih Američkih Država 187 000, ukupno 555 000. To je mnogo manje od gubitaka koje je imala Indija pod zastavom V. Britanije – oko 760 000. To je manje i od broja francuskih žrtava (oko 650 hiljada). Više od ove dvije sile, koje na sva zvona talambasaju decenijama da su prave i jedine pobjednice u Drugom svjetskom ratu, imala je i jedna Grčka (oko 558 000). I daleka siromašna Etiopija imala je u ovom ratu preko 700 000 žrtava, koje joj je, odista bezdušno, sa svakog mogućeg stanovišta apsurdno, nanio Musolinijev fašizam.. O čemu se, dakle, radi? O neprestanim pokušajima da se istorija falsifikuje, da se poništi istorijska istina, a promoviše istorijska laž. Sovjetska armija oslobodila je, priznavali oni to danas ili ne, sve slovenske narode i niz evropskih država, dala je doprinos pobjedi nad Japanom, a na neke države je, poput Turske, spasiteljski i spa-sonosno uticala svojim vojničkim bitkama i pobjedama, da ne uđu u rat. Koga su oslobodili Amerikanci i Englezi? Nikoga! Oni nijesu ni došli kao oslobodioci, oni su došli kao okupatori. Svuda po svijetu nameću svoju kapitalističko-pljačkašku paradigmu, jedinstvenu u dosadašnjem postojanju istorijskih epoha čovječanstva, koja nije zasnovana na stvaralačkom geniju ljudskog uma – djelima poezije, literature, slikarstva. NATO alijansa je garant decenijske okupacije koje se slijepo drže ideološki tvorci te alijanse – Sjedinjene Američke Države i Engleska... Uostalom, kada je riječ o Zapadu kao okupatoru i pljačkašu, najstrašnije od svega stoji notorna, istorijska činjenica da je Zapad presjekao tok civilizacije mnogim narodima, gurnuo ih iz svjetla u tamu. Kapitalni primjer su Maje, Acteci, Olomoci, Moče i drugi indijanski narodi na američkom kontinentu, koji su, ko zna koliko milenijuma, živjeli na teritoriji današnjeg Meksika, Perua, Kostarike, Gvatemale... Španski, potom portugalski, britanski i drugi osvajači, napravili su od tog zdravog naroda smrtne bolesnike, od tih bogatih plemena puku sirotinju, od tih plemenskih i rodovskih za-jednica visokih kulturnih dostignuća duhovne pigmeje. Nasrnuli su na sve što su ti narodi, do dolaska tih zločinca i neviđenih pljačkaša, bili stvorili, u šta su bili ugradili svoj um, svoju misao, svoje vizije, svoju dušu, svoje predstave o postojanju, o zemlji i planetama, o zvijezdama, galaksijama i kosmosu, svoje metafizičke i proročke vizije, sve su to što su ti narodi bili, poput Egipćana, ravno njihovom stvaralačkom geniju, sazdali kao svoju paradigmu smisla i logosa,


sve su, kažem, s neobuzdanom surovošću ili natovarili na brodove ili survali u provalije Anda i Kordiljera, spalili, stukli u prah, sve do čega su uspjeli da dođu lomeći se kroz amazonske prašume, čak i grobove, i njih su raskopali, opljačkali, a, uz sve to, donijeli u Evropu uvjerenje da to nijesu djela tih naroda, koje su masovno ubijali, koji su divljaci, da su to, ti veličanstveni gradovi, veličanstveni kulturni spomenici, to čudesno i veličanstveno pismo u glifima, da je sve to rezultat uma i pregnuća nekog drugog naroda, koji je nestao, izumro, u šta su povjerovale sve tadašnje evropske umne glave, čak i poslije 1800. godine kada je nekim, rijetkim istraživačima, počela da se javlja, ali sporo, sumnja da su te palate i piramide izrađene u maniru najvećih arhitektonskih dometa, da su te statue, to pismo, te predstave ljudskih obličja i lica, pomiješanih sa predstavama zmija, pauka, pernatih životinja, rađenih rukama stvaralaca sposobnih za najsloženije umjetničke kompozicije, kakve nalazimo kod jednog Mikelanđela, Đota, Karavađa i drugih renesansnih slikara, da je sve to djelo upravo tih divljaka, ne, kako su neki tvrdili, Egipćana, koji su došli, po nalogu Ozirisa, stvorili tu civilizaciju, sve to napra-vili i vratili se. ili vanzemaljaca, koji su sa sobom odnijeli mašine kojima su, u milimetarskim proporcijama, klesali ogromne kamene gromade, podizali komade teške i po nekoliko stotina tona iz ambisa na planinske zaravni na koje ih ni danas ne može podići ni jedna civilizacija na zemlji…

14.

– Slušaj, Vasilije, – uspravi se uz naslon kreveta Advan. – Meni uopšte nije jasno savezništvo, o kome se toliko pisalo i govorilo, između Sjedinjenih Američkih Država i Engleske, s jedne, i Sovjet-skog Saveza, s druge strane. Meni je ta riječ nekako šuplja, beskič-mena. Možda ja tu riječ ne shvatam onako kako je shvataju drugi, ali u savezništvu o kome ti govoriš ne vidim parametre na kojima bi se zasnivao smisao toga savezništva ako ga je, poslije svega što sam od tebe čuo – uopšte bilo.

– Nije ga, u suštini, ni bilo, – odgovori brzo Vasilije. – U tome i jeste stvar što savezništvo postoji samo kao pojam, a ne kako, izgleda, ti, s pravom, pretpostavljaš da bi trebalo da postoji i da


se ispoljava, poput neke garancije nečega. Toga nema. Garancije nema. Savezništva ne garantuju ništa. Onaj s kim si sklopio neki savez za čas se može pretvoriti u ljutog neprijatelja. Sjetimo se, na primjer, brojnih savezništava carske Rusije čas sa Austrijom, čas sa Francuskom, pa Engleskom i tako dalje. Sva su ta savezništva te tada velike zapadnoevropske sile uslovljavale velikim ustupcima od strane Rusije, sva su ta savezništva trajala dok oni ne bi postigli svoje ciljeve, zadovoljili svoje interese. Svi ugovori o miru između tih sila i Rusije gotovo redovno završavali su se na štetu Rusije i drugih slovenskih država. Tako su, upravo na taj način, dva puta Austrijanci otimali Crnogorcima Boku – 1806. i 1814, godine, a Skadar stotinu godina kasnije – 1912. Sačekali bi da se Rusija, kao zaštitnica Crne Gore, nađe u nepovoljnim okolnostima, i onda djelovali. U Marselju je 1934. godine ubijen kralj Aleksandar Karađorđević samo zato što ga Francuska nije adekvatno zaštitila od brojnih terorista za koje se uveliko znalo da se slobodno kreću i rovare po teritoriji čitave Zapadne Evrope. A zatim su, kao pravu farsu, organizovali suđenje ubicama. Na ubistvo su i nagovorene i potpomognute logistikom, Pavelićeve ustaše i makedonski teroristi, pripadnici fašističke or-ganizacije VMRO. I danas se pod velom tajne kriju detalji, razlozi i organizacija ovoga ubistva. Po svoj prilici jedan od razloga, zbog koga je Zapad praktično učestvovao u ovom zločinu, sadržan je u činjenici da je kralj bio uspostavio prijateljske odnose sa turskim liderom Kemal-pašom Ataturkom, inače prijateljem Rusije. Izgleda da se Zapadu kralj Aleksandar zamjerio što se poslije Prvog svjetskog rata nije uključio u rat protiv Turske, koji je, uz podršku i oružanu pomoć Zapada, vodila Grčka i u jednom trenutku doprla do Ankare. Kralj je, uz to. još i izjavio da i Turska ima pravo na svoju teritori-jalnu cjelovitost i nezavisnost. Tu kraljevu izjavu i danas pamte u Turskoj. I Hitler je postupao na isti način kada su u pitanju save-zništva. I on je sa Staljinom sklopio ugovor o nenapadanju, pa šta? Čim mu se ukazala povoljna prilika, bolje reći – čim je odlučio da se zaustavi na Lamanšu, krenuo je na istok, silovito, bez pardona, hinjski, bez objave rata, u zoru 22. juna. Poletjeli su bombarderi, nekoliko hiljada, jurnuli tenkovi, takođe nekoliko hiljada, zagrmjeli artiljerijski sistemi – sve je ispred nestajalo u plamenu, tukli su sve redom: i civile po selima i gradovima i vojsku, vojnike... U istoriji čovječanstva nema savezništava. Zar Engleska i Sjedinjene Američke


Države nijesu sklopile sa Sovjetskim Savezom čvrst antihitlerovski sporazum?

– Jesu, – kaže Advan.– Jesu, – nastavi Vasilije. – Znaš li da su dvije zapadne save-

znice obećale trećoj – Sovjetskom Savezu, značajnu pomoć tako što će otvoriti Drugi front u Evropi. To znači da su obećale da će se do kraja 1942. godine, kada je dogovor o savezništvu i postig-nut, preduzeti sve mjere za iskrcavanje njihovih snaga negdje na obali Lamanša? I šta se dogodilo? Taj Drugi front, koji bi bio od značajne pomoći Sovjetskom Savezu, te godine nije otvoren, ali nije ni naredne, otvoren je tek u junu 1944. godine. Čerčil, lukav, i razmetljivac, literarno dobro potkovan, pisao je pripovijetke u mladosti, uspio je da ubijedi Ruzvelta da ne insistira previše na otva-ranje Drugog fronta. On je, na taj način, pogazio čvrsto savezničko obećanje, on je, na taj način, pružio, sada zajedno sa Ruzveltom, sve moguće šanse hitlerovskoj armadi da pregazi ogromne sovjet-ske teritorije, da dođe do Staljingrada, da se popenje na Kavkaz, da zaprijeti uništenjem ili zauzimanjem gotovo jedinih preostalih naftnih postrojenja u Bakuu iz kojih se sovjetska armija snabdijevala naftom. Tako je pružena šansa nacistima do dođu, eventualno, čak i do Urala, da se tu, možda, zaustave, ko zna, ali da se, u svakom slučaju, porazi sovjetska država i, u skladu sa vizijama hitlerovaca, porobi i ponizi sovjetski slovenski narod. Da se izvrši osveta za poraz baltičkih Germana poput onog na Čudskom jezeru u sudaru sa ruskom vojskom, koju je predvodio Aleksandar Nevski. Nijesu osvetu priželjkivali samo Nijemci, nego i Englezi, Francuzi, Ameri-kanci, Finci, Šveđani (poznati su, na primjer, o čemu se malo zna, baš njihovi, švedski, dogovori sa otomanskom Turskom o usklađe-nim zajedničkim napadima na carsku Rusiju!) i drugi, svi udruženi u istom: mržnji prema svemu slovenskom i ruskom. Svakako, Čerčil je imao i druge planove. On je prognozirao neminovno slabljenje i Sovjetskog Saveza i Njemačke. To bi Engleskoj, i njenom ključnom savezniku Sjedinjenim Američkim Državama, otvorilo puteve do novih kolonija, novih pljački i novih tržišta. Oni bi bili gospodari novog (u suštini više od dva milijenijuma starog!) svjetskog poretka. Oni danas misle da su taj cilj ostvarili. U tom kontekstu se vodi i ovaj rat ovdje. Uspjeli su da unesu praznine u, rovitom. međusobnom povjerenju slovenskih plemena i, uz svesrdnu pomoć pape, Poljaka


Vojtile, koji je izdao Boga, pokunjeno glumeći njegovog predstavni-ka na ovom svijetu, doprinesu rušenju Berlinskog zida, rasturanju Varšavskog ugovora, potom i Sovjetskog Saveza, koji su osnovale četiri republike, od kojih je u istorijskom smislu država bila samo Rusija, dakle Rusija, Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan. Sjedinjene Američke Države danas izigravaju jedinu svjetsku velesilu, pozivaju se na svoju demokratiju, ljudska prava, slobodu govora. To je sve veliki blef korporativnog imperijalizma koji je opljačkao zemaljsku kuglu. Engleska je tu, uz, ranije, Španiju, odista velesila! I danas se temelji na toj pljački, i od te pljačke, od bogatstava koja se i sada ubiraju sa svih strana, živi. Tako, prijatelju, stvari stoje, a kako stoje najbolji je pokazatelj da će se odnosi u svijetu neminovno i dalje zaoštravati. Svijet će doći u situaciju kada se veliki rat neće moći izbjeći, kada, ne samo da se neće moći izbjeći, već će postati neminovan i, uprkos stravičnim posljedicama, biti uistinu jedino moguće rješenje nagomilanih protivurječnosti. Možda neće doći do upotrebe nuklearnog oružja, ali sve drugo će biti dozvoljeno. I kr-stareće rakete, i bombarderi dalekog dometa, i bombe s punjenjima najačim eksplozivima, razorne gotovo kao manji atomski udari. Neće proći ni bez radijacije, jer radijacija je, manje ili više, sadržana u svim ratnim sredstvima koja se od Drugog svjetskog rata koriste. To su fosforne, kasetne, napalm bombe, granate artiljerijskih i drugih oružja na bazi osiromašenog uranijuma, iznad svega tu je mržnja, diluvijalna, paleolitska, vjerska, etnička, istorijska, kulturološka, socijalna, sve moguće vrste netrpeljivosti, tu su i atentati i terori-zam, tu je opšta neosjetljivost ljudi prema ljudima, opšti primiti-vizam pred kojim se prosto raspadaju sva trabunjanja zapadnjaka o nekakvim svojim civilizacijama, slobodama, ljudskim pravima, demokratijama. Zapad pune dvije hiljade godina mašta: da nestanu Sloveni, da propadnu u crne sibirske vanzemaljske rupe, da crkne boljševički Sovjetski Savez, da Rusija lipše od gladi, da se raspadne u svom marksizmu-lenjinizmu; oni nijesu naši saveznici, mi smo i u carskim ruskim vremenima išli, kažu Englezi, da ih tučemo po Krimu i Sevastopolju, da branimo tada naše saveznike Turke, da tim varvarima i paganima, tim Skitima sa Istoka i Sjevera, poništimo u njihovim slovensko-sarmatsko-antskim glavama svaku pomisao o Bosforu i Dardanelima (koji nekada davno, to Englezi znaju, ali se prave da ne znaju, jesu bili njihovi – skitsko-sarmatsko-slovenski!),


o Crnom moru i Sredozemlju. Zato smo išli tamo, da ubijemo Lava Tolstoja i njegove prijatelje Kozake... Kakav Drugi front i bakrači! Kako s tim primitivcima možemo biti saveznici!... Da, u tome, odista, i jeste stvar: saveznici mogu biti samo ljudi. To, dakle, ne mogu biti Englezi. Ni Amerikanci, ni Francuzi. Ni Nijemci. Njihovo savezni-štvo je obmana, laž. Zar Hitler ne obeća svima redom mir, sklopi i sa tim demokratijama zapadnjačkim sve moguće paktove o nenapa-danju, potom i sa Staljinom, ali slaga! Izigra. Nema među zapad-njacima razlike ni u kom pogledu. Ona nemaju veze ni s kakvim moralnim skrupulama. Čak ni takva sudbinska obećanja i preuze-te obaveze, kakvo je bilo obećanje o otvaranju Drugog fronta, oni ne poimaju, jer za te suštinske stvarne i metafizičke stvari nijesu ni sposobni, ni ljudski i kosmički logos, oni se raduju neuspjesi-ma svojih saveznika Rusa Oni i kad šalju pomoć, čine to, ne samo nerado, nego tek toliko da to ne mijenja ništa u suštini, ili gotovo ništa... Nema, prijatelju, savezništva. Ima samo računa. Interesa. Ti možda ne znaš da je Ruzvelt za neke dotrajale razarače, iz Prvog svjetskog rata, dobio od Engleske određene teritorije na američkom tlu. Nema džabaluka. Ipak, ima jedna stvar koju bi bilo nepravedno ne spomenuti kada su u pitanju odnosi Sovjetskog Saveza i Zapada u Drugom svjetskom ratu. Ta jedna stvar se zove Ugovor o zajmu i najmu. Čuo si za taj ugovor?

– Nijesam čuo za Ugovor o zajmu i najmu, čuo sam o velikoj pomoći koju su Amerika i Engleska slale Sovjetskom Savezu, – kaže Advan.

– Po tom Ugovoru Sovjeti su od SAD, Kanade i Engleske do-bijali tu pomoć o kojoj si nešto čuo. Onaj ko je čitao o tome stekao bi utisak da je ta pomoć spasila preglomaznu državu komunista – boljševika, da je bila presudna što je Crvena armija, snabdjevena engleskim, američkim i kanadskim borbenim avionima, tenkovima, artiljerijskim oruđima, protuavionskim topovima, topovnjačama, minolovcima, velikim količinama čelika i čeličnih proizvoda, alu-minijuma, nekih rijetkih metala, municije, granata, eksploziva, kamiona, posebno isporukama hrane, uglavnom kvalitetnih kon-zervi mesa – zaustavila dalje napredovanje njemačkih divizija, po-razila ih i dokrajčila usred Berlina. Tačno je od toga ponešto. Znam dosta od onoga što je o ovom pitanju pisano i što se piše, znam da su svi na Zapadu, a mnogi i kod nas, povjerovali u to što se pisalo i


što se i dalje piše, ali takođe znam da su od ove tzv. pomoći na Zapadu ispletene bajke, da se sve pretvorilo u sredstvo propagande i obmane. Prvo, to nije pomoć, to je zajam i najam, dakle nešto što se vraća i plaća. Pomoć je kad ti neko nešto učini i za to ne traži nikakvu obavezujuću uslugu, kad nekome u nevolji daš neku novčanu ili drugu vrijednost, i zaboraviš da si dao. Ovo je zajam i najam. Ljudi uopšte o svemu malo znaju, pa tako malo njih zna notornu činje-nicu da je Sovjetski Savez još u ratu plaćao tu pomoć ogromnim sumama u zlatu, u gotovo čistom zlatu, u zlatu čistoće 99,99 posto! O tome postoje zvanični dokumenti. Iz jednog od tih (engleskih) dokume-nata saznajemo da su, nijesam siguran tačno kada, čini mi se 1944. g. nacisti torpedovali konvoj koji se vraćao iz Murmanska i tom prilikom je pogođena krstarica Edinburg, koja je bila naoružana sa 24 topa. Na krstarici je bio tovar od pet i po tona čistog zlata, samo, naravno, jedna u nizu takvih pošiljki, kojima je Sovjetski Savez isplaćivao isporuke po Ugovoru o zajmi i njemu. Teško oštećenu krstaricu potopila je engleska mornarica 320 kilometara od Mur-manska da zlatni tovar ne bi pao u ruke nacistima. Krstarica sa zlatnim tovarom potonula je na dubinu od 240 m. Ne kažem da taj zajam Sovjetskom Savezu nije bio potreban. Jeste. Zatečen Hitle-rovim silovitim, histeričnim napadima, 1941. godine, zatečen, o čemu je Hitler bio dobro obaviješten s raznih strana, naravno i od špijunskih službi Engleske, Francuske, Holandije, Belgije, Austrije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih i antiboljševičkih i antislovenskih zemalja, činjenicom da Sovjetski Savez nije razvio svoje nove borbene sisteme, ključne elemente koji su prethodili serijskoj proizvodnji borbenih mašina (tek je tada počela serijska proizvodnja srednjeg tenka T-34, kaćuša je bila sabotirana, o tome u svojim memoarima svjedoči maršal Žukov, raketnom oružju, koje je još 1930. godine osmislio Ciolkovski, nije poklonjena nužna pažnja, kao ni razvoju borbenih aviona na reaktivni pogon, o auto-matskoj puški se nije promišljalo...), zatečen stanovitom nesprem-nošću svojih oficirskih kadrova (kao i SFRJ uoči ovoga rata), neu-vježbanošću u taktičkom smislu velikih borbenih formacija, znatnom, riječju, zapuštenošću odbrambenog sistema, posebno na zapadnim granicama SSSR-a, a sve uprkos Staljinovoj strogosti i pravičnosti, Sovjeti su izgubili, ne samo velike teritorije u svom evropskom dijelu, nego i vojna postrojenja, fabrike u kojima se pro-


izvodilo oružje, resurse, posebno ugalj i gvozdenu rudu. Sovjetska armija je podnosila nečuvene žrtve, a svi za vojne potrebe, ali i uopšte, vitalni kapaciteti morali su biti izmješteni dalje na istok, sve je sistematski uništavano u bjesomučnim napadima one iste nacističke avijacije za koju su Englezi, koji mjesec prije, slavodobit-no objavili da više ne postoji, da je uništena u bitki za Britaniju (što je takođe jedna od obmana uperena protiv Sovjetskog Saveza!). Ni svijest masa nije bila na nekom znatnijem nivou, da ne govorimo o metafizičkoj snazi svijesti i metafizičkoj duhovnoj budnosti. Men-talitet sovjetskih ljudi od Oktobarske revolucije do nacističkog napada, za tako kratak vremenski period (dvadesetak godina), nije se mogao izmijeniti bitno nabolje, zapuštenost naroda prije Oktobra bila je u rangu kolosalne zapuštenosti, i u Oktobarskoj revoluciji bilo je mnogo improvizacija, mnogo klasne mržnje, a sve se to osje-ćalo i, na razne načine, manifestovalo i u poslijeoktobarskom periodu. Ogromna je to zemlja, a neposluha je bilo na pretek. Bilo je još, čak i više nego što mi pretpostavljamo, baš kao i kod nas poslije Drugog svjetskog rata, što je i dovelo do ovakvih događanja, do rasturanja SFR Jugoslavije, neprijatelja socijalističke revolucije, prozapadnjački orjentisanih snaga, provokatora, sabotera, ništavi-la svih vrsta. Tada je Sovjetskom Savezu pomoć i u formi zajma i najma odista bila potrebna, a ona niotkuda nije dolazila, ono što je, tada, na početku rata. pristizalo sa Zapada bilo je nedovoljno i za neku manju bitku, za okršaj. Kasnije su pošiljke po ovom Ugovoru povećavane, jer je sovjetska armija spektakularno pobjeđivala i Zapad je znao da će mu sve, što mu u ratnom zlatu ne bude plaćeno, biti isplaćeno poslije rata.. Kao što vidiš, sve je smišljeno, proraču-nato, ćiftinski. Drugo, sva ta pomoć Zapada, tj. taj zajam i najam, nije mogao zaustaviti nacističke oklopne divizije, horde naoružane dobrim automatskim oružjem, drogom, dobro izvježbano, tehnički napredno vazduhoplovstvo, sve da je i nebrojeno puta bio veći, ali jeste, i to treba pozdraviti, ta pomoć je bila od koristi. Ali, da bi ovo, o čemu govorim, bolje shvatio poslužiću se ciframa objavljenim u sovjetskim istorijama Otadžbinskog rata. U njima precizno piše: u razdoblju od 22. juna 1941. do kraja marta 1944. godine Sjedinjene Države su isporučile Sovjetskom Savezu 6430 aviona, 3734 tenka, 210 hiljada automobila, 4111 protivavionskih topova, a Velika Bri-tanija 5800 aviona i 4292 tenka. Za posljednje tri godine rata SSSR


je u svojim fabrikama na Uralu i u Sibiru proizveo 120 hiljada aviona, 100 hiljada tenkova, 360 hiljada topova, 300 hiljada bacača, 700 miliona granata, 30 milijardi metaka. To jedno, a drugo, dobar dio tenkova i aviona, koje su zapadne zemlje isporučile, bio je dobar za borbu u afričkim kolonijama, ali ne za uspješno suprotstavljanje njemačkoj sili. To su bili laki tenkovi lošeg kvaliteta. Bilo je i dobrih stvari, ali tek kasnije, avioni: Aerokobra i Kitihava. Sovjetski vojnici su na sve načine izbjegavali da se bore u zapadnjačkim tenkovima, iza kojih je tekao mlaz zapaljivih benzinskih isparenja, ali su bili više nego zadovoljni kamionima, džipovima, mesnim konzervama i čizmama. Sovjetski ljudi su proizveli oružja i sisteme koji su za-pečatili sudbinu nacističke Njemačke, koji su bili najbolji u Drugom svjetskom ratu (Kaćuša, tenk T-34), ili su bili među najboljima (teški tenk J.S., bombarder za obrušavanje TU-2, lovac LA-5-FN, jurišni avion IL-2 štormovik, samohodni topovi velike razorne moći, mino-bacači velikog kalibra i sl.). Ruski narod cijeni i poštuje američke, kanadske i engleske mornare, koji su, u konvojima, prkoseći smrti, dopremali pošiljke u sjeverne sovjetske luke otklanjajući mnogo-brojne prepreke i podnoseći nenadoknadive žrtve. Ali ruski narod više od svega poštuje svoje konstruktore, majstore u fabrikama, svoj narod koji je na sve načine pomagao da se juriši nacističkih forma-cija zaustave, da im se ispred Moskve održi prva lekcija, a potom, bitkama za Staljingrad, Kursk, Bjelorusiju, Sevastopolj, definitivno survaju u provaliju što, u suštini, Zapad nije dozvolio: spasao je, osim nešto najokorelijih nacista i esesovaca, koje je morao da osudi, nacističku armadu... Ako je na ovoj Planeti neka nacija pokazala nešto što se može okarakterisati kao nadljudsko, što ima sve para-metre nadljudskog, onda je bilo to preseljavanje fabrika na istok Rusije i početak proizvodnje moćnog oružja u rekordnom roku. Rezultate toga nadljudskog napora i rada Hitler je osjetio, ali ga nije shvatio čak ni 1943. godine. Ono što nije Hitler, shvatio je čitav svijet. Slobodoljubivom svijetu bilo je jasno da su sve projekcije Velikog hiljadugodišnjeg Rajha uništene kod Staljingrada i Kurska, da su hitlerističke agresije i soldateske nepobjedive samo ako protiv sebe nemaju dobro naoružane armije branilaca, ako za njih radi čitav jedan kontinent od Atlantika do sovjetskih granica. Kad su počele da se nižu velike sovjetske pobjede, sovjetski diplomati ja-vljaju Moskvi iz Londona da se na engleskom radiju nimalo ne


raduju trijumfalnim sovjetskim pobjedama, jer se, naglašavaju – boje Crvene armije! Ilja Erenburg ima jednu sjajnu anegdotu: svratio kod njega u hotel Moskva, u kome je stanovao, engleski ratni novinar, dopisnik Tajmsa, Vert, autor pošteno napisane knjige Rat u Rusiji 1941 – 1945. koja je i kod nas objavljena 1979. godine, koji je rođen u Petrovgradu od majke Ruskinje, ali, čim je zakoračio preko praga, dočekalo ga je silovito vučje zavijanje Erenburgovog škotskog ovčara, koji se plašio topovskih salvi, koje su u Moskvi, gotovo svakodnev-no, sa Crvenog trga, ispaljivane u čast oslobođenja okupiranih so-vjetskih gradova. Sada vidim da je to zaista engleski pas – boji se so-vjetskih pobjeda, prokomentarisao je, srdačno, to zavijanje Vert. U svega nekoliko riječi iskazana je sva hipokrizija Zapada..On se nije nadao spektakularnom ratnom preokretu na ruskom frontu. Zapad je bio za to da Hitler porazi najveću slovensku državu, da joj smrsi konce, a onda da sklopi sa Njemcima mir Zapad iz tih ratnih vremena izvlači zaključak i pravi svoje savremene ratne planove, a jedna od njihovih podlosti, neophodnih da bi se uspjelo u osvajanju tuđih teritorija, glasi: Zabraniti let! Zabraniti protivniku da upotrijebi svoje vazduhoplovstvo kako bi njihovi piloti mogli bezbijedno da bom-barduju ciljeve na protivničkoj zemlji! Svijet današnjice bi trebalo da zaprepaste urlici Zapada: Zabranjen let! Zabranjen let dok vas ne smlavimo odozgo, bezočno kažu zapadnjački arhitekti modernog ratovanja, zabranjen dok ne uništimo vaše aerodrome i avione u hangarima i na stajankama, fabrike u kojima proizvodite, ne samo oružje, nego i sve drugo, dok vas, riječju, ne vratimo u srednji vijek, dotle budite mirni, uživajte u posmatranju požara i ruševina, koje prouzrokuju bombe iz naših borbenih vanzemaljskih, nevidljivih, aparata! Pa zar nije riječ o suludim stvorovima? Zar oni ne shvata-ju da mi znamo da ta njihova filozofija zabranjenog leta praktično je filozofija Zapada od rimskih vremena, od prije nove ere do danas. Ko se iole bavi tim starim vremenima, kao da neprestano čuje od-zvanjanje tog povika: Zabranjen let! U starim vremenima sintagmu zabranjen let treba shvatati kao sintagmu zabranjen otpor, zabranje-na pobuna, zabranjeno kretanje, zabranjena hrana, zabranjeno življe-nje. To je ta ista fela nekakve tobož više rase i nadljudi, ona je stvorena u prvim stoljećima rimske okupacije teritorija do sloven-sko-skitsko-sarmatskih granica iznad Dunava i iza Rajne. Dalje se ni tada nije moglo, a ko je pokušavao dobijao je neviđene batine, i


toga su svjesni i Normani, i Germani, i Poljaci, i Tatari, i Mongoli, i Turci, i Napoleonove regimente, i svi drugi... Od španskih i por-tugalskih osvajanja u Americi, od davljenja civilizovanih indijanskih plemena, od nevjerovatne pljačke njihovog zlata, svih mogućih dobara, spaljivanja njihovih knjiga i gradova, evropski Zapad je krdo kojota koje beskrupulozno nasrće na sve kontinente i narode, pod-vrgava ih pod status svojih kolonijalnih teritorija, i toga se ne odriču ni danas. Britanska carica i dalje obilazi, kao vampir, bez stida što su ih decenijama i stotinama godina robovski tlačili i uništavali, neke od tih svojih bivših kolonijalnih posjeda. U Indiji su raskopa-vali protobiblijske gradove i odnosili sve što bi tamo pronašli, odaju Vaterlo u Vindzoru krasi, recimo, tepih veličine 80 sa 40 stopa, težak dvije tone, koji su poklonili kraljici Viktoriji možda najveći zločin-ci u istoriji ljudskog roda, takozvani Tagovi, u znak zahvalnosti što im je oprostila zločine nad hiljadama nevinih ljudi,. Stotine i hiljade muslimana tajnog društva Tagovi, što u prevodu glasi prevaranti, krstarilo je decenijama po sjevernim indijskim pokrajinama dugo za britanske kolonijalne vlasti nekažnjeno, a drugo tajno društvo – Fansigari (ime dolazi od induske riječi fansi – omča), isto tako surovih zločinaca, obožavalaca, što je posebno zanimljivo, jer je riječ takođe o muslimanima, induske boginje smrti Kali, istreblji-vali su čitave karavane u južnim indijskim provincijama. Višegodi-šnje ugrožavanje siromašnih sela u Keniji od strane engleskih vlasti i doseljenika dovelo je do formiranja tajnog društva Mau mau (naziv je anagram od uma, uma što je na jeziku plemena Kikuju značilo napolje, napolje, a tim riječima su plemenski stražari upozoravali na dolazak britanske kolonijalne policije). Od ovog društva je for-miran poznati istoimeni revolucionarni oružani pokret, koji su en-gleske vojne snage na sve načine pokušavale da unište. U tu svrhu iz Engleske su doletjeli i savremeni bombarderi, za koje i sami Englezi kažu da su u svojim bombarderskim misijama pobili mnogo više zebri, slonova i nosoroga nego pripadnika borbenog klana čiji je član bio i kasniji dugogodišnji predsjednik Kenije Džomo Keni-jata... Enlezi su činili nepojmljiva čuda ne samo nad potlačenim, kolonijalizovanim narodima, čak su skrnavili i njihove toponime, nazvali su čuvene vodopade rijeke Zambezi u centru Zambije, Dim Koji Grmi – Viktorijini vodopadi! A šta su tek, u tom smislu činili Rimljani, o tome bi moglo da se pripovijeda mjesecima! Zar se rimski


car Vespazijan nije hvalio kako je Koloseum sagradio opljačkanim srebrom i zlatom? Zar se ti isti Rimljani nijesu hvalili da su otetim bogatstvom Jevreja poklanih u Jerusalimu podigli svoju Trijumfal-nu kapiju? U Areni su priređivali satanske predstave pogubljenja. Izopačene svijesti, Rimljani su se divili onečovječenim smaknućima ljudi. Demonstrirali su svoju nadljudskost, svoje pravo da nad po-korenim narodima imaju božansku moć života i smrti. Mnogi se danas dive Rimu, tom Rimu, a upravo je taj Rim najžešće nasrnuo na drevnu duhovnu sakralnu paradigmu čovječanstva... Ali, i to je najžalosnije, ovoj našoj balkanskoj svjetini, ispadoše oči, i danas, kao i juče, gledajući na – Zapad, opčinjena opskurnom potrošačkom hiperprodukcijom stvari, koje, vijoglava, krivovrata, debeloprsta, neobrazovana, primitivna, nije sposobna da napravi!

Vasilije zastade i jedva pripali cigaretu. Nikada u životu nije ovako i ovoliko pričao. Kao da mi je posljednje, pomisli. Uostalom, to nije važno, kao ni ovo moje pričanje, koje takođe ide u vjetar, i već u ovom trenutku kao da ničega nije ni bilo, kao da ni riječ nije izgovorena. Čudan je duhovni svijet čovjekov! Čudno je sve što se u duhovnom smislu čovjeku može dogoditi i što mu se događa...

15.

Kroz zidove se, kad se u sobi nije govorilo, moglo čuti veliko kosmičko hujanje Noći ispunjene Prostorom kao prvom materijom Beskraja. Još nikome nije, da znam, palo na pamet da Prostor nazove Materijom, pomisli Vasilije. I zbog toga osjeti u svom umu neko tanano zadovoljstvo. Drugačije je nemoguće, reče sebi. U čemu je stajao onaj kliker materije iz koga je nastalo sve, da se i to zapitam, mada je to blesava hipoteza? U čemu? U Prostoru! Zapadnjačka nauka, međutim, kaže da prije eksplozije onoga naprstka nije bilo ni prostora ni vremena. Sve je bilo u tom naprstku, u tom singularitetu! Dokažite, gospodo! Prije bih ja, kada bih imao mogućnosti da se tim bavim, dokazao da je Prostor Materija. Naravno da je Materija, koja se još zove – Gravitacija! Prostorom, koji jeste Materija, određeni su položaji i načini kretanja svih zvijezda, galaksija, galaktičkih sistema u Beskraju!...

Ali, Advan prekide, u tom metafizičkom duhovnom uzletu, Vasilija:


– Ti rijetko govoriš Česi, Poljaci, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Bugari... ali često kažeš Sloveni, Rusi, – veli.

– To si dobro primijetio, – kaže Vasilije. – Svakako u tome što se rekao sadržano je pitanje: Zašto? Evo odgovora: Ruse pominjem često zato što su najveće slovensko pleme, koje je, odbijajući nasrtaje sa svih strana od sebe, odbijalo ih od svih Slovena, neposredno i posredno. Slovene pominjem još češće zato što su Sloveni – narod! Drevni narod. Drevni, to znači iskonski, stari, narod bog te pita od kada. To ne znaju ni spisi i mitovi, Mahabharata i Vede, najstarijeg poznatog staroslovenskog plemena Arijci, Arijevci, potomaka Pra-slovena, koji su prije 3800 godina na Južnom Uralu podigli grad Arkaim (stari naziv Sintašta) i čitav niz drugih gradova i gradišta. To ne znaju ni sumerski, asirski, dravidski, kineski, egipatski izvori, ni Biblija – Stari zavjet, jednom riječju – niko. Niko ne zna kad su narodi stvoreni u vodi, odrasli u vodi, slični ribama, kaže Anaksi-mandar iz VI vijeka prije nove ere, a potom izišli iz vode i počeli da se prilagođavaju ulovima života na Zemlji. To prilagođavanje je, u to nema sumnje, trajalo desetinama i stotinama hiljada godina. Religijski spisi (Biblija – Stari zavjet) nastanak naroda povezuju sa izgradnjom Vavilonske kule. Do tada su svi ljudi pripadali jednoj za-jednici i svi su govorili istim jezikom. Gradili su kulu u Vavilonu, po tome su je nazvali Vavilonska kula, da se uz nju popnu do Neba i vide Boga. Bogu se to nije svidjelo – plašio se ljudi, koje je stvorio. Da bi ih osujetio u toj namjeri, izmislio je razne jezike, ubacio ih kao ideje u glave ljudi, i već narednog dana graditelji Kule više nijesu mogli da se, kao do tada, dogovaraju, jer se nijesu razumijevali. Jedni su govorili jednim, drugi drugim, treći trećim jezikom, a jezika je bilo mnogo. Ubrzo su se posvađali i napustili radove na građevini. Tako je propala zamisao ljudi da vide Boga, i tako su, po jezicima kojima su govorili, nastali. Svakako, jednim od tih jezika govorila je ona grupa od koje je nastao mnogobrojni slovenski narod. Ali, ovo je samo za-nimljiva biblijska priča. Doduše, istorijska činjenica je da su Sumeri podigli jedan od svojih najvećih zigurata – Vavilonsku kulu – hram posvećen bogovima i opservatoriju da posmatraju nebo i kretanje zvijezda, položaje vidljivih planeta, Sunca i Mjeseca. I sada postoje ostaci Vavilonske kule i mnoštvo legendi, pripovijedanja i proro-čanstava o njoj kao jednom od univerzalnih simbola prevashodno bliskoistočnih naroda, raznih religija, pa i hrišćanstva. I danas da


pitaš nekog popa ili hodžu o tome kako su nastali narodi, on bi ti is-pričao ovu priču o Vavilonskoj kuli i pometnji jezika. Biblijsku priču o Vavilonskoj kuli čuo sam od oca kao dijete. Tada sam, naravno, ne mislio, nego znao, da je sve to o čemu se u toj priči pripovijeda bilo baš tako. Za djecu ne postoje dva svijeta, svijet stvarnosti i svijet čudesa. Svijet životne realnosti i svijet bajki. O svemu o čemu mi je otac pričao ja sam naprosto znao da negdje postoji. Postoji ta Vavi-lonska kula, koju ljudi grade da stignu do Neba i do Boga, postoji Bog, neki brkati i bradati starac, koji gore na Nebu ima svoje rajske dvore i vrtove, koji neda ljudima da naprave tu kulu, on ih ne bije i ne ruši njihovu građevinu, on im samo oduzima moć dalje upotrebe do tada zajedničkog jezika, oni više ne mogu da se brzo međusobno sporazumijevaju, a bez zajedničkog rada, bez jezičke komunikacije, svi ljudski napori propadaju kao Vavilonska kula, koju na platnima slikara vidimo kao prekinut put do Neba, a, u podnožju, mnoštvo ljudi tumara, između na suncu pečenih cigala i šuta, kao obezgla-vljeno, kričeći na nepoznatim jezicima... Mene su, tada, takve priče istinski radovale, i čini mi se da sam tada preživljavao onaj period u svom životu koji je, genetski, blizak onom periodu u prilagođavanju ljudske vrste poznatom kao drevno doba. Jednom sam oca, dok smo ležali u hladu bukve i gledali gore, u nеbo, pitao, pokazujući prstom na vedro nebesko prostranstvo, Nebo::

– Šta je ono gore?Znao sam odavno da je to gore Nebo, ali mi je bilo palo na pamet

da oca pitam nešto drugo što u vezi s tim Nebom gore nijesam znao.– Nebo, – rekao je otac.– Znam da je Nebo, ali šta je iznad Neba?– Dugo Nebo, – spremno je odgovorio otac kao da je znao da

ću ga baš to pitati.– A šta je iznad drugog Neba?– Treće, – reče otac shvatajući ogromnu dječakovu znatiželju.– A šta je iznad trećeg Neba?– Četvrto Nebo, – smješkao se otac.– A iza četvrtog?– Peto, – odgovori stari pomalo zatečen dječakovim pitanjima.– A šta ima iza petog Neba? – uslijedilo je novo, nemilosrdno,

pitanje.Otac je vidio da sa dječakom nema šale. Poćutao je nekoliko


trenutaka, kao da razmišlja.– Iza petog je šesto Nebo, iza šestog sedmo, i sve tako redom, i

niko ne zna koliko Neba ima..– Kako: niko ne zna? – bio je dječak uporan.– Fino, – reče otac, – jer onom koji bi to htio da zna, odmah

bi nikao rep!– Ja hoću da znam! – govorio je dječak poskakujući pored oca,

koji je ustao, i pošao prema kući, kao da bježi od dječaka, njegovih pitanja i svojih odgovora.. – Neka mi nikne rep! Ja hoću da znam! Hoću! – vikao sam i hvatao ga za nogavice pantalona...

– Tako je to sa mnom i mojim ocem bilo u djetinjstvu, ali, da se mi vrtimo našoj večerašnjoj temi: Sloveni. Drеvna postojbina Slovena najvjerovatnije je područje između Elama i Sumera i istoč-nog Sredozemlja. Naravno, i naši preci učestvovali su u gradnji monumentalne građevine drevnog doba, zigurata – Vavilonska kula. To ne znači da slovenskih plemena nije bilo i sjeverno od Kavkaza, Crnog i Kaspijskog mora, oko rijeke Oks, koja je u to drevno doba tekla iz Crnog mora na istok, do današnjeg Uzbеkistаna, Azerbej-džana, to jest zemlje Baktrije, o čijoj istorijskoj drevnoj prošlosti i danas znamo vrlo malo. Mi ne znamo ni to kako se tada zvao naš slovenski narod. Možda Veni, iz čega proizlazi Veneti i Sloveni. Ali to je nagađanje. Nije, međutim, isključeno da se zvao Miđani, Medijci ili neki drugi narod koji je živio na tim istorijskim teri-torijama i spominje se u starim zapisima, mitovima, hronikama. Prve biblijske knjige, koje su pisane poslije 1500 godine stare ere, prije tri i po milenija, pominju veliki narod koji živi sjeverno od nomadskih jevrejskih plemena, koja su lutala po Palestini, to jest Kanaanu, po Sinaju, i pokušavala da se trajno nasele, što im je, poslije gotovo milenijumskog potucanja sa svojim stadima koza, ovaca i razne rogate marve, pošlo za rukom: osvojili su od brojnih, i nesložnih, kanaanskih plemena teritorije na kojima su se najzad stanili, i dalje s velikom dozom nesigurnosti i stalnim žestokim su-kobima s onim nomadskim plemenima koja nijesu uspjeli pokoriti i uništiti. Sjeverni narod, koji se tada nije zvao Skiti, taj termin tada nje postojao, dakle Slovene, biblijski autori pominje kao nasilne, varvarske, agresivne, pa nije čudno što iz njihovih rečenica sikću otrovne riječi mržnje prema tim susjedima, koji govore drugim jezikom, koji oni ne razumiju. Na sličan način pominje ih i Kur‘an.


Posljednjih stoljeća drugog milenijuma jedan broj Slovena iz Male Azije, pod vođstvom kralja Diokla, prelazi Bosfor i zaposjeda Ilirik, današnji Balkan. Neka od Dioiklovih plemena nastanjuju čak sje-verno i srednje današnje Apeninsko poluostrvo. Tu osnivaju svoja gradska naselja. Ime jednog od tih slovenskih plemena sačuvano je do danas u imenu pokrajine Veneto i imenu grada Venecija. Taj grad je, dakle, osnovalo slovensko pleme Veneti. Veliki broj slovenskih plemena (Neuri, Melanhlani, Budijci, Anti...) ide dalje na sjever uz riječne tokove Volge, Dona, Dnjepra, a na zapadu do Visle i Odre. Sve su to čisti slovenski nazivi tih rijeka. Neki se bave zemljorad-njom, drugi lovom i stočarstvom. Na Ilirikumu, pred Dioklovim Skitima, to jest slovenskim plemenima, povlače se na jug grčka plemena Dorci i Epirci. Važno je, kada govorimo o ovom vremenu, znati da su to staroslovenska plemena. Sva ta preseljenja Slovena iz svoje prapostojbine izazvana su nekom dosta neobjašnjivom po-trebom velikih masa tadašnjih Slovena i drugih istočnih naroda, ili dijelova naroda: plemena i grupa, da se sele. To je, dakle, prva poznata velika seoba naroda. Homer, nekoliko vjekova kasnije, sve te narode naziva Skiti. Za Slovene i danas na Zapadu, kada žele da ih ponize, da naglase njihovu divljačku i varvarsku prirodu, kažu: ti Skiti. Ti divljaci, ti Skiti, prvi su pripitomili konje i upotrebljavali ih u borbama, prvi su topili gvožđe i iskivali motike, sjekire, noževe i oklope. To je period slovenske kimerijske, kobanske, skito-sarmatske kulture, koja je označila jednu čitavu, u istoriji možda najznačajniju, civilizacijsku epohu. Dubrovački opat Mavro Orbin nije bez uvida u stare zapise, rukopise i hronike, pisao u svojoj knjizi na talijan-skom jeziku Il Regio degli Slavi (Kraljevstvo Slovena), koju je objavio 1600 godine u Italiji. koja je, gotovo odmah po objavljivanju, bila zabranjena, to jest stavljena na po zlu poznati Index zabranjenih knjiga rimskih prelata; nije, dakle, taj čestiti i veliki izdanak slo-venske rase, pisao, bez nekog uporišta i nekih osnova, o Slovenima kao najvećem, najmoćnijem, najmnogobrojnijem, silnom narodu od Sjevernog okeana do Mediterana, od Jadrana do Tihog okeana, od Sibirije do Sirije. S relativnim gubicima teritorija, Sloveni i danas žive u tim istim granicama, a da si ujedinjeni, i danas bi bili naj-moćniji, najjači i najsilovitiji! Uostalom, protiv slovenskog naroda se ne može ni danas, kao što se ni u drevno doba, ni kasnije, u epohama koje istoričari nazivaju novo doba, nije moglo. Naravno,


kao i u biblijskim vremenima, bilo je pokušaja, ali još se nije našao niko ko bi svoju silu trajnije nametnuo narodu Slovena... Sloveni su ratovali protiv mnogih moćnih vladara gotovo u svim epohama svoga postojanja. Zna se da su ratovali i protiv asirskog cara Sargona Velikog i njegovog sina Naram-Sina, potkraj VIII vijeka stare ere Skiti (Sloveni) prodiru preko Sirije i Palestine do faraonskog Kemta (Egipta). U odlomcima spisa Hekateja iz Mileta, koji su nastali oko 500 godina stare ere, pominju se sjeverni varvarski narodi, a to su, nesporno, Sloveni. U to vrijeme sjeverna varvarska (slovenska) plemena pominje i Herodot. Ratovali su i protiv Darija I, ali istoričari izbjegavaju, u svim ovim i drugim slučajevima, da navedu precizno ko su bila ta skitska i varvarska plemena, kojem narodu su pripa-dala. Umjesto izvođenja čistih istorijskih računa, istoričari zapadne civilizacije redovno pišu o nekakvoj tami u kojoj su bila saznanja o njihovom jezgru i izvorištu. Nije u pitanju bila nikakva tama sazna-nja, nego nepoznavanje slovenskog jezika, koji je u lingvističkom smislu i strukturi lingvističkih formi i obrazaca, jedinstven, poseban, na Planeti, daleko od semitskog i grčkog jezika, a upravo je na tim jezicima u drevno doba nastalo najviše zapisa i hronika, ali je najveći dio izgubljen u kasnijim epohama, sačuvani su samo fragmenti, a rijetko čitavi spisi kao, na primjer, Herodotova Istorija, mada ni za nju ne možemo sa sigurnošću reći da nije popravljana i prepravlja-na, pa, čak, djelimično i izgubljena, jer djeluje nedovršeno. Veliko slovensko pleme Sarmati, koje Hekatej i Homer u VIII vijeku stare ere pominju kao Sauromate, u V vijeku stare ere prodiru sa svojih potkavkaskh staništa prema zapadu, u područja istočno od donjeg i srednjeg toka Dona do Povoložja, a u III vijeku stare ere razaraju Aleksandriju u Turkmenistanu, u II vijeku stare ere susreću se sa Keltima, a u I vijeku stare ere izbijaju na donji tok Dunava, prelaze u svojim monoksilima Dunav i počinju, zajedno sa slovenskim ple-menima Bastardi i Dačani, da ugrožavaju granice rimskog carstva. Kako vidimo, ovo je pleme kroz čitave vjekove bilo čisto skitsko, a to znači nomadsko pleme. Veliki je raspon njihovog kretanja, od Turkmenistana, Kirgistana, Altaja, Azerbejdžana do Dona, Volge i Dunava, a, vidjeli smo, prelaze i Dunav. Najveći broj tih skitskih, no-madskih, pastirskih skitalačkih slovenskih plemena, poput Sarmata, kasnije se utapaju u najmoćnije i najjače slovensko pleme Rusi, a jedan dio u današnje Poljake, Čehe, Slovake i njihove plemenske


zajednice. Ima, međutim, i obrnutih slučajeva: iz korpusa ruskih plemena izdvojila su se današnja bjeloruska i maloruska (ukrajinska) plemena. Pojam Mali Rusi odnosi se, dakle, na Ukrajince.

– Kasno je, – kaže Advan. – Mogli bismo malo da odspavamo.– Imaš pravo, – složi se Vasilije.Avdan ugasu lampu.Preko prozora su pretrčavale sjenke grana koje je vjetar pomje-

rao na stablima breza..Vasiliju se činilo da čuje kako lišćem dotiču prozorsko staklo...

Dok je Vasilije spavao, u cik zore, došla su dva kurira iz Adva-nove jedinice i obavijestili ga o stanju na njihovom dijelu ratišta.

Kada se Vasilije probudio, Advan je bio odmakao daleko.Na stolu je ležao list papira i na njemu napisane riječi: Čuvaj

se! Vratiću se!


VI

1.

Nekoliko dana grmljavina haubica kalibra 150 mm sa Rogoja, tenkovskih topova i drugog artiljerijskog oruđa, dopirala je do Vasi-lija dok je po šumi tumarao besciljno, gotovo ništa ne primjećujući osim to povremeno naglo uzmicanje tišine pred nasrtljivim tupim, nekаda učestalim, potom rjeđim, pojedinačnim, udarima iz daljine.

Vasilije je s ogorčenjem odbijao da, bez obzira što su to od njega očekivali, čak i tražili, njegovi dvojnici, promišlja o toj novoj ofanzivi Vojske Republike Srpske u cilju zaposjedanja Trnova i, oči-gledno, pripremama za osvajanje Igmana, koji je držala vojska Alije Izetbegovića i odatle ozbiljno ugrožavala položaje srpske vojske na Ilidži, u Vogošći, Lukavici, pa i u samom Sarajevu, to jest Grbavici, i dalje prema Palama i Jahorini

Sve ovo što se događalo počelo je ozbiljno da unosi besmisao u sva njegova razmišljanja, da uveliko razbija osnovne elemente njegove lične paradigme, da ga opasno udaljava od njegovog pravog životnog poziva, njegove prave duhovne potrebe da se bavi lite-raturom. Zaprepastio se kada je, jednoga dana, dok je bazao po šumi, shvatio koliko se već udaljio od svega što mu je u Sarajevu bilo blisko samo prije nepune godine. Najednom je ostao bez svojih knjiga, bez prijatelja, bez one atmosfere u Klubu književnika gdje je i radio kao izabrani sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije. Upravo je bio pripremio nova izdanja za Sarajevske dane poezije, koji su trebali da počnu kroz dva mjeseca. Uložio je ogroman napor da sa Predsjedništvom Podružnice, napravi spisak pisaca iz inostranstva, a onda da pronađe adrese odabranih pjesnika i pisaca i zvanično ih pozove na predstojeću pjesničku manifestaciju. Već je bio obavio nekoliko razgovora sa nobelovcem Josifom Brodskim i ubijedio ga da dođe u Sarajevo gdje će ga, Vasilije je sa sigurnošću to mogao da mu obeća, mnogobrojni ljubitelji poezije dočekati s


radošću i najvećom pažnjom. Za tu priliku već je bio dao u štampu rukopis antologije savremene ruske poezije i zbirku eseja o bosan-skohercegovačkom književnom stvaralaštvu sa dvodnevnog skupa održanog na tu temu u toku prošlogodišnjeg trajanja Manifestaci-je. Vasilije se istinski radovao tom predstojećem velikom susretu pjesnika i književnih istoričara i kritičara u maju, bio je pripremio i plakate i spisak gradova širom Bosne i Hercegovine u kojima će, podijeljeni u grupe, po svojim ličnim afinitetima, gostovati domaći i strani autori.

Sve je to propalo, taj jednogodišnji trud Vasilijev, napor u koji je ulagao sve svoje duhovne snage, neki ljudi su, jednim potezom, porazili druge ljude, grubom silom prekinute su sve veze koje su spajale ovozemaljski život s metafizikom duhovnog života, pjesnici su najednom prestali da postoje, izložena je topovskim udarima čak i centralna biblioteka smještena u zgradi znatne arhitektonske vrijednosti zvanoj Vijećnica, dim pjesničkih zbirki, koje su gorjele, padao je na grad u nekoj diluvijalnoj magli iz koje se čulo kreštanje vrana i lepet krila gradskih golubova, koji su zbunjeno batrgali i krili se od eksplozija ispod krovova, nesvjesni činjenice da im ti krovovi ne garantuju nikakvu sigurnost.

U Vasiliju se sve više nakupljala neka gorčina, koje se nije mogao osloboditi čak ni gutljajima žestoke rakije, koja je žarila nepca i, kao živi plamen, slivala se niz grlo u želudac gdje je potom satima gorjela tihim božanskim plamom, koji, šireći se kroz sve dijelove tijela, odstranjuje otrove pomiješanih čula i oboljele stvarnosti i obnavlja usahle i poražene duhovne metafizičke moći.

U Vasilijevoj svijesti rječ poraz javljala se sve češće kao jedini mogući odgovor na sva njegova pitanja.

Gotovo izgubljen u šumi, koja ga, činilo mu se, na trenutke naprosto prezire i od njega se udaljava, jer je čovjek, Vasilije se više nije mogao osloboditi riječi – poraz. Pričinjavalo mu se da čuje kako tu riječ izgovaraju debela bukova stabla, svako drvo u šumi, lišće na granama, grančice koje su, sasušene, pucketale pod njegovim stopalima, i glas šumskog orla iz visine prijeteći se oglašavao riječju poraz, i otegnuto, potmulo, oglašavanje ćuka predveče, i lepet krila probuđenih sova koje su ga slijedile. Čak i kapi kiše, koja je padala, ali je Vasilije nije opažao, u gustoj šumi zaklonjen mnoštvom lišća čuo je kao štropotav, ali jasan zvuk riječi: poraz, poraz, poraz. Zatim


je, dok je išao preko čistine, taj štropot riječi poraz postao nepreki-dan niz riječi poraz, koji mu se slivao s tjemena za vrat, niz lice, niz tanku vojničku bluzu, niz ruke koje su mlitavo visile kao onemoćale grane nekog iznemoglog stabla, koje više nije bilo sposobno da se od bio čega brani i zaštićuje.

Uveče, uz fildžan dobre kafe i čašicu prave hercegovačke loze, Vasilije, bez ikakvog prethodnog razgovora o ovdašnjem ratu i ra-tovanju, upita Adema:

– Na šta ti liči ovo što se više od godinu i po događa ovdje kod nas, u Bosni?

– Na poraz, – reče Adem ne oklijevajući. – Na poraz nas Mu-slimana, eto na šta mi sve ovo liči!

Vasilije streknu od tog odgovora. Je li moguće da i Adem tako misli, da se i njemu ta riječ vrzma po glavi, zapita se.

– Poraz? – gotovo s nevjericom, sumnjom, kao da to nje ni čuo iz Ademovih usta, kao da su mu njegovi dvojnici podvalili, ponovi Vasilije.

– Poraz, ništa drugo, – bio je Adem uvjeren i siguran u to što je rekao. On je već znao za poraz muslimanske vojske u Trnovu i povlačenje na Igman i u pravcu Konjica. Možda je očekivao i napad na Sarajevo. Iz tih svojih razmišljanja svakako je izvukao ovaj svoj, gotovo najvjerovatniji, sasvim moguć, zaključak o porazu, pomisli Vasilije, koji uopšte nije razmišljao u tim kategorijama.

– Dobro si rekao. Poraz, – saglasi se Vasilije. – Ali, s ovim nas Muslimana ne bih se složio. Mislim da bi bilo tačnije, i u istorijskom smislu istinovjernije, zamijeniti ovo nas Muslimana riječima nas Bo-sanaca. Po onome kako ja stvari shvatam, ovo jeste poraz, ali poraz svih u bivšim jugoslovenskim republikama, a posebno u Bosni i Hercegovini. Ovo jeste poraz poslije kojega više nikada ništa neće biti kako je bilo i kako bi trebalo da bude. Jer ovo je poraz na svim planovima; i civilizacijskom, i političkom, i kulturnom, i vjerskom, i moralnom i psihološkom, i sociološkom i svakom drugom smislu. Sve je poraženo: i ljudi i životinje, i priroda u kojoj živimo, i ove bukve oko nas su poražene, i voda koju ćemo piti biće drugačija, i hljeb, i mlijeko krava i ovaca, jer su i one poražene, i djeca koja se budu rađala nosiće u duši svojoj, u prirodi svojoj, u svom duhovnom metafizičkom logosu, pečat ovog poraza na kome još, sve ustrajnije, radimo.


Iz očiju Adema, potekoše krupne, teške suze, kao rastoplje-ni komadi olova, koji sletješe niz njegovo koščato, gorštački oštro lice pravilnih dubokih crta, i padoše na patos na kome se razliše i stvrdnuše gotovo u istom trenu. Vasilije se prepade da je pretjerao, i bi mu žao Adema, koji mu nije po godinama mogao biti otac, ali je petnaestak godina bio stariji od njega što je bilo dovoljno da ga poštuje kako su ga učili još u djetinjstvu, a on se, kasnije, učio sam na saznanjima o našim precima iz drevnog doba kada su na smrt, u mnogim tadašnjim civilizacijama, osuđivani oni koji ne ukazuju poštovanje starijima.

Kada se Adem povukao, i kada je upalio petrolejku, Vasilije je napisao pjesmu Poraz:

Sve je ovo bez tvoga pristanka.Zagađivanje zemlje. Tjeranjeputeva u drače. Jednompripitomljenih životinja međuzvijeri. Odustajanje od Knjige.Navale vlage u zglobove.U potiljačne kosti.I mraka.I mraka u lobanju.Sve je to bez tvoga znanja.Niko te nije pitao čak ni toznaš li, dobrovoljno, nestati.Iščeznuti. Umiješ li sepretvarati u kamen, u busen,u smrknuto drvo. Ili, možda,znaš li šta da kažešza one koje poezijane uspravlja.Za one koje pjesnička riječne napaja, kao izvor,smislom i novim vrijednostima.

Zato,ne tražeći ni od samoga sebenikakve dozvole i nikakva


dopuštenja,uzvisi svoju dušu,priznaj sve svoje promašaje,potvrdi istinitost sebe -proglasi svojporaz!

2.

Advan se vratio.Pojavio se, iznenada, usred noći, kao avet, izgužvan i crn.Dobro se opra o preobuče.Prao se kao da sa sebe skida svu moguću prljavštinu, ne samo

ovoga rata, nego vaskolikog svijeta.Uzeli su Trnovo, uzeli bi i Igman, ali su ispred njih stali Un-

proforci. Morali su da se povuku s one polovine planine, koju su bili zaposjeli. Imali su tenkove. Izginulo je dosta naših boraca. Izginulo bi mnogo više da moj bataljon nije, na vrijeme, uoči zauzimanja Trnova, jednim smjelim prepadom, iznenađene posade tri najmo-dernije haubice natjerao u bijeg i oštetio nišanske uređaje i sistem za punjenje i ispaljivanje granata. Sada se opet vode nekakvi pre-govori, – reče Advan.

Nekoliko dana smo ćutali Nije imalo smisla bilo o čemu raz-govarati. A onda mu Vasilije pročita pjesmu Poraz.

– Napisao si, na svoj poznati način, pravu stvar, mislim, – kaže.– Objasnih mu neke stihove šta metaforički i metafizički, ali

i bukvalno, znače.– Shvatio sam te nijanse tvoga mišljenja, kaže. Sve je ovo pri-

prema – pravi poraz nas čeka kada se rat završi.Shvatio je ove stihove, njihov osnovni smisao, kako treba,

ozareno pomisli Vasilije. Malo je, danas, onih koji bi, ovo što je rekao Advan, mogli reći...


3.

– Znaš li šta mi je kod tebe od svega najčudnije, najzagonetnije, najnejasnije? – zapita Advan Vasilija kad sjedoše ispod jedne lijeske i šumi lijeski da se odmore pošto su osrednju vojničku torbu napunili lješnicima, koje je omlatio vjetar, koji je duvao nekoliko dana zbog nečega žestoko naljućen, srdit, južnjak, koji uvijek u ovim krajevima najavljuje promjenu vremena i kišu.

Vasilije je upravo razmišljao o tome da je ovdje, gdje su rasle ove lijeske, nekada bilo selo, manihejsko, od kojega nije ostalo ništa osim ove lijeske ispod kojih su, kao dukati, ležali njihovi plodovi, s namjerom da utonu u meku zemlju i na proljeće puste klice iz kojih će izrasti čitavo šiblje novih lijeski.

– Šta? – prenu se Vasilije.– To što svako veče prije spavanja vadiš ono svoje ogledalce iz

džepa i ogledaš se kao da se spremaš da iziđeš u grad a ne na spavanje. Nikako ne mogu da shvatim, a svaki put se, kad se ogledaš, zapitam:u čemu je tu stvar? Koja je svrha toga tvoga ogledanja prije nego se zavučeš pod ćebe i fizički i psihički si pripravan za san i za snove?

– Provjeravam je li moja glava još uvijek na mojim rameni-ma, – jednostavno, nimalo zbunjen Advanovim čuđenjem, odgovori Vasilije.

– E, tek si me tim odgovorom do kraja poklopio! Pa gdje bi drugo tvoja glava mogla da bude nego na tvojim ramenima!Ti me provociraš, kao da mi se rugaš, – pomalo jetko, kaže Advan. –

– Ne, – odlučan je Vasilije. – Govorim najozbiljnije. I bez pomisli na nekakvo provociranje i ruganje. Ti si posljednji koji bi od mene mogao tako nešto da doživiš.

– Pa daj, onda, neki razuman odgovor, nešto što bih mogao da shvatim i povjerujem ti. Da je tvoja glava na tvojim ramenima jasno je, jer si živ, jer postojiš, jer gledaš i govoriš, jer možeš da dotakneš svojom rukom svoj nos, svoje čelo, i sve to nema, u ovom slučaju, baš nikakve veze s ogledalom i ogledavanjem.

– Ima! Istina, sve to što si nabrojao mogu da uradim i bez ogle-dala, ali sve to što bih ja uradio ne znači da još uvijek imam svoju glavu. Može se desiti da, kad pogledam u ogledalo, tamo, u ogledalu, moje glave – nema! Da je to tuđa glava. To je neko moje metafizičko predosjećanje. Možda istina, a može biti i zabluda. Ali, ja, odnekud,


iz nekih svojih duhovnih dubina, vjerujem tom svom predosjećanju, koje mi je neka druga sila, o kojoj ja samo slutim, ne znam ništa, unijela u mišljenje, u um, u pamet i u podsvijest, a to predosjećanje mi govori da ću one večeri kad pred spavanje u ogledalu ne ugledam svoju glavu, ubrzo, kroz dan ili dva, možda najviše pet dana, umrije-ti. Dakle, ogledalo će mi upravo kazati da sam ja sve svoje energije potrošio i da su atomi materije od kojih sam sazdan pri kraju svoga konačnog razdruživanja, došlo je vrijeme da se, kao i u svim drugim slučajevima, i to ne nekim, nego apsolutno svim, vrate svojim ele-mentima i budu upotrijebljeni kao građevinski materijal, materija Beskrаја, za stvaranje nekih drugih struktura ma šta te strukture bile. Ogledalo i jeste svjedok našeg postepenog umiranja. Ko zna – to je njegova glavna dužnost da čovjeku neposredno pokazuje kako iz dana u dan prolazi, osipa se i mijenja. Čovjek ne treba da pita nikoga o tim stvarima. Dovoljno je da pogleda u ogledalo. Ljudi to rade najčešće ujutru. Nikome i ne pada napamet da se u ogledalu može vidjeti, u vrlo rijetkim prilikama, tijelo bez glave. Ja znam da je i to moguće. One večeri kad moje glave ne bude na ovom malom ogledalu, koje nosim sa sobom samo zbog toga, znaću da moram da se pripremim i mirno, bez patnje i straha, umrem. Na koji način će se smrt ostvariti, to ne znam, ne još uvijek, ali nije isključeno da mi se i to javi u nekim mojim metafizičkim razmišljanjima. Možda i to otkrijem, ali, ako se to i ne zbude, jasno je da ne postoji mogućnost da se smrt odloži ili, možda, izbjegne. Na to i ne treba pomišljati, jer to je već stvar s kojom se nije moguće boriti. To je ona granica preko koje je nemoguće preći. Kosmički Um to ne dozvoljava.

– Nemoj da se ljutiš, – kaže Advan, – ali – to je samo tvoja jedna nova pjesnička, metafizička kako kažeš, metafora. To o čemu sada pričaš odista je nemoguće!

– Griješiš, – kaže Vasilije. – Sve je ovo istinito i jasno. U to sam se uvjerio sanjajući. Bilježio sam nekoliko godina svoje snove, one najupečatljivije, koji su me zbunjivali svojom realnošću, za koje mi se činilo da dolaze iz realnog svijeta, dok ja živim u suprotnom svijetu, svijetu irealnosti, iluzija, Te moje snove je odlikovao jedan precizan niz metafizičkih slika i metafora koje su se potpuno ukla-pale u stvarnosti kroz koje sam u životu kasnije prolazio, stvarnosti u kojima se sve vidi baš onako kako je i bilo: kafane, ulice, ljudi, predmeti, knjige, ljubavne i druge dogodovštine, ali te metafizičke


slike i metafore otežavale su da se san kao cjelina razumije, da se otkrije poruka koju na taj način dobijamo od svog uma uključenog u Kosmički Um, u čemu i jest suština ovakvih snova. Bez tih slika i metafora oni ne znače ništa, ali prožeti njima nose poruku buduć-nosti. Trebalo mi je puno vremena da neke od tih snova shvatim, da otkrijem značenja i smisao njihovih poruka, a kada se to dogodilo, s narednim snovima je bilo lakše, ne sa svim, veći broj je izmicao svim mojim pokušajima da ih razumijem. Ali, već prvi snovi koje sam de-šifrovao, zaprepastili su me surovošću poruka koje su me suočavale s onim što mi se događalo na jedan sasvim drugačiji način, način otkrivanja svih onih detalja kojih u to vrijeme nijesam bio svjestan, a upravo su ti detalji bili od presudnog značaja, čije nerazumijeva-nje me je, često, vodilo na sporedne puteve zbog čega sam pravio brojne greške u životu. Ti snovi su me uvjerili da je u našoj svijesti sve zapisano ko smo, šta jesmo, šta radimo i šta nam se događa, ali i sve što ćemo raditi i što će nam se događati, pa i sam naš životni kraj. To je kao čitanje knjige neke svoje ćelije, knjige koju nikada niko neće pročitati, kao ni svoje snove.

– Ti se često pozivaš, često pominješ i prizivaš Kosmički Um. Šta pod tim podrazumijevaš? Šta je to? – zainteresova se Adam.

– Kosmički Um? To je sve! Metafizička osnova svekolikog Univerzuma. Njegova duhovna paradigma. Alfa i omega Svemira. Njegov Logos. Najbolje ću ti objasniti Kosmički Um ako ti navedem jedan mali primjer, nešto iz moga djetinjstva. Možda i tebi poznato, doživljeno, ali nijesi na njega obratio pažnju. I onda se to izgubilo u tvome pamćenju iz koga nestaju, gube se i mnogo važnije stvari, pa i čitave epohe ljudskih saznanja. Znaš li ti da su ljudi drevnih civlizacija, i letjeli u svojim savršenim brodovima, koji se u drevnim spisima Arijevaca, njihovim metafizičkim epovima, zovu vimane? I ne samo da su letjeli iznad oblaka, s jednog kraja zemlje na drugi, nego i do planeta sunčevog sistema?

Dok je Vasilije govorio Advan se prepredeno smijuljio očigledno ne vjerujući.

– Ništa se ne meškolji i ne smijulji. O letenju drevnih ljudi postoji gomila zapisa u epovima mnogih naroda od Kašmira, koji su u to vrijeme naseljavao rod Praslovena, Arijevci, koji su u tu dana-šnju indijsku pokrajinu došli s juga Urala, zatim Kambodže, Kine, Evrope do Amerike. Te letilice pominju i opisuju čak i oni koji su ih


viđali gotovo do nedavno, u dvanaestom vijeku i kasnije. Ako postoji toliko zapisa, opisa, očevidaca, nemoguće da to nije bils vidljiva stvarnost, da su to izmišljotine dokonih ljudi i u Grčkoj, i na sjeveru Evrope, i u današnjoj Latinskoj Americi! Ima čak i jedan zapis u kome se kaže da je kineski car Čeng Tang, koji je živio u XVIII vijeku stare ere, koji je iz zapisa nastalih u prethodnim epohama znao šta sve mogu da naoružane vimane učine ljudskom rodu, naredio da unište leteću kočiju, koju je bio sagradio jedan njegov podanik.

– Ako ti vjeruješ u te stvari, vjerujem i ja, – kaže lakonski Advan.

– Ne treba meni da vjeruješ, ja to njesam doživio, nijesam vidio, ja ti govorim ono što opisuju epovi Mahabharata, Ramajana, Rig-Veda, što u svojim epovima pominje i Homer, ali i dvije hiljade godina kasnije čuveni istraživač tajnih znanja Rodžer Bekon. Naža-lost, mi malo znamo o drevnim ljudima, o drevnom ljudskom rodu. O tome kada se čovjek pojavio kao ljudsko biće, kao predak današnjeg čovječanstva. Najvjerovatnije da se nikada ništa relevantno neće ni saznati, da se, u stvari, i ne može saznati, jer je, što se dublje prodire u prošlost, sve teže otkriti neke artefakte i odrediti njihovu starost. Ali i onda kada se istraživači, naučnici, bar donekle, slože u tome koliko je star neki artefakt, to ne znači da je pitanje nastanka čovjeka riješeno naprosto stoga što postoji mogućnost da se otkrije još stariji artefakt i neki trag (ako je to uopšte trag čovjeka!) u okamenjenom sloju pijeska, neka kost, dio lobanje, neki kamen ili komad meteor-skog gvožđa, ili nešto sasvim treće, obrađivan nekim alatom, naj-vjerovatnije drugim kamenom s prepoznatljivom upotrebom nekog uma, nekog znanja bića koje smo pripravni smatrati ljudskim bićem. Čak i takvi tragovi ne moraju da budu tragovi ljudskog bića, koje je naš predak, mogu biti tragovi nekog drugog bića, koje je živjelo u toj epohi, epohi pronađenog artefakta, raspolagalo nekim znanjem, ma koliko to znanje bilo ograničeno, nekom vizijom opstanka, ma koliko ta vizija bila nesigurna, ali je potom – nestalo, bilo ulovljeno, pojedeno, uništeno u nekoj prirodnoj nepogodi i slično. Jedino u šta možemo biti sigurni jeste činjenica da su drevni ljudi, naši preci, imali mnogo sreće, utoliko više što je epoha u kojoj su se formirali kao ljudska bića, starija. To je kolosalna, sa zadovoljstvom se to može reći, Kosmička Sreća! Mi, današnje generacije ljudi, trebalo bi da se zbog toga osjećamo i sami srećnim, da se svakoga dana, zabo-


ravljajući na pakosti i zlobe, sjećamo naših drevnih predaka kako, veličanstveni, gotovo vanzemaljci, čine sve moguće i nemoguće da prežive, da se razmnožavaju, da krče sebi puteve, ukrivajući se, ponekada se i tukući međusobno, kroz prirodu krcatu životinjama, od kojih mnoge od njih, možda i četiri petine, odavno ne postoje, nijesu uspjele da se prilagode i opstanu, pojedene su, propale na mnogo načina, a čovjek je i danas ovdje, na Zemlji, koja je, kao i on, zajedno s njim, i sama prolazila kroz razna prilagođavanja, razne promjene i podnosila nebrojene udare.

– A Kosmički Um? Stali smo kod tvog primjera iz djetinjstva, – prisjeti se Advan.

– U planinskom selu na hiljadu i trista metara nadmorske visine, okruženom sa svih strana, relativno mladom, bukovom šumom, koja je, vjerovatno, ko zna koliko puta gorjela i obnavljala se, zbog čega me je to moje planinsko selo podsjećalo na neko ostrvo u okeanu zelenila kao okeanu vode, i samo zeleno. jer je takođe voda, dakle – u selu u kome sam rođen, koje se po staroslovenskom plemenu Kriči zvalo Kričava, sjećam se: jedne godine se naglo, gotovo niotkuda, pojaviše čitave horde poljskih miševa. Bilo ih je svuda: po poljima i livadama, po njivama zasijanim uglavnom ječmom, ovsom, sje-menom raži, repom, za ljudsku i stočnu upotrebu, krompirom i još nekim sjemenima i rasadima; bilo ih je po podrumima i kolibama, štalama, svinjcima, u aptovini, paprati, u koprivama i srijemuši... Ponekada su pretrčavali i preko nogu opruženih na junskom suncu na starim daskama iza kuća, žene su ih zaticale i u kolijevkama, ali i u mljekarima udavljene u kalicama sa mlijekom. Samo još nijesu visili sa grana drveća. Usred dana, gotovo bez bojazni, moglo se vidjeti kako iskaču iz jednih i uskaču u druge rupe u zemlji i starim zidištima, u šumarcima se kriju u staro lišće i gomilice suvih grana i grančica, kako podižu svakoga časa svoje male simpatične njuškice i mirišu vazduh u svim pravcima odakle je uvijek mogla da dođe neka od mnogobrojnih opasnosti. Noću su cijukali sa tavana, neki kažu da su ih viđali i po krovovima. Naš debeli i glavati mačak Žućko, koji je lovio čak i zečeve, tamanio ih je nemilice. Ujutru, kad ustanemo, blizu ulaznih kućnih vrata, nalazili smo i po nekoli-ko desetina mrtvih miševa, poredane u nekoliko pravilnih nizova, sve jedan do drugoga na malom rastojanju, precizno: glava gore, šapice opružene, kao humke vojnika izginulih na bojnom polju.


Otac i ja, kao dječak, čudili smo se otkuda našem mačku Žićku ta svijest o očiglednom mišjem groblju? Mi smo te miševe odnosilo podaleko od kuće i zakopavali poduboko u zemlju plašeći se da bi se mogla, u suprotnom, iz svega toga razviti neka boleština pogubna i za našu stoku i nas. Ali, ne pričam ti ovo zbog toga, nego zato što je, kao i njihova pojava bila iznenadna, takav je, naprasan, bio i njihov nestanak. Najednom ih više nije bilo. Ipak, nijesu nestali svi. Ostao ih je jedan mali broj. Otac je govorio da to znači da će zima biti duga i oštra, da su miševi dobili komandu iz nekog centra da nestanu, kao što i neke ptice, dobivši takvu komandu, ponekada, izbacuju svoja jaja iz gnijezda, ostavljaju samo po jedno ili dva, jer znaju, govorio je otac, isto što i miševi, da u danima koji predstoje za sve neće biti hrane dovoljno... Ovo su samo, dakle, neki primjeri da postoji Kosmički Centar iz koga se razumno upravlja svim živim stvorovma. Naučnici su otkrili brojne primjere koji potvrđuju ono što je moj otac znao na osnovu zapažanja generacija predaka, koje se prenosilo, i tada sam ja od njega prvog te stvari shvatio, i naučio, čudeći se i dalje kako je to moguće i pitajući se kako ptice i životinje znaju da će doći teško zimsko vrijeme kada neće biti hrane za sve. Sada, naravno, znam da postoji Kosmički Um i da su besmisleni svi napori skeptika da se tome suprostavljaju. Bez tog Uma vladao bi haos i na Zemlji i u Svemiru, u Beskraju. Kosmićki Um ne dopušta da se prelaze međe, granice, koje je odredio svemu što postoji: kako miševima na Zemlji tako i zvijezdama u galaktičkim sistemima. Ko-smička Pravda je apsolutna, ne kaže se uzalud, za nekog nevaljalca, krivokletnika i štetočinu: kazniće ga, ako ne zemaljski ljudski sud, Kosmička Pravda, Kosmički Um, jedini Tvorac svega – Bog! A ova priča o miševima mogla bi biti i priča o ljudskoj vrsti, o bilo kojoj vrsti života na Zemlji, na kopnu i u vodi, uključujući i drveće i sve biljke. Kosmički Um sve obuhvata i na sve utiče na način koji je poznat samo njemu. On je odgovoran za održavanje ravnoteže u rađanju oba pola, on generalno upravlja svekolikom materijom, zaštitnim omotačem oko planeta kakva je Zemlja, magnetizmom, on rijetko dopušta ono što mi smatramo kosmičkim katastrofama, koje se, pretpostavljam, događaju samo onda kada treba obnoviti neke dotrajale svjetove, stvoriti novu energiju, omogućiti jedan drugačiji raspored atoma. što znači i nekih prije nepoznatih formi života i postojanja u Beskraju. Ko zna!... To, s jedne strane, a, s druge strane,


ova priča o miševima mogla bi da bude, jednom, i priča o ljudima zato što, u posljednjih stotinu, možda i više godina, čovjek uporno ruši granice koje sam pomenuo, u ovom slučaju granicu biosfere, a biosfera je ukupna masa živih bića na Planeti. Čovjek se, naime, prekomjerno razmnožava, broj ljudi na Zemlji neprekidno raste, dostigao je cifru od gotovo osam milijardi, ali, po zakonima biosfere, koju kontroliše Kosmički Um, ukupna masa, u vremenu postojanja, mora biti uvijek ista, i da bi tako bilo i dalje biosfera ljudske vrste može se povećavati samo na uštrb drugih živih vrste, smanjivanjem ukupne mase superorganizama, dakle biosfera termita, insekata, skakavaca, pacova i miševa, slonova i tako dalje. Nije isključeno da Kosmički Um u jednom određenom trenutku ne preduzme mjere, ako čovjek bude i dalje rušio granice, povećavao masu svoje biosfere, ako ne bude shvatio i dalje se razmnožavao istrebljujući, nerazumno, druga živa bića. Kosmički Um to sigurno neće tolerisati nikome pa ni ljudskoj vrsti. Dok razmišljam o ovome pada mi na pamet tragič-na sudbina dinosaurusa koja ih je, izgleda u kratkom vremenskom intervalu, snašla prije nekih šezdesetak miliona godina, o čemu naša nauka i ne zna baš mnogo, tek ponešto, u naznakama. Zašto su dinosaurusi izumrli? Ta gorostasna stvorenja, koja su na Zemlji, iz neke naše današnje perspektive, ličili na vanzemaljska bića? Zašto su nestali? Je li ih potamanila neka kosmička katastrofa, iznenadni udar ogromne kamenčine iz Ortovog oblaka ili Kajperovog pojasa, ili erupcija nekog supervulkana? To, uostalom, nije toliko ni bitno, važnije je da shvatimo da se to nije moglo dogoditi slučajno, bez nekog velikog razloga, bez potrebe od suštinske važnosti za rav-notežu života na Zemlji. A ko je, ako je tako, mogao da da nalog za taj pomor? Jedino Kosmički Um, jer je rast biomase ovih orijaša ozbiljno ugrožavao biomasu organizama na Zemlji, Bez odobrenja Kosmičkog Uma nema ni kosmičkih eksplozija, ni udara asteroida i kometa, ni prirodnih katastrofa, pa čak ni ratova među ljudima. Granice biomase moraju da se poštuju, a o tome brine jedina sila koja je kadra da se o tome stara, a to je – Kosmički Um... Čovjek je samo jedna mala karika u masi koja sačinjava biosferu – ukupnu masu svih živih bića na Planeti.


4.

Advanov otac, Adem, koji je znao da je ime dobio po staro-zavjetnom Adamu, bio je zgulio s dobro uhranjene ovce veći dio kože s runom, koju će upotrijebiti kao prostirku ili za dobar kožuh. Ovca je bila iz njegovog tora u kome je držao stado od petnaestak brava, koje je dotjerao kada su morali da napuste svoj dom i bježe iz zavičaja. Za to malo stado Adem i Advan napravili su i kolibu od polutki bukovih stabala, a trave je, i bilja, planinskog, različitog, bilo u izobilju.

Advan je pomagao ocu.Vasilije je znao kako se to radi, i on je, kao dječak, pomagao ocu i

učestvovao u tim jesenjim ritualima klanja i pripremanja zimnice, ali davno je to bilo i Vasilije shvati da je najbolje da ne prilazi bukvi s koje je, zadnjim nogama obješena, s glavom nadolje, gotovo do zemlje, visilo to, do jutros beslovesno živo biće, neizrecivo naivnog pogleda u očima, mirno i dobro, spremno da prati čovjeka ma kud išao.

Odmah je odlučio da ništa od ove slike ne zadrži u pamćenju, kao da ništa nije ni vidio, i kad bude jeo to svježe i mirisno meso, koje će koliko danas morati da jede, neizostavno će se truditi da misli o nečemu drugom i dalekom, o Nasurbanipalu, o Semiramidinim vrtovima, o nebeskom gradu Mačo Pikču, o kristalnim lobanjama, o sarkofagu teškom stotinu tona za boga bika Apisa, bilo o čemu.

– Ovuda je prošao Tito sa proleterskim brigadama, – kaže Advan. – I tada je ovdje bila neka pastirska koliba, plitak temelj je zarastao u travu, ali vidi se – štrči ugaono kamenje na koje su se oslanjala grubo otesana brvna.

– Očigledno, ovo je bio katun, – kaže Vasilije. – Tamo gdje raste gusta paprat bili su vrtovi i njiva, a ova haotična šuma breza izrasla je gdje su bile livade, po krčevini s one strane možda i sad rastu planinske jagode i maline. Znam to, jer je u mom zavičaju puno takvih mjesta koja se do današnjeg dana raspoznaju kao nekadašnja katunska staništa.

– Iza onih velikih bukava teren počinje da se spušta. Pri dnu blage padine je izvor i veliko kameno korito. Tu je nekada bila kamena česma s koje je voda tekla u korito odakle se napajala stoka. Sve je zaraslo u vodeni lišaj i mahovinu. A dolje, na velikom platou, s desne strne doline, niz koju teče potok, koji je nastajao od vode


toga i niza drugih izvorčića, koji ne presušuju, mada nijesam mnogo istraživao, vidio sam desetke velikih kamenih sanduka i izlizanih kamenih ploča, utonulih u planinsku zemlju, obraslih, gotovo pre-krivenih travom i mahovinom, za koje vjerujem da su bogumilski nadgrobni spomenici – stećci, – pripovijedao je Advan.

– Volio bih da to vidim, – kaže Vasilije.– Moramo uzeti oružje. Ovdje nikada ne znaš na šta možeš

nabasati, šta može iskočiti iz šume. Može divlja kokoška, može tetri-jeb, može srndać, ali i medvjed. Može i neki povampireni bogumil. Sumnjivi su mi oni stećci. Ima oko njih, uz sam kamen, nekih za-gonetnih rupa i rupica. Bili su oni, bogumili, vješte uhode i skriva-lice. Ni ugarski konjanici, koje su papski žbiri i pristalice dovodili da im odsijecaju jezike i tabane, nijesu im mogli dohakati, – kaže nadahnuto Advan.

– Nijesu tu bili nikakvi bogumili, – kaže Vasilije. – To o bogu-milima su šuplje priče. Izmišljotine. To su bili naši preci – Sloveni. Staroslovenska plemena ili dijelovi staroslovenskih plemena, koja su na ova područja stigla iz Male Azije, i novoslovenskih, koja su se spuštala sa sjevera, s one strane Dunava. Progonili su ih zbog vjere i ugarske i nemanjićke potjere, jer nijesu priznavali ni papske ni carigradske crkvene kanone. Njihovo hrišćanstvo proističe iz ari-janizma – manihejstvo. Prihvatili su Mesiju, ali ne kao božijeg sina i boga, već kao proroka. Oživljavanja može biti, ali odista, vjerovali su, vaskrsenja nema. I Miloš Crnjanski u Romanu o Londonu svjedoči rusko slovensko manihejstvo kada kaže: Rjepnin je zapazio koliko je lice Pokrovskog žuto, nezdrave boje, i slično zaista tim Isusima, na starim ruskim ikonama, na kojima je naslikama sahrana, polaganje u grob Hristovo – a vaskrsenja nema (str. 220). Bezgrešno začeće smatrali su apsolutnom besmislicom. Uostalom, bezgrešno začeće kanonizovano je poslije razlaza hrišćanstva na zapadno (papsko, rimsko) i istočno (ortodoksno, pravoslavno, carigradsko-antiohij-sko-jerusalimsko). Manihejski simboli – to su paganski simboli. Na osnovu tih simbola osmišljene su prve hrišćanske ikone: oreol boga Sunca Horsa, srp Mjeseca, šestokraki kraci zvijezde Danice (planete Venere), riboliki oblici ljudi, jeleni, jagnjad, heruvimi... Manihejci su takve i slične simbole urezivali u svoje kamene nadgrobne spo-menike. Na tim spomenicima najzanimljivija su kola. Ljudi i žene, stari i mladi, u kolu naokolo, jedna noga na zemlji, druga u vazduhu,


urezana u kamen, u pokretu, u trenutku. To nijesu simboli smrti, nego života Vječnog, neprolaznog. Smrti nema, kao što nema ni vaskrsenja. Da ima smrti, gdje bi bio Bog? Ima preobrazbi, ali nema smrti. Postoji zagrobni život i to je velika ideja slovenskog pagan-stva. Slovensko manihejstvo, koje i danas traje, suštinska je spona slovenskog paganstva i nove religijske metafizike – hrišćanstva. Ja sam sasvim zadovoljan što sam manihejac. Od svih svetih mjesta meni su duhovno najbliži Efes i Antiohija, Damask i Palestina, gdje je manihejstvo i nastalo. Prave crkve su u masivu Kapadokije. Pravi skito-sarmato-slovenski hramovi pod kamenom, u kamenu. Stećci su kamene crkve naših manihejaca. Bogomolje. Naš, sloven-ski, najveći praznik je praslovenski bog – Božić. Mi ga očekujemo i dočekujemo kao dolazak vrhovnog božanstva. To je ostvarivanje epifanije – jednog od najstarijih slovenskih kultova. Kultova naši predaka Praslovena. Taj je kult nastao u staroj slovenskoj postojbi-ni od Sumera do Sredozemlja. Od arapskih plemena do Kavkaza i Crnog mora, odakle se, postepeno, s promjenom klime i klimatskih uslova, širio na sjever, do Baltičkog mora i Ledenog okeana, na istok do granica današnje Kanade! Božić među Slovene dolazi na razne načine. O tome postoje mnogobrojne obredne i mitološke pjesme, pripovijedanja, rituali, od kojih su se mnogi zadržali do danas. On uvijek dolazi odnekud, iz daleka, kao iz nekog drugog svijeta, ne-vidljiv, ali živ, na putonogom konjicu, na irvasu, u tačno vrijeme, čemu prethode obilne pripreme, jedinstvene u svakom pogledu, prilagođene samo za njega. U vrijeme njegovog dolaska i boravka među nama prestaju svi ratni pokreti, sklanjaju se iz vidnog polja svi gvozdeni predmeti, nastupa svečano vrijeme mira. On sjeda, – starac bijele brade, u kožuhu, kao glavnom atributu božanstava donjega svijeta, svijeta mrtvih, – s nama na večeru, hrani se svim onim što smo pripremili, a poslije se mora, po strogo propisanom obredu, sve oprati u čistoj izvorskoj ili rječnoj vodi, pa i ikone, koje smo dodali našem starom božićnom ritualu kao ustupak kanonizovanom hri-šćanstvu. Božić je u našoj slovenskoj protoistoriji i protoreligijskoj filozofiji, poetici i logosu, bio, svakako, jer je uvijek dolazio iz daleka, bog mrtvih, i kao bog mrtvih bio je vrhovno božanstvo Slovena, koje je na ove prostore donijelo veliko Dioklovo slovensko pleme više od hiljadu godina prije nove ere sa naših starih ognjišta na Bliskom istoku. Poznato je da je upravo ovaj slovenski kralj osnovao grad


Duklju po ugledu na istoimeni grad u Maloj Aziji, i u Duklji hram posvećen zagrobnom životu. Životu naših umrlih predaka.

– Ima u tome o čemu govoriš dosta sličnosti sa islamom, – kaže Advan.

– Naravno. Nije Muhamed pao s neba. Njegovi učitelji su Sloveni. Manihejci. Islam se zasniva na slovenskom manihejstvu i persijskom arijanizmu i nestorijanstvu. Sloveni su kasnije utjera-vani u carigradske i vatikanske kanonske ograde, torove, ali islam je ostao slobodan. Zato ga i smatram velikom religijom. Muhamed je, zahvaljujući slovenskom manihejstvu i persijskom arijanizmu, spasen – on je posrednik, prorok. On je možda oživio, ali nije va-skrsao. I mi ćemo oživjeti, ti i ja, jednom, ali nećemo vaskrsnuti, jer smrti nema. Njegoš, jedan manihejski vladika, polupaganin, poluhrišćanin, kaže: Vaskrsenje ne biva bez smrti. Ovo je, možda, najveličanstveniji, najmetafizičkiji i, istovremeno, najrealističkiji stih Gorskog vijenca. Na ovom stihu se temelji Njegoševa filozofija, i hrišćanska i paganska i metafizička. Naravno, ti ćeš se, moguće, iznenaditi kada ti kažem da će buduće vrijeme donijeti suštinsko zbližavanje slovenskog manihejstva i islama, prevashodno iranskog i egipatskog šiitizma i šiitizma manjih grupa koje pripadaju tom religijskom osnovu. Možda to bude spasonosno za te narode ako shvate bar posljednje dvije hiljade godina svoga postojanja. Uo-stalom, i persijsko i slovensko paganstvo prihvatili su antiohijsku palestinsku verziju, i viziju, hrišćanstva. Mnogi misle da su Persi-janci direktno iz zaratustrizma prešli u islam. Ne. Prije islamizacije bili su hrišćani. Imali su svoju crkvenu književnost, bogoslužbeni jezik im je bio haldejski. Islam se u početku smatrao varijantom antiohijskog, sirijskog hrišćanstva, ne carigradskog, aleksandrijskog, posebno ne onog iz Rima, papskog, koje već petnaest vjekova zavlači svoje prste ne samo u džepove, nego i noseve i duše svih drugih, u prvom redu Magogovih potomaka. Katoličanstvo je najveća nesreća koja je zadesila svijet, Evropu posebno, Pape iz Rima, Đenove, Pize, Ravene, Milana, Padove – ma gdje da su stolovali – u posljednjih petnaest vjekova izazvali su najveće ratove i pokolje, genocide teže od onih biblijskih, kolosalne pljačke i sve moguće druge udare i pošasti dokle su svojim otrovnim pipcima doticali prostranstvo Planete. Treba zaviriti u istoriju rimskih osvajanja do Crnog mora i Dunava, na sjeveru gotovo do Irske, u Africi do ruba pustinjskog


pijeska, na Bliskom istoku do Persije i, južnije – arabijskih pustinja. Sve su to oni opljačkali, natovarili na brodove i prenijeli u Rim i druge gradove. Tu su zatim krstaški ratovi, pokolji u Galiji i Španiji hrišćana nekatolika, onih koji su se krstili sa dva prsta, kao Vandali i Katari, na primjer. Nasilna pokrštavanja duž Jadranskog mora, Dunava, Odre, Nive, Buga, Njemena, Dona, Dnjestra, sve do Moskve, Novgoroda i Sjevernog okeana. A šta da kažemo o pokolju, stravič-nom, zbog koga je i Kosmos jecao, Indijanaca na čitavom prostoru Amerike! To je prava istorija Zapada. Oni se čak ponose i danas najstrašnijim simbolima svojih zlodjela i svojih pljačkaških podviga. Zar centar Pariza, recimo, ne krasi obelisk donesen iz Karnaka, star četiri i po hiljade godina! Takav jedan drži u svom parku u unutrašnjosti Francuske potomak nekog arheologa pljačkaša, ne sjećam se više kako se zvao, a nije ni važno. Zapad, kakav danas poznajemo, stvorile su rimske i vatikanske pape sa svojim klerom, inkvizitorima, jezuitima i ostalim nekakvim svećenicima, od kojih su čak mnoge promovisali u besmrtnike – u svece! Volio bih, odista, kada bi neko mogao da mi dokaže da je katolicizam u svim vjekovima svoga postojanja poštovao bar jednu od deset zapovijesti koje je od judaizma preuzelo hrišćanstvo dok je, u vrijeme Isusa Hrista, bilo, naravno, samo mala sekta judaizma... Uostalom evo šta je, svjedočeći o zločinima počinjenim kod nas u Drugom svjetskom ratu, o tome šta je te strašne zločine nad pravoslavcima i Jevrejima, inspirisalo, napisao u svojoj, u katolicizmu zabranjenoj knjizi, Magnum Crimen Viktor Novak. Ovo sam u ovu svesku, koju svuda nosim sa sobom, prepisao sa 337. stranice te knjige:

“Fašizam se ugleda u konstruktivnu stranu katolicizma, u doba velikih stubova crkve, velikih papa, velikih biskupa, političara i ratnika, koji su znali pograbiti mač a tako i križ, a znali su da se služe lomačama kao i ekskomunikacijom, a isto tako i mučilištem, i otrovom. To su bile ponosne i divne pojave, oduševljava se moderni fašist... Sve su to bili borci i što je važno ´mrzitelji´ od kojih su neki prešli sasvim zasluženo s prijestola svetoga Petra u red nebeskih svetaca“...

Vasilije ustade – osjeti prozuklu stud koja je u njega, u njegove hemoroide, ulazila iz moćne kamene strukture na kojoj je sjedio. Strukture utonule bar dvije trećine u zemlju, kojoj je jedino pre-ostajalo da potone posve, a kada se to desi, niko, ko ne zna koliko


dugo, možda nikad, neće znati da je ovdje bila i da su je krasili urezani paganski simboli: jeleni vilovitih rogova, lakonoge srne sa razigranom lanadi, sunce, mjesec i zvijezde, kolo ljudi i žena, ruku podignutih nagore – kameno kolo i smrti i života, života koji je smrt i smrti koja je život.

5.

Advan je već odmicao između stećaka, ali ga Vasilije zaustavi.– Stani malo, pogledaj ove stećke, ove uklesane simbole, ovu za-

gonetnu ljepotu i čudo neke unutrašnje, vremenom prigušene, sada tamne, ali ipak svjetlosti i pokreta. Možda ih više nikada nećemo vidjeti ni ja ni ti. Prekriće ih, sasvim, mahovina i zemna trulež. Potonuće dublje u prošlost, sjediniće se sa svojim iskonom.

– Nagledao sam se ja njih, – kaže Advan. – Kud god da sam kročio u djetinjstvu i mladosti zapinjao sam nogama o ploče koje su se stapale sa humusom, pokrivene slojem humusa, sagnjilog lišća, šuškorom, zaobilazio sam ih, u sumrak, da ne udarim čelom u one koji su se opirali tonjenju u zemlju, s kojih mi se činilo da na mene zamahuju kamenim štapovima, onim davno urezanim u kamen, koji je bio njihovo sklonište od svih patnji i zala ovoga zemaljskoga svijeta i života, ali nijesam se, nikada plašio od ovih kamenih spo-menika i likova na njima, kao što sam zazirao od drugih grobalja.

– Nijesi se plašio, – kaže Vasilije,. – jer si instinktivno osjećao i iz duše ti je nešto govorilo da to i nije groblje već – hram. Crkva! Ovo su, ovi kameni monoliti, gdje god da ih vidiš, u polju koje još nije zaraslo u šumski gustiš, u šumi gdje ih korijenje bukava za-obilazi i pridržava, ili u Počitelju na primjer, svuda su oni crkva, jedinstvena slovenska manihejska crkvena struktura. Prolazio si, vidio si i sjeti se Počitelja! Mnogi misle groblje, ali ne – to je crkva u kojoj svaki kamen ima svoje mjesto, to je simfonija kamena, koja svoje molitve upućuje Suncu i starim slovenskim bogovima! Nije to groblje, prijatelju! To je slovenski kameni ikonostas!

– Opasan si, – kaže Advan. – Još malo pa ćeš me ubijediti da je tako.

– Tako je, – kaže Vasilije. – Ne zato što ja mislim da je tako, već istorijski je to tako! Mi smo nekada znali da je sve to tako, a danas


malo znamo i mislimo drugačije. Naša misao je propatila, savila se i skoturala, ali je u osnovi još ona stara, predačka misao sačuvana u sivim ćelijama našeg kolektivnog uma. Ona čeka da se slovenstvo vrati svojim korijenima. Svojoj biološkoj i metafizičkoj osnovi. Mada smo mi prihvatili, uglavnom formalno, kanonsko hrišćanstvo, kojim nam pune mozgove već hiljadu ili dvije hiljade godina, mi smo i dalje pagani i manihejci. Mi u dubini duše osjećamo, i znamo, da starozavjetni bog, Jahve, nije naš bog. Njega su izmislili i formirali Izraelićani. To je njihov bog. Oni su njegov izabrani narod. Isus? Takođe, jer je varijanta starozavjetnog boga, jer je metafizički sin Jahve. Njega je rodila Jevrejka, i šta god on bio, on nije slovenski sin božji. Mi ne vjerujemo u njegovu isključivu božansku prirodu. Za nas je, u teološkom manihejskom smislu, njegova božanska priroda nerazlučiva od njegove ljudske prirode. Zato su se Sloveni krstili sa dva prsta. Tri prsta simbolizuju Sveto trojstvo: Oca, Sina i Svetog Duha, koji je, kažu, proizašao iz Oca, pa je i Sveti Duh – Bog. Kod manihejaca to nije moglo da prođe! Dva prsta simbolizuju: božansku i ljudsku prirodu, najviše što smo mogli da prihvatimo kada su Isus i Novi zavjet u pitanju. Ljudska priroda je tijelo, koje se raspada, božanska priroda je duh za koji su stari Sloveni vjerovali da je ne-raspadljiv. Da, odista, mi smo manihejci. Ali ni to ne objašnjava činjenicu da mi, u suštini, kada kažemo Bog, imamo u vidu nekoga našega Boga, ne starozavjetnog, Jahvu, i ne njegovog novobiblijskog sina Isusa. Mi u našim crkvama, građenim po kanonskim normativi-ma, koji su nam nametnuti, kroz ikonostase i svete slike i relikvije, vidimo Počitelj, vidimo ove crkve razbacane po šumama i poljima, po Treskavici i Igmanu, i kroz sve to osjećamo duh našeg sloven-skog Boga, pritajenog, tihog, ali sveprisutnog iza svih tih slikarija, ali živog u kamenim hramovima od monolitnih stijena, gromada. Ona svjetlost, koja i noću zrači sa stećaka, sa fresaka i ikona, to je svjetlost našeg zapuštenog, ali u našim umovima uvijek prisutnog slovenskog Boga. Mi se molimo toj svjetlosti, koja ide sa nama, koja je tu ma gdje mi bili, jer je u nama, jer je svjetlost našeg slovenskog Boga – naše praslovenske riječi Bog. Mi kad kažemo Bog – mislimo Svjetlost. Te svjetlosti za nas nema nigdje osim u našim stećcima, u našim crkvama, jer naš Bog, to je naše slovensko ime, naše sloven-sko porijeklo, naše slovenstvo kao naša neprolazna paradigma. Naš Bog je Sloven. Ne može to biti Jahve. Ni Buda. Kao što je Alah bog


muslimana, iza njega stoji Muhamed – posrednik i prorok Muhamed je izbjegao Hristovu sudbinu, jer je bio spreman da se bori. On je prorok i ratnik. Hrist je sličan Sokratu. Sokrat je budio u ljudima zaspale, zamrle njihove duše. Isus im je govorio o nepravdama, o zlu koje vlada, o patnjama siromaštva, o slomljenoj ljudskoj prirodi, o beskraju svjetlosti i života, koje svako ljudsko biće od nastanka svoga nosi u sebi. Hrit hoće da promijeni stvarnosti u kojima jevrejska plemena žive generacijama. Zato je pobjegao u planinske predjele, u svoj duhovni skit, od tih stvarnosti i od ljudi koji ih zagađuju svojim obmanama, lažima, svojim kukavičlukom. Među njima su i književ-nici, i fariseji, i sinhendrionci, i sudije i svještenici. I sva ološ svijeta je dolje, u gradovima iz kojih bije smrad nečisti, mržnje i zlobe. Hrist je suprotnost starobiblijskom Jahvi, starojevrejskom Bogu, koji ga iskušava kao i Jova. Jahve uništava Jova, njegovu porodicu, njegove žene, njegove sinove i kćeri, njegove životinje, on nasrće na njegovu ljudsku prirodu, na sve načine istjeruje iz njega njegovu vjeru, iskušava je, iskušava sam njegov smisao da vjeruje, da se nada, lišava ga svjetlosti Tvorca, svakog uporišta u prirodi kojoj pripada kao čovjek, u kojoj je svaki njegov korijen iz kojega je sve što ima, što vidi,, u šta vjeruje, izraslo i formiralo ga kao biće, jedinstveno na mnogo načina, i, u suštini, isto kakva su i sva ostala bića u njegovom zemaljskom okruženju. Isusa iskušava drugačije. On jeste mučenik kao Jov, njima je, i to je suština stvari, zajednička vjera, zajedničko im je to što vjeruju i ne mogu se odreći smisla vjere, vjerovanja, a to znači logosa života, postojanja samog. Njihova vjera je Bog, ta sila koja generiše život na Zemlji i u Univerzumu. Ta generišuća sila je svemoćna, metafizička, ona stvara planete, galaksije, prostranstva, vrijeme, zato i jeste Bog, i Tvorac I Život – čudesna iskra u svemu. Njegova čudesa su u suštini nepojmljiva. Njegoš to zna. On kaže: Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala. Da nije tih svetih udara ničega ne bi ni bilo. I Materija i Energija, i Noć i Dan, i Prostor i Vrijeme – sve bi to bilo u tom kamenu, koji lebdi ko zna u čemu, ko zna kako, ali ni misliti se ne može od ovoga dalje, i Njegoš kaže: Ovdje ljudsko zapinje spoznanje... S druge strane, da se vratimo prije ove digresije i paralele o Hristu i Jovu, započetom razumijevanju, ili nerazumijevanju, što jeste Jedno, u stvari, da se ponovo zapitamo: kako nama Slovenima mogu biti proroci oni koji nijesu Sloveni? Nikako! Šta oni mogu da misle o nama? I šta misle?


U Starom zavjetu sve najgore. U kanonskom hrišćanstvu takođe. Nas Slovene su tamanili svi ti tuđi bogovi, i starozavjetni i novo-zavjetni. I svi njihovi proroci, od najstarijih do današnjih proroka na Zapadu, koji sve naše slovensko, pa čak i kad je pokatoličeno i pounijaćeno, drži na svom nuklearnom nišanu od Boke Kotorske do Vladivostoka. Oni ne samo da nam prorokuju propast, oni na tome rade stoljećima, milenijumima, krvoločno kao predatori, i tiho, podzemno, kao mravi...

– Obični ljudi ne misle tako o tim stvarima, – kaže Advan. – Teško da bi išta od ovoga o čemu si govorio razumjeli.

– Slušaj, prijatelju – misliti mogu samo misleći ljudi, o tome smo već razgovarali, i, nadam se, da se slažemo, – kaže Vasilije. – Malo je ljudi koji misle. Ljudi uglavnom reprodukuju na bezbroj načina tuđe misli. To je dosta složeno pitanje. Kao prvi problem nameće se problem mišljenja uopšte. To je isto kao i mnoga druga nerješiva pitanja, na primjer pitanje kraja i beskraja. Niko drugi moju misao ne može da izgovori, da sazna, jer je prodor u misaoni sistem prosto nemoguća misija. Moguća su samo neka nagađanja, neke pretpostavke o tuđem sadržaju mišljenja. Moguć je izvjestan kontekst. Sistem mišljenja je neprobojan. Misliti, to znači biti svje-stan sebe i svoga postojanja. Mišljenje, to je ono što je čovjeka, donekle, odvojilo od ostalih životinja. Misliti ne znači govoriti, to prije riječi i govora podrazumijeva mnoštvo onih reakcija koje danas lako uočavamo kod svih vrsta živih bića – pokreti, mirisi, režanje, lizanje, gesti, valjanje, padanje na tlo, puzanje i slično. Sve su to produkti nekakvog mišljenja, sve te manifestacije ispoljava-nja života bile su moguće zahvaljujući mišljenju. Bogoslov Jovan, u svom svetom jevanđelju, kaže: “U početku bješe riječ” I odmah dodaje; “i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ. Ona bješe u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo”. Ali kaže i ovo: U njoj bješe život. Jovan se, pišući ovaj tekst, “sveto jevanđelje”, poziva na Stari zavjet, na priče Solomo-nove, posebno na glavu 8 i stih 23, koji se odnosi na riječ, u kome riječ sama o sebi kaže: “Prije vjekova postavljena sam, prije početka, prije postanja zemlje”. Ali, Solomon se ovdje poziva prethodno na mudrost, koja govori riječi “na usta Gospodnja”. Šta to znači? To znači da nema mudrosti ne bi bilo ni riječi. U mudrosti je logos i smisao svega. Riječi izgovaraju usta Gospodnja, ali te riječi dolaze


iz mudrosti, u mudrosti se formiraju i na usta Gospodnja izlaze i uče ljude šta je oko njih šta, kako se zove sve to što ih okružuje, kako da se vladaju, one su osnov za egzistencijalnu i svaku drugu paradigmu ljudskih bića. To ljude razdvaja od životinja. Ne riječi, ne govor, nego mišljenje, mogućnost sposobnosti mišljenja, kako Solomon kaže – mudrosti. Mudrost je odista mišljenje. Ali, uprkos svemu ovome, osnovna stvar – početak – nejasna je, pa i sama Riječ. Ta nejasnoća je sadržana u onome: “U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ”. Šta je, dakle, postojalo prije riječi? Prije Boga, jer “i Bog bješe riječ”? Nameće se misao da je do tada, do postanka riječi, do tog početka, u kome “bješe riječ”, postojalo nešto drugo, neki drugi Beskraj koji se ispraznio, čije se vrijeme okončalo, čije su stvaralačke mogućnosti iscrpljene, ali je u istom trenutku, jer Beskraj je nespojiv sa prazninom, koja takođe ne može da postoji sama za sebe i sama po sebi, koje naprosto nema, počelo jedno novo stvaranje Univerzuma, tj. Beskraja, bolje reći: jedan novi period Logosa i Smisla Beskraja. Mi živimo u tom Smislu i Logosu, ali je vrlo zanimljivo da naša misao prekoračuje tu granicu, jer se pita: šta je bilo prije ovoga Smisla i ovoga Logosa, ove Riječi i ovog Boga, tj. Života? Mi tu granicu prelazimo samo ovom pomišlju, na osnovu te pomisli stvorili smo hipotezu o Velikom prasku, ali ta vizija stvaranja, mada u osnovi metafizička i protobiblijska, uprkos svim pokušajima da se materijalizuje, ostaje i dalje duboko u metafizičkim slojevima univerzalnog uma i shvatanja i jedino može da ima lokalni značaj, tj. stvaralačku obnovu jednog galaktičkog sistema, možda tek jedne galaksije. Preostaje nam da se posvetimo onoj metafizičkoj stvarnosti koja počinje sa novim periodom ispoljavanja Beskraja, i da možda četvrti stih u prvoj glavi Jovanovog “svetog jevanđelja” prihvatimo kao neku mogućnost razumijevanja biblijskog početka. U tom stihu se kaže da u riječi, koja bješe u Boga, i koja bješe Bog – “bješe život”.Mislim da se ovo može usvojiti, s malom ispravkom solomunskog karaktera, njegove mudrosti, a to znači definitivno shvatiti cjelinu koja kaže da su Bog, Život i Mudrost (a to jest Mi-šljenje) – Jedno. Ono Jedno antičkih filozofa. To je to trojstvo koje je – Jedno. Naravno, pitanje početka ostaje i dalje izvan svih naših pokušaja mislećih dometa. Početak je najveći metafizički princip i logos za sada, a sigurno i zauvijek, nedostupan našem heraklitov-skom mišljenju i starobiblijskoj (solomunskoj) mudrosti i njegovoj


dopuni i opravdanim popravkama – Novom zavjetu.– Oni kojima bi ti ovako govorio prestali bi da se biju, da ratuju,

– kaže Advan. – Ti bi ih sve porazio svojim mišljenjem o životu, o bogu, o samom mišljenju. Možda bi mnoge podstakao da se prenu i uvide šta rade, šta čine, a čine zla i proizvode sve pogubniju mržnju međusobnu i sve teže zločine, čiju će krv teško, možda i nikad do kraja, oprati generacije.

– Varaš se u osnovi, – kaže Vasilije. – Svi ti koje ti imaš u vidu okrenuli bi leđa i otišli od onoga koji ovako govori. Ti ljude slabo po-znaješ. Ljude ne možeš cijeniti i kvalifikovati prema sebi. Pominjao sam ti, čini mi se, Sokrata. On je usred bitke zapadao u metafizičko projavljivanje vlastitog mišljenja. Prestajao je da se služi kopljem i štitom. Ostajao je, zanesen, kao Stvoritelj, nasred bojnog polja. I svi bi pobjegli od njega tako uspravljenog i u potpunosti predanog mislima i mišljenju. Povukli bi se i njegovi saborci i neprijatelji. Sokrat bi se, tek nakon probjedevene noći, mokar i pogrbljen od studeni, posut prahom zvijezda, vratio iz boja sam pošto bi se pret-hodno “vratio” iz bitke koju je vodio sa svojim mislima u dubini svoga ekstatičkog mišljenja. Ali, onaj koji bi se kod nas, ne samo danas, već unazad milenijum i više godina, zatekao u toj sokratov-skoj poziciji, šta misliš – kako bi prošao? Šta bi mu se dogodilo?

– Ubili bi ga, – namah odgovori Advan.– Tačno – ubili bi ga! Proboli bi ga kopljem, sasjekli mačem.

Uzeli bi mu šljem i štit i prepustili njegov leš divljim paščadima i poljskim lisicama. Ali, životinje, pade mi nešto napamet, možda slično ne bi postupile. Mnoge životinje se, naprotiv, nepomičnošću, tako što se prave da su mrtve, upravo brane od svojih smrtnih nepri-jatelja. Pa ni naši medvjedi, koje ti mnogo bolje poznaješ od mene, s kojima si takoreći bio u prisnim odnosima, ne diraju čovjeka koji leži i pravi se mrtav. Onjuše ga, poližu po licu, možda ga šapom i okrenu, kao da hoće da se uvjere ima li šta ispod njega, onda odu. Pričao mi je ruski ratni veteran i pisac Boris Poljevoj, u Moskvi, na prijemu u sovjetskom Udruženju književnika, čije je pravo ime Maksim Kampov, da je jednom od najboljih i najtrofejnijih sovjet-skih pilota u Drugom svjetskom ratu, Meresjevu, kada su ga nje-mački lovci oborili u sibirske šume istočno od Lenjingrada, upravo medvjed, veliki mrki ruski miška, spasao život. Lizao ga je, njušio, kao da provjerava ima li u njemu života, to je Meresjeva otkravilo


i povratilo mu zamrlu svijest. Pomogao mu je topli dah medvjeda. Kada je otvorio oči, ugledao je ogromnu spasonosnu njušku iznad sebe, osjetio i udahnuo topli dah koji je dolazio iz nozdrva te njuške, ponovo je mahinalno zažmurio, medvjed ga je snažno liznuo hra-pavim jezikom još jednom i odgegao se polako kroz šiblje, dublje u mraznu šumu, sav ponosan i gord, kao da je znao da je spasao jednog od najboljih sovjetskih pilota borbenih aviona. Ruski narod, i slo-venski narodi uopšte, imaju mnoštvo bajki o medvjedima i ljudima i njihovim bliskim susretima. Ni u jednoj od tih bajki, bar ja da znam, medvjed ne ubija čovjeka, naprotiv – često od njega traži pomoć: da mu izvadi zacijepljeni komad drveta ili trn iz noge, da ga oslobodi iz zamke i sl...

– Zmija! – zastade Advan.Na travnatoj stazi ispred njih ležala je, zelena kao paprat i

trava, velika šumska zmija, možda smuk. Vasilije se sjeti one, koja ga je posmatrala iz žbuna na dnu provalije niz koju se smandrljao kamion s čije je karoserije posmatrao zvijezde i crno nebo...

Zmija se nije pomjerala. Ona se nije plašila ovih slučajnih pro-laznika. Vasilije je mogao vidjeti njen jezičić koji je sa svoja dva vrha palacao i zmiji davao obavještenja o iznenadnom pojavljivanju ovih čudnih neznanaca. Advan i Vasilije je zaobiđoše.

Kući su se vraćali u tišini, između breza u čijim su granama treperile besmrtne duše preko čijih je kamenih obilježja sporo, ali neumoljivo, puzeći, svoje mreže plela mahovina...

6.

Pred veče poče da duva nekakav vjetar, hladan, ni sjeverac ni istočnjak, nego kao da dolazi pravo odozgo, s neke druge planete, ili s neke ogromne kamenčine, koja se s periferije sunčevog sistema, odbačena tamo u vrijeme njegovog formiranja, uzjogunila i ustre-mila pravo na nas u ovoj šumi čije se grane, uslijed toga, ne povijaju ni desno ni lijevo, nego odozgo nadolje, i vraćaju se odozdo gore, baš kao grana stare trešnje na kojoj je Vasilije stajao i, držeći se za onu iznad sebe, svom težinom pritiskao nadolje, a ona se vraćala i pričinjavala dječaku veliko zadovoljstvo sve dok se jednoga dana nije odlomila i dječak ostao da visi o onoj za koju se držao, ali je ubrzo


pukla i ta, a onda ih je, po kazni, po dječakovom mišljenju pravedno i osvetnički, do posljednjeg listića i tek zametnutih plodova, obrstila njegova najdraža žuta krava Ćetulja s bijelim cvijetom na čelu.

Natrpaše neku prastaru peć drvima, Advan iz drvenog sanduka u uglu izvadi polovan, ali dobar, vuneni džemper na raskopčavanje i Vasilije se silno obradova što je sada u ovoj sobi, a ne negdje u šumi ili u onoj opštinskoj zgradi u Pijesku gdje se prošle zime, bez struje, bez peći i drva, čak i bez ugrađenih dimnjaka, smrzavao kao niko njegov u novijim istorijskim vremenima.

Može sada da duva koliko hoće i otkuda hoće, pomisli Vasilije. Tu je ova soba, tu je i peć kakva-takva, a tu je i neograničena koli-čina drva. A i ona kamenčina, s koje sve ovo dolazi, ove vremenske nagle promjene i čuda, možda usput udari u nešto, u neku drugu, još robusniju, kamenčinu, kojih je ovo nebesko beskrajno prostranstvo puno, zabije se u Uran, u Jupiter, u Saturn, u te planete veće od Zemlje, možda čak i u samo Sunce, ili, naprosto, dune joj nešto u njenu asteroidsku glavu i skrene, projuri niz naš mali sunčev prostor kao metak gvozdeni i ledeni i, najzad se, razbije sama od sebe, od siline svoje i nekog svog unutrašnjeg jeda i zla, koji su je, možda, i pokrenuli s mjesta na kojem je stotinama hiljada godina bila osuđena na neumoljivo nebesko kruženje kao seoski konj na vršaj. Možda je. i ovoj kamenčini, kao našem Mrkovu, neki bič fijukao iznad hrbata sve dok se, evo, ta veza, koja je držala, kao Mrkova našega za stožinu, nije prekinula. A svaka veza se mora jednom prekinuti i na Zemlji i u vaskolikom vaseljenskom prostranstvu...

7.

Vasilija silno iznenadi Advanov glas, koji se naglo probi kroz dubinu njegovih sanjarenja kojima se bješe predao.

– Šta misliš, zašto Staljin nije onda, u vrijeme Informbiroa, utjerao Jugu i Tita u tor? – trpajući cjepanice u vrelu peć pitao je Advan.

Vasiliju je bilo potrebno nekoliko trenutaka da se snađe, da se iz sjećanja vrati u stvarnost, s Bežanijskog groblja u zabit ove planinske šume, iz sparine ljetnjeg dana u prijatnu toplotu sobe.

– Nije htio, – reče Vasilije. – Takvo nešto nije mu ni padalo


na um. Da je htio, ko bi mu se suprotstavio? Niko! Staljin je iz rata izišao, uprkos ogromnim gubicima, jači nego ikad. S druge strane, znao je da je Tito komunista. Da on, ma šta radio, neće iznevjeriti komunističke nazore i odbaciti komunističke principe. Znao je Staljin da je Tito komunista prvoga reda. Imali su oni dosta toga zajedničkog. Staljin je cijenio i poštovao Josipa Broza, tvorca i vođu najjačeg partizanskog pokreta u Evropi. Da nije bilo Staljina ne bi bilo ni Tita, da nije bilo Tita ne bi bilo partizanskog pokreta, a možda ni Jugoslavije. Sve je to Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin (Čelični) znao. Kao što je znao da Zapad spasava i rehabilituje naciste, da u bivšim logorima za oficire zapadnih armija drži stotine hiljada njemačkih vojnika spremnih za rat protiv Sovjetskog Saveza, da zapadne države i vlade na sve načine rade protiv njega i protiv slovenskih naroda u cjelini, da se shvatanja zapadnih lidera ne razli-kuju, po mnogim pitanjima, od Hitlerovih, da pljačkaju i tamo gdje ranije nijesu bili stigli, da lažu i obmanjuju, da su tek u junu 1944. godine otvorili tzv. Drugi front, da ih svih skupa u čitavom Drugom svjetskom ratu nije poginulo koliko je Sovjeta samo u dvije bitke – Staljingradskoj i Kurskoj, da je Sovjetski Savez najveća riznica prirodnih resursa na svijetu, da misle da Sovjetski Savez, baš kao Rusiju danas, treba rasturiti, dokopati se Sibira i Urala, Kavkaza i Ukrajine, Crnog mora i Sjevernog ledenog okeana – Arktika, da u svim slovenskim zemljama, pa i u samom Sovjetskom Savezu, ima mnogo ljudi od lošeg materijala, od kojih uvijek možeš napraviti pete kolone, čitave legije svih vrsta izdajnika, sve je to Visarionovič znao, ali i Josip Broz koji je, zato što je sve to i sve o tome znao, do kraja ostao ortodoksni komunista. Za nasljednika nije našao čovjeka ni približno svog formata, sve su to, uglavnom, bili likovi malog kalibra, ako, uvjeren sam da sam u pravu, isključimo Dizdareviće, koji se, moram i to naglasiti, kad je trebalo, nijesu snašli, nijesu otvoreno istupili kao komunisti i suprotstavili se tek ispiljenim bosanskoher-cegovačkim šovinističkim liderima., i tako bar Bosnu spasili od ove nesreće. Ja bih, stoga, njih nazvao komunističkim manihejcima. Ti misli o tome šta hoćeš. Ali, kažem, Dizdarevići su ljudi koji su mogli nešto značajno da učine. Mogli su da sklone Izetbegovića, da ga onemoguće da se bavi onim o čemu nema pojma – politikom. Sve bi onda bilo drugačije. Veliki broj Srba bio bi na njihovoj strani...

– Možda si u pravu, – kaže pilot MIG-a 21, kojega su se, za-


hvaljujući nekom egipatskom ili iračkom pilotu izdajniku, dokopali Amerikanci, transportovali u Nevadu i tamo, dio po dio, razotkrivali tajne njegove konstrukcije, motora i načina na koji u borbi jedan MIG 21 obara u prosjeku četiri njihova F-4.

– Jesam, siguran sam da sam u pravu, – odlučan je Vasilije. – Trebalo je bagri koja je skočila da lupa grad i podiže barikade, da oblači nekakve uniforme i diže prazne glave, i srpskoj i musliman-skoj, dreknuti: Lezi! I sve bi to potrbušilo kao onda kad nisko nad gradom nadleće MIG 29, pred sam rat. Od siline njegovih motora grad se tresao kao bolesnik u groznici. Ulice su opustjele za čas. Nema tih mrmota i merkata koji bi se onako hitro nabili, sve jedan preko drugoga, u svoje jazbine kao što se, tada, Sarajlije nabiše u podrume i katakombe, posebno pošto lovac probi nad Trebevićem zvučni zid, a sve na moju, da ti iskreno priznam, neopisivu radost i uz moje najveće moguće odobravanje. Taj zvučni lom me je tada uspravio, povjerovao sam da nije kasno, da vrijeme bagre još nije došlo, da neće ni doći, ali, na žalost, neko nije znao ili nije htio da tu povoljnost iskoristi, da oštrim mjerama bagrama ne dopusti da dignu repove i potegnu oružje. Takvo nešto nije moguće ni zamisliti dok je Tito bio živ, dok je gorjela ona njegova unutrašnja duhovna i revolucionarna svjetiljka. On informbirovce, koji se ni po čemu ne mogu porediti s bagrom o kojoj govorimo, koji jesu politički promašaj, ali nijesu bili politička bagra, nije strijeljao, vješao, pre-bijao po zatvorima, on ih je, jednostavno, sklonio u za to određene logore za prevaspitavanje, da shvate, da ohlade usijane glave, da se otarase zabluda i đilasovštine, koja se već pojavljivala u njegovim novinskim tekstovima. Nijesu im ni izricane kazne u klasičnom smislu, prema njima su primjenjivane administrativne mjere, kao prema malodobnicima i delikventima. Staljin je jednom rekao da Sovjetskom Savezu ne može niko ništa, ali može biti poražen jedino iznutra. Ako ti kažem da je to Brozu bilo dobro poznato, ta Staljinova misao, čija istinitost danas boli, sve ti je ostalo jasno. Goli otok je bio neminovan. On je bogom dat da se izoluju pobunjenici, smu-tljivci, ideološki ološ, oni koje treba vratiti na pravi put, i oni su, dosljedno, pa i oni najzadrtiji, vraćeni odakle su i dovedeni, svima je omogućeno da rade, da se iznova uklope u društvenu zajednicu, nije bilo nikakvih naknadnih represalija, čak se o tome nije ni govorilo i pisalo, poslije zatvaranja Golog otoka i još petnaestak zatvora u


unutrašnjosti zemlje i poslije Informbiroa, bilo je kao da nije Golog otoka i Informbiroa ni bilo. Jedino oficiri nijesu vraćeni u Armiju, ali i oni su dobili radna mjesta – Titova doktrina je trijumfovala, on je i taj, potencijalno opasan, rat dobio bez tragičnih potresa i gubitaka. Ali, Golog otoka možda ne bi ni bilo da Zapad nije insistirao da se Inforbirovci pohapse. Zapad je to uslovio slanjem civilne i vojne pomoći, koja je, mora se priznati, bila značajna.

– Tako ne misle mnogi, – kaže Advan.– Znam da ne misle.– nastavi Vasilije. – Znam. Iz knjiga,

raznih zbornika i publikacija čitalac je, poslije Titove smrti, mogao da stekne dojam da je nad Golootočanima vršena tortura dostojna srednjovjekovnih inkvizitorskih mučionica. Prvo su, kaže se, prola-zili kroz užasne brezove šibe, i to im je bila dobrodošlica koju nijesu očekivali. U daljem procesu, kako ti voliš da kažem “preispitivanja”, priključivani su na strujna kola, prisiljavani da tumaraju po logoru na temperaturama preko 40 stepeni Celzijusa, da piju vlastitu i tuđu mokraću, vješali su ih, tvrde ti autori, na bandere. Udarali izvježbanim zahvatima po grlu od čega pucaju glasne žice. Jedne su uprezali u konjske zaprege, druge tjerali da laju i zavijaju kao gladni vukovi na ciči zimi. Mnoge su prisiljavali da jedan drugom, masovno, zavlače noseve u smrdljive i hemoroidne zadnjice, polivali su ih hladnom vodom usred zime, uranjali u septičke jame okre-nute naglavačke, bacali ih s gornjih ležajeva od čega su mnogima kičmeni pršljenovi stradali. Svakodnevno su ih u gomilama vodili u kamenolome gdje su macolama razbijali tvrdi otočki kamen i tucanik prenosili s jednog mjesta na drugo bez ikakve potrebe. Bilo je naj-strožije zabranjeno da, dok razgovaraju sa starješinama, podižu glavu gore. Morali su da gledaju samo u vrhove svojih drvenih ro-bijaških nanula... O svemu tome možeš pročitati gomile feljtona i novinskih naklapanja. Znam, sve je to napisano, složeno u novinske stupce, spakovano između tvrdih korica debelih knjižurina. Nije objavljeno, bar da ja znam, i to da su bili nabadani na kolčeve, pečeni na ražnjevima, razapinjani na rimske direke u obliku slova X, da su izgladnjivani do kanibalizma, ali nije isključeno da se i to ne nađe u nekim tekstovima i zapisima, jer sve su brojniji zapisi-vači i knjigopisci takvog profila, takve fele. Nekoliko godina pred ovaj rat svaki treći naš sugrađanin i komšija na pitanje: Šta radiš? odgovarao je: Pišem... Ima samo jedan problemčić: niko od njih ne


nudi, ne pokazuje nikakvu dokumentaciju, koja bi posvjedoćila da je istinito to o čemu piše. Pokažute, drugovi petokolonaši, crno na bijelo, papir ovjeren potpisom i pečatom da je to o čemu “svjedočite” bilo. Pokažite bar jedan dokumenat o nasilnoj smrti bilo kojeg Go-lootočanina. Niko ne može reći da dokumenata nije bilo. Napisane su na Golom otoku hiljade dokumenata, svaki detalj iz života Golo-otočana golootočka administracija savjesno je obradila i zabilježila. Postojali su dokumenti o svemu, o svakoj povredi, međusobnoj tuči i razmirici, o svakom smrtnom slučaju, kojih je, razumije se, bilo, jer je bilo umiranja, mada je u samom logoru malo ko umro, bolesni i povrijeđeni otpremani su u riječku bolnicu, tamo im je ukazivana ljekarska pomoć, tamo su i sahranjivani koji bi uslijed neke boleštine umrli, isto kao što bi umrli da su bilo gdje bili, po zakonitostima prirode, kao što se svuda i neprestano umire.

– Gdje su dokumenti, kojih je, kažeš, bilo na hiljade? Može li se do njih doći?

– Kada je u pitanju Goli otok najviše dokumenata je u Držav-nom arhivu Hrvatske. Tamo su se nalazila, a vjerovatno se i sada nalaze, i dva spiska vojnih zatočenika koje je sačinila UDBA. U prvi spisak su upisana imena i drugi relevantni podaci o 413 zatočenika koji su život izgubili na neki od više načina (ubistvo, samoubistvo, prirodna smrt) u svim logorima, ne samo u logoru na Golom otoku, u vremenu od 1949. g., kada su ti logori otvoreni, do 1956., kada su raspušteni. Drugi spisak je mnogo duži: u njega su upisana imena i ostali podaci 16 101 zatočenika, koliko ih je prošlo kroz sve logore za tzv. informbirovce. Iz Crne Gore uhapšeno je za to vrijeme 1740 ljudi, a to je bilo 11% u odnosu na ukupan broj uhapšenika. Među njima je bio i jedan moj rođak – Spasoje, koji je iz završnog razreda čuvene beranske gimnazije otišao u partizane. “Prevaspitavan” je ravno dvije godine – od 17. decembra 1953, do 17. decembra 1955. g. Mnogo dokumenata najvjerovatnije se nalazi i u drugim arhivima, a jedan dio je otuđen. Čim je počeo proces raspadanja zajedničke nam države, pogotovu u kasnijim fazama toga procesa, počelo se s uništavanjem mnogih dokumenata i spisa dokumentarnog karakte-ra, pa i golootočke dokumentacije. Neko ih je, po nečijem odobre-nju, da se prava istina ne bi saznala, da se već podignuto ogromno zdanje laži i podvala o Golom otoku ne surva i tako obesmisli sva pisanija o kojoj sam govorio, da se stvori odijum prema Revoluciji


i narodnooslobodilačkom pokretu, da se opanjkavanju Tita dodaju novi “argumenti”, da se održi mit o golootočkim mučenicima i ko zna još iz kojih razloga. Dokumenti su sklonjeni iz arhiva, možda premješteni u neke vlažne podrume, možda uništeni, možda spa-ljeni na deponijama, ja zbilja ne znam, samo pretpostavljam. Ono što znam je da su dokumenti iz naših arhiva i biblioteka oduvijek nestajali. Uništavanjem dokumenata bavili su se i egipatski faraoni – klesačima hijeroglifa i veliki Ramzes Drugi naredio je da ponište sve kartuše čak i njegovog oca Setija i urežu njegove. Pravo umijeće u tom pogledu razvili su Rimljani i Romeji – Vizantijci. O nekim rimskim carevima gotovo da nema zapisa i izvora, jer su ih moćnici rimske kurije osudili na istorijsko marginalizovanje, a posebno su vodili borbu da se unište dokumenti i spisi gdje se pominju Sloveni. Više od dvije hiljade godina oni Slovenima rade o glavi, čak i onim slovenskim plemenima koja su se odrekla materinske sise, a prićapili maćehinsku katoličku cuclu.

– Jesi li za čaj od koprive? – kaže Advan.– Može, – složi se Vasilije. – Baš će mi dobro doći. Supstance

koje sadrži kopriva pročišćavaju pamćenje. To je bila biljka moga djetinjstva. Majka je u sve što peče i kuva stavljala svježu ili osušenu koprivu. Sjećam se jednog starog džaka od kostrijeti, ti znaš šta je kostrijet, koji sam gotovo svakoga dana, za svo vrijeme dok kopriva traje, punio tim zeljem. Majka bi mi u neke krpe zamotala desnu ruku do lakta da me kopriva ne žari. Zbog toga su je zvali i žara.

– Šta ste radili s tolikom koprivom? – pita Advan.– Davali smo je svinji isjeckanu i pomiješanu s ljuskama krom-

pira, komadićima repe, kupusa, drugih trava, mekinjama i surut-kom. Svinje hranjene na taj način zdrave su i mesnate. Takvih svinja i takve svinjetine više nema. Nestale su s našim bakama i majkama.

8.

Vjetar, koji je duvao proteklih dana, preko noći je promijenio ćud i, leden, kao da je božićni, prodirao je u sobu ne samo sa strana, gdje su rasklimana i odavno rasušena, crvotočna, vrata i prozori, nego i odozgo, kroz krov i tavanicu od dasaka. Vazduh, koji je peć zagrijavala, nije se, kako biva, peo gore – motao se oko nogu, onaj


odozgo ga je napadao, pritiskao. Advan je morao da ide iza kuće i donosi u nekoliko navrata cjepanice, koje su ubacivali u peć kao što se u bitku ubacuju pojačanja. Cjepanice su, u trenutku, Vasiliju ličile na vojnike, koji će dati sve od sebe, i izgorjeti. Ostaće samo pepeo. Pepeo izbačen iz peći, dolje u dnu dvorišta, postaće zemlja…

Advan se prevrtao i vrtio na svom ležaju, neke stvari su ga oči-gledno mučile, najzad ne izdrža, malo se uspravi uz uzglavlje, i reče:

– Pa kakav smo ovo mi narod? Zna li iko od onih koji su sve ovo započeli – mediji prije svega, naši vajni stručnjaci – kud sve ovo vodi, i šta hoće?

– Ne, mi smo narod vječitih gubitnika. I kad smo, ponekad i ponekoga pobjeđivali, i to je bilo na našu štetu, – okrenu se polako prema Advanu Vasilije, koji je ležao na leđima i tupo zurio negdje gore, gdje je trebalo da se nalazi plafon, tavanica i krov, a nije bilo ničega, sve je bio mrak, sve je bila Kosmička Noć, Noć bez zvijezda, bez ičega u svekolikom beskrajnom prostranstvu. – Svi narodi u Evropi su se namnožavali, širili, otimali i pljačkali druge po čitavom svijetu, samo smo mi, Sloveni, ostajali gotovo na onome na čemu smo od starih, protoistorijskih rekao bih, vremena imali i bili. Ima ih koji trabunjaju da smo im oteli Sibir, Vojvodinu, Kosovo, istočnu obalu Jadranskog mora, Kurilska ostrva, ostrva u Ledenom okeanu, Ural... To su od otopljavanja tih teritorija nastanjivali Prasloveni i staroslovenska plemena – Arijevci, Varjazi, Vendi, Anti, Sarmati, Skiti... Sloveni su nekada živjeli gotovo po čitavoj Evropi, na Pelo-ponezu, u Južnoj Italiji, u Lombardiji, u Siriji, u Maloj Aziji, u bivšoj Hanibalovoj Kartagini, imali su svoje teritorije i nastambe na istoč-nim obalama Atlantika... Tada nas je bilo mnogo više nego danas. Mi ginemo nemilice. Samo u prošlom ratu – trideset miliona! Od tih trideset miliona danas bi bilo trista miliona Slovena više! O tome sam ti govorio. Ne znam jesi li to shvatio kako treba – slovenski. Genom, hromozonom, koje nosiš u sebi... Evo, i sad se međusobno tamanimo. Nas je lako zavaditi. Oduvijek su nas uspijevali nahuškati jedne na druge. Čak i onda kada smo bili Stari Sloveni. A otkako smo hrišćani, pogotovu, jer su nas, nebudne, podijelili na istočne, zapadne. I južne Slovene. Mnogi od nas su prešli na islam, i povje-rovali da su na taj način promijenili svoju ljudsku suštinu, tvorca života – logos gena! Protohromozon! Čak i da je među nama bio neki Sokrat, kao među Helenima, mi mu ne bismo vjerovali, rugali


bismo se njegovom načinu da u nama budi duše i drži ih probu-đenim. Mi živimo kao u nekom divijalnom runu: ne vidimo svijet kakav jeste, ne shvatamo druge kakvi jesu. Još su najstariji helenski hroničari, pisci, istoričari, filozofi, mudraci i carevi o nama pisali kao onima koji umjesto kopalja i strijela u rukama nose tamburice i nekakve muzičke instrumente, koji više vole da muziciraju nego da se s neprijateljima bore. Ti Stari Sloveni su vjerovali da nemaju neprijatelja. Oni nijesu znali šta su to neprijatelji. Pravo je čudo da nas oni drugi, koji su sve o tome znali, nijesu sasvim istrijebili. A nijesu, jer su strahovali od naših životinja, od zvijeri koje su živjele u našim šumama i stepama! Nas su više od drugih branile te naše zvijeri nego što smo se branili mi sami! A onda su se pojavili Anti – prvo slovensko pleme koje je shvatilo da je vrag odnio šalu, pobacali su tambure i sitne žice i dohvatili se kopalja gvozdenih vrhova, oštrih sjekira i ubojitih strijela. Svetili su se za sve što su im drugi do tada priređivali. I druga slovenska plemena kažnjavali su ako se ne brane! Mogli su, da su htjeli, rasturiti i rimsko i romejsko carstvo, napraviti Antiju od Tihog do Atlantskog okeana. I danas slovenska antska imena nose mnoga mjesta na Peloponezu, na Siciliji, u Južnoj Italiji, u Njemačkoj. Sva naša istorija je besmislena. Mi se trujemo tuđim pričama. Mi pristajemo na razne kvaziistorijske prevare i besmisli-ce. I razna poniženja. Jedno malo slovensko pleme sa Kimerijskog poluostrva, Raci, možda Rasi, ili slično, prihvatili su, na primjer, preko noći, romejsko ime Srbi i odrekli se svog starog – Rašani. U našim vajnim istorijama još se može pročitati kako su Rusi u stvari neko nordijsko pleme! Tobože, Varjazi i druga slovenska plemena nijesu mogli da naprave državu, pa su došli ljudi sa sjevera, napravili im državu i bili prvi slovenski prekijevski i kijevski vladari! Samo mi možemo trabunjati o takvim stupidnostima. Mi mnogo trabunjamo! Nevjerovatno. Ponekada, kad je noć duboka kao ova, Kosmička Noć, iz tog mraka čujem neke istoričare koji iz svoje istorijske svijesti, iz svog istorijskog saznanja, prosipaju opako sjeme laži da su da-našnji Crnogorci izmislili – Duklju, da Duklja nije postojala, da je postojala rimska provincija Diokleja, Dioklitija, da taj mali nacion crnogorski nasilnički hoće da se ugura u što starije slojeve istorijskog postojanja! Iz tog njihovog mrklog istorijskog nevidjela čujem i kako Josipa Broza okrivljuju i optužuju za sva zla koja njihovim malim mozgovima mogu pasti na pamet. On je, kažu bez trunke stida, svoju


ogromnu popularnost, svoj kult ličnosti, izgradio na višedecenijskim manipulacijama javne svesti, on je postavio nerealne granice između naših republika i pokrajina, jednima je otimao njihove istorijske teritorije, drugima ih davao, on je počinio stravične zločine i prije rata, i u ratu, i poslije rata, on je kod Staljina oklevetao sve svoje partijske predratne drugove i tako ih se riješio, poslao ih u sigurnu smrt, on uopšte nije bio nikakav komunista nego vješt kalkulator, cinični pragmatičar, igrač na žici, pehlivan.

I tako dalje, i tako dalje. Sve ovo govori, pored ostalog, i o tome da mi sve naše ljude, koji uspiju da se izdignu iznad sivila prosječnosti, gledamo kako da što prije survamo, dolje, u masu be-slovesnu. Čak smo i Njegoša natjerali da nam u brk kaže istinu od koje trnu zubi: Pučina je stoka jedna grdna! Ja ne znam jesmo li mi svjesni te istine! Je li ona ikada i doprla do naših svijesti. Čini mi se da nije, jer da jeste mi danas ne bi međusobno ratovali, ubijali se kako se ni jedna stoka međusobno ne ubija! Pa, gospodo, kad je tako, recite vi meni šta vam je to javna svest? Svest se ni u kom slučaju ne može nazvati javnom svešću Svijest je psihološka kategorija povezana sa mišljenjem. Samo misleći sloj čovječanstva donekle je svjestan svoje svijesti. Najveći izraz toga spoja sadržan je u Sokratovoj gnomi Znam da ne znam. Čovjek je u svakom smislu ograničen, a to znači i u mišljenju, i u pogledu svijesti i saznanja. Višedecenijska nagađanja u tom smislu su halucinacije. Da nije tako i da javna svest postoji ovo što se danas događa među nama ne bi se događalo. Ovaj rat, dakle, nije proistekao uslijed manipulacije javnom svesti, nego upravo obrnuto – uslijed nedostatka javne svesti. Svijest je logički proces, stvar Logosa, vlasništvo svakog ponaosob, ona je uvijek progresivna ako je uopšte svijest, a to znači paradig-ma mišljenja. Paradigme ima ili nema. Kada se paradigma rasturi, izgubi, raspline, teško se uspostavlja nova. Države koje su nastale iz Jugoslavije nemaju paradigmu. Neke će je možda uspostaviti prije, neke kasnije. Ali je očigledno da to neće biti paradigma bivše države, koja je imala paradigmu utemeljenu u zajedničkom kultur-nom obrascu, ekonomskoj povezanosti i ideologiji. To je bila para-digma socijalizma. Iz te paradigme trebala je da se razvije paragma komunizma. To je bio prirodni put paradigme nastale na temeljima drevnih društvenih zajednica i Oktobarske revolucije. Da je postoja-la javna svest taj bi se postepeni proces preobražaja iz socijalizma


u komunizam nastavio. Taj proces nije prekinulo nešto što bi se moglo podvesti pod značenje sintagme javna svest. Taj proces su prekinule degradirane socijalističke tzv. elite, političke, kulturne, primitivne u svakom smislu, destruktivne i nazadne u istorijskom pogledu. Najednom su se pojavili nekakvi lideri, nekakvi političari, kojima smetaju veliki ljudi, državnici, pisci, filozofi, sociolozi, koji uz pomoć svojih bespolnih medija nastoje da se otarase čak i svakog pomena svojih značajnih prethodnika. Zato je važno srušiti spo-menike Lenjinu, Staljinu, Titu, herojima oslobodilačkog rata, ulice i trgove s njihovim imenima zamijeniti imenima drugih, najčešće malo poznatih ili nepoznatih ljudi, nevažnih događaja ili ovakvim beskrvnim nazivima: Ulica starog kapetana, Ulica lepih švalja, Bracina ulica, Grobljanska ulica, Obrenovačka ulica, Novosadski put i sl. Treba poniziti sve što je u prethodnom periodu bilo značajno i veliko, odreći se svega što je bilo simbol prethodne, socijalističke paradig-me, stvoriti i u tom smislu još jedan beslovesan, duhovno prazan prostor, koji će, nadaju se, popuniti njihova imena i njihovi podvizi. Rehabilitujući četničke i ustaške zločince treba omalovažiti veliku pobjedu izvojevanu u Drugom svjetskom ratu, Titovu ulogu i par-tizanski pokret dovesti u istu ravan s onim čega nije ni bilo, ili je bilo neprijateljsko, upereno i organizovano protiv jugoslovenskih partizana, oslobodilačke borbe, po svim parametrima jedinstvene u Evropi. Za Titove sljedbenike – partizane nije postojao, u ovoj borbi, jedan front, napadi su dolazili sa svih strana. Partizani su se borili protiv svih: Njemaca, Mađara, Bugara, albanskih šovinista, usta-ških i četničkih, dobro naoružanih i opremljenih, sitih i napijenih, satnija, bojni i korpusa, protiv domobrana, ljotićevaca, Nedićevih straža i policija, slovenačkih klerofašista, muslimanskih milicija, i nikada se nije znalo ko će od njih i s koje strane zadati udar: s juga ili sjevera, istoka ili zapada, iz kojih šumetina, iza kojih visova, iz koga zaseoka, iz koje zasjede u urvini, iz vazduha ili oklopnog voza, iz tenkova i plamenobacača, s psima ili bez njih... To partizansku borbu čini natčovječanskim podvigom, a u svim tim situacijama bio je i vrhovni komandant – Josip Broz Tito... To je nemoguće poreći a pozivati se na – jasnu svest…


9.

Naleti i udari vjetra se pojačaše. Kao da im je zadato da ovu kuću odnesu i razbiju o drveće šume, koja je ječala kao težak bo-lesnik. Adem, Advan i Vasilije ugrabiše priliku da otvore iznutra protiv udara vjetra debelim trupcima poduprta vrata, jedva se na nogama odupirući udarima stihije, da vide šta se događa sa ovcama i torom, utvrđenim da ih odbrani od vukova, koji su, noću, obilazili i ovaj proplanak usred teritorije koja je bila njihova od pamtivijeka Tor je bio čitav, a ovce šćućurene u uglu pretvorile su se u jedno biće. Utonulo u zemlju, vidi se samo runo koje čupaju kandže neke nadzemaljske pobješnjele nemani – vjetra, koji je nasrtao s visokih planina na zapadu. Sreća što je tor bio blizu šume, koja ga je branila gorostasnim bukovim stabalima poput živog zida.

– Duva i urla kao iz pećine, – kaže Adem pijući čaj, koji je, u međuvremenu, spremila njegova žena Mevla, tiha, gotovo nečujna, i preko svake mjere dobra starica.

– To da vjetar duva iz pećine još nijesam čuo, – kaže Vasilije.– Tako su govorili starci u mom djetinjstvu, – kaže Adem.– Ja mislim da je to nemoguće, – kaže Advan. – Kako bi vjetar

mogao duvati iz – pećine!– Ako malo bolje promislimo, moguće je. Pećina je morala

imati još jedan otvor, na suprotnoj strani, koji se nije vidio zbog odstupanja u horizontalnom i vodoravnom nivou pećine, – dosjeća se Vasilije. To je, sigurno, uvijek stvaralo promaju, ali, kada bi se događalo da vjetar ove jačine duva pravo u jedan od otvora pećine, onda bi se na onom drugom izlazu, ili ulazu u pećinu, jer su oba istovremeno i ulaz i izlaz, zavisi s koje strane ulaziš u pećinu, stva-rala moćna struja vazduha, koja je višestruko, zbog konstantnog pritiska, stvarao spoljni uzročnik – vjetar. Otuda, ja mislim, drevna izreka duva kao iz pećine, a s čim je moguće povezati i vjerovanja da u pećini borave neki nevidljivi demoni i ale, koji se u pećini bore sa drugim alama i demonima, koji žele da ih istjeraju iz pećine.

Smijući se, Adem ode u svoju sobicu.– Moje vrijeme ovdje kod vas izmiče, – reče Vasilije, namje-

štajući se uz naslon kreveta. – Zato bih htio da ti kažem, ja, koji nikada ništa nijesam tražio ni od komunista ni od Tita, definitivno, i iskreno, šta ja mislim ko je Tito.


Ko? – zapita Advan.– Istorija! Tito je, ma ko šta tvrdio i trabunjao. Istorija! Istorija,

prijatelju, sa velikim I. Tu Istoriju je nemoguće zabraniti, poništiti, zatrpati, zamagliti, prekriti gomilama falsifikata i laži, zakopati, pre-orati, preraditi, reciklirati, prefarbati, probosti glogovim kolcem, ubiti salvama mržnje... To je nemoguće! Ni Zapad, uz pomoć slovenskog političkog i moralnog otpada, to nije u stanju nikakvim sredstvima kojima raspolaže. Tito se naprosto dogodio u jednom izvanrednom, sudbonosnom, možda za Slovene najkritičnijem u istoriji, vremenu, vremenu Drugog svjetskog rata, u kome je potrošeno više slovenske krvi nego čitavog ostalog čovječanstva. I gvožđa više nego u svim ratovima na Zemlji od kosmičke katastrofe, koja se, možda, dogodila prije, otprilike, kako se tvrdi, petnaestak milenijuma, do danas... Tito je u tom vremenu, najkritičnijem po Slovene, stvorio jugosloven-ski partizanski pokret, obnovio zajedničku državu južnoslovenskih plemena. Sve što si do juče mogao da vidiš u Jugoslaviji urađeno je za vrijeme njegove vladavine. Josip Broz Tito nije se poslije rata odrekao ni jednog svog ratnog generala, oficira ni borca. Svima je obezbijedio službu, posao, egzistenciju. Radna mjesta, invalidnine, zemlju za pošten poljoprivredni rad i sl. Jest bilo teško, u svemu se oskudijevalo, bilo je i nekih nepopularnih mjera, ali se druga-čije nije moglo. Znaš li ti, na primjer, ko je dao penzije solunskim borcima, borcima koji suv se borili na strani pobjednika u Prvom svjetskom ratu?

– Kralj, – kaže Advan.– Varaš se! Tito! On je penzionisao sve solunske borce više od

dvadeset pet godina poslije solunskog proboja stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije! Tito, a ne kralj!

– Da mi je to neko drugi rekao, ne bih mu vjerovao pa da nosi generalsku šapku, – kaže Advan.

– Za vrijeme Titovog predsjednikovanja, – nastavi Vasilije, – narod je stekao samopouzdanje i vjeru u socijalizam, Pokret ne-svrstanih otvorio nam je sva vrata na Planeti, naš crveni pasoš bio je prepoznatljiv na svim državnim granicama, i tu nema pomoći za one koji, poslije Titove smrti, lažu o Titu, o čemu smo ranije razgo-varali. Ko je dao zamah poslijeratnoj obnovi zemlje? Ko je izgradio puteve, mostove, željezničke pruge, bolnice, fabrička i sva druga postrojenja? Domove kulture, škole? Sve su to izgradili naši ljudi po


projektima i pod budnim profesionalnim nadzorom austrougarskih inžinjera svih profila! Nije riječ o etnički austrijskim inžinjerima,, riječ je o našim ljudima koji su između dva svjetska rata, ali i ranije, diplome inžinjera, doktora, ekonomista i drugih profesija sticali na univerzitetima u Beču i drugim evropskim univerzitetima, ali i u Pragu, na primjer. Oni su vizionari i nosioci svih poslijeratnih pro-jekata, koji su novu jugoslovensku privredu, ekonomiju, medicinu i ostalo, postavili na čvrste i zdrave temelje, koji su otvorili naše fakultete i, polako, kvalitetno, formirali generacije naših mladih inžinjera, ekonomista, medicinara, privrednika, kulturne elite, koji su im omogućili da maksimalno iskoriste njihova znanja, vještine, umijeća, ali i postojanost u radu i moralna načela. A iza svega toga stajao je Josip Broz Tito! Njegova smrt je katastrofalan udar, koji je pogodio državu još nedovršenih u metafizičkom duhovnom smislu južnoslovenskih plemena. Ona su se najednom našla na opasnom putu razjedinjavanja, jer put spajanja i zajedništva, put metafizičke duhovne ravnoteže, još se stvarao. Veliko je pitanje, međutim, da li su sva naša plemena bil iskreno za ostvarivanje toga puta! Mnogi pojedinci u tim plemenima svakako da nijesu. To se danas pokazu-je. Propast SFR Jugoslavije nije rezultat nikakve nakaradne Titove vladavine, već proizvod licemjerstva elita koje su i Tita i sebe ob-manjivale. Na rasturanju Jugoslavije od početka (1919. g.) radili su duhovno mali ljudi, nedovršene ljudske spodobe. Nijesu oni bili samo neprijatelji Južnih Slovena, nego Slovenstva u cjelini. Slovena kao naroda. Njihova mržnja, ostrvljenički surova, gotovo nadreal-na, prevashodno je bila usmjerena na Ruse i Srbe, i sve Slovene, pa i one dijelove vlastitih plemena koji su odbijali da se priklone njihovoj mržnji i podlosti. Protiv Prve Jugoslavije radili su gubitnici u Prvom svjetskom ratu, a federativnu i socijalističku Jugoslaviju rušili su gubitnici u Drugom svjetskom ratu udruženi s gubitnici-ma iz prethodnih ratova, pri tom mislim i na oba balkanska rata, pa i onaj od 1876. do 1878. g. Na jugoslovenstvu su radili najbolji umovi hrvatskog, slovenačkog i crnogorskog plemena... Iz eleme-nata, koji proizlaze iz posljednjih događanja na ovim prostorima, očigledno je da bivše jugorepublike, koje su preko noći, postale nezavisne države, neće biti države onih slovenskih plemena koja u tim državama žive, naprotiv – postaće nešto najgore moguće, najprimitivnije što se nekim slovenskim, ali i drugim, plemenima


moglo dogoditi – postaće partijske države, plijen partijskih vrhuški. Svaka partija, koja se dokopa državnih poluga vlasti, vući će one poteze preko kojih će favorizovati svoju partiju. U drugom planu će biti interesi od opštedruštvenog značaja. Partije neće raditi na jačanju državničke svijesti, neće promovisati kulturu i obrazovanje, stručnjake i stvaraoce, njihov cilj neće biti obnova u proteklom vremenu zapuštenih državnih parametara, obnova poražene, is-trošene duhovnosti svih struktura stanovništva, svih pojedinaca, suprotno tome – vodiće daljem slabljenju države i svijesti o držav-nosti, otvaraće se sve veći prostori za pljačke, prevare i obmane, za korupciju i korupcionaše, artikulisaće se jedan novi sistem vri-jednosti bez vrijednosti, uspostaviće se jedna nova paradigma bez paradigme, sama država pospješivaće gubljenje radnih sposobno-sti,stanovništva, tolerisaće nekulturu, neobrazovanost, urušavanje etičkih uporišta, produkciju falsifikata svega i svačega, pa čak i istorije kao naučne discipline. Umjesto svijesti o realnosti narodu će se nuditi, uz medijsku podršku, lažna slika o nepostojećoj istorijskoj prošlosti i sl. Umjesti saradnje sa drugim slovenskim plemenima, jača plemena, koja su sada države, pokušavaće da i dalje nameću, preko crkve i na druge načine, teror asimilacije, koja, već vjekovima, ova slovenska plemena degradira do nivoa svjetine. Nema sumnje, Zapad će sve to podržavati, i dozirano finansirati, onaj isti Zapad koji je, preko svojih ubačenih atentatora i ubica, skratio život i jednom Lenjinu, izveo mnogo pokušaja da, raznim hemijskim i bakteriolo-škim sredstvima, i Staljinu smrsi konce, ali i Josipu Brozu, na koga su teroristi i atentatori, uglavnom ljudi iz naših krajeva i sredina, naš odrođeni, neljudski soj, nasrnuli više desetina puta. Ali, uprkos svim protivurječnostima, kolebanjima, uspjesima i promašajima u vođenju državne zajednice, u Titovoj Jugoslaviji, zajednici južnih slovenskih plemena, živjelo se bolje i kvalitetnije nego ikada prije u istoriji ovih plemena. Moj utisak je da je Titova Jugoslavija, po-sljednje decenije njegove vladavine, bila na početku puta onih dru-štvenih, ekonomskih, ali i svih drugih reformi, koje se posljednjih godina uočavaju u kineskom komunističkom sistemu. Ali, ti naši, jugoslovenski, počeci su bili još u sferi haotičnosti, neupravljenosti, divlji, i Jugoslavija je posrnula, relativno brzo poslije Titove smrti, ne samo na tom putu, nego putu uopšte. Jugoslovenski socijalizam, nesiguran u sebe od vremena Informbiroa, neprestano napadan i


spotican i spolja i iznutra, htjelo se, mislim, odbaciti preko noći, zakoračiti u kapitalizam, o kome naši ljudi nijesu imali jasne pred-stave, koji je neprestano, sa raznih strana, i na razne načine, pred-stavljan kao jedini izlaz i mogućnost, spasonosna formula, i format, pa se,, naravno, a tek će se to još ispoljati i vidjeti, taj iskorak, koji je načinjen, pokazao kao pogrešan, besmislen, jer, kako rekoh, za taj iskorak naše društvo nije bilo pripremljeno, ono je, kao pocijepanu košulju, odbacilo ideološku osnovu socijalizma, a nije ni pokušalo, i ko zna hoće li decenijama, i moći, da formira, nekakav trajan, i za većinu prihvatljiv, i koristan, svrsishodan, uređen, jasan ideološki sustav. Rasulo prethodnog ideološkog sustava i dovelo je do ovog rata... To sam htio da ti kažem…

Vasilije ućuta i tek tada shvati da su udari vjetra stali, da još samo huče zamršeni vrhovi stabala i uzdišu grane opustošenog lišća.

– Još samo nekoliko riječi, koje me žuljaju u svijesti, i koje moram iskazati, – prisjeti se i dodade Vasilije. – Neki će me, zbog ovih nekoliko riječi, ako ikada budu zapisane, i ako ikada budu pro-čitane, osuđivati, čašćavati raznim epitetima, ali, u to sam uvjeren, pravi istoričari, u čijem fokusu se nađe i ovo vrijeme, i zbivanja u ovom vremenu, prepoznaće u ovim riječima nepatvoreni dio istorij-ske istine zasnovan na činjenicama. Ti si, možda, već nestrpljiv šta ću reći. A evo o čemu se radi. Za rat u Bosni i Hercegovini najodgo-vornije su Srbija i Hrvatska. Ne treba amnestirati ni muslimansku stranu, ni sve ono drugo, zapadnjačko, ali Srbija i Hrvatska morale su da preduzmu sve da do rata u našoj bivšoj centralnoj republici rata ne bude. Umjesto da rat spriječe, raspiruju ga u nekoj svojoj so-moobmanjivačkoj nadi da Bosnu i Hercegovinu podijele, što nikada neće biti moguće!


VII

1.

Vasilije je vršio posljednje pripreme za odlazak.Iz torbe je vadio i stavljao na sto sve što se u njoj nalazilo:

- kutija penicilin tableta proizvedenih za NATO, - dva zavoja – uži i širi, - sprej za rane, - tablete za prečišćavanje vode, - nekoliko hemijskih olovaka, - dva upaljača za pripaljivanje cigareta, obična, plastična, od

kojih je iz jednog na volšeban način plin iscurio, - kompas, - pakovanje maramica, - defanzivna ručna bomba u plastičnoj kutiji, - dva para gaća, sivomaslinastih, vojničkih, - dva para čarapa, - sapun, - pribor za brijanje, - četkica i pasta za zube, - pribor za čišćenje cipela, - peškir, - pasta kojom je Vasilije mazao uveče zglobove, - ključevi sarajevskog stana, - ključ za otvaranje konzervi, - koferta u koju je Vasilije stavljao papire na kojima je bilježio

svašta, - jedan dvanaestomilimetarski projektil s arapskim oznakama,

koji Vasilije zapravo nije ni znao zbog čega nosi, - baterijska lampa, - vojnička kapa.


U posebnoj pregradi bili su Vasilijevi tekstovi objavljeni u no-vinama i nedjeljnicima. Nakupilo ih se podosta, i da su to bile priče, bilo bi ih dovoljno za dobre dvije knjige.

Vasilije je baš po tim tekstovima prebirao, gotovo besciljno, moglo bi se reći po svojoj staroj navici da pretura po svojim objavlje-nim radovima, kad uđe Advan s velikom džezvom tek skuvane kafe.

– Jesi li, možda, čuo za ime Božo Balaban? – zapita Vasilije.– Ako pitaš za pilota JNA Boža Balabana, to je isto kao da pitaš

jesam li čuo za svoga brata Zulfa. Bili smo drugovi, prijatelji, braća. Svi smo mi piloti bivše JNA bili braća. Tako se meni činilo, tako sam ja doživljavao, u to sam vjerovao, – kaže Advan.

– O tome je Balabanu riječ, – kaže Vasilije. – Otkako traje ovaj glupi rat jesi li, možda, čuo šta o njemu?

– Ništa, – kaže Advan. – U ovoj šumetini, i uopšte u ovoj zabiti, ne čuje se ništa osim, ponekad, grak gavranova, ali zato često, kako si i sam iskusio, udari vjetrova i razlamanje gromova, lepet lišća i cvila polomljenih grana i stabala. Znam da je bio pred rat na službi u Mostaru.

– Nema ga više, – kaže Vasilije. – Sada je gore, na onoj, nebe-skoj, plavoj, ravni, ili rupi. Metafizički je vaskrsao, kao Hrist.

– O čemu pričaš, nemoguće, – kaže Advan. – Poginuo, kažeš?– Nije, – kaže Vasilije. – Nije poginuo.– Nego? – pita Advan.– Ubili su ga.– Ko bi njega ubio? Ko bi uopšte ubio pilota? Zašto?– Nije čak ni ubijen. – Razapet je! – kaže Vasilije– Slušaj, – ljutnu se Advan, – ja te ništa ne razumijem! Kako

– razapet?– Lijepo. Kao onaj iz Nezareta. I još gore. Prvo su ga njegovi

dželati razapeli, onda raščerečili, oskrnavili, ponizili nemoćno ljudsko tijelo, pljunuli na sveti prah i majku Zemlju u njemu. Na ono od čega je sazdano. Bar ovdje, na ovoj nesrećnoj i prelijepoj planeti.

– Možda su u pitanju samo neke zlurade priče, – kaže Advan. – Mnogo je danas takvih priča, mnogo je izmišljenih, vampirskih kazivanja. Nakotili se oni koji u narod ne unose nego ulivaju gomile laži i obmana. Strah. Da ubrzaju krvavo kolo, da još besmislenije i nepomirljivije zavade, da razbukte plamenove mržnje iza kojih neće ostati ništa. Ni kamen na kamenu.


– Govoriš suštu istinu, – kaže Vasilije. – Sve je tako. Ali ovo o pilotu Balabanu je, nažalost, realnost. Zbilja. Evo moje priče o tome objavljene, nedugo pošto se za taj zločin saznalo, u novinama. Tekst je, kao što ćeš primijetiti, dosta sirov. Napisan je na brzinu, bez nekih uobičajenih priprema i bez literarnih ambicija. Novinski ratni tekst. Pisan je u dahu, u sobici opštinske zgrade u Pijesku bez struje i vode. Bez mogućnosti autora da konsultuje izvore, gdje je to bilo potrebno, i literaturu. Bilo je to isto kao kada bi ga sada pisao ovdje, onamo pod onim brezama ustreptalog lišća.

Advan uze ispresavijan novinski list.Vasilije je vraćao stvari u torbu dok je Advan čitao tekst:

RASPEĆE NEKAD I SADNOVE ISUSOVE MUKE

HRIST JE RAZAPET NA KRST KAO ČOVJEK KOJI SE POBUNIO, KOJI JE PROPOVIJEDAO NOVI POGLED NA SVIJET, A, DVA MILE-NIJUMA KASNIJE, BALABAN JE RAZAPET NA REŠETKE PROZORA HANGARA ZATO ŠTO JE BIO PILOT I SRBIN

Istekla je još jedna kalendarska godina. Hiljadu devet stotina de-vedeset treća od rođenja Isusa Hrista, zvanog Nazarećanin. Ili sedam hiljada pet stotina prva od stvaranja svijeta, po srednjovjekovnom pra-voslavnom kalendaru.

Više od tri godine traje rat na zapadnim prostorima bivše Jugo-slavije. Rat je odnio desetine hiljada ljudskih života. Tužno je gledati zajedničke fotografije predratnih generacija srednjoškolaca i znati da mnogi od tih golobradih mladića sa tih fotografija više nijesu u životu. Izginuli su na ratištima širom bivše Bosne i Hercegovine. Smrt ljudi u ratu, ratnu smrt, nemoguće je pojmiti, shvatiti, objasniti sebi, ma koliko sve izgledalo gotovo apsurdno ogoljeno, jednostavno, prosto.

Drugo je prirodna smrt, kojoj je sve što živi i postoji izloženo. Ništa je ne može zaobići. Ni ljudi ni životinje. Ni savršeni plodovi na stablima, ni korijenje u toploj zemlji. Ni voda ni vatra. Ni planete ni zvijezde. Ni galaktički sistemi. Izgleda, možda, ni prostor i vrijeme.

Onom prvom, neprirodnom smrću, umro je i Isus Hrist. Osudili su ga i morao je da umre. I mada ga je čekalo vaskrsenje i život vječni, u jednom trenutku poželio je da ne umre...

Hristova smrt je najzagonetnija smrt uopšte. S jedne strane, Hrist


je morao da umre da bi se obistinilo Pismo. S druge strane, razapinja-nje na krst Isusa Hrista, začetnika nove religijske ideologije, novog pogleda na svijet, jednog novog religijskog filozofskog sistema, klasičan je primjer nasilnog oduzimanja života.

Ovaj način kažnjavanja bio je u to vrijeme raširen po zemljama Bliskog istoka i u tom dijelu Sredozemlja. Takođe i kamenovanje. Tako su kažnjavani razbojnici, jeretici, proroci, oni koji su na radikalan način kršili norme društvenog morala.

Monstrumno i apsurdno, to su osnovni kvalifikativi kamenovanja i razapinjanja na ukrštene direke – budući simbol hrišćanstva. Žrtva nije umirala odjednom. Smrt je dolazila polako. Uvijek prisutnoj svjetini pružala se prilika da posmatra umiranje, da se ruga umirućem dok je još svjesna gomile i njenih beslovesnih, ništa manje monstrumnih i apsurdnih postupaka.

Posebno je razapinjanje na krst bila prava atrakcija. To se nije moglo dogoditi svakome. Kažnjavani su hrabri, odvažni, oni koji su najdalje otišli u pobuni, nesaglasju, otporu, protestu protiv savreme-nosti u kojoj žive.

Novi zavjet samo u opštim crtama opisuje muke Isusa Hrista na krstu. U osnovi i nema opisa muka. Sve je rečeno zapisivanjem Hri-stovog vapaja: Ili, Ili, lema savahtani, što prevedeno glasi: Bože moj, Bože moj, zašto me ostavi. To je dovoljno da se shvati užas umiranja raspetog, prikovanog za ukrštene direke.

Činu raspinjanja na krst, apsurdnom i strašnom činu oduzima-nja života, ravan je samo čin nabijanja na kolac. Sigurno je da su oba načina rastavljanja čovjeka i njegovog života, našli primjenu i na ovim našim prostorima i da su, kao i kamenovanje, korišćeni i u kažnjavanju Srba. Ovo drugo, nabijanje na kolac, došlo je s turskom okupacijom. Ivo Andrić, naš nobelovac, dao je opis nabijanja na kolac u romanu Na Drini ćuprija. To je slika koja je zadužila svjetsku literaturu.

Nije čudno što su i razapinjanje na krst i kamenovanje i nabijanje na kolac došli uglavnom iz istog podneblja u naše krajeve – s Bliskog istoka. Čudno je da na tom Bliskom istoku odavno nema tih formi kažnjavanja i usmrćivanja ljudi, a na ovim našim prostorima, među nama, ta umijeća su se do dana današnjeg zadržala.

Rat je, naravno, idealna prilika da se svoje ljušture oslobode svako-jake svijesti, da iz nagomilanih ljudskih zaborava izgmižu zapamćenja za koja se mislilo da su samo privilegija literature. Rat je prilika, dakle,


da se uvjerimo, ko zna po koji put, kako, u suštini, pojma nemamo o drugima, o bližnjima, kako su ljudske svijesti, i savjesti, udaljenije jedna od druge nego planete i galaktički savezi u Vaseljeni.

Božo Balaban, pilot bivšeg jugoslovenskog ratnog vazduhoplov-stva, kojega je ovaj rat zatekao u Mostaru, gdje je službovao, mogao je, da ga je neko postavljao u situaciju da o tome promišlja, misliti o svemu i svačemu, pa i o tome da će mu komšije jednoga ratnoga, možda i neratnoga, dana uzeti, oteti život, ali nikada, sasvim je izvjesno, ne bi mogao doći na pomisao da će svoj život završiti slično Isusu Hristu, da će biti razapet, samo ne na krst, nego na prozorske rešetke hangara pretvorenog u ustaški logor Dretelj.

Hiljadu devet stotina šezdeset godina prošlo je otkako je Isus razapet na Golgoti, o čemu svjedoči Novi zavjet. Iz tih svjedočenja sa-znajemo da su se raspetom Isusu rugali, da su mu davali da pije vino pomiješano sa ocatom i žuči, da su ga ismijavali, ali, dok je visio na visoko uzdignutim ukrštenim gredama, niko mu nije prilazio da bi mu na bilo koji način skrnavio tijelo. To vojnici rimskog prokuratora Pilata nijesu dozvoljavali, mada je u okupljenoj rulji bilo i onih koji bi se i na to odvažili.

Gotovo dva milenijuma potom u jednom ustaškom logoru, u hangaru za avione, na kojima je letio Božo Balaban, njega su njegovi sugrađani, komšije, poznanici, ljudi sa kojima se svakodnevno susretao, razapeli na prozorske rešetke kao na krst. Hrista su velikim ekserima zakovali za krst od drveta, za Božu Balabana našlo se nešto u duhu ovog civilizacijskog vremena – policijske lisice.

Isus Hrist je, kaže se, razapet na krst. Rajko Lojpur, koji je gledao kao zatočenik kako razapinju Božu Balabana, kaže: Razapeše ga u obliku aviona.

Zar to nije isto? Samo su civilizacijske svijesti, svijesti o civiliza-cijskom vremenu, samo su potrebe i simboli vremena, koje su se stekle u svijestima ljudi, drugačije. Uz Hristovo stradanje ide krst, jer je njegova krivica religijske prirode, uz stradanje Bože Balabana, pilota, zatečenoj svijesti zločinaca nameće se novi simbol – avion.

Hrist je razapet kao čovjek koji se pobunio, koji je propovijedao novi pogled na svijet, koji je na drugačiji filozofsko-religijski način promišljao o životu i sudbini ljudi, koji je neke važne stavove Starog pisma tumačio na nov način, i ne, možda, toliko na nov koliko na način na koji su ljudi zaboravili da misle, osjećaju i vjeruju.


Isus Hrist je umro u mukama, ali ga za to vrijeme nijesu čerečili, otkidali dijelove tijela, imao je priliku da se, u trenucima slabosti, čak i pokaje što je pomagao ljudima, ako i tako shvatimo njegove riječi izgo-vorene kroz pjenu na ustima: Ili, ili, lema savahtani, a Božo Balaban, gotovo dva milenijuma kasnije, umirao je kao rijetko ko u svekolikoj ljudskoj istoriji, kao da je on, a ne Hrist, privodio ljude drugim bogo-vima, učio ih da smrti nema, da su grobovi pravednika prazni, da je čovjek, u suštini, odista nepopravljiv, jer će prije pristupiti ovci nego svjetlosti i slavi Boga.

Tek kada su Božu Bolabana razapeli na prozorske rešetke hangara i ruke i noge mu uz prozorski ram, krst, pričvrstili lisicama, počelo je iživljavanje kakvoga nema u biblijskim opisima, na što se nijesu odvažiti ni tadašnji najokoreliji zlikovci koji su i izmislili smrt na krstu ili pod gomilom kamenja – svještenici i fariseji. Tada su počeli da ga tuku, i to čekićima i krampovima – simbolima radničke klase, bratstva i jedinstva, ali i vatre i zemlje.

Tada su vidjeli krv.Kada su vidjeli krv, koja je tekla iz pilotove glave, niz ramena,

niz leđa, zlikovci su počeli da se smiju, da likuju, kao da su na najvećoj slavi, kaže u svom iskazu Lojpur, koji je, u tim trenucima, kao zatočenik, takođe očekivao najgore. Ustaše su se, kaže, kreveljile kao da su vidjeli vino, izvor božanske krvi, izvor napitka vječnosti.

Ko danas, odista, može da zamisli takve monstrume kakvi su bili ti koji su u logoru Dretelj, koji su i zasnovali da bi u njega dovodili i mučili, ubijali i sakatili Balabanove sunarodnike, na kojima nema, kao što nije bilo ni na Hristu drvodjelji, nikakve krivice, tukli raspetog Božu Balabana i slavili nasilnički, neprirodno, apsurdno prolivenu ljudsku krv!

Ko danas može da zamisli one koji raspetom pilotu, u čijim grudima pulsira užasnuto ljudsko živo srce, sijeku uši i vade oči – kidaju opne vida, ljudsku čulnu vezu sa prirodom, s Kosmosom, koji nas sve okru-žuje!

Izvadiše mu jedno, a potom i drugo oko, kaže svjedok. Onda mu odsjekoše nos. Otvoriše usta i iščupaše živ jezik. Pri tom smiju se, sijaju od mržnje, nekog neshvatljivog zadovoljstva. Na kraju raspetom odsi-jecaju glavu!

– Držite, bacite je u travu! – komandovao je predvodnik monstru-ma Edin Buljubašić.


Kroz prozor baciše glavu, tijelo osta da visi, ali zakratko – kaže svjedok Lojpur. Jer, ustašama sve to nije bilo dovoljno. Priđe jedan i raspara mu tijelo, a nas natjeraše da ga ljubimo.

Sve je ovo viđeno i u prošlom, Drugom svjetskom ratu. I tada su ustaše u Jasenovcu i nad ponorima mnogih bezdanica kasapile ljude i ispijali čaše tople ljudske krvi.

Sjetimo se sudbine Vukašina iz hercegovačkog sela Klepci.I kad čovjek bolje promisli – kakva je ljepota bio taj stari vijek pri

ovome, kakva čarobnost živjeti u pećini! Bilo je, naravno, u tim starim vremenima i ljudožderstva, ali u pitanju bi bila glad. Prazan stomak, koji zavija gore od vučjeg. Za čim je glad ovo?

Čega je to gladan Edin Buljubašić sa čoporom ustaša, ne samo u logoru Dretelj, nego gotovo širom do juče nam zajedničkog životnog prostora, danas zahvaćene nečovještvom i suludim nagonima grupa i pojedinaca?

Neko će reći da je u pitanju poremećena svijest, elementi ludila, paranoje, psihosomatski sindromi, netipični slučajevi zločinačkog is-poljavanja, degenerisane osnove ljudskosti. Ne! To se ne može pravdati takvim opskurnostima. U pitanju je apsolutno jasna svijest, svijest koja zna šta čini, svijest koja nadživljuje sve svijesti. To je i biblijska svijest, svijest koju sveta pisma, Stari i Novi zavjet, čak i ne osuđuju, jer bez te svijesti nema ni stradanja, nema vjere, nema krsta, nema religijske osnove, nema ni Boga, ni Božjeg Slova, ni Postanja, ni Vječnosti!

Nema Vaskrsenja!U sabornijim i sabranijim vremenima, u vremenima u kojima

se poštuju žrtve i razlučuju smrti, a u ljudskoj istoriji je malo takvih vremena, Božo Balaban bi bio proglašen za sveca, ovako, kaže svjedok: Pokupili smo ga potom u ćebe, oprali sobu i kao da se ništa nije desilo…

Advan je dugo čitao tekst, kao da svaku riječ provjerava po nekoliko puta. Kao da ih dobro ne razumije i ne shvata, kao da su to riječi iz neke druge, nepoznate mu do sada, stvarnosti, sa druge strane svijeta, dalekog i nezemaljskog.

Zatim, polako, kao da ga slučajno ne povrijedi, odloži, skrušeno, kao krivac, novinski list na sto i zatvori za sobom vrata.

Ode u šumu.I Vasilije je bježao u šumu uvijek, još od djetinjstva, kada je

trebalo naći i sastaviti razdrobljene komade svoga smisla. Sebe.


Zamače i on u gustu šumu, ali na drugu stranu.Nikada, kao sada, Vasilije je to osjećao, pa i kada ih siječe, stabla

nijesu s toliko prezira i gorčine posmatrala čovjeka …

2.

– Ostani sa mnom, – kaže Advan. – Gdje budem ja, bićeš i ti. Od tebe niko ništa neće tražiti. Niko te pogledati preko oka. Sjedi i piši. Zapisuj što ti pamet kaže.

– Ne, – kaže Vasilije. – I sam znaš da je to nemoguće. Ko zna za šta bi još sjutra mogli da me optuže oni koji oduvijek sve druge optužuju osim sebe I svoje istomišljenike. Za njih bih ja bio neko ko je prešao na drugu stranu. A nikada niko moj nije se ogriješio o kodeks svojih predaka.

– Ja to tako ne shvatam, – kaže Advan. – Ne bi ti bio na drugoj strani. Ne bi bio ni učesnik ni pomagač. Bio bi posmatrač. Izaslanik. Živi svjedok. Svjedok o svemu što budeš vidio da se radi u mojoj brigadi. I drugi šta rade.

– Dobra je to ideja, – kaže Vasilije. – Prava. Da je sreće i razuma, ovog zla i krvoprolića ne bi ni bilo. Ali, kada je već tu, tu bi tvoju ideju trebalo svi da prihvate i pozdrave. Nažalost, to kod nas nema ko. Oni koji su nam čelnici i vojskovođe nemaju pameti za takve stvari. Njihove pameti je pojela njihova glavatost. A kad pomenuh riječ glavatost, napisao sam, još u Sarajevu, u vrijeme ono koje ćemo zapamtiti po barikadama na prilazima gradu, jedan pjesnički tekst u kojem je baš ova riječ nosilac smisla pjesme. Imam je ovdje. Da ti je pročitam?

– Slušam, – kaže Advan.Vasilije raširi ispresavijani arak papira.

Jedan general koštao je ovaj narodkoliko bi koštala izgradnja jedne varošice.Svi seljaci u jednom osrednjem selunijesu mogli privrijediti koliko je koštaojedan general.Sve koze i sve ovce, svo žito s njihovih polja,svaka voćka i svaki krompir, luk i paprika,


stočna repa i šećerna repa,sve je to u dugom nizu godinabilo jedva dovoljno da se neko učini generalom.I, hvala Bogu, uspjeli smo -imamo stotine i stotine generala.svaki od njih ima generalsku uniformu.Generalski stan.Generalsku platu.Generalsku djecu.Generalski trbuh.Generalsku glavu.Najvažnije je ovo – generalsku glavu.U tu glavu smo i ulagali.Kosili pšenicu i školovali jednu glavuza generalsku glavu.Tovili junce i krmke i školovalijednu glavuza generalsku glavu.Prodavali šume i rude, čelik i najboljejagnjeće meso, prerađeno i neprerađenovoće, gljive i ljekovito bilje,suvu drenovinu i crno iza nokata,i školovali jednu glavuza generalsku glavu.Vjerovali smo da smo uspjeli.Vjerovali smo da su te generalske glavepune generalske pameti.Mada se moglo sumnjati,ipak smo vjerovali.Nije nam ni na kraj pameti mogla biti pomisaoda u tim mnogim debelim generalskim glavamanema ništa.Da su mnoge od tih glava šuplje glave.Da su mnoge od tih glava glave koje jepojela glavatost.


– Slušaj, Vasilije, – poče Advan, ali potom podosta oćuta. – Potpuno razumijem to što si napisao. Dobro znam te glave. Trideset godina sam ih gledao i slušao gotovo svakodnevno. Da sam radio kako su neke od tih glava govorile da treba raditi, odavno me među živima ne bi bilo. Pogodio si ovom pjesmom srž stvari. Daj mi je da je prepišem. Naučiću je napamet za čas.

– Nemoj, – kaže Vasilije. – Možeš zbog nje imati problema. Kao i ja kada sam je dao jednome i taj je čitao u Pijesku, u Štabu. Ali, da ti ne pričam. Bolje da je ne znaš. Objaviću je uskoro. A možda je već i objavljena u jednom časopisu u Podgorici, samo ja to ne znam, nema ko da mi javi. Čućeš za nju, ako Bog da, kad-tad. A možda i nećeš. Kod nas se brzo zataškavaju stvari koje zadiru u istinitost, dublje od površnosti.

Ćutali su.Advan je pravio cigarete.Vasilije je zurio u svoje ruke na stolu, i, najednom, kao nešto

značajno i zanimljivo, pade mu na pamet da je ovo sada prvi put da vidi svoje ruke, da ih primjećuje, da se ne sjeća da je ranije ikada i pomislio da ih ima, da su tu, s po pet nipošto onih bogaljastih, debelih prstiju, kakve je kod mnogih gledao, koji su mu se gadili, otkrivajući mu u prirodi, u karakteru osoba kojima su pripadali, nešto neprirodno, prevrtljivo, nedorađeno, podlo.

Nije za sve prohujale godine, koje pamti dosta neprecizno, od ranog djetinjstva do sada, Vasilije svojim šakama poklanjao pažnju, samo ih je redovno sapunjao i prao, upotrebljavao nemilice za sve moguće poslove i radnje, okretao je njima listove debelih knjiga, brao lješnike i orahe, držao štalske vile i utovarao stajsko đubre na saone, vukao srditog mačka Žućka za rep ispod kreveta odakle nije htio da iziđe, jer je znao da ga traže i vuku da ga izbace napolje, na hladnu zimsku prtinu ili na jesenju kišu koja se u mlazevima slivala odozgo, iz gustih, provaljenih oblaka; u žaru ljubavi stiskao je tim šakama nekada vrele, nekada hladne, zadnjice djevojaka, ni do današnjega dana ne otkrivši zašto su te zadnjice kod istih žena nekada bile vrele kao heraklitova vatra, nekada ledene i rumene kao februarski snijeg na Markovom kamenu u Lisi; otvarao je tim šakama vrata stanova i restorana, vagona čuvenog voza “ćira” od Priboja do Međeđe i od Međeđe do Bistrika i Čengić Vile; držao se za grane trešanja i grivu kobile Mrke, koju je jahao bez sedla i samara,


i bez uzde, rastavljao očev talijanski kratki karabin i zatvarač, ali, naprosto, nikada nije pomišljao na to da ima ruke, da su tu, da mu pripadaju, da su dio njegovog tijela, pa ni onda kada je ređao svoje rukopise i bilješke po stolu, kada je jeo, uzimao kutiju cigareta, vadio iz nje cigaretu i potom prinosio upaljač.

Da, Vasilije nije primjećivao svoje ruke, ni prste, ni nokte, koji su, a da toga nije bio svjestan, jer o tome takođe nije vodio računa, nije razmišljao, bili redovno podrezani i izbrušeni turpijicom za nokte.

Vasilije se istinski začudi što, evo, vidi svoje ruke i što može da ih gleda.

Vasilije se, međutim, zaprepasti kad shvati da to, u stvari, nijesu njegove ruke, njegove nadlanice i podlanice, njegovi prsti i njegovi nokti, njegovi zglobovi i sitni ožiljci od posjekotina u djetinjstvu.

Jesu to moje ruke, to je nedvojbeno, ali, istovremeno, nijesu, jer te ruke na stolu ne liče, sasvim su drugačije od onih koje, ipak, dozva iz sjećanja, a u sjećanju su bile one prave Vasilijeve šake i prsti, odatle ih ništa nije moglo izbaciti, čak ni nasrtljivi svakodnevni nedotupavni zaboravi.

Ovo su ruke nekog drugog Vasilija, moga dvojnika, ne moje, jer, evo, i po jednoj i po drugoj nadlanici plavile su se, djelimično i modrile, izvijugane, nejednako nabrekle vene, kroz koje je, pretpo-stavljao je Vasilije, teklo nešto krvi, a toga nije bilo prije, svih onih godina koje je Vasilije proživio, povremeno svjesno zagledajući, neke češće, druge rjeđe, treće sasvim rijetko, dijelove svoga tijela – lice, čelo, nos, oči, usta, vrat, grudi, ramena, maljavu površinu trbuha, butine, koljena, listove nogu, stopala, ali ne ruke, tj. šake. Njih nije imao potrebe da zagleda, jer se njima neprestano služio, one su redovno bile tu, kao njegove nenametljive sluškinje, u samom središtu svih događanja.

One prave Vasilijeve ruke, sada je shvatao, bile su snažne i uporne, teške, otporne i ranjive, meke i čvrste, prsti su se precizno sklapali do kraja u pesnicu koja je mogla da zadaje udarce, da napada i da brani. Nikada nijesu mirovale, stalno je nešto privlačilo njihovu pažnju, uvijek su se trudile da nešto dohvate, dodirnu, uzmu, pre-mjeste, odlože, prenesu, odgurnu, privuku. Bilo je trenutaka kada ih je hvatala neka njihova unutrašnja pomama, i tada su bile neposlu-šne, oslanjale su se na svoje instinkte, nemoguće ih je bilo urazumiti,


a potom su se vraćale svojim svakodnevnim ispoljavanjima, svojim uobičajenim poslovima, smirivale su se same po sebi, izmorene i malaksale, bezvoljne..

Ove ruke, koje Vasilije sada posmatra pred sobom, položene po stolu, nekako su se smanjile, uvukle u sebe, iskrivile. Naročito se primjećivalo da su postale staloženije, smirenije, strpljivije. Nekada su svojim ponašanjem uznemiravale čitavo Vasilijevo tijelo, a vidi sada: nezainteresovane su za bilo šta, ravnodušne, kao da su odvo-jene od njegovog tijela, skrušene. Njihove smežurane nadlanice liče na barice po čijoj preostaloj mutnoj vodi plivaju žućkaste, rozikaste, ljubičaste i tamne mrlje.

Vasiliju bi žao tih ruku. On shvati da su one slika i prilika njega samog, ogledalo u kome se vidi koliko se urušio u sebe, u uzaludnost svih svojih dosadašnjih napora, misli i razmišljanja, u kojoj su mjeri njegova neprestana razočarenja razjela i rastočila njegovu duhovnu snagu i supstancu, kao bolest Vasilije još nije bio starac, tek pedesetogodišnjak, ali njegove ruke su ga upozoravale da je davno pređena ona polovina životnoga puta, i to ga zbuni, i ko zna kako bi se ovo, iznenadno, slučajno suočavanje sa sobom i svojim rukama dalje razvijalo da ne uđe Advan noseći poslužavnik sa spasonosnom kafom čiji miris Vasilija vrati u stvarnost iz koje je bio iskoračio.

– Žalosno je, – ne podižući pogled s onih šara na nadlanicama ruku, koje su se, kao pokretna paučina, pomjerale, nastale trenutke tišine Vasilijev glas odgurnu ustranu, – žalosno je, – ponovi, – što sam baš ja morao napisati ove i ovakve stihove. Ti dobro znaš, jer sam te ja i nagovorio da odeš, prvo, u srednju vojnu školu, potom u vazduhoplovnu akademiju, koliko sam cijenio našu armiju, i mnoge političare. Ali, ovoga puta su nas, sve skupa, napravili velikim bu-dalama. Većim nego što smo ikada prije bili. Ja to znam. Ako nijesu mogli da spasu federaciju, ni konfederaciju, koju su neki predlagali, morali su da obezbijede miran razlaz, da spriječe naoružavanje, a ne da snimaju šlepere pune kalašnjikova iz mađarskih fabrika, da ga i sami dijele svjetini, na zahtjev lidera političkih partija i stranaka, iz magacina i arsenala države u koju su, neshvatljivo brzo, prestali da vjeruju. Ja to znam...I vidim – više nijesam onaj koji sam bio. Pred-stoji mi, ako ostanem živ, da živim životom nekog drugog Vasilija, prevarenog i poniženog, opljačkanog do gole kože, bez prijatelja,


bez nade, prisiljenog da iz jednog mjesta bježi u drugo, iz drugog u treće, i tako iznova, pogruženi izgnanik ma gdje bio...

– Nije žalosno što si baš ti napisao stihove o generalima, žalosno je što ih niko od nas nije čuo i neće, po svoj prilici, ni čuti. Sad, kad si me podsjetio na one filmove o ilegalnom uvozu kalašnjikova iz Mađarske, znam koliko ga je tek uvezeno iz Austrije i Njemačke, – kaže Advan.

– Nije uopšte važno koliko je oružja uvezeno, nije problem u tome, problem je ko je spriječio da se sve to u začetku ne spriječi! Jugoslovenska narodna armija je po Ustavu bila dužna, a imala je svu moć i snagu, da djeluje, da pohapsi one koji su na tome radili, a ne da ih snima svojim tajnim vojnim kamerama i prikazuje do kraja zblenutom pučanstvu od Đevđelije do Triglava. Svi smo mi mislili da je to i rađeno, tajno snimano, da bi se javno prikazalo kako se, pošto je snimljeno, dokumentovano, oduzima i uništava. Lično sam očekivao da će se upravo to dogoditi narednih dana. Ali, pošto se ništa nije događalo, posumnjao sam u sve i shvatio da Jugoslaviji više nema pomoći. Uostalom, na tom su radili na Zapadu i prije Titove smrti, a 1980. g. NATO je održao jedan sastanak na kome je Bžežinski, Poljak iz Galicije, iznio jasan stav SAD da je Jugoslaviju nužno rasturiti, kao što su to učinili nacisti i klerofašisti 1941. g. Na tom sastanku je određen i dan D – dan Titove smrti! O svemu tome su bile upoznate najviše političke i vojne institucije države. O tome su po Beču i Parizu i vrapci čavrljali. Trebalo je u rasturanju svijeta, koji ne čini ona zlatna milijarda, početi od Jugoslavije. Da, to se znalo. Ali, šta je, povodom toga, da se tome suprostavi, da spriječi rasturanje zajedničke države, preduzeo politički i vojni vrh SFRJ? Ništa! Zato su šleperi mogli mirno, po danu i po noći, svejedno, pre-voziti naoružanje za nove/stare klerofašiste. Šta je uradila Vrhovna komanda JNA? General Kadijević, koji je u jednom intervjuu, tada, u predvečerje rata, koji je emitovan u svim informativnim sred-stvima na nivou države, rekao da JNA neće dozvoliti raspad SFRJ i izbijanje otvorenih neprijateljstava među jugoslovenskim narodima, šta je uradio da tako bude? Ništa! Imali smo generala na deseti-ne i stotine, imali smo Ustav, imali smo oružje i legitimno pravo da svoju državu branimo od unutrašnjeg neprijatelja, ali, umjesto pravih poteza, JNA angažuju na razdvajanje nakostriješenih ratnika iako se odmah vidjelo da jedino čemu to vodi jeste dolivanje ulja


na vatru. I još gore: onim istim kalašnjikovima klerofašisti su već ubijali i vojnike u kasarnama. Blokirali su pristupe garnizonima u gradovima. Vojnici svih nacionalnosti bježe. Televizijske stanice po-spješuju rasulo koje uzima maha. Na sve načine se podstiče mržnja. U tom smislu novinari su u prvim redovima. Prosto – nevjerovatno. Generali predaju garnizone sa desetinama i stotinama tenkova, arti-ljerijskih oruđa, magacina. Kao lešinari tumaraju po kancelarijama oni koji u Generalštabu treba da izdaju odlučna naređenja. Pratio sam sve to, iz dana u dan, u nevjerici, u čudu šta se čini. Najzad sam se sjetio da bi trebalo da odem prije nego me pogodi u stanu na vrhu zgrade u novom sarajevskom naselju Dobrinja 5, na devetom spratu, tenkovska granata sa nekog brda oko opkoljenog Sarajeva, granata iz srpskog tenka ili topa, ili metak muslimanskog snajperiste iz susjedne, zgrade, paralelne ovoj. Što se ovo prvo nije dogodilo, uprkos svakonoćnim bombardovanjem, pri čemu su granate padale, ne samo svuda oko zgrade, nego i po krovu iznad moje lude glave, bukvalno, mogu da zahvalim svojoj još luđoj sudbini, svome Usudu, a što se ovo drugo nije dogodilo, metak muslimanskog snajperiste, ili nekog njemu sličnog ludaka, a mogao je, zahvalan sam nekolicini dobrih susjeda i nekolicini Sandžaklija – Muslimana, koji su me pustili da prođem između njihovih utvrđenih uporišta u velikim betonskim garažama s obje strane ceste, kojom sam morao proći, vozeći svoju polovnu ladu 1500, koju mi nijesu oduzeli, koja je, nekim čudom (bez svakojakih čuda ovaj svijet i ne bi bio ovakav kakav jeste!), ostala jedina u dvorištu između zgrada nepogođena topovskim udarima, a nijesu mi oduzeli ni pištolj CZ M-72, koji nijesam htio da predam mada su prijetnje, upućene onima koji ne izvrše taj nalog muslimanske vlasti, bile stroge, koji sam posje-dovao legalno (dozvola izdata u MUP-u sarajevske opštine Novi Grad) i 26 novih novcijatih metaka, poklon mog komšije u zgradi, Senada M, – Sandžaklije... Ali, da te više ne zamaram, sve si ovo i ti vidio i doživio, meni od svega što se događalo mnogo toga nije bilo jasno, nije ni danas, a, po svoj prilici – neće nikada. Ono za što bih sada mogao da tvrdim da je istorijska istina, jeste činjenica da je socijalističku Jugoslaviju rasturio njen socijalistički i samouprav-ni – šovinizam. Onaj do tada prizemni, potuljeni, podli, koji mrzi, podjednako, istom žestinom, sve što je komunističko, i hrišćansko, i islamsko. A, uz mržnju i podlost raznih vrsta i kalibara, pogodila


nas je još jedna strašna nepogoda – višestranačje na šovinističkim osnovama, ne na nekim ideološkim principima. Višestranačje u Bosni i Hercegovini glavni je krivac za ratna stradanja i pustošenja Re-publike. Ni jednom partijskom lideru nije padala na pamet istorija pa da ustane i kaže: Stanite, nećemo međusobno da ratujemo, jer mi nijesmo to što kažu, u šta nas odavno ubjeđuju da jesmo – Srbi, Hrvati i Muslimani, mi smo slovenska plemena doseljena na ove prostore prije Raške, kasnije Srbije, i prije Hrvatske. Na ovom prostoru od Kupresa do Srebrenice i od Livna i Duvna do Gacka i Stona sterale su se naše sclavonie: Bosna Bosanaca, Travunija Travunjana, Zahumlje (Hum) Zahumljana (Humljana), Neretvljanska oblast Neretvljana... Uzmite se, jednoplemenici, slovenski narode, genetska slovenska raso, u pamet, skinite kape, kleknite po slovenski, i pomolite se, zajedno sa mnom, našim staroslovenskim i hriščanskim božanstvima, dotaknite sa dva prsta sve četiri strane svijeta, sjetite se našeg manihejstva, koje su svi proglasili jeretičkom sektom, a ta je naša crkva, slovenska, osnovana još u V vijeku u Edesi, Antiohiji, Damasku i Bagdadu, gdje se i danas pominje i slavi. Mi ne smijemo da ratujemo međusobno, jer nas naši preci gledaju očima stećaka oko kojih noću svijetle njihove metafizičke manihejske duše, koje naš bog Horos, od jutra do većeri, kupa zracima sunca gotovo svakoga dana u godini... Ne, niko se od tih izvikanih stranačkih liderčina i liderčića, koji najednom buknuše kao gljive sa bunjišta, pretvoriše svoje stranke u tvrde busije, vidješe sebe u ogledalima svojim u novom ruhu, ruhu političara i državnika, preko noći okružiše nekim likovima koje promovisaše u oficire i generale, ali, kažem, ne sjetiše se svoje istorijske prošlosti, najumnije učiteljice zemaljskog življenja ljudske rase – istorije. I to je bio, još uvijek jeste, i biće, naš zajednički poraz, u moru naših istorijskih poraza. Možda jedan od najvećih. Ovog poraza., i dalje, niko na ovim prostorima nije svjestan. Već je pri kraju druga godina rata i ratovanja, ali naši lideri nas i dalje guraju, sve nemilosrdnije, sve dublje, u ovaj dio naše istorijske prošlosti koje će se, vjerujem, jednoga dana naši potomci, ako ih bude, žestoko stidjeti. Kosmički Um već zaprepa-štava naše neumlje, naša duhovna sakatost. Naša nevidjelica kod još živog očinjeg vida…


3.

Vasilija je pripovijedanje silno zamaralo. Ranije nije bio naro-čito pričljiv, ali sada, sa Advanom, baš se trudio da kaže sve što bi Advanu moglo da, na neki način, bude od pomoći. Vasilije je tako mislio, Sve o čemu je govorio bilo je zasnovano na činjenicama i isto-rijskim istinama. Nadao se da će Advan to da shvati i razumije. Ali nije siguran da su Advanu jasni pravi motivi, koji su doveli do toga da se Vasilije našao u ratnoj stvarnosti u kojoj umalo nije ostao bez ruse glave na ramenima. Nejasnoće je moglo da izazove Vasilijevo dosljedno opredjeljenje za slovenstvo i komunizam. Komunizam kao planetarnu i vaseljensku paradigmu. Doduše, to opredjeljenje, taj stav, mogao je kod Vasilija da uoči još u školi, bio je bistar momčić, Vasilije mu je bio razredni starješina od V do završetka VIII razreda osmogodišnje škole. Vasilije svoja uvjerenja nije zatamnjivao u sebe, nije krio, ispoljavao ih je uvijek svuda i na svakom mjestu. Zbog tih svojih uvjerenja dolazio je, ponekada, i u sukob s onima koji su se takvim Vasilijevim uvjerenjima suprostavljali ne poštujući različitost uvjerenja, bez smisla za kritičku i polemičku misao i lo-gičnost čak ni o takvim, univerzalnim, temama kakve su komunizam i slovenstvo. Tako se dogodilo da ga je jedan general tužio policiji. Tražio je da se Vasilije kazni jer je tvrdio da su sovjetski Migovi bolji od američkih lovačkih borbenih aviona Fantoma. Uz to, naveo je, Vasilije ga je vrijeđao zbog njegovog imena Adolf. Rekao je da bi kao general Jugoslovenske narodne armije morao da promijeni to ime koje su mu 1941. godine, kada je rođen, dali roditelji koji su, očigledno, bili na strani hitlerizma i ustašizma. Vasilija je, nedjelju dana kasnije, služba tadašnje državne bezbjednosti odista gotovo uhapsila. Ljudi u civilu odveli su ga u SUP. Vasilije je, odmah, bez trunke snebivanja, čim su mu generalovu prijavu pročitali, priznao da je to što tu piše uglavnom tačno. Dodao je, da ne bude zabune, da i sada misli da su Migovi bolji od Fantoma i da je ubijeđen da bi neko ko se zove Adolf morao da promijeni ime prije nego bi bio unaprijeđen u generala JNA.

U kancelariji su bila dva inspektora. Ništa nijesu zapisivali. Bez riječi su saslušali Vasilija, a onda je jedan od njih, zapitao:

– Imaš li pištolj?On je svakako dobro znao da Vasilije ima dozvolu za nošenje


oružja.– Imam, – odgovori Vasilije.– Koje marke?– CZ .M72.– Imaš li za njega municije?– Samo pun šaržer, osam komada, – Vasilije je bio precizan.Isljednik otvori fijoku u svom stolu i pred Vasilija stavi kutiju

pištoljskih metaka kalibra 7.62 mm.– Završili smo, – rekao je.. – Možeš da ideš. I mani se generala!Vasiliju je bilo potrebno da Advan shvati šta stoji iza tvrdnje

koju je izrekao da ovo što se danas događa u nekim republikama bivše Jugoslavije, a prije svega na teritoriji Bosne i Hercegovine, nije rat. Ako se vode borbe, ako se nemilice puca i gine, koriste sve vrste pješadijskog, lakog i teškog, naoružanja, tenkovske jedinice, pa i neki raketni sistemi, šta je onda to ako nije rat? Koji su to pa-rametri na osnovu kojih Vasilije osporava pravo ovom ratu da jeste rat? Šta je onda ovo ako nije rat?

Vasilije bi o tome mogao da napiše knjigu od tri stotine i pedeset stranica, ali on tu knjigu nikada neće napisati, jer zna da ta knjiga ništa ne bi izmijenila, kao što nije ni jedna knjiga osim Biblije. Osim Novog zavjeta, čije nevjerovatne protivurječnosti ogroman dio čo-vječanstva, već dvije hiljade godina, zblenuto, nedostojno ljudske rase, ili, možda dostojno i pravedno, prihvata kao istine koje dolaze odozgo, od Boga, koji neizostavno postoji, ako ne u ovom svijetu svjetine svih boja i nacija, onda bezsumnje u drugom, metafizičkom, vanzemaljskom, paralelnom, bezvremenom.

Pošto stvari stoje tako, a Vasilije zna da stoje tako, i još mnogo beznadnije, zašto, ako preživi, da se muči, pati i lišava svojih naj-boljih krvnih zrnaca, od kojih zavise um i mozak, mišljenje i misao, zašto da piše nekakvu knjigu o ratu u Bosni i Hercegovini, ratu koji nije rat, i on to, upravo, hoće da kaže Advanu, koji takođe misli da je ovo rat, i možda duboko u duši ne vjeruje Vasiliju, koji bi htio da tu nevjericu u njegovoj duši pokoleba, da Advan posumnja u to u što vjeruje, a potom dođe do prave istine, Vasilijeve istine, da ovo nije rat, mada i sam Vasilije u svojim novinskim tekstovima, zbog čitalaca, i svjetine, upotrebljava riječ rat, ali samo da bi, dublje u tekstu, doveo čitaoce da saznanja da ovo nije rat.

Vasilije priznaje da je ovo pitanje dosta mutno i nejasno, ali


Vasilijeva misao je univerzalna, metafizička, a takvo je i njegovo shvatanje rata, uopšte rata, pa i ovoga rata. A tu je i slovenstvo kao opterećujući faktor.

– Htio bih da ti pročitam nešto što sam o ovom ratu, napisao, di-jelove jednog mog teksta, – reče Advanu, kad se ponovo nađoše u sobi.

– Sa zadovoljstvom ću da slušam, – kaže Advan.– Tekst je objavljen u Javnosti 4. septembra 1993. godine, kad

su vođeni najžešći sukobi, kad je palo najviše žrtava, a lažni miro-tvorci svakodnevno vodili pregovore o primirjima. Ovdje je riječ o fenomenima ovoga rata, na osnovu kojih se, čini mi se, može shvatiti da je ovaj rat, zahvaljujući tim fenomenima, ostao bez svog zvučnog imana, a ja za sada nijesam u stanju da mu dam drugo ime. Dakle, evo, pored ostalog, šta stoji u ovom tekstu:

Rat koji se godinu i po dana vodi na teritoriji Bosne i Hercegovine, ima svoje posebnosti, fenomene, koji će, uglavnom, ostati po strani, na marginama ratne stvarnosti, jer su pojave preko kojih se, dok rat traje, prelazi, za koje niko nema vremena, ne zato što vremena nema, što je vrijeme ratno, već zato što oni kojih bi se to moralo ticati nijesu u stanju, ne mogu ili neće, da takve pojave uočavaju, da ih definišu, da se suprostavljaju izvorištima tih fenomena, da stvari uopšte vraćaju na mjesto iz kojega se izglobljuju, odakle štrče i ispadaju.

U štampi su objavljeni mnogobrojni primjeri zastrašujućih zvjer-stava. Preko TV ekrana prešle su stotine slika ljudi, žena, staraca, djece preklanih vratova, izvađenih očiju, odsječenih noseva, raspore-nih stomaka, otkinutih polnih organa, raščerečenih udova, otvorenog grudnog koša, izvađenih srca, silovanih pa unakaženih ženskih, gotovo dječjih, tijela i slično, a to je u najvećem broju slučajeva urađeno zaro-bljenim ljudima, nedužnom stanovništvu, koje je neprijatelj pokupio u nekom selu, i, što je posebno čudno – to su počinili ljudi poslije veličan-stvenog uzdignućeš ljudske vrste, nekoliko hiljada godina nakon Epa o Gilgamešu i Vavilona, Asurbanipalove biblioteke i piramida u Gizi, Hamurabijevog stuba i Semiramidinih vrtova, Aristotela i Platona, Arhimeda i Pitagore, Sofokla i Euripida, Homera i Herodota, stoljeći-ma poslije Dantea i Petrarke, Servantesa, Šekspira, Puškina, Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka, Nikole Tesle, ili ne tako davnog, leta u kosmos..

Sve strane u ovom ratu, neke više, neke manje, ispoljile su diluvijal-nu svijest, više od mržnje. prema onoj drugoj strani. Premlaćivanje je, na


primjer, odista najprizemniji vid kukavičluka, primitivizma, ne čak ni pećinske, već psihofobične svijesti, svijesti perverznih ličnosti modernog doba. Kao da onaj koji premlaćuje svezanog, nemoćnog, zasužnjenog, crpi snagu upravo iz tog čina, iz tog nagona, koji ni jedan Dostojevski nije uspio da, kao fenomen ljudske prirode, rasvijetli do kraja, da mu objasni korijen i suštinu...

Ljudi druge nacije se naprosto ne vide kao ljudi, oni ne predsta-vljaju nikakvu vrijednost, vrijednost su jedino njihove stvari, njihova pokretna i nepokretna imovina. Bezdušno se, u tom smislu, pokazuju zlatni mostovi sa zubima iz vilica preklanih, veliki prstenovi još uvijek na odsječenim prstima ubijenih, u njihove kuće i stanove useljavaju se najčešće oni koji su se već uselili i po treći, četvrti ili peti put u tuđe, u oskrnavljeno zločinom, a vlast i ne pomišlja da bi tek bila vlast ako bi takvim stvarima stala u kraj, a bez takve obaveze ona je saučesnik i zločinac...

Opisani fenomen je u ovom ratu uzeo toliko maha da će uskoro, ako već na mnogim mjestima nijesu, njegove žrtve biti i pripadnici vlastitog plemena, ´svoji´. Teško će onaj koji drži batinu u ruci, onaj koji voli zadavati udarce, zadržati pesnicu u zamahu.

Fenomen se lako uspostavlja i širi, ali teško suzbija i ukida. Pogo-tovu ako se ništa u tom pravcu ne preduzima...

– Ovo je tek nekoliko detalja iz ovog teksta, a još puno je sličnih fenomena zbog kojih ovaj rat ne možemo, u nekom klasičnom smislu, imenovati riječju rat. Da, može neko reći: tako je bilo uvijek, od naj-starijih vremena, ničega tu nema novog. Ima – u nazivu! To i nijesu bili ratovi, već – pohodi! Sumerski, asirski, vavilonski, faraonski, majanski, persijski, jevrejski, grčko-makedonski, rimski, mongolski, tatarski, avarski, hunski, seldžučki, osmanlijski, arapski, krstaški, normanski, germanski, napoleonovski, hitlerovski... Sve su to bili pohodi sračunati na uništenje, na pljačku i otimačinu. Rat, kako ga ja shvatam, bio je onaj Egipćana i Hetita, Ramzesa II i Muvatalija kod Kadeša 1285. g. prije nove ere. Ratnički je postupao i Hanibal, koji je prešao Alpe i porazio Rimljane. Rat je bio i prelazak Varvara iz Kartagine i osvajanje Rima, Sve drugo je bilo ispoljavanje opisanog trajnog i neiskorjenjivog fenomena karakterističnog za ljudsku rasu, koja je nastala poslije nestanka vanzemaljaca, patrijarha i divova i metafizike kao paradigme postojanja...


4.

Vasilije je bio pripravan, spreman da krenu, ali Advan je okli-jevao.

– Požuri, – kaže Vasilije.– Znaš šta, – poče Advan. – Danas je petak. I u epskoj pjesmi

se kaže – turski svetac. Hajde danas da ne idemo, da odložimo tvoj put, ionako te niko niti traži niti zove, niko ne zna ni gdje si, stići ćeš kad god pođeš – danas ili sjutra, sjutra ili preksjutra, ili kroz još jedan mjesec dana, pa i čitavu godinu. Ispada tako. Mogao bi ovdje s mojima da provedeš svo vrijeme dok se rat ne završi. Ja računam, i nekako to osjećam u vazduhu oko sebe, pogotovu na ratištu, da će se rat ubrzo okončati. Ljudi više ne vide nikakvog smisla u tome šta se događa i šta i oni sami moraju da rade, a sav njihov rad ja sam lično organizovao isključivo na odbranu od nekog eventualnog napada. S druge strane, pročulo se u onim srpskim jedinicama koje su u blizini moga odreda, da sam ja ovdje komandant. Oficiri, kojih u tim srpskim jedinicama ima nekoliko, uglavnom su svi iz ovih krajeva, znaju me dobro, znaju da sam ja izbjegavao sukobe, da niko iz moje jedinice nije opljačkao, otimao, silovao, ubijao, pa me i ne napadaju. Pilot je dobar, čuli su neki moji vojnici. da govore. Kri-volovac na medvjede je dobar ćovjek i pravi jugoslovenski oficir. Nego, odloži ti taj ranac, vrati pušku u ćošak, skini te vojničke čizmurine, a ja odoh da skuvam kavu i donesem po čašicu rakije, pa da i ovaj dan provedemo u miru i rahatluku kao da rata i nema.

– Ni meni se danas baš ne ide. Hajde, skuvaj kafu i donesi rakiju pa da smislimo šta ćemo danas raditi.

– Ja znam šta ćemo, – kaže Advan. – Otići ćemo u šumu, tamo gdje žubori jedan mali, skriveni izvor, divićemo se prirodi, životu, plavim nebesima i pričaćemo o čemu nijesmo pripovijedali. Recimo o tome kako su postali svijet i život, kako je sve ovo nastalo, šta je i ko je čovjek. Meni o tim stvarima mnoge stvari nijesu jasne.

– Nijesu ni meni, – kaže Vasilije. – Ne mnoge, nego ništa od toga što si pomenuo, mada je i o životu i o svijetu i o čovjeku mnogo toga napisano i sto miliona puta više izgovoreno. Ne postoji, vjeru-jem, niti je kada postojao, narod na zemlji koji se nije pitao: šta je ovaj svijet, kako je nastao, otkuda čovjek na Zemlji, zašto živi, kud ide. šta ga čeka u budućnosti, koje inače u svemiru i nema, koja ne


postoji. Ali, odmah da se razumijemo, odgovora nema, nije ga ni bilo, niti ga može biti. Nestaće nas na Planeti, a nećemo saznati ništa ni o svijetu, Vaseljeni, životu, ni o sebi, posebno o svojoj du-hovnoj suštini, o mišljenju kao čudu koje nam je, kao i život, dato. Međutim, vrijedi razmišljati, tragati po dokučivim metafizičkim slojevima mišljenja, koje, kako rekoh, posjedujemo. Po nečemu drugom i ne možemo. Mišljenje je naša jedina veza s metafizikom Svemira, Beskraja i Postojanja... Ali, o tome ćemo kod izvorčića...

Popili su kafu i rakiju, Advanova majka donese debele sendviče s goveđom pršutom, i oni krenuše u šumu.

Do izvorčića, koji nije bio u blizini, ne progovoriše ni riječ.Napiše se vode za koju Vasilije reče da je nebeska, da je to voda

koja je ovdje pala s neba, koja je realizacija ideje Tvorca svega vi-dljivog i nevidljivog, i nastavi:

– Da počnemo od ovog dana koji doživljavamo svim svojim čulima, ali ga dotičemo i svojim mišljenjem, svojom duhovnom osnovom i suštinom. Reklo bi se da se o ovom danu, kao prirodnoj pojavi, kao fenomenu u konstelaciji Sunca i planete Zemlje, nema šta posebno misliti i mozgati,, ali ima. Prvo, i osnovno, zamisli samo da ovoga dana ne bi bilo da nema Sunca i da se oko njega Zemlja ne okreće. Već to je čudo. A još veće je čudo kako je sve to organi-zovano, pokrenuto, i blisko! U Beskraju naš sunčev sistem je jedan majušni kružić, i mi smo u ovom kružiću. Na daljini od svega trista i pedesetak hiljada kilometra oko Zemlje kruži Mjesec. To je oko osam obima naše planete. Od Sunca smo udaljeni sto pedeset miliona ki-lometara. To je razdaljina četiri stotine puta veća nego od Zemlje do Mjeseca. To nije mnogo. I od ravnoteže toga trougla zavisi naš život, naše postojanje, sve na Zemlji. Mali poremećaj u tom trouglu, i sve bi se u trenu raspršilo. Sve bi se vratilo u svoj primordijalni položaj, u vodu kao prvi, poslije tame, praelemenat. A to znači – vodonik! Inače, dan je zemaljska materijalna svjetlost. On je materija. On ne dopušta mogućnost da se vidi bilo šta što nije materijalno, što nije površinsko. Svjetlost dana ne prodire ni u stvari, on je samo jedna opsjena svjetlosti, koja je rezultat rada Sunca, njegovog postepe-nog umiranja, borbe atoma materije od koje je sazdano. Metafizika je od svega toga daleko, od svake materijalne tvari. Ono što jeste metafizika kosmičkog uma, jeste samo postojanje materije i njeno kretanje kroz sfere apsolutne i vječne Noći. Svjetlost nije atribut


svemira, atribut je tama. Svemir je tama. Noć. Ideja da postoji tama, koja ispunjava Beskraj, i ideja da postoje ostrva svjetlosti u tami, to su ideje metafizičkog uma i kreacije neograničene duhovne dubine Onoga što je sve sazdalo na nama nedokučive i neobjašnjive načine. Čovjek pokušava da te načine shvati svojim umnim i duhovnim snagama, i to je nešto što ga čini posebnim na Zemlji, što ga podstiče da sebe doživljava kao biće koje se od svih do sada poznatih bića razlikuje. Njegovo tijelo je propadljivo, ali je veliko pitanje propada li i njegov duh, ta nematerijalna, konstitutivna, metafizička sup-stanca u njemu, sposobna da i sama proizvodi ideje i realizuje ih u materijalnom svijetu u kome živi. U najstarijim periodima ljudskog postojanja nije bilo ni velikih ideja ni velikih realizacija. Prvi trijumf novog svijeta i života jesu egipatske piramide. Poslije dinosaurusa prvi pobjednik je čovjek. Postao je pobjednik kada je realizovao svoje duhovne ideje. Kada je shvatio Logos, Da je postojalo u vre-menskom periodu od dinosaurusa do Egipćana bilo šta značajno i veliko, to bi, bar u fragmentima, slojevi zemlje sačuvali. Međutim, ako dopustimo mogućnost da je realizacije nekih ideja i bilo, mi to, kao i skelete dinosaurusa, vidimo kao kamen, okamenjeno. Ali, to nije pravilo, jer mi, našim vidom, ograničenim, slabim, povrh svega zaslijepljenim bogatstvom i pljačkom svih mogućih artefakata, ne vidimo ni ono što jeste bilo, a vjekovima postoji okamenjeno, kao kamen... Vrijeme u kome je hiljadama godina prije egipatskih pi-ramida čovjek živio nazivamo drevnim dobom. To je vrijeme drevnih ljudi. To doba se završava Homerom i njegovim epovima. Ep o Gil-gamešu, sumerske i akadske poeme o prvim ljudima i postanku svijeta, o vanzemaljcima koji prave ljude od gline, i drugim stvarima, to su tvorevine drevnih ljudi. S Homerom počinje jedna drugačija duhovna ljudska stvarnost. Ta stvarnost, kao ruine slojem zemlje, zatrpava i odbacuje vrijednosti ljudi drevnog doba, u prvom redu njegove duhovne veze s dubinom bitstva i logosa.Na površinu iz-ranjaju materijalne sile i potrebe jednog drugačijeg, novog svijeta ljudi. Čovjek sam za sebe postaje neka vrsta zajednice. Njegova misao pliva po površini mišljenja. Posustaje realizacija velikih ideja. Još samo kod Indijanaca na kopnu koje se zove Amerika, i Kmera u današnjoj Kambodži, duhovna priroda čovjeka ne dopušta prodor površnosti i ideje postaju realnost – grade se veličanstveni, gotovo vanzemaljski gradovi i podižu piramide u skladu drevnog, već po-


raženog, arijevskog (slovenskog), sumerskog, akadskog egipatskog zajedništva. Homersko junačko doba, još traje, ali ne kao viteštvo, junaštvo, već kao doba ispoljavanja surovosti, apsolutnog prava jačeg. Površnost je u svemu, posebno to teško pada kada ljudima vladaju oni koji nemaju pojma i misle da svijet počinje od njih. Oni se u svojim bijednim plemenskim zajednicama i nacionima, zaslijepljenim sjajem metala, to jest materijalnih dobara, pojavljuju maltene kao prvi ljudi, sudbina onih kojima vladaju u njihovim je rukama. Propadanje čovječanstva u tom smislu ići će dublje i dalje. Neće stati dok se priroda, duh prirode, ne pobuni. Krajnji ishod je neizbježno – propast čovjeka. To je lako shvatiti, jer je već, ko zna koliko puta u prošlosti svijeta, sam svijet, i sve što je u njemu, propa-dao ko zna koliko puta. Žreci su zabilježili samo potop o kome u stvari ništa ne znamo, ali, izgleda nam, uvjerili smo, ne toliko sebe koliko svjetinu, da znamo. Sve i da znamo da je postojao potom o kome se govori, nekoliko milenija, na svim kontinentima, pojma nemamo je li i koliko je sličnih potopa i katastrofa svijet, u kome živimo, doživio od propasti dinosaurusa do Arijevaca, Sumera, Hetita, Egipćana... O tome možemo samo da nagađamo. Nikada nećemo saznati koliko se, dakle, samo u tom periodu, život na Zemlji urušavao i ponovo rađao Nema kostura čitavih šezdesetak miliona godina na zemlji. Nema ničega. Sve što je rađano izumiralo je u kosmičkoj tišini i tami prostranstava!

– Stani! – tiho, šapatom reče Advan. – Čini mi se da čujem neko kretanje u blizini.

I Vasilije naćuli uši, ali do njegovog sluha nije dopirao šum nekog kretanja.

– Nema ničega. Pričinjava ti se, – reče i on šapatom.– Ima, – šapuće Advan. – S one strane nešto ide prema nama.

Mogao bi biti i medvjed. Zato, brzo, da se sklonimo na onu debelu i granatu bukvu. Jedino to možemo. Nemamo kud drugo!

Za čas se uspentraše i sakriše u gustom lišću granate bukve.Ubrzo ugledaše kako se izvoru približavaju dvije srne i dva

laneta.Vasilije odahnu zvučno kad shvati da dvije srne i dva srnčeta

nijesu jedan medvjed.Advan se smijao.– Uplašio si se, rekao bih, – kaže.


– Nijesam se uplašio zbog mene nego zbog medvjeda. Kad ga ugledaš, mogla bi se, pomislio sam, u tebi prenuti potisnuta strast da loviš medvjede, pa bi ti moglo pasti na pamet i da pucaš, – šalio se Vasilije.

– Iz čega da pucam kad su nam dolje ostale puške, – kaže Advan.

Smijali su se tiho, gore, u granama bukve, da ne poplaše srne, koje se, u međuvremenu, napiše vode, ponjušiše hladan metal nji-hovih pušaka i odoše dalje.

– Odavno nijesam vidio srne i lanad, – reče Vasilije kad ponovo sjedoše na stara mjesta kraj izvora. – Samo zbog ovoga vrijedilo je doći ovamo. Kakva vaseljenska ljepota, a ugrožena je svakog dana, sata i minuta od svega i svačega: od vukova, od medvjeda mesožde-ra, od risova, a posebno od ljudi koji ih ubijaju da bi jeli njihovo meso, a ja to doživljavam kao da jedu meso naših žena i kćeri! Ta mi je vizija pred očima oduvijek kad vidim da ljudi čereče jagnjad, telad, prasiće, piliće – sve što je u životinjskom svijetu, i svijetu uopšte, nevino i čisto. Nije Andrić uzalud rekao Svijet je pun gada, pri čemu je, kad je rekao svijet, mislio na ljude. Na druge životinje se to ne može odnositi. One žive svoje prirodne živote i zadovolja-vaju svoje potrebe samo koliko je to nužno. Lovi li lav više životinja odjednom? Vuk? Krokodil? Ne. Čovjek radi sve suprotno. To nije činio u arhaičkom, drevnom dobu. U vremenu velikog duhovnog zajedništva ljudi i svih drugih živih bića. Zar u Epu o Gilgamešu Enkidu ne pije u istom redu vodu s Tigrisa i Eufrata sa antilopama, žirafama i drugim živim stvorovima? Niko nikome ne smeta. Niko nikoga ne gleda da probode, da gurne u vodu, da ugrozi. E to je to drevno doba. Velika većina čovječanstva o tom dobu nema pojma. Čovjek koji ne poznaje zajedništvo ljudi, čovječanstva, ljudske vrste, da ne kažemo i životinjske, ne zna ništa. On je prijesan komad ma-terije, mada je taj komad prepun duhovnosti, ali do čovjekove smrti ostaje neprobuđen. To je taman čovjek. Čovjek zemlje. Nesjećanja. Nebivstva i Nebudnosti. On ne zna zašto su na mnogim krovovima kuća ugrađivani veliki metalni pijetlovi. On i nema pravog imena. Kao ni stijena, kamen, šaka praha ili pepela...

– Ko je i šta je čovjek danas? – kaže Advan.– Uglavnom niko i ništa. Dim sa njegovog ognjišta ne ide gore, u

nebo, već se povija prema zemlji, pada dolje, ujeda za oči okupljene oko budne vatre, koja je duša zemlje, biće Zemlje, kćer Kosmosa


i Beskraja. Jednog od središta smisla i postojanja u Vaseljeni. Po-gledaj one koji danas ratuju. U tim svojim uniformama ne liče na ljude ovoga svijeta, već na bića iz neke fantazmagorične stvarno-sti, ne čak ni iz sna. Iz njih zaudaraju opore divljine i vonj truleži. Čemu su oni posvećeni? Ubijanju. Čak i djece u kolijevkama. Oni su potomci Kaina i njihova je duša, koja im je prvim rođenjem data, iskvarena. Ona je kao onaj dim koji pada dolje. U njima nema onoga što se zove vjera. Oni ne dosežu vjeru, a to znači ništa metafizič-ko, duhovno, natprirodno, univerzalno. Za njih poezija ne postoji. Tragedija. Drama. A sve je to ono što se ne može naučiti niti znati. Ko nema osjetljivosti za to što čula ne osjećaju, oči ne vide, prsti ne pipaju, a što je prisutno u svemu, pa i u ljudima, za to, dakle, za šta neuki kažu da je nepostojeće, jer kao vidljivo odista ne postoji, ne posjeduju vjeru, a vjera, vjerovanje, jeste ono što je nadčulno, nadljudsko, nematerijalno, stvaralačko, nadiskustvo. To je bdjenje. Metatezis. Promjena i prelazak iz ovoga što ovdje jeste, materijalno, u ono što postoji, ali – duhovno. U tome je i smisao faraonskog bal-samovanja, priprema za obrt, za put dalje, za ono što je beskonačno i vječno kao Beskraj, koji je u nama kao što smo mi u njemu... Sad možemo da predahnemo, jer to od nas traži zemlja u nama, jer smo, po onome što se opire u nama ovome svemu – samo, ipak. ljudi. U kratkom trenutku smrti, i oni koji ne osjećaju, koji ništa ne znaju o ovome o čemu mi sada govorimo, kao pri velikom bljesku, osjete, preneraze se i – umru. Shvate, u tom času, da im je život potrošen u besmislu, praznini i tami, u tlapnji i neumitnosti propadanja...

5.

Toliko bistre, providne vedrine nije bilo odavno nad planinom kao te noći. Advan i Vasilije sjedjeli su u dvorištu, pijuckali ljekovitu rakiju ispečenu od plodova divljih krušаka, čistiju od svake, osim od dječje, suze, i posmatrali, u visini, zvijezde, koje su žmirkale kao da ih pozivaju na let do njih i druženje. Jasno se vidio i trag Kumove slame, kao poderan svjetlucavi šal na plavocrnoj pozadini.

– Ovo je naša galaksija, – kaže Vasilije. – Gore se negdje začeo ovaj naš svijet u kome živimo. Onaj prethodni je propao, i poslije mnogo milijardi godina, rodio se ovaj, u koji sad gledamo.


– Ti čvrsto vjeruješ u to? – sumnja Advan.– Vjerujem, – kaže Vasilije. – Gore je negdje počelo stvaranje

ovog našeg svijeta. I to je bila, za naše umove, neizrecivo složena, a, u suštini, prirodna i prosta stvar.

– Kad znaš da je bilo tako, reci. Uvjeri me. Objasni.– Ako unaprijed znaš da nećeš imati snage da u to povjeruješ,

bolje da ti ne govorim.– Ako ikome budem povjerovao, povjerovaću tebi. Jasno je da

znaš mnogo. Čak i premnogo, zbog čega me je strah za tebe, – kaže Advan.

– Zašto te je strah za mene ako kažeš da znam mnogo, čak i previše?

– Čuo sаm neka pripovijedanja staraca kakо ljudi koji saznaju mnogo, brzo nestanu. Ubije ih njihovo znanje. Tako nekako.

– Da, o tome ima i u Starom zavjetu. A i to je, kao i mnogo drugoga, u Stari zavjet došlo iz drevnih vremena, a pošto je tako, ja mislim da u tome ima neke metafizičke istine. Ali, da se razumijemo: ja ne samo da ne znam mnogo, pogotovu premnogo, ja znam da ne znam gotovo ništa. Sokrat je rekao Znam da ne znam. To je najveća filozofska misao koju sam otkrio do sada. Apsolutno vjerujem toj misli. Ako je za nešto čovjek rođen kao misaono biće, onda je to da shvati ovu Sokratovu izreku. To mora da se Sokratu na neki način ta misao projavila iz drevnog doba, od drevnih mislilaca. Ili je dopro do nje snagom svoga mišljenja u neposrednom dodiru s logosom metafizike i metafizičkog mišljenja. Bilo kako bilo, ali, od kada je znam, ovo je i moja misao: Znam da ne znam. Sve što znam da znam jeste to da je sve što ja znam jedno spoljašnje znanje, znanje pokupljeno iz knjiga, znanje koje se može vidjeti, jer je to znanje o materijalnim stvarima, o onome što oči gledaju, čula dotiču, to je, dakle, materijalno znanje, znanje zemlje, od zemlje, od atoma i molekula po kojima gazimo, koje udišemo i jedemo, koji su u nama, koji su ovaj oblik koji imamo, ova usta kojima govorimo, ove ruke koje hvataju predmete, ova krv koja teče putevima našeg tijela, i to je lažno znanje, ono je, kao one zvijezde, o kojima su govorili Buda i Heraklit, okrenuto nadolje, ono ne pomaže da se duhovno prostran-stvo moje u meni puni, da zablista, osim, ponekad, u poeziji, kada ne mislim na to znanje, već na znanje izvan i iznad ovog znanja, na čisto duhovno znanje, na ono znanje koje je moralo biti zajed-


ničko za sve što na zemlji, i u Univerzumu, postoji, univerzalno znanje, a to drevne baštine nazivaju budnost. To je znanje tvoraca onih epskih pjesama od kojih je nastao Ep o Gilgamešu, to je znanje jednog Homera, prije zapisivanja njegovih epova, koji su, zapisiva-njem, dovođenjem u jedan novi i drugačiji red i poredak odnosa, shvatanja, vjerovanja, poimanja, mnogo izgubili, izgubili upravo ono što rekosmo da se zvalo budnost. To je znanje jednog Pitagore, jednog Heraklita, jednog Lao Cea i Konfucija, posljednjih zaroastra, posljednjih faraona i žreca u Egiptu, Ahura Mazde, Veda... Tom se znanju – budnosti – danas gotovo nemoguće približiti. Vidjeti Sunce u kome prebiva Zemlja i Zemlju u kojoj prebiva Sunce. Živog čovjeka u kome stanuje mrtav ćovjek, a u mrtvom živ čovjek. Znati da, kada bi se sakupili svi atomi na koje se raspalo tijelo umrlog, mrtvac bi progovorio, i to kao onaj koji je bio prije smrti. Zar drevne baštine ne govore o tome da su bogovi pravili ljude od zemlje? Anunaki kod Sumera, a, služeći se grnčarskim točkom, Khrum na ostrvu Elefantina kod Egipćana. Ovako i ja, kao i drugi, kao i ti, kao i oni nesrećnici sad, dok mi ovdje razgovaramo, ginu na nekim čukama i kotama, u napadima i odbranama, a isto su, i napad i odbrana, samo su strane različite, obje u gustoj tmini ljudskog neznanja, ili znanja, svejedno, jer je, i jedno i drugo nedovoljno da bi čovjek stekao pravo znanje, koje bi ga konačno oslobodilo.

– Čega bi ga oslobodilo? – zapita neočekivano, kao prenuvši se, Advab.

– Njegove pohlepe, uskoće, njegovih privida, obmana, njegovog sljepila, njegovih zakonitosti, nepoštovanja prirode, njegovih strasti, laži, njegove duhovne pustoši, njegove potrebe da ubija i svih drugih nedovoljnosti i zala u njemu... Ali, da se vratimo na ono o čemu smo odlučili da razgovaramo – početku svijeta i života. Ruski naučnik Gamov zasnovao je teoriju o Velikom prasku. Eksplodirao je jedan beznačajno mali singularitet, nešto što je nemoguće znati šta je bilo, šta bi to, veličine naprstka, uopšte moglo biti, ali je iz njega nastalo sve – prvo gasovi i, katastrofalne eksplozije gasova, njihova mije-šanja i njihovo širenje, njihova spajanja i razdvajanja. U tom paklu vatrene stihije, širenjem gasova, stvaran je prostor, a njihovo mije-šanje i spajanje dovelo je do stvaranja materije. Od jednog dijela vodonika, u sudaru i prožimanju sa drugim gasovima, koje su oslo-bađali neprekidni sudari i plamen, nastala je voda – prvi materijal-


ni elemenat, praelemenat, u kojoj se, u velikom vremenskom periodu (riječ je o milionima godina) formiraju nebeska tijela – galaksije, galaktički sistemi, zvijezde i planete. U vodi je nastao i život koji danas postoji na Zemlji. Ova teorija je čista metafizika uma koja ništa ne rješava. Najbliža nekoj naučnoj realnosti, koja ne ukida odnos s metafizičkim procesima svijesti, stoji onaj dio metafizike koji počinje od vode. Možda voda jeste praelemenat iz koga je nastao vidljivi materijalni svijet – sve biljke i životinje na Zemlji, ali u dubokoj tami metafizike ostaje sve ostalo, sve do tog metafizičkog praska nekakvog singulariteta, i taj prasak, taj singularitet – čega, odakle, u čemu – takođe. To ne može biti početak svijeta, to može biti samo početak jednog dijela svijeta, stvaranje jedne galaksije u bezbrojnosti galaksija, jednog Univerzuma u bezbroju Univerzuma. Taj singularitet je nastao kao rezultat istog takvog, ili sličnog, ka-tastrofalnog događaja – uništenja prethodnog svijeta. Taj proces, proces raspadanja prethodnog svijeta, obrnut je ovom procesu – ponovnom stvaranju onoga svijeta koji je prije postojao u tom pro-storu Svemira, a koji je, dakle, kao segment svjetova u Univerzumu, eksplodirao, ali, razumije se, nije nestao, jer ništa ne nestaje; ras-pršenu materiju, koja postaje gasovita, ti gasovi ponovo okupljaju i sabijaju u onu lopticu veličine naprstka sve dok se ne postigne singularitet koji će, kad za to dođe vrijeme, ponovo eksplodirati i to je Gamov nazvao Veliki prasak. Sve se ovo događa, najvjerovat-nije, u Beskraju neprestano, na raznim stranama Beskraja, u nje-govom beskonačnom prostranstvu i vremenu. Sve su ove nove ga-laksije, zvijezde, planete, ovaj vazduh i ova voda, ovaj život i ostalo nestajalo nebrojeno puta i ponovo nastajalo. I ovaj svijet u kome mi živimo doživjeće takođe svoju havariju na neki od mogućih načina, ali će se iz novog singulariteta, pošto se dogodi Veliki prasak, ponovo osloboditi gasovi koji sadrže sve što je potrebno da se ponovo stvori jedna galadija, galatički sistem, sa svim, najvjerovatnije sličnim, fizičkim i metafizičkim svojstvima i karakteristikama koje postoje u ovoj galaksiji ili galaktičkom jatu kome naš Mliječni put pripada. Moguće je, međutim, i stvaranje nekih novih elemenata, nekih drukčijih formi života, ali osnovni princip obnavljanja u Bes-kraju je, pretpostavka je, uvijek isti, ali, takođe uvijek, u određenim granicama u Beskraju. Nekakav singularitet i nekakav veliki prasak na nivou svekolike Vaseljene, tj. Beskraja, notorna je besmislica..


Što se tiče čovjeka, on je nastao u vodi i iz vode je izišao. U udžbe-nicima piše da je Tales iz Mileta prvi rekao da je praelemenat iz koga je sve nastalo voda i da je, shodno tome, prapočetak života u vodi. Zbog toga je nazvan mudracem i prvim filozofom. Po tome bismo mogli pomisliti da prije njega nije bilo mislilaca i filozofa. Ali, čak i pomisliti nešto slično, bilo bi naprosto smiješno. Prije njega bio je mali milion i mislilaca i filozofa. On odista jeste rekao da je prapočetak života u vodi, voda, i to je nemilosrdno tačno. Ali, to su prije njega rekli mudraci Sumera i Akada, a onda su to preu-zeli Jevreji i tim drevnim sumersko-akadskim metafizičkim vizija-ma započeli pisanje svoje istorije poznate kod nas pod nazivom Stari zavjet, Sveto pismo ili Biblija. Međutim, to ne smeta da i mi potvrdi-mo konstataciju da Tales jeste prvi filozof i mudrac, jer je shvatio misli i metafizičku filozofiju drevnih mudraca. Tales je živio krajem sedmog i u prvoj polovini šestog vijeka stare ere i pripada mudra-cima i metafizičarima drevnog doba, kao i njegovi zemljaci, filozo-fi Anaksimandar i Anaksimen, pa i dosta mlađi Heraklit, čak i Sokrat, mada je on živio u vijeku kada je proces raspadanja vrijed-nosti drevnog doba bio poodmakao. Tales, dakle, u krajnjoj liniji, ipak se mora reći, nije svojim umom i metafizičkim mišljenjem otkrio, vodu kao praelemenat i porodilište života, već je tu genijal-nu misao pozajmio iz Epa o Gilgamešu i Starog zavjeta. U Epu o Gilgamešu voda je ono što daje život; Anunaki, kao i egipatski bog Khrum, prave ljude od vode i gline. Sumeri tako prave i knjige. O ovim stvarima postojalo je, očigledno, drevno znanje drevnih ljudi. U Starom zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj, koja se zove i Postanje,, u glavi 1 i 2, stoji zapisano: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. A zemlja bješe bez obličja i pusta, i bijaše tama nad bezdanom i duh božji dizaše se nad vodom“. Tada Bog reče: „ neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode“. „I tako Bog stvori svod i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom“ I još reče Bog: „neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho“. A trećeg dana naredi: „neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje rađa rod po svojim vrstama u kojem će biti sjeme njegovo na zemlji“. I pusti zemlja iz sebe travu, bilje i drveće, sve po svojim vrstama i sjemenima. A kada dođe dan četvrti Bog reče: neka vrve po vodi žive duše, i ptice neka lete iznad zemlje pod svod nebeski. I stvori Bog kitove velike i sve žive duše


što se miču, što provrvješe po vodi po vrstama svojim, i sve ptice krilate po vrstama njihovijem. Bog ih blagoslovi i reče im: rađajte se i množite i napunite vodu po morima, i ptice neka se množe po zemlji, potom reče da zemlja pusti duše žive po vrstama njihovijem – stoku i sitne životinje, i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijim. Onda stvori čovjeka po svojemu obličju. A ovo je u svemu ovome najbitnije. Ovdje se, reklo bi se, razilaze Tales i Stari zavjet. Ali, to nije slučaj. Po Bibliji čovjek nije stvoren u vodi, njega je stvorio Bog po svom obličju i od praha zemaljskoga i jedino njemu „dunu u nos duh životni, i posta čovjek duša živa“ Kada o ovome razmišljamo, shvatamo da je Bog unaprijed imao ideju o stvaranju svijeta, razra-đen slijed ideja, koje je realizovao, materijalizovao za šest dana. I stvaranje čovjeka Bog je, neporecivo, imao kao ideju. On je ranije odlučio kako da stvori čovjeka. Materijal koji je upotrijebio – prah zemaljski – realizacija je vode. I čovjek je, dakle, od one iste pra-tvari od koje je i zemlja, to jest materija, i sve ostalo. Tales i Stari zavjet nijesu u raskoraku, Tales je samo bio direktniji u razumije-vanju drevnih znanja. Očigledno je, s druge strane, da i Stari zavjet i Tales u svojim postavkama poolaze, u suštini, od drevnih znanja, a to možemo ilustrovati iz epa drevnih Indusa (Arijevaca slovenskog roda!) Bramavajvarta Purana u kome su svjedočenje boga Indre o raspadu, o propasti Veseljene (ma šta to bilo) zapisali drevni induski mudraci: „Meni je poznat strašni raspad Vasione. Vidio sam kako se sve uništava. Svaki put iznova i iznova, na kraju svakog ciklusa. U to vrijeme svaki atom se raspada na prvobitne čestice vječne vode iz koje je nekada sve i proisteklo. Avaj, ko će izbrojiti Vasione koje su nestale bez traga, i sve nove koje su zatim nikle iz bezobličnih bezdana tih voda!“ Za mene je ovdje ključna riječ voda. Jasno je da su za svoju metafizičku metaforu o stvaranju svijeta i života uzeli, pozajmili od drevnih mislilaca, i Petoknjižje i Tales, ali i mnogi drugi. Na primjer, Anaksimandar. On, na početku svog razmišljanja o stva-ranju svijeta i života, prvo tvrdi da Tales nije u pravu i da voda ne može biti pramaterija i počelo, jer bi ona, po logici suprotnosti, upila sve druge elemente. On kaže da je osnovni elemenat, pratvar i počelo nešto što nije moguće odrediti, dakle neodređeni i neograničeni ele-menat. Vječan i bezvremenski, taj elemenat obuhvata sve svjetove, i on je materijalni uzrok svega. Svi svjetovi su prolazni, ali se broj postojećih svjetova ne smanjuje, jer nastaju i nestaju u ravnoteži


vječnog kretanja. To kretanje je nazvao vrtložno. Tako je, kaže, nastala i zemlja kao i svi ostali svjetovi. Ipak, slaže se s Talesom u drugoj, za nas mnogo važnijoj stvari, a to je da život počinje iz mora, dakle – vode. Svi, tvrdio je, oblici života koje znamo razvili su se prilagođavanjem uslovima sredine. U početku čovjek je bio sličan drugom živom biću, i to ribi. S druge strane, treći filozof iz Mileta, Anaksimen, tvrdi da je osnovna pratvar – vazduh. Sve se odvija po principu zgušnjavanja i razrjeđivanja. Razrjeđivanjem vazduh postaje vatra, zgušnjavanjem vjetar, oblak, voda, zemlja, najzad – kamen. Materija je, kaže, vječita, a kretanje vazduha neograničeno. Rekao je o svijetu da je cjelina kojom zakon upravlja. Vjerovatno je imao u vidu zakone vječne materije i svoje principe o zgušnjavanju i razrjeđivanju. Bilo kako bilo, voda je Majka Života u Beskraju. Voda je Beskraj. Ona je prapočelo svih stvari. Ona je Svjetlost i Mrak. Gradi i razgrađuje. Sve piramide su od vode. Kamen je zgusnuta voda, koja ponovo postaje voda. I Sunce je užarena voda. Kada u njemu nestane vatra, oganj, kada se okonča sukob gasovitih eleme-nata, što je, u suštini sve i proizašlo iz vodonika, dakle – vode, postaće ponovo – voda. Rastopiće se u najsitnije elemente – gasove, koji su elementi vode. Kruženje Vode je kruženje Života. I u čovjeku voda teče kroz sve njegove atome. Prvo što iz svega, pa i čovjeka, isteče, to je voda. Prvi egipatski brijeg, koji je postao Zemlja, izronio je iz vode pošto ga je voda formirala od elemenata koje je sama stvorila, koji su bili voda prije svih materijalnih tvari. Voda je neo-bjašnjiva kao što je i mišljenje neobjašnjivo. Ona je tvoriteljka i samog mišljenja. Otuda dubina ovog metafizičkog pojma. Za Hera-klita je rečeno da je mislilac do čijeg mišljenja jedva mogu doprije-ti delfski ronioci, to jest oni koji i sami misle metafizički duboko. Preostaje nam da još jednom podvučemo: sve što se u ovom svemiru, jednom od bezbroja svemira u Beskraju, nalazi, vidljivo ili, nevidlji-vo, postojalo je u onom svemiru, koji je, pošto je iscrpio sve svoje mogućnosti, ostao bez energije, doživio svoju kosmičku katastrofu u kojoj se sve raspalo, isparilo, izgorjelo, pretvorilo u dim i pepeo, u najsutnuje čestice – atome, u kojima su sadržane ideje onoga što je postojalo. Atomi svekolike rasute materije, vremenom, ponovo su se okupili i zgusnuli u singularitet, koji je, na svom vrhuncu zgušnjavanja, eksplodirao u Veliki prasak i stvorio naš svijet, naš svemir. Zato prorok nad prorocima i kaže da je sada sve što je već


bilo i što će biti, da ničega novoga nema pod Suncem, jer se svojim mišljenjem uzdigao do mišljenja drevnih mislilaca, do broja sedam, koji je kod Egipćana imao pismeni znak u obliku glave, što ga je povezivalo s tajnama drevnih metafizičkih duhovnosti, tajnama bivstva i drevnog poimanja Logosa – Riječi zapisane na mnogim sakralnim spomenicima kojih odavno na zemlji više nema. Kao pret-hodni svemir, iz koga je nastao ovaj, naš, i naš svemir će, kad se ispuni njegovo kosmičko vrijeme, stradati, sve će biti podložno stra-hovito brzom uništenju, potom kruženju po tom prostranstvu u koje je bio, ko zna koliko hiljada ili miliona godina doći će do novog okupljanja atoma, do singulariteta, doći će do novog velikog praska, i tako do u Beskraj, koji je nemoguće zamisliti... Sve je vječno i sve je metafizika Beskraja i Vode, koja se, kaže Heraklit, preobraćena u Vatru, s mjerom pali i gasi i niti nastaje niti nestaje…

6.

– Ima još jedna stvar o kojoj sam razmišljao sam za sebe. Kako je čovjek izišao iz vode? – nastavi Vasilije. – Mislim da je taj čin izlaska iz vode u početku bio pojedinačan. Ali, to se nije dogodilo bez naloga Kosmičkog Uma. Aktiviran je u njihovom genetskom sistemu onaj segment, koji ih je usmjeravao na dalji prirodni proces, preobražaj i prilagođavanje. Ono sjeme, koje je bilo programirano da se iz njega razvije ljudska vrsta, razmnožilo se u vodi kao neka vrsta ribe, kaže Anaksimandar. Sjeme u vodi nije bilo posijano na jednom mjestu, već na nizu mjesta. Ribolika stvorenja na jednom mjestu nijesu u isto vrijeme dobila nalog da napuste vodu. Izlazak iz vode događao se u većim ili manjim vremenskim razmacima. Kao što su se iz sjemena biljaka, trava, drveća, ptica, životinja, i svih drugih živih bića na kopnu i u vodi, razvile posebne, mada slične, vrste, razvila su se i ljudska, čovjekolika bića. Osnovni preobražavalački procesi dogodili su se, dakle, u vodi, u tom prvom životnom ambijentu, u porodilištu živih bića. U daljem procesu preobrazbe i prilagođavanja, na zemlji, nastali su narodi. Od jedne grupe bića izišlih iz vode nastala je jedna ljudska vrsta, rasa, jedan narod. Od druge grupe nastao je drugi narod, druga rasa, i tako dalje. Tu je na djelu bio, neprestano, princip prilagođa-vanja promjenamа i uslovima sredine. Prilagođavanje je jedna od


trajnih karakteristika uopšte u Svemiru. Život koji se ne prilagodi ponovo postaje voda. Voda postaju i životi koji se prilagođavaju, ali propadaju, jer je njihovo materijalno postojanje u konkretnoj formi ograničeno. Oni se, kao tvari materijalne prirode, vraćaju u svoj praelemenat. Moguće je da se isto događa i sa duhovnim životom bića, i on se vraća u svoj prvobitni oblik iz kojega je i nastao. Gubici su, uostalom, nemogući u beskrajnosti prirode Univerzuma. Šta bi još u vezi s ovim bilo važno? Možda shvatanje da se sva živa bića, pa i ljudi, neprekidno prilagođavaju svim mogućim promjenama u prirodi i na zemlji, ali i u okviru našeg galaktičkog ustrojstva. Može biti zanimljivo i zanemareno mišljenje da ne zemlji ništa nije moglo nastati. I biljke, i trave, i drveće, sve je rođeno samo zahvaljujući odgovarajućim količinama vlage i vode. Zato Bog, po Starom zavjetu, prije nego je rekao: neka iz zemlje niknu biljke i slično, rekao: neka na zemlju padnu daždevi, da se zemlja natopi vodom, da se stvore uslovi za nicanje biljaka – iz vode. Čovjek se i danas rađa u vodi i iz vode! I, napokon, pade mi na pamet još i ovo: u vodi, samoj po sebi, i uprkos svim mogućim elementima, nije se mogao razviti nikakav oblik života. Zato je Kosmički Um, to što religije imenuju Bog, što je isto, stvorio praelemente, od kojih je voda na prvom mjestu, jer ispunjava Univerzum, ma šta to, u krajnjoj metafizičkoj realizaciji, bilo. Praelemente je Kosmički um, isto kao i Bog u Starom zavjetu raznim sjemenima, zasijao – idejama. Jedna od osnovnih i najvažnijih je ideja o životu. Bez tog sjemena ideja nema ništa! Ideja je slična genetskom kodu bića. U svaku miličesticu materije ideja je prisutna u svom duhovnom omotaču. Ideja je nematerijalna. Svaka takva kap velike ideje o svemu, nosi u sebi poseban kod koji dopušta da se realizuje ono što je Kosmički Um zamislio. Tek kada do vode dođu čestice materijalne prirode koje nose u sebi ideju, u ovom slučaju o životu, voda postaje porodilište svih najčudesnijih formi života od površine do najdubljih slojeva. Te čestice po površini i u dubinama traže sebi slične, nalaze se i spajaju na osnovu genetskog koda koji je zadat. Nemoguće je spajanje čestica različitih genetskih kodova. I to je, dakle, život. Aristotel je rekao da je svaki atom materije nosilac ideje o životu... Nešto drugačiju viziju stvaranja, viziju bez vode, nalazimo u jednom od najstarijih sanskritskih (arijevskih) spisa Rig-Vedi, nastalom oko hiljadu pet stotina godina, a možda i ranije, prije nove ere. Tu se kaže da se stvaranje svijeta dogodilo


kada ni Bića ni Nebića još nije bilo, ili, prosto – kada nije bilo ničega: ni vazduha, ni nebesa gore, ni smrti ni besmrtnosti, ni dan nije bio odvojen od noći, sve je bilo u mraku. Jedno. Svijet je bio neki ambis, i ne zna se šta je svijet, koji je, proizlazi iz rečenog, postojao u tom mraku, mraku ambisa, držalo. Kao prapočetak, kao prvobitnost, najednom se javlja – Duh. Iz njegovog do tada skrivenog plamena, krenula je neka snaga jake vatre iz čega iziđe klica saznanja, koja se zove Ljubav, a iz te klice „korijen Bića i Nebića posta“, ali se ne zna „ko je toj klici prvi život dao“.Zato se anonimni pjesnik pita: U čemu stvaranja početak se skriva? Ko je o tome nešto uspio da sazna? To niko ne zna, mada su, od tada, božanstva se podigla razna. Međutim, ko početku života prvi zamah dade, i prvi smisao početka i kraja, to ta razna božanstva ne znaju, ali postoji neko ko sve gleda iz nebeskog sjaja, i to zna on jedini, samo pjesnik dopušta sebi da kaže – ili, čak, ni on ne znade!…

– Zaboravio si na kafu, – kaže Advan.– Nijesam, – kaže Vasilije. – Samo, dobro bi bilo da je malo

podgriješ. Hladna kafa nije nikakvo zadovoljstvo. Ako bi mi se kafa ohladila, prosipao sam је i kuvao drugu.

– To sam i pretpostavljao, jer znam neke tvoje navade – hladno vino i vrela kafa, – kaže Advan.

Na stolu su stajala dva topla fildžana. (Advan je, očigledno, upamtio da Vasilije ne pije kafu iz prethodno nepodgrijanih fildžana ili šolja i šoljica.) Zagledan u fildžane, ukrašene polumjesecima, suncima i drugim orijentalnim šarama, Vasilije se sjeti Sarajeva i fildžana naročite izrade iz kojih je pio kafu sa pjesnikom Huseinom Tahmiščićem u jednoj maloj kafanici na Alifakovcu. Tu kafanicu je držao i pripremao kafe omanji dedo kao preslikan s gravira iz starog, turskog vakta i zemana. Na njegovom licu najupečatljiviji su bili njegovi pravi turski anadolski brkovi. Prosijedi i jaki. Smješteni iznad punih rumenih usana, ispod takođe tipičnog starinskog nosa. Današnje generacije nemaju takve usne, takve noseve i takve brkove. Nijesam pitao Tahmiščića, bilo mi je nekako nezgodno, ali ja i danas nosim tadašnje svoje uvjerenje da je taj dedo neizostavno porijeklom pravi Turčin, i to Anadolac. Anadolac zato što sam ja zamišljao da su Anadolci baš takvi, uz to i dobroćudni. Tome je doprinio i način prigotovljavanja kafe. Dok bi gosti pili salep i sladili se rahatloku-mom, dedo je uzimao tučak i avan. On nije mlio, već tucao zrna


kafe dok ih ne pretvori u sitan žućkast prah. Topal žućkast prah, koji je poznatim prijatnim mirisom ispunjavao prostoriju, sipao je u tople džezvice, pa tek onda vodu iz ibrika u kome je uvijek bilo tople vode. Pri tome je džezvice, jednu ili više njih, držao u ruci, da kafa ne prevri i prolije se. Po dva-tri puta podizao je džezvice i ponovo spuštao na šporet. Onda bi ih stavljao ispred kafedžija, koji su uživali u ovom ritualu i redovno se vraćali, jer takvu kafu moguće je, čak i u Sarajevu, popiti samo kod ovog djedice, po Vasilijevom sudu – Anadolca.

– Sto godina da pogađaš ne bi pogodio čega sam se sjetio dok si ti bio u kuhinji, – kaže Vasilije.

– Ima li neke veze sa mnom? – pita Advan.– Ne, – kaže Vasilije. – Sjetio sam se Huseina Tahmiščića,

jednog dede, njegove kafanice na Alifakovcu i njegovog načina pri-premanja kafe pomoću tučka i avana.

– Znam. Bio sam i ja u toj kafanici, – kaže Advan. – Išao sam da obiđem to čuveno groblje i nagledam se grada u raskoši jesenjih boja prije nego dođu kiše i stisnu sa svih strana smog i magluštine…

– Jesi li ti ikada sreo Huseina Tahmiščića? – zapita Vasilije.– Ne, – lakonski odgovori Advan.– Šteta. Ti nijesi, dakle, nikada sreo jednog od najčestitijih

ljudi u Sarajevu. Šteta! To je čovjek, kao od lima, saliven od svojih ubjeđenja. Vjerovao je u partizanski pokret, zato mu se i priključio sa nepunih četrnaest godina. Vjerovao je u komunizam, u komu-nističku pravdu, u komunističke ideale. Vjerovao je u Josipa Broza Tita i Jugoslaviju. Vjerovao je u poeziju, u metafizičku strukturu svijeta. U čudo života i mišljenja. U Heraklita i Dostojevskog. U dvije intelektualne forme stvaranja. U istoriju koja se, za one koji je ne znaju, ne pamte – ponavlja. Vjerovao je u groblje na Alifakovcu i spomenik na Vracama. Vjerovao je u Bosnu, koja teče, i Bosnu bogato zasijanu stećcima manihejaca. Vjerovao je da je svaki od tih stećaka jedna crkva pored koje treba zastati s poštovanjem i naučiti nešto iz onih šara na kamenu. Vjerovao je da su te šare slične hijeroglifima. Da tu ima nešto što mi još uvijek ne znamo da prevedemo. Umjesto da prevodimo što je na tim monolitima zapisa-no, mi gledamo kako te čudesne šare nestaju iz dana u dan, na meti svim udarima kiša i vjetrova, oluja sa sunca i oluja našeg duhovnog besmisla i duhovne praznine. Napravio je najbolju monografiju o


Sarajevu i veliku, raskošnu, antologiju poezije o Josipu Brozu Titu. Uređivao je najbolji naš časopis za kritiku književnosti – Izraz. Imao sam čast da bezmalo čitavu deceniju objavljujem u gotovo svakom broju toga časopisa svoje kritičke osvrte i eseje. Ali, bilo je i nešto što me je, kada je on u pitanju, istinski onespokojavalo. Huseinu su se sušili očni živci i ničim to nije bilo moguće da se spriječi i za-ustavi. Najzad, gotovo slijep, pred rat, otišao je u Prag da se liječi i pazi na sina, koji je upisao čuveni praški fakultet za filmsku režiju. I sad je, dok ti ja ovo pričam, tamo. Pati kao malo ko, u sebi, i piše poeziju. Stihove, poput ovih:

Sve sve drugoSamo ne spavatiKako pesme ne bi uzalud tražile ljudeKako još nenapisano sunce ne bi paloU pesak pustinje...


VIII

1.

U nedjelju ujutru Vasilije se pozdravi sa Advanovim roditeljima kao s najbližim ljudskim bićima na Planeti, i oni pođoše – Advan naprijed, Vasilije za njim.

Dan vedar, vazduh čist, prozračan, blag. Pravo vrijeme za put i putovanje Svako ljudsko biće, pa i životinje u šumama, po livada-ma i planinskim padinama, i na kopnu i u vazduhu, radovale bi se ovom danu, ispoljavale bi svoju radost i zahvalnost Tvorcu svega što postoji, i vidljivo i nevidljivo, ali Vasilije nije osjećao nikakvu radost, jer nije bio slobodan, bio je zarobljen ratnim dejstvima, koja su se i jutros oglašavala sa svih strana potmulim eksplozijama topovskih i minobacačkih projektila.

Pokuša, ipak, da misli o tome. Pažnju mu,privuče, dok su ko-račali preko dvorišta, razdragani cvrkut vrabaca, kojih je tu bilo, kao i svuda gdje žive ljudi, poput muzike koju je moguće čuti samo u prirodi. Prepusti se tom cvrkutu i poju, koji je, kroz sva njegova čula, ulazio unutra, u njegov duh i budio ga, i to je odista bilo kao jedan stepen Vasilijevog duhovnog prosvjetljenja i pročišćenja. U tim trenucima učini mu se da je na samom pragu da iskorači iz svijeta i života u kojima je do sada boravio.

Epski se oko njih budila šuma.Počinjalo je jekom, odnekud iz dubine velikog šumskog mora.Potom, prvo, zagraktaše gavranovi, koji su, visoko iznad vrhova

drveća, obasjani oreolom boga Horosa, letjeli prema planinama na sjeveru.

Ovako moćno buđenje šume Vasilije je doživio prvi put.Pojma nije imao da se tako budi velika šumska zvijer – sama

šuma.Kao da je bila smoždena mrakom.Ili je to, možda, ta jeka i huka u dubini, samo slatko protezanje

poslije sna.


Kada Advan odmakne, Vasilije zavapi:– Čekaj, čovječe! Odmori! Stani! Zapali!– Nikada od tebe dobrog lovokradice, – kaže Advan. – A mislio

sam da poslije rata, s lovačkim puškama u rukama, prokrstarimo ovim krajevima. Obnovimo sjećanja.

– Zar će tebi, poslije svega što znaš, što čuješ i vidiš da se u ovom pljačkaškom nadmetanju, prepunom krvi i zločina, koje besramno nazivamo ratom, radi, zar će tebi padati napamet da u ruke uzimaš pušku, pa makar i lovačku?

– Hoće, – mirno kaže Advan. – Jedva to čekam, da se ovo čudo okonča, da jedni drugima uzmemo i otmemo što možemo, da se međusobno isakatimo i iskasapimo, i onda da uzmem pušku, moju staru dvocijevku, i da zapucam u šume. Samo, da znaš, neće to biti da bih nešto ulovio, već u šumskom miru, okružen dobrotom drveća, prožiman zracima Sunca i Mjeseca, umiven pjesmom ptica, nepro-laznom ljepotom izvora, stidljivim odbljescima rose, da pokušam da sastavim sebe, da nađem, da vaspostavim bivšeg sebe.

– Ja to više nikada neću moći. Pregolema je pukotina u meni. Nedostaju mi čak i dijelovi svijesti, pamćenja, čitavi sistemi vlastite duhovnosti. Ti si mlađi, ti ćeš, možda, moći.

– I ti ćeš, – kaže Advan. – Pjesnici su Feniksi. Vaskrsavaju.– Varaš se, – kaže Vasilije. – Kad se pjesnik savije, više se ne

ispravi. Kad pjesnik posrne, on je pao. Kad pjesnik umre, odista su rijetka vaskrsenja. Mrtvu glavu ne diže iz groba. Ovo je, Advane, grob. Ovo što radimo, ovo je naš grob, moj grob. Onoga pravoga, one grobne rake u zemlji, možda i ne bude.

– Još ćemo nas dvojica, i to, uvjeren sam, uskoro, šetati po ovim proplancima, kao da šetamo po samom, prepunom breza, šumara-ka, jela, borova i kao suza bistrih izvora, nebeskom svodu, – kaže Advan, smješkajući se, čime potvrđuje, ne ironiše, to svoje uvjerenje, to svoje vjeruju. – Ništa ljepotu i pravu, prvotnu, iskonsku, kako ti kažeš, dubinu ljudske duše ne može uništiti, ništa što čovjek može da izmisli, ni šovinizam, ni grozote, ni atomske bombe. Ništa!

– Da, u pravu si, – Vasiliju se to dopade, jer su to, u stvari, i bile njegove misli i metafore, ali, bi mu milo što ih čuje iz njegovih usta, znači – zapamtio je, i on potapša zbog toga Advana po ramenu. – Lijepo si to rekao, – pohvali ga iskreno, iz duše. I nastavi:

– U ovoj ljepoti prirode odista nije teško lijepo se izražavati, pje-


snički i metafizički. Čak mislim da je gotovo drugačije i nemoguće. Ali, jeste nešto što znamo da se događa iza ovih brda, a to što znamo da se tamo događa, relativno od nas sada podaleko, onespokojava, ruži čak i ovu prirodnu veličanstvenost i nenasilnu njenu silinu. A koliko do juče sve je bilo drugačije. U Titovo vrijeme, pa i pet-šest godina poslije njegove smrti, bilo je lijepo živjeti u Bosni. Pogotovu u Sarajevu. Ja sada odlazim, i ako ostanem živ, možda više nikada neću zakoračiti u Bosnu, zato hoću da ti kažem šta mislim o Bosni, a mislim mnogo drugačije nego što sam prije ovoga rata mislio, jer nijesam znao, ne koliko sada znam. Bosna je za mene bila zemlja u kojoj je sve ljudsko moguće: savršen majstor, filigran, zanatlija, ratar, stočar, pisac, pilot, inžinjer, glumac; u kojoj je poezija bila na cijeni, što je govorilo o tradicionalnim, dubokim duhovnim vrijed-nostima ljudi. Bosna je najslovenskija zemlja na Balkanu. Ovakva kakva danas jeste stvorena je početkom velikog prelaska hrišćana, slovenskih manihejaca, na islam, slovenskom manihejstvu blisku religiju. Korijeni slovenskog hrišćanstva i islama su u paganstvu, persijskom zoroastrizmu, arijenizmu, nestorijanstvu i jevanđeljima nove religijske filozofije – Istočnog hrišćanstva, a sve to imalo je svoj korijen, svoju ishodišnu tačku u Sumeru. Ko je do sada razmišljao o ovome? Misao o ovim stvarima je zamagljena, namjerno sklonjena i stisnuta debelim koricama starozavjetnih i novozavjetnih knjiga i spisa, ali onaj koji je o svemu tome malo dublje razmišljao, zna da je u početku sumerske civilizacije mitološko-religiozni panteon, desetinama vjekova prije Ehnatona, faraona raskolnika, kako su ga nazvali zapadnjački istorici, prije Arijevaca (Slovena), Judeja, dana-šnjih Izraelaca i svih drugih, bio monoteistički sazdan i organizovan. Poštovan je samo jedan bog – vrhovni bog svih Sumera An (kasnije akadski Anu), bog plavog nebeskog svoda, bog Vode – Neba! Sve otud dolazi, prijatelju! I Vrhovni Bog i Točak, i Pismo i – Poezija, koju još niko nije u njenoj misaonoj i značenjskoj veličanstvenosti i veličini nadmašio, koju nije moguće prevesti na današnje jezike svijeta. Otud dolazimo i mi. Nesreća je u tome što mi od tada, od tog Početka, do dana današnjega, kao ljudi, kao ljudska bića i stvorenja, činimo sve da ne živimo u saglasju s prirodom, već radimo protiv nje i protiv sebe. Mi gledamo kako da se razlikujemo, a ne ispoljavamo u kosmičkom, univerzalnom Jednom! Mi u suštini nemamo pojma ni šta je religija. Izmislili smo za sebe taj pojam, koji nema utočišta


u drevnim metafizičkim stvarnostima. Ljudski rod je danas daleko od izvornih, sumerskih i arijevskih mitološko-religioznih i pjesnič-ko-filozofskih shvatanja u čijem središtu je čovjek. koji umije, kao priroda, kao šuma i voda, kao životinje, kao ptice koje lete, kao ono što u vodama pliva, kao nebesko plavetnilo, kao planina i sazvježđe u tamnom nebeskom svodu, kao crtež na pećinskom zidu i pečena glinena ploča ispisana slikovnim pismenima, da živi i misli! O kakvoj religiji može u tim vremenima biti govora! Čovjek nije bio religi-ozan već vjerujući! On je vjerovao u sve što postoji stvarno, realno i metafizički. Metafizika mu se, neprestano, otvarala kao knjiga i on je čitao znake neba i zvijezda, posmatrao je i divio se kretanju u beskrajnim nebeskim prostranstvima, on je znao da sve to ima veze s njim, da je i on uključen u to kretanje i prožet tim znacima, on je jasno uočavao jedinstvo dualiteta: fizičko i duhovno postanje, apso-lutno nerazjašnjivo na isti način kao što je i danas, u ovom vremenu u kojemu nas misao vuče gore, u beskrajno, ali fizičko – tijelo pada dolje i ponovo postaje pregršt atoma materije iz koje je nemoguće isključiti kosmičku klicu života, ideju života, o kojoj je govorio Ari-stotel, koja, u suštini. i jeste Bog. Bog je, prijatelju, Život u svakoj kapi materije u Beskraju, a kretanje te materije je njen kosmički princip. Nikakvi teleskopi, ma koliki bili, makar njihov prečnik bio veličine Zemlje, ne mogu ništa promijeniti, a to su znali i Sumeri, koji su pokrenuli točak, a pet hiljada godina ljudi nijesu znali da taj točak, da njegovo okretanje bitno, svrsishodno, primijene. Ja sam uvjeren da mi još uvijek ne znamo da koristimo najbolje mogućnosti točka, koji je, očigledno, simbol kretanja uopšte!...

Vasilije najednom prekide sa pripovijedanjem, jer, kao da mu neko, bez upozorenja, bez najave, neki nevidljivi šaljivdžija, možda i neki šumski zlobnik, izmače zemlju ispod nogu, okliznu se i pade dok su se, gazeći po lišću vlažnom od jutarnje rose, koja se u ovakvim predjelima zadržava dugo, spuštali niz jednu neravninu.

Pad nije bio opasan i nastaviše dalje, ali Vasilije shvati da je, dok silaze niz strmine, bolje da pazi kuda ide, a manje priča.


2.

Cesta je bila daleko. Preko dubokih potočnih jaruga. Uz i niz strmine.

Tek što bi se popeli, morali su se spuštati, stopu po stopu, niz gomile vlažnog klizavog lišća i truline, zapinjući za žile drveća, u neke vododerine i suntulije u kojima je uvijek bilo mračno i jezivo.

Advan je, poslije onog pada, upozoravao, sve češće. Vasilija na prepreke i slomi vrate. Davao mu uputstva kako da se drži za ogoljeno korijenje bukava dok se spuštaju u potočinu, kako da kon-troliše stopala da se ne oklizne na vlažnoj stijeni, kako da pređe potok u čijem je koritu više gnjileži nego vode, kako da nosi pušku na leđima da njom ne zakačinje za nisko granje drveća ispod kojega su se, gotovo svo vrijeme, provlačili, dok su im pod nogama nepre-stano krckale, gdje je teren ocjedit, gdje nema vlage i truleži, suve grane i grančice i šuštale gomile prošlogodišnjeg lišća i još jedrog bukovog žira.

Popeše se na jedno uzvišenje negdje usred šume. Vasilije se pitao zašto se, kada ga mogu zaobići, što je jednostavnije i lakše, penju na to brdašce obraslo gustom mahovinom i borovnjakom. Ali nije htio da pita Advana. Mora da za to postoji razlog, zaključi.

– Pogledaj onamo, – kaže Advan i prstom pokazuje Vasiliju kud da upravi pogled. – Šta vidiš?

– Nešto što liči na asfaltnu traku puta, – kaže Vasilije. – Čini mi se da ono što vidim, i što ti misliš da bi trebalo da vidim, na to liči. Ili na rijeku.

– Tačno, – kaže Advan. – To je put. Do njega treba doći. Tuda često prolaze vojna i civilna vozila. Neko će stati i povesti te.

– Koliko ima do tamo? – pita Vasilije.– Oko tri-četiri kilometra vazdušne linije. Ali, teško je probijati

se kroz šumu, to si već shvatio. Dobro se moraju otvoriti oči da se ne sleti u neki jendek, da se čovjek ne zaglavi u gustom i lepljivom kalu potočine, da se ne oklizne na vlažno lišće i mahovinu i povrijedi. Ne treba žuriti. Put, koji se tamo vidi, ne može pobjeći. Posebno je važno zapamtiti – ovdje te niko ne može čuti, naći, spasiti. A sad da se pozdravimo kako carski valja i trebuje. Ako ćemo iskreno – ko zna hoćemo li se više u ovome svijetu vidjeti! Čitavog puta sam razmišljao da li ovo da ti kažem, jer znam da ovo od mene ne


očekuješ, ali i tebi i meni još uvijek su glave u torbi i ne znamo ni ti ni ja šta nam se koliko sjutra može dogoditi. Ja, kad god odem u jedinicu, nemam nikakve garancije da ću se vratiti. A tebe čeka put pun mogućih iznenađenja. Zato odlučih da se baš ovim riječima oprostim od tebe.

– Sve što si rekao ima smisla, ali, sada sam ja taj koji, u ovom trenutku, želi da misli drugačije. Hoćemo – vidjećemo se mi još! Znam – hoćemo, – kaže Vasilije. – Nijesmo mi htjeli ovo. Mi smo pravedni ljudi i nama se ništa, što se pakosnicima i zlima dešava, ne može dogoditi. Nas čuva, sjećaš li se kako smo o tome u Sarajevu razglabali, a još više svih ovih dana, ovdje, u ovoj šumi, opasnoj i čarobnoj, zemaljskoj i kosmičkoj istovremeno, stvarnoj i metafizič-koj, kosmička pravednost. Jedini Um koji priznajemo – vaseljenski. On ptice, životinje i nas čuva. Bdije nad nama. I upravlja našim postupcima. Zar mene nije spasao?

– Sve bi to bilo tako, – kaže Advan, – da nije previše mržnje i da i mi nijesmo, a jesmo, u tom zlu. Kosmički um može da pogrije-ši. Promaši pokvarenjaka i protuvu, ništariju i strvinu u ljudskom obličju, a kazni proroka.

– Kosmički Um to ne može, – kategoričan je Vasilije. – To je jedini Um koji zna šta radi. On upravlja svekolikim prostranstvom. Vaseljenom. Cjelokupnom vidljivom i nevidljivom materijom. Bez-graničnošću, o kojoj mi nemamo, niti ćemo ikada imati, pojma. A ko obavlja takav posao, budi uvjeren da ne griješi. A kada mi pomislimo da je pogriješio,, to je samo smjena svjetova i prostranstava. Tada je sve moguće., Uostalom, ako ne bude susreta ovdje, biće ga tamo! Tamo ćemo se sresti i ponovo razgovarati! U nekom drugom svijetu. Hajde da i tu metafizičku, teološku, mogućnost sebi dopustimo ma koliko sumnjali da postoji!

– Drago mi je što te ispraćam raspoloženog, ornog čak i za cinizam.

– Ne šalim se i nijesam ciničan, – kaže Vasilije. – Ja sam pjesnik, metafizičar, to znaš. Zato i kažem: sve je moguće. Vasiona je, i sve u njoj, jedno čudo. Šta ti misliš – otkuda sve što je čovjek do sada postigao i sazdao? Kako? Šta ga je uopšte, da stvara, potaklo, inspi-risalo, zaokupilo, motivisalo? Zašto je sišao sa drveta (ako je sišao)? Zašto se uspravio (ako se uopšte uspravio)? Otkuda mu ta ideja, ta potreba, taj um? Zašto je pravio sve one piramide, mastabe, zigurate,


gradove, sarkofage, hramove, crkve, sinagoge, džamije? Zašto je napisao Knjigu mrtvih, Ep o Gilgamešu, Mahabharatu, Ilijadu, Popol Vox, Bibliju, Kurán, Vede? Kome je sve to posvećeno? Bogu, druže moj. Bogu! Sve je to posvećeno Kosmičkom Umu, Tvorcu, Bogu! Da nije pronašao Boga, ko zna šta bi danas bio čovjek, i da li bi ga uopšte bilo! Nije važno šta ja mislim o religiji, ovoj i onoj, o bogovima tih religija i božanstvima, o hrišćanstvu, judaizmu, islamu. Važno je šta od svoga postanja misle ljudi! Nije važno u šta ja vjerujem. Važno je u šta vjeruje ljudski rod. A on vjeruje u Boga. Ma šta činio, bio krivac ili žrtva, pravednik ili krivokletnik, dobrotvor ili lihvar, car ili rob, gospodar ili sluga, čovjek ne može da iz sebe, kakav jeste, istjera, isključi misao o Bogu, Boga. Hiljade godina on vjeruje u Boga. To je jedino njegovo uporište. Ideja o Bogu najveća je ideja koju je čo-vječanstvo pojmilo. Ta ideja je sve: i poluga i točak. I luk i strijela. I koplje i buzdovan. I valjkasti pečatnik i komad gline ispečen na suncu. I klinasto pismo i hijeroglif. I Tutankamonova zlatna maska. I balsamovani Sebek i Bastat. I actečka pernata zmija i Kocalkoatl. I slovenska okrugla, kao Sunce, nadgrobna humka. I pećinski crteži i renesansa. I Asurbanipalova biblioteka od zemlje. I faraonov Apisov rep. I imperijalizam i komunizam. I logika i dijalektika.. Sve je to ista ideja. Ta ideja. Ideja Boga. Bog. A kako je do toga došlo, otkuda i zašto baš ta ideja, ko zna! Čovjek nema ideju o sebi, ali ima o Bogu. Ovo što savremeni ljudi znaju o Bogu beznačajno je u odnosu na ono što su znali naši daleki preci, anunaki, gimnosofisti, žreci, hermesovci, haldejci, prvosvještenici, zaratustre, Perunovi sljedbenici. Isposnici na stubovima. Stolpnici. Boga su stvorile pećine, urvine, strah od prirodnih, i još više tadašnjih nepojamnih, dakle metafizičkih sila – to su naše besmislice. Besmislice savremenog čovječanstva. Apsurdi nekakvih naučnih postavki. Nije Boga stvorilo naše ljudsko ni zlo ni dobro– To je apsolutno, univerzalno u nama, možda i apsolutno apsurdno, jer ga još uvijek ne razumijemo, kao ni mišljenje. Uostalom, i mišljenje je – Bog…

3.

Neko vrijeme su ćutali. Vasilije je zurio zabrinut u nejasnu taku puta u jutarnjoj izmaglici. Da je mlađi i zdraviji lako bi savladao


ovu šumu i sve prepreke u njoj, pomišljao je. Nije se mogao sasvim pouzdati u svoju snagu, još je osjećao posljedice pada niz onaj odron. Bilje da mislim o tome, odluči.

– Kad pljačkaši više ne budu imali šta opljačkati i riješe da se povuku u svoje jazbine, a to znači okonča se ovo krvoproliće zalu-đenih i zabluđenih, prvi sastanak zakazujem u Sarajevu, – Vasilije prekide ćutanje, koje je uvijek prepuno neodlučnih trenutaka.

– Ako ga ovi tvoji ne sravne sa zemljom, – gorko se nasmiješi čovjek kome nije pristajala, kao ni Vasiliju, ova nova uniforma u kojoj je bio, koji je istinski volio svoj zavičaj, svoju otadžbinu, koji je učio i bio spreman da je svim snagama brani od svakoga ko bi ugrozio njen integritet, njenu slobodu, spokojan život njenih sta-novnika, svih njenih izmišljenih naroda i narodnosti, kome nije bilo ni na kraj pameti da će baš tu i takvu državu razbiti i uništiti oni koji su je morali braniti ustrajnije, žešće, ogorčenije nego i Vasilije i on, jer su od nje oni, ti drugi, više i tražili i uzimali.

– Nijesu to nikakvi moji, Kao što nijesu tvoji oni koji koji su razapeli pilota Balabana i u Kazane kraj Sarajeva pobacali gomilu sarajevskih Srba, bez ikakvog zdravorazumskog razloga, – reagova Vasilije.

– Ovo tvoji lupio sam bez veze, – kaže Advan. – Niti su to tvoji niti su ovi drugi moji.

– To su psi rata, kako je davno neko rekao, – Kaže Vasilije. – Nego, da te pitam nešto drugo, a trebalo je prije da te pitam: Šta misliš, prijatelju, ko je kriv za sve ovo? Pogibije, urušavanje zemlje, upropašćavanje, posvemašnje, privrede, industrijskih pogona i ostalog? Za ovu nečuvenu pljačku svega?

– Milošević, – bez premišljanja reče Advan, kao da repetira okidač na zatvaraču puške M48 – zvane tandžara. – On je kriv za ovo što se zbiva. Za rat i sve drugo. I nemoj, molim te, da me ubjeđuješ da nije. I sam znaš da jeste!

– Kasnije ćemo o Miloševiću, hajde da prvo, i definitivno, raš-čistimo s činjenicom da ovo nije nikakav rat. Nije rat za oslobođenje. Za zbacivanje tuđinskog jarma i nepravde. Nije ni otadžbinski, do-movinski, a ni rat za bolju budućnost, za narodne ideale. Nije, dakle, uopšte rat. Uostalom, sjeti se, mislim da si tada još bio u Sarajevu, ali dopuštam – možda i nijesi, ali, svakako, znaš, ovo čudo, koje nazivaju ratom, kako je počelo u Sarajevu? I odmah da ti kažem,


jer sam živi svjedok – pljačkom. Ne sjećam se tačno da li je to bilo prvog, drugog ili trećeg aprila 1992. ili 7500. godine po antiohijskom računanju vremena (kakav datum – stvoren za proroke i sva moguća naknadna proročanstva!). Sve prodavnice, ili gotovo sve, u gradu, posebno u prigradskim naseljima, velike i male, i prehrambene i druge, osvanule su temeljno opljačkane. Mnogi su još iznosili, gazeći po isprevrtanim stvarima, polomljenom staklu, prosutim namirni-cama, pocijepanim džakovima brašna, šećera, soli, pirinča, maka-rona, baricama ulja, sokova, tečnih deterdženata, komadima u oti-mačini pocijepanih odijela, mantila, pidžama, mnogi su još uvijek iznosili kutije, televizore, rešoe, grijalice, kompjutere, električne šporete, frižidere i drugu robu dok sam, zbunjen kao nikad, nespre-man, nepripremljen na takvo nešto, bez ikakvog saznanja o cjelo-noćnoj pljačkaškoj predstavi, o tome da je taj posao unaprijed do-govoren, da je velika pljačka podstaknuta, isplanirana, da su je obezbjeđivale snage Patriotske lige, da su u toj temeljitoj grabeži jedino Srbi ostali kratkih rukava (možda i Hrvati, odista za Hrvate ne znam, ali znam da se od Srba niko nije usudio ni da priviri nosom na ulicu, kamoli da uzme učešća u tome što je nedvosmisleno i jasno da jasnije ne može biti, odredilo pravac i ocrtalo karakter onoga što će se dogoditi i što se, već, događa... Ne, nije ovo, prijatelju, rat, ovo je krvava balkanska pljačka, pljačka materijalnih dobara, pljačka duha, morala, uma, svih opšteljudskih vrijednosti, samog smisla postojanja. Ovo je trijumf apsurda, boga tame, boga zla, Ašmadaja, Sotone, bog te pita čega i koga. Ovo je trijumf izgubljene ljudskosti. Odbačene istine. Trijumf apsolutne nebudnosti. Zatvorene knjige. Primitivizma kao nacionalizma. Onečovječene pravde i pravednosti. Ovakvo nešto dogodilo se i 1914. i 1941. godine. Samo tada su pljačkane srpske i jevrejske radnje, magacini, kuće. Sada je pljač-kano sve, jer je bilo – jugoslovensko! A jugoslovenstvo je bilo simbol i sinonim socijalizma. Socijalističkog zajedništva. Socijalističke duhovne paradigme. Po treći put u ovom vijeku rat je počinjao pljačkom. Ni u jednom slučaju to nije bilo djelo Srba. Naprotiv, pljačke su bile uvod u pogrome, u genocid nad pravoslavnim sta-novništvom. I ovog puta se počelo sa zločinima u Sarajevu, u Sije-kovcu, u Hercegovini. Za kratko vrijeme ubijeno je nekoliko Srba taksista. Usred Sarajeva na najbestijalniji način napadnuti su, na ulazu u svoju crkvu, pravoslavni svatovi. Kao i tada, kada bolje


razmislim, i ovoga puta iza svega su stajali klerofašisti, hrvatski i slovenački klerikalci, ustaštvo, muslimansko šuckorstvo, antislo-vensko svještenstvo i zatucane mase svjetine upravo onako kako su stajale 1914. godine protiv Srbije i Crne Gore, i 1941. godine protiv Kraljevine Jugoslavije. Ničega ove 1992. godine, u tom smislu, nije bilo novog. Sve je poznato i doživljeno. Zavaditi Slovene, uništiti ih, svesti na primitivne plemenske skupine, tim se Zapad od vremena rimskog carstva nadalje zanosio i bavio više od dva milenijuma. Uvijek je imao podršku slovenske iridente, slovenskog katoličanstva, kasnije muslimanstva – otuđenog svještenstva u slovenskim pleme-nima. S najvećom žestinom nasrtale su te papske i klerikalne spodobe na Slovene, od Baltika do Sredozemnog mora, na slovenski jezik i slovensko pismo, na glagoljicu i ćirilicu. Propali su i posljed-nji pokušaji biskupa Štrosmajera krajem prošlog i početkom ovoga vijeka, i onih koji su potpomagali njegove napore u spasavanju slo-venskog jezika, slovenske pismenosti i slovenskog jedinstva. Ako se pitaš: gdje je tu muslimanstvo, odgovor je: tu je! Uspješno je svarilo austrougarsku okupaciju i u svim klerofašističkim, katoličkokleri-kalnim, frankovskim, furtimaškim i drugim katoličkim akcijama (K.A.), vješto dirigovanim iz Rima, papskog i fašističkog, protiv Slovena, pravoslavnih posebno, muslimanstvo, kao izdanak sloven-skog korijena, borilo se rame uz rame. Prvo, dakle, 1914. Tada su po Zagrebu, Splitu i drugim hrvatskim gradovima harali klerikalci, austroautonomaši, po Sloveniji Jegličevci, a po Sarajevu i Bosni, Mostaru i Hercegovini muslimanski šuckori podsticani ulemom, begovatom i domaćim, bosanskohercegovačkim, klerikalizmom Šarića i kompanije. U Drugom svjetskom ratu bosanskohercego-vački muslimani dali su i diviziju svojih najboljih sinova i očeva Hitleru da pali i žari po sovjetskoj Rusiji, da siluje i ubija, sve do Staljingrada, i žene i djevojke, i starice i djecu. Ta divizija je imala i adekvatan naziv Vražja divizija. A bila je još jedna – Handžar di-vizija. Kakva sjajna srednjovjekovna simbolika! Učešće bosanskih i hercegovačkih muslimana, bolje reći: muslimana sa teritorije NDH, u Pavelićevim ustaškim formacijama. iznosilo je u procentima (neko je izračunao i objavio, ne sjećam se sada ko) – 53 posto!. Vražju diviziju su, uglavnom, uništili crvenoarmejci u Staljingradu, a Handžar diviziju partizani. One muslimane koji su se opirali da se priključe ustašama takođe su deportovali u Jasenovac gdje su uni-


štavani isto kao i Srbi, Hrvati komunisti, Jevreji, Romi i ostali. Sve se to zna i sve je to zapisano, samo se svi pravimo ludi. A upravo to što se za mnogo šta pravimo ludi, simuliramo zaborav – to će nas na kraju skupo koštati! Evo, na primjer, ovo danas. Zašto ovoga puta nijeste ostali po strani? Zašto ste vezivali svoje zastave sa usta-škim? Svi mediji pod muslimanskom kontrolom od prvog dana nazvali su srpsku bosansku vojsku četničkom. Muslimani su zlou-potrijebili jednu raniju formulaciju kod Srba – četnik, tj. onaj koji četuje. Četa je bila osnovna pobunjenička formacija u Crnoj Gori u toku viševjekovnog otpora turskom okupatoru. Mnoge ste, ovoga puta, kao i u prošlom ratu, natjerali da prihvate taj naziv iz prostog i poznatog srpskog inata. Muslimani nijesu htjeli Jugoslaviju, što im je predlagao Milošević. Htjeli su svoju muslimansku, državu na Balkanu. Muslimanska država je na Balkanu nemoguća. Muslima-ni je nikada neće imati, kao što nikada Hrvatska i Slovenija neće biti, kao što prije Jugoslavije nijesu stoljećima ni bile, nezavisne države, već protektorati Zapada – istureni položaji NATO pakta prema pravoslavnom svijetu. Mnogo je istorijskih sličnosti ovoga i onoga što je bilo, ali, ovo, ipak, nije ono što je bilo 1914-1918. i 1941-1945. godine. Ono su bili pravi ratovi, ratovi u kojima su uče-stvovale svjetske sile na način direktan, sa svojim oružanim snagama. Ovo nije takav rat, mada su tu nekakvi strani vojnici, posmatrači, pa i borbeni avioni. Njih kontroliše Rusija. Njena nuklearna moć prevelika je da bi Zapad mogao da učini nešto dramatično više. Zato što ovo, dakle, nije rat u klasičnom smislu, zato što je ovo rat pljač-kaša, kriminalaca, mafije, konfesija i beznačajnih marioneta, koje nazivamo liderima, nema, niti će biti podviga i heroja. Heroje rađaju bitke. Heroja ni podviga nema tamo gdje trijumfuju bestijalne oti-mačine, gdje su svakodnevni poslovi svih zakrvljenih strana nasilje, prestrašivanje, silovanje, sakaćenje i protjerivanje sa praotačkih ognjišta neborbenog stanovništva, žena, djece i staraca, rušenje crkava i džamija, paljevine knjiga i biblioteka, kuća i stanova, štala i ambara, sječa voćnjaka i gajeva, klanje i uništavanje stoke, čak i pasa i mačaka, skrnavljenje spomen-obilježja, survavanje i lomlje-nje spomenika po grobljima, preoravanje grobljanskih parcela i čitavih grobljanskih površina, odvoženje šleperima ne samo kom-pletnih fabričkih postrojenja, opreme i dijelova opreme, poljopri-vrednih mašina i alatki, nego i nadgrobnih spomenika, mermernih


ploča i ograda, za koje se, s još neuklonjenim imenima i fotografi-jama bivših vlasnika, nađu kupci, jer kupaca uvijek i za svaku robu ima, pa i za ovu od koje se diže kosa na glavi. Nema podviga i heroja gdje su svakodnevne primarne forme prodaja hrane i oružja drugoj zaraćenoj strani, čak i teškog naoružanja, tenkova i drugih vatrenih sistema, gdje se, po cijenu velikih nesreća, iz magacina i skladišta kradu naftni derivati, ulja i maziva, borbenim vozilima krijumčare cigarete, gdje najbolji dio humanitarne i druge pomoći stanovništvu, medicinske opreme i lijekova, završava u prodavnicama, apotekama i medicinskim ustanovama profitera, ljudi na vlasti, kriminalaca, raznoraznih fela pljačkaša, gdje se radi što se nikada nije radilo: obezglavljuju se i unakazuju leševi kako usmrćene niko ne bi mogao prepoznati i identifikovati, ni najbolji patolozi, ni najuža rodbina, porodice se odvode iz stanova, usmrćuju i bacaju u jame i jendeke da bi se njihove ubice smjestile u njihove stanove i prisvojile njihovu imovinu, zarobljeni borci, ali i civili, vezuju za drveće, polivaju ben-zinom i pale da umiru polako, natenane, u biblijskim mukama, kao što su umirali nabijeni na kolčeve i razapeti na ukrštene direke širom Bliskog istoka vjekovima prje Mesije, gdje je unosan biznis prodavanje slobode, naplaćivanje za izvođenje ugroženih iz gradova, a tu, moj druže, gdje se takve stvari događaju, nema ni pravih ratnih dejstava, ni borbi, ni podviga, ni herojstava, nema tu ništa, sve je samo ispoljavanje diluvijalne mržnje, lakomosti, gramzivosti, ne-kakvih zastarjelih i olakih osveta i osvetništava, nekakve propale klero-ideologije, i uzaludni su bili napori onih koji su mislili i htjeli drugačije, neku pravedniju podjelu, pravičniji raspored stvari, brzo su ti bili otjerani, neki od svojih i pobijeni, zauvijek ućutkani, sklo-njeni da ne smetaju grabeži i sjutra ne budu svjedoci svaštočinjstva... Na kraju moram ti reći i ovo: bez obzira šta je ovo, kako ćemo nazvati ovo što nam se događa, ništa od ovoga ne bi bilo bez antijugoslo-venskog, nacionalističkog djelovanja velikog broja bivših jugoslo-venskih političara, intelektualaca, viših oficira, takozvanih elita. Da nije bilo njihovog razornog neprijateljskog djelovanja uperenog protiv zajedničke države, nikakva ratna dejstva ne bi bila moguća. Većina stanovnika SFRJ nije bila za rasturanje i razur zemlje, ali ni ovog puta većinu niko nije pitao...

Advan je ćutao. Vasiliju nije ni padalo na pamet da ga pita šta on misli. Uostalom, nije ni važno, kao što nije ni od kakve važnosti


ni ovo što sam ja sada izgovorio, mislio je. Kome sve ovo treba, ko sve ovo danas ovdje čuje osim ove pravedničke i blagoslovene bukve, pa čak ne ni one zauzete šapatima svoga mnogobrojnog lišća s kojim se blagi južnjak poigravao…

4.

Iz šume na proplanak istrča srna s lanetom. Ali, čim osjeti i ugleda ljude, pobježe nazad u šumu.

Ćutali su nekoliko trenutaka, gledajući tamo gdje su srna i lane, skakućući, bezazlena djeca prirode, nestali iza gustih grana drveća i smrekovine, obradovani, naročito Vasilije, ovim prizorom, koji potraja kratko.

– Sve je ovo što radimo jad i muka, a u tome, ma šta ti mislio, smo, svako na svoj način, zajedno, – nastavi Vasilije i u trenutku ču svoj glas, surov, odlučan, pucketav kao suvo hrastovo lišće, i zbog nečega začudi se takvom svom glasu. – Znam da smo i ti i ja nespo-sobni za mržnju i pljačku, da bismo svakom živom stvoru pomogli, ali – tu smo, usred svega, sve vidimo, i svjedoci smo, i to je opasno, jer sjutra s tim se mora, ako se iz svega ovoga izvučemo, ako nas neko ne ubije, bog te pita odakle i zašto, s tim, prijatelju, sjutra mora da se živi, a kako? Nijesu to sjećanja od kojih se može živjeti. To je patnja koja iznutra jede osjetljive i na ljudske pakosti i zlobe neotporne kao na bolesti. Ljudi poput nas naprosto nemaju odbrane, nemaju čim da se suprotstave nijednom ispoljavanju zla, nijednom obliku mržnje, nikakvoj vrsti duhovne patnje. Možda su ti poznati stihovi iz Knjige propovjednikove u kojoj se ponavljaju mudraca drevnog čovječanstva simboli drevne sakralne baštine, u kojoj se, dakle, kaže da ništa pod Suncem nema novo, da biva ono što je bilo, da sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja, da odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku, i ništa novo, odista, nema pod nebe-sima, pa ni ovo što se danas radi ovdje, i na mnogim drugim mje-stima u svijetu, nije novo. Nikakva novina nije ova beskrupulozna mržnja i pljačka zavađenih i zaluđenih balkanskih plemena. Svi oružani sukobi uostalom, otkad je svijeta i vijeka, vodili se oni ka-menicama, praćkama, noževima i kosijerima, topovima i raketama, neizbježno su bili prije svega pljačkaški. U drevnim vremenima


pljačka je bila pokretač svih vojnih pohoda. To je bilo jedno nepre-stano vrijeme otimačine. Vrijeme velikih egipatskih faraona ratnika, vrijeme Asiraca i Vavilonaca, Heta i Hetita, vrijeme Vikinga, Kelta, groznih rimskih pljačkaških legija, vrijeme Avara, Huna, Mongola, Džingis kana i tatarskih najezda, i sve tako do našeg vremena, do Drugog svjetskog rata i epskih pljački Amerikanaca, koji su iz oku-pirane Njemačke velikim vojnim transportnim avionima odnosili zlato, uranijum, tešku vodu, rijetke metale i legure, sve što je imalo neku tehničko-tehnološku vrijednost, čitave sisteme za proizvodnju novih oružja i oruđa, preko dva miliona raznih projekata, planova, nacrta, tone dokumenata, ali i – ljude, ne obazirući se, samo ako su im bili potrebni, jesu li nacisti, nacistički zločinci, ili ne. Tako su, na primjer, umjesto da mu sude, angažovali Hitlerovog obavještaj-ca Rajnharda Gelera, generala, da za njih radi isto što je radio za Rajh – špijuniranje Sovjetskog Saveza. U Berlinu je za taj posao okupio gomilu SS oficira i stvorio moćnu špijunsko-obavještajnu organizaciju, koju, u jednom trenutku, nijesu mogli da kontrolišu ni Američka Armija ni CIA. Dajući lažne podatke, produkujući iz-mišljotine i proizvoljnosti, Geler se očajno nadao u izbijanje novog svjetskog rata u kome bi se Njemci borili zajedno sa Amerikancima, koji su, takođe, angažovali, umjesto da ga strijeljaju, i Artura Rudolfa, nacistu sto posto, koji je odgovoran za smrt desetina hiljada ratnih zarobljenika u podzemnim fabrikama u kojima su ispitivane i proizvođene rakete V-2 i tenkovi nove generacije tigar, specijalno namijenjeni za predstojeću bitku, do koje je, nešto kasnije, došlo kod Kurska. Pogoršavanje odnosa sa Sovjetskim Savezom dovelo je do potpune abolicije nacizma na Zapadu. Abolirani su industrijalci, ljekari, činovnici, svi koji su radili u konc-logorima, koji su opslu-živali gasne komore i krematorije i tako redom. Nacistima se više nije sudilo. Nije se sudilo hiljadama i desetinama hiljada ubica. Njemačka je poslije rata bila naprosto zemlja zločinaca, ubica naj-goreg soja. Mnoštvo tih ubica nesmetano je otišlo u neke od zemalja Latinske Amerike u kojima su postojale i prije rata velike njemačke zajednice, veliki broj je otplovio u Sjedinjene Američke Države, najviše ih je zaposleno u samoj Njemačkoj, u državnim službama, privredi, industriji, policiji, jedan broj je jednostavno nastavio da radi na istim radnim mjestima na kojima su radili i za vrijeme Hitlera i slično. Te ortodoksne ubice miliona Slovena, Rusa i Jevreja u raz-


govoru sa američkim vojnim obavještajcima često su se hvalili svojim ratnim podvizima na Istočnom frontu. Nama je rečeno, govorili su, da su Sloveni i Jevreji gamad i da treba da ih nemilosrdno počistimo. Tako smo, kazivali su čak s ponosom, i postupali: strijeljali smo tu gamad bez milosti, ne razlikujući djecu, starce, žene. Neki su pri-znavali, cinično, da su to radili bez oduševljenja, ali su odmah do-davali: i bez milosrđa. Bilo je, ali malo, među američkim obavještaj-nim oficirima i onih koje su zaprepaštavali takvi iskazi, odsustvo trunke kajanja, pa su neke od tih ubica slali u zatvore, ali sve se to, ipak, i uglavnom, završavalo brzim oslobađanjem pritvorenih. Posebno su se s mučninom doživljavale scene kad su, na kraju sa-slušavanja, te ubice, prije no što napuste kancelarije u kojima su saslušavani, pozdravljali isljednike američke armije sa Hajl Hitler. Sjećam se, kada sam gledao te filmovane zapise saslušanja, da su mnogi od saslušavanih na pitanje kako je njemačka javnost reago-vala na atentat na Hitlera u Vučjoj jami, svjedočili da je njemačka javnost, gotovo u cjelini, bila uz Hitlera, osuđivala je zavjerenike. Ta javnost je ubrzo postala novi moćan antisovjetski blok Zapada. Zapad je nastavio da čini, gotovo iste, služeći se gotovo istom ideo-logijom, zločine svuda po svijetu. Sjedinjene Američke Države su za vrijeme Vijetnamskog rata, u kome su poražene, samo u Kam-bodži, koja nije ni bila u tom ratu, pobile preko dva miliona ljudi, kambodžanskih seljaka i njihovih porodica, teškim bombarderima B 52, koji su koristili bombe velike razorne moći, fosforne i napalm bombe. Dolijećući sa Guama, jednostavno su istresali tone bombi duž čitave istočne kambodžanske granice, jer su vjerovali da tuda vode logistički putevi kojima Vijetnamci sa sjevera doturaju svježe borbene jedinice, hranu, municiju i naoružanje svojim isturenim odredima. Kakve su sve zločine počinili u Sjevernom Vijetnamu, o tome postoje tone dokumenata. CIA je, na primjer, specijalno za Sjeverni Vijetnam organizovala operaciju Feniks, koja se bavila ubi-janjem civila: ljekara, profesora, učitelja, intelektualne i obrazovne strukture s ciljem da se unese pometnja i strah u narod. Šef te operacije Vilijam Kolbi, vrhunski zločinac, postao je potom šef CIA. To je tek fragment iz ogromne, nepresušne i neprekidne prakse činjenja zločina i likvidiranja ljudi svuda po svijetu, koje po nalogu vlade SAD, organizuje i sprovodi ova mamutska Agencija. Možda ne znaš, tek si bio rođen, kako su ratovali prije Vijetnama, u Koreji.


Kada je bilo gotovo izvjesno da će pretrpjeti poraz od Sjevernoko-rejske armije, kojoj su pomagali Kinezi naoružani sovjetskom bor-benom tehnikom, i prvim tipovima sovjetskih mlaznih lovaca pre-sretača MIG-9 i MIG-15, Makartur, komandant snaga Zapada, zatražio je od Trumana – atomske bombe! I šta misliš – je li Truman udovoljio zahtjevu te avetinje? Jeste! Na Okinavu je dopremljeno dvadeset pet atomskih bombi (neki tvrde pedeset!), spremnih da budu bačene na kineske i sjevernovijetnamske gradove, luke, industrijske zone, značajna saobraćajna čvorišta i druge strateške ciljeve. Sje-dinjene Američke Države su, u ime Ujedinjenih nacija, teškim bom-barderima tukle škole i bolnice, grafove, luke, sve odreda. Njihovi napadi su bili zlikovački, genocidni, heremski. Oni ni danas ne raz-mišljaju da ratuju drugačije. Oni su preuzeli iz Biblije jevrejske načne uništavanja čitavih kananskih i palestinskih plemena, a od Hitlera su preuzeli dvije stvari: prvo, zadavati udare i uništavati sve što je moguće uništiti: živu silu, fabrička postrojenja, seoska naselja, gradove, vazduhoplovnim snagama, krupnim bombarderskim for-macijama, zatim tenkovima i artiljerijom, i, drugo, tek potom uvoditi u borbu pješadiju i ostale borbene jedinice. Oni od tada, od Korej-skog rata, otvoreno, svijetu, daju na znanje da će za svoje takozva-ne nacionalne interese, postupati kao 1951. godine na Korejskom poluostrvu: i Hitler na Istočnom frontu. To je ono što treba da zaplaši narode da se ne suprostavljaju SAD i Zapadu – ako hoće naftu, daj im naftu, ako hoće plin, evo plin, ako hoće zlato i rijetke rude, izvolite, gospodo Vanzemaljci, ako hoće iskopine, artedakte, statue Bude i Minga, Asurbanipalove reljefe, Darijeve slonove i lavove, bistu Nefretit, obelisk Ramzesa II iz Karnaka, kartuše iz Abu Simbela, zlatne predmete, mumije iz Doline Kraljeva i Doline Kraljica... – dajte im sve to, u protivnom tući će škole i bolnice, zgrade i gradske trgove, brane i hidrocentrale i tako redom. Moćnici Zapada ponašaju se kao očajnici koje Univerzum nije vidio. U pitanju su potomci Satane, sljedbenici Đavoljeg oka, armagedonske spodobe, koje ratuju i protiv ljudi i protiv Boga! Ali, moram da ti kažem i jednu drugu, važnu misao.

– Koju? – pita Advan.– Ako se slažeš da malo odahnemo, potom ću ti reći.


5.

Vasilije nastavi:– Vrlo je važno shvatiti da ovo o čemu govorimo ne radi američ-

ki narod. Ovo radi otuđeni dio američke nacije, američka politička, vojna i industrijska vrhuška, ona vlastiti narod laže, obmanjuje, ne pita ga šta će da radi, jesu li oni, najveći dio američkog naroda, za to da se bombarduju škole i bolnice i slično. Ja mislim da bi veći dio američkog naroda bio protiv takvog načina ratovanja, pa, možda, i ratovanja uopšte. Takav način ratovanja zaprepaštava čitav svijet, samo bombardovanje škola i bolnica dovoljno je da se zaledi svijest u ljudskim bićima, da ljudi požele da se narednog jutra Sunce ne rodi i Zemlja se ponovo vrati u Tamu iz koje je, poslije milijardi godina, izronila po ideji Tvorca, a ne američkih državnih sekretara, umišljenih generala i osionih predsjednika...

– To su zbilja nevjerovatne stvari, – kaže Advan. – Mada ostaju negdje zapisane, brzo se, čini mi se, zaboravljaju.

– Tačno je to da se zaboravljaju, ali i to da je negdje zapisano, – kaže Vasilije. – Treba, dakle, čitati zapisano. Ako se ne čita ono što je zapisano, ništa se ne može ni shvatiti ni znati. Vidimo kako je bilo u istorijskim vremenima o kojima je ponešto, manje ili više, zapisano, i to možemo da poredimo s onim što se događa u našem vremenu. Na primjer – zločini Zapada. Noviji i oni prije njih. Recimo, oni iz vremena tzv. Osvajanja Zapada. U toku toga osvajačko-pljačkaškog pohoda na zapadne teritorije današnje američke države, evropski, uglavnom germanski, doseljenici, pobili su milione Indijanaca. O tome se zna dosta, ali se ne zna, ili se malo zna, da je jedan tadašnji njihov Antihrist – general Šerman, organizovao, uz uništavanje Indi-janaca, i sistematski odstrjel preko šest miliona bizona kako Indijanci ne bi imali čime da se hrane! Gladne, lakše ih je pobiti, a ono što nekako preživi, satjerati u rezervate Svuda po tzv. Divljem Zapadu, po prerijama, bijeljela su se stravična brda kostiju ovih veličanstve-nih bića Planete. Svjetlost Sunca odbijala se i sveprisutni Um Uni-verzuma zaprepaštavale su te slike više nego slike gomila mrtvih ljudi! Indijanaca podjednako nevinih kao i bizoni! Amerikanci su, kasnije, u Drugom svjetskom ratu, imenom tog Antihrista nazvali svoj tenk. A poslije Drugog svjetskog rata, kao što su po imenu ge-nerala Šermana, ubice indijanske hrane (zamisli samo: ubiti hranu


čovjeku, plemenu, jednom narodu!), nazvali jedan ratni tenk, sada su jednom svom novom tenku dali ime svog generala iz nedavno završenog rata – Paton, koji je htio da ubija, ne naciste, nego Ruse! Sovjete. Slovene, Taj general i taj tenk zaslužno su završili neslavno – tenk paton na tehnološkom američkom i evropskom smetljištu, a general Paton, Džordž Smit, poginuo je, tek što se rat završio, 1945. godine, u jednoj (možda namjernoj, jer se mnogima bio smučio zbog svoje neuračunljive prirode i nekakve samnabulne ratničke vijoglavosti, i samom vrhovnom komandantu svih savezničkih za-padnjačkih snaga u Evropi Ajzenhaueru!) saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj. Iz njegovih posthumno objavljenih memoarskih zapisa vidi se koliko je mrzio Sovjetski Savez, Ruse i Slovene. Rekao je da se Amerika u tek okončanom svjetskom ratu borila protiv pogrešnog neprijatelja, protiv Njemačke, umjesto protiv Sovjetskog Saveza. Istina, toj avetinji je zbog toga general Ajzenhauer oduzeo komandu nad američkom Trećom armijom, koja je u Evropu ušla zahvaljujući krvi Slovena. Međutim, i to je danas na Zapadu, ali i kod nas, Slovena, zaboravljeno Paton nije bio jedini američki i zapadnjački general, koji je tako mislio i govorio. Mnogi od tih angloameričkih junačina, o kojima se snimaju filmovi i serije, prosto su padali u trans i pjena im je udarala na usta dok su svijet obasipali svojim perverznim budalaštinama kako Vermaht nije pobijedila Crvena armija nego general – Zima! A Manštajn, koji je, zahvaljujući angloamerikanci-ma, za zločine počinjene na sovjetskom ratištu, osuđen simbolično – svega deset godina lagane zatvorske kazne, raspredao je, kukavički i sramno, karakteristično za poražene umišljene glavešine, kako su svi nacistički porazi na Istoku njihove – izgubljene pobjede, i bitka za Moskvu, i Staljingrad, pa Kursk, Lenjingrad, bjeloruske močvare, Krim, Ševčensko, Orel, Berlin, sve su to naše pobjede, kaže ovaj gubitnik s feldmaršalskom palicom u ruci, a za to što nijesu dobijene nego izgubljene. kriv je onaj kaplar Hitler, koji se nije razumijevao u komandovanje, čiji je um ostao na nivou shvatanja rata i ratnih operacija jednog kaplara iz Prvog svjetskog rata, koji je energično zabranio Paulusu da izvuče svoju armiju iz opkoljenog Staljingrada odmah, dok je raspolagao velikom borbenom tehnikom i jedini-cama sposobnim za borbena dejstva, dok sovjetski obruč nije bio učvršćen, što na vrijeme nije alarmirao druge nacističke armije da pomognu Paulusu, što su, sve odreda, nonsensne laži, gotovo da se i


ne pominje Manštajnov pokušaj da se sa dvije hiljade tenkova s juga probije do Staljingrada i, s već dogovorenim sadejstvom sa Paulu-som, i komandantima njemačkih oklopnih divizija sa sjevera, osujeti sovjetska ofanziva. Ali, lako je trabunjati da je za sve kriv Hitler, da je kriva Luftvafe, koja je kasnila u dopremanju tople odjeće, hrane, ratnog materijala, francuskih konzervi, švajcarskih čokolada, da su krivci motorno ulje i benzin, koji su mrznuli u mašinama, a kriva je, i to je jedino istinito i tačno, i Crvena armija, koja se žestoko tukla za svoj narod i svoju zemlju. Krive su, još kako, i kaćuše, koje su utjerivale jezu u kosti esesovcima i nacistima. Krivi su Japan i Turska što nijesu udarili sa istoka i juga. Kriv je i Ajzenhauer za koga su i engleski maršali u svojim memoarima, cinično, napisali da je posjedovao veoma ograničen mozak sa stajališta strategije i da je bio veoma loš, veoma loš operativni komandant. Istina, autori ovih genijalno stupidnih konstatacija, Bruk i Montgomeri, ne samo da nijesu ni željeli da prelaze Lamanš, ali kada su na to od SAD bili prisiljeni, završili bi u vodama Kanala da Stavka i Staljin nijesu po-krenuli sovjetski front na dužini od hiljadu pet stotina kilometara i primorali Hitlerovce da sa zapadnog fronta, ispred invazionih save-zničkih snaga, povuku svoje najbolje artijerijske i tenkovske divizije i pošalju ih protiv Sovjeta. To je spasilo anglo-američko iskrcavanje na Lamanšu, a ne genijalni strategijski i taktički potezi Montgome-rija, Bruka, Patona. Zapad o ovome ćuti, ljudi na Zapadu nemaju pojma o ovoj presudnoj sovjetskoj pomoći njihovim snagama, a mi? Šta kažeš, ti kao oficir, znamo li i koliko znamo mi?

Advan se trže, zbuni, ali odgovori– Malo. Iskreno rečeno – nimalo!– Znam ja, zato te i pitam. Jesi li ti, na primjer, čitao Manštaj-

nove Izgubljene pobjede? Je li iko od vas, pitomaca, u Akademiji, znao da ta knjiga, prevedena na naš jezik, objavljena u izdanju Vojno-iz-davačkog zavoda u Beogradu, postoji i da se mogla, pretpostavljam, naći i u biblioteci vaše Akademije?

– Ne, – kaže Advan.– Znao sam, – kaže Vasilije.– Pa što onda pitaš? – ljutnu se Advan.– Samo nešto provjeravam u sebi, za sebe, – promrmlja Vasili-

je.– Ipak, evo, moram da te pitam još nešto: jesu li vam u Akademiji prikazivali filmove o takozvanom iskrcavanju, o danu D?


– Jesu, – spremno odgovori Advan, – i to više puta.– A je li vam iko rekao s koliko snaga je vršeno to najveće iskrca-

vanje u istoriji? To čudo ratne tehnologije i čudo od podviga savezničkih ratnika Zapada?

– Ne, – kratko procijedi kroz zube Advan. – Nekoliko stotina hiljada ljudi, pretpostavljam, – dodade.

– Pretpostavljaš na osnovu grandioznosti filmskih storija, zar ne? Kad ih gledaš, djeluje zbilja impresivno, moćno, kosmički! Ali, u zabludi si. kao i milioni drugih širom planete kojima Zapad prosto gura u oči i mozak te i takve filmove. Na obale Normandije iskrcano je svega nešto oko sto pedeset hiljada vojnika. To je mačji kašalj! Zar Hitler nije imao toliko nacista da se suprotstavi tom iskrcavanju, koje je, a i to se takođe vidi, vrlo sumnjiva stvar, jer je bilo haotično, zgusnuto i naprosto laka meta brzim udarima iz vazduha. Nemoguće je otarasiti se utiska da u svemu tome ima nekog dogovora i satanske zakulisne igre. U istom tom trenutku na frontovima protiv Crvene armije borilo se pet miliona nacista! A vama, budućim pilotima i oficirima niko ništa o tome nije govorio. A jeste li, da te i to pitam, na Akademiji učili sve moguće o Napoleonovim, na primjer, pohodi-ma i bitkama od Egipta do Moskve? Ne moraš ništa da kažeš, znam da jesu. Ali zato, a i to znam, o bitki Crvene armije za Bjelorusiju i njen briljantni, ubrzani marš preko močvara, rijeka i šuma, nekoliko stotina kilometara. a da neprijatelj o tome nema pojma, niko vam ništa nije rekao, zar ne? Kao ni o porazu najgorih nacističkih trupa, SS-a, kod Korsun-Ševčenska. Ili o nadljudskoj odbrani Sevastopolja 1941/42. godine…

– Ja o tim bitkama nemam pojma, – kaže Advan.– Naravno da nemaš, a ne bih imao ni ja, a učio sam neke vojne

škole, koje su tada bile najbolje u državi, ali i tada predavale su se, kada je riječ o vojnoj istoriji kao predmetu, mnoge pogrešne stvari. Baš me briga za nekakvog Korzikanca i njegove bitke, za mene su u prvom planu bitke koje je vodio moj narod! A i mi smo se tukli sa Napoleonom ako nijesi znao. Njegov maršal Marmon napao je Crnu Goru na samom početku devetnaestog vijeka. Pošto su ga u prvim borbama Crnogorci žestoko poražavali braneći Boku i svoju zemlju, pokušavao je da nagovori Albance da, u sadejstvu s njim, udare sa suprotne strane, pa i bosanske i hercegovačke paše i vezire htio je da angažuje u tom smislu i spali Crnu Goru, koju je mrzio,


ali sultan iz Carigrada nije odobrio te planove.– Ni o tome ne znam ništa. Kaže Advan.– Znam ja, – kaže Vasilije. – Pitao sam te samo da bih ti to rekao

pa da i ti znaš. S druge strane, ponadao sam se bio, u sebi, da se, možda, u međuvremenu, od mog odlaska iz JNA do vremena tvoga školovanja, nešto, u pozitivnom, po mojim shvatanjima, smislu, promijenilo. Ali vidim da nije. Naprotiv, vjerujem da je bilo čak i gore nego što ja uopšte mislim. A to je nešto što je, po meni, i za mene, nedopustivo, strašno. Znamo o Zapadu sve, neprekidno nas bombarduju svojim filmskim verzijama istorijskih događanja od rimskih cezara do Patona, Makartura, Montgomerija, Romela, Hota, Manštajna..., naš narod to gleda, ali ne čita ništa, a ko ništa ne čita ništa i ne zna. Zato nam se i događaju ove strahote – ratni sukobi bez ikakvog smisla i razloga. Zar ne bi bilo ljepše i normalnije da smo sada mi ovdje dva izletnika iz prestonog nam grada Sarajeva, koji su došli da se dive ovoj gotovo vanzemaljskoj ljepoti šume, dubine neba, ovom trijumfalnom izlivanju svjetlosti na sve što postoji, ovoj ravnoteži prirode. koju i duhovni i fizički osjećamo, zelenom mirisu lišća i trava, povremenom pisku orla u visini... A šta mi radimo? Ti me ispraćaš na neko putovanje, koje se, možda, nikada neće dogoditi i pokazuješ mi neki put do koga je, možda, nemoguće doći, a ja ti pričam neke priče koje većinu čovječanstva ne interesuju. A upravo te priče mogu da spasu čovječanstvo. U njihovom, najčešće besmislu. sadržan je smisao koji čovječanstvo može izbaviti, u prvom redu, i najvažnije, izbaviti ga i spasiti tako što će ga ozračiti svjetlošću samog tog besmisla, i čovječanstvo će to prepoznati, shvatiće i po-stupiće suprotno onome na šta ga taj besmisao upućuje. Sve velike priče su, u osnovi, i zasnovane u duhu tog logosa. Recimo priča sa početka novog svijeta, ali s još moćnim elementima drevnosti, priča o sumerskom kralju Gilgamešu, čija je priroda dvije trećine božanska i jedna trećina ljudska, koji je riješio da stekne besmrtnost, i onda kada je bilo sigurno da se domogao trave besmrtnosti, ophrvao ga je na obali Okeana san, travu je pojela zmija iz pešteri i Gilgameš se vratio u svoj grad Uruk praznih ruku, ali otrežnjujuće svijesti da božanske besmrtnosti nema, da postoji ljudska besmrtnost, koja se stiče velikim djelima i pregnućima. Neki ljudi žele da steknu besmrtnost, Hitler je želio da stekne nepobjedivost. Čim je ušao u Austriju zatražio je da mu iz jednog bečkog muzeja donesu i predaju koplje sudbine.


Katolicizam je neko staro koplje, naime, proglasio da je ono kojim je jedan rimski legionar usmrtio Isusa na Golgoti. I nazvali su ga koplje sudbine. Mada je ono proburazilo Mesiju i usmrtilo ga, on je vaskrsao, jer je, kao božji sin, besmrtan. Besmrtan je onaj koji to koplje posjeduje. Besmrtan, ali i nepobjediv. I Hitler se ponadao da će pokoriti svijet. Ali, čemu se ponadao Paton, američki general, nepobjedivosti – protiv koga, kada su mu njegovi vojnici, našavši ovo koplje u nekom nirnberškom podrumu, donijeli i predali? Ne znamo šta je za njega značilo, ali ni za živu glavu nije htio da ga preda onome koji je to koplje, lažno, bez ikakve istorijske vrijed-nosti, trebao da vrati bečkom muzeju iz kojega je uzeto za Firera, onom istom muzeju koji i danas tu nožinu nekog srednjovjekovnog krstaša, pokazuje kao koplje sudbine čiji vrh je, tobože, proburazio Mesijine slabine prije dvije hiljade godina…

S breza i bukava je padalo prvo požutjelo lišće. To se na vol-šeban način priroda događala, radilo je njeno veliko umno srce: zaustavljalo je polako sokove koji su išli iz zemlje, zaustavljalo ih je ne da umre, nego da uskladi život s kosmičkim životima.

Vasilije i Advan su pušili. Oko njih su vitlali mirisni dimovi pravog hercegovačkog duvana, u čemu Advan nije oskudijevao. Iz Vasilijeve vojničke torbe zračio je toplotom jedan zamotuljak te dragocjene biljke, kao da ga otuda griju vlati one nesrećne Gilga-mešove trave besmrtnosti, ali Vsilije je znao šta ga grije – jedno malo biljno srce.

6.

– Zapad je opasan svijet, prijatelju, – reče Vasilije. – Čudovište. Spreman na sve samo ako mu se uskrati pljačka. Šta misliš: za čim su najviše žalili nacisti i Hitlerovi generali neposredno pošto su po-raženi na Istočnom frontu? Za pljačkom! Dok su svuda po okupiranim istočnim teritorijama umirali Sloveni, njemački narod je živio i uživao u blagostanju. Opljačkana materijalna dobra uredno su doprema-na vozovima iz slovenskih zemalja Vojnike Crvene armije, kada su ušli u Njemačku, začudilo je kako je njemačko stanovništvo dobro uhranjeno i dobro odjeveno. Kao da ih rat, koji je trajao već punih pet godina, nije ni dotakao. Stanovnici njemačkih sela i gradova,


ne samo vojne jedinice, obilato su snabdijevani mesom, mliječnim proizvodima, žitaricama, uljem, voćem svih vrsta, konditorskim proizvodima, tkaninama, krznom i svim što je potrebno da bi se dobro živjelo, dok su milioni slovenskih žena i djece umirali svuda dokle je nacistička čizma stigla. Jedina vojska koja nije pljačkala, u kojoj se pljačka plaćala životom, bila je Titova partizanska armija, koju su ovi naši, i moji i tvoji, izdali, kojoj se, danas, kao i juče, rugaju, ti koji misle, i vjeruju, što je najcrnje u svemu tome, da prije njih nije bilo ničega, ni partizanskog načina ratovanja, ni borbe, ni slobode, ni ljudi... Oni, koji se danas ovdje ubijaju, ne vide da to čine bez ikakvog uporišta u svijesti, u razumu, u istorijskoj stvarnosti. ne vide da tako oživljavaju ono demonsko u sebi, a to će nas dovesti do kraja otuđenja, apsurda, i, najzad, kako se stvari razvijaju, to-talnog rasula, raseljavanja svuda po svijetu, iščeznuća. Ni po čemu generacije koje budu stasavale, neće ličiti na one koji su ih sazdali, i njihovi geni upropastiće ih. Živjeće u ropstvu i neznanju, a toga neće biti svjesni, čak ni koliko životinje, koje nikada ne zaboravlja-ju svoju prirodu, čak ni onda kada su, čini se, pripitomljene. One znaju da im je čovjek uskratio, oteo, dio velikog slobodnog svijeta. Pogledaj lavove, orlove, konje i bikove, vidi zmiju, poskoka ljutog, šarku otrovnicu, bumbara i osu, mudre majmune, mrave, dabrove i tvorove, bilo šta, i vidjećeš – sve je to danas iznad osnovnog smisla ispoljavanja ljudske pameti. Čovjek, a vjerujem da si i ti o tome pro-mišljao, misli da je Bog, Bogočovjek, praslika Tvorca, a nije ništa! Prošao sam ja to, i znam. Bog je mrtav, rekao je Niče, i u pravu je, jer je zapadni čovjek, Veliki Inkvizitor, odista ubio, usmrtio Boga. Svoga religijskog Boga. Ali, moga ne moga ubiti, to ne može niko, jer moj Bog je metafizički Bog – Tvorac. O tome genijalno piše, prije Ničea, veliki poznavalac ljudske duše i duhovnosti, Dostojevski. Njegov Veliki Inkvizitor pita Mesiju, Isusa: Zašto si došao? Ti nam, kaže, samo smetaš. Ja ne znam ko si ti, niti hoću da znam: da li si to ti, ili samo slika njegova, ali ja ću te sjutra osuditi, i spaliću te na lomači kao najgoreg jeretika, a ovaj isti narod koji je danas ljubio tvoje noge, već sjutra će, samo na jedan znak moje ruke, poletjeti da zgrće žeravicu oko tvoje lomače... Ipak, na kraju mu kaže: Idi, i ne dolazi više... ne dolazi nikako... nikada, nikada... Ljudi odavno ne pripadaju Bogu, već Velikim Inkvizitorima. A šta mi radimo? Mi se u ime Velikog Pomiritelja, Kosmičke Sile, Boga – ubijamo, davimo, koljemo, obez-


glavljujemo! Ko nam je to dopustio? Od koga smo za takvo nešto tražili i dobili odobrenje? I umjesto da vidimo šta činimo, umjesto da se dogovorimo, jer smo svi – Srbi, Muslimani, Hrvati, Crnogor-ci, Slovenci, Makedonci – isti narod, slovenski, odlučili smo se na nešto, čak i od ovoga što činimo, gore: pozvali smo druge, Velike Inkvizitore, da nas obuzdavaju i mire, pozvali smo Zapad, Nato pakt. Takozvanu Međunarodnu zajednicu! Nema od nas, današnjih, većih budaletina u vaskolikoj prirodi! Zovu li gepardi lavove da ih izmiru-ju? Miševi mačke, mačke pse, žabe zmije? Zove li iko od njih ljude da ih mire? Mi zovemo – Zapad! Mada, uistinu, oni dolaze i kada ih ne zovemo! Oni se zovu sami! Tu su: njihovi vojnici su svuda. Iznad nas lete njihovi borbeni avioni. Polijeću s naših vojnih aerodroma, kao da su njihovi rođeni. Naoružani su raketama vazduh – vazduh i vazduh – zemlja. Samo je pitanje dana kada će početi da nas tuku. Bombarduju. Ne interesujemo mi njih, njih interesuje naša terito-rija. Nijesu oni ovdje zbog nas, nego zbog sebe. Naoružavaju protiv jedne druge dvije strane, umjesto, kad su već tu, da razoružavaju sve međusobno zakrvljene.

Advan ćuti.Vasilije shvata da ga još nije dovoljno ubijedio u osnovu besmi-

sla, koji je očigledna stvar odavno viđena na ovim prostorima. Koji se na Balkanu, među nama Slovenima, kao ona Heraklitova vaseljenska pratvar, vatra, proizašla iz vode, zemlje i vazduha, pratvari takođe, s vremena na vrijeme, i bez mjere, pali i gasi. Tako je bilo i ranije, u srednjem vijeku, ali od početka prošlog, XIX vijeka, naročito. I uvijek na poticanja sa Zapada. Vasilija naprosto zaprepaštavaju neke činjenice. Na primjer, činjenica da je u nekadašnjoj austrij-skoj monarhiji, kanije carevini, živjelo mnogo više Slovena nego Austrijanaca, Germana! To njegov slovenski duhovni metafizički um ne može da svari. Kad god se sjeti te činjenice, doživi raspad vlastitog umnog sistema, logosa. A Advan ćuti. Vasilije ga posmatra sa žaljenjem. I nastavlja da mu podastire, kazuje, stvari istinite i jednostavne. I to samo one koje mu, u ovoj šumi, kao, evo, na ovom proplanku, dok se spremaju da se rastanu, i možda, kako je i sam, u jednom trenutku, posumnjao, nikada više ne sretnu i ne vide, padaju na pamet, bez nekog posebnog sistema, gotovo haotično.

– Kakav Zapad! Kakav Nato! Kakva međunarodna zajednica! Koga je Zapad u svekolikoj istoriji svjetskoj pomirio? Pa oni, čovječe,


već dva milenijuma, i duže, ne mire, kažnjavaju i pljačkaju! Ne znam da li si u vojnoj gimnaziji ili akademiji učio istoriju krstaških ratova, ali ja jesam. Sjećam se lekcije o onom krstaškom pohodu, čini mi se da je bio četvrti po redu, koji je 1201. godine po novom, 6709. po starom računanju vremena, pokrenut da, tobož, kao i prethodni, odbrani Hristov grob i Jerusalim (a svi su bili pohodi na starojevrej-sko i arapsko zlato i druge dragocjenosti!), ali su krstaši 1204. godine, prije nego što su i stupili na azijsko tlo, Konstantinopolj, kada su do njega došli, prethodno opljačkavši naše jadne državice i feude, na primjer – Zadar. zavili, ti božji ratnici. takođe hrišćani, sa Zapada, u crno. Pobili su i silovali sve živo (a svi su ti koje su silo-vali, osim nešto malo Jevreja, i pobili, bili sljedbenici krsta i hri-šćanstva!). Krv je tekla kao bujica, pljačka je bila kolosalna. Šezde-set godina je trajalo to njihovo vampirsko Latinsko carstvo. Toliko je vremena bilo potrebno da odnesu što se moglo odnijeti, da isko-paju što se moglo iskopati, da dohvate što se moglo dohvatiti. Imaju o tome zapisi, o toj kosmičkoj konstantinopoljskoj katastrofi, ravnoj udaru meteora, goroj od ikakve prirodne nepogode, goroj utoliko, jer je djelo ljudi, vrste koja se zove – čovjek. Sve što danas ima, Zapad je oteo, opljačkao od drugih, prvenstveno istočnih naroda. Oni su nekoliko puta u istoriji, pored svega ostalog, opljačkali, i to do gole kože, pa i ispod kože – Jehovine svjedoke, Jevreje. Još se Isus Na-zarećanin, takoreći, nije kako valja snašao u svom nepoznatom grobu u porobljenoj Judeji, ili u svojoj novoj ulozi na Nebu, poslije vaskrsenja, sam Ašmadaj je nagovorio Jevreje da se pobune. I to je bila jedna od njihovih najvećih grešaka u dotadašnjem svom posto-janju. Rimski car Neron baš se te 66. g. nove ere, odmarao u Heladi posmatrajući nadmetanja olimpijaca, kada je došao glasnik i javio mu o pobuni u Jerusalimu. Naredio je generalu Vespazijanu da smjesta pobunu uguši i uništi pobunjenike. Ovaj je sa sinom Titom na čelu legija, koje su brojale 60 hiljada vojnika, navalio na Jevreje u Jerusalimu i okolini kao ogroman čopor vukodlaka, hijena, van-zemaljaca. Pobili su sve što su stigli, i muško i žensko, i staro i mlado. To se i očekivalo. To je za rimske legije bilo nešto uobičajeno, ap-solutno normalno. Ali, ne pripovijedam ti to zbog toga. Hoću da ti kažem o nečemu mnogo, za moje pojmove, slovenski krotke, sabla-žnjive, nepojmljive, hoću da ti kažem da su legionari, ne samo ubijali i pljačkali ono što je bilo vidljivo, nego su i parali utrobe pobijenih


i svih koje su mogli da uhvate. tražeći u njihovim želucima i crije-vima novčiće, koje su Jevreji gutali u nadi da će im, ako prežive, trebati da bi opstali. To ne mogu svi ratnici, sve legije, to su samo mogle legije koje su dolazile sa Zapada. Zapad je još tada pokazao svoje pravo lice, koje je i danas, samo dotjeranije i uglađenije, ispe-glano, isto. Već desetak i više vjekova oni svoju istoriju beskrupu-lozno izmišljaju, svijet, i svoje podanike, otkako su se dokopali moćnih, prvo štampanih, zatim elektronskih medija, iz dana u dan, zasipaju svojim istorijskim obmanama, za koje su osnovne predlo-ške našli u velikim biblijskim, starozavjetnim obmanama. Daleko su, odista, u tom pogledu odmakli, a koliko juče, u dvanaestom i trinaestom vijeku išli su kod Arapa u Toledo da nešto čuju i nauče, da pitaju arapske astronome, filozofe i pjesnike: kako to Zemlja visi u vazduhu, zašto je morska voda slana, imaju li i životinje dušu. Španski muslimani su ih prosvijetlili. Ukrali su i njihovu renesansu (Toledo!) i proglasili za svoju kulturnu baštinu. I danas tvrdo vjeruju da su oni stvorili svijet, a svijet postoji milenijumima prije njih, postoje Sumeri, Egipćani, Persijanci, Hetiti, Sloveni, Heleni, Arapi, Maje, Acteci, Moče, Kinezi, Indusi, postoje sve te velike civilizacije čija kulturna dobra vjekovima prisvajaju, a to čine i u ovom trenut-ku dok se mi ovdje, kao kreteni, maloumnici, psihopate, ubijamo i sakatimo, a Zapad nas, zdušno, na to podstiče. Nama je, uostalom, i nemoguće pomoći, ne vidimo, iznutra slijepi, neumni, da Zapadu to odgovara, Zapad, moj druže, jedva čeka po nekome da udari i da ga, ošamućenog, izubijanog, blentavog, modrog, do gole kože, žestoko, opelješi. Oči mu ispadoše zureći put Sibira. Učinilo im se da su mu najbliži 1918. Tada su, osim vojnih kontigenata na azijske granice nove države, koja se s mukom uspostavljala, Englezi poslali u Moskvu svoje vrsne agente Roberta Lokharta i Sidni Rajlija da ubiju Lenjina, da likvidiraju vođe Oktobarske revolucije i vrate carski režim, ne znajući da tog režima više nema. Zamisli šta je njima palo, u jeku najžešćih borbi na zapadnom frontu, na pamet – da neutrališu Njemačku i Austriju, ali i da se dograbe ogromnog ruskog prostranstva, Sibira ponajprije. Samo slijep ne vidi da i danas čine sve da čitav svijet razoružaju, da ga sabiju u svoje kompjutere, da opkole Rusiju sa svih strana, a ona je oduvijek i opkoljena i sama – car Aleksandar Prvi je rekao da Rusija ima samo dva prijatelja na kugli zemaljskoj – svoju Armiju i svoju Flotu. Zapad polako, smišlje-


no, narode i zemlje pretvara u pustinjе. Opkoljava Rusiju. Polako davi Ilirikum kao puma zeca. Hoće da zajaše svaku čuku na Planeti. Sve njemu treba. I Panonija i Vojvodina. I Beograd i Kosovo. I Bosna i Hrvatska. I Raška oblast i Moravsko-vardarska dolina. Čim se ovaj rat završi natjeraće nas da mu pravimo autoputeve kuda on hoće i dokle hoće. Čistićemo kuda oni budu prolazili. Oni će jesti našu teletinu i jagnjetinu, kao što je odavno i jedu, sa Peštera i ispod Durmitora, a mi njihovu modifikovanu hranu i meso ludih krava. Sve što postoji za njih ima nacionalni interes. Obje jadranske obale i Crno more. A nekada su to bila slovenska mora. Sa ove strane Jadrana mi, s one slovensko pleme Veneti. I sa svih strana Crnoga mora bili su,Sloveni, prijatelju. Manihejci. Činiće sve moguće, i uz pomoć naše braće – ostalih slovenskih plemena – da oslabe Rusiju, da krenu put Sibira. Zapad je, kao gladan kojot, zinuo na centralnu državu planete – Rusiju. Rusija je stožer svijeta. Rusija nije samo Evropa, nego i Azija i Arktik! Zapad? Šta to jeste? Šta znači? Zapad – to je katolicizam, kapitalizam, korporativni imperijalizam, libe-ralizam, globalizam – sve zajedno. Demokratija anglosaksonskog tipa, ljudska prava i slobode kao obmanjivački plašt čarobnjaka, Vašingtonski konsezus, Novi svjetski poredak (Novus Ondo Mundi), kontrolisane dezintegracije, svjetska korporativna revolucija, Jeho-vini svjedoci i masoni, tajna udruženja i društva, tajna svjetska vlada, kontrolisani novi feudalizam, robovlasničko kastinstvo, Trostrana komisija – Trilaterala (Sjeverna Amerika, Evropa, Japan), Kraljev-ski institut za međunacionalne odnose u Londonu, Bilderburg, Zbi-gnjev Bžežinski, Kažimjer, Poljak iz Galicije, Karington, lord, koji je rekao Komunizam je gotov, sada je na redu pravoslavlje, upravlja-ni haos, upravljana dezintegracija, Vajmarski trougao, Komitet 300, Rimski klub... Sve je to protiv Rusa i Slovena, od kojih neki imaju vlade i političare koji nemaju pojma ni o čemu, koji su dovedeni sa margina tih društava, koji su konji u kočijama koje vozi pravi vozar – Zapad, to jest njegove bezbrojne antislovenske institucije, agen-cije, komisije, elite zlatne milijarde i korumpirane slugeranje rasute širom zemaljske kugle iz čijih moždanih vijuga su nestali i posljed-nji izdanci svijesti o etničkoj pripadnosti i etičkim i drugim mjeri-lima stvari, o univerzalnim vrijednostima, čija paradigma su novac, profit i izdaja svega i svačega... Oni se na porobljavanju, ekonom-skom uništenju svih ostalih naroda i rasa na Planeti, dogovaraju i


rade i prije Drugog svjetskog rata. U tom poslu se posebno isticao Džon D. Rokfeler Treći, koji je zdušno radio na monstrumnom pro-jektu – projektu eugenike, projektu smanjenja stanovništva na zemlji, projektu koji su nazvali, da se vlasi ne sjete, projektom kon-trole populacije. U tom smislu Rokfelerova fondacija je početkom 1939. g. obezbijedila novac za izradu tajne Studije o ratu i miru, koju su potom, u potpunoj tajnosti, uradili najznatniji američki struč-njaci za geopolitiku. Njima je rečeno da će doći do Drugog svjetskog rata i da će se on povoljno za njih završiti. Njihov glavni zadatak je bio da naprave koncept kako, za to vrijeme, i poslije Drugog svjet-skog rata, da Sjedinjene Američke Države postanu imperija u svjet-skim razmjerama kao što je do tada bila Velika Britanija, ali na novim osnovama i bez grešaka koje je pravilo takozvano Ujedinjeno kraljevstvo. Koncept je predat Ruzveltu, koji je naložio da se pristu-pi, čim prije bude moguće, osnivanju nove međunarodne organiza-cije – OUN, i, s druge strane, Svjetske banke i MMF-a kao sredsta-va u ostvarivanju zamisli o američkoj svjetskoj, imperijalnoj, dominaciji. Rad tih institucija doveo je do raspada Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Svoj sjajan, u smislu idiotski, do-prinos tom procesu dao je posljednji sovjetski predsjednik Gorbačov, koji se u periodu od 1985. do 1991. godine. nekoliko puta sastao sa američkim predsjednicima Reganom i Bušom starijim, a 20. januara 1989. g. usred Moskve i sa glavnim ljudima Trilatelarne komisije: Rokfelerom, Kisindžerom, Valeri Žiskar d´ Stenom i Jasuhiro Na-kasonom, koji su ovu sujetnu i, u političkom pogledu, minornu, neobrazovanu individuu ubijedili da su njihove nacističke metode jedini izlaz iz ekonomske i svake druge svjetske krize i nedovoljno-sti. Mirno je dezintegrisana Čehoslovačka, a kod nas je, preko noći, promovisano šest država od jedne i, uz to, počeo je ovaj naš među-sobni rat, za koji smo, ipak, glavni krivci, mi, jer smo mogli da sa-čuvamo Jugoslaviju uprkos svim trilateralama, ali to nijesu dozvo-lili oni među nama koje su njihove slabosti, surevnjivosti i bolesne psihologije, njihovi idiotizmi u njihovim karakterima i duhovnosti-ma, vodili, neminovno, u izdaju, mada njihove obesmišljene svjeti-ne vjeruju – u pobjede! …

– Možda si u pravu, – promuca neodređeno, labavo, neuvjer-ljivo, Advan.

– Možda će tebi, kada se rat završi, biti i dobro. Ja to ne znam.


Ali, sjetićeš se ti ovih mojih riječi... Možda vama Bošnjacima Zapad i pomogne na neke načine, ja ni to ne znam, ali znam: Zapad je, druže, čudo neviđeno. Upravo je, pored svih ostalih čudesa, jednom od njihovih duhovnih vođa – papi, mislim Inoćentiju III, palo na pamet da preuzme Aristotelovu transsupstanciju, koja se bavi pre-tvaranjem elemenata, na primjer vina u krv i hljeba u tijelo, što je prirodni proces koji je veliki filozof shvatio, i na toj filozofskoj osnovi zasnuje religijsku besmislicu, koju su svi prihvatili, o Isusovoj krvi koja se pretvara u vino i tijelu koje jeste hljeb. I ljudi vjernici, čak i djeca, na pričešću, piju krv Isusovu i jedu tijelo Isusovo! Zar to nije dostojno vrhovnog besmisla! Tome bi se čudili i ljudi koji su živjeli u drevnim vremenima. Tako nešto nakaradno, slovenski hri-šćani – manihejci nikada ne bi prihvatili. Ali, to je tek detalj iz korpusa religijskih novovjekovnih apsurdima. Jednog ludaka, odr-panca Franju, koji je razgovarao sa pticama i životinjama trčeći za njima po poljima i pašnjacima, i pričao im o Isusu, učinili su jednim od svojih najvećih svetaca. Poput ovih čudesa i sva druga zla mo-dernog svijeta došla su, i dolaze, sa Zapada. Oni te prvo, kad im zatreba, ako pokušaš da im otkažeš podaništvo i poslušnost, pro-glase za krivca, zatim te optuže za jeres i razapnu, a onda, kao Pilat u Jerusalimu, operu ruke, slegnu ramenima i, prebacujući svu od-govornost sa sebe na Vaseljenu, na Kosmičko Biće, na mitološku ravan, kažu – kolateralna šteta. Pobili su milione ljudi na Dalekom istoku i širom Afrike i sve to proglasili – kolateralnom štetom! Oni na najpodlije načine prepravljaju istoriju, obmanjuju sav živući svijet na Zemlji, oni i samog Hitlera i zločine, koje su njegovi generali i vojnici, svi skupa, počinili na teritoriji Sovjetskog Saveza, opravda-vaju, oni i danas žale propast Rajha u neviđenom sudaru sa sovjet-skim armijama, oni pukoše anatemišući Sovjetski Savez i Staljina, a kroz tu pokvarenost i lukavost, ravne sotoninoj pokvarenosti i lukavosti, i Rusiju; oni u svojim filmovima i stotinama televizijskih emisija govore na ovaj način: Hitler nije dopustio..., Hitler preusmje-rio snage..., Hitler zabranio predaju i povlačenje..., Hitler se oglušio o upozorenja obavještajnih službi o ruskim pripremama za napade i na-padima..., Bila je ludost početi rat na dva fronta..., Staljin se usredsre-dio na srednju Evropu (misle na Bjelorusiju, Ukrajinu, Poljsku, Če-hoslovačku)..., Rusi su “okupirali” rumunska naftna polja od strateške važnosti za Njemačku..., Staljin je uspješno postavio upadom u Ma-


đarsku temelje svog bloka (zato je i došlo do tog njihovog čuvenog zapadnjačkog, sa Hitlerovim generalima dogovorenog, iskrcavanja na drugu obalu Lamanša)..., Dva puta u dva vijeka najbolje vojske svijeta – Napoleonovu i Hitlerovu – pobijedila je ruska zima..., itd...Obrati pažnju na ovu posljednju besmislicu, na ovu slamku spasa za koju se, da opravdaju svoj poraz, u svim svojim memoarima hvataju Hitlerovi generali i feldmaršali, a poslije njih gomile zapad-njačkih filmadžija i autora TV serijala. General Zima, a ne Rusi, ne ruska carska armija 1812. godine i ne sovjetska Crvena armija 1945., pobijedio je dvije najbolje vojske svijeta – Napoleonovu i Hitlerovu! Na tu ordinarnu podlost, o kojoj su na jednom privatnom skupu u Londonu, trabunjali okupljeni engleski lordovi i generali, nije mogao da ostane ravnodušan ni jedan ostarjeli bjelogardejski general, već im je, iz ugla u kome je, skrušen, osamljen. sjedio, kao da se, stideći se njihove nemoći i mržnje prema Sovjetskom Savezu, čiji je pro-tivnik bio u Oktobarskoj revoluciji, krije od njih, dobacio: Gospodo, oprostite, ali meni se čini da je tamo, osim vašeg generala Zime, bilo i – Rusa! Generala Zimu pominje 1942. g. italijanski list Popolo d` Italia, ali u sasvim suprotnom smislu. U listu se kaže:da se pojavio general Zima i počeo da komandira ovim ratom. I nastavlja: Talas oduševljenja, koji je vladao prošlogodišnjom zapadnjačkom (saveznič-kom) štampom, onaj talas za prošlogodišnju zimu, ove se godine više ne javlja. Propaganda New Yorka i Londona potpuno je zanijemjela. Wilkie je objavio, da boljševici neće imati ove godine ni odjeće, ni lije-kova, ni životnih namirnica, ni električne struje, ni petroleja. Firer je znao da zima dolazi i predvidio je sve. Jesen je na vratima. Zima će uskoro da pokuca na staljingradska vrata. Arhangeljsk će uskoro biti blokiran ledom i kod neprijatelja opaža se strah od zime koja dolazi... Firer je, dakle, sve znao i sve pripremio. Samo se čeka zima i propast preostalih snaga Crvene armije. Rusi će se posmrzavati i poumira-ti od gladi. General Zima se očekuje sa nestrpljenjem i oduševlje-njem! On je njihov saveznik kojega, unaprijed likujući, očekuju! Tako piše u oktobru 1942. g. fašistički Popolo dÌtalia, a prenosi, pod naslovom Strah neprijatelja od zime zagrebački Hrvatski narod u broju 546 od 4. oktobra 1942. godine na strani 16 drugog izdanja za taj dan. Ove detalje sam još u Sarajevu prepisao u ovu bilježnicu iz Dnevnika 1933-42 (Sarajevo 1977, str. 302) Miroslava Krleže. A, vidi čuda, šta poslije rata trabunjaju nacistički feldmaršali i london-


ski novi nacisti. Oni nemaju moralne kuraži i snage da pogledaju istini u oči. Oni od svojih naciona kriju i ono što je nemoguće sakriti, a to je surova istorijska činjenica da se najveća bitka u istoriji čo-vječanstva, bitka svih bitaka, bitka čelikom i ognjem, Kurska bitka, nije dogodila usred zime, nego usred ljeta! Ti podlaci uvjeravaju svoje jednoumne filmske i TV gledaoce i čitaoce štampanih stvari kako su sirote nacističke armije morale da se za Staljingrad bore po ciči zimi goli i bosi. Hitler ih je, tobože, u ljetnjim uniformama poslao da izbiju na Volgu – zamišljenu granicu novog hiljadugodišnjeg Rajha. Nijesam nigdje pročitao da su ti nadljudi djedovima ruskim i babama na svom dugom putu do tog grada oteli hiljade i hiljade kožuha i valjenki, a stotine vagona transportovali iz okupiranih slovenskIh i ruskih područja opljačkanih bundi i zimske odjeće, dječjih toplih bundica i vatiranih čizmica, čak i igrački. Toj hordi nijesu bili ni do koljena u njihovom pljačkaškom zanosu ni horde Sargona Velikog, Naramsina, Nasurbanipala, Džingis kana... Možda su im jedino bile ravne u tom poslu bande Korzikanca Napoleona, pljačke i otimačine Engleza i Holanđana u Indokini i Indiji. Da, oni su odista vrhovni majstori laži, podlosti, manipulacije, mimikrije, pretvaranja. Ljuti na tog generala Zimu u Londonu su bili i prvih dana poslije pobjede – 1945. godine. O tome mnogo saznajemo iz romana Roman o Londonu Miloša Crnjanskog. Pomenuću samo detalj. koji je zaprepastio glavnog junaka njegovog romana, Rjep-nina, bjelogardejskog oficira, kada je u jednom časopisu, koji mu je njеgova supruga Nađa ostavila na noćnom stočiću da čita, navik-nut da prije spavanja čita, vidio da se u tekstu Godina čudesa, (misli se na 1945. godinu), Rusija ne pominje. Nigdje nema Rusa. Pored Londona. u tom svečanom članku se pominju i Varšava i Roterdam, i Pariz, ali o Lenjingradu i Moskvi ni riječi. Međutim, ono što je Rjepninu bilo najčudnije kada je pročitao panegirik o Londonu, za koga je rečeno da je vaskrsao iz ruševina, da se ponovo rodio iz smrti, i kada je pogledao ratne fotografije u tom žurnalu, njega nije ozlo-jedilo što se o trijumfu Rusije u tom ratnom vihoru i Crvene armije ćuti, njega je ozlojedilo što se toliko ćuti o mrtvima Rusije. O trideset miliona poginulih, ubijenih Rusa i Slovena. Svako je, kaže Crnjan-ski, u Londonu, toga maja 1945. godine veličao, kao najveću pobjedu u Drugom svjetskom ratu, englesku pobjedu u Africi – El Alamejn, ali o milionima Rusa se ćutalo. Pominjala se čak i antička Grčka,


ali o Lenjingradu i Moskvi, u tom prvom svečanom broju jednog londonskog tiražnog i luksuzno opremljenog, žurnala, nije bilo ni pomena, kao da ih nema.. Kada je tako bilo u Londonu, možeš za-misliti kako je bilo u Njemačkoj! U Njemačkoj, ne samo prvih dana poslije rata, nego i dugo, dugo poslije tih prvih dana, niko nije vje-rovao, još manje mislio, a mnogi ni danas ne misle i ne vjeruju, da su za bilo šta što su počinili u Drugom svjetskom ratu, krivi oni, Nijemci, i Firer. Krivi su drugi, u prvom redu i presudno ta sloven-ska gamad Rusi i Staljingrad!... E to je Zapad, prijatelju! A kada je tako, šta oni uopšte, reci ti meni, traže na Istoku? Šta hoće Zapad na Istoku? Kako može biti Zapad na Istoku? Oni bi i Istok htjeli da proglase, da preimenuju u Zapad. Sve zemlje i države na kugli ze-maljskoj nalazile bi se na – Zapadu. Kud god bi pošao. rekao bi: idem na Zapad. Za njih su Zapad Grčka, Turska, Kuvajt, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Australija, Novi Zeland, Japan, Južna Koreja – sve čemu su natakli NATO šlem na glavu i kao državno uređenje nametnuli okupatorska pravila ponašanja. Oni su Planetu proglasili za zonu od svog nacionalnog interesa. To znači zonu pljačke. Očigledno, njihov nacionalni interes je – pljačka. Pla-netarna pljačka! Životni cilj im je da, kao što su uspjeli da rasture Sovjetski Savez, ili našu Jugoslaviju, rasture Rusku Federaciju, da na toj ogromnoj teritoriji stvore pedesetak emirata, enklava, enti-teta. Kakvi veličanstveni pojmovi! Što ih ne stvaraju i proglašavaju, kad im se ti pojmovi toliko sviđaju, na svojim teritorijama! Entitet Novi Meksiko. Enklava Aljaska. Škotska. Kvibek... Međutim, to ne bi bilo legalno kada su oni u pitanju, ali bi bilo kada su u pitanju Ruska federacija i SFR Jugoslavija. U ime svog nacionalnog interesa pobili su u Koreji, Kambodži, Laosu, Vijetnamu milione ljudi. Najednom mi, evo, na pamet pade Jovan Bogoslov i ono njegovo proroštvo o kalvariji na Megidu, Armagedonu, o velikoj bici Boga i njegovog izaslanika Sina, s jedne, i Sotone i njegovih Antihrista – generala, s druge strane. Ta bitka je odavno, ko hoće da vidi – vidi, na djelu, u toku, bije se već vjekovima. Tu su i Bog i Sin i Sotona i Antihristi. Sotona je, baš kao u Otkrivenju, sve agresivniji. Upravo lomi sedmi pečat. Mlavi narode, jedan po jedan. A mi ga još i pozivamo, mada je on već došao i bez našeg poziva. I gdje smo, sada, uopšte mi? Evo nas usred ove šumetine, među ovim, ništa manje od nas, nesrećnim bukvetinama. A naši lideri? Oni se bore za vlast, opanjkavaju i trvu


međusobno, optužuju jedni druge I, gotovo svakodnevno, idu tamo gdje se slovenski jezici ne govore, gdje se Slovenima, kao svagda u prošlosti, i onda kada su, nesnosno ponižavajuće, pokorni i odani, radi o epski zaošijanoj i pustoj glavi... Ja sada, kao da čujem kako ti lažljivi, licemjerni, po svemu, u suštini, beznačajni, zapadnjački mentori. nagovaraju ove naše jadne liderčiće kako mi, Crnogorci na primjer, nemamo ništa sa Srbima i Rusima, kako nijesmo braća po porijeklu i krvi, kako nijesmo nikakvi Sloveni, već etnički otpad drugih naroda, baš onako kako je rahmetli Engels trabunjao, i sve to, ja to znam, liči na stara vremena Rima i Romeja, koji su nas nazivali svakakvim imenima samo nijesu pominjali naše pravo Ime – Sloveni, sve u cilju da i sami povjerujemo da smo to što oni kazuju, a ne ono što jesmo – najveći i najjači narod u svim tim starobiblij-skim, rimskim i romejskim vremenima, narod od kojega je Darija i Kserksa spopadala padavica, pa i samog Aleksandra Makedonskog, koji je odustao da se s njima kavži i ratuje, inače potomak slovenskog plemena Makedonci, koje se na Ilirikum, najvjerovatnije, doselilo sa Dioklom i zauzelo plodne doline Vardara i Bistrice, koje Heleni nijesu uspjeli da helenizuju, kao ni Slovene u Trakiji, današnjoj Bugarskoj, ali su to neprestano pokušavali. Da Makedonci nijesu Grci potvrdu nalazimo i u riječima njemačkog istoričara J. Bleicke-na, koji kaže: “Grci su samo gornji sloj Makedonaca pribrajali He-lenima” (Povijest svijeta, Zagreb, 1976, str. 225.). On na istom mjestu pokušava da revatizuje to svoje mišljenje dodajući mu i ovaj stav: ali je ipak i sam puk bio grčkoga podrijetla. Malo dalje kaže i ovo: Osebujnost Makedonaca koja je Grcima padala u oči treba tražiti u njihovom od drugih Grka nezavisnom razvoju u oporoj, brdovitoj zemlji... Presudno je, po mom mišljenju, ono što kaže Demosten, najslavniji helenski besjednik iz IV vijeka prije nove ere, koji je bio najveći mogući protivnik makedonskog kralja Filipa, protiv koga je izgovorio mnogo besjeda, koje se zbog toga i zovu filipike. U njima za Makedonce kaže da su varvari, a to je kod Helena u to vrijeme značilo da govore jezikom koji oni ne razumiju. Pitam ja sada tebe: šta misliš koji je to jezik bio? Arapski, jevrejski, koptski, indijski, koji? To je, naravno, bio slovenski jezik, jedan dijalekat starog slo-venskog jezika. To je očigledno, jer su, osim Makedonaca, tada gotovo sve teritorije na Ilirikumu, do Soluna, pa i na Peloponezu i tako dalje, naseljavala brojna slovenska plemena. Ne treba to da te


čudi, jer mi mnogo toga ne znamo, a morali bismo da znamo da je antislovenstvo staro koliko i slovenstvo! Te davnašnje, kao i ove sadašnje, antislovenske, razbijačke politike, prerušene u istoriju, stoljećima, poput moljaca, osipaju u sitan prah našu istoriju kao naučnu disciplinu. Da, Srbi su Tribali, Crnogorci Anti,, Rusi Varjazi, Sloveni su, po Starom zavjetu, Magogovi potomci, koji su se na-množili do tih razmjera da predstavljaju opasnost za sve druge narode, pa i semitske Jevreje. Uostalom, u vremenu o kome govorim, homerovskom vremenu, ne postoji nikakav narod – Grci. U Ilijadi 606 puta i u Odiseji 102 puta Homer kaže Ahajci, 176 puta u Ilijadi i 30 puta u Odiseji kaže Agrivljani, a 143 puta u Ilijadi i 13 puta u Odiseji kaže Danajci – tačno je prebrojala M. N. Savjatinskaja, koju citira Pavle Mijović (Kulture Crne Gore). Nigdje se ne pominju Ma-kedonci, a oni su sebe i tada nazivali Makedoncima, kao što su Sloveni sebe nazivali Arijevci. Mnogo kasnije su rimski i romejski hroničari izmislili imena koja danas za Slovene nalazimo uglavnom u odlomcima njihovih spisa. To nijesu prava imena naroda i etnič-kih skupina nego, uglavnom, imena koja su vizantijski hroničari narodima i narodnosnim skupinama davali da ukriju njihove etničke tragove, da ih ubijede da nijesu to što jesu, već oni za koje oni kažu da jesu, ali tu ima i neznanja, i miješanja pojmova, i nepoznavanja naroda, i shematizma, i zle volje, i zbrke u hronološkim pregledima i pogrešnog prepisivanja davno izgubljenih originalnih spisa i do-kumenata i svega i svačega drugog…

7.

Bio je ovo još jedan dan – vaseljenski poklon ljudskoj vrsti na zemlji. Kraj je avgusta, uskoro će mjesec jesenje ravnodnevice – septembar. Ljudi u Bosni i Hercegovini, i u jednom dijelu Hr-vatske, ratuju, bore se za nešto što su imali, što im niko nije htio ni oduzeti. Dok jedni ratuju, kopaju rovove i tranšeje, utvrđuju položaje, drugi bježe. Pobjegle su u Srbiju i Hrvatsku, u Austriju i Njemačku, u Švedsku i ko zna u koje zemlje svijeta, divizije onih koji ne žele, ili ne mogu da se bore, treći švercuju cigarete i naftne derivate, bogate se, sirotinja obilazi zgarišta, koja tužno izgledaju pored puteva, samo dimnjaci štrče, kao u vavilonskim vremenima


– simboli nesreće i poraza.– Da nastavimo, – kaže Advan, koji nije ni slutio da je Vasilije

baš tada razmišljao o onima koji ginu i onima koji ostaju bez ičega, kao što je ostao i on, koji više nikada ništa neće ni imati. Za mnoge će biti nemoguće da počnu iz početka, kad se rat završi, a moraće se jednom završiti. – Da nastavimo, – ponovi Advan, jer mu se činilo da ga Vasilije nije čuo, zavaljen na uležanom busenu, spuštenih očnih kapaka, izraženih jagodica na licu, po čemu je, ličio na svoju majku. – Stali smo kod Jovana Bogoslova, Otkrivenja, Megida i Armagedona, novih Sotona i nas usred ove šume, nesrećnih i nevidovnih..

– Baš tako, i zbog toga što je to o čemu sam govorio tako, u ovom ratu niko ne može pobijediti, – poče Vasilije, ali kao neko ko nije mogao potpuno, ma koliko mu to u ovom času bilo potrebno, po-tisnuti, skloniti u stranu, u neku perifernu moždanu vijugu, svijest o onome što se u njegovoj duši u međuvremenu događalo. – Svi ćemo biti, i već jesmo, mada se ovom mamurluku ne vidi kraj, poraženi. Svi ćemo biti na gubitku. Dobićemo, umjesto pristojne kuće, u kojoj smo stanovali, a koju smo porušili, udžericu od dasaka. U njoj ćemo živjeti, mrzeći se, ali sada svako unutar te svoje potleušice. Osuće se, kao da ih nije ni bilo, sve vrijednosti koje su nas činile uspravnim među narodima. Od nas će se širiti vonj moralne truleži. Godinama i decenijama. Pljačka i korupcija biće legalni vidovi privređivanja. Protiv njih se neće niko boriti, ponajmanje država, jer će i sama biti pljačkaš. I lopov. Pljačkaši će biti, razumije se, svi, kojima bude polazilo za rukom, da se, smjenjujući se, kao u pustinjskom kaleido-skopu, dokopaju vlasti. Stvarnosti u kojima ćemo živjeti, razlikovaće se od dosadašnjih prevashodno po količini besmisla, koji će u njih unositi, umno i duhovno sve pliće, generacije, koje će stasavati. O našim sudbinama će odlučivati neke tuđe vlade, koje ćemo mi sami birati na izborima, naprosto nesvjesni šta činimo. Te vlade će u ime nas pristajati na sve što od njih budu tražile zapadne demokratije. Da bi se održale u ekonomski uništenim svojim državicama zaduži-vaće se kod zapadnih korporativnih banaka, MMF, Svjetske banke i raznih zapadnoevropskih nacionalnih i privatnih banaka iznad svih naših mogućnosti. Pametni ljudi na Zapadu ubrzo poslije Drugog svjetskog rata osmislili su jednu novu filozofiju pljačke zemaljskih dobara. širom planete poznatu kao proizvodnja duga. Sve naše ju-go-državice upašće u tu zamku ubrzo pošto ovaj rat zaustave, čisto


da nas puste da odahnemo dok se oni ne usredsrede na neke druge teritorije sazrele za nove pljačke. Tada ćemo, ako budemo umjeli da vidimo, ako nam se bar malo izbistri pred očima, vidjeti kako se nesposobne, opskurne političke elite zadužuju kapom i šakom. Taj dug će rasti, ne iz godine u godinu, nego iz dana u dan. Biće to potpuna propast slovenskih plemena na ovom dijeli Balkana. Topiće se naša razbraćena, slovenska plemena odlascima mladih i sposobnih ljudi u svijet, kao crvljiv durmitorski snijeg na ilindan-skoj pripeci. Odsustvo svake odgovornosti, a neodgovornosti je bilo oduvijek, pa i u socijalizmu, preplaviće bivšu teritoriju Dioklove Skito-Slovenske Dioklitije, ili kasnijeg rimsko-romejskog Ilirikuma, kao potop, Niko neće odgovarati što će biti pokradeno sve što je u Titovoj epohi sagrađeno i stvoreno. Pokrašće i njegovo ordenje, i njegove cipele i pokrivače, i sve iz njegovih ličnih trezora, koje on nije ostavio svojim potomcima nego zajedničkoj državi. Na buvljim pijacama i ispod ruke prodavaće lopine posuđe iz kojega je obje-dovao, čaše iz kojih je pio, njegova naliv pera, a čuvena njegova numizmatička zbirka nestaće bez traga i glasa i niko neće ni tragati za njom. Otkriće se najzad naše pravo lice Balkanusa. Lopovsko lice. Niko neće odgovarati što se krade kroz svaku moguću investiciju. Radiće se nekvalitetno, loše, i sve po nevjerovatnim cijenama, jer će u njih bitu ugrađeno ono što pripada političkim i drugim mafijama. Odsustvo svake moguće odgovornosti, odgovornosti svih političkih subjekata i svih institucija razoriće novonastale državne zajednice do temelja. Čudiće se šta ih je snašlo, ali će ćutati u strahu da joj nove vrhuške vlasti, u otvorenoj sprezi s kriminalom, ne uskrate i one mrvice od mizernih primanja, da joj ne otmu i ono što je zaradila rintajući u inozemstvu.

Vasilije ponovo pripali cigaretu, ugašenu.– To kao prvo, a drugo, ti me pitaš: Ko je kriv? Adam i Eva?

Adem i Hava? Mojsije i Abraham? Musa i Ibrahim? Job i Aron? Ejjub i Harun? Gog i Magog? Jedžudž i Medžudž? Isus i Jovan? Isa i Jahja? Marija i Jakov? Merjema i Jakub? Salomon i Mikailo? Sulejman i Mikal? Isak i Josif? Ishak i Jusuf? Tavrat i Indžil? Stari i Novi zavjet?

Vasilije stade, zadihan, poražen svojim mislima.Advan je posmatrao Vasilija, osjećajući dubinu njegove unutra-

šnje patnje, njegovu duhovnu pobunu, sada širom otvorenih očiju


u kojima se njihalo lišće breza po obodu brežuljka.– Pitaš, – nastavi Vasilije, – ko je kriv? Njemačka i Amerika?

Atlantska alijansa? Novi svjetski poredak? Bžežinski i crtači mapa planete u Pentagonu? Katolička crkva? Papa? Islam? Pravosla-vlje? Bog, Alah, Jahve? Đavo, Satana, Antihrist, Anatemnjak, Vrag, Mefisto? Marija Magdalena, nesrećna Mesijina žena ili samo mi-ropomazanica? Sinajski priorat? Otopljavanje na Sjevernom polu, galaktički vjetrovi na Antarktiku? Osušene šape gorile? Ozonske rupe? Eksplozije na Suncu? Hablov teleskop? Novi ruski lovac bom-barder Suhoj 31? Kvantni um? Udaljavanje Mjeseca i pomjeranje zemljine ose? Supervulkani? Actečka zmija koja guta svoj rep? Asirski vrhovni bog Ašur? Kletve koje su na naš rod bacale vladike i patrijarsi u Svetoj Sofiji carigradskoj, konstantinopoljskoj, ali i po bogomoljama prijenemanjićkim i nemanjićkim? Hitler od koga je ostalo tek nešto od lobanje, vilica i zubala u nekom moskovskom muzejskom spremištu? Čerčil koji je mrzio komunizam i Slovene? Staljin? Oktobarska revolucija? Trocki? Plehanov? Buharin? Josip Broz Tito?... Jesu li to krivci, prijatelju?

– Ne, – kaže Advan otvorenih usta, jezikom, i nepcima, golim glasnim žicama.

– Za ponešto od naznačenog ne bi se baš moglo reći – ne. Nijesu krivi. Jesu! I više, mnogo više, nego što mi to sada možemo da znamo, a nikada nećemo, jer nećemo htjeti, užasno površni i nestrpljivi, ni znati. Kriva je, prijatelju, zapadnjačka antislovenska alijansa. Naravno da se sve što se danas ovdje radi radi po nalogu i pod direktnim rukovodstvom zapadnih takozvanih slobodnih država i takozvanih demokratija. Raspad Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, to je za njih veliki demokratski i civilizacijski uspjeh. Važno je da ginu ti šizmatici i muslimani, ti varvari, taj etnički otpad, Srbi, Crnogorci, Bosanci, da se destabilizuju Skiti na Istoku, da se pokrenu procesi pokoravanja svih slovenskih država, svekolikog drevnog slovenskog naroda, da se, dakle, pokrenu ti procesi s tačke na kojoj su armije Sovjetskog Saveza i Titovih partizana zaustavile hitlerovsku zloči-načku soldatesku. Ali, to je samo jedna strana koja je kriva. Druga strana smo – mi! Glavni krivci smo mi! Mi, druže! Mi smo najveći, i najtragičniji po nas same! Mi smo najveći krivci! Mi smo potkopali i rasturili državu u kojoj smo živjeli. Ja i ti! Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci, Crnogorci. Da mi nijesmo htjeli, rata ne bi ni


bilo. Ko bi vodio rat da se mi nijesmo svrstali pod svoje partijske i liderske, nacionalne i nacionalističke, šovinističke, vjerske, četničke i ustaške, njemačke i engleske, američke i briselske, turske i bog te pita pod čije sve zastave i paradigme? Niko! Mi smo krivi! Mi smo Jugoslaviju rasturili. Mi smo je, svako od nas, u sebi, neko više, neko manje, neko sporije, neko ogorčeno, neko bez ogorčenja, rasturali i ubijali. I rasturili smo je. Ili gotovo rasturili. I ubili. Ili gotovo ubili. Čak ni oni, koji su Jugoslaviju, takva kakva je bila, mrzjeli, i ubijali je neprestano u sebi, bez nas ostalih, nijesu je mogli ubiti. Ubijali smo je, svako na svoj način, svi, isto onako kao i onu Prvu, jedni atentatima, diverzijama, najraznovrsnijim podvalama i pod-metačinama, izdajama, drugi svojim neznanjem, ravnodušnošću, nesposobnošću, gledanjem kroz prste neprijatelju. Ubijali smo SFR Jugoslaviju, potom smo je dotukli, kao sipljivo, iskopnjelo, sakato i izlomljeno živinče, koje je mnoge naše tovare iznijelo, prenijelo nas preko mnogih jaruga i kamenjara, potoka i potočina, spasilo poniženja i padova, koje nas je iz anonimnosti i neprepoznavanja odnijelo u veliki svijet, među ljude i narode. Od naših ruku ne ginu danas samo ljudi, žene, djeca, nemoćni starci, invalidi nepokretni, već jednom, na razne načine, ubijeni, gine i kultura svih plemena bivših jugorepublika, ginu Njegoš, Andrić i Krleža, Milan Rakić, Dis, Stevan Jakovljević, Matoš, Janko Veselinović, Sterija, Nušić, Osman Đikić, Hamza Humo, fra Jukić, ginu Milutin Bojić, Laza Kostić, Crnjanski, Meša Selimović. Mihailo Lalić, Radovan Zogović. Vodnik i Seliškar, Prešern i Cankar, Branko Miljković, Blažo Šćepanovć, Musa Ćazim Ćatić, Zija Dizdarević. Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Ivan Gundulić, Marko Marulić, Jovan Dučić, Mak Dizdar. Petar Kočić i Mirko Banjević, Goran Kovačić i Nazor. Gine pop Dukljanin i njegov Životopis svetog kralja dukljanskog, i slovenskog, Vladimira. Gine dubrovački opat, benediktinac, Sloven od pete do glave, glago-ljaš Mavro Orbin i njegovo Kraljevstvo Slovena. Gine Baščanska ploča i Povelja Kulina-Bana. Gine Vinčansko ćiriličko pismo kralja Diokla. A kada sve to pogine – šta ostaje? Goli život i prazna duša. Sjenke onih koji teturaju po obesmišljenom prostoru i vremenu. Iz truleži zemlje dizaće se plavičasti dim posvemašnjeg nestajanja slovenskih balkanskih plemena...

Advan je slušao s izrazom zabezeknutosti na licu i u očima. I da je htio nešto da progovori, očigledno je bilo da to ne bi mogao


Cigareta mu je prljila prste, ali ni to nije osjećao. Vasilije se iscrpio navodeći imena bez ikakvog hronološkog reda, jer to, u zanosu ka-zivanja, nije bilo moguće, a u ovom trenutku nije bilo ni važno.

– Ovo je, prijatelju, – nastavi Vasilije smirenije, – utoliko žalo-snije što smo mi, Sloveni, drevni narod, jedan od postanka naroda! A činimo sve kao da smo dobili naredbu od neke zle nemetafizičke sile, pa čak i od samog Kosmičkog Uma, da poništimo ono što mi, današnji, jučerašnji i novovjeki, postmesijanski, nijesmo ni stvorili, a to je – narod! Narode su stvarali oni koji su po kamenu crtali prva slova, prve riječi i prve priče o sebi i životinjama, pekli glinu i u nju urezivali smisao svoga ljudskog postojanja, svoje vizije svijeta, svoju paradigmu, svoje simbole budnosti, svoj Logos! To su bili lovci i sakupljači, zvezdočatci, stanovnici najveličanstvenijih nastamba – pećina, zaprepašćeni prvim saznanjima da se Zemlja okreće, a pri tom sve na njoj stoji na svom mjestu, da se voda isparava i opet pada odozgo, kao kiša, snijeg, slana, inje, i ispunjava mora i okeane, da rijeke teku i ulivaju se u veće tokove, ali da ne izviru iz zemlje, iz ničega, već nastaju isparavanjem. I to tako traje od početka svijeta i vremena zemaljskog. Zaprepastili su se kada su shvatili da smrt ima smisla ako je stvorila novi život, da um ljudski ima smisla ako misli, ruke ako rade, tešu kamene blokove i prave opservatorije i piramide, prva gradska naselja, kopaju kanale i u ta naselja i pustinju oko sebe, da bi je pretvorili u rodna polja, u žitišta, dovode vodu iz rijeka i jezera, gledaju gore, u nebesa, i vide da tamo ne stoji ništa, da se sve, ma koliko se činilo, u početku, da nije tako, kreće, da je sve kretanje, i da zvijezde nijesu igračke podnebeskih demona i božan-stava, već materija od koje je sve sazdano i ništa ne nestaje čak ni onda kada zvijezde eksplodiraju, pretvaraju se u oblake, u magline, nebule gasova i svjetlosti. Zaprepastili su se kada su prvi put shvatili da se ne gasi ništa što ponovo neće zasvijetliti i ne biva ništa što nije bilo. U Beskraju nema Prostora i Vremena, jer je Beskraj i Prostor i Vrijeme. Nema ni smrti, jer smrt je samo prelazak materije iz jedne forme u drugu. Materija je neuništiva. Svaka kap Materije je kap Života! Najveća nesreća koja čovjeka može da snađe jeste nebudnost, uspavanost njegove metafizičke duhovnosti. Čovjek umire kad ta materija, materija duhovnosti, u njemu, potone u duboku komu sna iz koga će biti probuđen kao neki novi životni oblik, i to je osvje-žavanje kosmičke materije, koja je budnost i energija. Nemoguće


je zamisliti Beskraj bez Budnosti i Energije Materije. Bez Poezije, koja se očituje u svemu. Koja je Budnost Beskraja. Mogućnost da Beskraj postoji u Mišljenju čovjeka, Mišljenju koje je slika i prilika samog Beskraja – beskonačnosti, koju je nemoguće saznajno iz-raziti. Paralelno sa svojim Mišljenjem mi otkrivamo i metafizičke tajne Beskraja. Možda jednoga dana dospijemo i do prvih zvijezda, Alfa Kentaura, Proksima Kentaura, ali, ako nema kraja, a ne može ga biti, i to je najveće čudo s kojim se ljudsko Mišljenje suočava, nema kraja ni našem Mišljenju, i čovjek će, možda, na neki način, sadržan u metafizici kosmičkih mogućnosti, stići i do drugih ga-laksija i galaktičkih sistema, ali – ostaće, u krajnjoj relaciji – vječiti putnik u Beskraju! Koliko nas je, danas, ovdje, na Balkanu, na Zemlji uopšte, koji mislimo o ovakvim stvarima? To je velika naša ljudska nesreća, nesreća našeg novog doba u kojem od Zaratustre, Homera i Heraklita, kao posljednjih izdanaka drevnog doba, živimo. Mi se neprestano ubijamo! Mi se duhovno raslojavamo. Naša metafizička duhovnost nestaje iz naših posustalih umova. Nas ne interesuje nebudnost naših duša, naše duhovnosti. Od velike katastrofe, udara asteroida ili potopa, više ljudi strada od svoje vrste. u međusobnim trvenjima, razmiricama, pljačkama, otimačinama, podlostima, nego svih drugih sisara skupa, koji takođe imaju svoje mišljenje u svojim glavama, ali ga, u to sam uvjeren, najviše upotrebljavaju kako da opstanu, da prežive među nama, ljudima, u sve manjim rezervati-ma u koje ih svakodnevno, sve osionije, gramzivije. bezosjećajnije, zatvaramo krčeći šume, otimajući im i zagađujući plodove šumske i izvorišta, loveći ih, ne, kao nekada, hranu i topla krzna za odjeću, nego iz pukog, antikosmičkog, zadovoljstva da ih lovimo, ubijamo i pokazujemo, ulovljene i ubijene, drugim beslovesnim pripadnicima naše posrčuće životinjske vrste…

8.

Vasilije odahnu. Izlazila je, osjećao je, iz njega neka nakupljena gorčina, ne od juče ili prekjuče, nego bog zna od kada, možda još od trenutka kada je prvi put ujeo majku za sisu punu gustog, kao planinski snijeg bijelog mlijeka. Gorčinu je osjećao na usnama kao ujed čena bijelog luka, koji je majka stavljala u uglove kolijevke tamo


gdje se sastaju daščice od kojih je sastavljena, da ga brane, svojim mirisom, ne od demona, zlih duhova, urokljivih i natmurenih očiju kojekakvih babetina, koliko od mačića, crnožutih, zelenih, bijelih, crnih kao ugljen, koji su se pentrali i valjali po njemu, umotanom u pelene od konopljinog platna i, kao burić za rakiju, dobro stegnutog dugačkim povojem od istog utrostručenog platna, da mu šapicama dotiču oči i vlažnim crvenim jezičićima ližu nos, usne, čak i uši, da se penju na lučac i vuku vunenu struku kojom ga je majka pokrivala do pojasa kada je budan, a preko glave kada spava.

Struku je, da ne bi padala na lice dječaka, držao deblji kanap, zategnut od podnožja kolijevke do lučca u obliku nekog oreola oko dječakove glave, koji je mirisao na borovu smolu i lučevinu kao i kolijevka, ali i tekne u kome su ga kupali, puštajući da se do mile volje batrga i nožicama i ručicama, pljuskajući pri tom vodu na sve strane, što mačići nijesu podnosili – podignutih repića bježali su kod svoje majke i krili se, kao djeca u igri žmurke, oko debelog jastuka na kome se baškarila.

Sa lučca je visilo nekoliko kita od raznobojnog vunenog pletiva i praporčića, koje su mačići posebno voljeli da dodiruju, skakali su s dječaka i udarali šapicama te kite i praporčiće, i padali nazad, paperjasti, meki, svjetlucavi, dječaku pravo na glavu što ga je silno uveseljevalo uz sitne zvuke praporčića, baš kao i mačiće, drhtave od radosti i miline.

Često su se u tom nadmetanju ko će prije i više puta doskočiti do kita i praporčića, sudarali i ljutili zbog toga ispoljavajući svoje ljutnje protestnim i prijetećim režanjem i mjaukanjem. Bilo je i me-đusobnih tuča, hvatanja za repove i nogice, skakanja i preskakanja, i to sve po dječaku i njegovoj kolijevci, koja je, u tim trenucima, postajala pravo ratno poprište. Uprkos haosu koji su pravili, nikada se nije dogodilo da dječaka povrijede noktićima, pa ni onda kada bi mu majka popuštala pojas i puštala da izvuče ruke iz pelena, a to bi mu, kako su dani prolazili i dječak jačao, sve češće i samom uspijevalo. Mačići su dječakove ruke prihvatali kao nove drugove u igri i međusobnim koškanjima, a kada bi majka potpuno dječaka oslobodila pojasa i pelena, tu su sada bile i njegove nožice i kalambur bi dostizao vrhunac...

Sjećanje na dane najranijeg djetinjstva, koje nije bilo njegovo vlastito sjećanje, već sjećanje majke, koja mu je o tome pripovijedala


na dječakovo navaljivanje, sve dok nije sasvim odrastao, mnogo puta, koje je postalo njegovo vlastito sjećanje, a trajalo je sada možda samo nekoliko desetina sekundi, možda minut, i za to vrijeme nestao je, izgubio se onaj osjećaj gorčine, mada je Vasilije znao da gorčina, kojom je bio ispunjen, nije nestala, već se samo osjećaj gorčine rasplinuo u njegovoj svijesti, povukao pred tim dragim slikama iz djetinjstva.

Da je znao o čemu je tih nekoliko trenutaka Vasilije snatrio, čega se prisjećao, kakvom ljepotom slika se osvježio njegov um, njegova duša, Advan bi mu zavidio. On nije znao da je Vasilije imao tu naviku da usred najtežih zbivanja u životu najednom u mozgu pokrene one metafizičke monitore na kojima su se odmah pojavljivale slike koli-jevke i mačića, kao sada, slike kada je golim rukama lovio pastrmke, kojih je tada bilo čak i u virovima seoskih potoka koji nijesu presuši-vali, slike srna i lanadi, koje je u ranim jutrima zaticao kako pasu po lugovima ispod sela dok je žurio u neuglednu četvorogodišnju seosku školu, ili slika medvjeda na koga je, takođe u žurbi da ne zakasni, ali sada u drugu školu, naletio, opet na potoku dok je pio vodu, a potom, gazeći dubok snijeg, otišao uz brdo od koga je počinjala velika i gusta bukova šuma. Te, i još mnogo sličnih slika, bile su kao neki rubini utisnuti u njegovo pamćenje da ga neprestano, svojom pulsirajućom energijom, održavaju u duhovnoj budnosti i akciji...

– Svi smo počinili veliki, neviđen zločin, – reče Vasilije, kao da ovog prethodnog razmišljanja nije ni bilo. – Drugi su ljudi i narodi više cijenili svoje pse, mačke, hrčke, tigraste i afričke pitone, boe konstriktore nego mi svoju državu i, naravno, a to se ogleda u ovom ratu, svoje bližnje, čak i – sebe. Na primjer, poznato je da su još predislamska arapska plemena imala nepisani zakon po kome je svako bio obavezan da kamilu, koja je pet puta donosila na svijet mladunce, oslobodi svih daljih obaveza, niko više nije smio, a da ne dođe pod udar strogih paganskih zakona, ni da je tovari ni da je jaše, ali je bio dužan da je hrani i poji do prirodnog kraja njenog životnog puta. Isto je važilo i za muškog pripadnika kamiljeg roda kada stekne deset generacija svojih potomaka. Tako Arapi u Arabijskoj pustinji, ali, i to je nešto što me je, kada sam ovo o Arapima saznao, gotovo zaprepastilo, jer su i moji preci u svojim selima kult, sličan ovom arapskom, imali prema isluženim konjima i kobilama, a posebno – prema kravama. Kada odrade svoj radni vijek, te životinje nijesu


prodavane, držane su, i to s naročitom pažnjom, kao svete životinje, umirale su prirodnom smrću i zakopavane duboko u zemlju dokle nijesu mogle da dopru šape zvjerinja. Eto, i ovaj kult ide u prilog mojoj tvrdnji o našoj slovenskoj maloazijskoj drevnoj postojbini, u susjedstvu s narodom semitske rase, gdje je ovaj kult nastao i bio pri-hvaćen i od jednih i od drugih. Posebno je zanimljivo da se u brdskim crnogorskim selima održao i poslije najmanje dvije hiljade godina!

– I kod nas je bilo nešto slično, – kaže Advan. – Samo što su moji preci te stare životinje prodavali na pijacama prije nego sasvim ostare.

– Sve dok je bilo takvih ljudi, plemena i naroda, bilo je i blago-stanja i mira. Znaš li ti da je u drevnim vremenima, pa i kasnije, sve do velikih evropskih sukoba i ratova, i po nekoliko vjekova prola-zilo bez ijednog ratnog sukoba? Mnogi istoričari pišu da je istorija prepuna ratnih zbivanja, da je jedno neprestano poprište i klanica. To nije tačno! Naprotiv, veliki egipatski faraon Ramzes II, koji je vladao tom moćnom državom šezdesetak i više godina, umro je kada je imao devedeset, vodio je samo jedan veliki rat, i to onaj sa Hetitima mudrog kralja Muvatalija, kod Kadaša 1285. godine stare ere, koji se završio prvim u istoriji poznatim mirovnim ugovorom i podjelom Sirije i Palestine na dvije zone uticaja – sjevernu, hetitsku, i južnu, egipatsku. Bilo bi od velikog značaja za naredne generacije kada bi se našao neko ko bi istraživao ovo, čitave vjekove mira među narodima, i napisao knjigu. Možda bi buduće generacije naučile nešto iz te knjige i shvatile da istorija opisuje samo vremena bre-menita sukobima, ali ne i velike vremenske periode kada sukoba nije bilo. U vezi s ovim evo ti najočigledniji primjer: od 1900. godine do danas slovenska plemena na Balkanu, sve skupa, ratovala su u dva balkanska rata i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu oko 11 godina, mir je trajao 79 godina, a čini se, kada čitamo istorije raznih istoričara. da je bilo obrnuto!

– Baš tako, – kaže Advan. – Vukući se po školama, čitav život provodimo u ratovima!

– Istorija je, kad razmisliš, čudna nauka. Ja nigdje nijesam naišao na komentare istoričara kojima, na primjer, osuđuju osva-janja Aleksandra Makedonskog ili Napoleona, pa čak ni Hitlera i njegov vjeroloman napad na Slovene. O Aleksandru Makedonskom se piše kao o jednom od najvećih ljudi koje je dalo čovječanstvo. Iz istorija proizlazi da su sva njegova osvajanja jedna prirodna stvar,


kao padanje slane ili snijega. Niko se ne zgražava što je pobio sve Slovene, potomke Amadonki, u Ilionu, to jest Troji, i miroljubivog njihovog kralja Prijama. Svi se dive samo činjenici da je otišao i oplijevio korov sa groba pjesnika Pindara. Svi se dive njegovoj pa-ljevini Persepolisa, njegovim današnjim ruinama, lavovima od mermera, ispucale kože, na nekadašnjim njegovim kapijama. Nigdje ni slova da je u crno zavio plemena u Baktriji, rušio njihove, neko-liko hiljada godina prije njega osnovane gradove, jedinstvene u svjetskoj istoriji, ali do danas neistražene, zatrpane debelim sloje-vima zemaljske i nebeske prašine, i na tim ruševinama podizao svoje Aleksandrije! Jednu od njih srušili su, kasnije, onu u Tadžikistanu čini mi se, Sloveni. Kimerijci... Sjutra, a počelo je juče, slaviće se na ovim prostorima oni koji su ubili Socijalističku Federativnu Re-publiku Jugoslaviju! A ubijati Jugoslaviju nije bilo moguće, a pri tom ne ubijati dio po dio, jednu po jednu vrijednost, moralnu normu, misao po misao, viziju po viziju, i sebe. Nažalost, koliko vidim, malo je koji danas ovako misle. Talasi antijugoslovenstva zatrpaće šljamom i truleži istoričara i naše grobove u zemlji. Niko neće, kroz neko vrijeme, i to kraće nego što se nadam, ni znati gdje smo sahranjeni. Nas će sjutra, možda, istorici naši mnogobrojni, i osuđivati. Prazni-na uvijek dolazi poslije. I otrežnjenje. Nas, koji preživimo, ako pre-živimo, niko, poslije, neće ni pitati: Zašto? Zašto ste rasturili Jugo-slaviju? Prvo Prvu Jugoslaviju, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, potom Kraljevinu Jugoslaviju, o kojoj svašta piše svako ko zna sva slova azbuke, ćirilice i latinice, čije je stvaranje bilo nužno, koje je, na više načina, spasilo Hrvate i Slovence, pa i Makedonce, ali, pre-vashodno Hrvate i ono što se zvalo, tada, ma šta to značilo, Hrvat-ska. Hrvatskoj je, naime, poslije raspada Austrougarske, prijetila propast u vidu potpunog rasparčavanja teritorija. Da Hrvatska tada nije ušla u novo slovensko kraljevstvo na Balkanu, sigurno je, kao što je ovaj dan siguran, da Hrvatska ne bi danas bila ovo što jeste, u granicama koje jesu, a možda čak i ni u kakvim granicama! Njena sudbina, sudbina izdijeljene teritorije, bila je zapečaćena Londonskim ugovorom 1915. g. Profitirale su, na sličan način. i Slovenija i Ma-kedonija. Oštećena je Crna Gora, kojoj je pomenutim Ugovorom vraćen Skadar i još neke teritorije na jadranskoj obali i u sjevernoj Albaniji. I Srbija je mogla da profitira na gotovo svim planovima, da ostvari mnoge prednosti države pobjednice u ratu, da se oporavi


ekonomski, teritorijalno znatno proširi, ali nije uspjela da sredi religijske napetosti, da te stvari stavi u čvrste zakonske okvire, a ne da se upetljava u nekakve konkordate i druga čuda, da je umjela da učini ono što je kasnije učinio Josip Broz Tito. Kralj Aleksandar Karađorđević (kome su u prestonom Beogradu Srbijanci iza leđa govorili: Ona Crnogorčina!), nije imao sposobne saradnike, a kada je pregao da uradi nešto od suštinske važnosti za državu – ubili su ga! Ubili smo ga mi, Sloveni. Zatim je došao Drugi svjetski rat i Kraljevina Jugoslavija je upokojena preko noći. A, evo, sada, i Druga Jugoslavija. I njoj smo dohakali. Zašto, možda nas neko zapita jednoga dana – Šta se to s vama dogodilo? Gdje vam je bila pamet? Logika? Osnovni nivoi razumijevanja stvari u svijetu? Kako ste mogli da dopustite da vam oni, koje ste sami doveli na vlast, predali im svoje živote, rasture državu, ne savršenu, ali ozbiljno uređenu, da sve opljačkaju i da sve obesmisle, da vas čak gurnu u rat, politički, klanovski, stranački, građanski na neki način, vjerski, pljačkaški, da počinite, i još činite, nešto što ne znate kako će se završiti?... Tako bi trebalo da bude, ali – ne!, malo koga će, nažalost, ubrzo, zanimati zašto je jedna država, dva puta stvarana, dva puta razva-ljivana s toliko mržnje i isključivosti, i to uprkos većinskom dijelu njenog stanovništva, koje je bilo protiv toga, ali tu većinu nije imao ko da organizuje i povede. Ko danas, recimo, kada govorimo o ubicama SFR Jugoslavije, zna da su samo ustaše, koje je Zapad, kao i četnike, baliste i druge neprijatelje Druge Jugoslavije, primio obje-ručke i omogućio im, ne samo egzistenciju, nego i obnovu; ko danas, dakle, zna da su samo oni, ustaše, do 1983. godine, po preciznim podacima UDBE, izvršili oko petnaest hiljada raznih subverzivnih akcija protiv SFRJ, unutar same SFRJ, i na njena diplomatska, tr-govinska i druga predstavništva izvan zemlje? Ko danas zna da je Josip Broz Tito lično naredio da se, poslije ubistva ambasadora SFRJ Vladimira Rolovića u Švedskoj, formira grupa, koja je dobila kodni naziv Razarač, za borbu protiv ustaških elemenata, koje su uporno štitile, i bile njihov logistički kordon, američka vojska i angloame-ričke obavještajne i tajne službe? Ko danas zna, i ko danas uopšte o tome govori, da su Čerčil, o kome su naši istoričari, publicisti, novinari i mnogi drugi, napisali hiljade pohvala i slavopojanja, i Jugoslovenska vlada u izbjeglištvu, od početka Drugog svjetskog rata vršili, preko svojih stalnih misija, neprestan i jak pritisak, na


Dražu Mihailovića, tražeći od njega da se njegov četnički pokret bori isključivo protiv komunističkog partizanskog pokreta, a ne Ni-jemaca i Talijana. Ko danas zna da je o tome lično Mihailović svje-dočio u svojoj završnoj riječi pred sudom od 10. juna do 15. jula 1946. godine u Beogradu? Ko je uopšte pisao o tome iznoseći prave razloge zašto je Londonu do toga bilo toliko stalo? A zna se. Čerčilu je, naime, bilo jasno da je partizanski pokret, kojim je rukovodila Komunistička partija, apsolutno na strani pravedne borbe Sovjet-skog Saveza, pa je njegovo insistiranje da se četnički pokret usred-sredi na borbu protiv partizana, bilo upereno protiv Sovjetskog Saveza čak i tada, i uprkos činjenici da se pozivao na savezništvo sa Staljinom u borbi protiv nacističke stihije. Čerčil ni tada, ni u tim odsudnim prilikama,nije mogao da prikrije svoje germansko anti-slovenstvo, a to ni Mihailović, ni njegovi opskurni i samovoljni ko-mandanti, ni četnički pokret u cjelini, nije shvatao, kao što ga danas ne shvataju naša zavađena i zaraćena plemena. Ko danas zna da je Čerčil tokom trajanja Drugog svjetskog rata neprestano, na razne načine, zakulisno, podlo, što je Staljin znao, nanosio ogromnu štetu naporima Sovjetskog Saveza i partizanskim pokretima u okupiranim slovenskim zemljama, pa i samom četničkom pokretu. Ko danas zna da je najveću štetu Čerčil činio nagovarajući američkog pred-sjednika Ruzvelta da stalno odlažu otvaranje Drugog fronta u Evropi protiv Njemačke, čemu je, inače, Ruzvelt još 1942. godine bio sklon. Ali, što samo neupućenima može izgledati na prvi pogled paradok-salno, kao što je neotvaranje Drugog fronta u Evropi bilo Čerčilovo maslo, tako je njegovo maslo i otvaranje toga fronta u junu 1944. godine, jer je tada trebalo zaustaviti Crvenu armiju da ne iziđe na obale Lamanša! Trebalo je spasavati od Sovjeta – Njemačku! Ili, ko danas zna da se jedan četnički komandant, Ljubo, čijeg prezimena ne mogu momentalno da se sjetim, u Banja Luci dogovarao sa usta-škim komandantima o zajedničkoj borbi protiv partizana, dok su, u punom jeku, upravo dok su ti dogovori trajali, ustaške postrojbe, uz pomoć njemačkih formacija i teškog naoružanja, pravile nevi-đene zločine po čitavoj Krajini, posebno Kozari i Grmeču, koje su ubijale, žarile i palile, a hiljade nezaštićenih civila (među njima veliki broj majki i djece) odvodile u čuvene ustaške logore Jaseno-vac, Gradiška, Mlaka, Jastrebarsko i druge? Čak ni mi, današnji, ne znamo koliko je Srba, Hrvata, Bosanaca i drugih poginulo i nestalo


u Dugom svjetskom ratu. Ima li rezona da povjerujemo da će naše buduće generacije to saznati? Nema rezona, prijatelju! Tako će biti i sa ovim ratom i žrtvama. Ako mi o tome ne budemo znali sve, šta će tek znati generacije poslije nas? Ništa! Ako mi, čim se rat završi, svaka zaraćena strana za sebe, ne prebrojimo mrtve i ranjene, ne pokupamo sve leševe, neke ponovo iskopamo iz zemlje, neke pro-nađemo i izvučemo iz jendeka, jaruga, iz nekakvih kazana, ako ne pronađemo i one u još toplim zgarištima, u smeću i šipražju, u priobalju vodotokova, to niko drugi neće uraditi. Takozvana među-narodna zajednica, kako sebe tituliše Zapad, koji to nije, koji samo može biti jedan, i to manji, dio međunarodne zajednice, koji se ponaša kao da on jedini zna šta je međunarodna i šta je zajednica, šta je pravo i pravičnost, i to još – međunarodno pravo i međuna-rodna pravičnost, a sve vode navrću na njihove vodenice, koju lično ništa ne obavezuje, za koju gotovo ništa, što važi za sve druge, ne važi, jer su sami sebe ogradili i zaštitili od svega za šta druge optu-žuju, od zločina, od svake odgovornosti, koji ubijaju već dvije hiljade godina nekažnjeno svuda po svijetu, i ljude i životinje, i prirodu, i zemlju i vodu, i vazduh koji dišemo, ali će, pošto su nas, podstičući naše nesporazume, podjele i mržnje, koje dugo traju, gurnuli u ovo, u zločine, licemjerno će nas same, ako ne sve, onda dio naših slo-venskih balkanskih plemena, kako su radili i ranije, žestoko optu-živati za sva nepočinstva i u ovom ratu, u stvari oni nas već optu-žuju, osnovali su i nekakav svoj Međunarodni Tribunal, koji će zasjedati u Hagu, koji će suditi za zločine koje smo,počinili, izigra-vaće pomiritelje, mirotvorce i pravedne sudije, a i dalje bacaju iz aviona nekim zaraćenim stranama i konzerve i automatske puške, i medikamente, kojima su odavno prošli svi rokovi za upotrebu, i municiju razornih kalibara, ali, baš oni, isprsiće se, jer su međuna-rodna zajednica, jer predstavljaju, utuvili su sebi u glave, korifeje međunarodnog prava i izvršitelje međunarodnih pravnih normi, baš oni će sjutra, i to su već odlučili, dali nam na znanje, da nam sude, jednima ovako, drugima onako, kako njima odgovara, njiho-vim nacionalnim interesima, kako im nalaže njihova paradigma i njihova vizija svijeta i postojanja u svijetu. Mi i sami učestvujemo u toj osudi sebe samih, mi dokazujemo da spadamo među narode koji ne umiju da vode dijalog, da se međusobno dogovaraju, da razgovaraju uopšte, koje ne vodi nikakav logos, koji nemaju svoju


paradigmu, svoju viziju stvari, svijeta i života, kojima su nepoznati suštinski parametri slobode, demokratije, civilizacijskog i duhovnog metafizičkog obrasca, zajedništva, zajedničkog postojanja kao je-dinstvene životne forme u čije je osnove ugrađeno mišljenje, kao kosmički čip, koji sadrži sve što je potrebno ljudskoj vrsti ako zna, kao što znaju životinje i biljke, da se njim služi. Mi nijesmo naučili da taj čip koristimo, mi smo zaboravili, a nekada smo znali, sigurno je da jesmo, jer je izvjesno da se univerzalni um i za nas pobrinuo, kao i za sve drugo u našem dijelu Univerzuma, da ga aktiviramo, naprotiv – redovno ga, u svom neznanju i nedovoljnosti svoga uma, mišljenja, svoje duhovne metafizičke prirode. uključujemo pogre-šno. Dok smo mi imali svoju moćnu državu, ne od II vijeka prije nove ere, nego, i to se zna, od VI vijeka prije nove ere, svoje Sloven-sko kraljevstvo na Iliriku, o čemu postoje potvrde u fragmentima helenskih hroničara, pjesnika i filozofa, o čemu postoje u tim nji-hovim fragmentima fragmenti i naše pisane istorije iz tog vremena, Istorije Skitije, Exordia Scytxica (uzgred da pomenem da iz asirskih izvora saznajemo o borbama asirskog kralja Sargona II, koji se pro-glasio i kraljem Vavilona, u VIII vijeku prije nove ere sa slovenskim plemenima Kimerijcima, Medijcima i Skitima), države najmoćnije na tadašnjem vidljivom, poznatom dijelu zemnog šara, moćnije i postojanije i od znatno kasnije, razvučene, slabe, nikad utvrđene države Aleksandra Makedonskog (helenizovanog potomka sloven-ske rase) od Egipta do rijeke Oks, Amu Darja – šta su imali narodi koji nas okružuju? Samo stotine nekakvih plemenskih državica u naznakama, ništa više! Zanimljivo je, a mi to ne znamo, jer nećemo da učimo, da čitamo, da saznajemo, da je tadašnja naša država Velika Skitija, imala granice od Jadranskog, Sredozemnog, Crnog i Kaspij-skog mora do Ledenog okeana na sjeveru, od Apenina i Alpa do Kamčatke i Tihog okeana, kasnije i preko Pacifikla – Aljasku, od Berlina i Podsdama do Vladivostoka i Japana. To je utoliko zanimlji-vije, i zbog toga ti ovo govorim, u glavnim crtama, što su to i danas, s manjim promjenama, granice slovenstva, jedinstvenog slovenskog naroda! Posljednji koji je povukao granice slovenstva na evropskom tlu, u Srednjoj Evropi, bio je Josif Visarionovič Staljin. To su bile granice iza Berlina i Podsdama. Kasnije ih je poništio, uz svesrdnu, obmanjivačku politiku Zapada, Mihail Gorbačov, posljednji, i tra-gični, predsjednik Sovjetskog Saveza. Staljin je, takođe, povratio


Kurilska ostrva i Sahalin, koje je Japan oteo od Rusije u nesrećnom Rusko-japanskom ratu 1904. godine... Kao nikada u istoriji, mi smo upravo danas dužni da te granice branimo, ako želimo da opstane-mo među onima, čije demokratije, slobode, ljudska prava i civiliza-cije, čine sve što mogu da te naše, sveslovenske granice, razvrgnu, da ih ponište, prisvoje naše teritorije i nas pretvore u robove, jer mi ne spadamo u onu njihovu zlatnu milijardu, koju su za sebe zami-slili i rezervisali…

9.

Advan zamotava cigare, jednu za drugom, za Vasilija i sebe. Puše. Ćute. Šuma pomirljivo huči. To hučanje šume Vasilije je doživljavao kao muziku drevnih vremena kad drugih zvukova nije bilo osim hučanja šuma čije je krupne plodove kidao vjetar niskog mjeseca. U dubini neba pisnu orao. Vasilije baci nedopušenu cigaretu. Busenčić sasušene mahovine poče da dimi. Vasilije ustade i zgazi ga.

Sjenke su počele da se primiću drveću i, nemirne kao i vrhovi grana moćnih bukovih stabala i breza, povlačile su se sa proplanka, po kome su puzile pare zemlje kao duvanski dimovi, brzo se raspada-jući u vazduhu. Sunce se približavalo svome Zenitu. Vasiliju se činilo da vidi faraonske skarabeje koji ga nose na oklopljenim leđima, ravnomjerno pokrećući svoje, zlatnim prahom posute, nogice.

I Advan je gledao gore, u Nebo i Sunčev Kolut.– Dan prolazi, – kaže.– Sve prolazi! Panta rei, rekao je dobri stari Heraklit, – kaže

Vasilije. – Najoriginalniji među svim filozofima od početka novoga doba. Originalnijeg nema. Nije se rodio. Još. Prošlo je više od dvije i po hiljade godina, milioni ljudi su se rađali i umirali, mnogi od njih su bili umni, pametni, originalni, ali niko od njih nije, u mišljenju, nadmašio ovoga posljednjeg znalca analogija, potomka osnivača Efesa Androkla.

– Šta je to čime je zaslužio slavu o kojoj govoriš? – zapita Advan.– Već sam ti rekao: Um. Mudrost. Mišljenje. Dubina Mišljenja.

Logos, – kaže Vasilije. – Panta rei. Ko je tada od svih ljudi mislio o tome da sve prolazi! Tako nijesu mislili ni egipatski prvosvještenici, ni faraoni, ni sumerski tvorci prvih tvornih počela, prvih bogova


– anunakija – vanzemaljaca, ali i prvog točka. Ni Sloveni, koji su po padinama južnog Urala prvi od svih ljudi jahali pripitomljene konje. Sve teče – to je princip vječnog kretanja. Princip Kosmosa, Vaseljene. Prva moćna filozofska analogija, metafizička metafora otjelotvorena u materijalnoj stvarnosti, shvaćena praslika Neba, Univerzuma, prva paradigma o Beskraju i Beskrajnosti. U tom sve-tečenju, u tom kretanju je sve što postoji, i nevidljivo i vidljivo, i metafizičko i materijalno, pa i besmrtnost svih bića i svih stvari. Ali, to treba razumjeti. Kao i njegovu misao, koja kaže da sveznalaštvo ne vodi razumijevanju, da je mudrost razumjeti misao kao ono što vodi život svuda i u svemu. Zato što nijesu posjedovali mudrost koja razumije misao, Heraklit osuđuje ćak i Homera, pa kaže da su, zbog toga, Homer i Arhiloh zaslužili da dobiju batine.

– Ja to ništa ne razumijem, – kaže Advan.– Ništa strašno, Devedeset devet koma devet posto čovječanstva

ovo ne razumije, ali živi. Heraklita nijesu razumijevali ni filozofi. Jedan od njih, Krates, koji je prvi Heraklitovu knjigu O prirodi donio u Heladu, govorio je da čovjek treba da bude delfski gnjurac da se ne bi utopio u Heraklitovom mišljenju. Ovo delfski gnjurac će ti, nadam se, biti jasnije ako ti kažem da su Delfi stanište čuvenih helenskih proročica. Njihova proročanstva su se uglavnom zasnivala na ana-logijama, zato ih je teško bilo odgonetati. Uglavnom su uvijek bile u pravu, jer su njihova proročanstva imala dva lica i dva naličja.

– Dobro, – kaže Advan. – Osim Panta rei, sve teče, o čemu je još govorio, to mi, ako znaš, kaži..

– Malo je znano, jer je njegova knjiga o vasioni, teologiji, poli-tici i drugim stvarima, a ne zna se ni da li je još koju knjigu osim te napisao, izgubljena. Svještenice hrama posvećenog Artemidi Efeskoj nijesu spis sačuvale. Ono što znamo sadržano je u fragmentima, citatima drugih filozofa, koji mogu biti originalni, ali i drugačiji od originala, što zavisi od onih koji su ih navodili, citirali, upotrebljavali i potom prenosili kroz vjekove da današnjih dana. Ali, bez obzira na to, mi danas vjerujemo da je Heraklit rekao, na primjer, o svijetu u kome živimo, u kome postojimo, svijetu uopšte: Ovaj svijet, jedan isti za sva bića, nije uredio niko od bogova i niko od ljudi, nego je uvijek bio, jeste i biće vječito živa vatra koja se s mjerom pali i gasi. Vatra je jedna od prapočetnih formi Univerzuma, naravno, i vidljivog i nevidljivog. Zato je i rekao da se sve stvari sastoje od vatre i da se vraćaju u vatru.


Vatra je elemenat, ona je jedinstvo svih suprotnosti, i sve stvari su samo promjene vatre, a nastaju razrjeđivanjem i zgušnjavanjem. Mijenjajući se, vatra se, tvrdio je. odmara, otpočiva.U čovjeku su vatreni elemenat um i svijest. Kada oni umru, ono što ostane, a to su zemlja i voda, bezvrijedno je. Sve što postoji spajaju nevidljivi i vidljivi spojevi, ali su jači nevidljivi od vidljivih. Za početak i kraj je rekao da su na istom mjestu. Jedno. Vasiona je ograničena. Samo jedan svijet postoji. Priroda voli da se skriva. U istu rijeku, koja kao i sve drugo teče, ne možeš stupiti dvaput. Svijet je, po prirodi stvari, budan. Ali, u tom budnom svijetu, svijest pojedinca je uspa-vana, nebudna. Postoji, odlučan je Heraklit, Kosmički Um. On je sveuređujući. U njegovom radu učestvuje i um čovjekov. Dobro i zlo su jedno. Put nagore i put nadolje su isti put. Ništa nije bez duše. Nigdje, ma dokle putovao, nećeš naći njene granice. Zato kaže: Smrt duše je voda, smrt vode je zemlja, iz zemlje ponovo nastaje voda, i iz vode se rađaju duše. Odista sve teče. Sve se mijenja, Ali, ipak, suva duša je najmudrija i najbolja. Zanimljivo, za rat je rekao da je otac svih stvari, otac i kralj svega, jedne je učinio bogovima, druge ljudima, jedne slobodnima, druge robovima i slugama. Tražio je od ljudi da se bore za zakone kao što se bore za gradske bedeme. O ljudima je rekao: budni gledaju smrt, a ono što vide u snu, to je život. Otuda proizlazi: živ čovjek u snu dodiruje mrtvaca, a budan snevača. Smrtnik je besmrtan, besmrtnik je smrtan. Onome je život, u ovom smrt. Ovome je smrt, u onome život. Oči i uši su zli svjedoci ljudima koji imaju varvarske duše. Sve nastoje po nuždi i svađi. Sve postoji u napetosti suprotnosti. Sunce nikada ne preskoči svoje mjesto... Tako je govorio Heraklit, koji je zamrzio ljude, odrekao se funkcije bazileja i otišao da živi u planinske šume. Još samo da ti kažem kako je završio svoj život ovaj posljednji veliki metafizičar, kako se okončalo njegovo zemno bivstvo. Ni to sigurno ne znaš, a ne znaju ni mnogi koji bi trebalo, po prirodi svoga posla, da znaju.

– Kako? – tražeći nešto u svojim brkovima zapita Advan.– Umro je od neke vodene bolesti, koju je, po savjetu ljekara,

pokušavao da izliječi svježim kravljim baljegama, a onda su ga, ostavljenog pored kanala punog kloake u njegovom rodnom gradu, Efesu, raznijeli psi!

– Je li moguće? – zinu Advan iznenađeno, jer to odista nije očekivao.


– Istina je, – kaže Vasilije. – A tebe to, vidim, začuđuje. Odu-vijek je Satana sa ljudima. I u ljudima. Od početka. U Rajskom Vrtu Đavo je – Zmija. Rajska Zmija, majka svih zmija, koje su naselile svijet...

Vasiliju se osušiše usne. Izvadi iz torbe plastičnu flašu i otpi gutljaj vode...

10.

Zemno vrijeme je otkucavalo svoje minute i sekunde, neumo-ljivo kao smrt.

Možda, pomisli u trenu Vasilije, kada ne bi bilo vremena ne bi bilo ni smrti.

Kao metafizički pojam Beskraj jeste bezvremen, ali sve što is-punjava Beskraj, vidljivi i nevidljivi svjetovi, univerzumi, i drugo, smrtno je, jer je vremenski ograničeno.

– Nijesi mi odgovorio na pitanje: ko je za ovo kriv? – prekide Advan Vasilija u razmišljanju.

– Ko? Ti si rekao Milošević. Da, jeste, slažem se, i Milošević je jedan od krivaca, – kaže Vasilije. Kriv je što je htio da sačuva Jugo-slaviju, Socijalističku Federativnu Republiku. Ali za taj podvig nije imao dovoljno vlastite snage, a još manje je, u njegovom vlastitom političkom i vojnom okruženju, bilo onih u čiju se hrabrost i odluč-nost, u smislu očuvanja jugoslovenske države, mogao pouzdati. Izdala ga je i njegova politička partija i sve druge partije. Sada o tome nema smisla detaljisati. Ali, činjenica je da je Milošević pravio greške od početka, da je dopustio da se stvari usložnjavaju umjesto da pobunu u Sloveniji okonča za dva sata! Međutim, pred njega se postavljao problem: s kim! S mrtvomudrim generalima i koman-dantima jedinica? S kretenima koji na granicu Slovenije šalju tenkove i šaku vojnika bez municije! On nije ozbiljno shvatao slo-venačke i hrvatske političke vrhuške, koje, podržane nizom uticaj-nih faktora u zemlji i inozemstvu, žele, bez obzira na žrtve, a i uvjerene da će im, kad zagusti, doći pomoć sa strane, da ostvare suverenost na kojoj generacijama rade, o kojoj generacijama govore i pišu, i tajno i javno. Milošević to ne shvata. Ne pada mu, izgleda, na pamet da te 1990. i 1991. godine u Jugoslaviji, u onome što se,


umjesto Komunistička partija nekada, zvalo Savez komunista, ima malo komunista. Odavno je Savez komunista bio elitistička partija, s jedne strane, a sa druge to je bila ogromna skupina podrepaša, ulizica, poltrona, nitkova svake fele, koji su u partiju stupali bez svijesti i saznanja o bilo kakvom ideološkom smislu, koji su u tome vidjeli mogućnost da ostvare svoje lične interese. U svim našim socijalističkim republikama trijumfovao je lažni komunizam, a to znači da su kolo vodili nacionalisti, šovinisti, plaćenici sa Zapada Intelektualci, koje je socijalizam školovao da bi radili za dobrobit svoje države i nacije, radili su protiv i države i nacije. Kao u današnje stranke, neposredno uoči ovog rata, u Savez komunista ulazili su, to sam već naglasio, ali da ponovim: ljudi koji su očekivali da, za-hvaljujući svom članstvu u Savezu komunista, obezbijede što po-voljnije kredite, besplatna ljetovanja, da zaposle svoje sinove i kćeri, svoju rodbinu i prijatelje bez obzira znaju li da obavljaju poslove koje su na taj način dobijali ili ne. Ti ljudi nijesu imali pojma o pa-radigmi komunizma. Malo je ko od njih pročitao bar jednu brošuru koja se zasniva na jasnim komunističkim ideološkim načelima i principima. Marks i Engels, Lenjin, Staljin, Tito i njihovi komuni-stički ideali, koji su, u suštini, neprolazni kao filozofija jednog pokreta – komunističkog, ostavili su neizbrisiv trag u svjetskoj isto-riji. Mora se priznati da je Informbiro, što mi izgleda i kao moguća Staljinova greška, ali i Titova nebudnost, u znatnoj mjeri, unio raz-građujuću komponentu i jedno osjećanje zbunjenosti i napetosti, u jugoslovenski komunistički pokret. Na Goli otok je bio odveden na prevaspitavanje možda najbolji kadar Komunističke partije. Situa-cija je bila takva da su morali biti odvedeni i izolovani. Ali, to je neminovno značilo slabljenje Komunističke osnove, onog partijskog jezgra oko koga su se okupljale mlađe i srednje generacije. Onda je došao Đilas. Iz partije su odstranjeni i takvi komunisti kakvi su bili Radovan Zogović, Stefan Mitrović, Vladimir Dedijer i drugi. Ja u tome vidim početak procesa unutrašnjeg slabljenja Komunističke partije, koja je, ubrzo, postala – Savez komunista. Nije isto Kumu-nistička partija i Savez komunista! Komunistička partija je ideja, princip, logos. Savez komunista to nije. Kad se kaže savez, pod tim se podrazumijeva nešto u šta je lako ući i iz čega je lako izići. U Komunističku partiju se nije lako ulazilo, a izlazilo se kad se neko ogriješi o principe partije i bude isključen. To je bio silan pad. Pad,


koji se, kad isključeni padne, mogao osjetiti kao udar neke trupine o tvrd busen. Poslije tog pada ta trupina je jedino mogla da polako politički trune. I svi su to mogli da vide. S mnoštvom neukih, pri-mitivnih, koristoljubivih, neiskrenih, često i podlih članova u svojim redovima, Savez komunista nije mogao da brani i odbrani ni samoga sebe, a još manje Jugoslaviju. On se ubrzo raspao kao mnoštvo trulih trupina. Uz to, u jugoslovenskim republikama Savez komunista nije funkcionisao na na isti način, a dvije pokrajine, koje su formalno bile u sastavu Srbije, Vojvodina i Kosovo i Metohija, imale su svoje Saveze komunista. Neki od tih saveza bili su uveliko u mutnim vodama nacionalizma, autonomaštva, okrenuti prema Zapadu, koji nam je, svima, preko filmova, TV serijala, muzike, propagandnih knjiga i fotosa, ali i na druge načine, s jasnim ciljem da potkopava temelje socijalističkih društvenih sistema u Istočnoj Evropi, i u svijetu uopšte, nudio ono što je na Zapadu bilo lijepo i ubjedljivo upakovano, očetkano i umiveno, raskošno i blještavo, bogato. To je od početka bila lažna slika prosperiteta Zapada. Kao u posljednje vrijeme demokratija, borba za ljudska prava i slobode. Kao i danas, i tada je najveći broj naših ljudi, komunista i nekomunista, bio uvjeren da je to slika žive stvarnosti i sušta istina o uspjesima i stanju društva Amerike i Zapada. Bila je to, međutim, laž, šminka, u šta, i danas, ogromna većina naših sunarodnika vjeruje. Zapad i dalje, računajući na nesposobnost svjetine da prepozna šta je isti-nito i moguće, a šta je isfabrikovano, lažno i nemoguće, računajući, takođe, i na planetarnu ljudsku osobinu, lakomost, koja obuhvata sve slojeve svih društava, od smetljara do direktora, od priučenog kursiste do akademika, od šefa seoske mjesne kancelarije do najvi-ših funkcionera u državnim institucijama. Zapad, i dalje, obmanju-je, slika i nudi masama na svim kontinentima, ne sliku onoga što jeste, već sliku svoga društva kakvo nikada neće biti ostvarena. Tačno je da jedan broj ljudi na Zapadu živi dobro, u izobilju i luksuzu, ali to je tek nekoliko procenata bogatih u moru onih niže klase i okeanu sirotinje. Naši ljudi su u našem socijalizmu gotovo svi živjeli na nivou srednje klase na Zapadu, ali oni nijesu znali da tamo postoji srednja klasa, još manje sirotinja, bili su uvjereni da su na Zapadu svi bogati, srećni i bahati. Naši ljudi su u našem so-cijalizmu razrogačenih očiju gledali te filmske i TV slike i poredili ih s onim što mi imamo. Komunizam i socijalizam gubili su bitku s


tim slikama u bojama imperijalizma u stalnoj akciji. Nije se našao niko da kaže: Gospodo drugovi, ima tamo na Zapadu još nešto što se na ovim slikama baš ne vidi, još jedna, možda najvažnija stvar, a to je – tamo se radi! Ne pada ni na Zapadu ništa sa nebesa, tamo mora i da se – radi, nema lažiranih bolovanja, namjernih povređi-vanja da bi se odsustvovalo s posla, nema bofl robe u proizvodnji, lopovluka po pogonima i fabričkim halama, po domovima zdravlja, bolnicama i laboratorijama, nema izlazaka sa posla da se obavljaju privatni poslovi, pušenja uz mašine i strojeve, i to kad kome padne na pamet... tamo je potpuno nerazumljiva formula naše radničke klase: radio ne radio svira ti radio!.. Ko se u sebi, ne shvatajući upravo te stvari, ne razmišljajući o tome, nije od naše radničke socijalistič-ke klase, odricao komunizma i socijalizma, uz sve to i ne sluteći da je kapitalizam većinu toga što ima, osnovu toga što ima, uglavnom opljačkao u mnogobrojnim kolonijalnim ekspedicijama i ratovima od Starog Rima do danas. I mi smo bili pljačkani nemilosrdno. Još nijesam pročitao studiju u kojoj bi bili obrađeni vidovi i razmjere pljačke prije Drugog svjetskog rata na teritoriji Kraljevine Jugosla-vije. Nadam se da će takvu knjigu neko jednom napisati. A to je sitnica šta su napljačkale rimske legije, šta su kolonizatori Zapada odnijeli iz Egipta, Sudana, Konga, čitave Afrike, šta iz Indije, Indo-kine,, iz zemalja bivše Mesopotamije, Kine, Japana. Latinske Amerike. Pa čak i carske Rusije. Ostala je, međutim, još živa, življa nego ikad, njihova želja da se dokopaju – Sibira. Pobijele kao snijeg kad neko samo pomene riječ Sibir. Udari im voda na usta, kao pre-trgnutim konjima, utrnu im vještački zubi, odmah navale da kon-struišu nove tipove borbenih aviona, nuklearnih podmornica, raketa i drugih čuda, sve u nadi da će Rusiju dovesti do stanja kada će biti prisiljena, pred snagom njihove vojne superiornosti, da kaže: Pre-dajemo se! Sibir je vaš! On je, uostalom, vlasništvo međunarodne za-jednice, a međunarodna zajednica, to ste – vi! Baš ovako, da su oni međunarodna zajednica, nedavno je i rečeno, otvoreno, bez pardona, na nekom Atlantskom forumi ili nekom drugom skupu Zapadnjaka. Vas je malo da biste samo vi upravljali sibirskim, gotovo neiscrpnim, resursima, šumskim prostranstvom, čistim rijekama, nalazištima svih ruda i minerala koji na Planeti postoje, najukusnijim rječnim i jezerskim ribama, riječju: svim tim basnoslovnim bogatstvom! I nije, u to sam gotovo ubijeđen, zaogrnut proročkom ponjavom, is-


ključeno da jednoga dana, ko zna kog, ali svakako jednog, ne nesta-nemo u prah i pepeo, svi skupa, sa lica zemlje, zbog Sibira i pohlepe Zapada, koji se polako, siromašeći, urušava. I, bijesan zbog toga, prijeti i onim zemljama i narodima koje je do sada, i po nekoliko puta, u raznim epohama i prilikama, pljačkao do gole kosti. Naravno uz mnoge žrtve, ne svoje, nego tih naroda, Njemci su čak, kao ko-lonisti, jednom afričkom plemenu, čijeg ću se imena kasnije možda sjetiti, na vještački način smanjivali glave da pokažu da to i nijesu ljudi, nego podljudi, a potom su glave tih podljudi, osušene i balsa-movane, prodavali muzejima, i raznim medicinskim i naučnim in-stitucijama širom Evrope. Tako su radili ti nadljudi s umovima davno iščezlih primata.. Ovo shvati i kao digresiju i kao objašnjenje. A sada još ponešto o Miloševiću. On, izgleda, nije uviđao da su nacionalizmi narasli, poput dječjih balona, do prskanja, da su mnoge republičke komunističke strukture zagazile duboko u nacionalističke, u klero-fašističke vode, da se u svim njihovim postupcima iz aviona vide elementi iredentizma i revizionizma, da se njima, umjesto onoga što je malo, čini da je veliko i obrnuto, da veliku zajedničku državu Jugoslaviju žele da usitne, da krupnu novčanicu promijene za ne-koliko sitnih; on ne poima da je Savez komunista postao stjecište seljačko-radničkog bašibozuka, on misli da se raspadanje zajednič-ke države, koja je od stvaranja 1918. godine, stajala na klimavim nogama, neprestano napadana i razbijana spolja i iznutra, može spriječiti silom, kojom on nije raspolagao, a, sticajem na zapadu proračunatih okolnosti, nije mogao steći neku vrstu oslonca nigdje u svijetu. Mogao je, u tim trenucima, možda, učiniti nešto – bar odložiti raspadanje, ali ni za to oko sebe nije imao prave saradnike – komuniste i generale. Oko njega je bila gomila beznačajnih ljudi. Debeloglavih karijerista. Milošević takođe, uvjeren sam, ne shvata da su došle neke nove generacije, generacije koje ne vjeruju tako-reći ni u šta, koje su zbog toga samožive, nesrećne, koje je lako pridobiti za sve što je površno, opskurno, besmisleno, trivijalno. On uz ostalo, ne uzima u obzir neke istorijske zakonitosti koje sugeri-šu obrazovanom čovjeku misao da bi se Jugoslavija raspala kasnije ako se ne raspadne sada. Milošević ne uočava da je došao čas da se izvrši jedino razumno rješenje – razlaz, rastur Federacije. Pristaja-nje na AVNOJ-ske granice. Te granice su ustrojene tako da bi se mogle bez velikih žrtava mijenjati. I one će, kada se ovo što sada


ovdje u Bosni i Hercegovini radimo, završi, biti kakve su i bile. Te međe, mada su neistorijske, rimsko-romejske, papsko-konstantino-poljske, nikada nijesu izbrisane. Uvijek se na njih mislilo, računalo, podsjećalo. Radovi na tim međama u nekim republikama izvođeni su i za Titovog života. Poslije njegove smrti skinuta je kamuflaža, koja se već bila počela raspadati. Svi na Zapadu su to znali. Uosta-lom, Zapad je, usmjeravan i predvođen rimskom kurijom, na tome da nestane Slovena sa Balkana, radio od rimske okupacije Ilirikuma u II vijeku prije nove ere do njegovog konačnog pada poslije poraza velikog ustanka svih Slovena na Ilirikumu 6-9. g. nove ere. Od tada oni uništavaju sve što je zapisivano na nekom od slovenskih pisama – dokumente, hronike, zapise, prve istoriografske tekstove, sloven-sku arhitekturu, slovensko ime, slovenski jezik, preinačavaju slo-venska imena toponimima, raseljavaju slovenska plemena, razara-ju, čak i zabranjujući slovenska groblja. Prvo su odvojili i pokatoličili Hrvate. Zadavili su hrvatskog kneza Zdeslava zbog nje-govog približavanja Carigradu i traženju pomoći od Vizantije. kako bi se odupro franačkim navalama. To umorstvo, koje se dogodilo 879. godine, pontifeks Maksimus je na Spasovdan u crkvi Svetog Petra u Rimu – blagoslovio. S druge strane, kaznili su čitav hrvatski narod: zabranili su Hrvatima božiju službu na slovenskom jeziku, kada su Hrvati ubili Dimitrija Zvonimira, koji je domovinu Hrvata, tada još uvijek manihejskih Slovena, bio pretvorio u feud papske kurije. Preostale glagoljaše ućutkali su u Dalmaciji, na jadranskim ostrvima i u Istri uoči Prvog svjetskog rata! Između dva velika rata, koristeći nesposobnu kraljevsku vladu u Beogradu, onemogućili su pravi prvi poslije pokatoličenja, revolucionarni pokret hrvatskih sveštenika reformista, prve ćelije Hrvatske katoličke crkve. Papskom Zapadu nikada nije odgovarala nikakva slovenska samostalna država na Balkanu. Ni Prva ni Druga Jugoslavija. U tome su imali nepo-djeljivu, apsolutnu podršku hrvatskih i slovenačkih biskupa i kar-dinala, Stadlera, Jegliča, Bauera, Šarića, Korošeca, protiv vlastitog naroda, ali i drugih slovenskih naroda, borbeno ustremljenih hr-vatskih, slovenačkih i bosansko-hercegovačkih političkih klerika-laca. Uzaludno su njihovi prethodnici, veliki ljudi i rodoljubi, Josip Križanić i Josip Štrosmajer, uzalud su Ilirci i Njegoš radili na slo-venskoj slogi, na slovenskom zajedništvu nastalom u protovreme-nima... Mogao bih o tome da pričam pet dana i pet noći…


Vasilije ustade, uze torbu i pušku.– Hajde da se opraštamo, nema više vremena za priče, koje se

nikada neće ispričati.– Stići ćemo, – kaže Advan.– Znam da ćeš ti stići, ali za sebe nijesam siguran, – kaže Va-

silije.

11.

– Moramo prvo da ručamo, Kaže Advan. – Sjedi. Ne možeš jesti stojeći. Nezdravo je. A moramo i nazdraviti.

– Ti bi se još i šalio, – kaže Vasilije, – a meni se smrkne pred očima čim pogledam onamo, na onaj put. Kao na drugi svijet. Ne-poznat, a neizbježan.

– Nema ništa nepoznato, – kaže Advan. – Jednostavno je, uz malo pažnje. Stići ćeš za dva sata u najgorem slučaju. Naravno, ako se ne otkotrljaš niz neku sklisku urvinu, ako se ne budeš sudarao sa bukvama, ako budeš držao pravac, a za to imaš kompas, znaš kako se putuje po zadatom azimutu, sam si, kada si bio u Armiji, i teoretski i praktično, svome vodu predavao topografiju.

– Jesam, – kaže Vasilije. – Sjećam se, kada bih vod podijelio u grupe, i svakoj grupi dao poseban zadatak, nikada ni jedna grupa nije stigla na cilj. Morao sam, da nas noć ne zatekne, da ih dozivam i tražim po šumi prepunoj baruština. Ali, to su bili dječaci, pitomci srednje vojne škole, mada ni ja nijesam bio mnogo stariji, imao sam, tada, devetnaest godina. Ipak sam ih, na kraju, naučio, da svaki, pojedinačno, po posebno obilježenoj maršruti na karti, dođe u određeno vrijeme, na cilj isti za sve. Samo, da znaš, to nijesu mogli pitomci ni jednog drugog voda.

– Zašto si napustio Armiju? Nikada mi nijesi pričao o tome.– Zbog istog radi čega sam napustio i poziv prosvjetnog radnika.

To su poslovi za ljude ograničenih duhovnih metafizičkih ispolja-vanja. Svakoga dana i svake godine radiš iste stvari. To otupljuje metafizičku oštricu bića…

Ležeći na svojim vojničkim jaknama, posmatrali su nebo, iza čije su neprozirnosti treperile one iste zvijezde, koje je mrak noći otkriva, umjesto da bude obrnuto. Vasilije je dobro znao da je to


jedan prirodni tok stvari, pa ipak ga je zabavljala ta pomisao. Pitao se: šta će biti kada jednoga dana Sunce oslabi, kad se njegova ko-smička uloga, koju ima, završi, hoće li se tada ukazati svjetlost zvi-jezda i usred dana sa Suncem, velikim sivim patuljkom, oko koga će se Zemlja i dalje okretati, padajući sve niže, kao i sve druge planete sunčevog sistema, dok se sve, beživotne i hladne, ne priključe toj masi atoma materije i gasova, koja je nekoliko milijardi godina bila moćna zvijezda, kojoj smo dali ime Sunce?

Ovo je glupo, pomisli Vasilije. Ne vodi ničemu.Znaš li ti, – iznenadi svojim glasom Vasilije tišinu, koja ih je

polako, s česticama kosmičke prašine, zatrpavala, čak i uspavljiva-la, – jesi li uopšte čuo šta o bombardovanju angloameričkih bom-bardera u oktobru 1944. godine Beograda, Niša, Podgorice i još desetak gradova u Srbiji i Crnoj Gori pod izgovorom da pomažu napredovanje mehanizovanog korpusa Crvene armije, koji je, uz učešće većeg broja jedinica Narodno-oslobodilačke vojske Jugo-slavije pod komandom general-lajtnanta Peka Dapčevića, odigrao važnu ulogu u oslobađanju grada, zato taj izgovor ne pije vode, jer ne odgovara ratnoj stvarnosti, Crvenoj armiji i snagama NOV Jugo-slavije nije bila potrebna nikakva pomoć zapadnjačkih bombardera. Ta takozvana saveznička pomoć skupo je koštala Beograd: pobijeno je više nedužnih ljudi i porušeno više zgrada nego prilikom naci-stičkog histeričnog udara na početku aprila 1941. godine. A što se tiče Podgorice, evo kako je izgledala odozgo, iz aviona: „Kad sam bio iznad ovog grada, mislio sam da se nalazim nad ruševinama starog grada Duklje, jer je Podgorica od savezničkog bombardovanja tako izgledala“, kaže general Savo Orović u svom Ratnom dnevniku 1941-1945. Zapadnjaci su već 1948. g. usvojili jedan dokumenat u kome se govori o razbijanju Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije. Ali, ne možemo sada o tome. To o Jugoslaviji, o obje bivše Jugoslavije, komplikovane su i krupne stvari. Mnogo je obmana, podmetačina, podvala, laži. Svi su nas oduvijek lagali, a povrh toga i mi sami sebe. Naši istoričari i ljudi od pera, mnogi, nijesu shvatali suštinu, potrošili su tone papira pišući bezvrijedne knjige. Knjige zasnovane na tuđim i našim domaćim lažima. Veliki broj Jugoslovena, neki u većoj, neki u manjoj mjeri, prihvatao je te laži kao istorijske istine. Bez vlastite paradigme, prihvatali smo tuđe. Niko od nas nije smogao snage i u brk onima koji su lagali o nama, koji su nas zasipali obma-


nama, obećanjima, kaže: dosta! Zapad se, koliko pljačkom, obogatio i izgradio svoju moć lažima i prevarama. Oni su i rok muziku, od same pojave toga, nazovimo ga muzičkog pravca, zloupotrijebili, tako što su, prvo, svoje mlade generacije izložili razornom uticaju rok muzičara, koji su svojom svirkom promovisali drogu, orgije, mentalnu duhovnu pustoš, odbacivanje svih tradicionalnih vrijed-nosti, a onda su, prije demokratije, ljudskih prava i sloboda, tu robu počeli da izvoze izvan svojih granica, ali s posebnim ciljem u zemlje socijalističkog bloka i Jugoslaviju, da se mlade generacije u tim ze-mljama preusmjere u razvoju i okrenu Zapadu, koji im nudi nešto novo, drugačije, nešto što ih oslobađa da iziđu iz okvira dotadašnjih obrazovnih, vaspitnih, moralnih, političkih, pa čak i religioznih pa-radigmi u tim zemljama. Tu mentalnu i duhovnu zarazu oni nude raznim radio stanicama, čak i plaćaju suvim dolarima tim stanica-ma da je emituju, preko svojih radio talasa, kao muzičke novine, kojima se divi zapadnjačka mladež, koja, poput podivljalog krda, juri na koncerte rok muzičara, koji se krevelje, dovoljno drogirani i suludi, uz povike razuzdane publike širom Engleske, Amerike i Evrope. Na omotu jedne od prvih ploča vodećeg rok sastava Bitlsi, odštampan je portret Alberta Kroulija, najvjerovatnije, u svijetu prve polovine dvadesetog vijeka, čovjeka najizopačenije svijesti. Biseksualac, satanista, kao organizator crnih misa, na kojima se otvoreno rugao Bogu, pristupao je ritualnom žrtvovanju koza, sa kojima su se, prethodno, parile pristalice njegove satanističke crkve, a potom ih klale i pile, tako oskrnavljenu, nevinu kozju krv. Krouli je za sebe tvrdio da je upravo on ona biblijska, vladajuća, u svijetu haosa i uništenja, Zvijer 666. Na mjestu gdje treba da se nalazi oltar, u njegovim hramovima, u kojima je sve vonjalo na seks i krv, stajala je gola žena, ali umjesto gađenja i opšteg otpora, Kroulijev satanizam se širio, danas je, kao suprotnost katoličkom hrišćanstvu, prisutan u svim zemljama Zapada, ali i u nekatoličkim sredinama, pa, u nekim sredinama i varijantama, i kod nas. Istina, rano je bio istjeran zbog svog satanističkog rada iz Engleske, ali, valja priznati da se i Musoliniju, protivniku papskog, vatikanskog katolicizma, ma koliko i sam bio satana, popeo na glavu, pa ga je i on prognao iz Italije. Eto, portret takvog čovjeka rok muzičari uzimaju za svoj simbol, a jedino je, koliko ja znam, javno, protiv takve muzike i protiv takvih muzičara, reagovao, kod nas. veliki romansijer Mihailo


Lalić u jednom intervjuu Politici prije više od dvije decenije. On je shvatio koju ogromnu štetu rok muzika nanosi generacijama naše omladine, naše djece, on je shvatio kud to vodi, protiv čega je ciljano, a koliko je bio u pravu danas se i iz svemira vidi! A kada ni to nije moglo da prođe, kako je bilo zamišljeno, s efektima koji su očeki-vani, Zapad je, tamo gdje je mogao, primjenjivao golu silu. Pljačka, prevara, laž i sirova sila, to su bitna oružja Zapada. Ta oružja su korišćena za izazivanje sukoba, i oružanih intervencija, na teritoriji naših bivših republika. Ja sam, dosta rano, shvatio laž koju Zapad proizvodi kao robu najšire potrošnje, koju potura svima na različite načine, na kojoj insistira da bi održao svoj uticaj i svoju dominaciju nad narodima širom planete. Čitajući knjige raznih autora, pisaca, istoričara, publicista, zbornike dokumenata, prepiske i sl., došao sam do toga da tim lažovima otvoreno mogu reći: Znam da lažete! I to vam saopštavam, direktno, javno, i jasno, da znate da ja znam da lažete! Vi ste, možda, pretpostavljali da ja znam, ali sada znate da znam. Ja vam, doduše, ne mogu zabraniti da lažete, vi to činite više od dva milenijuma, ali vam mogu reći: lažete, i ja to znam, i ja vam to kažem! U ovome je suština stvari. Ako im niko od nas to ne kaže, oni će i dalje vjerovati da smo beznadežno glup soj, primitivan, neuk, površan, varvarski, necivilizovan, zaostao u svakom pogledu, što je, nažalost, i više nego što mislimo da jeste, tačno. Vjerovaće da ne znamo, što je takođe, uglavnom, tačno. Ali, ima među nama i onih koji takođe znaju da Zapad nemilosrdno i u svim situaci-jama, koje njemu odgovaraju, laže. Međutim, iz svoje unutrašnje praznoće, straha, iz podaništva tuđinu i ko zna sve zbog čega, da ne nagađamo, ćute, živi se ne čuju, prave se da ne znaju da Zapad laže. Takvi su prava nesreća za svoju državu i svoj narod. Ti si dužan, ti moraš, to je tvoja vrhunska obaveza, da onome koji laže kažeš da znaš da laže. Ti si podlac ako to ne činiš. Sve ove godine do sada ja sam gledao oko sebe te kameleone, te nitkove, te koji posmatraju usta koja lažu, koji znaju da ta usta lažu, ali nemaju ljudske kuraži, lišeni su kičmenosti, da se tim lažima, koje odasvuda pljušte, su-protstave. Da ih suoče s činjenicom da mi znamo da lažu. Dosta mi je tih kukavaca među nama, tih štetočina, paramecijuma, vombata, od najnižih do najviših slojeva društva, svih profesija i struktura. Korifeji laži u dosadašnjim epohama bili su rimske pape, Mletačka Republika, Engleska. Palicu su preuzeli poslije Drugog svjetskog


rata Amerikanci. Oni imaju timove koji režiraju laži. Dvadeset prvi vijek biće vijek trijumfa laži i obmana. Ta pošast će se proširiti do razmjera koje je teško dokučiti. Mi danas, i odavde, vidimo da je već uveliko zahvatila ove naše prostore. Istina, još se Jugoslavija nije bila ni raspala, a laž, naša, domaća, rasplamsala se kao vatra u sušnoj gori. Laže se na sve strane, o svemu. Ali, nemaš kome da kažeš lažeš, jer svi lažu. Iz ovoga rata izići će plejade vrhunskih lažova i prevaranata. Političara, novinara, profesora, direktora, doktora nauka, filozofa, sociologa, nekakvih tobož analitičara, komentato-ra... Svak će svakoga lagati. Država i političari lagaće svoje podanike, novinari svoje čitaoce, profesori svoje đake i studente, direktori i poslodavci svoje robove – nekadašnju radničku klasu. Biće to jedan začarani krug domaćih lagarija kakve nijesu doživljene u svekolikoj našoj istorijskoj prošlosti. A, svrh svega, nad ovima će biti veliki bjelosvjetski lažovi...

12.

Poče da pirka neki blagi južni vjetrić. Vasiliju se učini da čuje šum palmi i talasanje morske vode. Ko zna hoću li više ikada vidjeti Boku Kotorsku i diviti se građevinama i moralnoj veličini starih bokeljskih kapetana, koji su prkosili Mletačkoj Republici, i Turskoj carevini, ali i Napoleonovim maršalima i austrougarskom, podmuklom, ali upornom, zatiranju slovenskog jezika i slovenske pismenosti. Isto to su pokušali i Italijani za vrijeme svoje okupacije Boke u Drugom svjetskom ratu. U škole su uveli italijanski jezik i nastavu. Umjesto svoju, slovensku istoriju, i osnovci su morali da sriču lekcije o Avgustu i Neronu, o Kaliguli i Dioklecijanu, o Kon-stantinu Velikom i njegovom sinu Justinu, o rimskim slavolucima i mletačkim duždima, o Novom latinskom carstvu, Dučeu i fašizmu. Svaki čas je počinjao ustajanjem i povikom: Viva Duče! Slike Dučea, koje su dijelili dječacima, ubrzo su se mogle vidjeti kako, zavezane za mačje repove, zamiču u grmlje i kako ih, otkinute s mačjih repova, vazdušne struje dižu u vis, nose preko niskih krovova i ubacuju u kokošinjce i svinjce gdje su ih pilići kljuvali pravo u zjenice, a prasići gazili, kao oštrim nožićima, papcima.

Vasilije se sjeti jedne priče nastale o Drugom svjetskom ratu


u Boki, o Italijanima, Dučeu i njegovim fotografijama Toga ljeta je Vasilije bio u Bijeloj, Brzo se sprijateljio s mnogim Bijeljanima. Jedan od njih mu je, dok su šetali, pokazao jednu kuću na obali mora. Vlasnik ove kuće, pričao je Milutin, kada su došli italijanski okupatori, imao je jednog malog terijera, koji se bio specijalizovao, Bog sami zna zašto i kako, da traga za Dučeovim fotosima po čitavom naselju, donosi ih u zubima u dvorište i unosi u svoju kućicu. Čak ih je i iz morske vode vadio kada bi vidio kako po njoj plivaju, i donosio. Skakao je i uz bandere i ograde i prednjim šapama, prilično vješto, kao da je pazio da ih ne iscijepa, skidao plakate sa Dučeovim likom. Neko je to dojavio karabinjerima. Zaprepastili su se kada su u štenari našli desetine Dučeovih fotosa i plakata s njegovim likom. Odmah su uhapsili terijerovog vlasnika Iliju. I optužili ga da je komunista. Niko mu nije mogao pomoći. Odveli su ga na Mamulu gdje su držali uhapšene komuniste i njihove pristalice. Jedva je živu glavu spasio. Teškim venecijanskim zlatnicima. Ali je, nedugo potom, poginuo prilikom iznenadnog, mučkog napada hercegovačkih četnika na Orjenski bataljon kod Nevesinja.

– Možda se ne slažeš s onim što sam juče rekao o muslimani-ma, – prenu se Vasilije iz razmišljanja i sjećanja u koja bješe debelo zaronio, – ali ja tako vidim stvar. Naši muslimani, koje su, ne raz-dvajajući ih od Srba i Hrvata u Bosni, Austrougari nazvali Bosan-cima, danas u Sarajevu promovišu novu promjenu svoga identite-ta. Događa se razdvajanje jedinstvenog etnikuma u Bosni, koje ni Kalaj nije želio da razbija. Smatrao je da bi to bio prevelik udar na osjetljivost ovog jednorodnog slovenskog plemena. Ali da se vratim na misao koju sam kanio izreći, misao o etničkoj nepromjenjivosti naroda i kada primi drugu vjeru i kada sebe stane uvjeravati da on nije onaj etnos (narod) koji je bio, već onaj koji misli da jeste, u koji se, smatra i vjeruje, transformisao kroz vjeru, a, naravno, nije, niti je to moguće. Naprotiv, vi muslimani u Bosni, nijeste potomci proroka Muhameda nego slovenskoga boga Svaroga, Sveboga, Vena, Slovena, ili kako se već zvao, i tu nema pomoći – usred Carigrada prepoznaćeš svakog našeg muslimana i prije nego zine da nešto kaže, svejedno na turskom ili našem, slovenskom jeziku. Ako je nešto uopšte moglo, pa i to tek poslije niza generacija, genetskom mutacijom, ali ograničeno, da vas spasi od etničke more, od usuda slovenskog porijekla, bio je – jezik. Trebalo je da zaboravite slo-


venski jezik, da naučite, ne samo da govorite, nego i da mislite, koliko je moguće, kroz mnogo decenija, turski. Izlaskom iz svog maternjeg jezika jedino je moguće, vremenom, utopiti se u drugi narod, postati drugi narod, kao što su postali Veneti, rođena krv Slovenaca, koji su naselili današnju italijansku pokrajinu Veneto i osnovali grad Veneciju. Znam i neka druga plemena koja su izišla iz svog maternjeg, slovenskog jezika prije nekoliko stotina godina, ali njihovi potomci u tzv. Sjevernoj Albaniji i oko stare dukljanske i zetske prestonice Skadra, i danas znaju da su bili Sloveni. U njiho-vom ukupnom životnom ispoljavanju ima mnoštvo prepoznatljivih slovenskih elemenata. Uistinu, oni su još uvijek u značajnoj mjeri Sloveni i manihejci. Penju se određenog dana u godini na brdo Oblik i nose krst svetog dukljanskog, i slovenskog, kralja Vladimira, čije mošti se i danas čuvaju u manastiru u Elbasanu, koji je tada bio dio dukljanske državne teritorije, a danas je albanski. To jedno, a drugo: poznato je da postoji u muškim polnim ćelijama hromozon Y, koji se nikada ne mijenja, koji je neuništiv. Po tom hromozomu mogu se tačno odrediti koji dijelovi čovječanstva pripadaju kojem narodu: slovenskom, semitskom,indijskom, turkmenskom, kineskom itd.

– Mnogi se s tobom ne bi složili u ovim stvarima, – kaže Advan. – Ni sam nijesam baš nešto oduševljen.

– Znam ja to, – kaže Vasilije. – Ne tražim ja da se sa mnom iko složi, pa ni ti. Ja iznosim svoje mišljenje koje su formirala mnoga saznanja. Naravno, znam apsolutno dobro da će me, ako ovo ikada bude objavljeno, i ako bude onih koji će ovo čitati, psovati na sva pasja kola, razapinjati u svojim nazubljenim mislima, kamenovati, jezuitski razvlačiti na točkovima za mučenje, ali – meni, tada, neće moći ništa, jer ću duhovno biti daleko – među Starim Slovenima, pored vatre. s krčagom nenadmašnog slovenskog pića – medovine – u ruci. To će neizostavno tako morati da bude, jer ja sam Sloven koji poštuje čovječanstvo, ali vjeruje u slovenstvo. Moj bog je Perun, i ja to od malih nogu znam. Svakako, istinski cijenim sve vjere i reli-gije, sve bogove, za koje svaki narod ima svoje ime, ali uistinu, sva ta imena su ime istoga i jedinoga Boga, Sveboga, a to znači Boga Svega – Života i Kretanja. Ja lično, u svaki hram na kugli zemaljskoj imam prvo da uđem i pomolim se na svoj način bez obzira je li u pitanju pravoslavna, katolička ili protestantska crkva, budistički hram, džamija, sinagoga ili bilo koja druga bogomolja. Žalosno je


ako je carigradska crkva samo za Grke, ruska ili srpska samo za Ruse ili Srbe, ako je katedrala samo za katolike i protestante, džamija za Muslimane, sinagoga za Jevreje i tako dalje. U tome nije suština ni jedne vjere, ni jedne bogomolje, pa ni samog Boga, ma šta on bio. I to je sve.

– Nije sve, – kaže Advan. – Muhamed..– Muhamed nije bog, nije ni božji sin, on je prorok, posred-

nik, – kaže Vasilije. – Ko zna šta bi od tog siročeta bilo da ga njegov stric Ebu Talib nije često, sa svojim karavanima, vodio u Siriju gdje je, jednom prilikom, sirijski hrišćanin, isposnik Behir, na njegovoj lijevoj plećki vidio božji znak, u Ku˙rnu se kaže pečat pejgamberski. Ako hoćemo da govorimo istorijski istinito – Muhamed je bio kao mladić arapski hrišćanin. Hrišćanin Istočne crkve. Ne one carigrad-ske, već sirijske, antiohijske, čije je sjedište i sada u Bagdadu. On je prihvatio osnove jevrejske Tore, osnove Petoknjižja. Muhamed je u odnosu na hrišćanstvo ono što je bio Isus u odnosu na jevrej-stvo. Islam se, kao i hrišćanstvo nekoliko vjekova prije njega, razvio iz judejstva. Odvajanjem od zoroastrizma, arijanstva, nestorijan-stva, slovenskog manihejstva, islam je kasnije postao religija. koja ni danas nema drugog utemeljenja osim u naznačenim okvirima i filozofskim shvatanjima Istočne crkve, koja je Arape upoznala s helenskom filozofijom i naukom, čiji su monasi za potrebe Arapa preveli sve važnije knjige sa helenskog, latinskog, ali, ja vjerujem na osnovu dosadašnjih mojih skromnih istraživanja, i slovenskog jezika. Početna snaga islama danas se uveliko rastočava u fanatizam. Narodi sa Kavkaza, tatarski i turkmenski, izmijenili su neke bitne Muhamedove osnove vjerskih uvjerenja i principa. Muhamed je islam zamislio kao vjeru koja toleriše i saživljava. U tome i leži či-njenica da je islam relativno brzo stekao veliki broj pristalica, da je s lakoćom pobjeđivao, da se po Bliskom Istoku, potom dalje i na Istok i na Zapad, širio kao plamen. U prvobitnom tekstu Kurána nije se pominjala riječ džihad u smislu koji se danas toj riječi pripisuje. Navešću ti u tom smislu jedan zanimljiv primjer, kojeg se sjećam iz svojih srednjoškolskih vremena, sa svojih samostalnih časova istorije. O tome mi niko nije predavao, niti je pisalo u udžbenicima. O tome sam saznavao iz knjiga u bibliotekama i knjiga koje sam kupovao za novac, koji sam namicao lišavajući se, i bez toga oskudnih, tankih, doručaka, ručkova i večera. Ne vjerujem da o tome o čemu ovaj


primjer svjedoči nešto znaš. A sve se događa daleke 1099. godine. Rat, koji se po ovom primjeru tako dugo pamti, zove se Prvi krstaški rat. Do njega je došlo tako što je romejski (vizantijski) car Aleksije I zavapio od pape Grgura VII pomoć za spas od napada Seldžuka, koji su njegovu vojsku 1071. godine žestoko porazili i zaprijetili osvajanjem Male Azije. Novi papa Urban II na crkvenom saboru u Clermontu održao je jednu potresnu besjedu i pozvao u pomoć Romejskom carstvu, ali i da se osiguraju i zaštite putevi kojima su hrlili hodočasnici u Jerusalim, tako što će se Jerusalim osvojiti od Arapa, koji su ga prethodno oteli od Romeja. Odazvali su se mnogi plemići, pored ostalih: Gotfrid od Donje Lotarginije, Bohemund od Tarenta i njegov rođak Tankred, Balduin od Flandrije, Robert od Normandije i drugi. Pljačkali su i uništavali sve na svom putu, i muslimane i Jevreje i istočne hrišćane – bez razlike. Antiohiju su uzorno opustošili. Proglašavali su pregažene gradove za svoje lične države: Antiohiju, Edesu, a onda su došli do Jerusalima u kojemu je bilo najviše muslimana. Osvojili su ga. I to njihovo osvajanje je nešto što je tada zaprepastilo, i što će decenijama zaprepaštavati svijet: svo stanovništvo, koje nije imalo kud pobjeći, niti je, i da je imalo kud, moglo pobjeći, stavili su pod nož i isprobadali oštrim kopljima. Čerečili su ljude, odsijecali im glave, ruke, noge, naprosto uživajući u ritualnom ubijanju i prolivanju ljudske krvi, koja im je natapala skutove odora. Djeci, i arapskoj i jevrejskoj i istočnohrišćanskoj, s podjednakom sadističkom strašću, razbijali su glave o zidove, žene silovali i parali im utrobe. O tome se i danas pjevaju epske pjesme i pripovijeda u arapskom i muslimanskom svijetu. Uostalom, postoji knjiga koja se zove Gests Francorum et aliorum hierosolymitanorum, koju je, vjerodostojno, na način jednostavan i razumljiv, napisao nepoznati učesnik toga pljačkaško-razbojničkog pohoda, i u njoj je opisano kako se vojska Hristovih ratnika u bijelom, pred kojom je išao Petar Vartolomej, svještenik, noseći u rukama koplje za koje je tvrdio da je ono kojim je Mesija, Hrist proboden na Golgoti (kako se na aramejskom zvalo to uzvišenje, što znači na našem jeziku Kostur-nica, neki kažu Lobanja). ponašala, kakve je zločine činila na svom putu Na primjer, a to je u ovoj najstarijoj istoriji Prvog krstaškog rata opisano, ta vojska, hrišćanska, vojska Zapada, vojska papskog hrišćanstva, u kojoj nije bio ni jedan jedini Sloven, koja se borila u ime hrišćanstva, prežderavala se mesom djece ispečene na ražnjevima


i mesom odraslih skuvanih u velikim kazanima. Vizantijski car je, srećom, u međuvremenu, suzbio, zahvaljujući novim slovenskim legijama sa Ilirikuma, Seldžuke, odbio je pomoć krstaša, u stvari u jednom momentu morao je slovenske legije da upotrijebi protiv tih papskih “vitezova”, koji su silno nasrnuli i na zidine Carigra-da. Ali, ovaj se primjer ovim ne završava. Ima nastavak, drugi dio. Došla je, naime, 1187. godina. Te godine je sultan sirijski i egipatski Saladin porazio krstaše Drugog krstaškog pohoda i povratio, gotovo poslije sto godina, Jerusalim. Svi su očekivali vijesti o muslimanskom pokolju hrišćana u osvojenom Jerusalimu. Ali – odmazde nije bilo. Muslimanska vojska je poslušala svoje vođe i nije dopustila da se iz Jerusalima začuje čak ni jecaj ucvijeljenog djeteta. I, šta misliš, je li to postiđelo zapadnjake, pape, “vitezove”? Ne! Odmah su počeli da pripremaju treći, a 1201. godine i Četvrti krstaški pohod. Kada su 1204. godine stigli do Carigrada uradili su, na prevaru, isto ono što i njihovi prethodnici u Jerusalimu u Prvom krstaškom ratu... Kada se sjećam ovih detalja iz krstaških ratova, opisanih u mnogim djelima tadašnjih istoričara i hroničara, automatski se sjećam i na-cističkog krstaškog rata protiv Sovjetskog Saveza, a taj krstaški rat vodi se pod nazivom Drugi svjetski rat. Gotovo iste zločine počinili su u ovom krstaškom ratu na tzv. Istočnom frontu. Jedino, koliko znam, nijesu jeli pečenu djecu i skuvane ljude. Sve drugo je bilo dozvoljeno tim beslovesnim stvorenjima, koja su bila uvjerena da su nekakva viša rasa, nadljudi, čak Arijevci, a to je bilo slovensko pleme, koje je prodrlo iz podnožja Urala i starih arijevskih gradova poput Sintašta, današnjeg Arkaima, i srednjoruskih današnjih stepa, u sje-verno-zapadne pokrajine na indijskom potkoninentu. Oni su tvorci Veda i Mahabharate, njihov jezik je sanskrit (osnov svih slovenskih jezika), graditelji letećih objekata – vimana, i nijesu nestali, kako se može pročitati u istorijskim udžbenicima: jedan dio se asimilovao, postali su Indusi, ali ih i danas odaje hromozom Y karakterističan za slovensku rasu, jedan dio je naselio oblasti u sjeverno-istočnom Iranu, jedan dio se vratio u Malu Aziju, prapostojbinu Slovena, a dio tih Slovena iz Male Azije i Sirije doveo je, krajem drugom mi-lenijuma prije nove ere. kralj Dioklo na Ilirikum. Ovo nijesu moje bezvezne pretpostavke, već naučne istine ruskih, ali i indijskih i drugih istoričara i znalca, na kojima se dalje radi. Mene su, inače, i prije ovih saznanja, izuzetno zanimala moja lična zapažanja, o


spletu etničkih srodnosti između Iranaca i Slovena, koja sam sticao gledajući razne televizijske storije, filmove i slično. Još tada sam se pitao otkuda Iranci baš tu, između Arapa, Indijaca, i kavkaskih plemena – naroda izmišljene indoevropske rase? Sada to pitanje počinje da dobija svoj odgovor.

Germana u tom vremenu nije ni bilo. Veliko je pitanje da li ih je ikada, u nekom izvornom smislu, i bilo, ili se radi o takođe sloven-skim skitskim plemenima i, kasnije, od papa u Rimu, pokatoličenih Gota, u starim zapisima poznatog skitskog, Slovenima vrlo srodnog, plemena. Oni su poslužili za stvaranje Germana. Ali, da ne zabora-vimo na čemu smo. Ti Germani su nasrnuli na sve slovenske narode kao čuma. Njihovo cjelokupno ponašanje, samu strukturu nacizma, najbolje je pokušati shvatiti na primjeru jednog idiota koji se zvao Dirlvanger. To čudovište je poslato 1944. godine da uguši ustanak u Varšavi. Jedinice, kojima je on komandovao, po zločinstvima koja su počinile, po svemu, liče na krstaše koje su predvodili vitezovi Prvog i Četrvrtog krstaškog rata. Dirlvangerovi krstaši ubijali su tada u Varšavi na najzvjerskije načine, nemilice, djecu, žene, starce, sve. Na primjer, u jednoj školi su se bila sklonila djeca. Ovaj krstaš je, čim ih je ugledao, naredio da ih sve pobiju. Kundacima su im razbijali glave, nabijali na bajonete, bacali u plamen koji je gutao drevna zdanja. Pobili su oko 200 hiljada ljudi, deportovali u Njemač-ku, iznad koje je, u vidu tamnih oblaka, lebdjela smrt, više od 200 hiljada, ali, zanimljivo, sa armijom, kojom je upravljala izbjeglička vlada u Londonu, sklopili su – primirje! Ovo tek toliko da znaš. A što se tiče islama, znatno kasnije, sa osvajanjima, islam je skrenuo s Muhamedove linije i stao na put kojim je išlo i hrišćanstvo, podijelilo se na dvije frakcije, šiite i sunite, što je, jer se radi o istom narodu, besmislenije od hrišćanske podjele na katolicizam i pravoslavlje...

– Sad ćemo da popijemo kafu, – kaže Advan. – Ponio sam moju priručnu ratnu džezvu i sve što treba. Treba nam samo jedna mala vatrica. Odoh ja da donesem granja iz šume. Toga bar ima, u izobilju.

– Idemo zajedno, kaže Vasilije.– Uzmi pušku, – kaže Advan. – U ovakvim šumama, i vreme-

nima, bez puške si isto kao i bez glave…


13.

– Rekao bih da su krstašima, osim nacista, najsrodnije po zlo-činima ustaše, – kaže Advan.

– Apsolutno si u pravu! Jesu! Ustaštvo je djelovalo u prisnim vezama sa katoličkom crkvom u Hrvatskoj, koja je imala snažnu potporu u rimskoj kuriji od papa Pija XI i Pija XII. Gotovo u svim akcijama zatiranja pravoslavnog stanovništva u NDH, sa ustašama su i katolički svećenici. I to u velikom broju. Oni i propovijedaju i kolju. Glavni zadatak ustaša je bio da ubijaju, da pljačkaju i uni-štavaju, a svećenika da propagandnim sredstvima, zastrašivanjem, potom silom, naravno i ubijanjem neposlušnih, neodlučnih, pra-voslavno stanovništvo, naročito seosko, jer je po selima išlo brže i lakše, efikasnije, katoliče, prevode u ono hrišćanstvo, koje, u suštini, odavno nije hrišćanstvo, već jedna iskvarena verzija papskg i NDH katolicizma, kršćanstva. Papski katolicizam se tim poslom – prevo-đenjem hrišćana u kršćane – bavio od početka, od podjele Rimskog carstva, od IV vijeka, kontinuirano. Kurija je nasrtala na Slovene od Sjevernog okeana do Anadolije i Sirije, do Peloponeza, Egipta, Sicilije, do samog vječnog grada, Rima, do današnjih francuskih atlantskih obala i Lamanša, gdje su postojale brojne slovenske ko-lonije branilaca slovenstva. NDH katolicizam razvio je taj biznis od početka XX vijeka, koji je, poslije smrti nadbiskupa Račkog i Štrosmajera, koji su radili na zbližavanju slovenskih naroda, poslije ubistva Stjepana Radića, koji je snažno istupao protiv klerikalizma u Hrvatskoj i Kraljevini Jugoslaviji, a tokom trajanja NDH, poprimio karakteristične forme, ne tako česte u istoriji civilizacija. Oni su otišli u survavanju svake hrišćanske logike i dogme toliko daleko da su Pavelića proglašavali za – Boga! Njega je Hrvatima dalo Pro-viđenje! Marija djevica je majka Hrvata! Za nju su osmislili kult u Mariji Bistrici, nedaleko od Zagreba. Naravno, sve je to počinjalo, ne od malih ljudi, od običnih fratara i svećenika, nego odozgo – od nadbiskupa i biskupa, koje je kod Hrvata imenovao papa, Bauera, Stepinca, Stadlera, Šarića i drugih velikodostojnika katoličkog klera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. NDH katolicizam po zlodjelima predstavlja egzemplaran primjer novovjekog oživljavanja srednjeg vijeka. On je jedno bestijalno masovno ubijanje ljudskih savjesti, koje po svom zločinačkom aspektu i metodu rada odgovara potpuno


svim mogućim zvjerstvima kojima se ustaštvo poslužilo pri čišće-nju NDH od srpstva i pravoslavlja. Po ugledu na naciste, koji su, koliko ja znam, prvi poslije muslimana Umajeda u VI vijeku, koji su obavezali hriščane da nose odjeću žute boje, naredili Jevrejima da, kao vidljiv znak etničkog raspoznavanja, nose žutu traku, žutu judejsku zvijezdu. Ustaška NDH je na stadionu u Sveticama izvršila prvo nacionalno razvrstavanje podijelivši Srbima crvene, Hrvatima i Crnogorcima plave i Jevrejima žute cedulje. O svemu tome napisana je jedna sjajna knjiga, koja se zove Magnum Crimen. Pisao ju je, još dok je rat trajao, u formi velike optužnice, kao nepatvoreni svjedok toga vremena, jedan Hrvat – Viktor Novak. To sam ti ranije pomenuo, ali ti, možda, za tu knjigu i njenog autora nijesi do sada čuo.

– Čuo sam, – kaže Advan, – neko je jednom negdje pominjao, ali, iskreno, ne znam ništa više..

– Tu knjigu, s podnaslovom Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, objavio je, na više od hiljadu strana velikog formata, sam autor 1948. godine u Zagrebu na opšte zaprepašćenje katoličkog klera. Odmah su na sve načine pokušali da je onemoguće, ukinu, unište. Fratri, svećenici i drugi klerikalci i njihovi srodnici i pomagači, pokupova-li su sve primjerke do kojih su mogli doći i ubrzo se knjiga u Hrvat-skoj, ali i Bosni i Hercegovini, pa i na drugim stranama, mogla nabaviti samo ispod ruke. Od četiri hiljade primjeraka ostalo ih je vrlo malo Kod ostrašćenih katolika i danas izaziva mržnju i bijes. Kao i najbolja knjiga o ustaškom logoru Jasenovac, autora bivšeg logoraša Nikole Nikolića, rođenog Hrvata, i ova je djelo jednog po-štenog Slovena, takođe Hrvata, koji nije mogao da prećuti veliku izdaju katoličkog kršćanstva oličenu u sprezi Vatikana i Katoličke crkve kod Hrvata. Novak je, da ti i to kažem da znaš, rođen u Donjoj Stubici Matije Gupca. Kao katolički svećenik, jedno vrijeme je bio naučni saradnik Vatikanskog arhiva, od 1922. do 1924. godine pro-fesor na odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Te 1924. godine bio je primoran da se nastani u Beogradu kao dekla-risani Jugosloven i protivnik vatikanskog papstva i njegovih dogmi o nepogrešivosti prelata i njihovog zatiranja hrvatskog slovenstva i pisma – glagoljice, što je bilo povod za oživljavanje hrvatskog in-tegralnog hrišćanstva bliskog istočnom slovenskom hrišćanstvu i formiranju Starokatoličke crkve u Hrvatskoj. Kao državni inspektor bio je angažovan u Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije.


Objavljivao je u mnogim tadašnjim listovima i časopisima svoje naučne članke utemeljene na istorijskim činjenicama, a, uz sve to, postao je i generalni sekretar Velike masonske lože u Jugoslaviji. Najznačajnije njegovo djelo je svjedočanstvo i osuda Vatikana kao vrhovnog krivca za nametanje hrvatskoj Katoličkoj crkvi odvajanje hrvatstva od etničkog slovenstva, od početka, posebno od 1900. godine, a to i jeste period koji Novak znanstveno artikuliše u Magnum Crimenu. Kada se ovaj rat završi, pročitaj je, ako je nađeš u Vijećnici, u Univerzitetskoj biblioteci, ako je ove naše budale ne zapale. No, ako Vijećnica nekim čudom preživi, možda je, ipak, ni tamo ne nađeš, možda je već uništena od strane onih koji njeno postojanje nijesu podnosili. Ali, pokušaj. Odmah počni da čitaš, od sjajnog predgovora Jakova Blaževića, za koga si, nadam se, čuo, pa do kraja. I budi spreman da izdržiš! Suočićeš se s jednim, gotovo nestvarnim, svijetom, svijetom tame, svijetom u kojem trijumfuju gotovo imaginarne stvarnosti u kojima boravi posebna neka, zla, rasa Vanzemaljca koji čine nevjerovatna zlodjela, ali, i oni drugi Vanzemaljci, njihovi srodnici, zbunjeni i nemoćni, koje ubijaju! Um normalnih ljudi, koji žive na ovoj Planeti, poslije evropskog kato-ličkog srednjovjekovlja, ne može, jer je i od zapadnoevropskog sred-njovjekovlja, monstrumnije to što ti novi krstaši čine, da shvati da su među njima živjela bića koja nemilice nožem ispod vrata mogu da kolju žene i djecu, starce i starice, zdrave i bolesne, ćorave i sakate, od reda, čak i pošto su ih prethodno preveli u svoje kršćanstvo, tu novu vanzemaljsku vjeru, kakva nikada, i nigdje na Zemlji, nije postojala, za koju ne postoji Bog koji bi je tolerisao, mada autori Starog zavjeta opisuju mnoštvo scena kad njihov bog Jahve dopušta ubijanje čitavih kanaanskih, palestinskih plemena, pa im u tome i pomaže na mnogo načina. Taj bog je sami Ašmadaj, Sotona, Đavo, jer dopušta da se čine zla kakva do tada njesu činjena, i meni je nejasno kako se dogodilo da se ta knjiga prenosi i u hrišćanstvo i u muhamedanstvo, u religije i vjere, u osnovi, suprotne logičkom, filozofskom i metafizičkom duhovnom utemeljenju Starog zavjeta, jer taj bog, kojega slave – Jahve, nema nikakvih pomenutih valjanih karakteristika s kojima bi korespondiralo izvorno hrišćanstvo, za razliku, na primjer, od paganstva, koje je drugi logos blizak logosu našeg hrišćanstva, što važi i za islam. Jahve je, naravno, Vanzema-ljac, koji je mrzio ljude i čitavu planetu Zemlju osim Izraelićane,


koje je napravio po svom liku i obličju (to tvrde sami u Starom zavjetu), prevodio ih preko vode, hranio manom u pustinji, pokazi-vao im prstom koji svijetli kud da idu da bi došli do zemlje Hanaan, koju im je obećao, nikoga od drugih naroda nije poštedio, saklonio od herema, izraelitskog genocida, već je, naprotiv, taj svoj izabrani narod, podsticao da čini hereme, a to znači neviđene, zločine, koje zbog toga pamtimo kao biblijske zločine. Biblijski zločin je najviši stepen koji se u činjenju zločina može postići. Hrišćanstvo, u osnovi, u svom logosu, ne proizlazi iz te knjige, ni islam, ali proizlazi od-metnuti dio hrišćanstva – katolicizam, i to je dokazano pogublje-njima i pokoljima u srednjovjekovnoj Evropi, nacističkim i fašistič-kim djelovanjem u novijoj istoriji, i ustaškim propagandističkim i koljačkim radom kršćanskih NDH svećenika, od onih najnižeg reda, redovničkog, fratarskog, do najvišeg, biskupskog i nadbiskupskog, i to u neočekivanim razmjerama i s apsolutno neočekivanom silinom ostrvljenosti. Sve ćeš to pročitati u Novakovoj knjizi. Kao da živim očima gledaš, vidjećeš kako ustaše, često predvođeni svećenicima, poslati od fratara i jezuita, nahuškani i nagovoreni od klera kršćan-ske crkve NDH, koja se sama hvalisala svojim prevođenjima u ka-tolicizam, svojim obavještajnim radom, saradnjom sa Stepincem lično, s njemačkim, ali i italijanskim, obavještajnim službama i svojim ustaškim radom svih godina trajanja Kraljevine Jugoslavije, posebno od 1934. godine, vidjećeš, dakle, kako vade oči, paraju trbušne duplje, živu nerođenu djecu vade iz utroba majki i stavlja-ju im još topla dječja tijela u ruke koje umiru, kako crijeva omota-vaju oko vratova još nepreklanih, kako odsijecaju sjekirama i nože-vima glave i slikaju se, kako te glave drže za perčine, krvave i raščupane, za pramenove kose, guste i crne, i sijede, bijele kao kreč, kako bacaju žive ljude u jame, maloj djeci razbijaju glave u majčin-skim naručjima kundacima pušaka, lome, razbijaju o zidove, vidje-ćeš, jer te slike postoje, snimile su ih ustaše, a među njima je i fo-tografija na kojoj se vidi kako iz preklanog grla bije mlaz krvi, a ustaški oficir, logornik, podmeće kalež koji potom ispija, kao da se sladi, naslađuje, samim sokom života, koji se još puši, koga napu-štaju posljednji pramičci životne pare; vidjećeš čuda nemoguća, a nijesu klali samo Srbe i pravoslavce, mada njih najviše, jer ih je najviše i bilo, nego, događalo se, i fratre i svoje oficire,, zbog nepo-slušnosti i protivljenja kosmičkoj veličini i sili besmisla. Najgori su


bili, i to ćeš takođe vidjeti, franjevci širom NDH, a najgori među najgorima oni u Hercegovini. Ti su bili baš pregli da zatru preosta-lo, neislamizirano i nepokatoličeno, potomstvo starog slovenskog manihejca, babuna Hercega Stjepana. Njihovi zločini su naprosto nevjerovatni. Ako si čitao Andrića, a vjerujem da jesi, sigurno ćeš se zapitati: šta se to dogodilo s tim, nekada svekolikog poštovanja dostojnim, franjevcima? Jer franjevci u NDH, ali i između dva svjet-ska rata, nijesu svještenici, već sotone u franjevačkim odorama. Čudovišta iz diluvijuma. Protiv njih i ustaša šezdesetorica najviđeni-jih Muslimana iz Banje Luke već 12. decembra 1941. godine, šalju pismo Džaferu Kulenoviću, potpredsjedniku ustaške vlade, i Hamdiji Bešlagiću, ustaškom ministru prometa i javnih radova, u kome od njih, kao predstavnika muslimanskog plemena, traže da se prekine ubijanje i progon pravoslavnih svještenika, ubijanje i mrcvarenje nevinih, čitavih naraštaja, porodica i sela, jednog dijela velikog, ali tragično vjerski izdijeljenog, i tom podjelom zatrovanog, slovenskog etnikuma, da se odustane od daljeg prisiljavanja prelaska u kršćan-stvo i činjenja svih drugih zala za koja kažu, u pismu, da se ne bi smjela događati ni nad najvećim neprijateljima, jer za ono što se kod nas radi sumnjamo, tvrde banjalučki Muslimani, teško da bi se mogao naći primjer u povijesti bilo kojeg naroda. Oni ističu i navode primje-re i sve goreg odnosa NDH ustaštva i NDH svještenstva, kao božje potpore ustaštvu, i prema samim Muslimanima, te da im se otvore-no proriče ista sudbina kao i pravoslavnim hrišćanima...

– Izvini što te prekidam, – kaže Advan, – ali moram da priznam da me taj čin šezdesetorice banjalučkih Muslimana do kraja ispu-njava posebnom pozitivnom energijom i snagom da ti taj osjećaj ne mogu opisati... Za taj čin sada prvi put čujem!

– Svašta si ti od mene ovih nedjelja mogao čuti, a mogao bi, da je prilike, mnogo više i detaljnije. Nadam se da si iz dosadašnjeg našeg druženja i dosadašnjih naših razgovora, bolje reći: mojih monologa, shvatio da sam ja jedno nepatvoreno, nepotkupljivo, tvrdokorno biće pamćenja – pamtim sve što saznam na razne načine, a najviše čitajući knjige, stare i nove, istorijske i literarne, doku-menta sabrana u raznim publicističkim i monografskim zbornicima, hrestomatije i slične stvari, o stradanjima, kroz vjekove, civiliza-cije, istorijske stvarnosti, slovenskog, i staroslovenskog, naroda. Pamtim i velike, najbesmislenije u svim dosadašnjim stvarnostima,


slovenske izdaje slovenstva, a najtragičnije, i najdublje, su unijatstvo i kršćanstvo Da nije bilo tih slovenskih izdaja slovenstva, jezuita, franjevaca i svih drugih, mi bismo ostali onaj narod koji smo prije dva i više milenijuma bili. Bili bismo, mada danas to, u suštini, jesmo, najrasprostranjeniji i najborbeniji narod na planeti, kako o nama i stoji zapisano u Strom zavjetu u poglavlju u kome se govori o Magogovim potomcima. A, što se tiče čina na koji se odvažila grupa časnih banjalučkih Muslimana, ja ga lično smatram pravim heroj-skim podvigom, antičkim činom, činom dostojnim pjesničkog uma i pera velikih helenskih tragičara Eshila, Sofokla, Euripida, činom probuđenog u krvi slovenskog, staroslovenskog viteštva o kojemu imamo niz pomena kod brojnih starohelenskih hroničara i isto-ričara, od Homera i Herodota do pada Vizantije. Ovaj čin je, po svemu, ravan čina onih koji u borbi jurišaju. Ovi su ljudi, ne trep-nuvši, ponudili svoje glave, stavili vratove pod vanzemaljske kame vanzemaljskih spodoba, pokazali su da ne žale svoje živote, da se pred njih ne postavlja pitanje šta će s njima poslije ovoga pisma biti. Protestna pisma pisao je i Musoliniju i papi u Rim i patrijarh Gavrilo Dožić, porijeklom iz Morače, i on se na više načina kockao sa svojom glavom, najzad je otposlan u Dahau, ali i od tog časnog čina patrijarhovog, dostojnog da ga pamte generacije, meni se čini veličajniji ovaj šezdesetorice banjalučkih Muslimana. Žalosno je ako o tim ljudima, i njihovim sudbinama, nije napisana bar jedna knjiga o ovom njihovom podvigu i njihovim kasnijim ljudskim sudbina-ma. Oni zaslužuju spomen stečen u najgorem mogućem vremenu u kome su nad ljudima (zamalo ne rekoh – nadljudima!) trijumfovali neljudi, svemogućeg Vrhovnog Boga Života nedostojni zemaljski okot. Nepošteno bi bilo prećutati, kad o ovoj temi govorimo, či-njenicu da je bilo čak i hercegovačkih franjevaca, koji su se ustaškim zločinima protivili. Istina, bilo ih је malo, možda svega nekoliko, ali – bilo je. Jedan od njih, najuporniji, najdosljedniji, bio je osam-desetogodišnji biskup mostarsko-duvanjsko-trebinjske dijeceze fra Alojzije Mišić. On je krajem juna 1941. godine kleru svoje dijeceze razaslao jednu okružnicu s molbom da bude pročitana vjernicima sa oltara kako bi znali da oni koji ubijaju i tuđu imovinu nište i prisvajaju, ne mogu, putem ispovijedi, biti razriješeni grijehova za počinjena zlodjela, jer bi to bilo suprotno Svetoj Crkvi i Božijim Zakonima. Fra Mišić je, uvjerivši se da se zločini nastavljaju, čak s


više surovosti i zla, a to znači da njegova okružnica nije uslišena, da u mnogim crkvama nije ni čitana, napisao, u avgustu iste godine, jedno pismo u kome lično svjedoči kako i one novoobraćenike, to jest pokatoličene pravoslavce, dok su još u crkvi pri misi, hvataju, bez razlike muško ili žensko, i odvode na mučenja, silovanja, potom u – vječnost! Čestiti biskup, jedan od rijetkih, iz pisma se jasno vidi, shvatio je da te strašne neljudskosti ne mogu trajati dugo, pa u tom pismu opominje da će poslije nekoliko godina, koliko predviđa da će rat trajati, svi osuđivati takav zločinački rad i djelovanje. Ali, ni to pismo nije bilo od pomoći. Grozote nad nedužnim narodom su se uvećavale, a duša starog biskupa se prepunjala užasima, i on je reagovao početkom novembra još jednim pismom u kome, kao i u prethodnom, oba najvjerovatnije upućena na adresu biskupovog imenjaka nadbiskupa NDH Stepinca, osuđuje strahote stožernika i logornika zbog čega su se pravoslavci žalili samom Musoliniju, koji je naredio novu okupaciju Hercegovine, koju je uglavnom platila hercegovačka sirotinja, jer su se, kaže biskup, logornici i stožernici bezglavo razbježali na sve strane. Mišić izgleda nije imao pojma o fratarskom ustaškom gnijezdu u manastiru Široki Brijeg iz kojega je potekla masa fratara koljača, sinova Franje iz Asissija, koji je razgo-varao sa pticama. Nažalost, takvih gnijezda bilo je po čitavoj NDH, ali najviše po Bosni i Hercegovini, gdje su djelovala dva izuzetno ostrašćena protivnika slovenskog pravoslavlja, biskupi ustaše, prvo Stadler, potom Šarić. Viktor Novak u Magnum crimenu citira tekst Ustaški zločini u fratarskim mantijama, objavljen februara 1945. godine u Borbi, u kome se, istorijski istinovjerno, stotinama doku-menata i izjava svjedoka, među kojima je bilo i fratara, potvrđeno, kaže da su najgadnije ubojice, palikuće i pljačkaši na ruskoj fronti i na fronti u našoj zemlji, bili učenici bosansko-hercegovačkih fratara, a najokrutniji bosanskohercegovački koljači i krvnici u Jasenovcu i Bosanskoj Gradiški školovani i odgajani u bosansko-hercegovačkim manastirima. Ima ponešto od svega toga i u ovom našem, dana-šnjem ratu. Ima dobrovoljaca koji odsijecaju glave, ima ih koji ruše pravoslavne hramove, ali i onih koji miniraju i stare i nove džamije, preostalo je one stare krvi u mnogima koji danas ratuju i u Hrvat-skoj i ovdje u Bosni i Hercegovini. Ali, gledano u cjelini, koliko se meni čini, ima i stvari koje nijesu iste kakve su nekada bile. Ima neshvatljivih pljački, zločina, ali se u ovom ratu, ja da sam čuo i


da znam, nije pojavila grupa od šezdesetak odvažnih ljudi i javno osudila sve zločine, i ovaj rat u korijenu. Bilo je i logora, ali, mada se lako moglo dogoditi, nije, bar do sada, da znam, bilo masovnih likvidacija. Međutim, rat traje i svašta je još moguće... A sad, ako se slažeš, da malo odahnemo, da malo, osluškujemo šumu, pa da krenemo kud smo naumili, kud moramo... Da nam je znati o čemu, dok se mi bijemo i istrjebljujemo, dok pljačkamo, dok očekujemo da nas pomire i razdvoje nekakvi smrdljivi unproforci, da nam je, dok sve to radimo, znati o čemu misle i govore šume! O čemu ko-rijenje u zemlji, zemlja oko korijenja kroz čije pore teku sokovi od kojih živimo: stabla, lišće, mi i životinje. Da nije šuma, to mi gotovo svakodnevno pada na pamet, ne bi ni nas bilo. Šume su naše majke i očevi, mi smo njihova djeca,. One su naš život zemaljski, dio onog velikog Života – Života Univerzuma, koji ljudi, koji pojma uglavnom nemaju da je to sve tako, zovu – Bog…

14.

Advan se prenu.– Reče li ti to meni – Muhamede, ili oslovi i zapita ovu goru?

Ovu svjetlost i ovo prostranstvo?– Svemu što si nabrojao, ali i tebi, – kaže Vasilije i smješka

se srdačno, kao dijete. – Ja sam ti upravo izrekao najveću moguću pohvalu. Muhamed je, kao i svi veliki proroci minulih epoha, pjesnik. Takvih pjesnika više nema. Zar on nije napisao ove stihove:

Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupii kunem se dušom koja sebe kori...Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti?Hoćemo. Mi možemo stvoriti jagodice prstanjegovih ponovo.Ali, čovjek hoće dok je živ da griješipa pita: Kada će Smak svijeta biti?Kad se pogled od straha ukočii Mjesec pomračii Sunce i Mjesec spoji -tog dana čovjek će povikati: Kuda da se bježi?


Nikuda! Utočišta nema.Toga dana biće Gospodaru tvome prepušten,toga dana čovjek će u onome što je pripremioa što propustio obaviješten biti,sam čovjek će protiv sebe svjedočiti,uzalud će mu biti što će opravdanja svojaiznositi...

– Na žalost, propustio sam, bar do sada, priliku da Kuràn pročitam, – kao krivac pravda se Advan.

– Biće vremena, – kaže Vasilije. – Ima tu duhovne metafizike dostojne drevnih mislilaca, kakvih, rekoh, kao ni velikih pjesnika, više nema. Povukli su se u svoje besmrtne poeme i epove. Ogrnuli se svojim kostrijetnim haljama i otišli pravo u svoj veliki metafi-zički zaklon. Zaklon poezije koja je uvijek ispred religije, vjere. Ne, naravno, vjerovanja. Vjerovati, to je nešto drugo. To je metafizički misliti, metafizički intuitivno, stvarati. Biti budan. Ako ne znaš, ja ću ti reći: svi veliki epovi nastali su prije judaizma, budizma, hri-šćanstva, islama. Ti sistemi su nastali na završetku vremena velikih epova, velikih pjesničkih metafizičkih objavljenja, milenijumima poslije velike, revolucionarne likovne pećinske pismenosti. Ova breza je stvarna breza, ali i metafizička breza. Ova šuma je šuma, ali i metafizička šuma. Ovoj brezi i ovoj šumi, a tako i svemu ostalom u svekolikom prostranstvu, u Beskraju, prethodi ideja o brezi, o šumi. Možeš li ti stvoriti nešto, uraditi nešto, pomjeriti makar mali prst na šaci, ako prethodno nemaš svijest o tome šta treba da uradiš? Ako nemaš ideju? Pomenuo sam Heraklita. Ono što je on napisao, a sačuvano je u fragmentima, to je posljednji pjesnički metafizički, asocijativni, glas prethodnih vremena. Vremena u kojima nije po-stojala religija. Vjera. To što je postojalo, to je vjerovanje. Verovanje u metafizički svijet ideja. To je. mitos, koji je uvod u razumijevanje logosa i metafizičkih principa. Taj period je označen pojmom pagan-stvo. On je granica između drevnog i novog vremena. To je epoha gvožđa, kasnog neolita. Vrijeme od Heraklita i Platona, Pitagore, Konfucija i Lao Cea, od posljednjeg Zaratustre i posljednjeg Faraona, vrijeme je nove epohe. Ta epoha počinje sa opadanjem metafizičke budnosti u ljudima. Gube se odlike i obrasci asocijativnog mišlje-nja stvari. S tim je u vezi propadanje, padanje u zaborav velikih


saznanja. Počinje obrnuti period – period neznanja, koje će se sve više ispoljavati i produbljavati, koje će se, u stvaralačkom smislu, sve naglije udaljavati od metafizičkih formi i tako obezvrjeđiva-ti, u suštini, najplodotvornija duhovna iskustva, paradigme svih ljudskih stvarnosti prije pomenutih religijskih sistema. Paganski ljudski bogovi, kakvi svakako nijesu ni Buda, ni Mojsije, ni Hrist, ni Muhamed, bili su stvaraoci. Oni su stvorili svijet u kome živimo. Oni su mu dali duhovni okvir, osnov, dubinu i pečat. Ti pagani su upalili vatru, unijeli je u pećine pune života, ispekli prve komade mesa ulovljenih životinja, od kamenja i blata oblikovali su prve nastambe, napravili prvi srp od kosti gazele, pokrenuli prvi kameni točak, točak uopšte, nešto što bi današnji svijet survalo u ambis ako bi se okretanje tog paganskog točka zaustavilo. To je kosmički točak, imanentan kosmičkom kretanju. On je materijalizovani simbol ko-smičkog kretanja. To je jedino što je ljudska rasa pokrenula. Jedina razlika između našeg, zemaljskog, paganskog točka i kosmičkog točka je u tome što mi naš materijalizovani točak možemo zau-staviti, ali ne možemo kosmički, vaseljenski, univerzalni, tu silinu kretanja, koja je, svakako, najvažnija poluga Boga, znači Postojanja, a to uvijek znači – Života. Ako bi ta poluga prestala da obavlja svoju funkciju, a to, srećom, ne zavisi od nas, to ne zavisi ni od jednog bića i nebića u Beskraju, svijet bi prestao da postoji, ali Život, Kosmički Um, Veliki Tvorac. to jest Bog, ubrzo bi, ponovo, na drugi način, pokrenuli neki novi točak, dali zamah kretanju, ili nečemu sličnom kretanju, u svakom slučaju Univerzum bi nastavio da postoji, i to u istom trenu, u nekoj bezvremenoj jedinici kosmičkog trajanja, u kome bi, a ovo je samo moja pretpostavka, prethodno, prestao da postoji... Mi Sloveni smo oduvijek bili pjesnici i metafizičari. Mislim da to shvataš. I ti si to, jer si Sloven. Zato sam te nazvao – Muhamed. Ti si moj Muhamed. Saladin. Spasio si me, a Muhamed je volio da spasava. A o Saladinu sam ti govorio. Muhamed Alej-hiselam je naročito volio da spasava žene. Prvo je spasio Hatidžu, potom, da se zna, čini mi se, još trinaest. Ti si dvije. Imaš djecu i od jedne i od druge. Spasao si, evo, i mene. Da me onda nijesi našao onako grdnog i jadnog, davno bi me oglodala ona Hercegova paščad i biblijski vječito gladne lisice i šumski pacovi. Možda bi i neki medvjed nabasao i dokrajčio me jednim udarcem šapom, ne da me pojede, već čisto iz svog medvjeđeg sažaljenja. Da se ne mučim


i umirem kao crv. Da me nijesi spasao, iznio ispod onog točila, niz koje se stalno, naročito pred zoru, oburdavalo kamenje i svakog trenutka je neka kamenčuga mogla da naleti, odozgo, zaošijana, pokrenuta radom prirode, i ubije me, rascopa mi ovu ludu glavu, koja je čitavog mog dosadašnjeg života o svemu drugom više mislila i vodila računa nego o sebi, a to znači o meni; da sam nestao tamo, u onoj prašumskoj gnjileži, niko ne bi znao šta mi se dogodilo, gdje i kako. Od mene ne bi bilo ni strvi ni pomena. Čak da je neko i ostao živ od onih idiota s onoga kamiona, a ja mislim da jeste, mene su jednostavno ostavili da iskale na meni svoje komunjarske komplekse, a Miloša, onog božijeg ovna, za koga ne mogu reći da je bio bez duše, da nije posjedovao i elemente ljudske osjetljivosti, nije bilo, pretpostavljam da je poginuo prilikom survavanja, možda zatrpan kamenicama, da me zaštiti; dakle, mislim, da je neko od onih ostao živ, ćutali bi o meni i kada bi se našao neko da ih nešto o meni pita. O mrtvima se uglavnom ne govori, naročito ako zaglave i nestanu u nekakvom sukobu ili ratu kakav je ovaj, nepravičan i surov, vjerski, teritorijalni, pljačkaški, sotonski, podlački, zvjerski,, bez saznanja šta se uopšte ratovanjem želi postići što već nije bilo postignuto, ljudskije i pravednije za sve. Zato što si me spasao, ti si za mene Muhamed. I on bi tako postupio. Bi, u to sam uvjeren više nego u bilo koju drugu soluciju. Spasio bi me i pustio da idem kud me oči vode i noge nose. Još jednom ti kažem – Muhamed je bio veliki čovjek. Uspeo se na Nebo kao Oziris, kao faraoni Ku Fu, ja kažem Keops, Tutmozis, Ramzes II. Ali ne na svom sipljivom i metafizičkom konju Buraku, nego na krilima metafizičke svijesti kojom je i uspio da, ne neznabošce, kako se obično tvrdi u vjerskim i drugim spisima, već pagane,a to je nešto drugo, mnogo suptilnije i tačnije od nepreciznog izraza mnogobožci, – odvrati od niza loših postupaka i počne sa stvaranjem arapske nacije i civilizacije. On je svoje pustinjsko pleme uspio da nauči da počne metafizički da misle i shvata, doživljava Život, Tvorca, Prostranstvo, Vasionu, Beskraj. To je najviše što jedan prorok duhovnom svojom energijom i silom može da uradi. Bez metafizičke supstance ljudski mozak je suv i trošan. Ne postoji ni jedan veliki vladar, prorok, pjesnik, naučnik, veliki čovjek, koji nije prožet energijom i čudom metafizičkih osnova i udara. Zato su i veliki, jer ono metafizičko u njima pokreće ih da stvaraju, da prodiru u nepoznato, da uzleću na svojim krilatim me-


tafizičkim buracima do Neba. Ostali ne uzlijeću. Gaze po pijesku, lome stopalima trske osušene pustinjske travuljine, blenu gore, kotrljaju se po zemlji, i tako završavaju, bez svjetlosti, metafizičke svjetlosti, u očima…

15.

Iz šipražja, koje redovno buja na rubovima šuma, odakle počinje proplanak, ili neka golet, po kojoj, zbog nečega, ne rastu čak ni kleke ni breze, najednom iskoči vuk, golem, kosmat, zelen kao trava, i svjetlucav od kapi rose od koje su mu bile mokre slabine, noge, rep i sve osim glave i hrbata, pa i to djelimično, kao da je prošao kroz mlaz vode, a ne kroz neko nisko i gusto rastinje ili visoku šumsku paprat. Kada ugleda Advana i Vasilija kako sjede na brežuljčiću, u stvari kamenu obraslom gustom, kao brada sredovječnog čovjeka, prosijedom mahovinom, vuk naglo stade, ali, pošto se uvjeri da se oni ne pomjeraju, ne vrati se nazad, u šumu, već, skakutavim, odlučnim, gipkim, pomalo i prkosnim koracima produži ukoso preko proplanka, svega dvadesetak metara od njih, ne gledajući ih, posve-ćen isključivo svom cilju i nekoj svojoj vučjoj potrebi.

– Osilili su se, – kaže Advan. – U stvari, pravo rečeno, takvi su u ovoj šumi odvajkada. Ovdje je sve njihovo, njihove jazbine i brlozi, njihova tajna mjesta gdje se okupljaju kada ih, veličanstvenim, pro-dornim, jezivim zavijanjem pozove vođa njihovog čopora. Možda ne znaš, ali nikada se ne dešava da na zavijanje vođe jednog čopora dođe vuk iz drugog čopora. To bi bilo po njega tužno i žalosno. Ali sve ženke, iz bilo kog čopora, propuštaju da se slobodno kreću po svim teritorijama. Nikada ih ne napadaju mužjaci, ali napadaju i progone sa svoje teritorije njihove ženke. Takvi su njihovi, vučji, surovi, ali pravedni zakoni. Imaju i svoj jezik. To je precizan način razmjene informacija kada je lovina u pitanju, kada otkriju neku lešinu, kada ugledaju medvjeda, ili lovca, kada se uhvate u gvožđa u nekoj škipini među stijenama, i u raznim drugim prilikama. Za-nimljivo je da vučić, samo što se rodi i stane na svoje noge, počinje da ispoljava svoju divlju vučju prirodu, koju ništa ne može iz njega iskorijeniti. Čak i oni vučići koje čovjek pronađe u vučjoj jazbini, koje odnese kući i pripitomi, u procentu od bar deset posto ostaju


do kraja života nepouzdani i ljudi koji ih imaju u jednom trenutku mogu biti napadnuti i ujedeni. Jedna od prvih stvari, kojom mali vučić oglašava svoju prirodu, upravo jeste zavijanje. Žestoki su i opasni borci. U stanju su da pregrizu svoju nogu da bi se oslobodili lovačkih gvožđa. Lovca, kada shvate da je iz lovačke dvocijevke ispalio oba metka, strjelovitom brzinom napadaju bez obzira što znaju da se može dogoditi da lovac stigne da ponovo gurne u bar jednu cijev patronu i da tada postoji velika vjerovatnoća da neki od njih može biti pogođen. Oni razlikuju pušku i ono što čovjek drži u rukama i čime nišani, ali nije puška. Oni znaju šta je smrt, ali je preziru kada su u čoporu. Vuk samac se kloni sukoba i smrti. Svojim vučićima u jazbinama i vučici donose hranu, ako nije moguće do-nijeti čitav raskomadan plijen, tako što se najedu mesa žrtve, ali to u jazbini povrate pred gladne vučiće i njihovu majku. Istovremeno, vukovi su vrlo pametne i nježne životinje. Najopasniji su u čoporu. Vuka nikada niko, ma kakve metode primjenjivao, ma kakve forme dresure, ne može načiniti psom. On će krepati od gladi, ali se neće umiljavati i moliti kao pas. Vuk ostaje do kraja ono što jeste – vuk!

– Iz satelita se vidi da si lovac, – kaže, zadovoljno se osmje-hujući, Vasilije. – Poznaješ, rekao bih, bolje životinje nego ljude.

– Da znaš – gotovo si u pravu. Ja jesam lovac, ali rijetko ubijem neku životinju. Bazam po šumama, što gušćim, divljačnijim i većim, to bolje. Volim da vidim životinje u prirodnom, njihovom ambijentu: srne kako pasu, lanad kako skakuću oko majki, medvjedicu koja ide na rijeku, a za njom trčkara dvoje, ponekada i troje, brundave, trapave, mečadi, sovu kako čuči na grani ispred šupljine u drvetu, gdje su njena mala dječica ušuškana u toplini gnijezda, kako str-pljivo čeka da padne mrak, da se ovaj dio zemaljske kugle obuče u novu, tamnu haljinu, svečanu, posutu zvijezdama svih veličina i boja. Ja sam lovac da bih doživio prirodu, da bih joj se divio, da bih s plitkog izvorišta u polomljenoj paprati sklonio granje i omogućio šumskom orlu da se napije vode, i vjeverici, i tetrijebu, i njegovoj piladi. Da bih gvožđa ili drugu zamku nekog diluvijalnog ljudskog stvora, krivolovca, koji ne bira šta će uloviti, koji puca u sve na šta naiđe, uklonio, učinio ih neupotrebljivim, a dešavalo se i da ih bacim u ponor između stijena odakle ih je nemoguće izvući. Zato i nijesam pročitao puno knjiga. Ja volim da pratim tragove i čitam ih kao ti redove knjige. Kao nad redovima teksta u knjizi, ovdje treba


razmišljati, treba odgonetati, dosjećati se kud bi ti tragovi mogli da vode, posebno ako ih je više, ako su izmiješani, isprepletani, nejasni, ako su otisci šapa koje se prikradaju ili šapa koje pokušavaju da pobjegnu, da izmaknu opasnosti, pogibiji, ako su preplašeni ili sigurni u svoju snagu, u sebe i svoje sposobnosti. Tragove, koji se čas gube u dubokom, polutrulom sloju lišća, čas ih odaje otresena rosa s grana, šiblja, trostruke paprati, visoke i zamršene travuljine. Najjasniji su oko izvora i potočića. Tamo ćeš naći i tragove ljudi, možda baš onih od kojih se brzo treba skloniti, a to su ili lovci ili krivolovci. Ovi drugi su opasniji i od samog zvjerinja, jer lako mogu da ubiju usred šume čovjeka ni krivog ni dužnog iz straha da ih ne oda čuvarima i vlastima.

– Ti bi mogao, u to smijem da se kladim, napisati zanimljivu i dobru knjigu o šumi, o životinjama, o lovcima i krivolovcima, o šumarima i lovočuvarima, o tragovima, o bespućima, o slučajnim i namjernim smrtima u šumskom prostranstvu, o svojim doživljaji-ma, o vedrini neba koja iznad šuma lebdi, o sunčevim zracima koji po šumama prosipaju svoj zlatni prah svjetlosti i dobrotu toplote.

– Mogao bih, – kaže Advan, – kada bih imao iskustvo pisca.– Kada se rat završi, ako u sebi probudiš volju za to, i skupiš

dovoljno strpljenja, pokušaj, ja ću ti, ako preživim, pomoći.– Razmišljaću o tome, – kaže Advan. – Nego, još nešto da ti

kažem. Najvažnije.– Šta?– radoznao je Vasilije.– Postoji običaj, vjerovanje, neko proročanstvo, u narodu ovoga

kraja, da se treba vratiti s preduzetog putovanja ako onome ko se namjerio da putuje vuk presiječe put kao ovo nama maloprije. To je neki usud, znak nečega o čemu se ne priča glasno i javno, ali svi znaju da se onome, koji se ne vrati, koji prenebregne ovo upozore-nje, na putu svašta može dogoditi. Može ga napasti medvjedica, ili usamljenik medvjed, može ga, vučji podmuklo, opkoliti i usmrtiti vučji čopor, može nabasati na lovokradicu, može mu za vrat skočiti neko čupavo čudovište i za tren oka ščepati ga za vratne pršljenove, zabiti mu oštre kandže u vratne vene i žile, a ja lično znam da su to nekada radili, dok ih je bilo u izobilju, risovi samci, kojima ni vuk nije mogao ništa, a i na medvjeda su, pričali su stari ljudi, koji to pamte, znali da skoče s niskih grana i da mu, na brzinu, iznenađe-nom i tromom, oštrim kandžama iskopaju oko i raskrvare i nagrde


njušku. Napadnuti medvjed spasavao se urlanjem i bijegom. Često se događalo da, u tom bjesomučnom bijegu, dok bi ga ris još uvijek grebao po leđima, medvjed upadne u rupu u šumskom gustišu, str-moglavi se niz strminu, padne niz liticu, kao niz gladak nož, kakvih je baš u ovoj šumi mnogo, i razbije se u podnožju o kamenje kao prezrela lubenica na radost vučjeg čopora, koji je uvijek negdje tu, u blizini. Može putnik, koji ne sluša priče i predanja predaka, skre-nuti s puta zbog neke potrebe i sam upasti u, travuljnom i šibljem obraslu, bezdanicu, iz koje nema izlaska ni spasa, iz koje povici i dozivanja u pomoć ni do koga ne dopiru, osim, naravno, do vukova, koji znaju sve šta se u šumi događa i spremni su da se u sve što se događa umiješaju vođeni svojom neobuzdanom radoznalošću, silinom i odlučnošću. Može se putniku priviđeti i ona zvijer, koju niko nije vidio, ali svi znaju da živi u onom dijelu šume koji je bu-kvalno neprohodan za ljudsko biće, koji i zovu Prašuma, zvijer koju je nemoguće vidjeti i osjetiti, ali koja se, s vremena na vrijeme, kada je noćna tama najgušća, najneprozirnija, oglašava rikom i tada svaka zvijer bježi u svoju jazbinu, u šupljinu u drvetu, bilo kud, gotovo bezglavo, po instinktu.

– Pa šta predlažeš? Možda da se vratimo? Da ispoštujemo ta vjekovna narodna proročanstva– uprkos svim svojim mogućim zna-njima i saznanjima, kao pravi potomak svojih drevnih praotaca, sumnjičav u dubini svoje ukupne metafizičke svijesti, i one koja je mitološke prirode, i one koja je izvorište svake naučne discipline, koja je djelo Boga, možda sam Bog zapita Vasilije.

– Da se vratimo, – ozbiljan kao onaj koji je ubijeđen da je to jedino pametno i moguće, kaže Advan.

– Da se vratimo, – potvrdi Vasilije, ustade i okrenu se u pravcu iz koga su do ovog proplanka došli. – A i kasno je da se put nastavi, – dodade da opravda svoje sumnje.

Vraćali su se ćuteći. Kao krivci. Advan na svoj, Vasilije na svoj način. Vasiliju je, ko zna po koji put u životu, u svijesti počinjala da treperi ona lampica koja se palila i gasila, a to je značilo da se Vasilijeva svijest bori sa sobom u pokušaju da pronađe neki odgovor na pitanje: vjerovati ili ne vjerovati, jeste ili nije, šta je mistika a šta metafizika, je li moguće razdvojiti ono čisto metafizičko od onog što je mitološko, stvarnost i bajku, ili je to nemoguće, jer je u suštini sve isto i jedno, kao i onaj heraklitovski put koji je isti i gore i dolje. Ali,


prije nego što pomisli kako se ni ovoga puta u tom pogledu ništa neće promijeniti,, pitanje će i dalje ostati da po njegovoj svijesti tumara, da mu se otud ruga, da ga izaziva, da zabavlja njegove dvojnike, da se ulaguje Vasilijevoj podsvijesti, da samu njegovu svijest gura u tu crnu rupu, podsvijest bez granica, surovu i samoživu, s kojom je nemoguće komunicirati kao ni sa Beskrajem, ili smrću, koja se u nama oglašava samo snovima, tim tajnovitim i nejasnim porukama; porukama i tajnovitostima čega, i noćnom morom koja poražava i samu svijest, i naše mišljenje, i metafizičko i fizičko, o nama, koja se bljeskovito i rijetko ukaže pjesnicima, astronomima i naučnicima, i tada nastanu djela kao Njegoševa Luča mikrokozma, Teslin transfor-mator, Njutnova gravitacija, Ajnštajnova Teorija relativiteta, ali vatru i točak odista treba smatrati djelima onih vanzemaljaca koje su naše prababe rađale kada bi ih oplodile ale, a baš tada nešto iz daljine poče da grmi i urla, kao samo šumsko čudovište, ono iz Prašume. šuma poče da odliježe – to je, ubrzo shvatiše i Vasilije i Advan, neka ogromna aviončina tutnjala svom silinom, i sve urnebesnije što se približavala proplanku na čijem kraju zastadoše, ukipiše se i istegoše vratove prema nebu da vide tu besprizornu skalameriju, blještavu u već zamirućoj svjetlosti Sunca. Malo potom, šuma naglo zaćuta. Kao da je taj tutanj zadavi.

– Otkud ovo čudo da naleti baš ovuda? – mrmljao je glasno Vasilije. – Da znaš – dođe mi da zapucam na ovu natovsku bubetinu, skarabeja, nilskog konja, gavrana, ustremljenog i sitog, sprečava me samo jasna svijest o tome da joj, i kad bih je kojim projektilom pogodio, ne mogu, uistinu, ništa. I visoko je i tvrda je mrcina.

Ćutali su i slušali kako huka moćnih motora transportnog aviona polako zamire i šumi se vraća onaj njen čudesni šum, za koji je Vasilije govorio da je kosmički, da je to šum Beskraja. Vaseljene…

16.

Za avionom, koji je nestao u daljini, odletjele su i Vasilijeve misli. Umjesto njih javiše se sjećanja na davne dane djetinjstva. Vidio je sebe četvorogodišnjaka kako diže ruke u nebo i pozdravlja, gore u plaveti, velike crne avione, koji su, poput jata ždralova, čiji je red bio poremećen zbog nečega, letjeli oduševljavajući dječaka svojom iznenadnom pojavom, slikom koje do tada nije bio svjestan, svojim


mnoštvom, rasporedom, svojom veličanstvenom bukom. Dječak je bio uvjeren da su to avioni Crvene armije, ruski avioni, i zato se peo na ograde oko kuće u žarkoj želji da im bude što bliže i u svom dječačkom uvjerenju da ga oni u avionima odozgo vide. Dozivao je majku, koja je u kući obavljala poslove, i sjeća se da je i dječakova majka, istrčavši u dvorište, dizala ruke kao i dječak, i oboje su nešto dovikivali, pozdrave neke i želje da se srećno vrate, ali, dječak se takođe sjeća, da je danima potom čekao kada će se avioni, koji su odletjeli preko Žubera, vratiti, ali se nijesu vraćali.

Advan učini da toga o čemu je dječak maštao u trenutku nestane.

– Mislio sam da ti kažem ranje, ali sad ću:ti reći: zaista si nepo-pravljiv, znam to još iz škole, – reče kad uroniše u šumu u kojoj se, kao da treba od nečega da se brani, drveće primicalo jedno drugom, i šuma se zgušnjavala. – Protivio si se svemu što je dolazilo sa Zapada, veličao što je rusko i naše, pa makar bilo loše. Govorio si nama, učenicima, da je sve što je rusko naše. Znali smo više o kaćuši, tenku T-34 i oklopnom avionu štormovik nego učenici bilo gdje u državi! Uvijek si na časovima ruskog, ali i srpskohrvatskog jezika, kako se tada zvao naš jezik, nalazio načina da nam pričaš o Staljingradu i Kursku, o Korsun-Ševčensku i njemačkoj pogibiji u Bjelorusiji, o Konjevu i Vatutinu, kojega su ubili ukrajinski nacisti iz Galicije i Lavova, kada je sa svojim frontom napredovao kroz Ukrajinu, o pilotu Meresjevu, ali i o Aleksandru Nevskom, Petru Velikom, Lo-monosovu, Dostojevskom, Tolstoju, Majakovskom, Bloku, Fadejevu, Simonovu, Šolohovu, Leonovu, Kurčatovu, Gagarinu, ruskoj keruši Lajki... Ti si glavni, i jedini krivac što sve ovo, i još toga, čitavog svog života nosim u glavi zacementirano u moj mozak kao u betonsku ploču…

– Više se radujem tome što si rekao nego bilo čemu drugom. U stvari, to, za sada, i jeste najveća pohvala meni i mom radu. Hvala ti! – Vasilije je odista osjetio navalu topline u grudima i čuo, u tim trenucima, kako mu klokoće krv u srcu, na šta je odavno bio zabo-ravio. Drhtale su mu ruke dok je pripaljivao cigaretu. I Advan je to mogao da vidi.

– Tačno je to, – nastavi Vasilije. – Ali nije baš tako jedno-stavno, i isključivo. Moj odnos prema Zapadu podrazumijeva dvije stvari. Prvo, ja ne mrzim Zapad! Ja naprosto ne posjedujem čulo za


mržnju. Nekad je, međutim, potrebno i mrzjeti! Gledajući mnoge filmove i televizijske serijale i emisije, vidio sam da mržnja pomaže u mnogim slučajevima i okolnostima, Naoružava čovjeka. Aktivira njegovu snagu, podstiče otpor i pobunu. Nešto drugo su mrzitelji svega i svačega. Takvih je u svijetu u kojemu živimo tušta i tma. To je najbolje izrazio Andrić kada je rekao Svijet je pun gada. Ali, ja o tome nijesam nikada prilježnije razmišlja. Znam da mržnja postoji, osjećao sam je mnogo puta na sebe uperenu poput oštrice, ali, do sada, bio sam uvijek dovoljno jak da je otklonim i udaljim od sebe Prezrem mrzitelja. Jer mržnja je, kako ja to definitivno shvatam, slabost drugoga. Možda i strah. Mrzitelj se nikada ni s kim ne upušta u borbu direktno. Uvijek to čini na podlački način, s leđa, sa distance, iza nekog zaklona, iz tmine vlastite svijesti. Ja ne mrzim Zapad, jer je to naprosto nemoguće. Mene iznenađuju one snage na Zapadu koje formulišu, formiraju politiku i javno mnjenje Zapada. Mene zaprepaštava odnos tih snaga prema Slovenima. To je za mene tamna strana Zapada. To odbacujem i prezirem. Protiv toga se buni sve u meni. Ja govorim dokumentovano, dakle istinito. O čemu govore svojim đacima i studentima nastavnici i profesori u Americi, Engleskoj i širom Zapada, i to neprestano, iz dana u dan, sugestivno, uz pomoć svih mogućih tehničkih i drugih sredstava, filmova, televizijskih serija, kompjuterskih igrica, u svim mogućim prilikama? Govore o svojim nosačima aviona, konzervama mesa i pasulja, bitkama za Midvej i Okinavu, iskrcavanju u Normandiji, atomskoj bombi bačenoj na japanske gradove Hirošima i Nagasaki, kojom prilikom je na licu mjesta usmrćeno, kao da se radi o kra-stavim žabama ili ljigavim crvima, više od 300 hiljada žena, djece, staraca, a samo nekoliko japanskih vojnika, koji su se u tim grado-vima zadesili da obave neki posao, na odmoru i slično.

Vasilije prekide pripovijedanje, ali samo za trenutak. Kao da se najednog sjeti nečega posebnog.

– Sada ću ti, a u vezi je s ovom prvom američkom atomskom bombom, reći nešto vrlo zanimljivo, istinito, a gotovo nevjerovatno.

– Šta? – nestrpljiv je Advan.– Bombu je američkim snagama u Indokini dovezao američki

ratni brod Indianopolis. Kapetan toga broda zvao se Čarls Makvej. Samo dva dana poslije brod je, na povratku, potopila japanska pod-mornica preciznim pogotkom jednog torpeda. Potonuo je za samo


dvanaest minuta na dubinu od pet kilometara. Posada od oko 1200 mornara poskakala je u vodu. U štabu američke vojske u Indokini niko nije znao da je brod potopljen.. Poslije desetak dana slučajno je gomile ljudi koji se bore posljednjim atomima snage sa talasima i ajkulama, primijetio pilot jednog američkog patrolnog aviona. Spašeno je samo nekoliko stotina mornara. Utopilo se više od 800. Kapetan je izveden pred vojni sud američke mornarice. Osuđen je što nije poštovao propis da se kreće, u vodama u kojima bi moglo da bude neprijateljskih podmornica, u cik-cak liniji. Dobio je ukor. To je podrazumijevalo umanjenje statusa i oficirskog čina. Uzaludno je u njegovu korist svjedočio i komandant japanske podmornice, koja je Indianopolis potopila. On je rekao da kapetan nije kriv. I da se kretao u cik-cak liniji bio bi neminovno potopljen, jer su, u međuvremenu, japanske podmornice dobile uređaje koji su torpedo navodile na cilj bez obzira na njegov manevar u kretanju. Kapetan broda Makvej je 1966. godine izvršio samoubistvo u dvorištu svoje kuće, zbog svakodnevnih optužujućih pisama rodbine mornara koji su služili na Indianopolisu u vrijeme njegovog potonuća. Preživjeli mornari su znali da je kapetan osuđen nevin i uspjeli su da izdejstvuju da ga, posmrtno, rehabilituju.

Advan je ćutao. Ne reče ništa. Vasilije je shvatao tu podvojenost u njegovoj svijesti.

– Da nastavimo priču, koju smo prije ove digresije započeli? – poslije nekog vremena, reče Vasilije.

– Svakako, – kaže Advan, koji je, očigledno, još uvijek bio pod utiskom prethodnog kazivanja.

– Ja govorio o onome o čemu mi u našim školama treba da znamo, – nastavi Vasilije. – Ako mi ne govorimo o Staljingradu i Kursku, o Žukovu, o Konjevu i Rokosovskom, ko će? Neće oni! Oni bi voljeli da se o tome uopšte ne govori, da se sve učini kao da Rusa u Drugom svjetskom ratu nije ni bilo! Oni su uradili sve, porazili su i naciste i musolinijeve fašiste i japanske kamikaze. Kakvi Rusi, kakvi Sloveni! Ja sam toga bio svjestan od najmlađih dana. Imao sam svega osam godina kada je moj otac, član Komunističke partije i sekretar partijske organizacije u našem selu, pored ostale literature, dobio iz sreskog komiteta i jednu brošuru koja je imala naslov Falsifikatori istorije (Istorijsko obaveštenje). Tu brošuru je objavila Borba 1948. g., neposredno pošto je u moskovskom listu Izvjestija publikovana u


brojevima od 10, 12, 15. i 17. februara. Ja tada nijesam imao drugih knjiga, pa sam čitao sve knjige i brošure koje je otac dobijao da bi bile čitane i da bi se o njima diskutovalo na partijskim sastancima. Iz Istorije SKP (b) znao sam napamet čitava poglavlja, na primjer Staljinovu zakletvu u ime Komunističke partije nad Lenjinovim grobom. Već tada, kao učenik trećeg razreda osnovne škole, čitao sam tečno i sa relativno dobrim razumijevanjem teksta. Zato me je otac vodio na sastanke da čitam partijske tekstove, direktive, brošure i knjige. Tako sam na četiri sastanka čitao ovu brošuru, koja je imala, osim uvodne riječi, četiri poglavlja: I Kako je počelo pripremanje nemačke agresije, II Ne borba protiv nemačke agresije, već politika izolacije SSSR, III Izolovanje Sovjetskog Saveza, sovjetsko-nemački pakt o nenapadanju, IV Stvaranje “istočnog” fronta, napad Nemačke na SSSR, antihitlerovska koalicija i pitanje međusavezničkih obaveza. Ovaj tekst je, u stvari, bila reakcija sovjetske diplomatije i države na objavljivanje zbirke izvještaja i raznih zabilješki iz dnevnika hitle-rovskih diplomatskih činovnika pod “tajanstvenim naslovom” Na-cističko-sovjetski odnosi 1939-1941. u izdanju državnog departmana Sjedinjenih Američkih Država u saradnji s ministarstvima spoljnih poslova Engleske i Francuske. U sovjetskoj brošuri su dokumen-tovano izneseni glavni, ne i jedini, vidovi obmana i laži uperenih da se Sovjetski Savez okleveta, da se dezavuišu napori Sovjetskog Saveza da do novog rata u Evropi i svijetu ne dođe, da se težište sa zapadnih demokratija. kao neposrednih i najdirektnijih krivaca za izbijanje najtežeg ratnog sukoba, prenese na Sovjetski Savez, da se, izostavljanjem svega što su Engleska, Francuska i Sjedinjene Ame-ričke Države preduzimale, a preduzimale su sve da poguraju Hitlera na Istok, pripreme ga za napad na Sovjetski Savez, na Slovene, da se sve to, dakle, zabašuri i kod javnosti stvori utisak da je Sovjetski Savez kriv za ono što mu se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, za svoje žrtve! U toj brošuri je mnogo toga rečeno. Mene je, još tada, oduševljavao njen naslov, sintagma Falsifikatori istorije. Toliko puta sam iznova čitao ovu knjižicu da sam zapamtio za čitav život bitnije stvari i detalje. Shvatio sam ko su ti falsifikatori istorije, šta su krediti, čime se bave banke, kakva su sorta ljudi zvani ratnohuškači, da se države služe obmanama, da sklapaju ugovore i paktove, da postoji javna i tajna diplomatija; niz stvari shvatio sam kasnije, ali tek danas nepatvoreno znam da se u politici Zapada prema istočnim državama


i narodima, posebno prema Slovenima, odista, osim formi napada, ništa ne mijenja. Falsifikovanje slovenske istorije je hiljadugodišnji proces; obmane i laži, klevete i optužbe, to je naprosto jedno od moćnih oruđa kojima Zapad napada slovensku rasu i danas isto kao što je radilo Rimsko carstvo, papska kurija, zapadnoevropski upravljači. Zaprepašćujuće je kako je slovenski narod opstao trovan tolikim količinama zla i mržnje, koji su emitovani sa Zapada kao sa neke druge planete, kao da to čine neki vanzemaljci u pokušaju da onemoguće sve njihove kulturne, ekonomske, stvaralačke, ci-vilizacijske napore da se, u svom svijetu, uzdignu i usprave, da ih pretvore u robove, da ih vrate u paleolitske i diluvijalne epohe, da ih satru. Kada danas imam u živom sjećanju sve optužbe iz brošure o kojoj govorimo. i ono što se sada događa, meni se čini da je hi-tlerizam, da su fašizam i nacizam i danas tu, da Zapad, kome su se priključile i neke slovenske države i teritorije, od prvog poslijeratnog dana nastoji da ostvari, kada je slovenski narod u pitanju, sve što hitlerovska Njemačka nije uspjela, da se i danas Njemačka favori-zuje i priprema, okupirana i udružena s ostalim državama Zapada, da bude točak, zamajac, jedne nove ratne mašinerije iza koje stoji demokratija Sjedinjenih Američkih Država, Engleske i Francuske, baš onako kako je bilo u decenijama prije Drugog svjetskog rata, ali i u Drugom, svjetskom ratu, posebno u periodu od njemačkog napada na SSSR do bitke za Staljingrad. To je period kada je čitav Zapad od Njemaca stvarao nadljude, a njemačku armiju slavio kao nepobjedivu. Zapad su oduševljavali brzi prodori drogirane solda-teske, brzi manevri nacističkih tenkovskih armija. Heremski udari vazduhoplovstva, koje je, tobože, prethodno bilo poraženo u bici za Englesku. Oduševljavao ih je blickrig – iznenadi, opkoli, udari, razoružaj, spali, zarobljenike prepusti umiranju od gladi i studeni na nekoj otvorenoj poljani, civile nesposobne za teže radove pobij kao gamad, sposobne za rad dovedi u podzemne fabrike i tu ih tjeraj da arbataju dok ne pokrepaju od napornog rada, gladi i batina. Zapad, ali ne samo Zapad, gotovo polovina, a možda i više, Jugo-slovena, Slovena na Balkanu radovalo se skorom padu boljševizma, mogućnostima koje su se otvarale za genocid i pljačku sve do Urala. Zapad je, hinjski, podlo, čekao da se to dogodi sve do juna 1944. godine. Zapad nije osvijestila ni bitka za Moskvu, ni nemogućnost nacista da ovladaju Lenjingradom, ni Staljingradska i Kurska bitka.


Zapad je čekao Hitlerova nova oružja, kosmička, vanzemaljska, o kojima danas trabunjaјu u desetinama televizijskih storija. Čekao je da polete Hitlerovi avioni na raketni pogon, tenkovi koje ništa nije moglo uništiti, borbeni sistemi vanzemaljskih performansi. Zapad je s nestrpljenjem osluškivao kada će spiker berlinskog radija objaviti da su iz podzemnih tunela u Njemačkoj, Poljskoj, Austriji, ali i sa brojnih drugih lokacija, izletjeli strojevi neviđenih konstrukcijskih rješenja s nadljudima koji njima upravljaju i samo će biti pitanje časa kada će Crvena armija planuti kao buktinja, izgorjeti kao naftom natopljeni stroj babuški. Ali ako ni to ne porazi te varvare, taj slovensko-sarmatsko-skitski okot, ako s lica zemlje ne zbriše te smrdljive hiperborejske spodobe, kojima ni sibirski vjetrovi ni arktičke mećave ne mogu da naude, poletjeće naši raketni super bombarderi, rakete na kojima fon Braun s generalima uporno radi i eksperimentiše, o kojima svijet nema pojma, iz utvrđenja, koje, desetine hiljada naših robova, dovedenih iz svih zemalja koje smo okupirali, posebno Slovena i dugih nižih rasa, koje smo podvrgli kontroli dostojnoj germanske supremacijke, grade na Antarktiku, u hiljadama metara debelom ledu, po preciznim proračunima naših nadinženjera, i konačno riješiti pitanje komunizma i slovenstva...

– Jesu li, zbilja, postojali ti tuneli na Antarktilu? – pita Advan.– Postoji dosta literature o tome da jesu. Hitler je naredio iz-

gradnju tih tunela, kao i onih u Austriji, koji su imali površinu od milion kvadratnih metara i predstavljali su najveću podzemnu građevinu u Trećem rajhu. Taj utvrđeni tunel u Austriji bio je iz-građen, ali za izgradnju ovog na Južnom polu trebalo je vremena. Poslije žešćih poraza na istočnom frontu, Hitleru je padalo na pamet da i poslije poraza i pada Berlina, nastavi rat, a rat će nastaviti sa – Južnog pola! Te tunele je, čim je rat završen i Hitler otišao na amanet tevtonskim bogovima, okupirala američka flota lažno oba-vještavajući svoju i svjetsku javnost da je taj, na brzinu preduzet marš do Antarktika, izvela samo u cilju – topografskih istraživanja. Naravno, to je još jedan primjer zapadnjačkog manira laži i obmana. Kome je tada moglo da pada na pamet nekakvo topografsko istraži-vanje najnegostoljubivijeg mjesta na planeti? Amerikanci su dobili precizne podatke o tome šta je tamo godinama radio Treći rajh i, brže-bolje, uputili su tamo svoje vojne brodove, ali s istom namje-rom, hitlerovskom, da im ta utvrđenja posluže za ratna dejstva, za


rat, ali sada protiv – opet, i iznova – Sovjetskog Saveza, mada su, još uvijek, formalno, bili saveznici!

– Gotovo nevjerovatno, – kaže Advan.– Ne, – kaže Vasilije. – Ništa u ovom svijetu nije nevjerovatno.

Čak ni ona silna zapadnjačka trabunjanja o vanzemaljcima. Jesi li ikada razmišljao samo o jednoj činjenici, o, na primjer, činjenici da današnja nauka i tehnologija, ni poslije bezmalo četiri hiljade godina, nije u stanju da napravi građevinu ravnu Keopsovoj pirami-di? Jesi li ikada postavljao sebi pitanje: kako su s toliko savršenstva, umjetničke invencije, s toliko živih boja i toliko smisla za vidljivi i nevidljivi svijet, istovremeno apsolutno realno, ali ni za detalj s ne manje smisla za nevidljivo i metafizičko, urađene, arhitektonski usklađene, oslikane mnoge nastabe i podzemne grobnice po Egiptu, u Dolini Kraljeva i Dolini Kraljica, u piramidama, kojih nije bilo petnaestak, koliko mi mislimo, nego nekoliko stotina, i, pri tom, ni u jednoj prostoriji, u kojoj ne prodiru zraci svjetlosti, duboko u zemnoj tami, nema ni traga nekoj gareži, tragu dimljivih buktinja, svijeća i slično, što je jasan odgovor da su svi ti poslovi obavljani pri svjetlosti neke vrste električnih uređaja? Ništa, dakle, nije nemogu-će. Ljudski um se u ko zna kojim vremenskim periodima uspravljao do visokih nivoa saznanja, ali je, u drugim periodima, zbog ovoga i onoga, padao, znanja su zaboravljana, čovjek je postajao životinja i, polako, ponovo se uspravljao, i uspijevao da otkrije mišljenje, koje ga, uzgred budi rečeno, u suštini, nikada nije ni napuštalo, samo čovjek nije znao da ga koristi, kao što većina čovječanstva, ne zna ni danas. Danas čovječanstvo, uglavnom drogirano raznih hemijskim supstancama pomiješanim sa hranom, izloženo konstant-noj radijaciji, koju emituje na mnogo načina, destruktivno misli. Dominirati svijetom, kao ni ranije, ni danas nije sistem mišljenja, već devijacija mišljenja. Dominacija svijetom – ko pred tim danas zatvara oči, ko ne vidi da su te snage globalizacije i novog svjetskog poretka, u stvari onog starog, u zamahu, na djelu, taj ne vidi i ne shvata ništa pod bogom. I danas Zapad nalazi krivce da bi izazivao sukobe, da bi prodavao oružje, avione, koka-kolu, demokratiju, ljudska prava, da bi definitivno kolonijalizovao planetu i bacio šape na sve resurse podnebesne, na sva četiri materijalna praelementa koji su dali vidljivi život i ovu planetu oblikovali možda na način jedinstven u Mliječnom putu. Na isti način kao uoči prošlog velikog


rata, Zapad se iz petnih žila trudi da izoluje Rusiju, da je liši sa-veznika, da je ekonomski slomi, da, podstičući neke bivše članice Sovjetskog Saveza i Varšavskog ugovora, terorizam na Kavkazu, zategnute odnose na Baltiku, podriju bezbjednost ruske države, unesu strah i nezadovoljstvo, mržnju i patnju u mnogonacionalnu rusku zajednicu, da pokušaju raspad ruske armije i države, da je uvuku u sukobe na svojim granicama i unutar svojih granica, da je, ako ikako mogu, razoružaju, da unište njen nuklearni arsenal i odbrambeni štit, da je preko idiotskih tajkuna osiromaše i, uz pomoć raznih drugih neprijatelja slovenstva, iridente, petih kolona, izdijele na banana republike u kojima će onda oni postaviti svoje protektore i predatore, svoje komesare i visoke predstavnike. O tome se, prijatelju, radi. Samo, to neće ići, neće moći. Ja to znam u dubini duše, ne samo zato što sam Sloven. što sam slovenofil i pansloven, i Stari Sloven, praunuk Perunov i Ladin, nego i zato što vjerujem da je Rusija nepobjediva, da su Staljingrad i Kursk najveće istine Drugog svjetskog rata, najveće pobjede nad genocidnim Trećim Rajhom, i mržnjom Zapada, da je Čujkov najveći vojskovođa poslije Suvorova i Kutuzova, Staljina i Žukova, da su Tolstoj i Dostojevski vrhovi svjetske literature. Sva moderna svjetska prozna literatura, pravci u psihologiji, filozofska pitanja, izašla su ispod skuta šinjela onog epileptičnog i ekstatičnog manihejca, raskoljnika, kockara, Skita, Anta, Rusa, ovog najvećeg od svih proroka, kojega je stvorila takvim kakav je bio neizreciva patnja koju je trpio od svojih misli o čudu Života i čudu Boga! Kada bi čovjek mogao postati Bog, onda bi to postao Dostojevski!…

17.

Po vrhovima drveća padao je poslijepodnevni, smirujući, zlatan sunčev prah.

Vasilije je mogao da čuje to slijeganje, tiho, praha po nedo-glednom staništu šume.

Ova je šuma kao i ljudi, pomisli. Sijeku je od postanka. Od pamtivijeka. Od iskona. Čak će i nestati. tiho, nemušto, jednom, kao i ljudi. S posljednjim šumama u ovim krajevima nestaće i posljednje generacije ljudi.


Šuma se, najednom, ponovo, poče sve žešće tresti, povlačiti se u sebe, kao čovjek koji uvlači ramena da bi, pred nekom nadolazećom opasnošću, bio što manji. Dreka, treska i zlokoban fijuk motora, onog aviona koji se vraćao na svoje odredište, pošto je obavio zadatak, isjekoše spokojnost šumskog prostranstva na komade. Iza aviona ostajala je dugačka modra rana na koju su nasrtale struje uznemirenog vazduha u visini da je što prije zaliječe.

– Nije ovaj avion doletio što nama treba, nego što treba njima, reče Vasilije. – Možda je donio municiju, ali bilo kome da je donio, donio je nama svima podjednako nesreću i zlo. Dok to ne shvatimo nema od nas ništa. Sjeti se kojom su nas brzinom rasturili prizna-jući sve naše republike državama! Ekspres urađeno! Ekspresnije od Hitlerovog nacizma! Učinkovitije. Samo još da razbiju Rusiju i njihove tisućljetne želje ispuniće se. Slovena neće biti. Svi će, pa i katolički Poljaci dio Ukrajinaca, mrzitelja ruskog slovenstva, postati robovi. Ni tvoji, tvoji po vjeri, muslimani, neće proći bolje. Ne trebaju oni, kao nekakve slovenske plemenske zajednice, Zapadu. Zapadu trebaju jeftina radna snaga, nafta, plin, titanijum, rude, bogate teritorije. Ako se ikada trebalo boriti za jedinstvo balkanskih Slovena, to je trebalo u ovom vremenu, danas. Jer, bili smo država, Jugoslavija, sada smo banana republike. Naši lideri igraju po njiho-vom jeftinom političkom taktu. Jure da dohvate šargarepu na koncu kao gladni majmuni. I jezik ćemo svoj zaboraviti. O kej! Vau! Ići ćemo ulicama i nećemo znati šta se u kojoj prodavnici prodaje, jer će iznad ulaza stajati natpisi, nazivi, na jeziku i pismu koje narod ne razumije. Nama odista predstoji, ako se ubrzo ovaj nametnuti nam ratni sukob ne okonča, ako ne shvatimo da smo osuđeni na, po prirodi stvari, i poslije svih naših istorijskih zabluda, sunovrat, survavanje u dubinu beznađa i beščašća, staćemo, po svim parame-trima, u red posljednjih društava na Planeti, smijaće nam se i gorile protjerane sa svojih starih staništa u šumske zabiti podsaharske Afrike. Utoliko prije što smo mi, Sloveni, ljudski soj, rasa, koju naše slovensko manihejstvo i pravoslavlje nijesu fanatizovali, nijesu nas učili mržnji, čiju duhovnu paradigmu još uvijek snažno uspravlja božanska sposobnost za praštanja kada su u pitanju i najveći zločini počinjeni nad našim plemenima... Moram da priznam da mi se često čini, u mojim razmišljanjima, da negdje u ovome što sam upravo izgovorio, postoji i neka naša greška. Zašto danas na svijetu nema


bar milijarda Slovena? Ne znam, ali mi se čini, da nas danas nema, svih skupa, ni trista miliona! Toliko nas je bilo u vrijeme prvih biblijskih knjiga, u vrijeme Keopsa i Sargona! Zašto se svi množe, a mi demografski propadamo? Je li to ta naša greška pravoslavna i manihejska?...

Vasilije zatim ćuti. Odavno nije ovako i ovoliko govorio, kao ovih mjeseci u ovoj praslovenskoj šumi. Ne može ni sam da shvati otkuda, baš sada, ova potreba da govori o stvarima koje su se godi-nama taložile u njegovim moždanim vijugama, u svim režnjevima njegove sive mase. Kao da piše knjigu, koju, zna, sluti, nikada neće napisati, jer, takođe, zna da nikome ne bi bila ni potrebna. Vasilije misli da je prošlo vrijeme njegovog pisanja uopšte. Razbijena je država u kojoj je živio, u kojoj je postao pisac, čija je paradigma bila i njegova vlastita paradigma postojanja, života, mišljenja i stvaranja. Vasilije nije želio ni najzabačenijim svojim kutkom svijesti, i savjesti, neku drugu državu i paradigmu. Sada se sve to promijenilo. Preko noći je nestalo i države i svih njenih vrijednosti. Vasilije je morao da napusti stan u Sarajevu u kome su ostale sve njegove knjige i sve drugo što je imao, sve što svaki čovjek mora da ima da bi održa-vao svoju ravnotežu postojanja. Ovo što sada radi, sva ova njegova pripovijedanja, nešto su što neminovno, uglavnom, propada, čega se sjutra, čak i ako ostane u nekakvom životu, ako preživi, neće ni sam moći sjetiti. Sjećanje nije mišljenje, nije ni saznanje, to je jedno varljivo evociranje doživljenog...

– Ja mogu da shvatim, – nastavi Vasilije, – da se, isto onako kako su stvarane, formirane, države razdružuju i raspadaju. Stva-ranje naroda trajalo je milenijumima. Sjeti se da smo bili Anak-simandarove ribe! To je proces star, i on je u drevnosti završen. Stvaranje država je mnogo mlađe, tek nekoliko hiljada godina. Taj proces traje i nikada neće biti završen. Samo, stvaranje naroda i stvaranje država dva su različita procesa. Narode je stvorio Vrhovni Tvorac, a države stvaraju narodi. Ono što stvaraju ljudi ne može biti savršeno kao ono što je stvarao, i što i dalje stvara, Tvorac. Kada je u pitanju ljudski rod, završenih i savršenih djela, ostvarenja – nema, niti ih može biti. Ljudski rod neke stvari može da završi, da njihovo formiranje dovede, po svim mišljenju, do kraja, ali je, nesumnjivo, nepobitno, svaka ljudska tvorevina daleko od forme savršenstva, pogotovu metafizičke forme savršenstva. U tome je suština ljudske


kosmičke nedovoljnosti. Ljudi bi tom svojom nedovoljnošću okužili i sam Univerzum kada bi, nekim čudom, uspjeli da njim ovladaju. Da ga dosegnu, osvoje i nasele. I zato Kosmički Um to ne dopušta, i nema nikakvih šansi da će ikada dopustiti. On ljudima dozvoljava da se glože i istrebljuju na Zemlji, da proizvode aparate u kojima mogu letjeti oko Zemlje. dospjeti i do nekih planeta u sunčevom sistemu, ali ne dalje. Neće moći. Doživjeće vlastito uništenje. Ljudska rasa je ograničena svojom sviješću, svojim netrpeljivostima, zabludama, izgubljenim smislom za međusobnu toleranciju, za zajedništvo sa prirodom. To su neiscjeljive boljke. Teške boleštine. Kao prirodni fenomeni. Nekada haraju svijetom, onda dolaze periodi smirenja. I to je istorija svijeta. Istorija svijeta je istorija bolesti naroda i rasa od Arktika do Antarktika, od izlaska do zalaska sunca. Kao što su izmislili pojmove: veliki prasak, bozon, pukotine u svemiru, gravitacija, levitacija, demokratija, sloboda, pravo, bezgrješno začeće, vaskrsenje, ljudi su izmislili i pojmove civilizacija, politika, diplomatija, kultura, poezija. Sve je to tandara – mandara. Toga nema. Osnovni gen čo-vjekov je netrpeljivost, primitivizam, mržnja. Zlo. Davno je rečeno: Čovjek je čovjeku vuk. Sartr kaže: Pakao su drugi. Andrić veli: Svijet je pun gada. A Njegoš, vladika crnogorski, zapisuje, s gorčinom u duši: Pučina je stoka jedna grdna...

Vasilije pređe rukom preko čela kao da s njega briše i otura zgužvane misli i otrovne olovne čestice iz izduvnih gasova onoga NATO aviona.

Dan je neumoljivo proticao. Kao mlaz izvorske vode. Ili kao potočić, koji žubori, koji žuborom, čak i kad ga led okuje, obavještava sve u prirodi, i prirodu, da je i on tu, da postoji.

Šuma se pripremala za Sumrak. Potom dolazi Noć. To je ko-smički proces. Bude Dan, pa Sumrak, zatim Noć! To je Suština svekolikog Postojanja. To je Vrhovni Smisao Svega!

– Bolje bi bilo da malo požurimo da nas mrak u šumi ne zatekne, a nema mjesečine, no da je i ima, od nje, na ovakvim mjestima, toga se sjećam iz djetinjstva, nema koristi, – kaže Vasilije i pokazuje Advanu na sunčev kotur, koji se približavao vrhovima drveća, koje je stoički stajalo na svom mjestu dok se Vasiliju činilo da će uskoro neminovno izgorjeti u silini plamena. – Zabrinuće se tvoji što se ne vraćaš, što te nema, a trebao si da se vratiš prije podne.

– Stići ćemo kad stignemo, ne brini. Adem je stara koska i


navikao je da se ja nikada ne vraćam kad sam rekao. Odavno me i ne pita kad ću se vratiti, još od mojih lovačkih izleta, a otkako je ovo počelo – ne pita me ništa o povratku, jer, ako ne znaš – to ne pitaju vojnika koji odlazi u borbenu jedinicu,.

– Znam ja to. – kaže Vasilije, – ali znam i to da roditelja u duši tišti i svakog trena probada to pitanje. Ne pitaju, ali čuju kako duša cvili, negdje ispod grla, tamo gdje se skupila kao pokislo ptiče.

– Dobro, požurićemo i stići u sumrak, a to znači tačno na vrijeme. Nego, da te pitam drugo: da nijesi bio previše pesimisti-čan dok si maloprije govorio o ljudima i ljudskom rodu? – zapita Advan lomeći teškim čizmama trske, koje su bile stabljike sa plavim, ružičastim i bijelim cvjetovima, ali su, kad su obavile svoj posao: zametnule, othranile i prosule po zemlji oko sebe svoje sjeme, počele naglo da venu i suše se.

– Naprotiv, – kaže Vasilije. – To što sam rekao o ljudskoj rasi, o nama, moglo bi se smatrati tek uvodom u raspravu po tom pitanju. Za sada i za ovu priliku još nekoliko napomena. Ako ljudi ratuju, ako ubijaju jedni druge, oslepljuju, sakate, dave, čereče, vješaju, bacaju u smrdljive bare, pećine, jame i jendeke, ako jedni drugima siluju majke, žene, sestre i kćeri, i osmogodišnje djevojčice (a ovo od svega najmanje mogu da shvatim: šta se tu uopšte ima silovati, kako!) i osamdesetogodišnje starice (što je isto kao i ono što sam rekao za djevojčice), sijeku polne organe, urezuju satanske znake i simbole noževima po tijelu, pale kuće i staništa, uništavaju stoku i usjeve, zagađuju izvore i bunare, obaraju voćnjake, skrnave crkvena zdanja, pale knjige i ikone, razbijaju kipove i svaljuju spomen-obilježja, po kojoj logici takve spodobe možeš smatrati ljudima! Čovjek bi morao da bude pravednik na Zemlji. Da se upravlja po kosmičkim zakonima koji ne dopuštaju samovolju. Ali on se, od raspada drevnih zajednica naroda, nije ni ponašao u skladu sa kosmičkim zakonito-stima, u dosluhu i vezi sa prirodom. U Starom zavjetu je još, pored niza drugih poraznih misli o čovjeku, izrečena i ova: Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj? Narodi su uglavnom, odavno postali puke praznoglave mase svjetine. Svjetina ni o čemu nema pojma osim o sitosti i gladi, žeđi i utoljavanju žeđi. Svjetina spava sa svojim štrokavim ženetinama i podaruje ovom beslovesnom svijetu, lišenom kosmičke nade i svjetlosti, gomile žvalave i kratkovrate dje-čurlije. I to tako traje vjekovima, i ne samo od Sumera i Egipćana,


Praslovena, Starih Slovena, Grka, Asiraca, Persijanaca, Inda, Indi-janaca, Kineza, do danas, i nastaviće se, i to u još katastrofalnijim varijantama. Istorija, koju poznajemo, u suštini je istorija opadanja svih vrijednosti ljudskih rasa, svjedočanstvo rasturanja našeg praga bivstva, rastočavanja paradigmi koje mali broj umnih ljudi uspije da uspostavi, a danas ni toga nema – ni umnih ljudi, ni paradigmi. Nestaju i duboko u zemlju tonu orjentiri koji su postojali i po kojima se ljudski rod upravljao. Čovjek današnjice ne zna šta znače ni preo-stali dijelovi tih orjentira. Samo velikim trudom malog broja mislećih još se zemlja okreće i nebo stoji nad zvijezdama i planetama. Šta o ljudima kaže jedan od najumnijih ljudi koje je čovječanstvo dalo, Dostojevski? Sve najgore! Čovjek, kaže, s radošću posmatra kako se drugom čovjeku događa nešto loše, naopako i zlo. Evo primjera iz njegovog romana Idiot: Crnomanjasti njegov susjed u toplom postavlje-nom kožuhu sve je to, delom iz duga vremena, bio uočio (mršav zavežljaj od stare olinjale svile, neruske cipele sa debelim đonovima i kamašne, upale obraze, pogled u kome je bilo nešto blago, ali teško, nešto puno onog čudnog izraza, po kome čovek već na prvi pogled kod neke ličnosti uoči padavicu, lice prijatno, fino i suvo, ali bezbojno, čak pomodrelo od hladnoće), pa ga najzad zapita sa onim nedelikatnim podsmehom u kome neki put tako grubo i nemirno izbija ljudsko zadovoljstvo kad čovek primeti težak položaj svoga bližnjega... A u Braći Karamazovima stoji i ovo: stanari se jedan za drugim proguraše natrag k vratima, sa onim čudnim unutrašnjim osećanjem zadovoljstva koje se uvek opaža (čak i kod najbližih) kad se njihovim bližnjima iznenada dogodi nesreća, i od tog osećanja nije pošteđen nijedan čovek, bez izuzetka, čak i pored najiskrenijeg osećanja sažaljenja i saučešća... Tako kazuje Dostojevski, a u Starom zavjetu, koji sam maloprije pomenuo, o čovjeku se kaže i to da je gadan i smrdljiv i da pije nepravdu kao vodu. Priznaćeš – pri ovim mislima moje su misli siromašne i slabe. Da te strah uhvati kad pomisliš dokle smo, u odnosu na ta vremena, prijemesijanska, do danas dogurali! Čak je i Bog, onaj prijepotopski, mitski i mitološki, digao ruku na ljude i riješio da ih uništi, satre i zatre do posljednjega zbog njihovih zala i nepočinstava svake vrste. Čak i u mnogo mlađem Postanju se kaže: A Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko, i da su sve misli od srca njihova svagda samo zle, pokaja se Gospod što je stvorio čovjeka na zemlji, i bi mu žao u srcu... I bi, znaš šta? Potop! U istoj knjizi se kaže i to da je misao srca čovječijega zla od malena...


Ljude naprosto privlače zla i nesreće koje se drugima događaju. Svi trče da vide raskomadane, krvave, stradale u saobraćajnoj nesreći, kao muve sjate se oko umirućeg na ulici, u posljednje vrijeme bježe da ne pomognu, da ne uprljaju svoje automobile, kad sretnu nekoga bez noge ili ruke, ljudi se poraduju, nešto ih iznutra osvijetli i ozari, pomisle kako oni imaju obje ruke i obje noge, i oba oka, i nos iznad smrdljive usne duplje. Sve je to neka đavolska rabota. U vino zvano čovjek, ako je to ikada bio, usuto je previše vode, i to nečiste i mutne, i sve je, bespovratno, čini se, zamućeno. Onečišćeno! Ili je, poslije potopa, Bog, Stvoritelj, Kosmički Um, ma ko to bio, jednostavno zaboravio da u čaure, iz kojih se razvio ljudski rod, ulije ulje, plamen koji svijetli, tako je dopušteno da se u njega uvuku zavist, zloba, mržnja, pakost, praznina, ništavnost, primitivizam, podlost, suro-vost, a svega toga u ostalim bićima na Zemlji nema, ima samo bivstva i borbe za bivstvo i opstanak...

– Dotukao si me ovim, – kaže Advan.– Moja namjera nije da te dotučem nego oslobodim, – kaže Vasili-

je. – Ako znaš – slobodan si. Istina, i ako ne znaš – slobodan si. Samo su to dva pola slobode. Ova prva je duhovna metafizička sloboda, ova druga – nemetafizička, ljudska. A sve ovo ima veze s onim za-padnjačkim lažima: ako ih prepoznaš, i to im daš do znanja, postaješ metafizički slobodan i te laži ne mogu ti ništa. Naš problem je u tome što mi odavno ne baštinimo metafizički drevni logos, budnost i slobodu. Nemamo svijest o univerzalnom biću metafizičke duhovne slobode. Biti slobodan, to znači izvirati kao izvor, padati kao kiša, teći kao rijeka, rasti kao drvo, živjeti kao disati, kao ići putem kojim ide sve pod Suncem u beskrajnoj Vaseljeni. Biti slobodan, to znači kositi travu, premoštavati potoke i rijeke, podizati domove, stvarati umjetnička djela, čitati napisano, osjećati ljepotu postojanja jedin-stvenu za sve što je sazdano od materije i atoma ma kakvi bili. Samo jedan mali poremećaj u kruženju Zemlje i Mjeseca, u ispoljavanju Sunca, da ne govorimo o drugom, sve može u sekundi da zbriše, da vrati u zone nevidljivosti. A šta mi radimo, evo, danas i ovdje? Ratujemo! Dok su se širom zemljine kugle drugi tukli, međusobno pljačkali i istrebljivali, mi smo ovdje, u Jugoslaviji, akumulirali snage za sve činove naše vlastite tragedije, koja je uveliko na djelu. Onda su buknule nagomilane strasti, ustostručene količine različitih pogleda na sve i svašta što nas je uopšte doticalo, do apsurdima i preko


granice svake moguće logičke suvislosti, trabunjalo se o istorijskoj prošlosti, oživljeni su novim otrovnim sokovima stari, u dubini nas samih pohranjeni, i tamo pothranjivani, korijeni mržnje, nabujali su do nepodnošljivosti provincijski mentaliteti, a tada su, odjednom, gotovo niotkuda, a uistinu tu između nas, banuli lideri, koje do tada nijesmo primjećivali, ili jesmo po nekoj nepodopštini, kriminalu, podlosti, i proglasili se za čuvare stada. Dopustili smo im, pokorno ovčje blejeći i mekećući kao olinjali jarčevi, da nas utjeraju u svoje primitivne liderke torove...

18.

Stadoše da odahnu i napiju se vode s izvorčića, koji je stidljivo izvirao iz dubine zemlje između žila ogromne bukve u čiju je koru, iznad izvora, da ih vidi svako ko bude pio ovu vodu, neko, davno, prije više decenija, urezao dva velika slova B. i K., koja su se mogla pročitati i kao ćirilička Б. i К.

– Znaš šta kažu moji borci, – kaže Advan. – Nije nam ovo trebalo. Vide strašni ponor svuda oko sebe iz kojega bi se rado izvukli. Bilo nam je, kažu, lijepo u Jugi. Ali znaju da se ništa ne može povratiti.

– Ne može, – kaže Vasilije. – Ma kud išli, pa makar i natraške, i po već pređenoj stazi, idemo naprijed. U prostoru i vremenu, u životu, nema nazad. I um, dok misli i istražuje daleke slojeve pro-šlosti, davno propale civilizacije, to čini trošeći trenutke budućnosti!

– A poslije svega ovoga? Šta poslije? – zagleda se Advan Va-siliju u oči.

– Posle, sve je drugačije, kaže Andrić. Poslije nekog učinjenog posla? Neke dobre ili nevaljale rabote? Nekog valjanog djela ili pek-sinluka? Poslije nekog počinjenog beščašća, pljačke, otmice, silo-vanja, odmazde, ratnog vihora? Da, sve je poslije drugačije. Andrić je znao. Znao je naš, i balkanski, prvi nobelovac, mada ne držim nešto previše do te nagrade, ali kad je u pitanju on, bili su u pravu. On je znao šta biva poslije: Sve drugačije. Tako mora biti kada se sve izokrene, pretumba, istanji, iskrivi, smanji, izopači, obesmisli. Čak i ono što se čini da je isto kao što je bilo – nije isto. Drugačije je. Voda u potoku, lijeska pored puta, divlja kupina u korovu, korov, brdašce, uzvišenje na koje si se peo da dohvatiš nebo... I ulice, kroz koje si


ranije prolazio, drugačije su. Kamene kocke tu i tamo izvaljene, ivičnjak iskrzan, polomljen, zadavljen nekim nepoznatim blatom, donesenim ko zna odakle, kako, na nogama ko zna kojih prolazni-ka, na kopitama ko zna čijih konja. Zgrade oronule, neke, rekao bi, potonule u zemlju, druge se, čini se, izdužile, suzile, zašiljile; prozori ne odbljeskuju svjetlošću, ne primaju svjetlo dana, u staklo se uvukla neka sivoća, magla, surovost mraznog jutra, a nekih zgrada i nema tamo gdje bi se zakleo da su bile, i nekog drveća nema, i ne poznaje se da je ikada raslo neko visoko, krošnjato i moćno drvo gdje ga sada nema, a bilo je, znaš to, leđima si se uz njegovo stablo naslanjao, lišće na niskim granama škakljalo te je tada iza vrata, kao bolesniku prijanjalo ti se uz oznojeno čelo. I ulazi su drugačiji, neki niži i širi, neki uži i visočiji, neki nijesu ondje gdje su bili, kao da ih je volšebna sila ispremještala, sada su na drugom mjestu, tamo gdje je bio tvrd kameni zid, i on bez patine koju pamtiš, prljav, izlokan, nekako tuđ, kao da nije od onog kamena koji poznaješ iz djetinj-stva, iz onih kamenoloma u kojima je oduvijek isti, tvrd i oštar, kao sudbina, kao vječnost… Tako je poslije...

– Hoće li neko zbog toga poslije odgovarati za ove nevjerovatne zločine nad ljudima, domaćim i divljim životinjama, nad cjelokup-nom prirodom, materijalnim dobrima, privredom? Hoće li iko biti pozvan na odgovornost, hoće li biti osuđen? Hoće li neko sjutra biti strijeljan? Hoće li se desiti bar neki vid pravednosti, djelić ispolja-vanja pravde? Hoćemo li imati snage da ponovo uspostavimo svijest o normalnom, ljudskom svijetu i životu? Hoćemo li imati snage da se izmirimo, pomirimo, obnovimo stara prijateljstva?

– Svašta će sjutra biti, moj druže. Svašta. Ali nikada ono što je bilo i onako kako je bilo... Tražiće i hapsiće neke od ovih koji danas misle da su Soloni i Sokrati, Sargoni Veliki i Aleksandri Makedonski, Perikle i Temistokle, Kutuzovi i Suvorovi, o kojima su tek ponešto načuli, ali pravoga pojma nemaju, misle da su nenadmašni, bogom dani državnici i vojskovođe, i ne pada im na pamet da se zapitaju šta čine, u šta srljaju, kolikom količinom besmisla raspolažu, količi-nom nepoštovanja ratnog i svakog drugog običaja, količinom moći da svoja plemena ponize, ekonomski unazade, moralno satru, na kulturnom i uopšte civilizacijskom planu svedu na najnižu razinu. Nekima će biti suđeno – okončavaće svoje živote u zatvorima, ali zbog toga nama neće biti bolje. Mi ćemo preživljavati, a oni će i


dalje misliti, mada sunovraćeni do samog dna apsurda, da su po-bjednici, spasitelji svojih jadnih plemena, otpadaka plemena. svojih hiperborejaca, koji su, moram ti to priznati – tako mislim – do sada, ovoga puta najdublje, ispoljili onu karakternu crtu, možda odvaj-kada prisutnu, ako ne svih, ono gotovo svih naših bratstava, a to je – mazohizam. Jesi li čuo koliko se već epskih pjesama pjeva uz gusle i tambure o ovim našim, i srpskim, i hrvatskim, i muslimanskim, ali i nekim bjelosvjetskim, novim legendama? Malo je danas narod-nosnih zajednica u svijetu koje su, kao naše, spremne da kvaziepski misle, guslaju i pletu kvazimitove o onima koji ih najviše koštaju! Uostalom, znaš šta – svaka ljudska zajednica ima lidere i elite koje zaslužuje. Stvari se ne mijenjaju iz epohe u epohu, već ubrzano. Mijenjaju se mnoge stvari, od toga koliko godina je nekada bio dug ljudski život do toga koliko je generacija moralo nastati i nestati do prvih pokušaja svijesti o filozofiji, psihologiji, istoriji, jeziku itd. Mi danas nijesmo ljudi kakvi su bili naši očevi, sto puta smo gori od njih kao što su oni sto puta gori od svojih očeva, i tako – unazad. Naši preci su znali da oproste, da poštede dijete i ženu, da živog stvora – zarobljenika, roba božijeg – dadnu na otkupe, prosto puste i isprate s brašnjenikom i močugom da se usput brani od paščadi i pobješnjelih lisica, da priskoče u pomoć, ne samo materijalno, nego i svojom živom silom, pogorjelcu, nevoljniku, kome je nepogoda sve uništila, putniku, inokosniku, da sklone onoga koji bježi, da vrate oteto, da zaštite slabijeg, i nije svo to vrijeme bilo epsko, bilo je i epskih sukoba i epskih buna i junaštava, ali i epskog mira i toleran-cije, i vjerske i čovječanske, mnogo više nego što mi mislimo. Mi preuzimamo, rekao bih, samo onu svijest predaka koju nam nameću njihova tadašnja sredstva propagande – gusle i tambure, i u tome su naše krupne zablude i tragičnosti, u tome je naša nemoć. Ko je čuo za Nasufa Rovčanina iz Komarana kod Brodareva, koji je na vrata naše kućice u Kičavi 1942. godine, u najopasnije vrijeme, tijestom od brašna zamućenog u vodi na brzu ruku, nacrtao bolnički krst što je značilo da je u kući zarazna bolest, da niko od muslimanske milicije, čiji je i on bio u tom trenutku pripadnik, ne ulazi, i tako je spasio moga oca Uroša, koji je uistinu ležao kao teški tifusni bole-snik, a znao je Nasuf da je Uroš partizan, i da je to od početka. Ali Nasuf to nije gledao tako, Uroš je bio njegov vršnjak, njegov drug sa raznih susreta prije rata, neko za koga je znao da nije mrzitelj


drugih, u čiju se ljudskost mnogo puta uvjerio. Niko od tih silnih tamburaša i guslara nigdje ne pomenuše u svojim lokalnim epskim trabunjanjima Nasufa, a opjevali su mnoge koji su pobili gomile nevinih ljudi, žena i djece. S druge strane, slovenska plemena su mnogim stvarima prilazila drugačije od ostalih. Na žalost, slovenski svijet je još uvijek paleolitski naivan. On je zaboravio čitave mile-nijume svoje istorije. Na primjer: Bosna i Bosanci. Oni su zabora-vili čitavu jednu svoju istorijsku epohu. To tačno zapaža Vladimir Ćorović u svojoj Istoriji Srba. On kaže da je Bosna čitav svoj vijek provela kao geografska jedinica. Njenu slovensku zajedničku pro-šlost, od vremena kada je nastala do pada pod Turke 1463. godine, gotovo u potpunosti, zaboravilo je njeno slovensko bosansko pleme. U nama bliskoj epskoj poeziji nema gotovo nikakvog pomena na njene junake i brojne događaje. Kao da su njeni epski pjevači, sa sjetom zaključuje ovaj istoričar, bili neosjetljivi i nenadahnuti da se u svojim epskim tvorevinama sjete bogate, sada već i mistične, zajedničke slovenske plemenske prošlosti svoje zemlje i svih tragič-nosti i veličanstvenih djela predaka... A što se tiče pomirenja nekog, pitaš – je li moguće? Odmah da ti kažem: sve je moguće. Ljudi su nepredvidljivi. Svijest ljudi je nepredvidljiva. Misao ljudska je labava. Mali je broj ljudi koje je istorija, učiteljica života tvrdi se odavno, nečemu naučila. Kao Njemačka, na primjer, poslije Drugog svjet-skog rata, i ove naše, sada, poslije toliko vjekova, uboge, kako bi rekao romejski car Konstantin Porfirogenit – sklavonije, biće pune ubica, zločinaca najgore vrste, i oni će biti tu, svakodnevno, među nama, a to može biti veliki problem. Ali, pomirenje je moguće. Samo, da bi došlo do pomirenja među državama, plemenima i narodima, uvijek, uglavnom, nesigurnog, istorijski nesigurnog, najčešće samo odloženog neprijateljstva, ali nikada, proizlazi, neodložene mržnje, u prvim plemenskim redovima, na njihovim ključnim mjestima, položajima, moraju da budu ljudi obrazovani, s vizijama, sposobni da se stvaralački ispoljavaju, jer politika je stvaralaštvo, filozofija, a ne tupljenje i stvar ličnog mišljenja. Pomirenje je moguće ako oni koji su u sukobu, u neprijateljstvu, zavadi, svađi, razdoru, dosegnu svijest o pomirenju. Pomirenje nekome ne može nametnuti niko, nikakve evropske i svjetske unije, sile, savezi i paktovi, deklaracije i rezolucije, pa ni sam Bog, Tvorac, ako nema svijesti o pomirenju, ako se ništa ne zna o Logosu postojanja, ako čovjek ne umije da misli,


ako nikada nije čuo šta je Sokrat rekao, a rekao je Znam da ne znam, i ako čovjek tu misao atinskog mudraca ne razumije, a, uglavnom ne razumije, i nikada je neće ni razumjeti!... Ali, uprkos rečenom, pomirenje je moguće. Međutim, na pomirenju treba raditi dok još sukobi, neprijateljstva, rat traju. Treba u ratu razmišljati o miru i pomirenju! Stišavati strasti. Sakcionisati zločine. Propagirati jednu novu ljudsku paradigmu. Paradigmu obnove zemlje i paradigmu duhovne obnove naroda. Ne duhovne obnove u religijskom smislu, već duhovne obnove u smislu metafizičke duhovne paradigme, u smislu usvajanja vrijednosti izgubljenih u vremenu trajanja ratnih sukoba, u vremenu okupacije, u vremenima kada su sve ljudske moralne i duhovne vrijednosti najviše propadale, na primjer, kao što je bio slučaj kod nas, u vremenu dva svjetska rata. Na tome je suštinski radila Komunistička partija Jugoslavije u toku velikog Narodno-oslobodilačkog rata pod rukovodstvom Josipa Broza Tita. Period poslije rata uistinu je bio period obnove porušene zemlje, ali i period duhovne obnove svih jugoslovenskih plemena. Kada je ta paradig-ma, pod pritiscima svih naših nacionalizama, počela da se raspada, raspala se i državna zajednica – Socijalistička Federativna Repu-blika Jugoslavija. Došlo je do ovog rata u koji su umiješane, svaka na svoj način, sve naše plemenske zaјеdnice. Tito je, rekao sam, na pomirenju radio još dok je trajao rat. To danas na ovim prostorima ne radi niko. Zato će, kada se i ovo čudo završi, do pomirenja biti mnogo teže doći, utoliko teže što će sve sukobljene strane zadržati svoje ratne besmislice kao paradigme. A bez stvaranja novih i pravih paradigmi nema pomirenja. Za novu paradigmu potrebni su novi ljudi. Oni koji će da rade na duhovnoj obnovi, koji znaju šta to znači.

– Zbilja, ti sve pamtiš i svega se sjećaš, – kaže Advan.– Pamtim i sjećam se, – smiješi se gorko Vasilije, ali to Advan

ne može vidjeti u šumi, koju više ništa ne osvjetljava osim blijedi odbljesci zvijezda još krmeljivih od cjelodnevnog sna. – Ja imam u mozgu specijalne odjeljke u koje smještam sve što vrijedi zapamtiti i čega se treba sjećati kad je potrebno. Aktiviram onaj odjeljak koji mi je nužan u određenim situacijama. Ponekada se, s godinama koje prolaze, s nedaćama koje me sve žešće stiskaju i lome, ali i sve što sam pisao i što pišem, dogodi da se odgovarajući odjeljak odmah ne otvori, ili otvori sporo, nepotpuno, kao na neki način oštećen, provaljen, ili se otvori onaj koji nijesam htio da se otvori, ali, sve u


svemu, za sada, mogu računati na svoje pamćenje i mogu otvarati nove odjeljke. Ovaj rat ih je već otvorio nekoliko. Ovo druženje s tobom, i sve što sam doživio ovih mjeseci, zaslužuju povelik novi odjeljak u prostoru za odjeljke za pamćenje, samo se plašim da ta otvaranja novih odjeljaka ne poremete one postojeće, ali nadam se da će sve biti u redu ako više išta ljudsko, i karakterno, u nama i oko nas bude...

Advan je ćutao.– Možda ti vidiš stvari drugačije, – nastavi Vasilije, – ali ja sam

već duboko u praznini, koju su ove legendarne junačine proizvele i u nju me uvalile. Mogu čak i da je opipam. Evo je svuda u meni i oko mene ma gdje da sam. U njoj ću živjeti, ako se iskobeljam iz ove Hercegove prašume, ako me blizu onog puta, ili na njemu, neke budale ne ubiju, u njoj ću, u praznini, živjeti do skončanja, do kraja svojih zemnih dana. Meni se stalno po mozgu vrzma onaj stih Njegošev: Krv je ljudska rana naopaka! Sjećaš li se toga stiha? Kad god mi se on javi, ja se stresem kao june opaučeno motkom po roščićima. Stresem, ne bi li od mene otpala nevaljalstva, tuđa i moja. I gledam, dok koračam, čak i po ovom parčetu busena između nas, da u krv ljudsku ne ugazim. I u svemu sam ovome da bih vidio, samo vidio, jer shvatiti ne mogu. Pokušati shvatiti ovu stvarnost, to je, maltene, kao pokušati shvatiti Beskraj. Tako isto i one koji su ovo izazvali. Koji su počeli. Za mene je apsolutno nepojamno šta su lideri bivših jugoslovenskih plemena i partija uopšte htjeli? Šta su imali u svojim mozgovima? Šta ih je i kom cilju vodilo?

– Ti bi mogao da razoružaš svu onu moju skupljevinu od vojske za čas, – kaže Advan. – O čemu ti govoriš nijesu čuli ni od koga od kada je sve ovo počelo, a ni prije.

– Što im ti ne kažeš ponešto u ovom smislu?– Govoriš li ti tako onima u Pijesku?– Ne, – nasmija se Vasilije. – Gore je zadrtih vojskovođa i rodo-

ljuba više nego u Karađorđevom ustanku, Velikom oslobodilačkom ratu (1875 -78), Balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu i Če-tvrtoj i Petoj ofanzivi zajedno!

– Eto, – kaže Advan, – vidiš! I na ovoj strani, mojoj, isto je. Do-voljno je da jedna budaletina, jedna neurastenična spodoba poviče: Izdajnik! Čujte ga šta govori! I nećeš znati šta bi s tobom!

– U pravu si, – kaže Vasilije. – Pričao sam ti šta me je bilo snašlo


od onog bilmeza na kamionu. Kad je rekao da sam komunjara, svi su se nakostriješili kao da su ugledali ispred svojih bosih stopala poskoka. Da ne bi onog legionara, onog nesrećnog Miloša, bacili bi me u jendek s karoserije. Šta takvi, kao većina onih s one smrdljive karoserije, znaju uopšte o bilo čemu? Ništa, u to budi uvjeren. Ništa! Oni pojma nemaju šta je čovjek i šta su ljudi. To nije znao ni onaj rundov iz Ugljevika, koji, kao član Predsjedništva SFR Jugoslavije, nije svojim glasom spriječio da se Jugoslavija rasturi i da dođe do rata. Zloupotrijebio je, izigrao i izdao one koji su mu omogućili da se, tupav, ljigav, nikakav, uspne do položaja člana Predsjedništva. Čak i ta individua u jednom intervjuu, kasnije, za sebe kaže da je čovjek! A jedan je od onih koji su rasturili ovu zemlju. Pogazili su Ustav. Sjedjeli su na stolicama s kojih su bili zakleti narodu da će pošteno suditi o najvažnijim stvarima narodne zajednice i države. Te stolice su trebale biti obložene ljudskom kožom. Na takvim stolicama, kažu stari zapisi, sjedjele su sudije jednog naroda, sada se sa sigur-nošću ne sjećam kojeg, čini mi se persijskog. Sjedjeli su na stolicama obloženim ljudskom kožom zato da bi ih opominjale da će proći kao njihovi prethodnici, čijim kožama su te stolice,obložene ako budu sudili kao što su sudili oni – nepravično, pristrasno, koristeći svoj položaj za sticanje bogatstva i slično. Kod nas, odavno, nikome od takvih nije falila dlaka s glave. Naprotiv – ove nove sudije naših plemena stvaraju nekakve svoje banane države, lak plijen zapadnih pljačkaških bandi. Pitam se od početka ovog beščašća: ima li u ovom rasturanju, ičega ljudskog? Mogli smo se, u krajnjoj relaciji, razići kao Sovjeti, svako na svoju stranu, mada ni u tome ne vidim ničega umnog i korisnog i apsolutno sam siguran da će to u narednim dece-nijama proizvesti mnoge probleme. Ti problemi će se javiti u prvom redu među slovenskim plemenima, koja ni poslije nekoliko hiljada godina ne mogu da shvate da je njihov položaj u svijetu jedinstven, da su izloženi svim mogućim udarima i obmanama, koja ne žele da shvate da mogu opstati u sve namnoženijim i genetski drugačijim narodima, samo ako znaju ko su i šta su. U naše glave nikako da se utvrdi svijest o tome da mi nijesmo ni Amerikanci, ni Nijemci, ni Francuzi, ni Germani, ni Romani, da smo – Sloveni!..

U trenutku stadoše. Učini im se da se još neko, na izvjesnoj udaljenosti od njih, kreće kroz šumu. Da ih neko prati i slijedi. Dokopaše puške. Škljocnuše siloviti udari zatvarača koji utjeruju


metke u cijevi.Osluškivali su. Ništa se nije pokretalo. Samo je disala šuma,

uravnoteženo i spokojno. Ali, čim Advan i Vasilije krenuše, ponovo su mogli da čuju kako pod nečijim stopalima ili šapama pucketa sasušeno lišče i krckaju krte grančice. Opet stadoše. I opet, u istom trenu, prestade i to kretanje u šumi.

– Nije čovjek, – kaže Advan. Nije ni medvjed niti neka druga krupna životinja. Možda je neki lukavi lisac, koji zna da smo mi ljudi, i da smo se uputili negdje gdje ima kuća, a gdje ima kuća, ima i kokošaka, lakog i ukusnog zalogaja kojega bi mogao da se dočepa.

– Sumnjam u tu tvoju teoriju o lukavom liscu, jer ne vjerujem da takvih ima u ovoj šumetini. Takvi žive na obodima planinskih sela, ali ne i usred ove divljine. Biće prije da je ovo pas, kojega je rat otjerao iz nekih okolnih popaljenih i obezljuđenih sela, koji je na nas slučajno nabasao, a kada nas je ugledao, prepoznao nas je kao ljudska bića, ali je već dovoljno od ljudi i svega drugog isprepadan, pa ne smije, a možda bi htio, da nam se približi. Nije isključeno da i dalje traži svoga gazdu. Nada se da će pronaći nekoga od onih kojima može vjerovati i ponuditi im svoje vjerne pseće usluge, – trabunjao je Vasilije.

Izbaciše metke iz cijevi, okačiše kalašnjikove o ramena i pro-dužiše dalje, a naporedo s njima kretalo se i lako pucketanje suvog lišća i krckanje nagaženih grančica.

– Ako je pas ići će pored nas ovako do kraja, – kaže Vasilije. – Vidjećemo ga kad iziđemo blizu kuće na čistinu. A ako je neka druga zvjerčica, onaj tvoj lukavi lisac, i on će ići uz nas do kraja, ali neće izlaziti iz sigurnog zaklona i utočišta, iz šume.

– Sigurno će tako, pretpostavljam, biti, mada ne mora. Možda ni pas, ako je u pitanju pas, ne iziđe na čistinu, pošto je isprepadan, ko zna otkada luta šumom, koji zna da smo ljudi, ali vidi naše uni-forme i oružje, vidi da nijesmo onakvi ljudi s kakvima je živio, koji su ga, kako-tako, hranili, koje je, da bi ga hranili, slušao i umiljavao im se, pokušavao da na sve načine bude od koristi, svojim laveži-ma, noću, odbijao od kuće i kokošarnika lukave lisce, nepouzdane prolaznike, nasrtao čak i na tvrdoglave ježeve i lasice legendarne hrabrosti, zato neće smjeti da razlikuje, da iziđe iz toga, kako ti kažeš, svoga zaklona i utočišta,– mudrovao je Advan.

– Vidjećemo, – reče Vasilije.


Već je sve bilo potonulo u pomrčinu, Sunce je odavno otišlo na počinak, u drugi svijet, kod boga sna Hipnosa, ili Hada, podzemnog božanstva, svoga prijatelja, ili kod oca Ozirisa, da bi se podmladio, i novi dan započelo kao prvi put, tek rođeno, čisto i naivno, kad Advan i Vasilije isbatrgaše iz šume, kao dva asasina, dvije spodobe u tamnozelenim uniformama, vojničkim rancima i opasačima, nao-ružani, Advan energičan i uspravan, Vasilije pogrbljen i nesiguran, s malo snage i volje da se za nju bori.

Ugledaše žmirkavo svjetlo petrolejke u prozoru.Stadoše.Iz šume ništa ne iziđe.Čekali su nekoliko minuta.Samo je otud, kao vjetrić, dopiralo disanje lišća i prapočetni

miris drveća i zemlje...


IX

1.

Advanovi roditelji se nijesu iznenadili kada su se vratili kao dva poražena vojnika sa ratišta, jedan u uniformi muslimanske, drugi srpske bosanske vojske.

– Dobro ste uradili što ste se vratili, – reče Advanov otac kad mu objasniše šta je bilo razlog njihovom povratku. – Sam Alah je tako htio.

– Pusti, stari, Alaha, nego nam naspi po jednu onu tvoju pre-pečenicu, kojoj tepaš mučenica, da nas malo prodrma i okrijepi, – gotovo zavapi Advan.

– A sad da zapalimo još po jednu, a dok se dim oko naših glava zamotava i razmotava hoću da ti kažem nešto što je u vezi s ovim što nam se događa jednom mojom pjesmom, koje se sad, sjetih. Možda sve ovo ti zapamtiš i jednoga dana, kada mene ne bude, objaviš u svojim memoarima, – reče Vasilije kad se, poslije večere, izvrnu, kao poslije teškog rada, na svoj ležaj.

– Lako ćemo za memoare, – nasmiješi se Advan. – Daj sad pjesmu i to u vezi s njom.

– Napisao sam tu pjesmu nekoliko godina pred rat. Objavljena je i u poznatim časopisima i u mojoj predratnoj knjizi Stud. Niko, naravno, nije, ni pokušao da shvati zašto je ta pjesma napisana, jer svaku svoju pjesmu ja sam pisao zbog nečega, ne radi same pjesme, nego iz potrebe svoga unutrašnjeg bića, iz središta onog smisla koji mi je uvijek nametao aktuelna pitanja i metafizičke sumnje u sve. Sada ću da ti kažem te stihove, uvjeren da su se kao dio neke moje paradigma ostvarili:

Nema više ljudi ko precišto su bili, ljuti ko vucis jataganom u ruci,uspravni, pravedni ko sveci.


Trunula je na putu haljaizgubljena, pred kraljaišlo se ko pred boga,al‘ nema više toga.

Za brata ginulo je pleme,obraz je bio stvar najvažnija,al događanja novijapotisnuše to vreme.

Od grumena zlata pravednijehleba se delio komad,delila se i sitost i glad,al‘ tako više nije.

Nema više ko od čelikaizlivenih usta, noseva, lica,nema više ni velikih pesnika,ni filozofa, ni otkrića, ni nesanica,ni proročanstava, ni anatema,ni sudija, ni pravednika,ni pasa, ni stada,ni čobana, ni čobanskih povika,ni drvenih kablica, ni mleka,ni rana, ni melema,ni graditelja, ni zgrada,ni smrti, ni leleka.

Čak ni kurvi velikih više nema.

– Ovo su, kao što vidiš, metafore. Tek nekoliko metafora, koje trebaju da pokrenu misao o svijetu kakav je u našim patrijarhalnim sredinama, selima i palankama, pa i gradovima, bio, a u kakvim vremenima, čitavu jednu deceniju već, živimo. Ne samo mi, nego svi koliko nas ima na ovoj kamenčugi koju zovemo Zemlja, koja je, naravno, kao i sve u Vaseljeni, zasijana sjemenom Opšteg, Uni-verzalnog Života. Odmah da ti kažem: sve beznadnije je živjeti u svijetu koji misaono posrće, koji ostaje bez velike paradigme, koja


je duhovna okosnica, protoplazma metafizičke duhovnosti, ozonska duhovna odbrana. Nema više velikih ljudi, velikih ideja i ideologija, duhovnih vrijednosti, velike poezije, romana, velikih slikara i slika. Svijet tone u prostoru svoje duhovne pustoši. Religije su nemoćne. Gube bitku s Bogom. Pogledaj, na primjer, šta su danas Ujedinjene nacije, šta predstavlja njihov najviši organ – Savjet bezbjednosti. I te, i sve druge takozvane međunarodne institucije, agencije i ostale izmišljotine, sve je to glasačka mašinerija Sjedinjenih Američkih Država i Zapada. Na perfidan način, hinjski, zaobilazi se i poništa-va i ruski veto, koji bi jedini mogao da zaustavi tu mašineriju, da je onemogući da pravi ratove i zločine, da vitla batinom iznad glave čitave Planete. Nadam se, ipak, da će velika Rusija uskoro shvatiti šta se zbiva.

– Dopuštaš li, – kaže Advan, – da ja onome tvome nabrajanju čega nema dodam jedan stih?

– Apsolutno, – odobri Vasilije živo zainteresovan šta će čuti.– Ni Rusije velike više nema, – kaže Advan. – Eto, taj stih bih ja

sada dodao toj tvojoj pjesmi.– Sačekaćemo, pa ćemo vidjeti šta da radimo s tim tvojim

stihom, – kaže Vasilije.– Nema tu šta više da se čeka, – ozbiljan je Advan. – Uzalud se

nadaš čemu sa te strane! Prvo Gorbačov, potom Jeljlcin, svojim djelo-vanjem, obesmislili su svaku nadu takvima kao što ste Milošević i ti.

– Jesu, – kaže Vasilije. – U tom smislu ja sam napisao i objavio više tekstova. Pravo da ti kažem, ne mogu da shvatim kako su ta dva tipa došli do vrha vlasti Sovjetskog Saveza i Rusije! Šta je radio KGB, u kome su dobro znali šta znači zapadnjačko džentlmenstvo, šta je radila moćna Sovjetska Armija? Ta dvojica lidera nijesu bili u stanju da vode neki veći kolhoz, kamo li najveću zemlju na svijetu! Kao da su izronili iz tame, iz vanzemaljske tmuše! Kao da nijesu imali pojma šta Zapad misli i govori o Sovjetskom Savezu. Regan je SSSR nazvao Imperijom zla. Javno je govorio da SAD neće pro-pustiti ni jednu priliku i da će primijeniti sve što bude mogao da tu Imperiju zla sruši i rasturi. Taj mali glumac, koji je, kao pred-sjednik SAD, liječio svoje glumačke i stvaralačke promašaje, koji su evoluirali u komplekse, neprikriveno je ispoljavao mržnju, koja ga je nadahnjivala da lupeta. Učinio bi on mnogo toga da je smio. Ali, tamo, u SSSR-u, bili su moćni borbeni sistemi, i propali glumac je


očajavao. Još je Brežnjev stvorio kolosalne vojne snage, sposobne ne samo da ugroze, nego da, u odsutnom času, unište Sjedinjene Države. Jesi li ti čuo, na primjer, šta o podmornicama klase Delta?

– Ništa, – kaže Advan.– Ni o Imperiji zla ni o podmornicama Delta?– Ne!– A jesi li čuo, i ako jesi, znaš li gdje se nalazi Sargasko more?– Čuo sam za Sargasko more, ali ne znam gdje se nalazi.– Dobro. Nije važno. Sad ćeš znati. Sargasko more nalazi se

u Atlantskom okeanu, između Antilskih i Azorskih ostrva. Tada je američki predsjednik bio Kenedi. U jeku je bio hladni rat. Ameri-kanci su u Turskoj, u blizini sovjetskih granica, instalirali, tajno, rakete okrenute na ciljeve u SSSR-u Sovjeti su dopremili svoje nu-klearne rakete na Kubu. Tako je nastala tzv. Kubanska kriza, koja je lako mogla de eskalira u nuklearni sukob Zapada i Sovjetskog Saveza. Za odbranu svojih brodova, ali i baza na Kubi, Sovjeti su poslali diviziju nuklearnih podmornica naoružanih torpedima velike razorne moći od kojih je po jedan na svakoj podmornici, imao nu-klearno bojevo punjenje, o čemu američka vojna vrhuška nije imala pojma. Divizija Delti došla je na sam prag najosjetljivijeg dijela SAD! Nečujno! Šest dana su za divizijom tragale sve moguće američke podmornice, brodovi i avioni. Petog ili šestog dana, nemoćno su podvili repove i raportirali svom vrhovnom komandantu da nijesu u stanju da nađu sovjetske podmornice. Kao da je divizija, koju su sačinjavale četiri podmornice, propala u dubine Atlantika. Na ču-destan, fantazmagoričan, neobjašnjiv, volšeban, vanzemaljski način nestale su Obavijestili su Regana, koji je u ovalnoj sobi Bijele kuće doživio prvi moždani udar! Pratili smo njihove signale sve do južnog okeana, ali su se najednom signali izgubili, raportirali su admirali – komandanti desetina američkih pomorskih strojeva. Tek osmog dana, sovjetske podmornice su primijećene kako mirno plove, u borbenom poretku, južno od Azora, kući. Kako je, sigurno se pitaš, to bilo moguće? Kako su najednom nestali signali, i sad se pojavili? Lako, jer je za to bio zadužen jedan specijalni uređaj. Sovjetski na-učnici su konstruisali spravu sličnu torpedu. Kada bi je lansirali, iz te sprave emitovan je prepoznatljiv signal sovjetskih podmornica Delta. Ali, to je, razumljivo, bio lažni signal. U stvari – signal je bio pravi, ali nije emitovan iz podmornice nego iz tog torpedu sličnog


uređaja. Kada bi Sovjeti lansirali taj uređaj pravo, divizija Delti bi skrenula desno ili lijevo. Amerikanci su jurili taj signal, a sovjetske podmornice su, neopaženo, mirno, plovile u okeanskoj dubini na drugu stranu. Zaustavile su se, ovog puta, u Sargaskom moru, gdje su čekale naređenje iz Moskve da dejstvuju. Srećom došlo je do do-govora: Sovjeti će povući svoje rakete sa Kube, a Amerikanci svoje iz Tirske, ali i Italije. Da ne bi izgubio reputaciju u narodu, da bi se predstavio kao pobjednik u ovom slučaju, Kenedio je zamolio Bre-žnjeva da ne objavljuje kako je do dogovora došlo, tj. da je primoran da povuče svoje rakete iz Turske i Italije. Zapad se opet poslužio lažima i obmanama i svoga naroda i svjetske javnosti... Vjerovatno, pitaš se zašto ti ovo pričam? Zato da ti kažem da su Gorbačov i Jeljcin zamalo uništili, kada su došli na vlast, sve ono što je do tada bilo postignuto u Sovjetskom Savezu, u prvom redu njegovu vojnu silu, bez koje za Sovjete nema opstanka i života! Gorbačov svojom blesavom politikom približavanja SAD, svojim naivnim vjerovanjem da se nekome uopšte, u ovom slučaju američkoj administraciji, može vjerovati, svojom maloumnom vizijom, koju je nazvao Pjerestrojka, Jeljcin svojom apsolutnom, pijanstvom prožetom, nesposobnošću! Oni su od prethodnika naslijedili moćnu armiju, moćnu mornaricu, moćne kosmičko-vazduhoplovne snage, ali nijesu naslijedili svijest o tome čime se sve služi Zapad u ostvarivanju svojih ciljeva. Sistem obmana i laži, od rimskog vremena do danas kontinuirano, Zapad usavršava koliko i svaki drugi sistem svog vojnog arsenala. Jeljcin je u jednom trenutku ostavio uređaje za održavanje nuklearnih pod-mornica u lukama i depoima bez struje. Ubrzo se masa olupina, na-punjenih nuklearnim gorivom, njihala na talasima sjevernih ruskih ratnih luka. Naučnici su se razbježali. Svijet se prestravio šta se može dogoditi ako to potraje. I to, samo donekle sanirano, i danas traje. Ali ja se nadam, vjerujem u to da će uskoro morati da dođe do promjena. Da će se Rusija, koju su ova dvojica likova survali, kako to nije pošlo za rukom ni Tatarima u XIII vijeku, uspraviti, da će uspostaviti svoj veto u Ujedinjenim nacijama, da će ponovo zauzeti mjesto koje joj u svijetu pripada.

– Rusija je opljačkana, čak i naftni izvori su privatizovani, oteti od države i naroda, mnogo je danas sirotinje u Rusiji, – kaže Advan. – Dogodilo se nešto što je nenadoknadivo. Niko u svijetu to ne razumije.


– Ne razumijem ni ja, – kaže Vasilije. – Ni to šta se tamo, u bivšem sada, SSSR-u dogodilo, baš kao ni ovo ovdje kod nas, u našoj SFR Jugoslaviji. Ali znam, mada ošamućena kao poslije katastrofal-ne nepogode, Rusija će se uspraviti, i to brže nego što se misli, čim Jeljcin ode, ali mi nećemo, mi ćemo, ošamućeni, teturati godinama i decenijama, nama neće dati da se uspravimo, a sami nećemo znati ni moći, potom ćemo se na to navići, ošamućenost će postati naš način življenja, naša paradigma, rađaćemo, još u utrobama majki ošamućenu djecu, i sve drugo.

Malo potom, Vasilije zaspa kao starac. Advanu se nije dopadalo njegovo teško disanje, ta borba Vasilijevih pluća za vazduh, koga je u ovoj šumi i ovoj sobi bilo u izobilju, ali Vasilijeva pluća su oči-gledno oskudijevala, krivicom samog Vasilija, u doticanju te tvari od koje život zavisi. On primijeti da se i Vasilijevo čelo promijenilo. Ličilo je na oglodanu kost koju su napustili lešinari, gavranovi, koji se istinski posljednji trude da u prirodi svaka koska bude temeljito obrađena i da se više ništa ne dogodi. Da se krug zatvori i sve bude kao da ničega nije ni bilo...

2.

Vasilija probudi zrak sunca, prvi koji se izdvojio dok je sunce tek izranjalo iz šume, još sanjivo, kao da je u njoj prespavalo, ušuška-no lišćem, nahranjeno sokovima zemlje, okupano rosom i žuborom potočića.

Vasilije je, kad je sunce uveliko zakoračilo preko plavog pro-stranstva bez ijednog oblačka, bez ikakvih vidljivih isparenja, čak i bez eha topovskih udara iza mnogobrojnih urvina, neravnina i brda, ostavljajući vrhove šumskog drveća u plamenu i neke usamljene ptice koje su neznano odakle dolijetale i nestajale u tom plamenu tek istopljenog bakra, Vasilije je tek u trećem pokušaju uspio da ustane. Nekoliko minuta je, stojeći pored kreveta, spreman da se na njega sruči, sastavljao noge, ruke, kukove, ramena, kičmene i vratne pršljenove, i sve drugo čime je njegovo tijelo trebalo da raspolaže, i tek potom je mogao da napravi nekoliko sitnih koraka do stola i stolice na koju je sjeo, Takvog ga je zatekao Advan.

– Dobro je što smo se vratili, – reče, primičući mu fildžan za


kafu, džezvu iz koje se pušio čarobni napitak, i čašicu rakije čiji miris na šljive ispuni sobu, kao nekada u zavičaju. – Sad je čak i tebi očigledno da si se prerano ponadao da si povratio snagu, da možeš izdržati.

Vasilije je ćutao kao krivac, ali je i dalje mislio na odlazak.– Svima sam vam dosadio, – reče glasom prozuklim, nesi-

gurnim, poput dronjave krpe, koji je s mukom izlazio na njegova usta zahvaljujući vazduhu u plućima. Vasilije pomisli kako bi ga ta krpa njegovog glasa, bezvoljnog i tromog, ugušila da kroz njegove nosnice vazdušna struja ne prodire sve do stomaka, koji se, ko i pluća, nadimao i malaksavao u razmacima koji od njega nijesu ni zavisili.

– Nikome ti nijesi dosadio, – kaže Advan. – Ne možeš zami-sliti koliko je mojima drago što smo ti pomogli koliko smo mogli. A sada, odmah da ti kažem da najmanje nedjelju dana ne pomišljaš na odlazak. Tada ćemo vidjeti šta ćemo i kako ćemo.

– Samo da ne naiđu kiše, – kaže Vasilije. – Koliko ja znam u ovakvim šumovitim planinama septembar je njihovo vrijeme.

– Ne mora da bude, – kaže Advan. – Sjećam se septembara kada ni kap nije pala, kada je miholjsko ljeto trajalo do oktobra.

– Jučašnji dan me iscrpio, – kaže Vasilije. – Činilo mi se da sam sposoban i jak, da ću, s malo truda i sreće, doći do onoga puta. Precijenio sam svoje fizičke mogućnosti.

– Iskreno da ti kažem, ja sam odmah vidio da to neće ići kako si zamislio. Brzo si se zamarao, teško disao, svaki čas smo zastajkivali i odmarali se. Zato sam te na onom proplanku i zadržavao samo s jednim ciljem: da zakasniš, pa da se vratimo. Onda izbi onaj vuk kao naručen.

– Tada si se i dosjetio da u onu lijepu priču o vukovima vješto, kao pravi pripovjedač, umetneš i narodno vjerovanje da se treba odreći putovanja kad ti vuk pređe preko puta, zar ne?

– Znao sam, – kaže Advan, – da ćeš pomisliti da sam taj detalj izmislio, ali nijesam, to vjerovanje i danas živi u ovim krajevima i ljudi ga se pridržavaju.

– Imam i ja jednoga prijatelja koji se vratio s puta kada su vukovi negdje na Goliji iskočili pred njegov auto. Taj moj prijatelj ostao je u Sarajevu. To je poznati autor nekoliko sjajnih knjiga za djecu, Stevan Bulajić, rođeni brat Veljka Bulajića, sjajnog režisera


poznatih filmova Bitka za Neretvu i Sutjeska. Njemu su vukovi stali na put i on se vratio, ali ne zbog mitološkog narodskog vjerovanja, nego zato što su polijegali ispred auta i satima čekali da on iziđe iz vozila. Vidio je da vukovi neće odustati, a ponestajalo mu je goriva, jer motor nije mogao ugasiti zbog velike hladnoće. Bilo je pravo zimsko vrijeme, Noć mrkla, bez mjeseca i zvijezda. Uz sve, još se i isprepadao, svakog časa očekivao je da vukovi skoče na auto i razbiju šoferšajbnu svojim kao olovo teškim tijelima, očigledno praznih stomaka, riješeni da se dokopaju plijena, koji im se na tom planin-skom pogotovo, u to vrijeme, bespuću, nenadano ukazao. Nijesam siguran je li taj detalj opisao u nekom svom romanu ili pripovijeci, ali jeste jedan drugi svoj istiniti doživljaj s vukom koga su progonili lovci da ga, prethodno ranjenog, dokrajče zaslijepljeni diluvijalnom mržnjom prema ovim veličanstvenim žiteljima, koji su naseljavali u velikom broju sve balkanske, posebno dinarske šumovite predjele. Stevan je čuo iz svog gumenog čamca lovačke povike i histerične pucnje iz dvocijevki. Prestao je da vesla, a onda je ugledao vuka, koji je uspio da dođe do obale. Skočio je u vodu i svom snagom zaplivao pravo prema čamcu u kome je sjedio Stevan. Vuk je vidio pušku u njegovim rukama, al‘ to ga nije omelo da dopliva do čamca i pokuša da se, hvatajući se prednjim nogama za gumeni obod čamca, nekako ukrca u čamac, koji se opasno naginjao. Kao da je znao, vuk se nije poslužio noktima, kojima bi izbušio i pocijepao komore sa vazduhom, samo je šapama grabio i privlačio tijelo pod čijom težinom je ta strana čamca polako tonula dublje u vodu, a onda mu je Stevan pomogao: uhvatio ga je za noge i uvukao u čamac. Iz desne zadnje noge tekao je tanak mlaz krvi, ali rana nje bila beznadežna. Stevan je prihvatio vesla i s vukom, koji ga je gledao, ležeći u čamcu, svojim tužnim vučjim zelenim očima, prišao suprotnoj obali, ali, prije nego što je stao uz obalu, prepunu razne jezerske travuljine vuk je iskočio iz čamca, za tren se okrnuo, još jednom, kao da ga pozdravlja i zahvaljuje mu se, pogledao Stevana i nestao u gustom mediteranskom šipražju...


3.

Već sedmi dan Vasilije sluša odjeke ogorčenih borbi za Igman. I Advan je bio negdje tamo. Vratio se sedmoga dana u sumrak.

– Porazili su nas, – kaže skrušeno kad su ostali sami. – Jedva sam sa svojima živu glavu izvukao. Da se nijesu umiješali Unpro-forci, i zaprijetili da će bombardovati srpske položaje, ovladali bi Igmanom, što bi značilo da je obruč oko Sarajeva zatvoren. Srpska strana je morala napustiti svoje položaje, Igman ostaje pod kontro-lom naših snaga i Unprofora, ali su odbili da vrate Trnovo.

– Mislim da je dobro što se tako završilo, – kaže Vasilije. – Ulazak srpske vojske u Sarajevo, sada, poslije gotovo dvije godine od početka rata, kad su strasti na vrhuncu, jer je mnogo zločina počinjeno od strane svih aktera u ovom sukobu, dopustiti da se to desi, bila bi velika greška međunarodne zajednice ma šta pod tim međunarodna zajednica ko podrazumijevao. Ja lično znam, ne mislim nego znam, da to nije međunarodna zajednica već skup zemalja Zapada, koje su same sebe promovisale i nazvale međunarodnom zajednicom. Gdje su tu Rusija, Kina, Indija? Nikakva međunarodna zajednica to nije, niti može biti, bez ravnopravnog učešća ovih i drugih država, članica Ujedinjenih nacija. To je besmisleno, i neodr-živo. Po čemu bi države okupljene oko Sjedinjenih Američkih Država i NATO pakta, mogle da isključivo sebe i svoje satelite smatraju tzv. Međunarodnom zajednicom? Na isti način bi Rusija, Kina, Indija i druge države, mogle sjutra, na nekom svom skupu, sebe proglasiti međunarodnom zajednicom. Pod pojmom međunarodna zajednica ja podrazumijevam sve slobodne i nezavisne države, što je, otuda, imanentno onome što jesu Ujedinjene nacije. Sjedinjene Američke Države u suštini nastavljaju da zaobilaze Ujedinjene nacije i Savjet bezbjednosti i na taj način ignorišu odluke tih institucija i izbjega-vaju da odgovaraju za ono što samovoljno rade po svijetu. One ne žele da odgovaraju za svoja djela, ali hoće da primoraju ostale, pa i Rusiju, Kinu, Indiju i druge zemlje, da odgovaraju pred sudovima koje, zahvaljujući slabosti Rusije, pa i Kine i Indije, osnivaju, kao, na primjer, već formiran Međunarodni tribunal u Hagu za suđenje onima koji budu optuženi za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije. Iza toga Suda stajaće zemlje Zapada, a ne nikakva me-đunarodna zajednica, jer ona i ne postoji. Najveća institucija me-


đunarodnog karaktera jesu Ujedinjene nacije, a one su, kada je u pitanju ovaj Sud, izigrane i sve će se obavljati po diktatu Američke međunarodne zajednice, koja, to smo već vdjeli u decenijama koje su minule, odbija da se članicama te međunarodne zajednice sudi po principima pa kojima se, koliko se za sada zna, i treba da upravlja i djeluje tzv. Haški tribunal.

– Možda si u pravu, – kaže Advan. – Vidjećemo...– Nema tu šta da se vidi, – kaže Vasilije. – Sve je viđeno. Rusija

je iz svega toga isključena, kao i uoči Drugog svjetskog rata, ili poslije završetka rata koji su balkanske države predvođene Rusijom vodile protiv Turske 1875-1878. godine. Da bi spriječile Rusiju da preko Bosfora i Dardanela iziđe na Sredozemno (toplo) more i osigurale opstanak Turske na evropskom tlu, zapadne sile su brže-bolje, mada se Rusija protivila, na skupu nazvanom Berlinski kongres, praktično revidirale zaključke mirovnog sporazuma između Rusije i Turske, naravno na štetu Rusije i država pobjednica u ovom ratu. Ali, Rusija je i to izdržala, i sve drugo u prošlosti, izdržaće ona i ovo što joj se danas događa krivicom njenih lidera i nesposobnošću vojske da za-ustavi njeno višegodišnje propadanje, koje nije niko očekivao. Krivi su i svi Rusi, jer su mirno gledali kako Jeljcin naređuje tenkistima da pucaju u vlastiti parlament. Ne samo da su ubijali zgradu, nego i parlamentarce! Zgradu je lako obnoviti, ali ništa neće oživjeti i vratiti porodicama, i Rusiji, one koji su tamo izginuli. Mrtvu glavu ne diže iz groba, rekao je Njegoš. Doduše, rekao je i:Vaskrsenja ne biva bez smrti. Čini se da su tu u sukobu metafizika teologije i para-digma ovozemaljskog ljudskog postojanja. S jedne strane je grobna raka, surova simbolika kraja i propadanja, s druge vječnost, koju je nemoguće iskusiti…

Kad se Vasilije okrenu na svom ležaju, Advan je već uveliko spavao. Vasilije ustade i pokri ga svojim ćebetom, jer je Advan ležao preko onoga kojim se pokrivao. Vasilije osjeti toplinu zadovoljstva što je bar to mogao ove noći da učini za njega.

Malo potom ugasi lampu.Iz jelovih dasaka starog crvotočnog stola poče da radi sipac,

svjedok svekolike prolaznosti...


4.

Dan je bio takav da je bila puka, neoprostiva šteta provesti ga u kući, između četiri zida, pa makar sto nasred sobe bio prepun carskih đakonija. Lišće s bukovih stabala, poput listića bakra, lelu-javo je silazilo na zemlju, kao da žali što se to događa bez njegovog pristanka. Kao dječak, vraćajući se kroz bukovu šumu Sječa, Vasi-lije je skretao s puta i išao kroz šumu, jer je volio da sluša šuštanje opalog lišća koje je on podsticao vukući noge kroz lišće, zapinjući pri tom za skrivene komade sasušenih grana, za panjiće i kamenice, za busenje, za žile stabala i sve drugo što se nije moglo vidjeti pod naslagama opalog ukrasa majke šume. I ovoga puta je osjećao tu radost, ali tog osjećaja nesta kad pomisli da je to lišće disalo, rado-valo se svom odrastanju i životu, sunčevim zracima i kapima rose, pokunjeno kad padaju kiše, drhtalo kad neko siječe bukvu od koje je zavisilo, cviljelo kad udari grom i pocijepa stablo, koje se potom, zajedno s još mladim lišćem, dugo oporavljalo.

– O čemu misliš, – pita Advan.– O ovom lišću koje pada, – kaže Vasilije.– Šta se ima misliti o lišću? Baš bih volio da znam.– Ima, – kaže Vasilije. – Ono od proljeća do kasne jeseni, do

prvih jesenjih kiša i vjetrova, proživi sve faze života kroz koje mi ljudi prođemo u svom ljudskom životu. Prvo je zeleno, i to je njegovo djetinjstvo, onda je modro od snage i jedrine, i to je mladost, potom je spokojno, sigurno u sebe, boje zrelog žita, tada je u fazi pune zrelosti, a kada počne da gubi boju mladog bakra, da žuti i mršavi, da se skuplja na kiši i na vjetru, jasno je da prolazi kroz period sta-rosti, a kad se, najzad, počne da klima, nesigurno u peteljke koje ga drže i spajaju s roditeljicom majkom, kad primijetiš da se okreće prema zemlji i da su mu ivice iskrzane, znak je to ispunjavanja nje-govih ovozemaljskih dana. Posljednju radost doživjeće kad počne da pada, baš u tom padu, koji je, kako je rekao Branko Miljković, sjajan pjesnik metafizičar, let sve dok se ne padne, a kad se padne sve je gotovo, završeno, mrtvi su i list i pjesnik.

– Da smo se opkladili ja bih izgubio, jer mi nikada ne bi palo napamet da misliš o lišću. Ko još na kugli zemaljskoj misli o lišću?

– Upravo sam ti rekao: pjesnici metafizičari. Dakle, oni koji misle o svemu. Koji su i stvorili ono najbolje, najveličanstvenije,


najljepše i najčudnije u ovom svijetu. Ko bi drugi u ljudskom rodu sve to mogao da stvori? A šta si ti mislio o čemu ja, dok bazamo kroz ovu šumu, mislim?

– O Rusiji!. Kaže Advan.– Da, to bi bilo realno da pomisliš, jer smo u našim razgo-

vorima pominjali najviše Rusiju. Rusiju, koja je danas nemoćna, ali koja to sjutra neće biti, koja je osuđena da uvijek. i do kraja zemaljske vječnosti, brani sebe i Slovene. Ko ima imalo mozga u glavi i bar nešto iz istorijske prošlosti zna, jasno shvata da je tako. Takođe zna da nikakvo katoličanstvo i nikakvi NATO paktovi neće spasiti Slovene ma koje vjere bili. Nikakav spas ni od koga, osim, naravno, od Rusije, neće nikada dočekati ni oni Sloveni koji zdušno prihvataju zapadnjačku globalističku paradigmu, to jest obmanu, i s nestrpljenjem čekaju da stanu u borbeni stroj Zapada, koji vape da ih Zapad konačno oslobodi, da ih prosvijetli. Naravno, takođe je iluzorno i pomišljati da će muslimanstvo u balkanskim slovenskim državama spasiti islam. To su tlapnje, iluzije, i ja u tom smislu ništa ne izmišljam, to su već doživljene stvari. Neću da okolišim, reći ću ti: mene je strah od ovog našeg balkanskog slovenstva! Izdaćemo! Izdaćemo slovenstvo! Obmanućemo veliku Rusiju, koja je naivno vjerovala slovenskim plemenima na Balkanu. Ali su je, u ne tako davnoj istorijskoj prošlosti. sva ta balkanska slovenska plemena ostavljala na cjedilu kad god je to bilo u interesu njihovih politi-kantskih, vojnih, asimilatorskih i svih drugih elita. To je, to sloven-sko balkansko licemjerje, sjajno definisao Dostojevski, koji je, dok je još trajao veliki rat Rusije, Crne Gore i Srbije, za oslobođenje slovenskih plemena na Balkanu, koji je Rusija uspješno okončala, zapisao u svom dnevniku šta će se na političkom planu događati kod tih balkanskih Slovena, čim se taj rat završi i ta balkanski plemena steknu slobodu. Naravno, sve je to on jasno vidio u ponašanju slo-venskih balkanskih vlastodržaca u decenijama prije toga rata, a i na početku Velikoga rata 1875-1878. kada je Srbija istupila iz rata, sklopila separatni mir s carevinom sa Bosfora, i Crnu Goru, koja se pridržavala dogovora sa Rusijom, Bugarskom i Srbijom, prepustila da se, dok Rusija nije stupila u rat, sama bori protiv turske carevine. Pored ostalog, u tom tekstu Dostojevski kaže i ovo:

“...po mome unutarnjem ubjeđenju, najpunijem i neodolji-vom – Rusija neće imati, i nikada nije imala, takvih zavidljivaca,


takvih mrzaca, klevetnika, čak javnih neprijatelja, kao što će biti sva ta slovenska plemena čim ih Rusija oslobodi, a Evropa prizna za oslobođena!…

Govoriti o tome još opširnije neću, znam toliko da mi nikako ne treba ni da zahtijevamo od Slovena zahvalnost, i treba da se pri-premimo unaprijed da je neće ni biti. Jedared oslobođeni, počeće oni svoj novi život, ponavljam, baš time što će izmoliti od Evrope, od Engleske i Njemačke, recimo, jemstvo i protektorat za njihovu slobodu; u tom koncertu evropskih država biće i Rusija, ali oni će baš u smislu zaštite od Rusije to i učiniti. Oni će neizostavno, u sebi, ako ne i glasno, postaviti ubjeđenje da Rusiji ne duguju ni najmanju zahvalnost; naprotiv, da su se pri zaključenju mira jedva spasili od vlastoljublja Rusije, i to posredstvom evropskog koncerta, a da se nije umiješala Evropa, Rusija bi ih, otevši ih od Turaka, progutala smjesta, imajući u vidu proširenje svojih granica i osnivanje velikog sveslovenskog carstva radi podjarmljivanja Slovena gramzivom, lukavom i varvarskom velikoruskom plemenu.

Dugo još, veoma dugo, neće oni biti u stanju da priznaju i ne-koristoljubivost Rusije, ni veliko, sveto, nečuveno u svijetu njeno isticanje one najveće ideje među idejama od kojih živi čovjek i bez kojih će čovječanstvo, ako te ideje prestanu da žive u njemu, ohladiti se, unakaziti, umrijeti u ranama i u nemoći.

I ovaj sadašnji, sveopšti ruski rat, rat cijelog ruskog naroda, sa Carem na čelu – koji je preduzet protiv dušmana Turaka za oslobo-đenje nesrećnih naroda – eto, jesu li taj rat barem razumjeli Sloveni? Kako mislite? Ali, u sadašnjem momentu da i ne govorim o tome; ta mi smo još potrebni Slovenima, mi ih još oslobađamo, no potom, kada ih budemo oslobodili i oni se kako-tako i srede – da li će onda bar priznati ovaj rat za veliki podvig preduzet radi njihovog oslo-bođenja – to mi, eto, recite, to? Ne, ništa na svijetu neće priznati! Naprotiv, istaći će kao političku, a potom i kao naučnu istinu: da nije bilo za posljednjih sto godina oslobodioca – Rusije, oni bi se davno i davno sami umjeli osloboditi od Turaka, svojom hrabrošću ili pomoću Evrope, koja, da nije na svijetu opet te Rusije, ne samo da ne bi imala ništa protiv njihovog oslobođenja, već bi ih ona sama oslobodila. Ovo lukavo učenje sigurno da već i sada postoji među Slovenima, a docnije će se neminovno razviti u naučnu i političku aksiomu. Sem toga, počeće i o Turcima da govore sa većim poštovanjem nego o


Rusiji. Možda će za čitavo stoljeće, ili još duže, neprestano strepiti za svoju slobodu i bojati se vlastoljublja Rusije, udvaraće se evrop-skim državama, klevetaće Rusiju, spletkariće i intrigirati protiv nje.

Ja, naravno, ne govorim o pojedinim licima; biće i takvih koji će shvatiti šta je značila, šta znači i šta će značiti za njih Rusija, za-uvijek! Shvatiće svu veličinu i svu svetinju djela Rusije i velike ideje čiju zastavu ona ističe u čovječanstvu, ali će se ti ljudi, naročito iz početka, javiti u tako bijednoj manjini da će se izložiti ismijavanji-ma, mržnji i čak političkom proganjanju. Naročito prijatno će biti oslobođenim Slovenima da govore i da trube širom bijelog svijeta kako su oni plemena obrazovana, sposobna za najveću evropsku kulturu, dok je Rusija zemlja varvarska, mračan sjeverni kolos i čak ne od čisto slovenske krvi, tlačitelj koji mrzi evropsku civilizaciju.

Oni će, naravno, od samog početka uvesti ustavna stanja, par-lament, odgovorne ministre, imaće govornike, govore. To će ih vrlo umiriti i čak i ushićivati. Oni će biti u zanosu čitajući o sebi u pari-skim i londonskim novinama telegrame koji izvještavaju cio svijet da je, na primjer, poslije duge borbe u parlamentu, palo najzad ministarstvo u Bugarskoj, a novo sastavljeno od liberalne većine, i da je nekakav tamo njihov Ivan Čiftlik pristao, najzad, da primi portfelj predsjednika ministarskog savjeta. Rusija treba ozbiljno da se pripremi za to da će svi ti oslobođeni Sloveni sa zanosom pojuriti u Evropu, zaraziće se do gubljenja svoje ličnosti evropskim formama, političkim i socijalnim, i na taj način moraće da prežive čitav i dug period evropeizma prije no što će postići bar štogod u svom slo-venskom značaju i u svom naročitom slovenskom opredjeljenju u čovječanstvu. Između sebe će se te zemljice svađati, vječito jedna drugoj zavidjeti i jedna protiv druge intrigovati.

Razumije se, u trenutku nekog ozbiljnog zla, svi će se ti Sloveni neizostavno obraćati Rusiji za pomoć. Jer, ma koliko da su mrzjeli, spletkarili i klevetali nas pred Evropom, igrajući se s njom i uvje-ravajući je u svoju ljubav, oni će ipak stalno i instinktivno osjećati (naravno, u trenutku nesreće, ne inače) da je Evropa prirodan ne-prijatelj njihovom jedinstvu, bila je to i uvijek će ostati, a što oni ipak postoje na svijetu, to je, naravno, samo stoga što, eno, stoji ogroman magnet – Rusija, koja ih neodoljivo privlači sve sebi i time održava njihovu cjelinu i jedinstvo.

Biće čak i takvih trenutaka kada će oni biti u stanju da skoro


svjesno priznaju da bi se njihovo jedinstvo bez Rusije – velikog istočnog centra i velike privlačne sile – očas raspalo, rasprštalo na paramparčad, tako da bi i sama njihova nacionalnost iščezla u evrop-skom okeanu, kao što iščezava nekoliko zasebnih kapi vode u moru. A Rusija će ko zna još koliko nositi tugu i brigu da ih miri, da ih ura-zumljuje i, može biti, da poteže za njih i mač, po potrebi...” (1877.)

Sveta je svaka riječ koju je u ovom tekstu Dostojevski napisao! Sve ovo se ostvarivalo od tog Velikog rata nadalje kontinuirano, u dva svjetska rata tragično, kao i danas. Bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska, a tome teži i većinsko bosanskohercegovačko poglavarstvo, pošto su im, prvi put u istoriji, obećane neke forme državnosti, priznale su Zapad za oslobodioca i namakle preko svojih glava njegov šupalj kišobran. Ja, ma koliko se trudio da ne vjerujem svojim proročkim vizijama, nijesam siguran da i ostale naše balkan-ske državice, kad na njih dođe red, a doći će, neće kleknuti na svoja junačka koljena, koja uveliko klecaju, pred koncernom demokratija sa Zapada i zavape: Osobodite nas! Mi smo Europa! Mi vas volimo! Mi smo skloni obmanama i korupciji. Lopovluku svake vrste. Lakoći promjene karaktera. Svijesti. Lakomosti bez granica. Neobavije-štenosti. Mi smo puni do vrha istorijskih magluština, koje sami proizvodimo. Ni sami sebe ne vidimo u tim dimnim zavjesama koje stvaramo u sebi spaljujući istorijske stvarnosti, istorijske činjenice, istorijske istine. Mi se davimo vapeći da smo najstariji narod na svijetu, a uopšte nijesmo narod nego plemena velikog, nekada najve-ćeg, naroda – Slovena. Mi mrzimo ovo naše slovenstvo. Primite nas! Mi smo pljunuti vi – evropejci i zapadnjaci!... Tako će kukumavčiti i vapiti dok će im se Dostojevski podrugljivo i prezrivo smijati u svom metafizičkom duhovnom životu! Odavno ovi slijepci ne vide, a o nekakvom suvislom poimanju i shvatanju stvari da se i ne govori, da Zapad već vjekovima koristi upravo te karakterološke i moralne nedovoljnosti, istorijske zablude i potpuno odsustvo svake istorijske budnosti balkanskog i istočnoevropskog dijela slovenskog naroda, i vješto im, kao omču, nameće svoju paradigmu života i postojanja. To je strašno! Zapad, vjekovima, nepogrješivo, koristi svoja saznanja o nama, koja ga uvjeravaju da ćemo mi preko noći promijeniti ćud i povjerovati da je bila laž ono što smo juče tvrdili da je bila istina. Mi ćemo se odricati i Velikog rata, i ogromne ruske žrtve kod Plevne, i komunističke partije i narodnooslobodilačke borbe, i Josipa Broza


Tita, i počećemo, ponizno, podizati spomenike onima koji su nemilo-srdno ubijali naše očeve i braću u svim ratovima od 1875. do danas, a danas je 1993. na izmaku! Mi smo hiljade tona roto papira potrošili da bi smo o Staljinu i Sovjetskom Savezu, o Rusiji, sami napisali i preveli i objavili što Zapad decenijama piše i emituje preko svojih moćnih elektronskih medija. Mnoge sam slušao kako na raznim skupovima, javnim mjestima, porede, bezočno, podlo, prosipajući svoju infektivnu, smrdljivu pljuvačku na sve strane, Hitlera i Stalji-na, dok njihovi sljedbenici iz publike dobacuju: i Tito! Nijesam čuo da neko bar neku kritičku riječ uputi na račun, na primjer, Čerčila. A taj Čerčil, o kom sam ti već nešto rekao, da navedem još jedan primjer, krajnje se kukavički i licemjerno, čak i cinički, ponio prema Sovjetskom Savezu 1942. godine kada je Ruzvelta ubijedio da tako-zvani drugi front ne otvaraju, jer će ih to koštati mnogo nepotrebnih žrtava!... Ovim je, prijatelju, sve rečeno!... Sovjetski Savez i sloven-ska rasa nikada u istoriji nijesu krvarili kao toga ljeta 1942. Opet su Rusi, kao i u Prvom svjetskom ratu, bili nespremni da brane sebe i slovenstvo! Sporo su pristizala novokonstruisana oružja, lovačka i bombarderska avijacija, samohodni topovi i protivtenkovske puške, minobacači velikih kalibara i legendarne kaćuše, na čelu sovjetskih armija još je bilo komandanata koji naprosto nijesu još bili osposo-bljeni da komanduju velikim borbenim formacijama. Raspadale su se čitave armije i dozvoljavale da ih nacisti opkole i zarobe. Došlo je dotle da je i Staljin – protestvovao! Tada je izdao čuvenu zapo-vijest, koja je svim jedinicama na južnom frontu čitana 29. jula te najcrnje po Ruse, godine rata. Vrhunac tog protesta, ali i naređenja, i molbe, i zakletve, u ime Aleksandra Nevskog, Suvorova i Kutuzova, u ime sovjetskih žena i djece, koji su gladovali radeći u fabrikama oružja danonoćno, u ime poginulih i živih, sadržan je u riječima – Ni koraka nazad! Protestvovao je što su napušteni Rostov i Novočerkask bez naređenja, protestvovao je zbog izraženog paničarenja u jedinicama, zbog nereda i malodušja, protestvovao je zbog izdaja, opijanja... Ginule su desetine hiljada dnevno mladića koji su bili rođeni da žive i pobjeđuju, da rađaju nove generacije i nauče ih radosnom životu i radu u slobodnoj otadžbini; ginuli su nemilice, a Čerčil – on trabunja o nepotrebnim žrtvama! On nije htio da dozvoli da njegovi sunarodnici budu nepotrebne žrtve. Sumnjam da je imao, pri tom, u vidu Kanađane, Indijce i Induse. Australijance, Zelanđane, koji su,


gdje god je trebalo, ginuli za njih, Engleze, i umjesto njih. Za njega su potrebne žrtve samo onih na Istoku, slovenske rase, ruske i sovjetske žrtve, Kazahstanaca, Azerbejdžanaca, Turkmena, Jermena, zato je, podlo, i gurao Hitlera na Istok, na Sovjetski Savez, protiv Slovena, njihovih žitnih polja, njihovih rudnika i rijeka, njihovih izvora nafte, njihovog bogatstva, njihove zemlje na kojoj žive nekoliko hiljada godina! Oni nijesu nepotrebne žrtve, ali engleske jesu! I baš tih dana Čerčil je čak i doletio u Moskvu da pregovara sa Staljinom o – drugom frontu. Obećao je pomoć, obećao je mogućnost otvaranja drugog fronta, dao je neke naznake nade, mada mu Staljin, jer ga je znao, nije vjerovao. I bio je u pravu. Čim se vratio u London, izvršio je još jedan pritisak na Ruzvelta da i ne pomišlja na drugi front, da drugi front za njih znači – nepotrebne žrtve. Naredio je, gotovo cinično, jedan desant na Dijep, i to je ličilo na povlačenje, i to blago, da se mnogo ne naljuti, mačka za rep. Znao je da se tako ne može pomoći Sovjetskom Savezu, ali može sebi – baciti prašina u oči engleskom javnom mnjenju, koje je, tada, protestvovalo.…

5.

Još se nijesu dobro ni rasanili, u sobu uđe Advanova majka s punom šerpom uštipaka. Advan skoči i dohvati onu flašu mučenice.

– Samo po jednu, – kaže Vasilije. – Čovjeku se ne pije kada nemu čemu da nazdravi, a rat je! Ovakav rat! Besmislen i crn, ne može biti crnji. Kako besramno pogazismo sva ona zaklinjanja u pro-klamovano bratstvo i jedinstvo! Zgazismo ga kao odvratnu buljinu. Prosuše se sve one silne riječi o našem jugoslovenskom zajedništvu kao bezvrijedne đinđuve iz ogrlice. Čak sam i ja, u vrlo dugim tre-nucima, vjerovao u sve to. Vjerovao sam, ali sam, istovremeno, znao da slovenskog zajedništva, u stvari, nikada, otkako pratim istoriju Slovena, nije ni bilo, nikada nije zaživjelo, jer ga niko nije, mada je bilo pokušaja – panslavisti – uspio probuditi iz obamrlosti prouzro-kovane neprestanom torturom, domaćih i stranih, obmanjivača. Ja moram da se zapitam: Šta Sloveni jedino mogu da očekuju izvan slovenskog zajedništva? Da će ih Zapad priznati i prihvatiti kao sebi ravne? Ne, to se nikada neće dogoditi. Smatraće ih, kao i tokom protekla dva milenijuma, skitima, varvarima, ljudskim bićima niže


rase. Doživjeće Sloveni samo patnju i nestanak, davljenje u opštoj magluštini ekonomskog, političkog, kulturnog i svakog drugog kor-porativnog imperijalizma i izopačenog liberalizma. Globalizacije i satanizacije svijeta. Opstaće, možda, samo zapadnjačke i jevrejske elite, one će biti gospodari planete čvrsto opredijeljeni da stanovni-štvo svedu na onu zlatnu milijardu robovlasnika zapadnog vilajeta, i milijardu robova koji će opsluživati zlatnu milijardu potomaka današnjih korporativnih globalističkih blavora. To Sloveni ne smiju dopustiti, ali., nadam se, ni Kinezi, Indusi i Indijci, Japanci, latin-skoameričke nacije, Iranci, Turci, Arapi... Samo, dok se nešto ne dogodi, neka promjena, dok Rusija ne ojača, moralno i ekonomski, a to će potrajati, moramo se zapitati: Šta smo mi, Sloveni, ali i najveći dio čovječanstva, danas? Odista gomile svjetina koje se bore za puki opstanak, opstanak koji ne podrazumijeva ravnotežu postojanja na Zemlji. Jesi li se ikada zapitao ko danas vlada državama i narodima, ko upravlja svijetom?

– Ko? – kaže Advan.– Umjesto da ti ja kažem ko, ispričaću ti šta je zapisao Hipokrat

sa Kosa, najčuveniji ljekar antičke Grčke, utemeljitelj medicine kao naučne discipline. Živio je između 460. i 370. godine prije Mesije. Autor je mnogih spisa u kojima afirmiše prirodu kao najbolju sarad-nicu medicine i ljekara. Jedan dio njegovih spisa sakupljen je u djelu Korpus Hipokratikum, koji sadrži osnove medicinske terminologije koja je u upotrebi i danas. Tu nalazimo i obrazac i danas priznate zakletve ljekara. E, taj Hipokrat u jednom zapisu kaže da se djetetu cijedi sluz iz mozga. I ako se taj prirodni proces završi kako treba, biće sve u redu, ali ako se to cijeđenje sluzi ne završi kako treba, ta sluz ostaje u glavi i čovjek će je nositi do kraja života. Za takav mozak Hipokrat kaže da je sluzav i balav i da od takvog mozga ne treba očekivati neku znatniju korist. Takvi ljudi su nesposobni da misle. Mogu da rade obične stvari, da razmišljaju površno, i to je sve. Takvih ljudi balavih mozgova je bilo oduvijek, i bivalo ih je, vre-menom, sve više. Koliko ih je tek danas! Oni pišu knjige, predaju u školama i na fakultetima, upravljaju preduzećima i institucijama, komanduju vojnim jedinicama, oni, naravno, upravljaju i državama i nacijama, posredno i narodima, oni vladaju svijetom u kome živimo! Ovo posljednje je i najopasnije i najsudbonosnije. Oni čine sve što mogu, a, uz pomoć administracija, koje plaćaju dobro, mogu mnogo,


da u svojim državama/feudima ućutkaju najbolje pisce i stvaraoce, sve one čiji mozgovi se ne kotrljaju u sluzi, da nestanu najbolji, da ostanu samo sluzavi, najgori, a takvi, najgori, ne mogu, bez velikih pobuna, lomova i promjena, stvoriti ništa što bi bilo dobro ili bolje... Kod nas je taj proces počeo čim je nestao Tito, naglo su na površinu počeli da isplivavaju ti sluzavih mozgova, oni su već na djelu, ali najgore tek slijedi...

– O toj sluzi i balavosti mozga odista ništa nijesam znao, – kaže Advan. – Ali, svakodnevno sam sretao i gledao ljude koji i usred ljeta sline, neka im sluz teče iz noseva koje moraju svakoga časa da brišu. To sam gledao i mislio da to dolazi zbog sinusa.

– Kakvi sinusi i bakrači! Sad znaš otkuda to dolazi i zbog čega su u istoriji propale mnoge države i nestala mnoga plemena i narodi – zbog balavosti mozgova njihovih upravitelja. Zbog takvih mozgova propada i najveća država na svijetu – Rusija? Zbog te Hipokratove sluzi i balavosti. Da nema nuklearni arsenal, koji takođe propada, raščerupali bi veliku Rusiju zapadne demokratije pod vođstvom SAD kao krme glavicu kupusa. A sad se nameće i pitanje: Sjedinjene Američke Države – šta su one? Moj prvi odgovor je: gola sila! Nika-kvog drugog uporišta u današnjem svijetu nemaju. Ničim drugim ne zrače osim neprimjerenom silom. Silom po svaku cijenu. Kad čujem da neko na bilo koji način pomene ovu zemlju, pomislim na batinu. Veliku čvornovatu drenovu batinu, kojom vitla jedna grupa ljudi. Gotovo nema dana da oni njom nekoga ne klepnu po tjemenu. Ne-milosrdno. Nemilosrdnije od faraona ujedinitelja Gornjeg i Donjeg Egipa Menesa. A i taj Menes i ovi sada čine to iz istog razloga: zbog pljačke, zbog srebra i zlata. Udaraju po svemu i svakome. I po nama mlate očaravajuće žestoko. Pruže nam, kao Indijanci lulu, šargarepu kao poslasticu, ali tek što je zgrabimo ispucalim ustima i šupljim zubima balkanskim – tup! Opauči nas nešto po glavi. Nema potrebe ni da pogledamo šta nas to zviznu, znamo – batina Zapadne alijanse! Ta batina je ranije, od srednjeg vijeka naovamo, bila u rukama evrop-skih zemalja: Španije i Portugalije, Venecije i Vatikana, Njemačke i Engleske, Francuske i Holandije – sve su imale po jednu svoju batinu, samo je Engleska, koja se još nazvala i Velika Britanija, ali i, naduvenog vrata i uzdignute glave kao kobra, UK – Ujedinjeno Kraljevstvo. na primjer, dvije stotine godina veliku Indiju, čitav jedan potkontinent, veći od Evrope, klepala tom batinom, a onda


su tu batinu, evropsku, preuzele Sjedinjene Američke Države. i oni sada mlave, a jednoumno ih podržavaju režimi koje postavljaju i smjenjuju, dabome demokratski, na tim okupiranim teritorijama Bijela kuća, CIA i FBI. Veliki broj batinaša imaju i među nama. I ti naši nas tuku. Tjeraju nas da međusobno ratujemo. Ne dopu-štaju da nađemo neko rješenje, koje, doduše, mi i ne umijemo i ne znamo da nađemo. Jer niko od nas nikada ništa nije samostalno, bez tuđe batine, riješio. Sjeti se koliko smo primirja u ovom ratu do sada pokušali da dogovorimo. Ali, oni, bjelosvjetski batinaši, svako naše primirje pokvare. Izigraju. Oni produbljuju sve naše mržnje. Podstiču osvete. Neće oni da mi proizvodimo naš tenk, nego našu motiku. Pa čak ne ni motiku, i motiku će nam svoju nametnuti i gurnuti u ruke! Znaš li ti, čovječe, a ja znam: mi smo za duže vrijeme onog nenarodnog režima, Titovog, imali jednu od desetak najboljih armija na svijetu. Naše vojno školstvo bilo je na vrlo visokom nivou, osposobljavalo je značajan broj vrhunskih vojnih starješina. Naša Jugoslovenska narodna armija bavila se u svojim tehničkim zavodi-ma prva na planeti kompozitnim materijalima. Mogli smo da napra-vimo atomsku bombu. Imali smo u Vinči moćan nuklearni reaktor sovjetske proizvodnje i ljude sposobne za to. To je bolo oči Zapadu. Šta će, rezonovali su u Vašingtonu i Londonu, to onim varvarima na Balkanu, šta će njima nuklearni reaktor, borbeni avioni na mlazni pogon, haubice i tenkovi, nekakvi kompozitni materijali i čuda, šta će njima njihov pogled na svijet, njihova paradigma, duhovnost, njima treba nametnuti pokornost, vratiti ih u neolit, u diluvijum, u sfere neznanja i nemoći da se, kad ih protjeramo na drveće, ponovo spuste i usprave. Njima treba, razmišljaju oni koji kreiraju korpora-tivni imperijalizam, korporativu logiku, korporativnu svijest, u što većim količinama isporučivati one robe koja se zove demokratija, koju smo mi, zapadnjaci, već isprobali širom zemljine kugle, koju smo prodali i jednoj sovjetskoj i ruskoj avetinji – Gorbačovu; ona će sve riješiti: i ono što ostane, mi ćemo, po receptu naše zapadnjačke demokratske paradigme, rasturiti, dokrajčiti: i ekonomiju, i kulturu, i zdravstvo, i poljoprivredu, i obrazovanje, i etiku, i ostalo.

– I šta onda? – pita Advan.– Ništa! Dogorijevaćemo u tom haosu kao mala zvijezda u nebe-

skom prostranstvu. Kao bijeli patuljak koji je potrošio svoje resurse i sada se raspada – njegova materija će nestati u svemiru, a možda


se, poslije mnogo milenijuma, atomi počnu privlačiti, združivati, i u toj se maglini stvore uslovi i iz nje se rodi nova zvijezda ili neka nova planeta, i na toj planeti neki novi životi, ali bez nas, jer nas, ovakvih kakvi jesmo, više nikada neće biti...Samo...

– Šta samo? – nestrpljiv je Advan.– Samo, ako dozvole Rusi! Ako nađu, prije nego i oni eksplo-

diraju od konzumiranja američke izvozne robe – mane, to jest de-mokratije, snage da se tom čudu, demokratiji zapadnog tipa, koje nekada, u davno Periklovo doba, nije bilo čudo, već svijest i misao,– uspješno suprotstave... O tome, i metaforično i direktno, govore stihovi koje si čuo. i uskoro će biti baš sve ovako, kao u pjesmi: ostaćemo i bez onoga što ne budemo u ovom ratu porušili, spalili, oskrnavili, nećemo imati ništa što nije tuđe i pod šapom tuđina, neki od nas radiće u njihovim preseljenim preduzećima, kupljenim (prethodno od nas samih opljačkanim) pogonima, rudnicima, mar-ketima, poljoprivrednim ekonomijama, i slično, ješćemo i ono što nikada nijesmo jeli – meso njihovih ludih krava, svinjetinu ugojenu, ne na žiru i kukuruzu, nego na genetsko modifikovanim žitaricama, antibioticima i hormonskim preparatima, u konzervama biće otpad iz njihovih mesarskih kombinata, lubenice će imati ukus tikava, bundeva, naša paradigma biće potuljeničko, jalovo osjećanje, i pod-nošenje, ne duhovnog, nego prostog nezadovoljstva.

– Po tvom mišljenju, – kaže Advan, – gotovi smo, nema nam izlaza?

– Ima, – kaže Vasilje. – Ima, ako, najzad, mi koji smo još uvijek slobodni, shvatimo neke stvari. Prvo, Zapad decenijama i stoljećima ubjeđuje svoje podanike da je rat sa Rusijom neizbježan. jer im od Rusije prijeti opasnost, još od one skitske i sarmatske Rusije, pa od Kijevske Rusije, pa od Rusije Aleksandra Nevskog, od Petrove Rusije, Rusije Romanova, od Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, Rusije Staljina i Molotova, Hruščova i Brežnjeva, od predsjednika Ruske Federacije koji će uskoro doći i izvući zemlju iz ponora u koji su je survali Gorbačov i Jeljcin; Rusima se ne može vjerovati, sjetite se kubanske krize kad nas umalo nijesu zasuli svojim raketama, sa Sjevera, iz Sibira, sa svojih tajnih raketodroma u ledu Sjevernog okeana, sa Kamčatke, sa Kurilskih ostrva, iz atomskih podmorni-ca, iz satelita – takvu propagandu zapadne demokratije prosipaju nemilice, kao maglu, po svijetu, a, u suštini, sve je obrnuto: Zapad


priprema svoje podanike za rat protiv Rusije i Slovena. Drugo, mi definitivno moramo shvatiti da će Zapad do svoga sudnjega dana, do neslavnog skončanja u otrovnim parama svoje vlastite propa-gande, optuživati Rusiju za sve i svašta: da se potajno naoružava, da krši demokratske međunarodne (to znači njihove!) principe, demokratska (njihova!) ljudska prava i slobode, da pokušava svoj uticaj da nameće drugim državama i nacionima, da je prisvojila prirodne resurse na ogromnom zemaljskom prostoru, da uništava ozonski sloj u stratosferi, da ugrožava nacionalne manjine, susjedne baltičke zemlje, nacionalne interese zapadnih demokratija, Sjedinje-nih Američkih Država prevashodno, da ne poštuje međunarodno (njihovo!) pravo, da obara njihove špijunske avione i bespilotne letilice, da ne štiti pravo životinja, ni domaćih ni divljih i tako dalje, zbog čega će; Zapad tražiti od ostatka svijeta da osuđuje i mrzi Rusiju, da s Rusijom ne sarađuje, da svi zdušno rade na izolovanju Rusije, nametaće Rusiji svakakve sankcije, političke, diplomatske, ekonomske, tražiće da svi uhode ruske oružane snage i ekonomiju i podatke dostavljaju Americi i Engleskoj, u njihove centrale laži i obmana, upinjaće se iz petnih žila da sve druge slovenske zemlje udalje od Rusije, da ih uključe u svoje koncerne lažova i zavidljiva-ca, činiće što mogu da napakoste Rusiji, nikada neće shvatiti da su Rusi narod do kraja, potpuno, privržen svojoj otadžbini, sposoban da izdrži i nemoguće, spreman da se brani do uništenja Planete na kojoj svi živimo. I treće, nemoguće je ne vidjeti, jer je jasno kao dan, da Sjedinjene Američke Države zemlje poražene i okupirane u Drugom svjetskom ratu i poslije rata, i dalje drže za nozdrve kao puma životinju. To čine da bi, svi skupa, bili maksimalno pripravni za novi pokušaj, sličan Hitlerovom, razbijanja i rasturanja Rusije. U kolo toga sunovrata uključuju se, jedna po jedna, slovenske države. Ja lično neću biti iznenađen ako se u to kolo uključe i balkanske državice, koje se još nijesu uključile, Crna Gora, Srbija i Makedo-nija.. One koje su se već uključile, uradile su to na svoju vlastitu odgovornost. Ali, još uvijek nije sve gotovo. Uskoro će stići ljepši i topliji dani. Iz Velikog Brloga izići će Veliki Medvjed! Možda nijesi znao da samo u Velikim Brlozima prebivaju Veliki Medvjedi!...

Vasilije ranije nije vidio Advana tako skrušenog, sabijenog u sebe. Kao da se, kada se uspravio, nekako, na čudan način, smanjio. Vasiliju ga bi žao. Da bi ga malo prenuo i popravio mu neraspolo-


ženje u koje je pao, Vasilije nastavi:– Uprkos višemilenijumskim borbama, nekada i očajničkim, za

pljačku i teritorije, sa mnogim plemenima i narodima, a, najčešće i najogorčenije, onim plemenima i narodima čiji potomci danas pred-stavljaju Zapad, stvari bi se, kada bi bilo umnih i velikih ljudi, mogle, ipak, promijeniti. Mogli bi se, ako ne prijateljski, razviti odnosi saradnje i povjerenja, bez trke u naoružavanju i prijetnji sa svih strana, bez svih onih podlosti koje je Zapad od biblijskih vremena, posebno od Rimskog carstva do danas, smišljao protiv slovenske rase. Zapad mora shvatiti, i ja vjerujem da će do toga jednoga dana doći, da je rat protiv Slovena – rat protiv svih, pa i vlastitih naroda i naciona. Uništiti Slovene je nemoguće, a pri tom ne uništiti i sebe…

6.

– Svakoga dana, – oglasi se Vasilije kad zađoše u šumu da traže proplanak oko koga je Advan vidio puno borovnjaka i divljih malina, – desetine i stotine miliona živih bića, koja nastanjuju našu Planetu, uginu, nestanu, budu pojedena, zaklana, pogođena prirodnim ne-pogodama, bačena u duboke brazde zemlje i vode, otrovana, uti-snuta u raskvašenu glinu, zaturena u neprohodne baruštine i močvare, zatrpana granjem, kamenjem, sparušenim lišćem svako-jakog rastinja, prepuštena pokretnom pijesku pustinja i vrelini Sunca, ugljenisana u požarima, zadavljena otrovnim parama i is-parenjima, i ništa se na Zemlji zbog toga ne događa, vode teku i niče trava, rađaju se vodeni konjici, zmije, leptiri, leopardi, ovnovi, majmuni, zelembaći, gusjenice, mungosi, polarni medvjedi, pingvi-ni, lenjivci, ajkule, vombati, anakonde, sitna okeanska riba, mno-gobrojne larve svega i svačega, a sve zato da bi se ponovo umiralo, i opet rađalo, i da bi malo ko spoznao istinsko svjetlo i iskonsku, tamnu, bezvremenu Noć Beskraja. Uostalom, slušao si o potopu o kome svi narodi imaju manje-više istovjetne priče i saznanja, a Stari judejski zavjet pokušava da zabašuri činjenicu da je taj veliki mit drpio od Sumera i Akađana. Ali, sad, to nije važno. Šta misliš – šta je potop, koji se nedvosmisleno dogodio u kombinaciji sa drugim prirodnim promjenama, koje mi, besmisleno, nazivamo katastrofa-ma? Reći ću ti: to je djelo Prirode, a to znači Kosmičkog Uma,


Tvorca, Boga, kako hoćeš, kojim ta sila ispravlja svoje oscilacije u kretanju, svoje konstrukcijske greške. Koliko je potopa prije toga potopa bilo na Zemlji niko ne može ni da nasluti. Priroda, Život, Tvorac, Bog, neprestano rade, eksperimentišu. Atomi, fluidi atoma, čestice svjetlosti i tame, za naš vid vidljive i nevidljive energije, gravitacije i sve drugo o čemu ponešto slutimo i o čemu pojma niti imamo niti ćemo kada imati, sve se to združuje i razdružuje, pre-mješta i preoblikuje, stvara i rastvara. Priroda, Univerzum, Tvorac, Bog, tako, na primjer, stvore, u određenom trenutku, ovdje na zemlji (a šta se sve stvara u Univerzumima, u Beskraju!) dinosauruse (čije kosture, pa čak i jaja, otkrivamo), i poslije nekog vremena (nekih stotina hiljada ili miliona godina po našem računanju i smislu za računanje vremena), uvide da to nije ono što je trebalo da bude, i unište ih. I šta se događa? Ništa što se nije i prije dinosaurusa do-gađalo. Nastanu, dakle, novi životi, nove vrste, pojave se sisari. Ali o tome šta je bilo prije dinosaurusa niko ne zna. Prije njih kao da nije bilo ne samo istorije nego ni prošlosti! Kao i sve drugo, i pro-šlost, druže, polako, ali neumoljivo, iščezavа, nestaje. Zato se i čini da je nije ni bilo. Mi neprestano, dok god to bude moguće, živimo, realno, isključivo u sadašnjosti. Ali i sadašnjost nestaje. Prelazi u prošlost. A budućnost, pitaćeš. Šta je to? To je naše mеtafizičko vrijeme od koga nastaje sadašnjost. Mi u to vrijeme nemamo nika-kvog, čak ni metafizičkog, pristupa. Za Vaseljenu, za Beskraj nеma ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti. Sve je to naša izmišljoti-na. Poslije nas ništa se neće dogoditi. To je tako. To su univerzalni, kosmički, vaseljenski prirodni tokovi, koje Život, kao Vrhovna Forma, kao Bog, postavlja, inicira, omogućava, artikuliše. Sazdaje. Za Vrhovnu Silu je, kada malo razmislimo, u stvari apsolutno nevažno, da li na Zemlji žive dinosaurusi ili ljudi. Čovjek je, kako ja vidim stvari, dinosaurus današnjice. Kao dinosaurus će i skonča-ti, završiti misiju svoga postojanja na Zemlji. Vrhovna Sila dopušta da sve što živi i postoji potroši svoje “resurse”, da iscrpe svoje životne energije, potom umre. Raspadne se i postane prah, prvobitni atomi i zemlja, što je i bilo. Oni isti atomi od kojih je sve i sazdano. To je po prilici, tako. Pretpostavljam. Ne mogu reći znam. To ne zna niko, niti je ikada ko znao. Kad se to ima u vidu, odista – šta je, uopšte, rat nekih blesavih plemena na Balkanu? Ja ću ti sada reći nešto što u našoj istorijskoj nauci, koja je i dalje spora, indolentna, ravnodu-


šna, beznadežno, i, uglavnom, u prevlađujućoj količini kvaziistorij-skih tekstova i publikacija, sklonija da izmilja nego da na istorijski način suptilno i nepristrasno, istražuje i artikuliše prošla zbivanja; reći ću ti nešto što će ti, možda, pomoći da shvatiš pravo značenje i puni smisao i vrijednost istorijskih činjenica, reći ću ti ko su naša balkanska plemena i zašto sam rekao nekih blesavih plemena na Balkanu. Počećemo sa današnjim bosanskohercegovačkim tzv. kon-stitutivnim narodima: Srbima, Hrvatima, Muslimanima. Ko su oni? I sad dolazi odgovor koji će mnoge, možda i tebe, začuditi, iznena-diti, jer moj odgovor je da oni u svojoj prošlosti nijesu bili ni Srbi, ni Hrvati, ni Muslimani. Vidim da me bijelo gledaš i pitaš: Pa ko su onda bili? Evo ko: dijelovi rodova ili raznih mnogobrojnih staroslo-venskog plemena, koji su na Balkan, tadašnji Ilirikum, došli iz svojih, takođe starih, slovenskih zavičaja. Isto kao i današnji Crnogorci, koji nijesu pleme, jer pleme pod imenom Crnogorci nije postojalo. Crnogorci su skup više staroslovenskih i novoslovenskih plemena. I Rusi, i Poljaci, i Česi i Slovaci i ostali. Besmislene su, i neistorijske, floskule i to da su Srbi mali Rusi, ili čak i takva, notorno idiotska i kao primisao, da su Rusi – Srbi! Takve benigne tvrdnje prave su poslastice stupidnosti umova čije su to istorijske istine. Rusi su slo-vensko pleme nastalo od više staroslovenskih plemena, a zajednicu današnjih Srba sačinjavaju autentični Srbi, potomci onih, možda, kimerijskih plemena, i dijelovi ostalih asimiliranih staroslovenskih plemena, koja su na Ilirikumu živjela vjekovima prije Iraklijevog dopuštenja Srbima da se nasele, prvo u okolinu Soluna, a poslije maloazijskog progona, na teritoriju staroslovenskog plemena Tribali, koje su Romeji zvali Prebaleji, ali najbrojnija su, poslije IV vijeka stare ere doseljena, i istoriji najpoznatija dukljanska i zetska, brdska, bosanska, travunijska i zahumska plemena. Zajedničko ovih plemena, i svih slovenskih plemena, kojih je bilo na stotine, koja su se formirala u istorijskim epohama iz manjih društvenih zajednica, rodova, jeste slovenstvo. Slovenstvo je etnički pečat, muški hromo-zom Y, jezik, identitet, logos. Kultovi, rituali, mitološke predstave, metafizička budnost. Pismo. Slovenstvo je drevna, protoistorijska rasa ljudi, čije su nazive plemena, oni s kojima su imali doticaja, antički, rimski, romejski, biblijski i drugi hroničari, bilježili na mnogo načina. Izgovarali su ih u okvirima svojih jezičkih moguć-nosti. Pri tom su ih kvaroli, i namjerno i nenamjerno, a često i po


nalogu svojih dvorova. Na primjer Ana Komnina je od svih svojih administrativnih centara zahtijevala da ne spominju imena sloven-skih plemena. Prvi značajni istoričar (razumije se ne i hroničar, jer je hroničara i zapisivača bilo mnogo vjekova prije njega!) starih Helena Herodot nazvao je sva slovenska plemena Skiti. Pominje ih i Homer u svom epu Ilijada. Jedan dio njihovih plemena, s kojima su se graničili oko Dunava i Ponta, Rimljani nazivaju Saromati. I tako dalje. Kada se radi o Bosni. u svim dosadašnjim, pa i sadašnjim, istorijama, udžbenicima, enciklopedijama i raznim drugim publi-kacijama, stoji zapisano, kao okamenjeno, da su najstariji stanov-nici Bosne i Hercegovine (ali i čitavog Ilirikuma) bili Iliri. Oni su, piše u tim otrcanim, ali i novim, kupusarma, vjekovima prije nove ere, bili stvorili plemenske zajednice, koje su, udružujući se, branile svoje teritorije. U tom smislu pominju se borbe protiv Kelta, ali, poslije poraza, koji su pretrpjeli od Rimljana. 6-9. godine, konačno potpadaju pod rimsku upravu, koja Bosnu i Hercegovinu, kao i Di-oklitiju, uključuje u provinciju Dalmacija. Ovo je, naravno, samo djelimično tačno. Tačno je to gdje se pominju Rimljani, sve drugo je puka improvizacija istorijskih tokova i stvarnosti na ovom tlu. Prvo, nikakav narod Iliri nije postojao, pa, razumljivo, nikakvi Iliri nijesu ni nastanjivali teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, koje u svim prošlim vremenima treba posmatrati odvojeno, kao Bosnu i kao Travuniju, a postojala je i Paganska (Neretvljanska) oblast. Takođe, nikakvi Iliri nijesu nastanjivali ni Dioklitiju niti bilo koju drugu teritoriju na Ilirikumu. To iz prostog razloga, jer Iliri nijesu narod, etnikum, rasu, istorijsku kategoriju i paradigmu. Iliri su geo-grafski pojam izveden iz naziva poluostrva Ilirikum. Postavlja se pitanje: ko je, onda, nastanjivao Ilirikum? Nastanjivala su ga, u vremenu o kome govorimo, a to značu u, najmanje, pet milenijuma unazad, mnogobrojna skito-slovenska plemena. Poznata je istorij-ska činjenica da je krajem XII vijeka prije nove ere iz njihove pra-postojbine, današnje Male Azije i Sirije, brojna skitsko-slovenska plemena doveo njihov kralj Dioklo. Mi danas ne znamo kako su se Sloveni tada zvali, ali znamo da su ih grčki istoričari od Herodota nadalje zvali Skiti. I danas kod nas postoji ta riječ. Za onoga koji voli besciljno da putuje, naš narod kaže da je skitač. Kud skitaš po čitav dan, prekorijevala me je u djetinjstvu majka kad me duže vremena nije bilo kod kuće. Kad bih je pitao gdje je otac, često je


odgovarala : odskitao je u selo da ne bi nešto kući privrijedio. Riječ skit je bez sumnje slovenska sanskritska riječ, koju je Herodot čuo od njih samih. Ali, antički i kasniji hroničari Skitima su nazivali i mnoge druge narodnosne i plemenske skupine i izvorno, slovensko značenje te riječi se usložnjavalo. Skit u slovenskom jeziku znači i koliba za monahe, mjesto za isposnike. Te kolibe, koje zbog njihovog isposničkog ugleda nazivaju i manastirima, obično su građene izvan naselja, u okrilju i tišini živopisnih šumica, izvorskih voda i slično. Ko želi da o tome nešto više zna neka pročita poglavlja o isposniku Zosimi u prvom dijelu romana Fjodora Dostojevskog Brača Kara-mazovi. Kasnija zapadnjačka istorijska recenzija pokušavala je na sve načine da Skite proglasi za neslovenski narod, za skupine plemena koja lutaju prekokavkaskim stepama goneći pred sobom svoja mnogobrojna krda. Drugi pod pojmom Skiti podrazumijevaju varvarska plemena, treći opet nešto treće. Ali, vratimo se Dioklu, Dioklova slovenska plemena (helenski i drugi hroničari zapisali su, na svoj jezički način, najmanje pedesetak naziva tih plemena!) zauzela su gotovo čitav Ilirikum, ali o južnu Panoniju, dijelove Alpa i neke pokrajine u današnjoj središnjoj i sjevernoistočnoj Italiji, na primjer današnju pokrajinu Veneto. Sa Ilirikuma su protjerali pre-ostala grčka plemena na jug, i granica toga protjerivanja gotovo da je i današnja granica izmešu Slovena i Grka. Dioklovi Sloveni su zatekli na Ilirikumu i neka druga plemena, koja su poticalа od raznih naroda. Sva ta plemena su, ako nijesu protjerana – postepeno uglav-nom asimilovana. Slovenizirana. Dioklovi Sloveni su donijeli motičku zemljoradnju, gvožđe, mnogobrojne zanate za izradu pred-meta od gvožđa – čuvene slovenske sjekire, koje su mnogo proizvo-đene i prodavane na Zapadu, a možda se, čak i danas, proizvode u Rusiji., Sjekira je u staroj Rusiji, dok su osvajane teritorije na sjeveru i u Sibiru, bila kultni predmet, kao, kasnije, ikona. O tome precizno piše američki istoričar Džejms Bilington u svojoj sjajnoj knjizi o Rusima i ruskoj istoriji i kulturi Ikona i sjekira…

Vasilije je morao da prekine svoju priču, jer su ulazili u dvorište u kome ih je, čini se nestrpljivo, očekivao Adem.

– Gdje ste čitav dan? – kaže. – Ručak se ohladio, a i rat se mogao završiti, baš vas briga, – šalio se…


7.

Ranije su legli da se dobro naspavaju, jer sjutra, čim svane, Vasilije će poći na svoj put. Do onog proplanka, do koga se u prvom pokušaju, bili stigli, pratiće ga Advan.

Ugasili su lampu i vrtjeli se na svojim ležajima. Baš kad je svim silama htio da zaspi, Vasiliju to nikada nije polazilo za rukom. Po-kušavao je da zamišlja svoj let u kosmos, susrete sa Protoslovenima i Vanzemaljcim, rumaranje po nekim prastarim grobljištima, ali sve uzaludno: sam se od njega udaljavao kao bumbar od potrošenog usamljenog cvijeta. Kad bi, potom, ponovo čuo da se bumbar-san približava, obradovao bi se, ali samo za tren, jer se bumbar-san, gotovo panično zujeći, naglo udaljavao, sada već ozbiljno ljut što je pogriješio i doletio na cvijet iz kojega je već sve popijeno ovlaženo jutarnjim kapima rose.

– Spavaš li? – zapita Advana tek onako, jer se jasno moglo čuti kako se premješta po krevetu i svaki čas namješta jastuk kao da je jastuk krivac što ga san zaobilazi.

– Ne, – kaže Advan. – Nego, kako bi bilo da upalim lampu i natočim po jednu rakiju? Možda to pomogne.

– Može, – kaže Vasilije. – Besmisleno je prisiljavati se na nešto što nam se ne da.

– Mogao bi da završiš onu priču od danas. Možda nas priča, kao malu djecu bajka, uspava. A i inače, gotovo sve ovo o čemu pričamo liči na bajku, samo, rekao bih, istinitu i surovu.

– Pa da nastavimo, – kaže Vasilije. – Daklе, u istorijskom smislu o Bosni pruje X vijeka se malo zna. Zna se da je naseljena uglavnom slovenskim stanovništvom.

Oni koji su o Bosni toga i nešto kasnijeg vremena pisali, kažu da se u vrijeme ugarskog vazalstva u XII. vijeku razvilo bogumilstvo i preplavilo čitavu Bosnu. To je tek prava besmislica. Nikakvog bogu-milstva nije bilo kao što nije bilo ni Ilira. Bogumilstvo, babunstvo, patarenstvo – sve su to pogrdni izrazi i optužbe uperene protiv stare slovenske crkve – manihejstva. O tome sam ti već govorio. Maloa-zijski i sirijsko-palestinski Sloveni su među prvima koji su počeli da prihvataju hrišćansko učenje. Bosnu, dakle, nijesu nastanjivali u vremenu o kome govorimo – starom vijeku – ni Srbi ni Hrvati. Jedno vrijeme u VIII vijeku bila je, djelimično i nesigurno, pod vlašću


Rascijana (Srba), kasnije dukljanskih kraljeva Vojislavljevića. Pret-hodno Bosna je, kao i čitav Ilirikum, bio pod vlašću Rimskog carstva. Poslije propasti Zapadnog rimskog carstva i poraza keltskog vođe Odokara, dolaze Istočni (skitski) Goti, nastaje Vizantija, to jest Ro-mejsko carstvo, koje, kaže se u tim bjelosvjetskim i našim istorijskim kupusarama, upravlja Bosnom do dolaska Slovena. Kaže se i to da se to novo doseljavanje odigrava u okviru raznih slovenskih plemena i njihovih župa. I ovo je, naravno, gola istorijska improvizacija i podmetanje istorijskih neistina kao istorijskih istina. Prvo, kako smo već vidjeli, besmislena je konstatacija da Sloveni dolaze tek u VII vijeku. Ali je istorijska istina da na Ilirikum u VII i VIII vijeku dolaze dva slovenska, relativno malobrojna, plemena: Rasi (Raci) i Hrvati. Srpski i hrvatski istoričari, do krajnjih granica poništavajući istorijske činjenice, kad god pišu i govore o doseljenju Slovena na Balkan imaju u vidu samo svoja plemena. Oni tako, pokušavaju da izbrišu dotadašnje istorijsko milenijumsko postojanje Slovena na Ilirikumu! To je naprosto nedopustivo. Oni obmanjuju čitaoce i ubacuju im u glavu proizvoljnosti, nešto što ne može da im koristi nigdje gdje se ozbiljno razgovara o istorijskoj prošlosti. Oni, ispada, samo što su došli – naseljavaju svu Bosnu, pa i Travuniju, pa i Dalmaciju, pa i jadranske otoke, pa čak i – Skadar i okolinu! Epir! Naravno da iz toga proizlaze i njihove apsurdne tvrdnje da su ta plemena formi-rala župe, klasno društvo i udarila temelje za prve državne osnove. Naprotiv, ta malobrojna plemena umijela su dosta nemira među starosjedjelačko slovensko stanovništvo. Otimala su im teritorije, pljačkala njihovu imovinu, nasilno nastojala da ih asimiliraju. Njih su, ipak, ubrzo obuzdali dukljanski Kraljevi Slovena i postavljali im za velike župane i banove svoje ljude. Pop Dukljanin pominje u svom, dopisivanom, precrtavanom i iskrivljivanom Ljetopisu, kne-ževinu, kasnije banovinu, Bosnu u granicama od Drine do jadran-sko-dunavskog razvođa. U X vijeku Bosna se ponovo našla pod uticajem raških župana, kao što je u XI vijeku potpala pod vlast dukljanske kraljevske loze Vojislavljevića, koji su obnovili Kraljevstvo Slovena. Poznata je bitka kod Klobuka (blizu Bileća) u kojoj je du-kljanski kralj i kralj Slovena Bodin potukao udružene snage kneževa Raške, Bosne i Travunije, koji su željeli samostalnost, i postavio svoga velikaša Stevana za velikog župana Bosne, a dva svoja vlaste-lina Vukana i Marka za velike župane Raške. Od ovog Vukana su


Nemanjići. Poslije propasti ove dukljanske, dosta uspješne, dina-stije, Nemanjića, koji se nijesu ustručavali da čak i prodaju terito-rije koje im nikada nijesu pripadale, na primjer: prodali su Mleča-nima Kotor da bi od pape izdejstvovali, izmolili kraljevske insignije za svog prvog kralja Stefana nazvanog po toj prvoj kruni Prvovjen-čani (1217). zbog čega je i izbio rat između braće: starijeg brata Vukana, kralja Zete, i mlađeg Stefana, velikog župana, u kome je Stefan poražen i protjeran u Mađarsku; prodali su zatim i poluo-strvo Pelješac, staru zemlju dukljanskog kralja Mihaila Vojislavlje-vića i na toj zemlji njegov hram i zlata suvog vrijedni rudnici soli, koji su obogatili Dubrovnik i Dubrovčane; dakle, poslije propasti Nemanjića, Bosna i Raška se osamostaljuju, ali za kratko. Bosna postaje ugarska, a Raška vizantijska vazalna pokrajina – sklavonija. Zapamćen je iz tog vremena, a to je XII vijek, bosanski ban Borić. Krajem XII vijeka u istoriju ulazi Kulin ban, kome polazi za rukom da Bosnu disciplinuje i da je relativno osamostali. Poznati su njegovi uspješni ekonomski usponi. Za Kulina bana Bosna je važila za dobro uređenu zajednicu. Poslije previranja i smjena u vladarsko-vlaste-linskim krugovima, do kojih dolazi krivicom knezova, župana i uvijek nečim nezadovoljne vlastele, Bosna je 1463. godine pala pod upravu Otomanskog carstva... Ovo je samo nekoliko glavnih poteza iz istorijske prošlosti Bosne. Mi nemamo ovdje sad mogućnosti da se bavimo detaljima. A mogli bismo da pričamo o načinu života tih starih slovenskih bosanskih plemena, na koje ni Rimljani nijesu mogli da utiču snažnije i sudbonosnije zahvaljujući njihovim spe-cifičnim i za sve Slovene karakterističnim izborom prebivališta i utočišta. U Bosni su to bile divlje guste šume, velike i ćudljive rijeke, tvrde i duboke klisure. Bosna je u mnogim pogledima bila neosvo-jiva. I njena slovenska manihejska crkva nepotkupljiva. Zato se najduže i održala. O njenom uticaju na sebe i svoje djelo govori i Ivo Andrić. Za vrijeme Vizantije Bosna je bila uključena u pokraji-nu Prevalitana. Takođe se zna da su Nemanjići pokušavali da Bosnu podvrgnu pod svoj trajni uticaj, ali to se nije dogodilo. Naprotiv, bosanski vladari su bili često u sukobu sa Nemanjićima, Protiv njih je 1350. godine ratovao i car Dušan u nastojanju da povrati Hum, koji su od njegovog oca Milutina zauzeli bosanski kraljevi i vlaste-la, kao što ga je i on ranije zauzeo i preoteo od njih. U vjekovima od propasti Rimskog carstva i određivanja granice na Drini, a


posebno od crkvenog raskola u XI vijeku, sva slovenska manihejska plemena, od Novgoroda do Soluna, pod velikim su pritiskom, tor-turama, ispoljavanjima silovite vjerske netrpeljivosti, pa i vojničkih pohoda, koje organizuju i carigradski patrijarsi i rimski prelati sa jasnim ciljem: pounijatiti i pokatoličiti manihejske Slovene ili im nametnuti kanone i slikarije carigradske crkve. U tim vremenima jedan dio manihejaca u balkanskim sklavonijama prihvata carigrad-sko ispoljavanje hrišćanstva, jedan dio se, uz onaj dio koji se pret-hodno romanizovao duž morske obale i donekle u unutrašnjost poluostrva, pored ostalog i pod njegovim uticajem, uticajem tih romanizovanih preobraćenika iz manihejstva, unijati i prelazi u, još uvijek mu nejasnu, drugu hrišćansku sektu – katolicizam. Najzad, uslijed silovite opsade i okupacije od strane turske imperije, veliki dio bosanskih manihejaca se islamizuje. Ali se ne odriče svoga slo-venskog jezika, kojim i danas govore. Znatno kasnije, oni koji su prihvatili kanone carigradske crkve po ugledu na Rašane, srbizo-vali su se odrekavši se manihejstva u korist carigradskog i, još kasnije promovisanog, dosta nejasnog kulta – svetosavskog pravoslavlja. S druge strane, hrišćanima katoličke vjeroispovijesti, koji su i dalje koristili staro slovensko pismo glagoljicu u svojim crkvama, uprkos nasilničkim pokušajima rimske kurije da im upotrebu glagoljice u crkvama zabrani (slovenskih svjetovnih škola nije ni bilo!) – namet-nuto je hrvatstvo, gotovo u naše vrijeme – prije vijek, vijek i po. Sjetimo se, u tom smislu, nobelovca Iva Andrića, koji nikada nije izjavio (mada je doživljavao pritiske i neprijatnosti zbog toga!) da je Hrvat, ali jeste da je manihejac, o čemu lično svjedoči u romanu Omer paša Latas. Inače, ova plemena, kao i sva druga slovenska plemena na Ilirikumu, pripadala su, kako sam već rekao – mani-hejstvu, to jest slovenskoj crkvi, koja je osnovana na početku hri-šćanstva, a kao slovenska crkva priznata je u drugoj polovini IV vijeka, u vrijeme romejskog cara Lava Tračanina, porijeklom Slovena. To se vidi iz istorijske činjenice da je romejski car Vasilije Prvi Makedonac, na saboru u Carigradu, koji je održan 879. godine, potvrdio raniju odluku. U djelu Život Vasilija I Konstantin Porfiro-gеnit piše, ne samo o jednoj, nego o dvije episkopske crkve kod Slovena: bugarskoj, gnostičko-monofizitskoj i nacionalnoj crkvi ma-niheja Dragovita u Prevalitani i Epiru, možda i Dalmaciji. Ove crkve su bile ideološka paradigma svih Slovena, centar iz koga su se širila


dostignuća antiohijskog hrišćanstva u Skitiji. Slovenski jezik tih crkava bio je priznat za službeni jezik romejske države, zbog čega je dvorska kancelarija u Carigradu imala gotove formulare za pre-pisku sa arhontima sklavonija koje su bile podložne romejskom caru... Toliko, ukratko, o ovom pitanju. Nadam se da si iz ovih preciznih podataka shvatio: Bosna u istorijskom smislu nije bila ni raška ni hrvatska. Tu slovensku sklavoniju nastanjivala su autoh-tona slovenska plemena čiji je odnos prema svim slovenskim ple-menima isti. Ta plemena, u istorijskom smislu, nijesu ni u kakvoj bližoj srodnosti sa Rašanima, Travunjanima, Dukljanima, Zećanima, Hrvatima, nego Rusima, Poljacima, Česima, Slovencima, Slovaci-ma...Ona su dio velikog etničkog slovenskog korpusa. Slovenske rase. Međutim, sve nasrtljiviji spoljašnji faktori, stalno ispoljavanje ne-prijateljstava prema njima, podjela i svojatanja, vjerske prisile, pri-stajanja i pobune i niz drugih uzročnika, unesrećivala su ova plemena, razbili su njihovo jedinstvo i stvorili od njih tri frakcije, koje su se, podupirane stranim osvajačima i okupatorima, i za njihov račun, međusobno ispoljavala s većim i manjim elementima netr-peljivosti, a u posljednjim ratovima i otvorenog neprijateljstva, da bi u ovom sukobu sve to prešlo crtu isključivosti i surove odbojno-sti, čemu se, u ovom trenutku, ne vidi kraj, a još manje ono o čemu smo ranije razgovarali: hoće li biti u budućnosti gore ili će doći do onoga što je jedino razumno – međusobnog, slovenskog, opraštanja i pomirenja... Takođe se, na kraju, nadam da si shvatio i moje lično, najveće moguće, ogorčenje protiv ovih ratnih zbivanja, koja ne je-njavaju... Odista, čovjek se mora zapitati s rezignacijom, šta je ovaj rat nekih vijoglavnih plemena na Balkanu? Je li to ćisti besmisao, istorijski besmisao! Ako jeste, ko onda zarezuje ovu bezrepu, kezlavu, plitkoumu, krivovratu, svjetinu, koja nikada neće ni biti šta drugo, koja se danas ovdje bode i bije, čiji rogovi pucaju i odva-ljuju se, a na rane lipti krv iz mozga, ispod čeone kosti, lipti i boji zemaljski i kosmički prah, prah koji pada sa zvijezda, koji nanose sunčevi i vaseljenski vjetrovi, koji sve brzo pokriva i zatire, od pam-tivijeka, od onog dalekog pretka Lusi, od postanja? Čovjek ne shvata da ne može uraditi ništa što bi ga suštinski promijenilo, iznutra, iz svijesti, iz uma i logosa. On ne može pobijediti ništa i nikoga na zemlji osim samoga sebe…


8.

Bila je srijeda, mjesec jesenje ravnodnevnice, mjesec sjete i početka opadanja, kad Sunce osjetno umiruje svoju žestinu, a vje-trovi i kiše čekaju svoju uru. Mjesec u kome, ljetom raskalašnošću rastrojeni zvuci, uspostavljaju sklad i ravnotežu. I snaga drveća, još moćna, polako silazi u korijenje. Kada se čini da je puno toga što se htjelo, sada očigledno nemoguće. I vidi se da su otežala krila gavranova. I zna se da mrgodno dočekuje, podjednako čovjeka i životinju, voda. I još ponegdje, na seoskim poljima, osipaju se neo-brani kukuruzi. I dijelovi ljudi pogođenih snajperima, tamo gdje rat traje, po putevima i ulicama, u selima i u gradovima, tumaraju kao pocijepani plakati. Jer mjesec je septembar, i lim u krovovima starih, ali i novih napuštenih kuća, rđa i gunđa, a planinski orao, lebdeći u mjestu iznad stabala u polju, predskazuje promjenu vremena, a opalo lišće ukazuje na prolaske zvijeri...

Petog dana, bila je srijeda. Advan je ponovo išao da isprati Vasilija do onog proplanka odakle se vidi olovna traka spasonosnog asfaltnog puta.

Obasjano jutarnjim zracima Sunca nedogledno šumsko pro-stranstvo buktalo je u plamenu najčudesnijih boja, koje samo u prirodi postoje. Kako je sve ovo moguće, pitao se u sebi Vasilije dok su, pošto su odmakavši od kuće, ušli u šumu, među drveće, koje je pjesmom, koja je Vasilija podsjećala na pjesmu monahinja, pozdravljalo još jedan novi dan i još jedan izlazak mladog Sunca, moćnog zaštitnika.

Zanesenog pjesmom drveća. Vasilija iznenadi glas, koji nije bio nalik glasu šume i drveća, pjesmi razdraganih stabala. Vasiliju je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je to glas Advanov, koji je govorio:

– Mislim da u nekim stvarima, koje si juče izrekao, nijesi baš u pravu, a ni neke druge stvari mi nijesu najjasnije, Takođe mislim da će te svi napasti, i Srbi i Bošnjaci i Hrvati, zbog tvoje teorije da potiču od istog plemena, ni srpskog ni hrvatskog, nego bosanskog, kao što su svojevremeno, ti to bolje znaš, napali filozofa Muhameda Filipovića, koji je pisao o bosanskom duhu u književnosti: Bosanski duh u književnosti, šta je to?

– Prvo, nije ovo što je iznosim teorija. Ovo su istorijske činjeni-


ce. One su nepotkupljive, neumoljive, neoborive i nepromjenjive S druge strane, ne može istoriju pisati svako, kao ni poeziju, roman, dramu. Ne postoji naučna ustanova koja može naučiti nekoga ko je netalentovan, ko nije obdaren, da se bavi istorijom, da piše knji-ževna djela, da slika, da komponuje vanvremenske muzičke ode i etide Naučne ustanove to i ne rade. Njihov zadatak je da osposobe studente, prosječno sposobne mlade ljude, da razumiju te forme, da ih mogu tumačiti mlađim generacijama u školama. Sve se drugo pretvara u humus iz koga niče nova trava. Velika djela prelaze u vrijeme dugog postojanja karakterističnog za artefakte. Šta su drugo mitovi, rituali, piramide, iskopine ako ne artefakti koji su preživjeli sve promjene i udare. Iz njih dopire onaj šum vremena o kojem je pisao Osip Mandeljštam, ali i Kralj Vremena Vladimir Hlebnjikov, danas pomalo zaboravljeni, pjesnik velikog ruskog revolucionarnog stvaralačkog pokreta Opojaz. Ne može se istorijom mlatiti tamo-va-mo, kao poderanom čarapom. Nije istorija narodna nego naučna disciplina. Ono što je bilo u drevno doba nije zapisivano mileniju-mima. Onda su nastali crteži na pećinskim kamenim površinama. Ti crteži, začuđujućih likovnih projekcija, simetrija i odnosa, nevjero-vatne likovne preciznosti i ljepote, svakako su prva pisma drevnog čovječanstva. Od njih je, po mom uvjerenju, počela pismenost, Od tih crteža počinje i istorijsko ljudsko doba i istorija čovječanstva. Pisana istorija. Od tada se, dakle, istorija bilježi, zapisuje. Od tada, dvadeset ili trideset hiljada godina unazad, mi danas možemo da čitamo istoriju kao naučnu disciplinu. Ona nije samo nacrtana, ona je vajana, zidana, pečena od gline, izlivana od bronze i gvožđa, ona je kopana, građena, ona je, ukratko, sadržana u svemu što su ljudski umovi u okrilju svojih drevnih zajednica stvarali. Istoriju pišu ljudi i u drevnim vremenima i danas. Svi koji stvaraju bilo koju moguću novu formu, a svaka nova forma novo je postojanje, znaju da na te forme istorija mora da računa, ali tek kad te nove forme prođu kroz filter istorije kao nauke. Očuvanost artefakata i arheološke iskopine parališu nagađanja, razne teorijske nebuloze, proročanstva, predanja i izmišljotine. Od duhovne metafizičke snage istoričara, od njegove sposobnosti da komentariše sazdano, artefakte, crteže, pisane tekstove i drugo, od njegovih umnih sposobnosti da stvara kontekst svih tih stvari u vremenima, da prepoznaje prirodu epoha, paradigme drevnog čovječanstva, zavisi uspjeh i uspon istorije kao


naučne discipline. Zato su pravi istoričari rijetki i u prošlim vjeko-vima, a još rjeđi danas. Previše je onih koji pišu istorijske tekstove koji nijesu istorijski, jer su zamućeni nacionalizmima, ograničeni raznim ustupcima, nerazvijenim smislom za razumijevanje duhovne metafizičke osnove čovječanstva. Sve što mi danas znamo o davnim vremenima dobili smo zahvaljujući zapisima objektivnih hroniča-ra i i zapisivača u prohujalim epohama. Kada smo mi, Sloveni, u pitanju. uništeno je mnogo onoga što je u ranijim vremenima bilo o nama zapisano. Mi još ne znamo pod kojim se sve imenima Sloveni pominju u hronikama i zapisima prije mesijanskih vremena. O ovim pitanjima dosta možemo shvatiti i iz ambiciozno rađene knjige Povi-jest svijeta (od početka do danas), koja je prevod sa njemačkog. Neke dopune toj istorijskoj sintezi, koje se odnose na našu, južnosloven-sku istorijsku prošlost, napisali su, dosta objektivno, hrvatski isto-ričari. Drugo, Muhamed Filipović je bio u jednom pogledu u pravu. Naravno da bosansku (ali ne isključivo muslimansku, islamsku, čemu on naginje!) književnost prožimaju bosanski duh, bosanska duhovnost, bosanska, to jest slovenska, prijehrišćanska vjerovanja, zatim manihejstvo, ali, razumije se, i islamska kultura i duhovnost. Neće, valjda, francuski, njemački, kineski duh i duhovnost prožimati bosansku književnost! Meni je još tada, kada se vodila polemika o tome, to bilo jasno. Ja sam upravo tako želio da shvatim Filipo-vića. U jednom razgovoru, izuzetno zainteresovanom stvaraocu, piscu, pripovjedaču i romansijeru, književnom kritičaru i pitomom i duhovnom čovjeku, Ristu Trifkoviću, rekao sam da tako mislim o tekstu ovog autora i da ne treba sada insistirati na nekakvom posebnom muslimanskom diskursu i nacionalnom (i nipošto ne na-cionalističkom!) ekskluzivitetu. Pošto je i on učestvovao u polemici, koju je Filipović izazvao svojim esejom u poznatom sarajevskom, i jugoslovenskom, književnom časopisu Život (1967. g.), začudio se kad sam iznio svoje mišljenje da je Filipović u pravu, ali samo ako misli na bosansku književnost u svim njenim segmentima. Pa zar se tvoji romani i tvoje pripovijetke ne utemeljuju u bosanskom sloven-stvu, duhovnosti i logosu, pitao sam ga. Mislim da sam ga pokolebao i odvratio od daljeg učešća u polemisanju. Vidio sam kasnije, na niz načina, da mi je Risto zahvalan, da je shvatio da ja o tim stvarima rasuđujem bez ikakvih nacionalističkih i drugih premisa, da stvari posmatram istorijski, logično i realno. Osim toga, u jednom svom


tekstu i pisao sam o tome da je u ruskim djelima primaran ruski duh, u francuskim duh Francuza, da mi djeluje nonsensno kada u romanima ili pripovijetkama naših pisaca pročitam strana imena glavnih junaka i tako dalje. Prožetost bosanske literature bosanskim duhom i bosanskom duhovnošću najbolje se, i najdublje, može sagle-dati u djelu nobelovca Andrića. Bošnjaci (Bosanci) nemaju razloga da se na njega ljute. Naprotiv – trebaju da mu budu zahvalni što je bosanski duh i duhovnost iznio na najvišu i literarno najupe-čatljiviju razinu. On je veliki pisac zahvaljujući upravo literarnoj artikulaciji bosanskog duha, koji danas prepoznaje čitav svijet. Od jednog pisca se ne može tražiti više. On se Bosancima (konkretno Muslimanima, za što je bio prozivan i optuživan) u svom književ-nom opusu nigdje nije sarkastično narugao, ponizio ih, uvrijedio. On je duh bosanskog plemena prikazao kakav i jeste bio u jednom konkretnom vremenu – duboko patrijarhalan, spontan, folkloran, u etičkom smislu neiskvaren, nematerijalan, starodrevan, narodski, samosvojan, s elementima drevnih slovenskih, manihejskih i, od jednog velikog broja Bosanaca prihvaćenih islamskih vrijednosti. Uostalom, Filipovićeva teza o bosanskom duhu u bosanskoj književ-nosti inspirisana je upravo krupnim Andrićevim književnim djelom. Dvadeset osam godina kasnije Filipovićev nerazrađen, ali naglašen diskurs, koji se, mada neuobličen, može tumačiti i kao izdvajanje Muslimana kao vodećeg etničkog identiteta najzaslužnijeg za razu-mijevanje bosanskog duha u bosanskoj književnosti, čiji je glavni nosilac i protagonista Ivo Andrić, pokušao je da razradi i temeljitije zasnuje Muhsin Rizvić u svojoj studiji Bosanski muslimani u Andri-ćevom svijetu (1995. g.), ali nije otišao mnogo dalje od jedne dosta smušene interpretacije odlomaka iz Andrićevog književnog opusa i nerazumijevanja Njegoševog Gorskog vijenca i duha onog dijela slovenskog etnosa čiji je bio vladika.

– Mi smo do sada bili Muslimani, sada smo Bošnjaci. Šta kažeš za ovaj naš novi identitet? Mislim da se usvajanjem naziva Bošnjaci ništa ne mijenja u rasnom i etničkom smislu. Vi ste ono što ste bili i prije ovog novog identiteta, koji je, u stvari, vaš stari identitet, kao i primanja islama: dio ste slovenskog plemena, koje je nase-ljavalo starovjekovnu i srednjovjekovnu oblast Bosnu. Izgubili ste svoje slovensko manihejstvo, slovenska imena, donekle promije-nili neke manihejske hrišćanske rituale i još ponešto, ali etničku


pripadnost slovenskom narodu nemoguće je izgubiti zahvaljujući onom neumištivom hromozomu u muškim polnim ćelijama, koji ima oznaku Y, koji sam već pominjao. Ja apsolutno vjerujem da je taj hromozom upravo takav kakav naučnici kažu da jeste, a,mada možda nećeš vjerovati, ja sam mnogo godina prije nego što su počeli da se objavljuju prvi naučni rodovi o ovom hromozomu, slutio da postoji u ljudskim genima nešto po čemu je Tvorac obilježio sve narode kao posebne segmente u okvirima ljudske vrste kao cjeline. I ne samo ljudske vrste, već uopšte – svih vrsta, svih živih bića i svekolikog biljnog svijeta na Planeti. S druge strane, apsolutno je irelevantan naziv Bošnjaci za muslimane koji žive, na primjer, u Crnoj Gori, jer njihovo porijeklo nije bosansko, nego dukljansko i zetsko. U Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Rožajima i ostalim mjestima u Crnoj Gori ne žive nikakvi Bošnjaci, ili Bosanci, nego Crnogorci (iz raznih crnogorsko-brskih plemena), koji su, u konkret-nom istorijskom vremenu i iz raznih razloga, prešli iz manihejskog hrišćanstva i hrišćanstva (pravoslavnog i katoličanstva) na islam. Bošnjaci (muslimani) mogli bi da budu u Crnoj Gori samo oni po-jedinci i njihovi srodnici, koji su se doselili iz Bosne, a Hercegovci – muslimani (Travunjani) – u Crnu Goru, ali se nijesu asimilirali u Crnogorce. Drugačija razmišljanja o ovom pitanju su neistorijska. Ali, o ovim stvarima ćemo poslije rata, ako Bog da, – nasmiješi se Vasilije. – Samo, ne zaboravi da mir može biti gori od rata, – dodade frazu, koja je parafraza naslova romana Rat je bio bolji, sjajnog pri-povjedača i romansijera Miodraga Bulatovića, zvanog Bule. Vasilija ozari sjećanje na ovog njegovog zemljaka, kojega je kao stvaraoca i metafizičara visoko cijenio, i odluči da će, ako se ukaže prilika, obavezno pročitati, ponovo, sve njegove knjige, pa i roman Gullo, gullo, koji, kad je bio objavljen, nije uspio da pročita do kraja, na trenutak Vasilija zanesoše njegove budne fantazije…

9.

Najzad stigoše do proplanka odakle se vidi put, na kome su nedavno proveli čitav dan, uglavnom uzaludno, ako izuzmemo či-njenicu da je Vasilije, prvi put od djetinjstva, vidio pravog vuka, drago biće iz slovenskih drevnih predanja.


– Ako se slažeš, da popijemo ovo što je još ostalo u mojoj pljoski, pa da je zafrljačim da se u paramparčad razbije o ono kamenje dolje, – kaže Advan. – Čuo sam od starih ljudi da to valja.

Advan poteže podobar gutljaj i pruži Vasiliju.– Nemoj sve da popiješ, ostavi samo gutljajčić, da se zna da sam

ostao dužan da prvi naručim piće kad se sretnemo, – veli.– Može, – kaže Vasilije, – kad se sretnemo, a bog te pita kad će i

hoće li sretanja više biti. A kad smo već sjeli, da ti nešto priznam na odlasku: Znaš li da ja svih ovih dana i mjeseci, čim nijesmo zajedno i ne razgovaramo, mislim samo jednu misao: možda bi najbolje bilo da se, uz put, ovaj koji mi slijedi, negdje stropoštam u neku provaliju, bezdanicu, niz neku urvinu, da naprosto nestanem, da me više ne bude, i da bude, ako ikako bude moglo, kao da me nikada nije ni bilo.

– Otkud ti najednom to, takve pomisli i primisli? – kaže Advan. – Odbaci to! Ti si jak čovjek! Borac u svakom pogledu!

– Bio sam, – kaže Vasilije. – Više nijesam ni jak ni borac. Veliki komadi moje snage otpali su od mene. Strah me je, prijatelju, dalje da živim. Strah me je saznaću što ne želim da saznam. Vidjeću što nipošto ne bih htio da vidim. Čuću i ono što ne bih želio da čujem. Otkriće mi se u snovima, iz podsvijesti, što se živim ljudima ne otkriva. Srešću nešto, ili nekoga, što će iz osnova izmijeniti moje misli, moja shvatanja. Ukazaće mi se, na neki način, nešto što je bilo prije mene, u meni, i što će biti poslije mene, ali ja nijesam imao, a nemam ni sada, pojma šta je, koliko je duboko i stvarno, nemoguće i moguće, vanzemaljsko i ljudsko, satansko, ali i kosmičko i božansko, to što će mi se ukazati.

– Čudno govoriš, – kaže Advan, – kao prorok koji je došao, iznenadno, iz nekog drugog svijeta, iz daljine vremena, iz one tvoje metafizičke stvarnosti i onog tvog metafizičkog uma, koje često spominješ i o kojima, i kada ništa ne kažeš, a to se vidi na tvom licu, u tvojim očima – misliš.

– U pravu si, – kaže Vasilije. – Nemaš pojma koliko si bio u pravu dok si to govorio. Ja, u stvari, i ne bih htio nikuda da odem, ja bih htio da se vratim. Hiljade godina unazad da se vratim. A to je nemoguće dok si živ. Dok živiš. To samo može da se zbude kad odeš, kad te nema u životu zemaljskom, ni u vremenu zemaljskom, kad se udaljiš iz svih svojih doživljenih zemaljskih stvarnosti, kad oko sebe ne gledaš ljude koje gledaš, kad oko tebe sve bude čisto


kao plamen i lako kao vazduh koji dišeš, samo iz daljine čuješ zvuk klesanja kamena, stenjanje gline koju mijese, sricanje riječi koje u tu glinu, vlažnu, gnjecavu, žilavu, utiskuju, a one se bune, neće tamo, neće u vječnost, koja to, uprkos svemu šta se o tome misli, nije, koje jednostavno nema, niti je može biti, ali ja bih htio u toj vječnosti da topim prve rude, da stvaram boje, da od pčela u go-rostasnim stablima kradem med, da gledam kako meteori padaju i slušam kako Vasiona šumi oko mene kao potočić koji teče, kao krila neke nevidljive ptice, kao misao koju niko nikada neće ra-zumjeti. Zgadilo mi se sve što jesam i što znam. Ne mogu više da podnosim ništa od onoga što sam saznao i naučio. Sve je to trula laž. Obmama. Prevara. Milionima godina su narodi, koji su formi-rani po genetskim kodovima i hromozomu Y, a sve je bilo sadržano u onoj Ideji Tvorca od koje je sve i počelo, sricali, mucali i stvarali svoj jezik i, uporedo s tim procesom, formirali svoju metafizičku potku i osnovu, svoju paradigmu života. Već dvije hiljade godina čovječanstvo propada. Dvije i po, možda i tri hiljade godina. Poslije velikih graditeljskih podviga, velikih sumersko-akadskih poema o stvaranju, vanzemaljskih slovensko-arijevskih veda, od vremena Svete Sofije u Carigradu do veličanstvenih katedrala u Evropi, crkve Ivana IV Groznog u Kremlju, duhovna metafizička potka i osnova čovječanstva se tanji, kopni, iščezava, kao kosmička protoplazma, nestaje. Svi se trude da nas ubijede kako čovječanstvo napreduje. Dosta, blavori, dosta! Čovječanstvo pada sve niže od prvog slova, koje je urezano u Pirinejima, u Sahari, ili bog zna gdje još, u kamen. Od prve pjesme o nekakvim, zemaljskim, polubogovima, božanstvi-ma i polubožanstvima. Od onе ruke koja je nacrtala Crnog Bika u Altamiri. Od Adama kojega smo izmislili i njegovih blesavih sinova Kaina i Avelja. Od Gilgameša kojeg nadmudruje zmija. Od Talesa koji je rekao da je pramaterija, pratvar, voda, i da je život nastao u vodi i vlagi. Ne tvrdim da to nije moglo biti Ali, šta s onim što zovemo – ćelija? Kako da pojmim tu ćeliju u ljudskom organizmu u kojoj je sve zapisano: šta je bilo, šta jeste, šta će čovjek biti, koje će bolesti preživljavati, od kojih će umrijeti. U kojoj je zabilježeno sve o čemu će čovjek misliti i govoriti. To čudo, ta ćelija. Šta je tu malu, sićušnu životinjicu u svim organizmima, po njihovoj mjeri, i potrebi, stvorilo. Kojeg je to kolosalnog uma ideja! Taj Monstrum! Taj Kosmos! Te hiljade kosmosa u svim živim organizmima! Ta


sićušna sjemena Tvorca, kojima je sve zasijao, sve praelemente, sve vode, sva nebesa od vode, sve beskraje – okeane vazduha/vode! Svu materiju od vode. Nema ničega duhovnog i metafizičkog u pro-izvodnji najsofisticiranijih ratnih mašina, u akceleratorima pomoću kojih će, tobože, zaluđene gomile nekakvih naučnika otkriti bozon, božansku česticu, za koju niko ne zna je li uopšte i postojala, a ako jeste – šta je ta čestica, od kojeg materijala; nema ni u lansiranju satelita i raznih sondi u našu atmosferu, možda i do ruba sunče-vog sistema – od svega toga narodi, cjelokupno čovječanstvo, neće imati nikakve koristi, naprotiv – sve to ide u pravcu zaglupljivanja duhovnog života naroda, ljudi postaju slični androidima koji ne misle, kojima je nemoguće ugraditi mišljenje, o kojemu, takođe, čo-vječanstvo ne zna ništa suštinsko, jer mišljenje je logos metafizičke duhovnosti Univerzuma, Beskraja, koje i jeste ona svetvoračka Ideja dostupna samo Univerzumu i Beskraju. Ljudi, i kada bi živjeli hilja-dama godina pojedinačno, ne bi doprli do osnove te Ideje, jer ona dolazi iz Sile Uma. koji nije nastao i ne nestaje, koji se ne mijenja i ne prolazi, koji jeste Univerzum, Beskraj, Tvorac ili Bog! ...

Advan je žmirkao obasjan kosim zracima sunca.Vasilije je nekoliko trenutaka posmatrao kako se plavičasti dim,

koji je kuljao iz Advanovih nozdrva, kao da u njemu gori neka pri-tajena mala lomača, vraća i uvlači u njegove žute brkove.

10.

– Nijesam ti jutros rekao, mislio sam bolje da ne znaš, – zagle-dan tamo negdje u vrhove bukava na dalekim brjegovima, – noćas je, dok si spavao, došao kurir iz moje jedinice i prenio mi naređenje da sa svojom odredom budem u maksimalnoj pripravnosti. – kaže Advan. – Nešto se komplikovalo, prekršeni su pregovori o primirju, Ameri se, izgleda, spremaju da bombarduju srpske položaje oko Goražda. Biće opasno čak i u ovoj šumetini. Mislio sam da te ispra-tim do puta, ali večeras moram biti na položajima.

Vasilije je ćutao. Iz daljine su dopirali odjeci eksplozija granata ispaljenih iz oruđa velikih kalibara. Vasilije je odavno znao da će do bombardovanja doći, jer danas u svijetu nema sile koja bi se su-protstavila samovolji Zapada, koji rado diže svoje šape na slabije od


sebe. Ameri su sebi dali za pravo da po Planeti vršljaju kako hoće, kao da je njihova đedovina. Digli su glave i iskezili zube, kao kojoti. Bombama i dirigovanim raketama uspostavljaju demokratiju....

– A ti? – okrenu se prema Advanu, – čuvaj sebe. Čuvajući sebe, čuvaš i druge... Hvala ti za sve što si učinio za mene, i ranije, i sada. A najviše na tome što si stoički izdržao ova moja višemjesečna tra-bunjanja. Da ti priznam – ja to ne bih mogao!

Bez patetike, stisnuvši jedan drugome ruke, pozdraviše se.Advan ode.Vasilije je stajao na proplanku i gledao kako se podiže i us-

pravlja visoka već usahla travuljina preko koje su prošle njegove vojničke čizme.

Uskoro će zaći u šumu i nestati u gustom zelenilu, pomisli Vasilije.

Zbogom, prijatelju, reče tiho, za sebe Vasilije, okrenu se i krenu prema ravnodušnom šumskom prostranstvu, ali u tom času začu povik:..

– Čekaj! Stani!Advan je već bio u najkraćoj sjenki prvih stabala, mahao je

rukama i žurno se vraćao nazad. Ubrzo iziđe iz kruga kratkih sjenki, njegovim kondurama polomljene odrvenjele visoke vlati nekog pla-ninskog korova, više se nijesu opirale i pokušavale da se usprave. Da vaskrsnu. Ožive.

– Umalo da zaboravim da te nešto pitam, – kaže.– Šta?– Imaš li šta para kod sebe?– Imam, – kaže Vasilije.– Koliko?– Dvadeset dojč maraka. To mi je pred ovaj, umalo moj posljed-

nji, polazak, na ime honorara za saradnju glavni urednik lista Repu-blike Srpske Javnost, Marić, dao u Pijesku gdje je čekao Mladića da ga, još jednom, po peti ili deseti put, svejedno, do sada, intervjuiše.

– I to je sve? – pita Advan.– Sve. Svi u Glavnom štabu, kao oficiri i podoficiri bivše države,

primaju plate iz Beograda, mnogi u vojsci od preduzeća koja nekako i negdje rade, treći boga pitaj kako i od koga, uz to ubija se, pljačka, otima; ja dobijam 200 dinara koliko su u Jugoslovenskoj narodnoj armiji dobijali obični vojnici u moje vrijeme vojnikovanja.


– Što si pristao na to? – pita Advan. – I ti imaš, čini mi se, neki čin!

– Ja sam ga se davno odrekao – onda kada sam napustio Partiju i Armiju. Kada sam otišao svojim, nekakvim, putem, koji me, izgleda, doveo tamo gdje ni u snu nisam sanjao da će me dovesti, ni milom ni silom. Uostalom, ja nikada nijesam ni očekivao išta od bilo koga. Ni sad ne očekujem. Zato, ako misliš da mi daš nešto para, uzalud si me zvao i uzalud si se vraćao. Ovih dvadeset dojč maraka biće dosta. Možda mi nešto i preostane dok stignem do Pijeska, da pokupim svoje stvari, a to su neki sitniji rukopisi i knjige, i definitivno se uputim u zavičaj gdje me, nаdam se, još čeka stara kuća, one stare bukve iznad kuće, breze oko groblja, grobovi mojih roditelja, one ptice u granama breza i bukava, izvor voda pod šumicom i tako dalje...

Malo potom Vasilije je gledao kako se smiruju zanjihane grane stabala, koje je, dok je ulazio u šumu, Advan sklanjao ispred sebe.

Zatim nesta u neprobojnom zelenilu.Bez imalo elementarnog ljudskog zadovoljstva što je živ, ali

osjećajući Život, osjećajući svu silinu njegovih prirodnih i vaseljen-skih tokova, koje ništa ne može poremetiti ni za atom jednog atoma, Vasilije pođe na Istok, prema svom fizičkom i duhovnom zavičaju...


X

1.

Vasilije je pješačio više od sata.Tek kad izbi na izdignut proplanak, sjede.Posmatrao je, kosim sunčevim zracima pozlaćeno, nedogledno

šumsko more.Vasilije se gotovo iznenadi kada osjeti nelagodu što je, najed-

nom, sam na proplanku, usred ogromne šume, koja je – a to tek sada primijeti – stenjala poput neke zelenomodre kosmičke ptičurine, koja je sletjela odozgo, i sada ne uspijeva da se odlijepi od zemlje i vine u visine.

Kao dječak, volio je da baza po velikoj zavičajnoj šumi zvanoj Sječa, da razgovara sa šumskim izvorima, potočićima, pticama na granama, cvijećem, puževima i daždevnjacima, leptirima, glavatim crnobijelim bumbarima i osama, pčelama i mravima, gorostasnim bukvama, granama vitkih breza, epskim javorima, smrčama strje-lovito zabodenih vrhova u samo nebesko plavetnilo, koje se odozgo spuštalo kao šator od svile, zategnut i nevidljivim nitima prišiven za daleke obrise vidika.

– Zašto si ti tako nisko i debelo, čvornovato, usukanih grana? – stojeći ispred grbavog drveta na obodu šume, pitao je dječak.

– Zato što su me ljudi osakatili kada sam bilo, kao ti sada, dijete, – odgovaralo je drvo.

– Kako su te ljudi osakatili?– Sjekli su velika i prava stabla oko mene. Trebale su im grede za

kuću koju su u selu podizali. Drvo koje je stajalo tamo gdje sada stoji onaj truli panj, gdje viri iz zemlje kao kutnjak iz vilice starca, palo je na mene. Moje mlade grane su polomljene kao udarom groma. Mnoge moje žile u zemlji, ispod tankog busenja trave, pokidale su grane oborenog drveta, koje se s treskom i strašnom lomnjavom sručilo na tlo. Više se nikad nijesam oporavilo. Ostalo sam bogalj. Zato sam nisko i debelo, čvornovato, usukano, krtih grana, koje


ujesen mlate kiše, zimi ispijaju ljuti mrazevi.Vasilije bi pomilovao hrapavu, grubu koru zakržljalog drveta i

išao dalje. Ponekada bi iznenada upadao u mutljag do koljena. Znao je da to mora biti potočić koji se nije mogao primijetiti od godinama taloženog lišća, sitnih grančica i zemlje pretvorene u blato.

Vasilije bi tada odlazio do najbližeg izvora za koji je znao da opere noge crne od šumske truleži i porazgovara, ko zna po koji put, s bukvom između čijih je žila izvorčić isticao vremenom ih ogolivši u naporu da nađe put za sebe, put koji je trebalo probiti između stabala moćnih krošanja od kojih se Sunce nije vidjelo niti ptice koje su letjele visoko, rijetko, zbog nečega, slijećući na vrhove tih krošanja, prepunih ujesen žira, zbog koga je Vasilije tada naročito dolazio tu da sluša njegovo kapanje iz visine, osjećajući kako mu te tople kapi šumskog života, života šume, padaju po tjemenu, rameni-ma i leđima, i po licu, kada bi legao nauznak da gleda gore, odakle žir pada, i u tačke neba, beskrajno dalekog, iznad svega.

– Je li, bukvo, koliko još ima ove vode tamo među tvojim žilama, u zemlji? – pitao je dječak bukvu.

– Čitavo jedno omanje jezero, – kaže bukva.– Kakvo je to jezero u zemlji? Kako to može biti – jezero u

zemlji? – srdio se pomalo dječak ne vjerujući bukvi.– Ima jezero u zemlji, – kaže bukva. – Ima puno jezera u zemlji.

To su velike i manje podzemne prostorije u koje se godinama, de-cenijama, stoljećima skuplja voda. Kada padaju kiše, kada se tope snjegovi, mlazići vode prodiru kroz zemlju, pronalaze šupljine u zemlji, i tako se stvaraju jezera odakle teku svi izvori u ovoj šumi i svi izvori u svim šumama na svijetu!

– Kako ti to sve znaš? – pitao je dalje dječak.– Znam. Ja sam već stara bukva. A kad sam bila mala i tako

kao i ti radoznala, pitala sam svoju majku, veliku granatu bukvu.Sasvim zadovoljan njenim odgovorima, Vasilije se peo na

najvišu granu bukve i tamo bi sjedio dugo maštajući o tome kako bi otac zinuo od čuda kada bi ga onaj medvjed biljojed, kojega su čobani viđali da tamani dozrele divlje kruške po šumi, donio na svojim leđima kući.

Da, dječak je volio šume, i Vasilije, kada je odrastao, postao mladić, volio je zelenilo, drveće, šumska prostranstva, samo drugo su one šume oko sela u kome se rodio, koje možeš za sat ili dva


prepješačiti uzduž i poprijeko, u kojima ne možeš zalutati, mada se to događalo, u kojima gotovo i nema jezivih potočina, kamenih točila, obraslih, kao maskiranih, gustom i vlažnom mahovinom, lišajem, naslagama trulog lišća, žira i sagnjilih grana, niz koje se, kao od šale, može vrat slomiti, opučiti u ponore do kojih sunce ne dopire, odakle se nemoguće, kako Advan reče, izbaviti, ako se prije toga tijelo, koje pada i kotrlja se niz klisku strmen, ne nabode na neki oštar i tvrd suvarak ili razbije o neki panj ili kamenu gromadu koja štrči iz zemlje.

U zavičajnim šumama gotovo uvijek si nekoga mogao sresti, ili bar čuti kako se, po borovnjacima i oko travnatih proplanaka, oko izvora i potočića, čobani dozivaju, pjevaju, arlauču, negdje sjekira oštro siječe i nedugo potom pada drvo, kao da se survava dio nebesa, kako orao pišti i grakće iznad neke strvine gavran, kako djetlić, veliki, šumski, udara tvrdim kljunom o osušeno deblo i odbija komade beživotne kore ispod koje gamižu bube i crvići – ovdje: samo huk, zemni, podzemni, iz korijenja, i kosmički, iz dubine neba, neprozirnog i crnog. Samo hučanje, i pomjeranje vrhova stabala, onespokojavajuće je, prijeteće čak, u najmanju ruku ravnodušno na postojanje ovoga Vasilija, i svih ljudi na planeti, ravnodušno, možda, i na postojanje same planete i svega u prostoru i vremenu. Jer ona je, ova šuma, svoj svijet, svoja planeta, svoja Vaseljena, prostor i vrijeme sebe same.

– Opet filozofiraš! Bolje – ustani i kreni, – prekide u razmišlja-njima i prekori Vasilija drugi Vasilije u njemu, onaj s kojim često vodi dijaloge, spori se, inati, koji, najčešće uzaludno, pokušava da ga urazumi, zabludjelog skrene na pravi put, da mu, zaslijepljenom, otvori oči, odvrati ga da ne čini tolike gluposti, koji ga, na sve načine, spasava od njega samoga, ali redovno biva najuren iz Vasilijeve svijesti, gurnut u crnu rupu zaumnosti i metafizike, taj nepoznati, ali Vasilije je znao – važan, bitan dio njegovog duhovnog sklopa, jedini preostali dio njegove budnosti.

Zbilja, treba stići do ceste. Moje drugo ja je u pravu. Cesta je, ipak, nekakva sigurnost. Može svakoga časa nešto da naiđe. Neko prevozno sredstvo. Neki čovjek koji nešto traži. Za nečim traga i ide. Cesta nije šuma. Nije zelenomrka kosmička ptičurina, koja stenje i huči iz dubine pluća, zagrcnuta oštrim vazduhom. Cesta je djelo ljudskih ruku. Ona apsolutno pripada ljudima. Iz nje izbija topli


dah graditelja. Po njoj i oko nje trepere sjenke prolaznika. Možda se mogu čuti i njihove riječi, ko zna kada izgovorene, kao leptiri popadale po bukovom lišću i visokim vlatima trave.

Vasilije pređe preko čistine i, rukama razmičući grane kleka i brezovine, nogama zapinjući za paprat i travuljinu, ponovo uđe među bukova stabala, između kojih, baš ovuda, možda, nikada nije niko prolazio, i ona se, ta veličanstvena, gorda, odozdo se činilo do samog neba uspravljena, stabla sada čude Vasilija, njegovoj pojavi, jer ne znaju ko je on, nemaju pojma da je to čovjek, da se po mnogim detaljima razlikuje od drugih živih bića koja ovuda posigurno tu-maraju, i danju i noću, u neprestanom lovu, potrazi za hranom.

Ko ne zna, mogao bi pomisliti da se po šumi lako korača i ide, da je čulima prijatnije i prostranije duši i mislima, da se, dok putuje kroz šumu, iz putnika, pod čijim nogama krckaju suve grančice i šušti sparušeno lišće, oko koga kao da protiču stabla, iznad koga je novo nebo od lišća koga podupire i drži mnoštvo pravih i izukrštanih grana, izliva nečist svake vrste, negativna energija, pomisli i slutnje nejasne i naopake.

Sve ovo može biti, bar donekle, istinito, tačno, ali nipošto ne pomisao da je koračanje po šumi, hodanje kroz šumu, lakše nego po goleti, proplancima i livadama, a pogotovu po utabanim stazama i putevima.

Vasilije je o hodanju po šumi dosta znao, poizdalje je tačno zapažao kuda je bolje proći, iza kojih stabala treba skrenuti, gdje bi se, po izgledu, moglo upasti u korito nekog potoka, koji su čitavom dužinom njegovog toka kroz šumu zatrpale polomljene grane i grančice, žir, lišće, mahovina, zemlja. Takva mjesta, koja mogu biti opasna, Vasilije je prepoznavao po plavim leptirovima, koji su na takva mjesta dolazili da sisaju vlagu, ili, češće, jer plavih leptirova u dubini šume nema, po tome što su, zbog vlage, takva mjesta ličila na tamne mrlje gdje je izvor ili zatrpani tok potočića.

U šumi se, gdje je sve manje-više isto, lako zaluta, skrene sa pravca. Događalo se mnogima da, umjesto svoje, pošto iziđu iz šume, ugledaju tuđe selo. Vasiliju se to sada nije moglo dogoditi. U džepu je nosio svoj novi vojni kompas. Pošto bi prešao nekoliko stotina metara, ili manje, otvarao je poklopac kompasa i ispravljao azimut. Gotovo svaki put pokazivalo se da je skrenuo ulijevo, kao da ga na tu stranu vuče nepoznata sila. Možda sila onih planinskih vrhunaca


koje je sa proplanka vidio sazdane od strmih litica i točila niz koja je, kao niz rječno korito voda, teklo kamenje, sporo i teško ljeti, za vrijeme jesenjih kiša sumanuto i surovo, sudarajući se međusobno i drobeći sve pred sobom.

A možda je to skretanje ulijevo nekako povezano sa srcem, pomišljao je Vasilije.

Iako su suvarci praskali i grančice pucketale i iza i ispred Va-silija, ni jedna životinja se ne ukaza ni krajičku pogleda njegovih širom otvorenih očiju.

U krošnjama drveća nije bilo ni ptica. Samo lišće, lišće i mre-žasta, poput najtananije paučine, svjetlost sunca.

Vasilije iznova osjeti umor.Iza njega je već bilo najmanje dva sata bazanja kroz šumu.

Sjede na davno oboreno bukovo deblo orijaških razmjera. Pod njim se zdrobiše u prah komadi sasušene i ispucale kore. Drvo nijesu bile oborile sjekire niti gromovi. Jednostavno je palo od starosti. Navršile su se godine njegovog života, u šumi, među drvećem. Kao čovjek, i drvo umire polako, od časa rođenja. Prvo raste i razvija se, onda nastupa period mladosti, potom zrelo doba, zatim polagano hlađenje iznutra, sve sporiji rad žilica i korijenja u zemlji, ocrvotočavanje srčike, siromašenje mezgre, koja brani stablo, nedostatak, uslijed toga, važnih, stablu neophodnih minerala, kora odumire, hrapavi i puca, u stablo prodiru decembarski i januarski mrazevi, na stablu se suše grane, kasnije lista, a ranije opada nekako od listanja svoga nezdravo lišće, žira nema, i drvo napokon pada na onu stranu na kojoj je truljenje uzelo više maha, gdje se, pri zemlji, u deblu, po-javila rana puna truleži.

Što mi je sve ovo trebalo, – nastavljajući putešestvije, jeknu Vasilije. Đavo, koji je došao po svoje na početku ovih zbivanja, oči-gledno je onome što pripada njemu, što je njegovo, a ovdje je to sve, pridodao i mene. Da nije tako, zar bih se ja, sumorni pedesetogo-dišnjak, lomatao kroz ovu nedođiju u kojoj zamalo, ono prije, kad se onaj nesrećni kamion stropoštao niz odron i točilo, ovo malo, više nesrećne nego lude, glave ne izgubih; nedođiju u kojoj još ne znam šta me čeka dok ne izbauljam na cestu, na kojoj me, poslije svega, neka pijana protuva, iz auta, kamiona, tenka, ili koja odnekud dobatrga pješke, možda prikrivena u samoj šumi, može ubiti bez ikakvih posljedica po sebe, jer mene niti ko traži, niti zna gdje sam.


Niti će ko požaliti što me nema.– Hoće najbliži, rod rođeni, Vasilije, nemoj biti uvijek baksuz

i nadžak, – zaškamuta ono drugo Vasilijevo ja, Vasilije iz Vasilija.– Prošla su vremena traženja, traženja za nestalim i ubijenim, i

vremena osvete. Nema toga više, moj zamjeniče. Sad se svako našao u svom čudu. Sinu se čini da mu je otac smetnja u životu, ocu da ga sin živog otpisuje i sahranjuje, kći diže ruku na majku, majka kune i u kamen zatuca kćer. A o unucima, ko ih ima, da i ne govorim. Tako je to, ti to ne vidiš iz te crne rupe, naše zajedničke podsvijesti. Ti pojma o pojmu nemaš kada je riječ o stvarnosti! Hajde, reci: je li me za svo vrijeme otkako me nema, otkako sam u ovu šumetinu upao, iko tražio, je li se na bilo koji način čulo da neko vapi što me nema, kao da sam u zemlju propao, kao da su me vile odnijele, što sam, možda, već mrtav, duboko u nekoj potočini, u nekoj bosanskoj istorijskoj truleži, u nekoj, poput ove, šumetini, oglodan do srži svake kosti? Nije, avetinjo. Niko! A sad – iš! Marš u svoju crnu rupetinu!

Vasiliju se smrče. I, nadalje, izbjegavajući susrete sa stablima, posveti se nerazmišljanju.

2.

Vasilije se nenadno okliznu, pade i skotrlja niz vlažnu urvinu.Dolje je svuda bilo trulo lišće, ali kad pokuša da nogama dotakne

dno – do pojasa propade u trulež i vodurinu.Kako sada odavde, pomisli.Strane urvine bile su toliko kliske da se uz njih nije bilo moguće

popeti gore.Vasilije se u nekoliko navrata hvatao za suvo korijenje, busenje

travuljine, za žile koje su ponegdje štrčale iz gnjileži zemlje, ali se svaki put suvo granje lomilo i raspadalo, čitavo busenje travuljine padalo mu je na glavu i ramena, kidale se žile koje su virile iz zemlje i Vasilije je iznova upadao u truleži zasićenu vodu.

Nema smisla da, poslije svega, skončam ovdje, pomisli. Da u ovoj truleži postanem trulež.

Pa, ipak, ništa u svemu tome ne bi bilo neobično, neprirodno, čudno. Koliko ih je koji su sagnjili u truleži, u ovakvim urvinama, potočinama, jamama, škipovima. Koliko ih je koji su postali trulež


zemlje. Možda je baš ovako, u ovoj ili nekoj sličnoj truloj potočini, skončao i stric Aleksa poslije Sutjeske, 1943. godine.

Aleksa je imao samo sedamnaest godina.Bio je borac u čuvenoj diviziji koja je nosila ranjenike. Tukla se

i nosila ranjenike. Do nabujale rijeke donijeli su ih i doveli nekoliko hiljada. Tu su ih morali ostaviti. Da pužu. Da se sami ubijaju. Da bježe ako mogu. A ne mogu. Jer da su mogli, pustili bi ih ranije da bježe. Da bježe kroz gustiše. Kroz nebesko zelenilo. Da se kriju iza debelih bukava i oštrih kamenih glava. Da se kolju sa švapskim psima. Da umru.

Ostavili su ranjenike i medicinske sestre da im, koliko mogu pomažu, a bilo je očigledno da im pomoći ne mogu, i pošli uz šumu. Ispred svakoga od njih išlo je po jedno stablo. Ali, kod sela Krekovi, stabla su stala. Tu su bili, sakriveni u šipražju, rovovi, i u dubokim i dobro maskiranim rovovima, pritajeni, spremni da ospu vatru, njemački šmajseri i mitraljezi.

Kad je, prije koji dan, ovuda prolazio dio glavnine partizanskih snaga, mitraljeza i šmajsera nije bilo. Nije bilo ni rovova.

Povlačeći se od nabujale rijeke, nekoliko dana kasnije, parti-zani, sa svojim komandantom Savom u prvim redovima, naletjeli su pravo na mitraljeze i šmajsere. Na rovove.

Samo da se dohvate planine, gustih šumskih čestara, i biće spaseni, mislili su.

Svako je mislio na ostavljene ranjenike i žrtvovane bolničarke, kojima je rečeno da se, kad shvate da je to neophodno, povuku i sakriju u strmi kanjon Hrčavke.

Vjerovali su da se njemački vučjaci neće odvažiti da uđu u gnjilo, usko i strmo korito nabujale potočine.

Kad su se popeli uz uzvisinu i gotovo povjerovali da mogu proći, u istom trenu ugledali su grudobrane, cijevi mitraljeza i šmajsera i, istog trena, čuli reske komande njemačkih oficira. Iz dugačkog reda automatskog pješadijskog oružja urnebesna paljba sjekla je grane drveća, kao da se neka natprirodna neman odjednom odnekud po-javila, poslata da sprži ovaj dio šume i zemlje i svega što se nalazi u šumi i na zemlji.

Aleksini saborci su ginuli i ne shvatajući šta im se događa.Među prvima poginuo je i njihov komandant, koji je skakao, u

prethodnim bojevima, na tenkove, ljutito poput lava, koji je branio


svoje leglo, svoj porod i svoju teritoriju.Neki su uspjeli da se izvuku idući za izranjavanim stablima.Neki, koje su takođe spasila stabla, nijesu uspjeli da nađu izlaz

iz šume, iz ovog začaranog prostranstva, carstva bilja, kamena, prodola, vlage i truleži.

Vasilije, u stvari, nije znao, i niko nije znao, šta je bilo sa Aleksom. Je li poginuo na obodu onoga sela, gdje je do nedavno nad jednim grobom lepršala trobojka, u čijem je lepršanju uvijek za Vasilija bilo puno smisla, nade i ljepote, pjesničke ljepote, ili se, po-kušavajući da nađe izlaz, sunovratio niz neku mahovinom i lišajem skrivenu liticu, u svijet trulog lišća i ustajale vodurine, odakle se nije mogao spasiti, gdje je skončao jedući trulo lišće, mahovinu, prošlogodišnji žir bukava, dok je, iz dana u dan, iz časa u čas, potom svakog minuta, strmina postajala sve veća i nebo, koje od vrhova bukava Aleksa nije mogao da vidi, isprano kao suze, sve dalje.

Možda je, kad je shvatio da izlaza i spasa nema, stisnutu u lijevoj ruci na grudima, aktivirao italijansku ručnu bombu naglo zubima trgnuvši kaiščić osigurača.

Vasilije se sjeti da i on ima defanzivnu ručnu bombu u desnom džepu.

Možda je i meni namijenjen isti udes, pomisli..I počeše da ga, iz dubine, prožimaju ledeni žmarci uzbuđenja.

Ne straha od smrti, koliko od pomisli kako u jednom trenu sve što je bilo neki smisao postaje besmisao...

Odluči da gaza uz urvinu.Nije se daleko moglo vidjeti, možda ni desetak metara, ali Va-

silije zaključi da je to jedino što može učiniti sada za sebe.Sjeti se Advana i njegovih uputstava i upozorenja.Gdje sam pogriješio? – pitao se.S mukom je izvlačio noge iz trule smjese gnjileži..Ipak, nadao se da gore negdje u šumi mora biti početak jaruge

i izlaz.Samo da ne naiđem na kamene ploče, pomisli.Znao je da mnogi ovakvi rasjedi počinju baš tako što se zemlja,

zasićena vlagom, odvaja od kamenih ploča i klizi dolje. Uz te kamene ploče nemoguće je uspuzati, popeti se.

Znao je to iz djetinjstva. Bilo je takvih mjesta u njegovom za-vičaju. Ali manje strmih i manje opasnih.


Gacao je.Rukama je hvatao noge, jednu po jednu, ispod koljena, i izvlačio

ih da bi se bar desetak santimetara pomjerio naprijed.Gubio je snagu.Osjećao je kako ga snaga napušta kao nešto toplo i nenadok-

nadivo.Osjećao je kako se sve u njemu topi i malaksava.Onda primijeti da mu se pod nogama nešto dešava.Obradova se.Truleži je bilo manje.Lakše je rukama izvlačio noge iz truleži.Obale su bile niže.Po njima je raslo mlado drveće.Najzad je mogao da dohvati stablo mlade bukve, debelo kao

njegova mršava mišica.Držeći se grčevito za glatko, i kao život toplo, stablo, čekao je

da se iz obuće i odjeće iscijedi voda.Rukama je odstranjivao smješu trulog lišća i blata. Gomile po-

luraspadnutih trouglastih plodova bukava i koru granja.Ničega drugog nije ni bilo.U ovoj sredini ništa drugo, živo, nije moglo ni da bude.Nije bilo čak ni pijavica.Ovo je apsolutni, čisti svijet truleži i raspadanja.Na ovakvim mjestima, potonuvši do dna, ispod trulog lišća, žira

i stabala, koja, kao i sve drugo, umiru i postaju trulež, leš, ljudski, teško se raspada i dugo opstaje srce koje ne kuca, mozak koji ne misli, pluća koja ne dišu, usta koja ne jedu.

Aleksa!Možda je moj stric u nekoj ovakvoj urvini još čitav, balsamovan

u truleži.– O, striče Aleksa! – iz sve snage zazva Vasilije. – O, striče

Aleksa! Gdje si?Glas tupo odjeknu niz vododerinu, odbi se od strmina i stabala,

nesta u granama bukava.Vasilije utiša dah. Pretvori se u sluh.I sam se, kasnije, začudi, i nasmija, kad shvati da je očekivao

neki jav, odziv.Ipak, ni to se nije završilo bez ičega.


Nije bilo odziva, ali Vasiliju se prikaza lik stričev sazdan po očevim kazivanjima...

3.

Kao dječak, taj Aleksa je bio čudan svat.Po čitav dan je bazao po dvorištu, oko kućeraka, koliba i ograda,

po živicama i prlima, uvijek noseći u ruci britvicu koju mu je kao najmlađemu od sedam unuka namijenio djed Perko kad je umirao.

Tu britvicu je djed bio donio iz Stambola gdje je više godina čuvao jednog dobrog pašu. Bilo je i dobrih paša. Ali ne od našeg, pričao je djed Perko svojim sinovima, kasnije i unucima, roda i poroda. To ne. Nikako. Ali bilo je dobrih paša – Turaka. Pravih Osmanlija. Anadolaca.

Eto, kod jednog od takvih, dobrih, služio je, u mladosti, za lijepe pare, ali pouzdano, očev i stričev otac Perko. I donio je puno raznih stvari kada je poželio da se vrati u Gornju Moraču.

Mlin za kafu.Pržun za kafu.Pravu anadolsku kosu.Nekoliko belegija.Alat za otkivanje kose.Alat za potkivanje konja.Uzdu. I sedlo.Veliki turski kantar – kilaš i okaš.S jedne strane kilaš, s druge, okaš.I tako se uvijek znaju obje mjere.Turska oka i austrijsko kilo.Nekoliko blanja, svrdlova, testera i dlijeta.Tri velika okovana sanduka.I – britvicu. Pozlaćenih korica.Na koricama ugravirana zmija s dvije glave.Tu britvicu dobio je Aleksa.Od nje se nije odvajao.Gdje je Aleksa tu je bila i britvica.Aleksa je za svoga oca bio prava napast.


Trčao je svuda za njim i postavljao mu, neprestano, nemilosrd-na pitanja insistirajući da mu na svako detaljno odgovori.

Uz to, trčao je za žabama, zmijama, gušterima, zelembaćima, daždevnjacima, leptirovima, bumbarima i jelencima, čak i stršljeno-vima, i sve ih mučio i ubijao. Uzaludno ga je majka grdila i prekori-jevala. Uzaludno je govorila da ne valja ubijati zelembaće, guštere i zmije, posebno nikako daždevnjake, žabe ni za živu glavu, da je to grehota, da u životu, kad odraste, neće zbog toga, imati sreće, da ga, kad se pročuje, a sve se brzo pročuje, da muči i ubija te nedužne i nadasve korisne životinjke, neće htjeti nijedna djevojka, da će ostati neoženjen, da će mu se ljudi smijati i rugati, govoriće: Ovo je onaj Perkov unuk koji je ubijao daždevnjake i žabe, nijedna đevojka ga nije htjela, i eno ga sada, landara, skita, skitara, sam kao zduvać. Ale, Aleksi su ta majčina sjetovanja ulazila na jedno i istog časa izlazila na drugo uvo.

Ko zna poslije koje majčine molbe i prijetnje, ili zato što mu je najednom dunulo u glavu da su daždevnjaci drugačiji, Aleksa je prestao da hvata daždevnjake. Oni, zbilja, i jesu drugačiji. Nijesu se bojali Alekse kao zmije, gušteri, zelembaći, žabe, koji bi se, čim bi Aleksu ugledali, ili čuli kako im se približava, šuškajući suvim lišćem, lomeći bosim nogama sasušene stabljike i grančice, prevrćući u prlima i gomilama pločice i kamenove, sakrivali, bježeći, u proci-jepe u kamenju, među žile drveća, u travuljinu, u trnjake, u rupe, bilo kud, kao da se u njihovom svijetu gmizavaca i vodozemaca, pročulo da je Aleksa njihov ljuti neprijatelj, taj koji ih hvata, muči i ubija, i, što je najgore, gore i od same smrti, još žive dere, kida im glave, odnosi na velike mravinjake gdje na njih, još žive, bolje reći polužive, istoga trena, kidišu stotine crnih i žutih zubatih mrava, ili ih vješa na najniže grane stabala pored puta kako bi se od njih, živih i poluživih, mrtvih, bezglavih, oderanih, plašila djeca i oni koji tuda slučajno naiđu iz drugih sela i zaselaka.

Onda je Aleksa čuo kako za nekoga ko je umro kažu da je ispu-stio dušu. Za nekoga ko je dugo umirao govorili su kako se namučio, jer duša iz njega nije htjela da iziđe. Za nekoga ko bi umro naprečac, preko noći, nasred otkosa, pored stožine u vršaju, kod stada ovaca, rekli bi:

– Eto, ispade mu duša dok dlanom o dlan. Blago njemu!– Šta je duša? – pitao je Aleksa oca.


Ostoja, Aleksin otac, koji je od svoga oca Perka, koji je u Stam-bolu svašta čuo, o duši nije znao mnogo, znao je da postoji, da je dio božanskog u čovjeku, da je, po jednima, ipak, smrtna, kao i tijelo, po drugima besmrtna, ali to nije bilo, shvatao je, ono što je trebalo reći dječaku, zato se našao u neprilici šta da kaže Aleksi, koji je, kao zapeta puška, čekao odgovor. Onda se, u posljednjem času, Ostoja sjetio nekih kaluđera, koji su, jednom, kod Manastira, u dokolici, sjedeći u hladovini pored Svetigore, zagledani u pjenušavi mlaz vode, koji se stropoštavao u Moraču, razgovarali i o duši.

– Duša je mala bijela leptirica, – rekao je otac Aleksi, istinski se obradovavši što se sjetio nagađanja i besposlica dokonih crnorizaca.

– Imaš li ti tu leptiricu? – pitao je Aleksa.– Imam, – bio je očev odgovor.– A imam li i ja?– Imaš.– A gdje je u meni ta mala bijela leptirica?– Pod grlom, – dosjećao se sada Ostoja.– A imaju li je i volovi i krave, ovce i konji?– Imaju, – kaže otac.– A gušteri, daždevnjaci, zmije, zelembaći? – raspitivao se

uporni dječak.– Sve što živi ima dušu, – nastojao je Ostoja da se otarasi daljih

dječakovih zapitkivanja.– Je li i njima duša ispod grla?– Jeste, – uvidjevši da je đavo odnio šalu, lakonski odgovori i na

to pitanje Ostoja, koji je onda, a sad se i toga sjeti, od kaluđera čuo kako i životinje imaju dušu, čak i to da duša boravi naizmjenično kod ljudi i kod životinja, što znači da je jedno i isto, da je nepromjenjiva, univerzalna, kap božanskog duha, izaslanstvo Tvorca.

Od tada je Aleksa počeo da traži dušu, malu bijelu leptiricu, ispod grla žabaca, guštera, pa čak i mačića i pilića. Uhvatio bi nesreć-nu i beslovesnu guštericu i živoj joj parao oštrom britvicom ispod grla, rasijecao, zasijecao, posmatrao kako nervi pulsiraju, kako se srce bori za život, tražio dušu.

Kada je Ostoja jednom neočekivano naišao, zatekao je iza plota Aleksu kako traži dušu ispod grla jednog pileta. Žestoko ga je oša-mario i uzeo mu britvicu.

– Magarčino jedna, – rekao je. – Još niko nije našao dušu.


Ona se ne može naći i vidjeti. Duša je nevidljiva, – kazao je, – ako je uopšte ima, – dodao je tiho, gotovo nečujno, ne da pouči Aleksu, koji je plakao, više zbog toga što mu je oduzeta britvica nego što je dobio zaušku, već kao da provjerava neku svoju misao, viziju, neku svoju staru nedoumicu...

Vasiliju se učini da iz trave ispred njega nešto bijelo i svjetlu-cavo, kao leptir, bešumno uzleće i izgubi se u lišću bukve.

Možda duša strica Alekse, pomisli.Lice mu se, kao u takvim prilikama, ne razvuče u nešto nalik

na osmijeh.Naprotiv – Vasilijevo lice, kao u niti paučine, hvatalo se u

mrežu umora i patnje... I neizvjesnosti…

4.

Mjesečina obasja šumu.Vasilija ošinu po mozgu zavijanje vukova.Prvo, negdje u šumi iza njega, onda i ispred, i sa strane.Vasilije zažali što ne zna jezik zvijeri.Svejedno, od šaka napravi na ustima nešto kao trubu i poče

da zavija.Vučje zavijanje umuknu.Nedugo potom, živnu.Vukovi se, izgleda, obradovaše vuku koji im se javlja iz tog

dijela šume, koju su oni poznavali kao svoj rep.Vasilije nije znao šta bi mogao da kaže tim ljepotanima šumskih

aluga i čestara, proplanaka i potočina. Zavijao je onako kako mu se činilo da oni zavijaju. I to je radio što je mogao bolje. A oni su, po svoj prilici, tako je to Vasilije tumačio, to njegovo zavijanje razumijevali.

Zavijanje se sa svih strana približavalo. Možda su vukovi iz Vasilijevog zavijanja protumačili da je u blizini odakle on zavija neki plijen na koji treba složno kidisati. S kojim na kraj ne može izići jedan vuk.

Šta ako kidišu na mene, pomisli. I shvati iz vučjeg zavijanja da oni opkoljavaju taj dio šume gdje se on nalazi i čeka da naiđe neko prevozno sredstvo, kamion, auto, tenk, oklopno vozilo, buldožer, bilo šta što bi ga odatle odnijelo.


Nešto protrča kroz šumu, lomeći granje.Vasilije se nije uzdao u pušku.Kada su u čoporu, vukove pucnjava razdražuje, čini se Vasiliju

da je negdje čitao ili čuo od oca.Vuk je izuzetno hrabra zvjerka.On ne napada stihijno.Kada pođu u napad, dolazi Vasiliju odnekud u sjećanje, ili to

on tako misli i vjeruje, vukovi se ponašaju kao izvanredno discipli-novana borbena formacija. Nema povlačenja. Oni koji budu pogo-đeni, nastoje da se odvuku u zaklon gdje pokušavaju da zaustave krvarenje lizanjem rana. Ostali, ne remeteći dogovoreni napadački poredak, nastavljaju akciju. Tek kad ih bude izbačeno iz stroja više od polovine, odustaju i dugo pamte pretrpljeni poraz. Osvetoljubivi su. I tu, gdje su jednom poraženi, nastojaće ponovo da napadnu. Ako uspiju da se domognu ovaca u toru, ili pojati, sve će poklati. To je njihova osveta. A ona se pogrešno tumači kao krvoločnost…

5.

Vasilije se pope na bukvu pored puta.Prilično udobno se smjesti povisoko na debelim granama s

kojih su kapale, kao da kaplju suze iz očiju zelene šumske vile, krupne kapi rose.

Ovdje mi ništa ne mogu, uvjeri se.Lice i kosu mu je dodirivalo hladnjikavo, prijatno lišće na

granama oko njega. Mirisalo je na svježinu i zelenilo. Na vazduh i minerale u vazduhu i kori stabla.

Uopšte mi nije jasno zašto su naši preci sišli sa drveća, dolje, na zemlju. Zašto nijesu ostali da žive kao majmuni, da se pentraju po drveću, prave gnijezda i skrovišta, beru najzrelije i najsočnije plodove, uživaju u ljepoti pogleda odozgo na sve ono što dolje po tlu batrga četvoronoške, trči, skače, baulja, grebe, grize i ranjava koru mladih moćnih bukava i glatkih breza, zuri i pokušava da se uspuže uz debla iz kojih izlijeću pčele i osjeća se slatka toplota meda. Ovdje je neuporedivo bezbjednije nego dolje na zemlji gdje noge zapinju za puzavice, suvo granje, žile, gdje moraš preskakati preko palih debala, paziti da ne upadneš u neku rupu, da se ne spotakneš o neki panj, da


se ne oklizneš i sletiš u provaliju, da se ne zaglaviš u nevidljivo blato, trulež i mulj, da se ne zakačiš za neki bodljikavi žbun ili trn glogovaš, da te ne zaskoči medvjedica uz koju kaskaju njeni musavi mališani, da ne nabasaš na zelenu šumsku zmiju, neotrovnicu, ali to mnogo ne znači, jer i od njenog ujeda možeš da nastradaš, pa ti od same pomisli na to utrnu zubi u koščatim vilicama, da te, još gore, gladni vukovi ne uhvate u svoje ratničke mreže i slome ko šupalj orah koštunac...

Vasilije se u sebi nasmija svojim mutnjikavim sjećanjima i pri-mislima, i zagleda u prostor, dolje, ispod sebe. Tada ponovo ugleda vukove, na koje bješe zaboravio, koji su, uzdignutih glava i podvi-jenih repova, opkoljavali prostor oko bukve na kojoj je sjedio.

Očekivao je, nadao se, i priželjkivao, da će doći, i oni su dolazili s više strana, po njihovim poznatim borbenim pravilima.

Prvo mužjaci, zelenosivi, krupni, sigurni u sebe.Iza njih vučice.Vasilije je znao da čopor ima vođu. Odozgo sa drveta bilo je

teško, na osnovu ponašanja vukova, procijeniti ko je vođa čopora.Vukovi su oblijetali oko bukve.Vasilije je bio načisto s tim da su oni shvatili kako ih je on

svojim zavijanjem prevario. Narugao im se.Zato su, možda, tako ljutito grizli koru drveta s kojega ih je

gađao puščanim mecima, kao kamenčićima.Metaka je imao na pretek – pet okvira, čitav borbeni komplet.

Jedan okvir je uvijek držao u kalašnjikovu, a četiri u specijalnoj torbici.

Neka ih, neka grizu, zasitiće se, pomalo se, ipak, srdio na vukove.

Ljutio se što ne umiju da u njemu osjete, nanjuše prijatelja.Jer Vasilije je prema njima, od djetinjstva, gajio apsolutne sim-

patije.On je mrzio ljude koji progone i ubijaju vukove.Ako zakolju neku ovcu, pa šta?Šta drugo čini čovjek?Čitavog života – kolje!Kolje i kad je sit, i kad to nikakvog smisla nema.Vukovi to ne rade.U tome su se negdje razdvojile naše suštine.Ali, ostala je jedna do danas zajednička – ubijanje iz osvete!


6.

Gorjele su, odozdo, iz sumraka, vučje oči kao dijamanti u ogr-licama povampirenih ljepotica iz vremena kada se dolje u podnožju planine nalazio i jedan od mnogobrojnih gradova bosanskog, i za-humskog vojvode Stjepana Hranića Kosače. I danas, na brdu lijepog slovenskog manihejskog imena Tođevac, mogu se vidjeti zidine, kao zubi koji još nijesu ispali iz oglodane vilice nekog medvjeda čiji potomci i danas, zaštićeni zakonskim regulama, krstare po ovoj šumi čuvajući se susreta sa ljudima.

Koliko je tih nesrećnica, provedeno ovuda, kroz ovu šumu, na dvorove raznih nasilnika, samozvanaca, otpadnika od svake vlasti, međusobno često posvađane, kao rogovi u vreći. Šuma još krije, pod naslagama satrulog lišća, tutanj kopita vranaca i kulaša Stjepana Vukčića, kasnijeg Hercega Stjepana, za koga se pouzdano zna da je iz Mletaka dovodio kurtizane i privjenčavao ih za sebe.

Svuda su oko ove šumetine, u kojoj je, možda, u to vrijeme, bilo dosta prostranih pašnjaka, svuda su oko ovih planinskih suntulija, ostaci Hercegovih, i starijih od njegovih, utvrđenja, koja nazivaju bez veze gradovima.

Uz njega su kaskala i njegova tri sina: Vladislav, Vlatko i Stjepan, kada je išao da lovi jelene i divojarce, jednoroge i ždrebad rođenu u divljini, oko gorskih jezera, u paprati i travi od čijih mirisa krv se podmlađuje i stvara opojna izmaglica u glavi.

Ko je od Hercegovih sinova tada, dok su pristajali uz oca, po-mišljao da će ih uskoro, kad odrastu, vjetar sudbine odnijeti na tri različite strane, u tri sukobljena tabora. Jedan će pristati uz Mlečane, drugi uz Mađare, a treći, najmlađi, koji je na krštenju, ma koje da je bilo, dobio očevo ime – Stjepan, postaće vezir Otomanske imperije i oženiti kćerku sultana Bajazita II.

Najmlađeg sina otac je, pišu grčki istoričari, prvo, kad je stasao za ženidbu, oženio kćerkom španskog kralja. Ali, kada su doveli ne-vjestu u Mileševo, koje je prethodno oteo od Rašana, gdje je Herceg tada stolovao, prevario je sina Stjepana i obljubio mu ženu. Bolje reći – silovao. Iste noći mladoženja se, s ranom u srcu, i tri stotine konjanika, zaputio na jug. Dojahao je u Skoplje, poklonio se Fatihu gaziji i ispričao mu svoju muku. Odmah je sa svojim konjanicima primio islam, tursku vjeru tvrdu, i dobio novo ime Ahmed-beg.


Na čelu odreda od hiljadu, možda dvije hiljade vojnika, Stjepan, sada Ahmed-beg, usiljenim maršom stigao je do Mileševa, opkolio grad i počeo ga tući Fatihovim šahi topovima. Herceg je pobjegao iz grada, i to baš ovim putem, koji je i tada postojao, a Ahmed-beg je ključeve Mileševa poslao Fatihu. Fatih je Ahmed-begu poklonio grad, zastavu (sandžak), svečani carski berat i rekao mu: Koliko god zemlje osvojiš od vilajeta tvoga oca, neka bude tvoja.

Herceg se skrasio u utvrdi Blagaj. Odatle se, koliko je mogao, suprostavljao Ahmed-begu, ali je ovaj sedamnaest godina poslije očeve smrti (1466. godine) osvojio sve zemlje svoga oca i ubrzo postao vezir sandžaka Hersek ili Hercegove zemlje. Turci nikada tom sandžaku nijesu dali naziv Hercegovački. To je izmišljotina istoričara XIX i XX v.

Vasilije se na drvetu divio veličanstvenom dostojanstvu noći, Kosmičke Noći, koja ga je, svojim ukupnim izgledom, podsjećala na majku. Noć je majka, roditeljica i praroditeljica svega što postoji u Vasioni, u Univerzumu, u Beskraju. Sve je ušuškano u njeno tamno runo. Vasilije je svim svojim čulima osjećao njeno sve očitije prisu-stvo, resku svježinu njenog daha, talasasto pomjeranje njene odore satkane od niti kosmičke pređe, ukrašene zvijezdama, suncima, nebulama, galaksijama, galaktičkim jatima.

Gore je treperilo, kao da su tek okupane, u ružičastoljubiča-stom sjaju mnoštvo zvijezda. Vasilija je ispunjavalo, kao nekad, njegovo, iz dubine svih čula, duhovno ozarenje i pjesničko oduše-vljenje. Govorio je, ali to niko nije mogao čuti, možda samo uvijek budna šuma, lišće koje ga je sa svih strana doticalo: O, prelijepe, o, fantastične zvijezde! Koje se neprestano rađate i umirete, umirete i rađate u čudesnim maglinama, koje su duše vaših majki čije je kosmičko vrijeme isteklo u hiljadugodišnjem isijavanju i bdjenju u beskonačnim prostranstvima Noći i Beskraja! Vaše savršene forme oblikuju zakoni sveopšteg kretanja. Vi ste jedine svjetiljke u svim nebesima. Iz vaših utroba potekao je život u vodama. Vi ste prarodo-teljke svih elemenata. Vaš otac je Vodonik, koji se u sve prerušava. Kristalne, prodorne, žutoplave, zelene, gotovo nestvarne, haotične i stvarne. Stidljive. Rasute po Beskraju kao ogrlice, kao pektorali Noći. Ponekada slične uplakanim očima umornih plesačica. Šuštave kao slama u kolijevki moga djetinjstva…


7.

Iz pjene zvijezda, koja je treperila rasuta po tamnoj dubini Noći, izranjao je zavičaj kakav je bio kada je Vasilije posljednji put u njemu boravio. Došao je da vidi stoji li na svojim trošnim temeljima stara očeva kuća u kojoj se rodio, jesu li još u životu bukve iznad kuće, breze i lijeske, je li još gore, na pola puta do groblja, onaj kamen na koji se, kao dječak, peo kao da se penje, ne na običnu, prastaru kamenčinu, obraslu mahovinom, sivom i smežuranom od starosti, nego na veličanstvenu hrid koja ga odvaja od zemlje i pri-bližava nebeskim prostranstvima. Došao je da vidi rade li još uvijek oni izvorčići, koji su u njegovom djetinjstvu radili, tekli, stoje li ona močila u kojima je majka potapala snopove sirove konoplje po kojima su skakutale i ispod nje se krile naše planinske žabe, koje je lovio, a one se spasavale praveći se mrtve tako što su se okretale na leđa i raširenim nožicama zaklanjale i štitile oči i glavu, otkrivajući pri tom male nabubrele trbušćiće. Sjeća se kako se majka ljutila na dječaka što ih lovi i uznemirava i upozoravala ga da mu slučajno ne padne na pamet da neku ošteti, jer dječaku koji, čak i nehotično, ubije žabu, ubrzo će, neizostavno, umrijeti majka. Zato je Vasilije pažljivo vraćao ulovljenu žabicu u vodu, među alge, čim bi se sjetio majčinih upozorenja. Čak im je u vodu bacao i hranu, koju je sam jeo: komadiće sira, hljeba, pite, mrvice slanine, i posmatrao, potom, kako izranjaju iz svojih skrovišta u moćilu, iz neprozirnih zelenih slojeva algi, iz male džungle nekog močvarnog rastinja, koje se pri-lagodilo životu u plitkoj vodi, i kako potom hvataju te komadiće i gutaju. Nakon izvjesnog vremena od njega se više nijesu ni sakrivale, iz vode su izvirivale i čekale da ih nahrani. To je dječaka silno uve-seljavalo, i on je bio srećan, jer je znao da će njegova majka živjeti…

Ali, ipak, jednom se, kao dječak, i toga se Vasilije čitavog života sjećao, silno naljutio na majku. Dok se on zamajavao sa žabama oko močila, sva njegova goveda, pa čak i tele, koje je na glavi imalo ostve sa oštrim šiljcima, koji su onemogućavali teletu da doji majku, koju je, inače, u nastojanju da se domogne vimena, svakodnevno, bar po nekoliko puta, ubadalo, pa je njegova majka Ćetulja, bježala od tih njegovih ostvi i krila se iza volova i ostalih krava, koje je tele takođe pokušavalo da sisa, zbog čega su ga, često, odgurivala glavama sva goveda, koja je morao da čuva, predvođena strašnim zlikovcima


Kitonjom i Zekonjom, mladim i od siline bijesnim, neustrašivim, volovima, koji dječaka, uostalom, nijesu mnogo zarezivali, ali ga nijesu ni plašili, naprotiv, dječaku je bilo dopušteno od njih samih da im se vješa o debele vratove, penje na rogove, da ih hvata za repove i primorava tako da ga vuku za sobom, – sva su se njegova goveda sjurila u nekošenu livadu Palučak i, inače sita, samo su pravila štetu gazeći travu pred kosidbu.

Majka ih je vidjela sa prozora i otrčala da ih istjera iz livade, a u tom je stigao, kao bez duše, i dječak. Umjesto, kako se dječak nadao, da ošine nekim podebelim brezovim prutom, koji je nosila u ruci, razbojnike i kolovođe svih nepočinstava, Zekonju i Kitonju, ona je, po golim nogama, ošinula dječaka, i to ga je žestoko naljutilo. Vidi ti ovo, umjesto one vukodlake i krvoloke, Ćetonju i Zekonju, ona ošinu mene ni krivog ni dužnog, jer ja im nijesam rekao da idu u livadu, oni su to uradili iz bijesa, iz svog nekog zadovoljstva, iz potrebe da demonstriraju svoju volovsku moć i slobodu, da napakoste onom ludom teletu i kravama, koje uvijek, ništa ne razmišljajući, idu svuda kud i ovi baksuzi, a batine dobih jedino ja, i oni mi se sada, sigurno, na svoj goveđi način smiju i preživaju u potoku travu koju su pojeli, baš njih briga što ovo mene boli, čak mi se po listovima vide i crvene pruge kuda ih je ona kepina od pruta dokačila…

I mnogo toga još padalo je tada dječaku na pamet, pa i to da kazni majku. Otišao je kod močila, ulovio jednu žabu i odnio je nekoliko metara dalje i ostavio, onako zgrčenu u onaj njen čudni odbrambeni položaj, s leđima na zemlji. S nezaštićenim trbuščićem, očiju pokrivenih raširenim nogicama, da umre u travi, na suncu koje je peklo. Neka umru i žaba i majka, odlučio je, srdit i gotovo uplakan, dječak. I otišao je kod govedi koja su uživala pored po-točnog toka ispod debelih jova i bukava. Izmišljao je i neku kaznu za njih, ali nikako nije mogao da se sjeti u čemu bi ta kazna mogla da se sastoji. U stvari, on im nije mogao ništa, a da ih udara nekim prutovima i slično, to nipošto nije htio da radi, jer on je volio svoje krave, svoje volove, i nekoliko odraslih junadi od kojih će neka uskoro postati mlade krave a druga vočići i bikovi, volio je i ono, za sada jedino, balavo, sisavo tele, koje je upravo, dok je razmišljao o svim tim stvarima, prilazilo njemu i stalo da ga liže po onim istim ubojima na nogama. Dječak se odmah raznježio i zamalo nije počeo da ga ljubi, što bi se i dogodilo da nije bilo onih ostvi sa šiljcima.


Zatim se u trenutku sjeti žabe i majke. Zaprepašćeni telac Zoronja začuđeno je gledao za njim dok je, koliko ga noge nose, trčao ka moćilu da nađe onu žabu i vrati je u vodu. Polako će je svojim rukama prvo kvasiti vodom i tek onda je spustiti dolje, u močilo, među alge i njene rođake žabe. Ali, žabe nije bilo. Nestala je, Tražio je svuda oko moćila. Možda je nešto pojelo, pomisli, Neki gušter ili zelembać. I oni su dolazili na močilo da piju vodu. Možda i zmija bjelouška, koja je takođe negdje tu, mota se i ona po travuljini i žbunovima između močila, jaza i potočića. Umrijeće mi majka, pomisli dječak. Otrča kući. Ugleda majku kako izlazi iz kolibe. Ali to ne mora da znači, to što je još živa, da neće umrijeti…

Toga popodneva, malo-malo, dječak je ostavljao goveda i iza bukava čekao da ispred kuće vidi je li majka živa. Tek kad je, pred veče, naišao otac, donekle se primirio, ali ne sasvim. Ocu je ispri-čao samo to da je kaznio jednu žabu: ostavio je nekoliko koraka od močila, u travu, na suncu, i otišao pustivši je da umre. Čim si ti otišao, rekao je otac, žaba je poskočila i odskakutala u močilo. Ništa se njoj nije dogodilo, ne brini, ali nemoj to više da radiš, žabe su korisne životinjke, one nikome ne misle zlo…

Dječak je jedva dočekao jutro. Čim se probudio, skočio je da vidi je li u kuhinji majka, Ona je, međutim, napolju, obasjana suncem, prostirala po žici veš koji je oprala dok je dječak spavao, a otac čuvao goveda dok dječak ne dođe…

8.

Djetinjstvo je odavno prošlo. Vasilije je sada bio zabasao u šestu deceniju života.

Samo koju godinu prije početka ovoga rata osjetio je neodoljivu potrebu da ode i vidi zavičaj. Došao je da ostane duže, dok bude mogao da izdrži sam, da pribavlja i sprema hranu, da se oduševljava čudesnim, najčudesnijim prizorima Prirode, Neba, Noći i Dana.

Ali, poslije desetak dana, Vasilije osjeti neki težak umor i veliko nezadovoljstvo samim sobom. Pokuša da radi nešto oko kuće, u bivšoj bašti, oko šljiva i stabala jabuka, ali, sa žalom u sebi, shvati da nije onaj raniji. Brzo bi se zadihao i zapeo. Šta je ovo, pitao se. I slabost, koju je osjećao, dok se polako, mučno savijajući koljena,


kao daždevnjak, kretao oko kuće i po vrtu, i još mučnije, uz blagu uzvišicu, peo ka groblju, pripisivao pušenju, lošem duvanu i hemiji u fabričkim cigaretama. Moram smanjiti duvan, obećao je sebi. Ali se ni poslije smanjenja duvana ništa nije promijenilo. Pušenje je sigurno odigralo ulogu, ali pravi krivac su bile mnoge druge stvari. Na Vasilija je silno uticalo ono što se, u sve negativnijim oblicima, događalo u društvu. Već je, poodavno, pisao sa naporom čak i obične tekstove, a na poeziju nije ni pomišljao. Po kuloarima se govorilo o raspadu Jugoslavije. Po gradu se čitala Muslimanska deklaracija muslimanskog fundamentaliste, Alije Izetbegovića. I Vasilije je pro-čitao tu knjižicu, pratio je novine i televizijske vijesti, saopštenja, komentare i razna nagađanja, ali, u suštini, vjerovao je, mada s ni-jansama zebnje, da se ništa, suštinsko, prevratničko, neće dogoditi. Ko su Alija Izetbegović i njemu slični? Šta oni mogu uraditi? Ništa! Tu je Savez komunista, tu je Jugoslovenska armija, tu je narod koji ima šta da brani. Tu je ova naša sloboda kakve nema ni na Istoku ni na Zapadu. Tu smo mi: pjesnici, pisci, slikari, ljudi stvaraoci i vizionari, rođeni u ovoj zemlji i, nadao se Vasilije, paradigma njenog postojanja. Svih njenih civilizacijskih vrijednosti…

Ali…Ali, Vasilije je osjećao umor, unutrašnju rastrzanost, neku

muku u umu. Gotovo da mu više ništa nije pričinjavalo ni trunku nekog zadovoljstva. O radosti, koju će, nadao se, osjetiti čim se popne iz doline Lima u svoj planinski kraj, nije bilo ništa, jer, radost, Vasilije je to dobro znao, od njegovog dječačkog doba, nikada više nije u njemu boravila. Možda je samo nekoliko puta, žureći nekud drugo, u njemu zastala u prolazu.

Svakoga jutra, kad se probudi, otvarao je oči kao da otvara tuđe, udisao je vazduh kao da ga udiše u tuđa pluća. Gledao je kroz prozor kako se priroda iz časa u čas preobražava, mijenja, kako na svoj način sve treperi i grabi svoje mjesto pod suncem. Ali, u njemu, u njegovoj duši i njegovom umu to više nije proizvodilo promjene.

Vasilije je naprosto bio prazan. Izduvan kao stara kozja mješina, zgužvan, napukao, kao izubijana vojnička aluminijumska posuda, zaostala iz vremena italijanske okupacije, koju treba izbaciti kroz prozor na među da ne smeta.

Vasilije nije umio da se pretvara i prilagođava. Nije umio da laže. Vjerovao je da se čovjek mora ispoljavati onako kako se ispoljavaju


elementi, priroda sama. Kasno je shvatio da je čovjek daleko od prirode. Da u prirodi čovjek nema dvojnika. Istorija čovječanstva je istorija ludaka. Šta su bili Sargon Veliki ili Aleksandar Makedonski? Džingis Kan ili Nasurbanipal? Ludaci. Nijesu mogli da shvate da je osvojiti svijet nemoguće. Uvijek se nađu neki Hiperborejci, neki Skiti. U Evropi su razni ludaci vodili čak i stogodišnje ratove. I to hiljadu i više godina pošto su, odrekavši se svojih kosmatih i rogatih bogova i božanstava, prihvatili kao novog Boga, Mesiju – vaskrslog judejskog proroka i jeretika Isusa, kakvih je – uzgred rečeno – u to vrijeme u Jedeji bilo na stotine One ratove četrdesetogodišnje, tridesetogodi-šnje, petnaestogodišnje, petogodišnje posebno, gotovo da je nemo-guće i pobrojati. Zar prodrijeti u psihu tih ljudi, koji su sve te ratove vodili, koji su učestvovali u njima, ratovali, nije apsurdum, Vasiliju je to sasvim jasno, isto kao i pokušati shvatiti bilo koju drugu, a ima ih kao pljeve, ljudsku besmislicu, na primjer, nastojanje da se re-konstruiše geneza Svemira i otkrije – početak vaskolikog Postojanja.

Vasilije zna da su na njega znatno uticali stari grčki filozofi. Oni su ga, u njegovim mladim godinama, kvarili svojim protivu-rječnim i nedosljednim mišljenjima da se nešto, ipak, može shvatiti. Govorili su da je čovjek mjera svih stvari. Da biće ne može nastati iz nebića. Da je najstarija od svih stvari Bog, jer se nije ni rodio. Ne može skončati, umrijeti. Da se iz vazduha rađaju i bogovi, i božanske stvari, a sve ostale stvari proizlaze iz njihovih posljedica. Da je ljudsko sjeme kap mozga. Da se duša razlikuje od života: ona je besmrtna, jer je besmrtno ono čega je ona dio. Da je Bog valjka-stog oblika i da nema ništa zajedničko sa čovjekom. Da ovaj svijet, jedan i isti za sva bića, nije uredio niko od bogova, još manje ljudi, nego je uvijek bio, jeste i biće, vječito živa vatra koja se s mjerom pali i gasi. Da, kada u čovjeku umre vatreni elemenat, izgori, ugasi se – a to su um i svijest, ono što ostane – zemlja i voda – bezvrijed-no je. Da su početak i kraj na istome mjestu. Da je Um – Nus dao početak svekolikom kretanju. Da je Nus jedan, i sam za sebe, da je u svemu, i da je u svemu isti, da raspolaže svim znanjem o svemu, da ima najveću moć, da je beskrajan i samodržac. Da zemljom u nama gledamo zemlju, vodom vodu, eterom božanski eter, vatrom vatru, ljubav ljubavlju, mržnjom mržnju. Da ima mnogo prepreka koje ometaju znanje, pa se ne može znati da li bogovi postoje ili ne postoje. Da je čovjekov um dio opšteg uma, ili daha svijeta. Da su


bogovi viša bića, ali nijesu besmrtni, samo su teško raspadljivi. Da su atomi i praznina prvi principi vasione. Da su duša i um identični i sastavljeni od atoma glatkih i sferičnih od kakvih se sastoje Sunce i Mjesec. Da sve nastaje iz neminovnosti. Da čovjeka ne smijemo cijeniti više nego istinu. Da su Bog i duša bestjelesni i oslobođeni propadanja. Da je Bog postojeća misao koja vječito misli sebe. Da Bog ne može imati nikakav predmet mišljenja izvan sebe. Da tijelo nije život, već ono što ima život. Da dušu imaju i biljke i životinje. Da je smrt za nas ništa, jer ono što se rastvara – ne osjeća. Da, ako postoje bogovi, suviše su daleko da bi uradili bilo dobro, bilo zlo. Da je bog tvoračko, pokretno i oblikujuće načelo. Da sadrži aktivne forme koje su sjemeni svih stvari – sjemeni logosa…

Možda bi bolje bilo da ništa od svega ovoga, i još stotinu puta ovoga više, nije nikada doprlo do Vasilija i njegove svijesti.

Sada je osjećao samo umor. Prazninu. Besmislenost u napo-rima svega što postoji. Čak je sumnjao i u svoje tvrdo uvjerenje da materija sadrži u sebi misao o životu, ideju života, zahvaljujući čemu se život uvijek iznova pojavljuje poslije svih kosmičkih kataklizmi i survavanja.

Kada bi mislilo i osjećalo kao čovjek, da li bi uopšte postoja-lo ovo drveće iznad mene, oko mene, pitao se Vasilije, gazeći po suvom lišću koje se nije opiralo. Čije ga je šuškanje, ipak, donekle, kao vanzemaljsko, smirivalo. Pokušavalo, možda, ko to zna, da ga prene, vrati nečemu od čega je odustao. Možda nadi. Možda, ipak, potrebi da misli,i osjeća. I Vasilije je, odista, i ne shvatajući da to čini, promišljao, ali besciljno, plitko, mahinalno, utemeljeno jedino u svoju prirodnu naviku da o nečemu promišlja kao što promišlja ovaj izvor usred šume, inače, da ne promišlja, ne bi ni izvirao, dakle – ne bi ni postojao. Pitao bi se zašto da izvirem, a onda, zbog tog zašto, redovno, pogotovu kada je u pitanju ljudska priroda, sve propada.

Da misli i osjeća kao čovjek, nastavljao je Vasilije da trabunja, ko zna kakvi bi, u tom slučaju izgledali kamen i rijeka, trava, ma-hovina, plod jabuke. Vjerovatno bi sve bilo drugačije, ili uopšte ne bi ni bilo, da su se pitali ljudi, jer ljudi ne mogu osjećati i misliti kao bukve, kao trave, kao ptice, kao gmizavci, otrovni. u kamenom procijepu. Niko od njih se ne pita zašto sam ovdje, zašto postojim, gdje je i u čemu početak?

Ne. Čovjek uistinu i nije ono što se čini da jeste. Nije čovjek ovo


što danas tako samo sebe imenuje i naziva. Čovjek je nešto drugo. Možda je čovjek bio onaj, koji je u onoj drevnoj bajki, sumerskoj, akadskoj, persijskoj, arapskoj – ko zna čijoj, kada je došao do rijeke, povikao: Vodo, vodo, prenesi me! A voda mu je odgovorila: Hoću ako mi kažeš kamo si se i zašto zaputio? E, to je, možda, to biće, koje je razgovaralo s vodom, i sa svim drugim bićima u prirodi, bilo čovjek.

Gdje je, onda, to biće? Šta se s njim dogodilo? Ako je to biće bilo čovjek, kako je nestalo? Izgubilo se? Kada?

Nestalo je, odgovarao je Vasilije na svoja pitanja, čim je za-boravilo univerzalni govor, jezik vode, jezik vuka, jezik prirode, metafizički i alegorijski jezik bivstva i budnosti.

To biće, poslije toga, postalo je ovo biće, koje jesmo danas, najusamljenije na Planeti.

Pogledaj, Vasilije, govorio je sebi, zar od tebe sve ne bježi? I šumski zec, i vjeverica. I šuma se razmiče pred tobom. Ti to ne vidiš, ali razmiče se. I trava ćuti. I trpi te, dok prolaziš. I zmija, hitro, ispred tebe, čim te osjeti, spazi, zagrabi u trnje, u polutrulo šipražje, pod tvrd busen. Ako nema kud – od tebe se sklanja i u vodu, u potočnu hladnu jaružinu. Ni potočić, dok mu prilaziš, ne žubori kako ga čuješ dok si još podaleko, dok mu se približavaš. Nebo, čim se u njega zagledaš, zgusne se, otvrdne, postane olovnosivo, neprobojno. Zemlja te jedva drži. Od koračanja tabane ti ospu rane. Kamen te apsolutno prezire. Medvjed, šumski, mumla, kad te spazi, baca svoja medvjeđa prokletstva na tebe.

Suvišan si, Vasilije, kao čovjek, u ovoj šumi, i svuda gdje se nađeš. Suvišan si, jer nijesi prirodni dio bilo čega što te okružuje. A sve što vidiš, i što možeš da zamisliš da postoji, veliko je, prirodno, čisto, nadahnuto svojim, i opštim, postojanjem, beskrajno u svojoj prirodnoj, mutnim, neartikulisanim osjećanjima, praznim umom, neopterećenoj, nedeformisanoj, ljepoti i jednostavnosti. Sve je, Vasilije, uspravno na svoj način, prožeto vaseljenskom budnošću. Kako si ti sam, a sve drugo – drveće, trave, vode, zvijeri – živi u ko-smičkom, svekolikom, zajedništvu. Tvoje su misli male i nekorisne, zatvorene u sebe, od svega ustranu oturene, otuđene, za sve oko tebe nerazumljive, čak opasne, a misli drveća, trave, ptica, životi-nja, izvora, kamenih gromada, zemljanih prla, vazduha i plavetnila, svega – pitome, neskrivene, prapočetne, nepoznate i strane danas tvome umu…

Zar se za tebe ne može reći da si jučerašnji, i ne znaš ništa…


9.

A ispod drveta su bili vukovi. Nijesu odlazili. Škamutali su oko bukve, mamili užarenim pogledima Vasilija da siđe među njih i postane vuk.

Ja i jesam, u suštini svojoj, slovenskoj, vuk, pomisli. Naša op-šteslovenska životinja je vuk. Zeleni i bijeli vuk. Kosmati i sakati vuk. Sve je moje vučje od prapočetka. Svi moji preci su bili vukovi. Mi potičemo od vukova. Rađamo se kao vukovi. Ginemo kao vukovi. Ono što ostaje je ljudski rod. Svjetina, koja skončava i umire.

Ja sam u velikoj zabludi, mislio je dalje Vasilije. Plašim se onih koji su me donijeli na ovaj svijet. Zašto su moji preci pucali iz pušaka s kućnog praga kad bi u slami kraj ognjišta zakmečao tek rođeni sin – mladi vuk? Da daju glas svim vukovima u gustim šumama, po šumskim proplancima, po urvinama i gudurama, kuda su krstarili, da je na svijet došao još jedan njihov potomak – vuk u vučjem plemenu. I helenski istoričar Herodot znao je da su Sloveni rod vučji. Pišući o slovenskom plemenu Neurima kaže da se oni pretvaraju u vukove, da su istovremeno i ljudi i vukovi. Otuda i naš naziv vukodlak. U njima borave naše duše. Svi Sloveni nosili su, od najstarijih vremena, vučje kape. Ogrtali su svoja tijela vučjim kožama. To se kod nas najduže zadržalo u Lici i Dalmaciji. Uoči najvećeg slovenskog praznika Božića, koji je vrhovni bog Starih Slovena, u njegovu čast, išle su od kuće do kuće po slovenskim selima povorke vučara, kao oživljene duše naših predaka, i primali žrtve živih u obliku hrane. Pred njima je koračao Hromi Vuk – de-monski gospodar donjeg svijeta, zagrobnog života, zaštitnik naših duša. Antropomorfni predak Božića – Vrhovnog Boga Slovena, Boga Neba i Nebeskih Prostranstava – Svaroga....

Baš bi to bilo nešto – postati vuk i živjeti sa vukovima. Možda bi još ljepša bila smrt koju bi mi zadali kada bih sada skočio dolje. Za čas bi sve bilo gotovo. Jedni bi kidisali za vrat, drugi za noge, treći nasrnuli na stomak i slabine. Dugim jezicima bi lizali bubrege, jetru, slezinu, srce. Na kraju bi ostalo nešto kostiju kao što ostane od svake strvine. Vukle bi se po ovoj truleži. Lobanju bi zaglavila zemlja. Možda bi se neko vrijeme u njoj krili šumski pacovi, možda legle zmije.

Puna je ova šuma pustih lobanja, pomisli. Vučjih, ljudskih,


zvjerinjih, svakakvih. Sve šume su pune lobanja. I svo ovo drveće, žbunje, rastinje, što bjesomučno niče i buja, raste iz prosutih lobanja. Iz lobanja koje su nekada mislile, onda postale humus, plodno tlo.

Kako bi bilo da opalim jedan metak dolje među njih, niz drvo, da odu, padalo mu je na ludu pamet. Bolje, ipak, ne, zaključi. Hajde ti znaj da se još neko ne vrzma oko puta po šumi.

Čak ni prijatelja sada ne bih poželio.Neka vukova. Otići će.I opet se prisjeti onog nesrećnog Hercega. Njegova žena je bila

iz roda Balšića, a jedna od kćeri žena Ivana Crnojevića, Dukljanskog i Zetskog Vuka, majka njegovih sinova, od kojih je jedan, Staniša, postao prvi vezir samo za njega uspostavljenog turskog Crnogor-skog sandžaka – Skender-beg Crnojević, koga brojne, i sve brojnije i nasrtljivije, istorijske neznalice u štampi i na televizijama poistovje-ćuju sa Đurđem Kastriotom, albanskim prvakom, u poturčenjaštvu, koje je napustio, nazvanim – Skender-beg, a drugi, Đurađ, Ivanov sin, štampao je, od 1493. do 1496. godine, uoči propasti države, koju je od oca naslijedio, prve knjige na slovenskom jugu: Oktoih prvoglasnik, Oktoih petoglasnik Psaltir s posljedovanjem, Trebnik, Če-tvorojevanđelje. Mada se Herceg sa svima kavžio i tukao, bio drzak i beskrupulozan, zadobio je u narodu popularnost. Popularnost je stekao poslije smrti. Zahvaljujući Turcima. Što su Turci, i potur-čenjaci, bili osioniji, Herceg je bio popularniji. Ušao je i u priče i legende generacija koje su dolazile. Nešto kao Kraljević Marko. Da nije bilo Turaka, ne bi bilo ni Hercega ni Marka.

Čak ga i savremeni Hercegovci, koji ne podnose ništa bosansko, a Kosače su bili bosanska vlastela, rado pominju. Posebno, nekako, u posljednje vrijeme – kunu se Hercegom i Starom Hercegovinom. Kad god je sjedio s njima, Hercegovcima, s kojima je volio da se druži, jer je, u suštini, bio isti kao oni – vijoglav i bandoglav, Vasiliju bi se s Hercegom popeli na glavu. Suprostavljao im je neke argumen-te, pozivao u pomoć Kralja Slovena Stevana Vojislava, koji je kod Klobuka potukao zahumskog kneza Ljutovida, koji je predvodio udružene vojske zahumsku, bosanskog bana i raškog župana, koji su bili pregli da, po nagovoru Vizantije, rasture Kraljevstvo Slovena. Prizivao je Vasilije u pomoć i Vojislavljevog sina – Kralja Slovena, kojega i papa Grgur VII 1077. godine tituliše Sclavorum Regi, Mihaila Vojislavljevića, koji je u Stonu (oko 1080. godine) podigao crkvu


posvećenu svetom Mihailu, svome biblijskom imenjaku. i više od sto godina prije Save Nemanjića ustanovio autokefalnost dukljanske crkve u Baru, onda i njegovog sina Bodina, koji je iz Skadra vladao državom od rijeke Mat i grada Prizrena, do Une i Save i još dalje. Uvjeravao ih je da su sve te tadanje slovenske države, ili sclavonije kako su ih u Carigradu nazuvali, imale nestalne granice, koje, često, nijesu osvitale gdje su zamrcale. Tako je bilo i sa Hercegovom državom, s njom pogotovu, koja je pod Vojislavljevićima bila mnogo duže nego pod njim, ali se kod Vasilijevih sagovornika ništa nije moglo postići argumentima.

– Nije on nikakav herceg, on je samozvanac, – prkosio im je Vasilije. – Istina, u istoriji ovih naroda ni prvi ni posljednji. Nikada ova plemena nijesu bila bez samozvanaca. Ali, ne samo što je bio samozvanac, – nastavljao je Vasilije uprkos galami i protivljenju Hercegovaca, – bio je primjer okrutnog, svirepog, brutalnog čovjeka i vladara. Njegov cinizam je zapamćen. Prepredeni Dubrovčani nazi-vaju ga nezasitim. Prvi je koji je uspio da se posvađa i pobije sa svim susjedima. Borio se i tukao protiv Mađara, Đurđu je na sve načine nastojao da otme Zetu, vojštio je protiv Dubrovčana, kavžio se s Mlečićima, tukao s Pavlovićima, žestoko se sukobljavao s vojskom najstarijeg sina Vladislava, ratovao je i protiv svoje žene...

– Nije naš Herceg samozvanac! Nije pijandura i ženskar! Nije babun! Turci su mu dopustili da uzme titulu hercega, – unosili su se Hercegovci Vasiliju u nos.

– Ako je tako, – bio je Vasilije raspoložen za istorijska dokazi-vanja, – i ako su Turci, koje je prvi i pozvao u pomoć – Bazali-pašu sa hiljadu i pet stotina vojnika – i to protiv sina Vladislava i pobu-njenih kmetova, s kojih je gulio kože kao sa divojaraca, a u ženama im pravio djecu nemilice, tako da ste vi svi njegovi potomci; ako je, dopustimo, tako, ako su mu Turci dozvolili da se okiti stričevom njemačkom titulom, platio je to pristankom da bude njihov vazal. Ali ko mu je dopustio, od koga je tražio dopuštenje, da se proglasi hercegom od Svetoga Save? Niko! Jer niko mu to nije mogao odobriti, pogotovu ako se zna, a zna se, da su ga, polažući svako od njih pravo na njegovu dušu, dok je umirao u Novom, dvorila sva tri svješteni-ka: pravoslavni, katolički i djed – vladika stare slovenske manihejske crkve. Ili su sve to izmislili vaši ljetopisci i mitolozi, uveliko poznati po tome što su i u Ljetopis popa Dukljanina upisivali čitave bajke o


nepostojećim i neznatnim kneževima i vojvodama Travunije.Hercegovci su arlaukali, pištali, mlatarali rukama i nogama,

pjenili.– Naš Herceg! – derali su se Vasiliju u uvo. – Naš Herceg

Stjepan! Naša Stara Hercegovina!...– Naravno da je vaš, – smijao se Vasilije. – Niko vam i ne traži,

još manje otima tog samozvanca i svaštočinju, koji se, ako ne znate, da bi se proglasio hercegom od Svetog Save i mrtvim Nemanjićima uvlačio u šupak. Plagirao je jednu bosansku legendu i pustio priču o usponu nekakvog Vuka Hrane, sina nekog rudinskog kneza, na dvoru Stefana Dušana. Od njega, od tog Vuka, Turci bi rekli Kurda, koga je, tvrdio je, mada o tome ni sveti Talambasije pojma nema, Stefan Dušan visoko uzdigao i nagradio za zasluge na bojnom polju davši mu sve humske zemlje, i još više, od njega, kaže, potiče loza Kosača. Vješto, nema šta, u vremenske i teritorijalne okvire ugurali su Stjepanovi ljudi tu izmišljotinu i proglasili ga hercegom od Sv. Save. Stavio je tako lukavi Herceg masku dobročinitelja i bogoljupca. Da na sebe, tobože, bludnog i lakomog, namakne blagoslov Hilan-daraca. Koliko je učinio da se vjera sv. Save učvrsti u krajevima u kojima je stolovao najbolje se vidi iz turskog poimeničnog popisa (deftera) iz 1585. g. – sve živo se poturčilo, slovenskog uha i imena gotovo da nema ni u najzabitijim selima duž tokova Drine, Sutje-ske, Prače, Lima – od Mileševa do Nevesinja! Ali ni to vam nije bilo dosta. Uporno ste nastojali da ga uzdignete sa što više priča i legendi. Pripisali su mu legendu Starih Slovena da ga je uvijek pratio čopor vukova – pratilaca i braniča sveslovenskog boga Dabživa, i, vidi čuda – i Nemanjinog sina! Međutim, dopuštam da je za Hercegom kaskao čopor nekih životinja, ali svakako to nijesu bili vukovi, pla-hoviti i čistokrvni dinarski četvoronožni hajduci među životinjama, to su bila neka hercegova paščad, možda s nešto malo vučjih gena i vučje krvi, A što se tiče Stare Hercegovine – šta je to? Oblast, kamo li država, pod tim imenom, o čemu vi trabunjate, pišete knjižurine, štampate mape, ne postoji, niti se gdje pominje. Kako glasi Stjepa-nova titula? Gospodin Stjepan od Svetoga Save, gospodar zahumski i primorski, veliki vojvoda bosanski, knez drinski i tako dalje. Gdje je tu Hercegovina? Taj geografski pojam? Ime?

– Auu! Vauu! Bauu!Ali, to više nijesu bili Hercegovci.


Vukovi, koji su se bili primirili, zaškamutaše.U šumskom mraku za tren nestade Hercega i njegovih zadrtih

Hercegovaca.Vasilije se sjeti da je na drvetu i da su dolje, ispod drveta, vukovi.Škamutali su, ali nijesu skakali uz drvo kao prije.Nijesu ni zavijali.Okretali su iskežene čeljusti, pune očnjaka, put punog mjeseca,

kao da od njega traže nešto što im je neizostavno dužan, ili kao da žele da ga ščepaju – ružičasti komad mesišta – i svuku dolje, na zemlju.

Ipak, povremeno, davali su do znanja da motre i na Vasilija, koji je gore, među granama, od predugog sjedenja u istom položaju, zaudarajući na vlagu i trulež, trpio bol nedavnih, današnjim dugim pješačenjem i padom niz onu urvinu, pozlijeđenih, rana i uboja.

10.

Mjesec klonu iza visoke planine na zapadu. Možda jugozapadu.Vasilije se zagleda nekud u tamu u kojoj su se samo nazira-

li vrhovi drveća kao u zamršenoj kosmatosti glave prapotopskih džinova, koji su se u velikom broju okupili na ovoj visoravni, kroz koju teku prvotne, nebeske, izvorne vode. Vasilije je jasno čuo kako džinovi dahću. I to njihovo prigušeno dahtanje umirivalo ga je, činilo ga, u dubini njegovog bića, krotkim i spokojnim.

Koliko je sve ovo drugačije od onoga što sam do sada doživio, pomisli. Ova šuma bi mogla da izliječi sve moje boljke kada bih se, recimo, sjutra, kada ova nevolja prođe, ovdje, na nekom od ovih veličanstvenih proplanaka, pored nekog izvora, s koga vodu piju srne, jeleni i medvjedi, naselio. To bi, odista, moglo da razriješi sve moje nedoumice, sve sumnje, da me oslobodi tereta svih mojih nedovoljnosti, da zaustavi moje fizičko i umno propadanje, koje je naglo počelo kada i ova naša najnovija međusobna poklanja, palje-vine, silovanja, pljačke, otimačine – svaštočinjstva svih vrsta. Jedino bih ovdje mogao postati bor, stablo pravednički uspravno, dren ili drenjak, breza glatkih bedara, busen divljih malina, grozd borovnice u kome se zameću vanzemaljski plodovi. Ovdje bih istinski mogao da sažaljevam, i prezirem, svijet prenaseljen tupim, beslovesnim,


praznim i primitivnim čovjekolikim stvorenjima. Ovdje bih sam sa sobom, do mile volje, mogao da razmišljam o poeziji, o metafizici, o junaštvu – antičkoj paradigmi, o izgubljenim civilizacijama, o tvrdom Uruku u kome je stolovao Gilgameš, sin Lugalbande, ovčara, i kralja, tragalac za travom besmrtnosti, koju mu na kraju krade zmija zemaljska, inkarnacija besmrtnosti zla i opačine, o Ti-reksu, tiranosaurusu, o planetama drugih, bezbrojnih sunčevih sistema i galaksija, o letećim brodovima, nebeskim kočijama, koje su se kretale s lakoćom u svim dimenzijama prostranstva. koje su u visini svijetlile kao vatre u ljetnjoj noći, kao komete poput crvene vatre, od kojih je jedna među prvima ona koju je za cara Čeng Tanga sagradio jedan njegov podanik, što se caru neobično dopalo, radosno je, kaže se u kineskoj hronici, prihvatio otkriće, ali je smjesta naredio da se kočija uništi i spale nacrti kako tajnu pravljenja nebeske kočije niko ne bi saznao.

Vasilije se sjeti Mahabharate, čuvenog epa slovenskog plemena Arijevci, koji su se prije četiri i po milenijuma naselili u današnji Kašmir, ako je vjerovati naučnicima istraživačima porijekla ljudskih rasa. koji je kupio u Moskvi, na ruskom jeziku, i opisa bitke u kojoj učestvuju vatrene kočije:

Primijetili smo na nebu nešto nalik plamtećem oblaku, slično vatrenim jezicima. Iz njega je izronila ogromna crna vimana i sručila mnoštvo blještavih projektila. Grmljavina njihova bijaše slična do-bovanju hiljada bubnjeva. Nezamislivom brzinom vimana se pri-bližila zemlji i izbacila mnoštvo projektila koji su, poput zlata, sijali hiljadama munja. Uslijedile su, zatim, bijesne eksplozije i stotine vatrenih vihorova. Vojsku je zahvatila panika, na zemlju su padali konji, ratni slonovi i brojni vojnici, ubijeni eksplozijom. Vojska se dala u bjekstvo, a strašna vimana ju je pratila, dok je nije uništila...

Iz jedne ovovremene crne vimane bijesne eksplozije uništile su japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Današnji svijet je prepun crnih vimana. Ljudi odavno ne tragaju za travom besmrtnosti koliko se trude da naprave što više crnih kočija smrti.

Vasilije bi nastavio u ovom duhu da smišlja, razmišlja i sjeća se, ali mu se u trenutku učini da se gore, iznad njegove glave, u spletu gustih grana i lišća, nešto pomjera, namješta, da gore nešto ima.


Možda sova, pomisli.Ćuk.Jejina.Možda gnijezdo vjeverica.Gnijezdo velikih šumskih pacova, koje su u njegovom zavičaju

zvali puh.Vasilije sasvim bješe zaboravio na vukove.Zureći gore, u grane, od čijeg se lišća nije vidjelo nebo, kroz

koje nije dopirao sjaj zvijezda, gdje je tama bila gušća, neprozir-nija, slična apsolutnoj Noći, Vasilije nije opazio da se vučji čopor umirio, prilegao uz zemlju, da je prestalo režanje i da vukovi očima, u kojima nije bilo sjaja, razvaljenih i kao okamenjenih čeljusti, kao i on, gledaju gore, u visoku krošnju stogodišnje bukve, u onaj neprozir Noći nad sobom odakle svakoga časa može pasti nešto što će im, gotovo zamrlog daha, zapečatiti vučju sudbinu.

Vasilije to nije opažao.Naprezao se da nekako vidi šta se to gore, u granama i lišću,

pomjera, da čuje neki zvuk, cijuk, dodir gladnih kljunova, lepet krila, lelujavo padanje pera, zagreb kandže po kori drveta, ali, nekoliko trenutaka, a Vasiliju se činilo dugo, ništa se nije čulo, ništa se nije događalo.

Zatim začu glas:– Šta ćeš ti na ovom drvetu, sine moj, Vasilije?Bio je to glas oca, očev glas, i Vasilije ga, mada je u njemu bilo

mraka i zemlje, odmah prepozna.– Eto te, čučiš tu kao jejina. Šta ti je ovo trebalo, Vako? Zašto?

Kada si vidio da je sve pošlo naopako, da je đavo došao po svoje, zašto nijesi otišao? Imao si gdje. U svoj stan u onom beogradskom naselju, ili u našu kuću, još čitavu, mada oronulu, jer ti i brat tvoj nijeste ni prstom mrdnuli svih ovih godina otkako sam ja otišao da ono što propada, što vrijeme razvaljuje, popravite, kuću prepuštenu miševima brašnjarima i slijepim miševima, lasicama, paucima, ze-lembaćima, gušterima i zmijama, ali kakvu-takvu kuću, kuću u kojoj si se ti i rodio. Razočarao si me, prosto nemam riječi da objasnim koliko. Pravo da ti kažem, mislio sam da si umniji, pametniji, da si iz onih silnih knjiga, koje si čitavog života, otkako si nastao, vukao sa sobom i čitao, nešto naučio. Nešto svakako jesi, ali, meni se čini, da nijesi ono što je najvažnije, ono što je bilo najpotrebnije da naučiš.


Nijesi, Vasilije, naučio ništa o Životu. O običnom, malom, krhkom i svakodnevnom, prolaznom, o svom jedinom prijatelju – Životu...

Otac je čekao da Vasilije nešto kaže, da odgovori, ali Vasilije nije mogao ni da zine, iz njega su naglo nestale sve riječi kojima bi se nešto moglo kazati. U njemu nije bilo ni krvi, ni otkucaja srca, ali ne stoga što se Vasilije prepao mrtvog oca, njegovog duha, njegove sjenke, njegove tame, gore među granama, u mraku Noći, več zato što je zatečen tim očevim pitanjima, koja je on, uistinu, odavno naslućivao, i znao da će se jednom suočiti s ocem i njegovim pita-njima, na koja, isto kao noćas, ni ranije, dok je o tome razmišljao, nije znao šta bi mogao da kaže, da ogovori.

– Kako si, Vasilije, mogao sebi da dopustiš da bezmalo dvije godine praviš od sebe avetinju, neznalicu, budalu? Zašto se, Vasilije, boriš? Za koje ideje i ideale? Protiv koga? Ja sam se, Vasilije, i ti to znaš, borio protiv fašizma i nacizma, protiv naše, domaće, fukare svake fele, za opštenarodnu slobodu, za ideje i ideale socijalizma i komunizma, a ti? U ovome što se radi ničega toga nema. Ušao si, Vasilije, u tunel na čijem kraju te čekaju kajanje i doživotni osjećaj poniženja...

Očev glas se utiša.– Ja... – promuca Vasilije, mada, uistinu, nije imao šta da kaže,

nije uopšte znao šta bi rekao. Tada, gore u granama, osjeti lagano krckanje sitnih sasušenih grančica i šum lišća, a dolje, ispod, isto-vremeno, pomjeranje vučjeg krzna i ledene dodire zuba, i na osnovu toga shvati, zbunjen i nesiguran u svemu, da gore oca više nema, da se otac vratio…

11.

Vasilije je jedno vrijeme zurio u prazninu.Onda mu zakrčaše crijeva.Izvadi iz torbice parče hljeba i komad osušene govedine.Kad poče da žvaće, čini mu se da je čuo kako vukovi škripe

vilicama.Sjeti se darova koje su njegovi preci, Stari Sloveni, mnogobo-

šci i manihejci, nudili vukovima, izvadi nož od puške, koji mu je Advan zbog nečega, ne pitajući ga, izbrusio i dobro naoštrio, i isječe


govedinu na nekoliko povećih komada. Jedan ostavi za sebe, ostale je bacao vukovima. Nasta među njima, dolje, komešanje i režanje. Potom im je bacao komade hljeba.

Vasilije nije znao da vukovi ne znaju da više nema šta da im odozgo s drveta baci. I dalje su čekali kopajući žile drveta i grizući ih možda s nadom da tako mogu oboriti i drvo i Vasilija.

Nema sumnje, ovi preci bi me noćas sa zadovoljstvom zaklali kada bih im pao među šape, bilo je Vasiliju jasno kao dan. Oni, inače, ne napadaju čovjeka bez velike nužde i bjesnila. Možda se, dakle, ja varam kada pretpostavljam da bi me usmrtili i pomogli mi da se pretvorim u njih, da se vratim u svoju prapredačku suštinu. Možda bi me samo onjušili, olizali, prepoznali me kao svoga, i otišli, pozdravljajući me među noge podvijenim repovima. Možda. Ko to sada zna? Ne vjerujem da su toliko gladni, da u šumi nema hrane za njih. Uvijek kad je rat, za vukove i ptice gavranove posvuda ima hrane u izobilju. Oni su, možda, ovdje zato da bi me zaštitili. Kao što su Dabživa i sve Slovene od iskona...

Pošto nijesu ni pomišljali da odu, Vasilije poče da se ljuti na njih.Zašto ne idu?, pitao se. Šta čekaju? Dosadniji su od Hercegovaca.

Uporniji nego što sam mislio. Hajte, idite, govorio je odozgo vukovi-ma. Dosta ste me čuvali. Sada ste slobodni. Hvala! Idite! Pokupite vaše repove i marš u šumu!

Vasilije je bio umoran.Spavalo mu se.Iz mora lišća ispod bukava, iz gnjile humske zemlje, dizala su

se teška isparenja.Vasilije je bio pun vlage.Zvijezde su počele da mijenjaju boje.Pa već je praskozorje, pomisli.Valjda će sada otići ova Hercegova paščad.Zar jedan od njih nije i na grbu Kosača?Prednjim šapama drži zastavu.Ali, Vasilije je umoran i ne može više da se sjeća.Tako rado bi se spustio na zemlju, prislonio leđa uz bukvu, sjeo

na svoj vojnički ranac, stavio kalašnjikov preko krila i odrijemao, tek da zavara, da prevari san.

Ali ovi zubati anatemnjaci nikako da odu.Gdje nađoše baš mene kod toliko zvjerinja u šumi?


Izazvao sam ih onim svojim zavijanjem, prihvati dio svoje od-govornosti.

Da, očigledno su ga shvatili kao ruganje.Ko zna šta se po vučjim glavama mota!...

12.

Oko Vasilija se sklopi neprobojna pomrčina.Ovo je tek sada Noć, reče u sebi kao da nekog drugog Vasilija,

skrivenog u podsvijesti, uvjerava u nešto što taj ne zna.Nema Noći dok mjesec sija.Sada je sve samo Noć.Vasilije odluči da, ušuškan u lišće, kao toplo paperje Noći,

razmišlja samo o Noći i ničemu drugom.Da Noći posveti dio vremena jedne svoje zemaljske noći.Dok se spuštala iz Beskraja, nečujno, pošto se Mjesec izgubio

s one strane šume, obješenog nosa, kao krivac nekome i nečemu, ona se spuštala,

razastirala,padajući lebdeći,šaputavo,kao krilo šišmiša,rep vjeverice,krilo noćne ptice,

Što je Noć postajala neprozirnija, to su jače blistale zvijezde kao dijamanti i pektorali u neproziru bezvremenog prostranstva Beskraja. Možda hladne i užarene rupe, crvotočine bez početka i kraja. Zvijezde i magline. Te veličanstvene nebule u kojima se zvi-jezde rađaju, vlažne kao slama u kolijevkama, žuto-plave, zelene, smaragdne, očiju sanjivih poput očiju plesačica u zadimljenim baro-vima, gotovo nestvarne, od vodonika i sumpora, djela univerzalnog, sveopšteg Života, koji ne dopušta gubitke i besmisao rasipanja atoma elemenata u svekolikoj beskrajnosti Svemira.

Ušuškan u lišče drveta, koje je ličilo na drvo izraslo iz tame Noći, iz praelementa starijeg od vodonika i vode. Vasiliju se projavi


jedan san iz djetinjstva. Taj san mu se duboko urezao u sjećanje...Već nekoliko nedjelja je ležao bolestan, Majka nije znala šta da

radi. Otac je bio na izgradnji pruge Nikšić – Titograd. Pomoći nije bilo niotkuda. Svojim očima je gledala kako njen dječak, iz dana u dan, vene kao biljka. Njegove ruke su bile hladne, i čelo. Stavljala je šake na njegove grudi, prislanjala uho da čuje njegovo srce.

Jedne noći dječaku se učini da ga neko zove. Dječak je taj zov čuo kao blagi šapat, koji dolazi iz nepojamne dubine Prostora i Vremena.

– Probudi se, moj dječače. Ustani. Ja sam tvoja vila zaštitnica. Popni se na Bogdanov krš da vidiš svoju zvijezdu u nebu. Ja ću ti pomoći. Požuti, čekam te.

Dječak s mukom zbaci teški vuneni pokrivač sa sebe. U sobi je bilo puno mjesečeve svjetlosti. Polako otškrinu vrata i iziđe u Noć, u vanzemaljsku tamu Noći po kojoj se prosipala svjetlost Mjeseca i bezbrojnih zvijezda. Iza kuće je žuborila voda s česme, koja je tekla u neprekidnom mlazu dovedena sa izvora u bukovom gaju gdje je izvirala. Na padini iznad kuća izdizao se Bogdanov krš. Niko ga nikada nije vidio takvog – kao da to nije ona kamenčina, koja je gore od nastanka svijeta, uz koju se nebrojeno puta peo, sjedio na njegovom tupastom vrhu, lomio lješnike, plašio sivosmeđe guštere, posmatrao zeleno talasanje lišća breza, slušao dozivanja vrapčića u sazrelim travama između lijeski. Krš je svijetlio. To nije bila svje-tlost Mjeseca i zvijezda. To je bila kamena svjetlost, svjetlost kamena. Izbijala je iz njega, iz svih njegovih rana i pukotina.

Dječak se pope na krš, usred planinske noći topal kao usred ilindanskog dana.

Čim je podigao glavu, ugledao je, gore, među zvijezdama, svoju zvijezdu. Obradovao se što je vidi, što zna da je to baš ona – njegova zvijezda. Treperila je ružičasto-ljubičastim sjajem, kao tek okupana. Od gledanja u zvijezdu iz dječakovog oka potekoše dvije krupne suze, koje se zaustaviše u uglovima njegovih poluotvorenih, beskrvnih, modrih usana. Vrhom jezika dječak ih pokupi i njima ovlaži usne. Tada, u trenutku, njegova zvijezda je poletjela. Brzinom nepojam-nom, brzinom koju dječak nije mogao zamisliti da postoji, da je to brzina svjetlosti i zvijezda, brzinom Noći, ne smanjujući se i ne povećavajući, ne ostavljajući iza sebe trag zvijezde, koja juri kroz nebesko prostranstvo, koja leti, stropoštava se, pada, ne sprečavana


potkama i osnovama Noći, o čemu takođe dječak nije ništa znao.Grabila je dječakova zvijezda niz tamni ponor Noći, ali prije

nego što je dječak shvatio šta se s njegovom zvijezdom događa, kud to njegova jedina zvijezda juri, bježi li od nečega, pokušava li da se sakrije u guste nabore Noći, to dječak nije mogao da zna, samo je nijemo gledao do trenutka kada je, kao blag dodir majčine ruke, dodirnula njegove grudi i nestala u njegovim grudima ne pričinivši mu ni najmanji bol.

Naprotiv, dječak je i dalje stajao na Bogdanovom kršu, ali, gotovo u istom času, trenu, osjeti da lakše diše, kao da vazduh ulazi kroz otvor koji je, ne povrijedivši ga, zvijezda napravila, izoštri mu se sluh, mogao je da čuje noćno pomjeranje trava oko krša, do-šaptavanje zametnutih plodova u šumi lijeski, mogao je, tek sada, da čuje i šum koji je njegova zvijezda ostavljala u prostoru dok je letjela. Dječak osjeti i blagu toplinu u grudima i jačinu u nogama. A kad pogleda gore, u nebo, tamo gdje je do prije nekoliko trenutaka njegova zvijezda treperila, ugleda ozareno lice majke, koja se nad njim nadnosila s rukom na njegovim grudima...

Kao da nije na drvetu, uglavljen između debelih grana moćnog stabla, kao da lebdi u prostoru, jedno sa tom bukvom, čije su grane žile moćne Noći, čije je korijenje u tijelu Noći, Vasilije, pod snažnim utiskom toga sna. ili doživljaja iz djetinjstva, htjede da se pokrene, možda zakorači, kao da je na Bogdanovom kršu, ali ga dočekaše grančice i lišće, to ga prenu, ali čitava jedna mala vječnost trenutaka prošla je kroz njegovu svijest prije no što shvati da neba iznad njega nema, da je sve iznad njega i oko njega lišće bukve, lišće beskonač-nog neprozira Noći...

13.

I dalje se po svemu što postoji razastirala tamna svila Noći.Noći, kao prve od postanka svijеta. Zvijezde, nevidljive, dogo-

rijevale su, gore, negdje u nebesima, krupne i plavetno-svjetlucave, kao oči siročića. Dolje su, oko stabla, sivozeleni planinski vukovi, polijegali na svoje šape, uspavani, ali svakog trenutka spremni na skok na neku životinju ili na bijeg. Baš su se ućutali, pomisli Vasilije. Ne dišu. Nevidljivi su sa ove visine. Mirni kao trava.


Udruženi u čopor, gladni od rođenja, izloženi nevjerovatnoj ko-ličini mržnje svih drugih stvorova na zemlji, u koje svakako spadaju i ljudi, razmišljaju li i oni o svojim životima, o prirodi koju su ljudi prigrabili za sebe, iz koje ih progone kao iz svoje bogomdane baštine, kao da prirodu Tvorac nije dao podjednako i vukovima i ljudima? Imaju li oni svoju paradigmu, svoju duhovnu vučju metafiziku po-stojanja? Vide li Nebo i čude li se Suncu i Zvijezdama? Imaju li predstavu o tome zašto padaju kiša i snijeg, zašto grmi i gromovi udaraju, munje pale drveće, suvu paprat, slamom pokrivena ljudska privremena, nekada stalna, prebivališta na katunima?

Vasilije je bio siguran da imaju. Njemu je bilo jasno da oni nijesu, kao ni bilo koji drugi živi stvorovi, isključeni iz onoga što je on nazivao Metafizički Um Vaseljene. Taj Um je i njih obdario mišlje-njem primjerenom njihovim vučjem mozgovima, načinu života, ali s mogućnošću razvitka i mišljenja, i njihovog metafizičkog razvitka, u skladu s potrebama koje iziskuju promjene kroz koje iz generacije u generaciju prolaze prilagođavajući se tim promjenama.

Kolosalna kosmička tišina Noći i mrkli šumski mrak bez mjese-čine, činili su da Vasilijeve misli prosto lebde ispred njegovog, finim, nedodirljivim mrežicama noćnog tkanja tišine i tame, prekrivenog pogleda, kao neko ćilibarsko svjetlucanje.

Uskoro zaboravi na vukove i, gotovo streknu, od jedne iznenad-ne pomisli: šta ako je ovo moja posljednja Noć na Zemlji, Planeti, koju vazduh sprečava da odleti u nesagledivo prostranstvo sfera i začas postane plamena lopta od čega drhte sve planete, sve zvijezde, sve galaksije, svi nebrojeni svjetovi u Vasioni!

Dok je čitao razne knjige i slušao televizijske storije u kojima se naglabalo o pitanjima svijeta, vremena, prostora, vanzemaljskih stvari i drugog, Vasiliju je sve češće počela da smeta riječ Vasiona. Tom riječju obuhvatamo sve što postoji, izvan nje nema ničega, ni kraja ni beskraja, ona je alfa i omega svih stvari koje jesu, koje su bile i koje će, najvjerovatnije biti na njenom putu vječnog propada-nja i obnavljanja. Šta je u tim astronomskim, fizičkim, hipotetičkim razglabanjima o Vasioni smetalo Vasiliju? Smetala mu je upravo ta upornost upotrebe toga pojma, nedovoljnost metafizičkih sagle-davanja stvari, ta osnovna slika Vasione kao da se radi o nečemu maltene definisanom, poznatom, ograničenom, o jednoj zvjezdanoj vaseljenskoj strukturi, o galaksiji, a ne o sistemu koji, najvjerovat-


nije, nema, niti može imati, nikakvih ograničenja, ni početka ni kraja. Vasiliju neuvjerljivo, gotovo besmislene, izgledaju te brojke, ta, gotovo sigurna naučnička uvjerenost kako je, eto, Vasiona – sve, i mi znamo da je to sve nastalo između petnaestak i dvadesetak milijardi svjetlosnih godina! To je u Vasiliju gasilo neka njegova unutrašnja svjetla, gasilo ih i raspaljivalo. Gotovo da su ga ljutila ta proročka nagađanja, ili svi oni silni pokušaji nagađanja šta je bilo ranije i šta će biti kasnije kad se Vasiona, koja se još uvijek širi po inerciji one eksplozije, koja se zove Veliki prasak, počne skupljati u istu onakvu tačku iz koje je i nastala – singularitet. Kaže se, na primjer, kako se ta jadnica neznano dugo nalazila zgrčena u tom svom ishodišnom stanju, stanju tačke u kojoj nije postojalo ničega, ni vremena ni prostora, ni materije. Pri svemu ovom se misli na Vasionu, novu, koja je nastala, ko zna u kom trenutku, koga takođe nema, jer nema vremena, i niko ne zna u čemu, jer nema prosto-ra, možda u istom času, a možda i stotine ili milijarde svjetlosnih godina, nakon propasti prethodne Vasione. Vasilija, međutim, u ovom slučaju, ne interesuje nova Vasiona, nego prva Vasiona. Ova nova bi i mogla nastati na srušenom kosmičkom ognjištu prve Vasione, iz one zaustavljenosti prethodne (zaustavljenosti u čemu!), ali iz čega i kako je nastala prva Vasiona? Ovo je pravo pitanje. Ovdje sada nedostaje metafizički smisao o bilo čemu. O Beskraju. U mnoštvu tekstova i drevnih ljudi i svih generacija do danas, riječ je, dakle, o Vasioni kao da je Vasiona – Beskraj, a, u suštini, sva razmišljanja čini se da se vrte oko jedne galaksije. Uopšte ne bi bilo nemoguće da galaksije nastaju od gasova galaksija koje u Beskraju eksplodiraju, a to znači da ne nastaju ni iz čega i ni u čemu. Beskraj je apsolutno ispunjen prostranstvom, beskrajnim prostranstvom, i vremenom, takođe beskrajnim vremenom. Bilo gdje u tom prosto-ru može eksplodirati neka galaksija, njen materijal će kružiti po prostoru dok se ne steknu uslovi da se od tog materijala formiraju nove galaksije. Propast jedne galaksije, misli Vasilije, mada tu misao pročitani tekstovi ne sugerišu, nije propast svijeta, to jest Beskraja, već propast samo jedne zvjezdane galaktičke forme i svega što se na njoj bilo formiralo. Možda se u spisima drevnih ljudi opisuje, u stvari, eksplozija, ne galaksije, nego samo neke ogromne zvijezde – supernove. Možda je jedna takva eksplozija djelovala i na naše Sunce, možda je, mada se očigledno našlo na periferiji udara, iza-


zvalo eksplozije u njegovom helijumskom središtu, koje su izbile na površinu i, sticajem okolnosti, zahvatile Mars i Veneru, ali ne i Zemlju, koja se, u tim trenucima, nalazila na suprotnoj strani Sunca gdje tih eksplozija nije bilo. U tom slučaju, u trenutku bi isparila sva voda sa Marsa i Venere i sav živi svijet na tim planetama bi bio uništen. Možda su upravo s tih planeta dolazili u svojim letilicama oni mnogobrojni vanzemaljci koje pominju drevni tekstovi gotovo svih naroda na Zemlji. Možda su to bili oni bradati starci koji su stizali sa okeana, uvijek iznenadno, neočekivano, koji su učili ljude na zemlji, drevno čovječanstvo, raznim stvarima, prije svega – ze-mljoradnji. Oni su, po tim drevnim zapisima, ljudima predavali svoja znanja iz mnogih oblasti: kako se topi metal, izrađuju sjekire i motike, srpovi i razne vrste oružja, kako se obrađuje kamen, grade gradovi, prokopavaju kanali, teše krečnjak i granit i podižu piramide i obelisci, koji nas i danas čine, u znatnoj mjeri, malim i nemoć-nim pred njihovim savršenstvom, pred njihovom agresivnošću i veličanstvenošću. Zemlju je, dakle, za dlaku takoreći, promašila ta silina sunčevog plamenog vjetra, taj smrtni vjetar, ali, ipak, po svoj prilici, nije prošlo ni na Zemlji bez katastrofalnih posljedica. I na Zemlji je došlo do davljenja vodene mase u okeanima, voda se izlila preko Zemlje potapajući sve do određene visine, u Grčkoj, na primjer, i to je zapisano, to kažu i predanja, kojima se u ovom slučaju mora vjerovati, jer drevni čovjek odista to ne bi izmislio, vodeni talas je dopirao do pasa ljudima, u današnjoj Maloj Aziji do ramena, u Indiji i Kini do planina, tako i u Africi i Americi. Ljudski rod, i uopšte život na Zemlji, silno je stradao, ali nije uništen. Ovo je zapamćeno kao – potop. Tada su izgubljena mnoga znanja koja su ljudi bili naučili od vanzemaljaca s Marsa i Venere. Ovo se, neki tvrde, dogodilo prije dvanaest do petnaest hiljada godina prije nove ere. Na to ukazuju mnoge klimatske promjene na našoj Planeti, nestanak mnogih ostrva i dijelova kopna, promjena starih rječnih tokova, nestanak velikog broja životinjskih vrsta, znatnije pomjera-nje zemljinih ploča, propadanje okeanskog tla, formiranje najviših planinskih vrhova i majanskih lunarno-sunčanih kalendara…


14.

Vasiliju se poče mutiti u glavi od ovakvih njegovih misaonih nebuloza. Izvadi iz ranca nožić i preostali komad suve govedine. Pomalo je rezao i žvakao. Bacio bi neki komadić i vukovima. Preko šume preletješe dva američka aviona zvani Galaksije, koji su nosili humanitarnu pomoć za veliku masu Bošnjaka u opsađenoj Srebre-nici. Vasilije je s pukovnikom Vukotom išao da gleda sa jednog brda kako padaju padobrani koji su nosili mamutske pakete hrane, ali, tvrdio je Vukota, i oružja i municije. Bilo je vedrih i tihih noći i tada su ti tovari padali gdje je i trebalo da padnu, ali bilo je i noći kada su vazdušne struje i udari padobrane odnosili u brda iznad grada, i tada su ih, Vukota kaže, hvatali njegovi borci i potom se sladili pravom kafom, čokoladama, čak i pivom, američkim, u konzervama.

Sve je ovo besmisleno, pomisli Vasilije. Besmislenije ne može biti! I ovi avioni, čiji motori urlaju, i ta Srebrenica, i sva ta brda oko nje, i ja koji ovdje ćurim kao sova i čekam da odem odavde i što prije, ako se bude mogao, zaboravim da sam u ovom vremenu uopšte postojao..

A šta ako je ovo tvoja posljednja noć u životu, neki glas, iznova, nepozvan, zazuja u njegovom desnom uhu, ali Vasilija ne iznenadi, on se sjeti kako mu je taj glas nedavno govorio

– Slušaj, Vasilije, ja sam jedan od malog broja Vasilija u tvom duhu i umu, u tvojoj protoplazmi i svim mogućim tvojim ćelijama, a možda sam i jedini, koji je na tvojoj strani. Odobravam tvoje po-stupke i stojim iza tvojih uvjerenja. Ti si u pravu! Ljudi su, uopšte, neznalice, blavori, smučine crne, zelene i žute, to znam, i to me ne uzrujava, ali čudim se koliko u tebi ima Vasilija koji te ne razumi-ju, koji ti se suprotstavljaju, koji ti ne vjeruju, koji te, među nama, tvojim dvojnicima, ismijavaju, koji ti zavide, pa, moglo bi se reći – čak te i mrze. U njihovim shvatanjima previše je onog starog tvog genetskog nasljeđa, plemenskog, bratstveničkog, nasljeđa koje se vuče ko zna od kada, ali svakako pomalo od svih tvojih dosadašnjih i, naravno, naših neposrednih predaka. Neki od Vasilija u tebi još misle kao ono nekadašnji kozari, neki kao poslijeratni učitelji, po-gotovu oni koje su zvali kursistima. Bili su to, ti učitelji kursisti. mora se priznati, čestiti ljudi, ali ograničenih saznanja, shvatanja, nedovoljnih metafizičkih umnih sposobnosti. Nije ni čudo, jer se


tada, o ovim stvarima, o kojima se ti sporiš s drugim ljudima, i sa svojim Vasilijima u sebi, malo znalo. Ja sam slušao i učio od tebe, ali ovi, već olinjali klokani, slušali su doduše, ali nijesu učili od tebe. Više su vjerovali drugima nego tebi. A u tome i jeste stvar. To je naša stara plemenska i kozarska, i učiteljskokursistička genetska odlika, bolje, čini mi se, reći – anomalija.

– U prvu si, Razmišljao sam i ja ponešto o tome. I, odista, da znaš, obradovao si me, – Vasilije se čak raznježi.

– Pusti to, – reče, kao da odmahnu rukom, glas. – Ovo je samo uvod. Hoću da kažem nešto važnije. Oni se, Vasilije, spremaju da izvrše atentat na tebe. Da te iznutra tebe samoga onemoguće da dalje djeluješ bez ikakvog dogovora sa njima, bez njihovog pristanka i odobrenja. Hoće, Vasilije, da te smaknu!

– Šališ se, – reče sa smiješkom Vasilije. – Kako, čovječe, da izvrše atentat? Kako to – da me smaknu?

– Lijepo, – kaže glas. – Presretaće tvoje misli i preinačavati ih tako da ćeš ti govoriti ono što ne misliš, činićeš ono što ne misliš da činiš, ako budeš putovao, stizaćeš tamo gdje ti nije bilo ni na kraj pameti da dođeš, sanjaćeš stvari koje nikada ne bi sanjao, čitaćeš knjige besmislene i nemoćne, sporićeš se sa ljudima sa kojima se do sada nijesi sporio, kao neuspjele cijepaćeš, ako i dalje budeš pisao, listove na kojima su tvoji uspjeli tekstovi, a slagaćeš u fascikle one radove koje si u svim dosadašnjim prilikama uništavao i bacao kao bezvrijedne, i tako redom, a to je, koliko te ja poznajem, i više nego dovoljno da se ostvari njihova zamisao – tvoja biološka erozija, tvoja, Vasilije, propast!

– Kako da ih spriječim u tome? Kako da im se suprotstavim?– Zaprepasti ih!– Da ih zaprepastim? Šališ se! Ko može da zaprepasti svoje dvoj-

nike u sebi? Odavno nijesam čuo nešto tako bizarno, alogično, čak i u metafizičkom smislu neizvodljivo, nemoguće. Apsurdno irealno. Somnabulno. Suludo.

– Ne, – kaže glas. – Griješiš. Svi ti glasovi, svi ti Vasiliji, postoje. Oni su u tebi– Dio tebe. Evo i ja. Osjećaš me u sebi, u svom uhu, zar ne? Čuješ?

– Osjećam te i čujem, – reagovao je Vasilije nekako nesigurnim, lelujavim glasom.

– Dakle, tu sam, u tebi. S tobom. Postojim. I sve što bi ti o tome


rekao drugačije, bilo bi kao bacanje pepela u vodu.– Dobro to, – poče pomalo da se ljuti Vasilije. – Dosta filozofije.

Šta imaš na umu dalje? Kako da se odbranim od tog mnoštva mojih dvojnika u meni, koji su protiv mene? Kako da ih odvratim? Urazu-mim? Zaplašim? Razjurim? Kako da ih, kako ti kažeš – zaprepastim?

– Ubij se! – dreknu glas. – Ubij se, eto kako! Vjeruj, to je jedini način da ih spriječiš da te iznutra razaraju, da te pretvaraju u ruinu, da se, do samog tvog skončanja, naslađuju tvojim, u stvarnostima u kojima živimo, svakodnevnim – porazima...

Ovo je bilo nedavno. Sada se, evo, opet javio. Pošto mu Vasi-lije ništa ne odgovori, on nestrpljivo zagalami, kao da se smisaono nastavi na onaj razgovor od prije:

– A šta, Vasilije, ako je ovo posljednja tvoja noć, i to – na drvetu, najblagorodnijem od svakog drugog drveća u tvom zavičaju – bukvi, ispod koje si se i rodio na ponjavi i slami dok je tvoj otac kod Horgoša kopao, u nemogućoj banatskoj glini, koju, znam, poštuješ samo zato što su od nje napravljene prve knjige, protivtenkovske rovove uoči velikog rata; bukvi ispod čije kore čuješ strujanje najčistije tvari na Planeti – sokova iz dubine zemlje, – jedva se zaustavi u navali vlastite brzorječivosti dvojnik.

– Šta? Ništa, baš – ništa! – odgovori Vasilije, ali mu, ipak, ovo pitanje prostruja preko mozga i oko glave kao hladan vjetrić. Šta bi bilo, pitao je sada samoga sebe. Dobro sam mu odgovorio, pomisli – ništa! Sad da padnem sa ove bukve dolje i razbijem se kao trula panjina o tvrdu, spečenu zemlju, čak bi se i vukovi razbježali i ni jedan list u svoj ovoj šumi ne bi zbog toga ni najmanje zatreperio, niti bi kap rose skliznula niz koru stabla, odista – ništa se ne bi pomjerilo, nikakvog znaka ne bi bilo, jer je čovjek u prirodi, i u svijetu u kome živi, izgubio svako poštovanje kod biljaka i drugih životinja. Svi ga mrze, jer sve uništava. Ništa na ovoj Planeti od njega ne zavisi, a on zavisi od svega! Čovjek je tužni usamljenik, i nestanak čitavog čovječanstva donio bi samo olakšanje svemu, pa i ovoj bukvi među čijim granama sjedim i okrećem se oko Sunca zajedno sa ovom bukvom od praelemenata vode i vatre, vodonika i plamena.

Sve ovo dolazi iz moje metafizičke duhovne suštine, znao je. Sve ove misli i primisli. Kao da mi, otud, iz te sive mase podsvijesti, koja je riznica svih mojih duhovnih pobuna i pristaјаnja, neko suge-


riše da se, poslije svega, zapitam: jesam li u pravu ja, koji mislim da metafizički mislim, ili oni koji pojma nemaju ni o metafizici stvari ni o metafizičkom mišljenju kao najvišoj formi mišljenja ljudskog bića? Koji taj način mišljenja ne shvataju i ne razumiju.

Sjeća se kako je jednom pokušao da svojoj kćerki, tada studentu na trećoj godini Pravnog fakulteta u Sarajevu, objasni da je život nastao iz vode, da je stvaranje svih životinjskih vrsta, pa i ljudi, uglavnom započeto u vodi, da su prošle hiljade, možda i milioni godina, dok se ljudsko biće nije, pošto je u nekom nepoznatom životnom obliku, isplivalo iz vode, savlađujući razne prepreke i trpeći promjene svake vrste, kroz koje je moralo da prolazi, razvilo i održalo na zemlji, ali kćerka je Vasilija prekinula u jednom tre-nutku pitanjem:

– Ko može da potvrdi i na bilo koji egzaktan način dokaže da je sve to bilo tako, a ne drugačije?

– Niko, – skrušeno je odgovorio Vasilije.– Eto, vidiš, ti se upinješ i mučiš da sve to objasniš mada i sam

znaš da su sve to samo priče tih tvojih drevnih ljudi, da nema nikakve potvrde da se bilo šta od svega toga baš tako, ili bar slično tome, dogodilo, – reče Tanja, i ode, ostavi oca da sam razbija glavu svojim mislima o praelementima, o vodi, o nastanku materije i života, suo-čavajući se, odmah, s pitanjem, poslije kojega je duže vrijeme zurio u besmislenu prazninu, koja se najednom stvorila i u njemu i oko njega: da, bio je u početku vodonik, ali otkud vodonik, otkud bilo šta, ako ničega nije bilo? Otkud Gramov prasak, singularitet, singu-laritet čega. kada nema ničega, šta je uopšte to – singularitet čega, i prasak čega, u čemu, u kakvom vodoniku (vodi), kojega nema, jer ako nema ničega ne može biti ni vodonika! Nešto je moralo da stvori taj vodonik (vodu), ali šta, i ko, koje sile, kojih nema, jer nema ničega, jer nema ni vodonika, jer da bi ga bilo, mora neko, ili nešto (ko i šta?) da ga (iz čega, kako?) stvori!

Zašto se, pitao se Vasilije u nastupu nagle malodušnosti, ma-laksalog uma, svim ovim bakćem, naprežem, posrćem, tumaram, odbijam od svega drugoga, čemu, sada, i uopšte, ta moja metafi-zička i uopšte duhovnost, zar nije bolje biti bez nje, otarasiti se te svoje metafizičke duhovnosti, zaboraviti, živjeti kao što živi njegova kćerka, jednostavno razlučujući ono što jeste i ono što se ne može dokazati.


Koliko sam samo propustio sastanaka s lijepim ženama, koliko putovanja, koliko noći potrošio razmišljajući i pišući, sve zbog te duhovne metafizike, koju je u sebi potakao, probudio, moglo bi se reći još kao dječak, koji je volio da obilazi stara groblja, i naša, pra-voslavna, i ona za koja su govorili da su grčka, i turska na kojima su još bili poluiskrivljeni nišani s mačevima i polumjesecima, s nekim čudnim slovima – zapisima, s ljiljanima, koji je volio da rovi po starim zidinama i zidištima, da traži nekakve izgubljene predmete, tek kasnije saznavši da se ti stari predmeti nazivaju artefakti, da noću posmatra Kumovu slamu i zvijezde, da čita sve što mu padne šaka i moljaka učitelja, matorog kursistu, za neke časopise koje je vidio na njegovom stolu, kojih je bio pun jedan poluraspadnuti, decenijama sipcima i njihovom neumornom radu prepušteni, ormar gdje ih je učitelj odlagao nerasječenih listova.

Jesmo li mi, ljudi, svi, rođeni s tom duhovnom metafizikom, toliko suprotnom ispoljavanju svakodnevnog našeg načina i smisla življenja, ili je ona data samo nekima među ljudima, pitao se.

Jesu li oni kojima je data metafizička duhovnost razmišljanja i razumijevanja stvari nagrađeni ili kažnjeni? Šta bi bilo da duhovne metafizike uopšte nema?

Naravno, ne bi bilo velikih mitova, velikih književnih djela, velikih graditeljskih poduhvata, velikih slikarskih i vajarskih ostva-renja, drama, ali, u suštini, čovječanstvo bi napredovalo, njegov napredak ne bi onemogućavalo odsudstvo ljudskog mišljenja o postanku, o pitanjima zemlje i neba, o praelementima i Beskraju. Bogovi i božanstva su stvoreni prije velikih mitova, prije velikih sumersko-akadskih poema i njihovog čeda Ep o Gilgamešu, prije piramida. Za stvaranje bogova i božanstava, za rituale i poklonjenja, za unapređenje života, odgovorne su one duhovne metafizičke sile koje su posjedovali obdareni ljudi u raznim narodima, ali najobda-reniji idu iznad te razine, oni tragaju za nemogućim – za korijenom Univerzuma, Postanja, Života i Kretanja. Ti, najobdareniji, stvorili su vaskoliki duhovni univerzum čovječanstva, i nije bitno koliko ljudi taj univerzum shvata i razumije. Taj duhovni univerzum je nužno metafizički, jer dokaza o tome kako je sve počelo i iz čega nema. Šta, onda, ima? Ima paralela u onome što jeste vidljivo i onome što nije vidljivo. Zar ne vidimo vodu (vodonik) svuda oko sebe? Zar ona nije u svemu što gori, svijetli, plamti? Zar bi život


mogao da se razvije na stijeni koja je bila Zemlja? Morala je, prvo, da se stvori voda. Odakle? Naravno, da je došla iz Svemira. Je li to dovoljno? Nije, ali put je moguć, gotovo vidljiv. Neizbježan. U toj toploj vodi, koja je bila gas, vodonik, snadbjevenoj svim mogućim mineralima s Idejom Života u svakom atomu materije, jedino je bilo moguće stvaranje prvih ćelija i živih bića. Potom i na Zemlji, koju su natopile kiše i prožela vlaga. Nema, dakle, dokaza, ali duhovna metafizika ide dalje. Ona je proces mišljenja. Ni o mišljenju, doduše, ništa ne znamo, ali mišljenje obdarenih ljudi ohrabruje čovječan-stvo, obezbeđuje mu paradigmu, iz epohe u epohu drugačiji pogled na svijet i postojanje, na Život. To je uvijek najviše što ljudski rod doseže kroz epohe. Duhovna metafizika velikih umova je vlasništvo čovječanstva. Posrću epohe koje nemaju paradigmu. Metafizička duhovnost paradigme uspravlja čovječanstvo, jer je suprostavljena nekretanju, padu i smrti…

15.

Noć se borila s Danom, koji је neumoljivo dolazio u bijeloj pjeni sa Istoka, pjeni koja se počinjala polako raspadati.

Ovako se, nekako, slično, raspada, danas, i duhovna metafi-zika čovječanstva, pomisli Vasilije. Da, staro drevno čovječanstvo umiralo je, i još uvijek umire, sa svojim bogovima i božanstvima, sa svojim mitovima i mitologijama, sa svojim vjerovanjima i para-digmama. Odavno to drevno doba kvaziistoričari nazivaju pagansko doba i njegove bogove i božanstva, i sve drugo što mu je pripadalo, i što mu pripada, jer to se ne može izbrisati, pojmovima paganski i pagansko, što je najveća besmislica i nemoć istorije. Romejski car Konstantin zadao je u prvim decenijama IV vijeka smrtni udarac drevnom čovječanstvu. Jedan dio drevnog svijeta opirao se, odbijao od sebe taj udar, ali presuda je izrečena u korist jedne nove, agre-sivne i u duhovnom, metafizičkom, smislu neuporedivo siromašnije vjere, uz šta ide i naziv religije. Dioklecijan, po majci Dukljanin, pokušao je da stvari u tom smislu vrati na početak, silno je pro-gonio novu vjeru, koja se zasnivala, za razliku od drevnog sistema vjerovanja, ne vjere, na izmišljenim i besmislenim pripovijedanjima o bezgrešnom začeću Josifove žene Marije, na božjem duhu, koji je,


preko svoga anđela, oplodio Mariju, koja je rodila Mesiju, Hrista, Božijeg Sina, koji je vaskrsavao mrtve, liječio gubave, koji je i sam vaskrsao i sada boravi u božijim vrtovima kod svoga oca Boga, i tako dalje, i tako dalje.

Ali, hrišćanstvo je ipak moralo da prihvati niz sporazuma sa pr-vosvještenicima drevnog doba. Od njega je preuzelo mnoštvo kultova, gotovo svu mitološku građu, božanstva, koja je preimenovalo, pa i viziju Marije – bogomatere. Zahvaljujući tome nastalo je slovensko manihejstvo, persijsko arijanstvo i druge gnostičke crkve Istočnog hrišćanstva. Protiv tih crkava radile su patrijaršije u Jerusalimu, Carigradu i Milanu, kasnije Rimu. Najzad su uspjele da se gnosti-cizam osudi i odbaci, arijanstvo su otjerale u islam, koji je i sam bio mješavina zoroastrizma i nestorijanstva. Slovenska crkva se održala najduže sa svoja dva prsta kao simbolima novog vjerovanja, bolje rečeno – nove vjere, sa svojim kultovima i ritualima drevnog doba, sa svojim starim božanstvima, duhovno živim i u današnjem sloven-skom smislu za metafizičko, nepromjenjivo i beskrajno.

Čovječanstvo koje počinje, razmišljao je dalje Vasilije na drvetu, Homerovim epskim individualizacijama junaka, novo je čovječan-stvo, čovječanstvo pohlepe, trijumfalizma nad naslijeđenim vrijed-nostima. To je čovječanstvo koje ruši slovenske gradove u podural-skoj niziji, u Baktriji, faraonske piramide, prve brane na rukavcima Nila, kanale i zigurate u Mesopotamiji, nevjerovatne prepiramidalne građevine u Kušu i Nubiji, duhovnost zajednica naroda, najstarije kultove i rituale, koje bi uništilo i pećinske crteže u Pirinejima, sinajskim planinama, klancima u kojima su, na visokim i nepristu-pačnim liticama, na kojima su u uglačanim kamenim površinama urezivali svoje dvojezične i trojezične zapise Naram Sin i druge asirske vojskovođe vraćajući se sa svojih pohoda. Nastojali su da unište i Hamuravijevu stelu, i Sfingu, i sve drugo ti ljudi novog svijeta, duhovno sazdani od praha zemlje, ne kao njihovi preci, drevni ljudi, po ideji Metafizičke Sile, Metafizičkog Tvorca Materije, Elemenata, Neba i Planeta, Jezika i Mišljenja.

Od tada, vjeruje Vasilije, ovaj svijet propada, u zapadnjačkom srednjovjekovlju dostigao je vrhunac duhovne apokalipse spaljujući Platonove i Aristotelove spise, loveći vještice i vampire, obznanjujući novu bibliju, koja se zove Kolbrinska, koja upućuje kako pouzdano prepoznavati vještice i vampire, koja propisuje načine na koje ih


treba mučiti i usmrćivati, ponovo se javlja ritual odsijecanja glava – giljotina, neko bi rekao neka vrsta povratka u pećine, u ruhu od ovčjih koža i kostrijeti, ali nije riječ o tome – povratak novog čovje-čanstva u pećine duhovno je nemoguć proces, jer su pećine drevnog čovječanstva ognjišta njihovog duhovnog metafizičkog smisla, u pećinama se i formiraju prvi obrasci drevnih naroda, prve forme zajedništva, jezičke osnove, tu nastaju prva umjetnička djela – crni bikovi, irvasi koji preskaču urvine ispred progonilaca, tu se formi-raju rituali i kultovi, iz pećina će izići praforme svih velikih mitova i epske poezije drevnih naroda, pećine su prirodna staništa drevnih ljudi, one su njihov prvi krov nad glavom, njihova utočišta, tu su se rasplamsali prvi kontrolisani ognjevi, skuvale prve neoderane lobanje gnuova i antilopa, u pećinama boravi kupa rasplamsanog žara kao drugo Sunce koje plamenom osvjetljava taj prostor najva-žniji, od postanka, za opstanak čovječanstva.

Ne, nije, dakle, riječ, niti može biti, o nekom povratku u pećine, drevne i metafizičke, kao dodatne prostore Beskraja, Neba i Uni-verzuma, to su nove pećine, ne pećine drevnog čovječanstva, bo-žanske građevine u kamenu, to su pećine koje stvaraju novi ljudi, novo čovječanstvo, duhovno apsolutno u svemu suprotne pećinama drevnih naroda. Te nove pećine su sve dublje, i to se vidi u svakom ljudskom biću, čuje se kako hodaju od prvih stranica Starog zavjeta, prvih takozvanih Mojsijevih knjiga, i taj hod je sa svakom novom generacijom sve nasrtljiviji, sve grublji, zaošijaniji i, po svoj prilici, nezaustavljiv sve do nekog novog udara, do neke promjene o čijim je razmjerama, za sada, bar za mene, ograđivao se Vasilije, nemoguće čak i naslućivati. Sve gradove koji se pominju u Starom zavjetu i brojnim odlomcima sumersko-akadskih poema, u egipatskim sta-rohijeroglifskim i novohijeroglifskim zapisima urezanim u kamen i brojnim glinenim pločicama rasturene i izlomljene Asurbanipalove biblioteke i na brojne druge načine, sve te gradove podigli su ljudi drevnog doba, a sve su porušili, spalili, u zemni prah sasuli ljudi novog doba. Po pravilu sve se to dogodilo poslije Ilijade. Ilijada je najdublje povučena granica između drevnog i novog doba. Krit, Mikena, Knosos, Ur, Uruk, Niniva, Jerihon, Teba, Troja, Sodoma i Gomora, Damask, Bagdad, Susa, desetine starih gradova u Bak-triji... – uništeni su, mnogi od njih gotovo do temelja, zahvaljujući precima današnjeg čovječanstva.


To je bilo u pravom smislu, a ne neko drugo, starije, diluvijal-no vrijeme, razmišljao je Vasilije. Kao da su neki demoni s drugih planeta ušli u ljude. Sve su rušili čega su se dokopali. S čudesnom voljom, silinom, sistematikom. Stari zavjet je u prvom redu istori-ja tih zločina ljudi novog doba nad realizacijama duhovnih ideja ljudi drevnog doba. Istorija zločina nad bibliotekama, nad pismom i knjigom, nad znanjem drevnih mudraca, nad veličanstvenim podvi-zima njihovog metafizičkog mišljenja, koje je bilo dovoljno moćno da sve te zamisli, te ideje Tvorca, ostvari i pokaže čovječanstvu. Mi smo, dakle, potomci tih biblijskih čudovišta, koja su, prva u istoriji ljudske vrste, zloupotrebljavala stara otkrića vatru i točak, bakar i gvožđe...

Svijet koji je nastao poslije drevnog doba, poslije prvih razbi-jačkih udara zadatih duhovnom metafizičkom ustrojstvu drevnog čovječanstva, samo je fizički potomak drevnih ljudi, a ono metafi-zičko i duhovno, ono što su bile velike stvaralačke ideje i poduhvati, može se pratiti kako se postepeno raspada do novog milenijuma, to jest do pojave hrišćanstva kada počinju tendencije, osporavanja, is-poljavanje slabosti svake vrste, sujevjerja, laži i izmišljotina umjesto mitske percepcije, demagogija umjesto mišljenja, nered podsvijesti, obožavanje umjesto shvatanje Boga – Tvorca svih ideja.

Mi danas živimo u svijetu bez metafizičke predstave o onome što uistinu jeste Tvorac, Bog, a to i jeste ona sila koja je stvorila Beskraj, Noć i Tamu, Materiju, Život i Kretanje. U čijem su umu i nastale te ideje s ugrađenom u sebi mogućnošću da budu realizo-vane. Drevni staroegipatski nevidljivi bog Atum kaže: Neka bude! Neka bude Nebo! Neka bude Voda! Neka bude Prvi brijeg! I Prvi brijeg izranja iz vode, i Zvijezde se začinju u Vodi koja je Nebo, potom biljke i životinje, najzad i ljudske rase, kao otjelotvorenje ideje Tvorca, izlaze iz svojih protoplazmičnih jajašaca i čaura. Nastaju prve ćelije i prva čuda Života! Takvi bogovi su i dalje negdje u Bes-kraju, oni na nekom drugom Prvom brijegu prosipaju svoja sjemena – ideje, i svjetovi, još jednom, ponovo, nastaju i čuje se, neprekidno, taj šum glasa onoga koji govori: Neka bude!

S druge strane, čini se, provjerava svoje misli sam pred sobom Vasilije na bukvi, teškoj i lisnatoj od Zemlje do Neba, da smo mi ovdje, već dva i po milenijuma, napušteni, prepušteni nedovoljnosti, nespokojstvu, besmislenom nezadovoljstvu, duhovnom izumira-


nju. Naš svijet stari, ne obnavlja se duhovno, propada metafizički i stvarno, jer stvarnosti su samo kapi u metafizičkom okeanu mišlje-nja i duhovnih mogućnosti. U ovom svijetu, gotovo čitav jedan vijek, vijek jednog prosječnog ljudskog života, nema paradigme svijeta, paradigme metafizičke svijesti, jer nema mudrih ljudi, velikih pjesni-ka, velikih slikara i filozofa, podsvijest je zapuštena, po unutrašnjem duhovnom prostranstvu tumaraju još žive sjenke drevnih mudraca, ali mi ni te sjenke ne vidimo, umova oštećenih, onesposobljenih mnogim oštricama u svakodnevnim sudarima s već okamenjenim gromadama svoga nesaznanja…

16.

Otežalo lišće bukava počelo je da treperi osjećajući dah bića Svitanja, a preko Vasilijevog lica vaseljenska svježina prelazila je u talasićima koji su pomjerali, i Vasilije je to osjećao, dlačice u njego-vim ušima, vrhove prosijede, otanjčale kose, ali i dlačice na njegovim nadlanicama između nabreklih žila kroz koje su sporo tekli sokovi njegovog života – krvna plazma.

Tamo je, u daljini, moj zavičaj, pomisli. Kako li danas, poslije svih ovih zbivanja i nasilnih promjena, izgleda? Jesu li pomrli i oni starci, posljednji, koji su tada bili živi, jesu li još uspravne one bukve i trešnje iznad kuće u kojoj sam se rodio, o čijem nastanku niko od staraca ništa nije znao, niko nije pamtio kada su se tu primile i počele da rastu iz sjemena koja su ptice donijele, ili su i one pale pod udarima sjevernih i, još jačih, samo toplih, južnih vjetrova. Posebno ona trešnja u strančici iznad potoka, kvrgava, s mnogo ožiljaka, jer su, gotovo svake zime, snjegovi lomili grane, i to su bile rane koje nijesu zarastale. Kao dječak, dok se peo da bere zrele plodove, Vasilije je bosim stopalima dodirivao te rane, jer su mu služile kao oslonac na glatkom stablu. Ili ona bukva iznad kolibe, viša od ostalih, granatija, o kojoj je napisao pjesmu jednostavnog naslova Bukva. Tu pjesmu je čitao na mnogim književnim večerima, objavljena je u više časopisa i listova. Nju je znao napamet. Kritičari, koji su pisali o Vasilijevoj poeziji, nijesu zapažali da to nije obična bukva, stablo, već pjesnikov stvarni i metafizički lament nad vlasti-tim postojanjem i životom. On je živio životom te bukve oko koje se


sve vrtjelo, čitav Svijet, Univerzum, Beskraj. Kao tu bukvu i Vasilija su, postepeno, osvajale zemlja i trulež. Bio je sasvim siguran da će i on pasti, da će ga, kao i bukvu, tu bukvu, oboriti kosmički udesni udari, i on će to znati u trenutku kada bukva u zavičaju posrne i počne da se stropoštava posljednjim, poluzelenim, polubeživotnim, granama pokušavajući da se uhvati za nešto čega, a to i bukva i Vasilije odavno znaju – nema.

Svuda oko Vasilija su bile bukve. Sjedio je na jednoj od njih, među debelim granama punim života. Vаsilije obuhvati pogledom, koliko je to bilo moguće, sve bukve, koje su već bile budne – mogao je čuti tečenje, rad sokova ispod glatke kore drveta na kojem je sada bio, i glasno poče da im recituje pjesmu o bukvi, svojoj bukvi, o sebi i svemu o čemu je u njegovom dosadašnjem životu imalo smisla da se misli. Sve ostalo o čemu je do tada mislio bilo je, u suštini, iluzija mišljenja:

B U K V A

Ne pamti se odkada je i kako jeta bukva baš tu, iza kuće, usamljena,suprotstavljena vetrovima.Ako se zna da niko ne presađuje bukve,ne bar na ovoj planinikoja je otadžbina bukava,gde su bukve slobodne kao duša,logično bi bilo zaključiti da je ta bukva,naša bukva, bukva iza naše kuće,ostatak šume koja je tu raslau vremenu onom kad su ljudi,kao danas u gradove,išli u šume, na krčevine.

Sve generacije vrabaca, naših vrabaca,u poslednjih stotinu i više godina,rođene su u gnezdimana našoj bukvi.Na nju su sletale vrane i gavranovi,orlovi, jastrebovi, svrake; petao je


sa njenih grana pevao zori.

Pod bukvom je otac kovao kosu,probao kako oštrica seče travu,tu je, ponekad, majka postavljala ručak,i dok smo jeli glavno jelo,u kiselo mleko su kao mutaviuskakali zelenožuti skakavci.

Pod bukvom je otac klaoovnove, junce, jagnjad, telad,ko da je bilo juče sećam sekako su sablasno, obešene o grane bukve,visile te drage životinje,a otac je s njih gulio kožu,potom ih je parao da ispadnuutrobe, koje su se pušile.

Svojim dečjim rukamadržao sam tada bubrege, džigerice, srce,koji su još dugo podrhtavali,i pitao oca je li tako i kod čoveka,a on je kratko odgovarao: Jeste.

Najkomplikovanije je bilo sa svinjom,ona je predosećala kraj,kao da je znala zašto je otac vodi pod bukvui otimala se, nogama zapinjalaza žile bukve, skičala,kao da cvili deo same prirode.

Trava sa donje strane bukvegde su umirale životinje,nije bila zelena, bila je žuta,bolje reči boje rđe,boje izbledele krvi.

Možda su se duše životinja


zaplitale gore u guste grane bukve,jer, odista, bukva, ta bukva,nikada nije šumela kao ostale bukve,njeno lišće je vetar, uveren sam u to,teško pokretao.

Apsolutno čista, mogu mislitikoliko je patila naša bukva,pa ipak je, sve do nedavno,i ona rađala – žir je padao ujesen,svetlucav, kao mnoštvo malih planeta.

Sad, vidim, osvaja je trulež,kroz veliku ranu na korenu,tamo gde se iz žila stvara stablo,u bukvu ulazi zemlja,i iznutra, kao i svemu,svetlost života zaustavlja.

Ni jedan list na granama moćnih, gorostasnih, starih i mladih stabala nije se pomjerio i ni jedna vučja šapa dok je Vasilije recitovao. Samo se moglo čuti, mada ga Vasilije nije čuo, treperenje njegovog glasa, kao molitva u crkvi prepunoj vjernika. Vasilije pomisli kako je upravo obavio sveti ritual u čast najmnogobrojnije svoje publike, osjeti duboko u duši radost što se to dogodilo, ali preko te radosti preletje, u trenu, i krilo neke zebnje, slutnje, i, mada dotače Vasilija, on mu ne pokloni pažnju. Pripisa to umoru, neprospavanoj noći, nekoj ptici koja se prva prenula u uvijek budnoj šumi. Pomisli na vukove. Oni ga naprosto obradovaše kad ih ponovo, kroz izmaglicu zemne pare, ugleda spokojne, kao anđele koji izranjaju iz pjene dana koju osvaja zelenilo šume i plavet nebeskog svoda...

U tom trenutku začuše se teški i reski pucnji i težak rad motora nekog vozila.

Vukovi poskakaše i strugnuše u šumu, podvijenih repova. Ušiju priljubljenih uz tijelo. Kao krivci.

Vasilije, zatečen pucnjima, i obradova se i uplaši.Pušku instinktivno steže i cijev okrenu prema putu kojim je

dolazilo moćno poluoklopno vozilo praga. Vojnici su iza svake okuke


ispaljivali iz dva teška mitraljeza kratke rafale. Pucali su niz put i oko puta. Kao da je tuča, padalo je s drveća na put granje isječeno tanadima kalibra dvadeset milimetara.

Vasilije nije ni pokušao da pokrene odrvenjele i utrnule noge, kamo li da skoči sa stabla i pokuša zaustaviti vozilo.

Taman posla.Priljubi se snažnije uz drvo. Obgrli ga lijevom rukom. Prisloni

obraz uz glatku koru vlažnu od jutarnje svježine. Ispod kore su tekli tanki potočići sokova iz hraniteljice zemlje. Neka metafizička sila ih je vukla gore, uz uspravno deblo, do njegovog vrha i do svake peteljke i svakog lista na mnoštvu grana i grančica.

Od tutnjave vozila, koje se približavalo, podrhtavala je bukva, slična onoj zavičajnoj, iza kuće, na kojoj je Vasilije čučao među granama kao pokisla, matora, izubijana zavičajna orlušina.

Kroz rijedak vazduh, zasićen ozonom, širio se oštar i neprijatan miris sagorjelog baruta i loše mješavine motornog goriva.

Zvuk, koji je proizvodilo ispaljivanje mitraljeskih projektila, utjerivao je strah u kosti svemu živom daleko oko puta.

Vasilije na trenutak zamisli sliku paničnog bijega zvjerinja u potočne aluge, sliku zaplitanja jelenskih rogova u nisko granje ra-stinja, roktavog dozivanja veprova čiji papci propadaju kroz naslage satrulog lišća i paprati u urvinama.

Ove avetinje bi još mogle i da me ubiju na ovom drvetu, pomisli. A ko zna šta bi tek sa mnom bilo kada bih iskočio na put i pokušao da ih mahanjem ruku, od kojih je u jednoj puška, zaustavim!

Sve je ovo ili isprepadano, ili obijesno, ili, što je najčešće, i najgore, neuračunljivo i skroz manito.

Svi su takvi čim im daš oružje opasno poput prage i teške, na pragi montirane, protivavionske mitraljeze.

Dok im to daješ, oduzimaš im pamet, svaki smisao za rasuđi-vanje.

Neka prođu s milim Bogom, pomisli.Dobro je, međutim, što su naišli. Sada znam da će uskoro,

najviše kroz pola sata, možda i prije, posigurno, s te strane zabrun-dati neki kamion, neki auto, neko prevozno sredstvo, nešto, možda kolona vojnih vozila, jer ova ubojita i opaka ratna mašina, a Vasilije je to znao, ne prolazi uzaludno ovako rano ovim putem, već s jasnim ciljem da svojom pojavom i dejstvom teških mitraljeza obeshra-


bri one koji, skriveni negdje u šikarama, iza pogodnih krivina, iza stijena što se nadnose nad kolovoz, iza debelih stoljetnih bukava, vrebaju priliku da napadnu vozilo, ili grupu vozila, koja se kreću bez valjanog obezbjeđenja i zaštite, vozila potom zapale, oružje, municiju i hranu uzmu, vozače i putnike poubijaju ili odvedu kako bi im kasnije mogli poslužiti za razmjenu zarobljenika. A kad taj asasinski posao obave, nečujno nestanu u šumskom neprohodu, kao vukovi Gospodina Stjepana od Svetog Save, gospodara zahumskog i primorskog, velikog vojvode bosanskog, kneza drinskog i tako dalje.

U tom se, iza neprozirnog zida četinara, pojavi praga poput zelene orijaške prepotopske životinje.

Za sobom je vukla rep od dima i gareži.Vasilije je u magnovenju vidio i plamen kako je iz mitraljeske

cijevi suknuo kao jezik zmije.Nije osjetio udarac koji ga je svalio sa drveta.U prašnjavu zemlju, koja je vonjala na vučje šape i mokraću,

slično mnoštvu malih preplašenih beskičmenjaka uznemirenih u prebiotskoj supi, bježala je iz gotovo prepolovljenog tijela ovog na-mučenog izgnanika, mlaka, polumodra krv....

Kroz vrhove planinskog drveća na istoku pomaljao se oreol bogа Horsa...

(2003 – 2005.)

581

NAPOMENA AUTORA

Ova knjiga je napisana od 2003 – 2007. godineKonačna redakcija teksta obavljena je 2018– godine.Detalji iz rata u Bosni i Hercegovini odnose se na period od

početka ratnih dejstava do septembra 1993. godine.

Dvojnik nastradalog pripovjedača, koji ovu knjigu objavljuje, učestvovao je u tom ratu od početka (10. maja 1992. do 27. marta 1994. godine kao vojni novinar u Informativnom centru Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

Za doprinos na obavljanju zadataka odlikovan je Ordenom Njegoša III stepena individualno i Ordenom Njegoša I stepena kao član redakcije lista Republike Srpske Javnost.

U ovom djelu nema ništa izmišljeno, pa čak ni smrt pripovje-dača Vasilija, ako uzmemo u obzir notornu činjenicu da je preživio jedan od njegovih dvojnika, koji se može, tih, i gotovo nevidljiv, još uvijek, sresti, doduše sve rjeđe, u autobusu na liniji 511 kada odlazi u banku da podigne svoju mjesečnu penziju od 200 evra, koju prima od Penzionog fonda Republike Srpske, naravno sa blagorodnom zahvalnošću.

583

NAPOMENA PRIREĐIVAČA

Poslednjeg dana života autor je na posebnom papiru rukom dopisao priloženi tekst, naloživši priređivaču da tekst svakako ubaci u roman. Priređivač je odlučio da tekst, u integralnom obliku, priloži na kraju romana, dozvoljavajući čitaocu da ga u delo umetne po svom osećaju i nahođenju.

Tatjana Jeknić

585

IZVOD IZ POGOVORA

Dragoljub Jeknić - Oreol Boga Horsa

Posle stihova koji su ostali u knjigama Dragoljuba Jeknića, rekao bih, posle hiljade stihova koje je napisao, Dragoljub pesnik, je na kraju svog života i stvaralaštva napisao i ostavio, roman koji je sublimacija onoga što je radio i stvarao. Čak nam je kroz ovu prozu otkrio i gde je sve to počelo, u zavičaju i u detinjstvu, ako se to dvoje može uopšte i razdvajati. Andrić je jednom prilikom napisao: „Posle se ceo život lečimo od tog detinjstva“. Ovaj roman je upravo to. Dao nam je pisac više nivoa čitanja ovog romana. Vasilije, glavni lik romana, je vojnik i to vojnik najbolnijeg rata i najbesmislenijeg rata u Bosni. Vasilije će nam i predočiti sav taj besmisao i sav užas koji je on doneo. Užas koji je se kao požar raširio i zahvatio sve narode koji su u njemu učestvovali. Ali, Vasilije je i pisac, pesnik, koji tu stvarnost gleda sasvim drugačijim očima. Vasilije u sebi u stvari ima dvojnika, pesnika, koji se buni i koji vidi i budućnost, ako je uopšte ima i prošlost u koju beži. U njemu je borba pesnika i čoveka koji je deo jednog haosa i to ne samo ratnog već i haosa vrednosti i života uopšte. Vasilije je i dečak. I taj dečak je u stvari, nosilac cele priče ovog romana, baš kao što je dečak u nama i nosilac naših život-nih priča. Pa se posle ceo život lečimo od toga. Na jednom mestu u romanu pisac kaže: „Na sve je pala noć. Noć bez mjeseca. Noć crna. Balkanska noć“. Upravo je tu noć, što rat se zove, Dragoljub Jeknić je doneo čitaocu, a sve vraćajući se u detinjstvo od kojeg se čovek nikada ni ne razdvaja i koja je u njemu. Rekao bih i koja ga čini čovekom.

Roman Oreol Boga Horsa je i priča o prijateljstvu. Ova priča je na neki način Oda prijateljstvu u smutnom vremenu besmisla. Rat je praznina, rat je velika praznina koju može ispuniti samo jedno ovako prijateljstvo koje nam pisac daje.

Jeknić kaže: „Život je samo jedna priča, koja ima svoj početak i svoj kraj“. Na kraju svoje životne priče Dragoljub nam je dao jedno

586

dobro prozno štivo u kojem je prosto uzviknuo reči iz romana: „ Strah me je prijatelju, dalje da živim. Strah me je saznaću što ne želim da saznam. Vidjeću što nipošto ne bih htio da vidim. Čuću i ono što ne želim da čujem. Otkriće mi se u snovima, iz podsvijesti, što se živim ljudima ne otkriva“. Spas je možda samo u detinjstvu. Jer ništa nije drago kao detinjstvo. Možda je detinjstvo taj oreol Boga Sunca.

Radovan Jeknić

587

BIOGRAFIJA

Dragoljub Jeknić, rođen 1940. g. Čitav život je posvetio li-teraturi i, donekle, novinarstvu. Pjesničke, kritičke, esejističke, dramske, prozne i druge tekstove objavljivao je u velikom broju jugoslovenskih listova i časopisa: Letopis Matice srpske, Delo, Knji-ževnost, Savremenik, Polja, Stvaranje, Susreti, Život, Izraz, Putevi, Most, Mostovi, Riječi, Zadarska revija, Dubrovnik, Spone, Znače-nja, Koraci, Povelja, Gradina, Rukovet, Ulaznica, Ovdje, Politika, Borba, Stremljenja, Oslobođenje, Prosvjetni rad, Prosvjetni list, Književne novine, Glas, Bagdala, Bdenje, Književna kritika, Zadru-gar, Jedinstvo, Dnevnik, Cetinjski list, Zmaj, Male novine, Vesela sveska, Modra lasta, Maslačak i dr.Objavio jeknjige poezije: Svet reči (1968), Zlatno lutanje (1970), Otvarajući usta (1972) Opet me evo sejača (1973), Nastavak putovanja (1975), Deo izgnanstva (1975), Svetleće pleme (1976), Zapisi o praznini (1978), Svirepo saće (1979), Kaktus (1981), Reči gline (1982), Pravo lice (1985), Miris žene (1987), Stud (1988), Strn (1989), Skit (2013), Odlazak (2014);izabrane pjesme: Reči gline (1984/85), Objavljivanje života (2007),knjige pripovjedaka za djecu: Oaza djetinjstva (1974), Pod pogledom zvezda (1978), Piramida (1981), Divlje nebo (1990),knjigu pjesama za djecu: Sunce u pupoljku (1977), izbor pripovijedaka za djecu: Pod pogledom zvijezda (1990);knjige kritika i eseja: Od danas – od sutra (1973), Mlade reči (1974), Nemir riječi (1983),knjigu priča: Ni živ u dvokrevetnu (1984);istorija književnosti za djecu i omladinu: Književnost za otroke in mladinu v Jugoslaviji, knj.2, na slovenački jezik preveo Herman Vogel (1986), Književnost za djecu u Jugoslaviji (zajedno sa Murisom Idrizovićem) (1989), Srpska književnost za decu, I, II, III, (prvo izdanje 1994, drugo izdanje 1999),

588

antologije: Poezija tromeđe (1977), Antologija srpske književnosti za decu, poezija (1995), Antologija srpske književnosti za decu, priča (1996),dramski tekst: Šest lica traže pisca, ponovo (1982),studija: Kremansko proročanstvo, (2000), monografija: Osnovna škola u Bijeloj 1812 – 2005, (2006), Istorija i predanja (2016),narodna književnost: Šaljive narodne pesme (2003),petnaestak radio drama i radio igara.

Tekstovi su mu prevođeni na slovenački, makedonski, engle-ski, rumunski, trurski, arapski, albanski, poljski, mađarski i druge strane jezike.

Dobio je nagrade: Risto Ratković (1981), Blažo Šćepanović (1969, 1972, 1975, 1979, 1980), Dragojlo Dudić (1998), IP Veselin Masleša (1981), nagradu Zmajevih dečjih igara (1991), nagradu Doma mladih u Tuzli i niz drugih nagrada.

Priredio je za štampu knjige mnogih autora: izabrane pjesme Blaža Koneskog, Rista Tošovića, Huseina Tahmiščića, Vuka Krnje-vića, Branka Banjevića, kritike Sime Cucića, izbore iz stvaralaštva za djecu Alekse Mikića, Nasihe Kapidžić Hadžić, Šukrije Pandže, Pere Zupca i drugih autora.

Do izbijanja rata i raspada SFR Jugoslavije 1992. g. bio je član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine i Udruženja književ-nika Jugoslavije, a od 1998. do 10. maja 1992. sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne ma-nifestacije Sarajevski dani poezije.

Pjesme i priče za djecu godinama su mu objavljivane u čitan-kama za osnovne škole u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Sada se objavljuju u čitankama u Republici Srpskoj.

Poslije završetka najnovijeg rata, zgađen svim i svačim, nije želio da se uključi ni u jedno udruženje književnika.

Od 1972. do 1988. g. imao je status slobodnog umjetnika na osnovu odluke Ministarstva za kulturu, nauku i obrazovanje BiH i za svo to vrijeme bavio se isključivo književnim radom.

Zastupljen je u brojnim antologijama i predstavljen u raznim enciklopedijama.

Od 1992. do 1998. g. bio urednik lista Srna na Palama, jedan od

589

pokretača i urednika lista Srpska vojska, komentator lista Javnost i dopisnik lista vojske SR Jugoslavije Vojska.

Živio je u Sremčici kod Beograda do smrti 2.11.2019. godine.

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.41-31 ЈЕКНИЋ, Драгољуб, 1940-2019 Oreol boga Horsa / Dragoljub Jeknić. - Niš : Nais print, 2020 (Niš : Nais print). - 589 str. ; 21 cm Tiraž 100. - Biografija: str. 587-589. ISBN 978-86-6399-096-8 COBISS.SR-ID 23496713

Documents

DRAGOLJUB JEKNIĆ ОREOL BOGA HORSA