SVEUČILIŠTE U RIJECI

MEDICINSKI FAKULTET

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

Sandra Mijač

DUBINSKA EKOLOGIJA:

Ideje i dosezi u odnosu na suvremene bioetičke trendove

Završni rad

Rijeka, 2016.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

MEDICINSKI FAKULTET

FAKULTET ZDRAVSTVENIH STUDIJA

Sandra Mijač

DUBINSKA EKOLOGIJA:

Ideje i dosezi u odnosu na suvremene bioetičke trendove

Završni rad

Rijeka, 2016.

I

Mentorica rada: doc. dr. sc. Iva Rinčić, prof. croat. i soc.

Završni rad obranjen je dana 20. srpnja 2016. godine u Rijeci na Katedri za javno zdravstvo

Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci, pred Povjerenstvom u sastavu:

1. prof. dr. sc. Amir Muzur, dr. med.

2. doc. dr. sc. Iva Rinčić, prof. croat. i soc.

3. doc.dr.sc. Vanja Vasiljev Marchesi, dipl. sanit. ing.

Rad ima VIII + 36 stranica, 0 slika, 0 tablica 1 privitak i 55 literaturnih navoda.

II

Rad je u cijelosti izrađen na Katedri za društvene i humanističke

znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

III

IZJAVA O IZVORNOSTI RADA

Ja, Sandra Mijač, izjavljujem da sam završni rad pod naslovom „Dubinska ekologija: Ideje i

dosezi u odnosu na suvremene bioetičke trendove” izradila samostalno koristeći stečena

znanja tijekom studija te da u navedenom završnom radu nisu na nedozvoljeni način korišteni

dijelovi tuđih radova.

U Rijeci, 13. srpnja 2016.

Potpis autorice: ________________________

IV

IZJAVA O SUGLASNOSTI ZA OBJAVU RADA

Ja, Sandra Mijač, izjavljujem da sam suglasna s objavom mojeg završnog rada pod

naslovom „Dubinska ekologija: Ideje i dosezi u odnosu na suvremene bioetičke trendove” u

Digitalnom akademskom arhivu i repozitoriju – Dabru.

U Rijeci, 13. srpnja 2016.

Potpis autorice: ________________________

V

ZAHVALA

Zahvaljujem svojoj mentorici doc. dr. sc. Ivi Rinčić, prof. croat. i soc., na nesebičnom trudu,

uloženom vremenu, savjetima i pomoći tijekom izrade ovog rada. Posebna zahvala mojoj

obitelji i prijateljima na strpljenju i bezuvjetnoj podršci!

VI

SAŽETAK

CILJ: Objedinjavajući pristupe u odnosu čovjeka prema prirodi, cilj rada bio je prikazati

kako je taj odnos postao ugrožen. Prije analiziranja uzroka koji su doveli do ugroženosti

odnosa, uvodni dio iznosi kratak povijesni pregled čovjekova shvaćanja prirode i korištenja

njome od početaka čovjekova života na Zemlji. Uvidjeti ekološku problematiku, okupljenu u

pojam ekološke krize, objasniti ekološku krizu – što ju je uvjetovalo i koje su posljedice.

Također, ustvrditi kako su znanost i tehnika utjecali na društveni napredak te demistificirati

sintagmu „znanstveno-tehničke“ revolucije naspram procesa „onaučavanja“. Predstaviti

dubinsku ekologiju i njeno određenje i u kojem smislu je ona najradikalniji ekologistički

pokret 20. stoljeća. Cilj je ustvrditi ima li dubinska ekologija svoje opravdanje u promjeni

svijesti čovjekova odnosa prema sebi samome i prirodi. Upućivati na međupovezanost

bioetike kao nove ekološke etike i veze s dubinskom ekologijom, ali i drugim ekološkim

pokretima, gdje bioetika u svojoj kontekstualizaciji naglašava promjenu gledanja na život,

stvaranje znanja i propitkivanje vlastitih djelovanja u društvu te promatranje događaja iz

različitih kutova. Naglasiti kako je čovjek ne samo djelatno, nego i odgovorno biće i u pojmu

odgovornosti može razvijati promjenu paradigme – biti odgovoran za sav život. Prikazati

kako i koliko se provodi zaštita prirode i okoliša, koja u svojoj kompleksnosti prelazi

ekologiju. Iznositi problematiku koja je trenutno aktualna, a konkretno se odnosi na moguć

sporazum između Europske unije i SAD-a, koji izaziva polemike i zabrinutost, ne samo

hrvatske javnosti.

METODE: analiza sadržaja, komparativna metoda.

REZULTATI: na temelju dobivenih rezultata, rad ukazuje na potrebu kreiranja nove etike –

nove bioetike, koja bi mogla donijeti sustav vrijednosti za sva živa i neživa bića, koji bi bio

općenit za sve. Potrebna je promjena paradigme koja čovjeka shvaća kao dio prirode, a ne

suprotstavljenog njoj, kako bi se što uspješnije pristupilo rješavanju ove složene problematike.

ZAKLJUČAK: osim što Zemlja stari, čovjek ju je dodatno „postarao“, oslabio, prenapučio –

vođen napretkom i daljnjim razvojem. Stvorio je alate koji mogu služiti još mnogim

generacijama koje imaju doći, posjeduje mnoge vještine, ali u odnosu prema prirodi je

zakazao. Potreban je potpuni zaokret u čovjekovoj svijesti kako bi se zaista shvatilo da

potreba za sigurnim staništem nije „samo“ potreba biljaka i životinja jer one bez nas mogu,

dok mi ljudi bez njih ne možemo.

Ključne riječi: priroda, ekološka kriza, ekološki pokreti, dubinska ekologija, bioetika, zaštita

prirode i okoliša.

VII

SUMMARY

AIM: By unifying human approaches in the relationship to nature, this study aims to show that

the relationship has become threatened. Prior to the analysis of the causes that have led to the

threatened relationship, the introductory part gives a short historical overview of the human

perception of nature and the reliance on it since the beginning of human life on Earth.

The aim was also to realize the environmental problems gathered under the term of ecological

crisis, to explain the ecological crisis, its causes and consequences. Furthermore, to determine

how science and technology have influenced social progress, and to demystify the term 'scientific-

technological revolution' in comparison with the process of 'scientification'. To present deep

ecology and its designation and in what sense it has become the most radical ecologist movement

of the 20th century. The aim is to determine whether deep ecology finds its justification in the

change of consciousness regarding the human relationship to people and nature. To indicate the

interconnection between bioethics as a new environmental ethics and deep ecology, as well as

other environmental movements which, in the contextualization of bioethics, emphasize changing

the outlook on life, give us better knowledge of it and allow us to question of our own social

actions and to look at events from different angles. To emphasize that man is not only an active

but also responsible being and can develop a paradigm shift in responsibility, and therefore be

responsible for all life on Earth. To show how and to what extent the environmental and nature

protection which exceeds ecology in its complexity is carried out. To address the current issue of

a possible agreement between the EU and US which causes controversy and concern in the

Republic of Croatia and abroad.

METHODS: Content analysis, comparative method.

RESULTS: Based on the obtained results, the study points to the need to create a new ethics, new

bioethics, which could introduce a general value system for all living and non-living things; a shift

in paradigm involving man as part of nature and not opposed to it, in order to successfully address

these complex issues.

CONCLUSION: Man has accelerated the process of the Earth aging, made it weaker and

overcrowded, led by progress and further development. Man has created tools that can serve many

more generations to come and has developed numerous skills, but in relation to nature - man has

failed. It will take a profound shift in human consciousness in order to fully comprehend that it is

not only plants and animals that need a safe habitat, because they can live without us, while we

humans cannot live without them.

Keywords: nature, ecological crisis, environmental movements, deep ecology, bioethics,

environmental and nature protection

VIII

SADRŽAJ

1. UVOD I PREGLED PODRUČJA ISTRAŽIVANJA....................................................1

2. PRIRODA I ČOVJEK....................................................................................................3

2.1. Moderna znanost i tehnika u odnosu na društveni napredak.............................7

2.2. Ekološka kriza – opća kriza.............................................................................11

3. DUBINSKA EKOLOGIJA – „NOVA ETIKA“..........................................................15

3.1. Međupovezanost dubinske ekologije i bioetike...............................................22

3.2. Dubinska ekologija u Republici Hrvatskoj......................................................26

4. ZAKLJUČAK...............................................................................................................29

5. LITERATURA.............................................................................................................32

ŽIVOTOPIS.................................................................................................................37

1

1. UVOD I PREGLED PODRUČJA ISTRAŽIVANJA

Cilj ovog rada je dati pregled različitih pristupa kada se govori o čovjekovu okolišu (oikosu) i

„prekinutom“ odnosu između prirode i čovjeka, a ujedno prikazati uzroke i posljedice tog

prekida. Također, svrha rada je prikaz dubinske (deep) ekologije, koja polazeći od svojih

uspostavljenih načela želi odgovoriti na koji se način može očuvati narušena ravnoteža

ljudskog djelovanja prema prirodi. Ipak, obrisi napisanog pokazat će da za rješavanje i uopće

uvođenje u raspravu o ekologijama, pa tako i o dubinskoj, treba „zagrepsti“ puno dublje, kako

bi se objedinile navedene teorije, pritom uvažavajući sve iznesene stavove koji svoj smisao

mogu ostvariti ako su primjenjivi u stvarnosti.

Početak drugog poglavlja će pokazati da, iako je čovjek u početcima svog življenja na Zemlji

prirodu smatrao „većom“ od sebe, svakim novim izumom i otkrićem koje je domislio kako bi

si olakšao život, započeo je „podjarmljivanje“ prirode u svoju korist. Razlog zbog kojeg je

uvođenje problematike započelo „od davnina“ je važnost prikaza toka ljudske misli te kako je

mijenjanje te misli dovelo do svijesti koja je u svom izrazu podčinila sav okolni svijet sebi.

Nadalje, drugo poglavlje će pokazati povezanost znanstvenih teorija i koncepcija prirode, koja

se dokida u zahtjevu za stvaranjem filozofskih refleksija koje se ne bi „samo“ vodile

neograničenom vjerom u čovjekov um, pod krilaticom napretka. Također, razmatra se razvoj

moderne znanosti i tehnike na društveni napredak. Ne umanjujući sva pozitivna obilježja koja

su pružila i pružaju moderna znanost i tehnika, i koja su time zadužila sve buduće generacije,

rad želi ukazati na važnost shvaćanja odnosa čovjeka prema prirodi koji je postao ugrožen i

koji obuhvaća sve ono što se podrazumijeva kad se govori o ekološkoj krizi. Upravo zbog

imperativa koje postavlja zabrinuta javnost – da je ekološka kriza pojam koji obuhvaća sva

područja na kojima živi i djeluje čovjek – ona je opća kriza, jer zahvaća svako područje našeg

života i zato traži hitno rješavanje. U tom smislu, sažeto je obrađena zdravstvena ekologija u

Hrvatskoj, koja se teorijski i praktično bavi pozitivnim i negativnim utjecajem okolišnih

faktora na zdravlje ljudi, bilo onih direktnih (zračenje, kemikalije, mikroorganizmi) ili

indirektnih učinaka (fizikalni, socijalni, psihosocijalni) (1), te njena djelatnost u okviru

Zavoda za javno zdravstvo.

Pokrenute su i mnoge akcije zaštite diljem svijeta od 70-ih godina prošlog stoljeća poput

konferencije UN-a o zaštiti okoliša u Stockholmu gdje je doneseno 26 osnovnih načela u tu

svrhu. Što se tiče povjerenstava, organizacija, institucija i društvenih organizacija u SFRJ,

znanstvenici ekolozi su se 1969. udružili u Sekciju društva ekologa Jugoslavije, da bi 1976.

prerasla u Hrvatsko ekološko društvo – HED. Osim pregleda glavnih teza različitih ekoloških

2

pristupa, rad donosi i iskustva međunarodne neprofitne organizacije Natural Steps, koja

prema kreiranom okviru za održivost sustava nastoji i teorijski i praktično utjecati na društvo

u cjelini. Unutar filozofskih krugova također raste ponovni interes za prirodu, a najviše zbog

toga što se shvatilo da ako se ne promijeni pogled na odnos čovjeka prema prirodi, u kojem

čovjek nije jedini predstavnik „živoga“, sam čovjek će u potpunosti uništiti svoj oikos, a time

i bios. Zato je nužna etika koja će uzeti u obzir ljudsku djelatnost koja je više od tehničke

proizvodnje, koja će znati vrednovati znanost i tehniku i njene učinke, kao i žive i nežive

entitete. U tom smislu, dolazi se do trećeg, glavnog poglavlja koje obrađuje dubinsku

ekologiju, na način teorijskih postavki i ekoloških prijedloga koje je inicirao norveški filozof

Arne Naess. Kontroverzan je i odnos dubinske filozofije i ekofeminizma, a ovdje će se kratko

spomenuti zbog kojih stajališta su ta dva pokreta međusobno različita, odnosno u čemu su

slična. Dubinska ekologija naglašava važnost ekološkog problema kao praktičnog pitanja, a

važnost nje same je u mijenjanju ljudske spoznaje o svemu, uključujući i samog čovjeka koji

spoznaje. Iz toga će proizaći da je spomenuta ekologija, ukazujući na vrijednost svih živih i

neživih bića, htjela ukazati i na odgovornost koju kao ljudi imamo prema svojem okruženju.

U tom pojmu odgovornosti, potpoglavlje koje slijedi će pokazati u kojoj mjeri su povezane

bioetika i dubinska ekologija, pritom obrazlažući koje je područje djelovanja bioetike.

Naglašavat će se da nova etika mora imati i dimenziju održivosti, što bioetika kao

interdisciplinarno područje znanosti i u svom sadržaju može ostvariti. Zadnje potpoglavlje

kojim će se završiti ovaj rad odnosi se na prikaz zaštite prirode i okoliša u Hrvatskoj te kako

se institucije i njihova nadležna tijela bave tom problematikom. Navest će se neka istraživanja

koja pokazuju da ispitanici nisu dovoljno educirani za ekološke/okolišne probleme, da ne

shvaćaju važnost svoje odgovornosti i utjecaja kojim uništavaju prirodu i okoliš. Zato je bilo

važno spomenuti jedan od održivih ekosustava: poljoprivredu ili ekološku poljoprivredu, na

koju se u sve većoj mjeri stavlja naglasak, pogotovo kada se radi o genetički modificiranim

organizmima. U drugom dijelu rada obrađuje se problematika Transatlantskog sporazuma o

trgovini i investicijama između SAD-a i Europske unije (Transatlantic Trade and Investment

Partnership – TTIP), a njegova važnost je u tome što bi njime EU mogla uvoziti genetski

modificirane proizvode i tako utjecati na prethodno donesene odredbe.

Svakako i dalje ostaje imperativ da je nužno promijeniti svijest da bi se ponovno mogao

uspostaviti odnos prema prirodi bez da se prirodu pritom shvaća kao resurs od kojeg će čovjek

imati (kratkoročnu) korist. U tom smislu, hrvatski zakoni za zaštitu prirode i okoliša u praksi

su manjkavi, a građani trebaju poraditi i na ekološkoj svijesti.

3

2. PRIRODA I ČOVJEK

Najstarije ljudske zajednice, još iz doba paleolitika 1 , služile su se vrlo jednostavnim

sredstvima poput ručnoga klina, koplja, luka i strijele kako bi se prehranile i obranile. Njihova

tehnička sredstva nisu ni mogla mijenjati okolinu, nego joj se čovjek prilagođavao. Porastom

zajednica i povećanjem egzistencijalnih potreba, mijenjao se vidik o mogućnostima prirode.

Prirodni svijet je vladao nad društvenim, a opet je značio vrelo života bez kojeg se ne može

opstati. Upravo neolitskom2 revolucijom nastupaju promjene. Ljudi više nisu nomadi, mijenja

se i oblik privređivanja. Više to nije samo sakupljanje plodova i lov, već i bavljenje

poljoprivredom. Napredovala je tehnika izrade oruđa i oružja; izumljeno je lončarsko kolo,

kotač, tkalački stan i plug, dok se u umjetnosti izašlo iz pećina i počelo izrađivati i oslikavati

keramičko posuđe. Stvorena su trajna naselja za rad i život ljudi i u kojima kultura poprima

svoj oblik.

Granicu ljudske moći određivala je granica odnosa prema prirodi. Čovjek formira novi odnos

prema prirodi u kojem živi u prirodi i s prirodom zajedno. Priroda i kultura nisu razdvojene.

Animizam je zadovoljavao njihove duhovne potrebe razumijevanja svijeta. S magijom nastaje

zahtjev za ovladavanjem duhovnim silama. Obrazac života ruralne socijalne zajednice sličan

je prirodnom obrascu života utemeljenom na ekološkom metabolizmu, što potvrđuje njihov

donekle izmijenjen socijalnoekološki metabolizam ruralnog društva (2).

Sedmo i šesto st. pr. Kr. daju nam i prve filozofe, upravo filozofe prirode, a time i pojam

prirode 3 (fysis), koji i proizlazi iz promišljanja o prirodi, njenoj povezanosti i njenom

jedinstvu. Jonjani, od kojih su najpoznatiji Tales, Anaksimen i Anaksimander, postavljaju

osnovna pitanja koja su aktualna i danas: što je prauzrok, praelement, pratemelj svega (arhe)?

Koje je prirodno načelo iz kojeg sve nastaje? Što je osnova prirode? Oni su smatrali „da je

svaka stvar prožeta životom“ „da je prirodno počelo samo sebi dovoljno“ (3) i „da 'nešto' ne

može nastati iz 'ništa'“, a takvo materijalističko i monističko gledište će ujedno postati odlika

„prvog filozofiranja“ (3). „Do odgovora na pitanje što je osnova prirode dolazi sa

spekulacijom koja će karakterizirati cjelokupnu grčku filozofiju, a svoj će najviši izraz dobiti

1 Obuhvaća najduže, ali i najstarije razdoblje ljudske povijesti (4 mil. g. pr. Kr. – 10 tis. g. pr. Kr.). Dijelivši kameno doba na starije i mlađe, John Lubbock je u drugoj polovici 19. st. starije nazvao paleolitikom, a mlađe neolitikom. Arheološki ostatci većinom nađeni u špiljama i na otvorenom ukazuju na nomadski način života, sakupljanje plodova i lov (5). 2 Doba prvih prapovijesnih zajednica u kojima je došlo do kultivacije biljaka i domestifikacije. U tom razdoblju nomadi prelaze na sjedilački način života. S obzirom na to da neolitik nije „zahvatio“ sve dijelove svijeta, nemoguće mu je odrediti vrijeme trajanja. Kao posljedice njegova pojavljivanja navode se postupni razvoj, nagli preobražaj okoliša i seobe (6). 3 Priroda – (lat. natura; grč. physis) (7).

4

u geometriji kao apstraktnoj i deduktivnoj znanosti – vrhunskom dostignuću racionalnog

grčkog genija“ (4).

Posebnost grčke filozofije je prvenstvo koje pridaje u traganju za mudrosti (philo-sophia), za

razliku od istočnjačkih kultura koje su u užem smislu određene tradicijom i religijom. Grci

njeguju kritičko i metodičko mišljenje u spoznaji te je unatoč brojnim pojedinačnim

nastojanjima izostala pretpostavka koja bi omogućila značajniju praktičnu primjenu. Tako je

prirodna znanost utonula u metafiziku budući da antička slika prirode „nije bila orijentirana ka

ovladavanju prirodom nego ka filozofskom tumačenju prirode“ (4). Racionalizam skolastike,

na koji je u najvećoj mjeri utjecao stoicizam4 – etički orijentiran u razdoblju helenističko-

rimske filozofije, unatoč naglašavanju na redu i egzaktnosti misli – do istine dolazi

„isključivo kroz metafizičko ispitivanje prirode stvari“ (4). Tek su Roger Bacon svojim Novim

organonom i metodama ispitivanja i proučavanja, i prezimenjak mu Francis kritikom na

deduktivnu skolastičku logiku, izgradili temelje za nastanak nove znanosti. Tom nastanku

dodatno će pogodovati borba s aristotelovskom sintezom, prema kojoj je Zemlja u središtu

svemira (geocentrizam), koju će kritizirati Jean Buridan uvođenjem impetusa5, pojma koji

označava jedinstvo ovog i nebeskog svijeta i ruši sliku hijerarhijski uređenoga kozmosa.

Stvaranju heliocentrične astronomije pridonijeli su renesansni mislioci, koji su bili pod

snažnim Buridanovim utjecajem, poput Kopernika, Bruna i Galileja, a znanstvenom

revolucijom u 17. stoljeću konačno imamo sliku svemira kao jednog, beskonačnog i

homogenog u odnosu na zemaljski i nebeski kozmos antike i srednjeg vijeka. Promjenom

položaja Zemlje, gdje ona gubi svoj centralni položaj u svemiru, mijenja se i slika prirode

kojoj je sad „oduzeta njezina unutrašnja svrha i vrijednost“ (4). Matematika6 preko Descartesa

postaje univerzalna znanost čiji se zakoni poistovjećuju za zakonima prirode, a priroda se

svodi na čistu matematiku. „Cijela je priroda svedena na kvantitetu, veličinu bez vrijednosti.

(...) Priroda se za novu matematiziranu znanost sada javlja još samo kao tehnički posredovana

priroda u čemu se pokazuje njezina krajnja redukcija kao fysisa. U tom je projektu

univerzalna kvantifikacija preduvjet za ovladavanje i gospodarenje prirodom“ (4).

4 Stoicizam – logika, filozofija i etika predmeti su karakteristični za stoičku filozofiju. Fizika stoika je utemeljena na dva principa: aktivnom logosu, koji upravlja svemirom, i pasivnom, koji je obilježje materije (6). 5 „Uvođenje pojma impetusa kao jedinstvenog načela gibanja za sublunarano i supralunarno područje predstavljalo je rušenje jedne od osnova Aristotelove prirodne filozofije, podjele svijeta na dva bitno različita područja“ (4). 6 „Misao da je čovjek tvorac matematičkih eniteta nalazi se prvi puta, bez obzira na njegovo divljenje prema Platonu, u Nikole Kuzanskog, no po njemu je čovjek tvorac matematike samo utoliko što oponaša božansku stvoriteljsku snagu“ (8).

5

Uspostavljanjem razumijevanja čovjeka kao samosvijesti (Cogito, ergo sum7), stvara se slika

koja je polazište i inspiracija svih narednih stoljeća i zbog koje suvremenu civilizaciju

obilježava antropocentričnost, beskonačna vjera u ljudski um prema kojem čovjek gospodari

prirodom. Dok su prijašnja razdoblja tumačila ljudski um kao jednu od manifestacija

univerzalnog uma – objektivni princip stvarnosti – u modernoj filozofiji um je svojstven samo

čovjeku, po čemu je logično da je čovjek iznad drugih bića i najviše biće evolucije. (4) Takvo

uobličavanje čovjeka u racionalno (Descartes), djelatno (Kant) i proizvodno (Fichte) biće, uz

nominaliste8 koji su im prethodili i značajno utjecali na čovjekov odnos sa svijetom i njegovo

shvaćanje, prisutno je u temeljima moderne zapadnoeuropske civilizacije. Ova novovjekovna

(subjektivistička) koncepcija čovjeka uz promjenu filozofske slike prirode odredila je daljnji

razvoj znanosti koja tumači prirodu kao predmet spoznaje, čija je posljedica „destruktivno

iskorištavanje i uništavanje prirode čega smo danas svjedoci“ (4).

Iako je prirodnoj znanosti i filozofiji prirode zajedničko svakodnevno iskustvo kao počelo,

prirodna znanost pita kako? dok filozofija prirode pita što? i one su međusobno različite,

moglo bi se reći, gotovo na istovjetan način koliko su i slične. Prilikom njihova razlikovanja

može se povući analogija odnosa realnih znanosti i filozofije: prirodne znanosti promatraju

prirodu iz drugačijega kuta viđenja – vrijednost se mjeri u praktičnosti „predmeta“. Prirodne

znanosti su, naravno, empirijske i tako razvijaju „empirijske teorije o empirijskome“ (9), dok

filozofija prirode „pita o ontološkim uvjetima našeg empirijskog znanja o prirodi“ (9).

Prirodne znanosti svojim su napretkom zadužile i zadužuju našu budućnost te zaslužuju naše

poštovanje. Premda, što se tiče određivanja vrijednosti empirijskih teorija i modela za svrhu

rasvjetljavanja čovjekove egzistencije, prirodne znanosti neće moći udovoljiti tom zahtjevu.

Upravo je zato nužna filozofija, konkretnije filozofija prirode i teorija znanosti, jer „bez te

kritičke filozofijske refleksije prijeti naivna vjera u znanost i slijepi optimizam napretka“ (9).

Ovime se htjelo pokazati kako je važno poznavanje „starih“ koncepcija o prirodi i čovjeku i

kako su utjecale na razvoj „novih“ koncepcija koje svoje utemeljenje nemaju u filozofiji, kao

antička znanost. Također, ukazuje i na povezanost znanstvenih teorija i koncepcija prirode.

7 „Lat. Mislim, dakle jesam, Descartesov princip prevladavanja svake apsolutne sumnje. Direktna intuicija vlastite opstojnosti, samosvijesti u svakom činu mišljenja, pa i sumnje“ (7). „Utvrđujući izvjesnost subjekta Descartes postavlja neizvjesnost objekta, što će se kod Kanta pojaviti kao razlikovanje stvari o sebi i fenomena. (...) Dok je u empirizmu subjekt sveden na pasivnu funkciju kombiniranja onog što je primljeno od objekta spoznaje, za Kanta je on spoznajno aktivan. (...) Priroda je ono kako se pokazuje u ljudskom razumu, sve što znamo kao zakone prirode u biti su zakoni koji su joj od tog razuma pripisani“ (4). 8 „U sporu oko univerzalija oni su bitak općenitosti, rodnih pojmova, odredili kao nešto nominalno, nešto što postoji jedino u predodžbi subjekta. Univerzalije su znakovi, a ne nešto dato danim ustrojstvom svijeta, one su proizvod čovjekovog razuma. (...) Time je nominalizam prethodio u onom shvaćanju po kojem subjekt svojom spoznajnom aktivnošću proizvodi, konstruira realnost, shvaćanju koje je prvi najjasnije formulirao tvorac novovjekog subjekta – Descartes“ (4).

6

Upravo je srednji vijek ostvario promjenu iz antičke u modernu znanost (8), no osim

subjektiviteta, novovjekovni čovjek od čovjeka antike razlikuje se po odnosu prema prirodi.

„(...) nova slika prirode bila je jedan od preduvjeta novovjeke znanosti, koja se potom, svojom

unutarnjom logikom, dalje razvijala u smjeru potpune matematizacije i kvantifikacije“ (4).

Zaključno, Grci nisu suprotstavljali čovjeka prirodi, no nadalje će se ispostaviti da je „primum

movens moderne tehnike“ (7), kao primjena moderne znanosti, da može vrijediti samo ono što

je stvorio sam čovjek.

2.1. Moderna znanost i tehnika u odnosu na društveni poredak

„Srušivši prepreke koje su razdvajale Nebo i Zemlju, moderna je znanost ujedinila Svemir, ali

na taj način da je zamijenila svijet u kojem živimo i umiremo, svijetom koji je čovjeku

nepoznat i stran, svijetom znanosti“ (4). Od Buridana, preko Kartezijeve9 prirodne znanosti,

do Kanta i Fichtea – predstavnika razvoja empirijskog svijeta prirode te razvoja koji „prirodu

lišava svakog dostojanstva o sebi“ (8), svijet znanosti više nikada neće biti isti. Preko načela

verum factum10 pospješit će se utemeljenost eksperimenta u novoj prirodnoj znanosti, u kojoj

čovjek eksperimentirajući oponaša prirodu. Upravo to određuje povezanost moderne znanosti

i tehnike. Još je Descartes svojom „kontraintuitivnom teorijom morala“ uspio navijestiti

dolazak moderne znanosti. Sve etičke nedoumice privremeno su stavljene postrani uvođenjem

istraživanja na životinjama kojima je (pogrešno) zaključeno da su životinje strojevi, samim

time ne osjećaju bol i njihova „vivisekcija nije ništa gore od rastavljanja sata“ (8). Nadalje,

kako nastavlja Hösle, interesi znanosti i tehnike prema prirodi su u načelu različiti, dok je

znanost teorijska, a tehnika praktična i u tom smislu želi intervenirati i intervenira u prirodu,

dok znanost promatra. Jaz načela verum factum koji se očituje kad se usporedi antički s

modernim stavom, „pokazuje da su znanost i tehnika novoga vijeka dvije strane istoga

9 Kartezije (Cartesius) – latinizirano Descartesovo ime. „Ključ za razumijevanje suvemenog pustošenja prirode jest Kartezijevo učenje o prirodi. (...) Mojoj unutrašnjoj perspektivi dostupno je samo moje vlastitio Ja; Descartes razmatra, doduše i odbacuje, kao prvo, mogućnost da nema izvanjskog svijeta, time ni drugih ljudi, i drugo, da doduše postoji izvanjski svijet, no da njemu osim mene pripadaju samo automati“ (8). 10 Načelo niknulo iz filozofije Giambattista de Vica (17./18. st.): Verum quia factum. Istina je apstraktna i može se, kao i matematika, spoznati. Ona je čin. Zanemareni filozof – usamljenik Vico i njegova kritika kartezijanstvu djeluje gotovo pretkazateljski, misleći na tvrdnju da bi fizika bila istinita mora se prikazivati geometrijskom metodom kako bi u potpunosti bila identična s prirodom. Vico je, smatrajući besmislenim takvo uvjerenje kojim bi se otkrila struktura prirode, a potvrđujući valjanost i pravovjerenost tih metoda, naglašava da spoznaje takve naravi „ne smatra epistemskim istinama jer predstavljaju nesigurno i hipotetično prihvaćanje utilitarističkog povezivanja uzroka i posljedica“ (11).

7

novčića, a upućenost novije znanosti na eksperiment samo je praktični izraz toga duhovnog

načela“ (8). Analogno, neka sociološka istraživanja društvenih procesa ukazala su na

„teorijski jaz u objašnjenju odnosa između pokretača znanstveno-tehničkih promjena i njihove

(masovne) upotrebe u društvenoj praksi“ (10), pa se iz tog razloga još više upućuje na pojam

„onaučavanja“. Jasno je da su moderna tehnika i tehnologija posljedice nagomilanog

znanstvenog razvoja. Općenito je prihvaćen stav da je na gotovo sve što se tiče društvenog

napretka utjecala ili utječe znanost, gdje se društveni napredak „gleda“ kao na „pravocrtno

gibanje“ (10). No, takvo gledište, pokazuju sociološka propitkivanja od 70-ih godina

dvadesetog stoljeća, u najmanju ruku je manjkavo. To se događa iz razloga što se u

razrješavanju veze između znanstvenog i tehničko-tehnološkog razvoja u kontekstu

društvenog napretka različito tumači tu vezu i zbog toga poimanja dolazi do nesporazuma.

Nekima ona predstavlja znanstveno-tehničku revoluciju, a nekima ranije spomenuti proces

„onaučavanja“.

Sintagma „znanstveno-tehnička revolucija“ bit će prihvaćena kao osnovno obilježje modernih

društava, a manje raširen proces „onaučavanja“, kao suprotan pojam „znanstveno-tehničke

revolucije“; protivan „revoluciji“, a naglašavan iz razloga što pristup društvenom napretku

vrednuje drukčije nego je to slučaj kod „znanstveno-tehničke revolucije“. „Znanstveno-

tehnička“ revolucija promatra se kroz dva značenja: da je posljedica znanstvenih otkrića i

tehničko-tehnoloških pronalazaka što je dovelo do revolucionarnih prevrata i da je posljedica

masovne upotrebe znanosti i tehnike u društvu što je opet dovelo do izmijenjenih odnosa

prema upotrebi znanosti i tehnike. Milošević ukazuje na nedostatak u utvrđivanju stvarnog

utjecaja znanosti i tehnike na društveni razvoj te na neimanje kritičkog stava o mogućnostima

i granicama znanstvenih i tehničkih dostignuća.

Tijekom povijesti čovjek se, kao što je prikazano u uvodnom dijelu rada, prilagođavao prvo

fiziološki na sredinu u kojoj je živio, a kasnije je to činio mijenjanjem navika koje su se

postupno uobličavale „u kulturno prenosiva značenja“ (10). Upravo ta sposobnost prema

kojoj se čovjek prilagođava uvjetima okoline i zbog čega on naposljetku okolinu prilagođava

sebi; zbog naravi čovjeka, njegova „nagona“ za stvaranjem, osmišljavanjem ideja i njihovim

ostvarivanjem, ne može se jednoznačno govoriti o „znanstveno-tehničkoj revoluciji“.

Određivanjem „znanstveno-tehničke revolucije“ kao simbioze znanosti i tehnike te njenog

utjecaja na društvo, ako se promatra kao „jednostavan i linearan proces“, propušta se činjenica

da je u stvarnosti i ta simbioza proizašla iz potreba društva. Sukladno tome, ne može se

smatrati da je njihov utjecaj diskontinuitetne („revolucionarne“) naravi, već upravo

kumulativne. Iz tog razloga je Reiner Hoffman nastojao upravo pojmom „onaučavanja“ na

8

neki način demistificirati „znanstveno-tehničku revoluciju“ kao neovisnog činitelja

„unapređenja procesa i sadržaja rada neke organizacije“ (10). Od 17. stoljeća,

prosvjetiteljstva11, do 19. stoljeća taj proces „onaučavanja“ se već pokazuje kao povijesno

dugotrajan proces, koji je također i proturječan, jer se odvija dvojako: kroz kapital koji

okuplja znanstveno znanje i inteligenciju, i kroz rad koji se odnosi na radnike. Proces

„onaučavanja“ se upravo i događa pod utjecajem nejednake raspodjele moći glavnih likova u

radu „u okviru šire globalizacijske tranzicije modernih društava“ (10). Sukladno tome, onaj

koji ima kapital nad sredstvima za proizvodnju i za samu proizvodnju, imat će i moć

raspolaganja znanstveno-tehničkim znanjima. Kada se spomenulo da je „onaučavanje“

proturječan proces, to se upravo vidi u odnosu na onaučavanje kroz kapital i kroz rad, jer ta

proturječnost proizlazi iz (ne)moći društvenih grupa u strukturi društva i u radu određenog

društva. Također, onaučavanju ne koristi ako prevagne borba moći i vlasti nad potrebom za

proizvodnosti, stvaranjem, društvenom podrškom i slobodnim djelovanjem, jer postoje „veće

šanse za birokratizaciju tzv. organizacije rada“ (10). Zaključno, to je samo jedan od načina

koji utječu na moralnu neosjetljivost nositelja moći. Dvojni karakter procesa „onaučavanja“

na kraju upućuje na to da će raspoređenost moći odlučiti kakvi će biti stvarni društveni

utjecaji na funkcioniranje organizacija. Hösle je pisao da iako su mu idealizacije strane, jer je

moralnog „razvrata“ bilo i prije industrijskog doba, ali za razliku od tada, čovjek nije

raspolagao odnosno imao moć kojom raspolaže danas. Stoga je odnos mudrosti i moći

poremećen, ističe Hösle upravo zbog čovjekove moći nad prirodom koje „isključivo pruža

industrijsko društvo“. Također, on je razložio strukturu industrijskog društva na tri elementa

koji su ga učinili i čine ga takvim kakav jest: moderna znanost, moderna tehnika i

kapitalističko gospodarstvo, koje se u manjoj mjeri spominjalo. S time da upravo dijalektika

tehnike, nadalje razlaže Hösle, „dokazuje nadmoć čovjeka nad prirodom“, koja je opet

“utemeljena u njegovoj sposobnosti da stvari vidi kao nešto što one u svojoj prirodnoj

postavljenosti nisu i da ih uspijeva iskorištavati u vlastite svrhe“ (8). S druge strane,

vrijednost i značenje tehnike je upravo u tome što pruža brže, šire i kvalitetnije zadovoljenje

većine prirodnih potreba, no obezvređuje odnos s prirodom, odnosno čovjeka odmiče od

prirode jer stalno zadovoljava nove ljudske potrebe. „Infinitizmu moderne znanosti odgovara

to što se i moderna tehnika, drugačije od prednovovjekovne, razvija prema svojem

11 Kako napominje Cifrić, prosvjetiteljstvo „je postavilo intelektualne temeljne kulturne ekumene“. Vrijednosti zapadne kulture temelje se na naravi prosvjetiteljstva: „razumu, empirizmu, znanstvenosti, univerzalizmu, individualizmu, toleranciji, slobodi, jedinstvu ljudske prirode, sekularizmu i progresu“. Upitna je, ističe Cifrić, njihova „kasnija interpretacija kao praktična primjena. Prosvjetiteljstvo je legitimiralo osnovnu strukturu modernizma“ (2).

9

potenciranju, što je po svojoj naravi neograničena itd“ (8). Isključivo svođenje na znanost u

modernom društvenom životu dovelo je do toga da se misli kako su korijeni takvog življenja i

racionalne svijesti prisutni u primitivnim zajednicama. Mitološko veličanje znanosti,

tehnološke uniformnosti i ljudskoga konformizma sadržano je (i) u natpisu na ulazu na

svjetsku izložbu Vijek napretka u Chicagu 1933. godine: „Znanost istražuje, tehnologija

izvršava, čovjek se prilagođava“ (8). Zato ne čudi zahtjev da se znanost demistificira, a

postigne razumijevanje o tome kako su rad i razvoj modernih industrijaliziranih društava

mnogo složeniji od jednostavnog shvaćanja znanosti i tehnike, gdje je onaučavanje samo

iskaz te složenosti.

Iako je spomenuto načelo verum factum „pospješivalo eksperimentalno utemeljenje nove

prirodne znanosti, čovjek u eksperimentu“ oponaša prirodu. „U tome je utemeljena

povezanost moderne znanosti i tehnike“ (8). Kako je ustvrdio i sam Hosle, moderna prirodna

znanost „deteologizira i desubjektivizira prirodu jer vjeruje da jedino tako može dokazati

svoju suverenost, a druga strana ideje suverenosti jest želja da se priroda stvara iznova – kao

tehnički svijet artefakata“.

Danas znamo da moderna tehnika u mnogočemu čovjeku olakšava življenje, ali i zamjenjuje

samog čovjeka. Nedostatak je u tome što čovjek gubi svoj odnos prema svijetu, a sredstvima

moderne tehnike mijenjaju se i naravi „seksualnosti, komunikacije i opažanja zbilje, rata i

vanjske politike“ (8). Događa se da uz dogmu „da ono što se ne može kvantificirati nema

pravog bitka“, kontroliranje prirodnih procesa dovodi do kontrole društva i do borbe „raznih

predodžbi o kontroli nad društvom“ (8). Upravo iz razloga što su „priroda i život (...) u

projektu moderne postali komercijalni ljudski resursi“ (2), dolazi do ekonomskih i socijalnih

problema, koji se produljuju na područja ljudske svijesti, politike, znanosti i kulture (2).

Odnos prirode i čovjeka je ugrožen, a upravo se njihov posredovan odnos smatra jednim od

temeljnih problema koji se nastoje izdvojiti u tematiziranju ekološke krize (12). Prvo je

potrebno shvatiti razlike između antičkog tipa znanosti, srednjovjekovne znanosti i tipa

moderne znanosti da bi se shvatilo zašto je moderna znanost „morala izazvati ekološku krizu“

(8). Kako se nastojalo što jezgrovitije to učiniti u uvodnom dijelu radu, sljedeće potpoglavlje

će predstaviti ekološku problematiku kao izraz razvoja moderne znanosti i tehnike, konkretno

ekološku krizu.

10

2.2. Ekološka kriza – opća kriza

Sedamdesetih godina 20. stoljeća problematika na području ekologije 12 raste, najviše u

razvijenim industrijskim zemljama. No, kroz nastanak i razvoj ljudske civilizacije, usporedo

je dolazilo i do onečišćavanja prirode i okoliša. Tako, novija antropološka istraživanja

pokazuju da su sakupljači – lovci svojim zadiranjem mijenjali dijelove ekološkog sustava, ali

prema čimbenicima koji određuju stupnjeve ekoloških problema (broj ljudi, standard života i

tehnika), sakupljači lovci su i najmanje zagađivali okoliš. S obzirom na to da su sakupljači

lovci živjeli u optimalnom okolišu, znači divljem i organskom, na što je čovjek i genetički

prilagođen, njihova uloga u onečišćavanju sredine kroz intervenciju bila je razmjerna stupnju

ukupnog razvoja civilizacije, odnosno može se reći neznatna. (13) Pojavom neolitske

domestifikacije – kontrole nad domaćim biljkama i životinjama, dolazi i do naglih društvenih

promjena. U uvodnom dijelu već spomenuta neolitska revolucija označavala je povećanje

antropogenog zadiranja s bitnim razlikama u odnosu na sakupljače lovce. Sakupljač lovac

smatrao se onim koji pripada zemlji, dok su domestifikatori vlasnici zemlje. Tim

„domestifikatorskim“ konceptom počinje i povijest ekologije. Ako se vrati na čimbenike

kojima se određuje (ne)postojanje ekoloških problema, rastom stanovništva – posebice od

neolitske domestifikacije i razvojem tehnike – dolazi i do ratova, bolesti i velikih

nejednakosti, a sukladno tome i do ekološkog uništavanja. Ekološko uništavanje je glavni

oblik onečišćavanja prirode i okoliša, jer mijenja okolinu, a ponekad do stupnja kada je ni

čovjek više ne može obnoviti. Što se tiče uzroka ekološke krize, od uništavanja staništa,

izgradnje naselja i putova, prekomjernog iskorištavanja prirodnih bogatstava, napominje se

poljoprivreda, koja je već bila intenzivna u razdoblju od 10 do 5 tisuća godina u dolinama

velikih rijeka u Kini, Indiji i Srednjoj Americi. O tome kako je bavljenje poljoprivredom

utjecalo na to da ekološko uništavanje poprimi velike razmjere, ističu mnogi istraživači, a kao

podatak navode kontinent Australiju (ne računajući Antarktiku), kao jedini na kojem nije

došlo „do autohtone pojave poljoprivrede i stočarstva“ (13), koji time pokazuje i bolju

ekološku bilancu. Uvođenje poljoprivrede značilo je i povećavanje međuljudske nejednakosti,

klasne stratifikacije, širenje zaraznih bolesti, nasilje, opasnost od gladi, općenito nizak

standard života (13). Istovremeno, javljaju se ekonomske krize kao posljedica nestajanja

sirovina i energije, a sukladno tome zagađuje se okoliš. Promjene koje je čovjek napravio,

12 Darwinovo Podrijetlo vrsta smatra se početnicom suvremene ekologije, a sedam godina kasnije ustvrdio ju je E. Haeckel u svom djelu Generelle Morphologie der Organismen i definirao ju je „kao znanost koja se bavi istraživanjima interakcija organizama i okoliša“ (14). Etimološki dolazi od grčkih riječi oikos = dom, boravište, kuća, stanište i logos = riječ, govor ili znanost.

11

posebice uništavanjem šuma na velikim područjima, prekomjernim širenjem gradskih i

industrijskih naselja, učinile su da današnje čovječanstvo postaje nešto svjesnije „opće

važnosti prirodnih dobara biosfere za svoje održanje i razvoj pa na različite načine želi

zaštititi okoliš“ (14). S obzirom na to da su osnovni uzroci ekološkog uništavanja –

demografska i tehnička ekspanzija – ostali nepromijenjeni, ne čudi zabrinutost autora poput

Markusa kako doći do rješenja za rješavanje ekološke krize. Ekološka kriza je pojam koji

obuhvaća sva područja na kojima živi i djeluje čovjek i zbog toga je ona opća kriza jer

zahvaća svako područje našeg života i upravo zato treba hitno rješavanje. „Tek nedavno

postao je čovjek svjestan da nije 'gospodar' prirode nego da je i sam dio te JEDNE JEDINE

JEDINSTVENE I NEDJELJIVE PRIRODE i da za njega vrijede isti zakoni prirode kao i za

sve druge vrste u ekosistemima“ (15).

Ekološka kriza pojmovno znači da je industrijska civilizacija – kao i njene institucije,

vrijednosti, ideologija i konačno svijest o nastavku takvog puta u budućnosti – spram njenih

prirodnih osnova došla u slijepu ulicu. (...) Neki autori stoga ističu tezu „Kraj ili promjena“

(12). Razvojem industrije poslije II. svjetskog rata ekološka kriza se širi i već tada mnogi pišu

i govore o teškim posljedicama za prirodu i društvo za koje misle da ih je uzrokovala moderna

industrija. No, kako ističe Frolow, ekološka kriza ne utječe jednako na sve; na razvijene

zemlje utječe tako što se one bore za ekonomsko širenje, „za održavanje postojećeg stupnja

unutrašnjeg razvoja i distance u svjetskim odnosima, dok se nerazvijeni suočavaju s

egzistencijalnim pitanjima“ (12). Prema mišljenju, autore koji se bave ovom tematikom može

se podijeliti na one koji smatraju da je ekološka kriza odraz kapitalizma i industrijalizacije i

na one koji smatraju da tehnologija i dalje može rješavati probleme čovječanstva. No,

očigledno je da se radi o problematici koja bitno utječe na život ljudi u cijelosti, ali i na život

Zemlje. Zahtjev koji se postavlja sastoji se u mijenjanju svijesti, koja pod pojmom

„znanstveno dokazano“ poklekne prije negoli uspostavi vlastiti sustav vrednovanja i kritičkog

stava prema tematici. Dokle god se ljude bude shvaćalo u odnosu na prirodu i okolinu u kojoj

žive kao potpuno razdvojive jedinke, dokle god ostanu „otprirođeni“, teško će moći uopće

pristupiti rješavanju ekološke problematike. Biškup navodi tri uzroka ekološke krize:

nesavjesnost, neznanje i (osobni i grupni) egoizam koji posebice „ometa međunarodnu

suradnju prijeko potrebnu za cjelokupno rješavanje ekoloških problema suvremenog

čovjeka“.

Sve je ovo doprinijelo shvaćanju da je očuvanje prirode i njenih resursa „osnovni preduvjet

gospodarskog razvoja svake zemlje“ (14), da procesi koji se događaju u biosferi utječu na

mnoga područja ekologije. „U šumarstvu je to problem uzgoja i zaštita šuma, u poljoprivredi

12

obrada tla, uzgoj novih sorti, primjena umjetnih gnojiva... (...). Govori se i o zdravstvenoj

ekologiji“ (14). Zdravstvena ekologija je samo jedan od niza aspekata unutar područja javnog

zdravstva, koje postaje svjesno važnosti izgradnje okoliša koji će pomagati zdravlju.

Zdravstvena ekologija se teorijski i praktično bavi pozitivnim i negativnim utjecajem

okolišnih faktora na zdravlje ljudi, bilo onih direktnih (zračenje, kemikalije, mikroorganizmi)

ili indirektnih učinaka (fizikalni, socijalni, psihosocijalni) (1). Zdravstvena ekologija u

Hrvatskoj se promatra kroz utemeljenje Službe za zdravstvenu ekologiju i osnutak prvog

kemijskog laboratorija za kontrolu voda u Higijenskom zavodu u Zagrebu, još od 1927.

godine. Služba se nakon osamostaljenja Hrvatske obogaćuje donošenjem nacionalne

legislative, a sukladno njenom razvoju, počinje izgradnja mreže Zavoda za javno zdravstvo u

kojem Služba za zdravstvenu ekologiju ima značajnu ulogu. Danas kada se zna da okolišni

čimbenici imaju znatan utjecaj na zdravlje ljudi, ne začuđuje što se svuda u svijetu nastoje

pronaći odgovarajući modeli organizacije zdravstvenih službi, pa tako i u Hrvatskoj. Iako

zdravstvena ekologija u Hrvatskoj ima dugu povijest, a tradicija javnog zdravstva počiva na

bogatim načelima i principima, postoje problemi u provedbi primjerenog stručnog

usavršavanja u zdravstvenoj ekologiji, a potrebno je i integrirati ciljeve zdravstvene ekologije

„u politiku i razvojne strategije svih državnih sektora“ (1). Nažalost, kako zaključuje Capak,

zdravstvena ekologija, kao jedina zdravstvena djelatnost koja se ne financira unutar javnog

zdravstva, u Hrvatskoj nije prepoznata kao važna djelatnost u očuvanju zdravlja ljudi, koja je

„kao izvorno interdisciplinarna struka“ u mogućnosti biti ključan faktor u očuvanju okoliša i

zaštite ljudi, (1) što bi trebao biti zajednički cilj i izvan granica Zavoda za javno zdravstvo.

Generacije 21. stoljeća vrlo često mogu čuti pojam „održivi razvoj“, koji označava put razvoja

bez da se pritom narušava i degradira prirodu (15). Godine 1971. u Mentonu oko dvije tisuće

znanstvenika je apeliralo organizaciji UN-a na ozbiljnu situaciju u vezi s okolišem. Godinu

kasnije, u Stockholmu je održana konferencija UN-a na kojoj se proklamiralo 26 osnovnih

načela za očuvanje okoliša. Posljedica navedenog očitovala se i u promjeni sadržaja Ustava

SFRJ koji utvrđuje „jedno od osnovnih čovjekovih prava – pravo na zdravu životnu okolinu, a

dužnost društvene zajednice je da se to pravo ostvari“ (15). Što se tiče tijela, organizacija,

institucija i društvenih organizacija u Hrvatskoj, znanstvenici ekolozi su se 1969. udružili u

Sekciju društva ekologa Jugoslavije, da bi 1976. prerasla u Hrvatsko ekološko društvo –

HED13.

13 „HED je znanstveno-stručna društvena organizacija koja razvija i promiče ekološku znanost“ (15). Promiče i unapređuje sva područja ekološke znanosti, educira, promovira na svim društvenim razinama (16).

13

Na svjetskoj razini treba spomenuti globalnu mrežu neprofitnih organizacija Natural Step

koju je prije 27 godina osnovao dr. sc. Karl-Henrik Robèrt iz Švedske. Liječnik i znanstvenik,

primarno onkolog, Robèrt je stvorio jedinstveni okvir društvene i ekološke održivosti na

temelju znanstvenog usuglašavanja. Vizija Natural Step je stvaranje održivog društva – onog

u kojem pojedinci, zajednice, tvrtke i institucije ostvaruju napredak unutar granica prirode.

Misija znači ubrzavanje prijelaza u stvaranju održivog društva. Ovaj međunarodni ekološki

pokret koji se proširio na 18 zemalja i uključio tisuće ljude iz stotina organizacija diljem

svijeta, želi zajedničkim snagama implementirati svoj okvir za održivost u poslovne

organizacije, općine i kroz edukaciju na sveučilištima. Krećući od stava da priroda ne smije

biti predmet sustavnog iscrpljivanja, definirana su polazišta:

1. koncentracije tvari iz Zemljine kore (ugljikov dioksid, teški metali)

2. koncentracije društveno proizvedenih tvari (antibiotici...)

3. degradacije fizičkim sredstvima (krčenje šuma, isušivanje podzemnih voda...)

4. strukturne zapreke koje utječu na zdravlje ljudi, stručnost, utjecajnost, nepristranost i

razumijevanje.

Međunarodna mreža znanstvenika se usuglasila da moraju biti ispunjena ova načela, posebice

„prva tri“, ako se želi zadržati bitne usluge zaštite okoliša koje potpomažu ljudsko društvo.

Ova temeljna načela održivosti čine okvir za Strateški održivi razvoj. To ne znači da ona

isključuju ljudsko djelovanje, u smislu proizvodnje ili mijenjanja prirodnog okoliša, već da su

industrijski i ekonomski sustavi u toj mjeri razvijeni da se njihovi ekološki utjecaji smanjuju

odnosno ne povećavaju, jer stalnim povećavanjem utjecaja na prirodu i okoliš prelaze se

granice ovog ionako „ograničenog“ planeta. Također, jasno je da se ekološka održivost ne

može provesti bez društvene održivosti! (17) Pristup dr. Robèrta je poznat organizacijama

poput IKEA-e, McDonaldsa, Nikea, Electroluxa, koje su prihvaćanjem njegovih načela i same

promijenile rad svojih organizacija.

Unutar filozofskih krugova javlja se (ponovni) interes za prirodu potaknut “promišljanjem

krize dijalektike tehnike koja je na površinu iznijela iskustvo da napredak znanstveno-

tehničke kulture vodi do razorenja čovjeka i okoliša u kojem on živi.“ Sukob između

ekonomije i ekologije, dviju sestrinskih znanosti, dodatno zaoštrava ekološku krizu „u

vremenu prožetom produkcijskom-tehničkom strukturom“ (18).

Bilo bi iluzorno misliti da se tek industrijalizacijom u 18. i 19. stoljeću promijenio čovjekov

odnos prema prirodi, no tada je došlo do „novog tipa vlasti nad prirodom, naime trajnog

podređivanja prirode pod ljudske ciljeve, a onda i do apsolutističke nadmoći čovjeka nad

svime što ga okružuje“. Znanstveno-tehnički odnos prema prirodi doveo je do toga „da

14

ugrožava svoju pretpostavku, ljudski život“ (18). Takvo stanje – ekološka kriza – prisiljava

nas da moralnom odgovornošću pokušamo donijeti rješenja kojima će se osigurati sve za

dobrobit ljudskog, ali i svekolikog života koji nas okružuje. S obzirom na to da se „praktično

shvaćanje prirode nadomjestilo svođenjem čovjekove djelatnosti na puku tehničku

promjenjivost, proizvodnju, ne čudi što se poziva na cjelovitu etiku, koja će uzeti u obzir naš

ograničen um“ (18). Takva etika treba motivirati na činjenje dobra.

Nastavno, ovaj rad će prikazati dubinsku ekologiju koja se upravo razvila iz potrebe za

„novom etikom“ prije gotovo pedeset godina, a nadalje u kojem je odnosu s bioetikom –

etičkim pristupom životu u cijelosti (19).

15

3. DUBINSKA EKOLOGIJA – „NOVA ETIKA“

„Znanstvenici imaju najveću odgovornost očuvanja i jačanja etičkih načela u svojim

istraživanjima i ustanovama kako bi blagotovorno djelovali na ovom sudbinskom križanju

odakle se možemo strmoglaviti u vječnu propast ili konačno prispjeti u luku mira“ (20).

Kako je već spomenuto ranije u radu, porast zanimanja za problematiku okoliša odnosno

ekološku problematiku počeo je 70-ih godina prošlog stoljeća, a s obzirom na potrebu

osmišljavanja nove etike, neki znanstvenici ekolozi osmislili su kakva bi to etika bila. Tako je

Aldo Leopold, šumar, filozof, pisac, nastavnik i jedan od najvećih američkih prirodoslovaca,

takvu etiku nazvao „etikom zemlje“ koja bi proširenjem granica zajednice obuhvaćala sve –

od tla do životinja (21). Leopold je objašnjavao osnovu svoje etike u namjeri da se zaštiti

cjelovitost i stabilnost i tek onda se može govoriti o ispravnosti same stvari. Arne Naess

proširio je misao takvog ekološkog pokreta razlikovanjem između površinskih i dubinskih

elemenata, gdje površinski elementi označavaju naše izbjegavanje da se onečisti okoliš zbog

isključivo naše koristi, a dubinski elementi predstavljaju zaštitu cjelokupne biosfere, bez

obzira na koristi koje bi čovjek imao od toga. (21) Upravo ta podjela na površinske i dubinske

elemente, odnosno „plitku“ (shallow) i „dubinsku“ (deep) ekologiju, „ukazuje na značajnu

podjelu unutar suvremene ekološke misli“ (22). Sukladno tome, „plitka“ ekologija predstavlja

antropocentričku misao u kojoj je čovjek iznad prirode, a priroda ima samo

instrumentalističku vrijednost, dok „dubinska“ ekologija ide za postavljenom najvišom

ekološkom normom: očuvanjem vitalnih potreba svega živoga (23). Prije sadržajnijega govora

o dubinskoj ekologiji, radikalnom osobnom svjetonazoru, bitno je navesti nekoliko činjenica o

tvorcu spomenutog pojma „dubinska ekologija“ – Arneu Naessu. Punim imenom Arne Dekke

Eide Naess rođen je 1912. u Slemdalu, a preminuo je 2009. godine u Oslu. Jedan je od

najpoznatijih norveških filozofa, profesor emeritus, koji je od 1937. do 1970. godine predavao

na Sveučilištu u Oslu gdje je diplomirao i magistrirao. Predavao je semantiku; oko njega se

okupila grupa mladih filozofa i sociologa koji su primjenjivali empirijske metode kako bi

ustvrdili značenje filozofskih pojmova. Također, predavao je filozofiju znanosti, filozofiju

Spinoze i Ghandija (24), koji su na njega i utjecali. Kao planinaru i vodiču prve ekspedicije na

vrh u Pakistanu Tirich Mir, ne čudi njegova motiviranost za pitanja zaštite prirode i okoliša.

Iako se tu ne radi o motiviranosti utemeljenoj u reformističkoj struji ekološkog pokreta koja

„samo“ želi spriječiti zagađenje, Naessa više treba gledati kao pristalicu revolucionarne struje,

koji podržava prvotnu struju, ali svoju filozofiju gradi tragajući za novom metafizikom,

spoznajnom teorijom i etikom koja bi „riješila“ odnos čovjeka i prirode. On je svoju

16

(eko)filozofiju, sadržanu u pojmu „dubinska ekologija“, koji je istoznačan s pojmovima

„fundamentalna ekologija“, „nova filozofija prirode“, nazvao ekozofija T. U tom smislu,

ekozofija T izgrađuje se polazeći od sebe, promjenom u sebi – kako bi se djelovalo za

dobrobit u cjelini. Srž Naessove filozofije čini teza povezanosti svega u cjelinu, odnosno da

nište ne djeluje neovisno od cjeline, pa su tako i odnosi među ljudima, biljkama i životinjama

zavisni jedni od drugih. Sukladno tome, ističu se dva osnovna načela te filozofije, a time i

ekološkog pokreta: samoostvarenje i biosferična jednakost. Nasuprot zdravlju i blagostanju

stanovništva i to onog stanovništva koje živi i djeluje u razvijenim industrijskim državama

kao središnje teme suvremenog društva koje se bori protiv onečišćavanja okoliša, Naess se

„okreće“ onom unutarnjem, znanju o normama i vrijednostima, etici, pomoću kojih će

ekološka znanost prijeći u interdisciplinarnu praktičnu životnu mudrost. Upravo taj prijelaz

Naess je nazvao „dubinska ekologija“ (24).

Nadalje, Naess i američki filozof George Sessions (koji se također pozivao na novu ekološku

etiku koju je Naess „otkrio“ 1972. pod pojmom „dubinske ekologije“) u članku iz 1984.

godine oblikovali su i izložili načela u osam točaka koja bi vrijedila za dubinsku ekologiju

(deep ecology platform). Neka od načela su:

1. Dobrobit i uspijevanje ljudskog i neljudskog Života na Zemlji imaju vrijednost po sebi

(sinonimi: intrinzična vrijednost 14 , inherentna vrijednost). Te su vrijednosti neovisne o

korisnosti neljudskoga svijeta za ljudske svrhe.

2. Bogatstvo i raznovrsnost oblika života pridonose ostvarenju ovih vrijednosti i također su

vrijednosti po sebi.

3. Ljudi nemaju nikakvo pravo smanjivati to bogatstvo i raznovrsnost, osim radi zadovoljenja

životnih potreba (21).

Pritom, napominju autori, iako se ova načela odnose na život, ipak kad se govori o pojmu

„biosfera“ tu se misli i na neživo kao što su rijeke, krajolik te na kraju i ekosustav. Pojam

„biosfera“ Naess zamjenjuje pojmom „ekosfera“, time „se ne ograničava samo na oblike

života u neposrednom ili globalnom okruženju“. (24) Također, zamjenjuje pojam „okoliš“

pojmom „susvijet“ kako bi se na što iskreniji način označilo čovjekovo mjesto, općenito.

Dubinska ekologija daje na značaju načela „pustiti bivajuće biti“ (25), pritom nastojeći

dovesti ekološku svijest na višu razinu i zdraviji ekološki život. Između ostalog, dubinska

ekologija utemeljuje se na darvinističkoj misli koja se trudi čovjeka pomaknuti iz središta

života „u prirodni sklop postojanja“ (25). Upravo zbog ovog darvinističkog elementa

zastupljenog u dubinskoj ekologiji, ona u odnosu na ekologiju gradi složen i proturječan

14 Vrijednost u sebi.

17

odnos. Dubinska ekologija naglašava da izlaz iz evolucijskih prihvatljivih okolnosti, koje

darvinizam postavlja kao imperativ u načinu života, šteti civilizaciji – ljudima i prirodi. Ona

razgolićuje čovjeka i spušta ga s trona uvjerenja da je čovjek toliko mudar da može racionalno

upravljati svojom životnom sredinom, ne uzimajući u obzir „mudrost evolucijskih procesa“

(25). Još jedna bitna karakteristika dubinske ekologije je odnos prema „divljini“, jedinom

preostalom pravom čovjekovu svijetu, a sukladno tome postoji „kult divljine“ kao posljedica

njezine ekocentrične orijentacije (26).

Prema tome, zagovara ekoregionalizam, osuđuje urbanizaciju i hipermobilnost. Vidljivo je da

dubinska ekologija gotovo revidira ono panteističko15 uvjerenje i pobožanstvenjuje prirodu,

no treba naglasiti da ona ne zamjenjuje religiju, kult ili mističan svjetonazor iako djeluje

mistično.

Kritika dubinske ekologije ide u dva smjera: 1. prikazivanje dubinske ekologije kao

ekofašizma i 2. prikazivanje dubinske ekologije kao primitivizma, s time da je kritika moguća

i s ekofeminističkog, humanističkog i religijskog stajališta. Prva skupina kritika – ekofašizam

ističe nedovoljnu orijentaciju na čovjeka (biocentrizam). Nadalje, kritičari žele ukazati da im

nije stalo do pojedinca (ekofašizam), nego da to vodi u holizam. 16 No, ova kritika je

neopravdana iz razloga što dubinski ekolozi upravo i stavljaju naglasak na vrijednost svakog

života (i neživota), ne oduzimajući vrijednosti ljudskog života.

Kritika drugog smjera, s ekofeminističkog, humanističkog i religijskog stajališta, „ističe

neracionalni i hipernaturalni element dubinske ekologije kojima se zagovaraju „primitivna“

društva i negira značaj povijesnog razvoja tehničke civilizacije“ (26). Povijesno gledano,

ekofeminizam je nastao „kao rezultat različitih gibanja grassroot političkih (feminističkih i

ekoloških) inicijativa, koje su potom imale odjeka ne samo u aktivizmu nego i u filozofiji,

sociologiji, antropologiji, teologiji, umjetnosti itd.“ (27). Pojam ekofeminizam ili ekološki

feminizam uvela je Francuskinja Francoise d'Eaubonne 1974. g. „Kao što nema jednoga

feminizma, nema ni jednog ekofeminizma. Ekološki feminizam je naziv koji je dan

raznolikim pozicijama“ koje proistječu iz različitih feminističkih praksi i filozofija (27).

Ekofeminizam različito od dubinske filozofije gleda na uzroke krize okoliša i ne želi potpadati

15 Panteizam – „sve nauke koje identificiraju, na razne načine, Boga i svijet, nauka prema kojoj sve ono što jest, jest Bog“ (7). Panteističke nauke ističu dva osnovna smjera: „akozmički panteizam, koji nastoji potpuno protumačiti svijet u Bogu, kao njegovo puko pojavljivanje“ (7). (...) Drugi smjer je ateistički panteizam; „promatra božansko kao pokretačku snagu unutar materije“ (7). 16 Holizam (prema grč. ὅλος: sav, potpun, cio). Teorija koja se protivi shvaćanju da je rezultat vlastitih dijelova. Holizam je više od zbroja dijelova. Holisti promatraju živi organizam kao cjelinu (7). Holizam je utemeljio J. C. Smuts, a važniji predtavnici su Haldane, Meyer-Abich i Stofferr. Comte, Marx, Spencer, Durkheim, Parsons, Elias su samo neki od teoretičara društva koji se zalažu za holizam (28).

18

pod dubinsku filozofiju koja temelje okolišne krize vidi u antropocentrizmu, dok

ekofeminizam naglašava kako je prvi objekt kritike androcentrički pogled, a glavna zamjerka

ekofeminizma prema dubinskoj filozofiji je njena nesposobnost da čovjeka predstavi kao

neantropocentričnog u odnosu prema prirodi (29).

Ekofeminizam se razvijao otprilike u isto vrijeme kad i dubinska ekologija, s time da je

ekofeminizam želio naglasiti povezanost žena i prirode, a u tom smislu i njihovu potčinjenost

u odnosu na „muški“ svijet. Ekofeminizam se u osnovi „dijeli“ na: kulturalni, liberalni,

socijalni i socijalistički ekofeminizam, što je posebno razradila Carolyn Merchant,

prepoznajući ova četiri pravca unutar pokreta, koja različito objašnjavaju odnose ljudi prema

prirodi. Ne ulazeći u razrade tih pravaca, važno je napomenuti da se složnost ovih pravaca

najviše otkriva u zajedničkom cilju koji se tiče obnavljanja prirodnog okoliša, te postizanja

kakvoće života za sve žive i nežive stanovnike planeta. (30)

Ekofeministička etika je kritika kako muške dominacije nad ženama, tako i nad prirodom.

Stajalište da su muškarci „oni koji love“, a žene „one koje sakupljaju plodove“ je itekako

utjecalo na položaj i ulogu žena tijekom cijele povijesti, ali i danas. Iako se ekofeminizam

razvijao kao posljedica različitih feminističkih struja i filozofija, između ekofeminizma i

feminizma postoji razlika. Ekofeminizam se razlikuje od feminizma po pitanju očuvanja

okoliša, duhovne dimenzije i vrednovanja ženskih poslova, a kritika feminizma prema

ekofeminizmu ide u smjeru kritika prema duhovnosti, esencijalizmu i stereotipu ženskog

identiteta. Ekofeminizam svoje kritike prema feminizmu usmjerava na feminističke stavove

koji izražavaju težnju za osvajanjem muškog identiteta, prihvaćanje patrijarhalnog oblika

nadmoći i borbe za jednakost spolova. Što se tiče razlike između ekofeminizma i ekologizma,

kako je prethodno spomenuto, ekofeminizam vidi uzrok destrukcije okoliša u androcentrizmu,

nasuprot antropocentrizmu, kako zastupa ekologizam (31). Ekološki pokreti i ekofeminizam

se slažu da je uzrok „degradacije okoliša i neravnopravnosti isti model strukturiranja moći u

društvu“, a „strukture moći u gotovo svim društvima svijeta“ (31) su neravnomjerno

raspoređene. Iako je ekofeminizam jedna od teorija koja je pridonijela širenju diskursa unutar

feminističke misli, te uz iznimke koje djeluju „ekofeministički“ (Green Belt u Keniji, Pokret

Chipko u Indiji), ekofeminizam je ipak više „teorijski“, nego „praktični projekt“. Ono od čega

polaze dubinska filozofija i ekofeminizam, a što im je zajedničko, je zahtjev za radikalnom

promjenom svijesti i ponašanja, kako bi se stvorila podloga za društvo koje bi prihvaćalo

različitosti, bilo ravnopravno i spremno na suradnju.

19

Mogućnosti i prijepori dubinske ekologije očituju se i u njenom temeljnom iskazu, koji stvara

nejasnoće, o konceptu intrinzičnih vrijednosti; taj koncept govori da „svaki dio prirode ima

vrijednost po sebi, a ne radi viših ciljeva (čovjeka, primjerice). U tom je pogledu čovjek dio

prirode, a ne njezin vrhunac“ (26). No, priroda je hijerarhijski ustrojena, s čovjekom na

vrhuncu, tako da takav koncept nailazi na kritiku i upitan je (26). Zamjenjivanjem pojma

biosfernog egalitarizma – „u načelu“ u pojam biosferične jednakosti, Naess izjednačava sve

organizme u biosferičnoj zajednici, a njihova jednakost je posljedica relacijske

međupovezanosti što im osigurava intrinzičnu vrijednost. To što je čovjek na vrhu piramide,

ne znači da nije odgovoran za nju. Shvaćajući da čovjek mora zadovoljiti svoje potrebe da bi

preživio, Naess ne osporava zadovoljenje tih potreba, ali samo u egzistencijalne svrhe, a kada

i dođe do sukoba između sporednih čovjekovih potreba i vitalnih potreba drugih vrsta, čovjek

bi ponekad trebao napustiti svoju sebičnost pred potrebama drugih živih bića. (29)

Autori knjige Deep Ecology Bill Devall i George Sessions smatraju da „svi organizmi i

entiteti u ekosferi, kao dijelovi međusobno povezane cjeline, jesu jednaki po intrinzičnoj

vrijednosti“. Ako je to tako, postavlja se pitanje na koji su način sva ta živa a različita bića

jednaka po intrinzičnoj vrijednosti. Nadalje, ako i postoji intrinzična vrijednost koja se odnosi

na cjelinu, ona, tvrde kritičari, ništa ne govori o vrijednosti pojedinih jedinki, „jer nijedna

jedinka nije nužna za opstanak ekosustava kao cjeline“ (21). Zaključuje se da etika dubinske

ekologije ne odgovara na pitanja koja se tiču vrijednosti života pojedinačnih živih bića.

Možda je tako jer se postavljaju pogrešna pitanja; možda bi ekološka etika bila prihvatljivija

kada bi se primijenila na razini vrsta i ekosustava. U pokušajima uspostavljanja te vrijednosti

iz ekološke etike „stoji neki oblik holizma – određeni osjećaj kako vrsta ili ekosustav nije

samo zbroj jedinki, već zapravo entitet za sebe“ (21). Autori poput Lawrencea Johnsona,

Freya Mathewsa i Jamesa Lovelocka su jedni od onih koji vrste i ekosustave uključuju „kao

holistične entitete ili jastva s njihovim vlastitim oblikom ostvarivanja“ (21). Ako se vrsta i

ekosustav mogu smatrati vrstom jedinke sa svojim interesom, etika dubinske ekologije se opet

mora suočiti s problemima određivanja moralne vrijednosti za vrstu ili ekosustav, „neovisno o

vrijednosti koju ono ima zbog svoje važnosti za održavanje svjesnog života“ (21). „Činjenica

da biosfera na događaje može reagirati na načine koji nalikuju samoodržavajućem sustavu

samo po sebi ne pokazuje da se biosfera želi svjesno održati“ (21). Ova činjenica ukazuje na

to da etika dubinske ekologije mora odbaciti svoju moralnu osnovu, jer je „argument iz

intrinzične vrijednosti biljaka, vrsta ili ekosustava“ problematičan (21). To, naravno, ne znači

da je „argument za zaštitu netaknute prirode slab“ (21), ali argument zasnovan na razlici

između osjećajućih i neosjećajućih bića je čvršći, nego podjela na živo i neživo. Argumenti

20

trebaju ukazati na to da „vrijednost očuvanja preostalih značajnih područja netaknute prirode

uvelike nadilazi ekonomske vrijednosti dobivene njegovim uništavanjem“ (21). Da bi se to

ostvarilo, na čovjeku je da „prizna vrijednost kao etičku kategoriju“, tako potvrđujući svoju

odgovornost (30). Polazi se od toga da ako se čovjeku priznaje ostvarivanje interesa za

njegovu dobrobit kao intrinzička vrijednost, onda se to mora priznati i ostalim živim bićima

koja ostvaruju svoju dobrobit“ (30). Također, koncept „prava“ prirode je dvojben jer se

svejedno ulazi u novu manipulaciju. Pravo na očuvanje prirodnih resursa je u suprotnosti s

konceptom očuvanja intrinzičnih vrijednosti. Zadatak intrinzične vrijednosti je izgradnja

„strahopoštovanja prema cjelokupnosti postojanja koje je sasvim neovisno o čovjeku“ (26).

Ovo proizlazi iz činjenice da zbog dominacije velikih gradova i mehaniziranog okoliša ne

vidimo, pa ni ne možemo osjetiti takvo strahopoštovanje prema neljudskom, koje dubinska

ekologija želi reanimirati. Jedan od prigovora dubinskoj ekologiji je humanistički

voluntarizam17 prema kojem čovjek svojom voljom može promijeniti stvar(i). No, ekološko

uništavanje nije se dogodilo u jednom trenutku nekog razdoblja u životima ljudi, već je, kako

je to naglašeno, nastalo zbog djelovanja generacija i zato jedna generacija ne može to

promijeniti. Kamen spoticanja dubinske ekologije je u tome što ukoliko ne može mijenjati

svijest ljudi, utoliko ne može dovesti do radikalne promjene, što onda ne znači da će dovesti

do socijalnih promjena. (25) Spoznaja karakteristična za modernu ekologiju zna da je priroda

postojala prije prvih hominida i da će postojati kasnije, za razliku od shvaćanja plemenskih

društava i to može biti poticaj da se prema prirodi odnosi sa strahopoštovanjem. Plemenski

život koji zagovaraju dubinski ekolozi, za većinu ljudi je neprihvatljiv. U tom smislu,

bioregionalizam18 je neprovediv u globalnom svijetu. Kada se govori o odnosu čovjeka prema

prirodi sa strahopoštovanjem, njemački liječnik i misionar Albert Schweitzer najpoznatiji je u

obrani etike koja se proširuje na osjećajuća bića. Koristeći frazu „strahopoštovanje pred

životom“, gradi „etiku strahopoštovanja“ koja se temelji na imanju podjednakog

strahopoštovanja pred svakim životom, pa tako i svojim vlastitim. (26) Ovime je oblikovao

„prvi i najširi stav filozofskog biocentrizma“ (22), no njegova etika nailazi na probleme kada

se nađe pred pitanjem: „Kako je u slučajevima u kojima ljudski život očito samo onda može

biti održan kada se drugi život umjesto njega mora uništiti“ (18)?

17 Voluntarizam – volja i osjećaji u prednosti su nad razumom i sposobnostima (7). 18 Bioregionalizam (grč. bios = život + lat. regere = prostor kojim treba vladati) – njegove granice određene prirodnim granicama ekosustava.

21

Dubinska ekologija usmjerava poseban vidik na odnos prema evolucionizmu. „Općenito, stav

je dubinskih ekologa da moderni život u industrijskim društvima nije evolucijski prilagođen“

(26). Prema tome, Markus shvaća da ljudi nisu ubili prirodu, „nego su napustili okolinu

evolucijske prilagođenosti“. Kako ističe autor, „dubinska ekologija bliža je znanosti i

filozofiji te nije moralna poduka dobrostojećih pojedinaca“ (25). Markus ističe da je za

razumijevanje odnosa čovjeka i prirode važno znanje iz biologije i ekologije, kao i svjesnost

pritiska koji moderna industrijska društva rade na okoliš, što znači da nije moguća evolucijska

prilagodba na okoliš. Iz tog razloga, autor postavlja imperativ u stvaranju novog pogleda na

prirodu, ljudsku prirodu i neprilagodbu čovjeka na evoluciju. S obzirom na to da je temelj

humanističkih disciplina u dualizmu, čovjek kao biće svojom je poviješću odvojen od prirode

u odnosu na samostvaralački proces koji se temelji na biofobiji i ekofobiji. Rješenje pronalazi

u ljudskoj potrebi za bijegom u „okolnosti organskog postojanja“ (26), što ujedno predstavlja

i bijeg od okolišnog uništavanja. Prema tome, dubinska ekologija je „bijeg od konzumerizma,

hiperurbanizma, hiperpopulacije i svih ostalih bitno destruktivnih određenja modernoga

industrijskoga društva“ (26). U tom smislu, rješenje se nazire u prihvaćanju prirodnosti kao

obilježja čovjekove naravi, a upravo u tom prihvaćanju bi moglo doći do smanjenja

destrukcije okoliša. Da bi se zaustavilo okolišno uništavanje, u svrhu očuvanja života,

dubinska ekologija u središte stavlja promjenu paradigme. To bi značilo da se paradigma koja

je stavljala i stavlja čovjeka kao „nekog iznad“ i koja gleda na prirodu isključivo kao na

resurs, treba promijeniti prihvaćajući evolucionističke uvide o životu ljudi. Nastoji se nadići

konzumerizam kao jedno od karakteristika tehničke civilizacije. Markus smatra da na Zemlji

živi previše ljudi koji nisu usklađeni s prirodom te samim time izazivaju destrukciju. Rješenje

je u plemenskim zajednicama, a preduvjet je smanjenje pučanstva. Upravo plemenske

zajednice imaju najniži stupanj intervencije u okoliš, za razliku od industrijskih društava koja

kroz tehniku zamjenjuju život i tako i dalje rade pritisak na okoliš. Prema Naessu, što

pokazuje i četvrta točka platforme, ne može se govoriti o kvalitetnom životu pojedinca, a tako

i cijele populacije, ako te populacije ima više nego što bi je trebalo biti. Naess se zalaže za

smanjivanje populacije mirnim i nenasilnim putem, putem dobrovoljne kontrole rađanja (29).

Također, smatra da Zemlju ne bi trebalo nastanjivati više od sto milijuna ljudi, ali mnogi

dubinski ekolozi više nisu tako optimistični, jer su svjesni da će prije do smanjivanja doći

bolestima, ratovima i nedostatkom hrane, nego racionalnim kontroliranim putem (25). Za

primjer, u vrijeme kada je Naess pisao o rješenjima depopulizacije pučanstva, svijet je brojio

šest milijardi ljudi, dok je danas ta brojka premašila sedam milijardi i dalje raste.

22

Kako se djelomično pokazalo u ovom poglavlju, utvrđena su dva stajališta prema ekoetici:

„plitka“ i „dubinska“ ekologija koja nastoje dati rješenja na probleme koje je čovjek u odnosu

prema prirodi narušio. Nastanak različitih ekoloških etika ili ekoetika uvjetovano je brigom za

prirodu te promjenom paradigme, kao što je to u slučaju dubinske ekologije. Vidljivo je da je

spomenuta ekologija, ukazujući na vrijednost svih živih i neživih bića, htjela ukazati i na

odgovornost koju kao ljudi imamo prema svojem okruženju. Upravo tim pojmom započinje,

između ostalog, utemeljenje bioetičkih načela, i u tom smislu, sljedeće potpoglavlje posvetit

će se odnosu bioetike i dubinske ekologije.

3.1. Međupovezanost dubinske ekologije i bioetike

Bioetika je pojam koji se počeo upotrebljavati 70-ih godina dvadesetog stoljeća, odnoseći se

na etička pitanja iz područja biologije, medicine i psihologije. Iako je termin bioetika (Bio-

Ethik) prvi upotrijebio Fritz Jahr u članku iz 1926. godine, za konceptualiziranje i

osmišljavanje termina zaslužan je Van Rensselaer Potter, koji je 70-ih godina 20. stoljeća u

svojim radovima, neovisno o Jahru, izgradio temelje za razvoj bioetike. (34) U shvaćanju

etike i njenih metoda kreće se od zahtjeva koji je postavio spomenuti „otac bioetike“ Potter:

„kombinacija biološkog redukcionizma i holizma, a zatim put na ekološki i etički holizam,

ako će čovjek napredovati“ (19). On je zamislio bioetiku kao most između prirodnih znanosti

i humanističkih vrijednosti. Time su bioetička pitanja postala tema u filozofskim,

politološkim, teološkim, pravnim i mnogim drugim krugovima čija su razmišljanja također

utjecala na značenje i shvaćanje bioetike i na njen(e) objekt(e) promatranja, zbog čega se

bioetika razvija u pluriperspektivno područje za pitanja o životu i održivosti uvjeta za život

(35). S obzirom na to da je „značenje života šire od ljudskog ili medicinskog aspekta, bioetika

nužno propituje odgovornost ljudskog djelovanja prema životu na Zemlji“ (36).

Sukladno tome, bioetika postaje i etika odgovornosti, a iz toga proizlazi da se njen sadržaj

obogaćuje zbog naglašavanja vrijednosti svakog života (37). Na proširenje sadržaja bioetike

utječe zahtjev za promjenom paradigme, od antropocentričke na biocentričke, kao obilježja

postmoderne. 19 Teza za promjenom paradigme proizlazi iz shvaćanja da su mogućnosti

19 Kako su glavni elementi moderne odbacivanje svega staroga, pa tako i prošlosti, negiranje tradicionalnih vrijednosti i potraga za novim oblicima mišljenja i djelovanja, tako se postmoderna shvaća, barem povijesno i u jednom vidu, kao nastavak moderne, kada bismo preveli doslovno, nešto što dolazi nakon moderne. Ne ulazeći u analizu, ovo su neki od temelja na kojima počiva postmoderna: gubitak vjere u neograničen ljudski napredak (ekološki problemi), „u ljudski razum (...), u znanost (...) i u sve društvene strukture“ (38). Nastavno na to,

23

paradigme moderne iscrpljene, a da se zbog toga mora proširiti i objekt moralne odgovornosti

– bioetički objekt. Suženo shvaćanje bioetike s temeljima i dosezima u biomedicinskoj etici

koja se bave „propitkivanjem profesionalne liječničke odgovornosti (a onda i čovjekove

odgovornosti) za čovjekov život, postaju pitanja odgovornosti općenito za život kao takav, pa

i uvjete tog života.“ (37)

Da bi suvremeni bioetički diskurs imao kritički odnos „prema antropocentričnom

razumijevanju života, okoliša i etosa“20, zahtijeva „(...) proširenje razumijevanja pojma života

na život kao takav i anticipiranje ekoloških kriterija u raspravama o bioetičkim pitanjima“.

Tako „bioetički diskurs ovdje postaje opći ekološki diskurs s tri aspekta: objektivni odnos

čovjeka spram prirode, kulturna simbolička posredovanost tog odnosa i poimanje evolucije

čovjeka – biološkog bića – genetičke strukture“ (39). Proširenjem moralnog objekta i

„odgovornosti za sav život“ (39), što su i pretpostavke „nove bioetičke paradigme“, otvaraju

se pitanja „kriterija moralnog vrednovanja“ (39) ljudskog (ne)djelovanja prema životu. To bi

značilo i postavljanje vrijednosti prema „životu kakvog znanost može proizvesti“ (39).

Prihvaćanjem proširenja pojma „život“ na „sav život“ utemeljuje se „nova bioetička

paradigma“, zato je smisleno govoriti o bioetici kao etici života. U disciplinarnom pogledu

govori se o bioetikama, jer bioetika u medicini nije ista kao bioetika u drugim područjima

znanosti – veterini ili šumarstvu, primjerice. Razdoblje moderne prekinulo je vezu između

života i okoliša, a društvo je u skladu s tim prekidom „reduciralo život na ljudski život“, tako

da se, usporedo s ljudskim napretkom, i bioetika bavila „samo“ čovjekom. No, i takav

antropocentričan pristup u bioetici se sve više napušta, u kojem je moralnost ograničena

isključivo na čovjeka. Primjerice, kada se govori o zaštiti okoliša, ona se shvaća u

antropocentričnom smislu, za razliku od zaštite prirode kojoj su mjerila vrijednosti većinom

ekocentrična. Dakle, iako usko povezane, njihove definicije stvaraju poteškoće što je najbolje

vidljivo u političkoj i pravnoj praksi, koje se temelje na antropocentričnom sustavu

vrijednosti.

kritizira „racionalizam, scijentizam, tehnicizam i redukcionizam“ (38). Suprotno tome, naglašava se osjećajnost, iskustvo, holistički pogled na svijet. Ističe povratak mitu, naspram logosa, djeluje pesimistično zbog straha od budućnosti, ali nije u suprotnosti s modernom kulturom kad se radi o promicanju globalizacije kulture, pa tako njeguje „dekolonizaciju, inkulturaciju, masovnu kulturu, pop-art, primijenjenu umjetnost i obnovu pripovijedanja“ (38). 20 Tri uporišta suvremenog bioetičkog diskursa, kako navodi Cifrić, su: OIKOS (dom, stanište), BIOS (život) i ETOS (ukupnost moralnog ponašanja). Ujedno označavaju temeljne strukture odnosa prirode i čovjeka. „Bios postaje istodobno najugroženijom i najtraženijom robom“, a upravo shvaćajući bios kao život, a ne kao nešto što označava živo; iz tog razlikovanja uslijedilo je isticanje čovjeka od ostalog živog svijeta“ (39). Upravo se u tome ocrtava antropocentrična paradigma koja je reducirala život na ljudski život (39). Oikos – dom, okoliš ljudi je tijekom povijesti doživio mnoge promjene, a „problem suvremenog čovjeka je u sve većem broju njegove posredničke funkcije između biosa i oikosa.“ (34) Zaključno, „nema života bez okoliša i okoliša bez života“ (39).

24

Kad se govori o pravnoj, moralnoj ili političkoj odgovornosti, pita se kakva teorija bi

obuhvatila odgovornost čovjeka prema neljudskim živim bićima.21 U tom kontekstu, najbolje

je spomenuti etiku životinja, koja je u najvećoj mjeri rasprava o toj odgovornosti, sa zadatkom

utvrđivanja moralnog statusa životinja, u svrhu borbe za prava životinja.

Kada se spominje pojam „pravo“, neki smatraju da se cjelokupno pravo tiče ljudi, ali postoje i

druga mišljenja koja proširuju pojam „prava“ te koja nastoje etiku antropocentrizma

pomaknuti u biocentričnu etiku, poput etike životinja. S obzirom na to da je koncept „prava“

kao antropocentrični koncept najvažniji, proizlazi da je nužna promjena tog koncepta, kao i

sustava vrijednosti, prema kojima bi se onda moglo jasnije odrediti (ne)moralno djelovanje

čovjeka naspram drugih i drugačijih entiteta, čime bi se i pojam „prava“ proširio, a onda tako

i suzio utjecaj čovjeka na prirodu i okoliš.

Sužavanje prostora u kojem etika životinja raspravlja o problemima ljudske odgovornosti

prema neljudskim živim bićima dovelo je do stvaranja pozicija i teorija utemeljenih na

apsurdizmu. Ne ulazeći dublje u rasprave o moralnoj i pravnoj odgovornosti, ističe se da su

teorije proizašle iz apsurdističke metode, koja potpuno nastoji poništiti razlike između

čovjeka i drugih bića (specijesističko niveliranje), polaze od „pogrešne pretpostavke da je to

dobar put za razvijanje moralnog obzira i pravne obveze prema ne-ljudskim članovima

senzitivne zajednice.“ (35)

Naspram spomenute metodologije, pokušava se putem metodološke pretpostavke uvažavanja

očigledne asimetričnosti ostvariti odgovornost čovjeka za neljudska živa bića, općenito. U

tom smislu i provokativni specijesizam bi funkcionirao kao „oznaka za posebnost vrste

„čovjek“, odnosno oznaka za one asimetrične osobine koje ekskluzivno pripadaju čovjeku i na

kojima se jedino može zasnovati odgovornost za neljudska živa bića.“ (35). Naime, „u

problemu zasnivanja moralne odgovornosti čovjeka za neljudska živa bića“ ističu se dvije

pretpostavke kao apsurdne:

1. da je simetrična moralna zajednica sastavljena od moralnih subjekata i entiteta koji

nisu moralni subjekti

2. da ti određeni „entiteti mogu imati inherentnu moralnu vrijednost“, „intrinzični

moralni status“ (40).

Što se tiče bioetičkih koncepcija poput patocentrizma, fiziocentrizma i biocentrizma koje

„nastoje teorijski zasnovati i objasniti navedene oblike asimetričnih moralnih zajednica“ (40),

nažalost, teoretičari spomenutih koncepcija u većem broju moralnu odgovornost „čovjeka za

21 Neljudska živa bića se odnose na hijerahiziranu cjelinu prema vrstama i „njihovim biološkim značajkama“ (40).

25

neljudska živa bića i druge moralno relevantne entitete izvode“ (40) izravno iz kuta

simetrične, a ne asimetrične moralne zajednice.

Moralna odgovornost, kao temeljni oblik odgovornosti, zasnivana na asimetričkom

zajedništvu, povlači na isti način uspostavljanje političke i pravne odgovornosti čovjeka za

neljudska živa bića, samo što je razlika što se te odgovornosti zasnivaju „na pripadništvu

asimetričnim političkim zajednicama“ (40). Bitno je podsjetiti da „čak ni moralni subjekti ne

mogu naprosto posjedovati moralnu vrijednost, nego tek mogućnost da je eventualno ostvare,

da se i ne spominje mogućnost negativnog djelovanja“ (40).

Međupovezanost bioetike i dubinske ekologije je u uviđanju da su ljudi dio svijeta prirode, a

ne samo njegovi promatrači, te da je u tom uviđanju spoznata odgovornost prema svijetu u

nama i svijetu oko nas. Pokazalo se da ekološka etika ili ekoetika ili etika okoliša okuplja

različite teorije, od kojih su spomenute neke poput ekocentrizma, biocentrizma..., a u tom

smislu i etike dubinske ili duboke (deep) ekologije, „koje svaka na svoj način pokušavaju

postaviti okvir za raspravu o moralnom odnosu čovjeka i neljudskih entiteta, i to na način

proširenja čovjekove moralne obaveze na životinje, biljke ili pojedina područja prirode ili

život općenito“ (41).

Unatoč kritikama i manjkavostima kojima podliježe dubinska ekologija, upravo „okosnica za

izgradnju nove teorije je koncept odgovornosti, i to kao odgovornosti za posljedice

djelovanja, dakle kao osvjetljivanje učinaka znanja“ (41). S time da se napominje da nova

etika mora imati i dimenziju održivosti, što bioetika kao interdisciplinarno područje znanosti i

u svom sadržaju može ostvariti, a njena snaga se očituje „u generiranju novog senzibiliteta i

stvaranju nove svijesti koja nadilazi partikularne dimenzije i nastoji, u stabiliziranju svih

segmenata društva, težiti očuvanju života“ (41).

3.2. Dubinska ekologija u Republici Hrvatskoj

Što se tiče bioetike u Republici Hrvatskoj, postoji „nekoliko institucionalnih znanstveno-

istraživačkih i znanstveno-nastavnih bioetičkih središta: Medicinski fakultet u Rijeci 22 ,

22 Obilježja Katedre za društvene znanosti: interdisciplinarnost i svestranost formalnog obrazovanja njenih članova te izdavačka djelatnost. Od 1999. izdaju se bioetički svesci, objavljeni su i zbornici, monografije i prijevodi klasika bioetike. Početkom 21. stoljeća na godišnjoj razini održavaju se „Riječki dani bioetike“, okrugli stolovi na aktualne teme, a treba spomenuti da je Rijeka 2008. bila domaćin 9. svjetskog kongresa o bioetici, zahvaljujući Šegoti, pioniru ove discipline kod nas. Katedra je također sudjelovala u pripremi strateških dokumenata Medicinskog fakulteta (44).

26

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove i Katolički bogoslovni fakultet iz Zagreb, HAZU,

Odsjek za sociologiju, Katedra za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

(...)“ (42). Prema ovome, jasno je da Hrvatska konkurira svjetskim trendovima.

Već je ranije u radu spomenut Aldo Leopold, jedan od najvećih američkih prirodoslovaca,

kojeg se ujedno smatra začetnikom moderne zaštite prirode. Naime, tek nakon II. svjetskog

rata jača svijest o posljedicama življenja u industrijskim gradovima, u kojima raste broj

oboljelih u odnosu na one koji žive u ruralnijim dijelovima. Tako da se može reći da je s

„dolaskom“ ekologije i njenim razvojem rasla i potreba za zaštitom okoliša i prirode općenito.

Iako slične, zaštita okoliša i prirode nadmašuju područje djelovanja ekologije. Ministarstvo

zaštite prirode i okoliša u Republici Hrvatskoj težište rada stavlja na stvaranju uvjeta za

održivi razvoj23; pojam koji predstavlja filozofiju koju, da bi ostvarila svoj smisao u praksi,

mora prihvatiti svaki pojedinac koji funkcionira u kontekstu globalnoga gospodarstva. Pojam

održivog razvoja u pravilu podrazumijeva usuglašavanje u upotrebi resursa, investiranju,

promjenama u institucijama te u razvoju tehnike.

Što se tiče „službene“ ekološke problematike kod nas, Hrvatska je 1972. godine, nakon

konferencije u Stockholmu, među prvim zemljama u Europi donijela „Rezoluciju o zaštiti

čovjekove okoline u Hrvatskoj“, a u godinama koje su uslijedile, kako je već spomenuto i

naglašeno, pokazala je da slijedi europske trendove, iako još nije bila članica Europske unije.

Uz Ministarstvo zaštite prirode i okoliša i nadležna državna tijela, tu su i nevladine

organizacije za zaštitu okoliša s ciljem rasta i razvoja svijesti o okolišu svakog pojedinca, pa

tako i društva u cijelosti (43). Osim Deklaracije o zaštiti okoliša u RH, kojom se određuju

načini gospodarenja, provođenja i zaštite prirode i okoliša, donesena je i Nacionalna

strategija zaštite okoliša Republike Hrvatske (43).

Zbog svoje kompleksnosti, zaštita okoliša i prirode jedna je od zahtjevnijih aktivnosti jer ulazi

u svaku domenu ljudskog djelovanja kojima se bavi (između ostalih) Ministarstvo zaštite

okoliša i prirode, ali i njegova nadležna tijela: Hrvatska agencija za okoliš i prirodu i Državni

hidrometeorološki zavod, 19 zaštićenih područja i 20 županijskih i javnih ustanova za zaštitu

prirode, a od 2011. godine nadležna tijela Ministarstva postaju Uprava za zaštitu prirode i NIP

– Natura Integration Project (45). Projekt integracije u EU Natura 200024 je petogodišnji

projekt čiji su ciljevi podržati nacionalne parkove, parkove prirode i županijske javne

ustanove prilikom uvođenja ciljeva mreže Natura 2000 u njihove investicijske programe;

23 U opću terminologiju ovaj pojam je ušao 80-ih godina dvadesetog stoljeća, a njegovo prihvaćanje je službeno potvrđeno na konferenciji u Rio de Janeiru, desetak godina poslije. Održivi razvoj – povezanost razvoja i zaštite okoliša, čija uspješnost ovisi o političkim ciljevima i provođenju društvenih promjena (43). 24 Izrada prijedloga za ekološku mrežu Natura 2000 je na odgovornosti Državnog zavodu za zaštitu prirode.

27

jačati „kapacitet za praćenje stanja biološke raznolikosti te izvještavanje o poduzetim

mjerama temeljem zahtjeva EU“ i aktualizacija programa čija je svrha uključivanje šire grupe

u proces upravljanja mreže Natura 2000 (46). Provodi se i projekt Parkovi Dinarskog luka,

započet prije 4 godine, a odnosi se na povezanost parkova prirode i nacionalnih parkova u

regiji Dinarskog luka u jedan savez (47).

Što se tiče društvene organiziranosti, spomenuto je Hrvatsko ekološko društvo, koje je još od

1976. godine, a i prije, sudjelovalo u organizaciji znanstveno-stručnih kolokvija, predavanja,

također u organizaciji kongresa i simpozija, izdavačkoj djelatnosti, a osim njega, brojna su

znanstveno-stručna društva, poput Hrvatskog prirodoslovnog društva, Hrvatskog biološkog

društva, Sociološkog društva, Društva za proučavanje tla i još mnogih drugih, uključujući i

ona koja su politički angažirana (Savez zelenih Hrvatske) kako bi probudili svijest građana o

ekološkim problemima. Danas je i stvar ugleda određene institucije ako pruža mogućnost

edukacije o zaštiti prirode i okoliša, a pogotovo ako i provodi određene programe zaštite od

vrtića do fakulteta – to je imperativ koji se tiče svake generacije.

U sferu održivih ekosustava „ulazi“ i poljoprivreda ili ekološka poljoprivreda, na koju se u

sve većoj mjeri stavlja naglasak, pogotovo kada se radi o genetski modificiranim

organizmima. U svijetu je i dalje, unatoč uspjesima biotehnologija, konkretno „zelene“

biotehnologije, koja je svoj vrhunac doživjela tijekom druge polovice 20. stoljeća, znatan broj

gladnog stanovništva. GM hrana je trebala to promijeniti, ali zbog utjecaja velikih korporacija

(„velikog“ Monsanta primjerice) koje su netransparentno provodile istraživanja, ali i

klasičnog „straha od nepoznatog“ (ovca Dolly), posljedice koje bi GM usjevi mogli izazvati

za ekosustav su visokog rizika i stoga ne čudi (uz medijsku pomoć) da su u Hrvatskoj mogući

uvoz i upotreba takvih proizvoda dočekani prilično negativno. Premda je Ministarstvo zaštite

okoliša i prirode kao nadležno tijelo državne uprave odgovorno za provođenje Konvencije o

biološkoj raznolikosti i sigurnosti, te Kartagenskog protokola, (48) mnogi „zeleni“, poput

nevladine i nestranačke organizacije Zelena akcija, kao i nekih medija u RH, izvještavali su o

zabrinutosti zbog pregovora između EU prema SAD-u o mogućoj međusobnoj slobodnoj

trgovini i ulaganjima, jednim nazivom Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama –

TTIP (Transatlantic Trade and Investment Partnership). TTIP „će biti najveći sporazum o

slobodnoj trgovini u povijesti, te će se u velikoj mjeri temeljiti na oslabljivanju sigurnosnih

standarda i zakona koje je industrija ocijenila problematičnima“, ako se bude ostvario, tvrdi

Zelena akcija.

Zašto zabrinutost? Upravo iz razloga što pogotovo sada, kada je i Hrvatska dio EU i podliježe

njenim odredbama, mnogi smatraju da postoji opasnost da se tim sporazumom dokinu prava

28

koja se tiču biološke raznolikosti i biološke sigurnosti i to pod „krinkom“ novih radnih

mjesta, razvoja, napretka i dodatne zarade, općenito boljeg standarda života, kako se

sporazum i proklamira (49). To bi značilo, na izloženo do sada, da bi Europljani u mnogo

većoj mjeri, između ostalog, konzumirali GM proizvode, iako je javno mnijenje i dalje vrlo

negativno kada se radi o toj problematici. Nedavno je na stranicama Ministarstva vanjskih i

europskih poslova objavljena studija utjecaja TTIP-a na RH, prema kojoj je dr. sc. Ivica

Kelam, na temelju analize kako bi TTIP utjecao na RH, izračunao da bi u najboljem slučaju

bruto domaći proizvod po stanovniku iznosio 87,49 kuna godišnje. Očigledno je da u

ekonomskom smislu RH nema nikakve koristi od TTIP-a. Kelam dodatno upozorava na

mogućnost pokusne sjetve GM na što navodi članak prijedloga izmjene Zakona o GMO-u. To

bi značilo da bi Vlada mogla donijeti uredbu kojom bi dopustila spomenutu sjetvu, bez

Nacionalne strategije o suživljenju GM i ekoloških usjeva (50).

Dubinska ekologija, kako se ističe u središnjem dijelu ovog rada, odnosi se na promjenu

svijesti kako bi se dogodio društveni napredak, a time i uspješan suživot ljudi s prirodom i

okolišem. U tom smislu, u Hrvatskoj su provedena neka istraživanja koja su se odnosila na

ispitivanje ekološke svijesti, kao dijela društvene svijesti i u kojoj je mjeri ona prisutna kod

hrvatskih građana. Takvo istraživanje provela je mag. znanosti Kristina Afrić 2002. godine na

uzorku studenata Fakulteta ekonomije i turizma u Puli, čijom analizom je ustvrđen nedostatak

znanja o okolišu kao i nedovoljna angažiranost studenata u zaštiti okoliša (51).

Godine 2006. provedeno je preliminarno istraživanje na uzorku studenata Koprivničko-

križevačke županije u svrhu istraživanja ekološke i okolišne svijesti i odnosa prema prirodi.

Ustvrđeno je da su studenti svjesni da je čovjek najveći uzrok zagađenja okoliša, ali ne vide

da su i oni odgovorni za prirodu i okoliš i takvo djelovanje. U tom smislu, istraživanje je

pokazalo da nemaju interesa postati aktivni sudionici u zaštiti prirode i okoliša, niti

prepoznaju ekološki način života (52).

Prema Agenciji za istraživanje tržišta (Gfk Hrvatska) iz 2010. godine o potrebi ekološkog

pakiranja, ustvrđeno je da 90 % potrošača smatra da se materijali za pakiranje trebaju moći

reciklirati, ali njih 25 % je i dalje spremno kupovati proizvode pakirane u velike ambalaže.

Istraživanje zaključuje da postoji ekološka svijest o ekopakiranju, iako od 45 do 57 % mladih

potrošača nije spremno skuplje platiti takva ekopakiranja (53).

Svakako treba spomenuti trenutno aktivan projekt Europska bioetika na djelu – EuroBioAct

(Hrvatska zaklada za znanost – HRZZ) pod vodstvom prof. dr. sc. Amira Muzura. Ovaj

projekt odabran je kao jedan od četiri projekta u regiji, u sklopu platforme RRI Toolkit, a šire

u sklopu projekta RRI Tools, koji želi pomoći u „osmišljavanju i provedbi društveno

29

odgovornih istraživanja i inovacija“ (54). Ciljevi projekta su: 1. „nadopuna teoretske osnove

nove europske bioetike“ podrobnijim istraživanjima o Jahru i njegovim uzorima i 2.

„primjena teoretskih osnova u praksi“ poveljom „bioetičkih standarda“ (55). Konkretnije,

projekt će proći kroz tri faze; u prvoj fazi „nova europska bioetika“ će svoju teorijsku

utemeljenost detaljnije proširivati kroz djela Jahra i njegovih značajnijih uzora; cilj druge faze

projekta je kroz radionice na tri odabrane lokalne zajednice (Plomin, Bakar, Mali Lošinj)

odrediti stanje „općih i specifičnih ekoloških potreba“, dok će treća faza, na temelju razrade

prethodnih faza, pružiti „bioetičke standarde“ („skup načela i mjera pravilnog odnosa ljudi

prema svom zdravlju, životinjama, biljkama i ekosustavu u cijelosti“) kojom bi se podigla

razina svijesti lokalne zajednice o okolišu (55). Povelja „bioetičkih standarda“ je trenutno u

razradi, a nedavno se u sklopu 18. Riječkih dana bioetike moglo pristupiti radionicama

bioetičkih standarda EuroBioAct na Fakultetu zdravstvenih studija te Medicinskom fakultetu

Sveučilišta u Rijeci.

Zaključno, može se ustvrditi da je, s obzirom na zabrinutost društveno i političko

aktivnih osoba te „običnih“ smrtnika prema ovoj, ali i sličnim temama koje se tiču očuvanja

našeg oikosa, nužan zaokret u gledanju na sam život, i to sav život, što je jedna od zadaća

bioetičke kontekstualizacije.

30

4. ZAKLJUČAK

Neolitskom revolucijom započinje povijest ekologije, iako se čini da smo za ekološke

probleme čuli tek nakon industrijske revolucije. Ustvrđeno je da, čim je čovjek antropogeno

počeo mijenjati svoj organski i divlji okoliš, na koji je genetski prilagođen, usporedo je

započelo udaljavanje od divljine na koju se navikao. Naravno, nije samo ljudska ruka

uvjetovala (negativne) promjene u prirodi, tu su vulkanske erupcije, udari asteroida, potresi i

poplave, na koje većina živog svijeta nije prilagođena, koje su se događale i prije čovjeka.

Razvojem civilizacije, oblikovanjem kultura, upotrebom tehnike čovjek uistinu postaje

aktivan čimbenik u utjecaju na prirodu. Preko grčke filozofije do kartezijanstva, prirodu se

doživljavalo kao polazište za propitkivanje o početcima svega. Doživljavanje prirode kao

obezvrijeđene veličine i predmeta spoznaje uvjetuje nastajanje novovjekovlja odnosno

novovjekovnog čovjeka. Proizvodi novovjekovlja su moderna znanost i tehnika, u kojem je

znanost promatrač, a tehnika izvršitelj.

Društveni napredak, u čije ime su ljudi napuštali već ustaljene načine života (domestifikaciju

– sedentarni život), nije linearan, a on nije uvijek pod utjecajem znanosti, kako se donedavno

smatralo. Veza između znanstvenog i tehničkog razvoja u kontekstu društvenog napretka

jednima se pojavljuje kao „znanstveno-tehnička“ revolucija, a drugima kao proces

onaučavanja, koji ima dvojako djelovanje i proturječan je. Zaključuje se da je znanstveno-

tehnički utjecaj kumulativne, a ne diskontinuitetne naravi, i na taj način se demistificira

znanstveno-tehnička revolucija kao neovisni činitelj napredovanja procesa i „sadržaja rada

neke organizacije“ (10). Poziva se na određivanje stvarnog utjecaja znanosti i tehnike na

društvo, imajući na umu da su znanost i tehnika također proizašle iz društvenih potreba.

Spomenuto onaučavanje se odvija kroz kapital (znanstveno znanje i inteligenciju) i rad

(radnike), gdje oni koji imaju kapital posjeduju moć nad znanstveno-tehničkim znanjima.

Dvojni karakter procesa „onaučavanja“ na kraju upućuje na to da će raspoređenost moći

odlučiti kakvi će biti stvarni društveni utjecaji na funkcioniranje organizacija. Kako je uloga

tehnike u što bržem i boljem zadovoljenju životnih potreba, a time stvara potrošačko društvo

koje ujedno utječe na „proširenje“ ekološke krize, ne čudi što je zbog „neograničene“ naravi,

koju posjeduju moderna znanost i tehnika, izmijenjen odnos čovjeka prema prirodi.

Arheološka istraživanja su pokazala da s neolitskom domestifikacijom započinju ekološki

problemi, koji su se u zadnja dva stoljeća nagomilali i doveli do ekološke krize. Ono što se ne

mijenja od neolitske revolucije do danas, a pripada čimbenicima kojima se određuje ekološka

bilanca, je rast stanovništva i razvoj tehnike. Iako ekološka kriza ne utječe jednako na sve,

31

radi se o problematici koja bitno utječe na život u cjelini i zahtijeva hitno rješavanje neovisno

od onih koji smatraju da je ekološka kriza ili odraz kapitalizma i industrijalizacije, naspram

onih koji vjeruju da tehnologija može riješiti probleme čovječanstva. Ekologija obuhvaća

mnoga područja na koja djeluju procesi iz biosfere, koja se trebaju obuhvatiti kako bi se

pristupilo rješavanju te njene problematike. Pomoću pojma „održivog razvoja“, za koji je

možda najbolji primjer u praksi međunarodna neprofitna organizacija Natural Steps, označava

se put razvoja prema načelima za održivost sustava, pritom ne degradirajući i ne narušavajući

prirodu. No, da bi se ostvario napredak, mora se promijeniti stav ljudi prema prirodi, prema

vlastitom sebi u konačnici, kako je to dr. Naess oblikovao u svojoj filozofiji, poznatoj pod

mnogim drugim pojmovima, a ovdje najčešće spominjanoj pod pojmom dubinske filozofije.

Može li danas, nakon gotovo pedesetak godina od te ekološke misli, koja podrazumijeva

potpuni zaokret prema vlastitom „ja“ i okolini shvaćajući sva (ne)živa bića istovjetnima, naći

opravdanje u tom radikalnom promišljanju čovjekova odnosa prema sebi i prirodi? Bez obzira

na kritike i manjkavosti koje neki autori upućuju ovom ekološkom pokretu, naglašava se da je

Naess krenuo od vlastitog sustava pri oblikovanju „dubinske“ ekologije, jer se jedino

povratkom i uspostavljanjem vrijednosti koje je priroda u jednom trenu izgubila od čovjeka

može razviti sustav ponašanja prema kojem se može odgovorno djelovati. U toj odgovornosti

se obogaćuje sadržaj koji naglašava vrijednost svakog života – u (novoj) bioetici, etici života,

koja zbog svojeg interdisciplinarnog područja djelovanja ima mogućnost biti primjenjiva u

stvarnosti.

U Republici Hrvatskoj postoji nekoliko znanstveno-istraživačkih i znanstveno-nastavnih

bioetičkih središta koja slijede europske trendove. Također, područje bavljenja u bioetici koje

premašuje i područje djelovanja ekologije, je zaštita prirode i okoliša. Uz Ministarstvo zaštite

prirode i okoliša i njegova nadležna tijela, postoje brojna druga znanstveno-stručna društva i

udruge koje nastoje provoditi mjere u cilju zaštite prirode i okoliša, ali i upozoravati na

problematiku, educirati te razvijati kritičko stajalište prema aktualnim problemima. No, iako

postoje uredbe i zakoni, oni su očito nedostatni, jer neka istraživanja koja su se provodila

zadnjih petnaest godina u RH, a tiču se ispitivanja ekološke svijesti, pokazuju kako nedostaje

praktično „ekološko“ življenje i zaokret prema sebi u duhu „dubinske“ ekologije.

32

5. LITERATURA

1. Capak, Krunoslav, „Služba za zdravstvenu ekologiju HZJZ – kratki povijesni osvrt i

perspektiva“, Hrvatski časopis za javno zdravstvo, 9(36/2013.), str. 138-142.

2. Cifrić, Ivan, „Bioetička ekumena“, u: Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog

određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013., str. 339-367.

3. Kalin, Boris, Povijest filozofije. S odabranim tekstovima filozofa, Školska

knjiga, Zagreb 1982., str. 26.

4. Matić, Davorka, „Moderna znanost i koncepcija prirode i čovjeka“, u: Tomislav

Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013.,

str. 45-55.

5. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=57847. (12. svibnja 2016.)

6. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41349. (12. svibnja 2016.)

7. Mišić, Anto, Rječnik filozofskih pojmova, Verbum, Split 2000., str. 217.

8. Hösle, Vittorio, „Duhovnopovijesni temelji ekološke krize“, u: Tomislav Krznar (ur.),

Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena Zagreb, 2013., str. 75-93.

9. Anzenbacher, Arno, Filozofija. Uvod u filozofiju, Školska knjiga, Zagreb 1992., str.

81.

10. Milošević, Božo, „Znanost, organizacija, tehnologija i društveni napredak“, Media,

culture and public relations, 5(1/2014.), str. 52-59.

11. Šuran, Fulvio, „'Nova znanost' između filozofije i moderne znanosti“, Filozofska

istraživanja, 30(1-2/2010.), str. 161-173.

12. Cifrić, Ivan, „Suvremeno industrijsko društvo i ekološka kriza“, u: Tomislav

Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013.,

str. 19-45.

13. Markus, Tomislav, „Od divljega prirodnog svijeta do industrijskih velegradova:

ekološka povijest ljudskih društava“, Povijesni prilozi, 39 (2010.), str. 197-246.

14. Meštrov, Milan, „Ekologija. Sadržaj i domet“, u: Valentin Pozaić (ur.), Ekologija.

Znanstveno-etičko-teološki upiti i obzori, Centar za bioetiku, Zagreb 1991., str. 13-

29.

15. Durbešić, Paula, „Pothvati i nade“, u: Valentin Pozaić (ur.), Ekologija. Znanstveno-

etičko-teološki upiti i obzori, Centar za bioetiku, Zagreb 1991., str. 29-45.

16. http://www.ekolosko-drustvo.hr/. (20. svibnja 2016.)

17. www.thenaturalstep.org. (30. lipnja 2016.)

33

18. Koprek, Ivan, „Ekološka kriza – izazov praktičnoj filozofiji“, u: Valentin Pozaić (ur.),

Ekologija. Znanstveno-etičko-teološki upiti i obzori, Centar za bioetiku, Zagreb

1991., str. 53-67.

19. Potter V. Renseealaer, Bioetika – most prema budućnosti, Medicinski fakultet,

Katedra za društvene znanosti, prevela: Ines Radinović, Rijeka 2007.

20. Supek, Ivan, Znanost i etika, JAZU, Zagreb 1985.

21. Singer, Peter, Praktična etika, KruZak, Zagreb 2003.

22. http://www.quantum21.net/slike/src/2013/06/03/1370256824fritjofcapra.pdf. (28.

svibnja 2016.)

23. Naess, Arne, „The Shallow and the Deep, Long-Range Ecology Movement“,

Inquiry, 16 (1973), str. 95-100.

24. Cifrić, Ivan, „Dubinski ekološki pokret. „Ekozofija T“ Arne Naessa“, Socijalna

ekologija, 11(1-2/2002.), str. 29.

25. Markus, Tomislav, „Više-nego-ljudski-svijet. Dubinska ekologija kao ekološka

filozofija“, Socijalna ekologija, 12(3-4/2003.), str. 143-163.

26. Krznar, Tomislav (ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena,

Zagreb 2013.

27. Jurić, Hrvoje, „Žene i priroda. Prilozi za kritiku ekofeminizma“, u: Tomislav Krznar

(ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013., str. 311-

327.

28. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=25947. (10. svibnja 2016.)

29. Geiger, Marija, „Spiritualni aspekti ekofeminizma“, Socijalna ekologija, 10(1-

2/2002.), str. 15-27.

30. Merchant, Carolyn, Radical ecology: the search for a liveable world, Routledge, New

York 2005., str. 184.

31. http://powerlab.fsb.hr/more/files/Ekofeminizam_i_odrzivi_razvoj_MirelaH.pdf. (10.

srpnja 2016.)

32. Naess, Arne, Ecology, Community and Lifestyle. Outline of an Ecosophy,

Cambridge University press, 1989.

33. Knezović, Katica, „Moralni status“ biljaka u bioetičkoj prosudbi biljne genske

tehnologije“, u: Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa,

Pergamena, Zagreb 2013., 227-241.

34. Rinčić Iva i Muzur Amir, Van Rensselaer Potter i njegovo mjesto u povijesti bioetike,

Pergamena, Zagreb 2015.

34

35. Čović Ante i Radonić Marija (ur.), Bioetika i dijete, Pergamena, Zagreb 2011.

36. Cifrić, Ivan, „Trgovina životom i proširenje bioetičke tematike“, Socijalna ekologija.,

7(3/1998.), str. 271-290.

37. Cifrić, Ivan, „Bioetička ekumena“, u: Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog

određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013., str. 339-369.

38. Bezić, Živan, „Moderna i postmoderna“, Obnovljeni život, 44 (1989.), str.155-165.

39. Cifrić, Ivan, „Bios i etos – okoliš u bioetičkoj paradigmi“, u: Tomislav Krznar (ur.),

Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa, Pergamena, Zagreb 2013., str. 153-169.

40. Čović, Ante, „Biotička zajednica kao temelj ljudske odgovornosti za ne-ljudska živa

bića“, u: Tomislav Krznar (ur.), Čovjek i priroda. Prilog određivanju odnosa,

Pergamena, Zagreb 2013., str. 211-223.

41. Krznar, Tomislav, Znanje i destrukcija, Pergamena, Zagreb 2011., str. 45.

42. Rinčić L. Iva, Bioetika i odgovornost u etici, Zagreb 2007.

43. Drljača, Miroslav, „Koncept održivog razvoja i sustav upravljanja“, Međunarodni

skup Nedelja kvaliteta, Kvalitet i izvrsnost, 1(1-2/2012.), str. 20-26.

44. http://www.medri.uniri.hr/hr/fakultet/katedre/drustvene-i- humanisticke-znanosti-u-

medicini.html. (5. lipnja 2016.)

45. http://www.mzoip.hr/hr/ministarstvo.html (10. lipnja 2016.)

46. http://www.zastita-prirode.hr/Aktivnosti-projekti-i-medunarodna-

suradnja/Projekti/Projekt-integracije-u-EU-Natura-2000-NIP. (10. lipnja 2016.)

47. http://www.zastita-prirode.hr/Aktivnosti- projekti-i-medunarodna-

suradnja/Projekti/Ostali-projekti/MedMPAnet. (10. lipnja 2016.)

48. http://www.gmo.hr/. (11. lipnja 2016.)

49. http://ec.europa.eu/trade/policy/in-focus/ttip/about-ttip/. (11. lipnja 2016.)

50. http://www.nhs.hr/novosti/ivica_kelam_ttip_ce_dokrajciti_demokraciju_u_eu_38726/.

(20. lipnja 2016.)

51. Afrić, Kristina, „Ekološka svijest – pretpostavka rješavanja ekoloških problema“,

Ekonomski pregled, 53(5-6/2002.), str. 578-594.

52. Kantar Sandra, Svržnjak Kristina, Razum Olga, „Zaštita okoliša u stavovima i

ponašanju Koprivničko-Križevačke županije“, Ekonomska i ekohistorija, 5(V/2009.),

str. 192-209.

53. http://www.eko-oglasnik.com/ekoeho-magazin/interaktivno/kakva-je-ekoloska-svijest-

hrvatskih-potrosaca/451/. (15. lipnja 2016.)

54. http://www.eurobioact.uniri.hr/. (9. srpnja 2016.)

35

55. http://www.eurobioact.uniri.hr/o-projektu.html. (9. srpnja 2016.)

36

ŽIVOTOPIS

Ime i prezime: Sandra Mijač

Ime oca i majke: Franjo, Jagoda

Datum rođenja: 19. 8. 1985.

Mjesto rođenja: Kakanj, BA

Državljanstvo: hrvatsko

Narodnost: Hrvatica

Adresa: Antuna Šoljana 6, Zagreb, HR, EU

Školovanje:

• 1993. – 1995. Osnovna škola Čapljina, BA

• 1995. – 1997. Osnovna škola Jean Paul Schule, Wunsiedel, DE

• 1998. – 2000. Osnovna škola Dr. Franje Tuđmana, Korenica, HR

• 2000. – 2004. Medicinska škola Ante Kuzmanića, Zadar, HR

• 2013. – danas Medicinski fakultet, Fakultet zdravstvenih studija, Rijeka, HR, EU –

Preddiplomski stručni studij medicinsko-laboratorijske dijagnostike