1

2

DUH U MOČVARI

ANTO GARDAŠ ILUSTRIRAO: DUŠKO GAČIĆ

Sinu Miri i kćerki Meliti

Zahvaljujem Josipu Vujeviću i Ištvanu Pašaru na pomoći koju su mi pružili

prilikom prikupljanja građe za ovu knjigu.

A. Gardaš

3

O PISCU

Anto Gardaš (Agići kod Dervente, 21. svibnja 1938. - Osijek, 10. lipnja 2004.),

književnik. Piše romane, bajke, priče, pjesme i igrokaze, a među njegovim

pjesništvom se ističu samostalne zbirke haiku poezije.

Od 1947. godine, kad je s roditeljima doselio u Velimirovac kod Našica, živio

u Slavoniji i, a od 1974. u Osijeku. Osnovnu školu završio u Velimirovcu,

gimnaziju 1958. u Našicama, a diplomirao 1968. na Pravnom fakultetu

u Zagrebu. Radio je potom u Đurđenovcu, Koprivnici... Od 1973. bio je stalno

zaposlen u osječkoj pošti (HPT), uglavnom kao voditelj pravne službe. Bio je i

predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga. Neke od njegovih

knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Prvu pjesmu "Pod kestenom" objavio je kao gimnazijalac 1958. godine u

zagrebačkom srednjoškolskom časopisu Polet. Otada surađuje u mnogim

književnim listovima, časopisima, novinama, radiju i televiziji. Pisao je

poeziju i prozu za djecu i odrasle: pjesme, haiku-pjesme, romane, novele,

pripovijetke, bajke, igrokaze, radioigre za djecu, kazališne predstave... Prvu

pjesmu za djecu objavio je 1968. u osječkim novinama "Mala štampa". Bio je

neumorni čitatelj svojih uradaka pred djecom cijele Hrvatske, pisac najširih

tematskih interesa, od zavičajnoga haikua, klasične realističke, ali i

(znanstveno) fantastičarske proze.

Uz Jagodu Truhelku i Stjepana Tomaša Gardaš je najznačajniji osječki pisac za

djecu i jedan od ponajbitnijih i najčitanijih suvremenih pisaca u Hrvatskoj,

lektirski klasik literature namijenjene najmlađima i čitateljima tinejdžerskog

uzrasta. Objavio je četrdesetak knjiga, uglavnom za mlađe čitaoce: romane,

http://hr.wikipedia.org/wiki/Agi%C4%87ihttp://hr.wikipedia.org/wiki/Derventahttp://hr.wikipedia.org/wiki/21._svibnjahttp://hr.wikipedia.org/wiki/1938http://hr.wikipedia.org/wiki/Osijekhttp://hr.wikipedia.org/wiki/10._lipnjahttp://hr.wikipedia.org/wiki/2004http://hr.wikipedia.org/wiki/Velimirovachttp://hr.wikipedia.org/wiki/Na%C5%A1icehttp://hr.wikipedia.org/wiki/Slavonijahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Zagrebhttp://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%90ur%C4%91enovachttp://hr.wikipedia.org/wiki/Koprivnicahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Antol%C4%8Di%C4%87http://hr.wikipedia.org/wiki/1958.http://hr.wikipedia.org/wiki/Polethttp://hr.wikipedia.org/wiki/Jagoda_Truhelkahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Toma%C5%A1_(knji%C5%BEevnik)http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska

4

bajke, priče, pjesme i igrokaze. Također, objavio je pet samostalnih

zbirki haiku-poezije.

Uz antologijska djela u žanru dječje književnosti, zavidne književne rezultate

postigao je i u drugim žanrovima. Ističu se njegova zbirka kratkih

proza "Postelja gospođe Jelene" (1988), te haiku-radovi nagrađeni u Japanu.

Prevođen je na brojne jezike i nagrađivan prestižnim književnim nagradama

(npr. "Grigor Vitez" za roman "Ljubičasti planet" 1981. i "Josip i Ivan

Kozarac").

Roman Duh u močvari (1989.) i Priče iz Kopačkog rita tematski su vezane

za Kopački rit u Baranji.

Njemu u čast se zove književna nagrada za najbolji roman ili zbirku

pripovijedaka za djecu i mladež objavljena na hrvatskom književnom

jeziku, nagrada Anto Gardaš.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Haikuhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_Grigor_Vitezhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Duh_u_mo%C4%8Dvarihttp://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Pri%C4%8De_iz_Kopa%C4%8Dkog_rita&action=edit&redlink=1http://hr.wikipedia.org/wiki/Kopa%C4%8Dki_rithttp://hr.wikipedia.org/wiki/Baranjahttp://hr.wikipedia.org/wiki/Nagrada_Anto_Garda%C5%A1

5

PRVO POGLAVLJE

Pahuljice ljupko lepršaju i svjetlucaju u ranojutarnjem sumračju. Melita se probudi i ugleda ih kroz prozorsko staklo. Odmah čvrsto stisne palce, navijajući svom dušom za sirote pahuljice. I, gle, isplatilo se! Pahuljice se naočigled počeše pretvarati u pahulje, postajući sve krupnije i gušće. Uskoro su lepršale i pahuljale da je milina. Kao da ih netko odozgo istresa izvreće. Takva snijega Melita još nije vidjela. Osim u filmovima. Ali onaj u filmovima se ne računa, jer nije pravi. Zaspala je držeći palce za snijeg, a ovaj je padao i padao, kao da cijelog dana ne misli prestati.

I nije prestao.

Profesor Leopold se toga dana sa svojom obitelji dovezao u Treskavac, u svoju kuću za odmor, pošto je odlučio da ovaj put Novu godinu dočekaju u selu. Jedva su se probili kroz snježne nanose na cesti Miron i Melita, pa čak i majka, nekoliko su puta morali izlaziti i gurati kola.

Treskavački su se krovovi izgubili pod debelim snježnim pok-rivačem. Tek tu i tamo izvirivao bi pokoji dimnjak s duboko navučenom bijelom šubarom. Ogoljele su grane procvjetale krupnim snježnim kitinama, pa se pod bijelim teretom duboko prignule k zemlji. Rječica, što krivuda prostranim treskavačkim livadama, još uporno žubori, boreći se protiv najezde snijega i leda što je s obala zagrizaju hladnim zubima, sve više joj sužavajući tok, tako da sada izgleda tanjušna poput mrka konca na bijelu platnu.

Majka i Melita su završile s kićenjem novogodišnjeg drvca i prešle u kuhinju. Tu ih je čekalo još mnogo posla. Kad su raznobojne žaruljice na okićenom drvcu toplo zažmirkale i soba zablistala punim sjajem, svima je postalo jasno da je još samo pitanje sati i minuta kad će Nova godina pokucati na vrata.

Miron sjedi na sagu kraj drvca i razgleda svoju zbirku srebrnjaka s likovima starorimskih careva od Vespazijana do Gordijana III. U ovom je mjesecu navršio trinaest godina i sada je u četrnaestoj, zamislite! Činilo se da je odjednom, odmah sutradan nakon rođendana postao mnogo ozbiljniji i odrasliji. Ali onaj čuperak na vrhu tjemena i sad mu nestašno strši i on ga svaki čas pokušava ukrotiti i prisiliti da se prikloni većini.

6

Eno i profesora Leopolda, sjedi u naslonjaču. Umotan je u tople pokrivače, jer je baš ovih dana uhvatio nazeb. Maramicu jedva da skida s nosa. To mu ipak ne smeta da svojski vuče dimove iz lule napunjene suhim cvijetom kamilice. Pokraj naslonjača je hrpa novina. Lagano ih prebire i izdvaja one koje tijekom godine nije dospio pregledati. Jer profesor Leopold ima četiri slobodna dana! Majci je obećao da u ta četiri dana neće ni misliti o poslu niti o bilo čemu što je u vezi sa sveučilištem i Institutom u kojemu je zaposlen. Samo će se odmarati. Pa neka, zaslužio je to. Prije nekoliko dana vratio se iz Italije, gdje je primio diplomu počasnog doktora jednog tamošnjeg sveučilišta.

— Oho! — gotovo poskoči u naslonjaču i čvršće stisne novine. Ma slušaj ovo! Američki su znanstvenici upravo otkrili...

— Molim te, Leo — zaustavi ga majčin glas — ne želim slušati o američkim znanstvenicima, a ni o bilo kojim drugima! Niti o atomima i gravitacijama, ni o... o... što ti ja sve znam... o tim svjetlosnim godinama! Prosto naprosto, ne želim, shvati to! Barem ova četiri dana! Želim samo da se čestito odmoriš! — Dobro, dobro — brzo se povuče tata Leo, primijetivši da je majka sve rečenice izgovorila s uskličnicima.U kuhinji je bilo uključeno sve što se moglo uključitikuhinjski grijač, električni štednjak, miješalica, mlinac za šećer. . . Miron odloži album sa srebrnjacima i uzme šah. —Seko, hajdemo u našu sobu! — pozove Melitu, koja je upravo samljela šećer i trenutačno nije imala nikakva posla. Pošla je za bratom. Partija nije trajala dugo. Miron je pogriješioi Melita je ubrzo pobijedila. — Čestitam! — Miron joj pruži ruku. Melita primi bratovu ruku uklonivši uvojak kose s čela. Reče: — Donesi ovamo čestitke da ih razgledamo, hoćeš li? Iz svoga su gradskog stana sa sobom donijeli sve čestitke koje su im do toga dana bile stigle. Sada ih je Melita poželjela malo bolje razgledati. Miron je pošao u dnevnu sobu da ih donese. Bile su rasute pod drvcem. Majka je vješala svježe oprane zastore na prozore.

7

Razgledajući čestitke, Melita je primijetila da se na dnu one koju im je poslao njihov prijatelj Eukaliptus nalaze još dvije riječi, naknadno dopisane, koje prilikom prvog letimičnog čitanja nisu zapazili. Tu je običnom olovkom bilo dopisano: »Pismo slijedi«.

— Pogledaj, Mirone, Liptus će nam poslati i pismo. Zbilja, gdje je on? Nisam ga odavno vidjela.

— Odselili su u Kopačevo, rekao mi je Trostruki Joja. Tamo se upisao i u školu.

— Zašto su odselili?

— Ne znam.

Uskoro je poštar pozvonio i donio poštu koja im je toga dana stigla na osječku adresu. Tata Leo ga je jučer zamolio da tako učini. Majka je preuzela svežanj, letimično ga pogledala i spustila pod drvce. Miron je odmah svu poštu prenio u dječju sobu.

Među čestitkama bilo je i najavljeno Eukaliptusovo pismo. Miron ga je čitao naglas.

Dragi Mirone,

Mi smo odselili zato što su tata i mama dobili posao u restoranu »Kormoran«. Tata je sada konobar, a mama radi u kuhinji. Kupili smo veliku kuću u Kopačevu. To ti je jako stara kuća. Iz 1873. godine. Pa je sada preuređujemo. Broj 121 u Ribarskoj ulici. Lako ćeš je naći. Gleda prema Kopačkom ritu (može se reći i Kopačevski rit). Čim izađeš iz autobusa kod ZOO-muzeja, vidjet ćeš stari bunar ograđen balvanima, s đermom. Na vrhu đerma je rodino gnijezdo. Otuda pođeš desno, u Ribarsku ulicu. Kadprođeš kraj gostionice »Zlatna udica«, još malo i stigao si. Kuću ćeš prepoznati po lijepim šarama na pročelju. Ovo ti opisujem zato što bih volio da preko zimskih praznika dođeš k nama u Kopačevo. Makar na nekoliko da-na. I Melita i Bakreni Petar. Svakako! Autobusom se stiže za jedno dvadeset ili dvadeset i pet minuta. Ima oko dvanaest kilometara.

Kad smo lani sa školom bili u Kopačkom ritu, malo smo ti mi toga vidjeli. Jer smo plovili samo do Kopačkog jezera. A ono je tek jedan mali dio Kopačkog rita. Ja sam se ovdje upoznao s nekim ribarima. Plovio sam s njima čamcem i tamo gdje izletntci ne mogu ni priviriti.

8

Jer u te vode ne može uploviti ni »Vodomar«, a kamoli »Liska«. E, da ti to vidiš! Imam ti svašta pričati. I kako mi je jedan stari ribar, zove se Farkas Istvan (Farkaš Ištvan), rekao da se uvijek mogu poslužiti njegovim čamcem.

Taj mi je Farkš Istvan rekao da će ova zima biti jako jaka, jer je baš prekjučer, u pol bijela dana, jedan jelen došao u selo. Ja sam bio u školi, pa ga nisam vidio. Ali ga je vidio taj Farkas svojim rođenim očima.

A neki dan se jedan mladić izgubio u Kopačkom ritu. Svi smo ga išli tražiti. Ugledali su njegov čamac u Sarvaškoj bari. Bio je privezan za vrbu. Onda su našli i toga mladića. Umalo se nije smrznuo. Još je i sada u bolnici i stalno priča o bijelom duhu. Zamisli to, a! Svakako dođite! Svakako!!! Pozdravljam vas

Varga Zoltan.

—Pa to nas Liptus poziva u goste! — reče Melita. — Baš lijepo od njega! —Liptus je pravi prijatelj! Pohitaše u dnevnu sobu,

Tata Leo je i sada sjedio u naslonjaču umotan u tople pokrivače. U jednoj je ruci držao šalicu čaja, u drugoj maramicu.

Majka je postavljala tanjure na stol prekriven svečanim bijelim stolnjakom s cvjetnim uzorkom, a pokraj tanjura srebrni pribor za jelo i uškrobljene bijele ubruse savijene u tuljac. Oko vrata je stavila tešku zlatnu ogrlicu, vjenčani poklon profesora Leopolda. Odjenula je tamnu haljinu s ušivenim biserima oko vratnog izreza. Sva je sjala i blistala. I majka i haljina. Tata Leo je, kao i uvijek, bio zadivljen majčinim izgledom. Samo ju je pratio pogledom dok je postavljala stol.

Pod blještavim novogodišnjim drvcem sada stoji gomila neotvorenih kutija s poklonima i čeka dvanaest ponoćnih otkucaja.

Tata Leo se tako zagledao u majku da nije ni osjetio kako mu se čaj izlijeva u krilo. Majka to ugleda.

— Leo! — reče malo oštrije, našto se Leo trgne i još mu se više čaja izlije na pokrivač. No, kad je majka shvatila da se tata Leo bio zagledao

9

u nju, lice joj zasja osmijehom. Pogleda ga toplim pogledom i pomiluje još toplijim riječima: — Čekaj, mili, odmah ću ti donijeti suhi pokrivač!

Eto, tog trenutka dok je majka zamjenjivala pokrivač koji se napio čaja, Miron je započeo razgovor.

— Tata, poznaješ li ti Eukaliptusa?

— Ono drvo, misliš? — šmrcne tata Leo.

— Ma kakvo drvo, tata! To je jedan moj prijatelj, zove se Varga Zoltan. Eukaliptus mu je nadimak. Poznaješ li ga?

Nije li to onaj visoki dječak s kojim si jednom bio kod meneu Institutu? — zapita tata Leo brišući nos.

— Jest, to je taj. — Pričao si mi da njegov otac radi u... pći-ha... ! u... pći-ha... ! u ... — U »Lovačkom rogu«, jest, tamo je radio prije, ali sada je konobar u »Kormoranu«, u Baranji. — U »Kormoranu«? Je li to onaj restoran gdje prave dobar riblji pap... pći-ha... ! papri... pći-ha... ! paprikaš?

— Jest. I Liptusova mama...

— Čija mama?

— Eukaliptusova, a Liptus mu je skraćeni nadimak, znaš. I njegova mama radi u istom restoranu, u kuhinji. Sada ona pravi taj poznati paprikaš. Preselili su jesenas u Kopačevo. Tamo su kupili dobru staru kuću. Iz 1873. godine, zamisli!

— Iz 1873.?

— Da. — Čekaj malo. — Tata Leo stavi maramicu na nos i zagleda se u Mirona. — Zašto mi sve to pričaš? — Danas smo među čestitkama dobili i Liptusovo pismo.

— Da?

— Da. Poziva nas na nekoliko dana u goste. U Kopačevo.

— Koga? — Seku i mene. I Bakrenog Petra.

10

— No, znaš da Bakreni Petar ne može.. .

— Znam, tata — reče Miron s prizvukom tuge u glasu. — Ali seka i ja bismo mogli, ako ti nemaš ništa protiv toga.

Tata Leo srkne gutljaj čaja i počne češkati bradu. Deset sekundi . . . dvadeset sekundi. . . jednu minutu. . . tri minute. . .

— Tata, pa reci nešto — ponuka ga Miron.

— Molim? — Misli su mu zacijelo opet bile kod američkih znanstvenika i njihova otkrića. — Smijemo li seka i ja otići Eukaliptusu? — A tko će umjesto vas u školu? — Nitko, tada će biti praznici. — A, tako. — Da, tako. A, što misliš?

— Pa, možda bi se nekako. .. pći-ha. .. ! možda bi se nekakomoglo. . . pći-ha. . . ! pći-ha. .. !

— Nazdravlje, tata! Baš te zgrabilo, uh! Hajde, reci što si mislio.

— Sine — umiješa se majka stavljajući predjelo na stol — nemoj sada gnjaviti tatu, zar ne vidiš da je prehlađen!

— Vidim, pa tko ne bi vidio! Hajde, tata, reci! — Znao je da mora izmamiti obećanje prije nego što mama preuzme stvar u svoje ruke. A, što misliš? — Pći-ha. . . ! pći-ha. . . ! — No, no. Hajde, samo kimni glavom, gore-dolje! Da ili ne? — Da! — Hvala, tata! —Pći-ha. . . ! Posjedaše za stol.

11

DRUGO POGLAVLJE Iskrcali su se kod ZOO-muzeja u Kopačevu. Vrlo su toplo odjeveni. Na nogama su im vunene čarape i duboke cipele, na glavi kapa. Mironova je kožnata, s krznom iznutra, Melitina od debele vune. A između kape i cipela tople skihlače, debeli pulover i toplo podstavljena jakna.

Rodino gnijezdo na vrhu đerma seoskog bunara, o kojemu im je pisao Eukaliptus, bilo je puno snijega, pa je, gledano odozdo, izgledalo poput divovskog kolača sa šlagom.

Snijeg pada kao da ga netko prosijava kroz rijetko sito. Krupne pahulje, slične čupercima vate, vjetar im šiba u lice, pa oni, uzdignuta ramena, napreduju nekako postrance, probijajući se kroz vjetar i snijeg .

Iz restorana »Zlatna udica« do njih kroz mećavu dopriješe zvuci harmonike i riječi neke starogradske pjesme.

Uskoro ugledaše pročelje kuće ukrašene ornamentima. I plavu emajliranu pločicu s brojem 121.

Tek što je Miron podigao ruku da zalupa na dvorišna vrata, ona se otvoriše. Pred njima je stajao visok, koštunjav, plavokos dječak. U ruci je držao drvenu lopatu za razgrtanje snijega.

— Zdravo, Liptuse! — pozdraviše ono dvoje.

— No, konačno! — zabrza visoki dječak radosno. — Zdravo! Čekam vas već od... pa škola je završila prije tri dana. Zašto niste došli prekjučer?

— Bili smo na rođendanu kod tajanstvenog Ivana — odgovori Miron. — I tebe smo tamo spominjali. Dečki te pozdravljaju.

— Dobro, hvala. Gdje je Bakreni Petar? — pitao je Eukaliptus istežući vrat da vidi neće li se još netko pojaviti. — Zar doista nije došao s vama?

— Nije.

— Ma šališ se. —Još nije zatvarao vrata.

— Nije, Liptuse, došli smo samo nas dvoje.

Napokon je zatvorio dvorišna vrata i brazdom razgrnuta snijega poveo goste u kuću.

12

— A zašto nije došao i on? — Otputovao je. — Kamo? — U posjet svojoj rodbini, tako mi je rekao tata. — Gdje živi njegova rodbina?

— Ne znam, Liptuse — slegne Miron ramenima. — Tata se drži nekako zatvoreno čim ga počnem zapitkivati o Bakrenom. Samo je rekao da će se možda jednoga dana vratiti.

Pred kućnim su vratima otresli snijeg s odjeće i cipela i ušli u dobro zagrijanu kuhinju. Bila je to veoma prostrana kuhinja, ispunjena mirisima hrane i začina. Na sredini je stajao masivan stol sa četiri stolice. Cijeli je jedan zid pokrivao ormar pun posuđa. Na ormaru su bile uredno poredane porculanske posudice, na kojima je kićenim slovima pisalo: šećer, sol, paprika, papar, cimet, oraščići. Iznad štednjaka, u kojemu je pucketala vatra, zid je bio ukrašen bijelom krpom s izvezenom porukom »Kuharice, manje zbori, da ti ručak ne zagori«. Iznad ormara na zidu bio je pričvršćen veliki porculanski sat.

Odložili su prtljagu i kapute.

— Gdje su ti roditelji, Liptuse? — pitala je Melita.

— U »Zlatnoj udici«. To je onaj restoran pokraj kojega ste prošli idući s autobusne postaje. Lovci danas imaju godišnju skupštinu i svečani objed, pa su tata i mama došli iz »Kormorana« da ovdje malo pomognu. I mi ćemo večeras tamo večerati, ako se slažete.

— Kako da ne! — Miron se odmah složi.

Melita je zadivljeno promatrala kolonu porculanskih posudica na ormaru.

— Tvoja mama je kuharica, Liptuse?

— Da, a tata konobar. Oboje rade u »Kormoranu« i svako jutro putuju na posao. Ima oko šest kilometara. Ali, kad odu sutra, sigurno će tamo ostati nekoliko dana, možda i jedan ili dva tjedna. Sve dok ceste ne postanu prohodne. Poslije dočeka Nove godine nisu mogli doći kući punih sedam dana.

— I ti si bio sam?

13

— Da.

— Pa, čovječe, što si jeo? Korijenje i bobice, ili što?

— No, Melita, kakva su to pitanja! — Miron je gurne koljenom ispod stola.

— Tata je dogovorio s vlasnikom »Zlatne udice« da se tamo mogu hraniti kad god njih nema kod kuće. Dok budete kod mene, to se odnosi i na vas.

Stavio je na stol čaše za sok, bajaderu, štapiće i slane kikirikije. Kuća u kojoj je društvo ugodno ćaskalo bijaše velika seljačka prizemnica, sagrađena u obliku slova L, ili »na ključ«, kako bi rekli Kopačevčani. Imala je pet prostorija, ne računajući ostavu i druge pomoćne prostorije. Hodnik s dvorišne strane pružao se unutrašnjom stranom dužeg kraka slova L, u dubinu dvorišta, sve tamo do štaglja, svinjaca i kokošinjaca. Pomoćne gospodarske zgrade za sada još bijahu prazne i tek su za dvije-tri godine mogle očekivati svoje stanare, ako konobar Varga dotle otplati ili barem smanji dugove i kredite koje je podigao zbog kupnje kuće. Dvorište bijaše ravno i veoma prostrano i, kao što se vidjelo na mjestima s kojih je snijeg bio razgrnut, popločano širokim ciglama, između kojih su virili čuperci suhe trave.

Društvo se nakon izvjesnog vremena premjestilo u sobu do ulice, u kojoj je Eukaliptus još prije podne naložio vatru u kaljevoj peći i održavao je preko cijelog dana. Otvorio je prozor i u sobu pustio val svježeg zraka. Kroz prozor su se mogle vidjeti rukoveti ledenih vrba u močvari, koja je odavde bila udaljena svega dvadesetak metara.

Zimi je život u močvari znatno siromašniji nego ljeti, jer mnoge ptice, koje daju glavno obilježje Kopačkom ritu, krajem ljeta ili početkom jeseni napuštaju močvaru i sele na jug. Za neke od njih ove su močvare privremeno boravište, ili možda tek kratko odmorište, a nekima je tu stalno stanište. Neke opet dolaze ovamo samo da prezime, jer je i najjača zima u Kopačkom ritu mnogo blaža od one osrednje u Sibiru.

U različitim razdobljima godine ovdje možete vidjeti svu šarolikost i raskoš ptičjeg svijeta: gnjurca ćubastog, meka, svilenkasta perja, što brižno vlažnom travom pokriva svoja jaja da bi ih zaštitio od pogleda grabljiva orla, a svoje prugasto-šarene mlade u početku hrani perjem; i tankovrato-tamnoprstu bijelu čaplju koja, slična gomili perja na dvije trske,

14

nepomično stoji u trščaku i vreba neiskusna mlađahna linjaka, ili njezinu rođaku, nježnu bijelu čapljicu, žutoprstu barsku ljepoticu kojoj, kada doraste za svadbu, na glavi izrasle nekoliko dugačkih pera; razdraganu vodenu koku što nestašno lepeće krilima i naoko bezrazložno trči površinom vode; troprstu kratkokljunu droplju sivomrka perja što ljubomorno krilima pokriva svojih nekoliko jaja, očekujući da joj potomci pokucaju i prokljucaju s unutrašnje strane ljuske; i sokola golubara i crvenookog gaka kvakavca i obitelj bjelokljunih crnih liski što u koloni po jedan poput sjena promiču glatkom površinom ispod nisko spuštenih vrbovih grana, a onda odjednom — hop! — bez ikakva vidljiva razloga uranjaju i nestaju pod vodom, da bi desetak metara dalje opet izronile; čaplju dangubu, koja je dobila ime po tome, što može cijeli dan prestajati na jednom mjestu očekujući zalogaj; snažnog dugovratog oštrokljunog ždrala s raskošnom perjanicom šio mu pada preko repa; kratkovratu divlju patku žličarku plosnate glave i lopatasta kljuna; škanjca mišara i škanjca ritskog; plahog fazana metalna krika i živih boja perja, hrđastosive jarebice s bijelim šarama i tankokljune barske šljuke riđekestenjasta perja s crnim mrljama; tajanstvenu plavu vranu u zelenilu barske vrbe i veselu, raspjevanu žunu i čudnu pticu duga kljuna mrkocrna perja zelenkastoga odsjaja, koju zovu ražanj; i raspjevanog drozda trstenjaka i crnoglavog galeba žutih nogu i žuta kljuna što gnijezdo gradi od trščanog lišća; vitku bijelu rodu i njezinu posestrimu crnu rodu i šarenog pupavca oštra kljuna i prelijepe pernate krune; i zamišljenog plavokrilog vodomara s ribom u kljunu; masivnog velikog vranca ili kormorana, pravog utamanitelja ribe, što se u sumračje javlja dubokim grlenim graktajem; i orla klokotaša; i ritskog bjelorepog orla štekavca, neokrunjenog vladara zračnih prostora nad Kopačkim ritom, što gnijezdo svija u visokim granatim krošnjama topola u hulovskoj prašumi. Osim ptica, među ritskim su raslinjem svoje stanište našli i vitorogi jeleni obični i jeleni lopatari, plahi srnjaci, živahne glatkodlake sjajne plivačice vidre, lasice i plamenožute lisice, divlje svinje, srebrnastosivi puhovi kitnjasta repa i nezgrapni kratkovrati jazavci, okorjeli daltonisti (ne razlikuju boje) i vječita gunđala, pa tvorovi koji u selu kradu jaja kako bi im se uoči svadbenog slavlja dlaka blistala i svadbeno ruho izgledalo što ljepše, zerdavi, koje još nazivaju hermelinima ili samurima, čiji prenježni izgled nije nimalo u skladu sa smradom što ga ispuštaju i šire oko sebe (oni mijenjaju boju, pa im je ljeti dlaka na leđima smeđa, od

15

kestenjaste do boje cimeta, a na trbuhu žutobijela, dok u jesen postaju bijeli s crnim vrhom repa), i kune bjelice ili srebrnjaci, a u bujnim krošnjama vrba, topola i hrastova prebivaju divlje mačke. Pogledate li ljeti Sakadaški kanal, kad se na nj spuste tisuće bijelih čaplji i žličarki, tamo kod pristaništa Szakadas (Sakadaš), učinit će vam se da se bara pretvorila u vodeni sag posut krupnim bijelim cvjetovima. No sada je močvara jedva disala pod debelim naslagama snijega na svojim otocima, otočićima, trščacima i gustim krošnjama drveća što je raslo na svakome mjestu gdje je moglo pustiti korijenje. Ali život je i sada u njoj tekao svojim tokom — uvodi, na zemlji i drveću, u zraku. Kopački rit je omeđen s južne strane rijekom Dravom, sa istočne Dunavom u koji Drava utječe kod Aljmaša, a sa sjeverozapadne strane djelomično ga zatvara nasip i djelomično blago uzdignuto zemljište oko tikveških šuma. Kad dođe do velikih poplava, najčešće u proljeće, močvara se pretvara u veliko jezero, iz kojega izviruju krošnje topola, vrba, joha i hrastova, načičkane životom — divljim mačkama, kunama zlaticama i kunama bjelicama, tvorovima i zerdavima, netopirima i sovama, i pticama žarkih boja, od mrkosmeđe boje orla štekavca do razigranoveselih crvenih, plavih i sjajnozelenih boja vodomara, divlje patke, gaka kvakavca i oštro-kljunog kukmastog pupavca šarenih krila i bogata repa. Duplja tada napuštaju i sitne ptice pjevice — djetlići, žune, čvorci... A kad se vode povuku u široka korita rijeka, močvara opet počne disati svojim dahom, živjeti svojim životom, punim, lijepim i nesuzdržanim. Iz vode tada izrone stoljetna stabla ritskih šuma, trščaci, bare i kanali, a u tim barama i kanalima opet zaživi, zgusne se i razbuja riblji svijet, svijet tamnozelenih, oštrozubih pjegastih štuka, zlaćanih i maslinastozelenih linjaka što vonjaju po mulju i barskoj travi, srebrnastosvjetlucavih krupnookih deverika, teških brkatih somova, hitrih grgeča, šarana, smuđeva, jezova, i tromih kornjača, i raznovrsnih žaba što s proljeća i ljeti neprekidno krekeću svoju tugaljivu, uvijek istu melodiju. Mjesto gdje sada živi sav taj šaroliki životinjski svijet nekada je činilo najdublje dno davno iščezlog Panonskog mora. U proljeće se bare okite plovećim bijelim cvjetovima lopoča i lokvanja, ljeti se vodene površine ospu zlatnožutim plavunom i vodenim orašcem.

16

No dobro, ne smijemo zaboraviti da se mi još nalazimo u Kopačevu, u Ribarskoj ulici, u sobi do ulice. To je veoma udobna prostorija s mnoštvom goblena i tapiserija po zidovima i s podom od širokih smeđe obojenih jelovih dasaka. Osim ormara, stola i stolaca, te kaljeve peći na drva, u njoj se nalaze i dva ležaja, i još jedan manji, pomoćni, koji su Eukaliptus i njegov otac prije nekoliko dana pripremili za Melitu.

U međuvremenu se smračilo i prozor je sada zatvoren. U peći plamsa vatra i stvara šare po sagu.

— Melita — reče Eukaliptus susretljivo kad se poveo razgovor gdje će tko spavati—ako želiš, možeš spavati u mojoj sobi, a ja ću ovdje, s Mironom.

— A ako ne želim?

— Onda, ovaj... ti si djevojka, mislim... — počne zamuckivati Eukaliptus mislim...

— Reci što misliš, no? — zasmijucne se Melita.

— Pa, mislim, znaš... tata i ja smo, istina, za svaki slučaj, mislim, napravili ovaj paravan, zaslon, pogledaj ga, ovaj, mislim. . . ako ti poželiš spavati u ovoj sobi...

— Kakav zaslon?

— Evo ovaj, vidiš. . .

Zastor je bio skrojen od teške tkanine, nabran i privučen uza zid, tako da se u prvi mah nije zamjećivao. Sada ga Eukaliptus razvuče i njime potpuno sakrije pomoćni ležaj namijenjen Meliti.

— O, Liptuse, to je vrlo lijepo od tvoga tate, mislim, to što je mislio na mene.

— Pa, Melita, mislio sam i ja, nemoj biti takva. Rekao sam da smo tata i ja zajedno pravili zaslon. Ako baš hoćeš, meni je to sve i palo na pamet.

— U tom slučaju i od tebe je lijepo što ti je tako nešto palo u tintaru. Mogu ti reći da ću rado spavati ovdje, u ovoj sobi. No, ako budete hrkali. . .

— Ja ne hrčem — požuri Eukaliptus, no kad vidje cerek na Melitinu licu, zastade i reče: — Baš si blesava, pa tko je još čuo da dječaciod trinaest godina hrču!

17

Upališe se ulične svjetiljke. Oko njih odmah zaplesaše rojevi krupnih pahulja poput bijelih leptirova.

— Mogli bismo poći na večeru — predloži Eukaliptus. — Tamo nas tata i mama sigurno već očekuju. Rekao sam im da je gotovo sigurno da ćete danas stići.

— Hajdemo — reče Miron.

18

TREĆE POGLAVLJE Konobar Varga Jozsef (Jožef). Eukaliptusov otac, pozdravio se s Mironomi Melitom i poveo ih k stolu na kojemu je stajao kartončić s natpisom REZERVIRANO. Melita se kriomice osvrne da vidi gleda li ih tko. Ta svi bi morali znati da se stol na ovako lijepom i istaknutom mjestu rezervira samo za osobite goste. Nije baš bila zadovoljna onim što je vidjela. Nitko ih nije ni pogledao.

— Ja govorim moj sin Zoltan da mnogo lepo kad on ima puno prijatelj — govorio je konobar Varga. — Kako vi putovali? Dobro?

— Hvala, dobro — odgovoriše mu.

— Snijeg ne zatrpao vas? — pitao je smiješeći se.

Imao je prorijeđenu kosu zaglađenu uz tjeme, tanke plave brčiće i guste obrve. S lica mu nije silazio dobroćudan smiješak.

— Nije — odgovori Miron uvlačeći se između klupe i stola i dometne: — Ali smo zato putovali jedan sat umjesto dvadeset minuta. Na cesti ima mnogo snježnih nanosa.

— O, da, kažu da sutra saobraćaj biti prekinut. Puno pada sneg, već napadalo jako...jako... Zoltan, sine — okrene se Eukaliptusu — ti pomogla meni, kako reći magas (magaš) na hrvatska reč?

— Visoko — prevede Eukaliptus.

— Da, magas, visoko napadalo sneg. Tu, Melita, tu sedila. A bude još mnogo hladno nego danas, kaže radio. Jadna životinja u rezervat, bude smrznula i umrla.

— Tata je Mađar — upozna ih Eukaliptus — i još se bori s hrvatskim jezikom, iako je iz Mađarske doselio prije dvadeset godina.

— O, ne, sin Zoltan, ne se tata bori s hrvatski jezik, ne, nikako. To mnogo dobra jezik, zbiljam, jako, jako lepa. jezik. Ali teška za svaki Mađar. Ja ni ne pravo pišem ni ne pravo govorim lepa hrvatska reč, lepa jezik.

— Glavno da se razumijemo — reče Miron. — Zahvaljujemo što ste nam rezervirali...

19

— Rezervat, da, u rezervat, tamo mnogo hladno za životinja. Puno plašimo za njih. Ne moći doći do hrana. Sneg magas, visoko, ne ići njušak kroz nj. Samo sitno gric-gric drvo. . . no, Zoltan, sine, kako reći hej. . . koža od drvo. . . hej, no?

— Kora.

— E, tako, hej, kora od drvo, samo gric-gric kora od drvo, a to ne dosta za jadna divljač. A što vi za večeru? Imamo kuhani debelo noga od mlado srna i zec na umak. I još fiš paprikaš i šaran napunjena sa slanina, i puding od riba sa majonez,mrazumeš mene? Ja preporučila vama kuhani debelo noga od mlado srna sa slanina, dobro?

— Mirone — šapne Melita gurnuvši brata ispod stola — što je to kuhana debela noga od srne?

— Ne znam — šapne Miron i gurne Eukaliptusa. — Liptuse, što je to kuhana debela noga od srne?

— Odmah ćemo vidjeti — reče Eukaliptus rasklapajući jelovnik. To je kuhani srneći but nadjeven slaninom. Samo što moj tata to izgovara na poseban način.

Naručili su kuhani srneći but nadjeven slaninom.

— Tri puta kuhani debelo noga od mlado srna — mrmljao je konobar Varga i upisivao narudžbu u svoj notes. — I tri puta fina puding od riba sa majonez.

Ovlaš je zamahnuo ubrusom i sa stola otresao nekoliko samo njemu vidljivih mrvica, nasmiješio se djeci, opet prebacio ubrus preko ruke i udaljio se u smjeru prozorčića između blagovaonice i kuhinje.

Blagovaonica bijaše namještena duguljastim hrastovim stolovima postavljenim uza zid, s masivnim klupama sa svake strane stola. Klupe su imale visoke naslone, koji su istodobno služili i kao pregrade između stolova. Na zidovima je bilo mnoštvo slika s motivima iz lova i ribolova. Sa stropa je visio masivan svijećnjak od isprepletena jelenskog rogovlja, kovana željeza i bakra, jedna ribarska mreža i nekoliko vrški. Po zidovima, na mjestima gdje nije bilo slika, bile su razapete sivkaste jelenske kože i mrko-dlake kože divljih svinja, između kojih su stršili roščići srnjaka i preparirane riblje glave razjapljenih usta s nazubljenim čeljustima. Na postoljima su stajale punjene ptice i sitnije životinje, a s čelnog je zida, kao glavni

20

ukrasdvorane, raskošno rogovlje jelena lopatara natkrivljavalo gotovo polovicu postolja od dasaka, na kojemu je upravo sada jedan od lovaca junački razvlačio harmoniku. No zacijelo je on više imao smisla za riku jelena nego za glazbu. Bio je to u svakom slučaju jedan izrazito lovačko-ribolovački restoran. Godišnja skupština Lovačkog društva i svečani ručak već su odavno završeni, ali je u restoranu bilo još mnogo gostiju, uglavnom lovaca. Većinom su bili odjeveni u zelena odijela s ukrasnim pucetima izrađenim od jelenskog roga. Ali sada im kaputi bijahu raskopčani, košulje razdrljene, lica rumena od vrućine i pića. Onaj s harmonikom već je zaslužio kolajnu za izdržljivost. Kad je Eukaliptus sa svojim društvom ušao u restoran, svirao je »Kad sam bio mlađ'an lovac ja«, a zatim »Milkina kuća na kraju« onda još jednom »Kad sam bio. . . «, pa još jednom. I, evo, upravo je opet započinje. Konobar Varga je na stol spustio veliki pladanj. Miron je, pogledavši raskošno aranžirani srneći but, požalio što nije ponio svoj foto-aparat da ga slika. Slika bi zacijelo bila ljepša od onih kojima se reklamiraju visoki kulinarski dometi najboljih restorana i hotela. I ta bi mu slika uvijek mogla izazvati tek, jer je »kuhani debelo noga od mlado srna« bila takva da bi je čovjek očima jeo, tečna, sočna i mirisna. Melita je pojela čaki slaninu kojom je meso bilo nadjeveno. A to je samo po sebi već mnogo govorilo. Jer je ona kod kuće i iz čajne kobasice izdvajala i odbacivala one sitne, jedva vidljive trunčice masnoće. Kad su pojeli i puding od ribe s majonezom, prišla im je Eukaliptusova majka. Bila je to plavokosa žena, odjevena u bijelu haljinu s bijelom pregačom i uškrobljenom bijelom kuharskom maramom na glavi. Kad je Melita vidjela njihovu kuhinju i one porculanske posude za začine i mirodije, već je tada pomišljala kako li izgleda žena koja kuhinju održava u onako savršenom redu. Pa, zamišljala ju je upravo ovakvu kakva izgleda gospođa Varga — tiha, blaga i stalno nasmiješena. Eukaliptusova majka se pozdravila s Melitom i Mironom i njima se učinilo da je oduvijek poznaju. Kad ih je zapitala kako im je prijalo, Miron se jedva suzdržao da glasno ne othukne od zadovoljstva. Samo je rekao:

— Bilo je izvrsno, hvala!

21

Melita stidljivo pogleda svoj prazan tanjur. Ta zar je moguće da je ona sama pojela sve što je bilo na njemu!

— To mi je drago — iskreno se radovala gospođa Varga, kao što se raduje svaka domaćica kada pohvalite njezino kuharsko umijeće. — Srneći but mora odležati barem tri dana u rasolu, zatim ga narežete i nadjenete suhom slaninom i sve to stavite u. . . no, to vas sigurno ne zanima. — Pogleda Eukaliptusa. — Jeste li napravili raspored za spavanje?

— Jesmo, mama. Spavat ćemo u onoj sobi do ulice.

— Dobro. Voljela bih da se ovdje hranite dok mi budemo odsutni. Tata i ja ćemo otići rano ujutro i vjerojatno ostati nekoliko dana. Nemojte propuštati obroke.

— Nećemo. Ali, molim te, nemojmo sada o tome. I kod kuće ima hrane, pa ako nam se koji put ne bude dalo ići. . .

— Za večeru možete nešto narezati, ali svakako ovdje objedujte. Barem jedanput dnevno morate jesti nešto kuhano. I juhu, svakako.

Priđe im konobar Varga.

— Bilo dobro? — pitao je skupljajući posude. Kad mu potvrdiše da je bilo dobro, on odnese posuđe i ubrzo se vrati s coca-colama. Opet je malo mahnuo ubrusom iznad stolnjaka kako bi poplašio mrvice. — Zoltan, sine, čuj, mama i ja raditi ovdje do pola večer, hoću kažem, do pola noć, a onda odmah ići u »Kormoran«. Nema autobus, ne vozi na magas. . . ovaj, hoću kažem, visoko sneg. Zato ići sa svoja noga. Ti dobro naložiti peć kod kuće. Radio kaže dolazi još jedan veliki, veliki, veliki. . . Zoltan, sine, kako kaže hullam, no?

— Val, talas — odmah prevede Eukaliptus.

— O, bravo, dolazi jedno veliko hullam, hoću kažem valtalas, sa sever dolazi taj valtalas.

Oko harmonikašasu se lovci zagrlili, pomalo se supijano ljuljali lijevo-desno i pjevali:

Zec, lisica, jarebica,

divlja patka, prepelica...

Pjesma od jednom zamre. U tišini koja je nastala, čuli su se oštri glasovi od trećeg stola.

22

Miron istegne vrat preko naslona klupe ne bi li otkrio što se tamo događa. Vidio je krupna čovjeka rumena lica, žute kose i stršećih žutih brkova. Prepirao se s nekim čovuljkom od jedva šezdesetak kilograma. Bio je tako sitan te se činilo da je sav utonuo u zelenu čohu svoga lovačkog odijela. Prema žutokosom je izgledao kao David prema Golijatu.

Golijat je bio pijan. Šepurio se kao da će zgromiti kukavnog Davida. No sitni mu se vrlo odlučno suprotstavljao, ne odstupajući ni koraka. Neki prastari čovjek u lovačkom odijelu (kasnije su saznali da se zove Milan Lončar) progurao se u blizinu zavađenih, stavio dlanove iza usnih školjki i pokušavao »uloviti« koju riječ. Očito je u dobroj mjeri bio nagluh.Tko zna dokle bi potrajalo natezanje i svađa da zavađenima nije prišao čovjek srednjih godina i vrlo autoritativna držanja. — To je Vučević, predsjednik Lovačkog društva u Kopačevu —reče Eukaliptus. Vučević je nešto govorio onoj ljudini žuta brka. Promatrači se počeše razilaziti. Harmonikaš zasvira »Kad sam bio...«i nekoliko lovaca odmah prihvatiše pjesmu. Golijat pođe prema izlazu zanoseći se u hodu. Eukaliptusovu majku pozvaše u kuhinju — O, o, mnogo ne dobra čovek taj krupni gospodin Levay sažuta brk, mnogo ne dobra — govorio je konobar Varga nakon što se raspitao o čemu se radi. — Za taj stol sedila jedna mladi čovek, vaša godina, i mirno jela svoja druga porcija, razumeš mene? A vrlo debela taj mlada čovek, istina to. On prijatelj od druga mlada čovek koji sedi s njim, ali taj druga vrlo, vrlo tanka, tako (pokazivao je savijen kažiprst), tako. . . tako jako. . . Zoltan, sine. .. jako sovany (šovanj)...sovany... — Mršav. — Da, da, jako sovany, kao suhi grančica, jako mršava. A stricod on, od taj sovany mlada čovek, on lovočuvar, razumeš mene? On gospodin Kovačević, vrlo poštovana čovek u Kopačeve. A gospodin Levay, uh. jako prgava čovek, to svi zna. Pa izaziva njega, izaziva mlada debela čovek što on mnogo, mnogo jela, druga porcija, ali lovočuvar brani mlada debela čovek, ipak on njemu ne moći ništa, jer gospodin Levay velika snaga.

23

Onda doći gospodin predsednikVučević i zamoliti gospodin Levay da, da... hoću kažem. . tavozni.. . Zoltan, sine, no?

— Udalji.

— Tako, da, ali gospodin Levay ne tavozni, ne udalji, onda gospodin Vučević zamoliti malo jače i gospodin Levay odmah tavozni...odmah udalji.

Netko je zvao radi narudžbe i gospodin Varga ode u dno dvorane.

Malo kasnije Eukaliptus je otišao k stolu predsjednika Vučevića, jer mu je ovaj dao znak da bi mu želio nešto reći.

Kad se vratio, reče: — Sutra moram s još nekoliko dječaka dijeliti letke po selu. — Kakve letke? — zapita Miron.

— Lovačko društvo traži od mještana hranivo za životinje u rezervatu i dobrovoljce koji će ga razvoziti po hranilištima u močvari, pa to oglašavaju putem letaka. Tako uvijek čine kad je za vrijeme jake zime i visoka snijega potrebno dohranjivati životinje.

— Možemo li i mi s tobom?

— Naravno da možete, to sam vas upravo htio zamoliti.

Neki su gosti otišli i dvorana je malo odahnula. Konobar Varga, ne imajući trenutačno posla, sjeo je na rub klupe kraj Eukaliptusa.

— Ona mlada debela čovek zaglavila u klupa. Zoltan, sine, ne gledati tamo, no!

Miron se lupi dlanom po čelu.

— To je Slanina, pazite što vam kažem! Nitko drugi do Slanina! Mladi debeli čovjek, druga porcija, to je on! A onaj mršavi kao grančica, to može biti samo Bakalar!

— Ti poznaš on? — pogleda ga konobar Varga.

— O, da, vrlo dobro! Obojica idu sa mnom u razred. I Liptus...ovaj, Zoltan ih također poznaje.

Požurili su k stolu pokraj kojega se maloprije vodila prepirka. Miron je imao pravo. Ukliješten između klupe i stola, Slanina je bespo moćno gledao svoga mršavog prijatelja, Bakalara, koji se svim silama trudio da ga izvuče iz toga nada sve škakljivog položaja.

24

— Bačvo debela — stenjao je — zašto si natrpao u sebe više nego što možeš podnijeti!

— Hajde, Baki, budi prijatelj, povuci jače, neće ti ta krilca od ruku otpasti. Ali nemoj praviti cirkus od mene, molim te!

Onaj sitni čovjek, David, sjedio je za istim stolom. Pokušavao je razmaknuti stol i klupu, ali su i stol i klupa bili pričvršćeni za pod.

Slanina je imao osamdeset sedam kilograma, a Bakalar četrdeset šest. Bili su nerazdvojni prijatelji, iako su koristili svaku priliku da se jedan drugome narugaju na račun debljine, odnosno mršavosti.

— Gledaj, Baki, tko nam to dolazi! — usklikne Slanina izvalivši se između stola i klupe. — Miron i Liptus, tako mi. . . ! Pa čak i ova mala štrkljonoga. . . jao!

— Evo ti! — odmah je rekla mala štrkljonoga i udarila ga u cjevanicu.

— Otkud vi ovdje? — pitao je Bakalar.

— Ja od jesenas stanujem u Kopačevu — odgovori Eukaliptus—a Melita i Miron su mi došli u goste. A vas dvojica?

—Ja sam u gostima kod strica — pokaže Bakalar na lovočuvara Kovačevića — a ova se debela bačva dokoturala za mnom.

Pozdravili su Bakalareva strica.

— Vaša kćerka Aranka ide sa mnom u razred — reče Eukaliptus lovočuvaru. — Mirone, koliko ostajete? — pitao je Bakalar. — Možda jedan tjedan, vidjet ćemo još. A vi? — Do kraja praznika. Je li tako, Debeli? — Može, Baki, kako ti kažeš. Konobar Varga je nešto razgovarao s lovočuvarom.

—Dođite koji put k nama — pozove Eukaliptus Bakalara i Slaninu. — Ribarska 121, nije daleko odavde.

25

— Svakako, svakako — podrži Varga svoga sina. — Imamo fino kulen, na mađarski način. Slanina gurne Eukaliptusa u rebra i šapne: — Imate li puno toga kulena, Liptuse? Hajde, reci! — Zaveži, vrećo bez dna! — skreše mu Miron čuvši ga. Konobar Varga se pozdravljao s lovočuvarom, koji je morao žuriti kući. Radio je u jutarnjoj smjeni, pa mu je valjalo rano ustati. Čim je izišao, Bakalar i Slanina požuriše za njim.

— O, mnogo dobra čovek gospodin Kovačević, mnogo dobra! Ali on uvek jako... jako. . . Zoltan, sine, kako hrvatska reč za haragos (haragoš)? — Ljutit.

—Da. on uvek jako haragos, ljutit, na gospodin Levay. Ja ne znati da on stric od onaj momak, no, kako se ono zvati mršava momak? Sad mi bilo na jezik, pa pobeglo...Haringa, ne?

26

ČETVRTO POGLAVLJE Postoje tri opasnosti koje prijete životinjama u močvarama Kopačkog rita. To su poplava, jaka zima sa snijegom i lovokradice. Poslije velikih poplava, kad se vode smire i povuku u korita Drave i Dunava, tužno je pogledati pustoš koja iza njih ostaje. U močvarskom mulju, u šumama i trščacima, može se tada naići na strvinu jelena, robustne divlje svinje ili lisice kitnjasta repa, kojoj ni njezina poslovična mudrost nije pomogla pred najezdom divlje vode. Ili vitkog zerdava krhka tijela, stiješnjena među muljem obloženim granama, koji se pred vodenom stihijom povlačio naviše, a tu ga onda stigla voda i ugasila mu nježni životni plamičak. Jaka snježna zima možda je još i strašnija od poplave, jer se tada na životinje obrušava dvostruko zlo—glad i hladnoća. Studen sama po sebi i ne bi predstavljala veliku opasnost, jer je životinja prilagođena podneblju u kojem živi. No za vrijeme zime s mnogo snijega i leda životinje ne mogu doći do hrane, pa izgladnjele studen pogađa dvostruko jače. Zato im je u takvim prilikama najvažnije što prije donijeti hranu — sijeno, silažu, djetelinu, stočnu repu, kukuruz, zob i drugu zrnatu hranu. Treća nevolja koja snalazi životinje u rezervatu su lovokradice i krivolovci. Oni su stalno aktivni, ali najživlju aktivnost pokazuju baš u vrijeme poplava i jakih zima. Tada su životinje bespomoćnije nego ikad. Bilo da su u panici pred vodenom stihijom ili promrzle i zaslijepljene glađu, kod njih popušta oprez i dolazi do slabljenja obrambenog sustava, pa lako upadaju u sve zamke koje im postavljaju lovokradice. Pružanje pomoći životinjama mještani Kopačeva oduvijek su smatrali svojom dužnošću. Lovačkom društvu, koje rukovodi akcijom prihranjivanja i spašavanja faune u rezervatu, stavljali su na raspolaganje sve što je potrebno da se otkloni ili barem umanji opasnost. Tako je bilo i one daleke, po zlu zapamćene 1957. godine, kad je zbog strašne hladnoće i duboka snijega bijela smrt u rezervatu napravila tešku poharu. I tada su se javljali dobrovoljci, prikupljali hranivo za životinje i čamcima ga razvozili po brojnim otocima i otočićima u ritu Rudini, Koleshatu (Kelešhat), Pavlovoj Gredi, Akti, Crnoj Gredi, Poljani i drugima. No u to vrijeme po hranilištima još nisu bile postavljene hraniljke, a i od onih koje su na brzinusagrađene nije bilo mnogo koristi, jer životinje nisu bile navikle na njih.

27

Hrana je razbacivana po zemlji raščišćenoj od snijega, a to je opet bila prilika za lovokradice i krivolovce da u zasjedi dočekuju izgladnjelu divljač ili joj na utrtim prolazima i prilazima postavljaju zamke. I ovih zimskih dana živa se u termometru spustila znatno ispod ništice. A prema vijestima iz hidrometeorološke službe, prijetilo je još jače zahlađenje i padavine. Nakon događaja u restoranu »Zlatna udica«, djeca su se ubrzo zaputila kući. Bakalar i Slanina pošli su s Bakalarevim stricem Kovačevićem u Ulicu Petefi Sandora (Petefi Šandor), a Melita i Miron s Eukaliptusom u Ribarsku ulicu, gdje ih je dočekala ugodno topla soba. Tijekom noći snijeg je prestao padati. Potpuno se razvedrilo i osvanulo je hladno i bistro zimsko jutro. Na sjajnomodrom nebu mogao se vidjeti samo pokoji bijeli oblak, što je, poput divovskog lopoča, raširio latice nad močvarom. Mraz se uvlačio u nosnice i ledio dah, a snijeg, blješteći poput zrcala okrenuta suncu, škripao pod nogama. Pod debelim naslagama gotovo se moglo čuti stenjanje i uzdisanje drveća u ritu. Tu i tamo s vrbe bi se, uz potmuli tutanj, obrušila gomila snijega i s pljuskom pak u vodu, ili bi prasnula krta grana topole, ne mogavši izdržati težinu snježnog pokrivača. Jutros su provukli ralicu kroz sve tri kopačevačke ulice i razgrnuli snijeg koji je napadao tijekom noći. Miron, Melita i Eukaliptus žure Ribarskom ulicom. Pri svakoj im se izgovorenoj riječi pred ustima raširi lepeza pare. I oni će pomoći u spašavanju životinja u rezervatu, što ih je ispunjavalo ponosom. Još danas prije podne podijelit će letke u Ribarskoj ulici. Jutros su obilato doručkovali prženu šunku s jajima. Taj divan doručak, mirisan i još topao, dočekao ih je na stolu u kuhinji, što znači da je Eukaliptusova majka pred zoru, dok su oni još spavali, navraćala u kuću i pripremila im doručak. U Ulici Petofi Sandora zaustavili su se pred Domom Lovačkog društva. Dok su pred ulazom otresali snijeg s cipela, ugledali su Bakalara i Slaninu kako nailaze odozgo, iz sjevernog dijela ulice. Pozdravili su se i zajedno ušli u Dom.

28

Tu su zatekli predsjednika Vučevića i nekoliko lovaca. Sjedili su i pili kavu. S njima je, šutljiv i smrknut, sjedio i žutokosi Levay. Uskoro je pristiglo još nekoliko dječaka, koje je Vučević također bio pozvao. Eukaliptus ih je upoznao s Mironom i Melitom. To su bili Halasz Andras (Halas Andraš), Ivica Horvat, Pozsar Gyorgy (Požar Đerđ) i Ljubo Adamović. Kad su popili čaj, Vučević ih je pozvao u svoj ured i podijelio im letke, koje je trebalo dostaviti u svaku kuću u Kopačevu. I to odmah, po mogućnosti još prije podne. Na jednom od letaka je pisalo: Mještani Kopačeva! Već gotovo mjesec dana divljač u rezervatu ne može doći do hrane. Prema prognozama meteorološke službe ovih bi dana moglo doći do još većeg zahlađenja i novih snježnih padavina. Životinje su svakoga dana sve ugroženije, a posebno jelenska i srneća divljač. Lovačko društvo je potrošilo sve zalihe hraniva koje je čuvalo za ovakve prilike. Mještani Kopačeva! Pomozite u akciji spašavanja faune Kopačkog rita! Odvojite dio zaliha iz vaših štagalja i ambara i stavite ih na raspolaganje Lovačkom društvu! Sijeno, djetelinu i silažu možete predati svakoga dana u pri-staništu nedaleko spomenika, a zrnatu hranu i stočnu repu primat ćemo u prostorijama našega Društva. Nemojte oklijevati u predaji hraniva, jer bi to moglo imati katastrofalne posljedice po život u rezervatu! Mještani Kopačeva! Pokažite još jednom na djelu svoju soli-darnost, kao što ste to činili i u drugim prilikama kad je životinjama zaprijetila opasnost! Melita se gotovo rasplakala čitajući letak. U mašti je već vidjela promrzle, izgladnjele životinje kako bezuspješno pokušavaju razgrnuti snijeg i doći barem do kakve suhe travke ili mahovine, vidjela je njihove tužne, molećive oči što očekuju rukovet sijena ili šaku kukuruza iz njezine ruke. Ta zar da dopusti da neka srna, možda baš kao ona što se nalazi u Zoološkom vrtu, odmah desno od ulaza, zar da dopusti da neka jadna srna ugine od gladi (kradom obriše suzu izdajnicu što joj se

29

uhvatila na trepavici), aona se tako najela pržene šunke s jajima da jedva može i pomisliti da neko stvorenje na tom svijetu još može biti gladno.

Na drugom je letku pisalo:

Mladeži Kopačeva! Zbog velike hladnoće životinje su u rezervatu svakim danom sve ugroženije. Uključite se zato u akciju prihranjivanja, kao štoje to činila mladež našega sela svake godine kad je pomoć bila potrebna! Kao što su to činili vaši očevi i vaši djedovi! Lovačko društvo prikupilo je određene količine hraniva, koje se može podići u pristaništu nedaleko spomenika (sijeno i silaža) i u prostorijama Lovačkog društva u Domu (zrnata i ostala hraniva).

U akciji koristite vlastite čamce, ako ih imate (odnosno sa-onice, ako se voda u močvari zaledi). Oni koji ne posjeduju čamce, odnosno saonice, a žele se uključiti u akciju, neka se prijave Lovačkom društvu kako bi im se ta prijevozna sred-stva osigurala. U Domu će svatko biti upoznat s područjem i hranilištem koje će opskrbljivati hranivom.

Mladeži Kopačeva! Pokažite i vi svoju spremnost i želju da pomognete ovome Društvu!

Na drugoj stranici svakoga letka isti je tekst bio napisan i na mađarskom jeziku.

Tu samo pozivaju mladež, pomisli Melita, a nitko ne zove nas, djecu. To baš nije pravedno, sigurno nije. Ali ona će se nekako provući uz Mirona i Liptusa, iako su i njih dvojica zapravo još djeca. Ali Miron je tako krupan, a Liptus visok poput telegrafskog stupa, da bi svatko pomislio da su stariji nego što jesu.

Eukaliptus je s Mironom i Melitom oko devet sati pošao u Ribarsku ulicu, a Bakalar i Slanina s još nekoliko dječaka iz Kopačeva uputili su se u Ulicu Petofi Sandora. U treću kopačevačku ulicu, Ulicu Kis Ferencza (Kiš Ferenc) letke su odnijeli drugi dječaci.

Do jedanaest sati leci u Ribarskoj ulici bili su podijeljeni.

Melita nije znala da baba Etelka, Eukaliptusova prva susjeda, sama živi u kući, pa je, vidjevši je na prozoru, tutnula i njoj u ruke letak namijenjen mladeži Kopačeva. Usput je rekla:

30

— Molim, uključite se u akciju, kao što su to činili vaši očevi i očevi vaših otaca!

I u drugim su ulicama leci bili podijeljeni tijekom prijepodneva.

Farkas Istvan je Eukaliptusu i Mironu posudio svoj čamac za sve vrijeme dok bude trajala akcija prihranjivanja. Danas poslije podne i on će poći s njima da im pokaže hranilišta na otocima Crna Greda i Poljana, jer će, prema rasporedu koji je dao predsjednik Vućević, njih dvojica opskrbljivati hranilišta na ta dva otoka. Više od starca nisu mogli očekivati. Ove su ga zime opet počele boljeti noge i samo je čekao da se digne snijeg, pa da ode u bolnicu na liječenje.

Starac im je dao i nepropusne gumene ribarske čizme, a također i sjekirice i lopatice za razgrtanje snijega.

Dogovorili su se da će dječaci utovariti hranivo u čamac, a potom će se, oko jedan sat, naći u pristaništu s Farkasem i zaploviti prema svojim otocima.

Oko podne su pošli u »Zlatnu udicu« na objed. Na ulici su sreli nekoliko seljana koji su se, sa saonicama natovarenim sijenom i vrećama, kretali prema kopačevačkom pristaništu i Domu Lovačkog društva.

31

PETO POGLAVLJE

Čamac nečujno promiče ispod vrba nagnutih nad vodu. Pokatkad bi se s preopterećene grane strusio snijeg i, osipajući se preko nižih grana, pokrenuo čitavu lavinu, koja bi se uz pljusak sručila u vodu. Vrbaci i topolici u močvari — i oni što do koljena kleče u vodi i oni čije se korijenje drži čvrsta tla — pretvorili su se u bijelu, ledenu šumu. Stari Farkas vesla kao da pri tome ne osjeća ama baš nikakav napor. Jednostavno i lagano zabada veslo u vodu, izvlači ga i ponovno uranja. Pokraj njega sjedi Miron. Skinuo je rukavice da mu ne smetaju. I on junački poteže veslom. Ulaže mnogo truda, ali mu veslanje danas ne polazi za rukom. Jednom bi veslo gurnuo preduboko i tada bi se neizbježno u vodi našao i dobar dio rukava, koji se već smočio do lakta i neugodno mu rashlađivao podlakticu. Drugi put bi opet zabrazdio sasvim plitko. Samo bi poplašio vodu i ona bi prsnula, razbježala se u dva mlaza, pa ni od takva zaveslaja ne bi bilo nikakve koristi. U sredini čamca sjede Melita i Eukaliptus. Djevojčica na sebi ima odjeću u kojoj je doputovala, ali je oko vrata, preko svoga, zamotala i jedan Eukaliptusov vuneni šal. Eukaliptus je, isto kao i Miron, na nogama imao gumene ribarske čizme koje su mu sezale visoko iznad koljena, a za pojasom sjekiricu i lopaticu. Više od polovice hraniva ostavili su u hranilištima na Crnoj Gredi. Sada se približavaju otoku zvanom Poljana. Na oba je otoka bilo mnogo krupne divljači, uglavnom jelenske i srneće, ali i divljih svinja, zečeva i fazana. Da bi koliko-toliko mogli popuniti hranilišta na tim otocima, morali su dupkom napuniti čamac.

Farkas povuče nekoliko dimova iz lule.

— Životinje su tada bile desetkovane — nastavljao je priču o strašnoj zimi 1957. godine. — Čak i ptice. Nalazili smo ih, smrznute i ukočene, u snijegu ili zaleđene na površini močvare.

— Zašto ptice nisu odletjele u toplije krajeve? — pitala je Melita kroz šal.

— To su bile ptice koje i zimi ostaju ovdje — reče Farkas kuckajući lulom o stranu čamca da istrese pepeo. — A selice su bile odletjelena jug, naravno.

32

Neke samo do Ohridskog jezera, a neke i mnogo dalje, u Afriku.

Uplovili su u trščak. Trske su se šuškajući ugibale pred čamcem, nestajale pod vodom i opet se uspravljale kad bi čamac kliznuo preko njih.

— Mi smo učili da rode i lastavice sele... — započe Melita, a onda ugledaše nešto u najgušćem dijelu trščaka. — Gle, što je ono tamo?

— Trska — odgovori Eukaliptus.

— Znam što je trska. Pitam za one loptice što vise na trskama.

— Ono su ptičja gnijezda — pokaže Farkas veslom. — Ona dva pripadaju drozdu trstenjaku, a ono malo dalje, ono sivo što se ljulja na grančici poput jajeta, to je vugino gnijezdo.

Melita je poželjela da priđu bliže i pogledaju malo bolje. Zaustavili su čamac i stali razgledati jedno od dva drozdova gnijezda. Spleteno je od trave i pričvršćeno za nekoliko stabljika trski, iznutra uredno oblijepljeno glinom. Bilo je znatno izdignuto iznad vodene površine, pa nije postojala opasnost da valovi okupaju njegove stanare. Unekoliko je sličilo »čardaku ni na nebu ni na zemlji«, odnosno ni na vodi. Vugino gnijezdo, po izgledu dosta slično drozdovom, visilo je na grančici vrbe što se nadnijela nad vodu. Bilo je izrađeno od nježnih pahuljica što u proljeće otpadaju s topola. Djelovalo je tako toplo i mekano, kao da je spleteno od najfinije vune.

Sva su gnijezda sada bila prazna.

— Zašto je drozd svoje gnijezdo privezao za tri trske? — pitala je Melita. — Tako je lagašno da bi ga mogla držati i samo jedna stabljika.

— Kad bi bilo na jednoj stabljici — objašnjavao je Farkas — malo jači vjetar savio bi stabljiku i jaja bi se istresla iz gnijezda. Ali, kad je pričvršćeno za tri ili četiri stabljike, svaka od njih ima i ulogu potpornog stupca i za vrijeme vjetra gnijezdo se ne ljulja.

— A kako to drozdovi znadu? Mislim, kako znadu da bi im vjetar naškodio i kako znadu da treba upotrijebiti više stabljika?

— Vjerojatno im je stotinama tisuća godina, možda i milijunima godina, vjetar doista istresao iz gnijezda jaja ili mladunce, sve dok se u njima nije razvio nekakav nagon da nešto poduzmu za spas svoje vrste. Itada su počeli graditi gnijezda tako kako to čine i danas.

33

— Pogledajte, vugino gnijezdo visi na samo jednojgrančici. Iz njega bi se jaja lakomogla istresti. Zašto se i kod vuge nije razvio onaj... kako ste ono rekli? — Misliš, nagon? — Da, zašto se i kod nje nije razvio nagon da mora nešto poduzeti za spas svojih ptića? Farkas držaljem vesla privuče grančicu s vuginim gnijezdom sasvim blizu. — Nije bilo potrebe, jer njezina jaja i mladi nisu bili ugroženi — reče pokazujući Meliti gnijezdo. — Pogledaj ga dobro. Na njemu vidiš samo jednu rupu koja služi kao ulaz. Ono gornjim dijelom nije otvoreno kao drozdovo. Kako god zaljuljaš grančicu, iz njega se ne može ništa istresti. U najgorem slučaju može se mladim vugicama malo zavrtjeti u glavici od ljuljanja.

Farkas lagano zavesla. — Još sam vas nešto htjela pitati... — Pitaj sve što te zanima — osmjehne se starac. — Zašto se onaj otok na kojemu smo bili maloprije zove CrnaGreda? — Tko bi to znao! Postoji nekakva priča da su davno, davno, natome otoku pronašli uglačan mramorni stup na čijoj su površini bili ucrtani nekakvi znakovi i slova. Otkrili su ga, navodno, pod korijenjem stoljetna hrasta koji je iščupao vjetar za vrijeme jake oluje. Kasnije ga je netko odvukao i više se nikada nije čulo za nj. Stup je bio od crna mramora, pa su, kaže ta priča, od tada otok prozvali Crnom Gredom. U sve to može se vjerovati, a i ne mora.

— Jesu li odgonetnuli što su značili oni znakovi i slova? — gorljivo zapita Miron.

— Nisu. Znakovi su bili nerazumljivi, a slova nisu bila ni slična našima. Neki su bili mišljenja da je stup ostatak neke davne civilizacije, a neki su čak pomišljali da se radi o poruci koju su ostavili posjetioci s drugog planeta.

— Uh, što bih volio vidjeti taj stup!

34

Uplovili su u duboku vodu u blizini otoka Poljana. Na ovoj strani je bilo nezgodno pristati čamcem, pa su se kretali oko otoka tražeći najpristupačnije mjesto. — Rekli ste da su i životinje stradale — vrati Eukaliptus razgovor na početak. — Da, bijela smrt ni njih nije mimoišla. Vidite li onu vrbu na obali? — Vidimo. —Jedne sam večeri sjedio u čamcu pod tom vrbom i razmišljao da li da zabacim mrežu. Te godine štuke je bilo u izobilju. Ali voda se s večeri počela smrzavati, pa sam se bojao da će mi led zarobiti mrežu. Odjednom me iz misli trgne prskanje vode. Pogledam onamo i vidim jato divljih gusaka. Mlatile su krilima po vodi, plivale amo-tamo, gnjurale se... — Zar im je po takvoj hladnoći bilo do igre? — zapita Miron. — Za njih to nije bila nikakva hladnoća. To su bile guske koje mi zovemo sjevernjače.

35

Dolaze odozgo, sa sjevera, da ovdje prezime, jer jenaša najjača zima za njih još uvijek blaga u odnosu na zime u Sibiru. No to lepetanje uopće nije značilo igru. — Nego? — Borile su se za goli život. — Kako to?

— I one su, kao i ja, primijetile da se na vodi počela hvatati ledena pokorica. Nikako nisu smjele dopustiti da led ojača, jer bi u tom slučaju ostale bez svog jedinog izvora hrane, ribe. Zato, čim primijete da se voda počne smrzavati, uvode danonoćnodežurstvo i neprestanim kretanjem na određenoj površini sprečavaju smrzavanje vode i stvaranje leda. Tada se iznenada čitavo jato diglo i odletjelo.

— Nešto ih je uplašilo?

— Da, točno. U početku ni ja nisam znao što bi to moglo biti. No uskoro sam ugledao kako se tamo od Rudine tome mjestu približava nekakva grana. Pogledam bolje i vidim — nije to grana, nego jelensko rogovlje. Ubrzo sam ugledao i glavu jelena lopatara. Prekrasan primjerak! Bio je veoma iznemogao, jedva se držao na površini, a glava mu je svakog trenutka nestajala pod vodom. Vjerojatno je htio preplivati do Poljane u potrazi za hranom. Posljednjom je snagom doplivao u blizinu moga čamca i, ne obazirući se na mene, izvukao se na obalu. Bilo je predvečerje, kao i sada. Već sam rekao da se uz obalu bila napravila tanka ledena pokorica, pa je životinja prilikom izlaska ozlijedila noge na ledu oštrom poput razbijena stakla, no na to se uopće nije obazirala. Kažem, bio je to primjerak kakva ni prije ni poslije nisam vidio. Bio je krupan, ah mršav, širokog, snažnog rogovlja. Stajao je na obali i drhturio. Po oblačićima pare što su mu u nepravilnim razmacima sukljali iz nozdrva, zaključio sam da diše s velikim naporom. Nije to zapravo ni bilo disanje, nego dahtanje, gotovo hropac. Nesigurno je stajao i promatrao me, ne pokazujući nikakva straha. Osjetio je valjda da sam i ja živo stvorenje i očekivao moju pomoć. — I? — dahne Melita. — Jeste li mu nekako pomogli? Farkas izvuče veslo iz vode i stavi ga preko koljena, pustivši dačamac miruje na vodi. Isto je učinio i Miron. — Nisam znao što da poduzmem ni kako da mu pomognem — nastavi. — U čamcu je bilo nešto rasuta kukuruzna zrnja.

36

Nakupio sam jednu pregršt i izišao na obalu. Jelen je pratio svaki moj pokret. Polako sam mu prilazio, korak po korak, kako se jadna životinja ne bi uplašila. Približio sam mu se na deset koraka, na pet, na dva... Lijepo sam vidio kako mu iz ozlijeđenih nogu teče krv, slijeva se niz dlaku i rumeno boji snijeg. Ispružio sam ruke s kukuruzom. On istegne vrat, ali se, očito, nije mogao pomaknuti. Priđem mu još jedan korak. On odjednom poklekne na prednja koljena i duboko zastenje. Nekoliko se puta zadnjim krajem zanese lijevo-desno, a onda se sruši, no još je klečao na prednjim koljenima. Pokušavao je njuškom uroniti u moje šake s kukuruzom. Čak je i dohvatio nekoliko zrna. A onda se izvrne u stranu, ispruži vrat, zastenje i širom otvori oči. Ono zrnevlje mu ispadne iz gubice. Bio je to do suza tužan prizor. Tu, pred mojim očima, on se rastajao sa životom, a ja mu ni na koji način nisam mogao pomoći. Još jednom se stresao i u grču ispružio noge. Potom mu se mišići opustiše. Prišao sam mu i opipao žilu na vratu. Nije više kucala. Jadnik, bio je mrtav. Svi su u čamcu šutjeli. Farkas napuni lulu i pripali je, zatim zavesla. Za upaljač, kojim je pripalio lulu, bio je privezan komad pluta, poput privjeska. Takvi su »privjesci« veoma praktični za one koji su često na vodi, jer, ako bi im predmet o koji su vezani ispao, pluto bi ga zadržalo na vodi. Ribari ga često vežu za upaljače, ključeve i džepne nožiće. Mironu je to jednom ispričao njegov stric, koji je također bio ribar, ali na Savi. Melita nije mogla ništa pitati. Nešto ju je stezalo u grlu. Osjećala je da bi zaplakala čim bi otvorila usta. — To mi nikada niste pričali — reče Eukaliptus. — A što ste učinili poslije? — Obavijestio sam Lovačko društvo. Doveli su veterinara i on je ustvrdio da je jelen uginuo od iscrpljenosti prouzrokovane glađu i hla -dnoćom. Vjerojatno je prethodno zapao u šok, nakon čega je uslijedila trenutačna smrt. Rogovlje mu je i sada u ZOO-muzeju u Kopačevu. Kad god ga vidim, sjetim se toga žalosnog događaja. Farkas uzdahne,nekoliko trenutaka zadrža veslo iznad vode, zatim opet zavesla i reče: — Te zime više nisam išao u ribolov. Već sutradan voda se bila zaledila i čamci se nisu mogli koristiti. Zaobišli su istureni plićak obrastao gustom trskom i našli se na istočnoj strani otoka. Sjene su se već uvukle u osniježene krošnje i suton je lagano obavijao močvaru.

37

— Moramo malo požuriti — reče Farkas — jer će uskoro mrak. Uz obalu ugledaše jato krupnih crnih ptica. Iznenada su se podigle i počele lepršati nad vodom, uranjati, udarati kljunom i krilima mlatiti po površini vode. Kad je naišao čamac, ptice uzletješe i spustiše se na grane obližnjeg drveća, pokrenuvši lavinu snijega s krošanja. Ponosno su uzdigle kljunate glave i zažvrgoljile.

— Gle — pokaže Miron — jesu li to sjevernjače? Baš kao da se plaše da će se voda smrznuti.

— Ne, nisu to sjevernjače. To su veliki vranci, koje ovdje nazivamo kormoranima. Ne rade oni to što se boje smrzavanja, nije baš tako hladno. Upravo su se spremali za gozbu.

— Kakvu gozbu? Samo su lepršali nad vodom i ronili.

— E, da, ali su na taj način obavljali veoma važan posao. Neki su od njih bili pod vodom, to si dobro vidio. Oni su imali zadaću da napovršinu istjeraju sitne ribe. Kad bi se prestrašeni sitnež našao na površini, tu bi ga oštrim kljunovima i snažnim krilima dočekivao drugi dio jata, kljucao i ošamućivao, a nerijetko i usmrćivao.

— Nije pošteno prema onima koji su ronili i istjerivali ribu.

— Zašto?

— Zato što su se oni gore gostili, a oni dolje ostajali gladni, iako su obavljali teži dio posla.

— Neće biti tako — zaniječe Farkas. — Ni jedna ptica, bilo da je pod vodom ili nad vodom, ne pojede ništa dok za sve ne bude dovoljno ošamućene ribe koja pluta površinom. Tek tada prestaje lov i započinje gozba.

Stigli su u onaj dio bare u kojemu su kormorani pripremali gozbu. Na površini je doista plutala sva sila ošamućene ribe. Ribice su se ljeskale poput srebrnkastih listića. Neki bi od tih »listića« iznenada zatreperio slabašnom perajom i hitro šmugnuo u dubinu.

— Večeras će kormorani ostati gladni, čini mi se — reče Melita. — Mi srno ih preplašili. Ribice su uzalud stradale.

— Bez brige, neće oni ostati gladni — umiri je Farkas. — Čim se mi udaljimo, oni će lijepo sletjeti i prionuti jelu. Kormorani mnogo jedu, pravi su proždrljivci. I vrlo su dobri ribolovci.

38

Jedan odrastao kormoran može dnevno požderati i po nekoliko kilograma ribe. U Kini ih koriste za ribolov. — Kako? — Uhvate pticu i svežu joj konopac za nogu, a oko vrata joj stave željeznu alkicu poput prstena. Tako će ona moći kljunom uhvatiti ribu, ali je zbog onog prstena, koji joj steže vrat, ne može progutati. Ribar se s jednim krajem konopčića u ruci zavuče u šaš ili grmlje na obali, a kormorana pusti u baru. Kad ovaj ugleda ribu — kljuc! — i eto mu je u kljunu. A onda se nađe u čudu. Pokušava je progutati, ali ne ide, zbog onog prstena. Lukavi ga Kinez tada privuče k obali, ili dogazi do njega, uzme mu lovinu iz kljuna i opet pusti u baru da čeka. — Dosta nezgodan način za kormorana — primijeti Miron. —Dobije li i on štogod? —Ne brini, ne ostane on gladan. Kad ulovi dovoljno za Kineza, ovaj mu jednostavno skine alkicu i dopusti mu da učini nešto i za sebe. Pritjerali su čamac obali i odložili vesla. Eukaliptus iskoči iz čamca i priveže ga za korijenje topole što je visilo nad vodom. Zatim iz čamca iznesoše hranivo. Na Poljani su bila dva hranilišta. Snijeg je uz obalu bio prilično dubok, ali je u unutrašnjosti otoka ležao znatno tanji sloj, jer se mnogo snijega zadržalo na krošnjama. Na otoku je rasla prava šuma, većinom vrbe i topole. U snijegu su se isprepletati tragovi papaka krupne divljači, a na samoj površini snijega mogli su se zamijetiti i otisci šapica sitnih životinja i prstasti tragovi ptica. Dječaci su konopom zavezali sijeno u dvije bale i uprtili ih na leđa. Odnijeli su ih do hranilišta, pa se vratili po ostalo hranivo. Prvo se hranilište nalazilo pod razgranatim hrastom. Tu je, pod krošnjom, bila postavljena hraniljka. To su bila dva kolca pobodena u zemlju i prekrižena u obliku slova X, a malo dalje još dva, također u obliku slova X, koja su s onim prvima bila povezana letvama međusobno razmaknutim po petnaestak centimetara. Sve je to bilo natkriveno krovom od pruća. U hraniljku, u gornji dio slova X, natrpali su sijeno. Životinje će ga moći čupkati između onih letava.

39

Pokraj hraniljke se nalazilo drveno korito pričvršćeno na četiri stupčića oko pola metra iznad zemlje. Iz korita su očistili snijeg i trulo lišće i napunili ga silažom, kukuruzom, stočnom repom i mrkvom.

— Pazite — upozorio ih je Farkas — ako se repa noćas smrzne, sutra je svakako izvadite i bacite u baru.

— Zašto?

—Jer bi životinje pojele i smrznutu repu, a ona kod njih može izazvati ozbiljne probavne smetnje. — Starac je provjerio popunjenost hraniljke i korita, klimnuo glavom i rekao: — Dobro, to je uglavnom za papkare preživače. Ali zečevi bi se ljutili kad i za njih ne bismo nešto ostavili.

— Imaju mrkve — reče Miron — a mogu jesti i sijeno.

— Ne mogu ga dohvatiti u hraniljci, previsoko je za njih. Sigurno se neće zaskakivati da ga dosegnu. Vidite li onu mladu vrbu? — pokazao je rukom na rub proplanka.

— Vidimo — odgovoriše dječaci.

— Razgrnite snijeg oko nje, a onda oko debla stavite sijeno i stegnite gakonopčićem.

— Zašto? — Da ga vjetar ne raznese. Ne, ne tako, to je previsoko. Spustite ga do zemlje. Tako, sada je dobro, zečevi će vam biti zahvalni. Ono zrnate hrane što im je preostalo, razasuli su po mjestima na kojima su raščistili snijeg. To će biti za fazane i jarebice. Farkas je iz čamca ponio i plastičnu vrećicu u kojoj je bila sol pomiješana s ilovačom. Sadržaj je istresao u izdubljeni panj.

— Ni životinje ne vole neslanu hranu — rekao je — pa, kad se najedu sijena, ovaj će im kolač dobro doći. Melita se zagledala u nešto na rubu proplanka nedaleko hrasta pod kojim su se nalazili.

— Što je ono? — zapita pokazujući rukom u smjeru proplanka. Pogledaše u tom smjeru. Tamo je lagašni plamičak treperio iznad snijega. — Pssst... — šapne Farkas. — To je lisica. — Zar je propala u snijeg? — O, nije, nije. Razgrnula je snijeg i sada kopa zemlju.

40

— Što traži? — Miša, po svoj prilici. — Ali lisice jedu kokoši, ne? I patke, i tako.

— Točno, ali kad ne može doći do kokoši i pataka, tada je i miš dobar zalogaj. Jer glad očiju nema, kako se to kaže. Za vrijeme jake zime, kad na drugi način ne može doći do hrane, lisica često raskopava snijeg i njuška ne bi li pod zemljom otkrila miša. A kad ga nanjuši, nije joj teško da razgrne zemlju i ščepa ga, ako zemlja nije smrznuta, naravno. Često je to za nju slastan zalogaj, a ponekad i jedini kojega se može dokopati.

Onaj barjačić odjednom prestane mahati. Iz snježne rupe iskoči lisica i poput narančasta plamička odskakutau šumu.

Dječaci su ponijeli hranivo u drugo hranilište na Poljani, a Farkas Melitu povede prema čamcu, jer je primijetio da je djevojčica počela cvokotati od hladnoće.

Suton je postajao sve gušći. Pod krošnjama se već uhvatio prvi mrak, ali je na čistini bjelina snijega još stvarala privid kao da je dan.

Dječaci su napunili hraniljku i korito u drugom hranilištu i ostavili sijeno za zečeve, a zatim pošli prema čamcu.

Iznenada počne padati gust snijeg, kao da je iznad otoka netko rasparao golem jastuk ispunjen perjem.

Melita ih je dozivala iz čamca.

Kad su na povratku prolazili pokraj prvog hranilišta, vidjeli su pokraj hraniljke dvije košute i jelena kako čupkaju sijeno.

Šumom se odjednom razliježe rika. Na trenutak zastadoše u nedoumici. Kad su nastavili put, rika se ponovi na drugom kraju otoka. Kao da riče divlja zvijer.

Jelen i košute su grickali sijeno ne obazirući se na riku. Dječaci ubrzaše korak i stigoše do čamca. Zadahtalo uskoče u nj.

— To je bio bukavac — reče Farkas smiješeći se, primijetivši da su uplašeni. — Dosta je skromna izgleda, sličan čaplji, ali mu je glasina kao u vola. Ovaj je vjerojatno ozlijeđen, pa nije s ostalima mogao na put. Bukavci inače sele na jug krajem listopada, zapravo čim se na vodi uhvati ledena pokorica. Znadete li onu priču o pastiru i bukavcu?

41

— Ne znamo. — Jednom je, kažu, pastir izgubio bika. Cijelu ga je noć tražio. Čuo ga je kako riče, sad ovdje, sad ondje, pa lijevo, pa desno. A kad god bi došao do mjesta s kojega je čuo riku, tu ne bi bilo njegova bika, a rika bi se čula sa sasvim drugog mjesta. Kad je svanulo, bika još nije našao. Tada je s jednog mjesta uzletio bukavac. Rika se više nije čula. Pastir je cijelu noć slijedio glas bukavca, koji je sličan glasanju bika. Bukavac se uglavnom javlja samo s večeri i noću. No, hajdemo sada, dosta smo okasnili.

Bio je već mrak. U daljini su žmirkala svjetla Kopačeva. Otisnuše se od obale i zaveslaše.

42

ŠESTO POGLAVLJE Iz emisije lokalne radio-postaje:

Ovih je dana Lovačko društvo iz Kopačeva organiziralo pri-hranjivanje divljači u rezervatu Kopački rit. Osim kopače-vačkog Lovačkog društva i mještana Kopačeva, u prikupljanju hraniva za životinje sudjeluju i lovci iz još nekih baranjskih mjesta. Za pomoć u razvoženju hraniva po ritskim otocima prijavilo se mnogo dragovoljaca, pretežno mladeži i učenika iz kopačevačke osnovne škole. U priobalnom pojasu močvare hranivo će se razvoziti čamcima na vesla, a na udaljene otoke motornim čamcima.

Kako je najavljeno, za nekoliko bi dana moglo doći do po-goršanja vremenskih prilika i pada temperature, što znači da bi se močvara mogla ubrzo zalediti. U tom će se slučaju hra-nivo razvoziti saonicama. U najudaljenije dijelove rita — mo-čvare između Dunava i VeljmanskogDunavca, Menteš iPetreš, šume oko Kopačkog i Bijelog jezera, Sarvaške i Isenj bare, sve tamo do hulovskih prašuma i dravske obale — hranivo će se razvoziti helikopterima.

Tako će ovih dana iz kopačevačkog pristaništa svakodnevno isplovljavati deseci čamaca s posadama. Njihova će zadaća biti da prihrane oko šest tisuća jelena, stotinjak muflona, petsto jelena lopatara, blizu dvije tisuće divljih svinja, nekoliko stotina srnjaka, ali i sitnu divljač. Kao što je poznato tijekom godine se u ritu, stalno ili privremeno, zadržava preko dvjesto pedeset vrsta ptica s po nekoliko desetaka tisuća primjeraka. Od onih koje i preko zime ostaju u ritu mnoge su ugrožene zbog nedostatka hrane. To su u prvom redu veliki vranci ili kormorani i gnjurci, ali i druge ptice koje se hrane ribom i koje, kad se voda zaledi, ostaju bez glavnog izvora hrane. No u opasnosti su i jarebice, fazani, šljuke i druge ptice. Molimo žitelje svih mjesta oko Kopačkog rita da se pridruže ovoj plemenitoj akciji, koju i ove godine vodi Lovačko društvo iz Kopačeva.

* * *

43

Sinoć su Miron, Melita i Eukaliptus, rastavši se s Farkasem, požurili kući, u Ribarsku ulicu. Čamac nisu vozili u Farkasevo malo pristanište, već su ga ostavili u kopačevačkom glavnom pristaništu, jer će im i sutradan, a i idućih dana, također biti potreban. Sarno što oni sutradan niti idućih dana uza se neće imati Farkasa, jer će starac, po svoj prilici morati otići u bolnicu da liječi bolesnu nogu. Posao što su ga preuzeli, morat će obavljati sami. Eukaliptus je naložio peć u sobi do ulice i predložio da odu u »Zlatnu udicu« na večeru. Sutradan su odmah poslije doručka pohitali u Dom Lovačkog društva. Tu su zatekli Bakalara i Slaninu.

— Imamo i mi čamac! — dočeka ih debeli dječak razvukavši usta od uha do uha. — Mršavko i ja se uključujemo u akciju! Neće više biti gladi u močvari. Živjele životinje!

— Kako ste nabavili čamac? — zapita Eukaliptus.

— Pa. . . snašli smo se nekako — započne Slanina nastojeći svome glasu dati prizvuk tajanstvenosti, ali ga Bakalar presiječe:

— Stričev je susjed otputovao u Sloveniju na zimovanje, a nama je dopustio da uzmemo njegov čamac.

— Ali vi ne znate veslati, ne?

— Tko, ja? — grakne Slanina. — Brini ti svoju brigu, dugački, veslam bolje od tebe. — U redu, ako je tako. Koji ste otok dobili? — Kako se ono zove naš otok, Baki? — Rudina.

— Da, dobili smo Rudinu. S nama će odmah poći onaj žutokosi Andras, ali samo da nam pokaže gdje je taj otok. A poslije podne idemo sami.

— Pripazite na ravnotežu — upozori Miron i pogleda Bakalara, pa Slaninu. — Bakalar, zar se ne bojiš... znaš li plivati?

— Znam na što misliš — nasmije se Bakalar. — Ne brini, znam plivati. Ako se ova debela bačva izvali iz čamca...

Slanina ga uhvati za vrat.

— Samo reci, čačkalice, hajde, da čujem!

44

—. . . u močvari će nastati plima — zakmeči Bakalar, a onda se istrgne iz zagrljaja svoga debelog prijatelja — ali on neće potonuti, bez brige, jer mu je tintara praznija od moga džepa. — Uhvatit ću te ja, mršavi štakore! — zaprijeti Slanina, pa se primakne Mironu i Eukaliptusu i reče povjerljivo: — Priča se da u močvari ima lovokradica, jeste li čuli za to?

— To nije nikakva novost — reče Eukaliptus. — Ima ih svake godine.

— Ovi su neki opasni, pričao nam je mršavkov stric. A on je lovočuvar i sve zna. Ako mene pitate, ja mislim da bismo mi nekoga od njih mogli ukebati, a, što mislite?

— Na koji način?

— Ha, ima stotinu načina! Jedan od njih je... Baki, stari moj, da im otkrijemo svoj plan?

— To je tvoj plan, radi s njim što te volja.

— Ništa, dečki — Slanina odmahne rukom nakon kraćeg oklijevanja — neka svatko mučne svojom glavom. . . ako nešto ima u njoj.

— Čuo si da je predsjednik Vučević rekao — podsjeti ga Bakalar — da su opasni i da neće prezati ni od čega. Upozorio nas je da njemu prijavimo ako zapazimo nešto sumnjivo, ali da ništa ne poduzimamo na svoju ruku.

— Opet se plašiš, mršavi, je li? — svisoka će Slanina. — Ako mene pitate — pogleda Mirona i Eukaliptusa — ja mislim da njih treba zgrabiti kako god se bude moglo! Nego... — spusti glas do šapata, ali tada pogleda Melitu i obrecne se na nju: — Čuj, ti, mala krejo, briši odavde, što si se prikrpila uz nas!

Melita mu isplazi jezik i ostane uz njih.

— Dobro — slegne Slanina krupnim ramenima — prisluškuj, ako ti je po volji. Ali nemoj mene kriviti ako noćas budeš sanjala nešto ružno.

— Hajde, debeli, ne klepeći koješta! — reče Miron. — Što si htio reći?

— U močvari su se pojavili duhovi! — bubne debeljko.

— Gluposti! — odmahne Miron i nasmije se.

45

Eukaliptus je šutio.

— Ha, gluposti, to ti misliš — priklopi Slanina. — Ali mnogi ne misle tako. Pitaj one koji su ga vidjeli!

— Jesi li ga ti vidio?

— Nisam, a ne bih ni želio. Ali o tome se priča. Vi u to možete vjerovati, a i ne morate.

— Gdje su ga vidjeli? — zapita Eukaliptus.

— Na Koleshatu, Akti i još nekim otocima. No, zar niste čuli za onog momka što su ga pronašli u Sarvaškoj bari? Dok je bio u bolnici, sav izgreben i ranjen na nekoliko mjesta, u bunilu je stalno trabunjao o bijelom duhu. A otkad se vratio iz bolnice, zašutio je kao zaliven. A znadete li zašto? Zato što se boji osvete bijelog duha, eto! Pripazite se malo, to vam je moj savjet.S tim se riječima udalji.

Bakalar pogleda Mirona i Eukaliptusa, slegne ramenima i pođe za prijateljem.

— Ta mortadela samo traži neprilike — reče Miron gledajući za njima.Eukaliptus na to ne reče ništa.

Preuzeli su zrnatu hranu i nešto stočne repe i mrkve i odnijeli i čamac, a s hrpe u pristaništu uzeli djetelinu i sijeno. Odlučili su da danas prije podne ne idu u močvaru, jer su »svoje« životinje nahranili sinoć. Ići će tek poslije podne.

Poslije objeda Eukaliptus je predložio da danas samo on i Miron isplove u močvaru, a da Melita ostane kod kuće i pripremi im pravu domaću večeru. Zapravo, on je ocijenio da bi za Melitu bilo bolje da ostane kod kuće jer je, nakon što je snijeg noćas prestao padati, iz trenutka u trenutak postajalo sve hladnije. Melita se u početku malo durila ali, kad ju je i Miron počeo uvjeravati da je za djevojčice bolje da se malo više okrenu domaćinskim poslovima, pristala je i odmah počela razmišljati što će momcima pripremiti za večeru.

Dječaci su isplovili oko jedan sat poslije podne i zaveslali u smjeru Crne Grede.

Melita je voljela praviti frizure, o, da, u tome je doista bila spretna, a nije izbjegavala ni kućanske poslove i često je pomagala majci. Ali kuhanje joj za sada još nije polazilo za rukom.

46

Kad su jučer doručkovali, u kuhinjskom je ormaru zapazila veliku knjigu, Kuharicu. I oni su kod kuće imali nekoliko sličnih knjiga i Melita ih je često prelistavala i gledala one fine slike od kojih voda pođe na usta. Tako je po knjizi naučila praviti tijesto za palačinke. Moglo bi se čak reći da je u tome bila prilično dobra. Već je bila tako vješta da je mogla prevrnuti tijesto za palačinku bacivši ga tavom u zrak i dočekujući ga ponovno na tavu. A, osim toga, znala se služiti kuhinjskom vagom, miješalicama i drugim kuhinjskim potrepštinama. Sada će pogledati što o palačinkama piše u ovoj knjizi. Evo, našla je! Tu je uputa kako se pravi tijesto za palačinke. No, dobro, to ona znade otprije. A što ću zaviti u tijesto, razmišljala je, čime ću ih nadjenuti? Sirom ili gljivama? Ili, možda, orasima? Marmeladom?

Morala je odmah zaviriti u ostavu da vidi čime raspolaže.

Ostava je bila odlično snabdjevena. Vidjelo se da o njoj brine dobra domaćica. Škrinja za duboko smrzavanje bila je dupkom puna, na kukama je visilo osušeno meso i kobasice, jaja su uredno poslagana u kutijama na polici. Tu je i čokolada za kuhanje, orasi, grožđice, više vrsta brašna, suhi sir, mirodije i prašci, a na donjoj polici bijeli i crveni luk, suhe šljive, jabuke, kolone boca s kiselim povrćem i slatkim od voća i ukuhanom rajčicom, sve kao u nekoj dobro opskrbljenoj trgovini živežnim namirnicama. U drvenom sanduku s pijeskom bila je mrkva i peršin. I kuhinjski je hladnjak bio pun. U donjoj su pregradi još kruh i mlijeko koje je Eukaliptus donio iz samoposluživanja.

Uzela je Kuharicu i pronašla stranicu na kojoj je pisalo kako se pripravljaju palačinke s orasima. Za njih je trebalo i malo ruma, ali u ostavi nije pronašla rum. No, pomislila je, palačinke će biti dobre i bez ruma.

Već se radovala kako će se momci iznenaditi kad dođu onako prozebli i izgladnjeli, a ona im na stol iznese tople palačinke. Ali, opet, mislila je, palačinke bi trebalo nečim preliti. Na trenutak je ostavila mlinac i opet počela listati Kuharicu. Ubrzo je pronašla naputke o spremanju čokoladnog preliva.

Opet taj rum, mislila je, i tu ga treba. Ili da napravi palačinke bez preliva, pa i to bi se moglo, ne? Tada se sjeti da pogleda u priručni bife. Tu je, među ostalim bocama, ugledala i manju bocu ruma.

Sada ima sve što joj je potrebno za palačinke. Ali palačinke se služe poslije glavnog jela.

47

Nešto bi se svakako moralo pojesti prije palačinki. U ostavi je vidjela načetu šunku, a ovdje, u Kuharici, zapazila je naslov... ha, evo ga! Prepečenac sa šunkom! To bi bilo pravo. Odlučila je da napravi prepečenac sa šunkom. Tu piše da se poslužuje vruće. Ali moći će se poslužiti i hladno, pomisli. Ili podgrijano. A ima li mrvica? Ima, ima, tamo su, pokraj konzervi graška. Najprije će napraviti palačinke. Na stol je poslagala sve što će joj biti potrebno, zatim uzme posudu...

48

SEDMO POGLAVLJE

Crna Greda je jedan od većih otoka u ovom dijelu rita. To je otok vrba, topola i razgranatih hrastova, obrastao niskim vrbovim šibljem od kojega mještani Kopačeva pletu košare. Na proplancima Crne Grede, s proljeća i ljeti, razraste se bujna trava prošarana poljskim i šumskim cvijećem. Na površini močvarskih voda oko otoka zabijele se lopoči i lokvanji, a malo dalje, na dubljoj vodi, ljupko se zaljuljaju otočići vodenog orašca. Ali sada je duboka zima, na proplancima visok snijeg iz kojega izviruju suhe stabljike trske i šaša: Za koji dan ledom će biti okovan podvodni svijet riba i bilja. Tlo se blago spušta i neprimjetno prelazi u širok pojas plićaka s busenjem vodenih biljki. U tim je plićacima nastan svilenkastomekih, zlaćanomrkih linjaka, kojima je močvarski mulj velika slabost. A za tu njihovu slabost znadu kormorani i gnjurci, pa se i oni veoma često zadržavaju u priobalnim plićacima. Ovdje se često može vidjeti i plavkasti vodomar zagledan u vodu i čaplja danguba kako stoji u vodi kraj busena trske oče-kujući slastan zalogaj. Životinje su na Crnoj Gredi očito bile naviknute na hranilišta, jer su pojele gotovo sve što su im jučer ostavili. Oko svake je hraniljke snijeg bio ugažen šapama i papcima, a po cijelom se hranilištu isprepletalo mnoštvo različitih tragova, koji su se granali u svim smjerovima U drugom hranilištu Mironu i Eukaliptusu dobrodošlicu je poželio jedan zeko. Zatekli su ga kako gricka djetelinu što su je jučer svezali oko drveta. Čim ih je ugledao, uspravio se i sjeo. Opustio je prednje noge niz tijelo i promatrao ih nekoliko trenutaka, a potom se mudro poklopio ušima i odskakutao. Natrpali su sijeno u poljske jasle i pošli k čamcu po ostalo hranivo. — Pogledaj, Liptuse. što je ono? — Miron je ispružio ruku u smjeru grma na rubu proplanka.

Tamo je stajala koliba slična indijanskom vigvamu. Stožasta i sva pokrivena snijegom, bila je teško zamjetljiva u ovoj bjelini. Djelovala je ljupko, poput bijele kapice s vunenom lopticom na vrhu.

49

— To je sklonište za slučaj kiše — odgovori Eukaliptus. — ovdje ih se često može vidjeti po poljima. Građevni materijal za njih je veoma jeftin, zapravo besplatan.

— Hajdemo pogledati!

Bila je napravljena od snopa trske, razvučene i razrijeđene u obliku stošca, dok mu je gornji dio bio skupljen i povezan vrbovim šibljem.

Unutra je bio rasprostrt naramak slame, sada zgnječene i ugažene, što je navodilo na zaključak da je koliba često pružala sklonište namjernicima. Zacijelo je i nedavno imala posjetioca. Na slami su se vidjele grudice još svježeg snijega otpale s nečije cipele ili čizme. Na jednoj je ostao otisak pete i nekoliko režnjeva s potplata.

— Netko je bio ovdje — reče Miron pokazujući grudicu snijega s otiskom.

— Pa neka je, svatko ima