1

Anto Gardaš

ZLATNICI KRAJ PUTA

PRIČA O PRIČI Bila jednom jedna priča. Dugo je kružila svijetom i postajala sve umišljemja. Ljudi su je

slušali, a kad bi priči došao kraj, ostajali su pognutih glava i zamišljeni. Jer ta je priča bila veoma tužna. Jednom je posumnjala u svoju ljepotu i zapitala nekog dječaka: – Jesam li lijepa? Sviđam li ti se? – Nisi lijepa i ne sviđaš mi se – odgovori dječak i potrči za loptom. Priča je ostala sama i snuždeno pošla dalje. Sretne jednu djevojčicu. – Poslušaj me – zamoli priča djevojčicu. Djevojčica ju je pažljivo slušala. – Zar nisam lijepa? – zapita priča. – Nisi – odgovori djevojčica. Priča je sada bila još tužnija. – Ali zašto? – upita plačnim glasom. Djevojčici je bilo žao što ju je rasplakala. Zato reče: – Zapravo, sve je dobro, samo završetak nije lijep. – Samo završetak? – upita priča s trunkom nade u glasu. – A zašto? – Tako. Nije lijep. Trebalo bi ga izmijeniti. – Pa to je barem lako! – usklikne priča. – Promijenimo završetak! I promijeniše priči završetak. – Je li sada dobro? – pitala je priča. – Da, sada je dobro! – Sviđam li ti se? Uistinu? – Da, svakako. – Ispričat ćeš me drugoj djeci? – Dakako! Svima ću te ispričati. – Baš sam sretna! – usklikne priča radosno. – Jer, kad me ne bi pričala drugoj djeci, ja bih

brzo bila zaboravljena. A nitko ne želi biti zaboravljen. I priča veselo pođe dalje po svijetu. Imala je sada drukčiji završetak i svi su je rado

slušali.

2

ZLATNICI KRAJ PUTA

JUNAK NA BIJELU KONJU Dojahao mlad junak Siječanj na bijelu konju. Opasao se ljutim mrazom, visoko uzdignuo

ledenu sablju i prijeteći je upravio prema selu. Hoće Siječanj dovršiti ono što je Prosinac započeo.

Djeca ga dočekala uzdignutih ruku, pozdravila ga radosnim smijehom. Hoće Siječanj da siječe. Prijeteći maše sabljom. Rijeke se skrivaju pod ledene pokrivače,

krovovi navlače bijele ogrtače. Djeca razdragano zakliktala. Propeo se snježni bijelac nad selom, potkovom bijesno udario o zaleđenu rijeku. Bacio

Siječanj sablju visoko pod oblake. Snježni vjetrovi raspjevali se poljima. Djeca se uhvatila u kolo i zapjevala: Drveću rastu brade od inja, krhke i nježne, uzdišu breze, dok meki sniježak prši, praminja, i zima bijeli pokrovčić veze. Siječanj ljutito ciknuo, bijelac bijesno zanjištao i u divljem galopu nestao u snježnoj

vijavici. Djeca su ga ispratila smijehom i radosnim povicima.

U OGRTAČU OD MAGLE Još je odzvanjao topot kopita bijelca na kojemu je Siječanj odjahao u snježnu vijavicu, a s

brijega se širokom bijelom stazom spustila Veljača. Ogrnuta plaštom od magle nečujno se prikrada selu. U mekim papučama od pahuljica došuljala se do prve kuće i dahnula mraznim dahom na okno. Na staklu ostade kita bijelih, ledenih ruža.

Nad potočić, što se prerano probudio i zagrgorio, zabaci Veljača skut maglenog plašta i pobjedonosno zatrese glavom. Pramenje magle pokrije polja i doline. U selo posla bijesne mrazove, ledom okova staze. Medvjeda, koji je znatiželjno provirio iz brloga, natjera da se

3

opet sakrije u svom logu. S planine se spuštao čovjek s naramkom drva U magli i mećavi zamela mu se staza.

Veljača mu se smije i štipa ga za ruke i obraze. Kad je zima zadnjim mrazam posrebrila dol i put, Snješko ode, bijelom stazom – vidješe mu maglen skut U toplim sobama bake dovršavaju priče. Pas Kudrov lijeno se izvukao iz kućice, zalajao i

stresao se od hladnoće, a zatim, podvijena repa, opet se uvukao u kućicu i skutrio se na slami. A Veljača se smije i polako uzmiče uz brijeg. Umotala se u magleni ogrtač da je ni jedna

sunčeva zraka ne može dotaknuti. Poderale joj se meke papučice, pa joj tragovi bosih nogu ostaju na bijeloj stazi. Sunce je ipak na trenutak uhvati u svoju zlatnu mrežu. Ona ubrza korak i hitro nestade.

ZLATNICI KRAJ PUTA Ožujak zamutio gorske potoke i pustio tople vjetrove niz proplanke. S uspavanih polja

pokupio je krpice snijega, pod kore stabala potjerao nove životne sokove. Izašao seljak u polje, stao podno brazde, pa pogledom miluje zeleni sag mlade pšenice.

Pod njegovim brižnim pogledom pšenica počinje brže rasti... Medvjed se izvukao iz brloga, stresao prašinu s mrka krzna i zaškiljio prema suncu.

Izgladnjeli zec rastrčkarao se po polju. Vrapci veselo zacvrkutali u živicama. Na grančicu sletjela, dva leptira bijela, dva leptira plava, pa gledaju kako se cvijeće raspupava. Onda opet polete, pahuljasto, lepršasto, oko cvijeća oblijeću, raduju se proljeću. Raspupala se ljeskova grana. Mrka smola potekla iz borove kore. Breskva se zakitila prvim cvijetom.

4

Visibaba provirila ispod zaostale krpice snijega. Sunce joj utisnulo topli poljubac na nježnu bijelu laticu. Izašla i ljubica u zelenom kaputiću i začuđeno pogledala oko sebe. Sutra će i ona skinuti veo s lijepoga lica i zamirisati u živici.

Rasuti zlatnici žute se kraj puta. To se jaglaci smiju proljeću i suncu.

TRAVANJ TRAVOM ZATRAVIO Travanj travom zatravio, vedrim nebom zaplavio. Pršte pupovi na voćkama. Za koji dan jabuka će ogrnuti ružičasti veo. Krošnje svakim

danom postaju gušće, grane teže i raskošnije. Zaorane su prve proljetne brazde. Rasplužena zemlja puši se pod toplim travanjskim

suncem. Pomiješao se miris zemlje i cvijeća. Zvonkim smijehom smiju se nabujali potoci. Lugovi podrhtavaju od ptičjeg cvrkuta.

Razmahao se Travanj zelenim plaštom. Zvončići zvone u livadama. Ljupke tratinčice plešu svoj prvi ples. Na cvijet jedne ljubice sletjele dvije bubice. A kad su se srele lijepo su sjele i onako male, cvijet mirisale, Izašla djevojčica u ovo raskošno šarenilo da splete svoj prvi vjenčić od cvijeća, pa se čini

da je i ona jedan veliki cvijet. Sve raste, buja. Zemlja se propinje i diše. Krupni, grozdasti cvjetovi jorgovana ponosno

podigli glave, ruže raširile mirisne lepeze od latica. Jedna se latica otkinula i zalepršala nad vrtom. Leptir!

ČAROBNALIVADA Okitio se Svibanj cvijećem i suncem. Zasvirao u zelenu frulicu od vrbove kore, probudio

svako stablo i posljednje travke izmamio iz zemlje. Roda zaklepetala nad barom i zagledala se u vodencvijet. Lastavice užurbano popravljaju gnijezda pod strehama.

Prosuo Svibanj tratinčice po livadi. Čarobna livada! Kažu: tko ujutro dođe u livadu, vidjet

5

će u travi sjajno biserje što blista poput sunca i gori kao čisto zlato. I postat će lijep kao smiješak i radostan poput ptice.

Pohitala djeca u livadu među tratinčice. Svi su odreda lijepi i radosni, i djeca i tratinčice. Djevojčice skupljaju cvijeće, dječaci sviraju na vlatima trave među prstima.

Dva leptira sletjela na grm divlje ruže kraj puta, pa joj ljube rumene latice. Zeleno pomiješano s plavim. Nebo i livada stopili se u čvrstom zagrljaju. Plav potočić, plavo cvijeće – sve se plavi u proljeće. Plavo nebo, plava ptica, još je plavlja potočnica. Zumbul pruža plavo lice kraj sestrice ljubičice. Ptice se radosno prepliću u razlistalim krošnjama, sva šuma podrhtava od cvrkuta. Gleda Svibanj i smiješi se. Smijeh mu zvoni u žuboru potoka, rasipa se iz ptičjeg kljuna.

OGRLICA OD LATICA Jedne noći, kad je pun mjesec zablistao na nebu i kipućim zlatom zalio tmaste oblake,

otišao je svibanj. A već ujutro pojavio se Lipanj odjeven u bogatu odjeću protkanu raznobojnim cvijećem. Oko vrata mu je ogrlica od latica posuta mirisnim prahom.

Mahne Lipanj jednim skutom i izbriše oblake s neba. Mahne drugim – tisuće zlatnih strjelica poleti prema zemlji.

Lipe ga prve pozdravljaju, njišu im se guste krošnje, rasipaju se teški opojni mirisi. Krošnje im se skladno njišu i mirišu, i mirišu, a sa žutoga im cvata rasipa se prah od zlata. Uzbibala se pšenična polja, otežao mliječni klas. Pri svakom dašku vjetra zeleni valovi

zašumore žetvenu pjesmu. Rijeke se blistaju, kao da razlivena sunčeva svjetlost teče koritima. Djevojčica ušla u livadu. Trave je meko zagrlile i ovile gustim zelenilom. Kad izroni na

drugom kraju, u ruci će imati kiticu cvijeća i vedar osmijeh na licu.

6

IDE SRPANJ, SRPOM MAŠE Ide Srpanj, srpom maše, vilavita konja jaše. Već mu čujem brzi kas – šapće trava, šapće klas. Srpanj pozlatio pšenična polja. Pšenica dozrela, prezrela. Puca klas i zrnevlje se rasipa. Različak podigao glavicu, modrim okom zagledao se u sunce. Djeca sišla na rijeku. Žuboravi glasovi miješaju se s cikom i smijehom. Zažario Srpanj poljem i šumom. Jelen na proplanku dašće od vrućine. Ptice se zavukle u

duboku hladovinu. Sunce stalo u zenitu, smije se i zlatnom pjenom prska sve ispod sebe. Pas Kudrov zavukao se u zasjenak. Oživjeli poljski putevi. Škripe teška kola natovarena snopljem pšenice. Kombajni se

valjaju niz polja. Grme snažne mašine kroz oblake prašine. Zrikavci zriču žetvenu priču. Glas im treperi u sunčevoj jari. Poljski miš trčkara između

busenja suhe zemlje. Cijeli je dan skupljao ljetinu, pa sad ne može pronaći put do svoga ambara.

KOLA VOZI KOLOVOZ Vozi se Kolovoz u srebrom okovanim kolima, pod kotačima pršti zlaćano zrnje. Stao je

na raskrižju. Propeli se vranci vitonogi, potkovama udaraju o suhu zemlju. Zvjezdolike iskre u snopovima se rasipaju naokolo. Konji zatresli gustom grivom, i gle: sjajne munje poletješe na sve strane.

Kola vozi Kotovoz, šaraglje mu zveče. U krušnoj se peći svježi krušac peče. Odozdo, uz ciku i smijeh, dolaze djeca, umorna od sunca i kupanja. Na stolu ih čeka svjež

kruh. Uskoro će slasno zagristi u rumenu koricu, toplu i mirisnu. Kola vozi Kolovoz... U polju dječak skuplja zrele kupine. Punom šakom zasiplje usta sočnim plodovima. Niz

7

bradu mu se cijedi gust tamnocrveni sok, sladak i trpak. Onda otvara šaku i s ljepljivog dlana zoblje posljednje bobice zaostale među prstima.

Zatim potrči u kukuruzište. Noktom isprobava tvrdoću tek omliječalog zrna kukuruza. Cikne radosno, poskoči visoko i raširenih ruku zaroni u modro ljeto.

KAPLJICE ZLATA I RĐE Odvezao se Kolovoz. Iza njegovih kola ostali su oblaci prašine i hrpice sijena. Odmah

potom došao je Rujan. Polja i livade poprskao je kapljicama zlata i rđe, šume i voćnjake zasuo pregrštima zlatnika.

Krošnje se zažarile i zamirisale. Rastopio Rujan bojice i počeo bojiti šumu. Žuta mu se boja razlila i sve je požutjelo. Žuto sunce žute grije, žuti mjesec vodu pije. Žuta breza, žuta iva, žute snove šuma sniva. Žuta srna, žuto lane, žuta kruška pala s grane. Žuto, žuto, Rujan slavi, žut se dukat sja u travi Kud god Rujan prođe, sve se ruji. Ušao je u vinograde i bobice grožđa posuo srebrnastim

prahom. Krupni se grozdovi zaplavili i nabubrili od slatkih sokova. U voćnjaku dunja šapnula susjedi kruški: "Uskoro ću i ja dozreti!" Djevojčica je prvi put pošla u školu. Na leđima joj torba s knjigama, u ruci krupna crvena

jabuka.

8

Lijepa djevojčica, lijepa jabuka. Gleda ih Rujan i zadovoljno se smije.

ŠAREN ĆILIM U VOĆNJAKU Prošao Listopad kroz šumu, zavukao se u voćnjak i tu se zaustavio. Skupio je žutu boju

koju je Rujan razlio, dodao još malo crvene i smeđe i nastavio bojiti lišće. Pri tome je pjevušio: Sve što dotakne kičica moja plane i zasja od žarkih boja. Kada ostavim kist otkidam list po list. Grane se svile, a krupno voće raspucava se od zreloće. S grane vam, krušku zadnju nosim na zlatnom pladnju. Obrao Listopad posljednje voće i šarene sagove rasprostro pod krošnjama. Pohrlila djeca

u voćnjak, pa raskriljenih ruku trčkaraju, žvrgolje, klikću iprepliću se između stabala, razbacujući oko sebe pregršti lišća.

Stabla se opasala pojasima od magle. Ogoljelim granama domahuju pozdrave suncu, a ono im se smije toplim, slabašnim smijehom.

Popeo se Listopad na trešnjinu granu i trese je kao da želi s nje otresti i onih nekoliko zaostalih listova. I doista, grana uskoro ostade potpuno gola. Tako tijekom cijelog Listopada list opada.

O, pa da!

DUGE VJETROVITE RUKE Zagazio Studeni niz raskvašena polja. Na glavi mu šubara od tmastih oblaka, na nogama

papuče od lišća i trave. Razmahnuo dugim vjetrovitim rukama, zanjihao krošnje i posljednje suho lišće pokupio s grana.

Gavran graknuo nad opustjelim poljem. Vrane obukle sjajne crne frakove, posjedale na ogoljele grane i zapodjenule ozbiljne

razgovore. Zastudio Studeni studenim vjetrovima...

9

U vrtu se ruža zadnjim mirisom javila, prelomila se u pasu, glavicu k zemlji savila. Sunce se bori s oblacima. Kad na trenutak proviri između njih, topla mu suza kapne iz oka

i pretvori se u laku pahuljastu maglicu, koja poput paučine zaplovi zrakom. Pokisli vrapci živkaju pod prozorom, nekoga dozivaju. Uskoro se kroz otvoreno okno

ispruži dječja ručica i raspe zrnje pšenice po prozorskoj dasci. Čim je Studeni ugleda, počne je štipati za rumene prstiće i ona se odmah povlači.

Lisica odjenula toplo krzno i primakla se selu. Nadomak prve kuće polegla je k zemlji i lukavo se zagledala u pramen dima što se izvija iz dimnjaka.

Zastudio Studeni studenim vjetrovima...

SMIJEH PODNO BRIJEGA Sjeo Prosinac na najvišu planinu. Sijedu bradu spustio niz obronke i hladnim dahom

dahnuo prema selu. Zafijukali vjetrovi nad krovovima, smrzla se voda u lokvama. Ogoljele grane ukočile se od hladnoće. Mrki medvjed sakrio se u svom logu. Promrzla lisica drhturi u šipražju. Ljudi odjenuli tople kapute i duboko na čelo navukli meke krznene šubare. Pozdravljaju jedni druge riječima ovijenim oblacima pare. Smije se starac Prosinac zadovoljno. Smijeh mu odzvanja pustim poljima. Ptice se skrivaju pod suhe nadstrešnice, zvijeri se zavlače u tople brloge.

Pahuljice lete, let, bijeli veo zima plete, bijeli veo zima veze za vrbe i breze. Dolje, pod brijegom, igraju se djeca. Žubore veseli glasovi, cika i smijeh dopiru do sela.

Prosinac ljutito frkće, škripi zubima, prijeteći maše ledenim štapom. Injem okiva stabla, snijegom zasipa pute.

A što je Prosinac ljući, djeca su sve radosnija. Smijeh im postaje bučniji, obrazi rumeniji. Nema druge, morat će starac Prosinac priznati poraz i poprište bitke prepustiti svome

najmlađem bratu Siječnju.

10

JEŽ I ZLATNI POTOK

NEOBIČAN ZEC U nekoj šumi živio neobičan zec. Po vanjskom izgledu nije se nimalo razlikovao od

drugih zečeva, ali mu ponašanje nije bilo zečje. Kad bi vidio pticu, počeo bi se lupati u prsa i vikati:

– Ja nisam zec! Ja sam ptica! Mogu cvrkutati i letjeti! Da bi potvrdio svoje riječi, počeo bi tobože cvrkutati i mahati prednjim nogama kao da će

poletjeti. Naiđe divokoza, on odmah: – Ja nisam zec! Ja sam divokoza! Mogu meketati! I počeo bi meketati i brstiti žbunje. Čim ugleda divlju svinju: – Ja nisam zec! Ja sam divlja svinja! Mogu rovati i jesti žir! Savjetovali ga zečevi: – Nemoj se hvalisati. To nije lijepo. Nisi ti ptica. Ni divokoza. Ni divlja svinja. Ti si zec

kao i mi. A on je neprestano ponavljao: – Ja nisam zec! Ja sam vuk! Jasam jelen! Ja sam lisica! Ja sam vjeverica! I tako dalje. Jednom se igrao sa zečevima na livadi pokraj rijeke. Iz vode iskoči riba. Praćakne se u

zraku i bućne u vodu. Hvalisavi zec je ugleda i zaviče: – Ja nisam zec! Ja sam riba! Mogu plivati! Zaleti se i – pljas! Ali kad mu se voda zalila za uši, jako se uplaši. Napregne se iz petnih

žila kako bi dozvao zečeve da ga izvuku iz vode, ali se nikakav glas nije čuo. Valjda zato što ribe ne mogu vikati...

No možda su oni zečevi koji su ostali na obali i čuli nešto, ali se nisu osvrtali na to. Jer, što se njih tiče ako se tamo neka riba utapa.

Zec je slučajno nogom dodirnuo pješčano dno u plićaku i nekako se izvukao iz vode. Pobjegao je u drugu šumu i tamo živio običnim zečjim životom.

OBOJENI VRABAC Nekom je vrapčiću dosadilo da bude vrapčić. Uzeo je boje, zavukao se pod strehu i počeo

11

bojiti perje. Kad je izašao ispod strehe, nitko u njemu ne bi prepoznao onoga vrapčića koji se maloprije zavukao pod strehu.

Prerušio se u slavuja. Odletio je u šumu među slavuje. Oni ga lijepo primiše i zamoliše da nešto zapjeva. Vrapčić ponosno digne glavu, kočoperno mahne lijevim pa desnim krilom i počne pjevati:– Živ-živ-živ! Živ-živ-živ! Slavuji iznenađeno zagrajaše. Odmah su shvatili da je to neki prevarant koji nema pojma

o pjevanju. Počeše ga kljucati gdje je koji stigao. Sirotom vrapčiću nije preostalo ništa drugo nego da navrat-nakljun pobjegne.

Vratio se među vrapce. Ali, gledaj ovo! Kad vrapci vidješe njegovo perje, protjeraše ga i oni. Mislili su da je to slavuj zalutao u njihovo jato. Uzalud je vrapčić molio:

– Živ-živ-živ! Primite me u jato. Ja sam vrabac kao i vi. Vrapci nisu htjeli ni čuti za to. – Živ-živ-živ! Živ-živ-živ! Nekako si čudno siv! – odgovarali su u koru. – Živ-živ-živ! Sam ću umrijeti od gladi. Primite me. Ja sam zaista vrabac! – preklinjao je

vrapčić. Jato bijaše neumoljivo: – Živ-živ-živ! Živ-živ-živ! Što je tako, sam si kriv! Tako je vrapčić bio isključen iz jata. Ostao je sam. Potucao se od nemila do nedraga.

Skakutao je po krovovima i živicama, iznemogao i gladan. Bio je utučen i bezvoljan. Pala je kiša. Pljusak je sprao svu boju s vrapčićeva perja. Opet je izgledao kao i ostali

vrapci. Vratio se u jato. Sada su ga prihvatili kao svoga starog člana. Nikad više nije poželio da postane slavuj. Odlučio je da do kraja života ostane

jednostavno – vrabac.

TRAŽILI MIŠEVI PRAVDU Svadila se dva miša zbog komadića sira. Kad se nikako nisu mogli sporazumjeti kome će

sir pripasti, odlučiše potražiti pravdu kod lava, vladara svih životinja. – Neka bude onako kako lav presudi! – zacijuka prvi miš. – Neka bude! – složi se drugi. Lav je stanovao vrlo daleko. Stoga miševi zamoliše zeca da ode k lavu i priopći mu

njihovu molbu. Zec je čitavu noć trčao kroz polja i šume dok ne stiže pred lavlji dvorac. Otvoriše mu

vrata i uvedoše ga k lavu. Zec se duboko pokloni i zausti da kaže zašto je došao. – Što želiš? – zareži lav. Kad zec vidje strašne lavlje zube, ukoči se od straha i sve zaboravi. Počeo je zamuckivati

nešto nerazumljivo. Lava to razbjesni, pa udari šapom o pod i vikne:

12

– Van! Zecu to nije trebalo dvaput reći. Šmugnuo je kroz vrata i poput strijele nestao u šumi. Kad su miševi vidjeli da se zec ne vraća, zamoliše djetlića da lavu pošalje brzojav. Djetlić

je odmah počeo kucati. Na drugom kraju žice lav diže slušalice. Razumio je samo nekoliko riječi. Puhnuo je

snažan vjetar, pa su se žice zamrsile. U slušalicama je samo šumjelo i krčkalo. Lav ljutito tresne slišalice i prekide vezu.

Djetlić je javio miševima da su se veze pokvarile i da njihovu molbu nije mogao priopćiti lavu.

– Ni zec ni djetlić nisu mogli prenijeti našu molbu – reče prvi miš. – Što da radimo? – Zamolimo stonogu da ona odnese poruku. Ima stotinu nogu, pa će nekako stići do lava. I zamoliše stonogu. Stonoga se rado odazvala njihovoj molbi. Obula je svojih pedeset pari papučica i pošla na

put. Ali kad je prelazila preko brvna, ubode je trn u devedeset devetu nogu tako da nije mogla nastaviti put. Miševi su čekali i čekali, ali se stonoga nije vraćala.

Odnekud naiđe lisica. Vidje miševe i zapita ih što čekaju. – Čekamo pravdu! – zacijukaše miševi uglas. Ispričaše joj o čemu se radi. Lisica, koja bijaše poznata po svojoj mudrosti, osmjehne se i

reče: – Zar ne bi bilo najbolje da podijelite sir na dva jednaka dijela? Miševi se pogledaše. – Zaista! To bi bilo najbolje i najpravednije! – uskliknuše i pohitaše na mjesto na kojemu

su ostavili sir. Ali sira više nije bilo. Pojeo ga neki – treći miš.

DVOBOJ U KOŠARI ZA OTPATKE U parku je o željeznom stupu visila košara za otpatke. Na dnu košare, među otpacima,

nalazila se korica kruha, a na korici – dva mrava. Korica bijaše tolika da su se oba mrava te zime mogla njome prehraniti. I još je ne bi

cijelu pojeli. Mravi su na korici, svaki za sebe, tražili bolju mrvicu. Na kraju obojica posegnu za istom

mrvicom. Počeše je vući svaki na svoju stranu. – Ja sam prvi došao! – reče prvi mrav. – Mrvica je moja! – Nije istina! – usprotivi se drugi. – Ja sam došao prvi! – Ipak je moja! Ja sam je prvi ugledao! Ti sebi nađi drugu mrvicu. – Ja da tražim drugu? A zašto, molim te? Ja sam do ove prvi stigao i ona pripada meni! – Odmakni se ili ćeš se zlo provesti! – prijetio je prvi. – Vidi, vidi! Zar ti meni da prijetiš! – planuo je drugi.

13

– Odlazi! Smrvit ću te! – Da vidimo! Pokušaj! Ostaviše mrvicu i pograbiše se. Tukli su se kao pomahnitali. Nemilosrdno su ujedali jedan

drugoga. Zaslijepljeni borbom, na mrvicu su potpuno zaboravili. Samo su gledali kako će jedan drugome zadati teži udarac.

Tada pokraj košare za otpatke naiđe neki prolaznik. Zastade, pripali cigaretu i još neugašenu žigicu baci u košaru.

U košari bukne plamen. A mravi su se borili i ne primjećujući opasnost koja im se približavala. Kad plamen

zahvati koricu, oni navrat-nanos pobjegoše iz košare. Ostaviše i mrvicu i koricu.

JEŽ I ZLATNI POTOK Jež je izuo čizme i zadovoljno se opružio u svojoj postelji od lišća i grančica. Tek što je

sklopio oči, netko pokuca na okno. Jež se lijeno protegne i otvori jedno oko. Otvori zatim i drugo. U oknu ugleda mjesečevo nasmijano lice. Veselo skoči i širom otvori prozor svom noćnom posjetiocu. Mjesec se nečujno uvuče kroz prozor i sjedne na postelju pokraj ježa. Običavao je češće navraćati svom prijatelju ježu i ispričati mu po koju zgodu sa svojih noćnih putovanja.

Ovaj put mu je pričao o tome kako je u jednoj šumi svojim očima vidio potok u kojem je tekla voda od čista zlata. Veselo je žuborila preko kamenja, koje je također bilo zlatno. Od zlata je bio i pijesak na dnu korita i ribice koje su plivale u potoku. Ako bi s drveća što se nadnijelo nad potok list pao u vodu, odmah bi se pozlatio. Čak je i šuma kroz koju je potok tekao blistala u jarkožutoj boji. Iznad šume lebdjela je zlatna maglica i nadaleko osvjetljavala okolicu. Sve je tu plivalo u žutom sjaju, prelijevajući se u nježnu purpurnu i koraljnocrvenu boju.

Stari šaljivčina mjesec još mu reče da se i njemu prohtjelo kupati u zlatnoj vodi, pa se prošle noći spustio sa svoda i bućnuo u vodu. Nekoliko je puta zaronio, pa je od toga, reče, i postao ovako lijep i žut.

Kad je jež čuo mjesečevu priču, jako se uzbudio. Poželio je da se i on okupa u zlatnoj vodi. Htio je još samo zapitati gdje je ta šuma sa zlatnim potokom, ali se mjesec već bio izvukao kroz okno i nestao. Ostala je još samo jedna tanka zraka na ježevoj postelji. Jež je htjede uhvatiti, ali mu se ona izmigolji i nestade.

Jež je dugo razmišljao o mjesečevoj priči. Pred zoru je odlučio da pođe u potragu za zlatnim potokom. Kad ga nađe, i on će se okupati u njemu. Bodlje će mu se pozlatiti i bit će najljepši među ježevima.

Skočio je s postelje, navukao čizme i krenuo na put.

14

Danima i noćima gazio je brda i doline u potrazi za čudesnim potokom. Umorio se, ali nije odustajao od svoje namjere. Želja za kupanjem u zlatnoj vodi tjerala gaje sve dalje.

Jedne noći ugledao je šumu ovijenu zlatnom maglom. U šumi je vladala neka svečana tišina, koju je remetio samo tihi žubor vode.

Ježu srce zaigra od radosti, jer mu je trud, po svemu sudeći, najzad bio nagrađen. Pažljivo je očistio bodlje i pohitao prema zlatnom žuborenju.

Mjesec je sa svoda gledao svoga bodljikavog prijatelja i lukavo se smješkao... Jež stiže na obalu potoka i zastade kao očaran. Ispod njegovih nogu tekla je zlatna voda,

ljeskala se i prelijevala u jarkoj žutoj boji, veselo preskakivala kamenje, zapravo grumenje zlata, a na dnu korita svjetlucao se zlatni pijesak. Na površini je plivalo zlatno lišće i pokoja pozlaćena grančica. Hitro skide čizme i bućne u vodu koliko je dug i širok. Zagrcnuo se, ali nije htio izlaziti iz vode tako dugo dok mu se i posljednja bodlja nije pozlatila.

Kad je izašao iz vode, nije mogao vjerovati rođenim očima. Njegove su bodlje sjale poput žeženog zlata. Odmah uzme čizme i opere ih u potoku, te i one zasjaše na mjesečevoj svjetlosti. Tada se obuje i zadovoljno pođe kući.

Mjesec ga je pratio i tajanstveno se osmjehivao. Jež ga pogleda i, ništa ne shvaćajući, zahvalno mu namignu.

Na povratku jež je svaki čas zastajkivao, zagledao svoje bodlje i sav sretan nastavljao put. Pred zoru se mjesec sakri iza planine. Kad je malo kasnije jež zastao da još jednom

pogleda svoje bodlje, nemilo se iznenadio. Bodlje su bile sive i neugledne kao i prije kupanja. Sva je pozlata otpala s njih. Čizme su mu također bile mrke i blatne, tada svrne pogled na šumu iz koje je izašao. Do njega je još dopirao žubor potočića. Ali umjesto zlatne maglice, sada je nad šumom ležala siva magluština, kroz koju su se nazirala mrka stabla.

Tek tada jež shvati kako je nasjeo mjesečevoj priči o zlatnom potoku... Sljedeće noći mjesec izroni iz šume i nestašno namigne lakomislenom ježu. Ježeve bodlje

i čizme opet zasjaše, ali jež samo ljutito frkne i nastavi put. Znao je da se mjesec samo poigrava s njim, obasjavajući ga svojim zlatnim zrakama.

Kad je nakon duga putovanja stigao u svoj dom, zadovoljno je odahnuo, izuo blatne čizme i umorno se spustio u postelju od lišća i grančica.

Sljedeće noći mjesec opet zaviri kroz okno. Jež bijesno navuče zastore i okrene se na drugu stranu.

LEPTIROV LET U žbunu je živjela mama leptirića sa svoja dva leptirića. Leptirići su bili krhki i nježni, pa

je mama leptirica stalno strepila nad njihovim zdravljem. Nije im dopuštala da izlijeću za vrijeme kišnih i vjetrovitih dana.

Mlađi je leptirić bio nestašan. Često je, kad bi mama leptirica otišla u livadu po

15

namirnice, izlijetao iz žbuna i igrao se u cvijeću. Jednom, dok se tako igrao, dohvati ga vjetar, zgužva mu krilca i baci ga u travu. Nedugo

poslije toga pala je kiša i sprala mu prah sa slomljenih krila. Kad se mama leptirica sa starijim leptirićem vratila iz livade i vidjela da nema mlađeg

leptirića, jako se uplašila. Cijeli ga je dan tražila sa starijim leptirićem. Predvečer ga nađoše u travi, mokra i prozebla.

Uplaši se mama leptirica, uplaši se stariji leptirić. Uzeše mlađeg leptirića u naručje i unesoše ga u žbun. Cijelu su noć probdjeli nagnuti nad malim bolesnikom, ali leptiriću nije bilo nimalo bolje. Dobio je vrućicu. Ništa nije mogao jesti. Mama leptirica i stariji leptirić bili su očajni. Prođe još jedan dan, pa još jedna noć. Zdravlje mlađeg leptirića se pogoršavalo. Sada više nije mogao pokretati ni nožice ni ticala.

Drugog dana ujutro mama leptirica zabrinuto reče starijem leptiriću: – Odleti k doktoru Različku i zamoli ga da nam pošalje toplomjer i čašicu sirupa. Stariji leptirić spremno posluša. Odletio je u livadu i spustio se na tratinčicu. – Jesi li ti doktor Različak? – upita. – Ne, ja sam tratinčica – zažubori cvjetić svojim sitnim glasićem. Leptirić odleti dalje. – Jesi li ti doktor Različak? – reče kad se zaustavio u blizini ivančice. – Ne, ja sam ivančica – nasmiješi se bijela ljepotica. – Stani na jednu od mojih latica i

poigraj se sa mnom! – Nemam vremena – reče leptirić snuždeno. Zatim odleprša i spusti se na divlju ružu. – Ti si zacijelo doktor Različak! – usklikne pun nade. – Ni govora! Ja sam divlja ruža. Pomiriši! Leptirić nije imao vremena da se zadržava kod divlje ruže. Letio je dalje, neprestano

pitajući za doktora Različka. Bio je već jako umoran. Jedva je mahao krilima, ali od traganja nije odustajao. Kad mu se činilo da će klonuti, pred očima bi mu iskrsavala slika njegova bolesnog brata sa slomljenim krilima. To mu je davalo snage da leti dalje. Već potpuno umoran, sleti na rascvjetali bagrem.

– Jesi li ti doktor Različak? – upita plačnim glasom. – Nisam – odgovori mu istodobno stotinjak bijelih cvjetića. – Plavooki doktor Različak

živi u polju pokraj šume. Leptirić odleti dalje. Stigao je i u polje pokraj šume, ali nijedan klas, nijedan mak, nijedna

travka nisu mu znali reći gdje se nalazi doktor Različak. Leptirić i sada traži doktora Različka. Leprša od cvijeta do cvijeta, od travke do travke, od

grančice do grančice. I posvud pita za doktora Različka koji mu treba dati toplomjer i čašicu sirupa za njegova bolesnog brata.

Ako ga vidite kako leprša nad livadom, znat ćete koga traži. Brzo mu recite gdje je doktor Različak. On će mu dati toplomjer i sirup i mlađi će leptirić ozdraviti.

I žbun će opet biti pun radosti i dva će leptirića veselo lepršati nad livadom.

16

DUGOVRATA ŽIRAFA Žirafa je jedva hodala od umora i čupkala suhe vlati trave. Tek tu i tamo naišla bi na

sasušen palmin list, što je za nju bila prava poslastica. U to vrijeme žirafe nisu imale duge vratove, kao što ih imaju današnje žirafe u zoološkim vrtovima i one koje žive slobodno u prirodi. Ali i s onakvim vratovima kakve su imale, mogle su pasti travu.

Žirafa o kojoj je riječ bila je jako gladna, a trave je bilo malo. Ako bi i našla koji čuperak, imala je malo koristi od toga, jer je trava bila suha i kržljava. Počela je očajavati, bojeći se da će uginuti od gladi.

Tada je u daljini ugledala drvo sa širokim sočnim listovima. Sva sretna dotrči do njega, i diže glavu da se osladi. Ali, da! Drvo bijaše visoko, visoko, pa nije bilo nikakvih izgleda da dohvati lišće. Počne se propinjati i zaskakivati, ali ni to nije pomoglo.

Istegne vrat što je više mogla. Primijetila je da joj je lišće sada malo bliže, pa počne još jače istezati vrat. Činilo joj se da će joj od silnog naprezanja popucati vratne žile, ali nije odustajala od svoje namjere. Cijeli dan se tako mučila.

Oho! Sad je vidjela da su joj se i prednje noge počele nekako izduživati. Trud joj se naposljetku ipak isplatio. Navečer njuškom dodirne toliko željeno lišće. U slast pojede prvu grančicu, a zatim nastavi brstiti sve do posljednjeg listića. Zatim zadovoljno klimne glavom i pođe na rijeku da se napije vode.

Kad je u bistroj vodi ugledala svoj lik, nije mogla vjerovati rođenim očima. Vidjela je mnoge žirafe, ali nijedna nije imala tako dug vrat

Odmakne se od vode i pogleda na sve strane. Možda to ipak nije bio njezin vrat... Nadala se da će pokraj sebe ugledati neku dragu žirafu s dugim vratom. Ali ne, u blizini nije bilo drugih Žirafa. Opet se nadnese nad vodu. Sumnje više nije bilo, vrat je doista njezin. A i te duge noge. Klekla je i počela piti. Čula je kako joj voda klokće u grlu. Tek kada se napila do mile volje i okrenula da pođe, prvi gutljaji počeli su joj stizati u želudac.

Čim je došla u krdo, druge je žirafe počeše zadirkavati i rugati joj se zbog njezina dugog vrata i nogu. Bilo joj je neugodno, ali iz svoje kože nije mogla pobjeći. A ni od svoga vrata.

Kad sutradan dođoše na pašu, sve žirafe iz krda čupkale su suhu travu, a dugovrata žirafa samo bi stala pod drvo, podigla glavu i – cijela bi krošnja bila njezina.

Druge su joj žirafe u početku zavidjele, ali poslije počeše i one istezati vratove. Istezale su, istezale, dok nisu dohvatile lišće.

Uskoro to vidješe i žirafe iz drugih krda, pa se i one ugledaše na njih. Zaključile su da je bolje imati i dug vrat, nego prazan želudac.

Za kratko vrijeme sve su žirafe dobile duge vratove.

DOMIŠLJATI PUŽ

17

Puževi nisu uvijek svoje kućice nosili na leđima. U davna vremena oni su bili goli, kao

današnji slijepi puževi ili golaći. Naravno, i u to vrijeme oni su imali kućice, ali ih nisu uvijek vukli sa sobom. U njima su samo spavali i odmarali se, ali kada bi polazili u livadu po hranu, kućice su im ostajale prazne. Često se događalo da im za njihove odsutnosti kućicu zaposjednu mravi, pa su se onda puževi morali na različite načine domišljati kako da ih istjeraju iz stana. Ako to ne bi uspjeli, morali bi graditi drugu kuću. A gradnja kuće ni onda nije bila lak posao.

U to vrijeme živio je jedan prilično obijestan puž, ali vrlo lukav i domišljat. Volio se kupati i zbog toga je često napuštao kućicu.

Jednom se vratio s kupanja i u kućici zatekao mrave. Molio ih je da izađu, ali mravi ne htjedoše ni čuti za to. Tada domišljati puž nalije u kućicu vrele vode. Mravi navrat-nanos pobjegoše. Ali poslije ni puž nije mogao ući u nju, jer je unutra ostalo vode. Uzalud ju je pokušavao izliti. Ne preostade mu drugo nego da sagradi novu kućicu.

Sagradio ju je. U početku ju je ljubomorno čuvao, a tada mu se učini da u blizini nema mravi, pa opet počne odlaziti na kupanje. Mravi su ipak nekako doznali da je sagradio novu kućicu. Vrebali su kad će puž izaći iz nje kako bi se oni mogli useliti.

Puž se nemilo iznenadio kad se vratio i vidio da su mu mravi opet zaposjeli kućicu. Dugo je mislio kako da ih istjera. Vodom više nije smio, jer poslije ni on više ne bi mogao ući. Naposljetku odluči da pokuša vatrom i dimom.

Pred ulazom je zapalio veliku vatru. Dim je ispunio kućicu. Mravi počeše kihati i kašljati. Oči im se napuniše suzama, ali iz kućice nisu izlazili. Puž stavi još malo suhe trave i dim postade gušći. Mravi više nisu mogli izdržati i pobjegoše.

Sav sretan, puž htjede ući u kućicu. Ali ona bijaše nagorjela i oštećena. Više se u njoj nije moglo stanovati.

Opet je morao graditi novu. Kad je bila gotova, puž se useli u nju i odluči da je više ne napušta. Kamo god bi pošao, uprtio bi je na leđa. To vidješe i drugi puževi, pa i oni uprtiše svoje kućice.

I dan-danas ih vuku na leđima.

HROMI PUŽEVI Bio jednom jedan hromi puž... – Hromi puž! – vi ćete zacijelo uskliknuti. – Kako to: puž, pa hrom! – Vrlo jednostavno! – reći ću vam ja. – Bio je hrom i – gotovo! Ima svakakvih puževa na

ovom svijetu. Dakle, taj hromi puž jednog je proljetnog jutra za doručak poželio salatu od svježeg

bukovog lišća, prelivenu jutarnjom rosom, s umakom od mlade mahovine. Odmah se počeo uspinjati uz bukovo stablo. Polako, ali sigurno. Puzao je, puzao, dok nije stigao do prve grane.

18

Dugo je to trajalo, možete misliti. Puževi su i inače prilično spori, a pogotovo kad su hromi. Kad je stigao na prvu granu, na njoj je sreo – zamislite! – drugog puža. I taj je – zamislite!

– bio hrom. Vi ćete sada dva puta uskliknuti: – Što? I drugi puž hrom? To nije moguće! – A zašto ne bi bilo moguće? – zapitat ću ja vas. – Zar ne mogu dva puža biti hroma? Kad

može jedan, mogu i dva. To je barem jasno! Upoznali su se i upitali jedan drugoga što rade na drvetu. Ispostavilo se da su obojica tu

po istom poslu, to jest zbog salate od svježeg lišća. Ali bila je jesen i nijedan zeleni listić nije se zadržao na grani. Nije više bilo ni suhoga, a kamoli svježeg i zelenog...

– Tu smo! – opet ćete vi. – A zar niste rekli da je prvi hromi puž pošao u proljeće? – Rekao sam, naravno. Samo, bio je hrom, i to sam također rekao. Putovao je cijelo ljeto i

dobar dio jeseni dok nije stigao do krošnje. Kad su puževi vidjeli da nema lišća, počeli su se spuštati s drveta. Negdje na sredini puta, zapravo stabla, sretnu trećeg puža. Ne treba ni napominjati da je i

taj bio hrom. Vi ćete sada tri puta uskliknuti: – I treći hrom? Ne, nije moguće! Kakve su to priče! – Molim vas lijepo – reći ću ja – zašto ne bi bilo moguće? Zašto i treći puž ne bi mogao

biti hrom? Kad mogu dva, sigurno je da može i treći. Nakon upoznavanja dva hroma puža zapitaše trećega kamo se zaputio. – Na drvo, zar ne vidite! – odgovori treći hromi puž. – Volim salatu od svježeg bukova

lišća. Dva hroma puža rekoše trećem hromom pužu da na drvetu nema nijednog zelenog listića i

da bi mu bilo bolje da se ne muči uzalud. Treći hromi puž namigne im desnim ticalom i reče: – Do krošnje ću putovati do proljeća. Kad stignem, bit će svježeg lišća koliko želim.

Mogli biste i vi poći sa mnom. Dva hroma puža upraviše jedan prema drugom ticala i pogledaše se. – Mudro! – rekoše. – Vrlo mudro! Okrenuše se i pođoše s trećim pužem uz drvo. – Valjda ćemo stići do proljeća – rekoše. I tako tri hroma puža pužu, pužu, a onda sretnu...

DOGAĐAJ NA PROPLANKU Najprije se čulo pucketanje grančica, a onda je iz šipražja izašla srna. Zaustavila se na

šumskom proplanku. Plaho je podigla glavu i jedan trenutak osluškivala. Kad nije čula nikakav sumnjiv šum, zaronila je rumenom njuškom u sočnu travu i počela pasti. Pasući tako, naiđe na grm rascvjetalih ljubičica. Cvjetići se uplašiše da će ih srna pojesti.

19

– Nemoj nas pojesti, srnice – molili su. – Mi ćemo ti mirisati. Srna ih pogleda, blago se osmjehne i nastavi pasti, ostavivši ljubičice da se raduju suncu.

Malo kasnije naiđe lovac. Ugleda srnu, polako se spusti na koljeno i počne nišaniti. Kad ljubičice vidješe da se srna nalazi u opasnosti, zamirisaše tako jako da lovac nije mogao odoljeti njihovu mirisu. Spusti pušku i pogledom potraži cvjetiće. Kad ih ugleda, ubere nekoliko stručaka i zadjene ih za šešir. Onda ponovno prinese pušku obrazu.

Ali srne nije više bilo na proplanku. Pobjegla je dok je lovac ljubičice zadijevao za šešir. Lovac ljutito ustade, zabaci pušku na rame i pođe kući praznih ruku. – Baš sam šeprtija! – gunđao je usput. – Imao sam je na nišanu. Umjesto da pucam, ja

počeo brati ljubice. Neću to nikome pričati, jer bi mi se smijali. A imali bi i zašto! A ljubičasti cvjetići su se poslije njegova odlaska smijali, tako su se ljupko smijali svojim

milim glasićima.

ŽIR PUTUJE U SVIJET

ŽIR PUTUJE U SVIJET Na širokom listu pod hrastom ležao je jedan žir. Ležalo ih je zapravo pod hrastom mnogo

više, ali je jedan – naročito ležao. Šeširić je odložio u travu, a glavu naslonio na grančicu. Oko njega je bilo mnoštvo drugih žirova. Svaki se od njih zabavljao na svoj način. Jedan

se prevrtao u travi, drugi je nešto razgovarao s mravom, treći se igrao s kapljicom rose, četvrti se smijao kestenu koji je zalutao pod hrastovu krošnju.

Ali naš žir, onaj koji je naročito ležao, nije mario ni za što. Izvalio se na leđa, prebacio nogu preko noge i dremuckao.

– Što si se uspavao? Dođi da se igramo u travi! – ushićeno ga pozove prvi žir. – Tako je veselo i uzbudljivo!

– To uopće nije ni veselo ni uzbudljivo! Što imaš od tog glupog prevrtanja? – progunđa naš žir i okrene se na drugu stranu.

Pozva ga i drugi žir: – Dođi, poslušaj što priča mrav! Jutros su im krtice napale mravinjake, pa su jadni mravi

ostali bez krova nad glavom. – Što se to mene tiče! Neka si sagrade drugi mravinjak, ako hoće – mrzovoljno odgovori

žir koji je naročito ležao. – Gledaj kako je lijepa ova kapljica rose! Sakrila se u moj šeširić da je sunčeva zraka ne

20

pronađe. Dođi, pogledaj! – pozva ga treći žir ljuljuškajući bistru kapljicu u svom šeširiću. – Zar nemaš pametnijeg posla nego da se igraš s tom glupom kapljicom? – reče žir

zijevajući. – Gledaj, gledaj! – oslovi ga i četvrti žir. – Kesten je zalutao među nas! Pao je sa

susjednog stabla i dokotrljao se ovamo. Kako je krupan i nezgrapan! – Glupih li žirova! – zaviče ljutito naš žir, onaj koji je naročito ležao. – Zar među takvima

da provedem čitav svoj život? A, ne, ne! Nisam valjda s kruške pao. Odoh ja! Ustade, stavi šeširić na glavu i pođe. Kad je izašao ispod hrastove krošnje, nađe se na

blatnom poljskom puteljku. Noge su mu propadale u blato, ali on je išao dalje. Tako je naš žir, onaj koji je naročito ležao, odlučio da se više ne vraća među žirove. Možda je tako i bolje. Ne zbog njega, nego zbog onih žirova što su ostali pod hrastovom

krošnjom.

TRI JABUKE Na stolu u košarici bile su tri jabuke: crvena, žuta i zelena. Bilo im je dosadno. Da bi

nekako prekratile vrijeme, započeše razgovor. Riječ po riječ, i razgovor je postajao sve živahniji. Na kraju se pretvorio u prepirku.

– Ja sam ljepša od vas! – govorila je crvena jabuka. – Moja ljuska je glatka i lijepe crvene boje. Slatka sam i svi me rado jedu. Osim toga, u meni ima mnogo vitamina. A to je djeci veoma potrebno. Kladim se u svih svojih pet sjemenki da će Miro mene prvu pojesti.

– Priznajem da si lijepa – složi se žuta jabuka. – I slatka si, nema sumnje. Ali ja sam veća od tebe. Malo sam kiselkasta, ali sam, unatoč tome, ukusna kao i ti. Neki baš vole kiselkaste jabuke. A i ja imam vitamina, možda i više nego ti. Ljuska mi nije glatka kao tvoja, ali je zato mekša od tvoje i žuta kao zlato. Dok sam bila na grani, svi su mi se divili. Dječaci su me često pokušavali dohvatiti. Sigurna sam da će Miro, čim se vrati iz škole, uzeti baš mene!

Zelena je jabuka mirno slušala prepirku crvene i žute. Onda je klimnula zelenom glavicom, uzdahnula i rekla:

– Obje ste vrlo lijepe. Ja se ne mogu mjeriti s vama. Još nisam dozrela. Ali nisam ja tome kriva. Sa sjevera je doletio snažan vjetar i otkinuo me s grane. A da sam još malo ostala na drvetu, sigurna sam da bih vas obje pretekla u ljepoti. Ljuska bi mi bila meka i ružičasta. Bila bih i veća i sočnija od vas.

Tko zna kako dugo bi potrajala ova prepirka da se u tom trenutku nije pojavio Miro. Kao vihor je nahrupio u sobu. Tek što je ostavio torbu s knjigama i bilježnicama, prišao je stolu i iz košarice uzeo... pogodite koju!

Od crvene jabuke u košarici je ostalo samo pet sjemenki i peteljka. Od žute jabuke u košarici je ostalo također samo pet sjemenki i peteljka. Od zelene jabuke u košarici je ostalo... također pet sjemenčica, peteljčica i jedan mali,

21

majušni crvić...

LJESKOV I GLOGOV ŠTAP U parku su šetala dva starca. Kad su došli do klupe, odložili su štapove i sjeli. Štapovi su

se tako našli jedan pored drugoga, pa, kako nisu imali drugog posla, započeše razgovor. – Eh! – uzdahne ljeskov štap. – Dosadio mi je ovakav život. Svako jutro prolazim istim

putem i slušam iste razgovore. – Tako ti je i sa mnom – dometne glogov štap. – Danju tapkam uz noge svoga gospodara,

a noću se s njim grijem u zapećku. – Tamo, u šumi, život bijaše lijep – uzdahne ljeskov štap. – Pod mojom krošnjom su se

odmarale šumske životinje, a dječaci su svake godine brali lješnjake s mojih grana. – Ja sam odrastao u polju – prisjećao se glogov štap. – Svakog sam proljeća cvjetao i

mirisao. Po čitav dan ptice su se preplitale na mojim granama, savijale gnijezda, cvrkutale i vodile duge ptičje razgovore. Mnoge generacije ptica odnjihao sam na svojim granama. Život je tada zaista bio veseo!

– Ja mislim, pobratime, da ovaj naš sadašnji život nema nikakva smisla – zaključi ljeskov štap.

– I nema, pravo kažeš – složi se glogov štap. Klupa na koju su štapovi bili naslonjeni nije se miješala u njihov razgovor. Ali sada progovori svojim drvenim glasom:

– Nisam se namjeravala uplitati u vaš razgovor, ali sada više ne mogu mirno slušati besmislice koje govorite. Ljeskovačo, kako te nije stid tvrditi da tvoj život nema nikakva smisla! A što bi se dogodilo onom dječaku, kojemu se jučer prikrala zmija otrovnica, da se ti nisi na vrijeme umiješala? A znaš li ti, glogovačo, kakvu si uslugu jutros učinila svome gospodaru kad je posrnuo? Što bi se s njim dogodilo da se nije na tebe oslonio?

Klupa malo zastade, pa nastavi: – Ako ćemo po vašem, moj položaj je mnogo teži. Tolike godine stojim na istom mjestu i

gledam uvijek iste stvari. Mraz pada po meni, kiša me kvasi, rosa i snijeg nagrizaju. Ipak se ne tužim, jer znam da sam korisna.

Štapovi su je slušali otvorenih usta. Kad je klupa završila, oni klimnuše glavama. Čak se malo i zastidješe.

– Doista, klupa ima pravo! – reče ljeskov štap. – Kad malo bolje promislim i ja dolazim do istog zaključka – složi se s njim glogov štap. Poslije se više nikada nisu tužili na svoj položaj. Cijelog su života obavljali svoj posao.

KAKO JE JEDNA SLIKA OŽIVJELA

22

Poslije sladoleda djevojčice zavole lutke, a dječaci plastične automobile ili neke druge

igračke. Zatim dođu na red slikovnice i lijepe knjige. A Maja povrh svega voli slike. I to ne slike glumaca, pjevača ili nogometaša, nego prave,

umjetničke slike. Za tu njezinu ljubav zna cijeli razred. Zato su joj za deseti rođendan poklonili jednu takvu

sliku. Svaki se učenik odrekao po jednog sladoleda ili kutijice žvaka i za prikupljeni novac kupili su Maji poklon.

Kad su joj predali sliku, Maja se rasplakala od radosti. Istoga dana objesila ju je na zid iznad svoga stola. Na slici je prikazan neki primorski motiv. Golemi valovi, na čijim se modrim leđima

bijeli pjena, razbijaju se o kamenitu obalu; mrki oblaci gotovo dodiruju pučinu; ribarski čamac plovi prema obali; nekoliko galebova spokojno kruži iznad uzavrele pučine.

Svaki je dan Maja gledala sliku. I svaki joj se put slika činila sve ljepšom. Uranjala je u nju pogledom i dušom. I maštom.

Jednom, dok je promatrala sliku, učinilo joj se da čuje potmulo mrmorenje mora. Čamac je odjednom zaškripao, vesla se očajnički pokrenula uranjajući u zapjenušane valove. Galeb je prodorno kriknuo i strmoglave se srušio u dubinu. Ribar je počeo zapomagati, boreći se da održi čamac na površini. Valovi su, grmeći, bijesno nasrtali na obalu, razbijali se u oblake sitnih kapljica i po kamenju razbacivali krpice bijele pjene.

Maja se trgne. Razrogačenih očiju gledala je u sliku. Ali više se ništa nije čulo. Je li to Majina mašta oživjela sliku? Ili je san mekim prstima taknuo Majino čelo? To nitko ne zna. U razredu je Maja pričala o tome događaju. Dječaci i djevojčice gledali su je s

nevjericom, a učiteljica se nasmiješila. Sada Maja još više voli svoju sliku.

DJEČAK OD GLINE Neven je stanovao u maloj kući na kraju sela. U susjedstva nije bilo dječaka s kojima bi se

igrao. Zato se Neven osjećao jaku osamljenim. Još i više od toga. Bio je nesretan. Jednoga dana odlučio je napraviti dječaka od gline s kojim će se igrati. Glinu je donio sa

stare ciglane. Najprije mu je oblikovao trup i udove, zatim glavu, a na njoj nos, oči, uši i sve drugo što glavi pripada. Polio ga je vodom kako bi mu koža bila glatka i lijepa. Kad je sve to bilo gotovo, stavio je glinenog dječaka na lopatu i gurnuo u užarenu krušnu peć da se ispeče. Predvečer ga je izvadio iz peći. Pred sobom je imao krasnoga rumenog momčića. Dadne mu

23

ime Blatko. Za Nevena je sada život postao ljepši i veseliji. Imao je prijatelja. Po čitav se dan igrao s

njim u dvorištu. Obojica su bili ushićeni. A susjedi su govorili: – Krasnih li dječaka! Jedne subote Neven odluči da ode u šumu nabrati lješnjaka. Uzalud je Blatko molio da

pođe s njim. – Ti bi mi se samo motao oko nogu – odgovarao je Neven na sve njegove molbe. – A

mogao bi se i izgubiti. Još si malen i ne znaš se penjati po drveću. Ostani u šupi i čekaj me! Tako je Blatko morao ostati sam u šupi. Bio je tužan, jako tužan. U međuvremenu je pala kiša. Neven se vratio iz šume pokisao i mokar: Odmah je otrčao

u šupu da se pohvali koliko je nabrao lješnjaka. Blatka nije našao u šupi. Pretražio je čitavo dvorište, ali uzalud. Obišao je i susjedna

dvorišta, zavirio u svinjce i kokošinjce, pogledao tavan, ali Blatku ni traga. Neven se jako rastuži. Sjedne na panj u dvorištu i zaplače za svojim prijateljem. I

lješnjake je bacio, jer ih više nije imao s kim podijeliti. Iznenada do njega dopre slabašan jecaj. Dolazio je iz susjedova dvorišta. Neven hitro

preskoči plot i potrči u pravcu odakle su se čuli jecaji. Blatko je ležao u lokvi kišnice. – Ta kiša – jecao je glineni dječak. – Raskvasila me. Izgledao je doista jadno. Niz lice su mu tekle krupne suze. – Kad se motaš po tuđim dvorištima! – prekori ga Neven, a u očima mu se zacaldiše suze

radosnice. – Pošao sam te tražiti – opravdavao se Blatko plačnim glasom. Neven ga nježno uzme i

prenese u šupu. Na oštećena mjesta dodao je još malo gline. Zatim ga je, kao i prvi put, stavio na drvenu lopatu i gurnuo u vrelu krušnu peć da se ispeče i očvrsne. Kad ga je izvadio iz peći, Blatko mu se zahvalno nasmiješi.

Neveri više nikada neće ostavljati svoga prijatelja. Po čitav dan će se s njim igrati u dvorištu. Nedjeljom će ga voditi u šetnju. A susjedi će opet govoriti:

– Krasnih li dječaka! I dječaci će biti sretni i zadovoljni.

SUNČANIN CVIJET

KAKO SU NASTALE TRATINČICE

24

Prije mnogo godina neki se pastirić vraćao kući s ovcama svoga gospodara. Bilo je već

kasno, mrak se sve jače zgušnjavao. Odjednom vjetar počne snažno puhati i ovce se uplašeno stisnuše u hrpu. Za koji trenutak oblaci se zgomilaše i potpuno zamračiše nebo. Počeše padati krupne kapi kiše.

Bljesne munja i osvijetli uski puteljak. Odmah nakon toga zagrmi i u obližnje drvo udari grom. Ovce se uplašiše i razbježaše na sve strane.

Uzalud je siroti pastirić dozivao: "Na, Dobra, na! Na, Bjelka, na!". Ovce se nisu vraćale. Samo su janjčići tužno blejali u mraku.

Valja reći da je pastirov gospodar bio vrlo strog. I za najmanju sitnicu prijetio je da će ga otjerati od kuće. A jadni pastirić nije imao kamo poći, jer roditelja i rodbine nije imao.

Pošao je pastirić tražiti ovce. Saplitao se o korov i spoticao o korijenje drveća, neprestano ponavljajući: "Na, Mala, na! Na, Rudice, na! Na, Lijepa, na!".

Ali uzalud. Našao je svega nekoliko ovaca. Nije znao što da čini. Sjeo je na panj i gorko zaplakao. Plakao je dugo i tiho... od šapata

lišća tiše... od uzdaha cvijeća... tiše... U međuvremenu je kiša prestala padati i oblaci se razišli. Nebeski svod se osuo zvijezdama. Kad zvjezdice vidješe sirotog pastirića kako plače, jako se rastužaše. Spustiše se s

nebeskog svoda u travu oko panja na kojemu je pastirić sjedio. I odjednom bijaše svijetlo kao usred bijela dana. Kapi rose poput sjajnih dragulja

bljesnuše u travi. Ovce se počeše okupljati oko pastirića. Uskoro su se sve vratile i pastirić ih, zadovoljan i sretan, potjera kući.

A zvijezde su se neprestano spuštale i osvjetljavale put stadu i pastiru. Tako pastirić sretno stiže kući sa svim ovcama. Put bijaše dug i sunce je već bilo izašlo

kad je pastir ovce smjestio u obor. Zvijezde se više nisu mogle vratiti na svod, jer je bio dan. Stoga ostadoše u travi i

pretvoriše se u sitne cvjetiće, koje poslije prozvaše tratinčicama. I danas se mogu vidjeti na livadi na kojoj je onaj pastir napasao ovce i kraj puta kojim se

vraćao kući. Prije nego što završimo priču, još ćemo samo reći da se pastirić na povratku ubo na trn. Iz

noge mu je iscurilo nekoliko kapljica krvi. Tu krv zvjezdice su pokupile i sačuvale. I sad se ona nalazi na bijelim laticama tratinčica, od koje su one i dobile nježan rumenkasti obrub.

PRIČA O RIBARU I RIBICI Jednom je neki ribar – naravno, siromašan – čitav dan uzalud zabacivao mrežu u more.

Tek kasno poslije podne osjeti da se mreža zategla. Ribar se obradovao. Oprezno je izvlačio mrežu iz mora. Potajno se nadao da će u mreži

25

ugledati zlatnu ribicu, koja će ispuniti sve njegove želje. Čuo je od nekoga da je neki ribar davno prije njega ulovio zlatnu ribicu i ona mu je redom ispunjavala sve želje. Pa zašto ne bi i on ulovio takvu ribicu, mislio je.

Sav se zadihao dok je izvlačio mrežu. Kad ju je izvukao, razočarao se. U njoj se nalazio običan – kamen. I to prilično težak kamen.

Ribar se razljuti, zgrabi kamen i baci ga u more. Dok je kamen polako tonuo, ribar je ponovo zabacio mrežu. Odmah je osjetio da se mreža opet zategla i otežala, a učinilo mu se i da se u njoj nešto trza i otima. S novom nadom počeo ju je izvlačiti iz mora.

– Nećeš mi pobjeći, najzlatnija moja! – mrmljao je. Bio je ushićen i gotovo siguran da se u mreži ovaj put nalazi bogata lovina, možda baš i

zlatna ribica, dobrotvorka. Ali ovaj put se razočarao još i više nego maloprije. Ulovio je onaj isti kamen. Nije ga

bacio dovoljno daleko, pa mu se opet našao u mreži. Što ćemo, i to se događa. Sada je ribar bio veoma ljutit. Bijesno je zgrabio kamen i – odnio ga na obalu.

Još jednom je spustio mrežu u more i odmah osjetio da se u njoj nešto praćaka. Hitro ju je izvukao i – gle čuda! U mreži se nalazila zlatna ribica... ne, ne baš zlatna. Ali je izgledala kao da je pozlaćena. Sunce je upravo zalazilo i pučinom rasulo rumene i žute zrake, od kojih je svaki predmet izgledao kao pozlaćen. Važnija, međutim, bila je težina ulovljene ribice. Zacijelo je imala više od pola kilograma, a to je dovoljno da se priredi skromnija večera za ribara i njegovu ženu. Ribicu je bacio na obalu, a mrežu ponovno spustio u more. Htio je uloviti barem još jednu. U taj čas začuje iza svojuh leđa glasić:

– Molim te, pusti me opet u vodu! Oho, to moja riba govori, pomisli ribar. Sada će me pitati što želim. Hitro se okrene. Ali

ribice više nije bilo na obali. Otkotrljala se niz kamen i nestala u morskoj dubini. Riječi koje je ribar čuo izrekao je jedan dječak. Cijelo poslijepodne kupao se, pa je sada majka došla po njega, uzela ga za ruku i povela kući na večeru. Dječak ju je molio da ga još malo ostavi, jer se jako volio kupati.

Ribar se rasrdi kad vidje da mu je već ulovljena ribica izmakla. Još nekoliko puta zabaci mrežu, ali uzalud. Pošao je kući s mokrom mrežom na leđima i praznom torbom o ramenu.

U dvorištu je ugledao svoju ženu. Baš kao i ona starica iz priče. Mijesila je tijesto u starom koritu i pjevušila:

Na tavi su tri ribice plivale u masti.. – Badava pjevaš, ništa nisam ulovio – reče ribar i zbaci mrežu s ramena. Kad ga žena ugleda s praznom torbom, razbjesni se i počne vikati na njega što je bez ribe

došao kući. Ribar joj reče da je već bio ulovio jednu ribu od najmanje dva kilograma, ali da se otkotrljala s obale i nestala u moru. Bilo bi mu bolje da to nije rekao, jer se stara sada još više rasrdi. Odmah ga potjera na obalu da ponovno zabacuje mrežu, zaprijetivši mu da se bez ribe

26

ne smije vratiti kući. Nemajući kud, ribar uprti mrežu na leđa i pođe da još jednom okuša sreću. – Samo se pokušaj vratiti bez ribe! – doviknula je za njim njegova žena. – Sposobni ribari

love zlatne ribice, a ti, nespretnjakoviću, ne možeš ni najobičnije! Kad stiže na obalu, ribar baci mrežu na pijesak i sjedne. Sunce je već bilo zašlo.

Razmišljao je što da radi da bi nekako udovoljio svojoj staroj. U taj čas more se uzburka i uskoro se podiže strašna oluja. Iz vode izroni ona ribica. Bila

je, jadnica, trbuhom okrenuta prema gore i nije joj bilo ni na kraj pameti da ribara pita za njegove želje i željice. Ona nije navikla živjeti na suhom, pa je zbog malopređašnjeg boravka na obali postala potpuno smušena. Možda je i zaboravila plivati, ako ne za stalno, a ono barem privremeno.

Kad ju je ribar ugledao, srce mu je brže zakucalo, pogotovo kad je primijetio da je valovi nose prema obali. A kad je napokon donesoše nadohvat ruke, ribar je zgrabi i strpa u torbu. Zatim veselo zabaci mrežu na leđa i uputi se kući pjevajući.

U dvorištu je osjetio miris pogače što ju je njegova stara već bila ispekla. Ribica se začas našla u tavi. Kad je bila ispržena, dvoje starih ljudi lijepo večeraše i zadovoljno legoše u postelju.

PLAVI I ŽUTI VOJNICI Živio neki silan car u svojoj velikoj carevini. U isto vrijeme živio je i neki vrlo moćan kralj u svojoj prostranoj kraljevini. Jednoga dana zaprosi car ruku kraljeve kćeri za svoga sina. Ali kralj ne htjede dati ruku

svoje kćeri mladom careviću. Zbog toga car navijesti rat kralju. Bio je silno uvrijeđen. – Zar moga sina da odbije tamo neka kraljevna! – vikao je. – Narode, u rat! Sperite ljagu i

sramotu s vašeg carevića! Sravnite sa zemljom tamo ono kraljevstvo! Izginite svi ako treba, ali ne dajte da vašeg carevića tako ponižavaju!

– Ne dam i gotovo! – vikao je kralj u svojoj kraljevini. – Na noge, narode! Dočekajte ih junački! Ne dajte vašu kraljevnu tamo nekom careviću! To je pitanje časti!

I pođe silna careva vojska prema granicama kraljeve države. Vojnici su bili obučeni u žute odore. Jahali su plamene konje, za pojasom im sijevahu ubojite sablje.

Na granici ih dočeka kraljeva vojska. Kraljevi vojnici bili su obučeni u plave odore. Dugi blistavi mačevi visili su im o pojasu. Vatreni konji nemirno poigravahu pod njima.

Naredi car svojim vojnicima da izvuku sablje i navale na kraljevu vojsku. Naredi kralj svojim vojnicima da pripreme mačeve i jurnu na carevu vojsku. A sam car jurnu na kralja. A sam kralj jurnu na cara.

27

Car i kralj se silovito sudariše i popadaše s konja u prašinu. Počupaše se za kose, zapravo za vlasulje, i zaprljaše svoje sjajno ruho.

A vojnici – ni makac! Jedni su spremili svoje sablje, a drugi svoje mačeve. Počeli su se tiho smijati. A tko se i ne bi smijao kad bi vidio cara uprljanog prašinom, svega zajapurena u licu, s perikom navučenom na lijevo uho! A ni kralj nije izgledao ništa bolje.

Kad car vidje da su ga njegovi vojnici iznevjerili i otkazali mu poslušnost, prokune ih i pretvori u trnje i korov. To se tada još moglo. I kralj je prokleo svoje vojnike.

Poslije svega car se vrati u svoju carevinu, a kralj u svoju kraljevinu. Nije im se isplatilo da se sami tuku kad nije bilo vojnika da se bore umjesto njih. Ishod bitke jednostavno su proglasili neriješenim.

Sada o ženidbi mladoga carevića i lijepe kraljeve kćeri više nije moglo biti ni govora. Iskreno govoreći, to se njih nije mnogo ni ticalo. Carević je i dalje odlazio u lov sa svojim sokolima, a kraljevna je po cijele dane sjedila na prozoru svoje palače i smiješila se. Ustajala je samo radi odlaska u šetnju i radi objeda. I radi presvlačenja! A presvlačila se, usput rečeno, osamdeset i devet puta na dan!

A što je bilo s trnjem i korovom, zapravo s vojnicima? I carevi i kraljevi vojnici su pokazali da su mudri i da imaju dobro srce. A onaj tko je

mudar i tko ima dobro srce ne može postati, ili barem ne može ostati – korov. I zato, čim su se car i kralj udaljili, gunđajući i prijeteći jedan drugome, došla je dobra vila. Od trnja i korova u koje su bili pretvoreni carevi vojnici načinila je lijepe cvjetove – sunovrate, a od trnja i korova u koji su bili pretvoreni kraljevi vojnici načinila je isto tako lijepe cvjetove – zumbule. (I to se tada još moglo.)

Carevi i kraljevi vojnici ni dan-danas nisu razvrgli prijateljstvo. U proljeće ih vidimo, zagrljene i nasmijane, gotovo u svakom vrtu. Ne pada im na pamet da izvuku sablje i mačeve jedni protiv drugih.

A careva i kraljeva već odavno nema.

SUNČANIN CVIJET Prije mnogo godina živjela je jedna djevojčica. Zvali su je Sunčana. Bila je lijepa,

prelijepa. Lice je imala meko i bijelo poput mlijeka, oči su joj bile plave kao virovi gorskog potoka, a kosa duga i zlatna, te se činilo kao da je u nju utkano bezbroj sunčevih zraka.

Sunčana je sve voljela i svemu se divila. Ali najviše je voljela cvijeće. Čitave je dane provodila među krhkim perunikama, mirisnim zumbulima, vitkim sunovratima i ponosnim tulipanima. Svakom je cvijetu upućivala pokoju lijepu riječ, zalijevala ga, tetošila i tješila, ako je to bilo potrebno.

Kad bi Sunčana ušla u svoj mirisni vrt, činilo se kao da je i ona jedan krupni cvijet, ljepši i mirisniji od ostalih.

28

Živeći neprestano među cvijećem, Sunčana nije ni zamjećivala što se oko nje zbiva. Druge djevojčice, njezine vršnjakinje, rasle su i postajale djevojkama. A Sunčana je ostala djevojčica, lica meka i bijela poput mlijeka, očiju plavih kao virovi gorskog potoka, kose duge i zlatne kao da je u nju utkano bezbroj sunčevih zraka.

Sunčana je ostala vječno mlada. Njezina jedina ljubav bio je vrt pun cvijeća. Molila je oblake da ga zaliju kišom i sunce da

ga ogrije toplim zrakama. Jednom je nakon duge suše pala obilna kiša. Sunčani se učinilo da je poslije te kiše

cvijeće postalo tužnije. Prvi su klonuli tulipani, za njima perunike, a zatim i ostalo cvijeće. Za samo nekoliko dana vrt je ostao potpuno pust. Sunčana je sjela na busen zemlje i gorko zaplakala.

Iduće je godine Sunčana ponovno zasadila cvijeće. Izraslo je samo nekoliko stabljičica, ali su i one bile niske i kržljave. Djevojčica ih je svaki dan nekoliko puta zalijevala. Nije pomoglo.

Ni godinu dana kasnije nije bilo ništa bolje. Sunčana je sjedila u vrtu i plakala. Bez svoga cvijeća osjećala se samom i napuštenom. Ostale su joj još samo tri sjemenčice. Iz svoga malog prstena, koji je dobila od roditelja, izvadila je tri draga kamena i dala ih nekom siromašnom čovjeku, a na njihovo je mjesto stavila one tri sjemenčice. Pri tome su joj suze tekle niz lice i kapale na odavno osušeno lišće perunike.

Tada na vrtnu ogradu šumno sleti prekrasna šarena ptica. – Zašto plačeš, djevojčice? – zapita šarena ptica. – Sve mi je cvijeće uvenulo – reče Sunčana kroz suze. – Pogledaj ove lijepe kate i

ciklame. Uvenule su prije tri godine. Sada ili je žalosno i pogledati. – Sjedni na moja leđa, pa ćemo zajedno potražiti zemlju u kojoj raste cvijeće – reče

šarena ptica i sleti pred Sunčanu. Sunčana joj sjedne na leđa, jedva odvojivši pogled od svog vrta. Ptica snažno razmahne

krilima i vine se nebu pod oblake. Tako je Sunčana pošla tražiti zemlju cvijeća. Iza nje su ostajale mrke gore, modre rijeke i

plava mora. Kad bi ogladnjela, samo bi malo pomilovala pticu po leđima i ova bi se spuštala na zemlju i donosila joj hranu.

Ali nigdje nisu našle nijednog cvijetka, nijedne latice. Jednom, dok su letjele iznad oblaka, ispod njih se vjetrovi zapletoše, a oblaci uskomešaše.

Šarena ptica već se bila umorila i upravo se htjela spustiti na zemlju da se odmori. Ali zbog silnih vjetrova to nije mogla učiniti. Sunčana se čvrsto držala za njezino perje. Osjećala je kako ptica podrhtava i sve sporije maše krilima. Za koji trenutak dohvatiše je vjetrovi i počeše nemilice motati u kovitlac.

– Baci jedno zrno iz svoga prstena! – prostenje ptica slabim glasom. Sunčana izvadi jednu sjemenčicu iz prstena i baci je u dubinu ispod sebe. Istog časa

bukne veliki crveni plamen u obliku prekrasnog cvijeta, koji potraje samo nekoliko trenutaka, a potom se ugasi. Odmah poslije toga vjetrovi se smiriše i ptica se bez teškoća spusti na zemlju.

29

Sunčani su ostale još samo dvije sjemenčice. Leteći iznad neke mrke planine, Sunčana spazi kako se od stijena odvaja suri orao i

okomljuje na pticu, njezinu dobročiniteljicu. Djevojčica pomiluje pticu po glavi i šapne joj da poleti brže, jer ih je krvožedni orao bio

već gotovo dostigao. Ptica poletje što je brže mogla, ali orao joj se sve više približavao. Sunčana se okrene. Orao im je bio već sasvim blizu. Oči su mu divlje sijevale, a oštre pandže već je ptici zabo u leđa... Djevojčica preplašeno vrisne. Brzo izvadi drugu sjemenčicu i baci je prema orlu.

Istog trenutka bukne plavkasti plamen u obliku velikog cvijeta i sažeže orlu krila. Grabljivica prodorno zakriješta i nemoćno se sruši u dubinu.

Tako je Sunčani ostala još samo jedna sjemeneica... Jednom su letjele preko velikog mora. Zbog tereta koji je nosila na leđima, ptici je

ponestalo snage. Spustila se sasvim nisko. Nogama je već dodirivala površinu mora. Nigdje nije bilo otoka da se spusti i odmori. Sunčana je već htjela baciti posljednju sjemenčicu, kadli iz vode izroni velika riba i stade plutati površinom poput velike klade. Ptica se spusti na njezina leđa. Kad su se ptica i djevojčica odmorile, zahvališe ribi i uzletješe. Riba je nekoliko časaka gledala za njima, a onda zaroni i nestade u dubini.

Letjele su, letjele, ali nisu nigdje vidjele nijednog cvijeta. Sunčana je očajavala, a šarena ju je ptica tješila i obećavala da će je jednog dana ipak

donijeti u zemlju cvijeća. Letjele su tako više godina, a onda ugledaše bijeli grad. Spustiše se kraj njegovih zidina.

Djevojčica je bila umorna. Odmah je legla u travu i zaspala. Kad se probudila, pogledala je u svoj prsten i vidjela da je nestalo i treće sjemenčice.

Odmah je počela plakati, a to je bilo kao kad oblaci prekriju sunce. Ptica je utješi: – Ne plači! Tvoja sjemenčica je ovdje, pod mojim jezikom. Sakrila sam je na sigurno

mjesto, kako je miševi ne bi iščeprkali iz tvoga prstena dok si spavala. Sunčana uzme sjemenčicu ispod ptičjeg jezika. Zrno se bilo navlažilo, nabubrilo i

proklijalo. Posadi ga u meku zemlju i na tome mjestu uskoro izraste cvijet neviđene ljepote. Građani opaziše da se pokraj gradskih zidina događa nešto neobično. Počeše se okupljati

oko Sunčane i njezina cvijeta. Valja napomenuti da većina od njih još nikada nije vidjela cvijeće, pa su se još više začudili pojavi ovako lijepe biljke. Gledali su Sunčanin cvijet i divili mu se.

Tlada Sunčani pristupi neki starac duge sijede brade. Pomilova je po kosi, a zatim se okrene gomili radoznalih građana i reče:

– Prije mnogo godina, dok sam još bio dječak i igrao se pokraj gradskih zidina, bilo je mnogo cvijeća u vrtovima i na livadama. A onda je pala neka otrovna kiša i cvijeća je počelo venuti. Od tada više nema cvijeća u našemu gradu niti bilo gdje u okolici. Za nas je prava sreća što je došla ova djevojčica. Ona će nam, zacijelo, pokloniti koju sjemenčicu ovoga prekrasnog cvijeta.

Sunčana obeća da će im rado dati sjemenčice kad cvijet dozri. Građani joj zauzvrat

30

pokloniše malu, bijelo okrečenu kućicu, u kojoj je djevojčica prije mnogo godina stanovala sa svojim roditeljima. Onaj starac joj dade i tri draga kamena koje je ona izvadila iz prstena i na njihovo mjesto stavila tri sjemenčice. Sva radosna, Sunčana ih stavi na njihovo mjesto u prstenu. Starac sijede brade tajanstveno se osmjehivao.

Bio je to onaj čovjek kojemu je Sunčana poklonila tri draga kamena. Tako je ptica donijela Sunčanu u grad u kojemu je nekad živjela sa svojim roditeljima i

koji je napustila u potrazi za cvijećem. Cvijeće se ubrzo razmnožilo po cijelom gradu. Gradsko vijeće donijelo je odluku da

svaka kuća mora imati vrt. Ljude na to nije ni trebalo nagovarati, jer su svi zavoljeli cvijeće. Najljepši je bio Sunčanin vrt. Svako jutro djevojčica je zalijevala cvijeće, a na ramenu joj

je sjedila šarena ptica, njezina dobričiniteljica. Starac sijede brade često joj je pomagao u vrtu. I ostala je Sunčana vječno mlada, lica meka i bijela poput mlijeka, očiju plavih kao virovi

gorskog potoka i kose duge i zlatne, kao da je u nju utkano bezbroj sunčevih zraka.

DJEVOJČICA I SMIJEH Pošao Smijeh u bijeli svijet da vidi kako će ga ljudi primiti. Naiđe na grupu dječaka. Oni

ga izdaleka prepoznadoše i zaciktaše od radosti. Proveo je s njima nekoliko veselih trenutaka. Zatim je pošao dalje.

Uđe u jednu školsku učionicu. Djeca ga dočekaše raskriljenih ruku. Smijeh zasja u njihovim očima, zatitra na rumenim obraščićima. Ali zazvonilo je školsko zvono i on je morao poći dalje.

Na livadi je sreo djevojčicu. Brala je cvijeće i pjevala veselu pjesmicu. Smijeh je pomiluje po licu.

Što je Smijeh išao dalje, postajao je sve radosniji. Vidio je s kolikim ga oduševljenjem svi dočekuju. Kamo god bi stigao, ljudi bi za trenutak zaboravljali svakodnevne brige. Život im je postajao ljepši. I oni su postajali ljepši.

Uoči Nove godine Smijeh se zatekao u nekom siromašnom selu. Prozori na svim kućama bili su osvijetljeni. Posvuda su lepršale krupne pahulje snijega. Iz kuća su dopirale vesele pjesme.

Samo je u kućici na kraju sela bilo sve tiho. Kroz prozorčiće se jedva probijala mutna, blijedožuta svjetlost Smijeh postade znatiželjan. Proviri kroz okno da vidi zašto je u kući tako tiho. Na krvetu je ležala žena, a pokraj postelje je sjedila djevojčica i čitala. Smijeh pokuca na okno. Djevojčica ustade i otvori prozor.

– Tko kuca ovako kasno? – upita. – Ja sam, Smijeh! Smijem li ući? – Majka mi je bolesna – reče djevojčica i zaplaka. Smijeh se snuždi. – Nemoj tugovati – reče. – Tvoja će majka ozdraviti. Onda ću i ja doći.

31

Okrene se i ode. Nije više imao volje da obilazi kuće. Zavukao se u mračnu špilju i tu ostao nekoliko dana. Kad je izašao, odmah je požurio prema kućici na kraju sela. Pokucao je na okno. Djevojčica pritrči i širom otvori prozor.

– Ulazi! – klikne veselo. – Majka je ozdravila! Smijeh uđe. Ispunio je čitavu kuću. Djevojčica i njena majka bile su razdragane. Sreća im

je obasjala lica. I Smijeh je bio veseo, jer je znao da je ušao u pravu kuću. Odlučio je da u njoj i ostane.

PRIČA O CARU I KOMPJUTORU U nekoj dalekoj carevini živio je i carevao jedan car. Bio je nadaleko poznat po svojoj

mudrosti. Ljudi iz cijele carevine dolazili su k njemu po savjete. Svako jutro pred njegovom se palačom okupljalo mnoštvo svijeta. Car je izlazio na balkon sa žezlom u ruci i naređivao da jedan po jedan izlaze preda nj. Onda bi počeo prosipati svoju carsku mudrost, to jest dijeliti savjete.

Taj car je, zapravo, bio prilično glup. Ništa on nije znao smisliti u svojoj okrunjenoj glavi. Dok je dijelio savjete, iza njegovih se leđa uvijek nalazio savjetnik. Taj savjetnik bijaše veoma pametan čovjek, ali već star i oronuo. Kad bi netko od carevih podanika nešto pitao, savjetnik bi caru došapnuo pravilan odgovor, a car bi ga samo glasno izrekao.

Svaki savjet car je papreno naplaćivao od svojih podanika. Uskoro je postao bogatiji od svih tadašnjih careva. Ali se i uzoholio. Bilo mu je krivo što je savjetnik pametniji od njega, pa ga je počeo na razne načine zlostavljati. Ali savjetnik mu je ipak morao pomagati svojini savjetima, jer – car je car. Svaka njegova naredba morala se izvršavati.

Ali carev savjetnik bijaše i veoma lukav čovjek. Vidio je da mu više nema opstanka u blizini tako glupog cara, pa smisli lukavstvo. Počne pričati okolo da je bolestan i da će ga smrt uskoro otrgnuti od njegova voljenog gospodara. Kad je oholi car čuo da je njegov mudrac bolestan, jako se razljutio. Dođe jednom u savjetnikovu skromnu odaju.

– Uskoro ćeš umrijeti, slugo – reče nabusito. – Tvoje tijelo je slabo i iscrpljeno, ali ti je pamet bistra. Dok si živ, hoću da mi napraviš kompjutor, koji će mi davati savjete umjesto tebe. Ako mi ga ne napraviš, odrubit ću ti glavu!

Poslije tih riječi isuka sablju i zaprijeti njome starom savjetniku. – A što će biti, gospodaru, ako prirodna smrt pretekne tvoju presvijetlu sablju? – upita

mudrac. – U tom slučaju bacit ću prokletstvo na tvoju dušu, a tijelo ću tvoje izložiti na javnoj cesti

da služi kao opomena namjernicima. Savjetnik se duboko pokloni, tek toliko da sakrije lukav osmjeh što mu je zatitrao na licu. – Nema druge, gospodaru, učinit ću sve što budem mogao. I dade se na posao. Radio je danju i noću. Više se bojao careve sablje nego prokletstva

32

kojim mu je ovaj zaprijetio. Kad je kompjutor bio gotov, mudrac je u nj poslagao ispravne odgovore na sva pitanja koja ljudi mogu smisliti. Ali nije caru htio objasniti tajnu rukovanja strojem. Spakirao je svoje stvari i otišao među obične ljude, gdje je još dugo dijelio besplatne savjete.

A car? Naredio je dvorjanicima da iznesu kompjutor na balkon s kojega je dijelio savjete. Sutradan ujutro ljudi se skupiše pred carevom palačom. Jedan po jedan počeše izlaziti pred cara.

– Presvijetla kruno – skromno će prvi podanik. – Kod kuće imam stado ovaca. U posljednje vrijeme vukovi se zavukli među ovce. Svaku noć zakolju poneku. I ne samo to. Čim ovce osjete približavanje zvijeri, razbježe se na sve strane i više se ne vraćaju. Cijele ih dane moram skupljati, ali ih nikad sve ne skupim. Stado mi je sve manje. Već sam spao na prosjački štap. Savjetuj, svijetli care, što da činim!

Car pritisne prvo dugme koje je napipao, ali se iz kompjutora nije čuo nikakav glas. Nije mu preostalo ništa drugo nego da pokuša sam odgovoriti kako zna i umije. Rekao je nešto tako glupo da podanik samo slegne ramenima, pokloni se, plati i ode. (Taj zacijelo više neće dolaziti po savjete.)

Odgovor koji je car dao drugom podaniku bio je još gluplji. (Ni tome podaniku više neće pasti na pamet da kupuje carevu mudrost.) Dvorjanici su s mukom suzdržavali smijeh.

Poslije trećeg careva odgovora gomila se počne razilaziti. Nikome od njih više nije bilo stalo do carevih savjeta.

Car tada uvidje kako je ispao glup sa svojim odgovorima. Uhvati se za glavu, a zatim počne bijesno lupati po kompjutoru.

– Što da radim? – vikao je. – Što da radim? U spravi nešto zaškripi i iz nje se začuje metalni glas: – Kad se počnu razilaziti, skoči među njih i svojom prisutnošću zadržat ćeš ih na okupu! Car se veoma obradova prepoznavši u tom metalnom zvuku glas svoga starog savjetnika.

Budući da je navikao slušati sve što mu je taj glas savjetovao, on se zaleti, trenutak zastade na rubu balkona, raširi ruke i sruši se među svoje podanike. Podanici se izmaknuše i car svom svojom carskom veličinom ljosnu na zemlju. Jako se ugruvao, pa mu je poslije toga dvorski liječnik morao sto šezdeseti tri dana stavljati obloge od magareće trave.

Što se zapravo dogodilo s kompjutorom i zašto je odjednom progovorio? Kad je car, onako bijesan zbog svojih glupih odgovora, lupao po njemu i vikao "Što da

radim?", slučajno je udario po dugmetu koje je trebalo pritisnuti da bi se dobio odgovor na pitanje onoga pastira. Jer, pastir je morao skočiti među svoje ovce i zadržati ih na okupu kad se vukovi budu približavali...

33

NEBODERI KOJI HODAJU

PRIMIRJE Dječaci koji su stanovali u gradskoj četvrti Sjenjak sklopili su primirje s Ukikancima,

dječacima iz Vukovarske ulice. Potom su se našli pokraj pruge, na ničijoj zemlji, da utvrde pobliže uvjete i rok primirja i da se dogovore o nekim zajedničkim akcijama.

– Ovo je samo primirje! – govorio je vođa dječaka sa Sjenjaka. – Ratna sjekira je zakopana samo privremeno, to da znate!

– Što se nas tiče, nismo je morali ni zakopavati – reče vođa Ukikanaca – Što si to rekao? – upita jedan sa Sjenjaka i stisne pesnice. – To što si čuo! – prkosno će Ukikanac. – Moglo bi ti se dogoditi da progutaš te riječi! – opet će onaj sa Sjenjaka stisnuvši još jače

pesnice. – Zar ćeš me ti natjerati? – izazovno će Ukikanac. I pograbiše se. Drugi kao da su samo to čekali. Počeše padati bubotići poput ljetnog

pljuska. – Čekajte, ljudi! – uzviknu netko iz one gužve. – Pa, jutros nismo došli da se tučemo.

Moramo se dogovoriti o nečemu! Zar ste zaboravili zbog čega smo sklopili primirje? Klupko od ruku i nogu se raspetlja i tučnjava prestade. Dječaci iz oba tabora sjedoše i

počeše vijećati. Od tog su se jutra u istočnom dijelu grada počele događati veoma čudne stvari. Semafor u Vukovarskoj ulici, koja je u grad ulazila s istoka, pokvario se. Pokazivao je

stalno crveno svjetlo, pa ni jedno vozilo nije s te strane moglo ući u grad. Električari su ga uzalud popravljali. Dok su bili pokraj njega, on bi, istina, nekoliko puta bljesnuo zelenim svjetlom. Ali čim bi se udaljili, širom bi otvorio crveno oko i držao ga tako dvadeset i četiri sate na dan.

Za "obrađivanje" semafora bili su, prema dogovoru, zaduženi Ukikanci. Na cestu što je dolazila s juga netko je postavio poprečnu zebrastu letvu s oznakom

"Zabranjen prolaz". Automobili i kamioni su se zaustavljali ispred nje, a vozači, ljutito gunđajući, okretali vozila, vraćali se nekoliko stotina metara i tražili prohodan put. Radnici komunalnog poduzeća u više su navrata uklanjali tu letvu, ali čim bi se udaljili, pojavila se druga.

Za letvu su, dakle, bili zaduženi momci sa Sjenjaka. Tako je u tom dijelu grada napokon nastao mir. Ljudi su mogli mirno zaspati, ne plašeći

se da će ih iz sna trgnuti zvuk kakvog teretnjaka. Domaćice su iznosile rublje na balkone i nisu ga poslije sušenja morale odmah ponovno prati, jer više nije bilo dima i gareži.

Uski travnjaci pokraj puta su ozelenjeli. Pojavila se čak i poneka tratinčica. Ukikanci i

34

momci sa Sjenjaka igrali su se na tim krpicama zelene površine. Gotovo da su i zaboravili na svađe i zadjevice. I, za divno čudo, trava pod njihovim nogama nije uopće venula. Trava zapravo i ne vene kad se djeca igraju na njoj.

Konačno je električarima dojadilo popravljanje semafora u Vukovarskoj ulici. A i radnicima komunalnog poduzeća bilo je dosta one šarene letve. Više uopće nisu dolazili. Semafor je pokazivao civeno svjetlo i zabranjivao ulaz s istoka. Na južnoj cesti stajala je letva priječeći ulaz onima s juga.

Budući da tim dvjema cestama nisu prolazili automobili, asfalt se na njima raspucao, a iz pukotina je stidljivo provirila trava što je godinama ispod tvrdog betona čekala svoj trenutak.

Onda je gradski savjet donio odluku da se izgradi zaobilaznica. Stanovnici istočne četvrti sada su potpuno odahnuli. S Vukovarske ulice i sa stare južne ceste skinut je asfalt, a na njegovo mjesto navežena zemlja i posijana trava, zasađeno je i poneko drvo. Čim su prve mladice bile zasađene, na njihove su grane počele slijetati ptice.

A dječaci su potpuno zaboravili na rok trajanja primirja, koji je davno istekao. Oni se i dan-danas zajedno igraju i ne pada im na pamet da iskopavaju ratnu sjekiru.

NEBODERI KOJI HODAJU Prošle je godine na kraju grada izraslo pet novih nebodera. Nije se znalo koji je ljepši.

Četiri su imala po devet, a peti jedanaest katova. Ovaj najviši bio je prvi završen i zato su ga ostali smatrali svojim vođom i slušali njegove savjete. Bio je sazidan od armiranog betona, ožbukan i premazan crvenom i smeđom bojom. Zvali su ga "Kanarinac".

Nebodere su sazidali u industrijskoj četvrti nedaleko željezničke pruge. Danju i noću vlakovi su tutnjali pokraj njih.

– Zatvaraj prozore! – opominjao bi "Kanarinac" čim bi ugledao lokomotivu. – Skupljaj rublje s balkona! Evo garave lokomotive, zviždi i psiče kao troglavi zmaj!

S balkona bi za tren oka nestalo sve rublje koje se tu sušilo. Prozori bi se odmah počeli zatvarati. Uz zaglušnu pisku lokomotiva bi protutnjala mimo nebodera, vukući za sobom dugo zmijoliko tijelo. Čim bi joj rep nestao iza posljednjeg nebodera i dim se slegao, "Kanarinac" bi uzviknuo:

– Otvaraj prozore! Hvataj svježi zrak! Rublje na balkone! Za četrdeset i dvije minute naići će belomanastirski teretnjak! Javit ću vam na vrijeme.

Prozori bi se opet otvorili i balkoni zabijeljeli od rublja. Za godinu dana, koliko stoji tu, "Kanarinac" je naučio kad nailaze vlakovi, tako da je uvijek na vrijeme obavještavao ostale nebodere o nailasku vlakova.

Na lijepe fasade nebodera spuštao se gar i prašina. "Kanarinac" je izgubio svoje žarke boje, posivio i oronuo. Sada je više bio nalik na sovu, ili čak gavrana, nego na kanarinca. Malo-pomalo, neboderi su počeli kašljucati i pobolijevati.

35

Došlo je proljeće, pa ljeto. Trava se zazelenjela oko nebodera, a oni su nepomično stajali pokraj pruge i čekali siguran kraj.

Ljudi su otišli na ljetovanje. Jedni su se zaputili na more, drugi potražili odmor u planinama. Neboderi su ostali sami, zagušeni dimom i nagriženi čađu i prašinom.

"Kanarinac" ih pozove na dogovor. O nečemu su dugo šaputati. Kad se stanari vratiše s mora i iz planina, začuđeno pogledaše na mjesto na kojemu su

ostavili nebodere sa svojim stanovima. Imali su što i vidjeti! Ili, bolje rečeno, nisu imali što vidjeti. Na tom je mjestu sada bila gola ledina, na kojoj je izrasla kržljava trava. Stanari su sumnjičavo klimali glavama, domaćice su se ustrčale naokolo. Nastala je prava panika. Samo su djeca bila vesela i smijala se zbunjenosti odraslih.

– Pa gdje su ti neboderi, do bijesa! – Jao! Da ih nije potres?... Nešto je pisalo u novinama... – Zemljotres nije bio ovdje. Znate, ja redovito čitam novine i znao bih. – Možda ih je netko ukrao! Ali moj stan je osiguran. Osiguravajući zavod će mi morati

nadoknaditi štetu! – A moj nije, jao meni! Nije osiguran! A imala sam starinski stilski namještaj... – Ma tko će vam ukrasti neboder, molim vas lijepo! Pa neboder nije novčarka ili špekula. U gužvi koja je nastala jedan dječak uzvikne: – Pogledajte! Eno nebodera! Eno naših stanova gore na brežuljku! Svi pogledaše u tom pravcu. Zaista! Neboderi su stajali na brežuljku. "Kanarinac" je

ponosno digao čelo i zagrlio svoju mlađu braću. On ili je zapravo i nagovorio da pobjegnu od pruge i od sve one buke i čađi.

Stanari potrčaše uz brežuljak. Svaka je domaćica odmah prepoznala svoj balkon. Prozori su bili čisti, stakla se blistala.

Poslije su se stanari dogovorili da daju doprinos i oliče svoje nebodere. To su i učinili. Neboderi i sad stoje na brežuljku.

SUSRET U SUNČANOJ ULICI Nedavno je u Osijeku, u Sunčanoj ulici ispred kuće broj 79, zastao jedan Taunus.

Pogledao je Ladu što je stajala uz rub ceste. – Zašto stojiš tu? Zar te nešto boli? – Da, sve me boli – odgovorila je Lada tiho. Vozač zamoli Taunusa da krene, jer je stao baš na mjestu gdje ne bi smio. – Brr! – obrecne se Taunus na nj ljutito. – Ostavi me na miru! Vidiš da razgovaram! Čovjek slegne ramenima, uzme alat i otvori haubu. – Zašto mučiš tog jadnika? – upita Lada Taunusa. – Tja! – nasmije se Taunus. – Dobro je da zna tko je od nas dvojice glavni.

36

Lada je šutjela. – Rekao bih da dugo stojiš tu – nastavi Taunus. – Garež ti je pokrila leđa. – Već mjesec dana – uzdahne Lada. – Mogla bi navući reumu – reče Taunus brižno, a onda primijeti da njegova sugovornica

nema lijevog oka. – Što ti se dogodilo s okom? – Izbio mi ga! Natjerao me na branik kod krčme "Volan"! Imam još nekih ozljeda, – Jadnice, pa što čekaš tu? – Čekam da me izliječe – reče Lada. – Stavit će mi drugo oko. – A gdje ti je taj što te natjerao na branik? – U bolnici. I on se liječi. – Čuvaj ti sebe – poučno će Taunus. – Baš te briga za njega! – Pa on je moj gazda – reče Lada oklijevajući. – Ma kakav gazda! Mi smo danas glavni, a ne oni koji nas voze. – Kako to misliš? – Lijepo! Tko o njima što zna! Pamte ih samo po nama i našim brojevima. Lada se sve više čudila. – To nisam znala – reče. – Da, da – nastavi Taunus gledajući čovjeka što se nagnuo nad motorom. – Gledaj ga! On

je moj gospodar, koješta! On je moj podstanar, to hoću reći! Ako sam ja iz bolje obitelji i mog podstanara će više cijeniti, razumiješ?

Čovjek spusti haubu i još jednom zamoli Taunusa da pođe. – Kru-kru-kru-plup! – zabrboće ovaj s visoka. – Ta ostavi me na miru! Krenut ću kad

budem htio, jasno! Čovjek uzdahne i zavuče se ispod kola. – No, taj će obrisati svu prašinu ispod tebe – nasmiješi se Lada. – Ne mari, neka samo briše. Ja uvijek stanem tamo gdje mi se sviđa. Poželio sam malo s

tobom proćaskati i stao sam. U tom se trenutku iza Taunusa zaustavi Kadet, – Pomakni se malo u stranu, molim te! – zamoli Taunusa. – Ne mogu proći. – A kamo žuriš? – upita ga Taunus. – Moj podstanar žuri na posao – odgovori Kadet. – Pa ne žuriš ti, rođače – reče Taunus. – Što te briga za njega! Ja sam se malo zapričao s

Ladom. Pogledaj je, ostala je bez oka zahvaljujući svome gospodaru. Ona ga, naime, smatra svojim gospodarom, a ja je uvjeravam da stvar može postati i obrnuta.

– Imam i nekoliko lomova – dometne Lada. – To je loše – reče Kadet i pogleda je sažalno, dok ga je njegov podstanar uzalud molio da

pođe. – Pa gdje si zadobila te ozljede? – Kod krčme "Volan". Natjerao me na branik pokraj ceste. – Je li on lud! – žestio se Kadet. – Očito da jest – ubaci Taunus.

37

– To je ona krčma kod raskrižja, zar ne? – prisjećao se Kadet. – Preko puta je još jedna krčma, mislim da se zove "Crveni signal".

– Točno! – Tu sam i ja prije nekoliko dana dobio tešku upalu pluća. Tri sata sam stajao u blatu

ispred krčme. Iz Kadeta izađe vozač, pogleda onoga Taunusa i podboči se. Odmah potom i onaj se

uspravi, pa se podboči i on. Onda se počeše objašnjavati. – Slušajte, svađaju se – namigne Lada onim jednim okom. – Neka se samo svađaju – reče Taunus zlobno. – Neka se potuku ako žele. Poći ćemo

onda kada to mi budemo željeli. Zar nije tako? – U redu, ako hoćeš – prihvati Kadet. – Ovaj moj je i tako već zakasnio na posao.

Uostalom, neka ide pješice. – Ako nije zaboravio hodati – nasmije se Taurius. Odnekud se začu otegnuto zavijanje

bijelog Brzotočkića. – Oslobodite mi prolaz, brzo! – vikao je sijevajući krupnim plavim okom. – Taj uvijek nekamo žuri – šapne Lada. – No, no, polako, kud si zapeo – reče Taunus mirno. – Naletjet ćeš na Kadeta. – Prolaz molim, prolaz! – vrištao je Brzotočkić. – Pa kamo žuriš? – upita Kadet. – Stani malo da porazgovaramo. – Nemam vremena! – uzrujavao se Brzotočkić. – Upravo su mi javili da su se kod

"Crvenog signala" sukobili Stojadin i onaj bezrepi Golfić. – Doista? – upita Lada. – Taj mali bezrepić u posljednje vrijeme suviše diže nos. I što se

dogodilo? – Čim su se dohvatili, naišla je Ajkula i nehotice naletjela na obojicu. Nastala je prava

gužva. – Pa što ćeš ti u tom krkljancu? – Moram spašavati što se spasiti može! – nestrpljivo će Brzotočkić. – Propis je takav,

razumijete! Pustite me, moram obaviti svoju dužnost. Kasnije ću vam ispričati sve što budem vidio.

– Pa, kad je tako, prolazi – reče Kadet i pomakne se u stranu. – No, dobro – složi se i Taunus, a onda se obrati Ladi: – A ti, brzo ozdravi! I nemoj se

više zaustavljati kod "Volana"! – Hvala, neću – uzdahne Lada. Taunus se nakašlje i pođe, a Kadet za njim. Brzotočkić je samo to čekao. Odmah počne

zavijati i jurne prema "Crvenom signalu".

PRIČA O GARAŽI KOJU SU RAZGARAŽILI

38

Neki je čovjek sazidao garažu. Zidovi su joj bili od lijepe crvene opeke, a krov od valovite ljepenke.

– Uh, što sam lijepa! – uskliknula je garaža samodopadljivo čim je bila gotova. – Najljepša samu okolici!

Za nekoliko dana u njoj se nastani Fićo. – Mogu ti reći – reče mu garaža čim ga je ugledala – da sam očekivala nekog boljeg

stanara. A dovezli su tebe. Sav si se zgurio, kao puž. Mogao bi još jedan takav stati. Fićo je šutio. Znao je da ne izgleda baš sjajno. Malo je pocrvenio od stida. – Baš si mi neka sila! – predbacivala mu je garaža svaki dan. – Kakva ti je samo ta boja,

blijeda i neupadljiva! Sličniji si limunu nego autu. Znaš, reći ću ti otvoreno, malo mi je neugodno zbog drugih garaža. Eto, u susjednoj stanuje Ford, a u onoj do nje BMW. U jednoj čak prebiva Mercedes! To su stanari! Garaže se doista mogu ponositi njima. A ti, pogledaj se samo! Sve se bojim da druge garaže ne pomisle da kod mene stanuje neka dječja igračka.

Fićo je još jače pocrvenio. Uskoro počne pobolijevati. Kašljucao je prilikom svakog dolaska i odlaska.

– Svi moraju znati kad se ti vraćaš – ljutila se garaža. – Kašlješ i hriplješ kao da si sipljiv. A drugi stanari kad ulaze gotovo ih i ne čuješ. Njihovi stanodavci zaista mogu biti sretni.

Jednog dana Fićo se nije vratio. Garaži zbog toga nije bilo žao. – Gdje ti je stanar? – pitala je susjedna garaža. – Dala sam mu otkaz! – odgovori ova s visoka. – Uskoro ću dobiti novog stanara. I doista, za koji dan vlasnik doveze Stojadina i smjesti ga u garažu. – O, zdravo, Stojadinče! – razveseli se garaža. – Samo uđi, ima dovoljno mjesta! Stojadin bijaše nov, zelene boje. Garaža je u početku bila zadovoljna, ali je za nekoliko

mjeseci počela gunđati. – Znaš, Stojadine, nisi mi ni ti baš neka marka. Kako su te to samo uzelenili! Izgledaš kao

neki zelembać, eto, to mislim o tebi. Stojadin se nije htio svađati sa svojini stanodavcem. Šutke je podnosio svakodnevna

gunđanja i predbacivanja. – No, sad, što je – tu je! – govorila je garaža. – Ipak si bolji od svog prethodnika. Samo,

molim te, uvijek se prozrači prije nego što uđeš. Znaš, malo zaudaraš, a ja to ne podnosim. Nisam ja podrum za bačve, nego pristojna garaža.

Prođe nekoliko godina. Jednog dana Stojadin se nije pojavio. Garaža ga je čekala nekoliko dana, ne znajući da je njen stanar ostao u nekom jarku pokraj ceste.

Dugo je ostala bez novog stanara. A onda se pred njenim ulazom zaustavi sjajan gost – Ševrolet! Doklizio je tiho i bešumno i zastao pred vratima kao da se skanjuje da uđe.

– Samo uđi! – vikne garaža oduševljeno. – Tebe sam čekala! Dobro ćemo se slagati! Ševrolet kočoperno uđe. Vlasnik izađe iz njega i počne mjeriti garažu. Ševrolet je bio

dugačak, pa mu je zadnji dio virio iz garaže. Uzalud je vlasnik pokušavao da ga cijelog smjesti

39

u garažu. Kad u tome nije uspio, izveze ga i ostavi pred vratima. Garaža se našla u neprilici. Nije znala što će se sada dogoditi.

Vlasnik je nešto gunđao. Ljutito udari nogom u dovratak. – Joj, joj, to boli! – jekne garaža. Za nekoliko dana dođe vlasnik s još nekoliko ljudi. Počeše rušiti garažu. – Što to radite! – vikne garaža uplašeno. Kad vidje da se nitko ne osvrće na njene povike,

počne moljakati: – Ostavite me na miru. Vodite Ševroleta kamo želite. Ne primam nove stanare. Dovedite mi Stojadina, lijepo smo se slagali. Ili makar onog Fiću, primila bih i njega. Samo ovog napuhanog dugonju držite što dalje od mene. On je kriv za sve!

Ljudi je nisu slušali. Skinuli su krov od valovite ljepenke, a zatim počeli skidati i crvene opeke, sve dok je nisu

potpuno razgaražili.

UFO I ZELENA PAPIGA Bio jednom neki čovjek, pa imao tri sina. Od svoje skromne mirovine odvajao je novac za

njihovo školovanje. Najstariji je završio tehnički fakultet i postao stručnjak za gradnju mostova. U to se

vrijeme gradilo mnogo mostova, jer su ljudi konačno bili odlučili da premoste sve ono što ih je na bilo koji način razdvajalo. Stručnjake za gradnju mostova tražili su na sve strane i dobro ih plaćali, pa se najstariji sin obogatio. Kupio je nekoliko brzih automobila i sagradio nekoliko vikendica na moru. Ljudi su ga s poštovanjem pozdravljali, jer se i tada više cijenio onaj tko je više imao.

Drugi je postao liječnik i specijalizirao plastičnu kirurgiju. Uljepšavao je lica onima koji nisu bili zadovoljni svojim izgledom. Ni njemu nije bilo loše. Plaća mu je bila dobra, a zarađivao je i honoranio liječeći ljude od gripe. Drugih bolesti zapravo nije ni bilo. Ako bi netko ipak obolio, postojali su djelotvorni lijekovi za sve bolesti. I taj drugi se, dakle, obogatio i postao cijenjen u društvu. I on je, kao i prvi brat, volio automobile.

Najmlađi nije završio nikakvu školu. A bez završene škole nije mogao naći posao. Stoga je ostao u kući s ocem. Svake je večeri s prozora očeve kuće promatrao zvijezde i osluškivao tajanstvene šumove iz svemira. To mu je postao hobi. Pričao je okolo da je uspostavio vezu sa svemircima, samo mu to nitko nije vjerovao. Svi su mislili da je jadni dječak malo luckast.

– Taj je malo... onako – govorili su za nj. Zvao se Ufo, ali su mu zbog njegova hobija prišili nadimak Zvjezdoznanac. Ufo se, naravno, nije obogatio. I on je volio automobile. Često je moljakao braću da se

malo provoza u njihovim automobilima, ali uzalud. Oni bi se samo nasmijali i odgovorili: "Nije to za tebe. Gledaj ti svoje zvijezde i razgovaraj sa svemircima."

Ocu je bilo žao najmlađeg sina, pa je podigao kredit i kupio mu polovan automobil, koji

40

je jedva postizao 30 km na sat. Kad bi Ufo izašao na cestu s tom svojom starom klepetaljkom, prolaznici bi se sklanjali i dobacivali kroz smijeh:

– Dalje od ceste, ljudi! Sklanjajte se, dolazi Ufo Zvjezdoznanac! Jednom je tamošnje auto-moto društvo raspisalo veliki nagradni natječaj u brzinskoj vožnji. Prijavili su se mnogi natjecatelji, a među njima i Ufova dva starija brata. Imali su brze automobile i svaki je od njih očekivao da će baš on stići prvi na cilj i osvojiti Grand prix. Na opće čuđenje i podsmijeh prijavio se i Ufo.

– Kamo ćeš ti sa svojim drndonjom? – pitali su ga podrugljivo. – Ne drndonjom, molim vas lijepo! – negodovao je Ufo. – Ako već hoćete, možete ga

zvati drndalicom, ili čak klepetaljkom. To ipak ljepše zvuči. Ali nipošto drndonjom! Ljudi se nasmijaše, slegnuše ramenima i upisaše ga. Nekoliko dana prije utrke Ufo je uhvatio signale iz svemira. Odmah ih je dešifrirao.

Poruka je glasila: "Dolazim na Zemlju. Stop. Vidjet ćemo se za vrijeme natjecanja za Grand prix. Stop. Tvoj prijatelj Zebler s planeta X-38."

Ufo se veoma obradovao što će konačno vidjeti svoga prijatelja Zeblera, s kojim je prije nekoliko godina uspostavio vezu.

Na kladionici su najbolje stajala Ufova braća. Na ostale natjecatelje nitko nije davao ni pola lule baguša. A na Ufa ni toliko.

Ali uoči samog natjecanja netko je stavio golemu svotu novca na Ufa. Bio je to neki mladić veoma čudnog izgleda. Imao je zelenkasto lice, kose oči i ljubičastu kovrčavu kosu. Pri uplaćivanju uloga imao je rukavice na rukama, ali su se u svakoj od njih nazirala samo po tri prsta. Blagajniku je rekao da se zove Zebler, a ovaj je pokraj njegova imena u zagradi još dopisao "zeleni mladić".

Onda je došao dan utrke. Starter je dao znak za početak i motori su snažno zabrektali. Tribine, koje su bile zaposjednute do posljednjeg mjesta, samo što nisu popucale. Publika se ustalasala. Tisuće ruku je zapljeskalo, iz tisuća grla prolomilo se urnebesno klicanje. A kad su ugledali Ufa, s tribina se razlijegne smijeh.

A Ufo? Njemu nije bilo do smijeha. Na start je stigao sa zakašnjenjem, a onda je šesnaest puta uzalud pokušao upaliti motor. To ga je toliko obeshrabrilo, da sedamnaesti put nije ni pokušao upaliti nego je odmah preskočio na osamnaesti pokušaj. Uspio je, ali je i tada motor samo kašljucao i podrhtavao, a kola se nisu pokretala s mjesta.

– U muzej s njim, Ufo! – dobacivali su iz publike. Krntija se ipak smilovala i krenula, ali takvom brzinom da su djeca trčkarala uza nj rubom

staze i smijala se. Na čelu kolone od sedamdeset i devet natjecatelja nalazila su se Ufova braća. Smjenjivali

su se u vodstvu. Negdje na sredini staze Ufo je imao sedamdeset deveto prolazno vrijeme. Doista, samo je smetao drugim natjecateljima. Provezao je tek devet krugova, a njegova su braća već ulazila u sedamnaesti, predzadnji krug. Svaki put kad bi ga pretjecali, dobacivali su mu poneku podrugljivu riječ.

Odjednom Ufo začuje neki čudan metalni glas:

41

– Abadem, Ufo! Keli namu puo ritabua?1 Ufo se iznenađeno osvrne i na svom desnom ramenu ugleda zelenu papigu. – Iš, ptičurino! – reče ljutito. – Ne smijem imati suvozača, diskvalificirat će me. Takve su

propozicije. No tada se sjeti poruke iz svemira i reče: – Ali čekaj, taj glas kao da mi je poznat... – Oki mua pen Zebler! Kvar durmo. Ufo, Ufo, kampo dik rustko!2 – Ma ne, nisam zaboravio! – reče Ufo. – Pa da, to si ti, prijatelju Zebler! Glas mi se

odmah učinio poznat. Pa, zdravo, kako si? – Abadem, abadem!3 – smijala se papiga. – Klavo pino rimoskus, darem te drastivo.

Talem ramfo, Ufo?4 – Hvala, i ja sam odlično! – srdačno će Ufo. – Ali kako to izgledaš? Zamišljao sam te

drukčije. – Tilumpa tup!5 – reče papiga. – Provo kisato pilulipi.6 – A, samo si uzeo lik papige, veliš – nasmije se Ufo povećavajući brzinu. – U redu, ali

ipak sjedni dolje da te ne vide. Papigoliki Zebler sjedne na sjedište pokraj Ufa i počne mahati krilima. Odmah potom

jedan se automobil zaustavio. Onda još jedan, pa još jedan, pa svi. Samo je Ufova drndalica ostala na stazi i kočoperno vozila svojih 30 km na sat. Ali sada je, za divno čudo, počela naglo povećavati brzinu. Iz onih zaustavljenih automobila izlazili su vozači, bespomoćno mahali rukama i dozivali mehaničare da im otklone kvarove. No ovi ni u čemu nisu mogli pronaći grešku.

Ufova su braća zabezeknuto gledala što se događa. Sedamdeset i osam automobila stajalo je na stazi s ugašenim motorima kao da su na parkiralištu. Ufo je sustigao zaustavljena vozila, ali se nije mogao provući između njih, pa zato pritisne kočnicu. No klepetaljka, umjesto da se zaustavi, jednostavno se uzdigne i preleti one ispred sebe. I tako svaki put kad bi naišao na njih. Zebler je neprestano lepršao krilima, smijao se i ponavljao:

– Abadem, Ufo, abadem!7 I tako je Ufo jedini prošao kroz cilj i osvojio Grand prix. – Kimo rapu, Ufo, kimo rapu!8 – usklikne papiga opuštajući krila. – Da, pobijedili smo! – reče Ufo razdragano. – Zahvaljujući tebi, prijatelju Zebler! Publika je oduševljeno klicala. Ufu su stavljali pobjednički lovorov vijenac. Braća su ga

gledala zavidno. Za to je vrijeme pticoliki Zebler nekuda odlepršao. Malo kasnije Ufu priđe zeleni mladić s ljubičastom kosom i predade mu gomilu novca što ga je podigao na kladionici.

– Kvalupi pompo, Ufo!9 – reče zeleni mladić. – Soniki mono Zebler. Purum – krum!10 I onda nestade, kao da se rasplinuo. – Ali čekaj! – uzvikne Ufo. – Moramo proslaviti pobjedu! Uzalud. Ufo osjeti blagi dodir

na licu i meki šapat u uhu: Purum-krum! Purum-krum! A onda, visoko gore nešto bljesnu zelenkastim sjajem i izgubi se u beskrajnom plavetnilu.

Ufov prijatelj Zebler odletio je na svoj planet.

42

– Sretno, prijatelju Zebler! – šapne Ufo. 1 Odlično, Ufo! Poznaješ li me? 2 Ja sam tvoj prijatelj Zebler! Dogovorili smo se. Ufo, Ufo, pa ti si zaboravio! 3 Od lično, odlično! 4 Izgledam kao ptica, ali to je privremeno. Kako si ti, Ufo? 5 Pa rekao sam ti! 6 Uzeo sam oblik papige. 7 Odlično, Ulb, odlično! 8 Pobijedili .smo, Ufo, pobijedili smo! 9 Ovo je tvoje, Ufo! 10 Sad Zebler mora ići. Budi sretan!

IGROKAZI

TRI KESTENJARA Snijeg neprekidno pada već dva dana. Ljudi su na ulice izlazili samo kad je to bilo prijeko

potrebno, brzo obavljali poslove zbog kojih su izašli i vraćali se u tople stanove. A djeca? Djeca su u tople stanove ulazila samo kad je to bilo prijeko potrebno, brzo

obavljali poslove zbog kojih su ušli i vraćali se na ulicu. U ta dva snježna dana grad je dobio mnogo novih stanovnika. U svakoj ulici, na svakom

uglu, moglo se vidjeti ponekog od njih s metlom pod rukom i sa zdjelom ili loncem na glavi. Događaj o kojemu je riječ u ovoj priči zbiva se u predvečerje drugog snježnog dana.

Svjetla su u gradu upaljena. Oko uličnih svjetiljaka lepršaju guste pahulje snijega i prepliću se poput rojeva krupnih bijelih leptira. Šarene reklame bljeskaju i trepere na krovovima i pročeljima zgrada.

Ulicom žure dva dječaka, Ivica i Javor. Ivica je ruke zavukao duboko u džepove, a šubaru spustio do očiju. Ipak nije uspio pokriti žuti čuperak, što mu je nestašno poigravao na čelu. Javor je žurio za svojim starijim bratom, jedva uspijevajući održati s njim korak. Do usta se umotao u topli crveni šal. Pri svakom koraku na leđima mu je poskakivala torbica.

Dječaci stigoše do ugla ulice. Tu stadoše i pogledaše niz poprečnu ulicu, koja bijaše gotovo sasvim pusta. Kad ne ugledaše onoga koga su očekivali, nasloniše se na stablo staroga kestena i počeše čekati. Javor skide s leđa torbicu i stavi je na suho mjesto ispod klupe pokraj

43

kestena. Događaj o kojemu je riječ u ovoj priči zbiva se na uglu ulice nedaleko od malog i veoma

lijepog parka, u kojemu već desetke godina stoje kamena poprsja Waldingera i Hötzendorfa. Večeras su i poštovani slikari na glavama imali meke bijele šubare.

Događaj o kojemu je riječ u ovoj priči... no, dobro, da počnemo! (Drugi snježni dan, predvečerje. Na uglu ulice, naslonjeni na stablo staroga kestena,, stoje

dva dječaka, Ivica i Javor. Pokraj kestena je klupa, pod klupom torbica. Malo dalje su Hötzendorf i Waldinger s bijelim šubarama na glavi)

IVICA (po tko zna koji put gleda, niz poprečnu, ulicu): Još ga nema. Zasigurno se negdje zadržao. Uskoro će završiti kino-predstava i posjetioci

će se razići. Ako dotle ne dođe, poslije mu ne vrijedi ni dolaziti. Neće nište prodati. JAVOR: Možda on večeras neće ni doći. IVICA (pocupkujući od hladnoće): Doći će on, ne brini. Svake večeri ovdje stoji. Ovo mjesto izgleda upravo neobično kad

njega nema, kao što bi bilo neobično da nema ove klupe ili kestena. JAVOR (osluškujući): Čekaj! Čini mi se da ga čujem. IVICA (osluškuje): Točno! To je on! Pazi, pravit ćemo se kao da smo slučajno naišli ovuda. (Iz poprečne ulice čuje se glas staroga kestenjara, koji, uzvikujući, nudi prolaznicima

vruće kestene.) JAVOR: Čičica je uvijek veseo i dobre volje. IVICA: Uzmi torbicu da je ne ugleda odmah. JAVOR (uzimajući torbicu): Petoro unučadi! Kako li samo izlazi na kraj s njima! IVICA: Tko zna. Kad mu je sin stradao, snaha mu je ostavila djecu i otišla. To mi je

pričao Darko, on je njihov susjed. (Glas kestenjara bio je sada već sasvim razgovijetan. Čula se škripa i drndanje kestenjarskih kolica.) KESTENJAR (uzvikuje): Kesteni vrući! Kesteni vreli! Ovakve niste odavno jeli! Zalogaj svaki pun je užitka! Još

samo malo! Vreća je plitka! (Dječaci se smiju. Hitro se povukoše u sjenu kestena kako ih kestenjar ne bi odmah

ugledao.) KESTENJAR (uzvikuje): Vatra, gori kesten puca u peći, iskače, kesten čeka skače, u vreći, skače,

44

vatra gori, skače, svjetluca, skače – kesten skače uhvati ga i puca, – hop! – vatr agori dječače! sve jače, (Kestenjar je dogurao kolica do ugla, i stao. Na kestenjarskim kolicima je kestenjarska

peć i vreća puna kestena. Starac krpom briše prašinu s peći, mijehom razgorijeva žar i stavlja kesten na rešetku da se peče. Kesteni su zapucketali. Kestenjar briše ruke i užurbano posluje oko kestenja, miješa ga, dodaje ugljena)

KESTENJAR (pljesne dlanom o dlan): Kesteni vreli! Kesteni vrući! Još samo malo, pa idem kući večeru toplu spremiti djeci – najmlađe ima osam mjeseci! Osam mjeseci – a jesti hoće! Hura! Navali! Pečeno voće! (Poneki rijetki prolaznik se zaustavlja pokraj kestenjara, kupuje mjericu kestenja i odlazi

dalje.) KESTENJAR (sipa kao iz rukava): U pećici vatra gori, u šumici kesten zori – jedva čeka da se peče... (Dječaci, smijući se, izlaze iz sjene staroga kestena,.) IVICA, JAVOR (uglas): Dobro veče! IVICA: Kestenjaru, dobra sreća! JAVOR: Da ti bude puna vreća! IVICA: Peć da ti se ne ugasi! KESTENJAR: Zdravo, momče! Zdravo da si! JAVOR: Da ti budu sretni dani! KESTENJAR (grleći dječake): Živi bili, mališani! Gledaj ova vedra lica, nježna kao pahuljica, a glas – kao cvrkut ptica! JAVOR: Pa kako vi to, čiko, sve u stihovima...?

45

KESTENJAR (smijući se): Lako, lako, lijepi moji – de, uzmite kesten koji! IVICA (uzimajući poniženo kestenje): Pa, kako vam ide pos' o? KESTENJAR: Sijem žito, žanjem proso! Što mi skupe za dan djeca, ja prodajem tri mjeseca. Slab posao, sreća pusta, a kod kuće mnogo usta – svaki dan bi samo jeli! (Ulicom nailazi grupa dječaka. Čim ih ugleda, kestenjar počinje nuditi kestenje.) KESTENJAR: Urodili kesteni na bukvi i hrastu, kod kuće mi unuci k'o iz vode rastu. (Dječaci se smiju kestenjarovim šaljivim stihovima. Starcu je to drago, smije se s njima i

ispaljuje čitav rafal riječi.) KESTENJAR: Sjeli vrapci na kuću, pa skakuću, skakuću, skoči žabac u baru – odnese mi šubaru! Bijela breza, plavi cvijet, žuta dunja, suncokret! IVICA (smijući se): Pa što suncokret i dunja ima s kestenjarom i kestenima? JAVOR: I kakve veze imaju breze? KESTENJAR: Suncokret, dunja, žapci i breze sa mnom nemaju baš mnogo veze. Ja tako zovem mušterije – kome je smiješno, neka se smije! (Kestenjar i dječaci se smiju.)

46

KESTENJAR: Neće ga, neće doteći svima! Hura! Navali dok još ima! Urodili kesteni na bukvi i hrastu, kod kuće mi unuci k'o iz vode rastu. (Ivica je pojeo svoje kestenje i pogleda zagaravljene dlanove. Smije se, prilazi peći i trlja

dlanove o čađavi lim, a zatim ih briše o lice, čelo i bradu. Javor radi to isto. I sada već uz starog kestenjara stoje i dva mala, kestenjara. Svi se slatko smiju. Dječaci od novinskog papira prave tuljke i stavljaju u njih po mjericu kestenja.)

IVICA (oponašajući kestenjara): Kesteni vrući! Kesteni vreli! Crveni, žuti, plavi i bijeli! Mjerica svaka po deset kuna! Navali dok je vreća još puna! JAVOR (oponašajući kestenjara): Kesteni vrući! Kesteni vreli! Sami bi sebe od slasti jeli! KESTENJAR, IVICA, JAVOR (pjevaju): Kesteni vrući! Kesteni vreli! Crveni, žuti, plavi i bijeli! Kesteni vrući! Kesteni vreli! Sami bi sebe od slasti jeli! (Prolaznici začuđeno zastaju, smiješeći se gledaju kestenjare i kupuju, netko mjericu,

netko dvije.) KESTENJAR: Kesteni vreli! Kesteni vrući! Još samo malo, pa idem kući večeru toplu da spremim djeci... JAVOR (skidajući torbicu s leđa): Čuli smo, čiko, da vi imate pet sasvim malih mališana i da vi, čiko, i vaša baka živite sami s tih pet momaka... IVICA (vadeći iz torbice banane): Donijeli smo vam banana za vaših lijepih pet mališana...

47

JAVOR (i on iz torbice vadi, kolače i igračke): ... malo kolača, pitu od maka, i nešto naših igračaka. IVICA (predajući omote kestenjaru): Molim vas da to predate djeci. JAVOR (na, dnu torbice pronađe zvečkicu, pa i nju daje kestenjaru): A ovo onom od osam mjeseci. (Kestenjar je iznenađen. Prima darove od dječaka i stavlja ih pokraj vreće s kestenom.) KESTENJAR: Hvala vam, hvala, mali junaci! Bit će veseli moji dječaci! (Odozdo, iz kina, izašla je gomila ljudi i pokuljala ulicom. Jedan mališan ugledao je

kestenjare i počeo svoju majku vući za kaput prema njima. Kad Ivica i Javor vidješe da se dječakava majka usteže, uzimaju tuljke s kestenjem i nude ih mališanovoj majci)

IVICA: Kesteni vrući! Prava milina! Kupite kesten za vašeg sina! JAVOR: Urodili kesteni na bukvi i hrastu, od kestena dječacima brkovi izrastu! (Mališanova majka, gleda ih, smije se i prilazi im. Odmah je kupila dvije mjerice. Za

njom nagrnuše i ostali. Svi su odjednom htjeli kupiti kestene od nalih kestenjara.. Dječaci su punili mjerice, presipali u papirnate tuljke i prodavali ih kupcima, a kestenjar je jedva stizao skidati kesten s rešetke. Ljudi su čekali u redovima, i dovikivali da i za njih ostave koju mjericu. Oko kestenjarske peći je nastala gužva.)

PRVI KUPAC: Molim vas, nemojte se gurati! DRUGI KUPAC: Ja sam došao prije vas! TREĆI KUPAC: Ne ulazite u red sa strane! Stanite i čekajte kao i mi! ČETVRTI KUPAC: Nemojte davati više od jedne mjerice! Neka ostane i za nas! PETI KUPAC: Hej, vi! Kud ste navalili! U red! (Vreća se brzo praznila. Za, one koji su posljednji došli na red, više nije bilo kestena, Oni

su gunđajući spremali već pripremljen navac u džepove i udaljavali se.) Događaj o kojemu je bila riječ u ovoj priči zbio se onako kako smo ga opisali. Tri

kestenjara spremili su kestenjarsku peć, srdačno se pozdravili i rastali. Starac je odgurao svoju garavu peć niz jednu ulicu, a dječaci su pošli drugom.

Na uglu je ostala samo klupa i razgranati kesten okićen kitinama snijega. Zima je oko njega vezla svoj pokrovčić i na njemu ispisivala stihove:

Na uglu stoje kraj peći svoje tri kestenjara garava lica, dok se oko njih viju i roje oblaci bijeli od pahuljica.

48

Ulice plove kroz bijele snove u tihu luku priča i bajki. Djeca sanjaju igračke nove u toplom krilu baka i majki. Cijele su noći pahuljice lepršale oko uličnih svjetiljki i zima mahala bijelim krilima nad

gradom... (kraj)

PLES PAHULJICA Bijela zimska noć legla na selo. Kroz mala okna žuta se svjetlost rasipa po mekanu

snijegu. Krovovi duboko navukli bijele šubare. Na kraju sela, do pojasa u snijegu, stoji kućica. Dva osvijetljena okna uporno zure u noć.

U sobi, na ognjištu, plamsa vatra. Pokraj ognjišta sjedi baka i vještim prstima premeće pletaće igle. S vremena na vrijeme potakne vatru na ognjištu. S upaljenih cjepanica raspu se snopovi iskri.

Kraj prozora sjedi njen osmogodišnji unuk. Jednom rukom drži zadignutu zavjesu. Drugom je podbočio bradu i šutke gleda u noć. Pred oknom promiču snježne pahuljice, svjetlucajući i bljeskajući, te se čini da netko s krova pregrštima rasipa sjajne bisere. Dječak dugo promatra ples pahuljica pred oknom; spusti zavjesu i pogleda baku.

DJEČAK: Gle, bako, noć je vani golema, a k nama nikog, baš nikog nema... Zašto je tako, htio bih znati. BAKA (spušta plativo u krilo, gleda unučića pogčedom punim topline i razumijevanja,

uzdiše): Eh, sinko mili, nemoj pitati. Kada porasteš... DJEČAK (upadajoj u riječ.): ...još malo veći, sve ćeš saznati – znam, to ćeš reći. (Dječak dođe na sredinu sobe i tu stade. Iz očiju samo što mu nisu pocurile suze.) DJEČAK: Ti uvijek sjediš kraj peći tako, a ja se želim igrati, bako! Od Božićnjaka sva druga djeca dobiju medu, plišanog zeca, konjića plavog, igračke razne,

49

a moje police uvijek su prazne... (Kod posljednjih riječi dječak priđe grubo izdjeljanoj polici na kojoj je poredano nekoliko

jednostavnih, igračaka i gleda ili, tužnim pogledom. Zatim pogled svrne prema baki. Dvije krupne suze nisu više mogle izdržati na trepavicama, otkinuše se i kliznuše niz obraze. I baki se u očima zaiskrile suze. Blagi joj se pogled zamuti. Priđe dječaku i zagrli ga. Dječakove su je riječi teško pogodile. Jadnica, sve bi ona dala svome zlatnom dječaku, samo kad bi imala. Tvrdim prstimo, miluje ga po licu.)

BAKA: Ne tuguj, dragi, jablane viti! Jednom će svega, svega biti: i konjić plavi, i zec od pliša, čitava brda od slatkiša, auto mali i žuti meda, palače divne – od sladoleda! (Dječak zaneseno sluša bakina obećanja.. Od uzbuđenja je raširio oči i otvorio usta, kao

da već pred sobom vidi sve te lijepe stvari – golema, brda od slatkiša, i divne palače, od sladoleda.)

BAKA I UNUK (zagrljeni pjevaju): I konjić plavi, i zec od pliša, čitava brda od slatkiša, auto mali i žuti meda, palače divne – od sladoleda! (Unuk i baka se uhvate za ruke i zaplešu na sredini sobe. No dok se njih dvoje vesele u

kući, netko tiho obilazi oko kuće, zaviruje kroz malo okno i osmjehuje se. Snijeg škripi pod njegovim nogama, a pahuljice se nečujno spuštaju na veliki zavežljaj što ga nosi na leđima. Kad je dječak čuo da se netko šulja oko kuće, uplaši se i prestade pjevati. Bojažljivo se privija uz baku.)

DJEČAK (osluškujući): Osluhni, bako... Čuješ li nešto? (Baka priđe prozora i oslušnu, a odmah potom lukav joj osmijeh zaigra na licu. Na

prstima se vrati na sredinu sobe.) BAKA(šapatotn): Netko se kući prikrada vješto... (Dječak se uplaši. Zagrli baku i lice sakrije u njezinu pregaču.) DJEČAK Bakice draga, strah me hvata, požuri, brzo, zaključaj vrata, sakrij me tamo, iza ognjišta... (Baka, se nasmije. Znala je da je njegov strah sasvim bezrazložan.) BAKA (hrabreći dječaka): No, no, što ti je? Ne boj se ništa. Baka se s tobom samo šali.

50

Ma što se skrivaš? Ne budali! Baš si mi junak! Gledaj ti njega! To vjetar sipa pregršti snijega tičući grane prstima svojim... DJEČAK: Bakice, ipak, ja se bojim... (Posljednje riječi dječak je izgovorio šapatom, uplašeno pogledajući prema oknu. U taj

čas netko pokuca na okno. Dječak opet sakri lice u bakinu pregaču.) BAKA (glasno): Tko kuca noćas ovako kasno? DJEČAK Ma tiše, bako, ne tako glasno... (Iza okna se netko tiho nasmije.) BIJELI ZEC: Ja sam, bijeli zec od pliša, u džepu mi dva-tri miša, u torbici sto slatkiša! Šumom me vija pahulja roj, dolazim, bako, na poziv tvoj i nosim radost ovoj kući – smijem li ući? (Baka i unuk prepoznadoše glas iza okna i nasmijaše se. Dječak raširenih ruku potrči k

vratima.) DJEČAK Ulazi samo! Ne pitaj ništa! De, sjedi ovdje kraj ognjišta i ogrij malo promrzlu šapu, kaputić svuci, odloži kapu. (Dok je to govorio, dječak je širom otvorio vrata. U kuću je ušao bijeli zec, noseći na

leđima torbu s darovima. Dječak se užurbao pomažući mu da sprti torbu s leđa. Skinuo mu je s glave šubaru, otresao s nje snijeg i objesio je na klin iznad ognjišta. U međuvremenu bijeli zec je sjeo pokraj ognjišta i grijao prozeble "šapice".)

BIJELI ZEC: E, bome, stegla prava hladnoća! DJEČAK: Daj, bako, brzo, slatko od voća! Hoćeš li, možda, kolačić neki? (Posljednje riječi dječak je uputio bijelom zecu, našto ovaj zastriže ušima i vragolasto se

nasmija.) BIJELI ZEC: Zar ti kolače nudiš zeki? (Baka razgrće bijeli stolnjak i prostire stol. Iznosi kolače i slatko pred došljaka. Ali tek što

je bijeli zec zagrizao, netko pokuca na vrata. Baka pođe da otvori, ali je unuk preteče.) DJEČAK: Ostavi, bako, da vidim tko je, možda su opet uzvanice tvoje. (Dječak priđe vratima i prisloni uho na njih. Opet se začuje lupanje. Dječak se oprezno

udalji od vrata i upitno pogleda baku, koja se lukavo osmjehuje.)

51

MEDO (brunda, iza vrata): Pošao sam jutros na put, a zaboravio kaput. Sav sam prozeb'o, rep mi se smrz'o – hajde, otvaraj, otvaraj brzo! Šumom me vija pahulja roj – dolazim, bako, na poziv tvoj! DJEČAK (prepoznavši medin glas, kliče veselo): Gle, medo ide! Sto puta hura! MEDO (ulazi trapavim korakom, mumlja): Zatvaraj vrata, vani je bura! Snijeg sve zatrp'o, mećava vije, drveću vjetar brade brije – e, da i vjetra izjedu vuci! De, mali, torbu mi ovu svući. (Dječak jedva skida tešku torbu s medinih leđa. Ovaj s olakšanjem othukne i čitav oblak

pare ispuni tijesnu prostoriju. Snijeg mu se na krznu bio otopio, pa s njega po podu padaju kapljice. Medo sjede za stol i poče razgledati poslastica na tanjurima. Dječak vadi darove iz medine torbe i slaže ih na policu. Na dnu torbe ugleda pušku.)

DJEČAK (oduševljeno): Gle, bako, medo mi donio pušku! BAKA (nasmiješi se unuku, pa medu nudi slatkišima): Želiš li bombon, ili krušku? MEDO (puckajući jezikom): Dajte mi radije pitu od maka i ovaj kolač od lješnjaka, jedan čaj vrući i toplo mlijeko da se ugrijem... (Ugleda bijelog zeca:) Ono, tu je i zeko! (Medo se pozdravi s bijelim zecom, pa zajedno navališe na slatkiše. Baka je odnosila

prazne tanjure i donosila pune. Dječak je čitavo vrijeme bio zaokupljen razgledanjem igračaka,. Poslagao ih je na svoju policu, pa sad nije mogao pogleda odvojiti od njih.)

DJEČAK (medi, zeki): Hvala ti, medo! Hvala, zeko! (Baka sa sretnim osmijehom na licu promatra unuka i neprestano medu i zeku nutka,

poslasticama. Najeli su se slatkiša, i već su pod njihovim zdravim zubima krckali orasi, lješnjaci i bademi. Dječak jedva odvoji pogled od igračaka i priđe medi:)

DJEČAK: Jesi li popio svoje mlijeko? MEDO (gladeći se šapom po trbuhu, mumlja): Dobro je bilo, iako vrelo –

52

e, baš mi je odlično sjelo! DJEČAK: Hajde da malo zapjevamo! MEDO: Hoćemo, samo ako znamo! (Baka uze medu za šapu, zeko se uhvati do bake, a dječak stade između mede i zeke. Za

koji trenutak iz kućice na kraju sela zaori, se pjesma.) BAKA, DJEČAK, BIJELI ZEC, MEDO (igraju i pjevaju):

Sa oblaka spustio se pahuljica roj i pokrio cijelo selo – haja-heja-hoj! Mi hoćemo, mi želimo, da se danas veselimo! (Pahuljice su promicale iza okna, nadvirivale se u sobu iz koje je dopirala pjesma, i na,

kraju postale vrlo znatiželjne. Vrata su ostala tek pritvorena, pa jedna od njih uletje u sobu i zaleprša oko veselih pjevača.)

PRVA PAHULJICA (pleše i pjeva): Ja sam mala pahuljica, snježna, bijela, meka, mene svako dijete nestrpljivo čeka. (Svi su stali i zadivljeno gledaju pahuljicu, dive se njenoj pjesmi i plesu, U uzbuđenju

nisu ni zamijetili da je u sobu već ulepršala i druga pahuljica. Lakim, plesnim korakom, kretala se po sobi)

DRUGA PAHULJICA (pleše i pjeva): Ja sam mala pahuljica, nestašna i laka, donosim vam sto pozdrava sa snježnih oblaka. (Pjesma druge pahuljice još nije ni utihnula, a na vratima se pojavila treća pahuljica,

lijepa kao lijepa misao, radosna poput smiješka.) TREĆA PAHULJICA (pleše i pjeva): Ja sam mala pahuljica, kao smiješak bijela, pala, laka, sa oblaka, vedra i vesela. (Dječak, baka, medo i zeko nisu mogli skinuti pogleda s pahuljica. Gledali su ih

zadivljeno i oduševljeno pljeskali njihovu plesu i pjesmi. Sad se sve tri pahuljice uhvatiše za ruke i zaplesaše.)

PRVA, DRUGA I TREĆA PAHULJICA (plešu i pjevaju): Mi smo male pahuljice,

53

čitav jedan roj, zaigrajmo, zaplešimo – haja-heja-hoj! (U sobu je nagrnuo čitav roj pahuljica. Uhvatile su se u kolo s prve tri i zaplesali. Dječak,

baka, medo i zeko promatrali su ih još nekoliko trenutaka, a onda se i oni uhvatiše u kolo i zaplesaše s pahuljicama. Medo je pocupkivao trapavim korakom, pazeći pri tome da kojoj od pahuljica ne stane na nožicu. Do kasno u noć u kućici na kraju sela orila, se pjesma.)

... Da, do kasno u noć u kućici na kraju sela orila se pjesma. Vatra na ognjištu veselo je pucketala, i pahuljice su veselo plesale, i svi su bili veseli.

Smijeh i pjesma ispunjavali su sobu. Baka se već bila umorila od plesa, a i medo je sve teže vukao nogu za nogom. Zeko je neumorno poskakivao, a ni dječak nije zaostajao za njim.

Onda se baka otpustila iz kola. Iz staroga kredenca izvadila je nove poslastice i poredala ih na stol. Pozvala je društvo da malo predahne i priđe stolu.

I tada se dogodi nešto čudno. Medo i zeko poskidaše svoje bunde, ispod kojih se ukazaše oznojena lica dvojice dječaka

iz susjedstva. Na drugoj strani pahuljice poskidaše svoje bijele haljinice. I sada se vidjelo da umjesto lepršavih pahuljica na sredini sobe stoji nekoliko djevojčica rumenih obraščića i razdraganih lica.

U sobi zažubori radostan dječji smijeh. A dobra baka samo se smiješila gledajući svoga sretnog unučića.

(kraj)

BILJEŠKA O PISCU Anto Gardaš rođenje 21. svibnja 1938. godine u Agićima kod Dervente. Od 1948. živi u

Hrvatskoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Našicama, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Sada živi i radi u Osijeku. Piše prozu i poeziju, za djecu i odrasle. Do sada je objavio preko trideset knjiga, od kojih je većina namijenjena djeci i mladeži.

To su: JEŽ I ZLATNI POTOK (priče i igrokazi) <span lang=PL style='font-size:14.0pt;mso-ansi-language:PL;mso-bidi-font-weight