EGIPATSKA UMJETNOST

Predmet LIKOVNA UMJETNOST

Razred II.

III. CJELINA DREVNE CIVILIZACIJE

NASTAVNA TEMA Egipatska umjetnost

EGIPATSKA UMJETNOST 1

Otkriće egipatske kulture

Egipat i njegove starine privlačili su putopisce, historičare i geografe još od davnih vremena. U razdoblju između 449. god. i 430. god. pr. Kr. u Egiptu je boravio grčki povjesničar Herodot (oko 484. - 425. pr. Kr.). U drugoj i trećoj knjizi 'Povijesti' dao je osnovne kronološke odrednice egipatske povijesti od mitskih vremena do Kambizova osvajanja Egipata (526. god. pr. Kr.). Iznio je i svoje viđenje Egipta, njegove kulture, pisma, mitologije i pogrebnih običaja. Njegovi podaci i danas se smatraju nezaobilaznim vrelom za egiptologe i historičare.

U jesen 332. god. pr. Kr. Aleksandar Veliki dolazi u Egipat kao oslobodilac od perzijske vlasti. Tijekom svog kratkog boravka Aleksandar se dao okruniti za egipatskog faraona, a egipatski svećenici dali su ga proglasiti i bogom. Na ušću Nila osnivao je novi grad - Aleksandriju, buduće središte helenističke kulture. Njezina knjižnica i muzej kao znanstvene ustanove postale su pojam znanja tadašnjega svijeta. Nakon Aleksandrove smrti (323. god. pr. Kr.), Egipat pod vlašću dinastije Ptolemejevića postaje centar helenističkog svijeta.

U III. st. pr. Kr. egipatski svećenik Maneton napisao je prvi pregled egipatskih dinastija i njihovih vladara i pod nazivom 'Aegyptiaca'. Njegova djelo nije ostalo sačuvano u izvorniku nego preko djela posrednika: Josipa Flavija (o. 70. god.), Afrikana (III. st.) i Euzebija (IV. st.). Egipat je u I. st. pr. Kr. posjetio Diodor Sicilski (I. st. pr. Kr.). Njegova svjedočanstva o egipatskoj povijesti i kulturi i danas su neizostavno vrelo za svakog povjesničara i egiptologa.

Rimski vojskovođa Oktavijan, nakon pomorske pobjede kod Akcija 31. god. pr. Kr., krenuo je u osvajanje Egipta. Kleopatra VII. i Marko Antonije su 30. god. pr. Kr. izvršili samoubojstvo čime je označen kraj vladavine Ptolemejevića u Egiptu. Iste godine Egipat je uključen u teritorij rimske države.

Egipat je zanimljiva odrednica brojnih putnika-turista, geografa, znanstvenika i u vrijeme rimske vladavine. U Egiptu je oko 25. god. pr. Kr. boravio grčki geograf i putnik Strabon (oko 60. god. pr. Kr. - oko 25. god. po Kr.) koji je u djelu 'Geografija' opisao brojne gradove i spomenike. Između ostalog zabilježio je polagano propadanje i prekrivanje drevnih starina pijeskom. U I. st. po Kr. Egipat je vjerojatno posjetio i grčki povjesničar Plutarh (46. - 120. god.) koji je tom prilikom zapisao egipatske mitove o Izidi i Ozirisu. U rimskom razdoblju (30. god. pr. Kr. - 395. god.) vladari Oktavijan August (30. g. pr. Kr. - 14. g.), Kaligula (37. - 41.), Hadrijan (117. - 138.), Karakala (211. - 217.) i državnici (npr. Germanik) boravili u dolini Nila i divili se njegovim bogatstvima. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u današnjem Splitu dao ukrasiti sfingama s prikazom egipatskih faraona, a spomenike je dao dovući iz Egipta (o. 300 god.).

Godine 639. Arapi su na osvajačkom pohodu prema zapadu afričkog kontinenta i Europi prodrli u dolinu Nila. Pustinjski nomadi osvajaju Aleksandriju u jesen 641. god. čime započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada. Ostatak Egipta pao je u ruke osvajača 642. godine. Tijekom arapske vladavine Egipat je bio zatvoren za nemuslimanske putnike i trgovce. U tom razdoblju Egiptom su putovali mnogi arapski putopisci (Abu Salih, Ibn Battuta, Ibn Jobair, Ahmad ben Ali Maqrizi) koji u svojim zapisima s putovanja opisuju ljepote egipatskih spomenika koje sve više pokriva pustinjski pijesak. Zabilježeno je da su arapski osvajači bili zadivljeni bogatstvima i ljepotama drevnih građevina. Bogatstvo faraona ušlo je u legendu i u arapske priče poput Tisuću i jedne noći. Kalif el-Mamun, sin Haruna el-Rašida, vjerujući u neizmjerno bogatstvo koje skriva Keopsova piramida, oko 820. godine provalio je u piramidu. Nakon golemih napora provalnici su napravili otvor u piramidi (koji i danas služi kao ulaz za turiste), ali u njenoj unutrašnjosti nisu pronašli nikakvo blago. Saladinov sin, Malek Abd el-Aziz Otman ben Yusuf izveo je godine 1196. novi bezuspješni pokušaj provale s ciljem krađe dragocjenosti koje se prema legendi čuvale u Mikerinovoj piramidi u Gizi. Godine 1517. god. turski sultan Selim I. osvaja Egipat i Aleksandriju čime započinje ponovno otvaranje Egipta prema gospodarskim središtima kršćanske Europe. Nakon promjene političke vlasti Egipat posjećuju brojni trgovci, putnici i putopisci.

Nove političke promijene iskoristili su europski liječnici koji su vjerovali da mumijin prah ima razna ljekovita svojstva. Brojni su trgovci od te zablude stvorili unosan posao i od sredine XVI. do sredine XIX. st. u ogromnim količinama izvozili mumije u Europu. Mumije su mrvili u prah i stavljali u bočice koje su se skupo prodavale. Tako su davno mumificirana tijela Egipćana u Novom vijeku postala vrlo isplativ medicinski izvozni proizvod Egipta. Izvjesni John Sanderson godine 1585. izvezao je samo na londonsko tržište 270 kg mumija. Tek s napretkom medicine sredinom

Drugi razred 1

EGIPATSKA UMJETNOST

XIX. st. prestaje masovni izvoz mumija u Europu. Njihov izvoz i dalje se nastavio, ali isključivo za potrebe raznih muzejskih institucija širom svijeta.

Znanstveno istraživanje Egipta započinje početkom XVII. stoljeća. Između 1618. i 1624. u Egiptu je boravio Pietro delle Valle. On je sa svojih putovanja donio veliku količinu papirusa i mumija. Papirusi su tada počeli privlačiti mnogobrojne učenjake, pa već 1643. njemački svećenik isusovac Athanasius Kircher (1602. - 1680.) izdaje prvu studiju o hijeroglifima pod nazivom Lingua Aegyptiaca Restituta. Engleski matematičar John Graves (1602. - 1652.) prilikom boravka u Egiptu godine 1639. piše prvu studiju o piramidama u Gizi koja ujedno sadrži prva mjerenja i nacrte (Pyramidographia, 1646.).

Tijekom XVIII. stoljeća sve veći broj učenjaka i putnika boravi u Egiptu gdje se dive njegovim starinama. Poslije smrti Engleza Sir Hansa Sloana (1660. - 1753.), predsjednika Kraljevskog društva, otkupljena je njegova kolekcija egipatskih starina čime je stvoren zametak današnjega Britanskog muzeja. Godine 1790. izlazi knjiga 'Travels to discover the source of the Nile' engleskog istraživača Jamesa Brucea (umro 1794.) koja sadrži mnoštvo crteža egipatskih građevina.

Nastanak i razvoj egiptologije

Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Ubrzo je organizirao istraživačku ekspediciju na čelu s Dominique Vivantom Denonom koja je prikupila i nacrtala broje egipatske spomenike. Između 1809. i 1813. izlazi 24 sveska 'La Description de l'Egypte' gdje su objavljeni rezultati istraživanja. To je prvo reprezentativno djelo egipatske povijesti o kojoj se dotada gotovo ništa nije znalo U isto vrijeme slučajnim otkrićem kamena iz Rosette 1799. god. stvoreni su temelji za razvoj egiptologije.

Prijelomna godina za znanstveno bavljenje egipatskom baštinom bila je 1822. god. Tada francuski lingvist i prvi egiptolog Jean-François Champollion (1790. - 1832.) otkriva tajnu egipatskog pisma - hijeroglifa. Svoje otkriće objavio je čuvenom 'Lettre a M. Dacier rélative a l’alphabet des hiéroglyphes phonétiques' u kojem je objasnio svoje metode. Godine 1826. osnivao je i egipatsku zbirku muzeja Louvrea u Parizu. Ipak Champollion za svoga života nije dobio puno priznanje za svoje rad. Umro je od srčanog udara nedugo nakon što je završio pisanje rječnika egipatskog jezika i njegove gramatike. Svojim se radom na dešifriranju hijeroglifa istakao i Thomas Young (1773. - 1829.).

Nakon dešifriranja hijeroglifa javljaju se mnogi zaslužni istraživači egipatskih starina na čijim je temeljima stvorena današnja egiptologija. Trebalo je proći više od dva desetljeća za slijedeći veliki korak u razvoju egiptologije. Godine 1842. njemački lingvist i egiptolog Karl Richard Lepsius (1810. - 1884.) odlazi na istraživačku ekspediciju financiran od strane Prusije. U razdoblju od 1842. do 1845. god. Lepsius obilazi spomenike, crta njihov izgled i bilježi njihove natpise. Vratio se u Prusiju s brojnim spomenici i vrijednim zapisima. Rezultate istraživanja objavio je između 1849. i 1859. pod nazivom 'Denkmaeler aus Augypten und Aethiopien'. Godine 1865. postavljen je za prvog kustosa Egipatske zbirke muzeja u Berlinu.

Među istraživačima sredine XIX. stoljeća posebno mjesto zauzima Françoisa Auguste Mariette (1821. - 1881.). On je sredinom XIX. stoljeća osnovao centralnu muzejsku instituciju u Egiptu - Muzej u Bulaqu (od 1902. Egipatski muzej u Kairu). Uz pomoć egipatskih vlasti osnovao je i posebni ured koji je vodio brigu o zaštiti egipatskih spomenika čime je spriječeno njihovo neovlašteno iznošenje iz zemlje. Njega je kao kustos muzeja godine 1881. naslijedio Gaston Maspero (1846. - 1916.) čijom zaslugom su spašeni brojni predmeti od krijumčarenja iz Egipta.

Njihova istraživanja slijedili su John Gardner Wilkinson (1797. - 1875.), Heinrich Ferdinand Karl Brugsch (1827. - 1894.), Edouard Naville (1844. - 1926.), William Flinders Petrie (1853. - 1942.), Adolf Erman (1854. - 1937.), E. A. Wallis Budge (1857. - 1934.), F. Llewellyn Griffith (1862. - 1934.), George Andrew Reisner (1867. - 1942.), Heinrich Kurt Sethe (1869. - 1934.), Henry Breasted (1865. - 1935.), Howard Carter (1874. - 1939.), Allan H. Gardiner (1879. - 1963.), Walter Bryan Emery (1903. - 1971.) i u novije vrijeme čitav niz istraživača zaslužnih za razvoj današnje egiptologije.

Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa

Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma. Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja:

U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.

Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.

Trojezični tekst na ploči odmah je privukao pažnju učenjaka koji započinju njegovo proučavanje. Egipatsko slikovno pismo, hijeroglifi, privlačilo je pažnju stručnjaka još od antike, ali kako je pismo izašlo iz upotrebe potkraj antike nitko nije znao njegovu tajnu. Početkom XIX. stoljeća nekoliko je stručnjaka istovremeno pokušavalo naći odgovor što su

Drugi razred 2

EGIPATSKA UMJETNOST

točno hijeroglifi i kako se hijeroglifski tekstovi mogu čitati. Ipak najveći doprinos dešifriranju hijeroglifa dali su Englez Thomas Young (1773. - 1829.) i Francuz Jean-François Champollion (1790.- 1832.).

Thomas Young je od rođenja bio čudo od djeteta. Naučio je čitati i pisati s dvije godine, a već kao četrnaestogodišnjak se služio s dvanaest jezika među kojima su bili i jezici Bliskog istoka. Nakon studija postao je liječnik. Kako ga njegova ljubav prema jezicima nikada nije napustila počeo se zanimati za povijest i jezik starog Egipta. Dugo je proučavao natpis na kamenu iz Rozete. Young je 1814. dokazao da demotsko pismo s kamena nije alfabetsko, a primijetio je i da su kraljevska imena zasebno označena ovalnim znakovima. Tako je naslutio tajnu hijeroglifa nekoliko godina prije Champolliona, ali je zbog nemogućnosti daljnjeg financiranja morao napustiti svoja istraživanja.

Jean-François Champollion već je od malena bio stručnjak za jezike. S dvanaest je godina znao osnove hebrejskog i arapskog, a s vremenom je naučio čitav niz istočnih jezika. Studirao je na sveučilištu Grenoble gdje je već zarana proučavao egipatski i koptski jezik. Ubrzo je zavolio egipatsku povijest i kulturu o kojoj se tada još vrlo malo znalo. Još je tijekom studija u Grenoblu primijetio da je koptski jezik mlađa verzija egipatskog jezika. Već je 1808. god. identificirao 15 demotskih znakova s koptskim istoznačnicama. Nastavio je svoja istraživanja sve do 1822. g. kada je prvi puta objasnio metode svojeg rada. Dvije godine kasnije za vrijeme boravka u Torinu gdje je istraživao u tamošnjem muzeju (Museo Egizio) objavio je novu studiju u kojoj je objasnio sistem hijeroglifskog pisma. Champollion je usporedbom nekoliko egipatskih spomenika s hijeroglifskim pismom i grčkog natpisa s Kamena iz Rozete uspio odgonetnuti ime Ptolemej i Kleopatra. Pronašao je slova p, t, l, m, i s, k, e, a, v, i te znak za slovo t. Na obelisku i na još dva predmeta pronašao je kraljevska imena Ptolemaios i Kleopatra uokvirena ovalom (kartušama). Otkrio je da se egipatsko pismo sastoji od fonetskih i ideogramskih znakova. Primijetio je da je pismo kroz dugu povijest Egipta doživjelo neke promjene pa je tako nastalo hijeroglifsko, zatim pojednostavljeno hijeratsko i jednostavno demotsko pismo. Champollion za svoga života nije dobio puno priznanje za svoje dugogodišnji rad. Umro je od srčanog udara 1832. g. nedugo nakon što je završio pisanje rječnika egipatskog jezika i njegove gramatike koji su objavljeni nakon njegove smrti.

Drugi razred 3

EGIPATSKA UMJETNOST

Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina, od 1862. do danas, hrvatska se historiografija razmjerno malo bavila problemima Staroga Egipta. Razlozi su takvoga stanja shvatljivi: hrvatski su povjesničari ponajprije zaokupljeni domaćim temama; Hrvatska raspolaže s relativno malo izvorne građe (oko 4100 predmeta u raznim muzejskim zbirkama); skromna materijalna sredstva i nedovoljna međunarodna suradnja ne omogućuju istraživanja na prostoru Starog Istoka i Egipta; u domaćim institucijama nema dovoljno znanstvenih knjiga i časopisa koji bi osiguravali uvid u tekuću problematiku i istraživanja; ne postoji domaća institucija koja bi okupila istraživače, koordinirala i olakšala njihov rad.

U XIX. stoljeću, u vrijeme kada su prve istraživačke ekspedicije krenule na prostor nekadašnjeg Starog Istoka, hrvatska je historiografija ponajprije zaokupljena istraživanjem domaće antike, srednjovjekovne i novovjekovne hrvatske povijesti. U takvim prilikama zahvaljujući nekolicini entuzijasta i mecena (Mihael i Ilija Barić, Josip Juraj Strossmayer, Juraj Haulik i dr.), kustosa, arheologa i povjesničara (Mijat Sabljar, Šime Ljubić) u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 1862. god. donacijom svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem i 1868. god. otkupom velikog dijela zbirke baruna Franza Kollera. Današnji opseg zbirka poprima tijekom druge polovice XIX. i u XX. stoljeća, kada se nizom malih donacija i otkupom zaokružuje u postojeći oblik. Uz veliku zbirku Arheološkog muzeja u Zagrebu u Hrvatskoj postoji još čitav niz manjih zbirki egipatskih predmeta. Najveće i najznačajnije su zbirke Dubrovačkog muzeja, Arheološkog muzeja u Splitu, Arheološkog muzeja Istre u Puli i Muzeja Mimara u Zagrebu. Od institucija s manjim zbirkama treba izdvojiti Gradski muzej u Varaždinu, Muzej Slavonije u Osijeku i samostan sv. Eufemije u Kamporu na otoku Rabu.

Novonastale zbirke, čije zametke na našem prostoru nalazimo u razdoblju druge polovice XIX. stoljeća, omogućile su upoznavanje naših znanstvenika s kretanjima svjetske znanosti. Posjeti velikih i značajnih egiptologa i orijentalista Zagrebu tijekom druge polovice XIX. omogućili su da se svjetska javnost upozna s raritetom, tzv. Zagrebačkom mumijom, koji se čuva u egipatskoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Upravo zahvaljujući ovoj muzejskoj instituciji tijekom XX. stoljeća otvorili su se prozori u svijet našim znanstvenicima, a posebno dobri s Egiptom urodili su i donacijom sarkofaga s mumijom koji se danas čuvaju u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

Grga Novak svakako je najznačajnije ime od dvadesetih do kraja šezdesetih godina XX. stoljeća. Svojim velikim zalaganjem, predavanjima i izvješćima s putovanja na Istok (tridesetih godina) nastojao je širokom krugu ljudi približiti nove probleme i istraživanja. Novakov orijentalistički opus obuhvaća više od dvadeset novinskih članaka, šest vrsnih natuknica u Hrvatskoj enciklopediji i putopisna svjedočanstva u knjizi U zemlji faraona i nastavna skripta. Vrhunac mu je knjiga Egipat - prethistorija, faraoni, osvajači, kultura.

Petar Selem najznačajnije je ime druge polovice XX. stoljeća. Od šezdesetih godina objavio je čitav niz članaka koji se bave problemom širenja orijentalnih kultova i analizom domaće građe. U velikom broju članaka i knjiga ističe se problematika azijatskoga kultnog kruga i pregledi orijentalnih kultnih fenomena u Panoniji i Dalmaciji. Opus prof. Selema danas je najznačajniji u domaćoj orijentalistici.

U proteklih više od 140 godina o predmetima egipatske provenijencije koji su pronađeni na tlu Hrvatske pisali su mnogi inozemni znanstvenici. Najveći interes svjetskih znanstvenika privukla je zagrebačka mumija i njezini povoji, ali i Egipatska zbirka Arheološkog muzeja u Zagrebu (katalog Janine Monnet Saleh).

Drugi razred 4

EGIPATSKA UMJETNOST

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr.K. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr.K. do propasti carstva 332. god. pr.K., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt – crna zemlja). Prema imenu grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).

Periodizaciju egipatske povijesti dijelimo na sljedeća razdoblja:

Preddinastijsko razdoblje od 4500. do 3100. god. pr. K.Ranodinastijsko ili arhajsko razdoblje od 3100. do 2686. god. pr. K., - razdoblje I. i II. dinastijeStaro kraljevstvo od 2675. do 2155. god. pr. K., - razdoblje od III. do VI. dinastijePrvo međurazdoblje od 2155. do 2040. god. pr.K., - razdoblje od VI. do X. dinastijeSrednje kraljevstvo od 2040. do 1778. god. pr. K., - razdoblje XI. i XII. dinastijeDrugo međurazdoblje od 1778. do 1575. god. pr.K., - razdoblje od XIII. do XVII. dinastijeNovo kraljevstvo od 1575. do 1075. god. pr.K., - razdoblje od XVIII. do XX. dinastijeTreće međurazdoblje od XXI. do XXV. dinastijeSaitski razdoblje XXVI. dinastijeKasno razdoblje od XXVII. do XXXI. dinastijeHelenističko razdoblje XXXII. i XXXIII. dinastijeRimsko razdoblje od 30. pr. Kr. do 395. god.Bizantsko razdoblje od 395. do 642. god.

Preddinastijsko i arhajsko razdoblje egipatske države: od oko 4500. god pr. Kr. do 2686. god. pr. Kr.

Egipat je najstarija civilizacija sjeverne Afrike. Iznikla je iz afričkog neolitika tijekom VI. i V. tisućljeća pr. Kr. Iz tog pretpovijesnog vremena potječe povijesna teritorijalna podjela na Gornji Egipat od Asuana do Memfisa i Donji Egipat između Memfisa i delte Nila.

Tijekom druge polovice V. i IV. tisućljeća pr. Kr. na području Gornjeg Egipta razvile su se preddinastičke kulture Badari (oko 4400. - oko 4000. god. pr. Kr.), Nagada I. (oko 4000. - oko 3500. god. pr. Kr.), Nagada II. (oko 3500. - oko 3200. god. pr. Kr.), a na području Donjeg Egipta kultura Fajum (oko 5500. - oko 4000. god. pr. Kr.), kultura Maadi (oko 4000. - 3200. god. pr. Kr) na čijim se temeljima razvila egipatska država arhajskog razdoblja.

Egipat se u najranijim razdobljima nazivao Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Budući da je u Egiptu kiša rijetkost, tamošnji je život od najranijih dana ovisio o poplavama Nila i izgradnji kanala kojima se natapalo suho pustinjsko tlo. Plodni crni mulj i poplave Nila omogućile su u mlađem kamenom dobu nastanak visoko razvijenih ratarskih zajednica. Izgradnja sustava kanala i obuzdavanje nabujale rijeke u kišnim razdobljima stvorilo je potrebu za ranom organizacijom teritorijalnih okruga – noma na čijem su se čelu nalazili lokalni upravitelji - nomarsi. Svaka noma imala je svog totemskog zaštitnika. Prema najstarijoj teritorijalnoj podjeli i Gornji i Donji Egipat imali su svaki po 20 noma, a na njihovoj granici nalazile su se 2 nome.

Već u vrijeme kulture Nagada II. dolazi do sve većeg suparništva i borbe Gornjeg i Donjeg Egipta. U to vrijeme vladar Gornjeg Egipta nosio je izduženu bijelu krunu, a njegov glavni bog i zaštitnik bio je sokol. Vladar Donjeg Egipta nosio je crvenu krunu, a njegov glavni bog i zaštitnik bio je pas. Glavni grad Gornjeg Egipta bila je Teba, a Memfis glavni grad Donjeg Egipta. U razdoblju Nagada III. (oko 3200. - oko 3000. god. pr. Kr.) dolazi do prvog ujedinjenja Gornjeg i donjeg Egipta. Vladari ovog razdoblja vladaju većim dijelom Egipta pa se stoga u egiptologiji u posljednje vrijeme ovo razdoblje naziva i dinastijom 0. Glavni povijesni izvori ovoga razdoblja su paleta za šminkanje kralja Narmera i glava toljage kralja Škorpiona.

Oko 3000. god. pr. Kr. vladar Gornjeg Egipta Menes (ili Narmer, Aha?) konačno je ujedinio dva kraljevstva u jedinstvenu državu. Započelo je dinastičko razdoblje egipatske povijesti.

U razdoblju arhajskog razdoblja ili tiniske epohe (I. i II. dinastija) postavljeni su temelji egipatske države. Država je apsolutna monarhija izgrađena na predodžbi o božanskoj prirodi faraonove vlasti, a faraon se ritualno kruni krunama Gornjeg i Donjeg Egipta.

Staro kraljevstvo: razdoblje od III. do VI. dinastije, od 2575. god. pr. Kr. do 2155. god. pr. Kr.,

Tijekom Starog kraljevstva dolazi do prvog velikog uspona egipatske države. Faraoni šire svoju državu na jug u područje Nubije, a na istok na poluotok Sinaj gdje su otvoreni rudnici bakra i dragog kamenja. Uspostavljene su trgovačke veze s feničkim gradovima, a pojedini vladari šalju prve trgovačke ekspedicije na obale istočne Afrike (područje današnje Somalije). S uspostavom trgovine u Egipat pristiže vrijedno drvo, tamjan, začini i luksuzni predmeti.

Još u tiniskom razdoblju faraoni započinju graditi grobnice koje im trebaju osigurati zagrobni život. U početku su to skromne pravokutne građevine - mastabe - čiji su zidovi bili izgrađeni od opeke i drveta, a pokrivene su gredama i

Drugi razred 5

EGIPATSKA UMJETNOST

zemljom. Tijekom III. dinastije iz mastaba su se razvile stepenaste piramide. Prvi ih je izgradio faraon Đoser i njegov dvorski predstojnik, graditelj i liječnik Imhotep. Snofru, faraon IV. dinastije, izgradio je tri piramide. Prva je podignuta na lokalitetu Meidum, a dvije blizu Sakare. Snofruovi nasljednici, Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.), izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Giza kraj Kaira.

Izgradnja piramida trajalo je i do 20 godina, a gradile su ih na desetke tisuća obrtnika i robova. U unutrašnjosti piramide nalazila se zagrobna komora u koju su faraoni ritualno sahranjivani. Potkraj V. dinastije i na početku VI. dinastije hijeroglifskim su pismom na zidove piramida ispisane molitve i zagrobne upute pokojniku. Njih zovemo tekstovima piramida. Vjerojatno u vrijeme Starog kraljevstva je izgrađena egipatska sfinga u obliku ženske glave i lavljeg tijela.

Prvo međurazdoblje: razdoblje od VI. do X. dinastije, od 2155. god. pr. Kr. do 2040. god. pr. Kr.

Međurazdoblje je doba krize egipatske države. U egipatskoj povijesti bilo je tri takva razdoblja. Razloge krize potkraj Stare države nalazimo u sve većem jačanju mjesnih moćnika, socijalnim nemirima, upadima beduinskih plemena s područja Sinajskog gorja i raspadu vjerskog sustava. Duhovnu krizu, pesimizam i nesigurnost života ovoga razdoblja opisuju najstariji egipatski književni tekstovi - tužaljke. Najpoznatija književna djela su Jadikovka Ipu-Ura, Razgovor očajnika s vlastitom dušom, Proročanstvo Nefer-Rohua i Poduka za Medika-Rea. Sustavni raspad egipatske države potrajao je sve do predkraj XI. dinastije.

Srednje kraljevstvo: razdoblje XI. i XII. dinastije, od 2040. god. pr. Kr. do 1788. god. pr. Kr.

Potkraj XI. dinastije ponovno dolazi do jačanja i centralizacije državne vlasti sa središtem u Tebi. Osnivač Srednjeg kraljevstva je faraon Mentuhotep I. (o. 2130. god. pr. Kr.). Njegovi nasljednici pridonijeli su jačanju države i podizanju unutrašnjega bogatstva. Iznova su uspostavljene trgovačke veze s Fenikijom, Sirijom i Palestinom, a otvorene su i nove s Kretom i Ciprom. Za faraona Mentuhotepa II. (2055. – 2004. pr. Kr.) poduzeta je trgovačka ekspedicija u Punt. Vladari Srednjeg kraljevstva uglavnom su vodili miroljubivu politiku.

Najvažniji vladar XII. dinastije je faraon Senusret III. (Sesostris III., 1870. – 1831. pr. Kr. Pod njegovom vladavinom Srednje kraljevstvo je doseglo vrhunac. Ukinuo je funkciju nomarha kako bi suzbio vlast lokalnih moćnika, a umjesto njih na čelo noma postavio je činovnike. U vanjskoj politici prekinuo je tradiciju miroljubive politike i krenuo u osvajačke ratove u Palestini i Nubiji. U vrijeme njegovih nasljednika slabi moć Srednjeg kraljevstva i opet započinje doba krize – Drugo međurazdoblje. Malobrojni povijesni izvori svjedoče o opadanju moći faraona XIII. i XIV. dinastije.

Sinuhe Egipćanin najpoznatije je književno djelo ovoga razdoblja. U vrijeme Srednjeg kraljevstva egipatska je umjetnost dobila novi polet. Izgrađeni su prvi obelisci, a u gradnji se koriste biljni stupovi. Na važnosti ponovno dobiva reljefna umjetnost. U plastici prevladavaju prikazi faraona i njegove obitelji, a najljepši su kipovi Senusreta III.

Drugo međurazdoblje: razdoblje od XIII. do XVII. dinastije, od 1778. do 1575. god. pr. Kr.

U prvoj polovici XVII. st. pr. Kr. u Egipat iz sirijsko-palestinske pustinje prodiru Hiksi, koje Maneton naziva narodom "pastirskih kraljeva". Ovi konjanici – ratnici oko 1674. god. pr. Kr. zauzimaju deltu Nila i grad Avaris, a uskoro i Memfis. Ubrzo osnivaju svoju dinastiju čime započinje njihova prevlast nad čitavim Egiptom. Dinastije koje uspijevaju vladati područjem Gornjeg Egipta osvajačima plaćaju danak. Hiksi su uspostavili političke i kulturne veze s azijskim narodima na istoku. U Egipat su donijeli bojna kola i strijele sa šiljcima od bronce. Tijekom semitske seobe u Egipat s Hiksima dolaze i Židovi. Potkraj XVII. dinastije u Gornjem Egiptu jača sve veći otpor tuđinskoj vlasti. Oko 1552. g. pr. Kr. Amozis I. osvaja Avaris i protjeruje Hikse čime započinje razdoblje Novog kraljevstva.

Novo kraljevstvo: razdoblje od XVIII. do XX. dinastije, od 1575. god. pr. Kr. do 1075. god. pr. Kr.

Novo kraljevstvo predstavlja vrhunac političke, kulturne i gospodarske moći Egipta. Najvažnije su XVIII. i XIX. dinastija čiji vladari ponovno centraliziraju vlast u državi. Obnovljene su gospodarske veze s Nubijom, Palestinom i Fenikijom. Tijekom Novog kraljevstva faraoni opet postaju božanstva.

Amozis I. (1550. – 1525. pr. Kr.) je osnivač XVIII. dinastije. Glavni grad iznova postaje Teba. Njegovi nasljednici su podigli gospodarsku moć države, a prvi put egipatski faraoni su zaposjeli znatna područja u Aziji sve do Eufrata u Siriji.

U vrijeme uglavnom miroljubive vladavine kraljice Hatšepsut (1473. – 1458. pr. Kr.) upućena je egipatska ekspedicija u Punt. Obnovom gospodarskih veza s ovim područjem Egipat je osigurao potrebne začine, zlato i slonovaču. Za Hatšepsutina kraljevanja izgrađen je hram u Deir el-Bahriju. Njezin nasljednik Tutmozis III. (1479. – 1425. pr. Kr.) osvojio je Siriju i Palestinu i područja u Nubiji do 4. katarakta. Država Mitani u Aziji priznavala je vlast egipatskih vladara, a Hetiti u Maloj Aziji i Babilonci u Mezopotamiji šalju darove faraonu. Izgrađena je i jaka mornarica koja je osigurala egipatsku prevlast na istočnom Sredozemlju. U Amonovu hramu u Karnaku Tutmozis III. podigao je "svečanu dvoranu". U vrijeme njegovih nasljednika egipatska država slabi.

Jedan od razloga slabljenja egipatske države su vjerske reforme Amenhotepa IV. (Amenofis IV., o. 1352. – 1336. pr. Kr.). On je vjeru u više bogova zamijenio vjerovanjem u jednoga boga Atona – sunčev disk. Zabranio je obožavanje

Drugi razred 6

EGIPATSKA UMJETNOST

drugih bogova i promijenio je ime u Aknaton. Prijestolnicu je preselio iz Tebe u novoizgrađenu Amarnu. Njegove reforme doživjele su velik otpor u narodu, ponajprije kod svećenstva boga Amon-Raa. Da smanji njihov utjecaj, oduzimao im je posjede, a uništavani su kipovi i hramovi drugih bogova. Smatra se da su njegove reforme nastale pod utjecajem Židova koji su se nalazili na visokim položajima u egipatskom društvu.

Nakon njegove smrti u vrijeme kratkotrajne vladavine Tutankhamona (1336. – 1327. pr. Kr.) napušteno je vjerovanje u Atona, a stari bogovi ponovno su zauzeli važno mjesto u egipatskoj vjeri. Godine 1922. američki egiptolog Howard Carter otkrio je Tutankhamonovu grobnicu koja je ostala očuvana od pljačkaša grobova.

U njoj su pronađeni najljepši i najbrojniji primjerci predmeta svakodnevnog života, kipići egipatskih bogova. Svojom ljepotom posebno se ističe dobro očuvan sarkofag s pogrebnom maskom od čistog zlata. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački.

Tutankhamona je uskoro na prijestolju zamijenio general Horemheb (1323. – 1295. pr. Kr.) koji se smatra osnivačem XIX. dinastije. Nakon njegove smrti oko 1309. god. pr. Kr. započinje razdoblje Ramzesida za koje je karakteristično u pravilu isto ime vladara iz XIX. i XX. dinastije. Najvažniji vladar ovoga razdoblja je Ramzes II. (1279. – 1213. pr. Kr.). On je zaratio s Hetitima, a 1282. g. pr. Kr. u bitki kod Kadeša u Siriji sukobio se s njihovim vladarem Muvatalijem II.

Nakon teških gubitaka bitka je završila neodlučeno, a obje vojske su se povukle s bojišta. Nakon sklapanja primirja podijeljena su interesna područja, ali manji ratovi su se nastavili sve do konačnog mira s Hatusilijem III. Najpoznatije građevine Ramzesa II. su hramovi u Luksoru, Ramesej u Tebi i Abu Simbel u blizini Asuana.Za Ramzesa III. (1184. – 1153. pr. Kr.), vladara XX. dinastije, dolazi do upada Naroda s mora, ali su ih Egipćani uspjeli zaustaviti.

Kasna razdoblja egipatske povijesti: od 1069. do 30. god. pr. Kr.

Nakon izumiranja vladara XX. dinastije nastupa novo razdoblje krize egipatske države koje je obilježeno unutrašnjim rasulom, borbama za vlast, gospodarskim propadanjem i pasivnom vanjskom politikom. Naziva se Trećim međurazdobljem i obuhvaća razdoblje od XXI. do XXV. dinastije. Prvi put od istjerivanja Hiksa na vlasti se nalaze strane dinastije, prvo Libijaca, pa zatim i Etiopljana.

Tijekom vladavine XXVI. saitske dinastije dolazi do novog uzleta i oporavka egipatske države, ali je on bio kratkoga vijeka. Nakon bitke kod Karkemiša 605. god. pr. Kr. Egipat gubi Siriju i Palestinu koje je prisvojio novobabilonski vladar Nebukadnezar II.

Godine 525. pr. Kr. perzijski je vladar Kambiz osvojio Egipat čime je potvrđen potpuni slom egipatske države. Perzijska je vlast uz male prekide potrajala sve do 332. god. pr. Kr. kada Egipat osvaja Aleksandar Veliki (332. - 323. god. pr. Kr.). Aleksandar je dočekan kao osloboditelj te je uskoro proglašen i bogom. Njegovim dolaskom u Egipat počinje helenističko razdoblje.

Vladavina Ptolemejevića od 305. do 30. god. pr. Kr.

Ptolemej je 322. god. pr. Kr. preuzeo vlast u Egiptu, a dinastičke borbe koje su uslijedile između njegovih generala i nasljednika nakon Aleksandrove smrti iskoristio je da zagospodari Egiptom. Godine 305. pr. Kr., u Egiptu je osnovana nova, XXXIII. dinastija Ptolemejevića, a Ptolemej I. Soter (305. – 285. god. pr. Kr.) proglašen je faraonom.

Osiguravši svoju vlast, Ptolemej I. Soter pokrenuo je brojne reforme političkog i religioznog života Egipta. Njegovi nasljednici, Ptolemej II. Filadelfa (285. -246. pr. Kr.) i Ptolemej III. Euergeta (246.-221. pr. Kr.) nastavili su njegov rad. Tako je Egipat nakon stoljeća propadanja i strane vladavine uzdignut na poziciju najznačajnijeg carstva istočnog Sredozemlja, a njegove su se granice protezale od Libije do Male Azije, Palestine i obala Crvenog mora. Slabljenje ptolemejske države započinje za vladavine Ptolemeja IV. Filopatora (221.-204. god. pr. Kr.), a nastavljeno je za njegovih nasljednika Ptolemeja V. Epifana (204.-180. god. pr. Kr.) i Ptolemeja VI. Filometora (180.-168. god. pr. Kr.) kada Egipat gubi uporišta na istočnoj obali Sredozemlja. Unutrašnji nemir odražava se kroz sve veće slabljenje države što je osobito vidljivo za dinastičkih borbi krajem II. i početkom I. st. pr. Kr. (od 116. do 80. god. pr. Kr.). U razdoblju vladavine posljednjih Ptolemejevića, Ptolemeja XII. (80.-51. god. pr. Kr.) i Kleopatre VII. (51.-30. god. pr. Kr.), Egipat je samo sjena nekadašnjeg carstva koje se održava vezama sa sve jačom rimskom Republikom.

Nakon smrti Ptolemeja XII. započinju posljednje dinastičke borbe njegovih nasljednika Ptolemeja XIII. (51. – 47. god. pr. Kr.) i Klepatre VII. Nakon kratkotrajnog građanskog rata (aleksandrijski rat), uz pomoć Gaja Julija Cezara, Kleopatra VII. uspela se na egipatsko prijestolje. Ženidbenim vezama s Cezarom i Markom Antonijem nastojala je ponovno uzdići Egipat, ali njen je uspjeh bio kratkotrajan. Zarativši sa sve jačim trijumvirom Oktavijanom, koji je u međuvremenu preuzeo potpunu vlast u rimskom Senatu, u pomorskoj bici kod Akcija 31. god. pr. Kr. Antonije i Kleopatra doživljavaju odlučujući poraz. Bježe u Egipat gdje 30. god. pr. Kr. nakon Oktavijanova ulaska u Egipat oboje izvrše samoubojstvo. Nasljednik prijestolja, Kleopatrin i Cezarov sin Cezarion, ubrzo je ubijen, a Oktavijan samostalno preuzima vlast u državi proglasivši Egipat rimskom provincijom.

Helenistička kultura

Drugi razred 7

EGIPATSKA UMJETNOST

Spajanjem ostavština drevnih tradicija civilizacija Staroga Istoka s grčkim elementom stvorena je nova helenistička kulturu sa središtem u Aleksandriji. Grad je izgrađen prema grčkim nacrtima, a u njemu su podignute mnoge zgrade po kojima je postao poznat. U gradu su djelovali mnogi značajni filozofi, astronomi, matematičari, geografi i drugi znanstvenici. I u ostalim dijelovima Egipta sagrađeni su hramovi i napravljeni kipovi ptolemejskih vladara i egipatskih bogova. Spajanjem vjerovanja starih Egipćana s vjerovanjima vladajućeg grčkog sloja nastaje helenistička religija. Dominantni su kultovi Serapisa, Izide, Harpokrata, Apisa i kult helenističkog vladara (basileusa).

Rimska i bizantska vladavina: od 30. god. pr. Kr. do 642. god. poslije Kr.

Egipat je tijekom vladavine Rimljana (od 30. god. pr. Kr. do 395. god. poslije Kr.) jedna od vodećih rimskih istočnih provincija, a njegova glavna uloga je opskrba ostalih krajeva Carstva žitom. Na čelu provincije nalazi se prefekt, a dobivanje same prefekture smatralo se velikom čašću. Zemlja je bila administrativno podijeljena na 30 noma. Vlast su imali Grci i Rimljani. Egipćani su se smatrali građanima drugog reda. Bavili su se obrtom, trgovinom i poljodjelstvom ili su služili i u rimskoj kopnenoj vojsci, trgovačkoj ili vojnoj floti. Glavno trgovačko središte je i dalje Aleksandrija iz čije luke neprestano isplovljavaju brodovi koji odvoze žito u italske luke Puteoli i Ostiju te ostale rimske provincije.

Tijekom rimske vladavine (od 30. god. pr. Kr. do 395. god. poslije Kr.) carevi Oktavijan August (30. god. pr. Kr. – 14. god. poslije Kr), Kaligula (37. - 41.), Hadrijan (117. - 138.), Karakala (211. - 217.) i državnici (npr. Germanik) boravili u dolini Nila i divili se egipatskim spomenicima. Car Hadrijan (117. - 138.) je za svoga boravka u Egiptu (130. - 131.) bio toliko impresioniran viđenim da je nešto kasnije u srednjem Egiptu dao izgraditi grad Antinoopolis koji je prozvao po svome ljubavniku Antinoju koji se utopio u Nilu. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u današnjem Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta.

Rimska vladavina uglavnom je mirno razdoblje u egipatskoj povijesti. Pobune u provinciji bile su rijetke. Najveća je izbila 215. god. u vrijeme vladavine Karakale, a ugušena je u krvi. U vjerovanju dolazi do stapanja značajka rimske s helenističkom religijom. Od II. st. sve se više širi kršćanstvo čiji glavni svetac postaje lokalni sv. Menes. Postupno se razvija zasebna koptska kršćanska zajednica koja postoji i danas.

Car Teodozije II. (379. - 395.) podijelio je Rimsko Carstvo 395. god. poslije Kr. među svojim sinovima na dva dijela: Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant sa središtem u Konstantinopolu i Zapadno Rimsko Carstvo sa središtem u Rimu. Egipat je bio istočnorimksa provincija do arapskih osvajanja.

U jesen 639. god. Arapi su prodrli u dolinu Nila, a tri godine kasnije (642. god.) cijeli je Egipat potpao pod vlast novih osvajača. Tako je Dešeret postao Misir (arapski naziv za Egipat) kada je zaključeno jedno veliko razdoblje egipatske povijesti, a zemlja je potpala pod islamski utjecaj.

Drugi razred 8

EGIPATSKA UMJETNOST

Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) kojima su glavne ličnosti bila božanstva. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne ličnosti povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne države na sjeveru, a druge na jugu - koji su pak nastali povezivanjem više neolitskih kultura - korijene njegove mitologije treba tražiti upravo u tradicijama pretpovijesnih naselja. Logično je stoga da je religijska struktura Egipta isprva bila polivalentna. To je, naime, izravna posljedica činjenice da je on u svojoj pretpovijesnoj epohi bio teritorijalno heterogena zajednica plemena koja su imala zasebne kultove.

U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris - antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska božica). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa" (mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala.

U arhajskom razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov sokol postaje slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva, te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska sa krilima.

Najvažnija ideja pretpovijesnog i arhajskog razdoblja jest ona o Horusu i Setu koji predstavljaju simbole dviju država što su isprva bile u sukobu, ali naposljetku povezane u jednu cjelinu. To u svijesti Egipćana nije bio tek povijesni, nego i mitski događaj u kojem su podjednako sudjelovali i ljudi i bogovi.

Faraonski kipovi još od ranih dinastija sjede na prijestolju ukrašenom urezanim motivom, na kojem Horus i Set zatežući užad oko jednog stupa sjedinjuju Gornji i Donji Egipat. Smatra se da među najranija božanstva starog Egipta spada i bog vječnog života i uskrsnuća Oziris koji će u faraonskom Egiptu do kraja ostati najpopularnijim božanstvom.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: a) kao životinje, b) kao ljudi i c) kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića.

Važnost obožavanja Sunca raste s dinastijama Starog kraljevstva, a izraz tog usmjerenja je i gradnja piramida. Faraoni 4. dinastije preuzimaju naslov "sin Sunca", te od tada Sunce postaje glavnim bogom kojem se pripisuje stvaranje, a oblici raznih božanstava postaju oblici njegovih moći.

Tako se u kasnijim razdobljima sa Suncem povezuje i Oziris, i Set, i Ra, i Amon, i Aton i druga božanstva. Naredni stupanj razvoja religije predstavlja težnja da se heterogeni kultovi uklope u jedinstveni teološki sustav koji bi, u sada jedinstvenoj državi, (sa solarnim kultom uzdignutim iznad ostalih) predstavljao kompaktnu religiju, a kojem se autorstvo može pripisati svećenstvu Heliopola. Slijedom tog nastojanja nastaje mitologija u kojoj božanstva dobivaju različite uloge, a solarni bog Ra postaje vrhovno božanstvo.

Teološki sustav razvijao se u smjeru učenja o emanacijama, što pretpostavlja postojanje jednog boga iz kojeg nastaju svi ostali, (čime se opunomoćuju lokalni kultovi) koji su, uostalom, emanacije i obličja jednoga boga. No, kako je pojam jednog boga još suviše apstraktan za stari vijek, Egipćani tom jednom bogu daju nekoliko različitih oblika, pa tako govorimo o različitim teogonijama (mitološkim kozmogenezama). Oblici tog univerzalnog božanstva, kojem se ujedno pripisuje i stvaranje svijeta su: Ra, Amon, Ptah i Atum. Tek će se u Ptolemejsko doba pod utjecajem helenizma taj broj povećati nastankom zasebnih kozmogeneza svakog pojedinog hrama.

U klasičnoj fazi egipatske religije (od Starog kraljevstva do Kasnog razdoblja) sva su ostala božanstva ili lokalni kultovi ili tek oblici nekoga od rečenih kozmokreatora.

U razdoblju Starog kraljevstva, kada se ustanovljuju teološke doktrine, nastaje i mitologija. To potvrđuje već prepoznatljiv sustav vjerovanja i mitoloških ideja u Tekstovima piramida (5 - 6. dinastija). Tako u Egipćana nalazimo tipične arhetipske zamisli: o stvaranju svijeta (heliopolska, memfiska i druge kozmogeneze), o potopu (Mit o nebeskoj kravi), o besmrtnosti i uskrsnuću (Mit o Ozirisu), o borbi dobra i zla (Mit o borbama između Horusa i Seta), i slično.

Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) je ratna sjekira jednostavna izgleda. Neki su od ranih egiptologa vjerovali da je riječ o zastavicama kojima je u arhajskom dobu bilo označavano područje hramova, no

Drugi razred 9

EGIPATSKA UMJETNOST

jasniji prikazi potvrdili su da je 'neter' ipak sjekira. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Sa samim oblikom sjekire može se povezati jedino sazviježđe koje su Egipćani nazivali Mesehtiu (Veliki medvjed), međutim ono u egipatskom simbolizmu predstavlja bikovski but. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

Mitovi o Ozirisu, Horusu i Setu

Egipatska religija obiluje mnogobrojnim mitovima. Najpoznatiji su mitovi o Ozirisu i Izidi i borbi između Horusa i Seta. Detaljno ih je opisao grčki pisac Plutarh (o. 46. - iza 120. g. po Kr.). Tijekom svoga života Plutarh je napisao oko 227 raznih djela. Najpoznatija djela su mu 'Izida i Oziris', u kojoj govori o egipatskoj religiji i 'Usporedni životopisi', u kojima je paralelno prikazao živote glasovitih grčkih i rimskim vojskovođa, političara i državnika. Prema Plutarhu Oziris je bio prvi gospodar zemlje koji je prve divlje ljude naučio jesti, obrađivati zemlju i uzgajati stoku. Također ih je naučio štovati bogove i pisati, a sastavio je i prve zakone. Njegov brat Set bio je željan vlasti pa je uz pomoć zavjerenika ubio Ozirisa čije je tijelo bacio u Nil. Ozirisova žena Izida nakon duge potrage pronašla je tijelo mrtvog muža te je začela sina Horusa.

Kada je Set saznao da je Izida pronašla Ozirisa, dao se u potragu za tijelom. Nakon što ga je pronašao rasjekao ga je na četrnaest dijelova koje je potom razbacao po Egiptu. Izida se ponovno dala u potragu za dijelovima tijela. Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje.

Dio Plutarhova teksta u kojom je opisano Ozirisovo vladanje na zemlji i njegovo ubojstvo:

Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama. Zato Grci vjeruju da je Oziris zapravo Dioniz. Tifon se za Ozirisove odsutnosti nije usudio išta poduzimati zahvaljujući tome što je Izida bila na oprezu i održavala red. Kada se Oziris vraćao s putovanja, Tifon mu je postavio zasjedu uz pomoć etiopske kraljice Arso i sedamdesetdvojice zavjerenika. Tajno uzevši mjeru Ozirisova tijela Tifon je naredio da se načini veličanstven, raskošno ukrašen kovčeg i donese na gozbu. Svi su uzvanici bili zapanjeni i očarani kovčegom, a Tifon je u šali obećao da će pokloniti kovčeg onome kome bude odgovarao po veličini. Jedan za drugim uzvanici su lijegali u kovčeg, ali nikome nije odgovarao. Na kraju je Oziris legao u kovčeg i mogao se u njemu ispružiti koliko je dug. U tom su se trenutku svi prisutni bacili na kovčeg da ga zatvore. Jedni su zakivali poklopac a drugi su ga pečatili rastopljenim olovom. Dovršivši posao kovčeg su odnijeli do rijeke i otisnuli ga prema moru tanitskim rukavom Nila koji je još i danas poznat kao "prokleti", a preziru ga svi Egipćani. (Plutarh, Izida i Oziris, 13)

Egipatski svijet mrtvih

Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi četrdeset i dva egipatska okruga.

Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat.

Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.

Zagrobni život i munificiranje

Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (egipatski: Duat ili Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi "u nepoznato". Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi.

Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije izrađene još prije 5000 godina, konačne

Drugi razred 10

EGIPATSKA UMJETNOST

tehnike mumificiranja razvijene su za Srednjeg kraljevstva. U jednoj spilji kraj Luxora egiptolog Winlock je otkrio masovnu grobnicu šezdeset vojnika koji su poginuli ratujući u postrojbama Mentuhotepa I tijekom borbe za ponovno ujedinjenje Egipta. Tijela vojnika bila su kvalitetno mumificirana i omotana povojima.

Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih mumija koje se i danas mogu vidjeti u muzejima diljem svijeta. Tijela mrtvih su bivala očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i umotana u povoje. Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv. kartonaže (smjese od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen.

Čitav postupak mumificiranja prilično je točno opisao Herodot (Hist. II 86-91) On je tvrdio da je ono trajalo čak sedamdeset dana. Budući je ono ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne ulazi samo mehanička obrada umrloga.

Danas se zna da su zapravo postojale vrlo različite inačice tog postupka, a koje su se primjenjivale ovisno o platežnoj moći naručitelja ukopa. Herodot je zapisao:

Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela (za izradbu sarkofaga op. prev.) u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: mozak se odstranjuje koliko je to moguće kroz nosnice pomoću metalnih kuka; a ono što kuka ne može dosegnuti odstranjuje se pomoću lijekova. Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i uklanja se ukupan sadržaj abdomena. Čitava šupljina se potom čisti i ispire, prvo sa palminim vinom, a zatim ulijevanjem usitnjenih začina. Potom je ispunjavaju čistom usitnjenom mirtom, kasijom i drugim aromatskim tvarima, s izuzetkom tamjana, te je ponovno zašiju. Po svršetku tog posla, tijelo polože u sol i ostave ga tako najduže sedamdeset dana. Kad prođe ovo razdoblje, koje ne smije trajati duže od sedamdeset dana, tijelo operu i čitavog ga umotaju u fine lanene povoje prilijepivši ih gumom što je Egipćani rabe umjesto ljepila. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja, (drveni sarkofag antropoidnog izgleda) u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja. (Historia, II. 86.)

Dakako, kraljevske su mumije imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s osobitom pozornošću, pa su faraoni bili mumificirani najkvalitetnijim poznatim tehnikama.

Egipćani su učestalo komunicirali s mrtvima prinoseći darove u hrani i piću nižem aspektu njihove duše (ka), koji je po njihovim vjerovanjima zadržavao tjelesne potrebe. Egipatska nam eshatologija otkriva samu bit egipatske religije. Tu otkrivamo koncepciju tri svjetova. Prvi svijet (vječni i najviši) posve duhovni u kojem boravi stvoritelj svijeta. Drugi svijet dualnosti. Tom svijetu odgovaraju parovi božanstava: Geb i Nut, Oziris i Izida, Set i Neftis, Horus i Hator... Treći svijet je manifestacija (mnoštvo božanstava). Prvi ili najviši svijet predstavlja ujedno i realnost idealnog stanja (stanja raja, zlatnog doba itd.) koje je za čovjeka izgubljeno Ozirisovom smrću, a u koje se upravo uz pomoć tog božanstva može vratiti tek nakon zemaljskog života.

Običaji prehrane i odjevanja

Otac povijesti, Halikarnažanin Herodot (484. - 420.?) bio je veliki putnik. Sredinom V. st. pr. Kr. proputovao je velikim Perzijskim kraljevstvom. Tijekom dugogodišnjeg putovanja posjetio je Egipat na jugu sve do Elefantine, Libiju, Siriju, Babiloniju, Suzu, Lidiju i Frigiju. Prešao je tjesnace koji dijele Europu od Azije te je obišao Bizantion, Trakiju, Makedoniju, a na sjever je otišao do rijeke Dunav. Putovao je Skitijom i obalama Crnoga mora sve do rijeke Dona. Zapažanja sa svojih putovanja, povijest i običaje brojnih krajeva koje je obišao unio je u svoju glasovitu Povijest. Bogove stranih zemalja kojima putuje uvijek poistovjećuje i izjednačuje s grčkim bogovima. Donosimo njegov opis običaja prehrane starih Egipćana i načina njihova odijevanja:

Sami Egipćani koji nastavaju plodni dio Egipta najviše od svih ljudi brižno čuvaju spomen na prošlost i daleko su najučeniji od svih koje sam upoznao. Žive na ovaj način: uzimaju sredstva za čišćenje svakog mjeseca tri dana za redom i brinu se za svoje zdravlje pomoću sredstva za povraćanje i klistira, jer smatraju da sve bolesti kod ljudi proizlaze iz jela kojima se hranimo. Egipćani su, uostalom, nakon Libijaca najzdraviji od svih ljudi, kako mi se čini zbog podneblja, jer se ondje godišnja doba ne izmjenjuju: naime, bolesti kod ljudi ponajviše nastaju zbog promjena, i svega drugoga i, osobito, godišnjih doba. Jedu kruh praveći od pira hljebove koje oni nazivaju "kilestis". Upotrebljavaju piće načinjeno iz ječma, jer u njihovoj zemlji nema vinove loze. Ribe jedu ili sirove i osušene na suncu ili usoljene morskom solju. Od ptica jedu sirove prepelice, patke i neke sitne vrste, pošto ih začine u soli; ostale ptice i ribe koje kod njih postoje, osim onih koje misle da su svete, jedu pečene ili kuhane.

Oblače se u lanene košulje koje su oko stegna ukrašene resicama, a zovu ih "kalasiris": preko toga nose prebačen bijeli vuneni ogrtač. Vunena se odjeća ne nosi u svetište niti se u njoj sahranjuju, jer to nije dopušteno. (Herodot, Povijest, II, 77, 81)

Drugi razred 11

EGIPATSKA UMJETNOST

Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica, rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu. Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu). Život se rađao i umirao na obalama rijeke blagostanja. Stoga se može reći da Egipat nije ništa drugo nego duga dolina koju je rijeka Nil oplođivala poplavama. Sve ostalo su bila nepregledna pustinjska prostranstva koja su ujedno služila kao obrana. Narod je bio svjestan povlaštenog zemljopisnog položaja. Sva egipatska likovna kultura svjedok je zahvale božanstvima za darovanu milost.

Egipćani su koristili dar bogova – svetu Rijeku i njezine vode, marljivo i ustrajno, uz veliki napor, provodili kanalima do plodnih oranica. Izuzetnom domišljatošću, sagradili su sustav kanala i ustava, brana i nasipa, mlinskih kotača, naprava za prebacivanje vode na višu razinu.

Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest.

Grčki povjesničar Herodot, već u 'Euterpi' (u drugoj knjizi iz niza «Devet knjiga povijesti») spominje da su mu egipatski svećenici iz neke knjige čitali popis od 300 faraona nakon legendarnoga faraona Menesa (koji je ujedinio Gornji i donji Egipat u jedno kraljevstvo). Drugi izvor za povijest egipatskih dinastija je 'Egipatska kronika' koju je napisao egipatski svećenik Maneton (ali je sačuvana samo u dijelovima kod kasnijih pisaca kao što je Josip Flavije, Julije Afrički, Euzebije, Diogen Laertije, Elijan, Plutarh... Ostali izvori su pronađeni na uklesanim natpisima u grobnicama i hramovima i na spisima raznih papirusa.

Svakako, kraljevi su, kao i svaka druga tema iz drevnoga Egipta, usko povezani s onim što se smatralo svetim. Drevni narodi nisu razlikovali božansko i svjetovno. Za njih je postojao samo sveti prostor koji su bogovi stvorili, posvetili i dali ljudima da u njemu žive. U tom svijetu sve je isplanirano i složeno prema redu i zadatku. Božanstva imaju zadatak da održavaju red 'in aeternum', a faraon, koji je sin božji, ima zadatak da taj red održava među ljudima, na zemlji. Dakle, faraon opravdava svoje postojanje time što su ga bogovi, kao posrednika, zadužili da održava red među ljudima i čuva ravnotežu između neba i zemlje.

Na vlasti su se tijekom više od tri tisuće godina egipatske povijesti izmjenjivale vladarske obitelji podrijetlom iz raznih egipatskih gradova. Na čelu države nalazio se neograničeni vladar faraon.

Po svome položaju vladar je bio izjednačen s bogom te je bio zemaljska utjelovljenje Ozirisova sina Horusa. Bio je gospodar života i smrti svih Egipćana. Pred podanicima se uvijek pojavljivao u svečanoj odjeći, na glavi s dvostrukom krunom Gornjeg (bijela kruna) i Donjeg Egipta (crvena kruna) koju je krasio zlatni prikaz tijela i glave kobre. Ukoliko nije nosio krunu pojavljivao se s pokrivalom ukrašenim horizontalnim naborima. Službeni znaci kraljevske vlasti bili su trostruki bič i pastirski štap u obliku kuke. Vlast faraona bila je nasljedna, a najčešće ga je na prijestolju nasljeđivao najstariji sin.

Egipatski vladari u prosjeku su vladali između 15 do 25 godina. U cjelokupnoj egipatskoj povijesti po neobično dugoj vladavini posebno se ističu dvojica faraona, Pepi II. (VI. dinastija, o. 2278. - o. 2184. g. pr. Kr.) i Ramzes II. (XIX. dinastija, o. 1279. - 1213. g. pr. Kr.). Vladavina Pepija II. najduža je u egipatskoj povijesti i iznosila je više od 90 godina. U vrijeme stupanja na prijestolje imao je svega 10 godina. Potkraj njegova kraljevanja počelo je prvo veliko razdoblje krize u egipatskoj povijesti tzv. Prvo međurazdoblje. Ramzes II. vladao je gotovo 70 godina. Nekoliko se puta ženio i imao je čak 13 sinova. Većina djece nije ga nadživjela. Naposljetku, naslijedio ga je njegov sin Merenptah koji je prigodom stupanja na prijestolje već bio zreo muškarac. On je, za razliku od oca, kraljevao samo 10 godina.

Uz muškoga potomka – faraona, u egipatskoj povijest poznate su i vladarice – faraonke. Egipatski kraljevi obično su imali više žena, od kojih je glavna bila egipatska kraljica. Kraljice su obično bile vrlo moćne osobe u društvu. Tijekom mladosti pohađale su škole gdje su učile pisati, računati i upravljati imanjima. Živjele su u raskošnim palačama. U rijetkim slučajevima kada nije bilo muškog nasljednika ili je on bio maloljetan, samostalno su preuzimale vlast u zemlji. U slučajevima kada su samostalno vladale prikazivane su s faraonskom lažnom bradom i svim ostalim simbolima vlasti.

Tijekom egipatske povijesti samostalno su vladale samo faraonke Merneith (I. dinastija) Nitikret (VI. dinastija), Sobekneferu (XII. dinastija), Hatšepsut (XVIII. dinastija); Tausret (XIX. dinastija) i Kleopatra VII. (ptolemejska dinastija). Vrlo često je nakon samostalne vladavine kraljice u Egiptu nastupilo neko krizno razdoblje ili je dolazilo do promjene dinastije. Najglasovitije egipatske kraljice bile su: samostalna vladarica Hatšepsut (1473. - 1458. pr. Kr.), Teja, supruga Amenhotepa III. (Amenofisa III.; 1390. - 1352. g. pr. Kr.), Nefretiti, supruga Amenhotepa IV. (Amenofisa IV.; 1352. - 1336. g. pr. Kr.), Nefretari, supruga Ramzesa II. i Kleopatra VII. (51. - 30. g. pr. Kr.). Kraljica Hatšepsut bila je jedina moćna egipatska kraljica nakon koje nije nastupila kriza. Njezinu vladavinu obilježila je miroljubiva politika i ekspedicija u zemlju mirodija - Punt, odakle je nabavila potrebne začine, zlato i slonovaču. Izgradila je lijepi hram u Deir el-Bahriju. Vrlo moćne, odlučne i jake žene bile su kraljice Teja, Nefretiti i Nefretari.

Drugi razred 12

EGIPATSKA UMJETNOST

One su uvelike utjecale na politiku svojih muževa. Posljednja egipatska vladarica Kleopatra VII., pokušala je ženidbenim vezama s rimskim moćnicima Cezarom i Markom Antonijem ponovno uzdići Egipat, ali njen je uspjeh bio kratkotrajan. Nakon njene smrti 30. g. pr. Kr. Egipat je uključen u granice u rimske države.

Ipak, najpoznatija žena faraon zvala se Hatšepsut. Žena faraon Hatšepsut vladala je Egiptom 21 godinu i 9 mjeseci, za vrijeme XVIII. dinastije, od 1494. do 1472. god. pr. Kr. Nakon upada nomadskih plemena Hiksa u Donji Egipat, osnivač XVIII. dinastije (tebanske prijestolnice) faraon Ahmes I., oslobodio je Egipat od stranih osvajača. Njegovi nasljednici, faraon Tutmosis I. i faraon Tutmosis II., opet su postali vladari ujedinjenoga Egipta. Nakon njih, u razdoblju Novoga kraljevstva, na vlast dolazi prva žena faraon Hatšepsut (kći faraona Tutmosisa I., trećega faraona XVIII. dinastije). Kada je, zbog slaboga zdravlja, preminuo njezin polubrat i muž faraon Tutmosis II., Hatšepsut je, u ime maloljetnoga polubrata Tutmosisa III., preuzela kraljevsku vlast. U drugoj godini svoje vladavine u hramu u Karnaku prima krunu Gornjega i Donjega Egipta i postaje vrhovni vladar – faraon. Za vrijeme njezine vladavine, kako svjedoče brojni zapisi, Egipat doživljava razdoblje ekonomskoga uspona. Popravila je mnoge porušene hramove, a izgradila je i nove hramove. Najpoznatiji i najljepši hram izgrađen u njezino doba bio je terasasti hram podignut na uzvisini Deir-el-Bahari u Dolini kraljeva, zapadno od Tebe, posvećen Amonu. Hram je bio uklesan u živoj stijeni, prateći obrise brda. Izgradnja je trajala 20 godina. Nestanak žene faraona s povijesne pozornice vrlo je zagonetan. Nije poznato kako je Hatšepsut umrla, niti gdje je pokopana. Slike i kipovi s njezinim likom, natpisi s njezinim imenom, uništeni su poslije njezine smrti iz nepoznatih razloga.

Slavni Egipćani

Imhotep je graditelj najstarije piramide u Egiptu. Riječ je o piramidi kralja Đosera, koja se nalazi u Sakari unutar piramidskog kompleksa koji je okružen visokim zidom. Stubasta Đoserova piramida prva je staroegipatska građevina izgrađena isključivo od kamena. Čini se da je u početku bila građena kao mastaba (arabizam koji znači stuba ili klupa) kakve su do tada bile kraljevske i plemićke grobnice. Međutim, Imhotep je izgradio sedmostepenastu piramidu i pokrenuo revoluciju u arhitekturi. Iako je živio u 25. stoljeću pr. Kr., u vrijeme Starog kraljevstva (2635. - 2155. pr. Kr.), Imhotep su Egipćani slavili kao mudraca i dvije tisuće godina kasnije. Štoviše, u ptolemejskom razdoblju štovali su ga kao božanstvo. Njegovi kipovi iz toga doba prikazuju mudrog pisara koji sjedi sa smotkom papirusa na dlanovima.

Keops je grčka inačica imena Khufu, a punog Hnum-Khufu - "štiti ga Hnum". Pretpostavlja se da je on dao izgraditi Veliku piramidu. Grčki putopisci i Maneton (autor liste kraljeva na grčkom jeziku iz 3. stoljeća pr. Kr.) proglaslili su ga tiraninom koji je čitav narod upregnuo kako bi izgradio najveću od triju piramida u Gizi. Otac mu je bio Snofru, a majka kraljica Heteferes. Dok su iza njegovih nasljednika Kefrena i Mikerina ostali fascinantni kipovi i posmrtni hramovi, Keopsa prikazuje jedan kipić visok 4 cm koji se čuva u Kairu. Je li istina da je gradnja velike piramide trajala dvadeset godina i da su u njoj sudjelovali deseci tisuća ljudi nije nam poznato. Autori koji su pisali o Keopsu nisu imali nikakva saznanja o tehnici gradnje piramida, budući da je to u njihovo vrijeme bila davna prošlost. O Keopsu dobu govore priče o čudima s Papirusa Westcar. nastale u vrijeme Novog kraljevstva. Keopsov sin Kefren (egip. Haefre) izgradio je drugu od tri piramide u Gizi.

Ramzes II. treći vladar 19. dinastije i faraon najimpresivnije vladarske karijere koja se uopće može zamisliti. Puno ime bilo mu je Usermaatre-setepenre Ramzes ("Ra je snažan u pravednosti - Raov izabranik Ramzes"). Vladao je (1290. -1224. pr. Kr.) u vrijeme velikog procvata, ali koji je bio popraćen stalnim ratovima. Kako Egipat, tadašnja velesila Bliskog istoka, nije mogao izbjeći stalno ratovanje s neprijateljima na sjeveru i jugu, Ramzes je od svoje dječačke dobi do duboke starosti vodio mnoštvo uspješnih ratnih pohoda. Najteža Ramzesova bitka zbila se kod grada Kadeša kad je zamalo izbjegao smrt ili zarobljavanje od strane Hetita. Ramzes je dovršio veliki hram u Karnaku, te izgradio kolosalne hramove u Abu Simbelu i palaču Rameseum. Njegove žene Neferati, Isis-nefret i dvjestotinjak priležnica rodile su mu 96 sinova i 60 kćeri. Među njegovom djecom Egipćani su osobito poštovali princa Haemvaseta koji je bio vrhovni svećenih Ptaha u Memfisu. Haemvaset je bio poznat kao mudrac, a o njemu govore priče s papirusa iz kasnog razdoblja. Budući da je doživio duboku starost (94 godine) nadživio je 12 svojih sinova, a naslijedio ga je trinaesti - Merenptah. Mumija Ramzesa II pokazuje da je bio iznimno visok (oko 192 cm) što je znatno iznad prosjeka za njegovo doba kad su prosječni muškarci bili visine oko 160 cm. Zbog svoje upečatljive osobnosti i uspješne vladavine obično ga nazivaju Ramzes Veliki.

Aknaton deveti kralj 18. dinastije (vladao 1353. - 1335. pr. Kr.) ostao je zapamćen kao "vladar-heretik" jer se odmetnuo od faraonskog kulta Amona i za vrhovnog boga proglasio Atona. Čini se da ga Amonovo svećenstvo nije željelo na prijestolju, pa mu nije pomoglo ni to što ga je otac Amenhotep III. još za svog života proglasio za suvladara. Svoje originalno ime Amenhotep IV. mijenja u Aknaton ("Atonov sluga"), a umjetnost njegovog boga, koji se javlja još u Srednjem kraljevstvu, prikazuje kao solarni disk sa zrakama sunca koje se spuštaju prema zemlji. Na krajevima zraka su ruke koje drže križ ankh - simbol vječnog života. Kako bi se još više distancirao od politički vrlo utjecajnog Amonova svećenstva napustio je Tebu i osnovao je novu prijestolnicu Akhetaton ("Atonov horizont") u Srednjem Egiptu. Grad je nakon njegove vladavine srušen, a čitavo razdoblje se nastojalo zataškati. Tek u 20. stoljeću otkriveni su mnogi spomenici na području Tell el Amarne. Umjetnost toga grada revolucionarno se razlikuje od svega ranije viđenog u egipatskoj uljudbi. Sam kralj i njegova kraljica Nefertiti (ali i svi ostali) prikazani su gotovo karikirano:

Drugi razred 13

EGIPATSKA UMJETNOST

izduženih lica, opuštenih trbuha, tankih udova. Prikazi Aknatonovog tijela predmetom su mnogih polemika. Neki misle da je bio degenerik ili teško bolestan. No budući da njegova mumija nije pronađena sve ostaje na nagađanju. Čini se da se Aknaton zapravo želio narugati tradicionalnom obrascu idealiziranog prikazivanja vladara i uveo realizam koji je prešao u sferu karikature. Reforme u religiji i umjetnosti nisu potrajale dugo nakon njegove smrti, ali egipatska umjetnost nikad se više nije vratila oblicima iz najstarijih vremena. Likovi ljudi su sve do kasnog razdoblja ostali znatno izduženiji nego što su bili ranije. Aknaton je pisao poeziju posvećenu svom bogu. Uništenje Akhetatona obavio je Horemheb, general koji je vlast preuzeo nakon smrti Tutankhamona.

Nefertiti, punog imena Nefer-nefru-Aton ("Atonova najljepša" ili "Lijepa je Atonova ljepota") bila je Eknatonova žena i kraljica Egipta. Njezina slava u moderno doba nastala je ponajviše zahvaljujući nekolicini fantastičnih kamenih bisti od kojih se najljepša čuva u Berlinu. Taj portret prikazuje ženu izdužena lica, dugog vrata, pravilnog nosa i velikih očiju. Jednom oku nedostaje zjenica, pa se drži da je nedovršen. Ova kraljica iznimne ljepote živjela je u vrlo teškim vremenima prevrata i opće krize. Smatra se da je povremeno i vladala Egiptom. Koliko se zna rodila je tri kćeri, a njezino je ime jednako kao i Akhnatonovo izbrisano sa svih spomenika, kako bi se Atonova reforma što prije zaboravila. Za jednu od poznatih mumija smatra se da bi mogla biti Nefertitina, a o tome se unazad godinu dana vode žestoke rasprave. U šesnaestoj godini Ekhnatonove vladavine Nefertiti nestaje s pozornice (ne spominje se na spomenicima), a u sljedeće dvije godine uz faraona se pojavljuje njegova majka Tija, a zatim Nefertitina kći Meritaten i napokon faraonova druga žena Kija. Mnogo toga ostalo je nepoznanicom kad je riječ o događajima u Ekhnatonovoj prijestolonici. Moguće je da je Nefertiti napustila Akhetaton i povukla se. Nakon Ekhnatonove smrti vladaju Aj, Semenkare i Tutankhamon, a neki drže da Semenkare uopće nije postojao, već da je riječ o Nefertiti koja se na spomenicima predstavlja kao muškarac.

Tutankhamon - "Živa Amonova slika". Zahvaljujući blagu koje je otkriveno u njegovoj jedinoj neopljačkanoj kraljevskog grobnici najpoznatiji faraon modernog doba. To otkriće je bilo najveća arheološka senzacija 20. stoljeća, a ostvarili su ga Howard Carter i njegov mecena Lord George Herbert Carnarvon. Bilo je to 1922. godine kad su Carter i Carnavon prvi put ušli u grob, a pri otvaranju blaga, 23. ožujka 1923. godine, bili su zatečeni ljepotom otkrivenog. Grob se sastojao od četiri prostorije i jednog dugog hodnika. Sve je bilo prepuno prekrasnih umjetničkih predmeta. Danas je blago iz Tutankhamonove grobnice najveća atrakcija Nacionalnog muzeja u Kairu, a faraonova pogrebna maska i antropomorfni sarkofazi od zlata spadaju u najpoznatije i najatraktivnije spomenike staroga vijeka uopće. Ne znamo točno tko je bio Tutankhamon, koji je vladao u svojoj dječačkoj dobi. Ispitivanja njegova DNK možda će jednog dana razotkriti tu tajnu, no za sada egipatske vlasti ne dozvoljavaju da se ono obavi. Znamo da je umro ili bio ubijen između 17. i 19. godine života. Radiološka ispitivanja mumije otkrila su povredu na glavi, te se pretpostavlja da je mladi vladar umro od posljedice povrede koju je zadobio pri nekoj nezgodi. Naravno, ne može se isključiti ni mogućnost da je ubijen. No, s političkog motrišta teško da je postojao razlog za atentat na faraona-dječaka. On je bio pod kontrolom Amonovog klera koji je započeo protureformu hereze već umrlog Ekhnatona čija je prijestolnica bila osuđena na brzu propast. Iz njegovog je imena izbačen bog Aton i zamijenjen Amonom. U tom kontekstu mladi Tutankhamon bio je savršena marioneta u rukama Amonovog svećenstva. S druge strane, ubojstvo mladog faraona moglo je biti u interesu onih koji su zauvijek željeli zatrti Ekhnatonovu lozu i uništiti svaki trag njegove vladavine.

Sinhue - glavni junak jednog od najprevođenijih tekstova iz faraonskog doba poznatog kao “Životopis princa Sinuhea”. Djelo, koje je nastalo u vrijeme 12. dinastije, napisano je kao životopis, ali ono svojom slikovitošću i duhom nadilazi tu inače stereotipnu formu. Za mnoge tumače egipatske književnosti Sinuheova priča je prvi egipatski literarni tekst koji je razvijen do razine romana. Sam tekst sačuvan je u nekoliko verzija, a najbolja je napisana na jednom papirusu koji se čuva u Berlinu. Sinuheova avantura počinje kad on, u službi sina faraona Amenemhata I, putuje na poslanje u Libiju. No, kampanja je prekinuta jer s egipatskog dvora stiže vijest o faraonovoj smrti. Sinuhe slučajno (ili možda namjerno) prikriven, čuje kako glasnik priopćuje faraonovom sinu i nasljedniku Sesostrisu, vijest o nenadanoj smrti njegova oca. Iz razgovora kojeg čuje zaključuje da je faraon ubijen u zavjeri, te strahujući da će o okolnostima atentata biti provedena nemilosrdna istraga, a on i mnogi od ljudi bliski faraonu vjerojatno biti zatvoreni, Sinuhe bježi. U tom bijegu on prelazi velika prostranstva, provlači se pored straža koje čuvaju egipatske bedeme i prelazi pustinju u kojoj gotovo umire od iznemoglosti. Konačno dospijeva u Palestinu i Siriju gdje ga lokalni vladari ugošćuju kao njima poznatu i uglednu osobu s faraonskog dvora. Iskoristivši njihovo gostoprimstvo Sinuhe ostaje tamo živjeti dvadesetak godina postajući visokim upraviteljem jednoga od vladara. Oženio se i dobio djecu, a osobito zanimljivu epizodu čini njegova borba protiv jednog ratnika-izazivača, koja uvelike podsjeća na sraz Davida i Golijata. Štoviše, neki autori smatraju da između ove dvije priče doista postoji neka povezanost. Sinuhe pobjeđuje moćnog suparnika i time se njegova slava i bogatstvo još više povećava. No, upravo nakon što je pobijedio u toj borbi Sinuhe shvaća je bogat i poštovan, ali da nikakvo blagostanje ne može zacijeliti njegovu tugu za domovinom. Stoga on piše pismo Sesostrisu I, sada faraonu, i izražava mu svoju želju za povratkom. Sesostrisov odgovor pun je razumijevanja i on ga poziva da se vrati kako bi živio i bio sahranjen u domovini. U posljednjem dijelu zbiva se Sinuheov gotovo trijumfalni povratak koji sretnim završetkom zaokružuje njegovu avanturu i sudbinu. Da je Amenamhat I. doista ubijen u zavjeri, kad su ga noću u njegovim odajama ubili njegovi čuvari, poznato je i iz drugih izvora. Jednako tako priča navodi zanimljive podatke o Egiptu susjednim zemljama, a u tekstu se nalazi i poznati spjev u čast Sesostrisa I. Tekst je pun detalja koji nam otkrivaju premalo shvaćen mentalitet i odnos prema životu stanovnika faraonskog Egipta, omogućujući čitatelju "pogled iznutra", i produbljujući shematizirano učenje povijesti koje se inače oslanja na puko nizanje dinastija i vladara.

Drugi razred 14

EGIPATSKA UMJETNOST

Zbog svega toga Sinuheov životopis od iznimne je važnosti i u povijesnom i u literarnom kontekstu, pa i nije čudno da je uvršten u sve poznate antologije književnosti staroga vijeka.

Hatšepsut - kraljica koja je obilježila mirno razdoblje prvoga dijela 18. dinastije (1473. -1458. pr. Kr.) bila je kći Tutmozisa I. i žena svog polubrata Tutmozisa II. koji je vladao vrlo kratko. Prerana smrt vladara dovela je Hatšepsut na prijestolje umjesto kraljevskog nasljednika Tutmozisa III. koji je u vrijeme smrti svog oca još bio dijete. Tutmozis je bio sin jedne od sporednih faraonovih žena, iz čega se zaključuje da odnos između njega i Hatšepsut nije bio osobito blizak. Ona je u početku bila imenovana Tutmozisovom suvladaricom, da bi se 1473. proglasila faraonom s prenomenom Maatkare. Reljefi na hramovima toga razdoblja prikazuju boga Amona kako prihvaća Hatšepsut za kraljicu, a ona na tim prikazima često djeluje kao muškarac. Pretpostavlja se da je u vrijeme o kojem se radi narodu teško bilo prihvatiti ženu-faraona, pa je možda i takav način percepcije u umjetnosti, u stvari, pomalo čudan način prikrivanja pravoga spola vladara. U svakom slučaju politički moćan Amonov kler prihvatio je vladavinu Hatšepsut, što, primjerice, nije bio slučaj s Amenhotepom IV. Ekhnatonom. Hatšepsutina vladavina prošla je mirno, a najznačajniji spomenik koji prikazuje umjetnost toga doba je njezin hram u Deir el Bahriju. Hram je uklesan u stijenu pored starijeg i manjeg hrama Mentuhotepa I, i jedan je od najljepših u Egiptu. Reljefi na zidovima slave ekspediciju u zemlju Punt na jugu Afrike koja je bila poduzeta u kraljičino vrijeme. Egipatski brodovi vratili su se prepuni do tada neviđene robe i blaga, ali i s novim spoznajama o nepoznatim krajevima. Hatšepsutin život nije bio lak, a njezine osobne drame ostale su skrivene iza kulisa faraonskog protokolarnog života. Njezina veza sa visokim državnim upraviteljem Senmutom očito je bila presudna obratnica njezina života. Senmut, koji je možda bio i otac njezine kćeri Nefrure, i Hatšepsut na jednom su nedovršenom reljefu čak prikazani u scenama seksa. Problem se pojavio kad je Senmutova ambicija narasla do faraonskih visina. On je sebi u potaji izgradio izvanredno raskošnu grobnicu i počeo se titulirati kao faraon. Čini se da je, možda zbog toga, u jednom trenutku kap prelila čašu i da je Senmut pao u nemilost svoje faraonske ljubavnice. On od tada on nestaje sa povijesne scene i nije bio sahranjen u svojoj tajnoj, ali očito otkrivenoj, grobnici. Neki stručnjaci drže da je uništivši Senmuta (ne zna se je li bio likvidiran ili možda zatvoren) kraljica postala nesigurna i bezvoljna, pa se čini da ova ljubavna priča ima tragičan kraj. Druga tumačenja pak smatraju da je njihova ljubav potrajala do kraja, te da je Hatšepsutina grobnica iznimno dugog hodnika ispod zemlje trebala biti spojena s Senmutovim grobom kako bi i u smrti bili zajedno. Druga tragedija kraljičina života bila je sudbina njezine kćeri. Princeza Nefrure živjela je samo do 11. od ukupno 19 godina njezine vladavine, pa se nije ostvarila Hatšepsutina nada da će joj kći postati kraljicom budućeg faraona Tutmozisa. Iako je vodila uspješnu vojnu u kampanju u Nubiji Hatšepsut je Tutmozisu III. ostavila teret brojnih ratova, koje je ovaj morao voditi kako bi potukao protuegipatske koalicije na sjeveru. Stoga nije čudno da je Hatšepsutin nasljednik sa 17 uspješnih ratnih pohoda i bezbrojnim krvavim bitkama u svom životopisu, ostao zapamćen u povijesti kao faraon-ratnik. U Tutmozisovo doba brojni su kipovi Hatšepsut uništeni, a njezino ime izbrisano. Njegova antipatija protiv svoje prethodnice ipak je neopravdana, jer je Hatšepsut upravo za njega čuvala faraonsko prijestolje.

Haemuaset - Pametni sin velikog Ramzesa II. i njegove druge žene Isis-nefret bio je vrhovni svećenik u Ptahovu hramu u Memfisu. Čini se da uopće nije bio zainteresiran za nasljeđivanje očevog prijestolja. Umjesto toga iz činjenica sili i iza legendi koje su nastale oko njega Haemuaset je bio visoko obrazovan i posvećen duhovnom životu. Osobito je zanimljiv detalj iz njegove biografije činjenica da je restaurirao spomenike u Sakkari i dovršavao nedovršene i oštećene hijeroglifske zapise poput Tekstova piramida. Zbog te brige za baštinu, uistinu ne sasvim uobičajene u starom vijeku, neki ga s pravom nazivaju "princem egiptologom". Bio je iznimno popularan među svojim suvremenicima, te, baš kao druga dva velika mudraca i Imhotep i Amenhotep sin Hapua, slavljen kao bog u kasnijim povijesnim razdobljima. Haemuastova slava trajala je stoljećima nakon njegove smrti. Štoviše, u kasnom razdoblju i u vrijeme ptolemejskih dinastija i rimske vladavine oko njegova imena izrasle su legende koje ga slave kao velikog mudraca i maga. Poznato je nekoliko priča napisanih na demotskom pismu u kojima se govori o podvizima tog Ramzesova sina. U jednoj priči Haemuast u nekoj grobnici nalazi tajni magijski papirus koji mu omogućava neviđene moći. Ali duh čovjeka sahranjenog u grobnici upozorava ga na opasnosti te magije. Nakon raznih peripetija on vraća svitak papirusa tamo gdje ga je i našao, odričući se moći. U drugoj epizodi Haemuasta zavodi stanovita čarobnica Tabubu, ali on uspijeva odoljeti njezinim čarima.

Drugi razred 15

EGIPATSKA UMJETNOST

Zagrebačka egipatska mumija i Liber linteus Zagrabiensis

Arheološki muzej u Zagrebu krije mnoge vrijedne ostatke starih vremena od prapovijesti do razvijenog srednjega vijeka. Egipatska zbirka jedna je od najvrednijih zbirki muzeja. Kroz stoljeće i pol postojanja prikupljena je iz više različitih izvora otkupom ili donacijama. Njene zametke čine Zagrebačka mumija i njeni povoji (1862.) i velika kolekcija egipatskih umjetnina koja je otkupljena od obitelji austrijskog baruna Franza Kollera (1868.) zaslugama brojnih hrvatskih kulturnih i javnih djelatnika druge polovice XIX. st. U muzeju se danas u raznim zbirkama čuva više od 3100 predmeta egipatske provenijencije.

Zagrebačka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis - rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Slova su pisana crnom tintom, dok su crvenim pigmentom označene crte koje uokviruju tekst svakoga stupca. Dužina cijele knjige iznosi oko 340 cm, a širina najšire trake je 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca s različitim brojem redaka (od 26 do 36). Pretpostavlja se da on sadrži niz obrednih propisa vezanih uz vjerske rituale starih Etruščana. Dosad su odgonetnute pojedine riječi koje spominjanju žrtvene darove i datumi pojedinih svetkovina.

Glasovita Zagrebačka mumija i njeni povoji svjetski su raritet koji otvara mogućnost postojanja jačih komunikacija između Etrurije i Egipta. Podrijetlo mumije još je uvijek tajnovito. Sigurno je da potječe iz Egipta, ali nisu jasni razlozi zašto su njeni povoji ispisani i etruščanskim jezikom i pismom. Pretpostavlja se da je u Egiptu postojala manja etruščanska zajednica izbjeglica (jedno takvo središte otkriveno je u Aleksandriji) koji su poprimili i egipatske običaje mumificiranja, ali točnih dokaza za to nema. Najstariji podaci o mumiji potječu iz ostavštine Mihaela Barića (Semeljci 1791. - Beč 1859.) koji je mumiju vjerojatno nabavio tijekom svog boravka u Egiptu 1848./1849. godine. Nažalost nisu nam ostali sačuvani nikakvi podaci koji bi dali neke preciznije odrednice gdje je i kako mumija nabavljena.

Trgovina mumijama bila je još od sredine XVI. stoljeća vrlo unosan posao. Egipatski trgovci i egipatski starosjedilački zemljoradnici (felasi) prodavali su stare egipatske mumije brojnim europskim liječnicima koji su vjerovali da je mumijin prah ljekovit sastojak koji liječi gotovo sve bolesti. Iako je medicina i znanost od toga vremena znatno napredovala ovakva vrsta trgovine nije još zamrla niti sredinom XIX. stoljeća.

Nakon smrti Mihaela Barića 1859. g. sav je njegov imetak oporučno pripao njegovoj nećakinji Th. Jellinek, a izvršiteljem oporuke imenovan je njegov brat Ilija. Na temelju sačuvanog dokumenata Ilije Barića (14. prosinca 1861.) vidljivo je da je Mihael Barić ostavio mumiju Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti ili Narodnom muzeju. Uz okolnosti oko preuzimanja mumije vezana je djelatnost čitavog niza istaknutih ličnosti tadašnjeg političkog i kulturnog javnog života Hrvatske.

U dokumentu naslovljenom na tadašnjeg bana Josipa Šokčevića (19. ožujka 1862.) predloženo je da se u Beč uputi povjerljiva osoba sa zadatkom da mumiju prenese u Zagreb. Ban je istog dana predao oba Barićeva dopisa Predsjedništvu Kraljevskog namjesničkog vijeća kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Ono je u dopisu obavijestilo Gospodarski odbor za JAZU i sveučilište (4. travnja 1862.) o donaciji Mihaela Barića te zamolilo da se troškovi dopreme mumije u iznosu od 100 guldena podmire iz zaklade Akademije. Gospodarski odbor na svojoj je sjednici 7. svibnja 1862. "s velikim veseljem primio domoljubnu ponudu velečastnoga gospodina Ilije Barića" te je dopisom od 13. svibnja 1862. zamolio Predsjedništvo Kraljevskog namjesničkog vijeća kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije da se mumija prenese u Zagreb.

U ime Gospodarskog odbora dopis su potpisali njegov predsjednik Ambroz Vraniczany i izvjestitelj Matija Mesić. Ivan Mažuranić je iz Beča podnio izvještaj (19. srpnja 1862.) Kraljevskom namjesničkom vijeću kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o stanju mumije, njenom smještaju u Barićevu stanu, načinu pakiranja i transportu do Zagreba preko Zidanog Mosta. Kraljevsko namjesničko vijeće žurno je 22. srpnja 1862. odobrilo sve Mažuranićeve prijedloge pa je mumija s opremom u tri velika sanduka otpremljena željeznicom do Zidanog Mosta, a potom kolima do Zagreba. Mumija je tako u Zagreb pristigla između 22. i 25. srpnja 1862. g., kada Mažuranić Kraljevskom namjesničkom vijeću šalje dopis o troškovima dopreme. Opremu mumije činili su: laneni povoji, vrlo oštećena Knjiga mrtvih pokojnice i njezina muža, dijelovi grumenja balzama, ostaci pogrebnog vijenca od lišća i cvijeća, sitni ulomci drva i štuka koji su pripadali sarkofagu, modrozelene perlice koje su ukrašavale mumiju i glava mumificirane mačke.

Mumija i njeni povoji, s pripadajuće dvije vitrine, pohranjeni su u zgradi Narodnog muzeja gdje ih je 5. kolovoza 1862. preuzeo tadašnji kustos muzeja Mijat Sabljar. On je napisao i prvu etiketu mumije sa sljedećim tekstom "Mumia iz Misira (Aegypten). Poklonio gos. Ilia Barić, pod arcidjakon biskupije djakovačke u Golubincu." i upisao je u inventar muzeja. S dolaskom mumije i njenih povoja u Zagreb u Narodni muzej u Zagrebu mogla su započeti dugogodišnja istraživanja mumije.

Godine 1869. Zagreb je posjetio glasoviti njemački egiptolog Heinrich Brugsch. Tadašnji muzejski kustos Šime Ljubić pozvao je tom prilikom H. Brugscha da pregleda i sredi zbirku egipatskih umjetnina koja je u međuvremenu (1868.) povećana otkupom Kollerove zbirke. Rezultat prvih Brugschovih istraživanja je prvi popis predmeta na temelju koga je Ljubić sljedeće godine izdao katalog zagrebačke staroegipatske zbirke. H. Brugsch je pregledao i vitrinu s povojima Barićeve mumije. Na lanenim trakama povoja uočio je ispisane znakove, pa je izdvojio dijelove platna s natpisom od ostalog dijela povoja. Uočio je da pismo ima alfabetska obilježja, ali nije uspio otkriti o kakvom je pismu riječ. Cijeli tekst četrdeset metara dugih povoja je precrtao, a svoja istraživanja je izložio njemačkom profesoru Rudolfu Krehlu. Svjetska znanstvena javnost tako se upoznala s mumijom i njenim povojima. Zahvaljujući Ljubićevu katalogu iz 1870.

Drugi razred 16

EGIPATSKA UMJETNOST

g. i Brugschovim istraživanjima brojni su inozemni znanstvenici i institucije (npr. Carska znanstvena akademija u Beču - Kaiserliche Akademie der Wissenschaften) saznali za postojanje mumije i njenih povoja što je vidljivo iz korespondencije koja se čuva u arhivu muzeja. Neki od njih posjetili su Zagreb kako bi proučili mumiju. Među brojnim znanstvenicima treba izdvojiti vicekonzula Velike Britanije u Trstu Philip Proby Cautley koji je prilikom posjeta Zagrebu 1878. g. precrtao natpis na povojima mumije. Godinu 1879. britanski putopisac i orijentalist Richard F. Burton je nakon svog posjeta Zagrebu (1877.) prvi put objavio natpis s povoja, a pismo je okarakterizirao runskim.

Godine 1889. Š. Ljubić objavio je novi popis egipatske zbirke u kojem prvi puta detaljno opisuje mumiju i njene povoje. U listopadu 1890. g. bečki sveučilišni profesor i egiptolog dr. Jacob Krall zamolio je Arheološki odjel Narodnog muzeja u Zagrebu da posudi sveučilišnoj knjižnici u Beču povoje Barićeve mumije. Nakon duge prepiske između Zagreba i Beča povoji Barićeve mumije odaslani su u Beč 19. siječnja 1891. god. gdje su istraživani idućih godinu dana. Tijekom tog perioda prof. dr. Krall detaljno je proučio povoje te je otkrio da mumijini povoji zapravo kriju najduži sačuvan etruščanski tekst na svijetu ispisan u stupcima. Tijekom tih istraživanja J. M. Eder snimio je prve uspješne fotografije mumijinih povoja, J. Wiesner je analizirao laneno tkanje i tintu kojom su ispisana etruščanska slova, a V. von Ebner je ispitao kosu mumije. O važnosti otkrića svjedoči podatak da je 17. siječnja 1892. god. Izidor Kršnjavi o otkriću obavijestio cara Franju Josipa I., a iste godine o otkriću je izvijestio i Franjo Rački. Nakon što je Krall objavio svoja istraživanja i otkriće još se više pojačao interes za istraživanje mumijih povoja dok su istraživanja mumije uglavnom zapostavljena.

U Zagrebu je 1910. god. boravio njemački znanstvenik Gustav Herbig u pratnji fotografa. On je u masi preostalih povoja slijepljenih balzamom otkrio do tada nepoznati ulomak koji pripada početnom dijelu lanene knjige. Tom prilikom je u ostacima lišća vijenca mumije otkrivena i glava nepoznatog sisavca. Uslijedila je rekonstrukcija, čišćenje i lijepljenje fragmenata lanene knjige koja je obavljena u institutu u Rostocku. Godine 1932. zagrebački fotokemičar Ivan Plotnikov prvi je put fotografirao dio povoja uz pomoć infracrvenih zraka. To je omogućilo mnogo lakše čitanje do tada nejasnih dijelova teksta. Tijekom studenog i prosinca 1936. god. u Zagrebu je održana prva izložba posvećena mumijinim povojima pod nazivom Povoji zagrebačke mumije. Godine 1966. u Institutu za kriminološka ispitivanja RSUP-a u Zagrebu fotograf Ivan Lukan pod nadzorom Vere Vejvode, tadašnjeg kustosa Arheološkog muzeja u Zagrebu, uspješno je snimio infracrvenim zrakama čitav tekst lanene knjige, a rezultat je bilo 86 crno-bijelih snimaka. Povoji su ponovno prikazani javnosti 1967. god., a od tada se u stalnom postavu Egipatske zbirke nalazi i zagrebačka mumija. Godine 1985. povoji su temeljito restaurirani i rekonstruirani u laboratoriju u Riggisbergu. Od siječnja do ožujka 1986. god. u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu je održana izložba Pisati etruščanski. Tijekom iste godine u Institutu Ruđer Bošković izvršena je detaljna radiokarbonska analiza lanene knjige, a u Zavodu za radiologiju KBC Medicinskog fakulteta u Zagrebu mumija je rendgenski snimljena, a glava manjeg sisavca je ispitana te je utvrđeno da se radi o lubanji mačke.

Istraživanja mumije obavljena su tek tijekom druge polovice 80-ih godina XX. stoljeća. Paleografskom analizom teksta lanene knjige povoji se datiraju se u razdoblje od III. do I. st. pr. Kr., a primijenjenom metodom utvrđivanja starosti radioaktivnim ugljikom mumija 390. god. pr. Kr. Istraživanjima popratnog papirusa koji se nalazio u pogrebnoj opremi pokojnice utvrđeno je da on sadrži nekoliko poglavlja Knjige mrtvih. Pokojnica imenom Nesi-hensu bila je žena Paher-hensua "božanskog krojača" iz Tebe koji je izrađivao odjeću za kultne statue egipatskog boga Amona.

Usprkos novijim istraživanjima ostalo je tajnovito kako se etruščanski natpis našao obavijen oko jedne Egipćanke i to u razdoblju kada Etruščani gube prevlast u sjevernoj Italiji, a Rimska Republika jača i širi svoje prostor u Toskani. Odgovor nam možda mogu dati još nedešifrirani dijelovi teksta čiji sadržaj zbog nepoznavanja etruščanskog jezika i dalje ostaje zagonetka koja će još desetljećima privlačiti pažnju domaće i svjetske javnosti.

Drugi razred 17

EGIPATSKA UMJETNOST

Egipatska umjetnost

Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Vladar Donjega Egipta - faraon Menes, ujedinio je Egipat u jednu državu. Faraon Menes imao je prijestolnicu u grada Menphisu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih", s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).

Arhitektura

Arhitektura je osnovni prostorno-plastični okvir ljudskog života. To je umjetnost volumena i prostora. Primarni faktor, o kojemu ovisi konstrukcija - odnos tereta i nosača, funkcija - namjena i forma – način gradnje.

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio naklon. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva. Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.Piramide: grobnice faraona.Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni i funeralni) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).

Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji.

Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinsova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.

Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida.

Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari, u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira.

Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s

Drugi razred 18

EGIPATSKA UMJETNOST

kakvim namjerama izgradio. Grke i Rimljane također nisu previše zanimale piramide (osim povjesničara Herodota). Arape je zanimalo sakriveno blago u piramidama. Tako je kalif Al Mamoun, god. 820., uspio probiti ulaz u Keopsovu piramidu. Nakon toga su piramide bile zaboravljene, odnosno postale je «kamenolom» za gradnju obližnjih naselja. Tek u vrijeme osnivanja arheoloških ustanova i arheologije kao znanstvene discipline, piramide su «oživjele» u europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini.

Prema današnjim istraživačima, piramide su nastale iz religijskoga poštivanja faraona kao božanskoga vladara na zemlji. Zato su one više od grobnica. Gradnja je pretpostavljala veliki arhitektonski projekt u kojemu su sudjelovali svi Egipćani, svatko prema svojoj snazi i mogućnostima, a faraon je njihov trud 'okrunio' zlatnim piramidionom na vrhu piramide. Tako se može reći da nije Egipat gradio piramide, nego su piramide gradile Egipat.

Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su u Gizehu nedaleko do Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin.

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Podaci o gradnji Keopsove piramide sačuvani su u Herodotovoj 'Povijesti'. Tim se poslom neprestano bavilo sto tisuća ljudi, i to svaki pojedinac u trajanju od tri mjeseca. Deset je godina trebalo iznurenu narodu samo za izgradnju ceste kojom su vukli kamene blokove. Prema Herodotu, Egipćani su kamen vađen iz kamenoloma u Arabljanskim planinama dovlačili do Nila, a zatim prevozili preko rijeke i potom vukli do Libijskih planina i ta je izgradnja bila gotovo jednako težak posao, kako mi se čini, kao i podizanje piramida. Trebalo je, dakle, deset godina za nju i za podzemne prostorije ispod brežuljaka na kojima stoje piramide, a te je prostorije (Keops) gradio sebi za grobnicu na otoku i proveo je kanal iz Nila. Piramida ima dvije prostorije iznad razine tla i jednu ispod njegove razine koja je iznad razine Nila, a arheolozi smatraju da kanal iz Nila nije ni postojao.

Sama je piramida izgrađena poput stepeništa koje neki nazivaju stubama, piše Herodot, a drugi stepenicama; kad su sagradili prvu stepenicu, dizali su preostali kamen spravama napravljenima od kratkih drvenih greda, i to su ih za prvu stubu stepeništa dizali s tla; kad bi god kamen stavili ondje, premještali bi ga na drugu spravu koja je bila postavljena na prvoj stubi, te bi ga vukli na drugu stubu i na slijedeću spravu: koliko je bilo stuba u stepeništu, toliko je bilo i sprava, a postojala je još i jedna pomična sprava koja se prenosila sa stube na stubu i kojom bi se kamen pomicao; meni su opisali obje sprave upravo onako kako i ja to iznosim, napisao je Herodot. Na taj je način najprije bio posve dovršen vrh piramide, a zatim su dovršavali redom slijedeće stube, a na koncu su dovršili njezin donji dio uz samo tlo. Kad im je vrijeme, koje sam naveo, bilo potrebno za izgradnju ovih građevina, mislim da im je zacijelo nemalo vremena trebalo i za klesanje i dovoženje kamenova i za gradnju kanala ispod zemlje. (Herodot, Povijest, II, 124, 125)

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.

Mnoge su piramide opljačkane i kamenje iskorištavano za druge namjene. Tako su ružičasti granit (latinski: granus = zrno) - kamen zrnaste strukture - s Kefrenove piramide kasnije Arapi iskoristili za gradnju džamije (arapski: gami = onaj koji okuplja svijet) u Kairu.

Drugi razred 19

EGIPATSKA UMJETNOST

Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.

Egipatski hramovi

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom. Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, stropovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorske slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.

Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. godine.pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva.

Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hrtam je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije

Drugi razred 20

EGIPATSKA UMJETNOST

Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.

Egipatski labirint. Na jugoistočnom dijelu Fayuma, oko 80 km južno od Kaira, nalazi se mjesto Hawara, u kojemu se nalaze ostaci egipatskoga labirnta. Stučnjaci smatraju da je ovaj labirint podignut za vrijeme gradnje piramide za faraona Amenemhata III. (iz XII. dinastije). Grčki povjesničar Herodot, koji je u 5. st. pr. Kr. posjetio ovo mjesto, opisao je labirint kao svjetsko čudo. Labirint je, prema Herodotu, imao 12 natkrivenih dvorišta, 6 u nizu prema sjeveru, a 6 u nizu prema jugu. Građevina je podignuta na dvije razine, a imala je tri tisuće prostorija, od kojih je pola prostorija bilo ispod razine zemlje. Herodot je, kako piše u svojoj 'Povijesti', obašao gornje prostorije (jer mi je bio zabranjen ulaz u prostorije pod zemljom gdje su bili grobnice faraona koji su sagradili labirint). Sve što je 'vidio' u gornjim prostorijama, za znatiželjnoga Grka bilo je neopisivo, jer takvo nešto nije vidio u Grčkoj.

Drugi razred 21

EGIPATSKA UMJETNOST

Kiparstvo

Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.

Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.

Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.

Kipovi egipatskih božanstava.Kipovi faraona.Kipovi velikaša.Kipovi običnih ljudi.Reljefi.Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.

Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životinju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.

Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.

Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.

Najvažnija kiparska djela izrađena su za vrijeme trajanja Starog i Novog carstva. Iz Starog carstva potječe portret faraona Kefrena koji sjedi na prijestolju, dok ga je sokol boga Hora obgrlio iza glave i krilima ga štiti. Teško je zamisliti bolji spoj životinje s ljudskim likom a jednako je uvjerljiv nutarnji život koji se odražava na licu faraona. Kip je isklesan u dioritu (mramor vulkanskog podrijetla koji je dosta tvrd za obradu). U ovom umjetničkom djelu "kubično" gledanje egipatskog kipara u izradi ljudskog lika, došlo je do punog izražaja. Rezultat toga jest lik skoro neodoljiv u svojoj trodimenzionalnoj čvrstini i nepomičnosti. Moglo bi se reći da je taj kip veličanstveni stan ljudskog duha - "ra" koja će tu vječno prebivati. Tijelo je proporcionalno i snažno građeno, savršeno je i bezlično. Za vrijeme ovog faraona izrađeno je najveće kiparsko djelo (golema sfinga).

Iz ovog vremena značajna su dva portreta muškarca i žene (princ Rahotep i njegova žena Nofret) načinjena od vapnenca i obojana zemljanom bojom. Likovi su u sjedećem stavu i spojeni u jedan blok. Na tim kipovima boja prati tematske elemente - kosa i obrve su crne, put - boja tijela je smeđa. Zemljana boja ravnomjerno prekriva sve detalje i tako povećava cjelinu volumena, koji se, osobito kod princa Rahotepa, od prsnog koša do vrata, to jest ogrlice oko vrata, diže kao jedinstven volumen. Svoju zadivljujuću životnost ovi portreti duguju upravo živim zemljanim bojama kojima su obojeni i ugrađenim očima od svjetlucavog kvarca.

Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar (kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim. I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski

Drugi razred 22

EGIPATSKA UMJETNOST

knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.

Osobito je to došlo do izražaja za vrijeme vladavine faraona Amenofisa IV., koji je, u namjeri da skrši moć Amonovih svećenika, proveo reformu egipatske religije, zbacio je kult Amona i zaveo štovanje Atona - boga Sunca kao jedinog božanstva. Da bi to ostvario, prenio je i prijestolnicu iz Tebe u El-Amarn (današnje ime). Čak je promijenio i vlastito ime u Ehnaton (jer mu se u starom imenu spominjao Amon). Umjetnici su, i kad su njega izrađivali, morali napustiti svako uljepšavanje kipova. Ali ta je reforma trajala samo za njegova života. Nakon njegove smrti sve se povratilo na stari način življenja. Iz tog vremena najpoznatiji su veličanstveni Memnonovi stupovi (gdje su kipovi Amenofisa III., u sjedećem stavu 16 metara visine, i kipovi Ramzesa II., u Abu-Simbelu, 20 metara visine). U novom stilu izrađeni su još i kipovi Ehnatona (koji je prikazan na realistički način) i njegove žene Nefretete. U tim kipovima razbijena je statičnost i zatvorenost volumena, napetost linija je popustila, ploha se mekano obavija oko volumena na većim površinama, naglo se lomi na manjim plohama, kao u izradi očiju, vrha nosa, na usnama.

Reljef je likovni način izražaja kod kojega je umjetničko modeliranje samo s prednje strane (duboki ili visoki reljef znači da je umjetničko oblikovanje više izbočeno ili uvučen na plohi, za razliku od plitkog ili niskog reljefa na kojemu je umjetničko oblikovanje neznatno izbočeno ili urezano na površini).

Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.

Egipćani su bili vješti majstori i u umjetničkom obrtu. Izrađivali su veoma ukusno, a često i skupocjeno pokućstvo, oružje, nakit, posuđe. Za izradu umjetničkog obrta upotrebljavali su drvo, različite metale, bjelokost, drago i poludrago kamenje. Na visokoj razini bilo je i lončarstvo, staklarstvo, tapiserija. Bili su majstori u izradi geometrijskog ili biljnog ukrasa. Boje su im na umjetničkom obrtu svježe kao da su jučer nanesene.

Egipatska likovna kultura razvijala se kroz tri tisuće godina na terenu od izvora do ušća rijeke Nila. Pri tome se sredstva likovnog izražaja (arhitektura, kiparstvo, slikarstvo) nije bitno mijenjalo. Umjetnost se razvijala sama od sebe. Ali rijetko je kada koji narod u povijesti pružao takav otpor utjecaju vanjskog svijeta. Egipat je u svemu bio skoro hermetički zatvoren u krug svojih naziranja, svojih osobina, svojih likovnih izražaja. Egipatska umjetnost jednostavno je sebe ugradila u opću kulturu starog svijeta kao jedinstvenu cjelinu.

Obelisk

Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar» nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).

Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr.K., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije). Prosječna visina sačuvanih obeliska je oko 30 metara. Većina ih je isklesana od granita crvenkaste boje (granit «sienit» izuzetno tvrd i težak za obradu), koji se vadio u kamenolomu u Syeni, u blizini današnjega Asuana (zato su geolozi ovoj vrsti granita dali ime sienit). U sijenitskom kamenolomu i danas se može vidjeti nedovršeni obelisk dužine 36 metara, čija se težina procjenjuje na 120 tona (vjerojatno nije dovršen jer je u jednom njegovom dijelu pronađena pukotina).

Danas je teško odgonetati postupak klesanja obeliska, prijevoz do mjesta i način podizanja u okomiti položaj. Na jednom od dva obeliska faraonke Hatšepsut uklesan je natpis: Moje veličanstvo započelo je radove na njima u godini 15., drugom mjesecu zime, dana 1., koji su se nastavili do godine 15., četvrtoga mjeseca ljeta, dana 30., čime se navršilo sedam mjeseci da bi ih se isklesalo iz planine.

Nešto više o prijevozu obeliska iz kamenoloma saznajemo od rimskoga povjesničara Plinija, koji spominje kako je od Nila do kamenoloma bio prokopan kanal kojim se pomoću dva broda s ravnim dnom kameni blokovi prevozili do Nila i dalje rijekom do određenoga mjesta za postavljanje obeliska.

Drugi razred 23

EGIPATSKA UMJETNOST

Obelisk faraona Tutmosisa I. iz Amonova hrama u Tebi (iz 16. st. pr. Kr.) visok je 21 metar (podignut je na postolje od dva metra). Na svakoj od četiri strane nalaze se po tri okomite linije hieroglifa.

Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.

U sredini trga sv. Petra u Vatikanu (La piazza di San Pietro in Vaticao), za vrijeme pape Siksta V. (pape Hrvata), postavljen je 1586. egipatski obelisk, (nazvan "Aguglia". Obelisk je od jednoga komada kamena (crvenoga granita), visok je 25,31 m, a na njemu nema hieroglifa. Podnožje mu je visoko 8,25 m. Danas mu je ukupna visina, s postoljem i križnom na vrhu, 41 m. Obelisk potječe iz Heliopolisa (iz Egipta), a dao ga je isklesati 1935. god. pr. Kr. faraon Menkares u čast boga Sunca. Prenesen je u Rim za vrijeme cara Kaligule, 37. godine. Na Trg Sv. Petra u Vatikanu premješten je iz Neronova trkališta koje je bilo u blizini. Arhitekt Domenico Fontana (uz pomoć brata Giovannija) napravio je projekt za podizanje obeliska. Trebalo mu je više od četiri mjeseca (od 30. travnja do 14. rujna 1586.) i oko 900 ljudi, 140 konja i 44 dizala da bi podigao obelisk u sredinu trga.

U Rimu na području Lateranum (pokraj crkve sv. Ivana Laterankoga) postavljen je obelisk koji je nekada stajao ispred Velikoga hrama u Karnaku. Ovo je najveći sačuvani egipatski obelisk na svijetu. Izvorno je bio visok 42 metra (zajedno s postoljem, ali je prilikom premještanja oštećen i smanjen za desetak metara). Na njemu su uklesani natpisi koji se pripisuju faraonu Tutmosisu III. i njegovom unuku Tutmosisu IV. Kako piše na natpisu, ovaj obelisk dao je isklesati Tutmosis III., ali 35 godina ležao u kamenolomu, dok ga nije njegov unuk - Tutmosis IV. podigao ispred ulaza u Veliki hram u Karnaku. Rimski vojskovođa Oktavijan pokušao je ovaj obelisk prebaciti u Rim, ali je odustao. Tristo godina kasnije, car Konstantin I., prebacio ga je u Aleksandriju (uništivši postolje i veći dio temelja), a njegov sin – Konstantin II. konačno ga je dopremio do Rima i smjestio na hipodrom - Circus maximus. Tijekov vremena obelisk je pao (i slomio se na tri dijela). Papa Siksto V. naredio je, 1588., da se ovaj obelisk podigne na Lateranskom trgu (gdje se i danas nalazi).

Jedan od dva obeliska iz hrama u Luksoru danas stoji u Parizu na Place de la Concorde. Naime, kaže priča, kada se Napoleon uputio u Egipat, njegova ga žena Josephine ispratila riječima: Ako odeš u Tebu, pošalji mi jedan mali obelisk. Napoleon je ispunio obećanje i «poslao» u Pariz obelisk faraona Ramsesa II. iz Luksora.

Za vrijeme otvaranja Sueskoga kanala, 1869., tadašnji vladar Egipta – Khedive Ismail – darovao je Amerikancima jedan obelisk za Central park u New Yorku. Ovaj obelisk bio je visok 21,6 metara i težak 193 tome, a njegovo postolje težilo je 50 tona. Samo dovlačenje trajalo je 112 dana, a ulicama Manhattana obelisk je 'putovao' trideset metara na dan.

U Londonu je postavljen obelisk nazvan 'Kleopatrina igla'. Ovaj je obelisk podigao Tutmosis III. ispred hrama Sunca u Heliopolisu, oko 12. god. pr. Kr. Rimljani su ga, zajedno s blizancem, premjestili u Aleksandriju ispred Cezarovoga hrama. Tada su ovi obelisci dobili ime: Kelopatrine igle (jer se pretpostavlja da je Kleopatra naredila da se premjeste, iako je ona umrla dvadesetak godina prije prijevoza). Na ovom mjestu obelisci su stajali kao parnjaci-blizanci do 1301. god. kada je potres srušio jedan obelisk. Obelisk koji je još stajao darovan je Amerikancima. Srušeni obelisk zatražili su Englezi kao nagradu za pobjedu nad francuskom vojskom u bitki od Aleksandrije. Godine 1877. obelisk je krenuo prema Londonu, natovaren na teglenicu koju je vukao brod Olga. Međutim, brod je upao u oluju, a nevrijeme je teglenicu odvojio od broda. Nakon nekog vremena, španjolski brod je pronašao teglenicu s obeliskom i dovukao je do Španjolske, odakle je kasnije prevezena do Engleske. Obelisk je u rujnu 1878. podignut u Londonu na obali Temze.

Sfinga

Kao čuvarice svetoga prostora (hramova i grobnica), Egipćani su postavljali sfinge (grčki: sphinks = lavica s glavom žene).

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica. Legende o sfingama poznate su i u drugim kulturama Staroga vijeka (kao u Grčkoj, legenda o Sfingi koja proždire prolaznike ako joj ne daju točan odgovor na zagonetku koju im postavi: što jutrom hoda na četiri noge, a u podne na dvije, a uvečer na tri?). Arapi su sfinge nazivali: Abu al-Hawl – Otac užasa. Velika sfinga je, prema stručnjacima, isklesana u vrijeme Staroga kraljevstva, za vrijeme IV. dinastije, oko 2500. god. pr. Kr., za vrijeme vladavine faraona Kefrena. Bila je obojana žarkim bojama: lice je i tijelo bili su crveni, a pokrivalo za glavu u žuto s modrim prugama. Nosila je oznake kraljevske moći: upletenu bradu i zmiju 'uraeus' na čelu. Tijekom vremena, sfinga je izgubila prvotno značenje i nekoliko je stoljeća bila zatrpana pijeskom (do glave). Prema legendi, jedan egipatski kraljević, oko 1500. god. pr. Kr., vraćajući se iz lova, legao je u hladovinu ispod sfinge; zaspao i usnuo neobičan san. U snu mu se obratila sfinga s molbom da će ga učiniti faraonom ako je iskopa iz pijeska. Kada se probudio, kraljević je sfingu iskopao iz pijeska, a sfinga je ispunila obećanje. Kraljević je postao faraon Tutmosis IV. U znak zahvalnosti Tutmosis IV. postavio je kamenu ploču između sfinginih šapa na kojoj je opisao svoj san, a sfingu je nazvao: Khepri-Ra-Atum. Velika je sfinga još nekoliko puta nestajala u pješčanim nanosima. Zanimljivo je da Herodot u svojoj 'Povijesti' govori o piramidama, ali ne spominje sfingu (jer je ona u njegovo vrijeme, po svoj prilici, bila pod pijeskom). Napokon, sfinga je oslobođena od pijeska 1905. godine. No, proživljena tisućljeća ostavile tragove na licu čuvarice svetoga prostora.

Drugi razred 24

EGIPATSKA UMJETNOST

Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače).

U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona. Početkom 20. stoljeća egiptolog C. Jacquier je uspio pročitati jednu trećinu imena. On je uočio da je friz na podnožju uobičajeni zemljovidni popis. prikazani su zarobljenici s kartušama koje označavaju pokorene narode, mjesta i zemlje. Zarobljenici su postavljeni u dvije povorke koje se kreću naprijed: na lijevoj strani vidljivi su bradati Azijati, koji pretpostavljaju pokorene zemlje Sjevera, a na desnoj su strani Afrikanci, koji pretpostavljaju pokorene zemlje Juga. Svaka je povorka sadržavala 41 ime (a Jacquier je uspio pročitati jednu trećinu imena). Danas su ovi zapisi, nažalost, jedva vidljivi. Na lijevo popisu bilo je jedanaest čitljivih imena koja odgovaraju skupini s velikoga popisa Tutmosisa III. u Dvorani Anala u Karnaku u Egiptu, premda redoslijed nije u potpunosti istovjetan. Navode se narodi i mjesta od kojih se pojedini nalaze istočno od Jordana, u području iza Genezaretskoga jezera i Mrtvoga mora, a ostali na području srednje palestine i Filisteje. Jedno od mjesta, čije je ime pročitano, zove se Astertu (grad božice Astarte, odnosno maloazijske božice Ištar, čiji se kult, u vrijeme Novoga kraljevstva, posebno za vrijeme dinastije faraona Ramzesa II., uvodi u Egiptu. Figure i kartuše na desnom frizu još su slabije očuvane. Egiptolog Jacquier uspio je pročitati osam kartuša. On pretpostavlja kako se prva trećina odnosi na narode i mjesta Punta, na Rogu Afrike. Krajnje kartuše nose nazive palestinskih mjesta, premda su, vjerojatno iz likovnoga razloga, uklesana poprsja Afrikanaca (slijedeći točan redosljed popisa Tutmosisa III. prema stilskim značajkama, splitska peristilska sfinga može se smjestiti u prvo razdoblje XVIII. dinastije (to jest u 15. ili 14 stoljeće pr. Kr.). Ne može se sa sigurnošću tvrditi pripada li faraonu Tutmosisu I. ili faraonu Tutmosisu II. ili faraonki Hatšepust. Vladarske kartuše bile su zapisane i na obrednoj posudi. Očuvan je samo donji dio posude, a kartuše su otučene (najvjerojatnije još u Egiptu). Pretpostavlja se da je ovu sfingu uzurpirao faraon Ramses II.

Prilikom rušenja stare romaničke zgrade u Krešimirovoj ulici u središtu Splita nasuprost palače Gindro, godine 1939. pronađena je vrlo oštećena sfinga od crnoga granita (dužina 110 cm, širina 33 cm), koja se danas nalazi pred ulazom Krstionice sv. Ivana (nekadašnji Mali hram ili Jupiterov hram). Prilikom istraživanja na Bulićevoj poljani, na južnoj strani Dioklecijanova mauzoleja, 1963. pronađena je mala sfinga od sivoga granita, koja je danas izložena u podrumu Dioklecijanove palače (dužina 79 cm, širina 30 cm, visina 39 cm). Jedna sfinga, odnosno samo glava sfinge od crvenkastoga granita (širina 24 cm, visina 25 cm), uzidana je u kuću obitelji Gotovac u sjevernom dijelu Dioklecijanove palače.

U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se tri egipatske sfinge: sfinga od bijeloga vapnenca, (dužina 151 cm, širina 45 cm, visina 44 cm) pronađena u 18. st. u dvorištu palače Cindro u središtu Splita, ulomak male sfinge od bijeloga kamena (dužina 91 cm, širina 46 cm, visina 53 cm) i glava sfinge od crvenkastoga granita (širina 24 cm, visina 25 cm) pronađena 1908. nedaleko od sjevernoga zida akvadukta u Solinu.

U Urbanističkom zavodu grada Splita (kod Vestibula) nalaze se tri sfinge: ulomak sfinge od crvenkastoga granita (dužina 55 cm, širina 39 cm, visina 30 cm) nađen za vrijeme iskapanja 1962./1963. u središnjoj dvorani podruma Dioklecijanove palače, ulomak sfinge od sivocrnoga granita (širina 40 cm, visina 30 cm) i mali ulomak sfinge od sivocrnoga granita, nađeni za vrijeme iskapanja 1962./1963. u istočno dijelu podrumskih prostorija Dioklecijanove palače i ulomak sfinge od sivkastoga granita (dužina oko 80 cm, visina oko 40 cm), znatno oštećen, koji prikazuje stražnji dio lavice, pronađen sredinom devedesetih godina 20. stoljeća.

Slikarstvo

Slikarstvo je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza (glavni elementi forme - kako je nešto izraženo) u liniji i boji, to jest plohi. Temu likovnog djela (ono što je prikazao) umjetnik može izraziti apstraktno i figurativno.

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu.

U slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.

Drugi razred 25

EGIPATSKA UMJETNOST

Papirus

Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Vrh stabljike resi metličasti cvat iz kojega se razvija plod nazvan oraščić papirusa. Od trske, koja je rasla uz Nil, Egipćani su gradili brodove, čamca, splavi i jedra; pleli su košare i užad, izrađivali škrinje i sandale, koristili za ogrjev, upotrebljavali kao lijek pri liječenju bolesti očiju, ponekad koristili i za jelo (srčiku iz sredine). Ipak, najznačajnija primjena bila je u izradi podloge za pisanje – papirusa. Tehnika izrade papirus u Egiptu dugo vremena bila je strogo čuvana tajna.

Da bi se 'proizveo' list papirusa, najprije je trebalo ukloniti grančice s listovima i zelenu koru sa trske. Zatim bi se unutarnja bijela vlaknasta srčika rezala u trake. Potom bi se izrezane vlaknaste trake spljoštile s nekim teretom. Nakon toga plosnate trake bi se držale tri dana u vodi dok vlakna ne bi postala prozirna. Mokre trake bi se izvadile iz vode i postavljale bi se unakrsno jedna preko druge, to jest bile bi rezane na određenu duljinu i poslagane naizmjenice vodoravno i okomito, tako da je jedan sloj traka prekrivao drugi sloj. Na taj način nastajali bi listovi. Mokri listovi bi se potom stavljali između ploča za prešanje (koje su se mijenjale svakih osam sati), dok postupak sušenja (koji je trajao otprilike tri dana) ne bi bio priveden kraju. U ovom postupku značajnu ulogu je imao biljni sok (u vlaknastoj srčiki) koji je imao ulogu lijepila između pojedinih slojeva. List bi se, nakon sušenja, izlagao suncu. Dvadeset povezanih listova činilo je svitak papirusa.

Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.

Hijeroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela.

Hieroglifi su pisani u stupcima odozgo prema dolje ili u redovima (da teče i s desna nalijevo ili s lijeva nadesno, ali se uvijek čita tako da se ide ususret prikazanim likovima. Današnji način izgovora uzet je prema koptskom jeziku (jednom dijalektu egipatskoga jezika). Ime egipatskoga jezika dolazi od staroga egipatskog grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, do grčke riječi Aigiptos. Egipćani su svoju zemlju nazivali Mera ili Qemi.

Hieroglifi su slikovno pismo. Jedan znak mogao je biti logogram (grčki: logos + gramma = riječ + slovo = znak ili slovo koje predstavlja čitavu riječ), to jest mogao je označavati nacrtani objekt (npr. zec, sokol), ili je mogao biti ideogram (grčki: idea + gramma = oblik/slika + slovo = slika kao pismeni znak), to jest mogao je označavati neki apstraktni pojam (npr. radost, sreća, ljepota), a mogao je biti čitan kao jedno slovo (obično kao početno slovo prikazanoga objekta).

Dok su hijeroglifi imali slikovno značenje, nije ih bilo teško čitati. Međutim, ako su hijeroglifi pisani u slovnoj ili slogovnoj kombinaciji, onda je bio potreban determinativ (posebna oznaka/znak koja se, skraćeno, stavlja, ispred ili iza, kao objašnjenje pojedinih riječi ili pojmova), to jest bilo je potrebno označiti na koju se riječ odnosi napisani skup hieroglifa.

Imena i titule pisana su u kartuši - posebnom ovalnom okviru (franc. cartouche - ovalna ploča ili natpis u ovalnom okvriu na staroegipatskim spomenicima s imenima ljudi, mjesta ili titula).

Hijeroglifi se nisu jednako mogli upisivati na papirusu, urezivati u drvetu ili uklesavati u kamenu. Na papirusu se pisalo trskom (kojoj je jedan kraj bio stučen da izgleda kao četkica/kist) pomoću organskih (vegetativne/biljne ili animalne/životinjske tvari) ili anorganskih boja (mineralne/zemljane tvari). Najduži svitak papirusa pronađen je u piramidi Ramsesa III. (dužine preko 40 metara). Hijeroglifi pisani trskom na papirusu nisu mogli imati oštrinu urezanih ili uklesanih slova/znakova na tvrdoj podlozi (drvo/kamen).

Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hijeroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.

U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.

Egipćani su pomoću hijeroglifa pisali i matematičku vrijednost. Brojevima su pridavali ne samo količinsko/računsko svojstvo nego i simboličko značenje.

Drugi razred 26

EGIPATSKA UMJETNOST

Aleksandrija - kulturno i znanstveno središte svijeta

Aleksandrija, kozmopolitski grad znanosti i kulture od osnutka u IV. st. pr. Kr. do danas, mjesto je u kojem se isprepliću orijentalna i zapadna civilizacija. Tijekom više od 2000 godina njome su vladali brojni narodi: Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Turci, Francuzi, Englezi i Egipćani, ali nitko nije odolio njezinim čarima. Tako ona i danas osvaja na prvi pogled.

Najstarije naselje na prostoru današnje Aleksandrije nalazilo se na otoku Faru, danas poluotoku Ras-el-Tin. Ondje su pronađeni ostaci luke još iz prapovijesnog vremena. Nasuprot otoku nalazilo se malo ribarsko selo Rhakotis. Arheološki ostaci nagovješćuju da je ovo naselje postojalo još u XIII. st. pr. Kr. Nažalost, u pisanim svjedočanstvima gotovo da i nema njegova spomena pa se ne može utvrditi važnost ovog naselja.

Najveći vojskovođa i državnik helenističkog svijeta Aleksandar III. Makedonski (356. - 323. g. pr. Kr.; vladao od 336. - 323. g. pr. Kr.) osvojio je Egipat u jesen 332. g. pr. Kr. nakon pobjeda nad perzijskim kraljem Darijem III. (336. - 331. g. pr. Kr.). Aleksandar je imao samo 25 godina, a već je bio gospodar čitave istočne obale Sredozemlja od Grčke do Egipta. U Memfisu je dočekan kao oslobodilac od perzijskoga jarma pod kojim su se Egipćani s kratkotrajnim prekidom (404. - 342. g. pr. Kr.) nalazili još od Kambizova osvajanja i zarobljavanja faraona Psametika III. (526. g. pr. Kr.). Želeći se što više približiti Egipćanima i njihovom svećenstvu, dao se okruniti za zakonita egipatskog faraona. Očaran Egiptom, Aleksandar je nakon krunidbe pred sebe postavio novi zadatak - izgradnju prijestolnice koja je trebala povezati Grčku, Malu Aziju i Europu s novoosvojenim područjima na istoku. Za središte novog svijeta izabrao je područje delte Nila između Sredozemnog mora i Mareotskog jezera (eg. Mariout) u čijem se zaljevu nalazio otočić Far. Granice grada odredio je sam Aleksandar, a grad je projektirao grčki graditelj Dinokrat Rodski. Temelji Aleksandrije postavljeni su 7. travnja 331. g. pr. Kr.

Evo što je o osnivanju Aleksandrije napisao antički pisac Plutarh (46. - 120. g.) u životopisu o Aleksandru: "Kažu, naime, da je, postavši gospodar Egipta, želio utemeljiti velik i mnogoljudni helenski grad pa mu ostaviti svoje ime i po savjetu graditelja gotovo je već odmjerio i opasao zidom mjesto određeno za nj. Tada noću, dok je spavao, usni čudesno priviđenje: učini mu se da je starac jako sijede kose i časne pojave, stavši uza nj, izgovorio ove epske stihove: U moru šumnom veoma imade nekakav otok Baš pred Egiptom samim a Far zovu ga ljudi. (Homer, Odiseja, IV, 354-355) Stoga odmah čim je ustao pođe na Far koji je u to vrijeme još bio otok malo poviše kanopskog ušća Nila a sada je nasipom povezan s kopnom. Pa kad ugleda mjesto izvanredno povoljna položaja (jer to je dugačak jezičac zemlje koji prevlakom osrednje širine razdvaja veliko jezero i more koje završava prostranom lukom), rekavši da je na koncu konca Homer, koji je i u drugome divljenja vrijedan, sad i veleuman graditelj, naredi da se tlocrt grada iscrta prilagođivan profilu zemljišta. Nije bilo pri ruci krede, pa su zato, uzimajući ječmena brašna, opisali na crnoj zemlji ravnice kružno područje, na krakove čijeg su se unutarnjeg luka nastavljale ravne crte počinjući od onoga što bi se moglo nazvati okrajcima tog područja i jednolično sužujući širinu tako da su činile lik kabanice. Kad se kralj oduševio nacrtom, iznenada ptice s rijeke i jezera, neizmjerna broja i najrazličitijih vrsta i veličine, sliježući se nalik na oblake na to mjesto, ne ostaviše ni mrvicu ječmenog brašna tako da je Aleksandar bio zbunjen znamenjem. Kad ga međutim gataoci osokoliše neka bude miran (jer grad što ga osniva bit će pun obilja i hranitelj ljudi raznoraznih naroda), naredivši da se nadzornici radova prihvate posla, sam krene u Amonovo svetište ..." (Plutarh, Usporedni životopisi - Aleksandar, gl. 26).

Postavivši temelje grada, Aleksandar je krenuo u nova osvajanja na istoku. Više se nikada nije živ vratio u svoju buduću prijestolnicu. Umro je u Babilonu 323. g. pr. Kr. od groznice. Njegove zamisli i brigu o izgradnju grada preuzeo je jedan od njegovih vojskovođa i pomoćnika, Ptolemej I. Soter, koji je nakon dugogodišnjih ratova Aleksandrovih nasljednika - dijadoha godine 305. pr. Kr. potpuno preuzeo vlast u Egiptu (305. - 282. g. pr. Kr.). Ptolemej I. vojnim je putem uspio prenijeti Aleksandrovo tijelo iz Babilona u Aleksandriju. Nakon što je početkom III. st. pr. Kr. proširio granice države na Kirenu (današnju Libiju), Palestinu, Cipar i druge otoke istočnog Sredozemlja, Ptolemej I. mogao se posvetiti uređenju nove prijestolnice čime započinje kulturni i znanstveni procvat Aleksandrije. Njegovi nasljednici Ptolemejevići vladali su Egiptom sve do posljednjega građanskog rata u Rimu u kojemu su aktivno sudjelovali egipatska kraljica Kleopatra VII. i Marko Antonije. Poraz kod Akcija 31. g. pr. Kr. navijestio je kraj egipatske samostalnosti. Godine 30. pr. Kr. Oktavijan je zauzeo Egipat čime je postao apsolutni gospodar Sredozemlja i rimske države.

Aleksandrija je za vladavine Ptolemejevića izrasla u jedan od najvećih antičkih gradova koji je sredinom I. st. pr. Kr. brojio oko 500.000 stanovnika. U gradu su uglavnom živjeli Grci, Židovi i brojni trgovci različitih nacionalnosti. Egipćani su odbijali grad nazivati Aleksandrijom prema imenu njezina osnivača nego su ga nazivali Raqed prema starom ribarskom naselju. Broj Egipćana u gradu uglavnom je bio zanemariv. Grad su krasili mnogi spomenici od kojih su najglasovitiji bili svjetionik na otoku Faru, Velika knjižnica i Muzej (Mouse?on), Serapisov hram (Serapeum) i kraljevske palače.

Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. g. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik starog svijeta visok 135 m. Na vrhu svjetionika bio je smješten Posejdonov ili Zeusov kip. Tijekom stoljeća svjetionik je oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. st. nakon jednog velikog potresa. Njegov je izgled opisao antički geograf Strabon (60. g. pr. Kr. - 25. g. po Kr.): "Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji." (Strabon, Geografija, XVII)

Drugi razred 27

EGIPATSKA UMJETNOST

Grad je bio podijeljen na mnoge upravne okruge. U vladarskoj četvrti koja se prostirala na južnim i zapadnim područjima grada podignute su brojne palače Ptolemejevića i njihova plemstva. Ondje su bili uređeni parkovi, Muzej i Knjižnica. Aleksandrova grobnica vjerojatno se nalazila u sklopu kompleksa kraljevskih palača, ali njezini tragovi do danas nisu otkriveni. Prema sačuvanim antičkim svjedočanstvima grobnicu su posjećivali brojni rimski carevi od Augusta (30. g. pr. Kr. - 14. g.) do Karakale (211. - 217. g.). Grobnica je vjerojatno uništena prigodom nemira u Aleksandriji oko 270. godine. Brojni dijelovi ove četvrti koji su se prostirali uz obalu mora danas se nalaze 6 do 8 m ispod njezine površine.

Veliku Aleksandrijsku knjižnicu dao je podići Ptolemej I. Namjeravao je stvoriti znanstveno i kulturno središte koje će se suprostaviti atenskom utjecaju. Zadatak je povjerio Aristotelovu nasljedniku, Dimitriju Falerskom. Izgrađena je Biblioteka sa znanstvenom ustanovom Muzejem. Tako su stvoreni temelji kulturnog i znanstvenog utjecaja koje će Aleksandrija zadržati sve do kraja IV. st. Knjižnica nije bila otvorena za javnost nego samo za studente i znanstvenike. Za potrebe knjižnice prikupljani su rukopisi, papirusi i razni natpisi sa svih strana svijeta. Svjedočanstva brojnih putnika govore da su im u Egiptu oduzimani svi rukopisi koji su potom prepisivani i vraćani vlasnicima. Na taj način stvorena je golema zbirka znanja antičkog svijeta s oko 200.000 rukopisa. U brojnim svicima dokumenata bili su zastupljeni gotovo svi poznati jezici: grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski. U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija, povijest ... U okviru ustanove djelovala su brojna slavna imena od kojih se posebno ističu geograf, filolog, matematičar i astronom Eratostren (275. - 196. g. pr. Kr.), matematičar Euklid (djelovao oko 300. g. pr. Kr.), astronom Aristarh (310. - 230. g. pr. Kr.), fizičar, matematičar i izumitelj Arhimed (287. - 211. g. pr. Kr.), fizičar Heron (djelovao oko 62. po Kr.) i geograf i astronom Klaudije Ptolemej (II. st. po. Kr.). U Aleksandriji je u prvoj polovici III. st. pr. Kr. djelovao i egipatski svećenik Maneton (III. st. pr. Kr.) koji je na temelju raznih egipatskih izvora sastavio pregled povijesti egipatskih faraona i dinastija od mitskih vremena do Ptolemejevića. Prvi put Knjižnica i Muzej uništeni su 48./47. g. pr. Kr. u građanskom ratu između Kleopatre VII. i njezina brata Ptolemeja XIII. (tzv. aleksandrijski rat), ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača. Godine 391./392. kršćanski ekstremisti, uništavajući poganske hramove, uništili su i ostatke Knjižnice. Prigodom arapskog osvajanja Aleksandrije u jesen 641. godine također su uništeni brojni sačuvani spisi.

U Aleksandriji su bili izgrađeni mnogi hramovi posvećeni grčkim i egipatskim bogovima. Među njima najveći i najglasovitiji bio je Serapej (Serapeum) posvećen egipatskom bogu Ozirisu. U njemu su se štovali brojni grčki i egipatski kultovi (Oziris čiji je helenistički oblik Serapis, Zeus, Pluton, Apis i dr.). Hram je u prvim stoljećima po Kristu bio središte protivnika širenja kršćanstva i njegovog utjecaja. Nalazio se na prostoru današnjeg Kom-el-Dikka. U gradu je izgrađen i Izej (Iseum) posvećen božici Izidi. Oba hrama uništena su u nemirima 391./392. g.

Nakon samoubojstva Kleopatre VII. i Marka Antonija 30. g. pr. Kr. Egipat je potpao pod vlast Rima. Tijekom naredna četiri stoljeća grad je ostao jedno od najvažnijih kulturnih i trgovačkih središta istočnog Sredozemlja. Ondje je bila smještena glasovita aleksandrijska trgovačka flota koja je održavala veze s dalekim zemljama Orijenta. Grad i njegove spomenike posjećivali su znameniti znanstvenici, putopisci, političari i vladari (August, Germanik, Strabon, Hadrijan, Karakala i mnogi drugi). Život u gradu je uglavnom tekao mirno, iako gospodarske i socijalne prilike nisu bile zadovoljavajuće. Ponekad je zbog nezadovoljstva načinom na koji se upravljalo zemljom i isključivanja domaćeg stanovništva iz gospodarskog života dolazilo do pobuna. Jedna od najvećih dogodila se 215. g. kada je rimski car Karakala dao ubiti mnoge Aleksandrijce. Jačanjem kršćanstva u Egiptu se razvija zasebna koptska umjetnost i vjersko učenje koje se očuvalo i do danas. Podjelom Rimskoga Carstva 395. g. Egipat je pripao njegovoj istočnoj polovici - Istočnom Rimskom Carstvu. Tijekom teoloških raspravi u IV. i V. st. Aleksandrija je bila važno crkveno središte.

Godine 639. Arapi su na osvajačkom pohodu prema zapadu afričkog kontinenta i Europi prodrli u dolinu Nila. Pustinjski nomadi osvajaju Aleksandriju u jesen 641. g. čime započinje tisućljetno gospodarsko i kulturno propadanje grada. Nakon kratkog povratka pod vlast Bizanta (645. g.) grad ostaje pod trajnom vlašću Arapa. Mijenja ime u Iskanderiyya i gubi na važnosti te iz prijestolnice postaje provincijsko središte. Tijekom XII. st. često je pod udarom pljačkaških prodora iz Italije i Sicilije (Normani). Arapski kroničari koji su posjetili grad uglavnom su ostavili samo njegove opise koji prikazuju brojne gradske preobrazbe. Izgrađeni su novi obrambeni zidovi, a stare gradske palače su napuštene. Došlo je do velikih promjena u gradskoj populaciji. U vrijeme arapskih osvajanja u gradu je živjelo oko 600.000 Grka i 40.000 Židova, dok u razdoblju od XII. do XIV. st. u gradu živi između 50 i 60 tisuća stanovnika. U kasnom srednjem vijeku dolazi do novog gospodarskog uspona grada. Godine 1517. osmanski sultan Selim I. osvaja Egipat i Aleksandriju čime započinje ponovno otvaranje Egipta prema gospodarskim središtima kršćanske Europe. U narednim stoljećima grad posjećuju brojni trgovci, putnici i putopisci.

Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Nakon povlačenja francuske vojske 1801. godine Egipat dolazi pod sve veći utjecaj Britanskog Carstva. Iako je nestalo francuske političke vlasti, njezin gospodarski i kulturni utjecaj osjećao se i u narednim desetljećima.

Početkom XIX. st. u Egiptu je svu moć preuzeo Muhammed Ali koji se istaknuo u ratovima protiv Mameluka. Nakon imenovanja za egipatskog pašu 1807. g. ubrzo je započeo s procesom reorganiziranja uprave. Godine 1817. započeo je graditi svoje palače u blizini otoka Fara. Time Aleksandrija ponovno dobiva na važnosti pa ubrzo opet postaje važno kulturno, gospodarsko i političko središte. U gradu su uz pomoć francuskih stručnjaka podignuti mnogi kanali, obrambene zidine i brojne građevine. Gospodarski uzlet grada vidljiv je iz povećanja prometa u aleksandrijskoj luci. S povećanjem europskog utjecaja na istočnom Sredozemlju u drugoj polovici XIX. st. Aleksandrija postaje moderni grad

Drugi razred 28

EGIPATSKA UMJETNOST

u kojem se susreću europska arhitektura i orijentalni stil gradnje. Dolazi do strelovitog povećanja stanovništva s 13.000 (1821.) na 573.000 (1927.). Za razliku od antičkog vremena u gradu početkom XX. st. veliku većinu stanovništva čine Egipćani (oko 85 %) dok ostatak stanovništva ravnopravno čine Grci, Francuzi, Britanci i Talijani. Na početku novog milenija Aleksandrija je najveća luka Sredozemlja s milijunskim stanovništvom te moderni grad koji ponovno gleda prema svojoj svijetloj budućnosti.

U posljednjih desetak godina grad je iznova u središtu pozornosti. Brojna arheološka otkrića potopljenih dijelova grada otkrivaju dragocjene građevine i spomenike helenističkog vremena. Grad opet teži postati znanstveno i kulturno središte svijeta. Dne 16. listopada 2002. ponovno je otvorena Aleksandrijska knjižnica (Bibliotheca Alexandrina). Izgradnju objekta potpomogle su mnoge države svijeta, a tijekom godina prikupljeno je 65.000.000 $. Najveći donatori bile su arapske države. Današnja zgrada knjižnice nalazi se na prostoru na kojem je dinastija posljednjih egipatskih faraona - Ptolemejevića - izgradila svoje palače i nedaleko od mjesta gdje je nekoć stajala Knjižnica. Za zbirke knjiga, čije je prikupljanje započelo 1990., dosad je kupljeno oko 250.000 naslova. Maksimalni kapacitet knjižnice je 8.000.000 knjiga. Unutar kompleksa Knjižnice izgrađen je planetarij, znanstveni muzej i muzej starina koji sadrži mnoge predmete iskopane tijekom gradnje i u sklopu novih istraživanja na prostoru Aleksandrije. Trenutno se razmišlja da se ispred zgrade postavi veliki granitni kip Ptolemeja I. koji je prije nekoliko godina pronađen u aleksandrijskom zaljevu. Sve ta ulaganja potvrđuju uvjerenje da će egipatska Aleksandrija ponovno doseći davnu slavu.

Bibliotheca Alexandrina – simbol moderne Aleksandrije

Sredinom listopada 2005. navršila se treća obljetnica otvaranja nove aleksandrijske knjižnice. Izgrađena pod patronatom gospođe Mumarak, supruge aktualnog egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka, Bibliotheca Alexandrina postala je tijekom protekle tri godine središnja kulturna institucija Arapske Republike Egipta.

Realizacija projekta izgradnje nove knjižnice odvijala se kroz gotovo trideset godina. Bibliotheca Alexandrina zamisao je dvojice egipatskih akademika sa Sveučilišta u Aleksandriji koji su 1974. godine došli na ideju gradnje nove knjižnice s ciljem revitalizacije povijesne prijestolnice helenističke i antičke kulture. Dobivši potporu gradskih i državnih institucija cijeli je projekt osamdesetih godina 20. stoljeća došao pod okrilje UNESCO-a. Simbolični kamen temeljac postavljen je daleke 1988. godine. Godinu dana kasnije za model buduće zgrade izabran je originalni i moderni dizajn norveškog arhitekta Snohetta. Godine 1990. u Asuanu je održana konferencija vodećih ljudi projekta na kojoj su postavljene temeljne smjernice izgradnje i način financiranja. Tijekom same konferencije za izgradnju knjižnice bogate arapske izvoznice nafte predvođene Saudijskom Arabijom i Irakom donirale su oko 65.000.000 $. Sama izgradnja trajala je više od deset godina tijekom kojih je uloženo oko 200.000.000 $.

Bibliotheca Alexandrina službeno je otvorena 16. listopada 2002. godine. Tijekom ceremonije otvaranja egipatski predsjednik Hosni Mubarak pozvao je oko tri tisuće okupljenih uglednika i državnih predstavnika na mir i razumijevanje među narodima svijeta. Među nazočnim uzvanicima bio je i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je tom prilikom novootvorenoj knjižnici poklonio oko dvije stotine hrvatskih knjiga. Mnoge svjetske televizijske postaje pratile su ceremoniju otvaranja. Novinska i televizijska izvješća koja su tada pratila cijeli događaj označile su otvaranje Bibliothecae Alexandrine najznačajnijim kulturnim događajem novog doba, a samu knjižnicu kao lučonošu znanja čitavog čovječanstva.

Današnja zgrada knjižnice izgrađena je na prostoru na kojem je posljednja egipatska dinastija Ptolemejevića (305. - 30. god. pr. Kr.) izgradila svoje palače i nedaleko od mjesta na kojem je nekoć vjerojatno stajao slavni aleksandrijski Muzej (M?se?on) i Knjižnica (Bibliotheca). Moderno dizajnirana, Bibliotheca Alexandrina izgrađena na jedanaest katova u obliku velikog diska promjera 502 metra okrenuta je prema Sredozemnom moru. Središnja kružna krovna konstrukcija, napravljena od stakla i metala, okrenuta je prema izlazećem suncu na istoku, a na okolnoj površini od sivog granita ispisani su tekstovi brojnih naroda svijeta. Kako bi se dodatno osigurala čvrstoća cijele zgrade izrađeni su 12-metarski temelji. Unutrašnjost velike središnje čitaonice ukrašena je sa šest stotina stupova koji su dizajnirani u obliku staroegipatskih hramskih stupova. Prirodno sunčevo svijetlo prodire kroz staklenu kupolu što daje poseban doživaljaj ugođaj u knjižnici.

Nova aleksandrijska knjižnica trenutno teži da bude svjetski prozor u Egipat i obratno, vodeća institucija digitalnog doba i središnje mjesto učenja, tolerancije, dijaloga i razumijevanja među svim narodima svijeta. Novoizgrađeni kompleks Bibliothecae Alexandrine više je od obične knjižnice. On obuhvaća središnju knjižnicu u kojoj se trenutno čuva nekoliko milijuna knjiga; Internet centar i arhiv; šest specijaliziranih knjižnica: za audio-vizualne materijale, djecu, mlade, mikrofilmove, rijetke knjige i posebne zbirke; tri muzeja: Muzej starina, Muzej rukopisa, Muzej znanosti; Planetarij; Exploratorium za dječje izložbe; dvije stalne izložbe; šest art galerija za privremene izložbe i centar za konferencije koji može primiti nekoliko tisuća ljudi. Kao sastavni dio aleksandrijske knjižnice djeluje sedam istraživačkih instituta za rukopise, dokumentaciju baštine, kaligrafiju i pismo, informacijske znanosti, sredozemne i aleksandrijske studije, umjetnički centar, znanstvena istraživanja i centra za rasprave. Središnja knjižnica namijenjena je svim čitateljima i istraživačima starijim od osamnaest godina. Knjižnica za mlade namijenjena je uzrastu od šest do dvanaest godina.

Bibliotheca Alexandrina otvorena je svakoga dana osim utorka i službenih praznika svim korisnicima i turistima. Cijena normalne godišnje članarine iznosi 60 egipatskih funti, a za studente 30 egipatskih funti. Za zbirke knjiga, čije je prikupljanje započelo 1990. do 2002. godine, prikupljeno je oko 250.000 naslova. Predviđeni maksimalni kapacitet

Drugi razred 29

EGIPATSKA UMJETNOST

knjižnice je 8.000.000 knjiga. Među uglednicima koji su prisustvovali otvaranju knjižnice bio je i papa koptske ortodoksne crkve Shenouda III. koji je tom prilikom pozvao brojne svjetske muzeje da daruju novoj aleksandrijskog knjižnici rijetke kršćanske rukopise i drevne kopije Biblije.

Muzej starina (Bibliotheca Alexandrina Antiquities Museum) prvi je svjetski arheološki muzej koji je smješten unutar neke knjižne institucije. Njegovu izgradnju potakla je gospođa Suzanne Mubarak prilikom jednog od brojnih posjeta novoj knjižnici tijekom njezine izgradnje, a njene ideje je razradio odbor arheoloških stručnjaka. Sam muzej obuhvaća brojne predmete vezane uz egipatsku povijest od faraonskih razdoblja do arapske epohe (od 3100. god. pr. Kr. do 642. god.). U muzeju je izloženo 1079 predmeta, a njihov najveći broj vezan je uz egipatsku povijest helenističkog (332. god. - 30. god. pr. Kr.), rimskog (30. god. pr. Kr. - 395. god.) i koptskog razdoblja (od 3. st.). Izgradnju muzeja pomogla je Grčka vlada (Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo kulture) i odbor grčko-egipatskog prijateljstva. Muzej je dizajnirao egipatski arhitekt dr. Hussein Shaboury, a za odabir predmeta zaslužan je egipatski povjesničar dr. Moustafa El Abadi i grupa stručnjaka Vrhovnog vijeća za starine.

U depoima Muzeja rukopisa (Bibliotheca Alexandrina Manuscript Museum) čuva se oko šest tisuća rijetkih drevnih rukopisa, oko tisuću dvjesto rijetkih knjiga i veći broj starih karata. Među njima se posebno ističe rukopis Kurana koji je ispisao Hijira ukrašen crtežima biljaka i lišća, prvo izdanje Novog zavjeta koje je Johannes Gutenberg tiskao u Njemačkoj 1456. godine i nekoliko kaligrafski ispisanih kopija Kurana iz otomanske epohe. U muzeju se također čuva golema zbirka arhivskog materijala iz čijeg fundusa treba posebno izdvojiti arhiv Društva Sueskog kanala. U sklopu muzeja izloženo je dvanaest primjeraka grčko-rimskog novca kao primjer razvoja kovanica. Sobe u kojima se čuvaju stari rukopisi opremljene su posebnom opremom prema specifičnim standardima čuvanje određene razine vlage i čistoče zraka koja omogućuje čuvanje rukopisa za naredna stoljeća.

Sva dosadašnja ulaganja, težnje preuzimanja uloge slavne antičke knjižnice i rezultati tijekom protekle dvije godine potvrđuju da je Bibliotheca Alexandrina već postala vodeća kulturno-znanstvena institucija moderne tromilijunske Aleksandrije i AR Egipta te jedno od najznačajnijih kulturnih središta u svijetu. Stoga preporučujemo svakom putniku namjerniku koji se nađe u Aleksandriji da posjeti ovaj biser moderne arhitekture i zaviri u njene čarobne odaje u kojima ima za svakog ponešto.

Svjetionik na otoku Faru

Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. god. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik Starog svijeta. Kako su se godinama nakon osnutka grada Aleksandrije brojni brodovi razbili o strmu obalu nametnula se potreba za gradnjom svjetionika s kojeg bi se sigurno brodovi usmjeravali u aleksandrijsku luku. Tako je Aleksandrov nasljednik Ptolemej I. Soter (305. - 285. god. pr. Kr.) započeo gradnju svjetionika na obližnjem otoku Faru.

Svjetionik je bio visok 135 metara, a stajao je na 6-metarskom podnožju koje ga je branilo od velikih valova za olujnog vremena. Na njegovom je vrhu bio kip za kojeg se mislilo da prikazuje boga mora Posejdona. No, u novije vrijeme znanstvenici smatraju da je to Zeusov kip. Ispod njega se nalazio prostor gdje je gorjela vatra. Ispred žeravnika s vatrom bilo je zrcalo za signalizaciju. Židovski povjesničar Josip Flavije (37. - 100. g.) izračunao je da se svjetlost mogla vidjeti s udaljenosti od 300 stadija (oko 56 kilometra). U svjetioniku su boravili vojnici i radnici koji su obavljali različite poslove na njemu i brinuli se o životinjama koje su dopremale sve potrebno za opskrbu svjetionika.

Tijekom sedamnaest stoljeća postojanja svjetionik je bio oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. stoljeću nakon jednog velikog potresa. Njegov je izgled opisao antički geograf Strabon (o. 64. g. pr. Kr. - 24. g.) u djelu Geografija.

Na krajnjem rtu otoka stoji stijena, koju sa svih strana oplakuje more, a na njoj je podignut toranj, upravo čudesno izgrađen od bijelog mramora. O njemu kolaju brojne pripovijesti. Ime je dobio prema otoku na kojem stoji (Strabon, Geografija, XVII). Do danas je farski svjetionik ostao najviši svjetionik ikada sagrađen.

Drugi razred 30

EGIPATSKA UMJETNOST

Egipatski pojmovnik

amulet (ar. hamala – nositi) – dekorativni izrezbareni predmet koji su stari Egipćani nosili uglavnom zbog svojih religioznih vjerovanja. Osobe koje su nosile amulete vjerovale su da njima stječu različite natprirodne moći i da su zaštićeni od čarolije; nazivali su ih meket, nehet, sa – zaštititi, a koristio se i naziv wedja – biti dobro; izrađivani su od različitih metala, drveta, fajanse, terakote i kamena

ankh (egipatski hijeroglif) – simbol života u obliku križa (crux ansata).

antika (od lat. antiquus – star, drevan) – razdoblje u povijesti čovječanstva koje obuhvaća sve što je stvorila grčka, helenistička i rimska uljudba.

apsolutna monarhija – država u kojoj vrhovna vlast potpuno, nerazdjeljivo i neograničeno pripada vladaru.

arhajsko doba – razdoblje I. i II. dinastije.

arheologija (grč. archaîos - star + lógos – riječ, govor) – znanost koja proučava najstarije ostatke i spomenike materijalne kulture i društva od prve pojave čovjeka.

ba (eg.) – egipatski ekvivalent duše; viši oblik duše; u egipatskih grobnicama prikazivana kao ptica sa ljudskom glavom.

datiranje (lat. datare preko njem. datierern – zapisati datum, vući podrijetlo, postojati od neke vremenske granice) – zapisivanje datuma; određivanje vremena nastanka.

demotsko pismo (od grč. dēmos – narod, puk) – pojednostavljeno hijeratsko pismo kojim se služio egipatski puk.

dešeret (eg. – crvena zemlja, pustinja) – prastari naziv za Egipat.

dijadosi (grč. diádochos – zamjenik) – nasljednici Aleksandra Velikog koji su nakon njegove smrti međusobno razdijelili njegovu državu.

dinastija od dinast (grč. dynástēs – mogućnik, vladar, kralj, car) – vladarska porodica iz koje se postavljaju vladari.

egipatska Knjiga mrtvih – zajednički naziv za skup magičnih formula i čarolija koje su obično pisane na ponekad ilustriranom papirusu s namjenom da pokojniku olakšaju prijelaz u svijet mrtvih.

egiptolog – znanstvenik koji proučava staru povijest Egipta.

egiptologija – znanost o najstarijoj egipatskoj povijest i kulturi.

faraon (eg. per-aa – velika kuća, palača) – vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti.

heb-sed (eg..) – vladarska obljetnica povodom 30 godišnjice vladanja.

helenistička kultura – kultura nastala u doba helenizma miješanjem grčke i istočnjačke kulture.

helenizam – razdoblje od makedonske pobjede nad Grčkom do rimskog osvajanja Egipta kada se provodilo stapanje grčke kulture s kulturama Starog Istoka.

hijeratsko pismo (od grč. hieratikós –svećenik) – pismo staroegipatskih svećenika.

hijeroglifi (grč. hierós – svet + glyfō – dubim) – slikovno pismo starih Egipćana u obliku znakova s prikazom životinja, ljudi, predmeta itd.

ka (eg.) – staroegipatski izraz koji izražava duhovnu bit, koja egzistira u ljudskom obliku, a koja je ipak zadržala svoju individualnost; vrhovna snaga u kraljevstvu mrtvih.

kanopa – staroegipatska trbušasta posuda od kamena, gline, drveta s ljudskom u koju su stari Egipćani spremali unutrašnje organe pokojnika tijekom procesa mumifikacije; postojale su četiri vrste posuda čiji su poklopci prikazivali ljudske ili životinje likove tzv. četiri Horusova sina.

kartuša (franc. cartouche) – ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.

katarakt (grč. katarráktēs – koji se ruši) – prag u riječnom koritu preko kojeg riječna voda pada u slapovima.

kemet (eg. kmt – crna zemlja) – prastari naziv za Egipat.

klaft – pokrivalo s ukrašenim horizontalnim naborima.

Kopti (ar. koptos – Egipat) – egipatski kršćani.

kult (lat. cultus od colere – obrađivati zemlju; štovati, častiti) – religiozni obred, služenje božanstvu; obožavanje, štovanje neke osobe, predmeta ili božanstva

labirint (grč. labýrinthos) – u starom Egiptu i Grčkoj građevina sa zamršenim sustavom hodnika.

mastaba (ar.) – staroegipatska grobnica s ravnim krovom i kosim stranama u koje su se pokapali visoki dostojanstvenici još od preddinastičkog doba

Mezopotamija (grč. mésos – srednji + potamós – rijeka) – zemlja između rijeka Eufrata i Tigrisa; Međurječje.

mistični kult – antički kult čija je glavna značajka bio posebni obred kojim su se pristupnici upućivali u božanske tajne.

mnevis bikovi – sveti bikovi koji čuvaju ba sunčanog boga Helipolisa.

Drugi razred 31

EGIPATSKA UMJETNOST

mumifikacija – postupak koji su prvi počeli primjenjivati stari Egipćani; sprječavanje raspadanja pokojnikovog tijela unošenjem u tijelo raznih tvari koje štite od truljenja.

mumija (tur. mum – vosak) – potpuno isušeno i od raspadanja sačuvano tijelo čovjeka ili životinje.

Muzej (grč. Mūseĩon) – kuća muza, ustanova izgrađena u egipatskoj Aleksandriji početkom III. st. pr. Kr. u kojoj su se izučavale brojne antičke znanosti.

noma – teritorijalni okrug/područje/pokrajina u starom Egiptu.

nomarh – poglavar nome,

obelisk (grč. obelískos – mali ražanj) – egipatski kameni spomenik u obliku četverobridnog stupa koji se prema vrhu sužava.

papirus (grč. pápyros) – tropska biljka koju su Egipćani koristili za izradu materijala za pisanje; svitak od papirusa s tekstom na njemu.

pilon – trapezoidni zid od kamena.

piramida (grč. pyramís) – golema kamena četverostrana građevina u obliku geometrijske piramide koja je tijekom Starog Kraljevstva građena kao grobnica egipatskog vladara.

Punt – nepoznata zemlja na istočnoj obali Afrike s kojom su stari Egipćani razvili dobre trgovačke odnose.

sarkofag (grč. sárx – meso + fageĩn – jesti) – kameni lijes, odnosno grob od posebne vrste vapnenca koja je imala svojstvo da brzo izjeda meso pokojnika.

sfinga (grč. sfinx) – u starom Egiptu kamena figura ležeće lavice s čovječjom glavom; u grčkoj mitologiji krilato biće, sprijeda žena, straga lav koje je mučilo stanovnike grada Tebe.

skarabej (lat. scarabeus, grč. kárabos – kukac) – vrsta kukca, kornjaša, balegara, koji je u starom Egiptu bio posvećen bogu Sunca; amulet u obliku kukca; dobio je naziv prema svetom kukcu (Scarabaeus sacer) koji se poistovjećivao s Kheprijem, bogom sunca vezanim uz ponovno rađanje; amuleti u obliku skarabeja izrađuju se od kamena, fajanse (keramički materijal koji sadrži smrvljeni kvarcni pijesak, sol i pepeo bilja) ili stakla, a na poleđini su ispisani natpisi i kraljevska imena.

stela (grč. stēlē) – tanka kamena ili drvena ploča koja najčešće sadrži različite natpise pogrebnog, zavjetnog i komemorativnog sadržaja.

šauabti (eg. ushabti, shawabti - onaj koji odgovara) – figure u obliku mumije s poljodjelskim oruđem nađene u egipatskim grobnicama od Srednjeg kraljevstva nadalje; magična zamjena za preminulog u prilikom obavljanja fizičkih poslova u svijetu mrtvih; izrađene su od kamena, alabastera, drveta, gline, metala, ponekad sa plavom, zelenom, smeđom i crvenom glazurom i stavljane na pod grobnice.

tekstovi piramida – opus religijskih tekstova koji se pojavljuje u piramidama V. i VI. dinastije.

tekstovi sarkofaga – opus religijskih tekstova koji su pisani na sarkofazima.

totemizam (indijan. totem – životinja, biljka ili predmet kojemu svi članovi zajednice iskazuju posebno poštovanje) – štovanje totema, jedan od najranijih oblika vjerovanja.

ureus (grč.) – zlatni prikaz prednjeg dijela tijela i glave kobre koji simbolizira moć Sunčeva diska.

vezir (tur.) – u starom Egiptu visoki državni dostojanstvenik koji nadzire upravu, sudstvo i poštu.

zoomorfan – u obliku životinje.

Drugi razred 32

EGIPATSKA UMJETNOST

Predmet LIKOVNA UMJETNOST

Razred II.

III. CJELINA DREVNE CIVILIZACIJE

NASTAVNA TEMA 02. Egipatska umjetnost

EGIPATSKA UMJETNOST 2

Otkriće egipatske kulture

Egipat i njegove starine privlačili su putopisce, historičare i geografe još od davnih vremena. U razdoblju između 449. god. i 430. god. pr. Kr. u Egiptu je boravio grčki povjesničar Herodot (oko 484. - 425. pr. Kr.). U drugoj i trećoj knjizi 'Povijesti' dao je osnovne kronološke odrednice egipatske povijesti od mitskih vremena do perzijskoga vladara Kambiza koji osvajanja Egipat (526. god. pr. Kr.). Iznio je i svoje viđenje Egipta, njegove kulture, pisma, mitologije i pogrebnih običaja. Njegovi podaci i danas se smatraju nezaobilaznim vrelom za egiptologe i historičare.

U jesen 332. god. pr. Kr. Aleksandar Veliki dolazi u Egipat kao oslobodilac od perzijske vlasti. Tijekom svog kratkog boravka Aleksandar se dao okruniti za egipatskog faraona, a egipatski svećenici dali su ga proglasiti i bogom. Na ušću Nila osnivao je novi grad - Aleksandriju, buduće središte helenističke kulture. Nakon Aleksandrove smrti (323. god. pr. Kr.), Egipat pod vlašću dinastije Ptolemejevića postaje centar helenističkog svijeta.

U III. st. pr. Kr. egipatski svećenik Maneton napisao je prvi pregled egipatskih dinastija i njihovih vladara i pod nazivom 'Aegyptiaca'. Njegova djelo nije ostalo sačuvano u izvorniku nego preko djela posrednika: Josipa Flavija (oko 70. god.), Afrikana (III. st.) i Euzebija (IV. st.). Egipat je u I. st. pr. Kr. posjetio Diodor Sicilski (I. st. pr. Kr.).

Rimski vojskovođa Oktavijan, nakon pomorske pobjede kod Akcija 31. god. pr. Kr., krenuo je u osvajanje Egipta. Kleopatra VII. i Marko Antonije su 30. god. pr. Kr. izvršili samoubojstvo čime je označen kraj vladavine Ptolemejevića u Egiptu. Iste godine Egipat je uključen u teritorij rimske države.

Egipat je zanimljiva odrednica brojnih putnika-turista, geografa, znanstvenika i u vrijeme rimske vladavine. U Egiptu je oko 25. god. pr. Kr. boravio grčki geograf i putnik Strabon (oko 60. god. pr. Kr. - oko 25. god. po Kr.) koji je u djelu 'Geografija' opisao brojne gradove i spomenike. Između ostalog zabilježio je propadanje i prekrivanje drevnih starina pijeskom. U I. st. po Kr. Egipat je vjerojatno posjetio i grčki povjesničar Plutarh (46. - 120. god.) koji je tom prilikom zapisao egipatske mitove o Izidi i Ozirisu.

Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu dao ukrasiti sfingama s prikazom egipatskih faraona, a spomenike je dao dovući iz Egipta (oko 300. god.).

Nastanak i razvoj egiptologije

Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Ubrzo je organizirao istraživačku ekspediciju na čelu s Dominique Vivantom Denonom koja je prikupila i nacrtala broje egipatske spomenike. Između 1809. i 1813. izlazi 24 sveska 'La Description de l'Egypte' gdje su objavljeni rezultati istraživanja. To je prvo reprezentativno djelo egipatske povijesti o kojoj se dotada gotovo ništa nije znalo U isto vrijeme slučajnim otkrićem kamena iz Rosette 1799. god. stvoreni su temelji za razvoj egiptologije.

Prijelomna godina za znanstveno bavljenje egipatskom baštinom bila je 1822. god. Tada francuski lingvist i prvi egiptolog Jean-François Champollion (1790. - 1832.) otkriva tajnu egipatskog pisma - hijeroglifa. Svoje otkriće objavio je čuvenom 'Lettre a M. Dacier rélative a l’alphabet des hiéroglyphes phonétiques' u kojem je objasnio svoje metode. Godine 1826. osnivao je i egipatsku zbirku muzeja Louvrea u Parizu.

Nakon dešifriranja hijeroglifa javljaju se mnogi zaslužni istraživači egipatskih starina na čijim je temeljima stvorena današnja egiptologija.

Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa

Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se

Drugi razred 33

EGIPATSKA UMJETNOST

nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma.

Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja: «U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolomeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.»

Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr.K. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr.K. do propasti carstva 332. god. pr.K., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt – crna zemlja) ili Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).

Preddinastijsko i arhajsko razdoblje egipatske države: od oko 4500. god pr. Kr. do 2686. god. pr. Kr.

Egipat je najstarija civilizacija sjeverne Afrike. Iznikla je iz afričkog neolitika tijekom VI. i V. tisućljeća pr. Kr. Iz tog pretpovijesnog vremena potječe povijesna teritorijalna podjela na Gornji Egipat od Asuana do Memfisa i Donji Egipat između Memfisa i delte Nila.

Egipat se u najranijim razdobljima nazivao Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Budući da je u Egiptu kiša rijetkost, tamošnji je život od najranijih dana ovisio o poplavama Nila i izgradnji kanala kojima se natapalo suho pustinjsko tlo.

Već u vrijeme kulture Nagada II. dolazi do sve većeg suparništva i borbe Gornjeg i Donjeg Egipta. U to vrijeme vladar Gornjeg Egipta nosio je izduženu bijelu krunu, a njegov glavni bog i zaštitnik bio je sokol. Vladar Donjeg Egipta nosio je crvenu krunu, a njegov glavni bog i zaštitnik bio je pas. Glavni grad Gornjeg Egipta bila je Teba, a Memfis glavni grad Donjeg Egipta.

U razdoblju Nagada III. (oko 3200. - oko 3000. god. pr. Kr.) dolazi do prvog ujedinjenja Gornjeg i donjeg Egipta. Vladari ovog razdoblja vladaju većim dijelom Egipta pa se stoga u egiptologiji u posljednje vrijeme ovo razdoblje naziva i dinastijom 0.

Oko 3000. god. pr. Kr. vladar Gornjeg Egipta Menes (ili Narmer, Aha?) konačno je ujedinio dva kraljevstva u jedinstvenu državu. Započelo je dinastičko razdoblje egipatske povijesti.

U razdoblju arhajskog razdoblja ili tiniske epohe (I. i II. dinastija) postavljeni su temelji egipatske države. Država je apsolutna monarhija izgrađena na predodžbi o božanskoj prirodi faraonove vlasti, a faraon se ritualno kruni krunama Gornjeg i Donjeg Egipta.

Staro kraljevstvo: razdoblje od III. do VI. dinastije, od 2575. god. pr. Kr. do 2155. god. pr. Kr.,

Tijekom Starog kraljevstva dolazi do prvog velikog uspona egipatske države. Uspostavljene su trgovačke veze s feničkim gradovima, a pojedini vladari šalju prve trgovačke ekspedicije na obale istočne Afrike (područje današnje Somalije).

Još u tiniskom razdoblju faraoni započinju graditi grobnice koje im trebaju osigurati zagrobni život. U početku su to skromne pravokutne građevine - mastabe - čiji su zidovi bili izgrađeni od opeke i drveta, a pokrivene su gredama i zemljom. Tijekom III. dinastije iz mastaba su se razvile stepenaste piramide. Prvi je stepenastu piramidu izgradio faraon Đoser, a Snofru, faraon IV. dinastije, izgradio je tri stepenaste piramide.

Snofruovi nasljednici, Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.), izgradili su kompleks ravnih piramida na lokalitetu Giza kraj Kaira.

Izgradnja piramida trajalo je i do 20 godina, a gradile su ih na desetke tisuća obrtnika i robova. U unutrašnjosti piramide nalazila se zagrobna komora u koju su faraoni ritualno sahranjivani. Potkraj V. dinastije i na početku VI. dinastije hijeroglifskim su pismom na zidove piramida ispisane molitve i zagrobne upute pokojniku. Njih zovemo tekstovima piramida. Vjerojatno u vrijeme Starog kraljevstva je izgrađena egipatska sfinga u obliku ženske glave i lavljeg tijela.

Prvo međurazdoblje: razdoblje od VI. do X. dinastije, od 2155. god. pr. Kr. do 2040. god. pr. Kr.

Prvo međurazdoblje je doba krize egipatske države. U egipatskoj povijesti bilo je tri takva razdoblja. Razloge krize potkraj Stare države nalazimo u sve većem jačanju mjesnih moćnika, socijalnim nemirima i raspadu vjerskog sustava.

Drugi razred 34

EGIPATSKA UMJETNOST

Duhovnu krizu, pesimizam i nesigurnost života ovoga razdoblja opisuju najstariji egipatski književni tekstovi - tužaljke. Sustavni raspad egipatske države potrajao je sve do pretkraj XI. dinastije.

Srednje kraljevstvo: razdoblje XI. i XII. dinastije, od 2040. god. pr. Kr. do 1788. god. pr. Kr.

Potkraj XI. dinastije ponovno dolazi do jačanja i centralizacije državne vlasti sa središtem u Tebi. Osnivač Srednjeg kraljevstva je faraon Mentuhotep I. (o. 2130. god. pr. Kr.). Njegovi nasljednici pridonijeli su jačanju države i podizanju unutrašnjega bogatstva.

Najvažniji vladar XII. dinastije je faraon Senusret III. (Sesostris III., 1870. – 1831. pr. Kr. Pod njegovom vladavinom Srednje kraljevstvo je doseglo vrhunac. U vrijeme njegovih nasljednika slabi moć Srednjeg kraljevstva i opet započinje doba krize – Drugo međurazdoblje.

U vrijeme Srednjeg kraljevstva egipatska je umjetnost dobila novi polet. Izgrađeni su prvi obelisci, a u gradnji se koriste biljni stupovi.

Drugo međurazdoblje: razdoblje od XIII. do XVII. dinastije, od 1778. do 1575. god. pr. Kr.

U prvoj polovici XVII. st. pr. Kr. u Egipat iz sirijsko-palestinske pustinje prodiru Hiksi, koje Maneton naziva narodom "pastirskih kraljeva". Ovi konjanici – ratnici oko 1674. god. pr. Kr. zauzimaju deltu Nila i grad Avaris, a uskoro i Memfis. U Egipat su donijeli bojna kola i strijele sa šiljcima od bronce. Tijekom semitske seobe u Egipat s Hiksima dolaze i Židovi.

Potkraj XVII. dinastije u Gornjem Egiptu jača sve veći otpor tuđinskoj vlasti. Oko 1552. g. pr. Kr. Amozis I. osvaja Avaris i protjeruje Hikse čime započinje razdoblje Novog kraljevstva.

Novo kraljevstvo: razdoblje od XVIII. do XX. dinastije, od 1575. god. pr. Kr. do 1075. god. pr. Kr.

Novo kraljevstvo predstavlja vrhunac političke, kulturne i gospodarske moći Egipta. Najvažnije su XVIII. i XIX. dinastija čiji vladari ponovno centraliziraju vlast u državi. Tijekom Novog kraljevstva faraoni opet postaju božanstva.

Amozis I. (1550. – 1525. pr. Kr.) je osnivač XVIII. dinastije. Glavni grad iznova postaje Teba. Njegovi nasljednici su podigli gospodarsku moć države, a prvi put egipatski faraoni su zaposjeli znatna područja u Aziji sve do Eufrata u Siriji.

U vrijeme uglavnom miroljubive vladavine kraljice Hatšepsut (1473. – 1458. pr. Kr.) upućena je egipatska ekspedicija u Punt. Obnovom gospodarskih veza s ovim područjem Egipat je osigurao potrebne začine, zlato i slonovaču. Za Hatšepsutina kraljevanja izgrađen je hram u Deir el-Bahriju.

Jedan od razloga slabljenja egipatske države u vrijeme Novoga kraljevstva su vjerske reforme Amenhotepa IV. (Amenofis IV., 1352. – 1336. pr. Kr.). On je vjeru u više bogova zamijenio vjerovanjem u jednoga boga Atona – sunčev disk. Zabranio je obožavanje drugih bogova i promijenio je ime u Aknaton. Prijestolnicu je preselio iz Tebe u novoizgrađenu Amarnu. Njegove reforme doživjele su velik otpor u narodu, ponajprije kod svećenstva boga Amon-Raa.

Nakon njegove smrti u vrijeme kratkotrajne vladavine Tutankhamona (1336. – 1327. pr. Kr.) napušteno je vjerovanje u Atona, a stari bogovi ponovno su zauzeli važno mjesto u egipatskoj vjeri. Godine 1922. američki egiptolog Howard Carter otkrio je Tutankhamonovu grobnicu koja je ostala očuvana od pljačkaša grobova. U njoj su pronađeni najljepši i najbrojniji primjerci predmeta svakodnevnog života, kipići egipatskih bogova. Svojom ljepotom posebno se ističe dobro očuvan sarkofag s pogrebnom maskom od čistog zlata.

Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački.

Tutankhamona je uskoro na prijestolju zamijenio general Horemheb (1323. – 1295. pr. Kr.) koji se smatra osnivačem XIX. dinastije. Nakon njegove smrti oko 1309. god. pr. Kr. započinje razdoblje Ramzesida za koje je karakteristično u pravilu isto ime vladara iz XIX. i XX. dinastije. Najvažniji vladar ovoga razdoblja je Ramzes II. (1279. – 1213. pr. Kr.), koji je zaratio s Hetitima. Najpoznatije građevine Ramzesa II. su hramovi u Luksoru, Ramesej u Tebi i Abu Simbel u blizini Asuana.

Kasna razdoblja egipatske povijesti: od 1069. do 30. god. pr. Kr.

Nakon izumiranja vladara XX. dinastije nastupa novo razdoblje krize egipatske države koje je obilježeno unutrašnjim rasulom, borbama za vlast, gospodarskim propadanjem i pasivnom vanjskom politikom. Naziva se Trećim međurazdobljem i obuhvaća razdoblje od XXI. do XXV. dinastije.

Godine 525. pr. Kr. perzijski je vladar Kambiz osvojio Egipat čime je potvrđen potpuni slom egipatske države. Perzijska je vlast uz male prekide potrajala sve do 332. god. pr. Kr. kada Egipat osvaja Aleksandar Veliki (332. - 323. god. pr. Kr.). Aleksandar je dočekan kao osloboditelj te je uskoro proglašen i bogom. Njegovim dolaskom u Egipat počinje helenističko razdoblje.

Drugi razred 35

EGIPATSKA UMJETNOST

Vladavina Ptolemejevića od 305. do 30. god. pr. Kr.

Ptolemej je 322. god. pr. Kr. preuzeo vlast u Egiptu, a dinastičke borbe koje su uslijedile između njegovih generala i nasljednika nakon Aleksandrove smrti iskoristio je da zagospodari Egiptom. Godine 305. pr. Kr., u Egiptu je osnovana nova, XXXIII. dinastija Ptolemejevića, a Ptolemej I. Soter (305. – 285. god. pr. Kr.) proglašen je faraonom.

Osiguravši svoju vlast, Ptolemej I. Soter pokrenuo je brojne reforme političkog i religioznog života Egipta. Njegovi nasl jednici, Ptolemej II. Filadelfa (285. -246. pr. Kr.) i Ptolemej III. Euergeta (246.-221. pr. Kr.) nastavili su njegov rad. Tako je Egipat nakon stoljeća propadanja i strane vladavine uzdignut na poziciju najznačajnijeg carstva istočnog Sredozemlja, a njegove su se granice protezale od Libije do Male Azije, Palestine i obala Crvenog mora.

Slabljenje ptolemejske države započinje za vladavine Ptolemeja IV. Filopatora (221.-204. god. pr. Kr.), a nastavljeno je za njegovih nasljednika Ptolemeja V. Epifana (204.-180. god. pr. Kr.) i Ptolemeja VI. Filometora (180.-168. god. pr. Kr.) kada Egipat gubi uporišta na istočnoj obali Sredozemlja. Unutrašnji nemir odražava se kroz sve veće slabljenje države što je osobito vidljivo za dinastičkih borbi krajem II. i početkom I. st. pr. Kr. (od 116. do 80. god. pr. Kr.). U razdoblju vladavine posljednjih Ptolemejevića, Ptolemeja XII. (80.-51. god. pr. Kr.) i Kleopatre VII. (51.-30. god. pr. Kr.), Egipat je samo sjena nekadašnjeg carstva koje se održava vezama sa sve jačom rimskom Republikom.

Nakon smrti Ptolemeja XII. započinju posljednje dinastičke borbe njegovih nasljednika Ptolemeja XIII. (51. – 47. god. pr. Kr.) i Klepatre VII. Nakon kratkotrajnog građanskog rata (aleksandrijski rat), uz pomoć Gaja Julija Cezara, Kleopatra VII. uspela se na egipatsko prijestolje. Ženidbenim vezama s Cezarom i Markom Antonijem nastojala je ponovno uzdići Egipat, ali njen je uspjeh bio kratkotrajan. Zarativši sa sve jačim trijumvirom Oktavijanom, koji je u međuvremenu preuzeo potpunu vlast u rimskom Senatu, u pomorskoj bici kod Akcija 31. god. pr. Kr. Antonije i Kleopatra doživljavaju odlučujući poraz. Bježe u Egipat gdje 30. god. pr. Kr. nakon Oktavijanova ulaska u Egipat oboje izvrše samoubojstvo. Nasljednik prijestolja, Kleopatrin i Cezarov sin Cezarion, ubrzo je ubijen, a Oktavijan samostalno preuzima vlast u državi proglasivši Egipat rimskom provincijom.

Helenistička kultura

Spajanjem ostavština drevnih tradicija civilizacija Staroga Istoka s grčkim elementom stvorena je nova helenistička kulturu sa središtem u Aleksandriji. Grad je izgrađen prema grčkim nacrtima. U gradu su djelovali mnogi značajni filozofi, astronomi, matematičari, geografi i drugi znanstvenici. I u ostalim dijelovima Egipta sagrađeni su hramovi i napravljeni kipovi ptolemejskih vladara i egipatskih bogova. Spajanjem vjerovanja starih Egipćana s vjerovanjima vladajućeg grčkog sloja nastaje helenistička religija. Dominantni su kultovi Serapisa, Izide, Harpokrata, Apisa i kult helenističkog vladara (basileusa).

Rimska i bizantska vladavina: od 30. god. pr. Kr. do 642. god. poslije Kr.

Egipat je tijekom vladavine Rimljana (od 30. god. pr. Kr. do 395. god. poslije Kr.) jedna od vodećih rimskih istočnih provincija, a njegova glavna uloga je opskrba ostalih krajeva Carstva žitom.

Tijekom rimske vladavine (od 30. god. pr. Kr. do 395. god. poslije Kr.) carevi Oktavijan August (30. god. pr. Kr. – 14. god. poslije Kr), Kaligula (37. - 41.), Hadrijan (117. - 138.), Karakala (211. - 217.) i državnici (npr. Germanik) boravili u dolini Nila i divili se egipatskim spomenicima. Car Hadrijan (117. - 138.) je za svoga boravka u Egiptu (130. - 131.) bio toliko impresioniran viđenim da je nešto kasnije u srednjem Egiptu dao izgraditi grad Antinoopolis koji je prozvao po svome ljubavniku Antinoju koji se utopio u Nilu. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u današnjem Splitu (oko 300. god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta.

Rimska vladavina uglavnom je mirno razdoblje u egipatskoj povijesti. U vjerovanju dolazi do stapanja značajka rimske s helenističkom religijom. Od II. st. sve se više širi kršćanstvo čiji glavni svetac postaje lokalni sv. Menes. Postupno se razvija zasebna koptska kršćanska zajednica koja postoji i danas.

Car Teodozije II. (379. - 395.) podijelio je Rimsko Carstvo 395. god. poslije Kr. među svojim sinovima na dva dijela: Istočno Rimsko Carstvo ili Bizant sa središtem u Konstantinopolu i Zapadno Rimsko Carstvo sa središtem u Rimu. Egipat je bio istočnorimska provincija do arapskih osvajanja.

U jesen 639. god. Arapi su prodrli u dolinu Nila, a tri godine kasnije (642. god.) cijeli je Egipat potpao pod vlast novih osvajača. Tako je Dešeret postao Misir (arapski naziv za Egipat) kada je zaključeno jedno veliko razdoblje egipatske povijesti, a zemlja je potpala pod islamski utjecaj.

Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski

Drugi razred 36

EGIPATSKA UMJETNOST

lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Kako je egipatsko kraljevstvo nastalo iz dva zasebna entiteta - jedne države na sjeveru, a druge na jugu - korijene njegove mitologije treba tražiti upravo u tradicijama pretpovijesnih naselja.

U preddinastijskom razdoblju izdvaja se nekolicina najvažnijih božanstava nastalih u pojedinim regijama koje će kasnije činiti temeljne administrativne cjeline ili nome. Među najstarija božanstva spadaju ona zoomorfna, a jedinu iznimku među ranim kultovima čini Oziris - antropomorfni bog koji je gospodar svijeta mrtvih. Tu su i Horus (bog oblika sokola), Set (mravojed ili magarac), Uađit (kobra) i Nehbet (lešinarska božica). Među najstarijim božanstvima su i "duhovi iz Butoa" (mjesto na sjeveru Egipta) ljudskog tijela i glave šakala.

U arhajskom razdoblju prvih dinastija ističu se Horus i Set kao zaštitnici i državni kultovi Gornjeg i Donjeg Egipta. Pobjedom Narmera Horusov sokol postaje slika s kojom se povezuje vladar u čijoj su osobi povezana dva kraljevstva u jednu državu. On je kao ptica simbol solarnog božanstva, te se kasnije javlja i njegov simboličan prikaz u obliku sunčevog diska sa krilima.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića.

Važnost obožavanja Sunca raste s dinastijama Starog kraljevstva, a izraz tog usmjerenja je i gradnja piramida. Faraoni 4. dinastije preuzimaju naslov "sin Sunca", te od tada Sunce postaje glavnim bogom kojem se pripisuje stvaranje, a oblici raznih božanstava postaju oblici njegovih moći. Tako se u kasnijim razdobljima sa Suncem povezuje i Oziris, i Set, i Ra, i Amon, i Aton i druga božanstva. U razdoblju Starog kraljevstva, kada se ustanovljuju teološke doktrine, nastaje i mitologija. To potvrđuje već prepoznatljiv sustav vjerovanja i mitoloških ideja u Tekstovima piramida (5 - 6. dinastija). Tako u Egipćana nalazimo tipične arhetipske zamisli: o stvaranju svijeta (heliopolska, memfiska i druge kozmogeneze), o potopu (Mit o nebeskoj kravi), o besmrtnosti i uskrsnuću (Mit o Ozirisu), o borbi dobra i zla (Mit o borbama između Horusa i Seta), i slično.

Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) je ratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

Mitovi o Ozirisu, Horusu i Setu

Egipatska religija obiluje mnogobrojnim mitovima. Najpoznatiji su mitovi o Ozirisu i Izidi i borbi između Horusa i Seta. Detaljno ih je opisao grčki pisac Plutarh (o. 46. - iza 120. g. po Kr.). Tijekom svoga života Plutarh je napisao oko 227 raznih djela. Najpoznatija djela su mu 'Izida i Oziris', u kojoj govori o egipatskoj religiji i 'Usporedni životopisi', u kojima je paralelno prikazao živote glasovitih grčkih i rimskim vojskovođa, političara i državnika.

Prema Plutarhu Oziris je bio prvi gospodar zemlje koji je prve divlje ljude naučio obrađivati zemlju i uzgajati stoku. Također ih je naučio štovati bogove i pisati, a sastavio je i prve zakone. Njegov brat Set bio je željan vlasti pa je uz pomoć zavjerenika ubio Ozirisa čije je tijelo bacio u Nil. Ozirisova žena Izida nakon duge potrage pronašla je tijelo mrtvog muža te je začela sina Horusa.

Kada je Set saznao da je Izida pronašla Ozirisa, dao se u potragu za tijelom. Nakon što ga je pronašao rasjekao ga je na četrnaest dijelova koje je potom razbacao po Egiptu. Izida se ponovno dala u potragu za dijelovima tijela. Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje.

Egipatski svijet mrtvih

Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi četrdeset i dva egipatska okruga.

Drugi razred 37

EGIPATSKA UMJETNOST

Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat.

Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.

Zagrobni život i munificiranje

Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (egipatski: Duat ili Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi "u nepoznato". Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge, Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa u kojima borave bogovi.

Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano.

Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u Novom kraljevstvu. Tijela mrtvih su bivala očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i umotana u povoje. Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv. kartonaže (smjese od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen.

Čitav postupak mumificiranja prilično je točno opisao Herodot (Hist. II 86-91) On je tvrdio da je ono trajalo čak sedamdeset dana. Budući je ono ujedno predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne ulazi samo mehanička obrada umrloga.

Dakako, kraljevske su mumije imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s osobitom pozornošću, pa su faraoni bili mumificirani najkvalitetnijim poznatim tehnikama.

Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegla se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu. Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu). Život se rađao i umirao na obalama rijeke blagostanja. Stoga se može reći da Egipat nije ništa drugo nego duga dolina koju je rijeka Nil oplođivala poplavama. Sve ostalo su bila nepregledna pustinjska prostranstva koja su ujedno služila kao obrana. Narod je bio svjestan povlaštenog zemljopisnog položaja. Sva egipatska likovna kultura svjedok je zahvale božanstvima za darovanu milost.

Egipćani su koristili dar bogova – svetu Rijeku i njezine vode, marljivo i ustrajno, uz veliki napor, provodili kanalima do plodnih oranica. Izuzetnom domišljatošću, sagradili su sustav kanala i ustava, brana i nasipa, mlinskih kotača, naprava za prebacivanje vode na višu razinu.

Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest.

Grčki povjesničar Herodot, već u 'Euterpi' (u drugoj knjizi iz niza 'Devet knjiga povijesti) spominje da su mu egipatski svećenici iz neke knjige čitali popis od 300 faraona nakon legendarnoga faraona Menesa (koji je ujedinio Gornji i donji Egipat u jedno kraljevstvo). Drugi izvor za povijest egipatskih dinastija je 'Egipatska kronika' koju je napisao egipatski svećenik Maneton (ali je sačuvana samo u dijelovima kod kasnijih pisaca kao što je Josip Flavije, Julije Afrički, Euzebije, Diogen Laertije, Elijan, Plutarh... Ostali izvori su pronađeni na uklesanim natpisima u grobnicama i hramovima i na spisima raznih papirusa.

Svakako, kraljevi su, kao i svaka druga tema iz drevnoga Egipta, usko povezani s onim što se smatralo svetim. Drevni narodi nisu razlikovali božansko i svjetovno. Za njih je postojao samo sveti prostor koji su bogovi stvorili, posvetili i dali ljudima da u njemu žive. U tom svijetu sve je isplanirano i složeno prema redu i zadatku. Božanstva imaju zadatak da održavaju red 'in aeternum', a faraon, koji je sin božji, ima zadatak da taj red održava među ljudima, na zemlji. Dakle, faraon opravdava svoje postojanje time što su ga bogovi, kao posrednika, zadužili da održava red među ljudima i čuva ravnotežu između neba i zemlje.

Uz muškoga potomka – faraona, u egipatskoj povijest poznate su i vladarice – faraonke. Najpoznatija žena faraon zvala se Hatšepsut. Žena faraon Hatšepsut vladala je Egiptom 21 godinu i 9 mjeseci, za vrijeme XVIII. dinastije, od 1494. do 1472. god. pr. Kr. U drugoj godini svoje vladavine u hramu u Karnaku prima krunu Gornjega i Donjega Egipta i postaje

Drugi razred 38

EGIPATSKA UMJETNOST

vrhovni vladar – faraon. Za vrijeme njezine vladavine, kako svjedoče brojni zapisi, Egipat doživljava razdoblje ekonomskoga uspona. Popravila je mnoge porušene hramove, a izgradila je i nove hramove. Najpoznatiji i najljepši hram izgrađen u njezino doba bio je terasasti hram podignut na uzvisini Deir-el-Bahari u Dolini kraljeva, zapadno od Tebe, posvećen Amonu. Hram je bio uklesan u živoj stijeni, prateći obrise brda.

Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina, od 1862. do danas, hrvatska se historiografija bavila problemima Staroga Egipta. U Hrvatskoj ima oko 4100 predmeta u raznim muzejskim zbirkama. U XIX. stoljeću u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 1862. god. donacijom svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem.

Zagrebačka egipatska mumija i Liber linteus Zagrabiensis

U Arheološkom muzeju u Zagrebu postoji Egipatska zbirka. Početak zbirke čine Zagrebačka mumija i njeni povoji (1862.) i velika kolekcija egipatskih umjetnina. U muzeju se danas čuva više od 3100 predmeta egipatske provenijencije.

Zagrebačka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis - rukopis je s najdužim sačuvanim tekstom etruščanskog jezika. To je jedini preostali etruščanski tekst s književnim obilježjima i jedini očuvani primjerak lanene knjige iz staroga vijeka. Platno na kojem je tekst s oko 1130 riječi sačuvano je u pet naknadno izrezanih traka kojima je bila omotana egipatska mumija. Slova su pisana crnom tintom, dok su crvenim pigmentom označene crte koje uokviruju tekst svakoga stupca. Dužina cijele knjige iznosi oko 340 cm, a širina najšire trake je 35 cm. Tekst je raspoređen u 12 stupaca s različitim brojem redaka (od 26 do 36). Pretpostavlja se da on sadrži niz obrednih propisa vezanih uz vjerske rituale starih Etruščana. Dosad su odgonetnute pojedine riječi koje spominjanju žrtvene darove i datumi pojedinih svetkovina.

Glasovita Zagrebačka mumija i njeni povoji svjetski su raritet koji otvara mogućnost postojanja jačih komunikacija između Etrurije i Egipta. Podrijetlo mumije još je uvijek tajnovito. Sigurno je da potječe iz Egipta, ali nisu jasni razlozi zašto su njeni povoji ispisani i etruščanskim jezikom i pismom. Pretpostavlja se da je u Egiptu postojala manja etruščanska zajednica izbjeglica (jedno takvo središte otkriveno je u Aleksandriji) koji su poprimili i egipatske običaje mumificiranja, ali točnih dokaza za to nema. Najstariji podaci o mumiji potječu iz ostavštine Mihaela Barića (Semeljci 1791. - Beč 1859.) koji je mumiju ostavio Narodnom muzeju.

Mumija i njeni povoji, s pripadajuće dvije vitrine, pohranjeni su, 5. kolovoza 1862., u zgradi Narodnog muzeja u Zagrebu.

Usprkos novijim istraživanjima ostalo je tajnovito kako se etruščanski natpis našao obavijen oko jedne Egipćanke i to u razdoblju kada Etruščani gube prevlast u sjevernoj Italiji, a Rimska Republika jača i širi svoje prostor u Toskani. Odgovor nam možda mogu dati još nedešifrirani dijelovi teksta čiji sadržaj zbog nepoznavanja etruščanskog jezika i dalje ostaje zagonetka koja će još desetljećima privlačiti pažnju domaće i svjetske javnosti.

Drugi razred 39

EGIPATSKA UMJETNOST

Egipatska umjetnost

Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Vladar Donjega Egipta - faraon Menes, ujedinio je Egipat u jednu državu. Faraon Menes imao je prijestolnicu u grada Menphisu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih", s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).

Arhitektura

Arhitektura je osnovni prostorno-plastični okvir ljudskog života. To je umjetnost volumena i prostora. Primarni faktor, o kojemu ovisi konstrukcija - odnos tereta i nosača, funkcija - namjena i forma – način gradnje.

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio nakloniji. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva. Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.Piramide: grobnice faraona.Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni/hramovi i funeralni/grobnice) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).

Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji. Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinsova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.

Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari, u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira. Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio. Grke i Rimljane također nisu previše zanimale piramide (osim povjesničara Herodota). Arape je zanimalo sakriveno blago u piramidama. Tako je kalif Al Mamoun, god. 820., uspio probiti ulaz u Keopsovu piramidu.

Drugi razred 40

EGIPATSKA UMJETNOST

Nakon toga su piramide bile zaboravljene, odnosno postale je «kamenolom» za gradnju obližnjih naselja. Tek u vrijeme osnivanja arheoloških ustanova i arheologije kao znanstvene discipline, piramide su «oživjele» u europskoj i svjetskoj kulturnoj baštini.

Prema današnjim istraživačima, piramide su nastale iz religijskoga poštivanja faraona kao božanskoga vladara na zemlji. Zato su one više od grobnica. Gradnja je pretpostavljala veliki arhitektonski projekt u kojemu su sudjelovali svi Egipćani, svatko prema svojoj snazi i mogućnostima, a faraon je njihov trud 'okrunio' zlatnim piramidionom na vrhu piramide. Tako se može reći da nije Egipat gradio piramide, nego su piramide gradile Egipat.

Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su u Gizehu nedaleko do Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin.

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram. Mnoge su piramide opljačkane i kamenje iskorištavano za druge namjene. Tako su ružičasti granit (latinski: granus = zrno) - kamen zrnaste strukture - s Kefrenove piramide kasnije Arapi iskoristili za gradnju džamije (arapski: gami = onaj koji okuplja svijet) u Kairu.

Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili

Drugi razred 41

EGIPATSKA UMJETNOST

Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.

Egipatski hramovi

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom. Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, stropovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorne slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.

Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. godine.pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva.

Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hram je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.

Drugi razred 42

EGIPATSKA UMJETNOST

Kiparstvo

Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.

Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.

Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.

Kipovi egipatskih božanstava.Kipovi faraona.Kipovi velikaša.Kipovi običnih ljudi.Reljefi.Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.

Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životinju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.

Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.

Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.

Najvažnija kiparska djela izrađena su za vrijeme trajanja Starog i Novog carstva. Iz Starog carstva potječe portret faraona Kefrena koji sjedi na prijestolju, dok ga je sokol boga Hora obgrlio iza glave i krilima ga štiti. Teško je zamisliti bolji spoj životinje s ljudskim likom a jednako je uvjerljiv nutarnji život koji se odražava na licu faraona. Kip je isklesan u dioritu (mramor vulkanskog podrijetla koji je dosta tvrd za obradu). U ovom umjetničkom djelu "kubično" gledanje egipatskog kipara u izradi ljudskog lika, došlo je do punog izražaja. Rezultat toga jest lik skoro neodoljiv u svojoj trodimenzionalnoj čvrstini i nepomičnosti. Moglo bi se reći da je taj kip veličanstveni stan ljudskog duha - "ra" koja će tu vječno prebivati. Tijelo je proporcionalno i snažno građeno, savršeno je i bezlično. Za vrijeme ovog faraona izrađeno je najveće kiparsko djelo (golema sfinga).

Iz ovog vremena značajna su dva portreta muškarca i žene (princ Rahotep i njegova žena Nofret) načinjena od vapnenca i obojana zemljanom bojom. Likovi su u sjedećem stavu i spojeni u jedan blok. Na tim kipovima boja prati tematske elemente - kosa i obrve su crne, put - boja tijela je smeđa. Zemljana boja ravnomjerno prekriva sve detalje i tako povećava cjelinu volumena, koji se, osobito kod princa Rahotepa, od prsnog koša do vrata, to jest ogrlice oko vrata, diže kao jedinstven volumen. Svoju zadivljujuću životnost ovi portreti duguju upravo živim zemljanim bojama kojima su obojeni i ugrađenim očima od svjetlucavog kvarca.

Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar (kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim. I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski

Drugi razred 43

EGIPATSKA UMJETNOST

knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.

Osobito je to došlo do izražaja za vrijeme vladavine faraona Amenofisa IV., koji je, u namjeri da skrši moć Amonovih svećenika, proveo reformu egipatske religije, zbacio je kult Amona i zaveo štovanje Atona - boga Sunca kao jedinog božanstva. Da bi to ostvario, prenio je i prijestolnicu iz Tebe u El-Amarn (današnje ime). Čak je promijenio i vlastito ime u Ehnaton (jer mu se u starom imenu spominjao Amon). Umjetnici su, i kad su njega izrađivali, morali napustiti svako uljepšavanje kipova. Ali ta je reforma trajala samo za njegova života. Nakon njegove smrti sve se povratilo na stari način življenja. Iz tog vremena najpoznatiji su veličanstveni Memnonovi stupovi (gdje su kipovi Amenofisa III., u sjedećem stavu 16 metara visine, i kipovi Ramzesa II., u Abu-Simbelu, 20 metara visine). U novom stilu izrađeni su još i kipovi Ehnatona (koji je prikazan na realistički način) i njegove žene Nefretete. U tim kipovima razbijena je statičnost i zatvorenost volumena, napetost linija je popustila, ploha se mekano obavija oko volumena na većim površinama, naglo se lomi na manjim plohama, kao u izradi očiju, vrha nosa, na usnama.

Reljef je likovni način izražaja kod kojega je umjetničko modeliranje samo s prednje strane (duboki ili visoki reljef znači da je umjetničko oblikovanje više izbočeno ili uvučen na plohi, za razliku od plitkog ili niskog reljefa na kojemu je umjetničko oblikovanje neznatno izbočeno ili urezano na površini).

Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.

Egipćani su bili vješti majstori i u umjetničkom obrtu. Izrađivali su veoma ukusno, a često i skupocjeno pokućstvo, oružje, nakit, posuđe. Za izradu umjetničkog obrta upotrebljavali su drvo, različite metale, bjelokost, drago i poludrago kamenje. Na visokoj razini bilo je i lončarstvo, staklarstvo, tapiserija. Bili su majstori u izradi geometrijskog ili biljnog ukrasa. Boje su im na umjetničkom obrtu svježe kao da su jučer nanesene.

Egipatska likovna kultura razvijala se kroz tri tisuće godina na terenu od izvora do ušća rijeke Nila. Pri tome se sredstva likovnog izražaja (arhitektura, kiparstvo, slikarstvo) nije bitno mijenjalo. Umjetnost se razvijala sama od sebe. Ali rijetko je kada koji narod u povijesti pružao takav otpor utjecaju vanjskog svijeta. Egipat je u svemu bio skoro hermetički zatvoren u krug svojih naziranja, svojih osobina, svojih likovnih izražaja. Egipatska umjetnost jednostavno je sebe ugradila u opću kulturu starog svijeta kao jedinstvenu cjelinu.

Obelisk

Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar» nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).

Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr.K., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije). Prosječna visina sačuvanih obeliska je oko 30 metara. Većina ih je isklesana od granita crvenkaste boje (granit «sienit» izuzetno tvrd i težak za obradu), koji se vadio u kamenolomu u Syeni, u blizini današnjega Asuana (zato su geolozi ovoj vrsti granita dali ime sienit). U sijenitskom kamenolomu i danas se može vidjeti nedovršeni obelisk dužine 36 metara, čija se težina procjenjuje na 120 tona (vjerojatno nije dovršen jer je u jednom njegovom dijelu pronađena pukotina).

Danas je teško odgonetati postupak klesanja obeliska, prijevoz do mjesta i način podizanja u okomiti položaj. Na jednom od dva obeliska faraonke Hatšepsut uklesan je natpis: Moje veličanstvo započelo je radove na njima u godini 15., drugom mjesecu zime, dana 1., koji su se nastavili do godine 15., četvrtoga mjeseca ljeta, dana 30., čime se navršilo sedam mjeseci da bi ih se isklesalo iz planine.

Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.

U Rimu na području Lateranum (pokraj crkve sv. Ivana Laterankoga) postavljen je obelisk koji je nekada stajao ispred Velikoga hrama u Karnaku. Ovo je najveći sačuvani egipatski obelisk na svijetu. Izvorno je bio visok 42 metra

Drugi razred 44

EGIPATSKA UMJETNOST

(zajedno s postoljem, ali je prilikom premještanja oštećen i smanjen za desetak metara). Papa Siksto V. naredio je, 1588., da se ovaj obelisk podigne na Lateranskom trgu (gdje se i danas nalazi).

Jedan od dva obeliska iz hrama u Luksoru danas stoji u Parizu na Place de la Concorde.

Za vrijeme otvaranja Sueskoga kanala, 1869., tadašnji vladar Egipta – Khedive Ismail – darovao je Amerikancima jedan obelisk za Central park u New Yorku. Ovaj obelisk bio je visok 21,6 metara i težak 193 tome, a njegovo postolje težilo je 50 tona.

U Londonu je postavljen obelisk nazvan 'Kleopatrina igla'. Ovaj je obelisk podigao Tutmosis III. ispred hrama Sunca u Heliopolisu, oko 12. god. pr. Kr. Rimljani su ga, zajedno s blizancem, premjestili u Aleksandriju ispred Cezarovoga hrama. Tada su ovi obelisci dobili ime: Kelopatrine igle (jer se pretpostavlja da je Kleopatra naredila da se premjeste, iako je ona umrla dvadesetak godina prije prijevoza). Na ovom mjestu obelisci su stajali kao parnjaci-blizanci do 1301. god. kada je potres srušio jedan obelisk. Obelisk koji je još stajao darovan je Amerikancima. Srušeni obelisk zatražili su Englezi kao nagradu za pobjedu nad francuskom vojskom u bitki od Aleksandrije. Obelisk je u rujnu 1878. podignut u Londonu na obali Temze.

Sfinga

Kao čuvarice svetoga prostora (hramova i grobnica), Egipćani su postavljali sfinge (grčki: sphinks = lavica s glavom žene).

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica. Velika sfinga je, prema stručnjacima, isklesana u vrijeme Staroga kraljevstva, za vrijeme IV. dinastije, oko 2500. god. pr. Kr., za vrijeme vladavine faraona Kefrena. Bila je obojana žarkim bojama: lice i tijelo bili su crveni, a pokrivalo za glavu u žuto s modrim prugama. Nosila je oznake kraljevske moći: upletenu bradu i zmiju 'uraeus' na čelu.

Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače).

U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.

Prilikom rušenja stare romaničke zgrade u Krešimirovoj ulici u središtu Splita nasuprot palače Gindro, godine 1939. pronađena je vrlo oštećena sfinga od crnoga granita (dužina 110 cm, širina 33 cm), koja se danas nalazi pred ulazom Krstionice sv. Ivana (nekadašnji Mali hram ili Jupiterov hram). Prilikom istraživanja na Bulićevoj poljani, na južnoj strani Dioklecijanova mauzoleja, 1963. pronađena je mala sfinga od sivoga granita, koja je danas izložena u podrumu Dioklecijanove palače (dužina 79 cm, širina 30 cm, visina 39 cm). Jedna sfinga, odnosno samo glava sfinge od crvenkastoga granita (širina 24 cm, visina 25 cm), uzidana je u kuću obitelji Gotovac u sjevernom dijelu Dioklecijanove palače.

U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se tri egipatske sfinge: sfinga od bijeloga vapnenca, (dužina 151 cm, širina 45 cm, visina 44 cm) pronađena u 18. st. u dvorištu palače Cindro u središtu Splita, ulomak male sfinge od bijeloga kamena (dužina 91 cm, širina 46 cm, visina 53 cm) i glava sfinge od crvenkastoga granita (širina 24 cm, visina 25 cm) pronađena 1908. nedaleko od sjevernoga zida akvadukta u Solinu.

U Urbanističkom zavodu grada Splita (kod Vestibula) nalaze se tri sfinge: ulomak sfinge od crvenkastoga granita (dužina 55 cm, širina 39 cm, visina 30 cm) nađen za vrijeme iskapanja 1962./1963. u središnjoj dvorani podruma Dioklecijanove palače, ulomak sfinge od sivocrnoga granita (širina 40 cm, visina 30 cm) i mali ulomak sfinge od sivocrnoga granita, nađeni za vrijeme iskapanja 1962./1963. u istočno dijelu podrumskih prostorija Dioklecijanove palače i ulomak sfinge od sivkastoga granita (dužina oko 80 cm, visina oko 40 cm), znatno oštećen, koji prikazuje stražnji dio lavice, pronađen sredinom devedesetih godina 20. stoljeća.

Drugi razred 45

EGIPATSKA UMJETNOST

Slikarstvo

Slikarstvo je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza (glavni elementi forme - kako je nešto izraženo) u liniji i boji, to jest plohi. Temu likovnog djela (ono što je prikazao) umjetnik može izraziti apstraktno i figurativno.

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.

Papirus

Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Vrh stabljike resi metličasti cvat iz kojega se razvija plod nazvan oraščić papirusa. Od trske, koja je rasla uz Nil, Egipćani su gradili brodove, čamca, splavi i jedra; pleli su košare i užad, izrađivali škrinje i sandale, koristili za ogrjev, upotrebljavali kao lijek pri liječenju bolesti očiju, ponekad koristili i za jelo (srčiku iz sredine). Ipak, najznačajnija primjena bila je u izradi podloge za pisanje – papirusa. Tehnika izrade papirus u Egiptu dugo vremena bila je strogo čuvana tajna.

Da bi se 'proizveo' list papirusa, najprije je trebalo ukloniti grančice s listovima i zelenu koru sa trske. Zatim bi se unutarnja bijela vlaknasta srčika rezala u trake. Potom bi se izrezane vlaknaste trake spljoštile s nekim teretom. Nakon toga plosnate trake bi se držale tri dana u vodi dok vlakna ne bi postala prozirna. Mokre trake bi se izvadile iz vode i postavljale bi se unakrsno jedna preko druge, to jest bile bi rezane na određenu duljinu i poslagane naizmjenično vodoravno i okomito, tako da je jedan sloj traka prekrivao drugi sloj. Na taj način nastajali bi listovi. Mokri listovi bi se potom stavljali između ploča za prešanje (koje su se mijenjale svakih osam sati), dok postupak sušenja (koji je trajao otprilike tri dana) ne bi bio priveden kraju. U ovom postupku značajnu ulogu je imao biljni sok (u vlaknastoj srčiki) koji je imao ulogu lijepila između pojedinih slojeva. List bi se, nakon sušenja, izlagao suncu. Dvadeset povezanih listova činilo je svitak papirusa.

Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.

Hijeroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela.

Hijeroglifi su pisani u stupcima odozgo prema dolje ili u redovima (da teče i s desna nalijevo ili s lijeva nadesno, ali se uvijek čita tako da se ide ususret prikazanim likovima. Današnji način izgovora uzet je prema koptskom jeziku (jednom dijalektu egipatskoga jezika). Ime egipatskoga jezika dolazi od staroga egipatskog grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, do grčke riječi Aigiptos. Egipćani su svoju zemlju nazivali Mera ili Qemi.

Hijeroglifi su slikovno pismo. Jedan znak mogao je biti logogram (grčki: logos + gramma = riječ + slovo = znak ili slovo koje predstavlja čitavu riječ), to jest mogao je označavati nacrtani objekt (npr. zec, sokol), ili je mogao biti ideogram (grčki: idea + gramma = oblik/slika + slovo = slika kao pismeni znak), to jest mogao je označavati neki apstraktni pojam (npr. radost, sreća, ljepota), a mogao je biti čitan kao jedno slovo (obično kao početno slovo prikazanoga objekta).

Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hieroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.

U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.

Drugi razred 46

EGIPATSKA UMJETNOST

Aleksandrija - kulturno i znanstveno središte svijeta

Aleksandrija, kozmopolitski grad znanosti i kulture od osnutka u IV. st. pr. Kr. do danas, mjesto je u kojem se isprepliću orijentalna i zapadna civilizacija. Tijekom više od 2000 godina njome su vladali brojni narodi: Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Turci, Francuzi, Englezi i Egipćani, ali nitko nije odolio njezinim čarima.

Najveći vojskovođa i državnik helenističkog svijeta Aleksandar III. Makedonski (356. - 323. g. pr. Kr.; vladao od 336. - 323. g. pr. Kr.) osvojio je Egipat u jesen 332. g. pr. Kr. nakon pobjeda nad perzijskim kraljem Darijem III. (336. - 331. g. pr. Kr.). Aleksandar je imao samo 25 godina, a već je bio gospodar čitave istočne obale Sredozemlja od Grčke do Egipta. U Memfisu je dočekan kao oslobodilac od perzijskoga jarma pod kojim su se Egipćani s kratkotrajnim prekidom (404. - 342. g. pr. Kr.) nalazili još od Kambizova osvajanja i zarobljavanja faraona Psametika III. (526. g. pr. Kr.). Želeći se što više približiti Egipćanima i njihovom svećenstvu, dao se okruniti za zakonita egipatskog faraona. Očaran Egiptom, Aleksandar je nakon krunidbe pred sebe postavio novi zadatak - izgradnju prijestolnice koja je trebala povezati Grčku, Malu Aziju i Europu s novoosvojenim područjima na istoku. Za središte novog svijeta izabrao je područje delte Nila između Sredozemnog mora i Mareotskog jezera (eg. Mariout) u čijem se zaljevu nalazio otočić Far. Granice grada odredio je sam Aleksandar, a grad je projektirao grčki graditelj Dinokrat Rodski. Temelji Aleksandrije postavljeni su 7. travnja 331. g. pr. Kr.

Aleksandrija je za vladavine Ptolemejevića izrasla u jedan od najvećih antičkih gradova koji je sredinom I. st. pr. Kr. brojio oko 500.000 stanovnika. U gradu su uglavnom živjeli Grci, Židovi i brojni trgovci različitih nacionalnosti. Egipćani su odbijali grad nazivati Aleksandrijom prema imenu njezina osnivača nego su ga nazivali Raqed prema starom ribarskom naselju. Broj Egipćana u gradu uglavnom je bio zanemariv. Grad su krasili mnogi spomenici od kojih su najglasovitiji bili svjetionik na otoku Faru, Velika knjižnica i Muzej (Mouse?on), Serapisov hram (Serapeum) i kraljevske palače.

Veliku Aleksandrijsku knjižnicu dao je podići Ptolemej I. Namjeravao je stvoriti znanstveno i kulturno središte koje će se suprostaviti atenskom utjecaju. Zadatak je povjerio Aristotelovu nasljedniku, Dimitriju Falerskom. Izgrađena je Biblioteka sa znanstvenom ustanovom - Muzejem. Tako su stvoreni temelji kulturnog i znanstvenog utjecaja koje će Aleksandrija zadržati sve do kraja IV. st. Knjižnica nije bila otvorena za javnost nego samo za studente i znanstvenike. Za potrebe knjižnice prikupljani su rukopisi, papirusi i razni natpisi sa svih strana svijeta: oko 200.000 rukopisa.

U brojnim svicima dokumenata bili su zastupljeni gotovo svi poznati jezici: grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski. U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija, povijest ...

U Aleksandriji je u prvoj polovici III. st. pr. Kr. djelovao i egipatski svećenik Maneton (III. st. pr. Kr.) koji je na temelju raznih egipatskih izvora sastavio pregled povijesti egipatskih faraona i dinastija od mitskih vremena do Ptolemejevića.

Prvi put Knjižnica i Muzej uništeni su 48./47. g. pr. Kr. u građanskom ratu između Kleopatre VII. i njezina brata Ptolemeja XIII. (tzv. aleksandrijski rat), ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača.

Bibliotheca Alexandrina – simbol moderne Aleksandrije

Sredinom listopada 2005. navršila se treća obljetnica otvaranja nove aleksandrijske knjižnice. Izgrađena pod patronatom gospođe Mumarak, supruge aktualnog egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka, Bibliotheca Alexandrina postala je tijekom protekle tri godine središnja kulturna institucija Arapske Republike Egipta.

Realizacija projekta izgradnje nove knjižnice odvijala se kroz gotovo trideset godina. Bibliotheca Alexandrina zamisao je dvojice egipatskih akademika sa Sveučilišta u Aleksandriji koji su 1974. godine došli na ideju gradnje nove knjižnice s ciljem revitalizacije povijesne prijestolnice helenističke i antičke kulture. Dobivši potporu gradskih i državnih institucija cijeli je projekt osamdesetih godina 20. stoljeća došao pod okrilje UNESCO-a. Simbolični kamen temeljac postavljen je 1988. godine. Godinu dana kasnije za model buduće zgrade izabran je originalni i moderni dizajn norveškog arhitekta Snohetta.

Bibliotheca Alexandrina službeno je otvorena 16. listopada 2002. godine. Tijekom ceremonije otvaranja egipatski predsjednik Hosni Mubarak pozvao je oko tri tisuće okupljenih uglednika i državnih predstavnika na mir i razumijevanje među narodima svijeta. Među nazočnim uzvanicima bio je i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je tom prilikom novootvorenoj knjižnici poklonio oko dvije stotine hrvatskih knjiga.

Sva dosadašnja ulaganja, težnje preuzimanja uloge slavne antičke knjižnice i rezultati tijekom protekle dvije godine potvrđuju da je Bibliotheca Alexandrina već postala vodeća kulturno-znanstvena institucija moderne tromilijunske Aleksandrije i AR Egipta te jedno od najznačajnijih kulturnih središta u svijetu. Stoga preporučujemo svakom putniku namjerniku koji se nađe u Aleksandriji da posjeti ovaj biser moderne arhitekture i zaviri u njene čarobne odaje u kojima ima za svakog ponešto.

Drugi razred 47

EGIPATSKA UMJETNOST

Predmet LIKOVNA UMJETNOST

Razred II.

III. CJELINA DREVNE CIVILIZACIJE

NASTAVNA TEMA 02. Egipatska umjetnost

EGIPATSKA UMJETNOST 3

Otkriće egipatske kulture

Egipat i njegove starine privlačili su putopisce, historičare i geografe još od davnih vremena. U razdoblju između 449. god. i 430. god. pr. Kr. u Egiptu je boravio grčki povjesničar Herodot (oko 484. - 425. pr. Kr.). U drugoj i trećoj knjizi 'Povijesti' dao je osnovne kronološke odrednice egipatske povijesti od mitskih vremena do perzijskoga vladara Kambiza koji osvajanja Egipta (526. god. pr. Kr.). Iznio je i svoje viđenje Egipta, njegove kulture, pisma, mitologije i pogrebnih običaja.

U III. st. pr. Kr. egipatski svećenik Maneton napisao je prvi pregled egipatskih dinastija i njihovih vladara i pod nazivom 'Aegyptiaca'. Njegova djelo nije ostalo sačuvano u izvorniku nego preko djela posrednika: Josipa Flavija (oko 70. god.), Afrikana (III. st.) i Euzebija (IV. st.).

Nastanak i razvoj egiptologije

Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Ubrzo je organizirao istraživačku ekspediciju na čelu s Dominique Vivantom Denonom koja je prikupila i nacrtala broje egipatske spomenike. Između 1809. i 1813. izlazi 24 sveska 'La Description de l'Egypte' gdje su objavljeni rezultati istraživanja. To je prvo reprezentativno djelo egipatske povijesti o kojoj se dotada gotovo ništa nije znalo U isto vrijeme slučajnim otkrićem kamena iz Rosette 1799. god. stvoreni su temelji za razvoj egiptologije.

Kamen iz Rosette i odgonetavanje hieroglifa

Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma.

Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja: «U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.»

Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.

Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina, od 1862. do danas, hrvatska se historiografija bavila problemima Staroga Egipta. U Hrvatskoj ima oko 4100 predmeta u raznim muzejskim zbirkama. U XIX. stoljeću u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 1862. god. donacijom svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem.

Drugi razred 48

EGIPATSKA UMJETNOST

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr.K. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr.K. do propasti carstva 332. god. pr.K., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt – crna zemlja) ili Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).

Periodizaciju egipatske povijesti dijelimo na sljedeća razdoblja:

Preddinastijsko i arhajsko razdoblje egipatske države: od oko 4500. god pr. Kr. do 2686. god. pr. Kr.

Egipat je najstarija civilizacija sjeverne Afrike. Iznikla je iz afričkog neolitika tijekom VI. i V. tisućljeća pr. Kr. Iz tog pretpovijesnog vremena potječe povijesna teritorijalna podjela na Gornji Egipat od Asuana do Memfisa i Donji Egipat između Memfisa i delte Nila.

Oko 3000. god. pr. Kr. vladar Gornjeg Egipta Menes (ili Narmer, Aha?) konačno je ujedinio dva kraljevstva u jedinstvenu državu. Započelo je dinastičko razdoblje egipatske povijesti.

Staro kraljevstvo: razdoblje od III. do VI. dinastije, od 2575. god. pr. Kr. do 2155. god. pr. Kr.,

Tijekom Starog kraljevstva dolazi do prvog velikog uspona egipatske države. Uspostavljene su trgovačke veze s feničkim gradovima, a pojedini vladari šalju prve trgovačke ekspedicije na obale istočne Afrike (područje današnje Somalije).

Faraoni Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.), izgradili su kompleks ravnih piramida na lokalitetu Giza kraj Kaira.

Prvo međurazdoblje: razdoblje od VI. do X. dinastije, od 2155. god. pr. Kr. do 2040. god. pr. Kr.

Srednje kraljevstvo: razdoblje XI. i XII. dinastije, od 2040. god. pr. Kr. do 1788. god. pr. Kr.

Potkraj XI. dinastije ponovno dolazi do jačanja i centralizacije državne vlasti sa središtem u Tebi. Osnivač Srednjeg kraljevstva je faraon Mentuhotep I. (o. 2130. god. pr. Kr.). Njegovi nasljednici pridonijeli su jačanju države i podizanju unutrašnjega bogatstva.

Najvažniji vladar XII. dinastije je faraon Senusret III. (Sesostris III., 1870. – 1831. pr. Kr. Pod njegovom vladavinom Srednje kraljevstvo je doseglo vrhunac.

Drugo međurazdoblje: razdoblje od XIII. do XVII. dinastije, od 1778. do 1575. god. pr. Kr.

Novo kraljevstvo: razdoblje od XVIII. do XX. dinastije, od 1575. god. pr. Kr. do 1075. god. pr. Kr.

Novo kraljevstvo predstavlja vrhunac političke, kulturne i gospodarske moći Egipta. Najvažnije su XVIII. i XIX. dinastija čiji vladari ponovno centraliziraju vlast u državi. Tijekom Novog kraljevstva faraoni opet postaju božanstva.

Amozis I. (1550. – 1525. pr. Kr.) je osnivač XVIII. dinastije. Glavni grad iznova postaje Teba. Njegovi nasljednici su podigli gospodarsku moć države, a prvi put egipatski faraoni su zaposjeli znatna područja u Aziji sve do Eufrata u Siriji.

U vrijeme uglavnom miroljubive vladavine kraljice Hatšepsut (1473. – 1458. pr. Kr.) upućena je egipatska ekspedicija u Punt. Obnovom gospodarskih veza s ovim područjem Egipat je osigurao potrebne začine, zlato i slonovaču. Za Hatšepsutina kraljevanja izgrađen je hram u Deir el-Bahriju.

Jedan od razloga slabljenja egipatske države u vrijeme Novoga kraljevstva su vjerske reforme Amenhotepa IV. (Amenofis IV., 1352. – 1336. pr. Kr.). On je vjeru u više bogova zamijenio vjerovanjem u jednoga boga Atona – sunčev disk. Zabranio je obožavanje drugih bogova i promijenio je ime u Aknaton. Prijestolnicu je preselio iz Tebe u novoizgrađenu Amarnu. Njegove reforme doživjele su velik otpor u narodu, ponajprije kod svećenstva boga Amon-Raa.

Nakon njegove smrti u vrijeme kratkotrajne vladavine Tutankhamona (1336. – 1327. pr. Kr.) napušteno je vjerovanje u Atona, a stari bogovi ponovno su zauzeli važno mjesto u egipatskoj vjeri. Godine 1922. američki egiptolog Howard Carter otkrio je Tutankhamonovu grobnicu koja je ostala očuvana od pljačkaša grobova. U njoj su pronađeni najljepši i najbrojniji primjerci predmeta svakodnevnog života, kipići egipatskih bogova. Svojom ljepotom posebno se ističe dobro očuvan sarkofag s pogrebnom maskom od čistog zlata.

Kasna razdoblja egipatske povijesti: od 1069. do 30. god. pr. Kr.

Godine 525. pr. Kr. perzijski je vladar Kambiz osvojio Egipat čime je potvrđen potpuni slom egipatske države. Perzijska je vlast uz male prekide potrajala sve do 332. god. pr. Kr. kada Egipat osvaja Aleksandar Veliki (332. - 323. god. pr. Kr.). Aleksandar je dočekan kao osloboditelj te je uskoro proglašen i bogom. Njegovim dolaskom u Egipat počinje helenističko razdoblje.

Vladavina Ptolemejevića od 305. do 30. god. pr. Kr.

Drugi razred 49

EGIPATSKA UMJETNOST

Ptolemej je 322. god. pr. Kr. preuzeo vlast u Egiptu, a dinastičke borbe koje su uslijedile između njegovih generala i nasljednika nakon Aleksandrove smrti iskoristio je da zagospodari Egiptom. Godine 305. pr. Kr., u Egiptu je osnovana nova, XXXIII. dinastija Ptolemejevića, a Ptolemej I. Soter (305. – 285. god. pr. Kr.) proglašen je faraonom.

Slabljenje ptolemejske države započinje za vladavine Ptolemeja IV. Filopatora (221.-204. god. pr. Kr.), a nastavljeno je za njegovih nasljednika. U razdoblju vladavine posljednjih Ptolemejevića, Ptolemeja XII. (80.-51. god. pr. Kr.) i Kleopatre VII. (51.-30. god. pr. Kr.), Egipat je samo sjena nekadašnjeg carstva koje se održava vezama sa sve jačom rimskom Republikom.

Helenistička kultura

Spajanjem ostavština drevnih tradicija civilizacija Staroga Istoka s grčkim elementom stvorena je nova helenistička kulturu sa središtem u Aleksandriji. Spajanjem vjerovanja starih Egipćana s vjerovanjima vladajućeg grčkog sloja nastaje helenistička religija.

Rimska i bizantska vladavina: od 30. god. pr. Kr. do 642. god. poslije Kr.

Egipat je tijekom vladavine Rimljana (od 30. god. pr. Kr. do 395. god. poslije Kr.) jedna od vodećih rimskih istočnih provincija, a njegova glavna uloga je opskrba ostalih krajeva Carstva žitom.

Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića.

Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) je ratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

Egipatski svijet mrtvih

Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara (arapski: džarra = glineni lonac, urna; kanopa = kameni staroegipatski vrč s ljudskom ili životinjskom glavom u koji su Egipćani spremali utrobu balzamiranih pokojnika) u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi od četrdeset i dva egipatska okruga.

Zagrobni život i mumificiranje

Nakon smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (egipatski: Duat ili Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu odlazi "u nepoznato". Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano.

Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu. Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu).

Drugi razred 50

EGIPATSKA UMJETNOST

Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest.

Zagrebačka egipatska mumija i Liber linteus Zagrabiensis

U Arheološkom muzeju u Zagrebu postoji Egipatska zbirka. Početak zbirke čine Zagrebačka mumija i njeni povoji (1862.) i velika kolekcija egipatskih umjetnina. U muzeju se danas čuva više od 3100 predmeta egipatske provenijencije. Najstariji podaci o mumiji potječu iz ostavštine Mihaela Barića (Semeljci 1791. - Beč 1859.) koji je mumiju ostavio Narodnom muzeju. Mumija i njeni povoji, s pripadajuće dvije vitrine, pohranjeni su, 5. kolovoza 1862., u zgradi Narodnog muzeja u Zagrebu.

Drugi razred 51

EGIPATSKA UMJETNOST

Egipatska umjetnost

Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Vladar Donjega Egipta - faraon Menes, ujedinio je Egipat u jednu državu. Faraon Menes imao je prijestolnicu u grada Menphisu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih", s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).

Arhitektura

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio nakloniji. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva. Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.Piramide: grobnice faraona.Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni = hramovi i funeralni = grobnice) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).

Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji. Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinsova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.

Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari, u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira. Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio.

Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su u Gizehu nedaleko do Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin.

Drugi razred 52

EGIPATSKA UMJETNOST

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram. Mnoge su piramide opljačkane i kamenje iskorištavano za druge namjene. Tako su ružičasti granit (latinski: granus = zrno) - kamen zrnaste strukture - s Kefrenove piramide kasnije Arapi iskoristili za gradnju džamije (arapski: gami = onaj koji okuplja svijet) u Kairu.

Kefernova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.

Egipatski hramovi

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom. Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima

Drugi razred 53

EGIPATSKA UMJETNOST

(staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, stropovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorske slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.

Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. godine.pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dalinu kraljeva.

Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hrtam je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.

Kiparstvo

Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.

Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.

Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.

Kipovi egipatskih božanstava.Kipovi faraona.Kipovi velikaša.Kipovi običnih ljudi.Reljefi.Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.

Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životinju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.

Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne

Drugi razred 54

EGIPATSKA UMJETNOST

ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.

Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.

Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar (kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim.

I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.

Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.

Egipatska likovna kultura razvijala se kroz tri tisuće godina na terenu od izvora do ušća rijeke Nila. Pri tome se sredstva likovnog izražaja (arhitektura, kiparstvo, slikarstvo) nije bitno mijenjalo. Umjetnost se razvijala sama od sebe. Ali rijetko je kada koji narod u povijesti pružao takav otpor utjecaju vanjskog svijeta. Egipat je u svemu bio skoro hermetički zatvoren u krug svojih naziranja, svojih osobina, svojih likovnih izražaja. Egipatska umjetnost jednostavno je sebe ugradila u opću kulturu starog svijeta kao jedinstvenu cjelinu.

Obelisk

Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar' nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).

Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr.K., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije). Prosječna visina sačuvanih obeliska je oko 30 metara. Većina ih je isklesana od granita crvenkaste boje (granit «sienit» izuzetno tvrd i težak za obradu), koji se vadio u kamenolomu u Syeni, u blizini današnjega Asuana (zato su geolozi ovoj vrsti granita dali ime sienit). U sijenitskom kamenolomu i danas se može vidjeti nedovršeni obelisk dužine 36 metara, čija se težina procjenjuje na 120 tona (vjerojatno nije dovršen jer je u jednom njegovom dijelu pronađena pukotina).

Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.

Sfinga

Kao čuvarice svetoga prostora (hramova i grobnica), Egipćani su postavljali sfinge (grčki: sphinks = lavica s glavom žene).

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na

Drugi razred 55

EGIPATSKA UMJETNOST

najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica. Velika sfinga je, prema stručnjacima, isklesana u vrijeme Staroga kraljevstva, za vrijeme IV. dinastije, oko 2500. god. pr. Kr., za vrijeme vladavine faraona Kefrena. Bila je obojana žarkim bojama: lice je i tijelo bili su crveni, a pokrivalo za glavu u žuto s modrim prugama. Nosila je oznake kraljevske moći: upletenu bradu i zmiju 'uraeus' na čelu. Tijekom vremena, sfinga je izgubila prvotno značenje i nekoliko je stoljeća bila zatrpana pijeskom (do glave). Napokon, sfinga je oslobođena od pijeska 1905. godine. No, proživljena tisućljeća ostavile tragove na licu čuvarice svetoga prostora.

Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače).

U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.

Slikarstvo

Slikarstvo je likovna umjetnost kojoj je temelj izraza (glavni elementi forme - kako je nešto izraženo) u liniji i boji, to jest plohi. Temu likovnog djela (ono što je prikazao) umjetnik može izraziti apstraktno i figurativno.

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Papirus

Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Vrh stabljike resi metličasti cvat iz kojega se razvija plod nazvan oraščić papirusa. Od trske, koja je rasla uz Nil, Egipćani su gradili brodove, čamce, splavi i jedra; pleli su košare i užad, izrađivali škrinje i sandale, koristili za ogrjev, upotrebljavali kao lijek pri liječenju bolesti očiju, ponekad korstili i za jelo (srčiku iz sredine). Ipak, najznačajnija primjena bila je u izradi podloge za pisanje – papirusa. Tehnika izrade papirus u Egiptu dugo vremena bila je strogo čuvana tajna.

Da bi se 'proizveo' list papirusa, najprije je trebalo ukloniti grančice s listovima i zelenu koru sa trske. Zatim bi se unutarnja bijela vlaknasta srčika rezala u trake. Potom bi se izrezane vlaknaste trake spljoštile s nekim teretom. Nakon toga plosnate trake bi se držale tri dana u vodi dok vlakna ne bi postala prozirna. Mokre trake bi se izvadile iz vode i postavljale bi se unakrsno jedna preko druge, to jest bile bi rezane na određenu duljinu i poslagane naizmjenice vodoravno i okomito, tako da je jedan sloj traka prekrivao drugi sloj. Na taj način nastajali bi listovi. Mokri listovi bi se potom stavljali između ploča za prešanje (koje su se mijenjale svakih osam sati), dok postupak sušenja (koji je trajao otprilike tri dana) ne bi bio priveden kraju. U ovom postupku značajnu ulogu je imao biljni sok (u vlaknastoj srčiki) koji je imao ulogu lijepila između pojedinih slojeva. List bi se, nakon sušenja, izlagao suncu. Dvadeset povezanih listova činilo je svitak papirusa.

Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.

Hieroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hieroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela.

Hieroglifi su pisani u stupcima odozgo prema dolje ili u redovima (da teče i s desna nalijevo ili s lijeva nadesno, ali se uvijek čita tako da se ide ususret prikazanim likovima. Današnji način izgovora uzet je prema koptskom jeziku (jednom dijalektu egipatskoga jezika). Ime egipatskoga jezika dolazi od staroga egipatskog grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, do grčke riječi Aigiptos. Egipćani su svoju zemlju nazivali Mera ili Qemi.

Drugi razred 56

EGIPATSKA UMJETNOST

Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hieroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.

U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.

Aleksandrija - kulturno i znanstveno središte svijeta

Aleksandrija, kozmopolitski grad znanosti i kulture od osnutka u IV. st. pr. Kr. do danas, mjesto je u kojem se isprepliću orijentalna i zapadna civilizacija. Tijekom više od 2000 godina njome su vladali brojni narodi: Grci, Rimljani, Bizantinci, Arapi, Turci, Francuzi, Englezi i Egipćani, ali nitko nije odolio njezinim čarima. Tako ona i danas osvaja na prvi pogled.

Najveći vojskovođa i državnik helenističkog svijeta Aleksandar III. Makedonski (356. - 323. g. pr. Kr.; vladao od 336. - 323. g. pr. Kr.) osvojio je Egipat u jesen 332. g. pr. Kr. nakon pobjeda nad perzijskim kraljem Darijem III. (336. - 331. g. pr. Kr.). Aleksandar je imao samo 25 godina, a već je bio gospodar čitave istočne obale Sredozemlja od Grčke do Egipta. Želeći se što više približiti Egipćanima i njihovom svećenstvu, dao se okruniti za zakonita egipatskog faraona. Očaran Egiptom, Aleksandar je nakon krunidbe pred sebe postavio novi zadatak - izgradnju prijestolnice koja je trebala povezati Grčku, Malu Aziju i Europu s novoosvojenim područjima na istoku. Temelji Aleksandrije postavljeni su 7. travnja 331. g. pr. Kr.

Na otoku Faru izgrađen je između 297. i 283. g. pr. Kr. najglasovitiji svjetionik starog svijeta visok 135 m. Na vrhu svjetionika bio je smješten Posejdonov ili Zeusov kip. Tijekom stoljeća svjetionik je oštećen u brojnim potresima. Srušio se u prvoj polovici XIV. st. nakon jednog velikog potresa.

U brojnim svicima dokumenata bili su zastupljeni gotovo svi poznati jezici: grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, pa i indijski. U Muzeju se istraživala biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija, povijest ...

U Aleksandriji je u prvoj polovici III. st. pr. Kr. djelovao i egipatski svećenik Maneton (III. st. pr. Kr.) koji je na temelju raznih egipatskih izvora sastavio pregled povijesti egipatskih faraona i dinastija od mitskih vremena do Ptolemejevića.

Prvi put Knjižnica i Muzej uništeni su 48./47. g. pr. Kr. u građanskom ratu između Kleopatre VII. i njezina brata Ptolemeja XIII. (tzv. aleksandrijski rat), ali nisu sačuvani podaci o veličini štete. Najveća razaranja dogodila su se oko 270. g. u vrijeme sukoba u Aleksandriji kada je uništena i palača.

Bibliotheca Alexandrina – simbol moderne Aleksandrije

Realizacija projekta izgradnje nove knjižnice odvijala se kroz gotovo trideset godina. Bibliotheca Alexandrina zamisao je dvojice egipatskih akademika sa Sveučilišta u Aleksandriji koji su 1974. godine došli na ideju gradnje nove knjižnice s ciljem revitalizacije povijesne prijestolnice helenističke i antičke kulture. Dobivši potporu gradskih i državnih institucija cijeli je projekt osamdesetih godina 20. stoljeća došao pod okrilje UNESCO-a. Simbolični kamen temeljac postavljen je 1988. godine. Godinu dana kasnije za model buduće zgrade izabran je originalni i moderni dizajn norveškog arhitekta Snohetta.

Bibliotheca Alexandrina službeno je otvorena 16. listopada 2002. godine. Tijekom ceremonije otvaranja egipatski predsjednik Hosni Mubarak pozvao je oko tri tisuće okupljenih uglednika i državnih predstavnika na mir i razumijevanje među narodima svijeta. Među nazočnim uzvanicima bio je i hrvatski predsjednik koji je tom prilikom novootvorenoj knjižnici poklonio oko dvije stotine hrvatskih knjiga.

Drugi razred 57

EGIPATSKA UMJETNOST

Predmet LIKOVNA UMJETNOST

Razred II.

III. CJELINA DREVNE CIVILIZACIJE

NASTAVNA TEMA 02. Egipatska umjetnost

EGIPATSKA UMJETNOST 4

Periodizacija egipatskoga carstva

Povijest egipatskog carstva dijelimo na razdoblja pojedinih dinastija (vladalačkih obitelji) prema vremenskom slijedu kojega je utvrdio Maneton, egipatski svećenik iz 3. stoljeća pr. Kr. Kroz dugo vremensko razdoblje, od 4500. god. pr. Kr. do propasti carstva 332. god. pr. Kr., izmijenilo se 31. dinastija.

Egipćani su svoju zemlju nazivali Kemet (Mera ili Qemi, od egipatske riječi: kmt – crna zemlja) ili Dešeret (egipatski: crvena zemlja, pustinja). Prema imenu grada Qebt, preko arapskoga imena Qubt, nastala je Grčka riječi Aigiptos. Kasnije su Arapi nazvali Egipćane da su Kopti (arapski: koptos – Egipat), a Turci su Egipat zvali Misir (prema hebrejskom).

Mitologija

Egipatska mitologija (grčki: mythos = riječ, govor) igrala je odlučujuću ulogu u svakodnevnom životu drevnih Egipćana. Predočavala je tajne stvaranja svijeta kao vječnog ciklusa (grčki: kyklos = krug, kolo, okrug) u kojemu se izmjenjuje život i smrt.

To su kozmogonijski mitovi (grčki: kosmos = red, raspored, red u svemiru, svijet) o stvaranju svijeta. U Egiptu se stvaranje svijeta poistovjećivalo s odvajanjem neba (Nut) od zemlje (Seb). Nebo - Nut predočuje se kao savijeni ženski lik. Zemlja - Seb predočuje se kao muški lik koji leži. Nut i Seb razdvaja muški lik božanstva Šu koji označuje atmosferu.

Drugu skupinu mitova sačinjavaju povijesni mitovi. Glavne osobe povijesnih mitova su narodni junaci. Narodni junaci ulaze u kozmogonijski ciklus i tako se ostvaruje sudbina svijeta i ljudi. Junak kreće iz običnog svijeta i svakodnevnog života u pustolovinu u kojoj će doživjeti izvanredne susrete i pobjede u odlučujućim bitkama. Nakon povratka u obični svijet i svakodnevni život, junaci zadivljuju svoje suvremenike nadnaravnom snagom.

Bogovi se od ranih vremena prikazuju u tri varijante: kao životinje, kao ljudi i kao polu ljudi polu životinje. Do sada nitko još nije dao posve uvjerljivo objašnjenje o tome koja je funkcionalna razlika mogla postojati između tako morfološki različitih duhovnih bića. Simbol koji odgovara riječi "bog" (egipatski: neter, koptski: nute) je ratna sjekira jednostavna izgleda. Kako je riječ o jednom od najstarijih simbola, razlozi odabira ovog znaka za riječ "bog" ostali su nepoznati. Možda je odabir simbola sjekire za riječ "bog", odnosno "neter", u vezi s ratničkom tradicijom pretpovijesnog razdoblja.

Nil

Nil je dar božji, a Egipat je dar Nila. Kroz pusto i neplodno afričko tlo svoju blagodat, koju može dati samo izvor životni, protegnula se duga žila kucavica - rijeka Nil, sve do Sredozemnog mora. Zalijevajući svojim vodama i nanoseći plodni humus, rijeka je stvorila plodnu dolinu (kako je naglašeno u Udžbeniku za drugi razred, koji je sastavio Radovan Ivančević, Stilovi – razdoblja – život, I., na 51. stranici). Upravo u toj plodnoj dolini rijeke Nil razvila se jedna od najznačajnijih kultura staroga svijeta. Rijeka je postala simbolom života: sušna vremenska razdoblja značila su smrt i gubitak nebeskog blagostanja; kišovita vremenska razdoblja značila su da će natopljena zemlja uroditi blagostanjem (kao u Misiru - u Egiptu). Uglavnom svi su gradovi nastali na desnoj obali Nila. Na suprotnoj, lijevoj obali rijeke (kako je navedeno u Udžbeniku na 53. stranici), nasuprot svakoga grada bio je grad mrtvih – nekropola.

Faraon

Vladar naroda koji je živio u plodnoj dolini rijeke Nil zvao se faraon (egipatski: per-aa – velika kuća, palača), vladar Egipta tijekom dinastičkog razdoblja egipatske povijesti. Proglašen božanstvom, bio je apsolutni gospodar zemlje, svega imanja i ljudi. Prema faraonskim obiteljima – dinastijama proučava se egipatska povijest, kako je opisao svećenik

Drugi razred 58

EGIPATSKA UMJETNOST

Maneton u 3. st pr. Kr.

Drugi razred 59

EGIPATSKA UMJETNOST

Egipatska umjetnost

Urbanizam

Urbanizam (gradogradnja) je nauka koja proučava nastanak i razvoj grada. Egipatska kultura vezana je za grad. Egipatski grad je otvoren, nema zidina, prostorno je organiziran u odnosu prema rijeci Nilu, pa su ulice mijenjale smjer kako rijeka mijenja tok. Zgrade javnog života (hramovi, palače, državni uredi) nisu se gradile na jednom mjestu već su razasute po čitavom gradu.

Jedan od najznačajnijih egipatskih gradova bio je 'Grad sa stotinu vrata' - No-Amon (grčki = Theba) koji se, vjerojatno, sastojao od nekoliko gradova, što su se prostirali s obje strane Nila, u dužini od 25 km. S desne strane Nila nalazio se "grad živih" (kako je naglašenu u Udžbeniku na i 54. stranici), s lijeve strane rijeke protezao se nekropolis - "grad mrtvih" (Dolina kraljeva i Dolina kraljica).

Arhitektura

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti zemaljski život nastavlja. Kao što su se morali truditi da prežive na zemlji, tako su se morali pripremiti za drugi život. Svatko prema svojim mogućnostima i prema staležu koji je imao u društvu. Egipatska umjetnost kao i njihov život bio je prožet idejom vječnosti. Najveća briga posvećivala se životu poslije smrti. I poslije smrti živi "ka" (čovječji duh) ali samo dotle dok je sačuvano čovječje tijelo ili barem njegov lik. Da bi "produžili" vijek trajanja, pokojnikovo tijelo (mumije) su balzamirali. Zbog toga su manje pažnje posvećivali kućama a mnogo više svojim grobnicama. Nastojali su pokojnikovo tijelo ili njegov lik sačuvati što duže, da bi mu olakšali život poslije smrti. Osobito su pokojnika "otpratili" s darovima da bi mu sud božanstava bio naklon. Tako nam je razumljivije zašto je egipatska umjetnost stvorila najveća djela upravo u gradnji hramova i grobnica.

Faraon kao božanstvo i apsolutni gospodar svih Egipćana trebao je imati najljepši ispraćaj i život poslije smrti. Stoga je "vječno počivalište" zauzimalo važno mjesto u životu. Graditeljstvo će doći do izražaja upravo u gradnji grobnica kao vidljivom znaku nagrade za zemaljski život. Grobnice su se gradile da vječno traju. Služile su kao neko životno osiguranje, bogatstvo se ulagalo u duhovni mir. Prema načinu ukopavanje postoji više vrsta grobnica.

Grobni humak: jednostavne grobnice u zemlji, grobnice običnog stanovništva. Mastaba: grobnice velikaša, niske i krnje piramide.Piramide: grobnice faraona.Grobnice uklesane u stijenama: grobnice faraona.

Za proučavanje egipatske arhitekture važni su hramovi i grobnice (osobito mastabe, piramide i grobnice uklesane u stijenama). Ovaj način graditeljstva (sakralni i funeralni) usko je povezan i s drugim likovnim izražajima (kiparstvom i slikarstvom).

Mastabe

Mastaba je osnovni oblik egipatske grobne arhitekture. To je četverostrana krnja piramida s dvije prostorije i hodnikom: gornja prostorija je za štovanje pokojnika i donja prostorija je za lijes (sarkofag). Od jednostavne mastabe nastaje tzv. stepenasta piramida, kao što je kamena mastaba koju je gradio arhitekt Imhotep za faraona Đosera u III. dinastiji. Završnu fazu razvoja grobne arhitekture predstavljaju goleme piramide, karakteristične za arhitekturu Staroga i Srednjega kraljevstva (kao što je Keopsova, Kefrenova i Mikerinova kod Gizeha i Snofruova kod Dahshura. Piramide su redovito bile povezane s hramom u kojem se održavao kult pokojnika. Monumentalne piramide u Novom kraljevstvu više se ne grade; ponegdje se još, doduše javljaju, ali su sasvim malih dimenzija.

Piramide

Piramide su oduvijek predstavljale zagonetku. Od jednostavnih mastaba, preko stepenastih piramida do piramida ravnih površina, tvrde egiptolozi, nastao je arhitektonski poduhvat svjetskih razmjera. Samo u Gizehu (Gizi) izgrađeno je 28 piramida, čime je razdoblje Staroga kraljevstva (III. i IV. dinastija, od 2686. god. pr. Kr. do 2181. god. pr. Kr.) obilježeno kao doba piramida. Tijekom Starog kraljevstva, svjedoče piramide, dolazi do velikog napretka egipatskih graditelja koji su samo u stotinjak godina, od stepenaste Đozerove piramide u Sakkari (Slika i tekst u Udžbeniku na 58. stranici), u nekoliko godina postigli savršenstvo u gradnji piramida. Faraon Khufu (Keops, 2589. - 2566. pr. Kr.), Khafra (Kefren, 2558. - 2532. pr. Kr.) i Menkaura (Mikerin, 2532. - 2503. pr. Kr.) izgradili su kompleks piramida na lokalitetu Gizehu kraj Kaira.

Zanimljivo je da stari Egipćani nisu napisali razlog podizanja ovako veličanstvenih grobnica. Već u Tutankamonovo doba (oko 1350. god. pr. Kr.) piramide u Gizehu pripadale su davnoj prošlosti i bilo je izgubljeno sjećanje tko ih je i s kakvim namjerama izgradio. Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su, kako smo naveli, u Gizehu nedaleko od Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin (slika i tekst u Udžbeniku na 58. i 59. stranici).

Drugi razred 60

EGIPATSKA UMJETNOST

Piramida (grčki: pyramis, - idos) je nastala kao plod razvitka u gradnji mastaba. Da bi mastabe za faraone izgledale veličanstvenije, kako i dolikuje vladaru cijelog Egipta, počele su se graditi piramide stepenastog oblika, kao piramida faraona Đosera, iz 2650. god. pr.Kr., blizu Saqqare, visoka 60 metara. Za vladavine IV. dinastije prešlo se na gradnju piramida glatkih površina (kvadratična osnova s plaštem od četiri jednaka trokuta). Tu spada kompleks piramida kao što su Keopsova, Kefrenova i Mikerinova, u Gizehu blizu Memfisa.

Keopsova piramida. Najviša piramida ikada sagrađena. Zbog svoje veličine dobila je naziv "Velika piramida". Najstarije je i ujedno jedino do danas očuvano svjetsko čudo. Nalazi se u Egiptu, u gradu Giza, kraj Kaira. Izgrađena je po nalogu faraona Keopsa, vladara IV. dinastije, oko 2560. pr. Kr. kao njegova grobnica.

Tradicija gradnje piramida započela je u starom Egiptu kao varijanta mastabe, odnosno platforme koja natkriva kraljevsku grobnicu. Vjeruje se da je izgradnja "Velike piramide" trajala oko 20 godina. "Velika piramida" je široka 230,5 metara, visoka je 145,75 metra (tijekom vremena snižena na 137 metara), zauzima 52400 kvadratnih metara i oko 2,5 milijuna kubnih metara kamena. Bila je to najviša građevina na Zemlji tijekom 4300 godina i nju su nadvisile tek građevine krajem 19. stoljeća.

Kut stranica u odnosu na osnovicu iznosi 51 stupanj i 51 minutu. Svaka strana je orijentirana prema jednoj od četiri strane svijeta. Horizontalni presjek građevine uvijek je kvadratan u bilo kojem dijelu, a dužina stranice osnovice iznosi točno 229 m. Cijela građevina se sastoji od približno 2 milijuna kamenih blokova od kojih svaki teži više od dvije tone.

Sa sjeverne strane nalazi se ulaz u piramidu. Unutrašnjost piramide ima više prolaza, galerija i hodnika koji vode ili u glavnu odaju kraljevske grobnice ili u pomoćne prostorije. Kraljevska grobnica nalazi se u središtu piramide. Sarkofag je napravljen od crvenog granita, kao i zidovi grobnice.

Piramide su zahtijevale goleme troškove. Faraon, kao božanski sin, bio je posebno čašćen za života na zemlji. Poslije smrti također je smatran božanstvom. Stoga se smatralo normalnim da mu se za život poslije smrti osigura dostojno boravište. Piramide zadivljuju gledatelje svojom veličinom i jednostavnim vanjskim oblikovanjem. No one nisu tako jednostavne kako na prvi mah izgleda. Na određenoj visini nalazi se ulaz u dugi hodnik koji vodi do velike dvorane gdje je bio sarkofag (grčki: sarx = meso + phagein = jesti) - lijes udubljen u kamenu s kamenim poklopcem u kojemu je položeno pokojnikovo mrtvo tijelo. Onda hodnici vode u druge prostorije, kao i u riznicu. Oko glavne piramide redovito se nalaze manje piramide, sfinge, mastabe, kao i grobni hram.

Kefrenova piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je, blizu očeve, svoju grobnicu - piramidu. Kefrenova piramida široka je 215,5 metara, visoka je 143,5 metra (tijekom vremena snižena je na 136 metara). Od piramide je vodio 600 metara dugi hodnik do hrama. Hram je širok 44,80 metara. Uz hram se nalazi veličanstveni graditeljski objekt na kojemu se nalazi sfinga (grčki: sphinks) - lav s ljudskom glavom, dužine 57 a visine 20 metara. Sfinge su postavljane kao čuvarice faraonovih grobova.

Mikerinova piramida. Piramida faraona Mikerina nalazi se u blizini Kefernove, a visoka "samo" 65 metara.

Ostale piramide u Gizi. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom.

Grobnice u stijenama

Osim u gradnji veličanstvenih piramida, egipatsko graditeljstvo Novoga kraljevstva došlo je do izražaja u podizanju grobnica uklesanih u stijenama. Kraljevske grobnice XVIII. dinastije gradile su se u stijenama Doline kraljeva u potpunoj tajnosti da ostanu sačuvane od pljački. I tu su postojali komplicirani sustavi hodnika i dvorana koje su prodirale u dubinu i do sto metara. Hramovi su bili odvojeni - na slobodnom prostoru. Mnoge su grobnice kasnije opljačkane ili im je kamenje upotrijebljeno za neku drugu zgradu.

Američki egiptolog Howard Carter otkrio je, 4. studenoga 1922., grobnicu faraona Tutankamona u Dolini kraljeva. Faraon Nebkheperre Tutankhamun bio je vladar XVIII. dinastije (vladar Novoga kraljevstva), a pretpostavlja se da je vladao od 1347. do 1339. god. pr. Kr. Naslijedio je monoteističkoga vladara Ahnatona. Umro je mlad, vjerojatno za vrijeme devete godine svoje vladavine. Howard Carter, vođen otkrićem nekoliko predmeta koji su nosili Tutankamonovo ime, vjerovao je da se njegov grob (sarkofag i mumija) krije negdje u Dolini kraljeva. Nasuprot grobnice Ramsesa VI., pronašao je netaknutu grobnicu faraona Tutankamona. Po količini i vrijednosti predmeta predstavlja izuzetno arheološko i povijesno otkriće. Iako je bio neznatan faraon, ipak njegova grobnica sadržavala veliko bogatstvo. Tijelo mladoga faraona ostalo je slabo sačuvano zbog lošeg (ili brzog) balzamiranja. Lice mu je bilo prekriveno zlatnom maskom. Tijelo mu je bilo u kovčegu od čistoga zlata (oko 110 kg). Zlatni kovčeg ležao je u dva veća drvena kovčega koji su bili obloženi zlatom i draguljima. Sva tri kovčega smještena su u veliki kameni sarkofag (od crvenoga kvarca). U grobnici je pronađeno preko 3500 predmeta, uglavnom od čistoga zlata. Među najznačajnije spadaju kraljevsko prijestolje, srebrna tuba, kao i posmrtna maska od čistoga zlata koja mu je prekivala lice.

Egipatski hramovi

Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom (kao što se vidi na stupovima, odnosno kapitelima, u Udžbeniku na 57. stranici).

Drugi razred 61

EGIPATSKA UMJETNOST

Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, svodovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorske slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.

Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.

Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva (kako se vidi na slici u Udžbeniku na 57. stranici).

Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hrtam je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.

Kiparstvo

Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.

Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.

Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.

Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.

Kipovi egipatskih božanstava.Kipovi faraona.Kipovi velikaša.Kipovi običnih ljudi.Reljefi.Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.

Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životinju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.

Drugi razred 62

EGIPATSKA UMJETNOST

Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.

Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.

Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar (kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim.

I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.

Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.

Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.

Obelisk

Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar» nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).

Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr. Kr., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije).

Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.

Sfinga

Velika sfinga – najveća egipatska sfinga (grčki: sphinks = lavica s glavom žene) nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica.

Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače). U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu (pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-

Drugi razred 63

EGIPATSKA UMJETNOST

vase'. Ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.

Slikarstvo

Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.

Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.

Papirus

Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Egipatska trska najviše se koristila pri izradi podloge za pisanje – papirusa. Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.

Hijeroglifi

Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela (kako je opširno opisano u Udžbeniku na 60. stranici).

Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hijeroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.

U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.

Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa

Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma. Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja: «U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.»

Kamen iz Rozete danas čuva u Britanskom nacionalnom muzeju u Londonu, jer su ga Francuzi kasnije, gubitkom Egipta, morali predati Englezima.

Razvoj egiptologije u Hrvatskoj

U posljednjih 140 godina u Hrvatskoj je registrirano oko 4100 predmeta iz Egipta u raznim muzejskim zbirkama. U XIX. stoljeću u Zagrebu nastaje jedna od najznačajnijih orijentalističkih muzejskih zbirki na području jugoistočne Europe. Riječ je o zbirkama Narodnog muzeja, današnjeg Arheološkog muzeja u Zagrebu, koje imaju oko 3100 predmeta vezanih uz prošlost Egipta. Srž zbirke nastala je 5. kolovoza 1862, donacijom Mihaela Barića, svjetski poznate "zagrebačke mumije" s njezinim lanenim povojem, poznata kao Zagrebačka lanena knjiga - Liber linteus Zagrabiensis.

Drugi razred 64