Drevni Egipat - civilizacija u dolini NilaU V O D

Dok je Evropa živjela primitivno, okupirana hordama barbarskih plemena, a Amerika nije poznavala čak ni takav oblik civilizacije, na Istoku su postojale visoko razvijene civilizacije koje su čovječanstvu podarile temelje za razvoj kulture.Čovjek se počinje baviti poljoprivredom, te tako silazi u ravnice, u doline velikih rijeka Azije i Afrike. Te velike rijeke stvarale su sve pogodnosti za čovjekov život, te i čovjek počinje shvatati njihov značaj. U njihovim dolinama nastaju sve velike civilizacije Kine, Indije, Mezopotamije i Egipta. Ta područja su kolijevka kulture. Ona su poprišta najstrašnijih ratova i najljepših svečanosti, najvećih neljudskosti i najvažnijih tehnoloških dostignuća. Naravno, razvojni put civilizacije morao je sa sobom nositi tako negativne stvari kao što su ratovi, robovlasništvo i tiranija. Ali ako uzememo u obzir doprinos koji su te civilizacije dale u izgradnji modernog svijeta, mogu im se oprostiti i takvi grijesi. Pismo i točak, matematika i astronomija, književnost i medicina, sve to potiče od njih. Teško je i navesti sve. Egipat je uzeo ogromno učešće u tome. Po svojim veličanstvenim građevinama, postao je poznat širom svijeta. Još od davnina on privlači turiste, istraživače, umjetnike i osvajače. Njegovim ljepotama bili su oduševljeni Herodot, Strabon, Plutarh, Aleksandar Makedonski, Napoleon Bonaparta i mnogi drugi poznati i nepoznati. Malo ko je mogao ostati ravnodušan.Zbog toga ni meni, običnom čovjeku, nije bilo teško zaljubiti se u njega.

GEOGRAFSKE KARAKTERISTIKE

Da bi smo shvatili cjelokupan proces razvoja egipatske civilizacije, moramo poznavati i geografske prilike u kojima se ova zemlja nalazi. One su naravno igrale presudnu ulogu u tom procesu, oblikujući egipatsku kulturu sa svim svojim specifičnostima. To se, prije svega, odnosi na rijeku Nil, koja je oduvijek zauzimala centralni položaj, kako u političkom u kulturnom, tako i u svakodnevnom životu Egipta.Sam položaj koji Egipat zauzima u Sjeveroistočnoj Africi, spajajući Afriku i Aziju, ali i Sredozemno i Crveno more, mu je donio važnu saobraćajnu i geopolitičku poziciju. Egipat zauzima prostor od Sredozemnog mora na sjeveru do prve nilske katarakte na jugu, a sa zapada i istoka je omeđen Libijskom i Arapskom pustinjom. Kroz njega protiče rijeka Nil, jedini površinski tok u tom istočnom dijelu Sahare. Izvore također možemo naći samo u kotlinama, čije dno je spušteno skoro do nivoa podzemnih voda. Na takvim mjestima nastaju oaze sa bujnom vegetacijom, kao što su oaze Selima, Kharga, Farafra, Bahariya i dr. Od davnina se Egipat dijeli na Gornji Egipat, tj.dolinu i Donji Egipat tj. deltu Nila.Zaista, kao što Herodot kaže: "Egipat je dar Nila." Egipat je uopšte splet pješčanih i kamenitih, skoro upotpunosti beživotnih pustinja, izuzev ovog uskog pojasa Nila. Ova velika rijeka predstavlja žilu kucavicu Egipta, od kada su prvi ljudi naselili ta područja.

Nil nastaje od Plavog i Bijelog Nila, a za njegov izvor se uzima Viktorijin Nil, koji izvire iz jezera Viktorija - Nyanza, i kao takav teče do ušća u Sredozemno more, sa dužinom od 6.497 km. Sa niskim padom od svega 90 m/1000 km, on je izrazito mirna rijeka, što se odražava na formiranje čitave doline kao i plovidbu po njemu. Zbog veoma sušne klime, čitava poljoprivreda zavisi od sezonskim nilskim poplavama. Uzrok poplave su redovne zimske kiše koje padaju u predjelu velikih jezera Istočne Afrike i topljenje snijega i ljetne kiše u Etiopskom gorju, gdje izviru Bijeli i Plavi Nil. Uslijed toga Nil plavi dolinu, uz ogromne količine vode donosi i naplavine mineralima bogate zemlje. Tako dolina biva navodnjena i obnovljena novim humusom. I pored poplave koja kad opada pravi veliki broj bara, Egipat nema problema sa malarijom jer pustinjski vjetar vrlo brzo suši zaostalu vodu. Klima inače pustinjska osim uskog pojasa Delte koja ima sredozemnu klimu. U Gornjem Egiptu kiša skoro i ne pada. Jedino je Delta podložna mediteranskim kišama. Zbog takve klime poljoprivreda zavisi, kao i cjelokupna vegetacija od navodnjavanja, koje je moguće samo uz Nil i u oazama. Teškoću predstavljaju ograničene poljoprivredne površine, ali zahvaljujući klimatskim i drugim pogodnostima moguće su čak i tri različite žetve u toku godine, što omogućava opstanak stanovnika doline.Sa takvim prirodnim uslovima, prostor Egipta je bio nadasve povoljno područje za razvoj civilizacije koja će ostaviti tako monumentalne tragove na cjelokupnu ljudsku historiju.

EGIPAT U PRAHISTORIJI I PREDINASTIČKOM PERIODU

Zbog povoljnih prilika Egipat je naseljen još od davnina, o čemu govore brojni ostaci koji potiču još iz V milenijuma p.n.e.Ostaci paleolitskog čovjeka, koje nalazimo u Južnoj Evropi, nađeni su i širom Sjeverne Afrike, te i u Egiptu. Oni svjedoče o ranom razvoju Sredozemnih kultura. Na brijegovima oko nilske doline nađeno je mnogo kamenog oružja i oruđa, iz starog i srednjeg paleolita. Nađeni su razni kameni klinovi i drugi grubo obrađeni komadi kremena, korišteni za lov, borbu i rezanje. Najzanimljivije je što nikakvi ljudski ostaci kostiju iz tog perioda nisu pronađeni nigdje u blizini nilske doline. Mezolitsko razdoblje ili kaspijanska kultura, dobila je naziv po nalazištu Gafsi (Caspi) u Tunisu. Nisu nađeni nikakvi tragovi paleolitskih ljudskih naselja. U to vrijeme dolina je bila močvarna i puna vode, te tako i nepogodna za nastanak naselja. Tek nakon paleolita, sa klimatskim promjenama, ljudi se naseljavaju bliže rijeci. Čovjek se iz lovca pretvara u pastira i zemljoradnika. To je prelaz u neolit, kada nastaju naselja u različitim krajevima nilske doline.U ranom neolitu uzgajaju se ovce i koze, a od žitarica pšenica i ječam. Razvija se i lončarstvo. U depresiji oko Fajumskog jezera, uslovi za razvoj poljoprivrede su bili pogodni. Najstarije neolitsko naselje iz Fajuma potiče iz oko 4200. ili 4600. god. p.n.e. Ljudi izrađuju razna oruđa, oružja, grnčariju i nakit.Slijedi razdoblje eneolita, kada dolazi do razvoja tzv. halkolitičkih (bakreno – kamenodobnih) kultura. Čovjek počinje pomalo koristiti bakar. Takve kulture su

badarijanska, po nalazištu kod el-Badarija (4000. – 3600. g.p.n.e.) i kultura Merimde – Fajum (nakon 4000. g.p.n.e.) Iz tog razdoblja datiraju i veze sa Mezopotamijom i slikovno pismo. Mlađa od ove kulture je i amratijanska (nalazište el – Amreh, 3700.g.p.n.e.), istovremeno i kulture u Nekadehu, Abydosu i Hemamijehu. Tu je i gerzeanska kultura (po nalazištu Gerzeh, 3600 – 3400.g.p.n.e.). Tu se primjećuje veće korištenje bakra. Stanovnici el-Amreha su obrađivali dolinu Nila i jako dobro poznavali sezonsku poplavu. Uzgajali su domaće životinje ovce, goveda, svinje i lovili divljač, koje je tada u tim krajevima bilo u izobilju. Čini se da su vjerovali i u posmrtni tj. zagrobni život.Tako je moguće pratiti razvoj kultura Egipta sve do prvih dinastija. To je period osvajanja doline Nila, kada čovjek silazi u dolinu shvativši veliku dobrobit Nila, upoznavši njegovu poplavu počinje se baviti zemljoradnjom. U to vrijeme ljudi su naučili graditi kanale i nastipe koji zadržavaju vodu nakon poplave. Naravno, taj posao je bilo moguće obavljati samo zajedničkim radom. Tako dolazi do ujedinjavanja rodova i formiranja noma. To su bile male državice, povezane zajedničkim interesom regulisanja poplave. Stari totemski znakovi prerastaju u božanstva. Nomi su bili strogo omeđeni s posebnim običajima i božanstvima. Taj prelaz iz rodova u nome tj. iz prahistorije u historiju, desio se između 3600. i 3200. g.p.n.e. Iako još uvijek nije postojao neki gospodar koji bi se isticao iznad drugih, ponekad bi se pojavljivao neki poglavar koji bi uspio proširiti vlast i na druge nome. Tako su nastala prva kraljevstva i veće države, kao što su bili Gornji Egipat sa hamitskim i Donji Egipat sa hamitsko – berberskim stanovništvom. Tek krajem V milenijuma p.n.e. doseljavaju se semitski nomadi.Sve ovo je stvorilo temelje za konačno ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta i nastanak jedinstvene države.

TINISKO DOBA - PERIOD PRVIH DINASTIJA (3315 - 2895 g.p.n.e.)

1. Temelji za nastanak države

Još u preddinastičko doba pojedini poglavari noma su uspjeli oko sebe okupiti i druge nome, nametnuvši im svoje vrhovno božanstvo. Još od samog početka razlikujemo dvije strane, poštivaoce boga nebeskog svjetla Horusa i poštivaoce boga oluja, vjetra i grmljavine Setha. Kasniji vladari su ispred svog imena obavezno nosili titulu Horusa ili Setha. Mada u preddinastičko doba niko nije uspio ujediniti čitav teritorij, čini se ipak da je zemlja bila podijeljena na teritorij Horusa - Donji Egipat i teritorij Setha - Gornji Egipat. Glavni grad Donjeg Egipta bio je Buto (Tep), a Gornjeg Egipta Nehab blizu Edfa. Vladari Sjevera su na glavi nosili bijelu visoku kapu, a vladari Juga crvenu nisku kapu. Ujedinjenjem Gornjeg i Donjeg Egipta smatra se da počelo Tinisko doba.To je period na samom početku historijskog razdoblja drevnog Egipta. On je kulminacija razvoja koji je počeo još u prahistoriji. Razdijeljene državice se polako okupljaju formirajući jedinstvenu kulturu. Obilježja ovog perioda su nastanak pisma i rađanje tipične egipatske arhitekture. Veoma važno mjesto pripada i urbanizaciji. Stanovnici

manjih naselja napuštaju svoje domove i skupljaju se u veće zajednice i gradove. Među najvažnijim razlozima za to su:-potreba za sigurnošću koja je odvela stanovništvo u okrilje zidina-centralizovana vlast koja je na ovaj način htjela da lakše drži narod pod kontrolom-promjene u prirodnom okolišudemografske promjene, porast broja stanovnika i širenje naselja

2. Problem sa Menesom

Kako je ovaj period ustvari samo vrhunac već počete kulturne, religijske i političke evolucije, teško je odrediti njegov stvarni početak. Prema staroegipatskoj tradiciji prvi (ljudski*) vladar koji je vladao čitavim Egiptom bio je Menes. (*U kraljevskim listama Menes dolazi nakon poduže liste bogova i polubogova koji su vladali prije njega) Kako se ni u jednom izvoru iz tog vremena ne pominje njegovo ime teško je identificirati stvarno postojanje ovog vladara. Prema nekim historičarima ovo ujedinjavanje počeo je Narmer, a dovršio Menes* (Grga Novak:Egipat str. 35), dok drugi smatraju da je to isti vladar. Prema kraljevskim listama, Herodotu i Manethu, I dinastiju je osnovao faraon po imenu Meni (grč.Menes). Ta ista tradicija mu pripisuje mnoge zasluge, među kojima i ujedinjenje G. i D. Egipta, osnivanje Memfisa, kao glavnog grada nove ujedinjene zemlje, kao i gradnju brana. To ujedinjenje je ustvari bilo osvajanje Sjevera od strane Juga, koje se desilo oko 3315 g.p.n.e. Pošto nisu nađeni nikakvi arheološki ostaci koji navode faraona sa imenom Menes, bilo je mnogo polemika o njegovom identitetu, čak i postojanju.Čitav problem sastoji se u titulama vladara i njihovom razvoju. Dok se u Tinisko doba vladari spominju po Horus - tituli, kasnije se identifikuju koristeći njihov "nomen". Tako, veoma lako dolazi do zabune, zbog koje je teško odrediti vezu između faraona koji se navode u kraljevskim listama i onih koji se spominju na arheološkim ostacima. Tako je i sa Menesom. Mnogi su smatrali da se ustvari radi o faraonu Horus Aha, ali se na kraju došlo do zaključka da je Menes najvjerovatnije Horus Narmer. Narmerova paleta se već dugo smatra dokazom da je Narmer faraon koji je ujedinio Egipat. Na jednoj strani on je prikazan sa bijelom krunom, simbolom G.Egipta, a na drugoj sa crvenom, simbolom D.Egipta, dok obilazi tijela poginulih neprijatelja.Za Narmerovog (Menesovog) prethodnika Horus Ka (Sekhen) se takođe smatra da je ubirao poreze u D.Egiptu, te je imao barem djelimičnu kontrolu nad ovim prostorima. Jedan od Narmerovih predaka nazvan "Škorpion" je takođe smatran za faraona koji je vladao ujedinjenim Egiptom. Ova pretpostavka je dovela neke historičare do zaključka da bi trebala postojati i tzv. "nulta dinastija", koju bi sačinjavali Narmerovi predaci: "Škorpion", Ka i vladar identifikovan kao "Usta". Ali i pored svega toga u većini historijskih knjiga Narmer (Menes) se spominje kao faraon koji je ujedinio Egipat, te i ja prihvatam tu teoriju.

3. Dinastije

Prema Manethu u ovom razdoblju vladale su dvije dinastije. Ipak prema nekim naučnicima ovom razdoblju bi se mogla pripojiti i III dinastija. Većina naučnika bazira svoje tvrdnje na činjenici da su prve piramide izgrađene tokom III dinastije, a period

Stare Države se često naziva i "dobom piramida". Ali piramide građene tokom III dinastije su tzv. stepenaste piramide, a ne "prave" piramide, koje su građene početkom IV dinastije. Tako se III dinastija može svrstati tek u početnu fazu gradnje piramida. Takođe faraoni III dinastije se uglavnom spominju sa Horus - titulom, dok su u doba IV dinastije "nomen" i "prenomen" postale mnogo važnije titule. To pokazuje i vezu faraona sa bogom Horusom tokom prve tri dinastije, koja je kasnije zamjenjena vjerovanjem da je faraon sin boga sunca Ra. Kako god, ja sam odlučio da se povinujem većini stručnjaka i u Tinisko doba svrstao sam samo I i II dinastiju.

- I dinastija (3315 - 2800 g.p.n.e.)

Kao što smo već rekli I dinastija počinje sa Menesom, koji je ujedinio Egipat. Hronologija I dinastije određena je uz pomoć liste nađene na pečatima, na groblju faraona u Umm el - Qa'abu. Tu su nabrojani vladari Narmer, Aha, Djer, Djet i Den. Spominje se i Denova majka Meretneith, koja je vladala, čini se, u vrijeme njegovog djetinjstva. Imenima sa te liste prethodi ime boga Khentamentiua zaštitnika groblja. Drugi pečat navodi slijedeće faraone: Narmer, Aha, Djer, Djet, Den, Anedjib, Semerkhet i Qa'a. Smatra se da je Narmera naslijedila njegova žena Neithotep, koja je vladala na početku vladavine svog sina faraona Aha. On je ujedno i prvi faraon koji je sahranjen sa nekoliko sluga u manjim hramovima do njegovog. Ovo žrtvovanje ljudi je praktikovano do kraja I dinastije. Vladavina faraona Dena je obilježena osvajanjima na Istoku i reformama u administraciji. Po Manethu, velika nesreća pada na Egipat tokom vladavine faraona Semerkheta. Ovo se često tumačilo kao da je njegova vladavina bila nelegitimna. S faraonom Qa'a završava razdoblje I dinastije. Vladari I dinastije: - Narmer (Menes)- Aha - Djer- Djet- Meretneith / Den- Anedjib- Semerkhet- Qa'a

- II dinastija (2800 - 2650 g.p.n.e.)

Od svih dinastija historiju i hronologiju II dinastije je najteže odrediti. I Manetho i kraljevske liste spominju devet vladara, ali neka imena se spominju samo ili u Gornjem ili u Donjem Egiptu, što nas dovodi do zaključka da su oni vladali samo dijelom zemlje. Faraon Horus - Hotepsekhemwi se smatra prvim vladarem II dinastije zbog toga što je on sahranio faraona Qa'a. Njegovo ime znači "dva moćna su u miru" što je naučnike navelo na ideju da je vlast I dinastije završena raspadom. Grobnice faraona II dinastije nalaze se u Sakkari. Ovaj prelaz kraljevskog groblja iz Umm el - Qa'aba u Sakkaru predstavlja važnu promjenu u tradiciji, iako je teško shvatiti njegov razlog. Tokom vladavine faraona Hotepsekhemwija, obožavan je rani oblik boga sunca Netjer - akhti "bog horizonta". Ime

slijedećeg vladara Nebre, što znači "Ra je gospodar", odražava podršku dinastije kultu sunca. Postoji više činjenica koje prikazuju pad centralne vlasti krajem vladavine faraona Ninetjera. Prije nego što je red ponovo uspostavljen, zemljom je čini se vladalo nekoliko slabijih vladara, među kojima se spominju Weneg, Sened, Nubnefer i Peribsen. Zadnji faraon II dinastije bio je Horus Khasekhem. Opisije se njegov rat protiv pobunjenika i "sjevernih neprijatelja". Ovim ratom Egipat je ponovo ujedinjen i Khasekhem mijenja ime u Horus - Seth Khasekhemwi. Vladari II dinastije su:- Hotepsekhemwi- Nebre- Ninetjer- Sekhemib / Peribsen- Khasekhem (wi)

4. Socijalne prilike

U predtinisko doba susrećemo prelaz iz faze rodova i plemena u fazu noma i država, kao i prelaz iz faze slobodnih pastira i poljoprivrednika u fazu velikih posjeda u rukama pojedinaca. Tako je formiran stalež zemljoradnika koji su obrađivali tuđu, a ne svoju zemlju, a od tog rada dobijali samo mali dio prihoda. Ratovi su sa sobom donosili i ugrabljeni plijen i ratne zarobljenike, koji su postajali robovi. Oni su obavljali sve teže poslove kao što su rad na poljima, gradnja nastipa, kopanje kanala i sl. Za svoga gospodara nisu predstavljali ništa više nego tegleću životinju, koja služi da bi se iskorištavala njena tjelesna snaga. Tako, dok se Egipat sve više penje u kulturnom pogledu, on uvodi takvo kritično socijalno stanje. Opada i broj malih posjednika, zbog zaduživanja tih seljaka i usljed toga, gubitka zemlje. Vladar se još prije Tiniskog doba uspio izdići visoko iznad običnih ljudi. U Tinisko doba on u sebi ujedinjuje svu vlast, kao inkarnacija Horusa i Setha, gospodar života i smrti svih Egipćana. Pred njim se pada ničice i ljubi se zemlja pred njegovim nogama. Faraon se uvijek spominje kao "bog", a umjesto imena se govori "velika kuća" (egip.per - aa, iz čega je nastala riječ pharao tj. naš izraz faraon). Faraon bogovima podiže hramove u kojima je on glavni sveštenik, koji obavlja sve rituale po strogo određenim pravilima. Pošto nije u mogućnosti da vodi računa o čitavom kult, to umjesto njega čine "služitelji boga" (egip. hemu neter) tj. Sveštenici. .U to dobase u osobi faraona ujedinjuje cijeli Egipat. Cilj ovakve politike je održavanje teritorijalnog jedinstva, kojem su se suprotstavljale pristalice starih tradicija. U tim sukobima često je nestajalo to jedinstvo Egipta. Tek je faraon Djoser oko 2900 g.p.n.e. uspio ponovo potčiniti čitav Egipat pod svoju vlast. U to vrijeme faraon jeste apsolutni gospodar Egipta. On od posjeda prima prihode za uređenje zemlje i izdržavanje dvora. Njemu pripadaju i ratnih zarobljenici koji postaju njegovi robovi i koriste se za gradnju i obrađivanje zemlje. Oko kralja i kraljice nalaze se na dvoru brojni dvorjani, pisari i sveštenici. Tiniska država je činovnička država. Činovnik uživa svoj položaj i biva isplaćivan žitom, mesom i tkaninama za svoj posao. U to vrijeme uprava je bila dvostruka, posebno za Gornji, a posebno za Donji Egipat. Na čelu čitave uprave je faraon. Uz njega je vezir (egip.tati) koji je pravi upravitelj zemlje. Zatim slijede dva kancelara: kancelar G.Egipta (szati shema) i kancelar D. Egipta (szati

biti). Tiniska država ima već pravne zakonike i sud u svakom gradu, te je ona pravna država. Kao poljoprivredna i stočarska zemlja, Egipat je imao povoljne uslove za razvoj, ali ne i rudna bogatska. Istog razloga je često morao ratovati na Sinaju i u Nubiji. Sa tih pohoda Egipćani donose bakar, zlato i robove. Osim toga Egipat je i to vrijeme bio izložen napadima nomadskih plemena sa Sinajskog poluostrva, te su podizane tvrđave u današnjoj oblasti Sueskog kanala.

5. Ekonomske prilike

U to doba postavljaju se osnovne forme egipatske kulture. Razvijaju se zanati zahvaljujući težnji za luksuzom imućnijih slojeva. Usavršavaju se staklarstvo i kovinarstvo. Zlatari izrađuju prekrasan nakit od zlata, lapis lazulija i ametista. Razvija se i graditeljstvo.Trgovina tada uzima značajno mjesto u privredi. Obavljala se razmjenom robe. Sve se plaćalo namirnicama, odjećom, stokom, robovima, nakitom. Vanjska trgovina doživljava svoj procvat takođe. Tu su trgovačke veze sa Mezopotamijom, preko Palestine i Sirijske pustinje. Odatle Egipćani donose način izrade nakita i oružja, ali i pivo. Također su postojale i veze sa zemljama Mediterana. U egipatskim izvorima se spominje narod Haunebe, za koji se misli da su stanovnici Krete ili Kipra. Tu su i veze sa obalama kasnije Fenikije i somalijskom obalom, basnoslovnom zemljom Punt, iz koje su Egipćani dobijali zlato i tamjan. Trgovina tog vremena je bila u rukama države. roba je služila za vladara, velikaše i potrebe dvora. Tako trgovačke ekspedicije nisu vodili samostalni trgovci, već faraonovi činovnici. Ostale narode Egipćani nisu smatrali sebi ravnima, već barbarima. Samo oni, Egipćani, su "ljudi" (egip.romez). Takav odnos ostao je kroz sva vremena, osim kratkog vremena faraona Aknatona. Takvi nazori odnosili su samo na vladara, činovnike i sveštenike, dok nazori naroda nisu zabilježeni.

Početkom III milenijuma p.n.e., već krajem Tiniskog vremena Egipat je upotpunosti izgrađen politički, kulturno i vjerski i u njemu se ustalio socijalni oblik kakav će se zadržati kroz čitavu njegovu historiju.

STARA DRŽAVA (2895 - 2040 g.p.n.e.)

To je doba vladavine dinastije od III - VIII, kada Egipat doživljava svoj najveći procvat, a malo zatim i propast apsolutne monarhije. IV dinastija je donijela niz promjena koje je odvajaju od prethodne tri dinastije, među kojima je najznačajnija nova "religija Sunca". Porast važnosti ovog kulta očitovao se i u dodatku "sin boga Ra" kraljevskoj tituli, tokom IV dinastije i gradnji hramova Sunca, tokom V dinastije. Gradnja piramida, na vrhuncu apsolutne monarhije, u doba III i IV dinastije, ne bi bila moguća bez jake ekonomije i čvrste centralne vlasti. Kraljevski posjedi širom zemlje su opskrbljivali gradnju piramida potrebnim sredstvima. Za sve ovo bila je potrebna i razvijena administracija. Umjetnici i zanatlije dostižu vrhunac sposobnosti i umijeća i postaju državni službenici, stvarajući za potrebe kraljevske porodice i pripadnika vladajuće klase. Nakon toga pod uticajem

heliopolskih sveštenika apsolutna monarhija se pretvara u oligarhiju (za V i VI dinastije), sa jačanjem aristokratije. Na samom kraju Stare Države, nastaje totalna anarhija što slabi kraljevsku vlast i dovodi do njenog raspada (u vijreme VIII dinastije). Ovo krizno razdoblje koje se proteže sve do XI dinastije u historiji je poznato i kao I Međuperiod.

1. Dinastije

U ovo razdoblje ubrajaju se dinastije od III do VIII. Osnivač III dinastije je Horus Neterhet, faraon Djoser (Zoser,Djeser). U njegovo doba centar države se pomjera na sjever, gdje se razvija Memfis. To je period borbe za širenje države, Djoserovih ratova sa beduinima, osvajanja u Nubiji i prodora u Palestinu.IV dinastija je sigurno među najčuvenijim. Njeni vladari Snofru, Keops, Kefren i Mikerinos su postali poznati ne zbog ratnih poduhvata, niti državničkih djela, već čuvenih piramida, sagrađenih u to doba. Jačaju trgovačke veze i razvija se kultura. Na jugu, u Nubiji se gradi tvrđava, u Buhenu, koja je potvrda prisutnosti egipatske vojske u Nubiji, ali i trgovačko naselje. Od IV dinastije Nubija, inače bogata raznim materijalima (pogotovo zlatom) je bila predmet interesovanja starih Egipćana. Snofru je posljednji faraon koji je imao dva groba, i to jedan u Medumu u G.Egiptu, a drugi u Dahšuru u D.Egiptu. Keopsova prijestolnica se nalazila 10 km. sjeverno od Memfisa, kod današnjeg Gizeha (Gize). Piramida Keopsovog nasljednika Tetefrea (Djedefrea) nije građena u Gizi, kao ostale, već sjeverno od Abu - Roaša, ali nije dovršena. Nakon Mikerinosa dolaze slabiji vladari s kojima pada IV dinastija.Vlast V dinastije je bila manje centralizovana i slabija. Prijesto su prigrabili heliopolski sveštenici Userkaf, Sahure i Neferkare - Kakai. Smatrani su za sinove boga Ra, te je on postao i državni bog. Opada kraljev položaj što jako utiče na socijalni razvoj egipatske države.Sa VI dinastijom počinje propast Stare Države. Centralna moć je bila slaba, iako je bilo nekih osvajanja na Istoku Delte, Palestini i Nubiji. Ovo slabljenje je možda bilo rezultat duge vladavine Pepija II (94 god.), tokom koje je porasla moć lokalne administracije. Faraoni VII i VIII dinastije su bili previše slabi da spriječe raspad države.- III dinastija (2650 - 2575 g.p.n.e.)

Neterhet (ili Netjerikhet) Djoser je najpoznatiji faraon ove dinastije. On je sin Khasekhemwija, posljednjeg vladara II dinastije i njegove žene Nimaathapu, poznatoj po tituli "Majka kralja", što je također nagovještaj da je Djoser njen sin. Tokom Djoserove vladavine spominju se tri žene: Inetkaves, Hetephernebti i treća čije ime je uništeno. Djoser je slao mnogobrojne ekspedicije na Sinaj. Poznat je po gradnji Stepenaste piramide u Sakkari i hramskog kompleksa koji je okružuje. Ove prve kamene građevine planirao je i konstruisao Imhotep, inače veliki sveštenik. Djoserov nasljednik bio je Sekhemkhet, čije je ime nađeno u zakopanoj piramidi u Sakkari.Vladari III dinastije:- Djoser- Sekhemkhet- Khaba- Sanakht (Nebka?*) (Ne zna se da li se radi o istom vladaru)- Huni

- IV dinastija (2575 - 2465 g.p.n.e.)

Osim dva faraona hronologija IV dinastije je dobro poznata. Prvi problem je faraon Bakare, koji dolazi između Kefrena i Mikerinosa. Nezna se je li to tačno njegovo ime, a postoje i teorije da je on sin Djedefrea. Drugi problem je Tamptis, zadnji faraon dinastije. Turin - kraljevska lista je oštećena na ovom mjestu ali postoji prazno mjesto između Šepseskafa i Userkafa.Takođe, činjenica da je Djedefrea naslijedio njegov brat Kefren umjesto njegovog sina, te da je on sagradio svoju piramidu u Abu Rawashu, a ne u Gizi, je često tumačena kao dokaz unutrašnjih sukoba među brojnim Keopsovim potomcima. Ova zbrka sa nasljedstvom je postala još komplikovanija sa faktom da je Bakare koji je naslijedio Kefrena bio Djedefreov sin. Veoma je čudno da je Kefren eliminisao Djedefrea, a ostavio u životu njegove potomke i čak im omogućio da se domognu prijestola. Kefrenov brak sa Meresankh III, usvojenom kćerkom Djedefrea takođe pobija ovu teoriju. Vjerovatno mi ne znamo dovoljno o kompleksnoj strukturi porodice IV dinastije i njihovim pravima nasljedstva, da bi smo mogli razumjeti njenu hronologiju.- Snofru je bio sin Hunija i Meresankh I. Brak sa polusestrom Hetepheres I mu je omogućio da se domogne trona. Imao je čini se još dvije žene. Djeca su mu bila Nefermaat, Rahotep, Ranofer, Keops, Kanofer i Ankh - haf. Izgleda i da je on organizovao ekspediciju u Libanonu, da nabavi visoko kvalitetno kedarovo drvo, za gradnju brodova. Pripisuje mu se i gradnja tvrđave Buhen, u Nubiji. Unutrašnja politika mu je bila očuvanje kraljevske porodice čijim je članovima dijelio visoke pozicije. Nakon smrti je postao veoma popularna ličnost. Spominje se i u priči o Sinuheu, kao mudar i dobar vladar. - Keops je drugi i najpoznatiji vladar IV dinastije. Imao je dvije žene Meritates i Henutsen. Djeca su mu bila Kawab, Hor - djedef, Meresankh II, Hetepheres II, Re - kaf (kasniji faraon Kefren), Hor - baf, Kufu - kaf, Re - djedef (kasniji faraon Djedefre) i Khamernebti I. Keops je kao i Snufru nastojao vojskom kontrolisati Sinaj. Premjestio je kraljevsko groblje iz Dahšura u Gizu. Zbog gradnje Velike piramide, često je prikazivan kao tiranin bez milosti. - Kefren je bio sin Keopsa i Henudsen, a i polubrat svog prethodnika Djedefrea. Bio je oženjen sa polusestrom Khamernebti I i sa Meresankh III. Djeca su mu bila Mikerinos, Khamernebti II, Nebermakhet, Niusere, Kenterka, Duaenre, Šepsestkau, Nikaure i Sekemkare. Nezna se ni zašto je Djedefrea naslijedio Kefren, a ne Djedefreov sin Setka. Tokom Kefrenove vladavine kult Sunca je prosperirao. Velika sfinga je bila prikaz boga Harmakisa, jednog od oblika boga sunca. - Mikerinos je bio sin Kefrena i Khamernebti I. Bio je u braku sa sestrom Khamernebti II, s kojom je imao sina Kunrea (umro kao mlad). Imao je još djece Šepseskafa (koji ga je naslijedio) i kćerku Kenkaus (koja se udala za Userkafa, prvog vladara V dinastije). Za razliku od Keopsa i Kefrena on je uvijek prikazivan kao mudar i pravedan vladar.Vladari IV dinastije su:- Snofru (2575-2551)

- Keops (2551-252- Djedefre(Tetefre) (2528-2520)- Kefren (2520-2494)

- Bakare (2494 - 2490)- Mikerinos (2490 - 2472)

- Šepseskaf (2472 - 246- Tamptis (2468 - 2465)

- V dinastija (2465 - 2323 g.p.n.e.)

Tu susrećemo vrhunac moći kulta Sunca. Skoro svi vladari su gradili tzv. hramove Sunca. Nađena su dva takva hrama, jedan u Abusiru (sagradio ga je Userkaf), drugi u Abu Gurabu (sagradio ga je Neferikare). Tu je i pojava religijskih tekstova, poznatijih kao piramidni tekstovi, za vrijeme njenog zadnjeg faraona Unasa. Primjećuje se i porast broja visokih činovnika. Činovništvo nije više bilo ograničeno na kraljevsku porodicu. Ove reforme su rezultirale i u boljoj birokraciji. Otuda, vjerovatno, i veći broj dokumenata. Vladari V dinastije:

- Userkaf (2465 - 245- Sahure (2458 - 2446)- Neferirkare (2446 - 2426)- Šepseskare (2426 - 2419)- Neferefre (2419 - 2416)- Niusere (2416 - 2392)

- Menkauhor (2396 - 238- Djedkare (2388 - 2356)- Unas (2356 - 2323)

- VI dinastija (2323 - 2150 g.p.n.e.)

Veličina i dekoracije ovih piramida i dalje imaju standardni oblik. Reforme u vlasti su trebale ojačati vlast faraona. Ali jačanje lokalnih plemića je dovelo do pada Stare Države. Duga vladavina Pepija II se takođe smatra jednim od glavnih razloga raspada Stare države. Ali ova teorija nema nikakvih dokaza. Vladari VI dinastije:- Teti (2323 - 2291)- Userkare (2291 - 2289)- Merenre I (2289 - 2255)- Pepi I (2255 - 2246)- Pepi II (2246 - 2152)- Merenre II- Nitocris

2. Osvajanja

Poznati su pohodi Snufrua u Nubiju, Libiju i njegova pobjeda nad Beduinima. Za vrijeme V dinastije bilo je ekspedicija organizovanih od strane Sahurea, Djedkarea, Menkauhora i

dr. prema istoku u vadi Maqhara. Za vrijeme Sahurea, je bilo i nekih sukoba u Aziji i Libiji. Svi ovi pohodi imali su dvostruku ulogu: - osiguranje granica od provala susjeda u Egipat - pljačka i otimačina

Pored napljačkanog plijena faraon Snofru je doveo 7000 robova iz Nubije i 11000 iz Libije, kao i 1300 glava stoke. Također je krenuo na Sinaj, da osvoji bakrene rudnike. Sahure je vodio i ekspediciju u Aziju gdje je osvojio tamošnji grad Nediu (Netia). Pepi I je vodio, sem nekih manjih ekspedicija i vojne pohode u Nubiju gdje je proširio egipatsku vlast sve do druge katarakte. Iz pokorenih plemena Mazoi, Jerzet i Uauat, Egipćani su silom uzimali vojnike. Ali ta pokrena plemena se nikad nisu u potpunosti umirila, pa su i u vrijeme Pepija II spremani pohodi protiv njih. Na Sinaju je za Pepija I, bila kritična situacija. Beduini su proširili vlast po cijelom kraju, te Egipćani nisu mogli iskorištavati rudnike. Pod zapovjedništvom Une su osvojili zemlju Heriuša, koju su potom opustošili.

3. Ekonomske prilike

Iz vremena III i IV dinastije se zna malo o trgovini. Postojala neka unutrašnja trgovina pod kontrolom vladara. Za V i Vi dinastije je ona uzela veći zamah, što je potvrđeno i u pronađenim dokumentima. Vanjska trgovina doživljava procvat u doba VI dinastije. Iz izvora saznajemo o putovanjima za Biblos i Punt.Umjetnici su u to vrijeme slobodni ljudi koji rade za platu. Ali postojale su i dalje velike radionice koje su bile na kraljevom dvoru. U tim radionicama zanatlije rade za svog gospodara. Posebno je razvijena umjetnička škola uz Ptahov hram u Memfisu. Tu su rađeni svi poznatiji kipovi Stare Države.

4. Socijalne prilike

Vladar u Staroj Državi je apsolutni gospodar cijelog Egipta, utjelovljenje Horusa i Ra. On je i vrhovni sudija, zapovjednik vojske, svještenik svih božanstava. Uprava je centralizovana. Svaki faraon gradi prijestolnicu u okolini Memfisa. Vezir je bio pravi upravitelj svega: zemlje, vojske, prihoda, finansija, svega osim religije. On je faktički bio vladar. Pored njega, postojali su i različiti ministri i činovnici, od kojih su najvažniji bili upravitelji nomova - nomarhi. Oni su također imali svoje činovništvo koje im je pomagalo u vođenju poslova noma. To su bili različiti poreznici, čuvari reda, i dr. Još nije postojalo pravo plemstvo. Činovnici su bili većinom iz kraljevske kuće, a činovništvo je postalo nasljedno. Kralju su pripadali svi prihodi. Seljaci samo rade svoj posao. Oni nisu robovi, ali ne posjeduju ništa i moraju raditi za faraona, koji im ostavlja neki mali djelić prihoda. Bili su vezani za zemlju i nisu mogli seliti gdje su htjeli. I zanatlije su slično seljacima radili za vladara. Već u to vrijeme bile su razvijene različite vrste zanata, te je bilo kožara, kovača, drvodjelja, tkalaca itd. Svi su radili za vladara i nije bilo slobodnih obrtnika. Za svoj rad su primali hranu i odjeću. Njihov položaj je ipak bio bolji od položaja seljaka. Zanati su se također prenosili sa oca na sina i strogo su čuvane tajne posla. Robovi su upotrebljivani za različite poslove. Za V dinastije su se nešto izmjenile prilike u Egiptu. Vladari su svojih visokim činovnicima davali određene prihode za obavljanje posmrtnog kulta, ali i zemljišta kao

nagradu. Na ovaj način se rasparčavao faraonov posjed, a povećavali drugi privatni posjedi. Tako pojedini činovnici i nomarhi VI dinastije postaju skoro nezavisni od vladara. Proces slabljenja kraljevske vlasti počinje kada faraon zemljište koje je darovao nomarhu pretvara u nasljedno. Usljed svega toga vladarevi prihodi se smanjuju, te je to i razlog zašto vladari VI dinastije ne grade onako velike piramide kao vladari IV-e.

5. Razdoblje krize - I Međuperiod (2150 - 2040 g.p.n.e.)

Nakon Pepija II na vlast dolaze neznatni vladari koji nisu ostavili velikog traga na historiju. Duga vladavina Pepija II, tokom koje su plemići povećali svoj uticaj, je možda i bila presudan faktor, ali neki misle da su to bile klimatske promjene koje su rezultirale smanjen nivo Nila. Kako centralna vlast nije mogla da se bori sa rezultatima ovih promjena, ostalo je lokalnim nomarhima da nađu rješenje. VII dinastija i 70 "memfita" koje spominje Manetho, su čini se bili velikaši koji su Egiptom upravljali 70 dana, svaki po jedan dan. Slabost vladara VII i VIII dinastije dovodi do skoro anarhičnog stanja. Novo plemstvo počinje eksploatisati narod za sopstvene potrebe, što dovodi do buna. U nekim dijelovima Egipta, u potrazi za boljim životom, niži slojevi dolaze do vlasti. Dok su neki nomarhi još uvijek priznavali vlast faraona VII i VIII dinastije, drugi su osnovali vlastite dinastije IX i X u Herakleopolisu. Njihov vođa je čini se bio jedan od nomarha srednjeg Egipta, Akhtoes (Kheti). Tu vlast nisu prihvatali lokalni kneževi Thebe, koji osnivaju XI dinastiju. Na kraju Thebanci uspjevaju savladati i Herakleoplis i Memfis, te tako zavladati Egiptom. Istovremeno dolazi do narodne revolucije koja je bila plod narodnog nezadovoljstva. Nasilje i pljačke se redaju na sve strane. Sačuvano je mnogo spisa koji govore o ovom burnom vremenu. Ova revolucija je potpuno uništila staro egipatsko društvo. Donijela je Egipćanima mnogo pozitivnog u socijalnom pogledu. Od tada više nema onakve razlike među ljudima, kao što je bilo ranije. Thebanska dinastija, na čelu sa Mentuhotepom je povela novo razdoblje jedinstava i napretka, Srednja Država. Vladari VII i VIII dinastije (2150 - 2130 g.p.n.e.):- Netrikare - Menkare- Neferkare II- Neferkare III- Djedkare II- Neferkare IV- Merenhor- Menkamin I- Nikare- Neferkare V- Neferkahor- Neferkare VI- Nererkamin II- Ibi- Neferkaure- Neferirkare IIfaraoni o kojima nema podataka:

- Wadjkare- Sekhemkhare- Iti- Imhotep- Isu- Iytenu

Vladari IX i X dinastije (2134 - 2040 g.p.n.e.):

- Neferkare- niz faraona čija imena se ne spominju- Kheti- Meri - Hathor- Merikare

NOVA DRŽAVA (1640 – 1070 g.p.n.e.)

Temelje Nove Države postavio je osnivač XVIII dinastije Ahmos, protjeravši Hikse 1522 g.p.n.e. Počelo je veliko doba osvajanja i izgradnja novog imperija su svoj najveći doprinos dali Amenofis I, Tutmosis I, Tutmosis III, Hatšepsut i Amenofis III.

1. Period osvajanja

Nasljednik Amenofisa I, Tutmosis je počeo prve osvajačke ratove, prodrijevši u Siriju i osvojivši je sve do Eufrata. Na jugu on prodire sve do 4. katarakte. Nad 3. kataraktom gradi tvrđavu, a i popravlja kanal kod 1. katarakte, sagrađen za vrijeme Sesostrisa I. U to vrijeme Egipat je bio najmoćnija imperija dotadašnjeg svijeta.Nakon Tutmosisa I na vlast dolazi Tutmosis II, koji je bio oženjen svojom polusestrom Hatšepsut. Bio je vrlo boložljiv i slab vladar, te je Hatšepsut umjesto njega vodila većinu državnih poslova. Nakon njegove smrti Hatšepsut se udaje za svog mlađeg polubrata Tutmosisa III i lično preuzima vlast. Tutmosis III je obavljao samo neke sitnije poslove. Hatšepsut je bila veoma odlučna i sposobna. Proglasila se kraljem i na državnim svečanostima nosila je ceremonijalnu bradu i nošnju muških kraljeva. Naredila je restauraciju hramova u čitavoj zemlji, koji su bili dosta uništeni i zapušteni nakon vladavine Hiksa. Sagradila je veličanstven hram u Deir el – Bahri poznat i kao “kuća nebrojenih godina”. Organizovala je ekspediciju u zemlju Punt, koju je stavila pod svoju kontrolu. Odatle su Egipćani nabavljali mirođije, smolu i tamjan. Hatšepsut iznenada umire 1458 g.p.n.e. Nezna se jeli umrla prirodnom smrću ili ju je smaknuo Tutmosis III. On dovodi na vlast nove ljude, većinom vojnike koji su se borili za vrijeme Tutmosisa I i nisu voljeli period mira i stvaranja, doba kraljice Hatšepsut. On odmah započinje svoju politiku rata i osvajanja. Kreće sa jakom vojskom prema sjeveru, Siriji i Palestini u kojima je došlo do pobune. Tu u bici kod Megidda pobjeđuje udružene Azijce i nastavlja prodirati dalje, sve do Libanona. Tu gradi tvrđavu, da čuva osvojeni teritorij i sa silnim plijenom, u zlatu i srebru se vraća u Thebu, da proslavi pobjedu.

Sjeverno od Libanona savez osnivaju kralj Kadeša i mitanski kralj Šaušatar. Iako su poraženi kod Megidda, oni su još uvijek predstavljali opasnost za egipatsku vlast u tim krajevima. Tutmosis III poduzima novi napad na državu Mitani, prodrijevši sve do Eufrata. Idućih godina osvaja sirijsku obalu, a i Kipar priznaje egipatsku vlast. Ponovo 1464 g.p.n.e. napada savez Mitani – Tunip – Kadeš, osvaja Tunip i Kadeš i prisiljava kadeškog kralja na poslušnost. Kraljevi Mitanija, Asirije i Babilona, bojeći se velikog osvajača, često mu šalju darove. Tutmosis III je u to vrijeme bio najmoćniji vladar svijeta. On umire 1425 g., a naslijeđuje ga Amenofis II. Na vijest o njegovoj smrti, neki dijelovi Sirije i Palestine se pobune, ali ih Amenofis II savladava. U vrijeme njegovog nasljednika Tutmosisa IV, Mitanci napreduju ka jugu, pa on uzima za ženu kćer mitanskog kralja Artatame.

2. Slabljanje Egipta

Za prvih godina vladanja Tutmosisa IV, Egipat mirno uživa plodove osvajanja. Zlato iz osvojenih krajeva, pokloni susjednih država i porezi pokorenih naroda su bogatili kraljevsku blagajnu. U ovakvim prilikama na prijestolje dolazi Amenofis III, za čije druge vladavine skoro uopšte nije bilo ratovanja. To je, bez sumnje, najsjajnije doba Egipta. Arhitektura i umjetnost doživljavaju svoj procvat. Novi hramovi su građeni, a stari obnavljani i proširivani. Jača uticaj Amonovog kulta. Ostaci njegovog hrama su i dva velika kipa tzv. Memnonovi kolosi. Svoju vanjsku politiku on je bazirao ne na osvajanja kao njegovi prethodnici, već se bavio diplomatijom. Tako je Egipat gubio svoj uticaj u Siriji i Palestini. Ni njegov nasljednik Amenofis IV se nije puno brinuo za takvo stanje. On je mnogo više obratio pažnju na unutrašnje prilike Egipta, u kojem su Amonovi sveštenici, za vrijeme njegovih prethodnika stekli veliko imanje i uticaj na državne poslove. To je bio povod za njegove reforme, o kojima će više riječi biti u poglavlju “Religija”. Tokom ove revolucije, poznate kao Amarna – revolucija , Egipat je izgubio mnogo od svog uticaja u Aziji i Nubiji. Nakon njegove smrti, propadaju i njegove reforme. Slijedi niz slabih vladara (Semenekhkare, Tutankamon, Eje (Ay)), a zatim na prijesto dolazi Horemheb.

3. Novi vladari ratnici

Horemheb je bio vojskovođa još za vrijeme Amenofisa IV i Tutankamona, ali se kao faraon posvetio više uređenju države. Prijestolnicu je premjestio u Memfis, odakle je mogao mnogo bolje kontrolisati događaje u Egiptu i Aziji. Nakon njegove smrti na vlast dolazi Ramses I, koji otpočinje graditi kompleks hrama u Karnaku. Njega naslijeđuju vladari koji su pokušali obnoviti izgubljenu slavu Egipta, vraćajući posjede iz vremena Tutmosisa I i III,a i nastavljajući furioznu gradnju iz doba XVIII dinastije. To su, prije svega, bili Seti I i Ramses II. Seti I kreće u pohod na Hetite, koji su zagospodarili Sirijom. Osvaja izgubljene utvrde i pobjeđuje Amorićane i Aramejce. Nakon toga potuče i Libijce koji su bili provalili u zapadne krajeve Egipta. U Siriji nastavlja rat sa Hetitima, koje pobjeđuje kod Kadeša.

Ramses II vlada punih 67 godina. Ponovo započinje rat sa Hetitima, tad najopasnijim protivnicima Egipta. Njihov kralj bio je Muvatal, veoma sposoban vladar i odličan ratnik, on je uspio obrazovati snažan savez u koji su ušli svi narodi Male Azije, koji su bili pod hetitskom vrhovnom vlašću, kao i razni sirijski kneževi. Znajući kakva opasnost prijeti Egiptu i njegovim posjedima u Aziji, Ramses II pokreće snažnu vojsku i kreće prema Kadešu. U prvom velikom sukobu Egipćani su skoro uništeni, zahvaljujući vještoj Muvatalovoj strategiji. Ipak, uz pomoć pojačanja koje stiže sa amoritske obale ishod bitke se okreće u egipatsku korist. Poraženi hetitski kralj je zatražio mir koji Ramses II prihvaća, neusuđujući se da nastavi progoniti Hetite. Oni uopšte nisu bili vojno slomljeni i i dalje su predstavljali ogromnu opasnost. Do definitivnog mira došlo je za vrijeme Muvatalovog nasljednika Katušila (Hatusilija) oko 1270.g.Ramsesa II naslijeđuje njegov trinaestogodišnji sin Merneptah. U njegovo vrijeme egipatska vojska je bila još uvijek jaka, ali su finansijske prilike bile iscrpljene. 4. Slom Nove Države

Sethnakht, otac Ramsesa III je osnivač XX dinastije. Njegov sin je sigurno posljednji veliki vladar starog Egipta. Vladao je u jednom od najtežih vremena za Egipat, doba provale indoevropskih naroda, koji su već srušili hetitsko kraljevstvo. Izgleda da je on uspio spriječiti njihov prodor u Egiptu, ali i prodro u Aziju, skoro do Eufrata. Također je na zapadu potukao vođu Libijaca, Kapera,koji je uspio prodrijeti sve do Memfisa. Premoć Egipta je bila ponovno osigurana. Međutim, njega naslijeđuju beznačajni Ramses IV i svi ostali Ramsesi. Oni su bili u rukama ministara, zavisni od Amonovih sveštenika. Jedinstvo i stabilnost Egipta se uveliko raspala. Napokon je veliki sveštenik Herihor skinuo sa vlasti Ramsesa XI i sam se proglasio faraonom. Thebanski sveštenici su postali potpuni vladari G.Egipta, dok je Donjim i dalje vladala faraonova administracija. Druga moćna skupina u egipatskom društvu bili su vojnici, posebno libijski plaćenici, koji su takođe tražili udio u vlasti. S njihovim osnivanjem XXII dinastije dolazi do ponovnog raspada Egipta.

5. Dinastije

XVIII dinastija (1540 – 1307):- Ahmos I (1540 – 1515)- Amenofis I (Amenhotep I) (1515 – 1494)- Tutmosis I (1494 – 1482)- Tutmosis II (1482 – 1479)- Tutmosis III (1479 –1425)

- Hatšepsut (1473 – 145- Amenofis II (1427 – 1401)- Tutmosis IV (1401 – 1391)- Amenofis III (1391 – 1353)- Amenofis IV (Aknaton) (1353 – 1335)- Meritaton (?) (1335 – 1334)- Semenekhkare (1335/4 – 1333)- Tutankamon (1333 – 1323)- Eje (Ay) (1323 – 1319)

- Horemheb (1319 – 1307)

XIX dinastija (1307 – 1196):

- Ramses I (1307 – 1306)- Seti I (1306 – 1290)- Ramses II (1290 – 1224)- Merneptah (1224 – 1214)- Amenmes - Seti II (1214 – 1204)

- Siptah (1204 – 119- Taweseret (1198 – 1196)

XX dinastija (1196 – 1070):

- Sethnakht (1196 – 1194)- Ramses III (1194 – 1163)- Ramses IV (1163 – 1156)- Ramses V (1156 – 1151)- Ramses VI (1151 – 1143)- Ramses VII (1143 – 1136)- Ramses VIII (1136 – 1131)- Ramses IX (1131 – 1112)- Ramses X (1112 – 1100)- Ramses XI (1100 – 1070)

6. Uređenje države

I Nova Država je bila strogo centralistička. Egipat je bio podijeljena na dva dijela kojima su upravljala dvojica vezira: vezir Sjevera, sa sjedištem u Memfisu i vezir Juga, sa sjedištem u Thebi. Oni su se nalazili na čelu civilne uprave, sudstva i finansija. Na čelu noma su i dalje stajali kraljevski činovnici. Država se temeljila na osloncu koji je imala u vojsci.Ogromna imperija je zahtjevala snažnu organizaciju za održavanje reda, prikupljanje poreza i osiguranje puteva. Zemljama koje je osvojio, Egipat nije jednako vladao. Azijskim državama je ostavljen određeni oblik samouprave i njihovi vladari, ali su od njih traženi veliki danci u zlatu, srebru, robovima, konjima i kolima i td. Sasvim drugačije je postupano sa Nubijom. Ona je bila podijeljena na dva dijela, Uauat i Kuš. U oba ta dijela vladali su potkraljevi, po ugledu na faraonovu vlast. Za svoj rad su bili odgovorni direktno faraonu. Prema tome, Nubija je bila potpuno pripojena Egiptu.SAISKA DRŽAVA (1070 – 332 g.p.n.e.)

Ovo je period borbi za prevlast, stranih osvjača i unutrašnjih sukoba. Egiptom su vladale različite lokalne dinastije. Ali iako podijeljen, Egipat nije bio u raspadu, kao što je to bio slučaj za vrijeme I i II Međuperioda. Nije bilo siromaštva niti građanskog rata. Suprotno

tome ovo je bio period relativnog mira i stabilnosti.

1. Podijeljeni Egipat

Nakon Aknatonove revolucije još više jača položaj tebanskih sveštenika, koji sa Herihorom dolaze na vlast. Sa svojim bogatstvom oni postaju veoma važan politički faktor u Egiptu.Drugu struju čine potomci Ramesida, sa Smendesom na čelu, koji osnovaju XXI ili tanisku dinastiju, po njihovom glavnom gradu Tanisu. Oni također otpočinju kampanju gradnje. Tu su i libijski vojnici koji su bili dio egipatske vojske tokom Nove Države. Njihov vođa Šešonk se u Bubastisu proglašava za kralja osnivajući XXII dinastiju. Rani faraoni XXII dinastije su bili jako moćni te su uspjeli obnoviti egipatski položaj u Palestini. Često su birali tebanske visoke sveštenike, uzimajući ljude iz njihove porodice i tako zagovarajući jedinstvo. Nakon Takelota II opada njihova moć i oni padaju pod vlast tebanskih sveštenika.U Leontopolisu nastaje i XXIII dinastija, a u Saisu princ Tefnakht osniva XXIV dinastiju.Iskoristivši ove unutrašnje sukobe na jugu se rađa novo kraljevstvo, vezano za sveštenstvo Napate. Njihov vladar Kašta osniva XXV dinastiju ili Nubijsku dinastiju. Ova dinastija kreće u pohod na Egipat i uskoro pobjeđuje tri dinastije iz Delte, koje su se ujedinile protiv nje. Tako XXV dinastija zagospodari većim dijelom Egipta.

2. Upad Asiraca

Nubijski vladari Šabaka, Šabataka i Taharka se manje – više uspješno brane od asirskih napada, ali oni na kraju zauzimaju D.Egipat. Iako je njihovo prisustvo u Egiptu bilo kratko imalo je strašne posljedice. Zemlja je pljačkana i uništavana. XXV dinastija bezuspješno pokušava osloboditi zemlju, i na kraju gubitkom Thebe, povlači se u Nubiju, u svoju prijestolnicu Napatu. Pod asirskom vlašću svoj ugled stiču saiski vladari među kojima i Psametih. On povede ustanak protiv Asiraca i uspijeva ih protjerati iz zemlje. Zauzima prostor sve do Palestine. On osniva XXVI dinastiju i uređuje državu, postavljajući za nomarhe sebi odane ljude. Nešto kasnije mijenja politiku prema Asiriji, postavši njen saveznik. Njegov sin Nekao II ratuje protiv Babilonaca, udružen sa Asircima i doživljava poraz kod Karkemiša. Nakon toga on jača mornaricu, kako bi se zaštitio od moguće babilonske ekspanzije. Faraon Aprijes pobjeđuje Babilonce na moru i pod kontrolu stavlja feničke gradove. On biva svrgnut vojničkom pobunom, koja na prijestolje dovodi vojskovođu Amasisa.

3. Jačanje Perzije

Nakon što na perzijski prijesto dolazi Kir, on otpočinje osvajanja u Prednjoj Aziji. Njegov sin Kambiz zauzima Egipat, rušeći tako Saisku državu. Amasis umire, a naslijeđuje ga nesposobni Psametih III. Dolazi period pljačke i razaranja*(O ovome mnogo govori Herodot, koji je putovao Egiptom nekoliko decenija poslije) Egipat postaje perzijska satrapija (oblast). Kambiza naslijeđuje Darije I koji razvija trgovačke odnose

Egipta i Perzije. Na taj način on pokušava pridobiti Egipćane za sebe, ali oni mu nisu bili nimalo skloni. Nakon par neuspjelih pobuna, Amyrtaios, jedini faraon XXVIII dinastije uspijeva nakratko osloboditi Egipat. U ovom razdoblju nastaju različite dinastije koje vladaju zemljom. Tu je XXIX dinastija iz Mendesa čiji vladari vladaju samostalno Egiptom. Nakon što njihova moć slabi, vlast preuzima velikaš iz Sebennytosa, Nektanebo I koji osniva XXX dinastiju. Zahvaljujući pobunama protiv Perzijanaca širom Azije, on vlada mirno Egiptom, podižući hramove u zemlji. Njegovi nasljednici su Takos (Djedher) i Nektanebo II koji također vladaju čitavom zemljom.Nakon smrti Artakserksesa II na vlast u Perziji dolazi Artakserkses III koji kreće u ponovno osvajanje Egipta. Uspijeva, uz velike gubitke (zahvaljujući snažnom otporu Nektaneba II), zauzeti Egipat. Ta druga okupacija Perzijanaca trajala je svega 10 godina, ali predstavlja jednu od najmračnijih stranica u historiji Drevnog Egipta. Zbog toga se Aleksandar Makedonski dočekuje kao oslobodioc.

4. Dinastije

Thebanski sveštenici:- Herihor (1080 – 1074)- Piankh (1074 – 1070)- Pinodjen I (1070 – 1032)- Masaherta (1054 – 1046)- Menkheperre (1045 – 992)- Smendes II (992 – 990)- Pinodjen II (990 – 969)- Psusennes III (969 – 945)

XXI dinastija (1070 - 945)

- Smendes I (1070 – 1044)- Amenemnesoe (1044 – 1040)- Psusennes I (1040 – 991)- Amenemope (993 – 984)

- Osorkon I (984 – 97- Siamun (978 – 959)- Psusennes II (959 – 945)

XXII dinastija (945 – 712)

- Šošenk I (945 – 924)- Osorkon II (924 – 889)- Šošenk II (890 )- Takelot I (889 – 874)- Osorkon III (874 – 850)- Takelot II (850 – 825)- Šošenk III (825 – 773)- Pami (773 – 767)

- Šošenk V (767 – 730)- Osorkon V (730 – 712)

XXIII dinastija (828 – 712)

- Petubastis (828 – 803)- Iuput I (803 – 797)- Šošenk IV (797 – 769)- Osorkon IV (774 – 767)- Takelot III (767 – 764)- Rudamun (764 – 715)- Iuput II

XXIV dinastija (724 – 712)

- Tefnakht (727 – 720)- Bakare (720 – 715)

Manje važni faraoni iz druge polovine VIII stoljeća p.n.e.:- Peftjaubastet (u Herakleopolisu) - Nimrod (Nimlot) (u Hermopolisu)

XXV dinastija (Nubijska dinastija) (770 – 657)- Kašta (770 – 750)- Piji (750 – 712)

- Šabaka (712 – 69- Šabataka (698 – 690)- Taharka (690 – 664)- Tanutamon (664 – 657)

XXVI dinastija (664 – 525)- Nekao I (672 – 664)- Psametih I (664 – 610)- Nekao II (610 – 595)- Psametih II (595 – 589)- Aprijes (589 – 570)- Amasis (570 – 526) - Psametih III (526 – 525)

XXVII dinastija (I Perzijska dinastija) (525 – 404)- Kambiz II (525 – 522)- Darije I (521 – 486)- Kserkses (585 – 546)- Artakserkses I (465 – 424)- Darije II (423 – 405)- Artakserkses II (405 – 359)

XXVIII dinastija:- Amyrtaios (404 – 399)

XXIX dinastija:- Neferit I (399 – 393)- Hakoris (393 – 380)

XXX dinastija:- Nektanebo I (380 – 362)- Djedher (362 – 360)- Nektanebo II (360 – 343)

XXXI dinastija (II Perzijska dinastija):

- Artakserkses III (343 – 33- Arses (338 – 336)- Darije III (336 – 332)

5. Unutrašnje prilike

Psametih I je slomio moć lokalnih kneževa i oduzeo im sav imetak, a tek neke je primio među svoje velikaše. Saiski vladari su imali svoj oslonac u vojničkom staležu* (Herodot, II knjiga, str. 156)Vojnički stalež se smio baviti samo vojnim vještinama i bio je nasljedan. Imao je različite privilegije. Seljaci, zanatlije, trgovci i pastiri su bili niži stalež, nisu imali nikakav uticaj u državi ali su bili zaštićeni zakonima.Grci, kojima je Psametih I dao da se nasele u Delti su osnivali svoje gradove Dafnae, Naukratis i dr. Oni su činili jezgro egipatske vojske. Razvijali su novi oblik trgovine sa grčkim kolonijama u Sredozemlju.

NAUČNA DOSTIGNUĆA I SVAKODNEVNI ŽIVOT

Različite potrebe iz svakodnevnog života su nalagale čovjeku da pokuša shvatiti smisao prirodnih pojava. Iz toga se razvija prvobitna forma nauke, koja predstavlja temelj moderne nauke.Iz privrednih potreba narodi Starog Istoka su razvili matematiku i astronomiju. Bez njihovog ogromnog doprinosa vjerovatno ne bi bilo ni današnje matematike. Matematika je bila potrebna i prilikom diobe zemlje. Kao mjernu jedinicu Egipćani su uzeli “lakat”, dužine od vrha lakta do vrhova prstiju. Uspješno su izračunavali obim ,količinu, težinu i površinu. Sama gradnja piramida, na pimjer, zahtijevala je dobro poznavanje geometrije i fizike. Preciznost s kojom su Egipćani vladali gradnjom piramida i hramova je fascinirajuća. Pripisuje im se i da su približno odredili vrijednost broja Pi. Jedan od njihovih najvažnijih pronalazaka je kalendar. Oni su smislili i prvi vodeni sat,oko 1400.g.p.n.e.koji se sastojao od sudova vedrastog oblika, iz kojih je voda oticala pomoću malih rupa pri dnu.Sati su bili označeni na unutrašnjoj strani suda.

Za potrebe poljoprivrede izumili su i đeram, spravu pomoću koje se voda vedrima izdizala sa jednog nivoa na drugi .I dan danas se koristi u dolini Nila. U IV milenijumu p.n.e. su na Bliskom Istoku otkriveni plug, točak, čamac i metodi pisanja. U Egiptu susrećemo plug jos prije 3000.god.p.n.e.Taj plug su vukli volovi. Do usavršavanja pluga dolazi oko 1600.god.p.n.e. u Mezopotamiji. Plug je mnogo olakšao rad na poljima.Dolazi i do razvoja kočija povećanjem broja paoka na točkovima sa 4 na 6.Time se smanjivalo zanošenje i truckanje prolikom vožnje, te su kočije postajale udobnije.Bakarno doba u Egiptu počinje oko 3200.g p.n.e. Izrađuju se različiti predmeti od metala. Obrada metala u Egiptu doživljava svoj vrhunac.Prvobitni čamci pravljeni su od svežnjeva trske, imali su četrvtasta jedra i mnoštvo vesala. Brodovi su usavršeni u II milenijumu p.n.e.Tu je i veliki izum pismo.,o kojem ce biti više riječi nešto kasnije. Izum pisma doveo je i do izuma papirusa. Papirus se dobijao od stabljike istoimene biljke. Dugo vremena je korišten i kao jedini raspolozivi pisaći materijal. S razvojem književnosti nastaju i prve biblioteke.Egipatska medicina je takođe bila na zavidnom nivou. Dobro su poznavali anatomiju, što je razumljivo ako znamo kako su bili vješti u odstranjivanju unutrašnjih organa, prilikom balzamovanja. U liječenju različitih bolesti koristili su razno ljekovito bilje i minerale. Smatra se da su poznavali čak i djelovanje opijuma, a koristili su i pivski talog u liječenju crijevnih oboljenja.Egipćani su poznavali tkanje na razboju. Štavljenje kože također vodi porijeklo iz Egipta. Još 1500.g.p.n.e. kozu su Egipćani mazali mašću kako bi joj povećali trajnost. Proizvodili su i boje od različitih tvari, trava, kore drveta, plodova, sjemenki, izlučevina insekata, lišajeva isl. Ovim bojama bojili su svilu, vunu, lan i pamuk. Egipćani su još oko 3000.g.p.n.e. nosili sandale, iako su one bile u početku privilegija bogatih. U njihovo vrijeme postojao je i suncobran, koji je bio simbol moći i dostojanstva. Već u IV milenijumu p.n.e. se koristila kozmetika. Sastojala se od mirišljavih ulja koja su se dobijala iz plodova voćke, filtriranjem kroz tkanenu vrećicu. Ovakav metod se i dan danas koristi u prehrambenoj i hemijskoj industriji. Žene su ocrtavale usne, mazale obrve, obraze i očne kapke. Koristile su razne vrste mirisa, a bočice s mirisom su nosile u haljinama. Pravljeni su i češljevi od abonosa i slonovače.Još2500. g. p.n.e. pravljene su staklene perle i imitacije dragog kamenja od stakla korištene kao nakit. Egipćani su mješali izmrvljeni kvarcni šljunak sa pijeskom da bi promijenili boju stakla. Kasnije su izrađivali i staklene boce.Namještaj su izrađivali od drveta i slonovače. To su bile stolice, stolovi, kovčezi, kreveti idr. Egipćani su prvi pronašli i kvasac, te se smatraju prvim pekarima. Hranili su se mesom različitih životinja, ali postojale su i zabranjene vrste. Jeli su i razno voće i povrće. Pravili su slatkiše od meda. Omiljeno piće im je bilo pivo.Među najomiljenijim sportovima bilo im je hrvanje. Postoje mnogobrojni prikazi različitih zahvata po zidovima grobnica.Imali su razvijenu književnost i umjetnost, ali i muziku. Još iz prahistorijskog razdoblja su nađene raznolike čegrtaljke i klepetaljke, koje su bile povezane sa magijom. Kasnije se javljaju različit oblici flauta i harfi. Sa prodorom Hiksa Egipćani su preuzeli i kitaru, lutnju, i azijatsku dvostruku obou.Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti da je Egipat ostavio velikog traga na cjelokupnu ljudsku historiju.

K A L E N D A R

Egipćanima se pripisuje da su prvi tačno izmjerili trajanje godine. Još u prahistorijsko doba oni su koristili mjesečevu godinu, koju su kasnije zamjenili sunčanom. Najbolje vrijeme za sjetvu bilo je kad se Nil izlije iz svog korita. Sveštenici su utvrdili da se između dvije takve poplave mladi mjesec ukazao 12 puta. Tako je nastao Mjesečev kalendar. Primjetili su takođe da se zvijezda Sirius (egip.Sothis) pokazivala na nebu jednog dana svake godine, malo prije izlaska sunca. Taj dan su odredili za početak godine i izbrojavši dane između dva pojavljivanja dobili 365 dana. Tako je godina podijeljena na 12 mjeseci po 30 dana, uz preostalih 5 dana svake godine. Oni su takođe shvatili da se ta njihova godina ne podudara sa pravom sunčevom godinom, već svake godine zaostaje za ¼ dana tj. svake 4 godine po jedan dan. Tako se dešavalo da neke svečanosti, koje inače padaju ljeti, padaju zimi i obrnuto.Godina je, uz to, bila podijeljenja i u 3 godišnja doba: “akhet” (4 mjeseca poplave), “pert” (4 mjeseca plodnosti) i “shemu” (4 mjeseca vrućine). Međutim, kako se egipatska građanska godina nije slagala sa sunčevom, tako se često ni takva podjela godine nije mogla složiti sa stvarnom. Nije poznato da li su Egipćani uspjeli riješiti ovaj problem, ali je sigurno da su morali pronaći neki izlaz iz ove nepravilnosti.

P I S M O

Najstrariji pronađeni izvor, pisan egipatskim pismom je natpis na reljefu vladara “Škorpiona”,za kojeg se misli da je živio oko 3500g.p.n.e.Ali kako znamo da je egipatski kalendar nastao davno prije toga, vjerovatno je da je pismo postojalo još ranije.Prvo pismo bilo je slikovno(piktogrami), kojim su prikazivali različite prizore iz savkodnevnice,lova,borbei mnoge druge stvari,slikajući na keramici ili reljefima.Svaki naslikani predmet je predstavljao određenu ideju.Ovakvo pismo bilo je preteča kasnijih pojmovnih pisama.U to vrijeme nailazimo i na određene znakove koji su predstavljali neki pojam.To je bio prelaz iz piktograma u hijeroglife.Grci su to pismo nazvali hijeroglifima(grč.hieros-sveti,glypho-dubiti),jer su mislili da ti znakovi služe isključivo u obredne svrhe.U početku su hijeroglifi bili prosti crteži,koji su predstavljali predmete iz svakodnevnog života(npr.kolut je predstavljao Sunce,srp Mjesec, talasasta linija vodu, i sl.)Kasnije Egipćani shvataju da se njihov govor sastoji od malog broja glasova, svega 24, te su za svaki glas odredili stalan znak. Na taj način nastao je prvobini alfabet. Ni tada riječi nisu pisali jednostavno znakovima već su pomiješali ideograme i nove znakove. Nešto kasnije dodaju i tzv. determinative, slike koje su pobliže određivale tu riječ. tako pismo vremenom postaje veoma komplikovano.Imena vladara su stavljana u ovalne ograde – kartuše (franc.cartouche). Pismo se pisalo s

desna na lijevo. Dok su na natpisima hijeroglifi pisani uvijek pažljivo, to se nebi moglo reći i za papiruse na kojima se uopšte nije pazilo na pojedinosti. Tako iz hijeroglifa nastaje kurzivno pismo, koje su Grci nazivali hijeratskim ili svešteničkim. Ovo pismo se upotrebom u poslovnom životu pomalo izobličilo. Označavano je nemarno i skraćivano, te je poprimilo novi oblik. Poznato je kao demotsko ili narodno pismo. Primivši krćanstvo Egipćani napuštaju i to pismo i uzimaju grčki alfabet, dodavši mu par demotskih znakova za glasove kojih nije bilo u grčkom jeziku. Ovakvo pismo poznato je kao koptsko. Staro hijeratsko pismo su zadržali sveštenici, sve do vremena cara Teodosija, kada su hramovi zatvoreni (391.g.n.e.).Stoljećima je postojalo mišljenje da su hijeroglifi samo simboli što je opovrgnuo francuski naučnik Champollion, dešifrovavši ih uz pomoć Kamena iz Rosette. Ovaj kamen je pronađen 1799.godine, pisan je na tri pisma: grčkim, hijeratskim i demotskim. Champollion je dokazao da su hijeratsko i demotsko pismo, nastali iz hijeroglifskog. Shvatio je da je egipatsko pismo, uopšte, kompleks figurativnih, simboličkih i fonetskih izraza. Tako je otkrivena tajna hijeroglifa. Od tada se aktivno pristupilo čitanju i tumačenju mnogobrojnih egipatskih natpisa čime je historija obogaćena novim izvorima, dok se do tada temeljila uglavnom na Herodotovim i drugim pripovjestima. To je uveliko pomoglo u istraživanjima, posebno kulturne historije. Ipak, previše dugo vremensko razdoblje od 3300, a po nekima i 4300 godina egipatske historije, prema razmjerno malom broju sačunvanih spomenika iz tog razdoblja. Zbog toga su neki dijelovi egipatske prošlosti i dalje obavijeni velom tame.

KNJIŽEVNOST

Dva značajna perioda u razvoju egipatske književnosti su Srednja Država i Nova Država. Literatura Srednje Države se može podijeliti na tri glavne grupe: pouke, proročanstva i pripovjesti. Čitava literatura, po svim svojim kategorijama se mogla podijeliti na spise namjenjene samo višim literarnim slojevima i spise namijenjene širim slojevima. Pripovjesti namjenjene širim narodnim masama su uvijek bile življe i prirodnije, jer se kod ovih drugih težilo za što ljepšim izražavanjem. Takvi spisi su zbog toga izgledali izvještačeno. Među njih se ubrajaju razne himne bogovima i vladarima, kod kojih su pisari nastojali da što ljepšim riječima izraze svoju misao. U poukama su se kroz riječi nekog vladara ili bilo kojeg drugog čovjeka prenosile upute. Još u vrijeme V dinastije nastala je “Pouka Ptahotepa”, a pretpostavlja se i “Pouka kralju Merikareu”, ujedno i najznačajnije djelo te vrste. Interesantan spis je i “Pouka kralja Amenemheta” u kojoj on opominje svog sina Sesostrisa I. Proročanstva uopšte nisu predstavljala nikakva pretkazivanja budućnosti, već posebna vrsta pripovjesti vezane za neka historijska lica. U obliku proročanstava se navode već prošli događaji. Ova “proročanstva” su nastala kao plod burnih zbivanja u Egiptu, u razdoblju između VII i XI dinastije. To je uticalo na egipatski prikaz “crnih” slika tadašnjeg vremena. U ovu vrstu moramo ubrojati i različite tužaljke. Najviše se ističu dva djela “Opomene jednog egipatskog mudraca” i “Pouke Nefer – rehua”. Tu su, zatim i “Tužaljke jednog seljaka”, “Pripovjest o jednom brodolomcu” i “Pripovjest o Sinuheu”.

Isko pisano skoro istim stilom kao i proročanstva djelo “Razgovor čovjeka kome je život dodijao, sa svojom dušom”, se razlikuje životnom filozofijom. Iz ovog vremena sačuvana je i nekoliko pjesama radnika, pastira i ribara.Religiozne pjesme su mnogo originalnije i pune neke pjesničke ljepote. Jedna od najljepših pjesama te vrste je “Himna Nilu” koja glasi: “Slava ti Nile koji iz zemlje izlaziš i dolaziš da Egipat prehraniš. Sa tajanstvenim bićem, mrak u danu...Onaj koji natapa polja; kojeg je Ra stvorio da prehrani svu stoku. Onaj koji napaja pustinju, koja je daleko od vode; njegova je rosa ono što sa neba pada.Onaj koga Geb ljubi koji je vodić boga žita; koji čini da uspijeva svaka radionica Ptaha.Gospodar riba, koji daje da vodene ptice uzvodno plivaju.On je onaj koji žito pravi i pšenicu stvara, da dade hramovima da svečanosti slave. Ako je on trom, to nosovi bivaju začepljeni i svi su ljudi siromašni: hrana bogova postaje manja i milijuni ljudi su propali.Ako je on škrt, to je čitava zemlja u stravi i veliki i mali viču...Hnum ga je načinio. Ako se on diže cijela je zemlja radosna i svako se tijelo vesleli. Svi podbradci počinju se smijati i svaki je zub otkriven.On je onaj koji nosi hranu i koji je bogat jelima; koji sve dobro stvara. On je ugledan, on slatko miriši...On je onaj koji stvara travu za stada i daje životinje za žrtvu svakom bogu bio on u podzemlju, na nebu ili na zemlji ... On je onaj koji puni hambare i čini žitnice prostranima, koji siromasima nešto daje.On je onaj koji čini da stabla rastu prema svačijoj želji i nema u tome oskudice; njegovom snagom biva sagrađena lađa jer se iz kamena ne može isklesati.Onaj koji je bio u brizi postao je veseo i svako je srce veselo.Ti, svjetlo, koje dolazi iz tame! Ti si onaj koji utvrđuje istinu, koga ljudi vole. Počinje se za tebe svirati na harfi i tebi se pjeva rukom.Svi vi, ljudi, podignite devet bogova i poštujte moć koju je pokazao njen sin gospodar Svega, koji čini da se obje obale zelene. Ti se zeleniš; Nile, ti se zeleniš.Ti si onaj koji činiš da čovjek živi od svoje stoke, a njegova stoka od livade! Ti se zeleniš, ti se zeleniš Nile, ti se zeleniš.”* (Grga Novak: Egipat, str.126.)

Za vrijeme Nove Države nastalo je mnoštvo literarnih djela, ali kako je većina pisana na papirusu, malo koje djelo se uspjelo sačuvati do danas. Tu literaturu možemo podijeliti na dva perioda: do vladavine Aknatona i od Aknatona i dalje. Do Aknatona je korišten arhajski jezik razumljiv samo pisarima i sveštenicima. Sa Aknatonom je počela revolucija u religiji i umjetnosti, zahvativši i literaturu. Počeo se koristiti narodni jezik, kao književni. Ovakva nova egipatska literatura je bila pristupačna širim narodnim masama. Ona je jedino djelo Aknatonove revolucije koje je zadržalo i nakon njegove smrti. Literatura Nove Države se može podijeliti na: pripovijesti, školske spise i pjesme. Neke pripovjesti su bazirane na historijskim događajima i imaju određenu vrijednost kao dokumenti, kao što su: “Carnavonova tablica” ,“Papyrus Sallier I”, “Anali Tutmosisa III” i “Papyrus Harris 75”. Druge pripovjesti su, ustvari, obične priče kao što su: “Priča o dvojici braće”, “Ukleti knez”, “Putovanje Unamuna”, “Pripovjest o istini i laži”, idr.

U školskim spisima pisar upućuje učenike na dobro vladanje i učenje. Tu su i pisma među pisarima. Najpoznatije je pismo pisara Horija pisaru Amenomopeu. Pjesništvo je također doživjelo svoj uspon u to doba, ali je sasvim malo djela sačuvano. Među sačuvanim djelima su različite himne, kao što je Aknatonova himna Atonu. Rijetke su ljubavne pjesme.

U M J E T N O S T

“Egipatska civilizacija je dugo smatrana za najkruću i najkonzervativniju. Iako sva egipatska umjetnost između 3000. i 500. g.p.n.e., naginje izvjesnoj jednoličnosti, to bi smo mogli uzeti više kao odraz njene postojanosti i kontinuiteta. Status faraona kao vladara je posebno važan za proučavanje egipatske umjetnosti, jer je u velikoj mjeri odredio sam njen karakter. Kult mrtvih je uticao na raskošnost grobnica”. * (H.W.Janson:Historija umjetnosti)Egipatska umjetnost se još od kamenog doba razvija neovisno od susjednih kultura, stvarajući svoj vlastiti izraz. Među najstarijim primjerima klasične egipatske umjetnosti nalazi se paleta faraona Narmera, prekrasan reljef koji prikazuje njegov trijumf nad neprijateljima. Ona je tipičan primjer egipatskog stila prikazivanja ljudske figure. Ovaj stil je nastao prvenstveno radi prikazivanja vladara vjerovatno među umjetnicima koji su radili za njega.Kiparstvo se razvijalo u sjeni vjerovanja u zagrobni život. Još u vrijeme II dinastije određen je zakon po kome se trebaju izrađivati kipovi vladara. Jedine promjene su se desile u vrijeme Aknatona. Propisi za izradu kipova su bili strogo zacrtani. Najveću slavu doživjele su portretne statue Kefrena, Mikerinosa, kip Ranofera, statua pisara iz Sakkare, i dr. Kipovi manje važnih ličnosti su rađeni slobodnije. Za izradu je korišten niz materijala, kao štu su diorit, granit, alabaster, škriljavac, vapnenac, drvo i dr. Nakon rušenja centralizovane faraonske moći (nakon VI dinastije) Egipat ulazi u razdoblje kriza i nereda, što se odražava na razvoj umjetnosti. U doba Srednje Države usavršena je tehnika izrade, iako je zadržan stari zakon. Kipovi se izrađuju sa mnogo više osjećaja i psihološkog shvaćanja. Kipovi velikaša su pravljeni uglavnom od drveta. Za vrijeme Nove Države se više pazi na izradu ruku i nogu, a tijelo je produženo kako bi izgledalo elegantnije. Kiparstvo Saitske Države je vjerna imitacija Stare i Srednje, tj. nije učinilo nikakav pomak. Lijepi primjeri tadašnje raskošnosti stila su bista kraljice Nefertiti i posmrtni kovčeg faraona Tutankamona. Reljefi tog doba većinom ilustriraju svakodnevni život Egipćana. U doba Stare Države reljef doživljava svoj procvat, za vrijeme V dinastije. Prelijepi primjeri se nalaze u grobnicama Ptahotepa i Tija, u Sakkari. Ovi reljefi spadaju u red pljosnatih reljefa, te se nemogu porediti sa grčkim reljefima, ali posjeduju svoju unikatnu ljepotu. Slikarije na zidovima grobnica su popularne u Srednjoj Državi.Još od Stare Države izrada namještaja, posuđa i nakita velike ljepote je ukorijenjena u egipatsku umjetnost.

GRADITELJSTVO

Kada spomenemo Egipat, ne možemo a da odmah ne zamislimo velike piramide i hramove. Zaista, ono po čemu je cjelokupna egipatska civilizacija ostala poznata su upravo ove monumentalne građevine, koje vijekovima odolijevaju vremenu i predstavljaju svojevrstan zapis o Egiptu. Vješti graditelji su slavu tog velikog i moćnog carstva ovjekovječili u njima, ostavivši arheolozima plodno tlo za njihova istraživanja. Iz tog razloga sam odlučio da malo više pažnje posvetim njihovoj arhitekturi i graditeljstvu.Egipatska umjetnost se nekome može činiti ukočena ili kruta, te se često o njoj govori tek kao onoj koja je djelimično uticala na kasniju grčku, koja se smatra savršenom. Takvo mišljenje je u potpunosti pogrešno.“Arhitektura i umjetnost, izražaji najveće kulturne snage Egipćana, nisu plod nikakvih vladarskih i velikaških genija, nego su izraz duha i stvaralačke snage arhitekata, inžinjera, kipara, slikara i radnika koji su sve to zamišljali i stvarali.”* (Grga Novak: Egipat,str.65).Istina je da su sva velika djela egipatske arhitekture danas poznata po vladarima, za koje su sagrađena kao npr. Keopsova piramida ili kip Kefrenov, a ne po umjetnicima koji su ih stvarali.Egipatsku arhitekturu poznajemo najviše po hramovima i grobnicama, kojih je sačuvano mnogo, za razliku od palača i privatnih kuća.Umijeće gradnje u Egiptu vuče korijene još iz predtiniskog doba, kada se posebno razvija gradnja nasipa i kanala. Tako su Egipćani čuvali zemlju od suviše velike vode, ujedno razdjeljujući pridošlu vodu, onako kao je to najbolje odgovaralo interesima poljoprivrede i života stanovništva. U tinisko doba gradnja nasipa je doživjela značajan napredak. Iz tog doba potiče i golemi nasip ispod Fajuma, nedaleko od Memfisa, čiju gradnju tradicija pripisuje Menesu. Ovaj nasip i dan danas stoji, štiteći obradivu zemlju od prevelike vode. Menesu se pripisuje i gradnja grada Memfisa. Tu je izgrađen i hram boga Ptaha, tada glavnog božanstva grada. Ovako je vladar iskorištavao znanje egipatskih graditelja i zidara. Uz njih je radilo još na hiljade radnika koji su pomagali u gradnji. “Svaki kralj gradi sebi novu prijestolnicu, a počinje je graditi redovito 4 godine nakon stupanja na prijestolje. Isto tako 4 godine poslije nego proslavi jubilej (sed), koji slavi nakon 30 godina vladanja, gradi on sebi drugu prijestolnicu.”* (Grga Novak; Egipat, str. 41)U vrijeme Sesostrisa I, iskopan je još jedan veliki kanal kod prve katarakte. On je služio za prevoz vojske u Nubiju, kao i za trgovačke brodove koji su razmjenjivali robu između Egipta i Nubije. Jedno od najznačajnijih tehničkih djela arhitekture Srednje Države je sigurno uređenje Fajuma. Ova depresija zapadno od Nila je plavljena vodom iz jednog od nilskih rukavaca, te je tu nastalo jezero. Još u vrijeme XI dinastije pravljen je plan o izradnji kanala i brana koje bi regulisale priliv vode. U vrijeme Sesostrisa II otpočeta je realizacija ovog projekta, koji je završen za Amenemheta III. Tako se dobilo mnogo obradivog zemljišta, te su u Fajumu počela nicati naselja i gradovi. Uskoro je Fajum postao centar Egipta, u kojem su vladari gradili svoje prijestolnice i piramide.

Po vjerovanju Egipćana, bogovima je potrebna kuća na zemlji u kojoj će oni boraviti. U ovu svrhu građeni su hramovi. U predtinisko doba bili su isključivo od drveta i rogozine.

Nakon toga dobijaju sve monumentalniji oblik. Grade se od kamena, za vrijeme IV dinastije velikih blokova kakvi se mogu vidjeti na Kefrenovom grobnom hramu. Najorginalniji su bili hramovi za boga sunca Ra, koji su imali veliki obelisk, sa pozlaćenim vrhom, u samom centru hrama. Ovaj obelisk je predstavljao simbol boga sunca. Okolo dvorišta hrama građeni su stubovi sa kapitolima izrađenim u obliku papirusa ili ljiljana. Bogatstvo Srednje Države odrazilo se naravno i na uspon graditeljstva i umjetnosti. Sveje hramove gradili su mnogi vladari, kao što su Mentuhotep IV, Amenemhet I, Sesostris I, Sesostris II, Sesostris III, Amenemhet III i dr., ali gotovo nijedan nije sačuvan u cjelosti. Rušili su ih kasniji vladari, koji su materijal koristili za vlastite hramove. Nova Država je razdoblje gradnje veličanstvenih hramova, kraljice Hatšepsut u Deir el – Bahri, hrama u Luksoru, hrama u Karnaku (kojeg su gradili i dograđivali skoro svi vladari XVIII i XIX dinastije), Ramesseuma Ramsesa II i dr. Za tih oko 400 godina arhitektura je doživjela izvjesne promjene, pogotovo u vrijeme faraona Aknatona. On je izgradio svoj hram u Tell el – Amarni, koji se znatno razlikuje od ostalih hramova tog vremena. I dalje stubovi predstavljaju važan ukras hramova. Hram kraljice Hatšepsut u Deir el – Bahri je zasigurno jedna od najveličanstvenijih građevina sagrađenih u to doba (otkopao ga je E.Naville, 1933.godine). Nešto kasnije u Nubiji nastaju hramovi u klisuri, od kojih je, svakako, najinteresantnijih hram Ramsesa II, kod Abu Simbela. Uz taj hram nalazi se i hram njegove žene Nefertari. Poseban izvor za proučavanje tadašnje arhitekture pružaju nam ruševine u Tell el – Amarni. Tu su nađene mnoge palače bogataša, okružene zidom unutar kojeg se nalazio vrt, privatna kapelica, kuća za poslugu i malo jezerce. Radničke kuće su bile male kućice, poredane u dugim ulicama. Velika važnost koju su Egipćani pridavali pripremama za zagrobni život, uticala je na gradnju grobnica, koje zauzimaju najbitnije mjesto u proučavanju arhitekture Drevnog Egipta. To se posebno odnosilo na malobrojne pripadnike plemićke kaste. U doba III dinastije grobnice poprimaju oblik mastaba (arap.klupa), pravougaonih humki obloženih ciglama i kamenom, podignutih iznad grobne komore. Komora se nalazila u grobnici, koja je bila duboko pod zemljom, a uz komoru imala je još nekoliko manjih dvorana. Pljačka grobnica je od davnina bila uobičajena u Egiptu, te je trebalo poduzeti neke mjere, kako bi se zaštitilo tijelo faraona. U tu svrhu arhitekt Imhotep, za faraona Djosera gradi prvu piramidu tzv. Stepenastu piramidu, u Sakkari. Ova piramida se sastoji od 6 različitih mastaba, postavljenih jedna iznad druge. Ove mastabe nisu bile od cigala već od kamena. Kompleks hramova i palača oko piramide je prostran i komplikovan, te nije teško shvatiti zbog čega je Imhotep bio obožavan u kasnijoj egipatskoj tradiciji. Imhotep je koristio tesani kamen, usavršivši dotadašnju arhitekturu baziranu na građevinama od drveta, trske i drugog lakog materijala. Stepenasta piramida u Sakkari i njoj slične kod Meduna i Dahšura, su preteče gradnje velikih piramida. Razvoj piramida dostiže svoj vrhunac u vrijeme IV dinastije. Kod Gizeha su sagrađene tri velike piramide za faraone Keopsa, Kefrena i Mikerinosa. Uz njih su se nalazile i manje piramide za njihove žene. Sve one imaju onaj prepoznatljivi oblik sa glatkim stranama i sve su prvobitno bile obložene glatkim obrađenim kamenom. Ova obloga je sačuvana samo na vrhu Kefrenove piramide. Te uglačane blokove su iskoristili kasniji vladari za sopstvene gradnje uz svaku piramidu se nalaze i posmrtni hramovi. Kraj hrama podignutog Kefrenu nalazi se i velika Sfinga, isklesana u stijeni. Visoka je 20 m., a duga 73,5 m. Najviša piramida je Keopsova, visoka 147 m, široka 231 m., a za njenu gradnju utrošeno je 2.300.000

kamenih blokova. Do grobne komore vodi 98 metara dug hodnik. Kefrenova piramida je visoka 136 m. Poduhvati ovakih razmjera označavaju vrhunac faraonske moći. I za vrijeme V i VI dinastije nastavljena je gradnja piramida u istom stilu, ali daleko manjih. Sama slika gradnje piramida, u kojoj je hiljade ljudi prisiljeno, od strane surovih nadzornika, da služi veličanju svog apsolutnog vladara, i ne mora u potpunosti biti tačna. Teško da bi bilo moguće silom kontrolisati toliku masu radnika. Pretpostavlja se da su ljudi manje – više dobrovoljno radili za faraona, smatrajući ga božanstvom. Kao nagradu za svoj rad dobijali su hranu i odjeću. Pravih objašnjenja o načinu gradnje piramide nema, sem nekoliko zapisa koje su ostavili Egipćani. Veoma važan, ali i nedovoljno pouzdan izvor je pisac Herodot, koji je prilikom svog putovanja Egiptom opisao i velike piramide Gizeha. Najprije je pripremano građevno tlo, da bi se postavio temelj sačinjen od slojeva kamenih blokova. Piramida se završavala postavljanjem glatke površine od bijelog vapnenca. Iznenađuje preciznost kojom su blokovi postavljani. Na primjer, visinska razlika na sva četiri ugla Keopsove piramide, iznosi maksimalno 1,6 cm., na razdaljini od 230 m! Strane piramida postavljene su prema stranama svijeta, a hodnici u unutrašnjosti svugdje imaju isti nagib. Pošto se ivice nisu mogle naknadno korigovati, od samog početka su morale biti precizno usmjerene. Ali na koji način je dobavljana tolika količina teškog kamenja u pustinju? Kamenolomi su većinom bili prilično udaljeni od gradilišta. Nakon što bi se izrezivali iz stijena, kameni blokovi su se uglačavali i prevozili do odredišta brodovima ili drvenim saonicama. U metodama kojima su se ti blokovi mogli izdizati na toliku visinu se također razilaze mišljenja naučnika. Većina njih smatra da su građene velike rampe od zemlje i kamenih otpadaka, preko kojih su se blokovi vukli. Čak i korištenjem današnjih tehnoloških dostignuća, gradnja Keopsove piramide bi teoretski potrajala najmanje 10 godina. U doba velikih piramida mastabe zadržavaju svoj utvrđeni oblik, sada kao grobnice plemića, okupljene oko piramide faraona. Na pročelju mastaba nalaze se niše, preko kojih duša, po vjerovanju, ostaje u vezi sa svijetom. Tu se obavljaju posmrtni obredi. Vremenom mastabe dobijaju još komora, te za vrijeme V dinastije nastaje niz dvorana, sa stubovima, reljefima i slikarijama. U doba Nove Države nastaje “Dolina kraljeva”, preko puta Luksora, na lijevoj obali Nila. Tu su u pećinama smještene grobnice faraona XVIII, XIX i XX dinastije, izdubene u klisuri. Svaka od ovih grobnica predstavlja svojevrstan splet hodnika i dvorana. Najviše se proslavila grobnica faraona Tutankamona, iako najmanja, a i po dekoracijama daleko iza ostalih grobnica Ramsesa III, Ramsesa VI ili Setija I. Razlog je taj što su sve ove grobnice bile opljačkane, osim Tutankamonove. Samo nju kradljivci nisu otkrili, jer se nalaziza ispod grobnice Ramsesa VI, te kamenje vađeno za tu grobnicu zatrpalo ulaz u grobnicu Tutankamona. Tako je ta grobnica sačuvana netaknuta sve do današnjih dana. 1922.godine Howard Carter i lord Carnarvon su je pronašli i u njoj, osim mumije, našli i gomilu raznih predmeta i pokućstva od zlata, alabastera i dragog kamenja, neprocjenjive umjetničke vrijednosti. Sve ovo danas se nalazi u muzeju u Kairu.

RELIGIJA

Smatrajući da je uloga koju je religija odigrala u cjelokupnom razvoju Egipta, kao napredne civilizacije, ogromna, uzeo sam za pravo da joj posvetim malo više pažnje.

1. Razvoj egipatske religije

Egipatska religija je prolazila kroz različite faze razvoja i bila podvrgnuta raznim uticajima, te se nikada nije moglo govoriti o cjelovitoj egipatskoj religiji.O religiji prije pojave pisma se zna vrlo malo, većinom iz predmeta koje su pronašli arheolozi. To su uglavnom različite amajlije povezane s lovom ili plodnošću, privjesci načinjeni od životinjskih zuba ili glineni kipovi. Na osnovu crteža pronađenih na posudama ili uklesanih u stijenu, zaključujemo da su postojali i izvjesni religijski obredi, koje je nemoguće upotpunosti razumjeti bez pisanog objašnjenja. Međutim, prilično sigurnom izgleda pretpostavka da se osnovna vjerovanja i običaji nisu mnogo promjenili u historijskom razdoblju.Kroz historiju egipatska religija se u izvjesnom smislu pretvorila u neki sistem. U predtinisko i tinisko doba susrećemo borbe između pojedinih lokalnih božanstava. Baožanstva jednog noma se nameću drugima tj. određeni poglavari nemeću svoju vlast drugim nomima, prisilivši ih da prihvate i njihovo božanstvo. Već u predtinisko doba većina nomova je izašla iz onog prvobitnog čistog totemizma. Svaki nom imao je svoju vjeru i svoga boga, što je nastavljeno i kasnije, kad je Egipat već bio politički ujedinjen. Ptah je bio glavni bog u Memfisu, Atum u Heliopolisu, Horus u Edfu, Amon u Thebi, Oziris u Busirisu, Sobek u Onbusu, Hathor u Denderi i dr. Na samom početku ta božanstva su bila jednostavna tumačenja određenih prirodnih pojava, nastala prvenstveno iz straha prema njima. Egipćani svoja božanstva nisu moguli zamisliti kao apstraktna, te su vjerovali da se božanstva utjelovljuju u određenoj životinji. Tu vidimo veliki broj božanstava, o kojima će kasnije biti više govora. Sveštenici iz ovoga stvaraju čitave sisteme vjerovanja, tumačeći tako različite prirodne pojave i njihove uzroke. Tako se uporedo razvija dvostruko vjerovanje: narodno i svešteničko. Poštivanje bogova u Egiptu vezano je i sa određenom korišću. Od boga se očekuje pomoć ili kazna. On na izvjestan način pomaže grad ili nom, a narod mu zauzvrat gradi “stan” tj. hram i daje sve što mu je potrebno, hranu, odjeću, piće itd. Priređuju se različite svečanosti i procesije, a i prinose se žrtve. U početku su to bile ljudske žrtve, kasnije životinje. To se radilo prvenstveno s ciljem zadovoljenja božanstva. Ostatak tog običaja je kasnije sahranjivanje lutkica u grobnicu, umjesto žena i slugu koji su nekad žrtvovani na grobu, kako bi umrlome i nakon smrti bili na usluzi. U historijsko doba prestaju ljudske žrtve, a ostaju životinjske, pivo, hrana itd. Po ujedinjenju Egipta dolazi do živog saobraćaja između određenih noma. Neka božanstva su postala veoma poznata svojim navodnim čudesima, te su im u hodočašća dolazili i ljudi iz drugih mjesta. Slično je bilo i sa mitologijom. Gradovi su prihvatali mitologiju drugih gradova. Na taj način su se različita vjerovanja spajala u neku zajedničku religiju. Taj proces je trajao stotine godina, ali do jedinstva u vjeri nikad nije došlo. Među božanstvima još u predtinisko doba, najugledniji bog bio je bog nebeskog svjetla, zamišljan kao soko, koji se na egipatskom naziva Hr, Hru (grč.Horos, lat.Horus). U različitim gradovima je bio različito poštivan. Najznamenitiji je onaj koji je vladao u Letopolisu, nazvan Hor “khenti irti” (egip.dva oka). On se uzdigao nad ostalim Horusima, ali ga je kasnije potisnuo Horus sin Izide, koji postaje inkarnisan u faraonima. Drugo božanstvo koje se poput Horusa ističe u najstarije doba je Seth, personifikacija oluje i grmljavine. Mnoga plemena, a kasnije i nomovi Gornjeg Egipta su poštivali Setha,

te je on postao i glavno božanstvo Gornjeg Egipta.Od II dinastije ističe se teološka škola Heliopolisa, stvarajući čisto solarnu vjeru. Heliopolski sveštenici su stvorili religiju koja se temelji na prirodnim silama. Uticajem na vladare IV dinastije, dolaze do ogromne moći te preuzevši vlast formiraju V dinastiju. Prema njihovoj nauci na čelu egipatskih bogova stoji 27 bogova, podijeljenih u 3 eneade(klase).Kad su heliopolski sveštenici preko svog velikog sveštenika Userkafa preuzeli prijestolje, oni su svog dotada lokalnog boga Ra uzdigli na državno božanstvo. Faraon je sada sin Ra. Ra se ne anlazi ni na zemlji, niti u bilo kakvoj životinji ili kipu, već se u punom sjaju pojavljuje na nebu.Obelisk je predstavljao samo njegov kultni simbol.Sa Raom nastaje i jedna nova ideja boga, koja se ne uspijeva ukorijenitiu široke narodne krugove,kojima i dalje preovladavaju lokalni bogovi.Iz tog razloga sveštenici povezuju te lokalne bogove sa Raom. Tako se već za vrijeme II dinastije kult Ra udružio sa Horusom u novi tip “Horus – Ra, veliki bog gospodar neba”. Ra se udružio i sa stvaraocem svijeta Atumom, koji je najstarije božanstvo Heliopolisa. Kao Atum – Ra prisvojio je sva Atumova djela među kojima i stvaranje svijeta. Dok se u Heliopolisu Atumu pripisivalo stvaranje svijeta, u ostalom Egiptu je vladalo vjerovanje da nebo Nut svakog dana rađa Sunce. To vjerovanje spojeno je sa Atumom, tako da da Atum – Ra svojom božanskom “riječju” stvara i Nut i Geba i ostale bogove. Ta božanska “riječ” je, ustvari, ono što vlada svemirom. Pošto se helioploska nauka toliko uzdigla nad narodnom, mnogi gradovi su prema njoj podesili svoje vjerske nazore. U tim mjestima Atuma je zamijenio najviši lokalni bog: Amon – Ra u Thebi, Sobek – Ra u Krokodilopolisu, Horus – Ra u Edfu itd. Nakon VI dinastije nestaje političke prevlasti heliopolskih sveštenika, ali njihova nauka ostaje uvriježena u svješteničke krugove. To identificiranje Atuma i Ra kasnije dovodi do neke vrste solarnog monoteizma.Vladari Thebe koji su uspjeli da protjeraju Hikse iz zemlje, izdigli su boga Amona na najviše božanstvo Egipta. Takođe jačaju i kultovi drugih velikih bogova širom zemlje, kao Atuma u Heliopolisu, Ptaha u Memfisu, Thotha u Hermopolisu, Ozirisa u Abydosu, Hathor u Denderi, Khnuma u Hipselisu i Latopolisu, Honsua u Thebi, Sobeka u Fajumu itd. Ali sva ta božanstva uveliko zaostaju za Amonom. On je taj koji je donio Egiptu slobodu, koji zarobljava, kažnjava i vlada. Kralj je njegov sin. Tako je on identičan sa Amonom, te se poštivajući Amona poštiva i kralj (faraon). Podupirući tako legitimitet vladara, Amonovo sveštenstvo je sve više jačalo svoju vlast i uticaj u politici. Glava te više nego moćne zajednice Amonovih sveštenika bio je “prvi prorok” (neter-hem-tep). Uz njega su još trojica visokih sveštenika: drugi, treći i četvrti prorok, koje nazivaju “božanski očevi”. Zatim dolazi niže sveštenstvo “čisti” (ueb,uabu,web) i “sveštenici štovaoci” (Kheriu – hebet). “Štovaoci” su brinuli da se rituali u ceremonijama tačno obavljaju, a “čisti” su vršili različite dužnosti u hramu. Osim muškaraca, Amonovom hramu je bilo pridodano i mnogo žena, uglavnom žena velikaša. Kad je prvi Amonov prorok dobio i naslov “predstojnik sveštenika svih bogova Gornjeg i Donjeg Egipta”, postao je stvarni vrhovni sveštenik čitavog Egipta. Faraoni – osvajači, zahvalni Amonu na ratnih uspjesima, bogato su darovali njegov hram. Tako je bogatstvo Amonova hrama postalo daleko veće od drugih hramova. Amonovi sveštenici su dobro znali kakvu snagu imaju različita proročanstva što su koristili da utiču na vladara. Tako su vremenom vladari u potpunosti postali ovisni o tome, te ništa nisu mogli da urade a da ne pitaju boga za savjet. Uticaj visokog sveštenstva je igrao važnu ulogu za Tutmosisa II i Hatšepsut. Hatšepsutin vezir Hapuseneb, bio je prvi Amonov prorok. Moć tebanskog sveštenstva

toliko je porasla da je bila skoro veća od vladarove. To je izazivalo nezadovoljstvo izvjesnih ljudi sa dvora, koji nisu bili sveštenici.Na dvoru Amenofisa III javlja se struja kojoj je pripadala njegova žena Teje, koja iznosi kult Haraktija, božanstva izlazećeg sunca. To je ustvari sama sunčana ploča Aton. To poštivanje Atona, na dvoru postaje nekom vrstom filozofije, a još više znakom borbe protiv svemoćnog Amonovog sveštenstva. To dovodi do velike vjerske revolucije Amenofisa IV (Aknatona). Njegova majka Teje, “božji otac” Eje i njegov stric Inen, veliki sveštenik Ra u Hermontisu, djelovali su na mladog Amenofisa IV, usadivši u njega kult Sunca. On je bio oduševljen tim novim učenjem. Smatrao je da su Amonovi sveštenici, koji su stekli za njegovih prethodnika ogromna bogatstva, izopačili vjeru ispraznim ceremonijama. On kao vladar i sin boga mora Egiptu dati čistu vjeru. Shvatio je da se to može postići samo kroz monoteizam. Srušio je stare bogove kojima se Egipat klanjao već 3000 godina, pozatvarao njihove hramove i naredio da se mora poštivati samo jedan bog. Po čitavom Egiptu gradi hramove Atonu. Otpor prema Amonu pokazuje odmah pri krunisanju, krunišući se ne u Thebi od Amona, već u Hermontisu u hramu Ra. Potpuno odbacuje Amona kao dinastičkog boga, a na mjestu današnje Tell el – Amarne gradi novu prijestolnicu Akhetaton tj. “Horizont Atona”. Dotadašnje ime Amenofis (Amenhotep) tj. “Amon počiva” je promjenio u Aknaton (Eknaton, Ikhutaton – “Slava – duh Atona”), a svoju ženu Nefretetu (Nefertiti) nazove Nefernefruaton tj. “najljepše od najljepšeg je Aton”. U Ahetatonu gradi tri hrama Atonu i oko njih palače. Treba se diviti njegovoj smjelosti kad se usudio da ustane protiv tada najmoćnijeg staleža u Egiptu, Amonovog sveštenstva. Zabranio je poštivanje bogova, čak je posvuda dao da se izbriše i sama riječ “bogovi”, po grobovima, spomenicima i kipovima. Aknaton je hramovima oduzeo sav imetak, te su sveštenici morali da se prihvate drugog posla. Na to oni podigoše ustanak, koji je brzo savladan. Oslanjajući se na vojsku sastavljenu od Libijaca, Sirijaca i crnaca, Aknaton poče nemilosrdno progoniti kult Amona, koji je bio glavni protivnik reformi. Hramovi Amona su napušteni i propadali su. Slično se dešavalo i sa ostalim božanstivima, osim Atuma i Horusa, sunčanih božanstava. Vladar je konfiskovao svu imovinu Amonovog kulta. Prije toga taj kult je bio isuviše bogat i moćan, te je i vladarska vlast došla u pitanje. Tako je osim religioznog preporoda, reforma imala i politički cilj. Aton kao božanstvo bio je različit od svih drugih. On nije samo otac Egipćana, već otac svih ljudi. O tome najviše možemo saznati iz jedne himne Suncu, u kojoj Aknaton iznosi monoteističko učenje o jednakosti, bez obzira na narodnost i rasu. “Kako su različita tvoja djela!U tvoje namjere mi ne možemo prodrijeti.O ti jedini bože, koji imaš moć kao nitko drugi.Ti si stvorio zemlju prema svojom želji, budući da si bio sam:Ljude, sve životinje male i velike,Sva bića koja žive na zemljiI koja koračaju svojim nogama, Sve one koje žive u zrakuI lete svojim krilima,Provincije Sirije i Nubije,Egipatsku zemlju.Ti si označio mjesta svih ljudima,Ti se skrbiš za sve njihove potrebe,

Svatko ima ono što mu pripada,I račun je njegovih dana učinjen.Njihovi su jezici različiti kao i njihoviOblici i boja njihove kože.Jer si Ti podijelio, Ti si odijelio narode.* (G.Novak:Egipat 171 – 172 str.)

Aton je vrhovni gospodar, stvaralac, u isto vrijeme i skrbnih nad svim stvorenjima. Takva vjera nije mogla uhvatiti korijena jer je narod bio isuviše obuzet praznovjerjem, magijom i starim božanstvima. Reforma je lišila sveštenike dotadašnjih privilegija, pa se veoma kratko održala nakon Aknatonove smrti. Nestalo je tog učenja kao da nikad nije ni postojalo. Reakcija koju je poveo Horemheb je u potpunosti izbrisala sve što je Aknaton uveo. Moć Amonovih sveštenika je još više porasla, te je pri kraju XX dinastije veliki sveštenik Herihor, za vrijeme Ramsesa XI, proglasio sebe faraonom. Ova revolucija je ujedno i jedini izuzetak u razvoju egipatske religije, jer se sve do tada smatralo da su bogovi sretni što žive jedni uz druge, čak i kad je dolazilo do suprotstavljanja njihovih mišljenja. Revolucija je imala jakog odraza na kulturu. Nakon Aknatonove smrt i kratke vladavine Sakerea, na vlast dolazi Tutankaton, još uvijek dijete. Pristaše stare vjere su tu vidjele povoljnu priliku te se nametnuše faraonu. On ostavi Akhetaton i vrati prijestolnicu u Thebu. Atonov hram u Thebi je razoren, posvuda zaveden kult starih bogova, a ime i slike Aknatona posvuda brisane i uništavane. Tutankaton je promijenio ime u Tutankamon. S ovom reakcijom nestaje zaostavštvine Aknatonove reforme.U doba Saitske Države nestaju iz Egipta strana božanstva, koja su se uvukla iz Azije, kao što su Baal, Astarta idr. Nestaje i kult Setha. Javlja se neki oblik lične religije, što nije postojalo prije XXII dinastije (prije je to bila privilegija faraona). Ugled faraona i njihov prijašnji božanski položaj opada. Javljaju se različite tajne misterije i udruženja, koja izdižu vjerovanje i legendu o Izidi i Ozirisu na neki filozofski stepen. Veliki zamah ova udruženja dostižu u helenističko doba. Magija i sujevjerje doživljavaju svoj vrhunac.

2. Božanska Drevnog Egipta

Većina egipatskih bogova predstavlja jake prirodne sile koje su uticale na blagostanje Egipta. U starim tekstovima susrećemo vjerovanje u prapočetak, izdizanje “svete zemlje” iz Nila. Tu su i starija božanstva Geb, Nut, Hapi i dr. Ti bogovi su prikazivani kao čudan spoj životinja i ljudi. Inače su Egipćani uvijek bili usko povezani sa svojim domaćim životinjama, ujedno se bojavši i nekih divljih. Tako je došlo do vjerovanja da se određeno božanstvo utjelovljuje u određenoj životinji. Tako je npr. nebo zamišljano kao krava koja je nogama na zemlji, ili kao žena koja je rukama i nogama stajala na zemlji nagnuta nad mužem Gebom koji je predstavljao zemlju. Iz istog razloga je i krava postala poštovana kao sveta životinja. Znači, to nije bilo nikakvo obožavanje kao takvih, već oznaka za određeno božanstvo. Svakog dana Egipćani su gledali kako se sunce rađa, prelazi preko neba i zalazi. Tu pojavu su tumačili kako su najbolje znali. Među najzanimljivijim je ono da je sunce kugla koju valja veliki kotrljan. Tako je kortrljan, kao “skarabej” ušao u

religiju i umjetnost. Po drugoj predstavi nebom kruži ogromni soko čije je jedno oko sunce, a drugo mjesec. Taj soko je Horus. Njegovo “sjajnije oko” Sunce vremenom potiskuje mjesec, tako da se pod Horusom kasnije podrazumjeva samo Sunce. Vremenom sva božanstva dobijaju svoja imena. Tako se boginja neba naziva Hathor, a ako nebo predstavlja ženu nagnutu nad Gebom, naziva se Nut. Jutarnje sunce koje kotrljan gura preko neba zove se Hepra, a navečer je to Atum. Ako se sunce predstavlja samo kao sunce onda se naziva Ra (Re). Sve to zavisi od načina predstavljanja sunca, ali i od noma gdje se takva predstavlja zamišlja. Bog mjeseca je Thoth prikazivan kao ibis ili čovjek s ibisovom glavom. On je ujedno i bog mudrosti. Pustinja i sve što se u vezi s njom događa (suša, vjetar, oluja itd.) je povezano sa Sethom. Svaka od tih pojava je nosila čovjeku nevolje te je sve pripisivano jednog božanstvu Sethu. Smatrali su da se utjelovljuje u životinji sličnoj hrtu koja je u to vrijeme živjela u pustinji. Taj Seth kasnije postaje i vrhovni bog Gornjeg Egipta. Dok su se u predtinisko doba bogovi prikazivali uglavnom pomoću životinja, kasnije je od tih životinja ostala samo glava. Sobek, ranije krokodil, prikazivan je kao čovjek sa krokodilovom glavom, boginja Bastet sa mačijom glavom, bog Horus sa glavom sokola idr. Također su postojali i određeni bogovi prikazivani isključivo kao ljudi. To su Oziris, Izida, Amon i dr. Pojedina mjesta su spajala svoja božanstva sa nekim drugim istaknutijim, posebno sa Raom, koji je bio bog sunda u Heliopolisu, spojen sa Atumom. Sa Raom se spojio i Amon u Thebi, kao i božanstva drugih mjesta, te se stvorilo jedno posebno božanstvo sunca, kao što je npr. Amon – Ra – Harakte – Atum u Thebi. Takvo spajanje ostalo je samo u molitvama, dok u praksi sva ta božanstva i dalje ostaju samostalna. Seth je bio bog zla. Prema heliopolskoj nauci postoji 27 bogova podijeljenih u tri eneade (dinastije). Prva dinastija bogova je slijedeća: Ra, Šu – Tefnut, Geb- Nut, Oziris – Izida, Seth – Nefthis.Ra je sunce koje samo, bez žene rađa Šu (zračni prostor) i njegovu ženu Tefnut (koja nema određenu kozmičku ulogu). Geb je zemlja, a Nut nebo. Oziris predstavlja Nil i plodnost, a Izida oplođenu zemlju. Seth je suha pustinja, a Nefthis njegova neplodna drugarica.Nauka heliopolskih sveštenika ipak nije uspjela istisnuti stare legende, kao što je legenda o Ozirisu. Ona je već u tinisko doba proširena po čitavom Egiptu i tako ostala unutar svih slojeva egipatskog društva. Ovu priču osim Diodora sačuvao je i Plutarh u svom djelu “O Ozirisu i Izidi”. Ta priča priča se promjenila u periodu od 3000.godina, ali je sačuvana na piramidama V i VI dinastije u svom izvornom obliku.* (Kako je čitava religija i samo vjerovanje u zagrobni život usko povezano uz ovu legendu, odlučio sam da je ovdje iznesem onako kako je zapisao G.Novak u knjizi “Egipat” str.60).Ona glasi:“ Oziris, sin Geba i Nute, imao je jednog brata koji mu je bio neprijatelj, i to Setha. Seth je postavio zasjedu Ozirisu, a drugi je brat Ozirisov Thoth sudjelovao u zavjeri. Seth sveza Ozirisa, pogubi ga i baci u vodu. Njegovo je truplo plivalo u vodi koja je izgledala crna i zelena – i po tome se zovu mora “Veliko zeleno” i “Veliko crno”. Kad je Oziris nestao, svi su bogovi za njim bili u žalosti. Izida je plakala, a Nefthis vikala, i bogovi Butoa, gdje je Oziris stanovao, ”udarahu svoje meso i udarahu svoje ruke i čupahu svoju kosu”. Samo Seth i Thoth nisu plakali. Truplo se raspalo, ali Nut, majka Ozirisova nagne se nad njim i skupi njegove kosti, stavi ponovo srce u tijelo i postavi mu glavu. Izida i Nefthis pretražiše zemlju i dođoše do mjesta gdje je Oziris ležao u vodi. Izida ga pograbi

i izvuče; bogovi se sada zauzeše za njega, Ra mu podigne visoko glavu i naredi mu da se probudi. Oziris “koji je prezirao spavanje i mrzio umor”, učinini to i probudi se na nov život. On nije trunuo i gnjio. Iza toga došlo je do borbe između odrasloga Horusa i Setha. Seth iščupa Horusu oko, a Horus Sethu testikule. Naposljetku pobijedi Horus, pošto je Sethu oduzeo iščupano oko. On ga pričvrsti svom ocu Ozirisu i otvori mu ga da on time vidi, dade mu čak i jesti, i to učini da je Oziris oživio i postao jak, tako da se svaki neprijatelj njega bojao. Kad je na to Geb sakupio bogove u vladarskoj kući u Heliopolisu na suđenje, Seth je uzalud lagao. Obje božice istine su ga saslušavale, a Šu je bio svjedok. I obje su božice su naredile da Ozirisu pripada prijestolje Geba. Tada podloži Horus Setha pod Ozirisa, tako da ga on uvijek nosi. Oziris uze sebi svaku krunu i Geb ga postavi na njegov prijesto. Tada je on vladao kao bog koji nema nijednog neprijatelja i "žalosti je bio kraj i smijeh se opet vratio”.* (G.Novak:Egipat, str. 60 – 61)

U Ozirisu su dvije osobe kralj i bog. Kao kralj on je osvajač cijelog Egipta. Pripisuje mu se da je upoznao ljude sa žitom, vinom, izumio sve zanate, poljoprivredu, nauku, zakone itd. Kao kralj on se bori sa Sethom, vladarem Gornjeg Egipta. Ovaj ga ubija i zavlada Donjim Egiptom. Ali bogovi i sin Horus Ozirisa oživljavaju. Horus pobjeđuje Setha i Oziris ponovo postaje vladarom cijelog Egipta. Oziris kao božanstvo je opšta snaga prirode, duh vegetacije i plodnosti. Egipćani su još u prahistoriji vjerovali da se život može produžiti uz pomoć magije i nakon smrti. Nad faraonom se svakih trideset godina vladanja obavlja Ozirisov ritual smrti i ponovnog oživljenja, čime on dobija novu snagu.

Božanstva:- Oziris – bog plodnosti i vegetacije, kasnije vrhovni bog Egipta zajedno sa Raom, bog zagrobnog života.- Izida – velika boginja majka, boginja plodnosti, zaštitnica braka i majčinstva. Sestra i žena Ozirisova. Često je prikazuju kako doji dijete Horusa i na glavi ima kravlje rogove sa sunčanim diskom. Hram joj je bio u Fili.- Horus – bog – soko, bog neba, sunca i faraona. Sin Izide, začet na mrtvom Ozirisu. Savladao je zlog Setha i preuzeo zemaljsku vlast. Bio je bog Donjeg Egipta. Hram mu je bio u Edfu.- Amon – državni bog u Novoj Državi, prvobitno egipatsko božanstvo, tebanski kralj bogova. - Mut – tebanska boginja majka i žena Amona.- Seth – bog oluja, oružja. Brat Ozirisov, opasan i zao. Ubio Ozirisa i dograbio njegovu vlast.- Neftis – sestra Izide i žena Setha.- Ptah – bog mrtvih, gospodar sudbine, stvoritelj zemlje, zaštitnik umjetnika i obrtnika. Obično prikazivan sa bradom u obliku mumije, kako nosi tri žezla. Bio je bog Memfisa. - Sobek (Sebek) – bog – krokodil, bog voda, često personifikacija zla i smrti.- Thoth – bog – ibis, bog mudrusti i učenja. Izumio je pismo i bio božiji pisar. Bio je i bog mjeseca.- Anubis – bog – šakal, bog umrlih, pratilac mrtvih na putu za zagrobni život. Nadzire balzamovanje, čuvar je grobnica i groblja. - Hathor – boginja – krava, boginja neba, ljubavi i muzike. Gospodarica podzemlja i zvijezda.

- Khnum (Nun) – stari bog Gornjeg Nila, stvoritelj bogova ljudi i voda, bog poplava i haosa.- Aton – sunčev kolut.- Atum – bog zalazećeg sunca.- Khepera (Hepra) – bog – kotrljan, bog izlazećeg sunca.- Geb – bog zemlje.- Nut – boginja neba, majka Ozirisa i Izide.- Šu – bog zraka, otac Nut i Geba.- Tefnut – boginja vlage i kiše, majka Nut i Geba.- Ra (Re) – bog sunca.- Serapis – helenistički bog sunca i zagrobnog života. U vrijeme dinastije Ptolomejevića bio je državni bog Egipta.- Bastet – boginja – mačka, boginja kuće i sunčeve svjetlosti.- Hapi – bog Nila.- Imhotep – vezir Djosera, kasnije poštovan kao sin Ptaha- Imsety – Horusov sin, štitio jetru od bolesti.- Kebehsenuef – Horusov sin, štitio crijeva od bolesti.- Duamutef – Horusov sin, štitio želudac od bolesti.- Hapy – Horusov sin, štitio pluća od bolesti.- Khonsu – tebanski bog mjeseca.- Ma’at – boginja istine. - Min – bog muške plodnosti.- Aker – čuvar izlazećeg i zalazećeg sunca.- Apep – zmija koja pokušava da uništi sunce.- Ammut – čudovište koje jede srca onih koji nisu zavrijedili zagrobni život.- Buto – boginja – kobra, boginja Donjeg Egipta.- Nekhebet – boginja – lešinar, boginja Gornjeg Egipta.- Neith - boginja rata i udovica.- Montu – bog rata.- Bes – bog – patuljak, bog muzike, plesa i ratnih vještina.- Onuris – ratnik i nebeski bog Abydosa.- Sekhemet – boginja - lavica, boginja rata i uništavanja.- Selket – boginja – škorpija, boginja magije.- Satet – elefantinsaka boginja nilske poplave i plodnosti.- Ketesh – semitska boginja prirode, poštovana u Egiptu.- Seshat – boginja pisanja i mjerenja.- Tauret – boginja – nilski konj, boginja žena i poroda.- Nefertem – memfiski bog lotusa.- Anket – vodena boginja Elefantine.- Meretseger – boginja Doline Kraljeva.

3. Različita vjerovanja

U religiji Drevnog Egipta nailazimo na niz različitih vjerovanja, obreda i ceremonija. Zanimljiva je uloga svetih životinja. Sami prikaz bogova sa životinjskim likovima dokazuje tu tvrdnju. U nekim slučajevima sve životinje jedne vrste smatrane su svetim i

bile su balzamirane i sahranjivanje, sa svim počastima – babuni, krokodili, ibisi, mačke ili psi. U drugim slučajevima samo jedna životinja je bila izdvajana kao utjelovljenje boga. Ptica benu je bila očitovanje boga Amon – Ra, ibis Thotha, mačka boginje Bastet itd.Veliki značaj egipćani su pridavali i snovima, vjerujući da su snovi poruke bogova. Tako je negdje 1300 g.p.n.e. napravljena i prva sanjarica sa više od 200 tumačenja tih poruka. Zastupali su teoriju suprotnih simbola (npr. ako se sanja smrt, to znači dug život i sl.). Zanimljive su njihove svečanosti i obredi. Smatrali su da bogovi imaju iste potrebe i nagone kao i ljudi. Tako su ujutro s lika boga skidali noćnu odjeću, prali ga, donosili mu hranu i piće. Time su se bavili sveštenici “sluge božije” i njihovi pomoćnici “čisti”. Poslije toga bog je primao posjetioce ili objavljivao proročanstvo, naravno preko sveštenika. Neke svečanosti sastojale su se samo od posebne žrtve ili procesije unutar hrama. Druge su bila duga putovanja rijekom do hrama nekog drugog boga. Tako npr. boginja Hathor brodom putovala oko 100 milja iz svog hrama u Denderi do gradića Edfa, u kojem je bio Horusov hram. Ovakve svečanosti ljudi su smatrali praznicima, a neki su odlazili i na hodočašća. Prikazi bogova su većinom bili načinjeni od kamena ili nekog plemenitog metala i bogato ukrašeni, te je mali broj sačuvan. U početku su svešteničku dužnost obavljali lokalni dostojanstvenici, ali se vremenom razvilo i službeno sveštenstvo. Uz vrhovnog je postojao niz drugih sveštenika, a i žene su mogle služiti kao sveštenice. Egipatska mitologija obiluje brojnim mitovima o stvaranju. Jedan od najopštije prihvaćenih bio je da je prvobitni svijet nastao iz vode. Vjerovalo se da su se razičiti bogovi pojavili na brdu koje se izdiglo iz vode i na razne načine stvarali druge bogove. Tvrdi se i da su mnogi hramovi izgrađeni na tom iskonskom brdu. Uz mitove tu su i molitve i hvalospjevi bogovima. “Knjige mudrosti” su djela koja su sadržavala mnoge praktične i moralne savjete, te razne magijske čarolije. Te knjige su podsticale njihove čitaoce da žive u skladu sa moralno – etičkim kodeksom, što je osiguravalo zagrobni život. Postoje i mnogi prikazi suda, gdje se vaga srce mrtvog čovjeka na jednoj strani vage, a pero ma’at koje predstavlja Istinu na drugoj strani. Vaganje vrši Anubis, a rezultate bilježi Thoth u prisustvu Ozirisa. Oni koji ne uspiju zauvijek su uništeni. Na rezultat suda mogle su uticati pravilno izgovorene čarolije, u kojima čovjek poriče počinjene grijehe.

4. Vjerovanje u zagrobni život

Čini se da su Egipćani oduvijek vjerovali u zagrobni život. U najstarijim grobovima pronađeni su ostaci hrane i pribora, a kasnije je raskošnost grobova, često bila veća i od raskošnosti domova. Iako je u čitavom Egiptu postojalo vjerovanje u zagrobni život, predstava o tom životu je bila različita. Vjerovalo se da ako se nad mrtvacem obavi Ozirisov ritual, mrtvac oživi u zagrobni život koji je sličan onome koji je dotad živio. Zbog toga se u grobnicu ostavljala hrana, odjeća, posuđe i slično. U grobnici su takođe slikane i različite scene iz svakodnevnog života: lov, svečanosti, razni poslovi, hrana, piće itd. Sve to bi, nakon što bi se nad njim izrekle propisane formula primalo po egipatskom vjerovanju život tj. oblik, kako bi se mrtvac mogao po volji zabavljati, jesti i piti u zagrobnom životu. Sve to je rađeno kako bi se lakše podnijela smrt koja je za njih trebala predstavljati samo prelaz u novi život. Po slikarijama u grobnicama, možemo

zaključiti da su Egipćani drugi svijet zamišljali sličnim ovom svijetu, ali ipak boljim, sa uspješnijim lovom, bogatim gozbama i lijepim djevojkama. Još u predtinisko doba postojalo je vjerovanje da je za vječni život potrebno da se tijelo umrlog što bolje sačuva, te se ono u tu svrhu balzamiralo, mumificiralo i smjestilo u što nepristupačniju grobnicu. Tako je mumificiranje postalo važan dio cjelokupnog obreda. Tijela siromašnih polagana su u natro – kupku, kako bi se oslobodila vlažnosti, a zatim su uvijana u zavoje. Bogatijim ljudima su odstranjivali i unutrašnje organe, osim srca, koje je smatrano za centar razuma i osjećanja. Na samom početku Egipćani su sahranjivali mrtve u vrelom pustinjskom pijesku koji je čuvao tijelo od raspadanja. Kasnije su počeli gradili kamene grobnice te su morali pronaći neki način da tijelo održe i u tim grobnicama. Tako se razvila vještina mumificiranja. Izvađeni unutašnji organi su se čuvali u četiri suda zvanim “kanopske vaze”. Nakon toga su u tijelo stavljene soli koje su pomagale pri njegovom sušenju. Kad bi se leš osušio, kupali bi ga, istrljali smolom i umotavali u trake od platna. Sve to je trajalo 70 dana, zbog vjerovanja da je toliko trajalo balzamovanje Ozirisa. Uporedo s tim pripreman je sanduk (sarkofag), čija je raskoš zavisila od platežne moći umrloga. Glava je smatrana za središte života, te je njeno odrubljivanje bilo nezamislivo. Problem se javljao kad je tijelo bilo uništeno ili izgubljeno, iako je u krajnjim slučajevima kip ili portret umrlog mogao poslužiti kao zamjena. Velika važnost pridavala se gradnji grobnica koje su ukrašavane slikama iz svakodnevnog života, udobnim namještajem i svakojakim imitacijama životinja. To su, naravno, mogli priuštiti samo bogati, ali su i siromašni njegovali kult mrtvih, istina mnogo skromnije. Piramide kao oblik grobnica, konstruisane kako bi se zaštitilo tijelo vladara, građene su i po 20 godina. Religiozne predstave o zagrobnom životu su motiv za njihovu gradnju, ali jako buni činjenica da je npr. faraon Snofru sagradio čak tri piramide. Prema nekim naučnicima postoje i politički razlozi gradnje. Naime, kad je Menes oko 2900 g.p.n.e. ujedinio G. i D. Egipat, u njima su poštovani različiti bogovi, Horus i Seth. Tako je gradnja piramida služila i kao sredstvo ujedinjenja stanovništva dvaju kraljevina. Prilikom zajedničkog zadatka nastajala su prijateljstva između nekada neprijateljskih plemena. Posotoje i mnoge naučno – fantastične teorije o starosti, porijeklu i svrsi piramida (da su korištene u astronomske ili meteorološke svrhe, da su zaostavštvina neke naprednije civilizacije tipa Atlantide, ili da su povezane sa vanzemaljcima) koje nemaju nikakvog naučnog osnova, ali se o njima vode žustre polemike u svjetskim naučnim krugovima. O samoj gradnji piramida bilo je više govora u poglavlju “Graditeljstvo”.Uz ostale pripreme na sarkofagu su ispisivane različite formule i amuleti koji su trebali braniti pokojnika od svake opasnosti koja mu je mogla onemogućiti vječni život. Kao pomoć koristi se “Knjiga mrtvih”, većinom svitak papirusa, zbirka različitih čarolija i uputstava za zagrobni život. Često je bila i ilustrovana, što je zavisilo od društvenog statusa umrlog. Ispočetka je “Knjiga mrtvih” bila privilegija odabranih (sveštenika, faraona i njihovih najbližih), a nakon pada VI dinastije (oko 2150 god.p.n.e.) i ostalih ljudi. Njen najvažniji dio bila je “negativna ispovijed”, u kojoj se nisu nabrajala učinjena dobra djela, već loša koja nisu učinjena (npr.nisam onaj koji je ubio, nisam nanosio bol, nisam prouzrokovao glad i sl.). Najstariji sin je kao glavni nasljednik preuzimao obavezu mumificiranja, sahrane, spomen – svečanosti i svakodnevnog prinošenja hrane umrlom. U samom početku se vjerovalo da će kralj provesti svoj zagrobni život uz boga sunca Ra, ali je kasnije njegova budućnost povezana s bogom Ozirisom, te se svaki kralj nakon smrti poistovjećuje sa njim. Postepeno se ta čast proširila, najprije na plemstvo, a kasnije

na sve klase. Prema vjerovanju čovjek se sastojao od tri dijela: - Akh – duh koji nakon smrti leti u nebo- Ba – “duhovna duša”, dah ili žrtvovana snaga. Ritualno se ponovo udahnjivala u usta mumificiranog tijela.- Ka – “tjelesna duša”, dio božanske supstance koja čovjeka prati tokom života. U času smrti se sjedinjavala sa Ba, nastavljajući život u drugom svijetu.Kad čovjek umre vraća se svome Ka. Njegova duša Ba i duh Akh se, odjelivši od svijeta, spajaju sa Ka, te čovjek postaje sličan Ozirisu. Tako umrli uživljava na vječnost i boravi uz Ozirisa i druge bogove u raju. Odatle duša, po volji, može da dođe u svoj grob, u svoj Ka. Sve što se nalazi ili je naslikano u grobnici, može pokojnik po volji oživjeti. Duše mrtvih su nakon smrti morale proći zemljom tame Tuat, koja je podijeljena na 12 područja, po jedno za svaki noćni sat. Duše su prelazile Tuat na putu za Ozirisovu sudnicu. Duše koje su prošle suđenje su nastavljale boraviti u raju koji Egipćani nazivaju “polja Aaru”. Prikazuje se kao mjesto slično Egiptu s velikom rijekom i obrađenom zemljom. Egipćani su se jako bojali mrtvih, vjerujući da duše mrtvih mogu lutati i donositi nesreću. Pretpostavlja se da je to jedan od razloga pokušaja provođenja Ahnatonove reforme, o čemu je već bilo riječi.Iako su se oblici grobnica i mnoge druge stvari mijenjale, vjerovanje u zagrobni život se održalo čak do I st. p.n.e.

Z A K LJ U Č A K

Kad sam počeo sa ovim radom, nisam ni slutio da ću saznati toliko novih stvari, različitih detalja i pojedinosti, vezanih za Drevni Egipat. Teško sam se mogao odlučiti na što da bacim težište svog rada, na historijski razvoj ove blistave civilizacije ili na ulogu koju je ona odigrala u razvoju kulture uopšte. Zbog te svoje neodlučnosti, dopustio sam sebi da pokušam obuhvatiti obje strane, a da ne budem površan.Ova civilizacija, nastala na plodnim obalama Nila, čovječanstvu je podarila brojne pronalaske, uticala je na umjetnost i književnost, bila inspiracija bezbrojnim piscima i slikarima, koji su bili više nego opčinjeni njenim ljepotama. Mnogo vremena i prostora sam izdvojio za religiju Egipta, smatrajući da je ona imala presudnu ulogu u cjelokupnom razvoju egipatske kulture. Čitava ta civilizacija bila je utemeljena na jednom komplikovanom religijskom sistemu, u kojem je sveštenstvo imalo ogroman uticaj, mijenjajući često odluke vladara, te tako i čitavu historiju. Faraonov status vladara – boga je bio važan za očuvanje kontrole nad narodom, koju je takva apsolutistička monarhija zahtijevala. Egipat je svijetu podario i mnoge veličansvene građevine, koje su svjedok moći tadašnjih vladara. Krizna razdoblja, kroz koja je Egipat prolazio, su samo dokaz da ništa ne može biti savršeno. Istražujući i prikupljajući materijal za ovaj rad, naučio sam nebrojene stvari i samo pojačao moje već davno rođeno divljenje Egiptu. Ako samo malo dublje zađete u čitavu priču, razumjećete mnogobrojne obožavatelje Egipta, arheologe, etnologe, fotografe, koji su čitav svoj život posvetili Egiptu. Ali i pored svih njih koji danonoćno rade na rasvjetljavanju mnogih djelova egipatske historije koji su još pod

velom tajni, još uvijek postoji mjesto za nove generacije ljubitelja Egipta, da se mogu prepustiti čarima prekopavanja po njegovoj veličanstvenoj prošlosti.Bogatstvo Egipta kao da ne može presušiti.

LITERATURA

1. Grga Novak: ”Egipat”2. Grupa autora: ”Religije svijeta”3. H.W.Jansen: ”Historija umjetnosti”4. “Enciklopedija leksikografskog zavoda”5. Herodot: “Euterpa” i “Talija”6. “Ilustrovana enciklopedija- Istorija I”7. “Veliki Atlas svijeta”8. Časopis “National Geographic”, January 1997;article:”Imperiled Nile Delta”9. Internet: www.akhet.co.ukwww.egypthianmyths.comwww.geocites.com/~amenhotep