EKONOMIJA JAVNOG SEKTORA

III PREDAVANJE

PROF. DR JUGOSLAV JOVIĈIĆ

1

EKONOMIKA ZDRAVSTVA Predmet i metod ekonomskih istraživanja u zdravstvu

Ekonomska istraživanja u zdravstvu bave se utvrĊivanjem obima i

strukture zdravstvenih potreba, te traženjem najefikasnijih metoda

njihova zadovoljavanja. Pri traženju odgovora na postavljena pitanja,

ekonomska istraživanja posebno treba da razjasne:

• kako se procjenjuje obim zdravstvenih potreba konkretne populacije?

• šta je proizvod (output) zdravstvene djelatnosti i kako se on mjeri?

• koliko je jedinica ukupnih ulaganja (inputa) potrebno da bi se

proizvela odgovarajuća jedinica outputa?

• koliki su i kakvi društveni gubici i dobici u sluĉaju zadovoljavanja,

odnosno nezadovoljavanja stanovite zdravstvene potrebe?

2

Ekonomska istraživanja u zdravstvu traži potpuni interdisciplinarni

pristup jer su osnovne ekonomske specifiĉnosti zdravstvenih usluga

razliĉite od drugih ekonomskih dobara.

Navešćemo neke od njih:

- Nepredvidivost izbijanja bolesti;

- Eksterni efekti (eksternalije);

- Dvostruki karakter izdataka za zdravstvenu zaštitu;

- Nesposobnost pojedinca da procjenjuje svoje zdravstveno stanje;

- Zdravstvo je podruĉje vrlo intenzivno i radom i kapitalom;

- Povezanost i meĊuzavisnost osnovne djelatnosti sa procesom

obrazovanja novih kadrova;

3

ZDRAVSTVENA POTROŠNJA

Empirijski je davno dokazana velika povezanost izmeĊu klasiĉnih

sintetskih pokazatelja ekonomskog razvoja i kretanja zdravstvene

potrošnje. Promatrano na dugi rok, ova povezanost je kvantificirana

kod svih zemalja koeficijentom korelacije većim od 0,9.

MeĊutim, tako identificirana povezanost ne daje ipak odgovor na

pitanje, da li rast BDP sam po sebi uslovljava kretanje zdravstvene

potrošnje i na koji naĉin, odnosno, kakav je karakter utvrĊene

korelacije? Autori su na razliĉite naĉine i u razliĉitim periodima

prouĉavali ovu meĊuzavisnost i dolazili do do specifiĉnih zakljuĉaka,

pa bi se moglo ustvrditi da ne postoji i ne može postojati jedna

univerzalna teorija o odnosu društveno-ekonomskog razvoja i

kretanja zdravstvene potrošnje.

4

Uticaj zdravstvene zaštite na rast indeksa zdravlja i radno-

proizvodnog potencijala populacije je evidentan, mada ga je teško

egzaktno izmjeriti. Determinante tog "zdravstvenog kapitala" su

slijedeće:

• genetske prirode

• ekološke prirode

• socijalne prirode

• zdravstveno-zaštitne prirode.

Mjerenje doprinosa "zdravstvenog kapitala" društveno-ekonomskom

razvoju derogira ĉinjenica da se usmjerava za zaštitu neproizvodnog

stanovništva (neradni kontingent i radno nesposobni)

5

FAKTORI RASTA ZDRAVSTVENE POTROŠNJE

Teoretiĉari ekonomike zdravstva su identifikovali veliki broj faktora

rasta zdravstvene potrošnje. Svjetska zdravstvena organizacija

(WHO) akceptirala je slijedeće faktore:

1. demografske promjene,

2. stavovi stanovništva prema zaštiti zdravlja,

3. promjene morbiditeta,

4. dostupnost zdravstvene zaštite,

5. promjene sistema zdravstvene zaštite,

6. radno-intenzivni karakter zdravstvene zaštite,

7. rast kvaliteta zdravstvene zaštite.

6

MeĊu ostalim faktorima koji su ĉešće isticani kod

pojedinih autora izdvajaju se po znaĉaju:

• socijalne promjene,

• ekonomske promjene,

• promjene sistema finansiranja,

• nauĉno-tehnološki napredak medicine,

• promjena prava korisnika zdravstvenih usluga.

7

Koncepcije utvrĊivanja zdravstvenih potreba mogu biti:

a) individualno utvrĊene zdravstvene potrebe, koje zavise od:

- zdravstvenog stanja individue,

- stavova individue o zdravlju, bolesti i medicini.

b) medicinski struĉno utvrĊene zdravstvene potrebe, koje zavise od:

- sposobnosti medicine da dijagnostira i lijeĉi,

- tehnoloških, ekonomskih i struĉnih potencijala zdravstvene zaštite,

- znanja, interesa i stavova zdravstvenih radnika.

c) društveno priznate zdravstvene potrebe, što se ostvaruje kroz:

- regulisanje sistema individualnih prava na zdravstvenu zaštitu,

- mehanizam zdravstvenog osiguranja.

8

Participacija u zdravstvu

Participacija predstavlja oblik izravnog uĉestvovanja

korisnika u plaćanju troškova usluga zdravstvene zaštite.

Postoji više mogućnosti za klasifikaciju razliĉitih vrsta i

tehnika participacije. Sa stanovišta efikasnosti participacije

u cjelini sistema finansiranja zdravstvene zaštite,

najpotpunija je klasifikacija koja za kriterije uzima

odgovore na sljedeća dva pitanja:

da li je participacija jednaka za sve korisnike (pacijente)?

ko odreĊuje njenu visinu i naĉin uplate?

9

• Prema ovome kriterijumu, u razliĉitim sistemima finasiranja

zdravstvene zaštite izdiferencirale su se slijedeće vrste participacije:

• suosiguranje, koje predstavlja takvu participaciju, pri kojoj korisnik-

osiguranik plaća izravno odreĊeni procenat troškova od cijene

konkretne usluge (pregled, lijeĉenje, medikamenti);

• franšiza, u okviru koje osiguranik snosi sve troškove do utvrĊene

granice, a sve troškove preko te granice snosi osiguranje;

• suplaćanje (doplata po usluzi), koje podrazumijeva odreĊenu svotu

koju osiguranik plaća za svaku uslugu;

• selektivno neosiguranje, koje je zastupljeno za neke manje znaĉajne

usluge, koje se iskljuĉuju iz osiguranja, a to znaĉi u cjelosti ih plaća

korisnik;

10

• dvojni sistem, kada je stanovitu uslugu moguće zadovoljiti na

više naĉina ili u više organizacionih formi, pri ĉemu

zdravstveno osiguranje pokriva troškove onog jeftinijeg, a

razliku plaća korisnik (lijeĉenje u ambulanti ili bolnici);

• glavni medicinski rizici, u kojima osiguranje plaća sve

troškove za utvrĊeni broj i vrstu bolesti, dok se za ostale u

pravilu utvrĊuju visoke franšize;

• ekstra naplate, u okviru ĉega osiguranje nadoknaĊuje

odreĊenu prosjeĉnu cijenu svake usluge, uz garantovanje

minimalnog kvaliteta, a zdravstvena ustanova od pacijenta

izravno naplaćuje razliku cijene po osnovu boljeg kvaliteta.

11

Uticaj participacije na stepen efikasnosti zdravstvene zaštite u

osnovi zavisi od:

vrste usluge (ambulantna , bolniĉka i sl.);

vrste zdravstvene potrebe i karaktera zdravstvenog rizika;

karakteristika korisnika (pol, obrazovanje, životna dob,

dohodak i sl.);

oblika i visine participacije.

12

• Ekonomski efekti participacije su dvojaki i to:

• direktni efekti, s obzirom da participacija djeluje na preraspodjelu

izvora finansiranja zdravstvene zaštite,

• posredni efekti, koji su rezultat destimulacije za neopravdanom ili

neprimjerenom zdravstvenom zaštitom, ĉime se indirektno smanjuje

ukupna zdravstvena potrošnja. Istraživanja su pokazala da su efekti

participacije kod velikog broja zemalja evidentni, ali i da nisu tako

znaĉajni. U prosjeku posmatranih zemalja participacija smanjuje

ukupne troškove zdravstva za oko 2%, ali znaĉajnije utiĉe na

usklaĊivanje zdravstvene zaštite stvarnim potrebama, koje proizlaze

iz zdravstvenog stanja stanovništva.

13

SISTEM ZDRAVSTVENIH RAČUNA Zdravstveni sistemi u razvijenijim zemljama susreću se sa problemom brzog

rasta izdataka u zdravstvu. Takav rast je u korelaciji sa napretkom

tehnologije u medicini, velikim oĉekivanjima stanovništva od zdravstvene

zaštite, raznim institucionalnim faktorima kao i starenjem populacije.

Povećanje resursa u sistemu zdravstvene zaštite utiĉe generalno na boljitak

zdravlja stanovništva i to doprinosi ekonomskom prosperitetu kroz

povećanje uĉešća na tržištu rada i produktivnosti.

MeĊunarodne institucije su za potrebe zdravstvene politike razvile

metodologiju Sistema zdravstvenih raĉuna (System of Health Accounts –

SHA).

Metodologija Sistema zdravstvenih raĉuna predlaže integrisani sistem

sveobuhvatnih i meĊunarodno uporedivih raĉuna i daje okvir standardnih

tabela za izvještavanje podataka o potrošnji u zdravstvu.

14

U 2011. godini objavljena je nova revidirana verzija SHA priruĉnika

zajedno od strane Eurostata, SZO i OECD. SHA metodologija (stara i

revidirana) je napravila jasnu razliku izmeĊu finansijskih,

institucionalnih i funkcionalnih aspekata zdravstvene zaštite

predlažući trodimenzionalni sistem koji odgovara na tri kljuĉna

pitanja:

Odakle dolazi novac? (od finansijskog agenta/izvor finansiranja)

Gdje odlazi novac? (davaocu usluga zdravstvene zaštite)

Kakve su usluge pružene i kakvi su materijali (roba) kupljeni?

(namjene zdravstvene zaštite)

15

Gore navedena pitanja su prikazana u predloženoj MeĊunarodnoj

klasifikaciji za zdravstvene raĉune (ICHA – International

Classification for Health Accounts) koja se dijeli na tri osnovne

klasifikacije:

1) Klasifikaciju namjena – funkcija zdravstvene zaštite (ICHA-

HC);

2) Klasifikaciju davaoca usluga zdravstvene zaštite (ICHA-HP);

3) Klasifikaciju izvora finansiranja zdravstvene zaštite (ICHA-

HF).

4) Njihovim kombinovanjem nastaju tri osnovne tabele na koje je

moguće dograĊivati dodatne, prema izvorima finansiranja,

starosnim grupama stanovništva, grupama bolesti i drugo

16

MEĐUNARODNA KLASIFIKACIJA ZA ZDRAVSTVENE RAČUNE (ICHA)

Osnovne tri klasifikacije Sistema zdravstvenih računa obuhvataju

sledeće kategorije potrošnje za zdravstvo:

1.Klasifikacija namjena-funkcija zdravstvene zaštite (ICHA-HC;

Health care functions)

Osnovna je podjela na lijeĉenje, rehabilitaciju, dugotrajnu zdravstvenu

zaštitu, medicinska sredstva za vanbolniĉke pacijente, pomoćne usluge

zdravstvene zaštite, preventivnu zdravstvenu zaštitu te upravljanje

zdravstvenim sistemom i osiguranjem.

17

2. Klasifikacija davaoca usluga zdravstvene zaštite (ICA-HP; Health

care providers)

Glavna podjela obuhvata bolnice, ustanove za njegu i smještaj, davaoce

izvanbolniĉke zdravstvene zaštite, maloprodaju i druge dobavljaĉe

medicinskih sredstava, provoĊenje i administraciju javnozdravstvenih

programa, upravljanje zdravstvenim sistemima i osiguranjem, te

inostrane pružatelje zdravstvene zaštite.

3. Klasifikacija izvora finansiranja zdravstvene zaštite (ICA-HF; Health care

financing sources)

Osnovna podjela obuhvata javni, privatni sektor i strane izvore finansiranja

zdravstvene zaštite. U okviru agenata finansiranja postoji podjela na centralni,

entitetski, kantonalni i lokalni nivo kao i obavezno zdravstveno osiguranje.

Privatni sektor se dijeli na privatna osiguranja, direktno plaćanje domaćinstava

za zdravstvenu zaštitu, neprofitne organizacije te ustanove i preduzeća (izuzev

onih iz zdravstvenog osiguranja).

18

POKAZATELJI POTROŠNJE U ZDRAVSTVU

Glavni pokazatelji potrošnje za zdravstvo koji se najviše koriste u

meĊunarodnim poreĊenjima su:

Ukupna (javna i privatna) potrošnja za zdravstvo kao udio u

BDP-u,

Ukupna potrošnja za zdravstvo po stanovniku u paritetu kupovne

moći

Glavni pokazatelji potrošnje za zdravstvo u BiH potvrĊuju visoku

javnu i visoku privatnu potrošnju za zdravstvo kao udio u BDP, ali sa

druge strane, zbog niskog BDP, još uvijek nisku potrošnju za

zdravstvo po stanovniku.

19

Glavni razlozi za visoku potrošnju za zdravstvo u BDP u Bosni i

Hercegovini su sljedeći:

Za razliku od drugih zemalja koje su na sliĉnom nivou ekonomske

razvijenosti, u BiH imamo na strani ponude dobro razvijen sistem

socijalnog i zdravstvenog osiguranja sa dugom tradicijom i relativno

visoku pokrivenost stanovništva socijalnim osiguranjem.

Visoka su prava na zdravstvene usluge pokrivene zdravstvenim

osiguranjem.

Niska su formalna plaćanja- participacije i veliki su izuzeci posebnih

grupa stanovništva za doplaćivanja.

20

Neadekvatna preraspodjela u zdravstvenoj zaštiti (visoka

potrošnja u bolnicama, nedovoljna sredstva na primarnom

nivou i niska ulaganja u preventivu i javno zdravlje)

Na strani potražnje za uslugama imamo velik udio starije

populacije i relativno dugi oĉekivani životni vijek.

Visok je udio populacije sa invaliditetom (posljedice rata) i

velike potrebe ove populacije u okviru dugotrajne zdravstvene

njege, što utiĉe svakako i na povećanje izdataka za lijeĉenje.

21

Privatna potrošnja je visoka i zbog sljedećih razloga:

Javni zdravstveni sistem ne zadovoljava visoke potrebe

stanovništva u vezi sa zdravljem – javna potrošnja po stanovniku

je zbog niskog BDP još uvijek veoma niska i ne može zadovoljiti

visoka oĉekivanja stanovništva u vezi sa lijeĉenjem i zdravljem,

što utiĉe na traženje zdravstvenih usluga u privatnom sektoru.

Ponuda u privatnom zdravstvenom sektoru je u nekim oblastima

veoma dobro razvijena i utiĉe na povećanu privatnu potrošnju.

Mreža apoteka i ponuda lijekova bez recepata su veoma dobro

razvijeni.

22

EKONOMIKA OBRAZOVANJA Komplementarnost obrazovanja i zdravstva je više nego oĉigledna.

Komplementarnost ulaganja u obrazovanje i zdravstvo

determinisano je brojnim faktorima kao što su:

nivo privredne razvijenosti,

broj i struktura stanovništva,

socijalni, politiĉki i kulturni faktori,

liĉni i društveni standard,

prirodno okruženje.

23

Predmet istraživanja u ekonomici obrazovanja su:

ekonomski aspekti obrazovno-vaspitne djelatnosti,

u užem smislu predmet su materijalni, kadrovski i finansijski resursi, kao

neizostavna pretpostavka funkcionisanja obrazovne djelatnosti,

u širem smislu predmet je "proizvodna funkcija" sa svojim "inputom" i

"outputom", ulaganje u obrazovanje (input) jeste potrošnja, ali je

istovremeno i investicionog karaktera,

efekti obrazovanja (output) predstavljaju temeljni predmet u ekonomici

obrazovanja,

usklaĊenost procesa zapošljavanja sa stvarnim potrebama privrede i društva,

primarni je pokazatelj društveno-ekonomske efikasnosti outputa

obrazovanja.

24

• Opšte metode istraživanja koje polaze od istorijskog determinizma,

kao temeljnog principa istraživanja u svim društvenim naukama su:

metoda apstrakcije, kojom se u procesu dijalektiĉkog jedinstva opšteg i

posebnog vrši nauĉna selekcija bitnog od nebitnog;

metoda konkretizacije, kojom se vrši postupak približavanja istraživaĉkih

fenomena stvarnim elementima, tj. konkretizacijom se istovremeno vrši i

svojevrsna sinteza utvrĊenih opštih zakonitosti, do kojih se došlo metodom

apstrakcije;

metoda indukcije i dedukcije, kao oblici logiĉkog prosuĊivanja u procesu

spoznaje pojedinih fenomena;

25

pojam modela (kao većeg ili manjeg stepena simplifikacije) relevantnih

odnosa ekonomskim varijablama:

• model linearnog programiranja ima ĉestu primjenu jer se može efikasno

upotrijebiti zbog brojnih ograniĉenja u alokaciji materijalnih i

finansijskih resursa,

• cost-benefit analiza je naroĉito znaĉajna u ekonomskim istraživanjima

obrazovne djelatnosti,

metoda planiranja obrazovnih potreba prema ekstrapolaciji zbira

individualnih potreba i potreba porodice (90%);

metoda "planiranja radne snage" koja polazi od datih makroekonomskih

agregata (BDP,produktivnost, zaposlenost);

makroekonomski model planiranja obrazovanja kojim se kadrovske potrebe

po profilima i specijalnostima stavljaju u funkciju oĉekivanog kretanja

nacionalnog dohotka.

26

EKONOMSKA CIJENA OBRAZOVANJA (ECO)

Ekonomska cijena obrazovanja je razliĉita za pojedine stepene obrazovanja

i podložna je promjenama, ali elementi ekonomske cijene obrazovanja

(ECO) su isti za sve stepene i smatraju se nepromjenljivim.

ECO po polazniku (uĉeniku, studentu) treba da ima sljedeće osnovne

komponente:

1) materijalni troškovi;

2) amortizacija fiksnih fondova;

3) dohodak – realni dobitak

27

1) Materijalni troškovi sastoje se iz:

opšti ili režijski troškovi, i to:

ogrjev, elektriĉna energija, zemljišna renta, tekuće održavanje, osiguranje,

voda, kancelarijski i PTT troškovi, ostali troškovi.

direktni troškovi nauĉno-nastavnog, odnosno vaspitno-obrazovnog rada;

2) Amortizacija fiksnih fondova, i to:

za pokretna sredstva,

za nepokretna sredstva.

3) Dohodak u kojem se nalaze:

liĉni dohoci (neto) za: nastavno osoblje, nenastavno osoblje, dodatak za

rukovoĊenje.

doprinosi iz dohotka: na liĉne dohotke. ostali doprinosi iz dohotka,

c) fondovi.

28

Obrazovanje kao investicija manifestuje se na sljedeće načine:

pripremanje ĉovjeka za društvene funkcije;

povećanje društvenog proizvoda;

povećanje ljudske umješnosti, vještine i znanja neophodnih za

proces rada;

smanjivanje ekonomskih rizika.

29

Obrazovanje kao potrošnja ogleda se kroz sljedeće

pokazatelje:

razvija liĉne sposobnosti, kreativnost i prilagodljivost

prirodnom i socijalnom okruženju;

proširuje vidike potrošaĉa;

širi skup želja za dobrima i uslugama i proširuje izbor;

proširuje mogućnosti za zanimljiviji i potpuniji život;

podiže kritiĉku ocjenu kvaliteta.

30

Makroekonomski pristup planiranju obrazovanja obuhvata

ciljeve i sredstva za njihovu realizaciju. Za utvrĊivanje ciljeva

postoje neke faze kao npr.

- procjena ukupne proizvodnje u društvu (BDP);

- procjena proizvodnje po sektorima (struktura privrede);

- izbor pokazatelja produktivnosti rada po sektorima;

- procjena kvalifikacione strukture po sektorima za potrebe

utvrĊivanja pojedinih profila obrazovanja.

31

SOCIJALNA ZAŠTITA

Sistemi socijalne zaštite se konvencionalno klasifikuju u

programe socijalne sigurnosti i programe socijalne pomoći.

Programi socijalne sigurnosti se zasnivaju na doprinosima za

socijalno osiguranje.

Programi socijalne pomoći osmišljeni su da bi pružili

sigurnosnu mrežu za lica u stanju potrebe koja nisu obuhvaćena

programima socijalne sigurnosti ili su njima nedovoljno

obuhvaćena za zadovoljavanje odreĊenih minimalnih standarda.

32

Okvir politika za socijalnu zaštitu u BiH

Nadležnosti za socijalnu zaštitu i socijalnu inkluziju su uglavnom

decentralizovane na nivou FBiH,RS, Distrikta i kantona.

NeusklaĊenost postojećih zakona stvara velike probleme u svih

oblastima socijalne zaštite.

U Federaciji BiH, glavni zakoni koji se odnose na socijalnu zaštitu

su:

- Okvirni zakon o socijalnoj zaštiti

- Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata

- Zakon o zaštiti porodice s djecom

- Porodiĉni zakon.

33

U Republici Srpskoj, glavni zakoni koji se odnose na socijalnu

zaštitu su:

- Zakon o socijalnoj zaštiti

- Zakon o djeĉjoj zaštiti

- Porodiĉni zakon.

U Brĉko Distriktu, glavni zakoni koji se odnose na socijalnu

zaštitu su:

- Zakon o socijalnoj zaštiti

- Zakon o djeĉijoj zaštiti

- Porodiĉni zakon.

34

Realna potreba novih elemenata socijalne

politike

Potrebno je da se socijalna politika zasniva na navedenim

stavkama:

Ona mora da bude u nadležnosti države.

Socijalna prava se moraju uskladiti sa raspoloživim materijalnim

resursima te je zbog toga bitno da se identifikuju i definišu

prioriteti socijalne politike.

Mreže socijalnih institucija treba transformisati u pravcu

ekonomski zdravih, tržišno kompatibilnih institucija.

Potrebno je proširiti mreže socijalnih institucija kroz podršku

stvaranja nevladinih organizacija, te jaĉanje lokalnih i

dobrovoljnih inicijativa.

35

Aktivne mjere zaštite od nezaposlenosti ukljuĉuju sljedeće:

• Programe prekvalifikacije, radnu obuku nezaposlenih te sticanja novih struĉnih

kvalifikacija.

• Programe podrške samozapošljavanjem putem kreditiranja ili sufinansiranja

osnivanja sopstvenih preduzeća za nezaposlene. Korisni programi koji su

provodivi i razvijeni u tržišnim privredama kanališu prihode koji bi se u

protivnom davali za nadoknadu za nezaposlene, ka avansnom plaćanju ili

sufinansiranju zapošljavanja. Na taj naĉin se stimuliše i invastiranje sopstvenih

finansijskih sredstava.

• Podršku novim oblicima zapošljavanja i rada kao što je skraćeno radno vrijeme,

rad na odreĊeno vrijeme, kućna radinost, a cilj je poboljšanje mobilnosti radne

snage.

• Prestruktuiranje privrede, a u pravcu podrške razvoja malih i srednjih preduzeća

za što je potrebno razvojno okruženje za aktivnu politiku zapošljavanja.

36

Funkcije socijalne zaštite jedan grad ili opština ostvaruje

putem osnovnih oblika socijalne zaštite, recimo:

- Novĉane i druge materijalne pomoći,

- Smještaja u ustanove socijalne zaštite,

- Osposobljavanje za rad,

- Uslugama struĉnog rada

- Kućnom njegom i pomoći.

37

• Reorganizacija donosi nove uloge centara za socijalni rad:

• Uloga prevencije i sprjeĉavanja nastajanja uzroka stanja socijalnih

potreba,

• Uloga istraživanja, prouĉavanja i planiranja socijalne zaštite na

podruĉju lokalne zajednice,

• Uloga rješavanja postojećih socijalnih sluĉajeva i problema,

• Uloga razvoja i koordinacije mreže institucija i drugih neprofitnih i

humanitarnih nevladinih organizacija

• Uloga uvoĊenja menadžmenta u socijalnoj zaštiti koji bi vršio

organizaciju finansiranja aktivnosti putem projekata,

• Uloga razvoja jedinstvenog informacionog sistema u socijalnoj

zaštiti.

38

PENZIJSKO I INVALIDSKO OSIGURANJE Sistem penzijskog i invalidskog osiguranja je rezultat zadovoljavanja

socijalnih potreba da svi imaju pravo na egzistenciju. Uzevši u obzir

obim sredstava i ciljeva, penzijsko i invalidsko osiguranje, pored

zdravstva, predstavlja najvažniji dio sistema socijalnih programa.

Najvažnije funkcije penzijskog i invalidskog osiguranja su:

- rasporeĊivanje dohotka pojedinaca tokom cijelog životnog vijeka,

- pojedinaĉna i nacionalna štednja,

- socijalna kohezija.

39

Po naĉinu prikupljanja i preraspodjele penzija temeljem

zaposlenosti osnovno je razlikovanje na penzije definisanih

davanja i penzije definisanih doprinosa.

Prema naĉelu definisanih davanja, visina penzije se odreĊuje

prema zakonom propisanoj formuli, u zavisnosti o prihodima

osiguranika u vrijeme njegove ekonomske aktivnosti.

U sistemu odreĊenih doprinosa država nameće samo obavezu

uplate odreĊenog doprinosa, a penzije se odreĊuju u zavisnosti

o iznosu na osiguranikovom liĉnom raĉunu i oĉekivanom

trajanju isplate penzije.

40

• Nužnost ukljuĉivanja države na tržištu penzijskog i invalidskog

osiguranja pravda se sa tri vrste argumenata:

• Prvi argument se veže za problem pogrešnog izbora.

• Država rješava problem pogrešnog izbora, tako da nametanjem

obaveznog osiguranja za sve, zapravo formira veliku grupu

osiguranika. Tada je visina premije prihvatljiva, a broj

osiguranika veliki.

41

• Državni paternalizam je sljedeći argument.

• On poĉiva na ideji kako pojedinci ne donose uvijek odluke

koje su njima samima od koristi.

• Država propisivanjem obaveznog penzijskog i invalidskog

osiguranja jamĉi svojim penzionerima, bez obzira na njihovo

shvatanje vremena, odreĊeni nivo penzije.

42

• Treći razlog za državno uplitanje u penzijsko i invalidsko

osiguranje leži u težnji države da putem obaveznog osiguranja

izvrši preraspodjelu dohotka. Naime, obaveznim penzijskim i

invalidskim osiguranjem preraspodjeljuje se dohodak, kako u

toku životnog vijeka pojedinaca i izmeĊu generacija.

43

Doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje

Doprinosi za socijalno osiguranje datiraju od vremena njemaĉkog kancelara

Bizmarka

Doprinosi su jedan od finasijskih instrumenata kojima se prikupljaju javni prihodi,

koji se po nekim svojim karakteristikama razlikuju i od poreza i od taksa. Najvažnije

pretpostavke koje treba ispunjavati državni prihod da bi imao karakteristike

doprinosa su:

• postojanje stvarne ili moguće koristi, koju odreĊeni krug korisnima ima od aktivnosti

države ili drugih javnopravnih tijela;

• visina obaveze plaćanja doprinosa zavisi o troškovima koje država ima kada obavlja

odreĊene aktivnosti, ili o vrijednosti posebne neposredne koristi koju obveznici

doprinosa imaju od usluga države i javno-pravnih tijela;

• doprinosi imaju obavezni karakter;

• obaveza plaćanja doprinosa nije inicirana zahtjevom obveznika;

• ubiru se unovcu.

44

Razlozi za evaziju doprinosa su:

• Visoke stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje

• Nepovjerenje prema penzionom sistemu

• Slaba zakonska rješenja

• NeprovoĊenje reforme penzionog sistema zbog politiĉkih

razloga

45

REFORME PENZIJSKOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA

• Vrste penzionih reformi su usmjerene na promjenu uloge javnog i privatnog

sektora u osiguranju sigurnosti stanovništva u starosti.

• TakoĊe to u osnovi predstavlja odreĊenu privatizaciju penzionog sistema, ali

država će i dalje zadržati važnu ulogu u reformisanim sistemima penzijskog

i invalidskog osiguranja.

• Takve funkcije države su sledeće:

• Donošenje zakona i propisa kojima se definišu pravila funkcionisanja

penzionog sistema.

• Nadzor rada penzionih fondova kao i izvještavanje regulatornih tijela o radu

istih. Potrebno je osnovati nadzorne agencije koje će vršiti nadzor, a u isto

vrijeme da mogu informisati osiguranike o mogućnostima zamjene javnog

za privatni fond ili mogućnostima zamjene privatnih fondova.

46

• Finansiranje troškova reforme je važna funkcija države jer

nastanak novih privatnih fondova usložnjava situaciju u javnom

fondu i zahtjeva veće finansijsko angažovanje države.

• Pružanje invalidskih i porodiĉnih penzija, jer je u velikom broju

država i nakon reforme zadržana praksa da javni fond snosi ova

dva rizika.

• Pružanje državnih garancija za osiguranje dodatnih sredstava

starim licima, ukoliko privatni fondovi ne budu u stanju da izmire

svoje obaveze.

•

47

• ProvoĊenje reformi se može podijeliti u tri grupe:

• supstitutivni model, koji podrazumjeva da se postojeći

javni penzioni sistem ukida i da se zamjenjuje sa privatnim

kapitaliziranim modelom penzijskog osiguranja.

• paralelni model, uvodi privatno kapitalizirano osiguranje

kao alternativu javnom osiguranju, tako da imamo dva

paralelna penziona sistema.

• miješani model, odnosi se na reforme koje javnom sistemu

dodaju novu privatnu kapitaliziranu komponentu

obaveznog osiguranja.

48

HVALA NA PAŽNJI !!!

49