EKONOMSKA ZNANOST I EKONOMSKA POLITIKA U …staro.rifin.com/root/tekstovi/casopis_pdf/ek_ec_533.pdfEKONOMSKA ZNANOST I EKONOMSKA POLITIKA U POVIJESNOJ RETROSPEKTIVI I AKTUALNOM TRENUTKU

55

Dragomir Vojnić1

EKONOMSKA ZNANOST I EKONOMSKA

POLITIKA U POVIJESNOJ RETROSPEKTIVI

I AKTUALNOM TRENUTKU2

1. Uvodna preambula

Ograničenja znanja postoje oduvijek i uvijek će postojati. Kada bi ta ograničenja jednom nestala, čovjek bi postao svemoćan kao što je svemoćna priroda koja čovjeka okružuje. Međutim, i pored ogromnog napretka, posebno prirodnih znanosti tijekom proteklog stoljeća, takve mogućnosti nisu ni izdaleka sagledive. Čak kada bi i bile, to bi više bilo područje metafizike i teologije, nego prirodnih i društvenih znanosti.

Kada je riječ o ekonomskim znanostima i ekonomskoj politici onda nerijetko dolazi do nerazumijevanja ovih odnosa. Ekonomske znanosti i ekonomiste često se proglašava odgovornim i za ona događanja i one greške ekonomske politike na koje su oni mogli veoma malo, ili sasvim marginalno, utjecati. O čemu se zapravo radi?

Ekonomska znanost dio je ukupne znanosti. Akteri ekonomske znanosti jesu ekonomisti, znanstvenici koji se ponašaju po kriteriju borbe za znanstvenu istinu. Ekonomska politika dio je ukupne politike. Akteri ekonomske politike jesu političari koji se ponašaju po kriteriju borbe za vlast. Ekonomske, posebno makroekonomske, odluke jesu političke odluke. A političke odluke nastaju kao rezultanta odnosa 1 Dr., sc., Dragomir Vojnić, Ekonomski institut, Zagreb2 Ambicije ovog priloga ograničavaju se samo na opetovano isticanje potreba institucionalno organizirane suradnje ekonomske znanosti i ekonomske politike.

UDK 330.1

Dragomir Vojnić: Ekonomska znanost i ekonomska politika...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 55-78 (2007) www.rifin.com56

vladajućih snaga u svakom, pa i našem, društvu. Opća je pretpostavka da će na kvalitetu političkih odluka utjecati i ekonomska znanost. Međutim, u stvarnom životu i ekonomskoj praksi to može, ali i ne mora biti tako. Općenito se može reći da ukoliko je jedno društvo razvijenije i na višoj razini znanja i obrazovanja, to su više usklađeni stavovi ekonomske znanosti i ekonomske politike. Demokratska tradicija ima u svemu tome zamjetnu ulogu. Nesporazumi nerijetko dolaze i zbog razlika ekonomske znanosti i ekonomske politike u pogledu vremenskog usklađivanja relevantnih političkih odluka.

Ekonomisti znanstvenici na taj problem gledaju s aspekta logike trajanja odgovarajućih ekonomskih procesa. Političari, međutim, na taj problem gledaju ponajprije kroz prizmu izbornih razdoblja i vremenskog trajanja vlasti. Zato ekonomisti znanstvenici inzistiraju na kontinuiranom radu na znanstvenim osnovama koncepcije i strategije razvoja na koju se oslanja aktivna ekonomska politika. Političari, nasuprot tomu, nerijetko doživljavaju kontinuirani rad na koncepciji i strategiji razvoja kao na ograničavanje svoje slobodne volje prilikom donošenja odgovarajućih političkih odluka.

Temeljem iste logike i istih interesa ekonomisti znanstvenici veoma su zainteresirani za institucionaliziranu suradnju s ekonomskom politikom. Tu institucionaliziranu suradnju, putem odgovarajućih ekonomskih savjeta ili vijeća ekonomskih savjetnika, političari isto tako ponekad doživljavaju kao ograničenje slobode svojega djelovanja.

No, bez obzira na razlike u stavovima i shvaćanjima, ekonomska znanost mora uporno inzistirati na institucionaliziranju odnosa ekonomske znanosti i ekonomske politike. Hoće li se to ostvarivati kroz formu ekonomskih savjeta ili vijeća ekonomskih savjetnika, što predstavlja i profesionalni angažman manjeg broja znanstvenika, to i ne mora biti presudno. Ono, međutim, što mora biti i što jest presudno i neupitno to je prijeka potreba institucionaliziranja odnosa ekonomske znanosti i ekonomske politike.

Mnoge najrazvijenije zemlje svijeta, posebno SAD, mogu poslužiti kao veoma dobar primjer velikih prednosti i za ekonomsku znanost i za ekonomsku politiku, koje se javljaju kao posljedica njihove institucionalizirane suradnje.3

3 Predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika Billa Clintona bio je nobelovac Joseph Stiglitz, jedan od najistaknutijih i najutjecajnijih znanstvenika ekonomista suvremenog svijeta.

57Dragomir Vojnić: Ekonomska znanost i ekonomska politika...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 55-78 (2007) www.rifin.com

2. Povijesna retrospektiva

Suradnja ekonomske znanosti i ekonomske politike na ovim našim prostorima ima dugu tradiciju. Ne izlazeći iz granica skromnosti, može se slobodno reći da je hrvatska ekonomska znanost u toj suradnji imala veoma veliku ulogu. Najistaknutiji u toj suradnji, po prirodi stvari, bili su ekonomski fakulteti i ekonomski instituti. Zagrebački Fakultet i Institut u tome su prednjačili. To nužno ne znači da su bolji. Naime, ta je uloga povezana i s veličinom i s kadrovskom opremljenošću i Fakulteta i Instituta, a isto tako i s lokacijom – s obzirom na svekoliko veliko značenje Zagreba u životu, razvoju i radu Republike Hrvatske. Idejno-teorijska osnova suradnje znanosti i politike bila je determinirana političko-ekonomskom infrastrukturom u kojoj su odlučnu ulogu imale kategorije društvenog vlasništva, dohotka, tržišta, radničke demokracije i radničkog samoupravljanja. Opća vizija suradnje išla je u smjeru takvih reformskih zahvata i kretanja kojima je zadaća razvoj modela otvorenoga gospodarstva, a to znači orijentaciju na visoke stope rasta i kontinuiranu ekspanziju izvoza. Dugoročniji ciljevi bili su usmjereni na opću pluralizaciju i demokratizaciju. To su posebno bili naglasci velike društveno-ekonomske reforme iz godine 1965. Takva razvojna orijentacija dovela je Lijepu Našu u okviru bivše zajedničke države Jugoslavije tijekom sedamdesetih u red deset novoindustrijaliziranih zemalja. Samo usput valja spomenuti da je Hrvatska tek prošle (2005.) godine dostigla onu razinu razvoja koju je kao svoj povijesni maksimum imala koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, koje je, u cjelini gledano, karakterizirala stacionarnost. Dostignuće spomenute razine razvoja, međutim, nikako ne znači i dostignuće odgovarajuće razine društvenog blagostanja.

Ogromne socijalne razlike, osiromašenje većine i naglo obogaćenje manjine nisu usporedive s jednom dostignutom razinom funkcije socijalne države i uvažavanjem načela socijalne pravde. Poznata studija Svjetske banke iz početka novog stoljeća ubraja Hrvatsku među zemlje s najvećim socijalnim razlikama.4

Suradnja ekonomske znanosti i ekonomske politike, ostvarivala se preko tzv. makroprojekata. Najvažniji su se odnosili na gospodarski sustav, na gospodarski razvoj, odnosno na koncepciju i strategiju razvoja te na usporedni pregled razvoja republika. Za rezultate 4 Document of the World Bank: Croatia. Economic Vulnerability and Welfare Study, June, 2000.


istraživanja ovog posljednjeg nerijetko se interesirao i Tito osobno. Ekonomska znanost bila je veoma zainteresirana i angažirana na pripremanju i ostvarivanju velike društveno-ekonomske reforme iz godine 1965. To se posebno odnosi na hrvatsku ekonomsku znanost i hrvatske znanstvenike, koji su od samog početka sudjelovali u radu Savezne komisije za paritet dinara, koja je bila osnovana godine 1962. na čelu s Kirom Gligorovim. U isto je vrijeme Ekonomski institut, Zagreb pokrenuo poseban projekt za analizu i ocjenu gospodarskih kretanja i ekonomske politike u kontekstu ostvarivanja reforme. U okviru toga projekta počela je izlaziti serija svezaka «crvene knjige» pod naslovom Aktualni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Jugoslavije.5

Prvi svezak «crvene knjige» objavljen je godine 1968. Posljednja 23 sveska «crvene knjige» objavljena su godine 1990. Svaki svezak tih knjiga poslužio je kao temeljna analitička osnova za održavanje, svake godine u studenom, tradicionalnih savjetovanja ekonomista u Opatiji. Uz brojne ekonomiste znanstvenike na tim su savjetovanjima sudjelovali i vodeći gospodarstvenici i političari. I premda su i ekonomska znanost i ekonomska politika u općoj reformskoj orijentaciji bile dosta usklađene, ipak su i konfrontacije bile neizbježne. Posebno su bile interesantne i provokativne diskusije idejno-teorijskog i političko-ekonomskog karaktera. To se posebno odnosi na diskusije između «dohodaša» i «profitaša».6

Prvo opatijsko savjetovanje ekonomista održano je godine 1968. Posljednje opatijsko savjetovanje ekonomista održano je u prosincu godine 1990. Organizatori savjetovanja i redakcija «crvene knjige» na prvom su opatijskom savjetovanju apelirali na ekonomiste da se maksimalno angažiraju u ostvarivanju zadaće velike društveno-ekonomske reforme iz godine 1965.

Organizatori savjetovanja i redakcija «crvene knjige» na posljednjem savjetovanju, u prosincu 1990., apelirali su na ekonomiste da maksimalno podrže svoje republičke vlade u traženju najprikladnijih rješenja, temeljem ustavnih odredbi o izvornom suverenitetu republika kao država.

Premda se ne može govoriti da su se zadaće i pretenzije reforme iz godine 1965. u cjelini ostvarile, ipak su do godine 1990. ostvarene

5 Rikard Lang i Dragomir Vojnić (ed.et.al.), Aktualni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Jugoslavije, 23 sveska «crvene knjige», Ekonomski institut, Zagreb, 1968-1990.6 Detaljnije o toj temi vidjeti u autorovoj knjizi Ekonomska stabilizacija i ekonomska kriza, Globus, Ekonomski institut, Zagreb, 1986.


velike promjene, i na planu gospodarskog razvoja i na planu društvenih odnosa. Dugoročni program ekonomske stabilizacije tijekom osamdesetih je koncepcijski i strateški bio usmjeren na iste zadaće kao i reforma iz godine 1965. Međutim, razinu razvoja iz godine 1980. prestigla je samo Slovenija, a dostigla samo Hrvatska.

Reformska kretanja na području bivše zajedničke države Jugoslavije bila su praćena brojnim barijerama i problemima. To se posebno odnosi na osamdesete, kada je s političke scene nestao Tito.7

Institucionalizirana suradnja ekonomske znanosti i ekonomske politike ostvarivala se tijekom mnogo godina putem Saveznog ekonomskog savjeta. Znanost je nerijetko predstavljala veliku pomoć i podršku ekonomskoj politici u rješavanju teških pitanja gospodarskog razvoja i gospodarskog sustava. Težina tih pitanja vukla je svoje duboke korijene iz činjenice da je bivša zajednička država Jugoslavija bila bremenita brojnim i svekolikim proturječnostima, s obzirom na velike razlike u povijesnom naslijeđu pojedinih republika. Pored nacionalnih i vjerskih, te su se razlike posebno odnosile na razinu razvijenosti. Ekonomska je znanost imala određenu katalizatorsku ulogu u smislu pomoći ekonomskoj politici i političarima u traženju rješenja i usklađivanja stavova prigodom donošenja važnih ekonomskih odluka, posebno prigodom pripreme i donošenja važnih gospodarskosustavnih zakona.

Opće usmjerenje ekonomske znanosti kretalo se prema traženju znanstvenih osnova opće pluralizacije i demokratizacije modela radničkog samoupravljanja. Eksplozija balkanskog nacionalizma onemogućila je pluralizaciju i demokratizaciju modela samoupravnog socijalizma. Ekonomija i politika tranzicije sama je po sebi nametala nove zadaće ekonomskoj znanosti i nove znanstvene osnove za pomoć ekonomskoj politici. Te nove zadaće odnosile su se posebno na tri kompleksa pluralizacije. Prvi se odnosi na pluralizaciju vlasništva, drugi na pluralizaciju tržišta i treći na pluralizaciju političkog ustrojstva. U takvoj orijentaciji ekonomska znanost i ekonomska politika na samom su početku tranzicije, početkom devedesetih, našle veoma dobre osnove za djelotvornu suradnju.

7 Detaljnije vidjeti u autorovu radu Reforma i tranzicija. Kritički osvrt na događanja u prijelomnim vremenskim razdobljima. Prilog građi za našu noviju ekonomsku povijest, Ekonomski pregled, br. 5-6, Zagreb, 2006.


3. Ekonomska znanost i ekonomska politika tijekom

devedesetih i početkom novog stoljeća

Početkom devedesetih, u vrijeme kada su na čelu hrvatske vlade bili premijeri Stjepan Mesić i Josip Manolić, uspostavljeni su dobri odnosi između ekonomske znanosti i ekonomske politike. Konkretan izraz tih dobrih odnosa ogledao se, pored ostalog, u dogovoru i realizaciji dviju studija strateškog karaktera. Prva se odnosi na kompleks privatizacije,8 a druga na kompleks koncepcije i strategije razvoja.9

Glavni je izvođač bio Ekonomski institut, Zagreb. Prva je studija trebala poslužiti kao odgovarajuća znanstvena i analitička osnova za Zakon o privatizaciji.

Druga je studija trebala poslužiti kao polazna osnova koncepcije i strategije razvoja na koju se oslanja aktivna ekonomska politika. Nažalost, i pored dobre volje spomenutih dvaju premijera, ekonomska politika ni jednu ni drugu studiju nije ni uvažila ni prihvatila. To se dogodilo i usprkos činjenici da stavovi izraženi u spomenute dvije studije nisu bili nikakvi izolirani stavovi Ekonomskog instituta Zagreb, nego naprotiv ti su stavovi izražavali poglede velikog dijela hrvatske ekonomske znanosti. Na prvoj velikoj međunarodnoj konferenciji o tranziciji, Standford University. The Hoover Institution, lipanj 1991. moderator konferencije George Shultz (prije secretary of State u Reganovoj administraciji) ocijenio je tu studiju najvišom ocjenom. Rekao je: Vi ste već izgradili specifičan oblik kapitalizma bez kapitalista. Vaši su radnici i proizvođači i upravljači i kvazivlasnici. Temeljem te činjenice imate dobre šanse da ostanete i u tranziciji na čelu kolone kao što ste to bili i u vrijeme reforme. Nažalost, nešto od tih lijepih želja baštinila je samo Slovenija i ona je zaista ostala na čelu kolone. Najveća greška hrvatske ekonomske politike manifestirala se u vraćanju na državno vlasništvo. Time su sve prednosti na koje je mislio George Shultz nepovratno izgubljene. Dogodila se tajkunska privatizacija i pogrešna razina stabilizacije sa svim poznatim posljedicama u smjeru drastičnoga društvenog raslojavanja, drastičnog porasta nezaposlenosti, pada proizvodnje i izvoza. Pojava mafiokracije bio je logičan slijed događanja.

8 Stjepan Zdunić (ed.et.al.), Privatizacija u politici gospodarskog razvoja Hrvatske, Ekonomski institut, Zagreb, 1991.9 Božo Marendić, Borislav Škegro (ed.et.al.), Koncepcija i strategija gospodarskog razvoja Republike Hrvatske, Privredna kretanja i ekonomska politika, br. 10, NBH i Ekonomski Institut, Zagreb, 1992.


Ekonomska politika u potpunosti se prepustila stihiji doktrine ekonomskog neoliberalizma koji je nanio ogromne štete svim zemljama u tranziciji.

U Hrvatskoj su ti utjecaji bili posebno teški zbog međunarodne izolacije i manje ili više otvorenih sankcija koje su uslijedile, ne zbog grešaka ekonomske, nego ukupne politike. Samim time su se obje spomenute studije (ipremda čak i po međunarodnim prosudbama dobro sročene) pokazale bespredmetnima.

Ipak je, barem zbog naše novije ekonomske povijesti, dobro da su one napisane, jer kada bi se razina naše ekonomske znanosti prosuđivala događanjima tijekom devedesetih, to bi zaista bilo tragično. Na sreću, premda se ne možemo hvaliti nekom posebno zadovoljavajućom razinom naše ekonomske znanosti, ona je ipak bila i ostala zamjetno viša od one razine koja bi se implicitno mogla pretpostaviti temeljem događanja tijekom devedesetih.10

Manifestiranje zamjetno više razine može se analizirati i sagledavati putem velikog broja pisanih radova kao i brojnih organiziranih manifestacija temeljem kojih se može stjecati uvid u svekoliku aktivnost naše ekonomske znanosti. Ti pisani radovi objavljeni su u brojnim časopisima i zbornicima radova gotovo svih naših ekonomskih instituta i ekonomskih fakulteta.

Posebno spominjem dvije publikacije u kojima su nešto cjelovitije i sustavnije dani pregledi velikog broja priloga koji se ne odnose samo na devedesete, nego i šire.

(1) Economija/Economics, 1994. – 2005., glavni i odgovorni urednik Guste Santini, izdavač Rifin d.o.o. Zagreb, godina 12, br. 4, Zagreb, svibanj 2006.

Prilog objavljenih radova u časopisu Ekonomija/Economic od 1994. do 2005. godine.

(2) Ekonomski pregled, časopis Hrvatskog društva ekonomista, 1935. – 2005., glavni i odgovorni urednik Dragomir Vojnić, Ekonomski pregled, br. 10, Zagreb 2005.

10 Institucionalizirana suradnja ekonomske znanosti i ekonomske politike tijekom devedesetih praktički nije postojala premda je bilo nekih pokušaja. Prvo je osnovan ekonomski savjet na čelu sa Šimom Đodanom. Na prvoj sjednici uslijedila je žestoka i veoma gruba kritika svega postojećeg. Reformska dostignuća naše ekonomske znanosti ignorirana su do negacije. I to je manje-više bilo sve. Drugi pokušaj, početkom novog stoljeća, bio je nešto uspješniji. Pokazalo se, međutim, neprikladnim da vijeće ekonomskih savjetnika djeluje unutar vlade, u konkretnom slučaju uz Ministarstvo financija na čelu sa ministrom (Matom Crkvencem) kao predsjednikom.


Kada su u pitanju prilozi koji su rezultat aktivnosti Hrvatskog društva ekonomista, onda valja posebno spomenuti seriju knjiga koje su u kontinuitetu objavljivane pod naslovom Ekonomska politika Hrvatske (u određenoj godini) temeljem kojih je nastavljena tradicija opatijskih savjetovanja hrvatskih ekonomista u studenom svake godine.

Posljednja knjiga Ekonomska politika Hrvatske u 2007. poslužila je kao osnova 14. tradicionalnog savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji održanog od 15. do 17. studenog 2006.

Za održanje kontinuiteta tradicionalnih opatijskih savjetovanja hrvatskih ekonomista posebno su zaslužni predsjednik i dopredsjednik Hrvatskog društva ekonomista Vladimir Veselica i Mladen Mlinarević. Valja samo usput spomenuti i publikaciju Ekonomskog instituta Zagreb pod naslovom Aktualni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Hrvatske, koja je u seriji od 9 svezaka (u redakciji Željka Rohatinskog i Dragomira Vojnića) izlazila početkom devedesetih. Posljednji, 9 svezak, objavljen je u kolovozu 1994.

Spomenuti su samo neki časopisi i publikacije koje su trebale eksplicitno poticati konstruktivnu suradnju ekonomske znanosti i ekonomske politike. Međutim, broj knjiga i publikacija koje su pojedini autori priređivali u vrijeme tranzicije, posebno tijekom devedesetih, a koje su bile usmjerene na podizanje razine makroekonomskog odlučivanja, neusporedivo je veći od posebno spomenutih. Zato se, sa svih aspekata gledano, može ocijeniti da je ekonomska znanost bila veoma angažirana u pružanju pomoći ekonomskoj politici putem pripremanja odgovarajućih znanstvenih osnova.

U kontekstu nastojanja ekonomske znanosti u pripremanju znanstvenih osnova za aktivnu i djelotvornu ekonomsku politiku posebno valja spomenuti organizaciju i održavanje savjetovanja na temu ekonomske i razvojne politike u svjetlu ostvarivanja tranzicije. Tradicionalna opatijska savjetovanja već su spomenuta. Također valja spomenuti niz savjetovanja koja su se, posebno koncem devedesetih i početkom ovog stoljeća održavala u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Pokojni Jakov Sirotković za održavanje i visoku razinu tih savjetovanja ima posebne zasluge.11

Zapaženu ulogu imala su i savjetovanja koja su se, posebno tijekom devedesetih, održavala u spomen na Miju Mirkovića pod naslovom

11 Jakov Sirotković, Polazišta i okvirni sadržaj dugoročne strategije gospodarskog razvoja Hrvatske, Ekonomija/Economics, RIFIN i HAZU, godina 5, br. 4, Zagreb, lipanj 1999.


Susreti na dragom kamenu.12 Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu godine 1965. pokrenuo je veliko međunarodno savjetovanje pod naslovom Enterprise in Transition, koje se u kontinuitetu održava svake druge godine i koje je dobilo i međunarodni ugled i postalo traženo, cijenjeno i tradicionalno.13

U završnici ovog dijela posebnu pozornost valja posvetiti aktivnosti Znanstvenog vijeća za ekonomska istraživanja i hrvatsko gospodarstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojemu je niz godina koncem devedesetih i početkom ovog stoljeća predsjedao Jakov Sirotković.

To je vijeće u mjesecu travnju godine 2001. pripremilo poseban dokument koji je upućen našoj stručnoj i političkoj javnosti pod naslovom Krizno stanje hrvatskog gospodarstva i pravci zaokreta ekonomske politike iz prorecesijske u razvojnu. Predsjednik Vijeća Jakov Sirotković bio je i inicijator ideje i autor velikog dijela teksta.

Kada je riječ o odnosima ekonomske znanosti i ekonomske politike u povijesnoj retrospektivi i aktualnom trenutku, taj je dokument i danas više nego aktualan, tako da zavređuje objavljivanje u posebnom prilogu.

Valja spomenuti da je dr Jakov Sirotković bio jedan od prvih ekonomista znanstvenika koji je na razini savjetovanja u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti upozorio na pogubnu ulogu organiziranog kriminala i mafiokracije.

Sve u svemu, ekonomska je znanost tijekom devedesetih pa sve do danas u kontinuitetu bila veoma aktivna Sva su unaprijed spomenuta savjetovanja bila organizirana temeljem unaprijed pripremljenih referata i objavljenih knjiga.14

Na koncu, ne kao manje važno nego naprotiv, valja spomenuti pojavu i aktivnost časopisa Ekonomija/Economics. Njegova pojava i aktivnost zaslužuju posebnu pozornost.

12 Pavao Ravlić (ed.et.al.), Znanstveni skup «Susreti na dragom kamenu» 1994., knj. 19, Pula 1994.13 Petar Filipić (ed.et.al.), Fourth International Conference on Enterprise in Transition, University of Split, Faculty of Economics, Split 2001.14 Valja spomenuti da su tijekom devedesetih i kasnije bila pripremljena brojna domaća i međunarodna savjetovanja, posebno u kontekstu obilježavanja jubileja pojedinih fakulteta i instituta.


4. Ekonomija/Economics, fenomen koji zaslužuje posebnu

pozornost

Pokretanje i aktivnost pojedinih časopisa obično je povezana s određenim znanstvenim institucijama ili odgovarajućim udrugama. Bilo je i drugačijih primjera, gdje je pokretanje pojedinih časopisa bilo povezano s inicijativama pojedinaca, ali se takvi časopisi, barem u pravilu, nisu uspjeli afirmirati ni održati.

Potpuno drugačiji primjer predstavlja pojava i aktivnost časopisa Ekonomija/Economics. Taj je časopis godine 1994. osobno i temeljem vlastite inicijative pokrenuo, financirao i sve do danas održao naš poznati ekonomist Guste Santini.

To je jedini časopis u nas koji se na ovim osnovama pojavio i održao te svojom pojavom obilježio i jedan u nas sasvim poseban sadržaj svoje aktivnosti. Okupljajući oko sebe veliki broj naših istaknutih ekonomista, taj se časopis ne samo uspio održati, nego je postao veoma prestižan i ugledan. Takva ocjena predstavlja rezultat i znanja i umješnosti glavnog i odgovornog urednika Guste Santinija, ali isto tako veoma dobro usmjerenu izdavačku politiku. U fokusu te politike bila je i ostala ekonomska politika s jednim veoma dobro ciljanim usmjerenjem i odgovarajućom organizacijom. To se posebno odnosi na, već sada se može reći tradicionalna, savjetovanja koje redakcija časopisa organizira svake godine i za koje se priprema posebni broj časopisa usmjeren na aktualne probleme ekonomske politike.

Osobno ne znam ni jedan drugi primjer osnivanja i aktivnosti jednog časopisa kao što se to dogodilo s časopisom Ekonomija/Economics pod vodstvom (od ideja do realizacije) Guste Santinija. Zato je zaslužio i pozornost i priznanje stranke i brojnih autora, suradnika i prijatelja. Godišnja su savjetovanja koja u kontinuitetu, svake godine, o aktualnim problemima ekonomske politike organizira časopis Ekonomija/Economics, pored tradicionalnih opatijskih savjetovanja, najorganiziraniji vid suradnje ekonomske znanosti i ekonomske politike. Početkom ovog stoljeća, nakon smrti Jakova Sirotkovića, glavnog inicijatora i organizatora relevantnih savjetovanja u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, odgovarajući dio te aktivnosti preuzima časopis Ekonomija/Economics. Uz glavnog urednika Gustu Santinija počinje aktivno djelovati Gordan Družić (član suradnik HAZU), koji je bio svojevrsni pomoćnik Jakova Sirotkovića. U prosincu godine 2003. časopis Ekonomija/Economics obilježio je


svoju desetu obljetnicu. Tim je povodom izišao poseban broj na engleskom pod naslovom Ekonomija/Economics 1994-2003.

Pored tradicionalnih istaknutih autora časopisa Ekonomija/Economics, kao što su Branko Horvat i Jakov Sirotković (kojih više nema), u tom posebnom broju svoje su radove objavili i drugi istaknuti autori kao što su: Vladimir Stipetić, Gordan Družić, Guste Santini, Aleksandar Bazala, Želimir Pašalić, Stjepan Zdunić i drugi. Uz taj jubilarni broj časopisa objavljen je i poseban broj u kojem je dan sustavni pregled svih autora i svih priloga u proteklih deset godina. Promotor na prigodnoj svečanosti bio je Stjepan Zdunić. Nakon tog jubileja časopis Ekonomija/Economic nastavio je, sve do danas, redovito izlaziti u redakciji Guste Santinija i Gordana Družića. Ideju da bi u okviru redovitoga godišnjeg savjetovanja ove, 2007. godine, valjalo nešto reći i o odnosima ekonomske znanosti i ekonomske politike u nas, izložio sam na posljednjem, tj. prošlogodišnjem savjetovanju ovog časopisa. I kako u životu nerijetko biva, sama činjenica da pojava i aktivnost časopisa Ekonomija/Economics predstavlja nešto neuobičajeno i može se reći jedinstveno u nas, nije bila u našoj stručnoj javnosti niti dovoljno zapažena niti dovoljno valorizirana i pohvaljena.

Ovim pokušavam taj propust, ako ne sasvim ispraviti, onda barem nešto ublažiti. Na koncu valja spomenuti da je u okruženju časopisa Ekonomija/Economics tijekom proteklih godina objavljen i čitav niz posebnih, separatnih radova na teme aktualnih problema ekonomske politike s posebnim osvrtom na probleme tranzicije i privatizacije. Pored Guste Santinija kao autori su se javljali i Željko Rohatinski i Gordan Družić. U svakom slučaju, pojava i aktivnost časopisa Ekonomija/Economics zaslužuju i posebnu pozornost i posebno priznanje.15

15 Idejni začetnik pokretač, osnivač, organizator, financijer te glavni i odgovorni urednik časopisa Ekonomija/Economics jest Guste Santini, istaknuti hrvatski ekonomist srednje generacije. Osnivač i izdavač časopisa jest Rifin d.o.o. Zagreb. Guste Santini ima za sobom veoma istaknutu poslovnu praksu i znanstvenu karijeru. Magistrirao je i doktorirao ekonomske znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Bio je generalni direktor Tvornice duhana Zagreb, a poslije i direktor Instituta za financije. Osnivač je i direktor firme Rifin d.o.o. koja stoji iza časopisa Ekonomija/Economics. Guste Santini se tijekom osamdesetih i devedesetih našao u skupini istaknutih hrvatskih ekonomista reformatora koja je bila orijentirana u smjeru opće pluralizacije i demokratizacije Hrvatske. Stabilan u takvoj orijentaciji ostao je sve do danas.


5. Ekonomska politika u svjetlu definicije i funkcije cilja

Ostavit ćemo po strani neka neslaganja između ekonomske znanosti i ekonomske politike koja imaju i ekonomske i idejno-političke karakteristike, kao što je za međunarodnu zajednicu neprihvatljivo političko ozračje, što je Hrvatsku dovelo do međunarodne izolacije i zbog čega nismo, zajedno sa Slovenijom, već uključeni u Europsku uniju. Umjesto toga, sa svih aspekata gledano «istočnoga grijeha», stavit ćemo u prvi plan neke nesuglasice u svjetlu definicije funkcija cilja.

Funkcija cilja obično se javlja kao rezultanta ukupnih društvenih i ekonomskih odnosa u svakom, pa i u našem društvu. Ona može biti znanstveno osmišljena i utemeljena na odgovarajućoj koncepciji i strategiji razvoja. Ona se, međutim, može dogoditi i stihijno kao rezultanta nesređenih ekonomskih i političkih odnosa. A sve to znači da temeljne karakteristike makroekonomskog i makropolitičkog okruženja determiniraju i kvalitetu i karakter funkcije cilja.

Kada je riječ o makroekonomskom i makropolitičkom okruženju, onda valja reći da su podržavljenje društvenog vlasništva i tajkunska privatizacija razorili dušu i tijelo hrvatskoga gospodarstva i društva. Degradirana je funkcija pravne i socijalne države, što uključuje i degradaciju državne uprave, a razina društvenog morala počela je težiti nuli. Velike devijacije mafiokratskog karaktera postale su neizbježne.

U znanstvenom i političkom svijetu pojavila su se i neka pitanja komparativnog karaktera. Kako je moguće da se iste velike društvene deformacije i devijacije mafiokratskog karaktera pojave u Rusiji, kao zemlji najslabije pripremljenoj za tranziciju, i u Hrvatskoj koja je, uz Sloveniju, bila najbolje pripremljena za tranziciju. 16

Pitanje je bilo postavljeno za vrijeme održavanja velikoga međunarodnog skupa o tranziciji koje je u organizaciji Bečkog instituta za komparativne međunarodne studije održano u Beču godine 1998. Dvije godine poslije, na velikom međunarodnom skupu o tranziciji koji je održan u Moskvi, u organizaciji, kako se popularno običava reći, Instituta akademika Bogomolova, na kojem je predsjedao Gorbačov, komentirao sam naprijed postavljeno pitanje.

16 Nešto detaljnije informacije o toj temi mogu se naći u knjizi Vladimira Veselice Misli i pogledi o razvitku Hrvatske, HAZU i Hrvatsko društvo ekonomista, Zagreb. 1999.


U Hrvatskoj se mafiokracija rađala na krilima vlasti od vrha do dna. Hrvatska je mala zemlja i to na međunarodnom planu u redovima znanstvenika i političara nije izazivalo toliko zabrinutosti koliko razočaranja. U Rusiji, s obzirom na kaotični i stihijni početak tranzicije, ti su procesi bili dijametralno oprečni. Tamo se vlast razvijala na krilima mafiokracije od dna do vrha. Rusija je velika zemlja, slabo pripremljena za tranziciju i svijet puno bolje rezultate na početku tranzicija nije ni očekivao, ali je zbog te pojave bio zabrinut.

U svom sam izlaganju na koncu spomenuo da su se i u Rusiji i u Hrvatskoj stvari, početkom novog stoljeća, počele mijenjati nabolje.17

Događanja proteklih godina tu moju prosudbu, čini se, još nisu demantirala. Opisi su spomenutih događanja, međutim, dosta relevantni za bolje razumijevanje, ali ne i opravdanje događanja u nas tijekom devedesetih.

Opisano makroekonomsko i makropolitičko okruženje nije predstavljalo prikladan institucionalni i infrastrukturni okvir za ostvarivanje djelotvorne pluralizacije, demokratizacije i tranzicije. To se odnosii i na pluralizaciju vlasništva, i na pluralizaciju tržišta i na pluralizaciju političkog ustrojstva.

Kao prirodni slijed stvari uslijedilo je neslaganje, pa i konfrontacija, ekonomske znanosti i ekonomske politike. Ekonomska politika u potpunosti se prepustila dominaciji ekonomskog neoliberalizma. Umjesto aktivne ekonomske politike koja se oslanja na odgovarajuću koncepciju i strategiju razvoja, gospodarska kretanja odvijala su se potpuno stihijski s poznatim poraznim posljedicama. Na kontinuirana upozorenja ekonomske znanosti da kapitalizam nije mogao djelotvorno funkcionirati samo temeljem nevidljive ruke Adama Smitha, već naprotiv, temeljem veoma vidljive ruke Johna Maynarda Keynesa, ekonomska politika ostala je potpuno gluha.

U listopadu godine 1993. usvojen je program ekonomske stabilizacije koji je na samom početku dao dobre antiinflacijske rezultate. Ubrzo se, međutim, pokazalo da taj program nije stabilizacijski, već samo antiinflacijski. Razvojna komponenta u potpunosti je izostala. Ekonomska je znanost već sredinom devedesetih počela upozoravati

17 Autorov je rad na engleskom i ruskom objavljen pod naslovom Globalization, Integration and Central European Countries in Transition with a Speciale Reference to Croatia u knjizi Olega Bogomolova (ed.et.al.) Post Socialist Countries in the Globalizing World, Russian Accademy of Sciences, Moscow, 2001.


da je došlo do miješanja ciljeva i uvjeta razvoja. Umjesto razvoja kao funkcije cilja javila se stabilnost cijena i tečaja.18 Ta je mješavina, međutim, ostala sve do danas. Rezultat je, mogli bismo reći, jedan neprirodni gospodarski model koji se temelji na ekspanziji uvoza i potrošnje te na razvoju trgovine. Posljedice su deindustrijalizacija i velika nezaposlenost.

Početkom ovog stoljeća ekonomska je politika počela više naglašavati ulogu znanja, ljudskog kapitala i svega onoga što se stavlja pod zajednički nazivnik Research and Development , dakle ‘istraživanje i razvoj’. Međutim dostignuti stupanj eurizacije kao i intenzitet uloge «deviznih klauzula» (u uvjetima djelovanja «Valutnog odbora») te visok stupanj zaduženosti, nisu ostavljali prostora za neke veće reformske zahvate u smjeru korekcije funkcije cilja.

Makroekonomsko okruženje nije bilo prikladno za poticanje masovnog poduzetništva. Za prijelom u trendu rasta BDP-a koncem prošlog i početkom ovog stoljeća trebalo je ipak i u tim uvjetima naći neko rješenje. U uvjetima kada veliki broj manjih i većih poduzetnika nije mogao odigrati ulogu lokomotive razvoja, tu je ulogu, po prirodi stvari, morala preuzeti država kao veliki poduzetnik usmjeren na infrastrukturu ulaganja. Prijelom je u trendu ostvaren i uslijedio je višegodišnji rast BDP-a sa stopom između 4 i 5%. Ekonomska znanost podržala je takav tijek događanja kontinuirano upozoravajući na veoma ograničene mogućnosti takvog modela razvoja. Te se veoma ograničene mogućnosti posebno odnose na naglo povećavanje vanjskog duga koji je premašio granicu od 80% BDP-a.

Međutim, temeljna upozorenja ekonomske znanosti koja se odnose na potrebu redefinicije funkcije cilja, spomenutim prijelomom u trendu rasta BDP-a, još uvijek nisu prevladana. A promjene su potrebne, ne samo zbog velikog vanjskog duga i visokih cijena rasta (u izrazu velikih kapitalnih koeficijenata), nego i zbog dubljih strukturnih promjena i potreba. A te dublje strukturne promjene i potrebe, u jednom veoma široko shvaćenom smislu mogu se izraziti kao opće usmjerenje ekonomske politike na reindustrijalizaciju u uvjetima razvoja informatičkog društva. Jer, samo se na tim osnovama može graditi društvo znanja za koje smo se deklarativno već odlučili.

18 U tome je kontekstu ekonomska znanost u kontinuitetu podsjećala na poznate stavove u diskusiji Washington Post Washington Consensus, a isto tako i na poznate radove nobelovca Josepha Stiglitza i Grzegorza Kolodka, jednog od najistaknutijih ekonomista iz zemalja u tranziciji, podpredsjednika poljske vlade (1994. – 1998.) i vrhunskog stručnjaka Svjetske banke.


6. Neke karakteristike gospodarskih kretanja

U kontekstu odnosa ekonomske znanosti i ekonomske politike interesantno je spomenuti i neke relevantne karakteristike gospodarskih kretanja. Ograničit ćemo se samo na neke kojima je ekonomska znanost kontinuirano posvećivala veliku pozornost općenito, a na savjetovanjima koja je organizirao časopis Ekonomija/Economics, posebno. Neposredni povod da se na te momente podsjetimo, bilo je obilježavanje 90-e obljetnice veterana i doajena reformski događanja na ovim našim prostorima Kire Gligorova u Skopju 3. svibnja 2007.

Bio sam pozvan da tim povodom govorim o reformskim događanjima kao jedan od bliskih suradnika Kire Gligorova. Izlaganje sam započeo s osnivanjem Savezne komisije za paritet dinara godine 1962. na čelu s Kirom Gligorovim. U toj sam Komisiji i osobno sudjelovao kao predstavnik hrvatske ekonomske znanosti. I u svom izlaganju i u razgovoru s Kirom Gligorovim istakao sam mnoge sličnosti u zadaćama spomenute Komisije za paritet dinara (koja je pripremala reformu iz godine 1965.) i zadaćama naših ekonomista na početku tranzicije.

Sukus se problema svodi na iz teorije i prakse poznate činjenice da se ustrajavanje na greškama u paritetu (običavao sam govoriti o pogrešnoj razini stabilizacije) veoma skupo plaća. Nadam se da mi prijatelji i kolege koji su me u okviru svih naših savjetovanja o toj temi slušali neće suviše zamjeriti što ću neke momente opetovati.

U nastavku ću svoje izlaganje temeljiti na Tablici 1., u kojoj su prikazani indeksi tečajnih devijacija u Hrvatskoj i nekim zemljama u tranziciji. Teorija kaže da bi dobro odmjereni pariteti neke valute trebali u određenim okvirima aproksimirati razlike između globalne produktivnosti rada u zemlji domaće valute i vanjskog svijeta. Provjera validnosti tih teorijskih pretpostavki i aproksimiranih odnosa može se testirati samo u praksi stvorenih ekonomskih zbivanja. Jedna od prikladnih mogućnosti za tu provjeru jest i plivajući tečaj.


Tablica 1. Indeksi tečajnih devijacija

- bazirano na EUR

Zemlja 1993. 1995. 1996. 1997. 1998. 1999. 2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005.

Češka 3.38 2.90 2.69 2.69 2.50 2.53 2.30 2.12 1.94 1.98 1.85 1.78

Mađarska 2.30 2.46 2.37 2.27 2.34 2.32 2.23 2.12 1.89 1.89 1.70 1.64

Poljska 2.60 2.47 2.26 2.23 2.15 2.23 2.03 1.80 1.89 2.14 2.05 1.83

Slovačka 3.28 2.99 2.52 2.40 2.41 2.58 2.44 2.42 2.37 2.19 1.96 1.82

Slovenija 1.82 1.59 1.45 1.45 1.42 1.42 1.45 1.45 1.42 1.43 1.34 1.36

Bugarska 4.10 4.15 4.90 4.13 3.53 3.45 3.32 3.17 3.03 3.04 2.61 2.72

Rumunjska 4.87 4.77 4.20 3.66 2.96 3.34 2.92 2.85 2.86 2.90 2.60 2.22

Hrvatska 2.14 1.67 1.65 1.83 1.77 1.83 1.79 1.72 1.73 1.75 1.65 1.64

Rusija 7.24 3.49 2.77 2.15 3.12 4.35 3.18 2.80 2.82 2.94 2.55 2.11

Ukrajina 8.45 6.06 4.46 3.80 4.53 5.72 5.39 4.81 4.90 5.62 5.39 4.49

Izvor: WIIW baze podataka uključujući nacionalne statistike, predviđanje: WIIW. Ova tablica konstruirana je na osnovi studija: Leon Podkaminer, Gábor Hunya et al., Back from the Peak, Growth in Transition Countries Returns to Standard Rate of Catching-up, Research Report, No. 320, July 2005, i Vladimir Gligorov, Josef Pöschl, Sándor Richter et al., As East You Go, the More They Grow: Transition Economies in a New Setting, Research Report, No. 308, srpanj 2004. str. 105-109.Indeksi tečajnih devijacija Austrije blago osciliraju oko jedan.Napomena: Indeks tečajne devijacije jest termin koji je Bečki institut za komparativne međunarodne studije definirao kao odnos između tečaja po paritetu kupovne moći i tečaja razmjene.

Prezentirane vrijednosti indeksa tečajnih devijacija izražavaju odnos tečaja po paritetu kupovne moći i tečaja razmjene. Vrijednost indeksa tečajne devijacije za jednu je zemlju utoliko veća ukoliko je veća razlika između razine razvijenosti zemlje za koju se mjerenje obavlja i zemlje u čijoj se valuti mjerenje izražava.

Indeks tečajne devijacije za Hrvatsku na početku stabilizacije, u godini 1993. iznosio je 2,14. Komparirajući to s drugim zemljama, moglo bi se prosuditi da se ti odnosi kreću u granicama dobro aproksimiranih vrijednosti. Međutim, već u godini 1995. dolazi do osjetnog smanjenja na razinu od 1,67. Daljnja kretanja u potpunom su neskladu i s poznatim teorijskim osnovama i s kretanjima u


drugim promatranim zemljama. Temeljem komparacija vrijednosti tih indeksa moglo bi se zaključiti da je Hrvatska, uz Sloveniju, najrazvijenija zemlja. A stvarna je situacija sasvim drugačija. Sve središnje europske zemlje zamjetno su razvijenije od Hrvatske.

Zaključak može biti samo jedan. U Hrvatskoj se ne radi o apreciranoj, nego o preapreciranoj kuni. Konačno, ekonomska znanost ne bi bila znanost kada se ne bi moglo dobro aproksimirati uzročno-posljedična veza. Međutim, kako ekonomska znanost ipak jest znanost, u Hrvatskoj su se dogodile sve one stvari koje znanost predviđa u slučaju preaprecirane valute, tj. kune. Sintetski izraz toga jest ono što sam nazvao neprirodni model razvoja.

Prije sam spomenuo Komisiju za paritet dinara koja je na čelu s Kirom Gligorovim trebala dati polazne osnove za veliku društveno-ekonomsku reformu iz godine 1965. u smjeru razvoja modela otvorenoga gospodarstva. Problemi s kojima se ekonomska znanost onda sretala imaju mnogo sličnosti s problemima koje je valjalo uvažavati početkom devedesetih u kontekstu ostvarivanja ekonomije i politike tranzicije.

Na prvi pogled moglo bi se činiti da ni u razini relevantnog znanja nismo otišli puno dalje. To, na sreću, nije točno. I ne samo da nije točno, nego je opća ocjena u tom pogledu dijametralno oprečna. Tijekom devedesetih godina prošlog i početkom ovog stoljeća napisan je o problematici kojom se bavimo (u najširem smislu) čitav niz radova. Za neke se od njih bez pretjerivanja može reći da su briljantni. Tu posebno mislim na radove Stjepana Zdunića.19

Zapažene radove na tu temu napisali su i neki drugi autori. Spomenut ću samo Gustu Santinija,20 Gordana Družića 21 i Gorazda Nikića.22

Vraćam se na početnu prosudbu da limit znanja postoji oduvijek i uvijek će postojati. To se može više-manje uzeti ne samo kao opća, nego i kao prirodna pojava. Kada je riječ, međutim, o odnosima ekonomske znanosti i ekonomske politike, valja ipak reći da pravi problemi nastupaju onda kada su ostvarenja ekonomske politike

19 Stjepan Zdunić, Croatian Stabilization and Development Policy, Ekonomski pregled, br. 3-4, Zagreb, 2004; Relativne cijene i izvori rasta – komparativna analiza u knjizi Ekonomska politika Hrvatske u 2005., Inženjerski biro, Opatija, 2004; Relativne cijene, tečaj i konkurentnost hrvatskog gospodarstva, Ekonomski pregled, br. 11-12, Zagreb, 2003.20 Guste Santini, Učinci tečajne politike na gospodarstvo Hrvatske u razdoblju 1994-2005. godine, Ekonomija/Economics, RIFIN, godina 13, br. 1, Zagreb, listopad 2006.21 Gordan Družić, Hrvatska obratnica, Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.22 Gorazd Nikić, Tranzicija u Hrvatskoj i deset godina stabilnosti tečaja i cijena, Binoza press, Ekonomski institut, Zagreb, 2003.


znatno ispod razine relevantnih znanja. A to se upravo kod nas dogodilo.

Tijekom devedesetih godina ekonomska je znanost na te probleme kontinuirano upozoravala. To je bilo vrijeme kada su se još mogli učiniti određeni pomaci, kako su to kontinuirano činili Slovenci, s kojima smo zajednički priredili polazne osnove tranzicije i privatizacije. Slovenska ekonomska politika polazne je osnove uvažila, a Hrvatska je stavove potpuno ignorirala. Cijena svega toga jesu i ogromni materijalni gubici i drastično zaostajanje u procesima europskih integracija. Isključujući ljudske žrtve koje nemaju cijenu, taj stjecaj okolnosti nanio nam je veće štete nego nametnuti rat.

Početkom ovog stoljeća i ekonomska je znanost morala priznati blokadu u kojoj se našla ekonomska politika s obzirom na dugoročno preapreciranu kunu. Znanstveni apeli išli su u smjeru traženja svih mogućih osnova za povećavanje izvoza i konkurentnosti. Uvažavajući da je kompleks povećavanja konkurentnosti veoma složen i multidimenzionalan, u praksi se pokazalo da je ponder koji ima preaprecirana kuna veoma velik i da ga je tek jednim nizom koordiniranih mjera moguće, ako ne savladati, a onda barem ublažiti. U tom smislu je uslijedilo čitav niz inicijativa. Spomenut ću samo osnivanje udruge izvoznika, a isto tako i veći angažman Hrvatske gospodarske komore u raznim inicijativama usmjerenim na povećanje izvoza. Inicijative u smjeru formiranja odgovarajućih klastera također su veoma dobro došle. Ipak, na svim plenarnim skupovima gospodarstvenika i poduzetnika, bez obzira na to da li ih organizira udruga izvoznika, poslodavaca ili neka druga udruga i organizacija, mogu se čuti ocjene da se u mnogim slučajevima veoma teško svladavaju barijere preaprecirane kune.

Međutim, na ovoj razini razvoja i svih drugih relevantnih odnosa čini se da postojeću blokadu nije moguće savladati.

Prava rješenja mogu se tražiti samo u smjeru povećavanja stope rasta bruto domaćeg proizvoda.

Postojeće stanje izaziva i određene strahove i dvojbe u pogledu skorog priključivanja Europskoj uniji. Još uvijek se mogu se čuti, premda u novije vrijeme nešto manje, prosudbe da ni Norveška ni Švicarska nisu u Europskoj uniji, a ipak im je veoma dobro. Da je njima dobro, to je neupitno. Međutim, Hrvatska nije ni Norveška ni Švicarska i čim prije uđe u Europsku uniju tim bolje i za jednu i za


drugu stranu. U Europskoj uniji Hrvatska će imati tretman (razumije se veoma uvjetno govoreći) kakav su u bivšoj zajedničkoj državi Jugoslaviji imale manje razvijene republike. A to nije tako loše.

Odnosi ekonomske znanosti i ekonomske politike moraju i u tom ogledu biti jasni i, što je moguće više, uzajamno podržani.

Bolja suradnja ekonomske znanosti i ekonomke politike u godinama koje su pred nama pretpostavlja i, barem približno, zajedničku ocjenu najvažnijih karakteristika momenta razvoja.

7. Neke karakteristike ocjene momenta

Tijekom devedesetih ocjene o nekim bitnim karakteristikama momenta razvoja, između ekonomske znanosti i ekonomske politike veoma su se razlikovale. To se posebno odnosi na karakteristike makroekonomskog i makropolitičkog okruženja. Ekonomska znanost je kontinuirano upozoravala na velike probleme mafiokracije, korupcije, organiziranog kriminala i, povezano s time, na degradaciju funkcije pravne i socijalne državne i vladavine prava. Samim tim bila je degradirana i temeljna zadaća tranzicije u smislu povećavanja ekonomske efikasnosti, društvene djelotvornosti, političke demokratičnosti te zaštite ljudskih prava i sloboda. U tom je kontekstu ekonomska znanost posebno upozoravala na potrebu ubrzane reforme sudstva, pravosuđa, državne uprave i svega drugog s time povezano.

Velika neslaganja su postajala i u pogledu tajkunskog karaktera privatizacije općenito i u pogledu privatizacije banaka posebno. To se odnosi i na čitav kompleks monetarne i tečajne politike, posebno u kontekstu održavanja, praktično fiksnog, tečaja preaprecirane kune.

Početkom ovog stoljeća ekonomska znanost i ekonomska politika počele su se sve više približavati u nekim najvažnijim prosudbama o ocjeni momenta razvoja. To se, međutim, dogodilo u vrijeme kada su kumulirani problemi tijekom devedesetih ostavljali sve manje prostora za neke bitne pomake ekonomske politike.

To se posebno odnosi na činjenicu da smo praktički, s obzirom na strukturu bankarskog vlasništva, izgubili monetarni suverenitet. Ogromnim kapitalom stvorenim štednjom naših građana upravljaju vanjski centri moći po kriteriju nekih interesa koji se samo


slučajno mogu u cjelini poklopiti s našim interesima. Povremene mjere Hrvatske narodne banke i guvernera Željka Rohatinskog u smjeru sprečavanja prezaduživanja i prevelikog prelijevanja naše akumulacije, o tome najbolje govore. Ekonomska politika te probleme doduše ne prenaglašava, ali ih ne prešućuje. Slične se prosudbe mogu dati i kada je u pitanju preaprecirana kuna.

Gledajući na sklop problema povezan s ocjenom momenta, valja spomenuti i neke kvantifikacije. U petogodišnjem razdoblju novog stoljeća stope rasta BDP-a kretale su se između 3,8% i 5,6%. Udio inozemnog duga u BDP-u u isto je vrijeme porastao od 60,7% na 82,5%. Udio duga u izvozu roba i usluga porastao je od 124,6% na 167,0%. Ukupna masa bruto inozemnog duga povećala se od oko 13,5 na oko 25,5 milijardi eura.

Udio banaka u stranom vlasništvu povećao se od 89,3% na 91,1%. Deficit trgovinske bilance povećao se od oko 4,6 na oko 7,5 milijardi eura.23

Negativni saldo tekućeg računa (u % od BDP-a) u prosjeku petogodišnjeg razdoblja iznosio je 6,2%. Udio kredita u BDP-u povećao se od 44,0% na 69,6%. Udio kredita privatnom sektoru povećao se od 41,3% na 63,2%. Udio kredita stanovništva povećao se od 18,2% na 35,3%. Navedeni podaci veoma ilustrativno govore o visokoj zaduženosti i hrvatskog gospodarstva, i hrvatskog stanovništva i Republike Hrvatske u cjelini.

U takvom makroekonomskom okruženju može biti djelotvorna samo ona ekonomska politika koja je u stanju ostvariti osjetno više stope rasta BDP-a od onih koje su ostvarene u prvih pet godina novog stoljeća. Ekonomska znanost i povijesno iskustvo uče nas i upozoravaju da je to moguće samo temeljem dobro odmjerene koncepcije i strategije razvoja na koju se oslanja aktivna ekonomska politika. S obzirom na proteklo razdoblje deindustrijalizacije i potpunog zapostavljanja regionalnog razvoja, ekonomska politika koja pretendira na uspjeh mora te momente adekvatno valorizirati. A to znači da aktivna ekonomska politika mora uključivati i industrijsku i regionalnu politiku. Samo na tim se osnovama u nas može ostvarivati razvoj koji u prvi plan stavlja znanje i obrazovanje, a to znači i ljudski kapital i sve drugo što se može svesti pod zajednički nazivnik Research and

23 Detaljnije razrade tih i srodnih skupina problema mogu se naći u publikaciji Hrvatske gospodarske komore (glavni urednik Darko Buković, autorica analize Jasna Belošević-Matić) – Centra za makroekonomske analize pod naslovom Hrvatsko gospodarstvo u razdoblju 2001.-2005. Privredni vjesnik, Zagreb, rujan, 2006.


Development (‘istraživanje i razvoj). Čini se da će se na tim osnovna ekonomska znanost i ekonomska politika sve više približavati u nekim određenjima koja imaju i idejno-teorijski i praktični karakter. Naime, ekonomska znanost kontinuirano je upozoravala i na opatijskim savjetovanjima, i na savjetovanjima u HAZU i na savjetovanjima Ekonomija/Economics da aktivna i djelotvorna ekonomska politika mora uvažavati i nevidljivu ruku Adama Smitha i veoma vidljivu ruku Johna Maynarda Keynesa.

Ta je posljednja, uostalom, spasila kapitalizam od propasti. Ta se činjenica ni u teoriji ni u praksi ne smije zaboraviti.

8. Umjesto zaključnih razmatranja

Ekonomska znanost i ekonomska politika tijekom mnogih godina reforme i tijekom ostvarivanja ekonomije i politike tranzicije prolazile su kroz različite faze razvoja i različite oblike, više ili manje, djelotvorne suradnje.

Ta je suradnja bila bolja i djelotvornija onda kada je bila institucionalno bolje definirana i organizirana.

Veliki problemi pred kojima su se u prvom desetljeću novog stoljeća našli hrvatsko gospodarstvo i društvo zahtijevaju urgentno bolju, organiziraniju i djelotvorniju suradnju ekonomske politike i ekonomske znanosti.

Godine neposrednih priprema za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju čine potrebu djelotvorne suradnje ekonomske znanosti i ekonomske politike još većom, važnijom, pa i urgentnijom.

Kao što smo već uvodno naveli, nije suviše bitno hoće li se ta institucionalno organizirana suradnja ostvarivati putem ekonomskog savjeta ili putem djelomično profesionaliziranog vijeće ekonomskih savjetnika.

Međutim, ono što smatramo zaista važnim i bitnim to je da se takva institucionalno organizirana suradnja čim prije, po mogućnosti odmah, počne ostvarivati u zajedničkom interesu.

Summary

Economics and economic policy have passed through various stages of development and various forms of more or less efficient


cooperation, during the many years of reforms and implementing transition economy and politics. This cooperation was more efficient and better when it was institutionally better defined and organized.

Big problems that Croatian economy and society were faced with in the first decade of the new century urgently demand a better, more organized and more efficient cooperation of economic policy and economic science.

The years of immediate preparations for the Republic of Croatia’s joining the European Union make the need for a more efficient cooperation of the economic science and economic policy more important and more urgent.

As has already been stated, it makes no big difference whether such institutionally organized cooperation will be carried out by means of an economic council or through a partially professional council of economic advisors. However, what we consider to be very important and relevant is that such institutionally organized cooperation begins as soon as possible, even immediately.

Literatura i izvori

1. Baletić, Z. (ed.et.al.) (1989), Problemi privrednog razvoja i privrednog sistema Jugoslavije, Ekonomski institut, Zagreb – Globus, Zagreb.

2. Baletić, Z (ed.et.al.) (1990), Socijalizam u reformi, Iskustvo i problemi jugoslavenske privredne reforme (Međunarodna konferencija u povodu obilježavanja pedesete obljetnice Ekonomskog instituta Zagreb), Informator – Ekonomski institut, Zagreb, Zagreb.

3. Družić, I. – Družić, G. (ed.et.al.) (1988), Perestrojka privrednog mehanizma u SSSR-u i karakteristike promjena u privrednom sistemu SFRJ, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb.

4. Družić, G. (2004), Hrvatska obratnica – Stanje i perspektive hrvatskog gospodarstva, Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.

5. Nikić, G. (2003), Tranzicija u Hrvatskoj i deset godina stabilnosti tečaja i cijena, Binoza press – Ekonomski institut, Zagreb, Zagreb.

6. Nikić, G. (2004), Gospodarski aspekti pristupa Hrvatske Europskoj uniji, Ekonomski pregled, br. 3-4, Zagreb.


7. Rohatinski, Ž. – Vojnić, D. (ed.et.al.) (1991-1994), Aktualni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Hrvatske, svezak 1-9, Ekonomski institut Zagreb, Zagreb.

8. Rohatinski, Ž. – Vojnić D. (ed.et.a.) (1998), Process of Privatization in Croatia, Open Sociaty Institute, Croatia – Central Europeans University Zagreb September 1998.

9. Rohatinski, Ž. (ed.et.al.) (1993/1994), Croatian Economic Survey, Institute of Economics Zagreb – National Bank of Croatia, Zagreb.

10. Rohatinski, Ž. – Santini, G (1994), Pretvorba, odakle dolazimo kamo idemo, RIFIN, Zagreb.

11. Santini, G. (ed.et.al.) (2003), Ekonomija/Economics 1994-2003, Year 10, No. 4, RIFIN, Zagreb.

12. Santini, G. (ed.et.al.) (2006), Prilog objavljenih radova u časopisu Ekonomija/Economics od 1994. do 2005. godine, Ekonomija/Economics, godina 17, br. 4, Zagreb.

13. Santini, G. – Rohatinski, Ž. (1992), Prilog razmatranju politike ekonomske stabilizacije u Hrvatskoj, RIFIN, Zagreb.

14. Santini, G., Učinci tečajne politike na gospodarstvo Hrvatske u razdoblju 1994.-2005. godine, Ekonomija/Economics, godina 13, br. 1, RIFIN, Zagreb.

15. Santini, G. (1994), Ekonomska politika za 1994. godinu, RIFIN, Zagreb.

16. Santini, G. (1995), Ekonomska politika za 1995. godinu, RIFIN, Zagreb.

17. Sirotković, J. – Družić, G. (2001), Hrvatska gospodarska kriza i pravci zaokreta iz recenzije u ekonomski razvoj, Ekonomija/Economics, godina 8, br. 1, RIFIN, Zagreb.

18. Sirotković, J. (2003), Controversy of Croatian Economic Policies on the Treshold of the 21st Century, Ekonomija/Economic, year 10, No. 4, RIFIN, Zagreb.

19. Sirotković, J. (1999), Polazište i okvirni sadržaj dugoročne strategije gospodarskog razvoja Hrvatske, (prilog za znanstveni skup održan u HAZU 19. svibnja 1999. godine), Ekonomija/Economics, god. 5, br. 4, RIFIN, Zagreb.


20. Veselica, V. (ed.et.al.), Ekonomska politika Hrvatske u određenoj godini (deset svezaka pripremljenih za tradicionalno savjetovanje ekonomista svakog studenog u Opatiji. Nakladnik, Inženjerski biro d.d.)

21. Vojnić, D. (ed.et.al.) (1968-1999), Aktualni problemi privrednih kretanja i ekonomske politike Jugoslavije («crvena knjiga»; 23 knjige pripremljene za opatijska savjetovanja ekonomista), Ekonomski institut, Zagreb, Zagreb.

22. Zdunić, S. (2004), Croatian Stabilization and Development Policy, Ekonomski pregled, br. 3-4, Zagreb.

23. Zdunić, S. (2004), Relativne cijene i izvori rasta – komparativna analiza u knjizi Ekonomska politika Hrvatske u 2005., Inženjerski biro, Opatija, 2004;

24. Zdunić, Relativne cijene, tečaj i konkurentnost hrvatskog gospodarstva, Ekonomski pregled, br. 11-12, Zagreb, 2003.

Documents

EKONOMSKA ZNANOST I EKONOMSKA POLITIKA U …staro.rifin.com/root/tekstovi/casopis_pdf/ek_ec_533.pdfEKONOMSKA ZNANOST I EKONOMSKA POLITIKA U POVIJESNOJ RETROSPEKTIVI I AKTUALNOM TRENUTKU