SADRŽAJ

1. UVOD………………………………………………………………………………..2

2. EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJAU DJETINJSTVU...3

2.1. Emocionalna kompetencija……………………………………………………...3

2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu …………………………………4

2.2. Samoregulacija u djetinjstvu……………………………………………………5

2.2.1. Samoregulacija i privrženost ………………………………………….….6

2.3. Umijeće emocionalne kompetencije…………………………………….……...7

3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU…………………………….…..... 9

3.1. Višestruke inteligencije…………………………………………………….......9

3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu………………………………….………11

4. ZAKLJUČAK ……………………………………………………………...………..13

5. LITERATURA………………………………………………………………...…….14

1. UVOD

Emocije su jedan od važnijih čimbenika koji utiču na cjelokupno funkcioniranje

pojedinca, pa tako i djece. Stoga je važno voditi računa o svom emocionalnom stanju tj.

poticati pozitivne emocije, a kontrolirati negativne.

Djeca od rođenja, u interakciji sa okolinom, pokazuju svoje osjećaje, te uče

prepoznavati i kontrolirati emocije. Od izuzetne je važnosti kod djece razvijati vještine

razumijevanja vlastitih, ali i tuđih osjećaja. Djecu još od najranije dobi treba pripremati

i razvijati kod njih vještine koje će im pomoći da pravilno postupaju u određenim

situacijama .

Kroz seminarski rad nastojat ću objasniti što je to emocionalna kompetencija i

samoregulacija, kako se razvijaju u djetinjstvu, koja su to umijeća ili sposobnosti

emocionalne kompetencije te zašto je važna samoregulacija emocija kod djece. Nadalje

ću objasniti zašto je interpersonalna inteligencija značajna za emocije i koje uloge mala

djeca najčešće „igraju“ u interakciji s drugima.

2

2. EMOCIONALNA KOMPETENCIJA I SAMOREGULACIJA

U DJETINJSTVU

2.1. Emocionalna kompetencija

Općenito pojam kompetencije možemo opisati kao skup znanja, vještina i

vrijednosti koje su nužne za svakog pojedinca da bi mogao djelovati i biti uspješan kao

član neke zajednice.

Saarni emocionalnu kompetenciju određuje kao demonstracija samodjelotvornosti u

društvenim tansakcijama koje izazivaju emocije što znači da ljudi reagiraju

emocionalno, ali istodobno i strateški primjenjuju svoje znanje o emocijama i svoju

emocionalnu izražajnost u odnosima prema drugima. Pomoću emocionalne

kompetencije možemo odrediti koje su sposobnosti i umijeća povezani s emocijama, a

koje su potrebne ljudima kako bi se mogli suočiti s određenim problemima i iz njih

izaći raznovrsniji, prilagođeniji, djelotvorniji i samopouzdaniji. Emocionalne

kompetencije predstavljaju emocionalni razvoj kod svih dobnih skupina i često znače

„činiti ono što je ispravno“. Jasno je kako djeca, mladi ili odrasli mogu emocionalno

kompetentnije funkcionirati od drugih npr. svojih vršnjaka jer iskazuju sposobnosti

povezane s osjećajima koje su bolje prilagođene specifičnom kontekstu u kojem se u

određenom trenutku zateknu. Emocionalna kompetencija neodvojiva je od kulturnog

konteksta. Biološki nas je evolucija učinila emocionalnim, ali naša uronjenost u odnose

s drugima osigurava raznovrsnost emocionalnih iskustava, suočava nas s emocionalnim

izazovima i vrelo je načina na koje priopćujemo naša emocionalna iskustva drugima.

(prema Salovey, Sluyter 1999.)

Takšić, Mohorić i Munjas (2006.) navode da je potrebno razlikovati emocionalnu

inteligenciju kao sposobnost i emocionalnu kompetenciju kao osobinu ličnosti, odnosno

emocionalna kompetentnost osobe ne mora uvijek točno preslikavati razinu njezine

emocionalne inteligencije. Ovo se nadovezuje na početnu ideju o razlozima postojanja

emocionalne inteligencije u kojoj se ističe važnost emocionalnih kompetencija u

svakodnevnom životu ljudi.( Sindik, 2010.)

3

2.1.1. Emocionalna kompetencija u djetinjstvu

U ranom djetinjstvu djeca u interakciji sa svojim roditeljima, definiraju i

modificiraju svoje izražavanje emocija, oponašaju roditelje i tako stvaraju obiteljske

obrasce ponašanja. Uz primarne emocije, koje se javljaju vrlo rano nakon rođenja, u

drugoj polovini druge godine života, djeca postaju svjesna svog emocionalnog

ponašanja, te uče složenije emocionalne procese, koji su preduvjet za razvoj djeteta.

Između druge i treće godine djeca, u skladu sa stečenim i do tada naučenim standardima

i normama ponašanja, razvijaju složenije emocije ponosa, krivnje, stida, zbunjenosti i

prkosa. U predškolskoj dobi raste dječje prilagođavanje na situacije iz okoline.

Djeca koja su ovladala svojim emocionalnim doživljajima smatraju se emocionalno

kompetentnim. Djeca rano nauče identificirati emocije, ali im je potrebno određeno

vrijeme da integriraju informacije iz različitih izvora, da nauče potiskivati nepoželjne

emocionalne izraze, te da nauče kako diferencirati svoje osjećaje da bi udovoljili

očekivanjima okoline. Manja djeca imaju problema sa razumijevanjem mješovitih

emocija, poput tuge i sreće, ali već sa četiri godine mogu ove emocije razlikovati, a sa

pet godina počinju usvajati njihovo značenje u određenoj situaciji.

Emocionalna kompetencija, dakle, uključuje dječju sposobnost prikrivanja emocija.

Pokazatelji dobrog emocionalnog stanja djeteta su dječja sposobnost kontroliranja

širokog spektra emocionalnih doživljaja i prikladnih reakcija u tim emocionalnim

situacijama. Hoće li dijete biti emocionalno kompetentno ili ne, zavisi od njegove

sposobnosti regulacije emocija, poznavanju i razumijevanju okoline, socijalnim

vještinama, te od sposobnosti djeteta da se ponaša u skladu sa tim spoznajama.

Kompetentno dijete može iskoristiti poticaje iz okoline i postići dobre razvojne

rezultate koji omogućavaju zadovoljavajuće i kompetentno učešće u zajednici kojoj

dijete pripada

Djeca koja razumiju tuđa emocionalna stanja, bolji su učenici, imaju manje

internaliziranih i eksternaliziranih problema u ponašanju, tjelesno su zdravija, imaju

jače samopouzdanje i veće povjerenje u okolinu. Ta djeca razvijaju dublja prijateljstva,

kvalitetnije upravljaju svojim emocijama, a nakon stresa brže se oporavljaju

4

2.2. Samoregulacija u djetinjstvu

Samoregulacija je sposobnost upravljanja vlastitim postupcima, mislima i

osjećajima na fleksibilne načine tako da se naša djelotvornost poveća. Drugim riječima

samoregulacija je sposobnost kontroliranja emocija. Osobe koje su svladale

samoregulaciju: razmisle prije no što djeluju, neće dopustiti da postanu previše ljuti ili

ljubomorni, nisu impulzivni već se njihove karakteristike promišljenost, integritet te

sposobnost zalaganja za sebe, takve osobe imaju sposobnost reći NE,… Samoregulirani

pojedinac služi se sa svojim emocionalnim reakcijama kao vodiljama za djelovanje i za

djelotvorno postupanje u odnosima. Regulacija emocija uključuje prikrivene, kao i

jasno izražene, strategije promjena u intenzitetu i trajanju emocionalnog iskustva i

izražavanja emocija.

Sposobnost regulacije emocija razvija se u ranom djetinjstvu iz interakcije s

članovima obitelji, odnosno primarnim skrbnicima, i iz dječjeg prirođenog

temperamenta. Dijete u interakciji s okolinom nauči modificirati svoje emocije, nositi se

s frustracijom, uživati u drugima, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu kako

bi postiglo uspješno interpersonalno funkcioniranje.

Mnoga istraživanja su pokazala da emocionalna komunikacija majki i njihove djece

utiče na dječji socijalni i emocionalni razvoj. U razdoblju prve godine dječjeg života

majka-otac reguliraju dječje emocije. Međutim, nešto kasnije, dijete razvija proces

samoregulacije, počinje misliti o događajima, te pronalazi različite načine njihove

samoregulacije i interpretacije. Proces samoregulacije odvija se kroz proces procjene

događaja, vrednovanja konteksta te odabira i kontrole emocionalnog izražavanja i

ponašanja.

Kako djeca sazrijevaju, njihov kapacitet samoregulacije odražava njihovu rastuću

kognitivnu složenost i stupanj u kojem primaju odgovarajuću podršku i savjete za

životne izazove. Mlađe dijete će vjerojatno pomoć tražiti od svojih skrbnika, a starija

djeca od svojih vršnjaka i uspoređivati se sa drugima. Ta usporedba sa drugima

predstavlja mnogobrojne izazove za dijete koje je nekoć bilo samopouzdano. Takve

usporedbe znače da djeca počinju ocjenjivati sebe, svoje talente i sposobnosti. Međutim,

mogu dovesti i do osjećaja neuspjeha ili poniženja. Ta iskustva zahtijevaju samosvjest, a

5

osjećaji srama ili tjeskobe razvijaju se kad se uspoređuju s njihovim manifestacijama u

predškolskom razdoblju. U razvoju samosvjesnih emocionalnih iskustava djeca

pokušavaju prevladati iskustvo svoje ranjivosti tako što mijenjaju izražavanje tih

emocija.

Kada govorimo o dječjim emocijama i reakcijama, neophodno je spomenuti i dječji

temperament koji dovodi do individualnih razlika među malom djecom i koji može

utjecati na cjelokupno psihološko prilagođavanje djeteta okolini. Prema vodećim

teorijama temperamenta, temperament čine biološke, individualne razlike u

emocionalnoj, motoričkoj samoregulaciji određenih emocija, a uz okolinu,

karakteristike temperamenta predstavljaju glavne prediktore dimenzija ličnosti.

Uz obitelj, jedan od najvažnijih utjecaja na djetetovu emocionalni razvoj u

predškolskoj dobi imaju vršnjaci i odgajatelji. Dječja interakcija sa vršnjacima u igri, u

predškolskoj ustanovi, doprinosi socijalnoj kompetenciji, psihosocijalnim vještinama

ponašanja i manjoj agresivnosti. Mala djeca, koja nisu razvila primjerenu privrženost sa

odraslim osobama, pokušavaju nadomjestiti te nedostatke u odnosima sa vršnjacima,

čime postaju ovisni o prihvaćenosti vršnjaka i njihovim utjecajima u toku djetinjstva.

Djeca koja su u predškolskoj ustanovi uključena u složenije igre i aktivnosti ponašaju se

manje agresivno i povučeno, što upućuje da je veliki utjecaj vršnjaka na dječji

emocionalni razvoj i kompetenciju. Regulacija emocija ima važnu ulogu u procesu

socijalizacije, a ako dijete nije osposobljeno da regulira emocije to će negativno uticati

na interakciju djeteta sa okolinom i usvajanje socijalnih normi i pravila ponašanja.

Kontroli dječjeg ponašanja doprinose dječje sposobnosti upotrebe govora, samostalno

kretanje i razvojne promjene u dječjoj neurofiziologiji.

2.2.1. Samoregulacija i privrženost

Privrženost je čvrsta emocionalna veza između djeteta i odrasle osobe (skrbnika;

najčešće majke). Privrženost je najvažniji razvojni aspekt u životu djeteta u okviru

njegovog emocionalno-socijalnog razvoja do druge godine života. Za uspostavljanje

privrženosti odgovorna je okolina koja djetetu osigurava nazočnost i brigu barem jedne

odrasle osobe koja će zadovoljavati djetetovu potrebu za toplim fizičkim kontaktom

6

(dodir, grljenje, maženje...) i za brigom i njegom, i time mu pružati osjećaj sigurnosti.

Ta prva iskustva u odnosima pružaju temelje na kojima djeca kasnije grade svoje

odnose sa širom okolinom.

Dijete, ovisno o reakcijama odrasle osobe kojoj je privrženo, može razviti

zdravu (sigurnu) privrženost ili nekvalitetnu privrženost (tzv. izbjegavajuću ili

anksioznu). Kad dijete razvije sigurnu i stabilnu privrženost, ono će u budućnosti graditi

pozitivne i čvrste veze s drugim osobama i odnos povjerenja prema okolini. Majka ili

drugi skrbnik koji je psihološki nedostupan i ne reagira na emocionalne potrebe djeteta,

potiče u djeteta razvoj izbjegavajuće privrženosti, dok okolina koja ponekad odgovara

na dječje potrebe za blizinom i emocionalno je dostupna, a ponekad je nedostupna i

kažnjavajuća, razvija u djeteta tzv. anksioznu privrženost.

(http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti)

2.3. Umijeće emocionalne kompetencije

 Emocionalna umijeća počinju u roditeljskom domu, dobrim odnosnom između

roditelja i djece. Umijeća uključuju emocionalne i društvene kompetencije kao što su:

samosvijest o osjećajima i upravljanje njima, kontrola poriva, empatija i uživljavanje, te

suradnja i mirno rješavanje sukoba. Emocionalne kompetencije su blisko povezane se

kulturnim vrijednostima. Umijeća emocionalne kompetencije u mnogo čemu su odraz

koncepcija npr. zapadnjačkih društava o tome „kako emocije djeluju“.

Posljednjih godina izvršena su mnoga istraživanja relevantna za umijeća i

sposobnosti emocionalne kompetencije prema kojima su izvedena slijedeća umijeća

emocionalne kompetencije:

1. osviještenost vlastitih emocionalnih stanja, uključujući i mogućnost da se iskuse

višestruke emocije, a na zrelijim razinama svijest o tome da se zbog nesvjesne

dinamike ili selektivne nepažnje ne mora biti svjestan vlastitih osjećaja

2. sposobnost uočavanja tuđih emocija i to ne temelju situacijskih ili izražajnih

signala koji posjeduju stanovit stupanj kulturološkog konsenzusa glede njihova

emocionalnog značenja

7

3. sposobnost upotrebe vokabulara emocija i izraza dostupnog u nečijoj

(sub)kulturi, a na zrelijim razinama sposobnost usvajanja kulturalnih scenarija

koji povezuju emociju s društvenim ulogama

4. sposobnost za uživljavanje i suosjećanje s tuđim emocionalnim iskustvom

5. sposobnost shvaćanja da unutarnje emocionalno stanje ne mora nužno

odgovarati vanjskom izrazu i u nas i u drugih, a na zrelijim razinama,

sposobnost razumijevanja da nečije emocionalno-izražajno ponašanje možda

utječe na druge te sposobnost da se to uzme u obzir u vlastitim samo-

prezentacijskim strategijama

6. sposobnost prilagodbenog nadzora nad zazorljivim ili neugodnim osjećajima

upotrebom samoregulatornih strategija koje pojačavaju intezitet ili vremensko

trajanje takvih emocionalnih stanja svijest

7. svijest da su ustroj ili priroda odnosa djelomice određeni kvalitetom

emocionalne komunikacije unutar odnosa

8. sposobnost emocionalne samodjelotvornosti: pojedinac smatra da se, sve-u-

svemu, osjeća kako se želi osjećati (Salovey, Sluyter 1999.)

Navedene sposobnosti emocionalne kompetencije dinamične su i međusobno

ovisne. Međuovisnost se javlja u emocionalnom razvitku i može poslužiti za poboljšanje

emocionalnog funkcioniranja djece koja se smatraju izložena riziku neprilagođenosti.

Djeca koja su socijalno kompetentna i samopouzdana služe se sposobnosti emocionalne

kompetencije za samoregulaciju (prisjetimo se definicije ; upravljaju svojim

postupcima, mislima i osjećajima na prilagodben i fleskibilan način u raznim

kontekstima, iskazuju samodjelotvornost, samopouzdanje i osjećaj povezanosti s

drugima) odnosno poštuju vlastito emocionalno iskustvo, bez obzira na to jesu li veseli,

prestrašeni ili tužni i dopuštaju si poštovati sami sebe. (prema Salovey, Sluyter 1999.)

3. PRIJATELJI, DIPLOMATI I VOĐE U VRTIĆU

8

3.1. Višestruke inteligencije

Gardnerova ideja višestrukih inteligencija iznosi da ljudi posjeduju mnogo

raznih tipova inteligencije, svaki pojedinac ima određenu razinu među različitim

inteligencijama, koju je životom razvio. Širok raspon sposobnosti koje čovjek ima

Gardner je uspio odrediti pomoću grupiranja ljudskih sposobnosti u 8 širokoobuhvatnih

kategorija ili "inteligencija" (Slika 1)

Slika 1: Kategorije Gardnerove višestruke inteligencije.

Upoznavanje sa višestrukom inteligencijom je važno prije svega zbog boljeg

upoznavanja onoga što djeca ili odrasli lakše ili teže mogu uraditi upravo zbog stupnja

zastupljenosti određenih vrsta inteligencija. Ono što je važno naglasiti je da djecu treba

još u ranom djetinjstvu izložiti različitim poticajima, stimulativnom okruženju i

aktivnostima koje će postići razvoj svih ili nekih inteligencija. Treba imati na umu da

sva djeca ne mogu biti jednako uspješna u svim aktivnostima. Upravo je to ono što

određuje njihovu individualnost i čini ih drugačijim od druge djece. Kako djeca

odrastaju, stječu više iskustva i uspostavljanju više interakcije sa ljudima i predmetima

iz svog okruženja tako i više dolaze do izražaja njihova interesa i mogućnosti. Uloga

odraslih je da stvore okruženje koje potiče razvoj svih inteligencija, ali također treba

procijeniti u čemu je dijete veoma uspješno. Na taj način dijete još u ranom djetinjstvu

otkriva koje su njegove jače ili slabije strane. Tako se lakše mogu izbjeći situacije koje

frustriraju ili obeshrabruju djecu. Dijete treba situacije i aktivnosti u kojima ono samo

dolazi do saznanja u čemu je uspješno ili manje uspješno. Sve to vodi ka stvaranju

9

pozitivne slike o sebi i višem stupnju samopoštovanja.

(http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devet-vrsta-

inteligencije#Devet vrsta inteligencije)

Među navedenim kategorijama višestrukih inteligencija Gardner izdvaja dvije

dvije povezane, ali odvojene inteligencije: interpersonalnu i intrapersonalnu za koje

kaže da razvijaju sposobnost upravljanja vlastitim, kao i tuđim osjećajima.

Intrapersonalna inteligencija podrazumijeva tendenciju o sposobnost ljudi da su

više okrenuti sami sebi, jer dobro poznaju sebe i imaju dobru ideju o tome tko su i što

mogu. Osobe kod kojih je ova inteligencija razvijenija svjesniji su svojih osjećanja i

mogu bolje da razumiju sebe nego što to drugi mogu. Sposobni su da zacrtaju lične

ciljeve, razmišljaju o svojim iskustvima i uče na njima, provode vrijeme duboko

razmišljajući o onome što je njima važno i razmišljajući o svojoj budućnosti. Preferiraju

aktivnosti koje mogu izvoditi sami. Djeca trebaju mnoštvo prilika da: provode više

vremena u promišljanju o onome što se dogodilo i o naučenom, individualna

promišljanja o tome kako se došlo do određenog rješenja, se bave meditacijom, radeći

samo-procjenu ličnih ili grupnih ciljeva, određivanjem sopstvenog stila učenja,

savladavanjem osnovnih koraka u boljem donošenju odluka i sl.

Međutim za upravljanje emocijama, ali nije ograničena njima, zaslužna je

interpersonalna inteligencija, tako da ćemo se više bazirati na nju. Sastavnice

interpersonalne inteligencije obuhvaćaju sposobnost dobre interakcije s drugim ljudima

te razlikovanje njihovih raspoloženja i temperamenata, sposobnost percepcije stanja,

motivacija i osjećaja drugih ljudi. Te sposobnosti omogućuju odraslima da interpretira

osjećaje i postupke drugih ljudi i da djeluje u skladu s tim spoznajama . Osobe kod kojih

je izražena interpersonalna inteligencija: lako upoznaju ljude i sklapaju prijateljstva,

uživaju promatrajući ljude i analizirajući njihov govor tijela, uživaju u grupnim

aktivnostima i živim razgovorima, dobro organiziraju aktivnosti za sebe i druge, znaju

pobuditi interes kod ostalih za neki zajednički posao, brinu o tome što je ispravno, a što

pogrešno, vode računa o tome kako se drugi osjećaju, brinu o drugim ljudima i u

pronalaženju načina kako da im pomognu jer upravo ova inteligencija omogućava da

razumiju druge.

10

3.2. Interpersonalna inteligencija na djelu

Interpersonalna inteligencija male djece može se očitovati u njihovoj

sposobnosti oponašanja različitih vrsta društvenih uloga. Uloge koje mala djeca mogu

imati u interakcijama s drugima uključuju one prijatelja, pregovarača i vođe. (Tablica 1. )

U obnašanju svih tih uloga služi im široki raspon inteligencija i znanja, ali

svejedno svaka uloga ističe neke sastavnice interpersonalne inteligencije više od drugih.

Tablica 1. Uloge koje uključuju visok stupanj interpersonalne inteligencije (Salovey,

Sluyter 1999.)

Prijatelji Djelotvorni prijatelji mogu stupati u odnose i održavati ih povezivanjem

s drugim pojedincima, uspostavom zajedništva, pružanjem pomoći i

podrške u trenutcima potrebe.

Pregovarači Uspješni pregovarači znaju rješavati sukobe izlaganjem alternativnih

rješenja nekog problema, praćenjem tuđih reakcija te prilagodbom svojih

postupaka. Da bi bili djelotvorni, pregovarači moraju biti uporni i

fleksibilni.

Vođe Djelotvorni vođe znaju organizirati skupine pokretanjem aktivnosti,

nadahnjivanjem i motiviranjem drugih te usmjeravanjem i upravljanjem

grupom, kao i koordinacijom igre.

Prva prijateljstva počinju u dobi od tri godine. Tada djeca uče kako biti prijatelj i

što znači imati prijatelja. Uče kako riješiti probleme u odnosima i kako biti na mjestu

drugoga. Djetetov uspjeh u razvijanju prijateljstva s vršnjacima iz njegove grupe počiva

na njegovim sposobnostima da uoči, upamti i reagira na tuđe misli, osjećaje i postupke.

Dijete uči prepoznavati, protumačiti i pravilno reagirati na razne društvene situacije.

Veći dio psihologijske literature bavi se djecom koja imaju teškoće u društvenim

vještinama, bilo zbog temperamenta ili određenih psiholoških čimbenika iz okoline jer

to sve utječe i na njegov uspjeh u školi. Istraživači procjenjuju da oko 50 posto djece

koja su upućena školskom psihologu zbog teškoća u učenju slabo snalazi u društvenim

11

vještinama te su zbog toga često odbačeni od društva. Stotine studija su pokazale da se

takva odbačenost očituje slabom uspjehu u školi, emocionalnim problemima i

povećanom riziku od delinkventnosti u adolescentskoj dobi.

Istraživanja su pokazala da se omiljena djeca nepoznatim vršnjacima obično

približavaju postupno, od toga da prvo obilaze oko njih kao da skupljaju informacije

prije nego nešto poduzmu. Takva djeca će prvo ostvariti verbalni kontakt. Djetetova

interpersonalna inteligencija može biti očita u svim situacijama. Ono je vođa u grupi,

rješava razmirice, pokazuje osjetljivost na druge i lagano se uklapa u igre. Takvo dijete

se osjeća ugodno gotovo svugdje.

Kada dijete nauči kako steći prijatelje, ono razvija novu vještinu – pristupanje i

snalaženje. Te vještine će mu pomoći da kada odraste, gradi zdrave i skladne odnose s

drugim ljudima. Na početku svog školovanja djeca počinju primjećivati kako im

pripadnost skupini može povećati samopouzdanje i dati im osjećaj pripadanja.

Bilo bi korisno ocijeniti jače i slabije strane djece u različitim ulogama te

osmisliti intervencije ili pedagoška iskustva na temelju tih rezultata. Nije riječ o tome da

se svakom djetetu u razredu prišije oznaka prijatelja, pregovarača ili vođe, nego da se

iskoristi razumijevanje djetetovih interpersonalnih sposobnosti kako bi im se pomoglo

bolje iskoristiti njihove jače strane te riješiti osobne ili interpersonalne probleme koje

možda ima

Interpersonalnu inteligenciju se ne može razviti ili izraziti u izolaciji. Vrste

interpersonalne inteligencije koje neka osoba može iskazati u određenoj situaciji

povezane su s drugim vrstama inteligencije i s mnogim drugim varijablama. U

izražavanju interpersonalne inteligencije je isprepleteno zanimanje (bilo za druge ili za

sebe) te spremnost i sklonost postupanja na određeni način.

4. ZAKLJUČAK

12

Emocionalna kompetentnost pojedinca razvija se tijekom čitavog života, a brzina

razvoja ovisi od genetskih sposobnosti, utjecaja okoline i spremnosti pojedinca da uči o

emocijama. Učenje počinje odmah po rođenju, kada beba od svojih roditelja prima

osnovne poruke, koje vremenom počinje prepoznavati i tumačiti. Ovisno od

emocionalne kompetencije roditelja, a potom odgajatelja (ukoliko dijete ide u vrtiću),

kasnije učitelje i njihove spremnosti da svoja znanja prenesu na dijete, ovisi koliko će

dijete steći emocionalnih umijeća koja će mu kasnije biti potrebna i koja će mu pomoći

da se snalazi u životu.

Emocionalno kompetentno dijete (osoba) bi trebalo posjedovati slijedeća umijeća:

svijest o vlastitom složenom emocionalnom stanju, prepoznavanje tuđeg emocionalnog

stanja, sposobnost izražavanja i priopćavanja vlastitih emocija, suosjećanje s drugima

razumijevanje kako ni mi ni drugi ne pokazujemo uvijek iskrene osjećaje, znati

prevladati različite emocionalne situacije, a ne gubiti kontrolu, biti svjestan važnosti

emocionalne komunikacije u odnosu prema drugima, biti svjestan da imamo vlast nad

svojim emocijama i da u nekoj situaciji možemo odabrati određenu emocionalnu

reakciju. Djeca koja su emocionalno kompetentnija u prosjeku su odgovornija,

samouvjerenija, popularnija, otvorenija i spremnija na pomoć i suradnju.

Za kraj poruka odnosno citat psihologinje Lidije Rezić : “Nemoguće je dijete

“poučiti” kako da doživljava i što da osjeća (ili da ne osjeća) (npr. ne treba te biti strah,

nemaš se čega bojati, veseli se ovo je baš zabavno i sl.). Djetetu treba pomoć odraslih da

prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije. Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha,

tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se

odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća

uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.”

5. LITERATURA

13

1. Goleman D. (2012.) Emocionalna inteligencija, Zagreb, Tisak Znanje d.d.

2. Salovey P., Sluyter D. (1999) Emocionalni razvoj i emocionalna

inteligencija, Zagreb, Educa

3. Sindik, J. (2/2010.).Povezanost emocionalne kompetencije te mašte i

empatije odgojitelja sa stavovima. Život i škola, br. 24 ,god. 56., str. 65. –

90.

4. http://www.hcjz.hr/old/clanak.php?id=12693 (28.11.2012.)

5. http://www.roda.hr/article/read/razvoj-privrzenosti (28.11.2012.)

6. http://www.nakladaslap.com/public/docs/knjige/DijeteIObitelj-

emocsocrazvoj%20-%201%20poglavlje.pdf (30.11.2012.)

7. http://www.djetinjstvo.ba/index.php/od-trece-do-seste-godine/109-devet-

vrsta-inteligencije#Devet vrsta inteligencije (30.11.2012.)

14