ETIKA I DRUŠTVENA ODGOVORNOST MENADŽMENTA

Izradili:

Toni Pavić

Mario ŠarićJosip Vidović

Mario Karmišević

Igor Stanković(stana)Darijo Pavić

Pojam etike

� etika (od grčke riječi ethos - običaj, navada, značenje, ćud) se može definirati na više načina

� etika je filozofska disciplina koja istražuje moralne težnje i ciljeve, te izvore i temelje morala

� etika je širi pojam od morala - etika predstavlja filozofsko i teoretsko shvaćanje morala, dok je moral konkretni oblik ljudske slobode normiran pravilima ponašanja meñu ljudima

� moral možemo definirati kao sveukupnost važećih moralnih normi, prosudbi i institucija – skup pisanih i nepisanih pravila o ponašanju ljudi, koji se temelje na etičkim normama

Etika se bavi ponašanjem ljudi, utvrñujući pravila moralnog ponašanja koja se obično nazivaju etičkim principima, odnosno etničkim kodeksom. Njima su obuhvaćena načela, pravila i politike kojima se usmjerava ponašanje. S praktičkog stajališta etika se obično definira kao kodeks moralnih principa i vrijednosti koje upravljaju ponašanjem pojedinaca ili grupa u odnosu prema onom što je dobro ili loše, odnosno što je pravo, a što krivo, iz toga slijede tri temeljne implikacije :

� Prva implikacija: označuje individualnost etike (ljudi imaju etiku, a ne organizaciju)

� Druga implikacija: odnosi se na etičko ponašanje koje može varirati od osobe do osobe.

� Treća implikacija: izražava relativnost, a ne apsolutnost etike.

Slika 1. Tri polja ljudske akcije

Etičke vrijednosti i norme

kod donošenja odluka menadžment uzima u obzir različite vrijednosti i norme vrijednosti i norme mogu biti ponekad u suprotnosti jedna s drugom razlikuju se dvije osnovne grupe vrijednosti i normi:

1. tradicionalne poslovne vrijednosti i norme:-sloboda pojedinca-individualna odgovornost-rast (proizvodnost)

2. društvene vrijednosti i norme:- dostojanstvo čovjeka- zajedništvo- pravednost (jednakost)

�Poslovne filozofije i etičke dileme

�

U procesu donošenja odluka menadžeri, svjesno ili ne, polaze od različitih sustava koji čine odreñeni tip operativne filozofije. Prema Kreitneru, postoji osam alternativnih poslovnih filozofija koje su okvir za klasifikaciju operativnih filozofija menadžmenta. Svaka se od tih filozofija zasniva na razlikovanju dobrog i lošeg, ali s različitih stajališta, tako da svaka od njih dovodi menadžere u neriješenu etičku dilemu.

Fali tablica

Etičke teorije i pristupietičke teorije je moguće grupirati u tri osnovne skupine:

1. deskriptivna etika

2. normativna etika

3. metaetika

� deskriptivna etika podrazumijeva proučavanje i opisivanje morala ljudi, kulture i društva - osigurava temeljnu materiju normativnoj etici

� normativna etika formira i povezuje različite moralne norme, pravila i vrijednosti društva, pronalazi temelj za izvoñenje posebnih ili pojedinačnih normi, te opravdava temeljne principe moralnosti

� metaetikase bavi značenjem moralnih termina te logikom moralnog zaključivanja

- menadžerska etika se ubraja u deskriptivne (opisuje moralnost koja se koristi u poslovanju), te normativne (predstavlja moral kojim treba biti voñen u poslovnom procesu)

- u donošenju odluka menadžeri se uglavnom koriste normativnom etikom i to kroz sljedeće pristupe:

1. utilitarni pristup - propisuje etičke standarde za menadžere, a koji se odnose na organizacijske ciljeve, efikasnost i sukob interesa

2. individualistički pristup - promovira osobne interese na dugi rok

3. moralno-pravni pristup - etički korektna odluka najbolje podržava prava ljudi na koje utječe

4. pristup pravde - temelji se na standardima jednakosti, nepristranosti i poštenju

Razlikujemo tri tipa pravde:

� distributivna pravda,

� proceduralna pravda,

� kompenzacijska pravda.

Faktori utjecaja na etički izborNa etički izbor menadžera utječe cijeli niz čimbenika koje je moguće podijeliti u tri grupe:

� individualne karakteristike menadžera

� strukturne varijable

� organizacijska kultura

Slika 2. Faktori utjecaja na etično/ neetično ponašanje

Društvena odgovornost

� predstavlja odnos menadžmenta prema okruženju koji se mjeri pisanim ili nepisanim moralnim pravilima, prema kojima se ocjenjuje ponašanje menadžmenta, odnosno poduzeća koje vodi

� relativno je novi poslovni pojam > nastaje krajem 60-tih godina 20. stoljeća, a podrazumijeva obvezu menadžmenta da vrši izbor i poduzima akcije koje će doprinijeti dobrobiti i interesima društva i poduzeća

� menadžer je odgovoran za poslovanje poduzeća i pred internim i pred eksternim okruženjem

Tablica 2. Deset zapovijedi društvene odgovornostipoduzeća

� postavlja se pitanje vrednovanja društvene odgovornosti pojedinaca i poduzeća

� jedan od načina je usporedba sa deset zapovijedi društvene odgovornosti poduzeća

� Jedna od poteškoća u razumijevanju društvene odgovornosti je to da menadžeri moraju postaviti pitanje „odgovornosti-prema komu?“. U tom kontekstu pojavljivala se dilema oko toga jeli poduzeće ekonomski entitet pa mu je stoga cilj ostvarivanje profita za svoje vlasnike ili je pak socioekonomski entitet kojemu je cilj ostvarivanje ekonomskog i socijalnog doprinosa društvu. U ovisnosti o odgovoru na ta pitanja razlikuju se dva modela, a to su:

� stocholder model (ili klasični ekonomski model polazi od toga da je poduzeće u privatnom vlasništvu ta da za cilj ima isključivo maksimiranjeprofita)

� stakeholder model (ili socioekonomski model polazi od toga da poduzeće nema samo jedan već više ciljeva te da treba služiti cjelokupnom društvu)

Bitne razlike izmeñu ta dva modela mogu se sagledati iz tablice 3.

Tablica 3. Suprotstavljeni modeli poslovanja

Argumenti za:

� poduzeće je neizbježno uključeno u društvena pitanja. Ono je ili dio rješenja ili dio problema. Ne može se poreći da je dijelom odgovorno za društvene probleme kao što su nezaposlenost, inflacija i onečišćenost.

� poduzeće raspolaže resursima kojima se može uhvatiti u koštac sa složenim društvenim problemima.Svojim tehničkim, financijskim i menadžerskim resursima privatni sektor poslovanja može imati odlučujuću ulogu u rješavanju teških problema društva. Uostalom, bez potpore društva poduzeće ne bi ni moglo stvoriti te resurse.

� bolje društvo znači i bolju okolinu za poduzeće.Poduzeće može povećati svoju dugoročnu profitabilnost ulažući u društvo. Današnji problemi mogu se pretvoriti u sutrašnje zarade.

� društveno odgovorna akcija poduzeća spriječit će vladinu intervenciju.Vlada će prisiliti poduzeća da čine ono što nisu učinila dobrovoljno, kao što je učinila zakonom protiv trustova, zakonom o jednaki pravima pri zapošljavanju te zakonom o kontroli onečišćenja.

Argumenti protiv:

� maksimizacija profita osigurava efikasnu uporabu društvenih resursa. Kupujući proizvode i usluge, potrošači odlučuju kako će se alocirati resursi. Pokrivanjem društvenih troškova isto je što i kraña dioničarskog kapitala.

� kako ekonomska institucija poduzeće nema sposobnost ostvarivati društvene ciljeve. Odvrate li menadžeri pozornost od ostvarivanja ekonomskih ciljeva, ne može se očekivati da će biti uspješni.

� poduzeće već ima previše moći. Ako se uzme u obzir koliko je jak utjecaj poduzeća na život i rad ljudi, na ono što kupuju i na ono što cijene, dodatna koncentracija društvene moći u njihovim rukama nije poželjna.

� budući da menadžeri nisu izabrani, nisu direktno ni odgovorni narodu. Socijalni programi poduzeća mogu lako krenuti u krivom smjeru. Sustav tržišta uspješno kontrolira ekonomske performanse ali je loš mehanizam za kontrolu socijalnih performansi.

Vrste društvene odgovornosti poduzeća i njihove razine

� Društvena odgovornost poduzeća ima svoju hijerarhiju u kojoj se na najnižoj razini nalazi odgovornost za ostvarenje profita, zatim slijedi poštivanje zakona, nakon toga etičnost u poslovanju i konačno doprinos poduzeća društvu. Te su odgovornosti poredane odozdo prema gore u ovisnosti o njihovoj veličini i frekvenciji kojom im menadžer pristupa.

� Na slici dan je grafički prikaz društvene odgovornosti poduzeća.

Slika 4. Hijerarhija društvene odgovornosti poduzeća

Strategije društvene odgovornosti

� Kako poduzeće može odgovarati konfrontirajući se sa specifičnim društvenim zahtjevima? U odgovoru na to pitanje razvijena su četiri tipa strategije:

1. opstruktivna

2. defenzivna

3. adaptivna

4. proaktivna

Slika 5. odgovor korporacije na društvene zahtjeve

� Opstruktivna strategija. Poduzeća koja prihvaćaju opstruktivnu strategiju negiraju odgovornost u nastojanju da se održi status quo.

� Defenzivna strategija. Ta se strategija koristi zakonskim sredstvima i marketinškim akcijama da bi se izbjeglo preuzimanje dodatnih odgovornosti.

� Adaptivna strategija. Adaptivna strategija znači da poduzeće prihvaća –često pod pritiskom – društvenu odgovornost za svoje akcije, pokušavajući ispuniti ekonomsku, zakonsku i etičku odgovornost.

� Proaktivna strategija. Primjena te strategije znači da poduzeće preuzima vodstvo u društvenim pitanjima definiranjem programa društvene odgovornosti koji služi kao model drugima.

Upravljanje etikom poduzeća i društvena odgovornost

Mnoga se poduzeća zanimaju za unapreñenje etičke klime i društvene odgovornosti s obzirom na to da ne žele biti dovedena u situaciju opstrukcije ili defenzive; stoga poduzimaju adekvatne mjere kao sto su:

1. voñenje pomoću primjera

2. etički kodeks

3. etičke strukture

4. etički treninzi i etičke vruće linije

5. podupirući whistle-blowers

� Voñenje pomoću primjera (Leadership by Example) najbolji je način kako menadžeri mogu utjecati na etično ponašanje svojih suradnika, najbolji način utjecaja na zaposlenike ipak je osobni primjer.

� Etički kodeks je formalni iskaz vrijednosti poduzeća, uzimajući u obzir etička i društvena pitanja. Razlikuju se dva tipa toga kodeksa:

- iskazi zasnovani na principima

- iskazi zasnovani na politici

� Etičke strukture označuju različite organe u poduzeću koji su zaduženi za implementaciju etičnog ponašanja. Dva su organa karakteristična:

- etički komitet ( grupa direktora kojima je zadaća nadgledanje etike poduzeća)

- etički zastupnik ( samostalni član upravnog odbora, specijalist za poslovnu etiku - djeluje po svojoj savjesti)

Zastupnik može sudjelovati u procesu donošenja odluka vrhovnog menadžmenta sa zadaćom da kritički ispituje etičnosti tih odluka. Pri tome se može koristiti kritičkim upitnikom kao što je navedeno u idućoj tablici:

1. Jeste li točno definirali problem?2. Kako biste definirali problem sa suprotnog stajališta?3. Kako je došlo do ove situacije?4. Komu i čemu ste privrženi kao osoba i kao član poduzeća?5. Što vam je cilj u donošenju ove odluke?6. U kakvom je odnosu vaš cilj s mogućim rezultatima?7. Koga bi vaša odluka ili akcija mogla oštetiti?8. Može te li raspraviti problem sa zainteresiranim stranama

prije nego donesete odluku?9. Jeste li uvjereni da će vaše stajalište biti opravdano nakon

dugog vremenskog razdoblja kao što se čine sada?10.Možete li bez straha obznaniti svoju odluku ili akciju svom

šefu, upravnom odboru, svojoj obitelji, društvu kao cjelini?11.Kakav je potencijal vaše akcije ukoliko se shvati? Ukoliko

se pogrešno shvati? 12.U kakvim biste uvjetima dozvolili iznimke od vašeg

mišljenja?

Tablica 4. dvanaest pitanja za ispitivanje etičnosti poslovne odluke

� Etički treninzi i eti čke vruče linije. Učenje etike je najbolji način da se razvije etičnost ponašanja zaposlenika. Teme iz etike mogu se obrañivati samostalno ili pak u sklopu programa menadžerskog obrazovanja.

Etičke vruće linije su posebne telefonske linije kojima se zaposlenici koriste da bi prijavili etičke probleme koje imaju sami ili koje uočavaju drugi.

� Whistle – blowing. Zaposlenici koji razotkrivaju ilegalno, nemoralnu ili nezakonitu praksu poslodavca zovu se ''zviždači'' (Whistle – blowing).

Menadžeri trebaju stvoriti organizacijsku klimu u kojoj neće biti potrebe za whistle-blowingom, a što se može postići sljedećim mjerama:

� poticati slobodu izražavanja kontroverznih i različitih stajališta

� efikasno organizirati proceduru pritužbi, tako da se problemi saslušaju i rasprave bez odlaganja

� saznati što zaposlenici misle o politici društvene odgovornosti poduzeća i provesti potrebne promjene

� dati zaposlenicima do znanja da menadžment poštuje njihovu savjesnost

� znati da će nepovoljan tretman whistle-blowera vjerojatno voditi do nepovoljnog javnog mišljenja.

Socijalna revizija

Za razliku od financijske revizije, socijalna revizija nailazi na mnoštvo problema od kojih se posebno ističu:

� ukupni ciljevi socijalnih programa ne mogu se uvijek definirati� često ne postoje jasni kriteriji i jedinice mjere � efekte djelovanja ili nedjelovanja teško je precizirati, posebno ako se mjere

usporedbom „prije-poslije“� kontrolne točke ili tehnike mjerenja nije moguće oblikovati u sredstvo ili

sustav � pojavljuju se teškoće pri prikupljanju podataka, njihove točnosti,

objektivnosti i kompletnosti

Kako bi se odnos poboljšao, društvena revizija mora ići od općeg prema posebnom, sljedeći pet temeljnih etapa:

� Izraditi listu svih programa koji imaju utjecaj na društvo.

� Objasniti racionalnost svakog od tih programa kako bi se dobio odgovor na pitanja zašto je poduzeće uključeno u dotični program.

� Navesti ciljeve svakog programa.

� Izložiti u glavnim crtama dosadašnji napredak svakog programa.problemi mjerenja mogu se izbjeći korištenjem deskriptivnih ocjena u nekvantitativnom izraz ili opisu onog što se postiglo.

� U mjeri u kojoj je to moguće, kvantificirati i izračunati direktne troškove i koristi svakog programa.

� Ovakav je pristup prihvaćen u mnogim poduzećima, tako da neka velika poduzeća izdaju svake godine priručnik o svojoj društvenoj odgovornosti. To je po mišljenju nekih autora pokazatelj da će se društvena revizija nastaviti razvijati i u budućnosti.