LICA:

Jolaj, sinovac Heraklov.

Demofont, kralj atenski.

Alkmena, mati Heraklova.

Makarija, kći Heraklova.

Euristej

Koprej, glasnik Euristejev.

Zbor

Sluga Hila, sina Heraklova.

Glasnik

SADRŽAJ:

Prvi čin

Drugi čin

Treći čin

Četvrti čin

Peti čin

Šesti čin

Prvi čin[uredi]

Hram Zeusov u Ateni. Pred hramom stoji žrtvenik, a do njega Jolaj sa sinovima Heraklovim. U ruci im je maslinova grančica vunicom ovita.

Jolaj

Do ove misli davno--davno dođoh ja:

Za bližnjeg živi čovjek čestit, pravedan,

A kom se srce na dobitak lakomi,

Taj gradu od koristi nije, drug je loš,--

Sve sebi radi. To znam,--ne čuh od drugog.

Vez roda svoga držim svetim, poštujem,

Te makar ja u Argu živjet mogao

Na miru, sa Heraklom muke najveće

Ja jedin mučih, dok još s nama bješe on.

Sad na nebu je, djecu mu pod okrilje

Ja uzeh, čuvam, a sam trebam pomoći.

Kad sa svijeta se otac njima prestavi,

Euristej prije svega ubit, htjede nas,

Al` pobjegosmo; grada dašto nesta nam,

Al` život osta. Skićemo se, bjegamo,

Iz jednog grada selimo se u drugi.

Uz jade druge još nam ovom pakošću

Euristej pakostiti udostoji se:

Saznade l` da se gdje na svijetu skrasismo,

Glasnike šalje, traži, goni otud nas

I prijeti, da će Argo, grad baš nemalen,

Zarežat na njih,--k jednu srećom hvali se.

A oni videć, slaba da je moja moć,

A djeca ta malena i bez oca svog,

U strahu od jačeg iz zemlje gone nas.

S bjeguncim`--s djecom skupa evo bježim ja,

Sa nevoljnicim` skupa trpim nevolju;

Njih izdat--strah me, reći će od ljudi tko:

„Ded, glete, otkad djeca oca nemaju,

Njih Jolaj, rođak njihov, više ne brani!“

Sva zemlja Helada je zatvorena nam;

U susjedstvo smo--Maratonu stigli mi,

Ko pribjegari do oltara božjega

Tu sjeli tražeć pomoć. Poljem, zemljom tom

Dva sina--kažu--Tesejeva vladaju,

Razdijeliv ždrijebom. Grana su Pandionu,

Rod djeci ovoj, - zato sada zemlji toj,

Atene slavne kraju, evo stigosmo.

A dvoje starih vođe ovom bijegu su:

Za ovu djecu ja se brinem brigom svom,

Alkmena opet ženski porod sina svog

U hramu eno čuva, grli rukama,

Jer stid nas pred svijet vodit mlade djevojke,

Do žrtvenika da n* stoje, prosjače.

A Hilo s braćom, godinama starijom,

Po svijetu traže nama zaklon, naselje,

Iz zemlje ove ako silom bace nas.

(Spazi Kopreja.)

Oj djeco, djeco, amo! Za plašt meni se

Ded uhvatite! Glasnik eno ide nam,--

Euristeja je onog, što nas progoni.

(Glasniku.)

Oj skote, poginuo ti i gospodar tvoj!

Kolike li su jade ista usta ta

I hrabru ocu djece ove javila!

JOLAJ, KOPREJ.

Koprej

Zar sretno, misliš, sjede na sjedište to

I savezniku u grad stiže? Varaš se.

Ta nema toga, tko će birat radije

Te tvoje slabe sile no Euristeja.

Hajd`! Idi! Na što ta ti muka? Poć ti je

U Argo, ondje kazan--kamen[1] čeka te.

Jolaj

Ne! Božji žrtvenik i zemlja slobodna,

Gdje boravimo, bit će pomoć dobra mi.

Koprej

Zar ruku ovu želiš mukom mučit mi?

Jolaj

Al` silom mene lje ni ove vodit ne`š!

Koprej

Pa vidjet ćeš,--ej, nijesi u tom vrstan vrač.

Jolaj

Dogod sam ja živ, nikad to se neće zbit!

Koprej

Hajd` s puta! Ja ću ti ih i preko volje

Sad vodit, u ruke Euristeju ih dat.

Jolaj

Starodrevne Atene stari stanari,

Pomoz`te! Zeusa Gradskog pribjegari smo,

A sila nam se čini, skvrne s` grančice,--

Sramota gradu, bozima je ruglo to.

(Dolazi zbor staraca atenskih, kupi se narod.)

Zborovođa

Hej, hej! A kakva stoji krika, vika to

Do žrtvenika? Kakav jad ćeš kazat sad?

Jolaj

Oh, glete starca iznemomgla, po tlih se

On pruži! Jadan ja!

Zborovođa

A čemu padom tužnim pade na zemlju?

Jolaj

Taj čovjek, stranci, vaše gazi bogove

I silom Zeusu od oltara vuče me.

Zbor

Iz koje zemlje, starče, stiže narodu

Ujedinjenom, s četir` plemena?[2]

Il` veslom po moru

Vi pristadoste sa obale eubejske?

Jolaj

Ja dane, stranci, na otoku ne trajem,

Već iz Mikene stigoh vama u zemlju.

Zbor

A kojim imenom

Svijet u Mikeni, starče, zove te?

Jolaj

Heraklova mi bojnog druga--Jolaja

Vi znate valj`da? Ime nije neznano.

Zbor

Znam, čuo sam i prije veće, za nj,--

Al` čiju ovo djecu--cvijetak mlad

Ti rukom štitiš? Kaž`!

Jolaj

Heraklova su, stranci, djeca, sinci to,--

Ko pribjegari tebi, gradu stigosmo.

Zbor

A koja l` nužda? Savjet od grada

Želite l`? Kaži mi!

Jolaj

Ne predaj nas, odvući ne daj otud nas

U Argo sve usprkos bozim` tvojijem!

Koprej

(pokazuje na zbor.)

Al` ti odoljet neće gospodaru tvom,

Što tobom vlada, a tu tebe zateče.

Zbor

Al` pribjegare božje, stranče, štovat je,

I ruka silom s mjesta božjeg ih

Odvući ne smije.

Dopustit časna Pravda neće to.

Koprej

Iz zemlje gon` Euristejevu čeljad tu,

I neće ruka moja silom služit se!

Zbor

Grjehota gradu je

Zapustit stranca, pribjegara svog.

Koprej

Neprilici se s puta maknut lijepo je,

Na razbor bolji kad se čovjek namjeri.

Zborovođa

Ne valja l` kralju zemlje ove kazat to,

A onda činit? Zemlju štovat slobodnu

Zar nećeš, silom bozim` strance grabit ćeš?

Koprej

A tko je zemlji ovoj, gradu ovdje kralj?

Zborovođa

Demofont, sin junaka oca--Teseja.

Koprej

Pa s njime dakle će se o tom najviše

Spor, raspra vodit. Zalud svaka druga riječ!

(Dolazi Demofont.)

Drugi čin[uredi]

JOLAJ, KOPREJ, DEMOFONT, ZBOR.

Zborovođa

Al` evo on sam glavom hiti, dolazi

I njegov brat Akamant,--čuli svađu nam.

Demofont

(zboru.)

Kad ti nas, starče, mlađe evo preteče

I na klik trknu k žrtveniku Zeusovu,

De reci, što će ova strka, tolik svijet!

Zborovođa

Ko pribjegari djeca gle Heraklova

Tu--vidiš, kralju!--sjede, žrtveniku se

Zatekla, s njom je Jolaj, vjerni očev drug.

Demofont

Al` što će ona krika u toj nevolji?

Zborovođa

Taj eto silom vodit ih od ognjišta

Sad htjede, viku skrivi, starcu koljeno

On prignu,--smilak meni suzu izmami.

Demofont

Na helensku on nosi halju helensku,

Al` barbarske je samo ruke djelo to.

(Kopreju.)

Na tebi red je smjesta meni kazat sad,

Iz kojeg kraja, zemlje amo prispje ti!

Koprej

Argivac sam,--ta to mi hoćeš, želiš znat.

A zašto dođoh i od koga,--želim reć.

Mikene kralj Euristej amo šalje me.

Da vodim te tu. Mnogo, strance, dužan sam

Da vršim, kažem k jednu,--zato stigoh sad.

Argivac sam sam i Argivce zgrabit ću.

Da--doma svog bjegunce otud vodit ću.

Jer zakon naš ih ondje na smrt osudi.

Mi građani, stanari gradski, smijemo

Nad građanima vršit pravdu, zakon svoj.

Ti stigli su i mnogom drugom ognjištu,

Al` istu, kao sada, zborah svagda riječ,

I nitko se ne usudi sebi zadat jad.

Il` ludost kakvu su na tebi vidjeli.

Te došli, il` u bijedi svojoj žele te

Sad kušat, hoćeš li il` nećeš pomoć im.

Ta nadaju se, ti da u svoj Heladi,

Kud prođoh, jedin zdrave nijesi pameti.

Te jad ćeš, kome lijeka nema, požalit.

De promisli mi: pustiš li u zemlji te

Il` nama daš ih vodit, - što ćeš dobit ti?

Eh, tako što mi od nas možeš primit sad,--

Svom gradu ti ćeš našeg Arga silnu vlast

I snagu svu Euristejevu pribavit.

Al` svrneš li mi na cvil, jadikovke tih,

I srce ti se smekša,--koplje, kreševo

Stvar riješit će nam. Nemoj mislit nipošto.

Bez gvožđa da će borba ovu svršit se!

Pa što ćeš kazat, zašto vodiš s Argom rat?

Ta kakva polja ote, što l` ti uze tko?

A kakve braniš saveznike? Za kog ćeš

Ti kopat mrtve, pale? Grdit će te grad.

Za starca, regbi živ grob, i za djecu tu

U burnu ako vodu stupiš nogom ti.

Al` reć ćeš, silno dobro--nadu da ćeš nać.

I do tog zasad mnogo - mnogo treba još.

S Argivcim`--zanosi l` se duša tvoja tim--

Eh slabo, kad odrastu, boj će oni bit,

I godinica silu tome treba još,

A dotle ćete propast. Al` me poslušaj!

Dat nećeš ništa, samo meni moje daj,

Da vodim, i Mikena je tvoja! Nemoj mi--

To radit znate--birat druga lošijeg,

A boljeg uzet bješe tebi slobodno!

Zborovođa

A tko će sud izreći il` dokučit stvar,

Obojice dok riječ on jasno ne čuje?

Jolaj

U tvojoj, kralju, zemlji uvijek vrijedi to,--

I kazat i čut redom meni prosto je,

A nitko neće, kao drugdje, prije me

Odagnat. Nas i toga[3] ništa ne veže;

Ta Argo više nas se sada ne tiče--

To sud nam njegov skroji,--nego od kuće

Bježimo. S kakvim pravom ko Mikenjane

Nas vodi, a iz zemlje istjeraše nas?

Tudinci smo. (Kopreju.) Il` držiš: tko je

izagnan*

Iz Arga, iz svijeta je izgnan helenskog?

Ne, iz Atene nije! Argivaca nju

Strah nije,--neće Heraklide otjerat.

Ta Trahin[4] nije ona ni grad ahejski,

Odakle mimo pravdu ti si tjero ih.

Veličajući Argo--i sad zboriš to,--

A sjeli do oltara i zatekli se!

Jer bude l` tako, te se tvoja izvrši,

Ne rekoh više, da je Atena slobodna.

Al` znam ja tijeh ljudi[5] značaj, volju, ćud,--

Mrijet bit će spravni. Čovjek čestit voljet će

Svoj život gubit no se brukom obrukat.

Grad dičiš svoj, al` hvala odveć velika

Jest mrska,--često--znam ja--sit je i on sam,

Kog hvalom prevelikom tko obasipa.

(Demofontu.)

A tebi želim kazat, te[6] da moraš spast,

Jer zemlji ovoj mi na čelu stojiš ti.

Da,--Pitej Pelopov je sin, a Etra je

Kći Pitejeva; od nje Tesej rodi se--

Tvoj otac. Sad ću opet kazat ovih rod:

Heraklo bješe Zeusa i Alkmene sin,

A ona kći bi Pelopova; otac tvoj

I otac tih će po tom bratučedi bit.

Pa tako, Demofonte, ti si njima rod.

A što još osim roda djeci dužan si.

To kazat ću ti. Ko drug, ko štitonoša

Na brodu, velim, krenu jednom s ocem im

Tvoj otac Tesej po pas onaj krvavi,[7]

Iz bezdana--iz Hada mrkog izvede

Tvog oca.[8] To potvrdit sva će Helada.

I zato mole, da im ljubav uzvratiš,

Ne predaš ih, od svojih ne daš bogova

Odvući silom nit iz zemlje istjerat.

Sramota to je za te, k tomu za grad zlo,

Kad silom prosjaci se pribjegari, rod--

Ao bijede! pogledajde na njih, pogledaj!--

Odovud vuku. Molim, rukom dižem brst.[9]

Ne krati mi se, tako t` brade nipošto

Herakla djecu primit sad pod okrilje.

Rod budi njima, budi njima prijatelj

Pa otac, brat, gospodar! Sve to bolje je

No doći, pasti u ruke Argivcima.

Zborovođa

Ču, kralju, nesreću,--de na njih smiluj se!

Sad ponajbolje vidim, kako sreća zna

Rod dobar prignjest. Ti od oca dobra su,

Al` nevolja ih grdno tišti, satire.

Demofont

U bijedi vašoj vode mene puta tri,

Da riječma ti se, Jolaju, ne oglušim:

Da. glavno Zeus je, kom do žrtvenika ti

Tu sjediš, oko sebe skupiv mlade te;

Pa onda rod i onaj stari, davni dug,

S kog ja štitit moram ocu za volju;

I najzad sram,--za nj marit treba najviše.

Jer dopustim li, oltar da mi stranac taj

Sad plijeni, držat ću u zemlji slobodnoj

Da nijesam i od argivskog da straha ja

Te pribjegare izdah. Bolje vješat se.

Oh, kamo sreće, da si došo sretniji!

Al` ni ovako ne boj mi se, da će te

Sa djecom od oltara silom kinut tko!

(Kopreju.)

A ti u Argo kreni, kaž` Euristeju,

Na strance ove ako on se tuži što,

Sud sudit će im,--ti ih nikad vodit ne`š!

Koprej

Ni, ako pravo je i riječju pobijedim?

Demofont

Pa to je pravo--pribjegara silom vuć?

Koprej

Sramota zar je za me, a za tebe kvar?

Demofont

Jest, bar za mene, ako ti ih grabit dam.

Koprej

A ti ih tjeraj, onda ću ih vodit ja.[10]

Demofont

Eh, lud si, ako se umom dižeš nad boga.

Koprej

Zateći amo, mislim, rđe smiju se.

Demofont

Pa svima mjesto božje jednak zaklon je.

Koprej

Mikenjanim` se možda neće svidjet to.

Demofont

Zar nijesam ovdje prilikam` gospodar ja?

Koprej

Ne čini kvara onim, ako mudar si.

Demofont

Kvar trp`te,--ali gazit neću bogova!

Koprej

Ne želim sa Argivcim` rat da zavrgneš.

Demofont

To i ja želim, al` tih pustit neću ja.

Koprej

Al` ja ću ipak svoje grabit, vodit ih.

Demofont

U Argo nećeš lako opet vratit se.

Koprej

A ja ću pokušati pa ću odmah znat.

Demofont

Jauknut ćeš mi smjesta, mašiš li se njih!

Koprej

Glasnika, tako t` boga, ne drzni se tuć!

Demofont

Pa hoću, ne opametih se glasnik sad.

Zborovođa

Otiđi! A ti, kralju, nemoj ga se tać!

Koprej

Pa idem. Jedna ruka - slab je bojak to.

AT s mjednim kopljem - s mnogo četa

argivskih

Ja ovamo ću doći. Mnoge tisuće

Štitonoša i voda, sam Euristej kralj

Već čekaju me; čeka, gleda, pazi on

Na međi krajnjoj - ovamo do Alkata.[11]

Kad obijest čuje tvoju, on u sjaju će

Osvanut tebi, gradu, zemlji, rodu svem.

Tolika momčad uzalud bi bila nam

U Argu, tebi da s' ne osvetimo mi.

(Odlazi.)

Demofont

Hajd' do bijesa! Ta Arga tvog me nije strah.

Al' odavde mi nećeš silom vodit ih,

Sramotit mene! Gradu Argu podanik

Naš grad ti nije, nego slobodan je on.

JOLAJ, DEMOFONT, ZBOR.

Zborovođa

Sad doba je mislit, dok argivska vojska

Ne dosegne mede.

A mikenski Ares veoma je žestok,

Još ljući je sada, no prije što bješe.

A običaj to je glasnicima svima,

Da dvaput ti više od istine jave.

Koliko će, misliš, pričati kralju!

Uh, kakve l' strahote prepati jadan!

Ta malo ne ode rusa mu glava!

Jolaj

Na svijetu nema dara ljepšeg za sina,

No kada se od oca rodi čestita,

Iz dobre kuće ženi; smota l' želja kog

I s rđam' on se složi, neću hvalit tog,

Jer djeci rad užitka namre sramotu.

Od bijede lakše ti se brani čestit rod

No porod rđav. Mi smo evo zapali

U nevolju baš krajnju, al' smo našli rod

I prijatelje, što od tolke Helade

Gle jedini nas okriljem zakrilili.

Ded, djeco, dajte njima - dajte desnicu,

A i vi djeci, bliže ded pristupite!

Oj djeco, kušat prijatelje dođosmo, -

Al' vratite l' se jednom zavičaju svom

I udomite, dobijete oca čast.

Vijek spasom svojim, prijateljma drž'te ih

I koplja ljuta, imajuć na umu to,

Vi nikad na njih ne dižite! Vol'te grad

Od svoju grada više! Pošte vrijedan je.

Tolike zemlje, naroda pelazgijskog

Nas riješi i dušmanom sebi, stvori ih,

A vidi 'bokce, skitnike, - al' opet nas

Ne izdade nit istjera iz zemlje on.

Al' ja ću tebe živa, a kad izdahneš,

I mrtva mnogom hvalom dizat, prijane.

Do Teseja visoko, sa veseljem ću

Kazivat, kako lijepo primi, zaštiti

Herakla djecu; čestit si i oca glas

Po Heladi svud čuvaš, dobra roda si,'

Od oca svoga ništa gori, - takvih ti

Baš malo ima; možda ćeš u mnoštvu nać

Tek jednog, što od oca nije lošiji.

Zborovođa

Da, vazda ova zemlja svakoj nevolji

Po pravdi jeste spravna priteć u pomoć;

Za prijatelje zato bezbroj jada već

Pretrpje, - i sad vidim: boj već prijeti nam.

Demofont

Ti dobro reče. Da će starce,mi[12] 'nako bit,

To ponosim se, - ljubav će se spominjat.

Na okup ja ću sazvat sada građane.

Uredit, s jakom četom vojsku mikensku

Da dočekamo. Prije svega pred nju ću

Ja straže poslat, krišom da ne provali, -

Pomagač hitar, brz je Argu čovjek svak.

I vrače ja ću skupit, žrtvu žrtvovat;

(Jolaju.)

Ti u dvor s djecom idi, pusti oltar taj!

Ta ima ljudi, što će za odsuća mog

Za tebe se brinut. Hajde u dvor, starce moj!

Jolaj

Oltara pustit neću, ostat ćemo tu,

Ko pribjegari za sreću se grada tog

Sad molit, a kad sretno mine ovaj boj,

Tad pod krov ćemo. Bozi naši nijesu nam

Od argivskijeh, kralju, pomoć slabija.

Na čelu je Argu Hera, žena Zeusova,

Atena nama. Po nas, velim, sreća je

Baš i to, što su jači uz nas bogovi,

Jer Palada se nikad svladat neće dat.

(Demofont otiđe s pratnjom.)

JOLAJ, ZBOR.

Zbor

Argivče,[13] strance došljače,

Ti silno baš se hvališ, -

Al' mare za te drugi!

Silnom hvalom nećeš

Srca meni splašit.

Ne zadesilo to Atenu,

Grad nam snažni, s kolom krasnim!

Lud si ti i Arga vladar,

Stenelovo čedo.[14]

Ti u tuđi mi stiže grad -

Od Arga nije manji -

I pribjegare božje,

Bokce skromne, silom

Tu iz zemlje vučeš,

A tudinac si! Oprije se kralju,

Riječi pravedne ne reče.

Gdje to može lijepo biti

Medu ljudma trijeznim?

Meni mir se sviđa, mili.

Tebi, zlobni kralju, zborim:

Gradu ako dođeš,

Nećeš, kako se nadaš, naći![15]

Koplja, štita mjednog

Nemaš ti mi samo.

Rata groznog slugo vjerna.

Nećeš kopljem meni grada,

Što ga ljubav prava grije,

Smutit, smotat! Mani!

(Dolazi Demofont s pratnjom.)

Treći čin[uredi]

JOLAJ, DEMOFONT, ZBOR

Jolaj

Oj sinko, što mi dođe s brigom u oku?

Zar novo što o dušmaninu javljaš nam?

Zar oteže il' tu je? Što li sazna ti?

Ta ništa neće glas glasnikov slagat ti.

Al' onaj vod, vijek dosad sretan, krenut će -

To dobro znadem - na Atenu, ponos mu

I želje nijesu male. Ali oholost,

Da - svaku obijest preveliku kazni Zeus.

Demofont

Od Arga stiže vojska, kralj Euristej s njom.

Sam glavom ja ga vidjeh. Za se kaže l' tko,

Da vješt je vojsku dobro vodit, motrit taj

Svog protivnika po glasnicim' ne smije.

U naše polje još ne sade s vojskom on,

Na visu kršnom sjedi, vreba odande;

Ta on ti - ja bih reko - misli, snuje sad,

Bez boja kako čete amo dovest će,

U kraju ovom stati bez opasnosti.

Al' i ja lijepo već udesih svoje sve;

Pod oružjem je narod, žrtve gotove

Već stoje bozim', kojima ih treba klat;

Po gradu, svuda vrači žrtve žrtvuju

Za poraz dušmaninu, za spas gradu svom.

Gatare sve ti oko sebe okupih,

Za proroštva ih stara znana, neznana,

Da - za spasenje zemlje ove pitah ja.

Sve božje se riječi jedna s drugom ne slažu,

Al' jedna ista miso svuda izbija:

Nek koljem, kažu, Demetrinoj kćeri[16] sad

Ja djevu, što po ocu dobra roda je.

Ja vama, kako vidiš, sklon sam dušom svom,

Al' opet kćeri niti svoje neću klat

Nit silom silit kog od svojih građana.

Pa tko će drage volje biti tako krut,

Te dijete, zjenu svoju, sam iz ruke dat?

I sada možeš guste hrpe vidjet svud,

Da - jedni kažu, stranim pribjegarima

Pomagat da smo dužni, drugi krste me

Baš ludom; ako dakle to sad učinim,

Rat domaći će zavrći se ovaj čas.

Ti dakle na to svrni, sa mnom nađi što,

Da s vama skupa izbavi se ovaj kraj,

A mene građani da tako ne blate!

Vlast moja nije 'nakva, ko u barbara,

Već ako pravdu vršim, pravde brat ću plod.

Zborovođa

Zar volji grada našeg naput staje bog.

Gdje pomoć želi pruži tijem strancima?

Jolaj

Oh, djeco, na brodare mi smo nalik baš,

Što divljem bijesu bure sretno izmaknu

I rukom kopno zgrabe, al' ih s kraja tad

Dah vjetra baci opet natrag na more.

Jest, tako i nas iz te zemlje guraju,

A bjesmo već na žalu - za spas sigurni.

Ao! Čemu, jadna nado, razveseli nas,

Kad slasti ne daš da mi traje do kraja?

Jest, prostit mu se mora, ako neće on

Da kćeri gradskih kolje, al' ni prava svog

Ne mogu poreć; ako bozim' mili se,

Da 'vako stradam, hvala tebi ostaje.[17]

Oj djeco, od vas meni nema pomoći!

Pa kud da krenem? Koji bog bez vijenca je?[18]

Kom svetištu na svijetu ne stigosmo mi?

Jest, izginusmo, djeco, izdadoše nas!

Al' briga mene, mrijet što moram, - boli me,

Dušmanu što će radost biti moja smrt;

Al' vas ja, djeco, plačem, žalim od srca

I staricu Alkmenu, majku oca vam.

O jadna li si radi dugog vijeka svog!

A i ja bijednik zalud mnogi podnijeh trud.

Jest, bješe - bješe nama pasti u ruke

Dušmanu, grdno, jadno život ostavit.

Al' znaš li, kako ćeš mi pomoć? Meni još

Ne nesta nade svake na spas djece te.

Argivcim' mene, kralju, za njih predaj ti, -

Opasnosti uteći, djecu spasi mi!

Života moga nije žalit. Neka ga!

A najvolio bi Euristej uhvatit,

Zlostavit mene--desnicu Heraklovu.

Ta lud je ono čovjek. Mudar s mudrim ti,

Ne s glavom glupom razdor voli zametnut.

U mudra mnogo pošte, pravde možeš nać.

Zborovođa

Ne krivi, starce, za to grada našega!

Ta možda će se na nas lažan svalit glas,

Al` zao, grdan, strance da smo izdali.

Demofont

(Jolaju.)

Riječ plemenita ti je, al` je uzalud.

Rad tebe kralj ti amo vojske ne vodi,--

Ta što će jednog starca smrt Euristeju?

Ne,--djecu tu ti smaknut, ubit želi on.

Dušmanu strah je dobra roda izdanak--

Mladići, svog što oca pamte pogrdu;

A na sve to ti mora brižno pazit on.

Al` znaš li drugi kakav savjet zgodniji,

Iznesi,--ja sam, otkad riječi božje čuh,

U teškoj baš neprilici i straha pun.

(Iz hrama izlazi Makarija.)

JOLAJ, DEMOFONT, MAKARIJA, ZBOR

Makarija

Za drskost, stranci, dolaska mi ne drž`te!

To ja vas evo prije svega molim sad,--

Za žensku muk je, skromnost ures najljepši.

Njoj mirna, tiha zabit kućna pristaje.

Al` uzdah, vapaj tvoj razabrati, Jolaju,

Izađoh,--al` zastupat roda nemam vlast.

No od koristi mogu biti nekakve,--

Do braće mi je najviše, a doznat ja

I za se želim, ne dira l` te u srce

Uz one stare jade novi kakav jad.

Jolaj

O kćerce, od Heraklove te djece ja

Već davno s pravom mogu hvalit najviše.

Ja veće sudih: domu sreća sinu nam,

Al` sve se bijedom crnom opet provrže.

Kralj kaže, njemu da gatari gataju,

Nek Demetrinoj kćeri kolje--bika ne

Ni tele nego djevu roda ugledna,

Inače nesta nas, a nesta grada tog.

I to nas muči, mori; nit će, kaže, svog

Nit drugog, tuđeg kojeg čeda klati on.

I veli mi, ne izrijekom, al` veli mi.

Tom lijeka ako kakva ne nađemo mi.

Tad drugu zemlju neka sebi tražimo,

A ovu hoće krajinu da očuva.

Makarija

Pa zar se pod taj uvjet nama nuđa spas?

Jolaj

Jest, pod taj, a drugo nam sve u redu je.

Makarija

Al` više se ne boj ljuta koplja argivskog.

Bez zapovijedi jedne, starče, sama sam

Ja mrijeti spravna, dat se kao žrtva klat.

Ta što ćemo navesti, ako za nas grad

Opasnost silnu na se navuć voljan je,

A mi, što muka zadajemo drugima,--

Mi smrti ćemo se klonit, a spas možemo

Bit njima? Ne,--tom smijat, rugat moraš se,

Ko pribjegari da sjedimo, stenjemo

I na oko smo rđe, a onakav nam

Naš otac bješe! Gdje to hvali čestit svijet?

Da, ljepše mi je, mislim, ako--ne do bog!--

Grad padne, dušmaninu pasti u ruke

Pa onda, kao plemenita oca kći,

Pretrpjet užas, najzad ipak u Had stić!

A izgnana iz zemlje ove lutat ću,--

Pa neće l` stid me biti, ako kaže tko:

„Što dođoste sa pribjegarskim grančicam`?

Zar drag je život vama? Sel`te odavde!

Ta rđa mi pomagat nikad nećemo.“

Al` opet baš ni onda, ako umru ti,

A ja se spasem, sreći baš se ne nadam,--

A s nade mnogi svoje mile izda već.

Ta djevojku sitoru tko će uzet htjet

Za ženu ili sa mnom djecu rađat još?

Zar nije bolje mrijeti nego prezir taj

Doživjet? Drugoj, koja nije ugledna

Onako, ko ja,--njoj i liči većma to.

Ded vodite me, gdje je tijelu ginut mom,

I mili l` vam se, vjenčajte me,[19] počnite!

Pobijedite dušmana! Evo glave vam!

Nju od srca, ne preko srca, dajem sad,--

Za braću gle i za se--velim--ja ću mrijet!

Za život ne marim, našašće najljepše

Iznađoh: sa svijetom ću dično rastat se.

Zborovođa

Uh! Što da rečem, djeve riječ kad veliku

Razabrah? Za braću je ona spravna mrijet!

Na svijetu tko će riječ reć uzvišeniju,

Tko l` djelo će zasnovat plemenitije?

Jolaj

Duh, kćerce, tvoj ne potječe ti odrugud,--

Heraklova si, srca si božanskoga

Ti sjeme! Tvojih riječi nije mene stid.

Već s udesa me tvoga mori tuga, bol.

Al` kako bi se s većom pravdom dalo to

Izvršit, sad ću kazat: sestre treba zvat

Sve amo. Koja ždrijeb izvuče, za rod svoj

Nek gine,--nije pravo, da mreš bez ždrijeba.

Makarija

Na slijepu sreću ne bih rada ždrebat, mrijet.

Miline tu ti nema. Starče, ne traž` to.

Već ako prihvaćate i koristit se

Želite vrućom željom mojom, život svoj

Ja rado dajem za braću--ne pod silu.

Jolaj

Uh!

Ta riječ je još od one plemenitija.

I ona bješe krasna, al` sad smjelošću

Ti smjelost, riječju divnom riječ natkriljuješ.

Al`, dijete, ne kažem nit branim tebi mrijet,--

No braći ti je od koristi tvoja smrt.

Makarija

Ti mudro zboriš. Ne boj mi se, nećeš bit

Mom grijehu krivac! Moja volja--moja smrt.

Hajd` sa mnom, starče, s tvoje ruke želim

mrijet!

Sam glavom dajde tijelo haljom zastri mi!

A groznom klanju sada idem smjelo ja,

Od oca kad sam onog, kojim dičim se.

Jolaj

Pribivat smrti tvojoj ne bih mogo ja.

Makarija

A ti mi moli kralja, da ne izdahnem

U rukam` kakvim muškim nego ženskijem.

Demofont

Pa bit će tako, jadna moja djevojko!

Ta s koječega,--s tvoga velikodušja

I rad pravde sramota mi je lijepo te

Ne sredit, spremit. Jadnica si najveća

Od sviju ženskih, očma što ih vidjeh ja.

Al` ako od braće i starca želiš što,

Daj priđi, pozdravom ih zadnjim pozdravi!

Makarija

Oh zbogom, starče, zbogom! Pusti, uči mi

Dječake, da u svemu budu pametni,

Ko ti što jesi, ništa više,--bit će dost`.

De gledaj da ih spaseš, za njih rado mri!

Ta mi smo tvoji, tvoja ruka zgoji nas.

A vidiš, mladost svoju--za udaju sam--

Ja dajem sada, u smrt idem za braću.

A vi mi, braćo, družbo ovdje sabrana,

Vijek sretni bud`te, ispunilo vam se sve,

Rad čega srce će mi moje probost nož!

I štujte starca, štujte onu staricu

U hramu, da--Alkmenu, majku oca mog,

I strance ove! A kad jednom bozi vam

Od muka počin dadu, dadu povratak,

Tad sjetite se, spasiteljici spremit grob

Da treba. To najsvetija je dužnost vam.

Pomoći se ne kratih, za rod pogiboh.

To mjesto djece i za djevojaštvo će,

Pod zemljom ima l` štogod, zaklad meni bit.

Pa da i nije ništa! čeka l` briga nas---

Smrtnike, što mrijet moramo, i ondje još,

Tad ne znam, kamo da se krene, djene tko,

Kad najboljim se lijekom od zla drži smrt.

(Odlazi s Demofontom i s pratnjom njegovom.)

Jolaj

Ti, koja med svim ženskam` velikodušjem

Ko zvijezda sjaš mi, znadi, živu ćemo te

I mrtvu najvećma poštivat pod nebom.

Pa zbogom! Strah me riječma vrijedat božicu,

Kćer Demetrinu, kojoj trup tvoj pripada.

O sinci, odosmo! Od tuge klonu mi

Sad tijelo,--pridrž`te me, na sjedište me

Ded sjed`te, haljom ovom, djeco, pokrijte!

Nit djelo me veseli, nit je živjet nam,

Ne izvršimo l`, božja što nam reče riječ.

Jad veći to je, al` i ono j` nesreća.

(Zagrne se, klone na zemlju.)

JOLAJ, ZBOR

Zbor

Sreća nit nesreća, velim na svijetu ne dođe nikom

Bez volje božje;

Nad domom istijem sreća ne sija vijek,

Udes ti jedan u trku drugog

Prestiže goneć;

Ovog iz dvora u kolibu baca,

Onoga - bokca bogatim gradi.

Sudbi uteći mi ne možeš,

Mudrošću otet joj nećeš se.

Pregneš li za tim, vijek zalud će muka ti biti.

Jade od boga trpi, ne kloni, s boli ne tuži,

Ne žali odveć!

Od braće, od grada našega jadna će

Sa smrti slave zadobit dijelak;

Glasi je ružni

Nikad u ljudi susretat neće.

Kroz muke stupa, prolazi krepost.

Dojstojno njena je oca to,

Dostojno roda je ugledna.

Ako mi dobrijeh štuješ smrt, pristaša tvoj sam.

(Dolazi sluga Heraklova sina Hila)

Četvrti čin[uredi]

JOLAJ, SLUGA, ZBOR

Sluga

Oj zdravo, djeco! Kud vam starac Jolaj sad

I mati oca vašeg ode s mjesta tog?

Jolaj

(odgrne se.)

Pa tu smo, kol`ko veće mogu ovdje bit.

Sluga

A zašto ležiš? Što l` će tužan pogled taj?

Jolaj

Ah, neka briga dođe, što nam mori dom.

Sluga

Al` diži mi se, glavu svoju ispravi!

Jolaj

Ma starac sam ti, snage nemam nikakve.

Sluga

Al` dođoh,--radost nosim tebi veliku.

Jolaj

A tko si? Gdje te sretoh? Već se ne sjećam.

Sluga

Ta Hilov sluga. Gledaš, a ne poznaš me?

Jolaj

Oh, dragi! Od propasti spas zar svanu nam?

Sluga

Jest! Sretnim ja ti evo zborim ovo sad.

Jolaj

Valjana sina majko!--ma Alkmenu ja

Sad zovem,--daj izađi, glase drage čuj.

Već davno za došljakom bolna duša ti

Sva ginu, čeznu, hoće l` ikad vratit se.

(Alkmena izlazi iz hrama.)

JOLAJ, SLUGA, ALKMENA, ZBOR

Alkmena

A čemu vikom sav se ovaj ori dom?

Iz Arga zar te opet glasnik, Jolaju,

Sad silom sili? Pomoć moja slaba je,

Al` opet, stranče, treba da toliko znaš,

Da nećeš, dok sam živa, nikad vodit ih.

Ne zvala se ja više majkom onome!

Al` ako rukom ovih ovdje takneš se

Sa dvoje starih bit ćeš--al` ne dičan boj!

Jolaj

Ne boj se, stara, straha nemaj! Ne stiže

Iz Arga ovo glasnik s glasim` nemilim.

Alkmena

Što diže viku--tog vijesnika strave baš?[20]

Jolaj

Iz hrama tog da amo dođeš blizu nas.

Alkmena

To nijesam znala. Ali tko je čovjek taj?

Jolaj

On javlja, da će doći tvoga sina sin.

Alkmena

(sluzi.)

Pa zdravo da si i ti s toga glasa svog!

A zašto nogom stupi u tu zemlju on?

I gdje je sada? Kakva njemu ne da kob,

Da s tobom dođe, srce moje utješi?

Sluga

Sad vojsku, s kojom dođe, smješta, ređa on.

Alkmena

(Jolaju.)

Govorit s njime više ništa nemamo.

(Ide u hram.)

JOLAJ, SLUGA, ZBOR

Jolaj

Imamo. O tom pitat naš je poso sad.

Sluga

Pa što od mene hoćeš ti da doznaš još?

Jolaj

S kolikim mnoštvom saveznika stiže on?

Sluga

Sa mnogo,--drugog broja kazat ne znam ja.

Jolaj

To znaju, mislim, prve glave atenske.

Sluga

Jest, znaju,--pa i lijevo krilo stoji već.

Jolaj

Ko za boj već je oružana vojska sad.

Sluga

I žrtve iza bojnog reda dognaše.

Jolaj

A kako je daleko momčad argivska?

Sluga

Vod njihov sasvim dobro vidjet može se.

Jolaj

Što radi? Vrsta l` svoje čete dušmanske?

Sluga

To činilo se nama,--nijesmo mogli čut.

Al` idem. Što je bar do mene, ne bih rad,

S dušmanom da se moj gospodar srazi sam.

Jolaj

I ja ću s tobom. Ista briga mori me.

Da dragim, kakav jesam, glavom pomažem.

Sluga

Ta riječ ti luda dolikuje najmanje.

Jolaj

Uz drage junačkog da boja ne bijem?

Sluga

Bez ruke snažne ranit neće pogled sam.

Jolaj

Što? Ne bi l` i ja kome probit mogo štit?

Sluga

To ti bi htio, al` bi prije pao sam.

Jolaj

Ni jedan dušman mene neće gledat moć.

Sluga

U tebe, dragi, nema stare snage već.

Jolaj

Al` borit ću se s brojem--barem manjim ne.

Sluga

Tvoj prirast prijateljma pomoć slaba je.

Jolaj

Ne odbijaj me, gdje sam spravan u boj poć!

Sluga

Ti za boj nijesi, pusta tek je želja to.

Jolaj

Govorit ti je prosto,--ostat neću ja.

Sluga

A kako ćeš ko oklopnik bez odore?

Jolaj

U domu eno ima plijena--oružja.

Njim služit ću se i živ opet vratit ga,

A padnem li, od mrtva neće tražit bog.[21]

Uniđi u hram, oklopnički ures mi

Sa klina skini i donesi brže sad!

Sramota je ovako čučat kod kuće,

I jedni da se bore, drugim ne da strah.

(Sluga ide u hram.)

Zborovođa

Još srce ti nijesu skršila ljeta,

Još mlado je ono, al` tijelo ti ode.

Što mučiš se zalud? Tebi će škodit,

A korist će slaba gradu nam biti.

Toj starosti tvojoj premišljat se valja;

Što ne može biti, pustit to treba.

Ta mladost više vratit se neće.

(Iz hrama izlazi Alkmena.)

JOLAJ, ALKMENA, ZBOR

Alkmena

Što s uma sade? S djecom mojom mene zar

Ti samu misliš sada ovdje ostavit?

Jolaj

Boj za ljude je,--za djecu se brini ti!

Alkmena

Što onda, ako padneš? Otkle meni spas,

Jolaj

Tvog sina će sinovma biti briga to.

Alkmena

Al` ako i njih--ne do bog!--zla skobi kob?

Jolaj

Ti stranci--ne boj mi se--izdat neće te.

Alkmena

Toliko nade, drugo ništa nemam ja.

Jolaj

Za tvoje jade, znam ja, mari još i Zeus.

Alkmena

Uh!

Zle riječi protiv Zeusa neću reći ja,

Al` znade i sam, vrši l` dužnost meni on.

(Dolazi sluga s oružjem.)

JOLAJ, ALKMENA, SLUGA, ZBOR

Sluga

Na, evo oružja ti, cijele opreme!

De pokrij brže bolje tijelo svoje njom!

Ta blizu boj je! Tko se neća, Ares tog

Svom dušom mrzi. Teška l` oružja te strah,

Ti bez njeg hodi, ures na bojištu tek

Daj na se meći,--ja ću dotle nosit ga.

Jolaj

Ti dobro reče. Nosi meni oružje,

Pri ruci nek je! Koplje daj mi u ruku,

Podupri lakat lijevi, krokom upravljaj![22]

Sluga

Zar oklopnika ko dječaka vodat je?

Jolaj

Rad dobra znaka nogom ić je sigurnom.[23]

(Krene.)

Sluga

Oh, snage da je u tebe, ko što volje je!

Jolaj

Hajd` žur` se, ne stić u boj--za me strašno je.

Sluga

Spor ti si, ne ja, a misliš, da hitar si.

Jolaj

Pa ne vidiš li, kako noga hiti mi?

Sluga

Ta vidim: više misliš, nego što si brz.

Jolaj

Al` kad me ondje vidiš, nećeš reći to.

Sluga

Al` što ćeš radit? Sreću dobru želim ti.

Jolaj

Dušmana ja ću gdjekog shvatit kroza štit.

Sluga

Da, stignemo li ikad,--to je mene strah.

Jolaj

Uh!

Oj ruko, kad bi `nakva pomoć bila mi,

Ko iz dana što mladih tebe sjećam se,

S Heraklom kada Spartu ti mi razori!

Euristeja bih u bijeg natjerao ja.

Ta on i nije jak da koplje dočeka.

U sreći ni to nije pravda nikakva,

Junakom da se čini,[24] ta mi mislimo,

Da sretan u sve dobro se razumije.

(Otiđe sa slugom.)

ALKMENA, ZBOR

Zbor

O zemljo, mjesece nam noćni,

Božje zrake presjajne,

Lučo stvoru smrtnom,

Glas mi donesite sada,

Klikom kliknite na nebu,

Podno prijestola kraljevskog,

Pred Atenom,[25] svijetlom!

Ja hoću očinsku da grudu,

Hoću krov da branim svoj,

Pribjegare kad primih;

Gvožđem svjetlim opasnost sasjeć želim.

Strahota ti je, grad kad bogat,

Slavan s koplja snažnoga,

Ko Mikena što je,

Reži na zemlju moju,

Ali zlo ti je, grade moj,

Izdat Argu na zapovijed

Strance pribjegare.

Zeus uza me je, strah me nije,

Zeus je s pravom meni sklon;

Nikad bozi se neće

Od smrtnika pokazat slabijima.

Časna![26] Tvoja je zemlje gruda,

Tvoj je i grad,--ti si njemu

Mati, gospa, straža sva.

Daj odvedi kamo drugud onog,

Vojsku iz Arga što vodi--

Kopljanike; po vrlini ne zavrijedih.

Ispod krova svoga ja da bježim.

Silne žrtve, božanska ti se

Čast vijek čini. Ide mjesec,

Danak krišom ne gasne,--

Mladih grla pjesma, zbor se glasi;

Na vjetrovitu žalu

Svu noć poklik ti se djevojaka ori,

Nožica im, lupa, topot stoji.

(Dolazi sluga Hilov.)

Peti čin[uredi]

ALKMENA, SLUGA, ZBOR

Sluga

Ja glase, gospo, nosim,--lijepo tebi je

Njih slušat, meni sasvim kratko kazat je.

Pobijedismo dušmana,--dižu spomenik,

Sva odora ga resi protivnika tvog.

Alkmena

Dan ovaj, dragi, svanu i donese ti

Slobodu s tijeh sada glasa tvojijeh.[27]

Al` jednog jada jošte ne riješi me ti:

Ta strah me, jesu l` živi, s kojih zebem ja.

Sluga

Jest, živi su i slavni svud po vojsci svoj.

Alkmena

Pa zar mi starac Jolaj - i on živ je još?

Sluga

Jest! Lijepa sreća dopade ga od boga--

Alkmena

A što je? Je li čestit bojak bio on?

Sluga

Mladićem od starca se opet stvori on.

Alkmena

Ti čudo reče. Prije svega rada bih,

Da prijatelja mojih sretan pričaš boj.

Sluga

Riječ jedna moja sve će tebi kazat to.

Kad vojsku--oklopnike jedni na druge,

Sve čelom ušir rastežući, svrstasmo,

Tad Hilo s kola sađe četvroprežnih,

Na srijedi stade nogom izmed vojske dvije

Pa reče: „Vođo, ti iz Arga došljače,

Na miru zašto da zemlju ne pustimo tu?

Mikeni nećeš zla učinit nikakva,

Grad ako jedne glave lišiš,--hajde sam

Boj sa mnom samim zavrgni i ubij me,

Herakla djecu uzmi, vodi il` gini,

Čast očinsku mi i dom predaj u ruke!“

I vojska prista na to, lijepu reče riječ,[28] -

Lijek trudu, mukam` bješe, laska junaštvu.

Al` njeg ni svijeta, što je čuo riječi te,

Ni strašljivosti svoje ne bijaše stid,

A vođa bješe! Koplju snažnu primać se

On ne usudi. Rđa bješe najveća.

Pa takav dođe da Heraklov skuči rod

U jaram ropstva! Hilo k vojsci vrati se.

A kada vrači vide, mejdan--samac štit

Da pomirenja donijet neće nikada,

Klat trgnu, ne čase ti, nego prerezu

Vrat ljudski, puste krvcu--žrtvu povoljnu.

I jedni na kola se penju, bokom bok[29]

Pod štitom drugi kriju, a kralj atenski,

Junaku kako liči, vojsci prozbori:

„Oj sugrađani, zemlji, našoj hranilji

I majci našoj, sad priskočit mora svak!“

A onaj opet saveznike moljaka,

Nek Argo i Mikenu ne sramote mu.

A kada resko trublja jeknu tirenska[30]

I bitku zametnuše jedni s drugima.

Kolika, misliš, stade štita lupa, trijes,

Koliki l` jauk, stenjanje u jedan mah?

I isprva nam udar koplja argivskog

Red bojni probi, - ali onda uzmaknu.

A poslije noga s nogom sva preplete se,

Na momka momak skoči, ljuto bije boj.

I sila pada, dva se klika ore svud-

„Oj stanari Atene! Arga žitelji!

Zar od sramote nećete nam branit grad?“

I jedva, s teškom mukom, upev snagu svu,

Mi u bijeg natjeramo vojsku argivsku.

I ončas starac Jolaj Hila opazi,

Gdje u boj sprema se, pruži ruku desnicu

I molit trže, na kola da uzme ga.

Pa rukam` hvati uzde, na Euristeja--

Na ždrebad njeg`vu krenu. Po čuvenju ću,

Kazivat sada dalje,--dotle vidjeh sam.

Hrid svetu Palenske[31] Atene minu on.

Euristejeva kola ondje sagleda

I pomoli se Hebi,[32] Zeusu, jedan dan

Da mladim bude, osvetom se osveti

Dušmanma svojim. Čudo možeš sada čut.

Dvije zvijezde ponad jarma stanu konjskoga

I kola zastru tmastim, crnim oblakom.

Pametniji ti kažu, sin da bješe tvoj

I Heba. On iz mraka tamna promoli,

Pokaza miške mlade--mladenački lik.

I slavni Jolaj otme uz lit Skironsku

Euristejeva kola četveroprežna.

I sponam` šapne ruke. Ide, vodi on

Plijen divan, krasan--vojske vođu onoga.

Što prvo bješe sretan. S kobi svoje sad

On nauk ovaj jasno daje svijetu svem:

Tko misli, sretan da je, sretnim ne drž` ga,

Dok ne vidiš ga mrtva,--sreća tek je tren.

Zborovođa

O Zeuse, štite snažni, straha strašna me

Ti riješi,--gledat mogu dan slobode sad!

Alkmena

O Zeuse, jednom ipak svrnu na jad moj!

Da, hvala tebi za sve, što mi učini!

Ja ne vjerovah prije, sinak da se moj

Sa bozim` druži, ali sada stalno znam.

O djeco, sad--jest, sada muka nestat će,

A nestat će i onog vam Euristeja,

Što grdno pade; vidjet ćete očev grad.

Na svoju ćete stupit grudu--baštinu.

Otaca bozim` žrtvovat; ko stranci ste

Daleko od njih život jadan, prosjački

Provodili. Al` kakvu Jolaj mudrost to

Sad krije? Štedi, ne htje tog Euristeja

Da smakne! Kaži! Za me nije mudrost to,

Dušmanu--sužnju kad se svom ne osvetiš.

Sluga

To tebi na čast radi, da ko sužnja ga

Ti očma vidiš, ruka tvoja vlada njim.

Al` ne sape ga milom nego silom baš

U jaram ropski; živ on doći ne htjede

Pred lice tvoje i pretrpjet kazan još.

Al` zbogom, stara gospo, onog sjećaj se,

Što prije reče, zborit kada počeh ja.

Slobodu da ćeš dat mi! U čem takome

U plemenitih usta slagat ne smiju.

(Otiđe.)

ALKMENA, ZBOR

Zbor

Zbor mio meni bio, kad na gozbi

Slatko glasna se frula glasi!

Blaga bila Afrodita!

Vidjet sreću prijatelja,

Bijedni što prije bjehu,

I to ti je slast prava.

Mnogo nam rađa

Svemožna Sudba i dob,

Duga vijeka čedo.

Moj grade, put mi jedan pošten imaš:

Ne propusti ovo nikad,--

Štuj mi boga! Tko to ne da,

Do ludosti tebe goni;

Dokaza ima za to,--

Očito, jasno bog ti

Odaje, kaže,

Pamet kad duši grješnoj

Vazda muti, grabi.

Starice, na nebu ti ko bog

Sad stoluje srca porod.[33]

Glas odbijam onaj, da je

Hadu u dvor sašo on.

Plam ognja kad trup mu spali.

Ne! Hebina loga mila

U zlatnu se tače dvoru.[34]

Himeneju,[35] dvoje djece

Ti Zeusu nam rado sveza.

Mnogom je od koristi mnogo.

I ocu je djece ove

Atena pritekla, kažu,

A grad, narod božičin

Njih izbavi, spase sada

I čovjeku obijest skrši,--

Njem gušilo srce pravdu,

Oh ne bilo meni nikad

Nezasitno srce, duša!

(Dolazi glasnik, vode Euristeja.)

Šesti čin[uredi]

ALKMENA, EURISTEJ, GLASNIK, ZBOR

Glasnik

Doduše, gospo, vidiš, al` ću opet reć,--

S Euristejem ti evo dođoh, vodim ga.

Taj pogled, kob za nj jednako je nenadna;

Da ruku doć će tebi, nikad nado se

On nije, iz Mikene s vojskom nesretnom

Kad krenu; nad pravdu se diže, htjede on

Atenin grad raskopat. Ali drukčije

Bog namijeni mu, prevrne mu sreću svu.

A Hilo, Jolaj vrli dizat stali kip

Za krasnu dobit Pobjedniku Zeusu nam.

A meni rekli, njega k tebi da vodim,--

Ugodit htjeli srcu tvom, jer prava j` slast

Dušmana, nekad sretna, gledat satrta.

Alkmena

Zar dođe, gade? Dođe l` Pravda s vremenom?

De prije svega glavom skreni ovamo,

U lice daj dušmane svoje pogledaj!

Sad drugi tobom vlada, vladar nijesi već.

Pa ti si onaj--da, to želim znati ja,--

Što sina moga, bio on, gdje bio sad,

Ponizit mi se udostoji? Zlotvore!

A čime ga obružit ne drznu se ti?

Ti njega živa pače u Had satjera

I s nalogom ga posla, zmije, lavove

Da gubi. O zlu drugom, što ga smisli ti,

I šutim,--predugo bi pričat bilo mi.

I ne bješe ti dosta samo drskost ta,

Već mene, djecu, pribjegare božije,

Ti uze gonit svud iz cijele Helade,

Da--jedne starce, druge kao nejač još.

Al` ljudine se našle i grad slobodan,--

Ne prepali se. Grdna tebe čeka smrt,

Naužit ćeš se svega! Nije tebi mrijet

Jedanput, kad toliko jada zada nam.

Glasnik

Al` njega smaknut, ubit nije dano ti.

Alkmena

Zaludu dakle sužnjem ga zasužnjismo!

A kakav zakon brani, ne da njemu mrijet?

Glasnik

Glavarim` zemlje ove ne mili se to.

Alkmena

A zašto? Zar dušmana gubit ne vole?

Glasnik

Ne onog, kog u boju živa uhvate.

Alkmena

Pa odluci se takvoj Hilo pokori?

Glasnik

Al` oprijel bi l` se ovoj zemlji smio on?

Alkmena

Al` živjet, gledat svijetlo ne bi smio taj.

Glasnik

Što ne mrije onda, prva to mu krivda bi.[36]

Alkmena

Pretrpjet kazan dakle nije pravo već?

Glasnik

Al` nema toga, tko će njega smaknut sad!

Alkmena

Pa ja ću,--i ja, držim, ipak nešta sam.

Glasnik

Al` učiniš li, mnogi će te prijekor snać.

Alkmena

Grad ovaj volim,--prigovora nema mu,

Al` toga, ruku kad mi evo dopade,

Lje nitko smrtan neće oslobodit već!

Pa neka tko mu drago drskom krsti me

I smjelijom no ženskoj dolikuje to,

Al` taj ću sada naum svoj izvršit ja!

Zborovođa

Ti, gospo, mržnjom groznom--al` se prostit da

Na čovjeka mi, dobro vidim, mrziš tog.

Euristej

Znaj dobro, ženo, neću tebi laskat ja

Nit drugo za glavu, za život zborit svoj,

Kukavštinom okrstit što bi smjelo se.

Ja s voljom kavge ove ti ne zavrgoh,--

Ta znadah, rođen da sam tebi bratučed

I sinu tvom Heraklu da sam rođak ja.

Al` makar ja to htio ili ne htio,

Bog--Hera ovu kugu kumit reče mi.

A s njime kad se veće ljuto zavadih

I vidjeh, da će bojak ovaj biti on,[37]

Izmišljah mnoge, svakojake jade ja

I sjedeć noću silne snove snovah vijek,

Dušmane kako ću uklonit, smaknut ih

Pa onda živjet, boraviti bez straha,

Jer znađah, brojka pusta sin da nije tvoj.

Već junak pravi; makar bio dušman moj,

Njeg hvalit ja ću,--valjan bješe čovjek on.

A kada njega nesta, a ja svijestan bjeh,

Ta djeca da me mržnjom mrze očevom,

Zar nijesam moro ganut, maknut svaku hrid.

Ubijat, gonit, smišljat, radit sve i sva?

Da, takvim radom krov si gradih siguran.

Da sreća moja ikad tebe dopade,

Zar ne bi ljuta lava kivne laviće

Zlom svakim gnala, već u Argu mirno im

Prebivat dala? Tko će to ti vjerovat?

A sada, kad me ondje[38] nijesu ubili,

A željan bijah, grijeh će biti moja smrt

Po helenskome zakonu krvniku mom.

Grad trijezan mene pusti,--boga više ti

On štuje, no za mržnju, razdor mari moj.

Na tvoju riječ odvrnuh. Potom zovi me

I kukavicom i junakom pravijem!

Al` `vako ti je sa mnom: mrijet ne želim ja,

No izgubim li život, ljutit neću se.

Zborovođa

Alkmena, tebe želim mrva svjetovat,--

De kani ga se, kad je gradu s voljom to.

Alkmena

Što onda, umre l`, a vaša se izvrši?

Zborovođa

To najbolje bi bilo. Može l` zbit se to?

Alkmena

Uputit ću te lako. Ja ću ubit ga,

Mrtvaca onda rodu predat, dođe l` po nj;

Uskratit neću zemlji tijela njegova,

Al` on će smrtnu kazan sad pretrpjet mi.

Euristej

Pa ubij, molit neću, da mi prostiš to!

A grad ću, jer me pusti, smaknut stidje se,

Obdarit starim Loksijinim proroštvom,

Što s vremenom će više, nego čini se,

Koristit. Pred božanskom djevom Palenskom,

Gdje suđeno je, mrtva ded sahran`te me!

I tebi sklon ću biti, gradu ležat ću

U grobu vijek ko naselac spasonosan,

Al` djeci tih ću biti dušman najljući,

Kad amo s vojskom jakom stignu, provale

I ljubav tu vam zgaze,[39]--takve strance vi

Sad zaklanjate. Ali čemu dođoh ja?

Strah ne bješe me riječi božje, a znah je?

Od proroštva je jača Hera, držah ja,

A ona neće izdat me. Al` ne dajte

Lit žrtve, krvi kapljom kvasit moj mi grob!

Ta zli ću njima ja priredit povratak.

Od mene korist ćete imat dvostruku:

Vas mrtav ću pomagat, njima činit kvar.

Alkmena

Što oklijevate i ne ubijate ga,

Kad to sad čuste? Ta ishodit, pribavit

Spas gradu i potomstvu vašem trijeba je.

Sam put vam eto kaže najsigurniji,--

On dušman vaš je, a smrt njeg`va blagoslov.

Ded vodite ga, sluge! Kad ga smaknete,

Tad vrzite ga psima! Nemoj nadat se,

Živ da ćeš opet iz domaje gonit me?

Zborovođa

Ja misli sam iste. Idite, sluge!

Što mene se tiče,

Ja kraljeve grijehom okaljati neću.[40]