Univerzitet u Sarajevu

Farmaceutski fakultet

Predmet: Metodologija naučnog rada

Formiranje hipoteze

-seminarski rad-

Mentor: prof. dr. Nedžad MulabegovićStudenti:

ImeImeImeImeImeImeIme

Sarajevo, januar 2014

Sažetak

Ovaj seminarski rad u svom uvodnom dijelu govori o samom pojmu hipoteze, njegovom

porijeklu i šta on podrazumijeva. Također govori o procesu formulacije hipoteze, te nastoji

objasniti na čemu dobra hipoteza treba biti zasnovana i kako je pravilno sročiti. Objašnjeni su

i različiti tipovi hipoteza, njihove prednosti i nedostaci i vrste naučno istraživačkih radova za

koje su karakteristične.

Ključne riječi: hipoteza, nulta, radna, usmjerena, neusmjerena

2

Sadržaj

1. Uvod....................................................................................................................................4

2. Razvijanje istraživačke hipoteze.........................................................................................7

2.1. Konstatacija odnosa.....................................................................................................7

2.2. Provjerljivost...............................................................................................................8

2.3. Teorijska osnova..........................................................................................................9

2.4. Formulisanje hipoteze.................................................................................................9

3. Statistička i istraživačka hipoteza.....................................................................................10

4. Usmjerena i neusmjerena hipoteza...................................................................................11

5. Odnos između hipoteze, predmeta istraživanja i dizajna istraživanja..............................12

6. Zaključak..........................................................................................................................14

7. Literatura...........................................................................................................................15

8. Popis slika.........................................................................................................................16

3

1. Uvod

Riječ hipoteza je sastavljena od dvije grčke riječi hypo i thesis, gdje hypo znači provizorno ili

podložno provjeri i thesis znači tvrdnja o rješenju problema. U biti, ona jeste pretpostavna

tvrdnja teorije koja se istražuje i nastoji dokazati. Hipoteza je jedan od fundamentalnih alata

za bilo kakvo istraživanje. Druga varijanta prevoda riječi hipoteza bi bila hypo što bi značilo

kompozicija između dvije ili više varijabli koju treba provjeriti. Thesis znači da su ove

varijable smještene u određeni referentni sistem. (1)

Hipoteza je predloženo objašnjenje fenomena ili razumna pretpostavka koje predlaže moguću

korelaciju između više fenomena. Termin se izvodi iz grčkog

jezika, hypotithenai znači staviti ispod ili pretpostaviti.

Neke definicije:

„Hipoteza je teorija u koju istraživači nisu sigurni“,

„Hipoteza predstavlja ono što  predviđamo“,

„Hipoteza je neki teorijski stav ili zaključak koji ima izvestan stupanj vjerovatnosti“ ,

„Hipoteza je misaona pretpostavka o predmetima koji se istražuju, o njihovim svojstvima,

sastavu, funkciji, stanju i odnosima s drugim predmetima“.(2)

Kada uradimo pregled svih definicija dostupnih u literaturi, obavezno ćemo naići na

pojmove: pretpostavka, postulat i hipoteza.(1)

Pretpostavka znači uzimanje stvari „zdravo za gotovo“ kako bi se situacija pojednostavila za

logičku proceduru. Pretpostavke nisu utemeljene u logičkim aktivnostima poput postulata,

one omogućavaju napredak sporazuma za djelimično pojednostavljenje tako što uvode

ograničavajuće uslove. Na primjer, formule iz Statistika i mjerenja su bazirane na nizu

pretpostavki. Pretpostavka podrazumijeva ograničavajuće uslove prije nego argument može

postati važeći. One su utemeljene na logičkoj predodžbi i njihova istinitost se može

posmatrati na osnovu podataka ili dokaza.(1)

Postulati ili aksiomi su osnova i formiraju početnu tačku rasprave dok su pretpostavke stvar

izbora, oni su radna stanovišta velikog dijela naučne aktivnosti. Postulati se ne dokazuju, oni

se jednostavno prihvataju onakvim kakvim jesu, kako bi se mogli koristiti za otkrivanje

drugih činjenica. Hipoteza se razlikuje od ovo dvoje, ona je pretpostavna tvrdnja propozicije

4

koju istraživač nastoji dokazati. Može se posmatrati kao kondenzirana generalizacija, s tim da

ta generalizacija zahtijeva znanje principa stvari ili esencijalne karakterisitike koje se odnose

na čitavu klasu fenomena. (1)

Kada teoriju formalno formulišemo kao provjerljiv prijedlog, podložan empirijskoj provjeri,

ono što dobijemo naziva se hipoteza, obično je bazirana na nekoj ranijoj teoriji ili

razmišljanju. Ona je drugi korak koji slijedi u bilo kojoj vrsti istraživačkog procesa. To je

predloženo rješenje problema koje treba provjeriti istraživanjem. Od esencijalnog značaja je

za istraživaća da razumije značenje i prirodu hipoteze i da je uvijek planiraju ili formuliraju

na početku problema.Na početku istraživanja hipoteza treba da potakne kritičko razmišljanje

koje nudi uvid u konfuziju svakog fenomena. Na kraju, ona se pokazuje kao prijedlog koji se

može prihvatiti ili odbiti na osnovu nalaza. Hipoteza ne mora biti tačna, ona jednostavno daje

predviđanje šta istraživači očekuju, neovisno da li je to predviđanje tačno ili netačno. U

mnogim slučajevima dolazi se do nalaza da rezultati eksperimenta ne potkrijepljuju

originalnu hipotezu. Prilikom iznošenja ovih rezultata, istraživači mogu ponuditi druge opcije

koje se mogu istražiti u budućim studijama.(3)

Vrste hipoteza:

- Radna (korisna u radu, negacija nulte hipoteze, teorijska hipoteza; suština naučno-

stručnog rada)

- Naučna (temelji se na opažanju prilikom istraživanja, a osnovna svrha je da bude

testirana na odabranom uzorku)

- Ad hoc (na brzinu, provizorna, nema logičkog temelja)

- Pomoćna (koja se mijenja, dopunjuje)

- Preliminarna (nedovoljno određena)

- Fiktivna (nerealna, ali često potrebna)

- Prazna (koja se ne može provjeriti, iako možda bude tačna)

- Plodna (koja se može provjeriti, dovodi do rješenja, a ne mora biti tačna)(2)

Elementi dobre hipoteze:

Kada se želi formulisati dobra hipoteza, potrebno je dati odgvore na sljedeća pitanja:

Da li je hipoteza formulisana na osnovu našeg istraživanja o temi?

Može li hipoteza biti testirana?

Da li naša hipoteza uključuje zavisne i nezavisne varijable?(4)

5

Također je bitno da hipoteza zadovolji i sljedeće uvjete, kako bi mogla biti okarakterisana

kao dobra:

1. Trebala bi se zasnivati na odnosu između dvije ili više varijabli

2. Trebala bi biti formulisana jasno i nedvosmisleno u obliku deklarativne rečenice

3. Treba biti provjerljiva, to jeste treba biti moguće preformulisati je u radnom obliku koji se

može evaluirati na osnovu dobivenih podataka.(5)

Hipoteza se može dobiti iz konstatacije problema, kao npr.:

Koja je veza između koeficijenta inteligencije osobe i njenih dostignuća?

Hipoteza: IQ i dostignuća su u pozitivnoj relaciji.

Postoje dvije osnovne forme hipoteze: Alternativna (radna)- tvrdi da postoji povezanost

između dva fenomena i nulta koja tvrdi da povezanost ne postoji.(5)

6

2. Razvijanje istraživačke hipoteze

Hipoteze često nisu navedene direktno u naučnom

članku i čitatelji često mogu prepoznati da su

ukomponovane u analizu podataka, rezultate ili

diskusiju. One proizilaze iz teme, odnosno naslova

naučnog rada i one su izjave o odnosu između

dvije ili više varijabli koje sugerišu odgovor na

pitanje ili problem koji istražujemo. Hipoteza je

deklarativna izjava koja predviđa očekivani ishod,

objašnjava ili predviđa odnos ili razlike između

dvije ili više varijabli u smislu očekivanih

rezultata ili ishoda istraživanja. Hipoteze se

formulišu prije provođenja istraživanja jer pružaju

smjernicu za prikupljanje, analizu i interpretaciju podataka.(3)

Hipoteza predstavlja ono što se predstavlja, treba da bude adekvatna predmetu istraživanja,

provjerljiva i potvrđena  određenim teorijsko-praktičnim postupkom. To je pokušaj rješenja

problema. Hipoteza treba da je relevantna, provjerljiva, plodna, jednostavna i saglasna sa već

dokazanim hipotezama. Postojanje provjerljivih hipoteza je osnova istraživačkog rada.

Koristeći logiku i empirijske podatke u stanju smo da provjeravamo hipoteze ispitujući

uspješnost njihovih predikcija, odnosno kako se predikcije slažu sa novim podacima i

modelima. Mogućnost testiranja hipoteze je najbitnija karakteristika istraživačkog

rada. Hipoteze koje se ne mogu testirati nisu predmet bavljenja nauke.(2)

2.1. Konstatacija odnosa

Prva karakteristika hipoteze je ta da je to deklarativna tvrdnja koja identificira predviđeni

odnos između dvije ili više varijabli, to znači da postoji sistematski odnos između neovisne

varijable X i ovisne varijable Y. Smjer predviđenog odnosa je također specificiran u toj

tvrdnji. Fraze poput veće od, manje od, pozitivno, negativno ili različito pokazuju smijer koji

je predložen u hipotezi.

Na primjer, „broj žena s kontinuiranom abstinencijom od pušenja (ovisna varijabla) 6 mjeseci

nakon porođaja, baziran na samostalnom izvještavanju i biohemijskoj validaciji, će biti

značajno viši u tretiranoj grupi (žene koje posjećuju savjetovalište), nego u kontrolnoj grupi

7

Slika 1. Koraci pri razvoju hipoteze

(neovisna varijabla).“ Ovisne i neovisne varijable su tačno definisane i relacijski aspekt

predviđanja je sadržan u fazi značajno viši od (nego kod).(3)

Priroda odnosa, kauzalnog ili asocijativnog je također implicirana u hipotezi. Kauzalni odnos

je onaj u kojem istraživač može predvidjeti da neovisna varijabla X uzrokuje promjenu u

ovisnoj varijabli Y. U istraživanju je rijetkost da se nađemo u dovoljno čvrstoj poziciji da

zauzmemo definitivan stav o uzročno-posljedičnom odnosu. Na primjer, istraživač može

hipotetizirati da bi telemonitoring krvnog pritiska plus uobičajeni tretman doveli do veće

redukcije krvnog pritiska nego sam uobičajeni tretman tokom perioda praćenja od 12 mjeseci.

Istraživaću bi bilo reško predvidjeti jak uzročno posljedični odnos, jer postoje interferirajuće

varijable poput starosne dobi, lijekova i promjena u načinu života koje također utiču na

pacijentov zdravstveni status.(3)

Varijable su češće povezane na nekauzalan način, to jest sistematski su povezane, ali na

asocijativan način. To implicira da se varijable mijenjaju u odnosu jedna na drugu. Na

primjer, postoje jaki dokazi da je izlaganje azbestu povezano sa rakom pluća. Veoma je

primamljivo ustvrditi da postoji kauzalna povezanost, ali ne treba previdjeti da nisu svi oni

koji su bili izloženi azbestu razvili rak i svi oni koji imaju rak pluća, nisu bili izloženi

azbestu. Shodno tome, ne bi bilo veoma pametno braniti stav da postoji kauzalna veza

između ove dvije varijable, prije se može reći da postoji asocijativan odnos u kojem postoji

jaka sistematska asocijacija između dvije pojave.(3)

2.2. Provjerljivost

Druga karakteristika hipoteze je njena provjerljivost. To znači da varijable studije moraju biti

pogodne za posmatranje, mjerenje i analizu. Hipoteza će biti podržana ili neće biti podržana

nakon što se podaci prikupe i analiziraju. Predviđeni ishod koji hipoteza predlaže će se

poklopiti ili ne, sa stvarnim ishodom kada testiramo hipotezu.

Može se desiti da hipoteze ne ispunjavaju kriterij provjerljivosti jer istraživač nije napravio

predviđanje o iščekivanom ishodu, varijable se ne mogu promatrati ili mjeriti ili je hipoteza

loše formulisana.(3)

8

2.3. Teorijska osnova

Dobra hipoteza je zasnovana na postojećoj teoriji i znanstvenim otkrićima. Bez obzira da li se

do nje došlo na osnovu pregleda literature ili kliničke opservacije, ona mora biti zasnovana na

naučnoj misli. Čitatelji treba da su u stanju identificirati tok ideja od pregleda literature, do

teoretske osnove, kroz cilj istraživanja ili hipoteze.(3)

2.4. Formulisanje hipoteze

Čitanjem naučne literature i upoznavanjem sa istom, uočava se niz načina na koje se može

sročiti hipoteza. Neovisno od specifičnog formata koji se koristi da se izloži hipoteza, to

uvijek treba učiniti jasnim, jednostavnim i konciznim pojmovima. Ukoliko se ispuni ovaj

kriterij, čitatelj će razumjeti slijedeće:

Varijable hipoteze

Populaciju koja se proučava

Predviđeni rezultat hipoteze(3)

9

3. Statistička i istraživačka hipoteza

Čitatelji istraživačkih radova će uočiti da se hipoteza može kategorizirati kao istraživačka ili

statistička hipoteza. Istraživačka (radna) hipoteza, također poznata pod nazivom naučna

hipoteza se sastoji od rečenice o očekivanom odnosu varijabli. Ona je pokazatelj kakav ishod

studije se očekuje. Istraživačka hipoteza je također ili usmjerena ili neusmjerena. Ako

istraživač dobije statistički značajne nalaze za istraživačku hipotezu, hipoteza je podržana. Na

primjer, u studiji koja se bavila evaluacijom roditeljskog stressa kod kućne njege u tri grupe

porodica sa iritabilnim dojenčadima, istraživačka hipoteza je bila da „Majke koje su bile u

programu kućne njege će se manje žaliti na stress od majki koje nisu bile u istom programu“.

Jer rezultati istraživanja za ovu hipotezu nisu bili statistički značajni, hipoteza nije bila

potkrijepljena istraživanjem, što znači da kućna njega nije značajno smanjila stress

roditeljima.(3)

Statistička hipoteza, također poznata pod nazivom nulta hipoteza, tvrdi da ne postoji veza

između neovisnih i ovisnih varijabli. Ako se u analizi rezultata pojavi statistički značajna

povezanost na zadatom nivou značajnosti, nulta hipoteza se odbacuje. Odbacivanje nulte

hipoteze je ekvivalentno prihvatanju istraživačke hipoteze.(3)

Neki istraživači smatraju nultu hipotezu statističkim izumom koji skriva direktno predviđanje

ishoda. Drugi govore da je egzaktnija i konzervativnija statistički i da neuspjeh da se odbaci

nulta hipoteza znači da ne postoji dovoljno dokaza da se podupre ideja stvarne razlike. Da se

primjetiti da kada se hipoteze iznose, radne hipoteze se obično koriste više nego nulte jer su

poželjnije da bi se iskazala očekivanja istraživača. Čitatelji tada imaju precizniju ideju o

predloženom ishodu. U bilo kojoj studiji koja podrazumijeva statističku analizu, inherentna

nulta hipoteza se obično podrazumijeva bez da se izričito navodi.(3)

10

4. Usmjerena i neusmjerena hipoteza

Hipoteze se mogu formulisati usmjereno ili neusmjereno. Usmjerena hipoteza je ona koja

precizira očekivani smjer veze, odnosno odnosa između ovisnih i neovisnih varijabli. Čitatelj

usmjerene hipoteze ne samo da će vidjeti prijedlog veze, nego i prirodu ili smjer te veze ili

odnosa. Primjer takve hipoteze bi bio „Medicinske sestre koje uživaju veću društvenu

podršku od strane svojih kolega imaju manje stressa na poslu.“ (3)

Neusmjerena hipoteza pokazuje postojanje veze između varijabli, ali ne specificira

očekivani pravac veze. Na primjer, „postoje značajne razlike u prijavljenim bolovima

povezanim s kancerima s obzirom na etničku pripadnost.“(3)

Zagovornici neusmjerene hipoteze tvrde da je ovaj format objektivniji od usmjerene hipoteze,

koja se smatra potencijalno pristrasnom, jer se ide logikom da istraživač, samim time što

iznosi očekivanje određenog rezultata, automatski nastoji to i dokazati. S druge strane,

zagovornici usmjerene hipoteze govore da istraživači prirodno imaju pretpostavke, instinkte

ili očekivanja o ishodu svog rada i to su stvari koje ih navode da špekulišu o stvarima koje

istražuju. Pregled literature i konceptualni kostur pružaju teoretsku osnovu za dobivanje

hipoteze. Na primjer, teorija će pružiti kritičko razmišljanje za pretpostavku da će određeni

odnosi između varijabli imati određen ishod. Kada ne postoji teorija ili povezano istraživanje

na koje bi se oslonila logika ili kada su nalazi u prethodnim studijama ambivalentni,

neusmjerena hipoteza je tada prikladna. (3)

Usmjerene hipoteze se koriste nogo češće jer imaju niz prednosti:

Usmjerene hipoteze pokazuju da je teorijska osnova korištena da se dođe do hipoteze

i da je pojava koja se proučavakritički ispitana i povezana. Ne treba zaboraviti da se i

neusmjerene hipoteze mogu dobiti dedukcijom iz teorijske osnove. Zbog istraživačke

prirode mnogih naučnih radova koji koriste neusmjerene hipoteze, teorijska osnova

nije baš uvijek razvijena.

Pružaju specifičnu teoretski okvir u kojem se provodi studija.

Pokazuju da istraživač analize podataka se može izvršiti na statistički senzitivan

način.

Najvažnija stvar koju treba upamtiti o usmjerenosti hipoteze je da li postoji zdrava

racionalna podloga za izbor koji je istraživač predložio.(3)

11

5. Odnos između hipoteze, predmeta istraživanja i dizajna istraživanja

Bez obzira da li istraživač koristi statističku ili istraživačku hipotezu, postoji veza između

hipoteze, dizajna istraživanja i dokaza koji su dobiveni kao rezultat studije. Tip studije,

eksperimentalni ili neeksperimentalni će uticati na formulaciju hipoteze. Na primjer, kada se

koristi eksperimentalni dizajn, čitaoci studije očekuju da vide hipoteze koje oslikavaju

konstatacije o vezi poput slijedećih:

X1 je efektivnije u odnosu na X2 na Y.

Efekt X1 na Y je veći od efekta X2 na Y.

Incidenca Y se neće razlikovati kod subjekata koji su primili X1 i X2 tretmane.

Incidenca Y će biti veća za subjekte nakon X1 nego nakon X2.(3)

Ovakve hipoteze su pokazatelj da će se koristiti eksperimentalni tretman (na primjer,

neovisne varijable X) i da će se koristiti dvije grupe testnih subjekata, eksperimentalna i

kontrolna grupa, da se ocjeni da li razlika u ishodu (na primjer, ovisne varijable Y)

predviđena hipotezom ustvari postoji. Hipoteze koje oslikavaju eksperimentalni dizajn

također ispituju efekt eksperimentalnog tretmana (na primjer, neovisne varijable X) na ishod

( ovisne varijable Y). Ovo nalaže da je jačina dokaza koje pružaju rezultati Nivo II

(eksperimentalni dizajn) ili nivo III (kvazi-eksperimentalni dizajn). (3)

Suprotno navedenom, hipoteze koje su korištene u neeksperimentalnom dizajnu oslikavaju

asocijativne konstatacije veze, poput slijedećih:

X će biti negativno povezano sa Y.

Postojat će pozitivan odnos između X i Y.

Ovo govori da jačina dokaza koju pružaju rezultati studije koja je ispitivala hipotezu sa

asocijativnim konstatacijama odnosa bi bila na nivou IV (neeksperimentalni dizajn).(3)

12

Slika 2. Algoritam određivanja tipa hipoteze, odnosno spremnosti iste za testiranje.

13

6. Zaključak

Hipoteza je osnova bilo kojeg naučnog istraživanja u drištvenim ili prirodnim naukama. Ona

je osovina svakog istraživačkog procesa i sve istraživačke aktivnosti su orijentisane prema

verifikaciji hipoteza. Pored te uloge, također ima značajnu ulogu u formulaciji teorije,

principa i zakona. Hipotezu također možemo nazvati nepotvrđenom teorijom koja nakon

verifikacije poprima oblik teorije. Teorija nastaje iz novih hipoteza koje sepodvrgavaju

verifikaciji, nakon koje se prihvaća ili odbacije kao nova teorija u svom polju studija.

Izgradnjom novih teorija, ovaj ciklički proces se nastavlja. (3)

Dva su razloga zbog kojih se postavljaju i nulta i alternativna hipoteza. Prvi razlog je taj što

je izuzetno teško dokazati da je nešto tačno, a sa druge strane je mnogo lakše dokazati da je

nešto netačno. Ukoliko nema dovoljno dokaza da pretpostavka nije tačna, onda je ona sa

izvjesnim stepenom vjerovatnoće tačna. Međutim, kada bi se ta tačnost željela direktno

potvrditi za nultu hipotezu, uz pretpostavku da razlika nije statistički signifikantna,

odbacivanjem te hipoteze nije ništa dokazano. Uz to, sasvim je moguće da iz tri različita

uzorka uzeta iz iste populacije samo jedan daje dovoljno dokaza za odbacivanje nulte

hipoteze, dok druga dva ne daju. To je razlog zbog koga statističari tvrde da se ništa ne može

direktno dokazati kao tačno. Drugi razlog za uvođenje nulte hipoteze je taj što je mnogo lakše

pretpostaviti da je ustanovljena vrijednost reprezent stvarne vrijednosti datog parametra u

populacij, nego pretpostaviti da ona to nije. S tim ciljem se u statistiku zaključivanja i uvodi

nulta hipoteza, koja se zapravo nastoji oboriti, kako bi se time dokazala istinitost alternativne

(radne) hipoteze. (6) Svaka dobra hipoteza bi trebalo da ispunjava slijedeće:

Dobra hipoteza je u sporazumu s posmatranim činjenicama, to jest ne kosi se ni s

jednim zakonom prirode za koji se zna da je tačan.

Dobra hipoteza je formulisana korištenjen najjednostavnije moguće terminologije.

Dobra hipoteza dozvoljava primjenu deduktivnog zaključivanja.

Dobra hipoteza osigurava da su metode verifikacije pod kontrolom istraživača.

Dobra hipoteza garantuje da će dostupni alati i tehnike biti efektivni u svrhe

verifikacije.

Dobra hipoteza uzima u obzir različite tipove kontrole koji se mogu primjeniti u svrhu

verifikacije.

Dobra hipoteza jasno pokazuje ulogu različitih varijabli uključenih u studiju .

Dobra hipoteza se jasno razlikuje od zakona, činjenica, pretpostavki i postulata. (1)

14

7. Literatura

1. Academia.edu. Dostupno na: https://www.academia.edu/5347125/Hypothesis_the_essential_tool_for_research [pristupljeno 27.01.2014.]

2. Dostupno na: http://gimza.edu.rs/novosti/?p=234 [pristupljeno 27.01.2014.]

3. US Elsevier Health Bookshop. Dostupno na: http://www.elseviermasson.fr/media/us/samplechapters/9780323057431/Chapter%2002.pdf [pristupljeno 26.01.2014.]

4. What is a hypothesis?. Dostupno na: http://psychology.about.com/od/hindex/g/hypothesis.htm [pristupljeno 26.01.2014.]

5. Problem Formulation and Hypothesis testing. Dostupno na: http://coweb.org/benevieve/Problem%20Formulation%20and%20Hypothesis%20Testing.pdf [pristupljeno 26.01.2014.]

6. Škrbo A., Pandžo J., Završnik D. Statistika za farmaceute. Jež, Sarajevo, 2004.

15

8. Popis slika

Slika 1. Koraci pri razvoju hipoteze. Preuzeto sa: http://www.elseviermasson.fr/media/us/samplechapters/9780323057431/Chapter%2002.pdf [pristupljeno 27.01.2014.]

Slika 2. Algoritam određivanja tipa hipoteze, odnosno spremnosti iste za testiranje. Preuzeto sa: http://www.elseviermasson.fr/media/us/samplechapters/9780323057431/Chapter%2002.pdf [pristupljeno 27.01.2014.]

16