� � � � � � � � � � �

Fra Matija DivkovicNauk krstjanski, 1611.

�� �� � ����� ��� ������ ������ � ����� � ������������ �� � ����� ��� ������ ������ � ����� � ������������ ������� ������ �� ������� ������ //1611-20111611-2011//

Dodatak.indd 1 23.12.2010 19:38:04

U svojoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda Mihovil Kombol kaže vrlo razložno (na 226. stranici): “Sav bi taj rad po svojem duhu najbolje pristajao u našu književnost četrnaestog i petnaestog stoljeća, ali je Divković umio te stare legende ponova oživjeti svojim svježim i vještim načinom pričanja, a osobito svojim lijepom jezikom.” Ova Kombolova misao i ocjena zaslužuje da se razmotri u okviru svake od četiri zbirke Divkovićevih radova, sa književnog kao i lingvističkog, paleografskog, ikonografskog kao i kulturno-isto-rijskog gledišta. Može se čak ustvrditi da je Divkovićevo djelo jednako zanimljivo i značajno na svim tim poljima izučavanja: i odvojeno i skupno, imanentno kao i komparativno, unutar Bosne, u međukonfesional-nom i međunacionalnom okviru zbog mogućih analogija u vremenu, kao i izvan nje, u odnosu na druga po-dručja našega jezika, spisa i djela na našem kao i na drugim jezicima, latinskom i talijanskom prvenstveno, kao i u pogledu pisma i njegova naziva, osobenosti i rasprostiranja. Sve do paleografske mu osebujnosti ono je nezamjenjljivo i jedinstveno, jer se u svakom tom odnosu javlja temeljnom odredbom. Ali to djelo je za Bosnu (i Hercegovinu), povrh svega i od zasebna značaja, u Bosni koja je nesumnjivo jedinstveno stjecište paleografskih znamenitosti od glagoljice i ćirilice, odnosno bosančice, i latinice do arapskog i hebrejskog sistema slova i govornih znakova. A u vremenu Divkovićevu, to jest, u prvoj polovini XVII vijeka, Bosna je bila pravo odredište ovog prostora, kojemu su svaka od prisutnih struktura davale određeno, međusobno komplementarno, obilježje.

Midhat BEGIĆ, “Ma� ja Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)”, u: Herta KUNA (ur.), Zbornik radova o Ma� ji Divkoviću, Ins� tut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.

Dodatak.indd 2 23.12.2010 19:38:15

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|33

Nauk krstjanski, 1611.

Cetiristota obljetnica prve tiskane knjige na narodnom jeziku autora rodom iz Bosne i Hercegovine zacijelo je događaj od ne male važnosti za bh. kulturnu po-

vijest, imamo li u vidu značenje i ulogu knjige za opći ra-zvitak društva. Fra Matija Divković je objavljivanjem Nauka krstjanskog 1611. označio početak povijesti tiskane knjige u BiH, stoljeće i pol nakon izuma tiskarskog stroja. Od epohal-nog otkrića tiska, s pomičnim lijevanim slovima, Johanna Gu-tenberga (o. 1397–1468) u Mainzu, u Njemačkoj, sredinom XV. stoljeća – po nekima najznačajnijeg događaja drugog tisućljeća poslije Krista – i tiskanja prve Biblije od 42 retka (1455), estetski najblistavijeg izdanja ranog tiskarstva, proš-lo je više od pet i pol stoljeća. Samo pedeset godina nakon otkrića tiskarskog stroja, u Europi je već bilo otisnuto osam milijuna primjeraka knjiga. Sve one – tiskane dakle do 1500. god. – nose naziv inkunabule ili prvotisci. Računa se da ih je sačuvano oko 450.000 primjeraka (35.000 izdanja) tiskanih u više od 1.100 tiskara. Inkunabule su danas najdragocjenije i najbolje čuvano blago svjetskih biblioteka.

U Europi je tiskanje knjiga u vrijeme renesanse rezulti-ralo dubokim društvenim promjenama. Znatno šire otvoren pristup informacijama i idejama probijao je državne granice, zahvaćao mase u vrijeme reformacije i prijetio urušavanjem etablirane moći političkih i vjerskih elita. Porast pismenosti, zahvaljujući širenju tiskane knjige, rušio je monopol višeg, aristokratskog, sloja na izobrazbu i odgoj i osnaživao pra-vo na sve utjecajniju riječ jačajućeg srednjega sloja. Rastuća kulturna samosvijest diljem Kontinenta ogledala se također i u potiskivanju latinskog u korist pučkih jezika. Širenje ti-ska pospješivalo je normiranje i standardizaciju jezika i vo-dilo razvitku nacionalnih jezika. Sve to oblikuje novi način mišljenja u renesansi, koje se, na osnovi stečenog i primije-njenog znanja, postavlja nasuprot tradicionalnom srednjo-vjekovnom mišljenju u slikama i metaforama. Herbert Mar-shall McLuhan (1911-1980), kanadski znanstvenik i fi lozof, profesor engleske književnosti i teoretičar komunikacija, koji je svojim ukupnim djelom postavio temelj teoriji medija sa središnjom tezom “medij je poruka”, te koji je formulirao pojam “globalno selo” – govori da je otkriće tiska vodilo ra-zaranju usmene plemenske organizacije i preusmjerenju k totalnoj dominaciji vizualnog.

Rukopisne knjige, koje su do otkrića tiska, kao prave dra-gocjenosti, bile privilegij samo uskog aristokratskog kruga ljudi, odjednom su, zahvaljujući tiskarskoj tehnologiji, po-stale pristupačne širim slojevima pučanstva. Takva demo-kratizacija knjige stvorila je preduvjete za brzo širenje zna-nja, prijelaz od usmene kulture prema kulturi pisane riječi. U godini smrti Johanna Gutenberga (1468) zacrtan je cilj da se sve znanje antike pohrani u tiskanoj formi, koji je do 1530. i ostvaren. Veliki umovi toga vremena duboko su osje-tili značenje tiska kako za čovjeka pojedinca tako i za druš-tvo. Reformator Martin Luther (1483-1546) u njemu je vidio providonosno otkriće i gledao ga je kao “zadnji i najveći dar Božji” nakon kojeg većeg nema. Njegov je prijevod Biblije na njemački jezik još za njegova života prodan u milijun pri-mjeraka. Engleski državnik i fi lozof Francis Bacon 1620. je pisao “da je tisak stvarima svuda u svijetu dao novo lice”.

Uistinu, jedva se može do kraja dokučiti kakav je obrat izvršilo otkriće tiskarskog stroja otvorivši pristup knjizi i znanju širokim slojevima ljudi, te koliki je utjecaj tisak izvršio na daljnji razvitak Europe i cijeloga svijeta. Njime je, naime, započela civilizacija knjige odnosno Gutenber-gova galaksija, kako ju je nazvao Marshall McLuhan 1962. godine. McLuhan je pod tim pojmom razumijevao svijet bitno obilježen knjigom kao osnovnim medijem: “Tisak je težio da pretvori jezik iz sredstva percepcije u prenosivu poruku. On nije samo tehnologija već je, sam po sebi, pri-rodno blago ili sirovina, poput pamuka, drveta ili radija: i kao svaka sirovina, on ne uobličava samo osjetilne razmje-re pojedinca nego i oblike zajedničke međuzavisnosti” (M. McLuhan, Gutenbergova galaksija. Nastajanje tipografskog čoveka, Beograd 1973). Tako je započelo vrijeme knjige na europskom Zapadu.

**

*

Bosna i Hum su u drugoj polovici XV. stoljeća dospje-li pod sustav osmanske vlasti. Između krš ćanskog Zapada i Osmanskoga Carstva etabliralo se stanje

trajnog neprijateljstva uzrokovano osvajačkim težnjama Osmanlija. Tehnička i druga otkrića sa Zapada, poput ti-skarstva, nisu mogla probiti barijere u islamskom svijetu,

Marko Karama� ć

Fra Matija Divković u Gutenbergovoj galaksiji

Če� ri stoljeća prve � skane knjige u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611-2011)ˆ

Dodatak.indd 3 23.12.2010 19:38:28

4|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.4

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

jer su, između ostalog, dolazila od “nevjernika”. Već od XV. stoljeća islamski se pravnici bore protiv uvođenja tiskar-skoga stroja, jer da osim Kur’ana ne treba drugih knjiga. U uporabu stroj ulazi tri stoljeća kasnije. Tako imamo pa-radoks da je Kur’an prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji 1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografi je. Dan Diner, profesor na Sveučilištu u Leipzigu i Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, tu je temu opširno opservirao u svojoj knjizi Versiegelte Zeit. Über den Stillstand in der isla-mischen Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima op-ćeg zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo važnih raz-loga, smatra Diner, jest upravo kasno uvođenje tiskarskog stroja, zbog tvrde dogme da pored Ku’rana ne treba drugih knjiga. Trista godina je trebalo proći da se tisak usvoji kao civilizacijska stečevina. Istina, on spominje pokušaj sultana Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj ništa sakral-nog nije smjelo tiskati, ona je bila ograničena na gramatike i tehničke udžbenike. Dodamo li tomu činjenicu da je ta tehnologija došla s krš ćanskog Zapada – a sve što je dolazi-lo s te strane unaprijed je odbacivano – nije čudno da je 20 godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u Carigradu zatvorena. Snažno opiranje vjerskih autoriteta primjeni tako važnog otkrića imalo je nesagledive poslje-dice, uzrokovavši veliki defi cit znanja koji u islamskom svi-jetu traje do dana današnjega.

Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s brojnim otkrićima od civilizacijske važnosti vladalo je, da-kle, i unutar Osmanskoga Carstva, što znači i u njegovim rubnim pokrajinama – u današnjoj Bosni i Hercegovini, gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sara-jevu. Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljeća ranije – 1847. i 1850. god. – zanosio fra Ivan Frano Jukić, ali u tome nije uspio!

BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenber-gove galaksije. Zahvaljujući ponajprije franjevcima. Prvi “uvoznici” i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudeći po sačuvanim najstarijim knjigama – inkunabulama, bili su upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sačuvano 55 izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u fra-njevačkim samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici 13, te po jedna u Kreševu i Visokom, dok Narodna i uni-verzitetska biblioteka u Sarajevu čuva 4, a Zemaljski muzej BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god. Možemo sa sigurnoš ću pretpostaviti da ih je u posjedu franjevaca bilo mnogo više, ali su iščezle kako u vrijeme progona franjevaca i rušenja samostana u Srebrenici, Olo-vu, Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami… tako i prilikom požarâ starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664) i Kreševu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko veći. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sačuva-no 1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najviše u knjiž-nicama franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje su bile pod višestoljetnom osmanskom teokratskom vla-davinom. Uzmemo li u obzir činjenicu da danas tri stara bosanska franjevačka samostana čuvaju ponajviše knjiga iz XVI. i XVII. st., onda opravdano zaključujemo da su fra-

njevci bili najveći “uvoznici” tiskane knjige, odnosno da su prvi ušli u sferu Gutenbergove galaksije.

Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je bio fra Matija Divković. Njega je uskoro slijedio niz drugih franjevačkih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vlaš-ću. Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se prilagođavaju novim uvjetima pod vlaš ću moćnog nekrš-ćanskog osvajača, koji je krš ćane, istina, iz pragmatičnih razloga tolerirao, ali ih je držao u položaju drugorazred-nih građana. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća, u vrijeme fra Matije Divkovića, franjevci pastoralno djeluju na širokom prostoru pod turskom vlaš ću, kamo su uključene Dalma-cija, Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Tran-silvanija i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom školuju na Zapadu gdje se susreću s novim idejama, nabav-ljaju knjige, umjetničke slike, kipove, liturgijske predmete i donose ih u bosanske samostane, čime omogućuju blagi protok zapadne kulture. O tome danas svjedoče knjižnice i riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu.

**

*

Prva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosan-skom, jeziku vezana je dakle uz “bogoljubnog bo-goslovca” fra Matiju Divkovića, rodonačelnika knji-

ževne riječi na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji je dao “prvine bosanske književnosti” (Krešimir Georgijević, 1969) kao utemeljitelj “ne samo bosanske franjevačke, nego i cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine na narodnom jeziku” (Anto S. Kovačić, 1991). Istina, jedan drugi franjevac, po rođenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj Dragišić (oko 1445-1520), ugledni humanist, fi lozof i teo-log, pobjegavši pred Turcima živio je i djelovao uglavnom u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latin-skom jeziku.

O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka. O njemu je, nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (1776), prvi opširnije pisao fra Ivan Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850), u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela do-živjela veliku popularnost, a o njegovu životu jedva da ima ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi, moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni put. Rodio se u Jelaškama, između Vareša i Olova, 1563. godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovo-za 1631, kako stoji u sutješkom nekrologiju. Do godine rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na početnoj stranici njegove knjige Sto čudesa, gdje kaže da je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospod-njemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Dakle 1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divković je vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij fi lozofi -je i teologije završio u Italiji. Zbog njegovih djela objav-ljenih početkom XVII. stoljeća uglavnom smo ga navikli tretirati kao franjevca toga stoljeća. Ali ne treba zanemariti ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u XVI. stoljeću, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari,

Dodatak.indd 4 23.12.2010 19:38:36

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|55

Nauk krstjanski, 1611.

kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova života nema nikakvih podataka.

Poznato je da je kao kapelan službovao u Sarajevu i da je tamo 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za na-rod slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budu-ći kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji 1611. godine. Sudeći po posvetama ispisanim na naslovni-cama knjiga, u tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, potpomogli ugledni sarajevski građani kojima je posvetio

svoje knjige. Tako je veliki Nauk posvetio “plemenitomu i visokomu g/ospodi/nu, g/ospodi/nu Antunu Gargureviću, Bošnjaninu iz Sarajeva, i Paviji sinu njegovu”, a Sto čudesa “…g/ospodi/nu Ivanu Nikole Matiaševića, Bošnjaninu iz Sarajeva…”.

U Kreševu je 1612. godine započeo pisati svoje propo-vjedničko djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta, a završio ga je u Olovu 1614. Godine 1616. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali Nauk, nazvan zbog manjeg formata iako je opsežniji od velikog Nauka) kao i svoje djelo Besjede.

Oba njegova djela, i veliki i mali Nauk, po svome sadržaju su katehetska, zamišljena kao poučno štivo koje bi koristilo i dušobrižnicima i puku. U velikom Nauku (1611) Divković opširno razmatra najprije što “ima čovjek činiti da se može zvati pravi krstjanin imenom i djelom” i kako “imamo naslie-

dovati Isukrsta”, a potom o molitvama (Očenaš, Vjerovanje, Zdravomarija), sakramentima, Božjim i crk venim zapovije-dima… U podnaslovu djela on ističe da se u Nauku nalaze “mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoće poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov”.

Mali Nauk, osim što ima sve značajke katekizma, donosi i tekstove koji izlaze iz okvira tipično katekizamskog sadrža-ja. U njemu je, naime, i zbirka različitih književnih tekstova, kao na primjer: Verši Abramovi, Plač blažene divice Marije, Verši prilike Isukrstove, Prigovaranje meju križem i Gospom divicom Marijom, pjesme, brojne molitve, litanije… Stoga s pravom to Divkovićevo djelo možemo označiti kao “en-ciklopediju duhovnog štiva u prozi i stihu” (A. S. Kovačić, 1991). O njegovoj širokoj popularnosti svjedoči velik broj iz-danja kroz više od 120 godina – najmanje 25 od prvog pa do zadnjeg njegova poznatog izdanja iz 1738. godine. Pojedini su dijelovi i izdvojeno tiskani: Život svete Katarine (1709), Plač blažene divice Marije (1786), ali i neki drugi.

Kako za veliki tako i za mali Nauk krstjanski, koje “iz diačkog [latinskog] jezika ispisa, privede i složi u jezik slovinski”, Divković je prevodio, prerađivao ili kompili-rao različite katekizme, prije svega katekizme španjolskog isusovca Jacoba Ledesme (1516-1575) Dottrina cristiana breve per insegnare in pochi giorni (1571) i talijanskog isu-sovca Roberta Bellarmina (1542-1621) Dichiarazione più copiosa della dottrina cristiana (1598). Za veliki Nauk nisu razjašnjeni svi izvori, Divković ih u stvari uopće ne spomi-nje. Vjerojatno je koristio više katekizama, među kojima je, sudeći po rasporedu teksta u drugom dijelu, i Ledesmov katekizam. Za mali Nauk Divković izrijekom navodi izvore na početnoj stranici knjige, kad kaže da ga “od Ledezmova i Belarminova Nauka u jedno stisnu i složi”. Moguće je da je Divković za svoj mali Nauk koristio hrvatski prijevod Ledesmina katekizma, koji je tiskan kao latinično anonim-no izdanje u Veneciji 1578. godine.

Izuzevši Verše svete Katarine svi drugi umetnuti literarni tekstovi preuzeti su iz hrvatske književne baštine iz Dalma-cije i Dubrovnika. Njih je Divković redigirao i ponešto u lek-sici i stihu mijenjao, imajući u vidu svoje čitatelje. Verši Abra-movi su proizašli iz preradbe drame Posvetilište Abramovo dubrovačkog pisca Mavra Vetranovića (1482-1576), koje je Divković preradio i prilagodio svojoj pučkoj pastvi. On je svojim djelom, kao i kasniji franjevački pisci, prenosio du-brovačko književno nasljeđe i jezični izraz na široki prostor Bosne Srebrene od jadranske obale do rijeke Drave. Time je dao početni impuls standardizaciji franjevačke književnosti, oko čega su se, kasnije, franjevački pisci uvelike trudili.

Sto čudesa Divković je u cijelosti preuzeo iz knjige Ser-mones discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario exemplorum et de miraculis B. M. Virginis (1584) od nje-mačkog dominikanca Johannesa Herolta (†1468), kojeg poznajemo prije svega kao homiletičkog pisca. Tiskani pri-mjerci Heroltova djela nalazili su se u dalmatinskim samo-stanima, što ukazuje da su ih franjevački propovjednici ko-ristili na izvornom latinskom jeziku. Skraćeno je nazivano Discipulus (Divković veli: Dišipuo). Heroltovo djelo je bilo izvor hrvatskim glagoljskim Discipulima iz XVI. stoljeća, tako da je teško razlučiti kada je Divković izravno koristio Herolta, a kada je pripovijesti o Marijinim čudesima preu-zimao iz hrvatske glagoljske književnosti.

Četvrto Divkovićevo djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta jest po

Divković je kao kapelan službovao u Sarajevu i ondje je 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski

(tzv. veliki Nauk). To razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budući kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište

po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene

i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji

1611. godine. Sudeći po posvetama ispisanim na naslovnicama knjiga, u

tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, potpomogli ugledni sarajevski građani

kojima je posvetio svoje knjige

Dodatak.indd 5 23.12.2010 19:38:43

6|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.6

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

svome sadržaju homiletičko, namijenjeno nedjeljnim pro-povjednicima i njihovim slušateljima. U njemu je ukupno 66 propovijedi. Započeo ga je pisati u Kreševu 1612, do-vršio u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono je najopsežnije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca Pepina, Sermones dominicales totius anni, te još nekih au-tora (Busti, Ferreri, Heisterbach). Divković je i ovdje pri pisanju koristio također i glagoljsku i dubrovačku nabož-nu književnost. Dok je u Sto čudesa sadržano vrlo mnogo jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je manje s obzirom na homiletsku specifi čnost tog spisatelj-skog žanra. Autor u Besjedama tumači ulomak nedjelj-nog evanđelja započinjući kratkim citatom iz pročitanog ulomka, a potom navodi misli crk venih otaca i naučitelja, te teoloških i fi lozofskih pisaca. Time je slušatelje stavljao pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su mu propovijedi bile i opsežne. Slušanje i razumijevanje su olakšavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su propovijedi bile nešto rjeđe.

Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeću, uslije-dio je zastoj više od dva stoljeća prije nego su se Divkovi-ćevi tekstovi iznova, u novije vrijeme, počeli objavljivati. Tako su njegovi izabrani tekstovi našli svoje mjesto u edi-ciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (1972), zatim u bosan-sko-hercegovačkim književnim hrestomatijama (1974), u izborima franjevačke književnosti (1982, 1994), te u najno-vijoj ediciji Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga (2005), a objavljen je i jedan izbor isključivo Divkovićevih tekstova (2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bo-sni i Hercegovini (2003).

Divkovića se u literaturi često stavljalo u kontekst protu-reformacije i katoličke obnove pa ga se označavalo i kao protureformacijskog pisca. Činjenica je da Lutherova re-formacija (prva polovica XVI. stoljeća) i uopće protestanti-zam nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga Divković nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji način ugradi takve nakane, budući da su njegovi ciljevi bili sasvim drukčiji: pouka katoličkoga puka i pripomoć fra-njevcima u njihovu pastoralnom radu. Opći crk veni kon-cil održan u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563), kao odgovor Katoličke crk ve na protestantsku reformaciju, završio je u godini Divkovićeva rođenja 1563. On, dakle, jest živio i djelovao u postreformacijskom i posttridentin-skom razdoblju Katoličke crk ve, koje se u historiografi ji naziva vremenom katoličke protureformacije i obnove, a to napose vrijedi za XVII. stoljeće. Međutim, Divković je u svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje on obrađuje po svome su duhu i sadržaju dobrim dijelom srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s jednim naglašenim ciljem da katolicima objasni i približi krš ćanski nauk po kojem bi trebali živjeti u svojoj svakod-nevici. Sve je bilo podređeno tome.

Svoja djela Divković je objavio na bosančici ili bosanici (zapadnoj ćirilici). Zbog toga je, nakon što je završio ru-kopis za veliki Nauk i Sto čudesa, osobno otišao u Veneci-ju kako bi nadzirao izlijevanje bosaničnih slova u tiskari i uopće kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od ne-male potrebe i važnosti, jer, kako Divković svjedoči, tiskari nisu poznavali niti jedne riječi njegova jezika. Teško su se

snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razliko-vati. Bio je to težak zadatak kako za venecijanskoga tiskara Petra Bertana tako i za autora Divkovića. Sam Divković u posveti velikog Nauka piše, budući da nije bilo bosaničnih slova, “ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz te-melja svakolika slova”. Iako se bosančica vremenom samo-stalno razvijala, ipak je u tome Divković odigrao ključnu ulogu, jer se pokazao kao “samostalan i originalan refor-mator zapadne ćirilice” (Dalibor Brozović, 1982). On je

svojim grafi jskim postupcima ne samo anticipirao “kasnija rješenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku la-tinicu, samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madžar-skih i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj latinici izvan kajkavskog područja izvršeno je zapravo u franjevačkoj pismenoj praksi i izdanjima” (Isti). Po tome je on preteča kasnijih jezičnih reformatora XIX. stoljeća. Za bosančicu ili zapadnu ćirilicu odlučio se jer je ona imala već dugu tradiciju u Bosni. Njome su se služili franjevci u samostanima, bila je poznata u običnom puku, njome su komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosančica bila

Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebrena pokrivala širok prostor, uključivši

Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije

je svojim jezikom utjecao na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put

standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine,

te su se tako “odlike jednoga književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na

široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese formiranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić).

Upravo zbog svoje široke popularnosti starija franjevačka književnost je, po sudu povjesničara književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u oblikovanju općenitoga

hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić)

Dodatak.indd 6 23.12.2010 19:38:49

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|77

Nauk krstjanski, 1611.

dijelom raširena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovi-ne nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Div-kovićeva odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu pisanu tim pismom otvarao veći čitateljski prostor u širem vjerničkom puku što je bila njegova prvotna nakana. Niz franjevačkih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovića, tije-kom XVII. stoljeća, također je pisao bosančicom (Matije-vić, Papić, Posilović, Margitić).

Divkovićev jezik je u osnovi ona štokavska ijekavština kojom su se služili žitelji srednje Bosne, na prostoru Olova, Sutjeske i Kreševa, uz primjese ikavice, ali ga je nadogradio i jezičnim izrazom do kojeg je došao čitajući dubrovačku i hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku književnost. Nazivao ga je naški, bosanski, slovinski, ime koje su koristili i ostali franjevački pisci, uz još i druge nazive: slavobosanski, ilirski / ilirički, hrvatski, dumanski. Divkovićev je “književni jezik čisti narodni govor” u koji on “integrira književno-jezične tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovačke” (Ivan Lovre-nović, 1982). Za odjek dubrovačke književnosti u Divkovi-ćevu djelu, kako u sadržajnom tako i u jezičnom smislu, stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrovač-kih trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Franač-koj mahali (Latinluku), na području od današnje Latinske ćuprije do Ćumurije, gdje je i Divković neko vrijeme bora-vio kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapa-žena relacija Divkovića, kao i drugih bosanskih franjevaca, s dubrovačkom književnoš ću, svjedoče, uz ostalo, i knjige dubrovačkih pisaca u samostanskim knjižnicama.

Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebre-na pokrivala širok prostor, uključivši Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utje-cao na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako “odlike jednoga književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese for-miranja književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić, 2000). Upravo zbog svoje široke popular-nosti starija franjevačka književnost je, po sudu povjesni-čara književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u obli-kovanju općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić, 1994), odnosno bila izuzetno “važna za povijest hrvatskog jezika” (Ivo Pranjković, 2000). K tome, franjevci Bosne Srebrene su, opredijelivši se za latinicu, “odredili ne samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njego-vu pismenu normu” (Ivo Banac, 1991). Iako franjevačka književnost nije bila urbana poput dubrovačke niti njezi-ne visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snažan utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezični, i u tome je njezino veliko značenje.

Divkovićev je Nauk kao lektira bez sumnje zaživio u običnom vjerničkom puku. O tome govore i njegova broj-na izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popu-larnost, uostalom, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dal-mazia iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb 1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao

se s tamošnjim žiteljima i s njima razgovarao o svemu što se tiče njihova načina življenja. Iz tih je razgovora zabilje-žio mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, a za koje kaže da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati i pisati i računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj se spominje fra Matija Divković:

“Priča se da su se u početku ovoga stoljeća morlački pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o krš ćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Div-ković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeni-ji, propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”

**

*

Iz svega rečenog je razvidno da je Divković odigrao ne malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata. Svojim pio-

nirskim pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom / hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine, udario je temelje književnosti na ovim prostorima. Djela i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovićeva vremena.

Divković je, kako smo vidjeli, pišući svoja djela koristio različite knjiške predloške. Sudeći po tome, njima nedo-staje originalnosti, jer su nastala na temelju prevođenja, prerade i kompilacije različitih predložaka. Međutim, u svemu tome ima nešto što njegova djela čini posebnim, a ne samo prenesenim iz “dijačkog jezika” ili preuzetim iz dubrovačke ili glagoljske književnosti. Usporedbe s izvor-nikom pokazuju da je Divković prevodio i prerađivao na njemu svojstven – kreativan način. On je prevođenju teksta pristupao slobodnije, negdje je ponešto izostavljao što je smatrao da je njegovim čitateljima i slušateljima od ma-nje važnosti, a negdje je dodavao kako bi sadržaj učinio jasnijim i pristupačnijim. Stoga se s pravom može reći da je Divkovićev prevodilački “postupak posve stvaralački” (Ivanka Petrović, 1982). U tom trajnom prilagođavanju vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je prevedene tekstove htio učiniti pristupačnim i u narodu djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na geografi ju, kulturu, izobrazbu, običaje, društvene i politič-ke okolnosti, nije u jednakoj poziciji s čitateljstvom i slu-šateljstvom u zapadnim krš ćanskim zemljama. Pismenost ovdašnjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organizi-ranog školstva. Divković je, međutim, bio uvjeren da se u narodu i u takvim okolnostima može djelovati pisanom riječi. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i sla-gao slova za tisak. Divković ide, kako kaže pjesnik Nikola Milićević (1922-1999), u Mletke “po kiši i nevremenu” da za svoj “nepismen i ubog narod” tiska ono što je u tišini ispisao, jer “vjeruje u moć svojih knjiga”! Ta je Divkovićeva iskrena vjera urodila plodovima s dalekosežnim utjecajem na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata! I ne samo njih! �

Dodatak.indd 7 23.12.2010 19:38:57

8|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.8

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16. stoljeća, u kojemu se rodio fra Matija Divković (1563-1631), Europa postupno napušta srednjovjekovnu znanstvenu, kulturološku i političku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468) izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju modernoga tiskarstva. Tiskarstvo će tijekom 16. st. i kasni-je ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na druš-tvene, religijske i političke procese.

Tiskana knjiga postaje pristupačna sve većem broju ljudi i prvorazredni instrument ne samo u širenju novih znan-stvenih spoznaja (na pr. heliocentričnoga pogleda na svijet N. Kopernika, 1473-1543), nego i širenju kao i suzbijanju reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te populariziranju modernoga shvaćanja politike N. Machiavel-lija (1469-1527) i drugih modernih političkih teoretičara.

U tim europskim procesima od epohalnoga značenja dijelovi Jugoistočne Europe i Balkanski poluotok sudjeluju samo djelomično, jer su onda kao i danas bili europska pe-riferija. Karakter perifernosti ili rubnosti još su više povećala osmanlijska osvajanja koja su se tijekom 16. st. proširila na Dalmaci-ju, Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su porazom Osmanlija kod Siska 1593. za-ustavljena daljnja osmanlijska osvajanja a granica između Osmanskoga Carstva i krš ćanskih susjeda Habsburškog Carstva i Venecije postala čvrš ća. U isto vrijeme su reformacija i protureformacija radikalno promijenile konfesionalnu kartu Europe.

Kao posljedica osmanlijskih osvaja-nja na europskom Jugoistoku su nastupile radikalne promjene u sastavu pučanstva osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali inten-zivne migracije s istoka prema sjeveru i za-padu i time miješanje doseljenoga pretežno pravoslavnoga pučanstva sa starosjedilačkim katoličkim pučanstvom, što nije teklo bez međusobnih trvenja. Osim toga uspostava

osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga dijela pučanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini.

Nakon što su reformacija i osmanlijska osvajanja du-hovno i politički podijelili Europu sastao se Tridentinski sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijeđe u pro-tunapad i zacrta putove obnove. Zahvaljujući toj inicijativi, uz već postojeće poticaje iz razdoblja humanizma i rene-sanse (15. st.), došlo je do procvata barokne arhitekture, likovne umjetnosti i književnosti te modernizacije obra-zovnih sustava u europskim zemljama.

Na katoličkim odnosno hrvatskim prostorima koji su se tada nalazili pod osmanskom vlaš ću provođenje tridentin-skih reformi bilo je podvrgnuto specifi čnim ograničenjima. Budući da je islamsko-osmansko zakonodavstvo otežavalo obnovu crk venih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o procvatu arhitekture i baroknog javnoga izražavanja vje-re među katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su

uknjiženi veliki gubici koji će biti nadok-nađeni tek u kasnijim stoljećima pod drukčijim uvjetima.

Ipak se tridentinska obnova i tu do-godila na jednom drugom području – naime na području jezične kulture, jer njegovanje jezika nije bilo ometano osmansko-islamskim propisima, kao što je to slučaj u suvremenim društvi-ma i državama gdje je jezik postao par excellence instrument ideologije i poli-tike. Tako je zahvaljujući razvoju mo-dernoga tiska na jednoj strani, a tri-dentinskoj obnovi na drugoj, došlo do tiskanja i raspačavanja tridentskih ka-tekizama i drugih bogoslužnih knjiga među hrvatskim katoličkim pukom ne samo pod mletačkom i habsbur-škom, nego i pod osmanskom vlaš-ću. Time je započelo premrežavanje

Srećko M. Džaja

Divkovićevo stoljeće i kasnije hrvatske dileme

Hrvatske kulturne i poli� čke dileme postaju to štetnije što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, koji su zbog poli� čkih pogrešaka

i poli� čkoga nesnalaženja nakon raspada Jugoslavije gurnu� u dilemu da se opredjeljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma

Dodatak.indd 8 23.12.2010 19:39:06

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|99

Nauk krstjanski, 1611.

hrvatskih dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavsko-ga) jednim zajedničkim književnim jezikom koji će se u daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezični standard. Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pi-sac, leksikograf i osobito kao sastavljač prve gramatike hr-vatskoga jezika isusovac Bartol Kašić (1575-1650).

Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne samo u BiH, nego i na izvanbosansko-hercegovačkim hr-vatskim područjima pod osmanskom vlaš ću, uključili su se u ta kulturna i duhovna zbivanja kao pisci katekizama, lek-cionara i propovijedi. Prvi među njima fra Matija Divković i njegov suvremenik fra Ivan Bandulavić (pol. 16. st. – pol. 17. st.) odlikovali su se kao daroviti njegovatelji hrvatske jezične naracije – Bandulavić u liturgijskim lekcionarima koje je dao tiskati latiničkim pismom, a Divković u kate-kizmima i zbirkama propovijedi koje je pisao i objavljivao bosaničkom ćirilicom. Za bosaničko pismo ili bosančicu Divković se odlučio zato što je to pismo tada bilo rašireno ne samo među bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su se njime služili pri pisanju svojih tekstova na hrvatskom jeziku sve do početka 19. st. Zbog toga je Divković osobno išao u Veneciju i dao salijevati po-sebna bosanička slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu je na ruku išla tridentinska reforma koja je gubitke nastale uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi misio-narskim djelovanjem među istočnim krš ćanima i u svezi s time tiskanjem crk venih knjiga ćiriličnim pismom na crk-venom staroslavenskom jeziku.

Alfabetska dvojnost odnosno trojnost (glagoljica, za-padna ćirilica i latinica) na hrvatskim kulturnim pro-storima potrajat će sve do prvoga desetljeća 19. st., kada bosaničko pismo izlazi iz uporabe. Dogodilo se to u raz-doblju Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, kada su, uz ostalo, nestala i bosanička slova u venecijanskim tiskarama. Ubrzo nakon tih epohalnih zbivanja dolazi do kulturnoga i političkoga buđenja slavenskih naroda i na-stanka modernih nacija među Slavenima. U tome procesu konfesionalna paradigma počinje uzmicati pred nacional-nom paradigmom, u kojoj se kulturna i politička izoliranost među različitim konfesijama nastoji prevladati stvaranjem zajedničkoga književnog jezika. Među hrvatskom elitom Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Like, Bosne i Hercego-vine nastaje takozvani ilirski pokret, koji u svoj program upisuje obnovu vlastite kulture i stvaranje zajedničkoga književnog jezika Južnih Slavena – s konačnim ciljem kul-turne i političke emancipacije od tuđinskih režima.

HRVATSKE MODERNE KULTURNE I POLITIČKE DILEME. To je ujed-no trenutak kada započinju hrvatske moderne kulturne i političke dileme. Naime stoljeća tuđinskih vladavina su zbrisala srednjovjekovne političke granice i za sobom osta-vila duboke demografske i kulturološke promjene. Zbog intenzivnih migracija i međusobnoga miješnja pučanstva došlo je do velike jezične razumljivosti ali ne i do brisanja jezičnih i drugih kulturnih razlika između staroga i novoga pučanstva, što će postati kamen spoticanja pri defi niranju i političkom oblikovanju nacionalnoga identiteta Srba, Hr-vata, Crnogoraca i bosanskih muslimana odnosno današ-njih Bošnjaka.

U potrazi za rješenjem toga problema, čije su izvori-šte jezične sličnosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na

hrvatskoj strani se redaju različiti koncepti i pokušaji me-đusobnih približavanja i otklona koji su za sobom ostavili duboke ožiljke i traume.

Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1 Slovenac) svojim “književnim dogovorom” u Beču 1850. se izjasnila za stvaranje zajedničkoga književnog jezika Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljeće i pol serbokroatizma. Kao politički pandan istodobno je inaugurirana ideologija jugoslavenstva, tj. projekt o stva-ranju zajedničke države Južnih Slavena. Već u svojim za-čecima su oba projekta – serbokroatizam i jugoslavenstvo – podijelili Hrvate na jugoslaviste odnosno serbokroatiste i kroatiste. Dok su serbokroatisti prihvatili načelo Vuka S. Karadžića (1787-1864) “Piši kako govoriš” i otvorili vrata posrbljavanju hrvatskoga jezika, kroatisti su u tome nazre-li jednosmjernu ulicu, pa su Vukovu načelu suprotstavili

načelo Vjekoslava Babukića (1812-1875) “Piši za oko, a govori za uši” i borili se za normiranje hrvatskoga standard-nog jezika u skladu s već postojećim hrvatskim jezičnim tradicijama, u kojima je pregrada između crk vene i druge književnosti dignuta ne kao kod Srba tek u vrijeme Vuka Karadžića, nego davno prije – najkasnije u Kašićevo i Div-kovićevo doba.

Ishod Prvoga svjetskoga rata (1914-1918) promijenio je političku kartu Jugoistočne Europe. Na južnoslaven-skim prostorima stvorena je 1918. zajednička južnosla-venska država SHS (1929. preimenovana u Jugoslaviju) na unitarističkom shvaćanju jugoslavenstva, u kojemu su srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan položaj.

Za bosaničko pismo ili bosančicu Divković se odlučio zato što je to pismo tada bilo

rašireno ne samo među bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su se njime služili pri pisanju svojih tekstova na

hrvatskom jeziku sve do početka 19. st. Zbog toga je Divković osobno išao

u Veneciju i dao salijevati posebna bosanička slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu je na ruku išla tridentinska

reforma koja je gubitke nastale uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi

misionarskim djelovanjem među istočnim krš ćanima i u svezi s time tiskanjem crk-

venih knjiga ćiriličnim pismom na crk venom staroslavenskom jeziku

Dodatak.indd 9 23.12.2010 19:39:21

10|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.10

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

Unitarizam je zaoštrio ne samo hrvatsko-srpske odnose, nego i produbio podjele među Hrvatima međusobno – na kroatiste i serbokroatiste.

Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i fašizam nadolili su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju o besklasnom društvu kao internacionalisti logično kalamili na “širokogrudniji” serbokroatizam i jugoslavizam, dok su se ekstremni kroatisti (ustaše) tome suprotstavili velikohr-vatskom rasistički natopljenom ideologijom o hrvatstvu do Drine – ne vodeći računa o etničkim promjenama koje su za sobom ostavile stoljetne tuđinske vladavine. U srazu između komunista i fašista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945) izišli su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obra-čunali sa svim svojim političkim neprijateljima i protivni-cima te ušutkali sve neistomišljenike. Pod parolom bratstva

i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a pokušajima defi niranja zasebnih kulturnih i političkih inte-resa hrvatskoga naroda vješali su zvono nacionalizma, fašiz-ma i ustašije. Tako je to potrajalo do raspada komunističke odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajčile Hitlerove trupe, nije nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih postupaka prema neistomišljenicima – kojih je broj zbog toga iz dana u dan sve više rastao.

Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa nova politička arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva. Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podrš-ku među onim međunarodnim slavistima koji iz navike ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na serbokroatističkim pozicijama. Takvi stavovi ne začuđu-ju, ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezi-ka u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj nerijetko smiješne pokušaje oslobađanja od svih srbizama koji su se kroz čitavo stoljeće i pol uvukli u uši govorni-ka hrvatskoga jezika. Rješenje je u umjerenoj i znanstveno

utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije vrijeme od velike pomoći i dvojica međunarodnih slavi-sta. Njihov interes za specifi čno stanje hrvatskoga jezika našao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti i sadašnjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome jeziku. Njemački slavist Leopold Auburger (r. 1941) napi-sao je povijest hrvatskoga jezika od Kašićeva i Divkovićeva vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbo-kroatizam (njemačko izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovič Bagdasarov (r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslaven-stvo i serbokroatizam počeli pucati po šavovima da bi se konačno raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objav-ljena je prošle, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod na-slovom Hrvatski književni jezik i njegova norma, a obojici spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za promicanje hrvatske kulture za godinu 2009.

Hrvatske kulturne i političke dileme postaju to štetnije što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, koji su zbog političkih pogrešaka i političkoga nesnalaženja nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredje-ljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za izlazom iz te dileme treba poći od činjenice da se kulturni identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u ze-mljama koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slu-čaj s BiH. Prema tome rješenje za BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata. Jer jezična i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom na-rodu nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego plod stoljetnoga zajedničkog jezičnog i duhovnog razvoja s hrvatskim pučanstvom današnje Republike Hrvatske, na što je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga jezičnog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je nepri-mjereno govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili pak kao o došljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u teškim vremenima, ali i ustrajavati na takvim političkim rješenjima koja ih istin-ski čine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Da-kako, ostvarenje ravnopravnosti među različitim nacional-nim grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu isključeni međusobni konfl ikti, kako to pokazuje tragična prošlost i sadašnjost. Suživot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a kamoli u jednoj državi s pučanstvom različite nacionalnosti. O ponašanju među pojedinim nacionalnostima u ratnim i mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajališta poli-tičke mudrosti na sljedeći način:

“U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima tre-bali činiti dobro kolikogod je to moguće, a u vrijeme rata izbjegavati zlo opet kolikogod je to moguće – ne nanoseći na taj način štetu vlastitim istinskim interesima.”

Kolikogod su se revolucionarna zbivanja oglušila o ovo Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo ništa od svoje aktualnosti, posebno u državama nastalim na razvalinama Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba, nego i teške kulturološke i političke zablude, a da i ne govo-rimo o zaboravu etičnosti međusobnih odnosa. �

Treba poći od činjenice da se kulturni identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u zemljama koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slučaj s BiH. Prema tome rješenje za

BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu

daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata

Dodatak.indd 10 23.12.2010 19:39:29

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|1111

Nauk krstjanski, 1611.

U književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Ma-tiji DivkovićuDivkoviću (1563-1631), kao i o ostalim franjev-cima-piscima njegova i nešto kasnijega vremena

(Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin, Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kultur-na kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, pisalo se skoro isključivo “unilateralno”. I u nacionalnom, i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potre-bu da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontek-stualno, jer se tek tako može doći do cjelovitije interpre-tacije i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito du-hovne, kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena, upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapi-talnom eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca Matije Divkovića*. No, kako sam autor napominje, taj esej bio je tek “skica”, a poslije njega nitko se nije poduhvatio prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije u opsežan i cjelovit znanstveni rad.

Nikada kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji oz-biljni kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti, lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Naža-lost, nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktu-ra postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacio-nalna miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim jednako. U tako postavljenim “znanstvenim” okvirima Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje za-tvoren, nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogo-ljenijim crtama:

Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na po-četku sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski “dugi rat” 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ra-tova (1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljed-nih odžak-timara i nastankom nasljednoga musliman-skog plemstva. Protureformacijska akcija katoličke ob-nove i nastojanja Rima oko crk vene Unije, usmjerava se intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik na-božnih knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim efektima (“jezik bosanski” kod Bartula Kašića, “iezik slo-vinski kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje moderna geografsko-kulturno-politička defi nicija Ilirika (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina, katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga in-teresa Katoličke crk ve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspo-stave Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se

Ivan Lovrenović

Otac bosanske književnosti, prvi bosanski tipograf

I Divković i mnogi franjevci do danas bili su pred iskušenjem da odbace i svoj poziv i svoju Bosnu. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni

gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i poniš� la smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja

* Srećko M. Džaja svoj rad prezentirao je 1981. godine na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu 350 godina od smrti fra Matije Divkovića. Pokrovitelj simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, organizator Institut za jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji Divkoviću, Sarajevo 1982.

Dodatak.indd 11 23.12.2010 19:39:36

12|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.12

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo – pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)...

Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasni-je, nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije pora-za Turaka u Bečkom ratu 1683-1699. i povlačenja granica Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktično postaje vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i Evropi. U Divkovićevo doba još uvijek je riječ o stabilnom i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovačko-poslovni katolički sloj, franjevačkih samostana i rezidencija u Bosni Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu župa, a broj redovnika penje se na preko četiri stotine. Za predodžbu o dubini i širini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Beč-kog rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Her-cegovini ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo, Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a ka-toličko stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u malome broju i sasvim osiromašeno.

Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u Bosni i Hercegovini kod krš ćana/hriš ćana i danas je isklju-čivo određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vre-mena, dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpre-tacija prošlosti.

**

*

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u

studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjiž-nice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka kao da je jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamna-

estom, u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cje-livane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u de-pou Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i ne-dovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost

* To izdanje među fratrima i u narodu popularno je nazivano Nauk mali, a prvi Divkovićev Nauk karstianski, onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo četiristotu godišnjicu prve štampane knjige u Bosni na našemu govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio većega formata, ali manji po sadržaju i broju stranica od Maloga. I inače, katekizmi i druge nabožne knjige što su ih bosanski fratri, nakon Divkovićeva prvijenca, sastavljali i tiskali u Sedamnaestom stoljeću i kasnije, bile su i po obliku i po formatu prilagođene svojoj praktičnoj namjeni – na jaku papiru, malene, čvrsto ukoričene, da bi se mogle lakše nositi i da bi izdržale dugu i čestu upotrebu.

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi

je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616. godine* pao na stol u studentskoj čitaonici

stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice. Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka kao da je

jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su se bosanskih kuća prometnule, iz

koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom,

u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cjelivane stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u depou

Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao puno, i danas, kada znam

mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava

isti misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije progovorilo.

Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost savršenstvom tipografi je: majstorija čistoga i elegantnog reza slova, idealno usklađeni elementi prijeloma stranice, te nadasve

likovno-grafi čka ljepota forme i ritam slova fra Matijine bosanske ćirilice

Dodatak.indd 12 23.12.2010 19:39:43

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|1313

Nauk krstjanski, 1611.

savršenstvom tipografi je: majsto-rija čistoga i elegantnog reza slova, idealno usklađeni elementi prije-loma stranice, te nadasve likovno-grafi čka ljepota forme i ritam slova fra Matijine bosanske ćirilice. Već otprije bio sam savladao onih ne-koliko njezinih posebnosti, prisut-nih još u srednjovjekovnoj bosan-skoj praksi, koje je Divković na-slijedio i funkcionalno prilagodio (specifi čni grafemi za slova A, В, Д, Ч, К, “oboreno” Б, itd.), te sam, sjedeći pod mjedenom lampom u Sveučilišnoj, očaran otkrivao kako mi se lako i razgovijetno otvaraju Divkovićev tekst i jezik, s razdalji-ne od tri i po stoljeća!

Ne zna se mnogo o životu fra Matije Divkovića, koji je po riječima velikoga književ-nog znalca, profesora Midhata Begića, “utemeljitelj kako bo-sanske franjevačke, tako i, mo-derno rečeno, cjelokupne knji-ževnosti Bosne i Hercegovine”. Tek nekoliko istrganih podataka o mjestu rođenja (Jelaške), smrti (samostan u Olovu), školovanju u Italiji, službovanju u Sarajevu i Kreševu… Među tim podacima svakako je najslikovitiji i najčeš će spominjan onaj, da je Divković sa svojim rukopisima putovao u Vene-ciju i u jednoj tamošnjoj štampariji lijevao slova za svoje knjige. Bila je to štamparija Pietra Bertana, blizu crk ve Santa Maria Formosa, za koju se zna-lo da je još krajem Šesnaestoga vijeka imala kutiju slova bosanske ćirilice, ali su u međuvremenu propala. Bila bi ve-lika stvar da se utvrdi je li propala i fra Matijina kutija, koju je – kako čitamo u bilješci na kraju Nauka karstianskoga iz 1616. godine – Divković predao na čuvanje bratovštini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budući ia mnogo vremena stratio, i velik trud učinio izdielati za slo-vinski narod ovu štampu; zato želeći, i hotiući, da ne pogine, ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria, koi su našega Iezika. Zato ako bi tko hotio što štampati u slovinski iezik oviemi slovi, naćiće slova, i lievke u Mnetcie u Svetomu Iuriu u rečene bratie aliti kompanjie.

Podatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevo-dilac Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme

Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bo-sne u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskuše-nje fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio za-

grebački Forum.* Zapravo, prislonio se tu još jedan, jednako snažan motiv

koji je došao i u naslov priče: iskušenje kojemu nisu mogli ne biti izloženi brojni bosanski franjevci dolazeći, kroza stolje-ća, iz svoje bosanske muke u bogate gra-dove Italije na škole ili po drugim poslo-vima. Iskušenje da odbace i svoj poziv i svoju Bosnu, i potraže varljivu ali tako privlačnu sreću i priliku u blještavom svijetu krš ćanskoga Zapada. Varirao sam taj motiv i kasnije u priči o fra Anđelu Zvizdoviću (Zvjezdani plašt), a imao sam debeli fascikl nakupljene i sistematizirane građe za cijelu knjigu. Obuhvaćala je generacije bosanskih fratara od Zvizdovića i Divkovića, do nekih naših suvremenika. Nije joj bilo suđeno, propala je u ratu...

A tema iskušenja, kojemu su fra-njevci skoro bez izuzetka uspijevali odolijevati, ostala je trajno zanimlji-

va i važna. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i poništila smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja. �

* Evo prilike da ispovjedim grešku koju sam u toj prozi počinio. Tipični anakronizam: kada brod s “mojim“ Divkovićem ulazi u mletačko pristanište, ostaju mu “s lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore“. San Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada Divković stiže u Mletke, već bio sagrađen. No, Santa Maria della Salute, koju će na našim stranama kasnije genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kostić, tek se započela graditi 1631. u godini Divkovićeve smrti.

U povodu 350 godina od smr� fra Ma� je Divkovića u Sarajevu je 1981. organiziran znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija nauka i umjetnos� BiH, organizator Ins� tut za jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek. Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge objavili: Midhat Begić, Herta Kuna, Dalibor Brozović, Milan Moguš, Eduard Hercigonja, Josip Vončina, Milivoje Minović, Darija Gabrić-Bagarić, Mijo I. Brlek, Muhsin Rizvić, Anica Nazor, Ivanka Petrović, Anto Kovačić, Rafo Bogišić, Franjo Švelec, Vančo Tuševski, Vojislav Maksimović, Nela Rubić-Kovačević, Milan Bodiroga, Srećko M. Džaja, Andrija Zirdum, Mato Džaja, Vančo Boškov, Lamija Hadžiosmanović i Vjekoslav Hunski

Dodatak.indd 13 23.12.2010 19:39:48

14|������� ���� S��� � �����|siječanj 2011.14

Fra

Mat

ija D

ivko

vic’

Za fra Matiju Divkovića (1563-1631) katkada kažu da je pisac bez životopisa jer se o njegovu životu i dje-lovanju vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom

iz njegovih djela ili na osnovi jedne bilješke koju je o nje-mu zapisao Ivan fra Frano Jukić. Zna se tako da je rođen u Jelaškama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s dubrovačkim trgovcima, što je imalo odjeka i u njegovim djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposred-niji kontakt s dubrovačkom književnoš ću), da je djelovao još i u Kreševu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana Matijevića, Pavla Papića, Pavla Posilovića, Stjepana Margi-tića, Nikolu Lašvanina i Bonu Benića, pripada “pisaocima koji pišu azbukom” (kako bilježi Jukić). Sam sebe nazivao je “bogoljubnim bogoslovcem”.

Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. veliki nauk (1611), Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slave-ne Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđe-lja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. mali nauk (1616). Sva je ta djela Divković tiskao u Veneciji “slovima našega jezika” ili “srpskim slovima”, tj. bosančicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom odnosno zapadnom ćirilicom), i to tako da je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlasti-tom svjedočenju, nisu znali nijedne riječi hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divković odlučio jer je u Bosni već imala dugu tra-diciju i kao poslovno pismo, i kao pismo vrlo velikog broja stećaka, i kao neke vrste službeno pismo u pojedinim franjevač-kim samostanima, a bilo je poznato i Dal-maciji (posebno u Poljicama i na otoku Braču) te u Dubrovniku. Za bosanicu se Divković odlučio bez sumnje i zato što je latinička grafi ja onoga vremena bila izrazito neuređena i neprilagođena za pisanje na hrvatskome (slovinskome, ilirskome, bosanskome) jeziku.

Divkovićeva su djela kompilacije onodobnih najpopularnijih djela za-

padnoeuropske krš ćanske književnosti pisane uglavnom latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton sukladno shvaćanjima, potrebama i navikama puka za koji je pisao, a pisao je za puk franjevačke provincije Bo-sne Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili pod turskom okupacijom. Taj Divkovićev vlastiti ton toliko je zanimljiv, originalan i važan da je i na književnom i na jezičnom planu neprocjenjiv i kad je riječ o bosanskoher-cegovačkoj i kad je riječ uopće o hrvatskoj kulturnoj po-vijesti. Ovdje ću ukratko pokušati pokazati u čemu se taj njegov vlastiti ton sastoji kad je riječ o nekim Divkoviću posebno svojstvenim jezičnim i stilskim postupcima.

Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neo-visna o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je pri-lagođena pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga (narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad god se za to pruži prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju

pojedini primjer (exemplum), koji on naziva “prilikom”, osobito u djelu Sto čudesa, npr. u opisu čuda pod naslovom Gos-pa sačuva djevojčicu malahnu od vuka ili u izvanrednom mirakulu o Ivanu Damaščanskom.

Druga je Divkovićeva osobitost izravno obraćanje čitatelju (slušate-lju) vokativima, npr. o krstjani, bra-tjo, pridraga bratjo u Kristu, o krst-janine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva (umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače Divković upotrebljava velik broj umanjenica, npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom.

Živosti Divkovićeva pripovijedanja doprinosi i poraba velikoga broja aori-sta i imperfekta kao izrazito narativnih oblika, npr. Bjehu dva trgovca … i ova

Ivo Pranjković

O jeziku i stilu fra Matije DivkovićaDivkovićeva djela odigrala su nemjerljivu ulogu u procesima kons� tuiranja i normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)štokavskoj

osnovici, ali i drugih standardnojezičnih varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga)

Dodatak.indd 14 23.12.2010 19:39:59

siječanj 2011. | ������� ���� S��� � �����|1515

Nauk krstjanski, 1611.

se dva čovjeka samo po imenu znadiahu, i oba se dva vele veoma meu sobom ljublja-hu. Posebno treba upozoriti na relativno čestu porabu aorista nesvršenih glagola, npr. ondi svu noć plaka ne zaspavši.

Specifi čnom ritmu Divkovićeva pri-povijedanja doprinose i neke osobitosti njegova reda riječi, posebice elementi tzv. biblijskog reda riječi, tj. pojava da pridjevi u službi atributa stoje iza imenica, a ne ispred njih, npr. Gospode milostivi, poklisaru počtovani, glasom ve-licijem zavapi itd.

Tipična je za Divkovića i poraba velikog broja tzv. kon-taktnih sinonima (tj. riječi istoga ili vrlo sličnoga značenja koje se navode jedna pored druge i na neki način jedna drugu objašnjavaju), npr. ište i prosi, biju se i hrvu, plodom i rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem načinom, lud i mahnit, zasramljenje i zastiđenje itd. Takva poraba ili toj slična poraba sinonima dolazi do izražaja i u prevođenju pojedinih naziva s latinskoga na “bosanski”, npr. Učinimo,

dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosan-ski podjeljenjem i z dioštinom.

Živosti Divkovićeva pripovijedanja do-prinosi i relativno česta poraba pučkih fra-zeoloških (ustaljenih) izričaja, npr. zdrav, živ i čitav ili z dobra na bolje.

Na leksičkom planu za Divkovića su osobito karakteristične brojne riječi svoj-stvene primorskim krajevima (Dubrovniku i Dalmaciji), npr. diklica (=djevojka, dje-vojčica), dreselje (=žalost), frustati (=biče-vati), scijeniti (=smatrati), kašteo (=utvrda, kastel), preša (=žurba), jur ili jurve (=već), pokle (=pošto, nakon što), porat (=luka), žmul (=čaša) itd.

Susrećemo dakako i određen broj tur-cizama, i to uglavnom onih koji nisu dio

nadgradnje, nego pripadaju općem leksiku, tj. narodnim govorima, uključujući dakako ne samo narodne govore muslimana nego i katolika, npr. konšija, čaršija, somun, so-bet, haramija, zanatčija itd.

Na stilskom planu kod Divkovića posebno treba upo-zoriti na porabu pojedinih stilskih fi gura, posebice fi gura ponavljanja. Najčeš ća je anafora (ponavljanja istih ili slič-nih jedinica na početku rečenica), npr. Idite dakle neka vas veće čuvaju … idite od svetijeh moijeh … idite i dijelite se od blažene divice Marije … idite dakle prokleti od neba itd., ali nije rijetka ni epifora (ponavljanje istih ili sličnih jedinica na kraju rečenica), npr. nemoći naše on odnese, i bolesti naše on odnese ili on je ožaloš ćen za nepravde naše / skru-šen jest za zloće naše.

Česta su također i retorička pitanja (tj. pitanja na koja se ne očekuje odgovor), npr. O grešniče, što si otvardnuo, što si se okamenio, što si ostinuo te prilično forsirana poraba epiteta (tzv. ukrasnih pridjeva), često i više njih zaredom, npr. čudne i vele strašne stvari, vele veliki i nemilosardni neprijatelji, Isukrst naš pridragi, prislatki i pridobrostivi spasitelj itd.

I napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovićeva opusa doprinijela je i činjenica da on iz djela koja prevodi i/ili prilagođuje uglavnom ispušta konkret-

nija zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje nji-hovu nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima, franjevcima i sl.) te u maniri pučkoga pripovjedača jed-nostavno govori o tome kako je bio jedan čovjek vele plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraša Šalve Ređina, jedna žena vele bogoljubna, ili jedna dumna u jednom manastijeru itd.

Jezične i stilske osobitosti Divkovićevih djela o kojima je ovdje bilo riječi objašnjavaju, bar donekle, silnu popu-larnost njegovih spisa ne samo u okvirima franjevačke provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom području koje su nastavali Hrvati, i katolici uopće, sve od Dubrov-nika do Budima i od Splita do Sofi je. Ta je popularnost odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)štokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezičnih varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga). �

U sklopu edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga

u knjizi 6 (Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća) govori se

i o fra Ma� ji Divkoviću i doneseni su, također, odlomci iz njegovih djela.

Knjigu je priredio Ivo Pranjković

Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neovisna o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je prilagođena pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga (narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad god se za to pruži prilika. Druga je Divkovićeva osobitost izravno obraćanje

čitatelju (slušatelju) vokativima, npr. o krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o

krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva (umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače Divković upotrebljava velik broj umanjenica,

npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom

Dodatak.indd 15 23.12.2010 19:40:07

Fra Matija Divkovic 1611.

U splitskoj luci, pod udarima bure,

fra Matija, umoran, sjedi na bisagama

prepunim papira i čeka brod za Mletke.

Tri dana je hodio iz Olova, na konju,

u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu.

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,

promrzao i težak od misli i duga puta.

Zna da je upao iz opaka turskog zuluma

u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.

Što mu se može desiti kad nosi sa sobom

Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi

“na urešenje našega jezika slovinskoga”?

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom

nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom

ispisana papira u kožnatim bisagama.

On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,

u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.

Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje

u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga

još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke

da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola MILIĆEVIĆ

Fra Matija Divkovic 1611.

Dodatak.indd 16 23.12.2010 19:40:15