Franjevacki Izvori Fontes Franciscani

FRANJEVAKI IZVORI

FRANJEVAKIIZVORI

FONTES FRANCISCANI

SpiSi i ivotopiSi Sv. Franje SvjedoanStva i papinSki dokumenti o Sv. Franji

SpiSi i ivotopiSi Sv. klare dokumenti o Sv. klari

Zakonodavni tekStovi reda brae i SeStara od pokore

S dodatcima:kaSnija pravila

treega Svjetovnog reda Sv. Franjei

pravila treega SamoStanSkog reda Sv. Franje

Vijee franjevakih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine

Sarajevo Zagreb2012.

FRANJEVAKI IZVORI

Naslov izvornikaFONTES FRANCISCANI & FONTI FRANCESCANE

Copyright by Edizioni Porziuncola & Editrici Francescane Italy

All rights reserved

Copyright za hrvatsko izdanjeVijee franjevakih zajednica, Zagreb

NakladnikVijee franjevakih zajednica

Zagreb, Prilaz Gj. Deelia 75

Za nakladnikaIvan Sesar

Uredniko vijeeRozo Brki, Zvonimir Brusa, Antica N. epuli,

Tarzicija imak, Marijan Karaula, Mirko Kemive, Augustin Kordi, Ivanka Mihaljevi, Marinko Peji,

Miljenko teko, Pero Vrebac

Glavni urednikPero Vrebac

Tehniki urednikMarijan Karaula

5

Predgovor

Potovani itatelju!

Mi kao Hrvati imademo obvezu harnosti prema Umbrijskome Apotolu, jer spadamo meu prve koji su osjetili blagodati njegova rada, koji je rad nastavljen od njegovih sinova, protegnuo se do naih dana na moralnu i materijalnu korist naroda kazao je jo prije stotinjak godina na znameniti arheolog, ugledni povjesniar, konzervator starina i povjesniar umjetnosti don Frane Buli (18461934). Od tih prvih predaja pa kroz sva ova stoljea prati nas ona ista obveza harnosti za tvarnim izvorima franjevatva.

Upravo stoga osjeam se sada povlatenim, u svojstvu predsjed-nika Vijea franjevakih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, predati vam Franjevake izvore, ovo nesvakidanje djelo, prvo ova-kve vrste na hrvatskome jezinom obzorju.

Narataji franjevaca i franjevki, zajedno s tolikim istraivaima franjevatva, sanjali su i eljeli ovu prvorazrednu publikaciju koja iz prve ruke, na hrvatskome jeziku, prenosi osnovne potke, misli, idea le i povijest milosti koja zapoinje sa sv. Franjom iz Asiza. Na preko dvije tisue stranica Franjevaki izvori donose, osim samih Spisa sv. Franje Asikoga, njegovih ivotopisa, svjedoanstava i pa-pinskih dokumenata, i ono to se odnosi na sv. Klaru Asiku, na Brau i Sestre od pokore te na Trei samostanski red sv. Franje. Go-dinama se na ovim izvorima zapoinjalo, uvijek djelomino prevo-dilo, skupljalo prevedeno i, napokon, nakon osam stoljea ove ka-rizme, sve je ugledalo svjetlo dana. Kao uporite razdiobe posluio je predloak talijanskoga izdanja Fonti francescane iz 2004. godine.

Valja rei kako ovo djelo prua zbiljsku mogunost cjelovitijeg zahvaanja u izvorite svega onoga to danas prepoznajemo pod franjevakom karizmom. Svaka od cjelina donosi razliite impresiv-ne slike povijesnoga trenutka milosti. Isto tako svaka od cjelina nosi sa sobom i povijest ispitivanja autentinosti brojnih znanstvenika i analitiara koji su prouavali svaku reenicu i izraz, stilsku ekspre-siju, svaki zapis, dokument i zabiljeku brojnih knjininih kodeksa rasutih diljem svijeta.

6

Franjevatvo u hrvatskome narodu ima svoju povijest i tradiciju, svoje korijene i uzore te svoje zapise, poevi od onog najznaaj-nijega, prvog svjedoka Tome Arhiakona, koji u dvadeset i estom poglavlju svoje kronike Historia salonitana opisuje kako je osobno u Bologni, na gradskome trgu, 1222. godine sluao propovijed sv. Fra-nje. Njegovo svjedoanstvo nalazi se i u gotovo svim drugim izdanji-ma Franjevakih izvora te slui kao svjedoanstvo onome to Antun Gustav Mato napisa o skopanosti hrvatskoga naroda s Franjeva-kim redom. Vjerujemo da e ovo djelo, i u praktinom smislu, biti izazov i poticaj novom stvaralatvu svima onima koji se zanimaju za sv. Franju i franjevatvo.

Sve ono to je vrijedno, za pojedinca ili iru zajednicu, sa so-bom nosi naboj odgovornosti, naboj prenoenja drugima i ouvanja vjerodostojnosti svih tragova za sutranjicu pokoljenja. Pisane rijei svakog izvorita nose, zapravo, viestrukost odgovornosti, jer su u isto vrijeme rijei povijesnoga identiteta svih kasnijih stvaralatva te izvorine matrice. A kad je rije o franjevatvu u hrvatskome na-rodu, onda s lakoom moemo otkrivati tolike tragove, poevi od onih samoga sveca koji se radi protivnih vjetrova sam naao na naoj obali. Ide Franjo po selima hrvatskim i sve ljude na pokoru poziva. Na koljena vjernici se bacaju i arko se mole Bogu vinjemu: Daj nam, Boe, da to dulje ostanu u Hrvatskoj ovi sveti putnici! (Petar Grgec).

U ime Vijea franjevakih zajednica iskreno zahvaljujem pred-sjedniku Urednikoga vijea fra Peri Vrepcu (OFM) te lanovima fra Rozi Brkiu (OFM), fra Zvonimiru Brusau (TOR), Antici Nadi epuli (FSR), s. Tarziciji imak (OSC), fra Marijanu Ka-rauli (OFM), fra Mirku Kemiveu (OFMCap), fra Augustinu Kor-diu (OFMConv), s. Ivanki Mihaljevi (SF), fra Marinku Pejiu (OFM) i fra Miljenku teki (OFM). Iskreno treba zahvaliti prevo-diteljima/cama i strunim suradnicima, posebno naim lektorima dr. fra Ivanu Dugandiu, dr. Anti oljiu i dr. Ivi Pranjkoviu. Svi su oni dali svoj doprinos kako bi ovo slojevito djelo priredili po stru-nim i metodolokim standardima te ujednaili nazivlje i biljeke na hrvatskome jeziku. Prireivanje i tiskanje zahtijeva dakako i materi-jalne trokove. Hvala Vladi Republike Hrvatske na elu s gospoom Jadrankom Kosor koja je osigurala sredstva za ovaj velik projekt.

Mir i dobro!dr. fra Ivan Sesar

predsjednik VFZ-a

7

Zahvala

S radou zahvaljujem svima koji su zapoeli i omoguili ovaj pro-jekt. Na prvom je mjestu zahvala naim pokojnim prevoditeljima fra Franji iliu, fra Hadrijanu Boraku, fra Damjanu Damjanoviu, fra Andriji Bonifaiu, fra Dioniziju Lasiu i fra Sreku Badurini, te i-vuima fra Domagoju imunoviu i fra Serafinu Hrkau, koji su nas svojim pionirskim radom zaduili. Hvala Vijeu franjevakih zajed-nica, naim poglavarima i poglavaricama, koji su s ljubavlju i potpo-rom vjerno pratili na rad. Jednako hvala Vladi Republike Hrvatske, koja je prepoznala vanost projekta i financijski omoguila da se on ostvari. Iskreno hvala svim naim prevoditeljima/cama bez ijeg sa-mozatajnog rada ovo djelo ne bi ugledalo svjetlost dana. Veliko hvala akademiku Stjepanu Damjanoviu i dr. Ivanu Kosiu za pomo u prireivanju glagoljskog teksta Franjinog Prvog pisma vjernicima, koji je biser starohrvatske kulture. Najljepa hvala dr. Draganu Nimcu na izvanrednoj pomoi u izradi pojmovnog tekstualnog kazala u koje je uloio puno truda i ljubavi. Srdano hvala naim lektorima i ko-rektorima za strpljivi rad na provjeri svake napisane rijei. Hvala fra Carlu Paolazziu za ustupljeni tekst rukopisa kritikog izdanja Spisa sv. Franje, po kojem su prevedeni nai Spisi prije objavljivanja nje-gove knjige, kao i fra Francescu Pattonu u ovom posredovanju. Za-hvalu zasluuju moji profesori s Franjevakog instituta sveuilita sv. Bonaventure u New Yorku, Jacques Dalarun, Jean-Franois Godet-Calogeras i Michael Cusato, za ustupljene izvorne latinske tekstove svjedoanstava i papinskih dokumenata o sv. Franji. Na kraju hvalu dugujemo i izdavakoj kui Porziuncola iz Asiza koja nam je dopu-stila prevoenje latinskih tekstova njihova izdanja, kao i izdavakoj kui Editrici Francescane iz Padove koja je ustupila pravo na prije-vod njihovih strunih uvoda u franjevake tekstove.

Glavni urednik

8

Sadraj

Uvodni dio . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5Zahvala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7Sadraj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8Praktine napomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11Uvod u Franjevake izvore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13Kronologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55

1. SPISI SV. FRANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61

Hvale i molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79Pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119Pravila i opomene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149Dodatak: Diktirani spisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209

2. IVOTOPISI SV. FRANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

Okrunica brata Ilije o preminuu sv. Franje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233Prvi ivotopis sv. Franje, Toma elanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241ivotopis za uporabu u koru, Toma elanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329Ritmiki asoslov sv. Franje, Julijan pajerski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339ivot sv. Franje, Julijan pajerski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 363Savez sv. Franje s gospoom Siromatinom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 405Legenda sv. Franje u stihu, Henrik Avranki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 435Poetak ili osnutak Reda, Ivan Peruinski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 507Legenda trojice drugova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 535Asiki zbornik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 581

9

Drugi ivotopis sv. Franje, Toma elanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 685Spis o udesima sv. Franje, Toma elanski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 809Manji ivotopis sv. Franje, sv. Bonaventura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 875Vei ivotopis sv. Franje, sv. Bonaventura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 907Neka udesa nakon smrti sv. Franje, sv. Bonaventura . . . . . . . . . . . . . 995Knjiga pohvala bl. Franje, Bernard Beski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1027Ogledalo savrenstva (manje) Leonard Lemmens . . . . . . . . . . . . . 1063Ogledalo savrenstva Paul Sabatier . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1103Knjiga kronika ili nevolja reda Male brae, Aneo Klarenski . . . 1207Zgode bl. Franje i njegovih drugova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1351Cvjetii sv. Franje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1463

3. SVJEDOANSTVA O SV. FRANJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1577

Pisma, Jakov Vitrijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1584Povijest Zapada, Jakov Vitrijski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1588Salonitanska povijest, Toma Splianin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1592Kronika, Jordan Janski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1594Kronika, Salimbene Parmski . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1622

4. PAPINSKI DOKUMENTI O SV. FRANJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1651

Cum dilecti, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1657Pro dilectis, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Cum secundum, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1658Solet annuere, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1659Quia populares, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1665Vinae Domini, Honorije III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1665Recolentes qualiter, Grgur IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1666Mira circa nos, Grgur IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1667Quo elongati, Grgur IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1670Ordinem vestrum, Inocent IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1675Etsi animarum, Inocent IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1678Nec insolitum, Aleksandar IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1681

5. SPISI SV. KLARE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1685

Pisma sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1696Pravilo sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1716Oporuka sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1737Blagoslov sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1744

10

6. IVOTOPISI SV. KLARE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1747

Okrunica o preminuu sv. Klare . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1749Postupak proglaenja Klare svetom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1755Legenda sv. Klare u stihu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1817Bula proglaenja Klare svetom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1867Legenda svete djevice Klare Asike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1877

7. DOKUMENTI O SV. KLARI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1931

Pismo Hugolina sv. Klari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1933Povlastica siromatva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1937Pismo Grgura IX. sv. Klari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1943Pismo sv. Janje Asike sv. Klari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1947Punomo dana Oportulu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1953

8. ZAKONODAVNI TEKSTOVI REDA BRAE I SESTARA OD POKORE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1959

Spomenica o nainu ivota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1970Pravilo Nikole IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1980

DODATCI KASNIJA PRAVILA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1993

Dodatak 1:Kasnija pravila Treega svjetovnog reda sv. Franje . . . . . . . . . . . . . . . 1995

Pravilo Leona XIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1997Pravilo Pavla VI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2008

Dodatak 2: Pravila Treega samostanskog reda sv. Franje. . . . . . . . . . . . . . . . . 2023Pravilo Leona X.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2028Pravilo Pija XI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2036Pravilo Ivana Pavla II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2044

TABLICE, KAZALA I BIBLIOGRAFIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2057

Sinoptike tablice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2058Biblijsko kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2108Kazalo osobnih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2144Kazalo imena mjesta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2161Kazalo pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2170Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2181Sadraj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2205

11

Praktine napomene

Kako se vidi iz sadraja tekstovi Franjevakih izvora podijeljeni su na tri odsjeka. Prvi odsjek je tematski posveen sv. Franji Asikom i sadri etiri cjeline: Spise sv. Franje (I. dio), njegove ivotopise (II. dio), Svjedoanstva (III. dio) i Papinske dokumente o sv. Franji (IV. dio). Drugi odsjek je o sv. Klari Asikoj i donosi tri cjeline: Spise sv. Klare (V. dio), njezine ivotopise (VI. dio) i Dokumente o sv. Klari (VII. dio). Trei odsjek odnosi se na Trei red sv. Franje te donosi najvanije normativne tekstove Franjevakog svjetovnog reda (VIII. dio i Dodatak 1), kao i Treeg samostanskog reda sv. Franje (Do-datak 2).

Uvodi: Na poetku je opi Uvod u Franjevake izvore koji donosi presjek razvoja istraivanja o ranim franjevakim tekstovima, kao i njihovih izdanja, smjetajui ih u povijesni kontekst ralanjen na osam cjelina. Svaki od ovih osam dijelova, u spomenuta tri odsjeka, zapoinje kratkim uvodom koji donosi neophodne povijesno-kriti-ke informacije o spomenutim tekstovima i njihovim autorima. Na kraju svakog uvoda nalazi se informacija o izvorima i prevoditelji-ma/cama, kako za tekstove uvoda tako i za izvorne latinske tekstove po kojima su raeni prijevodi dijela.

Kronologija: Iza uvoda slijedi vremenski niz najznaajnijih doga-aja franjevakog pokreta ili Kronologija (str. 47). Ona je pomagalo u vremenskom smjetanju Spisa sv. Franje i sv. Klare, kao i njihovih ivotopisa, svjedoanstava i ostalih dokumenata.

Kratice: Biblijske i franjevake kratice (str. 55) donesene su abe-cednim redom. Korisno bi ih bilo zapamtiti, budui da se trajno ponavljaju u uvodima i biljekama. Za one koji se esto slue Franjevakim izvorima poznavanje oznaka Franjinih i Klarinih spisa, kao i drugih najvanijih ivotopisa, omoguuje utedu vremena i truda.

Sinoptike tablice: Za najznaajnije ivotopise sv. Franje ureene su sinoptike tablice (str. 2057) koje omoguuju da se svaki doga-

12

aj usporedi s paralelnim mjestima drugih ivotopisa, to je sretna okolnost za vrednovanje povijesne vjerodostojnosti izvjea. Radi pomoi itatelju/ici donesene su upute za paralelna mjesta na kraju svakog dogaaja. Konzultacijom mnogovrsnih navoda iz pouzdanih ne ovisnih izvora jasnije se uoavaju vlastita gledita svakog pojedi-nog i votopisca.

Kazala: Sustavnim pregledom svih tekstova sadranih u Fra njeva kim izvorima uraena su kazala (biblijskih navoda, imena oso-ba, imena mjesta i najvanijih pojmova). Ovo su viestruko ko risna pomagala za one koji hoe upoznati osobe ili dogaaje u nji hovom povijesnom kontekstu, kao i razliitim aspektima ivota i franjeva-ke duhovnosti.

Bibliografija: U nemogunosti iscrpne bibliografije donosimo sa-mo najvanije autore i naslove (str. 2181). Ostali vani bibliografski podaci nalaze se u uvodima i biljekama.

13

Uvod u Franjevake izvore

iroka franjevaka obitelj zacijelo nije ni u jednom narodu pu-stila tako duboke korijene kao u hrvatskome narodu. A povijesnu okolnost da je samog naega utemeljitelja jedna oluja dovela u krajeve Sklavonije smijemo drati inom Providnosti, a ne samo sluaja. Zato smo u povodu navrenih osam stoljea franjevakog pokreta pokrenuli ambiciozni pothvat objavljivanja Franjevakih izvora, djelo koje su sretnije i bogatije nacije uspjele ostvariti prije vie desetljea.

Franjevake izvore sainjavaju najvaniji spisi iz XIII. i XIV. st. koje su nam ostavili Franjo i Klara iz Asiza, zatim njihove prve bio-grafije te papinske bule, povijesna svjedoanstva i kronike. Skuplje-ni prvi put u jednome svesku na hrvatskome jeziku, ovi dokumenti predstavljaju nepresuno vrelo za prouavanje i dublje otkrivanje franjevake duhovnosti i karizme.

Po svojoj vanosti Franjevaki izvori svojevrsna su franjeva-ka biblija. Ovo su temeljni dokumenti osamstoljetne franjevake tradicije. Oni i danas nadahnjuju ne samo redovniko i svjetovno krilo franjevake obitelji nego i krane i nekrane jednako, kao i pripadnike drugih religija. Tekstovi ovog izdanja potjeu iz prvih stotinu i pedeset godina franjevake tradicije i oni su presudni za razumijevanje ne samo Franje i Klare nego i cijeloga franjevakog pokreta koji je s njima izrastao.

Ovi srednjovjekovni tekstovi izvor su za upoznavanje i razumi-jevanje Franje i Klare kako za nas franjevce i franjevke tako i za sve ostale itatelje i itateljice, intelektualce, znanstvenike i umjetnike. Dok su Franjo i Klara za povjesniare, znanstvenike, umjetnike i sl. u prvome redu likovi iz srednjovjekovne prolosti, za njihove sljedbe-nike i sljedbenice neto su bitno vie: vrela franjevakoga duha koji ih i danas nadahnjuje. to se vie pribliimo povijesnoj istini o Franji i Klari, to moemo vie nauiti od njih. Upoznati i prihvatiti Franju i Klaru kako bismo se nadahnuli njihovim primjerima i sami ostvarili evaneoske vrednote u svom ivotu jest osnovni cilj ovog projekta.

U ovom izdanju tekstovi su uglavnom prijevodi s izvornoga sred-njovjekovnog latinskoga jezika, dok manji broj ine prijevodi sa sta-

14 FRANJEVAKI IZVORI

rotalijanskoga. Tekstovi su uzeti iz znanstveno utemeljenih kritikih izdanja. Svjesni smo injenice da svaki prijevod ima i svoje ogranie-nosti. Na sreu, najvaniji izvori, a to su Spisi sv. Franje i sv. Klare, objavljivani su zadnjih desetljea u vie izdanja i u raznih naroda. Da-nas nam je njihova vrijednost jasna, dok to kroz povijest nije bio sluaj.

1. Spisi sv. Franje

Franjini spisi prvorazredni su izvor za upoznavanje njegove oso-be. Na poetku treeg milenija nijedna generacija nije imala tako cjelovit uvid u njegove Spise kao sadanja. Stoljeima su lanovima velike franjevake obitelji oni bili slabo dostupni, osim Potvrenog pravila i Oporuke, a ak i franjevaki pisci poput Bonaventure ili Duns kota rijetko su citirali Franjine spise. udno, ali istinito, po-vijest franjevakoga pokreta liena je poznavanja spisa svoga uteme-ljitelja. Razloge za to teko je utvrditi. Je li Franjina osobnost imala vei utjecaj na njegove sljedbenike od njegove misli? Moe li se to pripisati dekretu kapitula u Parizu kad su braa 1266. odluila dati prvenstvo Bonaventurinu portretu sveca, zanemarujui sve druge prijanje ivotopise? Je li to posljedica priprostosti njegovih spisa ili nedostatak profinjenosti u njima? Koji god da je razlog, Franjini su sljedbenici, izgleda, na njegove spise kroz povijest projicirali vlastite ideje i konstrukcije koje su znanstvenici otkrili.

Sve do 1970-ih godina najvaniji izvori o ivotu i duhu sv. Franje nisu bili njegovi spisi, nego zapisi drugih o njemu. S izuzetkom nje-gova Potvrenog pravila i Oporuke, poklanjala se neznatna pozornost Franjinim spisima koji nam dakako najbolje izraavaju njegov duh, kao npr. Opomene, te pisma vjernicima i brai. Umjesto toga pozor-nost je bila vie usmjerena na Cvjetie sv. Franje ili, neto ozbiljnije, na fra Bonaventurin Vei ivotopis sv. Franje ili na djela fra Tome elanskog. Razlozi za taj propust bez sumnje su negdje u dinamici franjevake povijesti. Franjina izazovna priprostost pobudila je raz-liite interpretacije i pokuaje da se razumiju njegov ivot i misao, ali i da se artikulira to razumijevanje profinjenijim rjenikom. Tako je jednostavna evaneoska vizija Franjinih spisa bila nadoknaivana ne samo u kienom hagiografskom stilu fra Tome elanskog i Hen-rika Avrankog, kao i u mistinim skolastikim konstrukcijama fra Bonaventure, nego i u urednikim sklonostima brae XIV. i XV. st. na koje je utjecala devotio moderna.1

1 Moderna pobonost ili obnova duhovnog ivota vjerski je pokret nastao unutar ka-tolianstva od kraja XIV. st. do XVI. st. koji je naglaavao meditaciju i unutarnji ivot. Povezan je s njemakim misticizmom koji je poticao intenzivni osobni odnos s Bogom.

Uvodu Franjevake i zvore 15

Pokuavajui razumjeti ponovno otkrie Franjinih spisa, potreb-no je osvrnuti se na povijest tradicije, tj. na prelaenje tih spisa iz ruku jedne generacije u ruke druge. U sreditu te povijesti jest pi-tanje kritikog ispitivanja tekstova koji su doprli do nas kako bi se utvrdila njihova vjerodostojnost. Povijest franjevake pisane tradici-je obuhvaa etiri perioda, od Franjina pisanja pa do njihove suvre-mene analize kroz prizmu naega tehnolokog napretka.

Prvi period franjevake pisane tradicije svjedoi o Franjinoj pis-menosti, o nastajanju njegovih spisa i uvjetima u kojima su nasta-li. Nakon pomnog iitavanja Franjinih spisa upada u oi njego-va pjes nika senzibilnost, ali i ogranienost njegove izobrazbe te priprostost njegova rjenika. U opisu Franjina pokopa u crkvi sv. Jure fra Bonaventura spominje da je upravo tu Franjo uio slova ili, kako to fra Toma elanski opisuje, tu je uio itati. Fra Toma Ekle-stonski, engleski kroniar u XIII. st. pretpostavlja da je Franjino znanje bilo skromno kad pie o njegovu iskvarenom latinskom (falsum latinum). Ako bismo prosuivali prema Franjinu jednostavnom i kratkom pismu bratu Leonu, jednom od dva njegova originalna rukopisa koji su sauvani, ta primjedba stoji, jer pismo sadri i pra-vopisne i gramatike pogreke.2 Usprkos tomu njegovi spisi navode na pomisao da je Franjo gajio veliko potovanje prema pisanoj ri-jei. Fra Toma elanski svjedoi o tome kad kae: Zato gdje god bi naao neto napisano s najveim potovanjem bi to skupio i stavio na sveto ili asno mjesto, i to je inio s takvim potovanjem zato da ne bi gdje bilo napisano ime Gospodnje ili neto to njemu pripada (1el 82). U Pismu cijelome Redu Franjo usrdno moli da se nje gove rijei dalje predaju i uvaju: I molim ih da ono to je u njemu napisano brino uvaju i pobrinu se da se to marljivije opslu-uje u skladu s voljom svemoguega Boga, sada i uvijek, dok bude ovoga svijeta (PRe 48). U njegovim nagovorima vjernicima i kleri-cima on obeava blagoslov onima koji umnoe, predaju drugima ili prouavaju njegove rijei (2PVj 88; 1PKle 15). Nije udo onda da se sluio braom koja su bila vjeta pisanju da im izdiktira svoje misli. Fra Bonicije iz Bologne, fra Benedikt iz Prata, a posebno fra Leon Asiki, bili su oni kojima je Franjo diktirao svoje misli, a fra Cezarije pajerski ukraavao ih je biblijskim citatima. Postoje samo dva sauvana primjerka Franjina vlastitog rukopisa (autografa). To je komadi pergamenta ispisan s obje strane, koji je Franjo dao bra-tu Leonu dok su bili na La Verni. On sadri na jednoj strani moli-

2 Attilio Bartoli Langeli dri da Franjina izobrazba u pisanju pokazuje da je on neuk, drugim rijeima, da je njegova razina izobrazbe negdje izmeu neukosti i pis-menosti. Usp. Attilio Bartoli Langeli, Gli Scritti da Francesco: Lautografia di un illiteratus, u Francesco dAssisi. Spoleto 1994, 101159.


tvu Hvale Bogu vinjemu, a na drugoj Blagoslov bratu Leonu. U ovih nekoliko kratkih osobnih redaka uoljiva je Franjina briga za brata Leona i njegova elja da mu pomogne rijeiti neke dvojbe koje je Leon proivljavao razmatrajui Franjinu viziju evaneoskog ivota.

Nae znanje o drugim Franjinim spisima zahvaljujemo onom to su nam prenijeli u rukopisima njegovi prvi sljedbenici. Ovdje se suoavamo s osnovnim potekoama: ovo su djela pisana rukom, manu scripta. Ona su preputena osobitosti svakog od prepisivaa koji su bili odgovorni za umnaanje izvornika. Iako Franjo insistira u dva navrata na tome da njegove rijei budu kopirane tono i bez ikakvih dodataka ili skraivanja: A generalni ministar i svi ostali ministri i kustodi pod poslunost su obvezani, da ovim rijeima ni-ta ne dodaju niti oduzimaju (Opor 35); ili U ime Boga svemogu-ega i gospodina Pape i pod poslunost zapovijedam i nareujem da od onoga to je u ovom ivotu napisano nitko nita ne oduzima niti k napisanome to dodaje , istraivanja najranijih rukopisa upu-uju na to da se njegovim eljama nije udovoljilo. Franjine rijei mijenjane su da bi se dotjerao njegov opis ili da bi njegove ideje bile prihvatljivije. Gramatike pogreke ispravljane su ili slike o Bogu iskiene. Unato elji da njegove rijei budu sauvane, ima spisa koji su izgubljeni: Pismo Elizabeti Ugarskoj, Pismo eni koja je traila sinovo ozdravljenje, Pisma Siromanim gospoama u Sv. Damjanu i Pisma kardinalu Hugolinu.

Drugi period franjevake pisane tradicije zapoinje sredinom XIII. st. kad su Manja braa3 poela skupljati Franjine spise. Najra-nija zbirka manuskripta sauvana je u knjinici bazilike sv. Franje u Asizu. Druge su rasprene po Italiji u knjinicama Firence, Volterre i Vatikana, dok se jedna nalazi u Londonu. Iako ima razlika u mno-gim spisima tih zbirki, ono to u njima nedostaje zauujue je. Je-dini spis koji je trajno prisutan u svim tim zbirkama jesu Opomene. Kopije Nepotvrenog pravila i Pisma ministru ne pojavljuju se sve do XIV. st. kad se braa revnije zanimaju za Franjine spise. Sauvane su tri velike zbirke rukopisa. Porcijunkulska zbirka sadri manu-skripte koje su sakupila braa koja, izgleda, nisu bila ni znanstvenici ni strunjaci u pisanju, budui da su rukopisi puni pogreaka. Avi-gnonska zbirka, s druge strane, sastavljena je od rukopisa koji slije-de model naen u mnogim manuskriptima: fac secundum exemplar (uini po uzorku). Dosljednost i tonost tih rukopisa upuuje na struniji pristup u njihovu pisanju, a i na utjecaj kurijalnih slubeni-ka. Nizozemska zbirka obuhvaa rukopise naene po Njemakoj,

3 U ovom izdanju Franjevakih izvora za latinsku sintagmu fratres minores usvojili smo kao standard hrvatski prijevod Manja braa. Na dubrovakom podruju se za istu sintagmu stoljeima udomaio izraz Mala braa.


Poljskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Ove zbirke postale su temelj za onih osamdeset i jedan manuskript napisan u XV. st. i dvadeset i devet ostalih koji su se pojavili u XVI. st. prije izuma tiskarskog stroja.

Trei period franjevake pisane tradicije nastaje otkriem tiskar-skih strojeva kad umnaanje Franjinih spisa postaje bre. Osam go-dina nakon prvih izdanja u Italiji i Njemakoj pojavila su se i ona u panjolskoj i Francuskoj. U XVII. st. irski franjevac Luke Wadding pripremio je 1623. prvo potpuno izdanje Franjinih spisa pod nazi-vom Djela blaenog Franje Asikog.4 Teko je znati kakve je kriterije Wadding koristio prilikom izbora i objavljivanja spisa. Svoje izdanje podijelio je u tri dijela. Prvi dio sadravao je 17 pisama i 13 mo-litava. Drugi dio obuhvaao je 4 pravila, 28 nagovora, 41 izreku i asoslov muke Gospodnje. Trei dio imao je fra Bonaventurin Vei ivotopis sv. Franje. Wadding je bio pod utjecajem monastike litera-ture kad je objavio Franjina asketska uenja ili nagovore, srodne oni-ma Ivana Cassiana ili drugih monastikih pisaca. Sluio se slobodno Franjinim rijeima ili izrekama koje je naao u fra Bonaventurinu djelu, a u nekoliko ih je navrata i promijenio. Usprkos tomu njegovo djelo bilo je prekretnica u skupljanju Franjinih spisa i ostalo je uzo-rom sve do poetka XX. st.

etiri stoljea nakon prvog tiskanog izdanja pojavile su se tri edicije u Italiji, vicarskoj i Njemakoj. Izdanje Spisa sv. Franje Asikog5 koje je objavio Leonard Lemmens 1904. donosi znatno manji broj spisa u odnosu na one koje je objavio Wadding. Uvrstio je samo 6 pisama, dva pravila, nagovor i blagoslov. Broj molitava takoer je smanjio, a 41 izreku ispustio. Bhmer, izdava vicarskog Zbornika za povijest Franje Asikog,6 slijedio je taj primjer, kao i Goetz, izdava njemakih Izvora za povijest sv. Franje Asikog.7 Kako su ta izdanja postajala sve poznatija, Paul Sabatier napisao je studiju pozivajui na ozbiljno prouavanje Franjinih spisa. U svom Istraivanju nekih novih radova o Spisima sv. Franje8 Sabatier je bio prvi koji je pozivao na kritiko pisanje, to jest pisanje utemeljeno na objektivnom pro-uavanju postojeih rukopisa i na znanstvenim kriterijima sa eljom da se ustanovi vjerodostojni tekst. Sabatier je bio daleko ispred svog

4 Luke Wadding, B. P. Francisci Assisiatis Opuscula. Antwerp: Plantin, 1623. 5 Leonard Lemmens, Opuscula sancti patris Francisci Assisiensis. Bibliotheca Francis-cana Ascetica Medii Aevi, I, Quaracchi 1904. 6 Heinrich Bhmer, Analekten zur Geschichte des Franciscus von Assisi, Tbingen und Leipzig 1904. 7 Walter Goetz, Die Quellen zur Geschichte des hl. Franziskus von Assisi. Eine kritische Untersuchung, Gotha 1904.8 Paul Sabatier, Examen de Quelques Travaux Recents sur les Opuscules de Saint Franois. Paris: Librarie Fischbacher, 1904.


vremena s tim prijedlogom. Mogue da je bio pod utjecajem prote-stantskih bibliara koji su pozivali na isti pristup Bibliji. Nakon toga Kajetan Esser i Rmy Oliger zapoeli su zamoran posao ispitivanja rukopisne tradicije, posao koji im je uzeo deset godina istraivanja po europskim knjinicama.

etvrti period franjevake pisane tradicije zapoinje 1972. kad su Esser i Oliger izdali Rukopisnu predaju Spisa sv. Franje Asikog.9 To je bio rad koji im je osigurao klju u razumijevanju ogromnog djela to su ga poduzeli u identificiranju i klasificiranju najranijih Franjinih spisa. Sljedee godine Esser je artikulirao vlastite smjernice i kriteri-je u Raspravama o Spisima sv. Franje Asikog10 te tako pripremio svoje itatelje za ono to je predloio kao kritiki tekst. Tijekom sljedee tri godine objavio je nekoliko lanaka s podruja svog istraivanja, ukljuujui otkria rukopisa i tekstova koji su bili previeni. Kad su se franjevci sustavnije angairali, na poziv II. vatikanskoga sabora, u otkrivanju karizme svog utemeljitelja, Esserovo djelo postalo je mjerodavno. Iako je Giovanni Boccali objavio jedno izdanje Fra-njinih spisa kao konkordanciju,11 Esserov tekst pobudio je najvie pozornosti. Boccali je konzultirao samo jedanaest manuskripta, dok su Esser i Oliger prouili 181. Boccali je osigurao ire biblijske refe-rence, a Esser je ponudio iznijansirana itanja i interpretacije raznih tekstova, kao i objanjenja neuvrtavanja spisa koji su se dugo drali Franjinima. Jedan od nedostataka Esserova izdanja, njegova neit-kost, nadiena je dvije godine kasnije kad se pojavilo manje izdanje samo na latinskom jeziku. Ono je ispravilo pogreke i manjkavosti izdanja iz 1976. i zadovoljilo mnoge Esserove kritiare. Oba izdanja postala su osnovni izvor za sva kasnija izdanja spisa i nain kojim su postala dostupna itateljima svega svijeta. Kroz kratko vrijeme pojavili su se prijevodi Esserova kritikog izdanja na europskim, a poslije i mnogim azijskim jezicima. Jedno od glavnih pomagala za bolju uporabu Esserovih izdanja svakako je bilo izdanje kompjute-rizirane konkordancije koju su uradili dvojica belgijskih franjevaca, Jean-Franois Godet i Georges Mailleux. Peti svezak njihove Zbirke franjevakih izvora12 (Corpus des Sources Franciscaines) omoguio je

9 Kajetan Esser et Rmy Oliger, La Tradition Manuscrite des Opuscules de Saint Franois dAssise: Preliminaires de l dition Critique. Rome: Institut historique, 1972. 10 Kajetan Esser, Studien zu den Opuscula des hl. Franziskus von Assisi. Hrsg. von E. Kurten und I. de Villapadierna. Rom: Das Historische Institut der Kapuziner, 1973. 11 Concordantiae verbales opusculorum s. Francisci et s. Clarae Assisiensium. Ed. Gio-vanni Boccali. Assisi: Edizioni Porziuncola, 1976.12 Opuscula sancti Francisci. Scripta sanctae Clarae. Concordance, Index, Listes de frquence. Tables comparatives. Volumes IVII. Ed. Jean-Franois Godet et Georges Mailleux. Louvain: Corpus des Sources Franciscaines, Centre de Traitement lectro-nique des Documenst, Universit Catholique de Louvain, 19761990.


detaljne analize Franjinih rijei. Dvije godine nakon objavljivanja Esserova kritikog izdanja Franjini spisi imali su prigodu dublje ui u svijest ljudi svuda po svijetu.

Prouavajui njegove spise u cjelini, jasno se uvia dubina i jas-noa sveeve vizije koja je usmjerena na Evanelje, kao i njegova pjesnika osjeajnost. Spisi takoer otkrivaju ogranienost njegove izobrazbe i siromanost njegova rjenika. Predstavljajui sve njego-ve spise kronoloki, u mogunosti smo vidjeti razvoj njegove misli i promatrati njegova poimanja u svjetlu prilika vremena u kojem je ivio. Brzi brojani rast njegovih sljedbenika utjecao je na strukture bratstva i prouzroio podjele na manje zajednice. Na slian nain utjecaj IV. lateranskog sabora (1215) promijenio je njegovo shvaa-nje evangelizacije kad je on s braom postao svjesniji potrebe ozbilj-nog pripremanja za propovjedniku slubu.

Datiranje nekih njegovih spisa ne moe se utvrditi sa sigurnou. To su spisi koji prikazuju Franju povezanog s Bojom rijei i s ljud-skom naravi.

Svi Franjini spisi nadahnuti su i proeti Sv. pismom. Broj biblij-skih navoda u njima je 436, od ega 156 potjeu iz Starog zavjeta, a 280 iz Novog.13 Franjo je najee koristio Knjigu psalama (109 puta), a od novozavjetnih knjiga najvie je navodio sinoptike (146 navoda: Matejevo evanelje 75 navoda, Lukino 58 i Markovo 13), dok je Ivana koristio 61 put, a Pavla 50 puta. Svi su ovi biblijski navodi prema latinskom tekstu Vulgate,14 kojim su se Franjo i prva braa sluili u liturgiji. Ondanji brevijar i njegov dodatak evane-listar sadravali su evaneoske ulomke. Zapanjuje Franjino pozna-vanje i razumijevanje Rijei Boje koje nije plod teolokog studija, nego liturgijskog itanja, sluanja, meditiranja, recitiranja i pjevanja.

2. ivotopisi sv. Franje

Dvije godine nakon Franjine smrti kardinal Hugolin, zatitnik Reda i Franjin osobni prijatelj koji je postao papa Grgur IX., progla-sio ga je svetim 1228. Za tu zgodu isti papa povjerava fra Tomi elanskom da napie slubeni ivotopis sveca u kojem bi pred-stavio njegove kreposti i udesa. Papa je elio postii dva cilja:

13 Thaddee Matura, Franjo na drugi nain: Poruka njegovih spisa. Zagreb: Brat Fra-njo/Teovizija, 2003, str. 25.14 Thaddee Matura, Franjo na drugi nain str. 26. Navodei Franjine biblijske citate Vulgate iz XIII. st. prema suvremenim izdanjima Biblije danas se susreemo s nerjeivim potekoama jer su izriaji razliiti. Franjo je najee navodio biblijske rijei po sjeanju iz evanelistara i psaltira svoga vremena kojima su se sluili on i prva braa.


astiti novoga sveca i pouiti itatelje o vanosti Franjina ivota i svetosti.

Prvi Franjin ivotopisac fra Toma elanski u svom se radu na-dahnjivao zgodama iz ivota svetaca svoga vremena. Uoljivi su utjecaji Suplicija Severa iz njegova ivotopisa sv. Martina Tourskog, koji je u ono vrijeme bio model kranske pobonosti, zatim Ber-narda iz Clairvauxa, koji je napisao ivotopis sv. Malahije. Naslje-dujui ove ranije uzore svetosti veliali su slavlje Franjine posvete i poticali nasljedovanje drevnog naina savrenosti. itatelje ovih ivotopisa nije zanimala historijska tonost dogaaja u dananjem smislu rijei, koliko pounost njegova primjera. Kanonizacijom je Franjino ime i slubeno upisano meu svete, a njegova svetkovina poela se slaviti na dan njegove smrti 4. listopada. Nakon to je dovrio Prvi ivotopis sv. Franje 1229, fra Toma elanski pripremio je ivotopis za uporabu u koru 1230, seriju itanja na temelju sveeva ivota za liturgijsko slavljenje asoslova.

Drugi franjevac, Julijan pajerski sastavio je antifone, himne i pripjeve za liturgijsko slavlje 1232, a papa Grgur IX. spjevao je nekoliko himana, kao to su to uinili i Franjini prijatelji, kardinali Toma iz Capue i Rajnerije Cappocci. Kratko vrijeme nakon toga pojavili su se i drugi tekstovi. Tako je fra Julijan pajerski napisao ivotopis sv. Franje 1235. oslanjajui se uglavnom na djelo fra Tome elanskog, ali je dodao svoje liturgijske nijanse. Ovi tekstovi odra-avaju sliku Franje kakvog su ga doivljavala prva braa kroz moli-tveni ivot ranoga bratstva.

Henrik Avranki, latinist i pjesnik na dvoru pape Grgura IX., spjevao je Legendu sv. Franje u stihu 1239. i posvetio je papi. Da bi mu iskazao poast, svaku strofu zapoeo je slovom iz papina imena. Henrik se posluio svojim pjesnikim talentom da bi opisao Franjin ivot u epskim slikama grke i latinske klasine tradicije. Razvidno je da je to vie nego poetski opis djela fra Tome elanskog. Legenda pjeva o Franjinoj kanonizaciji kao o preobrazbi neuglednog sirota-na u monog pobornika Crkve kroz biblijske slike heroja iz Knjige sudaca, koje Grgur IX. spominje u svojoj buli prigodom Franjine kanonizacije.

Mogue je da je Grgur IX. i ne htijui nadahnuo i stvaranje jed-nog drugog djela, Savez sv. Franje s gospoom Siromatinom 1237, alegorijsko dramsko djelo bogato biblijskim slikama koje predstav-ljaju naela prve generacije Franjinih sljedbenika. Papin dekret Quo elongati 1230. prvo je papino pojanjenje Franjina Potvrenog pravila u kojem Grgur IX., kao Franjin prijatelj i savjetnik, izjavljuje da Fra-njina Oporuka ne obvezuje brau, iako su se mnogi pozivali na nju kao jedino ispravno tumaenje Pravila. Kad se ovo papino pojanje-nje italo u kontekstu rastuih napetosti unutar bratstva, izgradnje


raskone bazilike u ast novom svecu Franji Asikom i prijepornog povratka fra Ilije Kortonskog kao generalnoga ministra, postaje ja-sno da ovaj alegorijski spis kritizira devijacije Reda, posebice glede siromatva. Ovo djelo poziv je na povratak idealizmu siromatva na kojem je prvo bratstvo Franje i njegove brae bilo izgraeno. Ime pisca kao i toan datum sastavljanja nepoznati su.

Izborom novoga generalnog ministra Krescencija iz Iesia zapo-ela je nova etapa franjevake hagiografske tradicije. On je 1243. odredio da se skupe informacije o svecu i prvim danima bratstva. Plod tih nastojanja moglo bi predstavljati otkrivanje ranijeg teksta pod naslovom Poetak ili osnutak Reda, koji je napisao fra Ivan Pe-ruinski 1241, pratilac brata Egidija. Taj tekst dugo je bio poznat kao Nepoznati Peruinac zato to je u poetku ime autora bilo nepo-znato. Po prirodi je to odgojni dokument koji se bavi nastajanjem prvog bratstva vie nego samom Franjinom osobom.

Druga dva znaajna djela koja su nastala u to vrijeme pripisana su najbliim Franjinim suradnicima, brai Leonu, Anelu i Rufinu, a to su Legenda trojice drugova i Asiki zbornik ili Peruinska legenda. Ova dva teksta svraaju pozornost na Franjinu osobu i donose inje nice i opise koji se ne spominju u ranijim ivotopisima elan-skog i pajerskog.

Legenda trojice drugova predstavlja detaljni prikaz Franjine mladosti i dolaska prve brae. Njezini pisci mogli su imati redo-vit pristup samom Franji. Drugi tekst Asiki zbornik ili Peruinska legenda donosi zgode iz Franjina svakodnevnog ivota, njegove vrline, odnos prema brai i njegove muke s braom koja su teko razumijevala njegovu evaneosku viziju. Ovi tekstovi opisuju de-talje kojih nema u drugim izvorima. Oba ta teksta problematina su kad se radi o vremenu njihova nastanka. Na poetku Legende trojice drugova nalazi se pismo trojice Franjinih najbliih surad-nika, brae Leona, Rufina i Anela iz 1246, koje je upueno ge-neralnom ministru fra Krescenciju. U njemu tri Franjina druga jasno kau da ne piu nikakvu novu legendu (tekst koji je nami-jenjen da se ita naglas u bratstvu), niti da slijede povijesni tijek vremena, nego su kao na bujnoj livadi ubrali ono najljep-e. Meutim tekst Legende iza ovog pisma upravo slijedi povije-sni tijek opisujui do u detalje Franjine rane godine do odobrenja prvog bratstva od pape Inocenta III., zatim kratko predstavlja njegov rast i organizaciju te zavrava s Franjinom smru i kano-nizacijom. Ovdje se postavljaju mnoga pitanja na koja ne znamo odgovore: Je li Legenda uistinu odgovor na zahtjev generalnog ministra fra Krescencija? Je li ona pisana u razliitim vremenskim razmacima? Zato je pismo trojice Franjinih drugova uvrteno na poetak Legende?


Oko Asikoga zbornika ili Peruinske legende javljaju se slini pro-blemi u datiranju nastanka teksta. Naalost, ovaj spis objavljivan je pod razliitim naslovima: Stara legenda,15 Cvjetii trojice drugova,16 Spisi drugova sv. Franje Leona, Rufina i Anela,17 Asiki zbornik18 i Peruinska legenda.19 Ono to je razvidno u tekstu jest da nema ne-kog posebnog kronolokog i tematskog reda, da je prisutan dojam osobnih uspomena i da ima spomenutih detalja koje bi mogli znati samo oni to su bili bliski svetome Franji. U svakom sluaju naslov Zbornik odgovara ovom djelu budui da se radi o antologiji ili iz-boru iz prikupljenih hagiografskih tekstova na poticaj generalnog ministra Krescencija. A upravo tu lei i drugi problem. Dva odsjeka teksta sadre fra Leonove Rijei sv. Franje (Verba Sancti Francisci) i njegovu Nakanu Pravila (Intentio Regulae). Oba su spisa, izgleda, bila poznata na kraju XIII. ili poetkom XIV. st. Budui da je naj-raniji poznati manuskript Asikog zbornika napisan izmeu 1310. i 1312, namee se zakljuak da je prije na djelu radio neki izdava u periodu od 1244. do 1260.

Zahvaljujui traenju informacija o sv. Franji od strane general-nog ministra fra Krescencija, nastao je Drugi ivotopis sv. Franje fra Tome elanskog, koji on dovrava 1247. Prouavanje tog teksta ja-sno pokazuje autorovu ovisnost o informacijama koje su Franjini drugovi poslali fra Krescenciju. Ovaj Drugi ivotopis sv. Franje jest mnogo potpunija slika sveca, jer nudi detalje o njegovu ranom i-votu koji su bili nepoznati i zanemareni u fra Tominom Prvom ivotopisu. Prvi odsjek npr. donosi detalje o Franjinoj mladosti, kao to su njegovo krsno ime, ime njegove majke, njegovo molitveno iskustvo pred Raspetim u crkvici sv. Damjana. Glavni je dio spisa ipak savren prikaz kreposti sveeva ivota. Nakon to je kapitul u Lyonu 1247. odobrio Drugi ivotopis sv. Franje, braa su nagovorila fra Tomu elanskog da opie do u detalje i Franjina udesa. On se latio posla i zavrio spis Neka udesa nakon smrti sv. Franje 1252.

15 Legenda Antiqua S. Francisci. Ed. F. Delorme, Archivum Franciscanum Histori-cum 15 (1922) 2370, 278382.16 I Fiori dei Tre Compagni. Testi francescani latini ordinati. Ed. J. Cambell, Milano 1966.17 Scripta Leonis, Rufini et Angeli Sociorum Sancti Francisci. Ed. R. B. Brooke. Oxford: Oxford University Press, 1970.18 Compilatio Assisiensis dagli Scritti di fr. Leone e Compagni su s. Francesco dAssisi. Ed. M. Bigaroni. Assisi: Publicazioni della Biblioteca Francescana di Chiesa Nuova, 1992.19 Lgende de Prouse u Saint Franois dAssise: Documents, crits et Premires Biographies. Ed. D. Vorreux et Th. Desbonnets. Paris: ditions Franciscaines, 1968, 879998.


Napetosti zbog brzog brojanog rasta Reda poticale su brau da pozornost usmjere na Franju kao njihova utemeljitelja. Svaki gene-ralni kapitul donosio je odredbe kojima su promicali njegove ideale. Na generalnom kapitulu u Narboni 1260. braa su odluila da se na temelju sve veeg broja postojeih ivotopisa sastavi jedan dobar i-votopis sv. Franje. Tri godine kasnije, 1263, na generalnom kapitulu u Pisi, fra Bonaventura Banjoreijski, ondanji generalni ministar, predstavio je dva spisa. Njegov Vei ivotopis sv. Franje sadravao je dva dijela. U prvom je bio prikaz Franjina ivota i kreposti, a u drugom su bila opisana njegova udesa. Manji ivotopis sv. Franje krae je fra Bonaventurino djelo za liturgijsku uporabu, zasnovano na prijanjim ivotopisima sv. Franje. U oba sluaja fra Bonaventura se oslanjao na ivotopise elanskog i pajerskog. Ono to je novo kod njega, kako sam kae, jest da je konzultirao ivue Franjine drugove, fra Egidija (1262) i fra Leona (1268).

U ovim djelima progovara fra Bonaventura, teolog koji je u kon-taktu sa suvremenim tokovima mistine teologije svoga vremena. Franjine kreposti, koje je opisao kroz prikaze elanskog i pa-jerskog, predstavio je na sustavan teoloki nain. U obama ivotopisima fra Bonaventura se pokazuje kao vrstan uitelj koji u svojim uenicima pobuuje ljubav za duhovni ivot njihova utemeljitelja.

Tri godine kasnije, 1266. kapitul u Parizu donosi zapanjujuu od-luku da se svi drugi ivotopisi sv. Franje moraju ukloniti.20 Rezultat toga bio je da je veina manuskripta ranijih ivotopisa kojima su se braa sluila trebala biti odstranjena. Razlozi za takvu odluku nisu jasni. Moe li se to pripisati snazi fra Bonaventurina poloaja kao generalnog ministra ili njegovu ugledu kao teologa? Je li to bio nain pomirbe rastuih napetosti izmeu idealistikog i realistikog pristupa Franjinoj viziji? Ili je to bila jednostavno stvar siromatva: koristiti stare pergamene za nove tekstove? Kakvi god bili razlo-zi, fra Bonaventurin slubeni prikaz sv. Franje dominirao je franje-vatvom kroz sljedeih pet stoljea. Ostali napisani ivotopisi prije 1266. ostali su skriveni. Pretpostavljalo se da su bili uniteni.

Fra Bonaventurin tajnik fra Bernard Beski bio je prvi koji je izbjegao dekretu iz 1266. napisavi Knjigu pohvala blaenoga Franje 1279. Fra Bernard je bez sumnje bio pod utjecajem svoga mentora fra Bonaventure, smjetajui Franju i tri reda koja je osnovao u kon-tekst Bojeg plana spasenja. Franjo se tada poeo sve vie gledati kao prorok koji poziva svoje sljedbenike na kranski nain ivota. Izdavanje i objavljivanje uspomena trojice Franjinih drugova po-etkom XIV. st. potaknulo je pitanja o unutarnjim sukobima bra-e. Nakane nepoznatih izdavaa Legende trojice drugova i Asikog

20 Miscellanea Franciscana 72 [1972]:247.


zbornika moda su bile da isprave fra Bonaventurinu interpretaci-ju materijala koji je izvorno koristio fra Toma elanski. Da bi to ostvario, izdava Asikog zbornika moda je otkrio rane uspomene Franjinih ostalih drugova i dodao im spise brata Leona. to god da jest, Legenda trojice drugova i Asiki zbornik predstavljaju pokuaje korigiranja pogrenih tumaenja ranijih prikaza sveca.

Knjiga nepoznatog autora Ogledalo savrenstva pojavila se 1317. Oslanjajui se na Asiki zbornik, Ogledalo savrenstva na pedagoki nain predstavlja Franjinim sljedbenicima njegov ivot kao put do savrenosti. Dok su fra Tomini i fra Bonaventurini ivotopisi sveca univerzalniji u obzirnosti, izdava Ogledala savrenstva uzima isklju-ivo u obzir samo svoju subrau.

Drugi pokuaj ispravljanja povijesti bio je Knjiga kronika ili nevolja Reda manje brae fra Anela Klarenskog, napisana 1326. Djelo je pisano otrim, polemikim tonom s ciljem da se Red proisti od svih devijacija koje su se uvukle u rano bratstvo. U to vrijeme u Redu rastu napetosti izmeu brae duhovnjaka i umjerenjaka koji su se nali u vrtlogu meusobnog nerazumijevanja i optubi. Dolazi do sukoba koji e se, nakon dva stoljea, zavriti podjelom Reda 1517. U isto je vrijeme rasla reputacija brae kao izvanredno popularnih propovjednika. Usred ratova, kuge i socijalnih nepravdi mo nji-hove rijei i primjera dirala je srca mnotva ljudi koji su eznuli za pravdom i ivotnom duhovnou. Popularnost ovih propovjednika i zanimanje naroda mogue da je nadahnulo pisanje djela poznatog kao Cvjetii sv. Franje 1337. godine. Zgode blaenog Franje i njegovih drugova, iz istog razdoblja, koje je skupio Hugolin iz Montegiorgia s nepoznatim suradnikom, zbirka je pria o Franji i njegovoj prvoj brai. Mnoge pripovijesti ukorijenjene su u franjevakoj pisanoj i usmenoj tradiciji. Postale su privlane zbog jednostavnog i dra-matskog naina pripovijedanja. Cvjetii sv. Franje na neki su nain utjelovljenje franjevake hagiografije XIV. st. i njezin najpoznatiji i najpopularniji oblik.

3. Suvremeni pristup franjevakoj hagiografiji

Suvremeni pristup franjevakoj hagiografiji temelji se na Ljetopisima Manje brae (Annales minorum)21 irskog franjevca Luke Waddinga, objavljenim 1625. U njima su kronolokim redom objav-ljivani dokumenti Reda manje brae od poetka pa sve do 1540. Waddingova historijska metoda poivala je na povijesnoj tonosti i

21 Luke Wadding, Annales minorum seu trium ordinum a s. Francisco institutorum. Lion 1625.


objektivnosti istraenih dokumenata. Otkrie dvaju manuskripata krajem XVIII. st., fra Ivana Peruinskog i Prvog ivotopisa sv. Franje fra Tome elanskog, bacilo je novo svjetlo na fra Bonaventurin pri-kaz sv. Franje koji je prevladavao dotada.

U XIX. st. nastavlja se proces novih otkria. Tako je npr. u to doba otkriven manuskript Drugog ivotopisa sv. Franje fra Tome e-lanskog22 1803. Njegovo objavljivanje raspirilo je ar polemike o pravom opisu svetoga Franje i pridonijelo rastuem zanimanju za Franjin lik meu uenjacima vrlo razliita podrijetla. Prvi poku-aj kompilacije novootkrivenih izvora predstavlja izdanje Stanislava Melchiorria23 iz 1856.

Nijemci su zapoeli vano istraivanje franjevake hagiografije s Josephom von Gerresom,24 njemakim romantikom, koji je 1826. napisao raspravu Sv. Franjo Asiki: Trubadur. Slijedi Karl von Hase25 sa svojom publikacijom Franjo Asiki: Prikaz sveca 1856, a potom 1885. Karl Mller26 objavljuje raspravu o Poecima Reda manje brae i pokornika, u kojoj nalazimo njegov prvi pokuaj historijsko--kritike metode. Zbog slina pristupa popularnim je postalo tako-er 1885. djelo Franjo Asiki i poeci renesansne umjetnosti u Italiji povjes niara Henrya Thodea.27

Sredinom XIX. st. raste i u Francuskoj zanimanje za franjeva-ke hagiografske tekstove, posebice za lik i ulogu Franje Asikog. Frederic Ozanam28 pie 1852. zanimljivo djelo: Franjevaki pjesnici Italije XIII. st. s izborom Cvjetia sv. Franje prevedenih s talijanskog. U svojoj Povijesti Francuske, studiji u est svezaka, Jules Michelet29 posvetio je Franji poglavlje u kojem ga je oslikao kao pjesnikog buntovnika, preteu renesanse pa ak i protestantske reformacije.

22 Seraphici viri s. Francisci Vitae duae auctore b. Thoma de Celano. Ed. S. Rinaldi, Rome 1803. 23 Legenda di San Francesco dAssisi. Scritta dalli Suoi Compagni. Ed. St. Melchiorri. Renconati: Morici e Baldaloni, 1856.24 Joseph von Gerres, Der heilige Franziskus von Assisi: Ein Troubadour. Regens-burg: G. J. Manz, 1879. Prvotno izdano u Strasbourgu 1826. 25 Karl von Hase, Franz von Assisi,ein Heiligenbild. Leipzig: Breitkopf und Hartel, 1856. 26 Karl Mller, Die Anfnge des Minoritenordens und der Bussbruderschaften. Freiburg 1885. 27 Henry Thode, Franz von Assisi und die Anfnge der Kunst der Renaissance in Italien. Wien: Phaidon Verlag, 1934. Prvotno tiskano 1885. 28 Frederic Ozanam, Les Potes Franciscains en Italie au Trezime Sicle, avec un choix des Petites Fleurs de Saint Franois. Paris: V. Lecoffre, 1852. 29 Jules Michelet, Le Moyen ge. Histoire de France. Paris 1893. est svezaka studije prvotno je objavljeno izmeu 1833. i 1844. Novo izdanje izilo je 1981.


Ernest Renan,30 francuski knjievnik i filozof, osvrnuo se na knjigu Karla von Hasea Franjo Asiki: Prikaz sveca i oslikao Franju kao sa-vreno ogledalo Krista i kao odgovor puke svijesti Crkvi koja zabo-ravlja duhovne vrednote. Njegovo djelo privuklo je pozornost Paula Sabatiera, francuskog povjesniara, koji je vrlo zasluan za istrai-vanje franjevakih hagiografskih tekstova. Sabatierova vana studi-ja o ivotu Franje Asikog i franjevakim izvorima ivot sv. Franje Asikog31 potaknula je franciskanologe da razviju kritikiji i objek-tivniji pristup hagiografskim tekstovima. Isto je uinio Sabatier i s objavljivanjem Ogledala savrenstva32 1898. Njegova interpretacija Franje kao pretee protestantske reformacije prouzroila je jednaku buru polemika kako u katolikim tako i u protestantskim znanstve-nim krugovima. To je bio poetak poznatog franjevakog pitanja, prepirki oko hagiografskih tekstova o Franji: koji je spis najstariji i najpouzdaniji? Ovo franjevako pitanje dominiralo je znanstvenim raspravama poetkom XX. st.

Michaele Faloci Pulignani33 objavio je 1902. raspravu Sv. Franjo Asiki prema Paulu Sabatieru u kojoj je otro napao Sabatiera nije-ui mu ak i mogunost da on kao protestant pie o katolikom svecu. Francesco van Ortroy34 jo je vie rasplamsao vatru polemi-ka objavljivanjem gotovo cjelovitog spisa Poetak ili osnutak Reda ili Nepoznatog Peruinca. Polemiku je ponovno razbuktao Ferdinand M. Delorme objavljivanjem dvaju izdanja Stare Legende sv. Franje35 1922. i 1926.

U to vrijeme u predgrau Firence, Quaracchiu, skupina brae franjevaca zapoela je istraivanje i objavljivanje kritikih znanstve-nih izdanja ranijih franjevakih spisa u seriji pod nazivom Franjevaki zbornik (Analecta Franciscana).36 elja im je bila znanstveno pro-

30 Ernest Renan, Franois dAssise. Paris: Nouvelles tudes Religieuses, 1884. 31 Paul Sabatier, Vie de Saint Franois dAssise. Paris: Libraire Fischbacher, 1894.32 Paul Sabatier, Speculum pefectionis seu s. Francisci Assisiensis Legenda an-tiquissima auctore fratre Leon, u Collection dtudes et de documents sur lhistoire religieuse et littraire du Moyen ge, I, Paris 1898. 33 Michaele Faloci Pulignani, S. Francesco dAssisi secondo Paolo Sabatier. Foli-gno 1902. u Miscelllanea Franciscana 9 (1902), 6576.34 Francesco van Ortroy, La Legenda latina di s. Francesco secondo lAnonimo Perugino u Miscellanea Franciscana 9 (1902), 3348.35 Ferdinand M. Delorme, La Legenda antiqua s. Francisci du ms. 1046 de la Bibliothque communale de Prouse, u Archivum Franciscanum Historicum 15 (1922), 2370, 278332; La Legenda antiqua s. Francisci, texte du ms. 1046 (M69), Paris 1926. 36 Analecta Franciscana sive Chronica aliaque varia documenta ad historiam fratrum minorum spectantia edita a patribus Collegii S. Bonaventurae adiuvantibus aliis eruditis viris, IX. Ad Aquas Claras: Florentiae, Collegium S. Bonaventurae, 18951941.


uiti i objaviti to vie izvora iz rane povijesti Franjevakog reda koji su im bili na raspolaganju. Izmeu 1926. i 1941. objavili su nekoliko pojedinanih tekstova. Zatim su 1942. izdali deseti svezak Franjevakog zbornika koji je sadravao slubene hagiografije fra Tome elanskog, fra Julijana pajerskog, Henrika Avrankog, liturgijske dokumente, dva ivotopisa sv. Franje fra Bonaventure Banjoreij-skog, djelo Legenda Aurea Jakova Vorainskog i nekoliko monasti-kih ivotopisa. Braa su planirala i drugi svezak koji bi sadravao neslubene ivotopise, ali se on nije nikad pojavio.

Dok su tekstovi desetog sveska Franjevakog zbornika pomogli znanstvenicima da temeljitije pristupe slubenim biografijama, ostala su pitanja to je s ostalim, neslubenim izvorima. Na njih je upozorio Arnaldo Fortini 1959. u svojoj studiji Novi ivotopis sv. Franje.37 Roeni Asianin i bivi gradonaelnik, Fortini prekopao je gradske arhive i otkrio popratne dokumente koji su predstavljali Franju, njegovu obitelj i sljedbenike u novom svje-tlu. Rezultati njegova istraivanja, pet opsenih svezaka, znaajno su pripomogli u razumijevanju Asiza u XIII. st. i, dakako, prvog Franjina bratstva.

Znaajan je skup franciskanologa odran u Todiu 1968. pod na-zivom Sv. Franjo u povijesnom istraivanju zadnjih osamdeset godina.38 To je bio prvi od mnogih poziva da se netko ozbiljnije pozabavi po-lemikim hagiografskim tekstovima koji su ostali bez kritikih izda-nja. Lorenzo Fonzov ve je bio poeo prouavati te tekstove i 1972. objavio sustavnu studiju o Poetku ili osnutku Reda ili Nepoznatom Peruincu.39 Godinu dana kasnije franciskanolozi su se sastali u Asi-zu da raspravljaju o Franjevakom pitanju od Sabatiera do danas.40 U meuvremenu je fra Thophile Desbonnets radio na kritikom izdanju Legende trojice drugova, koje je objavljeno 1974. u seriji Povijesni franjevaki arhiv (Archivum Franciscanum Historicum).41 Ove rasprave i publikacije, uz to to su probudile zanimanje znanstveni-ka za istraivanja hagiografskih tekstova, otkrile su i djelo Raoula Mansellia. On je 1980. objavio studiju Mi koji smo bili s njim: Prilog

37 Arnaldo Fortini, Nuova Vita di San Francesco. IV. Assisi 1959.38 San Francesco nella Ricerca Storica degli Ultimi Ottanta Anni. Todi 1971. 39 Lorenzo di Fonzo, LAnonimo Perugino tra le fonti francescane del secolo XIII. Rapporti letterari e testo critico, u Miscellanea Franciscana 72 (1972), 435465. Ovaj tekst detaljno je prouio Pierre Bguin u svojoj studiji LAnonyme de Prouse. Un tmoin de la fraternit franciscaine primitive confront aux autres sources contemporaines, Paris 1979.40 La questione francescana dal Sabatier ad oggi. Assisi 1973. 41 Thophile Desbonnets, Legenda trium sociorum: Edition critique, u Archivum Franciscanum Historicum 67 (1974), 38144.


franjevakom pitanju42 i knjigu Sv. Franjo Asiki.43 Njegova studija bila je vie od priloga, pravi izazov da se vie koriste kritika i znan-stvena pomagala u ispitivanju tekstova Franjinih sudrugova. Knjiga Sv. Franjo Asiki bila je Manselliev pokuaj da napie biografiju sve-ca u znanstvenom duhu.

Fra Kajetan Esser, njemaki franjevac, objavio je 1976. svoje kritiko izdanje Spisa sv. Franje Asikog44 i dvije godine kasnije u slinom svesku Djela sv. oca Franje Asikog.45 Esser je pretraio eu-ropske knjinice, prouavao vie od stotinu manuskripta i objavio dva spomenuta izdanja. U isto vrijeme belgijski franjevci Georges Mailleux i Jean-Franois Godet, iskoristivi prednost Centra za elektronsku obradu dokumenata na Katolikom sveuilitu u Lo-uvainu, napravili su kompjutorsku analizu svih latinskih izvornih hagiografskih tekstova pod nazivom Zbirka franjevakih izvora (Corpus des Sources Franciscaines).46 Njihovo djelo Zbirka franjevakih izvora, objavljeno u sedam svezaka, izmijenilo je naine na koji su franciskanolozi istraivali tekstove. Ova analiza tekstova, u kojoj su zabiljeene sve uporabe rijei, omoguava znanstveni-cima praenje varijacija u modelima i stilovima pisanja te proua-vanje razliitih pristupa autora u razvoju franjevake hagiografske tradicije.

Objavljivanjem kritikih djela fra Kajetana Essera i Zbirke franjevakih izvora neposredno nakon II. Vatikanskog sabora, koji je potaknuo povratak duhu utemeljitelja, rasplamsalo se oduevljenje franjevakih pisaca. Mnogi od njih svojim su istraivanjem pridoni-jeli dubljem upoznavanju franjevake hagiografske tradicije, a po-sebno franjevci Thophile Desbonnets, Kajetan Esser, Optat van Asseldonk, David Flood, Lazaro Iriarte, Raffaele Pazzelli i Octa-

42 Raoul Manselli, Nos qui cum eo fuimus. Contributo alla questione francescana. Roma: Biblioteca seraphico-capuccina, 1980. 43 Raoul Manselli, San Francesco dAssisi. Rome: Biblioteca di cultura, 1980. Ova knjiga je izvorno objavljena bez biljeki, nekompletna, zbog smrti njezina autora. Nakon Mansellieve smrti njegovi studenti su je kompletirali i izdali tu i drugu njego-vu vanu studiju: Raoul Manselli, San Francesco dAssisi. Editio maior, a cura di Marco Bartoli. Cinisello Balsamo (Milano): Edizioni San Paolo, 2002; Raoul Manselli, I primi cento anni di storia francescana, a cura di Asfonso Marini. Cinisello Balsamo (Milano): Edizioni San Paolo, 2004.44 Kajetan Esser, Die Opuscula des Hl. Franziskus von Assisi: Neue textkritische Edition. Grottaferrata: Spicilegium Bonaventurianum XIII. 1976. 45 Kajetan Esser, Opuscula sancti patris Francisci Assisiensis: denuo edidit iuxta codices mss. Grottaferrata: Editiones Collegii S. Bonaventurae, 1978. 46 Opuscula sancti Francisci. Scripta sanctae Clarae. Concordance, Index, Listes de frquence. Tables comparatives. Volumes IVII. Ed. Jean-Franois Godet et Georges Mailleux. Louvain: Corpus des Sources Franciscaines, Centre de Traitement lectro-nique des Documenst, Universit Catholique de Louvain, 19761990.


vian Schmucki. Meutim primjer povjesniara Raoula Mansellia na poseban nain nadahnuo je generacije novih uenjaka, veinom svjetovnjaka, u kritikijem i objektivnijem pristupu ranoj franjeva-koj literaturi.

Fra Thophile Desbonnets objavio je 1983. knjigu Od intuicije do institucije47 u kojoj je pomno prouio tekstove o razvoju franje-vakog pokreta. U dodatku knjige skicirao je razvoj hagiografskih tekstova kako ga je on razumio. Tako je, zajedno s Manselliem i Di Fonzom, omoguio novi pogled na tu zamrenu zbirku doku-menata. Novi znanstvenici okoristili su se njegovim istraivanjem i pristupili tradiciji s razliitih stajalita.

Studija Chiare Frugoni Franjo i otkrie stigmata: Pria u rijei i slici do Bonaventure i Giotta48 postavila je pitanja glede Franjinih rana na drukiji nain od onog Octaviana Schmuckog.49 Attilio Bartoli Langeli ozbiljno je stavio u pitanje Esserovo tumaenje Franjinih autografa,50 npr. to je bilo napisano njegovom rukom, a to nije. Giovanni Miccoli,51 Grado G. Merlo52 i Jacques Dalarun53 kritizi-rali su tradicionalna tumaenja franjevake tradicije u svjetlu ire kranske hagiografije. Drugi nefranjevci, kao to su: Andr Vau-chez, Jacques Le Goff, Roberto Paccioco, Duncan Nimmo, Edith Psztor i Felice Accrocca, sijedili su isti nain rada. Njihov objektiv-niji pristup potaknuo je franjevake obitelji da kritikije pristupaju vlastitoj batini.

47 Thophile Desbonnets, De lIntuition l Institution: Les franciscains. Paris: di-tions Franciscaines, 1983. 48 Chiara Frugoni, Francesco e linvenzione delle stimmate. Una storia per parole e immagini fino a Bonaventura e Giotto, Torino 1993. 49 Octavian Schmucki, De sancti Francisci Assisiensis stigmatum susceptione: Disquisitio historico-critica luce testimoniorum saeculi XIII, u Collectanea Franciscana 33 (1963), 210266; 34 (1964), 562; 241338.50 Attilio Bartoli Langeli, Gli scritti di Francesco. Lautografia di un illiteratus, u Frate Francesco dAssisi, Spoleto 1994, 101159.51 Giovanni Miccoli, Francesco dAssisi. Realt e memoria di un esperienza cristiana, Torino 1991. 52 Grado G. Merlo, Tra eremo e citt. Studii su Francesco dAssisi e sul francescanesimo, Assisi 1991. 53 Jacques Dalarun, Donna e donne negli scritti e nelle legende di Francesco dAssisi. Roma: Viella, 1994; La malavventura di Francesco dAssisi: per un uso storico delle legende francescane. Milano: Edizioni Biblioteca Francescana, 1996.


4. Suvremeni prijevodi Franjevakih izvora

Suvremeni prijevodi ranih franjevakih tekstova imaju svo ju vlastitu povijest. panjolci su zapoeli ve 1946. stavljati izvorne spise o Fra-nji u jedan svezak.54 Ranih 1960-ih poeli su njemaki franciskanolozi Engelbert Grau, Sophronius Classen, Kajetan Esser i drugi izdavati Franjevake izvorne spise (Franziskanische Quellenschriften). U toj seriji svakom pojedinom spisu posvetili su jedan svezak. Francusko izda-nje franjevakih izvora pojavilo se 1968. u jednom svesku, Sv. Franjo Asiki: Dokumenti. Spisi i prve biografije.55 Kratko nakon toga, slijedei oblik francuskog izdanja s postojeim prijevodima i uvodima, 1973. izilo je angloameriko izdanje takoer u jednom svesku.56 Talijani su 1977. objavili franjevake izvore u dva sveska.57 panjolci su 1978. ti-skali novo izdanje vlastitog pionirskog djela iz 1945. Sv. Franjo Asiki58.

Vrijeme izmeu dvostrukog slavlja, 800. obljetnice roenja sv. Fra-nje (11821982) i susreta sv. Franje s Papom (12092009), obilovalo je novim zamahom u istraivanju povijesti franjevake ka rizme. Kao plodovi tog zamaha objavljena su nova izdanja franjevakih izvora. Kritiko izdanje franjevakih izvora na latinskom jeziku,59 koje se po-javilo 1995. godine, omoguilo je cijeli niz izdanja na drugim jezicima.

Na angloamerikom podruju pojavljuje se serija od tri sveska: Franjo Asiki: Svetac, Franjo Asiki: Utemeljitelj i Franjo Asiki: Prorok.60 Prvi svezak obuhvaa Franjine Spise i tekstove koji su nastali prvih deset godina nakon Franjine smrti (12281238), a koji u naj-veoj mjeri slave Franju kao sveca. Tekstovi drugog sveska, iz perio-

54 San Francisco de Asis. Sus escritos. Las Florecillas. Biografias del Santo por Celano, San Buenaventura y los Tres Compaeros. Espejo de Perfeccin. Ed. Juan P. Legisima & Lino Gmez Caedo. Madrid: Editorial Catolica, 1946.55 Saint Franois dAssise: Documents. crits et premires biographies. Ed. Thophile Desbonnets et Damien Vorreux. Paris: ditions Franciscaines, 1968. 56 Saint Francis of Assisi, Writings and Early Biographies: English Omnibus of Sources for the Life of St. Francis. Ed. Marion Habig. Chicago: Franciscan Herald Press, 1973. 57 Fonti francescane. Scritti e biografie di san Francesco dAssisi. Cronache e altre testimonianze del primo secolo francescano. Scritti e biografie di santa Chiara dAssisi. III vol. Assisi: Movimento francescano, 1977. 58 San Francisco de Asis: Escritos, Biografias, Documentos de la poca. Segunda edi-cion. Ed. Jose Antonio Guerra. Madrid: Editorial Catolica, 1978.59 FONTES FRANCISCANI, a cura di E. Menest e S. Brufani. Assisi: Edizioni Porziuncola, 1995.60 FRANCIS OF ASSISI: Early Documents The Saint, Vol. I. Ed. R. J. Armstrong, J. W Hellmann, W. J. Short. New York: New City Press, 1999. FRANCIS OF ASSISI: Early Documents The Founder, Vol. II. Ed. R. J. Armstrong, J. W Hellmann, W. J. Short. New York: New City Press, 2000. FRANCIS OF ASSISI: Early Documents The Prophet, Vol. III. Ed. R. J. Armstrong, J. W Hellmann, W. J. Short. New York: New City Press, 2001.


da 12401276, govore o temeljnim vrednotama Franje kao utemeljitelja franjevake obitelji, dok trei svezak, obuhvaajui tekstove nastale izmeu 1307. i 1365, predstavljaju Franju kao proroka. Ovaj kronoloki red pojavljivanja tekstova omoguava jasniji uvid u nain na koji su se mijenjali prikazi Franje iz generacije u generaciju.

Tako se pojavljuju: 2003. drugo izdanje franjevakih izvora na panjolskom,61 2004. na talijanskom62 i 2004. na portugalskom je-ziku.63 U periodu od 1994. pa do 2009. objavljeni su franjevaki izvori na katalonskom64 jeziku u pet svezaka. U tom zamahu izlazi i prvo poljsko izdanje65 franjevakih izvora 2005. godine, a 2009. i prvo njemako izdanje66 u jednom svesku. Najnovije kritiko izda-nje Spisa sv. Franje67 koje je priredio fra Carlo Paolazzi 2009. godine dobro je posluilo najsvjeijim izdanjima franjevakih izvora, kao to su drugo francusko izdanje68 koje je izilo 2010. i ovo, prvo cje-lovito izdanje franjevakih izvora na hrvatskom jeziku 2012. godine

Od svih novijih izdanja, ovdje spomenutih, spise sv. Klare i bio-grafske dokumente o sv. Klari donose u istom svesku jedino latinsko, talijansko, portugalsko, katalonsko i poljsko izdanje. Anglo ameriko izdanje posveuje posebnu knjigu sv. Klari: Gospoa Klara Asika: Rani dokumenti,69 dok panjolsko, njemako i francusko izdanje ne donose ni Klarine spise ni dokumente o njoj, nego samo Franjine spise i biografske dokumente o njemu.

61 SAN FRANCISCO DE ASS: Escritos Biografas Documentos de la poca. Ed. J. A. Guerra. Madrid: Bibloteca de Autores Cristianos, 2006.62 FONTI FRANCESCANE: Nuova edizione. Scritti e biografie di san Francesco e di santa Chiara. A cura di E. Caroli. Padova: Editrici Francescane, 2004. 63 FONTES FRANCISCANAS E CLARIANAS. Familia Franciscana do Brasil. Pe-trpolis: Editora Vozes, 2004. 64 Toms de Celano, Francesc i Clara dAssis, Les Fontes franciscanes, I. Barcelona: La Formiga dOr, 2009; Sant Bonaventura, Biografia de Sant Francesc dAssis, Les Fontes Franciscanes, II. Barcelona: La Formiga dOr, 1994; Autors annims contemporanis, Llegendes de Sant Francesc dAssis, Les Fontes Franciscanes, III. Barcelona: La Formiga dOr, 1996; Autors annims, Floretes de Sant Francesc dAssis, Les Fontes Franciscanes, IV. Barcelona: La Formiga dOr, 1997; Els Escrits de Sant Francesc dAssis i de Santa Clara, Les Fontes Franciscanes, V. Barcelona: La Formiga dOr, 1998. 65 RDA FRANCISZKASKIE: Pisma i rda biograficzne w. Franciszka i w. Klary. Krakw: Wydawnictwo OO. Franceszkanw Bratni Zew, 2005. 66 FRANZISKUS QUELLEN. Die Schriften des heiligen Franziskus, Lebensbeschreibungen, Chroniken und Zeugnisse ber ihn un seinen Orden. Hrsg. D. Berg und L. Lehmann. Kevelaer: Butzon & Bercker GmbH, 2009. 67 FRANCESCO DASSISI: SCRITTI. Edizione critica a cura di Carlo Paolazzi. Grottaferrata (Roma): Frati editori di Quaracchi, Colllegio s. Bonaventura, 2009. 68 FRANOIS DASSISE: crits, Vies, tmoignages. Dir. J. Dalarun. Paris: ditions Franciscaines, 2010.69 THE LADY CLARE OF ASSISI: Early Documents. Revised Edition and Transla-tion by Regis J. Armstrong. New York: New City Press, 2006.


5. Povijesna svjedoanstva o sv. Franji

Uz Franjine spise i hagiografske tekstove koji su sauvani unutar franjevake obitelji postoje i drugi povijesni dokumenti koji nude dodatne injenice i zanimljive poglede na Franjin ivot. Mnoge od tih povijesnih svjedoanstava skupio je fra Leonard Lemmens i iz-dao u knjizi Manja svjedoanstva iz XIII. st. o sv. Franji Asikom.70 Veina tih dokumenata ne odnosi se izravno na Franjinu osobu, nego ga predstavljaju kao utemeljitelja posve novog pokreta evan-eoskog ivota. Nekima od tih oevidaca novi je Red bio privlaan, drugi su izraavali svoju ravnodunost ili sumnjiavost. U svakom sluaju, ova svjedoanstva, gledana zajedno, ine bogat mozaik doj-mova. Pomau nam vidjeti kako su suvremenici doivljavali Franju i njegov Red manje brae tijekom prvih desetljea njihova postojanja.

Meu Franjinim suvremenicima i svjedocima nastajanja novog bratstva posebno mjesto zauzima Jakov Vitrijski (1160/701240), francusko-belgijski propovjednik, teolog, kroniar i biskup. Njego-va svjedoanstva (Pisma iz 1216. i 1220, kao i knjiga Povijest Zapada) dragocjeni su povijesni izvori o nastanku i razvoju franjevakog pokreta. Njega, kao oduevljenog promicatelja crkvene obnove, du-boko se dojmio radikalni evaneoski ivot Franje Asikoga i njegove prve manje brae i manjih sestara (fratres minores et sorores minores).

Za nas je posebno zanimljivo svjedoanstvo sveenika i povjesni-ara Tome Splianina (12001268) koji je 1222. kao student teolo-gije i prava u Bologni sluao propovijed Franje Asikog i zabiljeio svoja sjeanja u knjizi Salonitanska povijest.71

Tri franjevake kronike, fra Tome Eklestonskog72 (1250), fra Jordana Janskog (11951262) i fra Salimbenea Parmskog (12211288) dragocjene su ne toliko za rekonstruiranje biografije Franje

70 Leonard Lemmens, Testimonia minora saeculi XIII. de S. Francisco Assisiensis, Quaracchi, 1926. 71 Thomae Spalatinensis, Historia Pontificia Salonitanorum et Spalatensium, u Monumenta Germaniae Historica 29, 580. Isti latinski tekst moe se nai i u L. Lem-mens, Testimonia minora 1011. Literatura na hrvatskom jeziku: Kerubin egvi, Toma Splianin dravnik i pisac (12001268) njegov ivot i djelo. Zagreb: Matica hrvatska, 1927; Mirjana Matijevi Sokol, Toma Arhiakon i njegovo djelo Rano doba hrvatske povijesti, Jastrebarsko, 2002; Toma Arhiakon, Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosveenika. Predgovor, latinski tekst, kritiki aparat i prije-vod na hrvatski jezik Olga Peri. Povijesni komentar Mirjana Matijevi Sokol. Stu-dija Toma Arhiakon i njegovo djelo Radoslav Katii. Split: Knjievni krug, 2003. 72 Kronika fra Tome Eklestonskog najstarija je sauvana kronika jedne franjevake provincije iz XIII. st. Planirali smo i nju prevesti i uvrstiti u ovo izdanje Franjevakih izvora, ali, naalost, zbog odluke Vijea franjevakih zajednica na sjednici u Mostaru od 21. VI. 2010. da smanjimo broj stranica, bili smo prisiljeni ispustiti je. Takoer smo iz istih razloga morali ispustiti i Kroniku V. kriarske vojne Ernoula i Bernarda le Trsoriera (12271229), kao i Pravilo pape Urbana IV. (1263).


Asikog, koliko za razvoj Reda manje brae u raznim dijelovima Europe. Dok fra Toma Eklestonski opisuje dolazak prve manje brae u Englesku, fra Jordan izvjetava o poecima Reda u Nje-makoj, a fra Salimbene svjedoi o liku Franje Asikog i poecima franjevatva u Italiji.

6. Papinski dokumenti o sv. Franji

Od prvog susreta s papom Inocentom III. 1209, koji je Franji i prvoj brai dao usmenu dozvolu da zaponu ivjeti po evanelju, pa do prvog pisanog papinskog dokumenta, bule Cum dilecti (1219), prolo je deset godina. Kroz to vrijeme broj brae dramatino je rastao, a s tim su se mnoile i potekoe u Redu i u Crkvi. Pravna institucionalna situacija nove skupine redovnika Manje brae bila je nejasna. Papa Honorije III. u svojoj prvoj buli Cum dilecti naziva ih pripadnicima ivota i drube (vita et religio) manje brae, dok e ih godinu dana kasnije u svojoj drugoj buli Pro dilectis (1220) nazvati Red manje brae (ordo fratrum minorum). Papa je oito bio ponukan tekoama s terena, gdje je nove redovnike morao braniti i tititi pred biskupima pa, da bi im garantirao valjanost i pravovjernost unutar Crkve, mijenja terminologiju, drubu (religio) zamjenjuje redom (ordo).

Usporedo s brojanim rastom rasla je i potreba za jaom unutar-njom organizacijom Reda. Papa Honorije III. bulom Cum secundum consilium (1220) ustanovljuje obveznu godinu novicijata. Sljedee godine 1221. papa usmeno odobrava Pravilo, a dvije godine kasnije 1223. bulom Solet annuere i slubeno pismeno potvruje Pravilo. Papinske bule pisane izmeu 1219. i 1254. odgovaraju tako na spe-cifine potrebe Reda manje brae i ureuju podruja od posebne skrbi, kao to su: institucionalnost, pastoral, misije, reforma Crkve, proglaenje Franje svecem i kao takvim uzorom za nasljedovanje u cijeloj Crkvi i srednjovjekovnom kranstvu. Ovih dvanaest pa-pinskih dokumenata, koje su pisala etvorica papa u razdoblju od tri i pol desetljea, predstavljaju dragocjeno vrelo u kojem postaje razvidnija evolucija Reda manje brae unutar Crkve sa svim svojim unutarnjim i vanjskim izazovima.

7. Spisi i biografski izvori sv. Klare Asike

Zato je Klara Asika ubrojena u Franjevake izvore? Budui da su Franjo i Klara, kao dvije osobe i kao dva Reda koje su oni zajed-no osnovali, nerazdvojivi, tako su i njihovi ivoti, kao i spisi, neod-


vojivi jedni od drugih.73 Zato i ova zbirka dokumenata o Franji i Klari ini jednu cjelinu. ivot i spisi Klare Asike, biljice blaenog oca Franje, kako se voljela zvati, spadaju meu primarne izvore za upoznavanje kako Klare i njezina Reda tako i Franje i njegova Reda. Budui da je Klara izbliza slijedila Franju u svom evaneoskom i-votu, na samom poetku asimilirala je isti evaneoski duh i sauvala ga u sebi u najizvornijem obliku. Zbog toga njezino svjedoanstvo zavreuje potpunu vjerodostojnost.

Naalost, znanstvena istraivanja Klarinih spisa, njezinih biogra-fija i ostalih povijesnih dokumenata nisu bila tako obimna kao kod Franje. Zato su i izvori za prouavanje Klare oskudniji, budui da je uglavnom povijesni interes bio usmjeren na Franju. Tek tijekom ova zadnja tri desetljea na prijelazu iz XX. u XXI. st. naglo je poraslo povijesno zanimanje za Klaru Asiku. Tome je pogodovala sretna okolnost to su se upravo u to doba historijska istraivanja u Europi usmjerila na pitanje poloaja ene74 u srednjem vijeku, kao i njezine svetosti.75 Prouavajui poloaj ene i njezine svetosti u srednjovje-kovlju, povjesniari su se nuno susretali s Klarom i njezinim sljed-benicama. Dok se u srednjem vijeku ini kao da su ene bile nijeme, jer su povijest pisali mukarci koji su si prisvojili rije, Klara je jedna od rijetkih ena koja se usudila progovoriti.

Sve izvore koji govore o enama u srednjovjekovlju pisali su, uglavnom, mukarci i zato ovi izvori esto obiluju mukim pre-drasudama. Broj ena koje su se oglasile pisanjem, a koje su nam poznate do danas, moe se izbrojiti na prste jedne ruke. Klara je jedna od rijetkih ena koja je probila zid utnje. Glas ene, redov-nice i svetice iz njezinih spisa odjekuje danas jae nego ikad prije unato tomu to nije bila posebno izobraena i to je etrdeset go-dina neprestance ivjela zatvorena meu etiri zida. Za sve koji prouavaju pitanje poloaja srednjovjekovne ene, u stvari, bilo bi nemogue previdjeti jednu takvu enu koja je prva u povijesti sastavila zakonodavni tekst redovnikog pravila za ene. Jednako

73 Damien Vorreux, Introduction, in Sainte Claire dAssise: Documents, Biographies, crits, Procs et Bulle de canonisation, Textes de Chroniqueurs, Textes lgislatifs et Tables, Paris 1983, str. 23. 74 Idee sulla donna nel medioevo: fonti e aspetti giuridici, antropologici, religiosi, sociali e letterari della condizione femminile, a cura di M. C. De Matteis, Bologna 1981; E. Ennen, Frauen in Mittelalter, Mnchen 19852; La condicion de la mujer en la Edad Media, Madrid 1986; La femme dans la vie religieuse du Languedoc (XIIIXIV), Tou-louse 1988; Histoire de femmes en Occident: Le Moyen ge, d. Ch. Klapisch-Zuber, Paris 1990.75 A. Vauchez, La saintet aux derniers sicles du Moyen ge daprs les procs de canonisation et les documents hagiographiques, Rome 1981; A. Benvenuti, La santit al fem minile: Funzioni e rappresentazioni tra medioevo e et moderna, u Les fonc tiones des saints dans le monde occidental (IIIXIII sicle), Roma 1991, str. 467488.


tako za sve koji se bave prouavanjem svetosti u XIII. st. nemogu-e bi bilo ne zapaziti Klarinu svetost koja je istodobno monastika i urbana, tj. stara i nova.

Ve krajem osamdesetih godina prologa stoljea pojavile su se rasprave76 posveene Klari, posebice u povodu 800. obljetnice nje-zina roenja (11931993), kad joj se poela iskazivati posebna pa-nja77 koja raste sve do danas. S napretkom istraivanja umnoile su se i rasprave meu strunjacima. One su se usmjerile na dva aspek-ta: odnos izmeu Klare i Franje, kao i prve brae, te vjerodostojnost spisa pripisanih Klari.

S obzirom na prvi aspekt postaje razvidno da obnovljeni interes za Klarin lik ne znai nuno, kao u prolosti, njezin historiografski smjetaj uz brata Franju. Prvi veliki meunarodni kongres neizrav-no povezan s Klarom 1979. predstavlja pokuaj da se ona smjesti unutar enskog religioznog pokreta XIII. st. umjesto unutar fra-njevakog pokreta.78 Duhovno iskustvo Sv. Damjana promatrano je s pravom u kontekstu enskog redovnikog ivota koje se poja-vilo u istom periodu gotovo po cijeloj Europi. Umnoile su se stu-dije79 zad njih godina o enskim religioznim iskustvima u XIII. st., posebice u Italiji. Uoljiva je razlika izmeu religioznog iskustva Klare i njezinih susestara, koje ima monastiki karakter jer su iza-brale sjedilaki i zatvoreni ivot, u odnosu na Franju i prvu brau, ije je iskustvo misionarskog karaktera budui da su izabrali ivot putujuih propovjednika.

to se tie Franjina odnosa prema Klari i njezinim sestrama, zanimljiva kritika zapaanja donosi Jacques Dalarun. On je u svo-jim istraivanjima upozorio na injenicu da se Klara praktiki ne

76 M. Bartoli, Chiara dAssisi, Roma, 1989; A. Rotzetter, Chiara dAssisi: La prima francescana, Milano 1993; M. Carney, The first Franciscan Woman: Clare of Assisi & her form of Life, New York 1993.77 Chiara, francescanesimo al femminile, a cura di D. Covi D. Dozzi, Roma 1992; Mistiche e devote nellItalia tardomedievale, a cura di D. Bornstein R. Rusconi, Na-poli 1992; Chiara dAssisi e la memoria di Francesco, Atti del Convegno per lVIII centenario della nascita di s. Chiara (Fara Sabina 1920 maggio 1994), a cura di A. Marini e M. B. Mistretta, Fara Sabina 1995; Sainte Claire et sa postrit, Actes du colloque de lUnesco (29 septembre 1 octobre 1994), Paris 1995; Chiara e la diffusione delle clarisse nel secolo XIII, a cura di G. Antenna B. Vetere, Galatina 1998. 78 Movimento religioso femminile e francescanesimo nel secolo XIII, Atti del VII Con-vegno Internazionale della Societ Internazionale di Studi Francescani (Assisi 113 ottobre 1979), Assisi 1980; Il movimento religioso femminile in Umbria nei secoli XIIIXIV, Atti del Convegno di Citt di Castello (2729 ottobre 1982), Firenze Perugia 1984. 79 A. Benvenuti, In castro poenitentiae u Santit e societ femminile nellItalia medievale. Roma 1990.


spominje u Franjinim spisima.80 Koju godinu kasnije isti je povje-sniar prouavao Klarine spise s obzirom na odnos prema Franji i otkrio zapanjujui nerazmjer.81 Dok Franjo u svim svojim spisi-ma nijednom ne spominje Klarino ime, Klara u svojim djelima82 spominje Franju najmanje trinaest puta. Dodue, u tri vrlo kratka teksta Franjo se obraa Klari i njezinim sestrama kao zajednici: Siromaice, ujte, Oblik ivljenja Klari i sestrama i Posljednja volja Klari i sestrama.

Spisi koje nam je Klara namrla ine dosta skromnu ostavtinu. etiri pisma Janji Prakoj,83 jedno pismo sestri Ermentrudi,84 njezino Pravilo, Oporuka85 i Blagoslov jedini su spisi koji su nam poznati. Razlike izmeu tih spisa zavreuju nau pozornost. U njima su e-tiri razliita stila pisanja: jedan u Klarinu Pravilu koji odraava po-znavanje onovremene pravne terminologije, drugi u Oporuci s obi-ljem autobiografskih razmiljanja, trei u Pismima otmjen, poetski i udesno profinjen i, konano, etvrti u Blagoslovu bogat biblijskim navodima. U svjetlu tih spisa postavljamo si pitanja glede Klarine izobrazbe i uloge osoba koje su joj pomagale u pisanju. Postupak proglaenja Klare Asike svetom i Legenda sv. djevice Klare Asike do-nose premalo informacija na temelju kojih bismo mogli prosuditi vrstu i razinu njezine izobrazbe. Takoer ovi dokumenti ne spo-minju sudjelovanje drugih u njezinu spisateljskom radu. Usprkos tomu postoje razlozi za zakljuak da su joj druge osobe pomagale u pisanju.

Njezino Pravilo npr. pokazuje takvo istanano znanje redovni-kog prava da se vjerojatno radi o kanonistima koje je angairala. Autentinost Pravila sv. Klare potvruju pet manuskripta, a i sam njegov originalni tekst86 pronaen je u svetiinom habitu u grobu, u povodu utvrivanja vjerodostojnosti njezinih relikvija 1893. Stu-

80 J. Dalarun, Francesco: un passaggio: Donna e donne negli scritti e nelle leggende di Francesco dAssisi. Roma 1994.81 J. Dalarun, Chiara e gli uomini, u Chiara e la diffusione delle clarisse nel secolo XIII. Galatina 1998, str. 79120.82 J. Dalarun, Francis of Assisi and the Feminine. The Franciscan Institute, Saint Bo-naventure University. St. Bonaventure, New York 2006, str. 29. 83 A. Marini, Agnese di Boemia. Con la collaborazione di P. Ungarelli. Roma: Bi-bliotheca seraphico-capuccina, 1991; J. Mueller, Clares Letters to Agnes: Texts and Sources. The Franciscan Institute, Saint Bonaventure University. St. Bonaventure, New York 2001.84 Una vita di Ermentrude, u Wadding, Annales, IV, str. 8493.85 G. Boccali, Testamenta e benedizione di S. Chiara. Nuovo codice latino, u Archivum Franciscanum Historicum, 82 (1989), str. 273305.86 Seraphicae legislationes textus originales, a cura di Hilaire de Paris. Ad Claras Aquas, 1897, str. 4976.


dije o tekstu Pravila objavili su Boccali87 1978. i BeckerGodetMatura88 1985. Izvori za ovo Pravilo jesu: neki dijelovi Pravila sv. Benedikta,89 Hugolinove Konstitucije (1219), Inocentovo Pravilo (1247) i posebice Potvreno pravilo90 (1223) Manje brae.

Tekst Klarine Oporuke donosi istih pet manuskripta koji sadre i tekst njezina Pravila, a objavio ga je Wadding u svojim Analima.91 Prvo kritiko izdanje Oporuke priredio je Diego Ciccarelli92 1979, drugo Jean-Franois Godet93 1985, a tree Giovanni Boccali94 1989. Oporuka sadri nekoliko stilova koji se mijenjaju, od kojih su neki laki za itanje, dok su drugi nespretni i nejasni. Ovdje imamo dojam kako je nekoliko sestara u razliito vrijeme sudjelovalo u nje-zinu sastavljanju.

Glede Klarinih Pisama Janji Prakoj,95 koja su prvi put objavlje-na 1924, a njihovo prvo kritiko izdanje96 tiskano 1932, dojam je potpuno drugaiji. Pisma su puna otmjenosti i dostojanstva koji se ne mogu nai ni u jednom drugom spisu. Pisana su u vremenskom periodu od devetnaest godina (12341253), a dosljednost njihova stila zadivljuje. Dok etiri manuskripta potvruju vjerodostojnost Klarinih pisama Janji Prakoj, to nije sluaj s njezinim Pismom Ermentrudi. Tekst toga pisma donosi samo Wadding.97 U njemu se

87 Opuscula s. Francisci et scripta s. Clarae Assisiensium variis adnotationibus et indi-cibus cura et studio I. M. Boccali ornata, con traduzione italiana a fronte, presenta-zione e note a cura di L. Canonici. Assisi: Pubblicazioni della Biblioteca francescana Chiesa Nuova, 1978. 88 Claire dAssise, crits. Introduction, texte latin, traduction, notes et index par M. F. Becker, J. F. Godet, Th. Matura. Paris: Sources Chrtiennes, 1985.89 G. Salvi, La regola di s. Benedetto nei primordi dell`Ordine di s. Chiara, u Benedictina, 8 (1954), str. 119120.90 Claire dAssise, crits par M. F. Becker, J. F. Godet, Th. Matura str. 4247; M. Bartoli, Chiara dAssisi, introduzione di A. Vauchez. Con appendice iconografica a cura di S. Giben. Roma: Bibliotheca seraphicocapuccina, 1989, str. 115128.91 L. Wadding, Annales Minorum seu trium Ordinum a s. Francisco i