VII. Pravni i gospodarski vid - Franjevački institut za ...franjevacki-institut.hr/sadrzaj/pdf/2015-06-17-13-15-632-.pdf · materijalni izvori prava niti predmet aksioloških izvora

VII. Pravni i gospodarski vid

ODGOVORNOST ZA ŽIVOT, Zbornik, Baška Voda, 1999.

454

Nikola Visković, EKOLOGIJA I PRAVO

455

EKOLOGIJA I PRAVO

Nikola Visković

Sažetak

Ovaj tekst razmatra neka osnovna pitanja postojećeg stanja, mogućnosti i potreba pravne zaštite prirodnih dobara i ljudske okoline. U prvom dijelu se ukazuje na dimenzije ugroženosti tih objekata i na razloge kašnjenja pravne ekozaštite, koja u razvijenim zemljama Zapada počinje u većoj mjeri pokrivati pravne praznine iz ove oblasti tek od sredine našega stoljeća. U drugom dijelu se izlažu slabosti sadašnjeg pravnog obuhvata zaštite prirode i ljudske okoline općenito u svijetu, uključujući nedostatan utjecaj ekološke etike i bioetike na ovu tek nastajuću pravnu granu. U trećem dijelu se ističe da su u Hrvatskoj te slabosti izrazitije i to se pokazuje na dva primjera političko-pravnog djelovanja.

I. Zakašnjeli pravni obuhvat

Pravni poredak možemo definirati, razlikujući ga od običajnog, moralnog i drugih normativnih poredaka, kao društveni proces vrednovanja i normiranja (prisilnog uređivanja) onih međuljudskih odnosa koji su najvažniji, snažno konfliktni i izvanjski kontrolabilni u datom povijesnom društvu1.

Glavne sastavnice takvog određenja prava: vrijednosti, norme i zbiljski odnosi, odgovaraju onome što se u tradiciji pravne znanosti naziva "idejni izvori prava" - s dominantnom vrednotom pravednosti, "formalni izvori prava" - s dominantnim normativnim aktom zakonom, i "materijalni izvori prava" - s

1 Ovu "trodimenzionalnu" definiciju prava predložio sam i razvio u Pojam prava,

Split, 1981., i u udžbeniku Država i pravo, Zagreb, 1997.


456

dominantnim biološkim, ekonomskim i političkim odnosima. Specifičnosti prava naspram običaja i morala (koji imaju istu trojnu strukturu) postoje u svakoj od tih sastavnica, ali temeljne su ili nadodređujuće spomenuta svojstva međuljudskih odnosa kao "materijalnih izvora prava". U nastajanju pravne pojave prvo se pojavljuje određeni društveno značajan, konfliktan i izvanjski kontolabilan odnos (npr. odlaganje otpada i štete od toga), kojeg će pravni subjekti prije ili kasnije spoznati, potom različiti načini vrednovanja toga odnosa ovisno o interesima kojih se oni tiču, i najzad, pravno normiranje kojim se odnos disciplinira polazeći od društveno prevladavajućih vrednovanja.

Sve to možda znaju studenti prve godine juridičkih studija, a nama je ovdje potrebno da bismo došli do relacije ekološke tematike i pravnog poretka. A ta je relacija u povijesti prava sve donedavno bila, najkraće rečeno, relacija odsutnosti. Naime, ono što se danas u legitimnom žargonu pojednostavljenja naziva "ekologija", gubeći pri tome u prosječnoj svijesti ponešto od dubljeg smisla izvornika oikos = domaćinstvo, radi označavanja međuzavisnosti neživih i živih dijelova biosfere i osobito međuovisnosti čovjeka i okolne prirode2, sve je to još do prije pola stoljeća bilo gotovo nepostojeće u spomenutim trima sastavnicama pravnog poretka.

Uistinu, sve do 60-ih godina našeg stoljeća, ravnoteža i održivost međuzavisnih dijelova prirode i prirodno-urbane ljudske okoline pod udarom civilizacije nisu još bili spoznati kao pravno relevantne činjenice, tj. kao materijalni izvori prava, pa stoga nisu u većoj mjeri ni pravno vrednovani i normirani. U najnaprednijim društvima Europe i Amerike pravnici su tada još bili isključivo zaokupljeni, jednako kao njihovi gospodari političari i privrednici, vrednovanjem i normiranjem onih tradicionalnih društvenih odnosa koji su oduvijek predmet političko-pravnog odlučivanja - odnosa zasnivanja i održavanja porodice, rada i reda, vlasništva i trgovine, ustrojstva vlasti i građanskih prava, krivične zaštite života, tijela i drugih dobara, međudržavnih veza i obrane, te u posljednje vrijeme, socijalnih i kulturnih prava, urbanizma i prometa, obrazovanja, zdravlja... Priroda je pri tome bila obuhvaćena pravnim poretkom samo kao dobro koje je objekt iskorištavanja (vlasničkog, radnog, trgovačkog, razonodnog) u jednom posve ekonomističko-izrabljivačkom

2 Neću ponavljati ono što rekoh u tekstu "Kritički o zaštiti ljudske okoline", Tvrtka

15/1997., str. 57-63, o potrebi razlikovanja zaštite prirode od dosadašnje prakse uvijek uže, više ili manje antropocentrične i sa zaštitom prirode načelno nepodudarne zaštite ljudske okoline - kojoj služi i danas toliko popularna teorija "održivog razvoja". Usklađivanje tih dviju razina zaštite, i to tako da se prva ne podredi više u svemu drugoj (i da se ljudski interesi optimalno i trajno ostvaruju u okvirima jedne etike odgovornosti za svaki život kao vrijednosti po sebi), jedan je od najhitnijih znanstvenih, moralnih i političko-pravnih zadataka čovječanstva.


457

shvaćanju svijeta3. Pravna znanost i pravni poredak nisu još znali ni za prirodu kao vrijednost po sebi ni za prirodu kao ugroženu vrijednost, pa stoga ni za ugroženost prirodnog ljudskog oikosa - domaćinstva ili doma. Dakle, ekološki odnosi međuzavisnosti neorganskih i organskih sastojaka prirode, pod djelovanjem civilizacije, uključujući stanje ljudske okoline, nisu još bili ni materijalni izvori prava niti predmet aksioloških izvora prava (prosudbe o opstanku, pravednosti, miru, sigurnosti itd.) i formalnih izvora prava.

Taj zaborav prirode i ljudskog odnosa prema njoj, u politici i pravu dakako nije bio slučajan, već je imao svoje (tek danas lako prepoznatljive) objektivne i subjektivne osnove. Do ovih dolazimo ako se pitamo: zbog čega se sve do prije pola stoljeća nije znalo (misli se na tzv. društvene elite, jer većina ljudi ni dandanas to ne zna!) za stvarnu vrijednost i za civilizacijsko ugrožavanje dijelova prirode i ljudske okoline - vodā, zraka, zemlje, divljih biljaka i životinja, šumskih i močvarnih biotopa, klime, urbanih struktura itd., pa se onda nije stiglo ni do spoznaje potrebe pravne zaštite prirode i ljudske okoline od čovjekovog djelovanja?

Objektivna osnova toga neznanja jest činjenica da još do sredine ovoga stoljeća tehnološka sredstva osvajanja prirode nisu bila toliko moćna da bi mogla uzrokovati osobito duboka i svjetski globalna oštećenja prirodnih dobara. Istina je da su npr. krajem 19. stoljeća šume zapadne Europe spale na najjadnije stanje u povijesnim vremenima, da su istodobno skoro potpuno istrebljeni sjevernoamerički bizoni i europski dabrovi i vukovi, te da zrak i tlo u velikim gradovima nikada nisu bili toliko nečisti kao početkom ovoga stoljeća. Ali takvi i drugi protuprirodni učinci civilizacije bijahu tada uistinu uže lokalizirani, dok je istodobno priroda u većem dijelu svijeta - u Africi, sjevernoj i južnoj Americi, jugoistočnoj Aziji, Oceaniji, Australiji i Sibiru, još pokazivala svoju golemu i divnu zelenu raskoš. Ona je u mnogim svojim dijelovima već bila oštećena, ranjena, no to nije dostizalo razmjere planetarnog pustošenja - što će se dogoditi za samo nekoliko sljedećih desetljeća.

Subjektivna strana takvog neznanja izraz je te objektivne situacije: s izuzetkom onih rijetkih pojedinaca koji uvijek ranije prepoznaju opasnosti, ali

3 Priroda je samo zaštićeni objekt vlasničke okupacije i oplođivanja, sirovina za

radno trošenje i obradu, trgovačka roba, predmet razonode (npr. klasični nacionalni park i zoo park) itd. Pri tome su takve upotrebe prirode obično neograničene i bezobzirne, tako da i neživa i živa priroda teško stradavaju u samovolji zadovoljstva nekih ljudi kao "pravnih subjekata" (ne svih, jer i među njima se odigrava još jedan krug odnosa nejednakosti i izrabljivanja) - te se prirodnim dobrima ne priznaje ili jedva priznaje pravo na opstanak, a ne-ljudskim živim bićima pravo na dobrostanje i odgovarajuća pravna subjektivnost.


458

koje tada malo tko sluša, do 60-ih godina čovječanstvo u cjelini i osobito njegove duhovne i političke elite nisu još uočavali ranjivost prirode pred udarom tehnološko-privrednog rasta koji je već radio na njenom razaranju. Vladajuće sile, znanost i javnost Europe i Amerike računale su nadasve s neiscrpnim prirodnim bogatstvima njihovih kolonijalnih ili podređenih zemalja diljem svijeta, kao da su uopće neupitne prirodne osnove i sirovinske mogućnosti trajne "proširene reprodukcije" u napretku njihove (metropolne, isključujuće, diskriminirajuće i prema narodima čija se priroda kolonijalno pljačka) ekonomije i životnoga standarda. Danas već mnogi shvaćaju koliko je naivno i opasno to uvjerenje, zapravo ideologija divlje sebičnosti i agresivnosti, da je priroda jedan neiscrpan i beskrajno samoobnovljiv izvor životnih dobara (vode, zemlje, zraka, klimatskih pogodnosti, biljne i životinjske raznolikosti, krajolika, mira, zdravlja i ljepote) koji ljudi, i uz to praktički samo neki privilegirani narodi, smiju samovoljno trošiti. Istina, to kritičko znanje nije ni danas prevladavajuće, i, što je najgore, neizvjesno je može li ono postati odlučujuće u budućem ponašanju ljudi i nije li ono možda jedno već bitno zakašnjelo i nedjelotvorno znanje.

Sredinom ovoga stoljeća situacija se naglo mijenja. Eksponencijalni rast tehnološke moći i instrumentalno-racionalnog (a neumnog) gospodarenja prirodnim resursima, kao bitna osobina našega doba, rađa sada i po prvi put u povijesti univerzalnu krizu prirode i ujedno sve zreliju svijest o općoj ugroženosti života ili barem svijest o ugroženosti vlastitog života. U tome se, dakako, procjene još uvijek uvelike razlikuju: od najdublje zabrinutosti do scijentističkog optimizma u pogledu sudbine biosfere, od zabrinutosti za vlastiti osobni ili grupni opstanak, do zabrinutosti za opstanak čitavog čovječanstva, od samo antropocentrične brige za dobrobit sadašnje i budućih ljudskih generacija, do altruističke brige za dobrobit svih vidova života na Zemlji. Te razlike u procjenama iskazuju se posljednjih desetljeća u teorijskim raspravama4, u

4 Vidi npr. u K. SHRADER - Frechette: Environmental Ethics, Pacific Grove, 1981., teorijski prikaz tri modela ponašanja čovjeka prema prirodi i ujedno odgovora na posljedice ekološke krize: etika granice ili cowboya (egocentrično i bezobzirno izrabljivačko osvajanje prirode shvaćene kao neiscrpno sirovinsko blago), etika čamca za spašavanje (briga za spas vlastitog naroda u korištenju prirode kao iscrpivog sustava i prisilno ograđivanje od drugih naroda koji u tome ne uspijevaju) i etika svemirskog broda (briga za sve narode odnosno za svaki život u razumnom i solidarnom odnosu prema "zajedničkom svemirskom brodu" prirode kao zatvorenog i iscrpivog sustava). Prvi model, egoističan i neodgovoran, povijesno je i do danas dominantan. Drugi model, cinično egoističko rješenje, teorijski je proslavio biolog G. HARDIN: The Limits of Altruism, Bloomington - London, 1977. Treći model je više ili manje altruistički prema tome da li je formuliran antropocentrično ili biocentrično, tj. kao briga samo za sadašnju i buduće ljudske generacije ili kao briga za sve oblike života, ljudske i ne-ljudske, na Zemlji.


459

političkim stavovima i u masovnim komunikacijama, a žarišne su im točke i raskršća bili žestoke debate oko Prve svjetske konferencije UN o ljudskoj okolini u Stokholmu, 1972. godine, oko mišljenja stručnjaka Rimskog kluba 1974. godine i oko Konferencije za okolinu i razvoj u Rio de Janeiru, 1992. godine5. U svakom slučaju, izgleda nesporno da se naš planet i čovjek na njemu nalaze danas u nikada prije viđenoj situaciji, kada po prvi put vrijednosti i ugroženost prirode postaju jedna od glavna briga čovječanstva i sadržaj njegovih najhitnijih i najtežih zadaća. U politici i pravu to znači da čovjekov odnos prema prirodi, kao ugrožene primarne vrijednosti oko koje niču silni sukobi interesa, postaje temeljni politički problem ili "materijalni izvor prava" koje se ne može više aksiološki i normativno ignorirati.

Ova nova situacija nastaje tako što se posljednjih desetljeća ubrzano i širom Zemlje pojavljuju sljedeći poremećaji prirode i ljudske prirodno-urbane okoline6:

- uništavanje divljeg života, biljnog i životinjskog, u svim zemaljskim biotopima (morima, rijekama, šumama, močvarama, planinama i dr.), a naročito uništavanje tropskih šuma gdje se nalazi najveći dio svjetske biološke, genetske i vrsne raznolikosti7;

5 Od nepregledne literature o ekološkoj krizi zaslužuje da bude spomenuta jedna

knjiga iz naše sredine, od znanstvenika koji se kod nas prvi i najtemeljitije zanimao za tu oblast: Rudi SUPEK: Ova jedina zemlja, Zagreb, 1973. Osobito je značajan i poziv na uzbunu uglednog američkog političara A. GORE: Zemlja u ravnoteži. Ekologija i ljudski duh, Zagreb, 1994., str. 101.

6 Za Europu v. npr. izvrstan opći pregled Europ's Environment. The Dobříš Assessment, Copenhagen, 1995.

7 O tragediji išćezavanja životinjskih vrsta pisao sam u knjizi Životinja i čovjek, Split, 1996., str. 300 i d. Evo još i nekoliko podataka o išćezavanju prašuma kao najbogatijih kopnenih biotopa. Prema izvještaju Saouome, generalnog sekretara Organizacije za hranu i poljoprivredu UN, na sastanku Komiteta za šume u Rimu 1993. godine (v. "Le Monde" 11. III 1993.), u razdoblju 1970.-1980. prašume su uništavane godišnje u prosjeku 113.000 km², u razdoblju 1981.-1990., 154.000 km², a u godini 1990. punih 170.000 km². Tako je u jednom desetljeću nestalo požarnim krčenjem i sječom 1,5 milijun km² šumskih površina - što je pet puta površina Italije, kada je u Africi uništeno 16,5%, u Aziji 14% i u Latinskoj Americi 8,8% tropskih kišnih šuma. Samo u tom razdoblju je površina kišnih prašuma smanjena u Africi od 2,90 na 2,42 milijuna km² (posljednja brojka čini 19%, a samo u Kongu 10%, svjetske površine), u Aziji od 3,34 na 2,87 milijuna km² (22% svjetske površine), te u Latinskoj Americi od 8,26 na 7,53 milijuna km² (59%, a samo u Brazilu 30%, svjetske površine). Više od polovine ukupne površine tropskih šuma nalazi se u Amazoniji, najvećem vodenom slivu u svijetu koji nosi u ocean 1/5 svjetske slatke vode - nekih 6 milijuna km² prašuma, od čega oko 3,5 milijuna u Brazilu. U svjetskim razmjerima, tropske šume se


460

- ugrožavanje biološke raznovrsnosti i umjetno mijenjanje svijeta života putem selektivnog uzgoja i sve više genetskog manipuliranja biljnim i životinjskim organizmima - što je vjerojatno uvod u iste postupke s ljudskom vrstom;

- teška kemijska i fizička onečišćenja svih dijelova planeta - mora i rijeka, atmosfere, tla i gradskih sredina, a iznad sposobnosti prirode i čovjeka da te otpade civilizacije otkloni ili reciklira, te s posljedičnim oštećenjima biljnih, životinjskih i ljudskih organizama, hrane i pitke vode, kao i pojavom brojnih novih oboljenja8;

najviše uništavaju u Brazilu, oko 30.000 km² godišnje, što je ravno površini Belgije, i to uglavnom paljenjem radi dobivanja pašnjaka, plantaža, akumulacijskih jezera i rudnika (nadasve divovskog metalurškog projekta Carajás, koji zahvaća 1/5 Amazonije). Od vanjskih činilaca uništavanja najneslavniju imaju japanske multinacionalne kompanije, npr. Mitsubishi i Itho, a Japan je i najveći uvoznik tropskog drva - jer kupuje oko 15 milijuna tona godišnje ili 30% svjetskog prometa toga drva, više od svih država Europske unije, dok istovremeno štedi domaće šume koje pokrivaju još oko 70% japanskog teritorija. Taj golemi japanski uvoz namijenjen je prvenstveno proizvodnji papira i stalnoj obnovi japanskih drvenih kuća, ali je njegova neracionalnost izražena i time što znatan dio uvezena drva ide u proizvodnju štapića za jelo varibashi za jednokratnu upotrebu. Japanska eksploatacija, nakon što je 80-ih godina opustošila prirodu Tajlanda, Filipina i Indonezije, orijentirana je 90-ih godina na djevičanske prašume sjevernoga Bornea, Sarawaka, koje se obaraju po 2-3.000 km² godišnje i daju 1/3 japanskog uvoza, a njihovim uništavanjem iščezavaju i postojbine plemena Dajaka i Penana. Isto tako u Amazoniji razaranje prašuma lišava postojbine nekoliko stotina tisuća preostalih Indijanaca - što je opet jedan od mnogih dokaza za istinu da su pustošenja tropske prirode uvijek i pustošenja urođeničkih kultura. V. npr. Forets tropicales, izd. Living Earth Foundation, Paris, 1990., i V. Tardieu: Forêts des hommes, Paris, 1992.

8 Godine 1995., Svjetska organizacija zdravlja osnovala je jedinicu za brze intervencije protiv novih infektivnih bolesti i od tada znanstveni i politički krugovi posvećuju veliku pozornost izbijanju epidemija širom svijeta za koje poznati infektolog Luc Montagnier kaže da se "vjerojatno javljaju zbog neodgovornog ponašanja čovjeka, koji zbog logikoe profita remeti ekosistem", "L'Espresso", 9. I. 1997. Globalizacija procesa ljudske migracije, pretjerane upotrebe antibiotika, genetskih manipulacija, neprirodne prehrane životinja u masovnom uzgoju i sl. bili bi uzročnici tog naglog razvoja epidemija, koje bi mogle postati tragičan prirodno-obrambeni "odgovor" na ljudsku prenaseljenost i zloupotrebu Zemlje: kriptosporidioza 1976., legionarska bolest 1976, virus Ebola 1976., Hantaan virus 1977., hepatitis D 80, HTLV-1 1980., sida 1981., e. coli 0157 1982., goveđa encefalopatija 1986. ("kravlje ludilo") s prijenosom na druge životinje i na čovjeka, salmonela enteritis PT4 1988., hepatitis C 1989., venezuelanska groznica 1991., indijska kolera 0139 1992., ljudski i konjski morbilivirus 1994., brazilijanska groznica 1994. itd., v. "Le Monde", 17. I. 1997.


461

- antropogeno izazivanje (zagrijavanjem atmosfere, velikim ispuštanjem CO2 i drugih plinova) promjena u globalnim i lokalnim klimatskim uvjetima - temperaturi, zračnim kretanjima, padavinama, ozonskom sloju i drugim uvjetima održanja postojećih biotopa i oblika života, s posljedicama erozija, dezertifikacije, poplava, šumskih požara i sl.;

- nerazumno trošenje prirodnih dobara i sirovina - vode, drva, petrola, metala, prostora života itd., u jednom vrijednosno-ekonomskom sustavu gdje nesputano vladaju kratkoročni profitni i konzumentski interesi;

- ekološki neizdržljivi rast svjetskog stanovništva, koji je uistinu glavni materijalni uzrok svih prije spomenutih vidova ugrožavanja prirode, a osobito brzog propadanja prirodnih staništa života, i koji ujedno izaziva velike strukturalne teškoće urbanih naselja, kao posebnih kulturnih ekosistema, zbog nezaustavljiva porasta stanovništva gradova i zagušenja ovih stambenim, proizvodnim i prometom djelatnostima9.

To su oni društveni odnosi (odnosi među ljudima i ovih prema prirodi) koji do sredine našega stoljeća ili nisu još postojali, ili su do tada djelovali u slabo primjetnim začetcima, a koji se tek sada počinju javljati ili se počinju shvaćati od suvremenika kao pravno relevantni odnosi ili "materijalni izvori prava". Kada takvi objektivno važni društveni odnosi i nakon njihove pojave ostaju posve ili djelomično nespoznati, pa zbog toga nisu uopće ili nisu dovoljno pravno vrednovani i normirani, oni se u pravnoj teoriji nazivaju "pravne praznine". I uistinu, svi gore spomenuti načini ljudskog ugrožavanja prirode i vlastite sredine bijaše sve donedavno, pa štoviše to ostaju znatnim dijelom i danas, pravne praznine - odnosi koje pravna regulacija ne zahvaća ili nepotpuno ili nedjelotvorno zahvaća10.

Istovremeno se na Zapadu bilježi još neobjašnjeno naglo smanjenje muških reproduktivnih čelija: početkom 1996. "British Medical Journal" objavljuje podatke istraživanja da "muškarci rođeni nakon 1970. imaju za 25% siromašniju spermu od onih rođenih prije 1959., s prosječnim opadanjem od 2,1% godišnje". Godine 1995., drugo istraživanje potvrđuje te podatke, pokazujući da kvalitet sperme Parižana opada za 2,1% godišnje, dok treće istraživanje, provedeno nad 15.000 muškaraca iz 21 zemlji, pokazuje opadanje te kvalitete za 50% u posljednjoj polovici stoljeća.

9 "Godine 1950. samo je 30% svjetskog stanovništva živjelo u gradskim prostorima, a danas je u njima 45% stanovništva. Godine 2025., u gradovima će živjeti 2/3 stanovnika Zemlje", rekla je podsekretar UN, Elizabeth Dowdswell, na summitu Habitat II, Istambul 1996. U nerazvijenom Trećem svijetu ima sada 213 gradova s preko milijun stanovnika, dok 20 gradova u svijetu prelaze prag od 10 milijuna ljudi (Tokio 26.8 i 28.7 u 2015.; Sao Paolo 16.4 i 20.8 u 2015.; Ciudad Mexico 15.6 i 18.8 u 2015.; Bombay 15.1 i 27.4 u 2015 itd.).

10 Pravnih praznina ima tri tipa. Jedno su relacijske pravne praznine = važni društveni odnosi koji bi trebali biti pravno normirani, ali nisu izričito normirani


462

II. Slabosti pravnog obuhvata

Nije nam ovdje zadatak prikazati i popisati pravna sredstva - normativne akte i ustanove, kojima se u današnjem svijetu pokušava ostvariti pravna zaštita prirode i ljudske okoline. Ta sredstva su danas već brojna i u mnogim državama zakonski i drugi akti iz ove oblasti ispunjavaju čitave knjige i zbirke pravnih publikacija. No, zapravo, sada problem i nije više prvenstveno u tome, kao što je bio još pred dvadesetak godina, da nedostaju načelna politička spremnost, parlamentarne deklaracije i opći pravni akti za zaštitu pojedinih područja "ljudske okoline" od razornog ljudskog djelovanja; sada su glavni problemi u nedovoljnoj kvaliteti, površnosti zahvata i neučinkovitosti takve političke spremnosti, takvih deklaracija i takvih normativnih akata. Zbog toga nije više dovoljno činiti ono što političari i pravnici još uvijek tako često i samozadovoljno čine: popisivati, prepričavati i komentirati važeće nacionalne i međunarodne propise o zaštiti "ljudske okoline", već je sada nadasve potrebno pokazati i objasniti najteže manjkavosti te postojeće pravne ekozaštite i predviđati mogućnosti narednih koraka naprijed na tom području.

Osvrnimo se, dakle, na taj zadatak. Tu možemo zapaziti da današnja nastojanja pravnog obuhvata izvora raznih vidova ekološke krize opterećuje nekoliko slabosti.

Prvo, ta nastojanja se odvijaju uglavnom u tehnološki razvijenijim društvima - u sjevernoj Americi, zapadnoj Europi, Japanu, Australiji i sl., gdje su uistinu i najveće dimenzije ekoloških šteta, gdje je ujedno najviše narasla društvena svijest o njima i gdje postoje ekonomska sredstva i stručnost koji su nužni za suočavanje s tim problemima, dok u ostalom i pretežnom dijelu svijeta takva nastojanja ili nisu na djelu, ili se provode samo normativno, "na papiru" i bez zbiljskih učinaka. Drugo, ta nastojanja se odvijaju još uglavnom na empirijski način, tj. bez prethodnog sustavnog nacrta, od slučaja do slučaja, od polja do polja, pod pritiskom već jako naraslih šteta u biosferi i zakašnjelim intervencijama koje ne uspijevaju otkloniti izvore tih šteta, nego tu i tamo neke štete samo ublažavaju. Treće, prethodno je posljedica činjenice da zaštita

(kažemo "izričito" jer računamo s prigovorom da pravna praznina ne postoji ako važan društveni odnos nije izričito pravno reguliran, ali je ipak prema argumentu a contrario i argumentu a completudine prešutno reguliran - v. N. VISKOVIĆ: Argumentacija i pravo, Split, 1997., str. 64-65, 69-70). Drugo su tehničke pravne praznine = važni društveni odnosi koji jesu izričito pravno normirani, ali manjkavo, jer normama nedostaju neki bitni elementi, npr. sankcije, ili jer nisu predviđena neka druga sredstava za njihovo ostvarenje. Treće su aksiološke pravne praznine = važni društveni odnosi koji jesu izričito pravno normirani, ali tako da ne zadovoljava nečije vrijednosne stavove.


463

prirode i ljudske okoline nije ni u najrazvijenijim zajednicama postala društveno i politički prioritetno pitanje, kako bi trebalo biti, ravno prioritetima razvoja demokracije, zaštite rada, zaštite zdravlja, zaštite privatnog vlasništva i slobodnog tržišta i drugih temeljnih ciljeva suvremenog društva. Četvrto, ekozaštitna nastojanja uspješnije se razvijaju lokalno, u zaštiti pojedinih prirodnih i urbanih objekata, dok su na svedržavnoj i međunarodnoj razini mnogo više politički i normativno deklarirani nego li zbiljski. Peto, početci pravne regulacije odnosa ugrožavanja prirode i ljudske okoline odvijaju se još uvijek uglavnom u klasičnim granama upravnog prava (npr. zaštita voda, nacionalni parkovi i drugi zaštićeni objekti, regulacija lovstva, gradska čistoća), građanskog i privrednog prava (subjektivna i objektivna odgovornost za štete od emisija) i krivičnog prava (kažnjavanje najtežih oštećenja prirodnih dobara), a vrlo sporo ili nikako u okvirima jedne nove, samostalne i za dobru ekozaštitu neophodne pravne grane zaštite prirode i okoliša (Ecological law, Environmental law), koja bi težila vlastitom sustavu vrednovanja i normativnoj potpunosti i konzistentnosti, a koju bi onda pratio i istoimeni upravni resor (ministrarstvo) u državnoj organizaciji. Šesto, ekozaštitno djelovanje odvija se pretežno na razinama općeg pravnog normiranja i upravnog izvršenja pojedinih projekata, dok zaostaju upravni nadzor primjene pravnih normi i nadasve sudsko sankcioniranje kršenja pravnih obveza od kojih uvelike ovisi ostvarivost normativnih ciljeva. Sedmo, takva početna pravna regulacija ima skoro uvijek antropocentrična i utilitarno-ekonomistička polazišta, na što ukazuje već i pripadnost navedenim pravnim granama, jer je: a) vođena samo brigom za čovjeka, s krivom i uistinu nedomišljenom pretpostavkom da treba i da je moguće ostvariti dobrobit čovjeka u "njegovoj prirodnoj okolini" nezavisno ili protiv dobrobiti drugih bića i uravnoteženenosti cjeline biosistema kao vrijednosti po sebi i ne samo za nas, i b) odviše je uvjetovana i sputana ekonomskim ciljevima i kratkoročnim računima cijene koštanja i rentabilnosti, koji se u političkom i pravnom rasuđivanju stalno nameću kao nadređena i neupitna polazišta društvenoga djelovanja11. A to znači da su i prvi pokušaji čovjeka da zaštiti svoju "prirodnu okolinu" (zapravo njegova ponašanja prema prirodi) opterećeni sebičnom i neumnom egocentričnošću jednog subjekta čija tehnološka moć daleko i tragično nadvisuje njegovu društvenu i moralnu

11 Antropocentrizam i utilitarnost još uvijek vladaju, teorijski i normativno-pravno,

podjednako u svjetovnoj i u vjerskoj misli, s dosta slabim izuzetcima u tzv. radikalnoj ekologiji ili deep ecology i u onoj teologiji (s izvorima u svetog Augustina, Franji Asiškom, srednjovjekovnoj mistici i "prirodnoj teologiji" od Ramona Lulla do Johna Raya) što čovjeka shvaća kao "čuvara", "pastira" ili "vrtlara" prirode koja ne postoji samo radi čovjeka i tako odstupa od grubog antropocentrizma k jednoj dosljednijoj teocentrično-biocentričnoj viziji svijeta.


464

uračunljivost12. I najzad, osmo, što je uistinu temeljna slabost, današnja nastojanja u pravnoj zaštiti prirode i ljudske okoline odvijaju se uglavnom na političkom i administrativnom planu (sa spomenutim nedostacima nesustavnosti i antropocentričnosti), a da još nisu postala dio moralne i pravne kulture građana, tj. dio onakve žive moralne i pravne svijesti koja je od pamtivijeka ukorijenjena npr. u odnosima porodice, vlasništva, ugovora, rada ili političke demokracije. Ovo posljednje uključuje i nedovoljnu javnost podataka o ekološkim štetama i nikakvu ili slabu mogućnost da građani (ne samo kao oštećeni vlasnici i potrošači) budu pokretači i sudionici ekozaštitnih sudskih postupaka. Treba još reći da se zapreke u zauzimanju građana za ekološki ispravna rješenja nalaze i u tome, uz njihovu slabu ekološku svijest i nedovoljnu obavještenost o posljedicama oštećenja prirode, što ta rješenja redovito imaju visoku ekonomsku cijenu - zbog čega su ona u narodu najčešće nepopularna i ujedno demagoški diskvalificirana od privrednih lobija i političkih stranaka; jedan od važnijih i nipošto lakih zadataka ekologističkog aktivizma jest objašnjavanje da su takve ekonomske žrtve dugoročno ne samo korisne, nego i neophodne, pa onda i da mjere u prilog prirode i ljudske okoline mogu čak pokrenuti nove ekonomske aktivnosti i postati novi izvori zaposlenosti.

Nešto više domete od normativno-pravne prakse (ustavotvorstva, zakonodavstva, upravnog i sudskog odlučivanja) ima promišljanje zaštite prirode i ljudske okoline u pravnoj znanosti, tj. u vrijednosnom prosuđivanju, kritici stavova politike i pozitivnog prava i prijedlozima de lege ferenda pravnih znanstvenika. To je razumljivo, jer je znanost po samoj prirodi stvari kritička i teorijska svijest - pa i onda kad su glavni njezin predmet pravila pozitivnog prava. Istina, ima i u pravnoj znanosti odviše uskih i puko komentatorskih pristupa, koji su toliko svojstveni pozitivističko-dogmatskoj "duši" jurista, ali čak se i u dobrom dijelu pravnog pozitivizma počinje danas događati kritičko suoćavanje stavova juridičke struke s prirodno-znanstvenim, filozofijskim i sociološkim spoznajama i težnjama za zaštitu prirode i života. Zbog toga se temeljna i najnaprednija pitanja i odgovori o odnosu prava i ekologije nalaze sada u znanstveno-pravnim raspravama, a dakako srazmjerno

12 U suvremenoj animalističkoj teoriji stvoren je neologizam "specizam" za

označavanje principijelnog ljudskog diskriminiranja i tlačenja životinjskih vrsta (species) u njihovim potrebama za opstanak i dobar život, v. P. SINGER: Oslobađanje životinja, Zagreb, 1998., i Životinja i čovjek, op. cit., str. 389 i d. Izrazu se može dati i prošireno značenje diskriminiranja i uništavanja svih vrsta prirodnih dobara od prepotentnog ljudskog "gospodara", koji se povijesno ukazuje ne samo kao homo rationalis, homo faber itd., nego i kao homo destructor prema svojoj biosferi.


465

njihovoj teorijskoj razini13. Pri tome je od najveće važnosti da na pravnu znanost počinju utjecati i upravo nastajuće koncepcije ekološke etike i bioetike, koje niču prvenstveno u filozofiji i antropologiji - prva promišljajući moralne dileme oko učinaka suvremene tehnologije na prirodu oko čovjeka, a druga promišljajući moralne dileme oko učinaka suvremene tehnologije na individualni život čovjeka (asistirano začeće, pobačaj, presađivanje organa, pokusi s čovjekom, genetske manipulacije, eutanazija). Zasad su bioetička razmatranja, i teorijski i zakonodavno, slabije razvijena od ekoloških, a istodobno vrlo diferencirana i međusobno polemička u ideološkom smislu, te još odviše vezana za medicinsku struku; ipak, osnovano je očekivati da će uskoro nastati konvergencije između nje i ekološke etike u jedinstvenu etičku brigu o životu, koja će pravnicima u budućnosti biti jedan od najutjecajnih aksioloških izvora prava14.

Treba ovdje reći još da i ekološka etika i bioetika moraju imati, kao svako zrelije vrijednosno-normativno rasuđivanje, svoje najviše principe ili postulate

- uključujući dakako pravila za rješavanje sukoba među principima i za

dopuštanje izuzetaka u prilikama koje nameću (biološke i kulturne) nužnosti života. U tome već postoje, i nije ih moguće izbjeći, različite koncepcije i sporovi koji su bremeniti značajnim praktičnim posljedicama15. Autor ovoga

teksta smatra da najsnažniji razlozi (koji mogu biti, važno je znati, i religijski i nereligijski!) podržavaju ova dva temeljna principa eko-bioetike: a) svi uvjeti

što omogućuju život (voda, tlo, zrak) i svaki oblik života (biljni, životinjski, ljudski) jesu najviše vrijednosti prirode i čovječanstva, i b) svaki uvjet života i

13 Navedimo tek nekoliko djela: K. HAWKINS: Environment and Enforcing,

Oxford, 1984.; F. MARILENA: Il diritto del ambiente, Milano, 1990.; Encyclopaedia of Environmental Law I-VI London, 1993.; C. T. REID: Nature Conservation Law, Edinburgh, 1994.; Principles of International Environmental Law I, Manchester - New York, 1995.; A. E. BOYLE - M. R. ANDERSON: Human Rights Approaches to Environmental Protection, Oxford, 1996.; A, SIMONCINI: Ambiente e protezione della natura, Milano, 1996.; International Law and the Conservation of Biological Diversity, London, 1996.; kod nas jedino O. LONČAREVIĆ–HORVAT i dr.: Osnove prava okoliša, Zagreb, 1997.. Mnogo podataka, kritike pozitivnog prava i teorijskih hipoteza ima u časopisima poput Environmental Policy and Law (Bonn, 1970.-), Ecology Law Quarterly (Berkeley, 1970-) i Journal of Environmental Law (Oxford, 1989.-).

14 Od takve integracije, s proširenjem bioetike i na promišljanje odnosa čovjeka prema ne-ljudskim bićima, pošli smo u radu Bioetika i biomedicinsko pravo, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu 1-2/1995., str. 67-84, i u Životinja i čovjek, op. cit., sa širom bibliografijom.

15 V. npr. S. BARTOLOMEI: Etica e natura, Roma - Bari, 1995.


466

svako živo biće treba jednako brižno štititi i uzgajati, s jedinim izuzetcima žrtvovanja pojedinih živih bića u prirodno nužnim odnosima samoodržavanja i samoobrane - ali ne radi zabave, športa, kulinarskih užitaka, huškanja, mode i drugih privilegija koje čovjek egocentrično sebi podaruje. Ta dva principa

uvode bitno drukčiji pristup oblicima ne-ljudskog života od onoga koji je vladao u dosadašnjem odnošenju čovjeka spram prirodnog svijeta: oni uvode altruistički imperativ univerzalnog poštovanja i zaštite svih anorganskih dijelova biosfere i svih bića, biljnih i životinjskih, dopuštajući samo obrazložene izuzetke uništavanja i iskorištavanja nekih uvjeta života i nekih

živih bića ako su oni nužni za opstanak drugih bića - za razliku od tradicionalnog i još uvijek vladajućeg egoističkog odnosa univerzalnog uništavanja i iskorištavanja uvjeta života i živih bića s izuzetnom zaštitom

"naročito ugroženih dijelova prirode", "naročito ugroženih vrsta" ili pak "kulturno značajnih prirodnih dobara". Uz to, taj imperativ poštovanja i zaštite

svih elemenata biosfere može dobiti, a mi smatramo i da treba dobiti, svoj najprimjereniji pravnički izraz, tj. svoje najčvršće jamstvo pravne zaštite, u proširenju normativne kvalifikacije "subjektivnog prava" na ne-ljudska bića:

tako da pravni status biljke i životinje ne bude samo "objekt prava" (odnosno "zaštićeni objekt prava"), nego prvenstveno "subjekt prava" ili određeno

središte interesa života koje ima prema čovjeku neka svoja prava koja je zabranjeno i kažnjivo (osim u spomenutim izuzetcima) povrijediti. Dakle, svim biljkama i svim životinjama trebalo bi priznati, s izuzetcima koji su nužni za

opstanak drugih biljaka, životinja i čovjeka, pravo na život, pravo na slobodu,

pravo da ne budu zlostavljeni, pravo na zaštitu njihova okoliša i pravo na uzdržavanje ako su obuhvaćene ljudskim ambijentom i/ili uzgojem16. To znači

da ekološka etika i bioetika zahtijevaju, polazeći od principijelne jednakosti svih oblika života i međuvrsne pravednosti, da uz moralne i pravne dužnosti

"zaštite ljudske okoline" djeluju također moralne i pravne dužnosti "zaštite okoline biljaka i životinja"; pri tome su dakako nužna pravila rješavanja sukoba

16 V. u Životinja i čovjek, str. 454-460, jedan prijedlog pravila rješavanja

međuvrsnih sukoba interesa. Uz to se na str. 450 i d., ukazuje na to da se vrste i snaga prava postavljaju donekle različito prema kategorijama ne-ljudskih bića: na primjer, na jedan način za divlje biljke i životinje (floru i faunu), kojima treba priznati u najvećoj mjeri pravo na život, pravo na slobodu i pravo zaštite okoliša, a na drugi način za privredno uzgajane biljke i životinje, kojima se zbog nužnosti ljudskog opstanka (i životinjskog opstanka u odnosu na bilje) moraju na žalost više ili manje ograničiti pravo na život i pravo na slobodu, ali im treba jamčiti pravo na ne zlostavljanje i na uzdržavanje.


467

interesa među oblicima života, prema kojima je neizbježno da čovjek ima neke prednosti u odnosu na druga bića (zbog njegove najviše razvijenosti u stupnjevima života, ali, realistički gledajući, i zato što je on je taj koji pravila piše!), ali ipak ne smije, kao do sada, a priori i neupitno nametati svaki svoj

interes svakom interesu drugih bića.

Tek priznanjem prirodnih dobara i ne-ljudskih bića kao samostalnih vrijednosti u etičkom i pravnom poretku značilo bi da ljudski odnosi prema tim dobrima i tim bićima prestaju biti (ili da nisu više u onolikoj mjeri) relacijske, aksiološke i tehničke praznine kao što su to danas: ovi bi odnosi po punoj spoznaji njihove važnosti i konfliktnosti postali "materijalni izvori prava", njihovo bi vrednovanje i osobito ocjenjivanje po principima jednakosti i pravednosti postalo "aksiološki izvor prava", a opće pravne norme kojima se oni reguliraju postali bi "formalni izvori prava".

Današnje nepriznavanje ili nedosljedno priznavanje takvih altruističkih načela i imperativa ljudskog odnošenja prema životu ("integralne obrane života", rekao bi Albert Schweitzer) najteži su nedostaci upravo nastajućih ekoetičkih i bioetičkih koncepcija, koje još u velikoj mjeri nasljeđuju tradicionalni antropocentrizam, i samim tim su vjerojatno glavni uzroci slabog utjecaja tih koncepcija na školstvo, na politiku i na pravnu regulaciju, kao i uopće niske ekološke i bioetičke kulture stanovništva.

III. Ekologija i pravo u Hrvatskoj

Sve rečeno o početcima, manjkavostima i potrebnim etičkim postulatima pravne zaštite prirode i ljudske okoline vrijedi i za Republiku Hrvatsku. Ona je još prije svoje potpune nezavisnosti pripadala skupini tehnološki srednje razvijenih društava, pa prema tome i društava s relativno naprednijim pravnim obuhvatom odnosa čovjek-priroda i čovjek-okolina. Iako je od početka zaostajala u pravnoj ekozaštiti za većinom država zapadne Europe i sjeverne Amerike, Hrvatska je na primjer već od prije nekoliko desetljeća relativno dobro pravno štitila neke vrijedne prirodne predjele - dajući im pravni status nacionalnog parka, parka prirode, prirodnih rezervata i drugih tipova zaštićenih područja, a istovremeno propisujući posebnu pravnu zaštitu određenom broju naročito ugroženih vrsta flore i faune, tj. divljih biljaka i divljih životinja17. Međutim, u zaštiti ostalih vidova prirode i ljudske okoline Hrvatska je zaista kasnila i još uvijek kasni za urbano-industrijski razvijenijim svijetom - i to

17 O našim zaštićenim prirodnim objektima v. Prirodne znamenitosti Hrvatske,

Zagreb, 1989., i I. BRALIĆ: Nacionalni parkovi Hrvatske, Zagreb, 1990.


468

upravo srazmjerno njenom urbanom i industrijskom zaostajanju, ali također i njenom znanstvenom i političkom zaostajanju za zapadnim svijetom18.

To kašnjenje moglo bi se najbolje i dosta precizno odrediti ispitivanjem načina kako se kod nas očituju spomenute opće slabosti pravne ekozaštite u suvremenom svijetu. Vrlo je izvjesna pretpostavka, utemeljena na dnevnom iskustvu, ali još neprovjerena strožim istraživanjima, da se u našem pravnom poretku svaka od tih slabosti pokazuje težom nego li npr. u skandinavskim zemljama, SAD, Engleskoj, Francuskoj ili Njemačkoj.

Kad se pregledaju broj i predmeti opće normativnih akata koji danas u Hrvatskoj reguliraju odnose čovjeka prema prirodnim dobrima i ljudskoj okolini, mogli bismo zaključiti da je na toj razini (opće pravne regulacije) učinjen značajan posao. Spomenimo samo osnovne zakonske akte iz ove oblasti, izostavljajući brojne podzakonske i provedbene akte poput uredaba, pravilnika, odluka i dr.: Z. o zaštiti prirode (uz izvedene zakone o osnivanju nacionalnih parkova), Z. o zaštiti okoliša19, Z. o vodama, Z. o zaštiti zraka, Z. o šumama, Z. o dobrobiti životinja, Z. o poljoprivrednom zemljištu, Z. o zaštiti od buke, Z. o otpadu, Z. o lovu, Z. o morskom ribarstvu, Z. o prostornom uređenju, Z. o rudarstvu, Z. o zaštiti od požara, Z. o komunalnom gospodarstvu, Z. o prijevozu opasnih tvari, Z. o građenju. Ima ekozaštitnih pravila i u nekim drugim zakonima, npr. u Kaznenom zakoniku i u Pomorskom zakoniku, a zatim je značajno i to da je Republika Hrvatska usvojila određeni broj međunarodnih ugovora - konvencije o promjeni klime, o ozonskom omotaču, o biološkoj raznolikosti, o prekograničnom zagađivanju zraka i utjecajima na okoliš, o svjetskoj kulturnoj i prirodnoj baštini, o zaštiti bilja, ptica i močvara, o zagađivanju Sredozemnog mora, o opasnom otpadu i o nuklearnoj sigurnosti20.

18 Ovdje se ne možemo upuštati u razmatranje ovih zanimljivih hipotetičkih

korelacija: a) da je industrijsko i urbano zaostajanje Hrvatske prema zapadnim društvima bio istovremeno uzrok veće očuvanosti kvalitete prirode i ljudske sredine naše zemlje i uzrok kasnog sazrijevanja ekosvijesti i zaštitnih mjera; i b) da su zaostajanje prirodnih i društvenih znanosti, s jedne strane, i političkog (nepluralističkog) sistema, s druge strane, također bili uzročnici kašnjenja u sazrijevanju naše ekosvijesti i zaštitnih mjera.

19 Ova prva dva, predmetno najšira eko-propisa, izražavaju bitno razlikovanje između zaštite prirode i zaštite ljudske okoline na koje smo ukazali u bilj. 2. Ipak, ni u njima nije posve izričito i dosljedno iskazano to razlikovanje, koje se tiče biocentrične i antropocentične motivacije zaštite prirodnih elemenata, a koje je od najvećeg, mada kod nas slabo spoznatog, praktičnog i obrazovnog značaja.

20 Tekstove svih tih zakona i međunarodnih ugovora donosi knjiga Propisi o zaštiti okoliša, Zagreb, 1997., s izuzetkom najnovijeg Zakona o dobrobiti životinja,


469

Dakle, zakonodavstvo u Hrvatskoj zahvaća većinu tipova ljudskog djelovanja koji ugrožavaju prirodna i urbana dobra, pa stoga takva djelovanja (društveni odnosi) nisu više potpune pravne praznine, kakva bijahu još pred nekoliko desetljeća. I ako bismo ostali samo na toj činjenici, moglo bi se zaključiti da stanje zaštite prirode i ljudske okoline u nas nije naročito loše i da u tome ne zaostajemo znatnije od razvijenih zemalja Zapada - osim nekih većih propusta u usvajanju međunarodnih akata, između ostalog više europskih ekozaštitnih konvencija21. Ipak, slika našeg "prava zaštite prirode" i "okolišnog prava" mnogo je problematičnija ako se razmotri zbiljsko stanje iza te fasade izglasanih i objavljenih zakonskih akata. Tada se zacijelo potvrđuje spomenuta pretpostavka da su najteži problemi našega prava u naročitoj naglašenosti onih slabosti od kojih pate, u većoj ili manjoj mjeri, sva suvremena prava na polju ekozaštite. Istina, ima i tu značajnih razlika u odnosu na pojedina naša zaštićena dobra, pa je npr. stanje povoljnije u starijoj pravnoj zaštiti vodâ nego li u odskora započetoj pravnoj zaštiti od buke i zaštiti zraka, tla i klimatskih uvjeta22. Međutim, općenito su jasno primjetne sljedeće glavne slabosti naše ekozaštite:

Prvo, zakonske intervencije redovito znatno kasne, a ujedno su nedostatne i neradikalne prema zbiljskim potrebama zaštite prirodnih i urbanih uvjeta života, pa su stoga njihove odredbe vrlo neefikasne u potiskivanju ponašanja koji oštećuju prirodnu i urbanu biosferu. Drugo, jedan od glavnih uzroka tome

objavljenog u NN br. 19/1999. Potpuniji pregled propisa o zaštiti prirode i okoliša donosi "Okoliš", svibanj 1999., publikacija Državne uprave za zaštitu prirode i okoliša.

21 Usporediti npr. u nas ratificirane međunarodne akte s popisom iz A. E. Boyle - P. Birnie: Basic Documents on International Law and the Environment, Oxford, 1995.

22 Pravna zaštita vodâ je širom svijeta bila jedno od prvih polja pravne brige za prirodna dobra, što se objašnjava s barem tri faktora: relativna oskudnost vode kao nužnog uvjeta za opstanak čovjeka i za stočarstvo i poljodjelstvo, naročita ugroženost vode od onečišćenja i teškoće dovođenja vode do mjesta njene upotrebe za piće, navodnjavanje i druge svrhe. O pravnoj regulaciji korištenja voda u rimskom, srednjovjekovnom i modernom privatnom i javnom pravu vidi npr. Acque, Novissimo Digesto Italiano I, Torino, 1968., p. 190-225. Izvještaji OUN kažu da danas 1/5 svjetskog stanovništva oskudijeva u pitkoj vodi i da će 2025. godine biti tako ugrožena 1/4 svjetskog stanovništva, zbog čega voda već sada postaje najdragocjenije strateško dobro, a u budućnosti će vjerojatno postati češći predmet međunarodnih sporova i višestruko skuplja tržišna "roba" nego što je današnja njena cijena. U Hrvatskoj su se vode počele sustavnije štititi saborskim Zakonom o vodnom pravu iz 1891. godine, a zatim Zakonom o zaštiti voda od 1962., Zakonom o vodama od 1965., i Zakonom o vodama od 1995. godine. O značaju, područjima i mjerama vodozaštite u suvremenoj Hrvatskoj v. monografiju Vode Hrvatske, Zagreb, 1991., i zbornik radova Druga hrvatska konferencija o vodama, Dubrovnik, 1999.


470

jest to što političke ideje i pravna regulacija nisu još vođeni pravim uvidima, znanstvenim i političkim, u važnost i ugroženost prirodnih dobara, pa stoga nedostaje adekvatna, sustavna i odlučna strategija pravne ekozaštite (a uz to i odgovarajuća strategija ekonomskog i kulturnog razvoja!). Treće, daljnji uzrok te neefikasnosti je nedostatak političkog i pravničkog shvaćanja potrebe da se konstituiraju posebna grana ekološkog prava i odgovarajući upravni resor za zaštitu prirode i ljudske okoline, odakle bi nicale inicijative za adekvatnim i cjelovitim pravnim reguliranjem. Četvrto, još jedan uzrok te neefikasnosti sastoji se u tome što je u većini oblasti ekozaštite slab upravni nadzor izvršavanja propisa, a općenito je još gore stanje sa sudskim rješavanjem sporova i kažnjavanjem ekodelikata, jer su zbog ekonomskih teškoća prekršitelja propisa i zbog uvriježenog podcjenjivanja vrijednosti prirodnih dobara sudci skloni toleriranju ili minimalnom sankcioniranju prekršaja. Peto, kod nas još nema ni govora o građanskom gonjenju ekodelikata, osim radi privatnih naknada šteta, tako da je ekozaštita posve etatistička, pa onda birokratizirana i podložna utjecajima moćnika i političkim računicama oportuniteta, a bez neposrednog sudjelovanja civilnog društva. Kraj svega , među nama je još posve nepostojeća bioetička svijest, od znanosti i religije do školstva i masovnih medija, o potrebi napuštanja sebičnog i u krajnjoj mjeri samom čovjeku opasnog antropocentrizma u zaštiti "ljudske okoline", a to znači da je vrlo dubok zaborav temeljne istine da su svi sastojci prirode vrijednosti po sebi i da oni nadasve kao takvi moraju biti zaštićeni načelno neovisno o ovim ili onim čovjekovim interesima23. A to opet znači da sve spomenute nevolje u krajnjoj analizi potječu iz niske razine ekološke i bioetičke svijesti stanovništva, osobito mladeži i onih društvenih slojeva, političkih i visoko obrazovanih, koji najviše odlučuju o našoj zbilji, te je stoga

23 Na primjer, događa se da i naš temeljni i "najidejniji" političko-pravni akt

Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj ("Narodne Novine" 34/1992.) postavlja, kao i većina ostalih pravnih akata, ovako uske antropocentrične ciljeve zaštite prirode: "Republika Hrvatska je odlučna u cijelosti osigurati uravnotežen ekološki i gospodarski razvitak u cilju trajnog očuvanja nacionalne baštine za sadašnje i buduće generacije i provedbe ustavnog prava hrvatskih državljana za zdrav život, dostojnog standarda, u očuvanom okolišu." Jednostavno rečeno: može li se dobro zaštititi priroda ako nam je motivacija samo ostvarenje interesa sadašnjih i budućih ljudskih generacija - interesi koji po ljudskom samorazumijevanju mogu biti i takvi da izazivaju uništavanje ili bitno oštećenje nekih prirodnih dobara i temeljnih interesa ne-ljudskih bića? Nije li naprotiv jedini sigurniji način zaštite prirode opće kvalificiranje svih njenih sastojaka kao vrijednosti po sebi (tj. ne samo za nas) i priznanje nekih prava ne-ljudskim bićima, uz načelo da se te vrijednosti i ta prava mogu izuzetno žrtvovati prema uspostavljenim pravilima sukoba interesa?


471

nedvojbeno da nema pravog napretka u zaštiti prirode i ljudske okoline bez odgoja naroda na bioetičkim načelima stroge obrane svih oblika života.

Na žalost, kod nas i teorijska promišljanja iz ekološke etike i bioetike kasne za zapadnim standardima jednako ili još više od pozitivnopravne zaštite pojedinih prirodnih dobara - što je osobito opasno, jer takvo teorijsko zaostajanje stvara teške zapreke pravnom uočavanju i primjerenom rješavanju konkretnih ekoloških problema24. No, nemajući ovdje mogućnost šireg prikaza tih teorijskih i pozitivnopravnih zaostajanja, iz na nesreću brojnih negativnih primjera, spomenut ću samo dva slučaja što ukazuju na svu težinu nedostatka svijesti o vrijednostima i o ugroženosti prirode u našim "društvenim elitama" i u najširem javnom mnijenju.

a) Prvi primjer je povijesni govor Predsjednika Republike na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora Republike Hrvatske 30. svibnja 1990., u kojemu je, između ostalog, izloženo "deset neposrednih zadaća" hrvatskog naroda i države. Tu su spomenuti ovi zadaci: 1. izrada novog ustava koji će Hrvatsku urediti kao demokratsku, pravnu državu, 2. postizanje novog političkog položaja Hrvatske koji će joj osigurati nezavisnost, 3. pristupanje europskim udruženjima uz očuvanje hrvatskog entiteta, 4. uspostava trodiobe vlasti, moderne uprave i depolitizacije sudstva, 5. duhovna obnova i dokidanje štetnih podjela u hrvatskom narodu, 6. promjena vlasništva u gospodarstvu, denacionalizacija i privatizacija, 7. demografska obnova, smanjenje emigracije i porast stanovnika, 8. povratak i reintegracija iseljenih Hrvata, 9. promjene u javnom i kulturnom sektoru znanosti, kulturi, obrazovanju, zdravstvu, medijima itd, i 10. moralna obnova i jačanje etike rada, tradicionalnih vrijednosti obitelji, obnova uloge škole u odgoju. Sadržaj ovih "neposrednih zadaća" nedvojbeno pokazuje kako one nisu kratkoročne naravi, već da su posrijedi programski ciljevi jedne temeljne, sveobuhvatne i dugoročne političke strategije obnove države i građanskog društva. Međutim, u toj temeljnoj, sveobuhvatnoj i dugoročnoj strategiji obnove nema niti jedne riječi o neophodnosti promjene postojećeg jadnog stanja odnosa društva i države prema prirodi i ljudskoj okolini kao najviših i najugroženijih vrijednosti suvremenog svijeta i posebice hrvatskoga naroda. Tu se ekološkim problemima ne samo odriče rang prioritetnog političkog pitanja, što je na žalost još uvijek opća karakteristika suvremenih prava, nego se oni čak i ne spominju kao važnija

24 Ovdje treba odati priznanje vrijednom časopisu "Socijalna ekologija", koji je

posljednjih godina znatno pridonio predobivanju izgubljenog znanja u tom problemskom polju. U ekološkom prosvjećenju djeluje još mnogo duže, ali na žalost s nedovoljnom tiražom i uveliko nedostupan širem čitateljstvu, naš izvrstan časopis "Priroda".


472

politička tema i zadatak. Zbog toga taj strateški program svojim sadržajem uistinu pripada kulturi i politici XIX. stoljeća ili početka XX. stoljeća, a ne ovom našem vremenu kada tehnološki rast prijeti prirodi i čovječanstvu golemim ekološkim štetama, ako ne i katastrofama. No znakovito je da nitko od zastupnika u Saboru, kao i nitko izvan Sabora, nije prigovorio zbog takvog nedostatka političke strategije prema jednom sudbinskom aspektu današnjice - a možda čak nitko od značajnijih političkih subjekata nije taj nedostatak ni primijetio. To zapravo pokazuje da događaj nije imao samo značenje jednog osobnog, a još manje slučajnog ili izuzetnog propusta Predsjednika države, već da je bio tek istaknuta epizoda i pokazatelj općeg neshvaćanja važnosti zaštite prirode i ljudske okoline u cjelini "suvremene" svijesti Lijepe naše. Naime, ekološke teme ne postoje ni u programima svih dosadašnjih hrvatskih vlada, ni u djelovanju naših političkih stranaka, ni u političkom diskursu naših sredstava informiranja (kad je vlada održala poseban sastanak, kad je neka stranka održala skup, kad je Sabor imao sjednicu ili barem adekvatnu točku dnevnog reda, kad su vladajuća i oporbena, čak i naša alternativna sredstva informiranja, progovorili o ekozaštiti?), pa je onda konačno Hrvatska izvan političke i civilne zbilje zapadne Europe i po tome što još nema jedne prave ekologističke, "zelene" stranke. Od političkih tekstova imamo jednu manjkavu formulaciju čl. 52. Ustava o prirodnim dobrima "od interesa za Republiku" i jednu političarima nezanimljivu Deklaraciju o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj. Umjesto zasebnog resora za ekozaštitu, sa snažnim nadležnostima kakve današnje (ne)prilike zahtijevaju, imamo odnedavna samo Državnu upravu za zaštitu prirode i okoliša25. Spomenuti zakoni i međunarodne konvencije donijeti su na poticaj i prijedlog stručnih službi i skupina tehničke inteligencije (što objašnjava njihove česte pragmatičke kompromisnosti), a iza njih uistinu ne stoje ni političko razumijevanje zbiljskog značaja reguliranih odnosa, ni čvrsta politička volja da se ti propisi realiziraju i da se plati visoka ekonomska cijena koju ta realizacija neizbježno traži, niti opća svijest o potrebi najviših napora za ekološki i bioetički odgoj stanovništva.

b) Koliko su kod nas slabi političko i opće razumijevanje i volja u

ekološkim i bioetičkim stvarima najbolje se vidi iz neprimjernih stavova

pojedinih zakonskih akata. Od tolikih mogućih primjera, uzmimo tek izglasani

Zakon o dobrobiti životinja. On je trebao ispuniti jednu veliku i dugogodišnju

pravnu prazninu, jer naše pravo ima posve manjkavu, nepostojeću ili vrlo

zastarjelu zaštitu raznih kategorija životinja - divljih i domaćih, privrednih i

kućnih, zatoćenih i pokusnih itd., od ljudskog zlostavljanja. Nakon što su

25 O ustrojstvu te Državne uprave i njenim nadležnostima, ali nažalost bez naznaka

njenih financijskih sredstava, v. navedeni poseban broj "Okoliša" od svibnja 1999.


473

nekoliko godina dokazivali takvo stanje i potrebu donošenja zakona, četiri

udruženja za zaštitu životinja iz Hrvatske uspjela su naposljetku nagovoriti

nadležno Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva da zajednički izrade nacrt

zakona protiv zlostavljanja životinja koji bi bio podnijet Saboru. Za osnovu toga nacrta ta udruženja su predložila njemački Zakon o zaštiti životinja

(Tierschutzgesetz, 1986.), jedan od najboljih akata te vrste u svijetu, i zaista je

odlučeno da on bude obrazac za naš zakonski akt. Međutim, kad su visoki

etički ciljevi i razrađene odredbe toga njemačkog akta, ploda više desetljeća

rasprava u njemačkoj znanosti i zakonodavstvu, dospjeli u ruke naših bioetički

neobrazovanih službenika i savjetnika iz veterinarske struke, dogodilo se

duboko degradiranje temeljnih načela i konkretnih rješenja toga pravnog uzora.

Zbog takvoga degradiranja javno su prosvjedovala, prije i poslije saborskog

izglasavanja zakona, udruženja zaštitnika životinja - ukazujući na izigravanje

njihovih nastojanja i na besmislenost prepisivanja dijelova njemačkog zakona

uz istodobno napuštanje njegovih osnovnih načela, no sve je to bilo uzaludno u

okružju dubokog ravnodušja ministarskih službi, vladajućih i oporbenih

stranaka te najvećeg dijela medijske javnosti. Ovdje nećemo prikazati sve

padove odredaba tog našeg propisa u odnosu na njemački uzor i sva rješenja na

štetu životinja koja su u njemu učinjena radi zadovoljenja moćnih

komercijalnih interesa (npr. rezanja kljunova peradi, načina držanja i prijevoza

privrednih životinja) i tradicionalističkih nemoralnih navika (rezanje ušiju pasa,

ubijanje napuštenih životinja i sl.). Dovoljno je navesti ispuštanje principa

univerzalnosti i biocentričnosti (neantropocentričnosti) zaštite životinja, koji su

upravo bitni za njemački zakon i koji interpretativno osmišljavaju sve njegove

odredbe prema jednoj visokoj bioetičkoj koncepciji - na koju je utjecao (s

pojmom "sustvorenja") i kršćanski svjetonazor. Te principe iskazuje sažeto i

jasno čl. 1. Tierschutzgesetza26:

"Svrha ovoga zakona jest da zbog odgovornosti čovjeka za životinju kao

sustvorenja štiti njen život i njeno dobrostanje. Nitko ne smije životinji bez

razumnoga razloga nanositi bol, patnje ili povrede."

Iako je preuzeo veći dio odredaba njemačkog zakona o pojedinim

zaštitnim odnosima, naš je zakonodavac, vođen vlastitom mjerom ekološke i

bioetičke kulture i ne brinući zbog iznakažavanja (zlo)upotrebljenog stranoga

26 Vidi prijevod njemačkog Zakona o zaštiti životinja (verzija 1986.) u Zborniku

radova Pravnog fakulteta u Splitu 1/1993., str. 101-119, uz naš komentar, itd., str. 95-100.


474

izvora, istovremeno "odrubio glavu" ili temeljne principe toga zakona koji

zahtijevaju zaštitu svih životinja kao vrijednosti po sebi. I evo na što je spao čl.

1. našega zakona:

"(1) Ovim se zakonom uređuje dobrobit životinja glede držanja, smještaja, zaštite i odnosa prema životinjama.

(2) Životinje, u smislu ovoga Zakona, jesu kralješnjaci i to: ribe, ptice i sisavci."

Dakle, priređivači nacrta zakona i naš zakonodavac odbijaju zaštititi od zlostavljanja sve životinje, odbijaju smatrati životinje kao sustvorenja, koje su vrijednosti po sebi i ne samo vrijednosti za nas, i protive se praktički važnom preciziranju da se zaštita životinja ostvaruje tako da se one u granicama razumnih razloga zaštićuju od boli, patnji i povreda. Takva uistinu jadna opredjeljenja nisu ni slučajna ni posljedica neobavještenosti, jer su animalistička udruženja od početka svoje suradnje na izradi zakona dokazivala sve prednosti njemačke formulacije i do kraja ih javno branili, te nema drugog objašnjenja nego da su takva opredjeljenja posljedica teškog nedostatka bioetičke kulture subjekata političke i pravne moći u našoj državi. I više od toga: čak nedostatak biološke i logičke kulture. Jer, kako se inače može objasniti ustrajno odbijanje bilo kakvog obrazloženja (dužnost obrazloženja, što znači argumentiranja, uvjet je razumnosti svakog zakonodavstva i uopće bilo kojeg stava) za proizvoljno izuzimanje beskralješnjaka i velikog dijela kralješnjaka iz pravne zaštite od ljudskog zlostavljanja. Zašto bi čovjek trebao brinuti samo o zaštiti kralješnjaka, a da mu bude dopušteno nerazumno ubijanje, zlostavljanje i oštećenje staništa beskralješnjaka - pčela, mravi, leptira i nebrojenih drugih vrsta kukaca, pauka i gusjenica, koji su najveći dio životinjskog carstva, osnova opstanka mnogih kralješnjaka u prehrambenom lancu i bića s bitnim ulogama u održavanju biosfere? No, uz to naš zakonodavac uvodi još jednu diskriminaciju, zbog samo njemu poznatih razloga, odbijajući priznati pravnu zaštitu od zlostavljanja čak i svim kralješnjacima! On dakako ne obrazlaže ni tu svoju odluku, potpuno besmislenu, o brizi za samo neke kralješnjake - ribe, ptice i sisavce, a nebrizi za gmazove i vodozemce, koji imaju jednako razvijenu osjetljivost kao i oni prvi, koji nisu ništa manje važni za održavanje biosfere i koji su, biolozima je dobro poznato, izrazito ugroženi u sadašnjim procesima ljudskog uništavanja prirode. Uza sve to, čl. 1. sadrži još i neadekvatno određenje "dobrobiti životinja" u značenju radnji "glede držanja, smještaja, zaštite i odnosa prema životinjama" - kao da zakon regulira samo ljudsko ponašanje spram domaćih i zatočenih životinja (koje se drže i smještaju), a ne i spram životinja u divljini, što nije istina, jer zakon ima i poglavlje IX. Zaštita divljih životinja u prirodi. Pri tome


475

se pravi i logička zbrka stavljanja u isti red vrsnih pojmova "držanje" i "smještaj", rodnog pojma "zaštita" i još višeg rodnog pojma "odnos". I na kraju, protivno svjetskoj i stoljetnoj praksi da se ovakav pravni akt naziva "Zakon o zaštiti životinja" - jer je riječ o aktu kojim se samo ublažavaju patnje živih bića koje čovjek lovi, zatvara, mrcvari u pokusima, lišava porodičnih i drugih socijalnih odnosa itd., naš zakonodavac je taj svoj akt gotovo crnohumorski nazvao "Zakon o dobrobiti životinja".

Ulazeći u supertehnološku epohu svoje povijesti, čovječanstvo se našlo pred sudbinskom zbiljom svog razornog ponašanja prema prirodi i pred nužnosti da ta ponašanja izmijeni ako hoće spasiti svijet života i vlastiti opstanak. Mi pri tome pouzdano znamo da je tehnološka moć prvi uzročnik uništavanja prirode, ali još ne znamo je li nas ona također može izbaviti iz krize života u koje nas je bacila. Ako bi ovo drugo bilo moguće, onda će pravni poredak, vođen mjerom zrelosti kulture i politike, biti jedno od najvažnijih sredstva u pokušaju samodiscipliniranja homo fabera kao homo destructor; no tu se onda javlja i pitanje koliko su kultura, politika i sama pravna regulacija sposobni da se nose s takvim zadatkom. Fundamentalni pesimizam sadrži nevjericu u samu "ontološku" mogućnost pripitomljavanja bitno "protuprirodne" tehnologije i njene upotrebe u obnovi prirodnoga svijeta. Etički pesimizam nosi pak nevjericu u sposobnost morala i prava da budu uspješni mediji discipliniranja moći - a treba priznati da je tu nevjericu zaista više potvrđuju nego li demantiraju dosadašnja iskustva zakašnjele i slabe pravne zaštite prirode u XX. stoljeću. I u razvijenijim i u nerazvijenim društvima, u tom pogledu među njima nema značajnijih razlika, svi vidovi ekoegoizma (biološkog, ekonomskog, etničkog i dr.) dokazuju se još uvijek kao znatno jači od ekologističkog i bioetičkog altruizma, svjetovnog i vjerskog, pa stoga i od nastojanja da pravo bude djelotvorno sredstvo ovoga posljednjeg.

Uistinu, kome pripada i kome služi pravo? I može li ono uopće, po svojoj naravi, jednako dobro služiti sebičnosti, kojoj tisućljećima i do danas tako dobro služi, kao i altruizmu i požrtvovnosti koje zahtijeva potpuna odgovornost za svaki život?


476

SUMMARY

Nikola Visković, Ecology and Legislation

The article deals with some basic questions related to the present state, possibilities and needs of a legal protection of natural resources and human environment. In the first part, the dimensions of endangering of natural resources and human environment are considered and some reasons for the delay of legal environmental protection are pointed out. In the western developed countries, the environmental protection started to be juridicaly applied from the middle of our century. In the second part, frailties of contemporary juridical coverage of the protection of nature and human environment in the world, in general, are dealt with, including weak influence of ecological ethics and bioethics on this law branch which is in the process of being established. In the third part, it is pointed out that these frailties are even more significant in Croatia, which is indicated in two examples of political-legal activities.