Fridrih Wilhelm Jozef ŠelingAutor: mr Gorana Đudurović Praštalo

Filozofija klasičnog njemačkog idealizma

Najznačajnija Šelingova djela su: ‘Sistem transcendentalnog idealizma’, ‘Filozofija umjetnosti’, ‘O suštini ljudske slobode’i druga.

Šelingova filozofija je kao ‘pucanj iz pištolja’ (Hegel.) U razvoju Šelingove filozofije uočava se pet

karakterističnih perioda:Filozofija prirodeEstetski idealizamApsolutni idealizamNauka o slobodi Filozofija mitologije

Šelingovo stvaralaštvo

Šeling- o filozofiji, filozofiranju, znanju i istini

Šeling smatra da se znanje zasniva na podudaranju nečeg objektivnog sa nečim subjektivnim. Čovjek, po Šelingu, zna samo ono istinito; istina je podudaranje predstave sa svojim predmetom. Skup sveg samo objektivnog u znanju naziva Šeling, prirodom, dok skup subjektivnog naziva inteligencija ili Ja.

Savršena teorija prirode bila bi, po Šelingu, ona po kojoj bi se cijela priroda razriješila u neku inteligenciju.

Filozofija kao najviša nauka treba da ostvari i najviši cilj znanja kao podudaranja objektivnog i subjektivnog, svjesnog i nesvjesnog, realnog i idealnog.

Filozofiranje je za Šelinga djelovanje, ali ne samo djelovanje već i samoposmatranje u djelovanju.

Transcendentalna filozofija

Transcendentalna filozofija ima zadatak razjasniti kako je znanje uopšte moguće.

Da se ono objektivno učini prvim i da se ono subjektivno izvede iz njega to je, po Šelingu, zadatak prirodne filozofije, dok transcendentalnoj filozofiji preostaje suprotan pravac; da pođe od subjektivnog kao onog prvog i apsolutnog, i omogući da ono objektivno nastane iz njega. (Schelling, 1986: 10)

Priroda je vidljivi duh, a duh je nevidljiva priroda

Filozofija prirode-objektivni idealizamŠeling prirodu shvata kao objektivno i samostalno

postojanje. Fihteov subjektivni idealizam on preovladava tako što djelatnost subjekta (Ja) prikazuje kao razvoj prirode na osnovu vlastitog protivrječja.

Postavljajući iznova pitanje postojanja objektivnog, Šeling otvara zadatak razrešenja subjekt- objekt odnosa. Fihteovo Ja kod Šelinga je u stvari Aposulut.

Apsolut je ‘opšta priroda’ ili ‘svjetski duh’. Apsolut je budući indiferentan, osnov razvoja i prirode i duha

Razvoj apsoluta prikazuje se kao istorija prirode.

Filozofija prirodeNasuprot Fihteu, koji prirodu uzima kao

materijal za saznavanje, Šeling prirodu određuje kao sistem uma, odnosno sistem djelovanja koji ima neki cilj.

Priroda je apsolutno produktivna i djelatna. Ona je apsolutni totalitet, sama je sebi dovoljna i mora se objašnjavati iz sebe same. U prirodi postoji univerzalna suprotnost, koja je osnov svakog postojanja i kretanja. To i čini osnovu njenog apsolutnog produktiviteta, razvoja.

Šeling tako utemeljuje dijalektiku prirode.

Filozofija umjetnostiŠeling je pokušao da kroz prirodu razrješi

problem svjesnog i nesvjesnog. Razrešenje pronalazi u umjetnosti. Umjetnost se javlja kao ‘organon’ filozofije. Samo ona, po Šelingu, posjeduje sposobnost bezgranične produkcije koja je analogna prirodi ali je nadilazi.

“Objektivni svijet samo je prvobitna, još besvjesna poezija duha; opći organon filozofije i izvršni kamen njezina cijela svoda –filozofija umjetnosti”. (Šeling,1986:

Šeling- Filozofska istraživanja o suštini ljudske slobode

Misao o slobodi...

Ljudska sloboda jeste sposobnost dobra i zla.

Šeling o porijeklu zlaSve što je stvoreno dolazi od Boga. U Bogu

leži razdvojenost na osnov (temelj) i egzistenciju. Kod čovjeka ta dva dijela odstupaju jedan od drugog u čemu leži mogućnost dobra i zla.

Zlo ne nastaje iz osnova već kad se ljudska volja odriče svijeta.

Metafizika iracionalnog “ ’Dijalektika povijesti’ je htjela, da se je i

sistem uma preobratio u svoju suprotnost, i da je spoznaja nemogućnosti prelaženje granica, na koju je nužno naišao pokušaj dedukcije sviju pojava iz jednog osnovnog principa, pored onih idealističkih nauka neposredno izazvala druge, koje su se upravo stoga našle prisiljene, da ustvrde b e z u m n o s t s v j e t s k o g o s n o v a. Taj proces najprije je na sebi samome osjetio svestrani nosilac glavnog razvitka, proteus idealizma, S c h e l l i g.

Novo pritom nije spoznaja, da umska svijest naposljetku ipak uvijek ima nešto za sadržaj, što jednostavno u sebi nalazi, a da se za to ne može naći opravdanje. Takvi granični pojmovi bili su transcendentalni X kao stvar o sebi kod Kanta, kao diferencijal svijesti kod Maimona, kao neosnovano slobodno djelovane kod Fichtea. Novo je bilo to, da je ovo za uma nepojmljivo, nesavladivo, što je davalo otpor njegovu radu, trebalo de se i zamišlja kao nešto

b e z u m n o. 1. Schelling je začudo bio gurnut na stazu

iracionalizma baš time, što je religiozni motiv htio preuzeti u apsolutni idealizam”. (Windelband, 1988: 195)

LiteraturaKunzmann P., F-P. Burkard i F. Wiedmann.

2001. Atlas filozofije. Zagreb: Golden marketing.Windelband W. 1988. Povijest filozofije. Zagreb:

Naprijed.Hegel G. W. F. 1983. Istorija filozofije. Beograd:

Beogradski izdavačko-grafički zavod.Schelling. F. W. J. 1986. Sistem

transcendentalnog idealizma. Zagreb: Naprijed.Nešković R. 1991. Filozofija i istinska zajednica.

Beograd: Savremena administracija.