Gabrijel Garsija Markes - 12 Hodočasnika

8/20/2019 Gabrijel Garsija Markes - 12 Hodočasnika

1/86


2/86

Gabriel García Márquez

DVANAEST HODOČASNIKA

voki/bojana888


3/86

PROLOG

ZAŠTO DVANAEST, ZAŠTO PRIČA I ZAŠTO LUTALICA

Dvanaest priča u ovoj knjizi napisano je tijekom proteklih osamnaest godina. Prije no šdobiti današnji oblik, pet ih je poslužilo za novinske zapise i filmske scenarije, a jednevizijsku seriju. Tu je i priča koju sam prije petnaest godina ispričao u snimljenom intervjuu, prijatelj kojem sam je ispričao prenio na papir i objavio, da bih je naposljetku ja sam, na osn

rzije, ispisao u konačnom obliku. Bilo je to jedinstveno stvaralačko iskustvo koje zasldrobnije tumačenje, ako ni zbog čega drugog, a ono da bi malci koji sanjaju da će jednogastati piscima čim prije saznali kako je porok pisanja iscrpljujuć i neutaživ.

Prva mi je ideja pala na um početkom sedamdesetih, zaslugom otrežnjujućeg sna koji sam kon pet godina života u Barceloni. Sanjao sam da prisustvujem vlastitom pogrebu, hodajupini prijatelja odjevenih kako priliči dostojanstvenoj koroti, ali svečarskog raspoloženja. Svdoimali sretnima što smo zajedno. Pogotovo ja, zahvalan što me smrt počastila tom jedinstvlikom da se sastanem sa svojim prijateljima iz Latinske Amerike, onim najstarijima, najdrama koje tako dugo nisam vidio. Poslije obreda, kad su se počeli razilaziti, nakanio sam ih p

jedan mi je od njih s nesmiljenom izravnošću ukazao na činjenicu da je za mene svečvršena. „Ti si jedini koji ne može otići”, kazao mi je. Tek sam tada shvatio da umrijeti uvijek ostati bez prijatelja.

Ne znam ni sam zašto, taj sam si čudnovati san protumačio kao svojevrsno osvještenje vlantiteta, kao dobro polazište za pisanje o neobičnim zgodama koje Latinoamerikanci doživljavropi. To je došlo kao ohrabrujuće otkrivenje, budući da sam upravo bio završio Patrijaren, moje dotad najzahtjevnije i najosjetljivije djelo, i još nisam vidio puta kojim bih nastavio

Gotovo sam dvije godine vodio bilješke o temama koje bi mi pale na pamet, bez jasnog

š one večeri kad sam se toga prihvatio kod kuće nisam imao notesa, pa su mi djeca ustupila olsku bilježnicu. Za naših čestih putovanja, sami su je nosili među svojim knjigama, iz strahazagubi. Naposljetku sam skupio šezdeset i četiri teme, potkrepljene tako detaljnim bilješkame trebalo samo uobličiti.

U Meksiku, po povratku iz Barcelone 1974. godine, sinulo mi je da ova knjiga ne trebman, kako sam je na početku zamišljao, već zbirka kratkih priča, zasnovanih na novinskim crtie ću suđenom im zaboravu oteti vještom poetskom nadgradnjom. Dotada sam bio napisao tri kča. Nijedna od njih nije, međutim, bila zamišljena ni izvedena kao cjelina, već je svaka ila zasebnu, samoopstojnu jedinicu. Stoga sam u pisanju ovih šezdeset i četiri slutio uzbu

stolovinu, pod uvjetom da ih sve uspijem ispisati u jednom zamahu i da polučim unu


4/86

dinstvo tona i stila koje bi ih u čitateljevu doživljaju učinilo neodjeljivima.Prve dvije - Trag tvoje krvi u snijegu i Sretno ljeto gospode Forbes - napisao sam 19

dugo zatim objavio u književnim prilozima nekolicine inozemnih novina. Nisam si priušdnog dana odmora, no upola treće priče, valjda baš one o mojem sprovodu, osjetio sam maram više nego pri pisanju romana. Isto mi se dogodilo s četvrtom. I naprosto nisam smogaoih završim. Sada znam razlog: napisati kratku priču jednako je naporno kao i započeti roime, već u prvom odlomku romana morate odrediti sve: strukturu, ton, stil, ritam, opseg, katkaarakter kojeg lika. Ostatak je čisti užitak pisanja, najintimniji i najsamotniji zamisliv, i ako

atak života ne posveti dorađivanju svoje knjige, to je zato što ga upravo onaj neumoljivi porivu je na početku manjkao, kasnije nagoni da je dovrši. Priča, međutim, nema ni početka ni kadne ili ne ispadne. Ako ne ispadne, vlastita i tuđa iskustva govore da je u većini slučzdravije početi iz početka, potpuno drukčijim pristupom, ili je baciti u smeće. Netko je, ne sjtočno tko, o tome izrekao vrlo točnu, pa i utješnu rečenicu: „Pisca treba cijeniti više po onomdere, nego po onome što objavi”. Istina je, doduše, da ja nisam poderao skice i bilješke, no um nešto gore: prepustio sam ih zaboravu.

Sjećam se da je bilježnica, brodolomnica u moru papira, ležala na mojem pisaćem st

eksiku do 1978. Jednoga dana, dok sam tražio nešto drugo, odjednom mi je palo na pamet da javno nisam vidio. Isprva me to nije zabrinulo. No uvjerivši se da je na stolu doista nema, dom napadaj panike. Nije u kući preostao nijedan zakutak koji nismo temeljito pretresli. Razmo pokućstvo, isprevrtali knjižnicu da bismo se uvjerili da nije zapala iza koje knjige, a posljatelje podvrgli neoprostivoj istrazi. Ni traga. Jedinim se mogućim - ili prihvatljivašnjenjem činilo da je u nekoj od mojih čestih čistki papira bilježnica završila u košu za otpat

Vlastita me reakcija iznenadila: zapisi kojih se gotovo četiri godine nisam ni sjetio, promse u pitanje časti. Pokušavajući ih iznova oživjeti pod svaku cijenu, trudom ništa manjim od oi sam uložio da ih prvi put stavim na papir, uspio sam rekonstruirati bilješke za trideset priča

je napor da ih se prisjetim ujedno poslužio kao pročišćenje, pa sam nesmiljeno odbacivaoima nisam vidio spasa, da bi ih opstalo osamnaest. Ovaj me put pokretala odlučnost da ih do išem u jednom dahu, no zanos me ubrzo počeo napuštati. Unatoč tome, ne držeći se savjeta

m uvijek davao mladim piscima, nisam ih bacio u smeće, već sam ih iznova pohranio. Za čaj.

Kada sam 1979. započeo pisati Kroniku najavljene smrti, potvrdilo se da u predasima iziju knjiga gubim naviku pisanja, pa mi je svaki put sve teže započeti novu. Zbog toga sa

među listopada 1980. i ožujka 1984., nametnuo obvezu da objavim po jednu rubriku tjed

ličitim inozemnim listovima, ne bih li se doveo u red i održao visoku temperaturu koja bala za pisanje. Tada mi je svanulo da moj sukob s bilješkama u bilježnici nije ništa drugoblem s književnim rodovima, te da to zapravo i ne bi trebale biti priče, nego novinski zmo što sam, objavivši pet zapisa iz bilježnice, nanovo promijenio mišljenje: učinili su mmjerenijima za film. Tako je nastalo pet filmova i jedna televizijska serija.

Nisam, međutim, mogao predvidjeti da će pisanje za tisak i za film znatno utjecati i naimanje priča, do te mjere da sam, ispisujući ih napokon u konačnom obliku, vlastite ideje moreći pincetom odvajati od onih koje su mi podmetnuli redatelji za rada na scenarijima. P

ga, istodobna me suradnja s petoricom filmaša navela na to da počnem pisati drukčijom meto

počinjao bih jednu priču kad sam imao slobodnog vremena, napuštao je kad bih se zamorio, il


5/86

iskrsnuo kakav nepredviđeni posao, i onda odmah započinjao drugu. U nešto više od godinut od osamnaest tema našlo se u košu, među njima i ona o mojem sprovodu, budući da nikada n

pio dočarati slavljeničko raspoloženje onoga sna. Činilo se, međutim, da su ostale priče dživjele.

Riječ je o dvanaest priča u ovoj knjizi. Prošlog sam ih rujna, nakon još dvije godine ležerda, pripremio za tiskanje. I time bi se bilo okončalo njihovo dugogodišnje neumorno i uzvjesno lutanje od koša za smeće do pisaćeg stola, da me u zadnji tren nije zagolicala

mnja. Budući da sam različite europske gradove u kojima se priče odvijaju opisao po dal

ćanju, poželio sam, nakon gotovo dvadeset godina, utvrditi vjerodostojnost mojih uspomlučio iznova na brzinu proputovati Barcelonom, Ženevom, Rimom i Parizom.

Nijedan od tih gradova nije više imao nikakve veze s mojim sjećanjima. Sve ih je, kao i našnju Europu, zahvatio zapanjujući obrat: zbiljske su mi se uspomene učinile poput ubličenog pamćenja, dok su one lažne ispale tako uvjerljive da su zasjenile stvarnost. Zappće nisam mogao razabrati granicu između nostalgije i razočaranja. U tome je ležalo konrješenje. Napokon sam polučio ono što mi je ponajviše nedostajalo da dovršim knjigu, a mogbiti jedino protokom godina - vremensku perspektivu.

Po povratku s tog sudbinskog putovanja, sve sam priče ispisao iznova, od početka, u ozničavih mjeseci, ne mučeći se uopće dvojbama gdje završava život, a gdje počinje maštnako nisam bio siguran da je išta od onoga što sam dvadeset godina ranije u Europi proživio uo stvarno. Pisanje mi je krenulo tako tečno da sam gdjekad imao osjećaj da me nosi čisti povijedanja, a takvo je stanje duha vjerojatno najsličnije levitaciji. Osim toga, radeći istovresvim pričama i skačući posve slobodno s jedne na drugu, dobio sam svojevrsni panoramski uavo djelo, koji me spasio od zamora uzastopnih početaka, i omogućio mi da uočim jalove viškgibeljna proturječja. Vjerujem da se iz toga izrodila knjiga priča kakvu sam oduvijek pisati.

I tu je, čeka da je čitatelj uzme u ruke, nakon tolikog vrludanja od nemila do nedraga, u bostanak pred pogubnom neizvjesnošću. Sve su priče, izuzev dviju početnih, završene u isto vriabilježeni su datumi na koje sam ih započeo. Njihov poredak u ovom izdanju odgovara onojoj bilježnici.

Uvijek sam vjerovao da je svaka nova verzija priče bolja od prethodne. Kako onda odnačnu? To je tajna struke koja ne podliježe zakonima razbora, već magiji instinkta, kao što kuha kada je gotova juha. Za svaki slučaj, ipak ih neću ponovno iščitavati, jer to sa svojim knjigamim nikada, od straha da se ne pokajem. Tko ih bude čitao, znat će što s njima. Uostalom,

vrše u košu za smeće, za ovih dvanaest priča lutalica to će zacijelo biti kao da su se, pporna puta, napokon vratile kući.

Gabriel García MáCartagena de lndias, travanj


6/86

SRETAN PUT, GOSPODINE PREDSJEDNIČE

Sjedio je na drvenoj klupi pod požutjelim krošnjama samotnog parka, promatrao prašudove oslonivši se objema rukama o srebrni držak štapa, i razmišljao o smrti. Kad je prvšao u Ženevu, jezero je bilo mirno i prozirno, bilo je pitomih galebova što su kljucali iz ruodavačica ljubavi nalik utvarama poodmaklog sutona, sa svojim volanima od organdija i svincobranima. Sada je jedina dostupna žena, dokle god je pogled sezao, bila prodavačica cvijestom molu. Jedva je vjerovao da vrijeme može nanijeti takvu štetu, ne samo njegovu životu,jetu što ga okružuje.

Bio je samo jedan neznanac više u gradu plemenitih neznanaca. Nosio je tamnoplavo odielim prugama, brokatni prsluk i tvrdi šešir u stilu umirovljenih dužnosnika. Brk muškečoperan, kosa bujna, plavičasto sijeda, romantičarski valovita, ruke kao u harfista, s prstovca na lijevom prstenjaku, oči živahne. Pravo stanje njegova zdravlja odavala je jedino ža. No svakako je, i u svojoj šezdeset četvrtoj godini, zadržao upadnu otmjenost. Tog se đutim, osjećao imunim na i najmanju natruhu taštine. Godine moći i slave ostale su za

dohvatno daleko, a ostatak puta pred njim vodio je samo prema smrti.U Ženevu se vratio nakon dva svjetska rata, u potrazi za konačnim odgovorom na bol

ečnici na Martiniku nisu uspjeli objasniti. Nije predvidio ostati duže od petnaestak dana, no nt tjedana iscrpljujućih pretraga i nejasnih nalaza još se nije nazirao kraj. Bol su tražili u jebregu, u gušterači, u prostati, na svim najnevjerojatnijim mjestima. Sve do tog nesretnog četkoji ga je liječnik najskromnijeg ugleda od svih što su ga dotada pregledali naručio na odj

urologiju, u devet ujutro.Ordinacija je nalikovala samostanskoj ćeliji, liječnik je bio nizak i turoban, desne ruke u

ijed prijeloma palca. Kad je ugasio svjetlo, na osvijetljenoj se ploči pojavio rendgenski snalježnice koju nije prepoznao kao svoju dok liječnik nije štapićem upro na spoj dvaju kralježedjelu ispod pojasa.

- Vaša je bol ovdje - rekao je.Za njega to nije bilo tako jednostavno. Bol je bila nepredvidiva i podmukla, katkad se čin

eva s desne strane prsnog koša, katkad iz donjeg trbuha, a često bi ga iznenadila i nobadanjem u preponama. Liječnik ga je saslušao bez riječi, ne mičući štapić s ploče. „Zatot tako dugo zavaravala”, rekao je. „No sada znamo da je ovdje”. A onda je kažiprst uprepoočicu, i pojasnio:

- Premda, ako ćemo pravo, gospodine predsjedniče, svaka bol dolazi odavde!Stil mu je bio tako dramatičan da je konačna presuda zazvučala sasvim nedužno: predsjedn

zbježno mora podvrgnuti osjetljivom kirurškom zahvatu. Kad je upitao koji je stupanj r


7/86

emešni je doktor svoj odgovor zavio u maglicu neizvjesnosti.- Ne možemo biti posve sigurni - kazao mu je.Donedavna su, pojasnit će, takvi zahvati uključivali vrlo ozbiljnu opasnost po život pacijen

ne govori o različitim stupnjevima paralize. No zahvaljujući napretku medicine u dva proa, takva strahovanja pripadaju prošlosti.

- Možete biti mirni - zaključio je. - Sredite svoje stvari, pa nas obavijestite. Ali ne zaboraprije, to bolje. Nije to bilo dobro jutro za probavljanje loše vijesti, još manje na otvorenom. Iz hotela je

o rano, lagano obučen, jer je u sobu kroz prozor prodrla jarka sunčeva svjetlost, i svojstvenmjerenim korakom zaputio od šetališta Chemin du Beau Soleil, gdje se nalazila bolnicčišta tajnih ljubavnika u Engleskom parku. Sjedio je tamo preko sat vremena, nepremišljajući o smrti, kad je počela jesen. Jezero se uzburkalo poput naglo pobješnjelog oceanamahniti vjetar poplašio galebove i pomeo zadnje lišće. Predsjednik je ustao i, umjesto da je

cvjećarice, iz javnih cvjetnih nasada istrgnuo jednu ivančicu, pa je zadjenuo u zapjećarica ga je zaskočila.

- Ovo cvijeće nije Božje, gospodine - rekla mu je, ozlovoljena. - Nego općinsko.

On je naoko prečuo njezine riječi. Udaljio se laganim koračajima, pridržavajući nehajno štdini, a gdjekad bi ga i zavrtio, profinjenim, pomalo nadmenim pokretom. Na mostu Mont urbano su spuštali zastave Konfederacije uskovitlane na vjetrometini, pa je i vretenasti, pjenaz iz vodoskoka utrnut prije vremena. Predsjednik isprva nije ni prepoznao svoju omiljenu kmolu, jer su s nadstrešnice uklonili zelenu ceradu i zatvorili ljetne cvjetne terase. U saloed dana gorjele svjetiljke, a Mozartov komad u izvedbi gudačkog kvarteta zvučao je asnog nagovještaja. Predsjednik je posegnuo za novinama sa snopa za goste na šanku, šešir esio na vješalicu, nataknuo naočale sa zlatnim okvirima da može čitati za najizdvojenijim st

ek je tada postao svjestan novopridošle jeseni. Započeo je od međunarodne stranice, gdje b

o rijetko naletio na pokoju vijest s američkog kontinenta, i nastavio čitati odostraga pprijed dok mu konobarica nije donijela njegovu svakodnevnu bočicu Evian vode. Prošlo je od trideset godina otkako se odrekao obreda kave, po liječničkoj odredbi. No još taekao: „Kad jednom budem siguran da sam nadomak smrti, opet ću je početi piti”. Možda je ku

s.- Donesite mi i kavu - naručio je na besprijekornom francuskom. I nesvjestan dvosmisle

asnio:- Espresso, ta probudi i mrtvaca.

Ispio ju je bez šećera, polaganim gutljajima, i potom šalicu naopačke položio na tanjurić,kavenom talogu, nakon tolikih godina, dao vremena da mu ocrta sudbinu. Iznova otkrivenitisnuo je na trenutak zloslutne misli. A već u sljedećem trenutku, kao da je i to sudbedodređeno, osjetio je da ga netko promatra. Nehajnim je pokretom okrenuo stranicu, bacio pnad naočala, i spazio blijedog, neobrijanog muškarca, sa sportskom kapom i jaknom od jaže, koji je smjesta svrnuo pogled da se ne susretne s njegovim.

Lice mu je bilo poznato. Nekoliko su se puta mimoišli u predvorju bolnice, pa ga je neknovno vidio na motoru dok je promatrao labudove na šetalištu Promenade du Lac, ali nijedne osjetio prepoznatim. Osim toga, još nije odbacio mogućnost da je konačno podlegao m

oganjanja, tako učestaloj u izgnanika.


8/86

Dočitao je novine bez žurbe, plutajući na raskošnim zvucima Brahmsova violončela, doe nadjačala blagotvorni učinak glazbe. Potom je pogledao na mali zlatni sat koji je na lancu noepiću prsluka, i sa zadnjim gutljajem vode progutao dvije podnevne tablete za smirenje. Priće skinuti naočale, provjerio je svoju sudbinu u talogu kave i podišli su ga ledeni žmarci: vid

mo neizvjesnost. Naposljetku je platio račun uz mršavu napojnicu, pokupio štap i šešir s vjeizišao na ulicu, i ne pogledavši čovjeka koji ga je promatrao. Udaljio se svojim uzno

rakom, uz cvjetne nasade poharane vjetrom, i povjerovao da je uspio umaći prijetnji. No zakpostao svjestan tuđih koraka za svojim leđima, da bi, zaokrenuvši za ugao, zastao i okrenuo

i. Čovjek koji ga je slijedio morao se ukopati na mjestu da se ne sudare, i osupnuto ga poglu oči.

- Gospodine predsjedniče - propenta.- Poruči onima koji te plaćaju neka se ne zanose - izgovori predsjednik baršunastim glaso

ačeći osmijeh s lica. - Moje je zdravlje savršeno.- Ja to najbolje znam - reče čovjek, skrušen pred težinom sugovornikova dostojanstva. - Ra

lnici.Dikcija, ritam govora, pa i plaho držanje, sve je odavalo pučanina s Kariba.

- Nemojte mi reći da ste liječnik - podrugne se predsjednik.- Kamo sreće, gospodine - odvrati čovjek. - Vozim bolnička kola.- Oprostite - ispriča se predsjednik, uviđajući svoju pogrešku. - To je težak posao.- Ne kao vaš, gospodine.Ovaj ga pogleda sasvim otvoreno, podupre se objema rukama o štap i upita s nehinj

nimanjem:- Odakle ste vi?- S Kariba.- To sam primijetio - reče predsjednik. - Ali iz koje zemlje?

- Iz iste kao i vi, gospodine - odgovori čovjek i pruži mu ruku. - Zovem se Homero Rey.Predsjednik mu, iznenađen, upadne u riječ, ne ispuštajući njegovu ruku.- Tako mi svega - izusti. - Kakvo zvučno ime!Homero se opusti.- I to nije sve - dometne. - Homero Rey de la Casa. Na to ih oštri zapuh prave zimske studeni iznenadi nezaštićene, posred ceste. Predsjedn

ese do kostiju i shvati da bez kaputa neće izdržati ni dva bloka zgrada što su ga još dijeliotinjske gostionice u kojoj je običavao jesti.

- Jeste li ručali? - upita Homera.- Nikada ne ručam - odvrati ovaj. - Jedem samo uvečer, kod kuće.- Danas učinite iznimku - reče mu predsjednik, koristeći sav svoj neodoljivi šarm. - Poz

s na ručak.Uhvatio ga je pod ruku i poveo do restorana preko puta, imena zlaćanim slovima ispisan

ndi: Le Boeuf Couronné. U tijesnoj i pretoploj prostoriji nije naoko bilo ni jednog sloboesta. U čudu što nitko ne prepoznaje predsjednika, produžio u pozadinu da zatraži pomoć.

- Predsjednik? Aktivni? - upita vlasnik.- Ne - reče Homero. - Svrgnuti.

Gazda se osmjehne s odobravanjem.


9/86

- Za takve - reče - uvijek čuvam poseban stol.Poveo ih je do izdvojenog odjeljka u dnu prostorije, gdje se moglo nesmetano čav

edsjednik mu zahvali.- Rijetko se sreću ljudi koji imaju osjećaja za dostojanstvo izgnaništva - reče.Specijalitet kuće bila su goveđa rebra na žaru. Predsjednik i njegov gost se ogledaše, uočiv

ugim stolovima obilate komade prilično masnog pečenja. „Meso izgleda izvrsno”, promedsjednik. „Ali ne smijem ga jesti.” Upre u Homera gotovo obješenjački pogled, i promijeni to

- Zapravo ništa ne smijem.

- Ne smijete ni kavu - reče Homero - pa je svejedno pijete.- I to ste zapazili? - začudi se predsjednik. - No, danas sam učinio iznimku zato što je

iman.Što se iznimaka tiče, nije ostao na kavi. Naručio je rebro sa žara sa salatom od svježeg p

z začina, osim kapi maslinova ulja. Njegov je gost zatražio isto, i k tome pola litre crnog vina.Dok su čekali meso, Homero je iz džepa jakne izvukao lisnicu bez novca, ali punu papiri

predsjedniku pokazao jednu izblijedjelu fotografiju. Ovaj je na njoj razaznao sebe u košuom kilom manje, vrano crne kose i brka, usred uskomešane skupine mladih koji su se propinj

te ne bi li se istakli. Na prvi je pogled prepoznao mjesto, prepoznao je i ambleme jedne zamorne kampanje, pa i nemili datum. „Kakva ludost!”, progunđa. „Uvijek sam govorio da čovjografijama stari brže nego u stvarnosti.” I vrati fotografiju odrješitim pokretom.

- Toga se vrlo dobro sjećam - reče. - Snimljeno je prije stotinu godina na borilištu pijetln Cristóbalu de las Casas.

- To je moje mjesto - napomene Homero i prstom pokaže na svoj vlastiti lik u gomili: - Am ja.

Predsjednik ga prepozna.- Pa tu ste još dijete!

- Moglo bi se reći - odvrati Homero. - Bio sam uz vas tijekom čitave kampanje na juguđa studentskih brigada.

Predsjednik preduhitri prigovor što je visio u zraku.- Dok ja vas, pretpostavljam, nisam ni zamijetio - nadoda.- Naprotiv, bili ste veoma srdačni prema svima - reče Homero. - Ali kraj nas tolikih b

do da se sjećate.- I što je iz toga ispalo?- Tko to zna bolje od vas! - uzvrati Homero. - Nakon vojnog puča, pravo je čudo da sm

ojica uopće ovdje, a kamoli da se spremamo smazati volujsku polovicu. Nisu svi bili te srećeUto su im poslužili jelo. Predsjednik je ubrus zadjenuo za ovratnik, poput kakvog djetetmu mu nije promakla gostova suspregnuta zatečenost. „Da ovo ne činim, sa svakim bi obršla po jedna kravata”, objasni. Kušavši meso, odao je okusu priznanje zadovoljnom gestom, atio na temu.

- Nije mi jasno - reče - zbog čega mi niste pristupili ranije, umjesto da me slijedite pkvog uhode.

Tada mu je Homero ispričao kako ga je prepoznao kad je ulazio u bolnicu, na vrervirana za posebne pacijente. Zbilo se to u jeku ljeta; bio je u svijetlom lanenom odijelu kak

si na Antilima, uz crnobijele cipele, s ivančicom u zapučku, raskošne kose razbarušene od v


10/86

mero je naknadno utvrdio da u enevi boravi sam, da se snalazi bez ičije pomoći; uostalom, gem je završio studij prava morao je poznavati kao vlastiti džep. Uprava bolnice zajamčila mnjegov zahtjev, potpunu tajnost. Još iste noći Homero se sa suprugom dogovorio da će m

ratiti. Pa ipak ga je pet tjedana pratio izdaleka, iščekujući zrelu prigodu, i možda još ne bi skabrosti, da ga sam predsjednik nije zaskočio.

- Drago mi je što sam to učinio - reče predsjednik - iako me moja samoća zapravo ni najmsmeta.

- Ipak nije pravedno...

- Zašto? - upita predsjednik iskreno. - Moja je najveća životna pobjeda što sam postigao dborave.

- Sjećamo se mi vas mnogo bolje nego što mislite - reče Homero, ne prikrivajući uzbuđeepo vas je vidjeti ovakvog, zdravog i mladolikog.

- A ipak - odvrati ovaj bez patetike - po svemu se čini da ću umrijeti vrlo uskoro.- Vi imate itekako dobre izglede da se oporavite - izjavi na to Homero.Predsjednik se iznenađeno trgne, ne izgubivši pritom nimalo od urođene mu otmjenosti.- Oh dovraga! - usklikne. - Pa zar je u našoj lijepoj Švicarskoj ukinuta liječnička tajna?

- Za vozača hitne pomoći nema tajni ni u jednoj bolnici na svijetu - reče Homero.- Ali ono što ja znam saznao sam tek prije dva sata, i to iz usta čovjeka koji bi to jedini trati.

- U svakom slučaju, vaša smrt ne bi bila uzaludna - reče Homero. - Kad-tad će se brinuti da zauzmete mjesto koje vam pripada kao uzoru ljudskog dostojanstva.

Predsjednik se našali odglumivši iznenađenje.- Hvala, otvorili ste mi oči - reče.Jeo je kao što je činio i sve ostalo: polako i krajnje gospodski. Za to je vrijeme izra

gledom piljio u Homera, tako da se činilo da mu naprosto čita misli. Dugi razgovor, k

tojao uglavnom od sjetnog prizivanja uspomena, okončao je mangupskim smiješkom.- Već sam odlučio da uopće neću brinuti o sudbini vlastitog leša - reče - no sada vidim

k morati posegnuti za trikovima iz krimića ako želim da ga nitko ne pronađe.- Uzalud - uzvrati mu Homero. - Nema te tajne koja bi u bolnici potrajala duže od sat vremeKad su popili kavu, predsjednik se iznova posvetio dnu svoje šalice i iznova zadrhtao - po

bila ista. Unatoč tome, izraz njegova lica nije se promijenio. Platio je račun u gotovini, nkon što je iznos provjerio nekoliko puta, i nekoliko puta pretjerano pažljivo prebrojao novac,avio napojnicu koja je u konobara izmamila samo gunđanje.

- Bilo mi je zadovoljstvo - zaključio je, opraštajući se od Homera. - Nemam još datueraciju, nisam čak ni odlučio hoću li joj se uopće podvrgnuti. No ako sve iziđe na dobro, mo se mi ponovno.

- A zašto ne i prije? - uskoči Homero. - Lázara, moja žena, kuha za bogatune. Nitko naviti takav rižoto sa škampima. Bilo bi nam jako drago da nas jedne večeri počastite svsjetom.

- I morski su mi plodovi zabranjeni, ali pojest ću ih s užitkom - odvrati on. - Recite mi kada- Četvrtak je moj slobodan dan - reče Homero.- Izvrsno - zaključi predsjednik. - U četvrtak sam u sedam navečer kod vas. Bit će mi

ago.


11/86

- Doći ću ja po vas - pripomene Homero. - Hotelerie Dames, 14 rue de l’Industrie. Iza stčno?

- Točno - potvrdi predsjednik i ustane, u svom svojem sjaju. - Koliko vidim, vi ćete znati oj cipela nosim!

- Naravno, gospodine - reče Homero vragolasto - četrdeset jedan.

Ono što Homero Rey nije priznao predsjedniku, ali je zato još godinama nakon toga pakome tko ga je htio slušati, jest da njegova prvotna nakana nije bila posve nevina. Poput mzača hitne pomoći, sklapao je nagodbe s pogrebnim poduzećima i osiguravajućim društvimodaju njihovih usluga u samoj bolnici, ponajviše siromašnim stranim pacijentima. Njegova jea neznatna, a morao ju je k tome i dijeliti s drugim službenicima što su, od usta do oslijeđivali povjerljive podatke o teškim bolesnicima. No i to je predstavljalo dobrodošlu uprognanika bez budućnosti koji je, uz ženu i dvoje djece, sa svojom smiješnom plaćom

ajao kraj s krajem.

Lázara Davis, njegova žena, stajala je čvršće na zemlji. Bila je to profinjena mulatkinja ana de Puerto Rico, sitna i čvrsta, puti boje karamela i očiju vučice koje su njezinoj ćudi sbro pristajale. Upoznali su se u bolničkoj ubožnici gdje je radila kao Katica za sve, nakon štonoviti imućni sunarodnjak, dovedovši je sa sobom kao dadilju, u Ženevi ostavio na cjenčali su se po katoličkom obredu, iako je ona bila voruba princeza, i živjeli u stanu s dnevnije spavaće sobe, na osmom katu bez dizala, u zgradi nastanjenoj afričkim doseljenicima. Imvetogodišnju kćer Bárbaru, i sedmogodišnjeg sina Lázara, u kojeg su neke naznake upućivažu duševnu zaostalost.

Lázara Davis bila je pametna žena, nezgodne naravi, ali meka srca. Samu je sebe smavom predstavnicom horoskopskog Bika, slijepo vjerujući u svoju astralnu predodređenost. Ume, nikada nije uspjela ostvariti san da za život zarađuje kao osobna astrologinja bogataša. Umga, kući je donosila tek povremene, iako katkad i značajne utrške, pripremanjem večera za imme koje su se pred gostima hvalile očaravajućim antilskim jelima, glumeći da su ih spravile smero je pak bio samozatajan čovjek vrlo skromnih prohtjeva, no Lázara nije mogla zamisliti

z njega, poglavito zbog neokaljanosti njegove duše i kalibra njegove alatke. Išlo im je dobrodinama je bilo sve teže, a i djeca su rasla. Upravo su u vrijeme kada se pojavio predsjednik noju petogodišnju ušteđevinu. Stoga su se, kad ga je Homero Rey otkrio među tajnim boln

cijentima, počeli zanositi tlapnjama. Nisu baš imali jasnu ideju što će od njega tražiti, niti s kojim pravom. Isprva su mu na

odati kompletan sprovod, uključujući balzamiranje i repatrijaciju. No malo-pomalo, uvidjeli rt i nije tako izvjesna kako se u početku činilo. Na dan onog ručka bili su već ozbiljno nagr

mnjama. Naime, po istini, Homero nije bio vođa studentskih brigada, niti išta tome slično, a u izbor

mpanji sudjelovao samo i upravo onda kad je snimljena fotografija koju su nekim čudom uopati iz dubine ormara. No njegov žar nije bio sporan. Nije bilo sporno ni da je morao pobj

mlje, zbog sudjelovanja u uličnom prosvjedu protiv vojnog udara, iako je jedini razlog što je tdine ostao u Ženevi bilo puko siromaštvo duha. Prema tome, bilo je teško vjerovati da bi


12/86

na laž više ili manje predstavljala zapreku na putu k predsjednikovoj naklonosti.Prvo ih je iznenađenje snašlo kad su doznali da plemeniti izgnanik stanuje u trećerazre

nsionu u žalosnoj četvrti Les Grottes, među azijskim useljenicima i prijateljicama noći, i hrljučivo u jeftinim krčmama pored tolikih ženevskih rezidencija dostojnih političara u nemmero ga je promatrao kako dan za danom ponavlja iste radnje. Pratio ga je u stopu, često

smotrenoj udaljenosti, za njegovih noćnih šetnji kroz splet sumornih zidina u boležljivo žućkavjetljenju fenjera staroga grada. Gledao ga je kako satima, posve utonuo u misli, sjedilvinovim spomenikom. Penjao se za njim, korak po korak, kamenim stubama, omamljen prod

risom jasmina, samo radi boljeg pogleda na lijene ljetne sutone s uzvišice Bourg-le-Foura. je večeri zatekao kako na prvoj jesenskoj kišici, bez kaputa i kišobrana, pomiješa

dentarijom čeka u redu na Rubinsteinov koncert. „Ne znam kako je izmakao upali pluća”, rsnije svojoj ženi. Prošle ga je subote, kada se vrijeme počelo mijenjati, uhvatio u kupovini kapratnikom od lažnog nerca, no nije tržio u blještavim dućanima Rue de Rhone, gdje abdijevali izbjegli emiri, već na uličnom sajmištu.

- E tu nam nema kruha! - uzviknula je Lázara kad joj je Homero to ispričao. - On je vražji em je draže da ga socijalna skrb pokopa u skupnoj grobnici. Nikada mu ništa nećemo izvući.

- Možda je stvarno siromašan - primijeti Homero - nakon tolikih godina bez posla.- E stari moj, jest da si Riba s podznakom u Ribama, ali ne moraš biti takva naivčina! - ozara. - Svi živi znaju da je odmaglio s državnim zlatom, da je najbogatiji prognanik s Martinik

Deset godina stariji, Homero je, stasao pod dojmom vijesti o predsjednikovim studijinevi, za kojih se navodno prehranjivao kao građevinski radnik. Lazaru su, naprotiv, odandali iz neprijateljskog tiska, pa još napuhavani u kući oporbenjaka čiju je djecu počela čo djevojčica. Stoga, kad je Homero one večeri osvanuo drhteći od ushićenja zato što je ruedsjednikom, argument da je pozvan u skupi restoran njoj nije značio ništa. Uzrujalo ju je šmero nije zatražio ništa od onoga o čemu su sanjali, počevši od boljeg školovanja za djecu

apređenja u bolnici. Loše je slutnje samo potvrdila njegova odluka da mu truplo bace lešinarisvoje franke ne bi potrošio na dostojan pogreb i svečani povratak u domovinu. No čašu je pest koju je Homero zadržao za kraj - da je predsjednika pozvao na rižoto sa škampima u čevečer.

- Samo nam je još to trebalo! - zgrozila se Lázara. - Da nam odapne ovdje, otrovan škampinzerve, pa da ga moramo pokopati od ušteđevine za djecu...

Na kraju je ipak prevagnula težina bračne odanosti. Od jedne je susjede morala posuditi trdaćeg pribora od alpake i kristalnu zdjelu za salatu, od druge električni aparat za kavu, od treć

zeni stolnjak i kineski servis za kavu. Stare je zavjese zamijenila novima, koje su na red domo na blagdane, i skinula presvlake s pokućstva. Čitav je dan ribala podove, istresala praemještala stvari, sve dok nije postigla upravo suprotno od onoga što bi im najviše koristilosta ganu scenarijem časnog siromaštva.

Predsjednik im je u četvrtak navečer, najprije povrativši dah od osmerokatnog uspona, osvvratima, u novom starom kaputu, sa staromodnim šeširom i s jednom ružom za Lázaru. Dojmnjegova muževna pristalost i aristokratski maniri, no unatoč tome, doživjela ga je u sklad

ojim očekivanjima - prijetvornim i pohlepnim. Učinio joj se neuljudnim, jer je kuhala uz otvozore samo da vonj škampi ne bi prožeo stan, a on je, tek što je stupio unutra, najprije du

ahnuo, kao u nekom nenadanom zanosu, pa sklopljenih očiju i raširenih ruku, uskliknuo: „Ah,


13/86

šeg mora!” Učinio joj se gadnim škrcem, jer joj je donio jednu jedinu ružu, bez sumnje ukraderka. Učinio joj se drskim, zbog napadnog nehaja koji je pokazao prema novinskim isječciojih najslavnijih predsjedničkih dana, te zastavicama i amblemima iz kampanje koje se Hoko prostodušno potrudio povješati po zidu sobe. Učinio joj se bešćutnim, jer nije čak ni pozdrbaru i Lázara, koji su mu pripremili svojeručno izrađen poklon, da bi k tome za veomenuo dvije stvari koje naprosto ne podnosi: pse i djecu. Zgadio joj se. Unatoč tome, urripska gostoljubivost nadvladala je predrasude. Odjenula je svoju afričku svečanu haljinu, uposvećenim ogrlicama i narukvicama, a za večerom joj se nije omakao ni jedan pogrešan pot

dna neprimjerena riječ. Bila je više nego besprijekorna - upravo savršena.Rižoto sa škampima zapravo nije spadao među njezine specijalitete, no spravila ga je s m

bre volje i ispao je vrlo ukusan. Predsjednik se poslužio dvaput, ne štedeći hvalospjeve; odušga pržene banane i salata od avokada, iako oni baš i nisu dijelili njegov čeznutljivi ushit. Lázdeserta zadovoljila slušanjem, sve dok Homero nije nehotice zaglibio u slijepu ulicu raspravžjem postojanju.

- Ja vjerujem da postoji - izjavio je predsjednik - ali i da nema nikakve veze s ljudima. Imeko važnijeg posla.

- Ja vjerujem samo u zvijezde - reče Lázara pazeći na predsjednikovu reakciju: - Na koji sđeni?- Jedanaestog ožujka.- Znala sam! - usklikne Lázara pobjedonosno pa onda, već udobrovoljena, primijeti: - N

ije Ribe za istim stolom ipak previše?Muškarci su još uvijek vodili razgovor o Bogu kad se povukla u kuhinju da skuha

spremila je stol i svim se srcem nadala da će se večer okončati uspješno. S kavom se vraavi trenutak da dočuje predsjednikovu izjavu koja ju je osupnula:

- Uopće nemojte u to sumnjati, dragi prijatelju: najgore što se našoj jadnoj zemlji m

goditi jest da dobije mene za predsjednika.Homero je vidio kako je Lázara s posuđenim kineskim šalicama i vrčem za kavu zasta

atima; učinilo mu se da će se onesvijestiti. I predsjednik je upro pogled u nju.- Nemojte me tako gledati, gospođo - rekao je umiljato. - Govorim iz duše. - Poto

renuvši se prema Homeru, zaključio:- Doduše, bar skupo plaćam svoju nepromišljenost.Lázara je poslužila kavu, ugasila stropnu svjetiljku da njezina nesmiljena svjetlost ne o

govor, pa je soba utonula u intimni polumrak. Po prvi je put osjetila zanimanje za gosta koj

v svoj šarm, ipak nije uspijevao prikriti tugu. Lázarina je znatiželja još porasla kad je ispio kicu okrenuo na tanjurić.Predsjednik im je za desertom ispričao da je Martinik za svoje prognaničko utočište od

og prijateljstva s pjesnikom Aiméom Césaireom, koji je tada netom bio objavio svoj Cahierour au pays natal i pomogao mu da započne novi život. Ostatkom supružničkog nasljedstva kudobnu drvenu kuću među brežuljcima grada Fort de France, s mrežama na prozorima i teragledom na more, okićenom divljim cvijećem, gdje je bio pravi užitak spavati uz bučne zrikavjetarac s aromom melase i ruma od šećerne trske. Ostao je tamo sa suprugom, četrnaest grijom i bolesnom još od svojeg jedinog poroda, ušančen pred sudbinom u strastvenom iščita

ojih latinskih klasika, na latinskom, čvrsto vjerujući da je to završni čin njegova života. Godi


14/86

morao odolijevati iskušenjima svakovrsnih pustolovina u koje su ga mamili poraženi pristaše.- No nisam čak ni otvorio nijedno pismo - rekao je. - Nikada više, otkad sam shvatio da

hitnija već nakon tjedan dana postaju manje hitna, a za dva se mjeseca uopće ne sjećam ni njoga tko ih je pisao.

Zagledao se u polumraku u Lázaru dok je pripaljivala cigaretu i onda joj je iznenadaomim pokretom. Duboko je uvukao dim i zadržao ga u grlu. Lázara je, zatečena, iznova posekutijom i šibicama, no on joj je na to vratio već pripaljenu cigaretu. „Pušite s takvim užitkoam mogao odoljeti”, rekao je i odmah se potom naglo zakašljao, tako da je morao otpuhnuti di

- Tog sam se poroka odrekao već davno, no on se očito nije sasvim odrekao mene - dokoliko me je puta uspio svladati. Kao maloprije.

Kašalj ga je još dvaput dobro stresao. Bol se vratila. Predsjednik je pogledao na džepni sogutao dvije večernje tablete. Potom se još jednom zadubio u dno šalice; ništa se nije promijovaj put nije zadrhtao.

- Neki su se od mojih bivših sljedbenika nakon mene domogli predsjedničke fotelje - reče.- Sáyago - nabaci Homero.- Ne samo Sáyago - odvrati predsjednik. - Bili su isti kao i ja - prisvajali su čast koju

luživali na račun službe koju nisu znali obnašati. Neki naprosto žeđaju za vlašću, no većinmanje apetite - traže posao.Lázara se naroguši.- Znate li vi što se o vama priča? - upita.Homero je, preplašen, preduhitri:- To su laži.- Jesu i nisu laži - reče predsjednik s blaženim mirom. - Kad je riječ o jednom predsjed

teže optužbe mogu ujedno biti i jedno i drugo - istina i laž. Na Martiniku je proživio sve dane svojeg progonstva, bez doticaja s inozemstvom i

etkih novinskih vijesti, uzdržavajući se satovima španjolskog i latinskog u državnoj gimnajevodima koje bi mu povremeno pribavio Aimé Césaire. U kolovozu je žega bila nepodnošje do podneva ostajao ležati u mreži, čitajući uz lepetanje stropnog ventilatora u spavaćoj

egova se žena bavila pticama koje je uzgajala na slobodi, čak i u najtoplijim satima, od suneći slamnatim šeširom široka oboda, ukrašenim umjetnim jagodama i cvjetovima od organdij

m bi vrućina popustila, godilo je hladovati na terasi; on pogleda prikovana uz morsku pučinuobzora gdje je uranjala u maglu, a ona u svojoj ljuljački od pruća, s prnjavim šešir

zvrijednim prstenjem na svim prstima, promatrajući kako prolaze brodovi sa svih strana sv

aj plovi za Puerto Santo”, pokazivala bi. „Ovaj se jedva kreće - natovarili ga bananama u Pntu”, upozorila bi. Nezamislivo joj je bilo da bi prošao brod koji nije iz njezine zemlje. Oavio gluhim, a ona je na kraju ipak zaboravljala lakše od njega, jer ju je pamćenje napustilo. ispraćali prštave sutone, sve dok ih najezda komaraca ne bi potjerala u kuću. Usred jednog talovoza predsjednik je čitajući novine na terasi poskočio od iznenađenja.

- Pa dobijesa! - uskliknuo je. - Umro sam u Estorilu! Njegovu je ženu ta vijest grubo prenula iz drijemeža. Zauzimala je šest redaka na petoj st

ta koji se tiskao u njihovu susjedstvu; povremeno su čak objavljivali predsjednikove prijevosnik je znao i svratiti da ih posjeti. Pa opet je izvijestio o njegovoj smrti u Estorilu

sabona, kupalištu i utočištu europske dekadencije u kojem nikada nije bio, i k tome možda jed


15/86

estu na svijetu gdje nikako ne bi poželio umrijeti. Supruga je doista umrla godinu dana kamučena posljednjim sjećanjem koje je tvrdokorno dočekalo i taj trenutak - uspomenom nadinca koji je sudjelovao u svrgavanju svojega oca, da bi ga potom strijeljali njegovi vlborci.

Predsjednik uzdahne. „Takvi smo, i ništa nas ne može iskupiti”, ustvrdi. „Kontinent sazdgre sa svih strana svijeta, začete i stasale bez trunke ljubavi - od djece otmica, silovanja, razjevara, djece neprijatelja s neprijateljima.” Uto se suoči s pogledom Lázarinih divljih očiju, rešetao bez milosti, pa je pokuša ukrotiti slatkorječivošću starog majstora.

- Pojam mestik svoje značenje vuče od mješavine suza s krvlju koja teče. Što bi čovjek i mekivati od takvog bućkuriša?

Lázara ga je naprosto prikovala za stolicu samrtničkim mukom. No nešto prije ponoći uspjbrati i ispratiti ga hladnim poljupcem. Predsjednik se usprotivio Homerovoj ponudi da ga opansiona, no nije ga mogao spriječiti da mu pomogne zaustaviti taksi. Vrativši se u stan, Ho

ženu zatekao kako kipti od bijesa.- Ovo je najpravednije svrgnuti predsjednik na svijetu - procijedila je. - Najobičniji kurvinUnatoč naporima koje je Homero uložio da je smiri, probdjeli su mučnu noć. Priznav

zara da je predsjednik jedan od najljepših muškaraca koje je ikada upoznala, razorne privlačnuževnosti pastuha. „I ovakav kakav jest, star i sjeban, mora da je još uvijek tigar u krevetu”,No bila je uvjerena da je te Božje darove čitav život zloupotrebljavao kao oružje obm

podnošljive su joj bile njegove pokajničke izjave u kojima se proglašavao najgorim vođvijesti svoje zemlje. I ona asketska prenemaganja, jer je vjerovala da je polovica šećeraartiniku u njegovu vlasništvu. I licemjerje njegovog prezira prema moći, kad bi očito dao sjetu da se samo na tren vrati na vlast, pa da konačno kazni svoje neprijatelje.

- A sve to - zaključila je - samo da bismo se prostrli pred njegovim nogama.- Ali što bi time dobio? - pitao se Homero.

- Ništa - odgovorila je. - Ima ljudi u kojih je taština nezasitna. Njezin je gnjev bio tolik da ga Homero nije mogao podnijeti u istoj postelji, pa je jutro do

motan u deku na kauču u dnevnoj sobi. Lázara je ustala u svitanje, potpuno gola, kako je običavati i hodati po kući, razgovarajući sama sa sobom u monologu bez kraja i konca. U jednonu odlučila u svijesti zatrti svaki trag nemile večere. Rano je ujutro vratila sve posuđene sve zavjese zamijenila starima i komade pokućstva pogurala na uobičajena mjesta, sve dok stanet postao onako skroman i doličan kao što je bio prije minule večeri. Naposljetku je sagnula isječke iz tiska, fotografije, zastavice i značke iz omražene kampanje, i bacila ih u k

eće uz završni poklič:- Kvragu sve!

Tjedan dana nakon večere, Homero je zatekao predsjednika kako ga čeka na izlazu iz bolnolbom da ga otprati do njegova pansiona. Strmim su se stubama uspeli na treći kat do mansadnim-jedinim krovnim prozorom što je gledao na pepeljasto nebo i poprijeko razapetim uzeto

em se sušilo rublje. Bio je tu još i bračni krevet koji je zauzimao polovicu prostorije, prosta stolica, umivaonik i prijenosni bide, te skromni ormar s mutnim zrcalom. Predsjednik


16/86

omaklo kako se prizor dojmio Homera.- U tom sam istom brlogu proživio svoje studentske dane - rekao mu je, kao da se isprič

zervirao sam ga iz Fort de Francea.Posegnuo je u baršunastu vrećicu i na postelju rasprostro konačni saldo svojeg imetka: nek

tnih narukvica s raznolikim ukrasima od dragog kamenja, bisernu ogrlicu u tri niza i još dvita i dragog kamenja, tri zlatna lanca sa svetačkim medaljonima i zlatne naušnice sa smaragdim

dne s dijamantima i još jedne s rubinima, dva privjeska i jedan medaljon, jedanaest umjetađenih prstenova i jednu briljantnu dijademu dostojnu kraljice. Onda je iz druge torbice izvuk

ra srebrnih i dva zlatnih gumba za manšete s odgovarajućim iglama za kravatu, te džepevučen bijelim zlatom. Na kraju je još iz kutije za cipele izvadio svojih šest odličja: dva zdno srebrno, a ostatak - obično staro željezo.

- To je sve što mi je ostalo - reče.S obzirom na troškove liječenja, jedini mu je izlaz bio sve prodati, i htio je da mu Homero

uslugu, u strogoj tajnosti. Homero mu, međutim, nije bio spreman udovoljiti dok ne dobije uune.

Predsjednik mu je objasnio da je nakit njegova žena naslijedila od svoje bake koja je

slijedila svežanj dionica kolumbijskih rudnika zlata. Sat, gumbi za manšete i igle za kravatu bgovi. Ni ordenje, u svakom slučaju, prije njega nije pripadalo nikome.- Ne vjerujem da bi za takve stvari itko imao račune - reče.Homero je bio nepopustljiv.- U tom slučaju - prosudi predsjednik - nema mi druge nego uzdati se u se.Počeo je skupljati dragulje s proračunatom mirnoćom. „Molim vas da mi oprostite, drag

mero, ali eto, nema veće bijede od siromašnog predsjednika”, reče mu. „Čak i preživjeti ččasnim.” U tom je trenutku Homero otvorio svoje srce i položio oružje.

Lázara se te večeri kasno vratila kući. S vrata je ugledala blještavi nakit pod jarkom svjet

d stolom; izgledala je kao da je upravo pronašla škorpiona u vlastitom krevetu.- Nemoj se igrati, stari - reče, preplašena. - Kako se ovo našlo kod nas?Homerovo ju je objašnjenje još više uznemirilo. Sjela je da pregleda dragulje, jedan po j

aljno poput iskusnog zlatara. U jednom je trenu uzdahnula: „To mora biti pravo bogatstvoaju se zagledala u Homera, ne snalazeći se u vlastitoj zaslijepljenosti.

- Dovraga! - reče. - Kako da čovjek dokuči govori li taj starac doista istinu?- A zašto ne bi? - odvrati Homero. - Upravo sam vidio da sam pere svoju odjeću i suši je u

o i mi, prostrtu na žici.

- Iz škrtosti - reče Lázara.- Ili iz siromaštva - uzvrati Homero.Lázara se vrati proučavanju nakita, ovaj put ne onako sitničavo, jer se i sama os

oružanom. Tako se sutradan ujutro obukla u svoju najbolju odjeću, okitivši se draguljima kse doimali najvrednijima; stavila je prstenje na svaki prst, čak i na palac, i narukvica kolik

mogla, na obje ruke, te ih pošla prodati. „Pa da vidim tko će tražiti račune od Lázare Davis”,na izlasku, šepireći se u šali. Odabrala je primjerenu draguljarnicu, više razglašenog nego stvleda, znajući da se tamo prodaje i kupuje bez suvišnih pitanja, i ušla u strahu, ali čvrsta koraka

Suhi, bljedunjavi prodavač, odjeven po etiketi, dočekao ju je teatralnim rukoljubom i stav

na raspolaganje. Unutra je bilo svjetlije nego vani, zbog ogledala i jakih svjetala; izgledalo j


17/86

je dućan od samih dijamanata. Lázara je uopće ne gledajući u prodavača iz straha da će razosu, sigurno kročila prema pultu.

Službenik joj je ponudio da sjedne za jedan od triju kabinetskih stolova u stilu Luja XV., žili kao pojedinačne tezge, i na nj prostro besprijekorno čisti komad platna. Potom je sjeo Lsuprot, čekajući.

- Kako vas mogu uslužiti?Ona skine prstenje, narukvice, ogrlice, naušnice, sve što je imala na sebi, i poslaže ih na st

orku šahovske ploče. Jedino je što želi, reče, saznati pravu vrijednost.

Zlatar je na lijevo oko namjestio monokl i počeo proučavati dragulje, u kliničkoj tišini. Dutrajalo dok joj, ne prekidajući procjenjivanje, nije postavio pitanje:

- Odakle ste?To Lázara nije predvidjela.- Eh, moj gospodine - uzdahne. - Izdaleka, baš izdaleka...- Tako sam i mislio - reče on na to.Iznova je umuknuo, dok ga je Lázara nemilice strijeljala svojim opakim zlaćanim očima. Os

pažnju draguljar posvetio dijamantnoj dijademi, odvojivši je potom od drugog nakita. L

dahne.- Vi ste prava Djevica - primijeti.Zlatar nije skidao pogled s dragulja.- Kako znate?- Po vašem ponašanju - odvrati Lázara. Nije izgovorio ni riječ sve dok nije dovršio, a onda joj se obratio, s profesiona

mjerenošću.- Koje je porijeklo ovoga nakita?- Bakina ostavština - reče Lázara glasom u kojem se osjećala napetost. - Preminula je p

dine u Paramaribu, u devedeset osmoj godini. Na to je draguljar pogleda ravno u oči. „Jako mi je žao”, reče, „ali jedina je vrijednos

arčica njihova težina u zlatu.” Vršcima prstiju podigne dijademu, okrećući je tako dvjetlucala pod jakim svjetlom.

- Osim ovoga - napomene. - Veoma je stara, možda čak egipatska i, da briljanti nisu uem stanju, bila bi neprocjenjiva. No u svakom slučaju, ima svoju povijesno-umjetničku vrijed

Nažalost, kamenje u svim drugim komadima, ametisti, smaragdi, rubini, opali, sve jeimke, bilo lažno. „Ne sumnjam da su originali bili vrijedni”, govorio je zlatar, skupljajući na

vrati donositeljici. „No kako su prelazili s jedne generacije na drugu, izvorni su kamenčići osgdje po putu i bivali nadomještani imitacijama”. Lazara osjeti val mučnine, počne duboko dpije obuzdati paniku. Prodavač je utješi:

- Često se to događa, gospođo.- Znam, znam - reče Lázara s olakšanjem. - Zato ih se želim riješiti.Tada je osjetila da se, odigravši svoju jalovu predstavu, vraća samoj sebi. Iz torbice je

jnjeg okolišanja, izvukla gumbe za manšete, sat, igle za kravatu, zlatna i srebrna odličja, uz oedsjednikovih osobnih drangulija, stavljajući sve to na stol pred sobom.

- I ovo? - upitao je draguljar.

- Sve - rekla je Lázara.


18/86

Švicarski su franci kojima ju je isplatio bili tako novi da joj se činilo da će umrljati ežom tintom. Primila je novac ne brojeći ga i zlatar ju je ispratio do izlaza s istom pozdraemonijom. Pridržavajući joj staklena vrata da je propusti na ulicu, načas ju je zadržao.

- Samo još nešto, gospođo - rekao je. - Vodenjak sam.Iste su večeri Homero i Lázara novac odnijeli u pansion. Kad su sveli račune, uspostavilo

malo nedostaje. Stoga je predsjednik skinuo svoj vjenčani prsten i položio ga na krevet, uzcem, gumbe za manšete i iglu za kravatu koje je nosio na sebi.

Lázara mu je vratila prsten.

- To ne - rekla je odsječno. - Takva se uspomena ne smije prodati.Predsjednik se složio i iznova stavio prsten. Onda mu je Lázara vratila i džepni sat. „Niti

kla je. Na to se predsjednik usprotivio, no ona mu je gurnula sat u džepić prsluka.- Tko bi u Švicarskoj prodavao satove?- Jedan smo već prodali - reče predsjednik.- Jest, ali ne kao sat, već kao komad zlata.- Pa i ovaj je zlatni - ponovno se usprotivi predsjednik.- Da - odvrati Lázara. - No čujte - vi možete živjeti čak i bez operacije, ali ne možete

ubljeni u vremenu. Nije htjela uzeti ni zlatne okvire naočala, premda je imao druge od kornjačevine. Odvagnrase koje je držala u ruci i stavila točku na svaku dvojbu.

- Osim toga - kazala je - s ovim ćemo se pokriti.Prije izlaska je na svoju ruku skinula vlažno rublje s užeta, da ga osuši i izglača kod

dvezli su se na motoru; Homero za upravljačem, a Lázara odostraga, s rukama oko njegova pago je predvečerje upravo obasjala javna rasvjeta. Vjetar je bio posmicao i posljednje lišće, bla nalikovala operušanim fosilima. S tegljača koji je polako klizio Rhonom dopirao je

dija odvrnutog na maksimum; glazba se s rijeke prelijevala u ulice. Georges Brassens je pjon amour tiens bien la barre, le temps va passer par là, et le temps est un barbare dans le gAttila, par là ou son cheval passe l’amour ne repousse pas. Homero i Lázara jurili su u ijeni pjesmom i nezaboravnim mirisom zumbula. No u jednom trenutku, ona kao da se trgnbokog sna.

- Sranje! - izgovori.- Što?- Siroti starac - reče Lázara. - Kakav pasji život!

Narednog četvrtka, 7. listopada, predsjednik je operiran; zahvat je trajao pet sati, a neposkon njega stvari nisu izgledale nimalo jasnijima. Utješno je zapravo bilo jedino saznanje da jkon deset dana premjestili su ga u sobu koju je dijelio s drugim pacijentima, pa je mogao prsjete. Bio je drugi čovjek - smućen i slab, prorijeđene kose koja je ispadala na puki dotukom. Od nekadašnje naočitosti ostala je samo elegancija u pokretima ruku. Prvi pokušaj homoć štaka bio je srceparajući. Lázara je ostajala spavati uz njegovo uzglavlje da mu prištedi t

ćne njegovateljice. Jedan je od bolesnika u sobi čitave prve noći vikao od straha pred smrću. skonačna bdjenja izbrisala i zadnji trag Lázarina otpora.


19/86

Iz bolnice su ga otpustili četiri mjeseca nakon što je stigao u Ženevu. Kao savjesni upragovih oskudnih sredstava, Homero je platio bolničke račune i odvezao ga svojim bolnlima, s još nekoliko bolničara koji su mu ga pomogli uznijeti na osmi kat. Smješten je u dbu, iako se tu istu djecu nikada nije potrudio zamijetiti, i malo-pomalo, došao je k habilitacijskim se vježbama posvetio s vojničkom disciplinom, pa je iznova prohodao pomažu

mo svojim štapom. No iako odjeven dostojanstveno kao nekada, nije ni izdaleka bio istledom, niti držanjem. U strahu od zime, čiji su se nagovještaji doimali prijetećima, i doista kazati najoštrijom u tekućem stoljeću, odlučio se vratiti brodom koji je 13. prosinca isplovlj

Marseillea, unatoč protivljenju liječnika koji su ga htjeli još neko vrijeme držati na oku. U zčas ponestalo novca i Lázara je, potajice od muža, htjela još jednom zagrabiti u dječju ušteđei tamo je naišla na manjak. Tada joj je Homero priznao da je odatle već uzeo bez njezina zn

ko bi u potpunosti podmirio bolnički račun.- No dobro - slegnula je Lázara ramenima. - Uzmimo da nam je i on sin, najstariji.Ukrcali su ga 11. prosinca na vlak za Marseille, u jeku snježne oluje; tek će po povratku

onaći oproštajno pismo, na dječjem noćnom ormariću. Tu je ostavio i svoj vjenčani prstrbaru, zajedno s prstenom pokojne supruge koji nikada nije pokušao prodati, te sat na lan

zara. Kako je bila nedjelja, neki su se susjedi rodom s Kariba, koji su u međuvremenu otkrili upili na stanici Cornavin s malim harfističkim sastavom iz Veracruza. Predsjednik je jedva hh, djelujući prilično nemarno u razdrljenom kaputu, s dugačkim šarenim šalom, zapravo Lázarsvejedno je ostao stajati na vratima zadnjeg vagona, mašući šeširom u znak pozdrava dok ali udari vijavice. Vlak je već potegnuo kad je Homeru sinulo da mu je u ruci ostao starčevtrčao je uz sâm rub perona i prilično ga snažno zavitlao ne bi li ga predsjednik zgrabio u zrakp je pao među tračnice i kotači su ga smrskali. Bio je to trenutak užasa. Posljednje što je L

djela bila je drhtava ruka, grčevito ispružena za štapom koji nije dohvatila, i kondukter kpio za šal ščepati starca zavijena snijegom, spasivši ga kad je već visio nad ponorom. Potrese

zara potrčala mužu ususret, pokušavajući se nasmijati kroz suze.- Moj Bože! - uzviknula je. - Taj je čovjek neuništiv! Na odredište je prispio živ i zdrav, sudeći po opširnu brzojavu zahvalnosti. Potom vi

dinu dana od njega nije bilo glasa. Konačno je stiglo pismo na šest gusto ispisanih listova, u kse više nije dalo prepoznati. Bol se bila vratila, jednako prodorna i neumitna kao prije, no

lučio na nju ne obazirati i živjeti punim plućima. Pjesnik Aimé Césaire poklonio mu je novi štdefnim ukrasima, no uopće ga nije koristio. Već je šest mjeseci redovito jeo meso, poredogućih morskih plodova, a znao je dnevno popiti i do dvadeset šalica gorke kave. No više nije

taloga, jer su se sva njegova pretkazanja izvrgla u nešto sasvim suprotno. Na svoj sedamdi rođendan ispio je nekoliko čašica dragocjenog ruma s Martinika, koji mu je izvrsno prinovno propušio. Nije se, naravno, osjećao bolje, ali ni lošije. No pismom ih je ipak ponaio izvijestiti kako je u iskušenju da se vrati u svoju zemlju, da bi stao na čelo stano

eporodnog pokreta, borbe za pravednu stvar i dobrobit domovine, pa makar to bilo samo zbogdovoljštine da ne umre od starosti u svojem krevetu. Utoliko je, zaključio je pismo, putovanevu doista bilo djelo providnosti.

lipanj


20/86

SVETICA

Nakon dvadeset i dvije godine ponovno sam susreo Margarita Duartea. Iznenada je iskeda mnom u jednoj od skrovitih uličica Trasteverea i isprva ga čak nisam prepoznao, zbog njeapavog kastilijanskog i pojave koja je ukazivala na starog Rimljanina. Kosa mu je bila sijkudna; nije k tome ostalo ni traga od onog turobnog držanja i žalobnog odijevanja prosvijemjernika s Anda iz vremena njegova prvog dolaska u Rim. Ipak sam ga, tijekom razgovora, lo-pomalo razotkriti ispod krinke navučene s godinama i napokon mi se ukazao onakav kakvoznao - mučaljiv, nepredvidiv i ustrajan poput kamenoklesara. Prije druge šalice kave u jedno

ših starih kafića, odvažio sam se postaviti mu pitanje koje me nagrizalo iznutra.- Što se dogodilo sa sveticom?- Tu je svetica - odgovorio mi je. - Čeka.Jedino smo tenor Rafael Ribero Silva i ja uopće bili u stanju razumjeti težinu ljudske tra

držanu u tom odgovoru. Toliko smo izbliza pratili njegovu dramu da sam godinama mislio kaargarito Duarte zapravo lice u potrazi za autorom koje mi pisci čekamo čitav život; i ako nam dopustio da me pronađe, to je stoga što kraj njegove priče nisam umio zamisliti.

U Rim je došao onog raskošnog proljeća kada je Pio XII. patio od napadaja štucavice ko

ečnici ni magi, ni sile svjetla ni tame nisu uspijevale doskočiti. Tada se prvi put otisnuo iz sva Tolime, u vrletima kolumbijskih Anda - to se zamjećivalo čak i po načinu na koji je spvanuo je jednoga jutra u našem konzulatu s kovčegom od izblanjane borovine koji je oblikujmom ličio na kutiju za violončelo, i konzulu izložio nevjerojatni razlog svojeg putovanja. Kpotom telefonirao tenoru Rafaelu Riberu Silvi, sunarodnjaku, da mu se pobrine za sobu u pan

kojem smo obojica stanovali. Tako sam ga upoznao.Margarito Duarte nije odmakao dalje od osnovne škole, no njegova mu je sklonost p

anoj riječi priskrbila šire obrazovanje, zahvaljujući strastvenom iščitavanju svake tiskovinemu dopala ruku. S osamnaest se godina, kao općinski pisar, oženio lijepom djevojkom ko

mrla vrlo brzo, pri prvom porodu. Kći je, još ljepša od majke, umrla od groznice u osmoj gota. No ona prava Margaritova priča započinje šest mjeseci prije dolaska u Rim, kada je izgr

ane kraj njegova mjesta uvjetovala preseljenje tamošnjeg groblja. Poput drugih suseljana Mardao iskopati ostatke svojih mrtvih, da bi ih prenio na novo groblje. Od supruge je ostao prjednoj je raki, međutim, djevojčica ležala netaknuta nakon jedanaest godina. Do te mjere d

d su otkrili lijes, mogao osjetiti miris svježih ruža s kojima su je pokopali. A najčudesnije jetijelo nije imalo težine. Na stotine znatiželjnika privučenih glasinama o čudu preplavile su seoce. Sumnje nije

uvanost tijela smatrana je neospornim znamenom svetosti, pa se čak i područni biskup slož


21/86

vo čudo valja Vatikanu podastrijeti na prosudbu. Tako su pučani prikupili novac da Marguarte otputuje u Rim, u borbu za stvar koja više nije bila samo njegova, pa ni u uskoj nadležgova sela, već se ticala čitave nacije.

Dok nam je to pričao u našem pansionu u pitomoj četvrti Parioli, Margarito Duarte je skot i otvorio poklopac majstorski izrađenog sanduka. Time smo tenor Ribero Silva i ja pedocima čuda. Nije to bila usahla mumija poput onih izloženih u tolikim svjetskim muzejimavojčica u odjeći mladenke, koju ni tako dug boravak pod zemljom nije probudio iz sna. Put a sjajna i svilenkasta, a otvorene oči prozirne - ostavljale su nepodnošljiv dojam da nas d

daju iz smrti. Svila haljine i umjetni cvjetovi na vjenčiću nisu neumoljivom vremenu odoljelbro kao koža, no ruže koje su joj nekoć stavili u ruke bile su uistinu žive. I osim toga, kadadili tijelo, kutija od borovine težila je jednako kao prije.

Margarito Duarte je već sutradan počeo poduzimati korake u cilju ostvarenja svoje misčetku se oslanjao na diplomatsku pomoć, više suosjećajnu nego učinkovitu, da bi se poslije pvijati raznoraznim smicalicama tražeći način da zaobiđe nebrojene vatikanske zapreke. O svojkušajima uglavnom šutio, no znalo se da su bili brojni i jalovi. Stupio je u vezu sa svim vjeednicama i humanitarnim zakladama na koje je naišao; saslušali bi ga pozorno, premda bez os

ivljenja, i obećavali mu trenutačne intervencije do kojih nikada nije došlo. Istina je da vrijemo najprikladnije. Sve što je imalo ikakve veze sa Svetom stolicom stavljeno je na led dok Paebrodi krizu štucavice, koja je odolijevala ne samo vrhunskim dostignućima akademske medć i svoj sili magijskih eliksira koje su mu slali iz čitavog svijeta.

U srpnju se Pio XII. konačno oporavio i otišao na ljetovanje u Castelgandolfo. Margaeticu ponio na prvu tjednu audijenciju, u nadi da će tu uhvatiti svoju priliku. Papa se pokautrašnjem dvorištu, na balkonu tako niskom da je Margarito dobro vidio njegove fino njegokte, pa čak i osjetio dašak lavande. No nije, kako je Margarito očekivao, zašao među turiste ksvih strana svijeta pohrlili da ga vide; izgovorio je istu besjedu na šest jezika i završio sku

goslovom. Nakon tolikih razočaranja, Margarito je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je sam u Dr

ništvo odnio pismo od šezdesetak rukom ispisanih stranica, na koje nije dobio odgovora. Slubudući da se činovnik koji ga je primio strogo se držeći protokola, jedva udostojio baciti po

gled na mrtvu djevojčicu, a i ostali bi službenici u prolazu na nju tek zirnuli bez ikakva stvnimanja. Jedan mu je od njih kazao da su u protekloj godini zaprimili više od osam stotina pzamolbama za sanktifikaciju očuvanih leševa s raznih krajeva svijeta. Na kraju je Mar

molio da se sami uvjere u bestežinsko stanje tijela. Činovnik se doista i uvjerio, ali je to o

znati.- Vjerojatno je stvar u kolektivnoj sugestiji - ustanovio je.U rijetkim slobodnim trenucima i za vrelih ljetnih nedjelja Margarito je ostajao u svojoj

dokorno zadubljen u čitanje svih dostupnih knjiga koje bi mu se učinile korisnima za njegov sajem svakog mjeseca na vlastitu je ispisivao inicijativu u neku školsku bilježnicu detaljan izvvojim troškovima kićenim krasopisom iskusnog pisara kako bi ulagačima iz svojeg sela m

dastrijeti točne i vjerodostojne račune. Do kraja je godine rimske labirinte poznavao kao dje rodio, s lakoćom se izražavao na talijanskom, iako ništa manje šturom od njegova andstilijanskog, a k tome je postao vrhunski stručnjak za procese kanonizacije. No trebalo mu

sta dugo da se riješi svojeg pogrebnog odijela, činovničkog prsluka i šešira kakvi su u ondaš


22/86

mu resili članove stanovitih tajnih družbi s nedokučivim ciljevima. Izlazio bi vrlo ranetičinom kutijom i katkad se vraćao tek kasno u noć, iznuren i žalostan, no uvijek zagledan u tetlosti iz kojeg je crpio snagu potrebnu za novi dan.

- Sveci žive u nekom svojem vremenu - govorio je.Ja sam tada prvi put boravio u Rimu, na studijima u Centru za eksperimentalni film, i nj

m kalvariju proživio s nezaboravnim intenzitetom. Naš je pansion zapravo bio moderan stkoliko koraka od Ville Borghese čija je vlasnica stanovala u dvije sobe, a četiri je izdanim studentima. Zvali smo je María Bella, jer je u zreloj jeseni svojeg života još bila lij

ahna; k tome je krajnje pouzdano poštivala sveto pravilo da je svatko bespogovorni vlaojoj sobi. Teret je svakodnevice zapravo snosila njezina starija sestra, teta Antonieta, andelicla što je, plaćena po satu, po čitave dane za sobom vukla svoje vjedro i metlu od pruća, laamor na podu do natprirodnog sjaja. Ona nas je naučila jesti ptice pjevice koje je lovio nprug Bartolino, iz lošeg običaja stečenog u ratu, i ona je na kraju kod sebe udomila Margarita,u je stanarina Maríje Belle postala nedostupna.

Za Margaritov se način života nije moglo zamisliti ništa neprimjerenije od te kuće bezakkada se nije znalo što donosi sljedeći trenutak; čak ni u cik zore, kad bi nas često prob

strašujuća rika lava iz zoološkog vrta Ville Borghese. Tenor Ribero Silva obilato je kovlasticu što se Rimljani nisu bunili na njegovo ranojutarnje vježbanje. Ustajao bi u šest, ooju ljekovitu kupku u ledenoj vodi, dotjerao mefistovsku bradu i obrve, pa bi se tek onda, u ogškotskim uzorkom, zaogrnut šalom od kineske svile i namirisan omiljenom kolonjskom vo

elom i dušom predavao pjevačkim pokusima. Širom bi otvorio prozor, pod nebom još okićmskim zvijezdama, i započinjao ugrijavati glas progresivnim frazama velikih ljubavnih arija,

koncu posve pustio glas. Mi smo svakodnevno očekivali njegov gromki „ce” iz dubine plući bi se odmah oglasio lav iz Ville Borghese, rikom od koje se zemlja tresla.

- Ti si utjelovljenje Svetoga Marka, figlio mio! - uskliknula bi teta Antonieta s istin

hitom. - Jedino je on mogao razgovarati s lavovima.Jednoga mu jutra, međutim, nije odvratio lav. Tenor je bio zapjevao ljubavni duet iz Otella

lla notte densa s'estingue ogni clamor . Odozdo iz dvorišta iznenada je odjeknuo odlozvučnog soprana. Tenor je proslijedio i dva su glasa otpjevala čitav komad, na užitak susjedrastvarali prozore da im domove blaženstvom ispuni ta bujica neodoljive ljubavi. Tenor umalnije onesvijestio saznavši da je njegova nevidljiva Dezdemona bila nitko drugi do velika Mniglia.

Čini mi se da je upravo ta epizoda Margaritu Duarteu dala valjan povod da se i sam uklj

ebujni život naše kuće. Otada je sa svima nama jeo za zajedničkim stolom, a ne, kao ranhinji gdje mu je teta Antonieta gotovo svakodnevno ugađala svojim čarobnim paprikašem odvica. María Bella nam je za desertom običavala čitati članke iz dnevnih novina, ne bi lijanski izgovor ušao u uho; pritom je vijesti dopunjavala svojim dražesnim, hirovitim komenti su nam uveseljavali život. U jednoj je takvoj prilici, imajući na umu sveticu, ispričala ka

lermu postoji ogroman muzej u kojem su izloženi očuvani leševi muškaraca, žena i djecekolicine biskupa, iskopani s istog kapucinskog groblja. Margarita je vijest toliko unespokojie nije imao ni trenutka mira sve dok nismo otišli u Palermo. No dostajao mu je jedan letigled na galerije krcate neuglednim mumijama da stvori utješni sud.

- To nije isti slučaj - rekao je. - Ovima se odmah vidi da su mrtvi.


23/86

Nakon vremena ručka Rim bi potonuo u kolovošku dremljivost. Podnevno se sunce nije mzenita, a kroz tišinu ranog poslijepodneva probijalo je jedino žuborenje vode, svojstveni

ma. No u predvečerje, negdje oko sedam, svi su se prozori u mah otvarali u čast svježeg zraktek prostrujao, a na ulice bi se slila vesela svjetina, bez ikakva cilja osim slavljenja života, nja motocikala, izvikivanja prodavača lubenica i ljubavnih pjesama s cvjetnih terasa.

Tenor i ja se poslijepodne nismo odmarali. Odvezli bismo se na njegovoj vespi, oravljačem, a ja odostraga, pa sladoledima i čokoladnim bombonima častili mlađahne sezoostitutke što su oblijetale stoljetne lovore Ville Borghese, iščekujući pod njima turiste koje pr

e potjerala s ulica. Bile su lijepe, siromašne i ljubazne, poput većine Talijanki u to dodjevene u plavičasti muslin, ružičasti popelin, zeleni lan, štiteći se od sunca suncobraranim od kiša nedavnog rata. Vrijeme provedeno s njima predstavljalo je iskonski užitak, ju slijepo držale pravila zanata, pa bi si dopustile propustiti dobrog klijenta samo da s nama pstojnu kavu u baru na uglu, ili da se u unajmljenoj kočiji provozaju puteljcima parka, ili pedno uzdišemo nad svrgnutim kraljevima i njihovim tragičnim ljubavnicama što bi u suton dojgaloppatoio. Poslužili smo im ne jednom kao prevoditelji u pregovorima s kakvim zablud

đincem.

No nismo radi njih Margarita Duartea odveli u Villu Borghese, već zato da upozna lava. Živprividnoj slobodi, na pustom otočiću opasanom dubokim jarkom, i čim nas je spazio s dane, počeo je razdraženo režati, na iznenađenje njegova čuvara. To je privuklo i druge posjetrka. Tenor se pokušao predstaviti svojim jutarnjim prsnim „ce”, ne izazvavši u lava nikzornost. Činilo se da kesi zube na sve nas, bez razlike, no čuvar je začas shvatio da riče samargarita. Tako je doista bilo - kamo god da se on pomaknuo, pomaknuo bi se i lav, a čim krio, prestajao je rikati. Čuvar je, inače doktor klasične filologije sa sveučilišta u Sieni, pom

je Margarito tog dana morao biti u blizini drugih lavova, pa je ovaj osjetio vonj. Osimmačenja, uostalom netočnog, više mu ni jedno nije padalo na pamet.

- No u svakom slučaju - izjavio je - to nije ratoborna rika; zvuči više kao izraz sućuti.Ipak, ni ta nadnaravna epizoda nije se tenora Ribera Silve dojmila toliko kao ganuće k

mijetio na Margaritu kad su zastali da porazgovaraju s curama iz parka. Spomenuo je to za stsmo se svi, neki iz nestašluka, a neki doista s razumijevanjem, složili da bi dobro djelo

pomoći Margaritu da ispliva iz svoje samotinje. Dirnuta našom tankoćutnošću, María Bellaoke majčinske grudi prinijela ruke optočene bezvrijednim prstenjem.

- Ja bih to učinila iz milosrđa - primijetila je - ali stvarno nikada nisam mogla s muškarcimse prsluk.

Tako se tenor u dva poslijepodne provozao do Ville Borghese i na sapima svoje vespe dtiricu koja mu se učinila najprikladnijom da priušti sat ugodna druženja Margaritu Duložio joj je da se svuče u njegovoj sobi, okupao je mirisnim sapunom, obrisao, namirisao svstitom kolonjskom vodom i čitavo joj tijelo naprašio kamfornim puderom koji je koristio njanja. Potom joj je platio vrijeme koje su već potrošili i još sat više, i uputio je, točku po tjoj je činiti.

Gola je ljepotica na prstima prolepršala kućom u polumraku, poput kakva priviđenpodnevnog sna, i dvaput nježno pokucala na vrata u dnu hodnika. Margarito Duarte ih je, bosšulje, otvorio.

- Buona sera giovanotto - rekla mu je ona, glasom i držanjem školarke. - Mi manda il teno


24/86

Margarito je udarac primio krajnje dostojanstveno. Čim ju je propustio u sobu, ispružilaevet dok je on navrat-nanos navlačio košulju i cipele, da bi je ugostio s dužnim poštovanjem. sjeo na stolicu pored kreveta i zametnuo razgovor. Djevojka ga je, iznenađena, upozorila žuri, jer imaju samo jedan sat. Naoko je nije shvatio.

Djevojka je kasnije rekla da bi ionako ostala koliko god on poželio, ne naplativši mu k tovčića, jer nije mogla zamisliti da na ovom svijetu postoji pristojniji čovjek. No tamo je, ne znbi sa sobom, pogledom istraživala sobu i tako otkrila drvenu kutiju na kaminu. Upitala je je

ksofon. Margarito joj nije odgovorio, nego je odškrinuo rebrenice da u sobu prodre malo svje

nio kutiju na postelju i podigao poklopac. Cura je pokušala nešto reći, ali je naprosto zinulsa. Ili kako nam je kasnije rekla: Mi si gelo il culo. Utekavši odatle u silnom strahu, u hodngriješila smjer i naletjela na tetu Antonietu koja je baš krenula promijeniti žarulju u mojoj je su se toliko prepale da se djevojka dugo u noć uopće nije usuđivala izići iz tenorovih odaja

Teta Antonieta nikada nije shvatila što se dogodilo. Upala mi je u sobu sva prestravljena;joj toliko drhtale da nije bila u stanju zavrnuti žarulju. Upitao sam je što ju je spopalo. „Ma ući ima aveti”, odgovorila mi je. „I sada još usred bijela dana!” Ispripovijedila mi je, s duberenjem, kako je za vrijeme rata neki njemački časnik zaklao svoju ljubavnicu u sobi ko

ristio tenor. Već se dotada teti Antonieti, dok je trčala za svojim poslom, više puta znala ukodoba mučki ubijene ljepotice, koračajući hodnicima kao nekada.- Upravo sam je vidjela golu na hodniku - ustvrdila je. - Odmah sam je prepoznala.Grad se vratio u svoju jesenju kolotečinu. Ljetne su cvjetne terase opustjele s prvim vjetro

enor i ja smo opet večerali u staroj tratoriji na Trastevereu, obično s učenicima pjevanja rla Calcagnija i pokojim mojim kolegom iz filmskog instituta. Najredovitiji među potonjima kis, bistri i simpatični Grk čija su jedina ozbiljna mana bila uspavljujuća razglabanja nacijalne nepravde. Srećom bi ga tenori i soprani gotovo uvijek uspjeli nadglasati somoglasnim izvedbama opernih arija, koje tamo nisu smetale nikoga, čak ni nakon po

protiv, noćne bi se ptice namjernice nerijetko i pridružile zboru, a susjedi otvarali prozsno odobravali.

Jedne je večeri, dok smo pjevali, Margarito ušao na prstima da nas ne omete. Nosio je sa svčeg od borovine koji nije dospio ostaviti u pansionu po povratku od župnika Sv. teranskog, čiji je utjecaj u Svetoj kongregaciji za obrede bio javna stvar. Krajičkom sampazio kako ga je gurnuo pod jedan izdvojeni stol i sjeo dok ne otpjevamo svoje. Kao i uvinoći, kad se gostionica počela prazniti, spojili smo nekoliko stolova i svi sjeli zajedno - pjebitelji filma i prijatelji jednih i drugih. Među njima Margarito Duarte, kojeg su tu već prepozn

o šutljivog, tugaljivog Kolumbijca o kojem zapravo nitko ništa ne zna. Znatiželjni ga je ednom upitao svira li violončelo. Ja sam se našao zatečen, strepeći kako će Margarito izbjmku neugodne radoznalosti. Ni tenor se, zbunjen kao i ja, nije uspio snaći da spasi situaciju. Margarito upit primio sasvim prirodno.

- To nije violončelo - odvratio je. - To je svetica.Položio je kutiju na stol, otključao lokot i podigao poklopac. Val zaprepaštenja preplav

stionicu. Drugi gosti, konobari, a naposljetku i kuhinjsko osoblje u zakrvavljenim pregačamase zapanjeni sjatili da promotre čudo. Neki su se križali. Jedna je kuharica kleknula sklop

ku, drhteći od zanosa, i počela tiho moliti.

No kad je prvotno uzbuđenje jenjalo, zapleli smo se u glasnu raspravu o pomanjkanju svet


25/86

našnjim vremenima. Lakis je, očekivano, išao najdalje. Jedino konkretno što se iz te disodilo bila je njegova ideja da se snimi kritički obojen film na temu svetice.

- Siguran sam - rekao je - da stari Cesare tu temu ne bi olako propustio kroz prste.Mislio je na Cesarea Zavattinija, našeg profesora scenarija, jednog od povijesnih ve

mske umjetnosti i jedinog koji je s nama njegovao osobne odnose izvan škole. Pokušavao nučiti ne samo zanatu, već drugačijem pogledu na svijet. Bio je pravi stroj za smišljanje drapleta. Izvirali su iz njega gotovo nehotice. I sipao ih je iz rukava tako hrpimice, da bi mu šao netko tko bi ga napeto slušao i hvatao ih u letu. Samo što bi ga nakon toga spop

lodušje. „Šteta što bi to trebalo snimiti”, govorio je. Mislio je, naime, da bi njegove zamitnu izgubile mnogo od svoje izvorne čarolije. I zapisivao ih je na kartice raspoređene po tem

vlićima prikucane na zidove; bilo ih je toliko da su u njegovoj kući zapremale čitavu sobu.Sljedeće smo subote otišli k njemu s Margaritom Duarteom. Bio je tako žedan novih živ

ma da smo ga zatekli doslovno na vratima njegova doma u ulici Angele Merici, kako izgadnje za idejom koju smo mu najavili telefonom. Nije nas čak ni dočekao srdačno kao inače, vargarita smjesta odvukao do već pripremljenog stola i sam otklopio kutiju. A onda se dogšto čemu se doista nismo nadali. Umjesto da se obeznani, kako se moglo očekivati, doživio je

tu mentalnog utrnuća.- Ammazza! - promrmljao je zapanjeno.Dvije, tri minute šutke je piljio u sveticu, onda je sam zaklopio kutiju i bez riječi p

argarita do vrata, kao da pomaže djetetu u njegovim prvim koracima. Na izlazu ga je nekolikotapšao po leđima. „Hvala, sinko, najljepša hvala”, rekao mu je. „I neka Bog bude s tobom u rbi.” Zatvorivši vrata, okrenuo se prema nama i izrekao svoju presudu.

- To nije za film - izjavio je. - Nitko ne bi povjerovao.Još smo u tramvaju, na putu kući, bili pod dojmom te iznenađujuće lekcije. Ako je on tako r

pće nije trebalo sumnjati - priča nije bila za film. Pa ipak nas je María Bella dočekala s h

rukom da nas Zavattini očekuje još iste večeri, ali bez Margarita.Zatekli smo ga u jednom od njegovih zvjezdanih trenutaka. Lakis je doveo još dvojicu ili t

lega, no činilo se da su oni prošli potpuno nezamijećeni.- Imam ga! - uzviknuo je. - Film će biti prava bomba ako Margarito učini čudo i

vojčicu!- U filmu ili u životu? - upitao sam ga.„Ne budali”, rekao mi je, uspjevši zatomiti zatečenost. No sjaj neodoljive ideje istog mu je

skrio u očima. „Osim kad bi je doista mogao oživjeti u stvarnosti”, primijetio je i najozbi

dao:- Trebao bi pokušati.To ga je iskušenje zavelo samo na trenutak, da bi začas iznova pohvatao konce. Počeo je š

o-tamo po prostoriji, poput kakve vesele lude, naveliko se razmahujući rukama i sveitirajući zaplet filma. Slušali smo ga kao opčinjeni; činilo se da scene sijevaju forescentnih ptica što mu jatimice izlijeću iz usta i mahnito lepeću po čitavoj kući.

- Jedne noći - govorio je - kad već poumire dvadesetak Papa koji ga nisu htjeli prargarito ulazi u svoj stan, umoran i star, otvara kutiju, miluje po licu svoju malenu pokojnicu, isa svom nježnošću ovoga svijeta: „Za ljubav svojega oca, kćerce - ustani i hodaj”.

Pogledao je svakoga od nas ponaosob, pa pobjedonosno zaključio:


26/86

- I djevojčica ustane! Nešto je od nas očekivao. No uspio nas je tako zbuniti da nismo nalazili riječi. Izuzev

kisa koji se, kao u školi, podignutim prstom javio za riječ.- Moj je problem što u to ne vjerujem - rekao je i, na naše iznenađenje, obratio se izr

vattiniju: - Oprostite mi, profesore, ali to mi je nevjerojatno. Na to je sâm Zavattini ostao bez teksta.- A zašto?- Što ja znam - rekao je Lakis nevoljko. - To jednostavno ne može biti.

- Ammazza! - zagrmio je profesor, glasom od kojeg je valjda cijela četvrt zadrhtala. - Tviše ždere u staljinista - što ne vjeruju u stvarnost!

Margarito je u sljedećih petnaest godina, kako mi je sam ispričao, sa sveticom udočastio u Castelgandolfo, ne bi li se slučajno ukazala prilika da je pokaže. Za jedne skdijencije, među dvjestotinjak hodočasnika iz Latinske Amerike, uspio je, unatoč laktaguravanju, ispričati svoju priču dobrohotnom Ivanu XXIII. No djevojčicu mu nije mogao pok

ju je zbog prijetnje atentatom morao, zajedno s torbama drugih hodočasnika, ostaviti na upa ga je saslušao pozorno koliko je mogao u svoj toj gomili i na kraju ga ohrabrujuće potapš

razu.- Bravo, figlio mio - kazao je. - Bog će nagraditi tvoju ustrajnost.Jednom mu se, međutim, doista učinilo da je nadomak ostvarenju svojega sna; bilo je

atkotrajna stolovanja smiješećeg Albina Lucianija. Neki je njegov rođak, kojeg se Margača duboko dojmila, obećao da će se za nj osobno založiti. Nitko ga nije shvatio ozbiljno. Nna kasnije, dok su objedovali, netko je nazvao u pansion s kratkom i jasnom porukom za Mareka se ne miče iz Rima, jer će najkasnije do četvrtka biti pozvan na privatnu audijenciju u Vat

Nikada nismo saznali je li to bila tek nečija neslana šala. Margarito je vjerovao da nije i u pripravnosti. Uopće nije izlazio iz kuće. Ako je morao u kupaonicu, glasno bi objavio: „Idem

paonicu”. María Bella, tako ljupka i u osvitu starosti, prasnula bi u svojstveni joj hihot neone.

- Znamo, znamo, Margarito - dovikivala je - da te slučajno ne bi zvao Papa!Sljedeći se tjedan, dva dana prije isteka roka za najavljeni poziv, Margarito skršio

slovnom stranicom novina ubačenih ispod vrata: Morto il Papa. Za trenutak je još žiosnovanoj nadi da je riječ o starim novinama koje su dostavili zabunom, jer doista nije bilovjerovati da po jedan Papa premine svaki mjesec. No tako je doista bilo - smiješeći Aciano je, svega trideset i tri dana po izboru, osvanuo mrtav u svojoj postelji.

U Rim sam se vratio dvadeset i dvije godine nakon što sam upoznao Margarita Duartea, i mnjega ne bih ni pomislio da ga nisam sasvim slučajno sreo. Šteta koju je nanijelo vrijeme upreviše da bih mislio na bilo koga. Zatupljujuća kišica što je neumorno sipila više je sliči

ačnu juhu, nekadašnja se briljantna svjetlost zamutila, a mjesta koja sam nekada smatrao svojjetnim im se sjećanjima neprestance vraćao bila su drugačija i tuđa. Zgrada u kojoj smo stanala je ista, no nitko se nije spominjao Maríju Belle. Niti se itko javljao na šest telefonskih bre mi je u proteklim godinama bio slao tenor Ribero Silva. Za nekim ručkom s mladim snaga

nematografiji prisjetio sam se svojeg profesora, na što se nad stol na tren nadvila iznenadna tk se netko nije odvažio reći:

- Zavattini? Mai sentito.


27/86

Tako je to bilo - za njega nitko nije čuo. Krošnje stabala u Villi Borghese izgledačerupano pod kišom, galoppatoio tužnih princeza proždrla je guštara bez cvijeća, a starinspotice smijenili androgini atlete prerušeni u djevojčad. Jedini je preživjeli primjerak istrebune bio stari lav, šugav i hripav, na svojem otoku usred presahnulog jezera. Nitko nije pjeva

mirao od ljubavi u plastificiranim tratorijama na Španjolskom trgu. Sve u svemu, Rim naših o je još jedan Stari Rim unutar onog starog cezarijanskog. I iznenada me neki poznati glas, kpire s drugoga svijeta, ukopao na mjestu u zabitoj uličici Trasteverea:

- Zdravo, pjesniče!

Bio je to on, star i umoran. U međuvremenu je umrlo pet papa, na vječnom su se Rimpažali znaci dotrajalosti, a on je i dalje čekao. „Čekao sam toliko da to više ne može trajati”, rekao mi je na rastanku, nakon gotovo četiri sata sjetnog prizivanja prošlosti. „Mesec više ili manje.” Odvukao je noge po samoj sredini ulice, u svojim vojničkim čizmamlijedjelom kapom starog Rimljanina, ne obazirući se na kišne lokve u kojima je svjetlost gastakala se. U meni je u tom trenu nestalo svake sumnje, ako sam je ikada i imao, da je s

pravo on. Nije bio ni svjestan da se posredstvom neraspadnuta tijela svoje kćeri već dvadije godine bori za nepobitno pravedan cilj - vlastitu kanonizaciju.

kolovoz


28/86

LET S USPAVANOM LJEPOTICOM

Bila je lijepa, gipka, nježne kože boje kruha i očiju poput zelenih badema, kose ravne i cge do pola leđa, i zračila je nekom aurom starine, možda indonežanske, možda i andske. Odjeodavala istančani ukus - kaputić od risova krzna, bluza od prirodne svile s jedva zamjetićima, hlače od sirova lana i niske cipele boje bugenvilije. „U životu nisam vidio ljepšu žmislio sam kad je prošla pored mene prigušenim koračajima lavice dok sam na pariodromu Charles de Gaulle čekao u redu za ukrcaj na zrakoplov za New York. Bila je nadnaviđenje što se ukazalo tek na trenutak i odmah iščezlo među mnoštvom u predvorju.

Bilo je devet sati ujutro. Čitavu je noć sniježilo, pa je promet na gradskim ulicama bio guautocesti sporiji nego obično; na stajnim su se trakama naredali teretni kamioni, a automobi

puhani, gmizali kroz vijavicu. U predvorju je aerodroma, međutim, trajalo vječno proljeće.Stajao sam u redu za prijavu iza neke stare Nizozemke koja se gotovo sat vremena nateza

žbenicom oko težine svojih jedanaest komada prtljage. Taman sam se počeo uzrujavati kanutačno priviđenje ostavilo bez daha, tako da sam propustio okončanje spora; prenuo sam sd me službenica spustila s oblaka blagim prijekorom zbog moje rastresenosti. Umjesto ispitao sam je vjeruje li u ljubavi na prvi pogled. „Naravno”, odvratila mi je. „Zapravo ne vjeru

ukčije.” Ne podižući pogled s ekrana računala, upitala me želim li pušačko ili nepušačko sjedi- Posve mi je svejedno - odgovorio sam s predumišljajem - samo da nije pored jeda

včega!Zahvalila je na podršci službenim osmijehom, ne odvajajući pogleda od svjetlećeg ekrana.- Odaberite jedan broj - ponudila mi je - tri, četiri ili sedam.- Četiri.Lice joj je obasjao pobjedonosni smiješak.- U petnaest godina što radim ovdje - rekla je - vi ste prvi koji nije izabrao sedmicu.Unijela je broj sjedala na ukrcajnu propusnicu i uručila mi je zajedno s ostalim dokumentim

vi me put pogledavši očima boje grožđa koje su poslužile za utjehu dok opet ne vidim ljepk me tada upozorila da se zračna luka upravo zatvorila i da su svi letovi odgođeni.

- Do kada?- To samo Bog zna! - odvratila je uz onaj svoj osmijeh. - Na radiju su rekli da će danas

veći snijeg u ovoj godini.Prevarili su se - bio je to najveći snijeg stoljeća. No u čekaonici prvog razreda prolje

ođaj bio tako stvaran da su u žardinjerama cvjetale svježe ruže; čak je i glazba iz zvulovala upravo onako uzvišeno i umirujuće kako su to zamislili njezini tvorci. Najednom mi je

pamet da je takvo utočište zapravo sasvim primjereno za ljepoticu, pa sam je krenuo traž


29/86

onima, sav uzdrhtao od vlastite smjelosti. No vidio sam uglavnom muškarce iz svijeta stvarko čitaju novine na engleskom dok im žene misle na druge muškarce, zureći kroz panoraakljene plohe u mrtve zrakoplove zavijene snijegom, zureći u zaleđena tvornička postrojen

ostrane zasijane površine Roissvja poharane od kukaca štetočina. Nakon podneva nije višeednog slobodnog mjesta, a vrućina je postala nepodnošljiva; morao sam pobjeći da udaka.

Vani me dočekao zapanjujući prizor. Ljudi svih mogućih vrsta zakrčili su čekaonice i taborzagušljivim hodnicima, čak i na stubištima, polijegavši po tlu sa svojim životinjama i sv

com, i svojim putnim potrepštinama. Naime, i veze s gradom bile su prekinute, tako da je pprozirne plastike nalikovala na golemu svemirsku kapsulu nasukanu u snježnim nano

izbježno mi se nametnula pomisao da se i ljepotica krije negdje u okrilju te pitome horde, paštanje o njoj dalo snage da izdržim čekanje.

U vrijeme ručka već smo se počeli doživljavati kao hrpu brodolomnika. Beskonačni dovi stvorili pred sedam restorana, pred kavanama, krcatim barovima, i za nepuna tri sata morzatvoriti, jer je ponestalo i jela i pića. Činilo se da su se tu skupila sva djeca svijeta, i sva

dnom trenutku zborno briznula u plač; iz mase se lagano počeo širiti vonj stada. Vratili smo

ba primitivnih nagona. Jedino što sam usred općeg grabeža uspio pojesti bile su dvije zice krem-sladoleda u nekom ugostiteljskom šatoru namijenjenom djeci. Polizao sam ih mmalo za šankom, dok su konobari iskretali stolice na stolove čim bi se koja ispraznila; uspuomatrao vlastiti odraz u ogledalu na zidu, sa zadnjom kartonskom čašicom i zadnjom kartončicom u ruci, i mislio na ljepoticu.

Zrakoplov za New York je, umjesto u jedanaest prijepodne, poletio u osam uvečer. Kad sanačno uspio ukrcati, putnici prvog razreda već su sjedili na svojim mjestima i stjuardesa me dmojega. Noge su mi se odsjekle. Na susjednom sjedištu, do prozorčića, ljepotica je u

posjedala svoj prostor sa samosviješću iskusnog putnika. „Ako ovo ikada napišem, nitko mi

rovati”, pomislio sam. I jedva se odvažio propentati neki neodlučni pozdrav, koji ona uopćmijetila.

Smjestila se kao da će tu proživjeti godine, slažući svaku stvar po redu na svoje mjesto, svostor nije uredila kao kakav savršeno udoban stan u kojem je sve nadohvat ruke. Dok sevila, časnik nam je poslužio šampanjac dobrodošlice. Posegnuo sam za čašom da je ponudimsuspregnuo sam se na vrijeme. Jer ona je poželjela samo čašu vode, ujedno zamolivši časprije na nerazumljivom francuskom, a onda na tek nešto jasnijem engleskom, da je ni u kom slbude za vrijeme leta. Njezin je duboki, baršunast glas obavijala neka istočnjačka tuga.

Kad su joj donijeli vodu, otvorila je na krilu toaletni kovčežić s bakrenim uglovima, injica naših baka, i iz kutijice s raznobojnim tabletama izvadila dvije zlaćane. Sve što je rledalo je nekako sustavno i promišljeno, ka

Documents

Gabrijel Garsija Markes - 12 Hodočasnika