Embed Size (px)
Citation preview
GIMNAZIJA KOTOR
LIRSKI POSTMODERNIZAM U ROMANU DAVIDOVA ZVIJEZDA
ZUVDIJE HODŽIĆA
(STRUČNI RAD)
Mentor: Pripravnik:
Prof. Ljiljana Odža Maja Grgurović
Kotor, februar, 2015. god.
2
SADRŽAJ
UVOD............................................................................................................................................................. 3
NARATOR I LIK/ DUŠA SVE UPIJA .................................................................................................................. 6
PRIČE STVARAJU SVJETOVE ......................................................................................................................... 10
METATEKSTUALNOST KAO NUŽNOST POSTMODERNIZMA ........................................................................ 14
LAJTMOTIVI U ROMANU ............................................................................................................................. 19
ŽENSKI LIKOVI U ROMANU .......................................................................................................................... 24
METODSKI PRISTUP U NASTAVI .................................................................................................................. 27
ZAKLJUČAK .................................................................................................................................................. 30
LITERATURA ................................................................................................................................................ 31
3
UVOD
U trenutku kad nas svi pozivaju na prozor da zajedno gledamo
u vremena napred ili natrag,
radije ostajem u sobi svoga danas zagledan u svoje srce.
Don Branko Sbutega
Postmodernizam u južnoslovenskim književnostima, počevši od 60-ih godina XX vijeka,
donio je lavinu novih književnih postupaka i jedan sasvim drugačiji pogled na svijet. Pekić, Kiš,
Kovač, Pavić, Stevanović, Albahari, Basara i drugi pisci, unijeli su svojim književnim radom
nove postupke, poetička načela i specifičan odnos prema knj.djelu, slijedeći evropsku
postmodernu. Ipak, proučavajući poetiku postmodernizma dolazi se do zaključka da je svaki
pisac ovog književnog perioda poseban, sa sopstvenim stvaralačkim karakteristikama. Zbog
individualnih posebnosti svakog književnika, put analize jednog postmodernističkog teksta je od
samog početka otežan. Čini se – ovakvi tekstovi mijenjaju i samu teoriju književnosti,
zahtijevaju nov način pristupa, postavljaju neodumice – kako tumačiti djelo nastalo u
postmodernizmu? Koje savremene metode primijeniti? Složeno djelo postmodernizma zahtijeva
poznavanje drugih kultura, prepoznavanje simbola, isčitavanje teksta u fragmentima ili spajanje
njegovih dijelova. Takvo novo čitanje skreće pažnju na čitaoca, a ne na samog pisca. Život pisca
se povlači u pozadinu tumačenja, pripovjedač postaje složena narativna instanca, a nit priče se
mora sa pažnjom pratiti, jer je obično riječ o čestim mijenjanjima perspektive pripovijedanja.
Milorad Pavić je u svojoj knjizi Predeo slikan čajem ukazao na nov način čitanja i
važnost čitaoca pri tumačenju postmodernističkog djela: Reč je o tome, da se nađe nov način
čitanja, a ne nov način pisanja. Jer ako lepoj priči nije potreban lep jezik i lepa reč, neophodan
joj je lep način čitanja...1 Uprkos novim metodama kojim su pribjegavali pisci postmoderne,
nešto od tradicionalnog načina strukturiranja i sklapanja priče ipak ostaje. Osjećaj rodoljublja ili
1 Milorad Pavić, Predeo slikan čajem, Beograd, Prosveta, 1989 str. 283.
4
lokalni patriotizam, čovječnost, junaštvo, odbrana zla pomoću dobra - ostaju neprevaziđene,
“svete” teme.
Pisac koji svojom pojavom plijeni na crnogorskoj književnoj sceni, specifičnim lirizmom
utkanim u postmodernistički tekst je Zuvdija Hodžić.2 Hodžića su kao pisca prepoznali mnogi
književni kritičari u Crnoj Gori i van njenih granica, uvijek naglašavajući suptilnost koja se
uklopila u okvire postmodernističkog djela. Iako je ovaj pravac u književnosti osim navedenih
karakteristika donio i dehumanizaciju ličnosti, povratak zla i njegovo dejstvo na hronotop i
likove, Hodžić je u svojim pjesmama, pričama i romanima dokazao kako se i u modernom
svijetu mogu uspostaviti veze sa opšteljudskim dobrom. U skladu sa Šekspirovim shvatanjem
pjesnika da je on jedini istinski čovjek, i Hodžićev odnos prema ulozi književnika u svijetu je
isti: Biti pisac, prije svega, znači biti čovjek i uvijek na strani čovjeka.3 Vodeći se ovakvim
moralnim načelima, za pisca je najvažnije da prikaže u svojim djelima ljudskost i čovječnost, da
nikada ne zasrami grobove, a da čitaoci ulazeći u svijet književnog lavirinta iz njega izađu sa
porukom koja odjekuje u njihovim srcima. Majka Tereza je upućivala na važnost “dobrih” riječi
koje mogu biti moćno oružje protiv zla: Dobre riječi mogu biti kratke i jednostavne za
izgovaranje ali njihov odjek je beskrajan.
Bilo da je riječ o poeziji, pripovijetkama ili romanesknim ostvarenjima, Hodžić u duhu
postmodernističkih tekstova stvara složena umjetnička djela koja svojom strukturom i
2 Zuvdija Hodžić, književnik i umjetnik rođen je 1944.godine u Gusinju, u mnogobrojnoj porodici. Osnovnu školu je
učio u Gusinju, Peći i Plavu, gimnaziju u Ivangradu. Studirao je na pedagoškoj akademiji u Nikšiću, a zatim u Prištini gdje je završio Filološki fakultet. Od 1962.živi u Titogradu (Podgorici). Bio je novinar Titogradske tribine, saradnik Doma omladine “Budo Tomović”, urednik INDOK- Centra, Tribine, predsjednik Republičke zajednice kulture, urednik časopisa Stvaranje, Doclea i Koha. Urednik je Almanaha, čiji je i jedan od osnivača. Redovni je član DANU. Prvu priču objavio je u časopisu Titov pionir, čiji je kasnije bio urednik. Objavio je knjigu poezije Na prvom konaku, knjige pripovijedaka Gluva zvona i Neko zove, romane Gusinjska godina i Davidova zvijezda, knjigu reportaža i putopisa Jedan dan života, knjigu eseja To je to. Pjesme i priče prevedene su mu na mnoge jezike, a roman Davidova zvijezda na albanski, poljski, slovenački i italijanski. Zastupljen je u brojnim antologijama i izborima kod nas i u inostranstvu. Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja: Trinaestojulske nagrade Crne Gore, nagrade Pero Ćamila Sijarića, Nagrade oslobođenja Titograda, Nagrade oslobođenja Plava. Trostruki je pobjednik jugoslovenskog festivala mladih pjesnika Majska rukovanja, pobjednik jugoslovenskih festival poezije u Beogradu, Kumanovu, Prilepu, Nikšiću. Roman Davidova zvijezda je uvršten u školske programe Crne Gore i BiH, a zbirka pripovijedaka Neko zove u lektiru za osnovnu školu u Crnoj Gori. Hodžić je uspješan i kao crtač, grafičar, illustrator. Imao je mnoge samostalne izložbe. Objavio je knjige zapisa i crteža Podgoricom starom i Otkrivanje zavičaja. Na albanskom jeziku objavljeni su mu romani Gusinjska godina i zbirka pripovijedaka Zima. Generalni je sekretar crnogorskog PEN-centra, potpredsjednik SUBNOR-a i antifašista Crne Gore i predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. Bio je prijatelj sa Mešom Selimovićem i Huseinom Bašićem. O romanu Davidova zvijezda se pišu doktorski, magistarski i diplomski radovi. 3 Časopis Pobjeda, Kultura, Intervju Zuvdija Hodžić, pisac, Uvijek na srani čovjeka, 23.april.2011.god.
5
kompozicijom odaju utisak modernog romana XX vijeka, ali unutar njegovih korica duboko su
ukorijenjena univerzalna pitanja o čovjeku i njegovoj egzistenciji.
Najpoznatiji roman Zuvdije Hodžića, Davidova zvijezda, je najprevođeniji crnogorski
roman i djelo koje zavrijeđuje pažnju čitalaca i kritičara kao najznačajnije romaneskno štivo u
posljednjih nekoliko decenija na južnoslovenskom prostoru. Mnogi književni kritičari ukazali su
na specifičnost romana nazvavši ga “romanom o granici”, s obzirom na to da je Gusinje kao
prostorna struktura, uz Prokletije i Bagdad, oslikano kao centralno mjesto zbivanja. Galerija
likova, bogatstvo jezika, inkorponirani elementi lokalnog patriotizma, složena struktura,
intertekstualnost i citatnost – odlike su književnog djela kojeg neki kritičari smatraju romanom
hronikom, pa čak i zbirkom priča.4
Stvaralački opus Zuvdije Hodžića može se stvrstati u mitski realizam, koji je bio najbliži
Borhesu i Markesu. U Hodžićevim djelima se prepliću elementi fantastike i stvarnosti,
legendarnog i istorijskog, te se na taj način gradi mitski sloj teksta. Realističkim opisima, ali sa
pomenutim iracionalnim elementima, pisac stvara jedan novi svijet, svijet svojih romana, priča i
pjesama, miješajući fikciju i fakte, uspješno gradeći svoje tekstove fragmentacijom i tehnikama
montaže i kolaža. Roman Davidova zvijezda svojom unutrašnjom kompozicijom upućuje na
fragmentarnost i prepuno je aluzija i referenci, te se znatno usložnjava semantički i stilski.
Hibridnost se ogleda upravo u integraciji fiktivnog i realističnog. Sam je termin magijski
realizam oksimoron koji nagovješćuje tekstualnu borbu dvaju oprečnih diskurzivnih sustava, koji
vlastitu autonomiju ovjeravaju neprekidno jedan drugog poričući.5 Posmatrajući roman kao
postmodernistički, sa elementima tradicionalnog, realističnog i poetskog, žanrovska hibridnost
Hodžićevog djela postaje neupitna.
4 Marko Špadijer, Knjiga o granici, Zuvdija Hodžić: Davidova zvijezda, Hograf, Beograd, 1993.
5 Sanja Runtić, Marija Knežević, Suvremena književnost američkih starosjedilaca, Filozofski fakultet, Osijek, 2013,
str.91.
6
NARATOR I LIK / DUŠA SVE UPIJA
Pišem, dakle, jer sam nezadovoljan sobom i svetom. I da bih
iskazao to nezadovoljstvo. Da bih preživeo!
Danilo Kiš
Osnovni problem postmodernističkog teksta postaje pitanje pripovjedača, naratora, i
autora, i njihovog međusobnog odnosa. Na koji način tekst nastaje, ko ga pripovijeda i kako je
osmišljena i oblikovana pojavna stvarnost unutar svijeta romana – dileme su koje nameću dublje
istraživanje. Zuvdija Hodžić u svom romanu Davidova zvijezda, pokreće niz takvih pitanja, koje
zapažanjem i tumačenjem dobijaju svoje mjesto u kritici postmodernizma u južnoslovenskim
književnostima. Autor, Zuvdija Hodžić, ostaje izvan teksta, dok njegov narativni proizvod
oblikuje priču unutar prostora romana. Komentari samog autora, na početku romana, o strukturi
priče i narativnom diskursu upućuju na tipično postmodernistički model pripovijedanja, kada te
intervencije skreću pažnju na samu složenu strukturu djela:
Glava prva u kojoj se ne događa ništa značajnije. Ona je kao kapija kroz koju se ulazi
u grad na Istoku ili priču.
Na ovaj način, komentarom samog tvorca teksta, pažnja čitaoca se već na samom početku
fokusira na otkrivanje priče, na ulazak u začarani svijet drugostepeno modelovane stvarnosti –
književnosti. Prološka granica romana u znaku je početka jednog novog kosmosa, univerzuma,
sastavljenog od mnoštva likova, njihovih sudbina, načina života, bajkolikih prostora koji svojim
postojanjem bude maštu i aktiviraju refleksiju. Autor i njegovi potezi koje povlači unutar teksta
prethode njegovom stvaranju, jer je narator strukturni dio, koji se definiše kao narativni agens.
Roman Davidova zvijezda karakteriše čitav mozak narativnih diskursa, umnožene pripovjedačke
perspektive, koje uvijek potpomažu stvaranju fragmentarnosti. Ulazak u priču kao u kapiju, čini
pripovijedanje o hronotopu Bagdada, kao mističnom predjelu unutar kojeg dominira bajkovitost,
odišući istočnjačkom kulturom i načinom života. Sveznajući pripovjedač komentariše grad na
Istoku, navodi da je svaki grad-svijet; realističkim metodom nabrajanja detalja koji čine pojavni
7
svijet uvodi čitaoca u priču, iako je autorova intervencija na početku bila u znaku
“upozoravanja” da se u njoj ništa značajno neće dogoditi. Postmodernistički autor se poigrava sa
čitalačkom publikom, a u funkciji je zauzimanja bitne perspektive koja navodi na način čitanja.
Uključivanje čitaoca kao bitnog elementa tročlane strukture teksta (autor- djelo-čitalac) biva sve
aktivnije i češće, te na taj način funkcioniše kao model koji će držati pažnju onoga koji pred
sobom u rukama drži postmodernistički tekst. Komentarom: Čitalac će ubrzo saznati kako se
David Šahan obreo u Bagdadu, osjećajući se kao da je ponovio ranije putovanje, autor, koji
kasnije postaje sam narator, ali i sam junak romana, na specifičan način produžava želju za
daljim čitanjem i otkrivanjem fabule romana. Složenost narativnih postupaka ogleda se i u
autopoetičkim iskazima unutar strukture romana, koji oslikavaju put kojim kreće stvaranje priče i
njen početak pripovijedanja. Da je početak nastanka priče važan za cio organizam
pripovijedanja, potvrđuje iskaz samog naratora: Postoji hiljadu i jedan način da se počne roman.
Od toga kako krene priča, znao je, završiće se i ostalo – njen tok i kraj.6 Moderni tip romana
stavlja akcenat na distanciranost od pojma autora, istorijske tačnosti i realnosti. Književni tekst
postaje rezultat interakcije, dijaloškog procesa između čitaoca i pisca. Koristeći se ptičijom
perspektivom na samom početku, narator zauzima poziciju iz koje ima širok vidokrug, pa tako
opis Bagdada, šarolikog svijeta u njemu, predstavlja samo uvod u romaneskni svijet.
Posmatračeva tačka gledišta djeluje i iznutra, i spolja. Naime, opis Bagdada, kao mjesta posebne
kulture i tradicije, sagledan je iz ptičije perspektive, objektivno i detaljno, a realističan je i
približen oku čitaoca kao da je ugao posmatranja smješten u samom srcu grada, te se raznolikost
i mističnost može na neki poseban način doživjeti kroz prikazivanje.
Često se subjekat i objekat iskaza ostvaruju kroz postajenje jednog čovjeka, ili njihovom
međusobnom prelitanju. Tako David Šahan, glavni junak romana, postaje na epiloškoj granici lik
koji se podudara sa samim naratorom (izmišljenim autorovim vodičem kroz roman), pa samim
tim i sa Zuvdijom Hodžićem. Vejn But za takav slučaj upotrebljava termin implicirani autor, i
definiše ga kao autorovo “drugo ja”: Čak i u romanu u kojem se nikakav narator ne pojavljuje
stvara se implicitna slika autora koji stoji iza scene, bilo kao redatelj, bilo kao lutkar koji vodi
svoje lutke, bilo kao ravnodušni Bog, koji “mirno uređuje nokte”.7
6 Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.32.
7 Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2010, str.275-276.
8
Iako priču u romanu govori David Šahan, koji u er-formi predočava zbilju, na kraju romana,
pojavljuje se autor u ulozi Davidovog dvojnika. Na ovaj način se skreće pažnja na epilošku
granicu teksta, koja postaje najznačajniji strukturni dio, u kojem se otkriva dvostrukost
pripovijedanja. Epilog je značajan, ne samo kao granica teksta koja uvijek nosi teret napuštanja
svijeta u kojem čitalac boravi u procesu čitanja, već i kao razrješenje pitanja o tome ko
pripovijeda a ko živi unutar romana. Epiloška granica teksta ključna je za tumačenje složene
structure centralnog pripovjedača, koji je, kao i kompozicija romana, fragmentaran i sastoji se
od tri pripovjedačke instance: Davida Šahana, Zuvdije Hodžića i Rame Beriše, do čijeg susreta
dolazi upravo u Bagdadu8 Pojavljivanje treće perspektive pripovijedanja usložnjava tekst i čini
ga težim za iščitavanje i razumijevanje, a samim tim utiče na fragmentarnost, razlomljenost
romana, koji funkcioniše kao mozaik. Poistovjećivanjem autora sa naratorom doprinosi
specifičnom odnosu između postmodernističkog teksta i njegovog stvaraoca. Naime, jedino su
prva i poslednja glava naslovljene, zapravo imaju određenje kao Glava prva i Glava posljednja,
pa su okviri teksta posebno naglašeni. Autorov (pripovjedačev) glas koji se javlja na početku i na
kraju, kao čuvar priče koji drži u rukama ključeve koji otvaraju i zatvaraju kapiju kroz koju se
ulazi u poseban prostor, tumači se kao još jedan model postmodernističkog komponovanja. Kraj
romana u znaku je osvjetljavanja lika Davida Šahana i autorove želje da se fiktivnim
pripovjedačem brani od autobiografskog tako što će se poistovjetiti sa njim. Uključivanjem
Davida u priču, autor je izvršio određenu distancu od sopstvenog bića, ličnog tona i subjektivnog
gledanja na svijet. Pojam dvojnika dolazi do svoje kulminacije onda kada autor svjesno
progovara: David i ja rođeni smo gotovo istog časa.9 Podsvijesna čovjekova želja u trenucima
usamljenosti dovodi se u vezu sa pojavom dvojnika, čovjeka u kojem će se sopstveno biće
ogledati, kao u ogledalu koje prikazuje ili realnost, ili željeno ja. Autorov hod uporedo sa
Davidom Šahanom simbolizuje unutrašnju potrebu da se dvojnik osami, priča i živi van granica
autorove duše, a da ipak progovara upravo o njemu samom. Simbol ogledala aktivira se kao
poseban znak na početku i kraju romana, inkorporiran u iskaz koji postaje lajtmotiv: Jer kad
pogledaš u ogledalo, šta vidiš? Ako se motiv ogledala tumači kao golema zbirka zatočenih
odraza10
, uporedni hod Davida Šahana i Zudvije Hodžića ima dvostruku simboliku.
Približavajući se jedan drugome, autor i lik Davida Šahana stapaju se u jednog čovjeka, čovjeka
8 Tatjana Bečanović, Narativni mozaik romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića.
9 Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.257.
10 Mirko Kovač, Grad u zrcalu.
9
neba, zvijezda, kosmičke duše, istančanog senzibiliteta i posebnog odnosa prema životu.
Okretanje i pogled na svoja stopala predstavlja vidljiv znak čovjekove prolaznosti, ali sa druge
strane, simbolišu i njegovu odsutnost. Prolazak kroz svijet nužno mora ostaviti trag, a ljudskost i
čovječnost se ubrajaju u tragove koji su najvrijedniji i njaljepši svjedoci bitisanja. Hodžićevi
junaci svojim djelovanjem potvrđuju autorovu želju da životni tragovi uvijek odišu čovječnosti.
Identifikacija autora i pripovjedača, samim tim i lika u romanu, povlači za sobom niz
asocijacija o mogućnostima narativnih modela koji djeluju unutar teksta. Nezaobilazan je
subjektivan pristup romanesknom svijetu, a fiktivni pripovjedač samo je zaklon od takvog
pripovijedanja i unošenja sopstvenog ja u fiktivni svijet stvaranja. Tajnovitost svijeta knjige
ogleda se u mogućnostima tumačenja: Pisanje nije čaršav koji visi između pisca i sveta ili
između sveta i stvarnosti; priča nije nezavisno biće u čije kalupe mogu da se uklope mnogi. Priča
sam ja. Ukoliko ne govori o meni, priča ne govori ni o kome.11
Poigravanjem sa pripovjedačima,
autor usložnjava priču u okviru postmodernistički oblikovanog teksta, i na taj način doprinosi
novom iščitavanju i tumačenju dvostrukosti narativne instance. Autor Davidove zvijezde najčešće
krene iz jednog registra, aktivira jednu pripovijednu perspektivu, a zatim gotovo neosjetno
pokrene drugo narativno žarište, pusti novi lik da se razmahne i pozicionira u sami centar
zbivanja, da bi u sred, čak istog poglavlja, svoj autorski vremenski vizir pomjerio bitno naprijed,
ili povukao čitave vjekove unazad.12
Treći pripovijedni element u romanu, Rama Beriš, ima
posebnu ulogu i poslužio je autoru kao moćno narativno sredstvo koje svojom mistikom derviške
svijesti upućuje na intelektualni glas, prepun vjerske mistike. Za Davida Šahana, bliski rođak
derviš Rama predstavljao je tajanstvenost i metafiziku, čovjeka sa “krilima”, kome putovanja
nisu bila strana. Autorovo interesovanje za mistiku istoka, ukorijenjeno je u kulturološkim
prilikama u kojima Zuvdija Hodžić stvara, i koje su mu poznate. Hodžićeva želja da se u tekstu
nalazi i jedan derviš, umni putnik koji ostavlja tragove svojim djelima, vezuje se za njegovu
blisku povezanost sa istočnjačkom filozofijom i načinom života.
11
David Albahari, Cink, Beograd, Filip Višnjić, 1988, str.44. 12
Rajko Cerović, Umnoženo ogledalo.
10
PRIČE STVARAJU SVJETOVE
Priča postaje knjiga živih, poput zvonke trube koja će podići iz groba
one koji su vekovima bili prah i pepeo.
Umberto Eko
Priča i pričanje, mit i religija, prepliću se u beskrajnom kosmosu književnosti i kulture.
Priče su stvorile svjetove u koje čitalac ulazi posredstvom čitanja, otvarajući uvijek novu, sa
sjećanjem na neku prethodnu priču, koja se prilikom čitanja odmotava kao klupko. U haotični
splet događaja ona uvodi vlastiti red, uspostavlja sebi svojstvenu harmoniju, iako naizgled
djeluje kao da može pomjeriti književni univerzum. O značaju priče i pripovijedanja govorio je
na dodjeli Nobelove nagrade 1961. Ivo Andrić, upućujući na njen značaj za čovjekov život: Na
hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz vijeka u vijek…ispreda se priča o
sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Načini i oblici toga pričanja
mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje
i pričanju kraja nema. Pričanje odlaže neminovnost kraja života, zavarava iluzijom o
beskonačnosti sudbina, produžava tugu i oplemenjuje bol. U romanu Davidova zvijezda, autor se
na specifičan način odnosi prema priči, utkajući u samu srž teksta čuvenu, civilizacijsku knjigu
Hiljadu i jedna noć. Postmodernističkim postupkom metatekstualnosti, Hodžić daruje jednoj
novoj priči život, boji unutrašnje korice romana drevnom pričom o Šeherezadi, koja svoju
životnu sudbinu odlaže pripovijedanjem. Ljekovitost priče, Andrić objašnjava na sljedeći način:
a ta priča kao da želi, poput legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost
treagičnog udesa koji nam prijeti i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovjedač svojim
djelom treba da pomogne čovjeku da se nađe i snađe? Pripovjedač uvijek sa sobom nosi misao o
iscjeliteljskoj moći priče, njenoj moralnoj i humanoj strani. Hodžićeva zamisao bila je da kroz
motiv pričanja tuđe doživljaje priča kao svoje, a svoje kao tuđe. Takva igra sa sopstvenim i
tuđim životom i sudbinama unutar posebnog svijeta književnosti, sa pisanjem kao nemilosrdnim
isljeđenjem13
, vodi do čovjekove potrebe da pišući o drugima uvijek progovara i o sebi, iza
13
Meša Selimović, Derviš i smrt, BOOK-MARSO, Beograd, 2006, str.11.
11
sjenke teksta. Pisanje kao terapija, pričanje kao instrument terapije i ozdravljenja, utkani su
duboko u Hodžićev roman. Pisanje na neki način postaje pripovijedanje jedne priče ili više njih,
nalik na Borhesov vrt sa račvastim stazama, kako bi se mogao posmatrati jedan
postmodernistički tekst, ili je rijeka koja se uliva u svoje pritoke, a pritoke su manje narativne
cjeline. Gledano iz različitih uglova, pričanje ne mora nužno da se sastoji iz mnoštva iskustava ili
doživljenih momenata. Pričanje je jedina mogućnost da se otputuje u prostranstva svijeta,
zamislivog i skovanog u svijesti onoga ko priča. Sve ratne, putničke, trgovačke priče koje je
autor romana Davidova zvijezda tokom života upijao, uobličio je u jedan poseban kosmos,
kosmos po kojem ta priča leti, izvan svega. Sijarićev odnos prema pisanju može se uporediti sa
Hodžićevim viđenjem literature, sa naglašenim odsustvom dehumanizacije priče, likova i
njihovih djelovanja: Nije važno to što pišeš, da li da poduči ili zabavi, važno je da pisajući dva
puta se živi. Pišući se otvaraju iznenađujući prostori za samog pisca, a često pisac nije svjestan
kojim tokom ide njegova priča. Piščeva mašta uvijek ide ispred same budućnosti, ona se gaji
unutar autorovog bića, izdiže se iznad svake stvarnosti. Priča uvijek pronađe svoj put do mjesta
gdje čitalac odigrava najveću ulogu: pisac, uprkos svom uverenju da njegov glas niko ne čuje i
ne sluša, ne ostaje ravnodušan ni prema jednom vidu života, i on će govoriti, pisati, potpisivati
peticije, plakati u provincijskoj krčmi, kao ludak; hoću da kažem:svestan u svakom trenutku,
uprkos svemu, da je njegov glas manje i više od ostalih glasova.14
Mirko Kovač je takođe pisao o značaju priče i pričanja, aludirajući na sopstvenu
stvaralačku moć da pokrene niz sjećanja i da se čovjekov pogled unazad razmahne onda kada se
priča “odvoji” od pripovjedača. Nijedna naša priča nije izgubljena, mi se prisjećamo ne samo
zato da bismo pripovijedali o svojim životima, nego ponajpre da bismo sami sebe uvjerili koliko
doista možemo vidjeti unatrag. Hodžićevo interesovanje da u svoj roman Davidova zvijezda
unese zvuke istočnjačke književnosti, vezuje se za njegov život u kojem dominira islamsko i
orijentalno, kao i za njegovo shvatanje pisca uopšte. Pisac je, prema njegovom shvatanju jedan
oblik Šeherezade. Ona je, da bi odagnala svoj smrtni čas, pričala i pripovijedala; a pisac, da bi
odagnao univerzalni pojam prolaznosti i konačnosti, i produžio životnu radost, piše i pišući
stvara nove svjetove. Priča je delo ćudljivog sna.15
14
Danilo Kiš, Poslednje pribježište zdravog razuma, Arhipelag, Beograd, 2012, str.16. 15
Karlos Roberto Stortini, Borhesov rečnik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996, str. 199.
12
U lavirint Hodžićevog romana Davidova zvijezda ulazi se posredstvom snova. Snovi na
javi postaju mnogo moćniji od snova koji zaokupljaju njegove junake dok nisu budni. Priče traju
vječno i nose neizbrisiv trag u čovjeku, duži od bilo kojeg sjećanja. Na različitosti u okviru
jednog bagdadskog hronotopa, ili, kasnije u romanu, gusinjskog, upućuje pripovjedač
naglašavajući neprestano preplitanje istorije i legende. Surova stvarnost se zamjenjuje snovima i
pričom o bajkolikim predjelima Bagdada, mjestu gdje žive goniči deva, vodiči karavana, čitači
tragova, dlanova, zvijezda i snova, bjegunci od jave, maštari i sanjalice, dokoličari i dangube,
lažni i preduzimljivi trgovci.16
Na prostoru koji odiše istočnjačkom kulturom i filozofijom,
prostoru satkanom od sna i jave istovremeno, gdje su se vjekovi razbježali kao prepadnute čavke,
sve prolazi i sve ima svoj svršetak, a samo priča o ljudskim sudbinama ostaje zauvijek: Nestala
su carstva i gradovi, kalifi i carevi. Ostala je priča, jača i trajnija od tvrdih zdanja i silnih ordija
od kojih je zemlja pištala kao vojničke trube.17
Motiv priče u romanu Davidova zvijezda u
tijesnoj je vezi sa mnoštvom likovima koji egzistiraju u okviru teksta. Recimo, priču o Al-
Ataijahu pripovijeda David Šahan, koji je u funkciji zapisničara, te na taj način produžava
ljudsku sudbinu koja bi, da nije zapisana, vjerovatno bila zaboravljena. Značaj njegove priče leži
u humanom odnosu prema čovjeku, pa se Hodžićevi junaci na tradicionalan način odnose prema
sebi i drugima. Naime, Hodžić je zaobišao postmodernistički način građenja likova, kako je to
radio Miodrag Bulatović, Mirko Kovač i drugi pisci koji su stvarali u tom periodu. Potpuna
dehumanizacija, naturalizam i dekonstrukcija ličnosti zamijenjena je lirskim pripovijedanjem o
ličnostima koje uvijek, na oređeni način prenose ljudskost i čovječnost, kao osobine kojima teže.
Svjetlost kojom obasjavaju Hodžićevi junaci svoj, ali i put drugih, postaje jedan od lajtmotiva u
romanu: I po najmrklijem mraku išao je kud je htio, jer svjetlost što je gorjela u njemu, bolje od
fitiljače i luča osvijetljavala mu je put. Trag koji je ostavljao, nijesu zametali ni najjači vjetrovi i
mada jasan kao bijeli polumjesec na crnoj zastavi, ponosno zavijorenoj u bici kod Bedra, niko
ga nije mogao pratiti.18
Autor romana kreira svoje likove u vremenu gdje vrline dolaze do izražaja, u prostoru gdje i kad
rat razara sve ljudsko u čovjeku, čovjek ipak ostaje čovjek. Davidova rečenica: Došao sam
ovamo da bih se srio sa sobom, povlači za sobom mnoštvo ideja koje je Hodžić imao na umu
16
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.26. 17
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000 , str.30. 18
Isto, str. 31-32.
13
gradeći ovakav lik. Susret čovjeka sa samim sobom, povezan sa motivom ogledala na početku i
kraju romana, završava spoznajom o značaju individualca u svijetu, o njegovoj ulozi da u
haotičnom kosmičkom poretku unese mirnoću svojih dobrih osobina. Heseovski način gledanja
na takvu ulogu čovjeka može se povezati sa Hodžićevim: Život svakog čovjeka je put ka samome
sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Ponekad već početak tog puta donosi dovoljne spoznaje o
razarajućoj moći zla, i načine da se ono prevaziđe. U svijetu postmodernističke književnosti,
kada čitalac postaje gladan osunčanih likova u romanima, javlja se Hodžićeva projekcija lika i
njegove sudbine. Bez obzira da li se nalazio u Bagdadu, Prokletijama ili Gusinju, u ratnoj stihiji
ili trenucima mira, čovjek je za pisca uvijek iskra humanosti, u moru tmine: Nije sunce u pitanju,
samo čovjek sa svojim svjetlostima i tamama.19
19
Don Branko Sbutega, Kurosavin nemir svijeta, Plavi jahač, Beograd, 2006, str.61.
14
METATEKSTUALNOST KAO NUŽNOST POSTMODERNIZMA
I nikada
neće umrijeti
govor prošlih vremena.
Petar Boškovski
Postmodernistički tekst, za razliku od modernističkog, ističe posebnu važnost
dijalogičnosti sa drugim tekstovima. Naglašavanje komunikacijskog karaktera svakog teksta
nastalog u postmodernizmu upućuje na složenost strukture i specifičnog odnosa prema tradiciji,
vremenu prije, ali i vremenu poslije stvaranja djela. Književno djelo se ne konstituiše i ne živi
samo unutar svoga sopstva, već izlazi iz okvira stvorenog svijeta i komunikativnošću sa
ostatkom civilizacijskih tekstova sam postaje dio velike književne biblioteke. Postmodernisti
stvaraju nove tekstove u kojima se čuje odjek prošlih, ali i oni sami, na određeni način, inspirišu
nastajanje novih, pa se na taj način književnost kao krug neprestano stvara i zatvara.
Da nijedan tekst nije potpuno originalno i novo djelo, sa novim motivima ili temama,
potvrđuje izučavanje književnosti po ključu intertekstualnosti. U svakom književnom djelu čuju
se glasovi prethodnih, napisanih vjekovima prije, ukorijenjenim duboko u civilizacijske tokove i
kulturnu mrežu svjetske književnosti. Izrazita komunikacija Hodžićevog romana Davidova
zvijezda sa epom indijske književne tradicije, kao i sa čuvenom zbirkom priča o Šeherezadi,
1001 noć, potvrđuju jednu od osnovnih karakteristika postmodernističkog teksta-
intertekstualnost. Autor je u svom romanu, putem metatekstualnosti pokazao koliko je vrijedno
imati tekstove koji su od tolikog umjetničkog značaja, da vjekovima ne ostaju zaboravljeni, već
se njihove ideje, motivi, teme ili univerzalni likovi, mogu oživjeti u svakom vremenu, na
različite načine. Moderan tekst je palimpsest, lavirint za koji, budući da je beskrajan, ne postoji
jedan pouzdan Arijadnin konac, već bezbroj koji su svi pravi, iako vode u različite smjerove.20
20
Miodrag D.Ignjatović, Književna kritika savremene teorije tumačenja književnog dela, Stručna knjiga, Beograd, 1992, str.58.
15
Naime, moderan tekst, u ovom slučaju Hodžićev roman, predstavlja samo jedan
palimpsest21
, autorov književni poduhvat, da se nadogradi na prethodne književne tekstove, i
tako, oslanjajući se na drevne knjige Istoka, stvori jedan sasvim novi, složen i zanimljiv tekst.
Najznačajniji predstavnik postmodernizma u srpskoj književnosti, Danilo Kiš, u svojim esejima
komentariše nastajanje tekstova, posmatrajući svako djelo upravo kao palimpsest, shvatajući ga
kao svojevrsnu metaforu. Palimpsest, dakle, kod mene, najčešće ima značenje književne
tradicije, književnog iskustva. Kao što je to već neko rekao (Borhes?), pisac u trenutku kada
pristupa pisanju ne seda pred praznu hartiju, nego je u hartiju već utisnuto, poput nevidljivog a
slućenog palimpsesta, čitavo iskustvo literature, literature uopšte i piščevo literarno iskustvo u
prvom redu.22
Uspostavljanjem veze sa konkretnim djelima iz prošlosti, moderni pisci
nagovještavaju mogućnost da se tekst tumači na više načina, i da je, za njegovo tumačenje već
negdje prije upotrijebljen ključ, koji može otvoriti vrata književnoj kritici i novonastalog teksta.
Put kroz pustolovinu čitanja Davidove zvijezde otvara moto, preuzet iz indijskog epa,
Mahabharate: Sve je nebo bilo osvijetljeno kad je ona letjela po njemu. Autorova naklonost
prema književnosti koja je prepuna mistike, iluzije, mašte i slobodnog duha, ogleda se ne samo u
izboru motoa, već i u samoj činjenici da je Mahabharata kult književne tradicije. Indija i Istok
predstavljaju piščevu preokupaciju, i vodeći se maštom i imaginacijom, koje su karakteristične
za pomenute krajeve svijeta, Hodžić stvara lavirint tajanstvenih i kulturološki značajnih knjiga
svjetske književnosti, stavljajući akcenat na orijentalno, kao sinonim za čistu maštu. Moto
Davidove zvijezde može se tumačiti i kao korelat sa prostornom strukturom neba, koja je za pisca
posebno interesantna, i njoj posvećuje pažnju, i onda kada bira naslov za svoj roman. Zvijezde
pripadaju prostranstvu neba, a nebo je glavni činilac u motou. Osim neba, svjetlost koja je u
Mahabharati prisutna, može zamijeniti Hodžićevu svjetlost zvijezde, koja kao lajtmotiv ima
posebnu i važnu ulogu, prilikom tumačenja likova romana, i samog idejnog plana teksta.
Odnos romana Davidova zvijezda sa djelom 1001 noć predstavljen je samo u kontekstu
piščevog interesovanja za orijentalno, bez upliva citatnosti, tj.dosljednog preuzimanja misli iz
21
Palimpsest u paleografiji označava rukopis napisan preko prethodno obrisanog teksta. U antici i srednjem vijeku, prethodni tekst se brisao, prao ili strugao, a zatim se preko njega ispisivao novi tekst, s obzirom na to da je u to vrijeme bilo teško doći do materijala za pisanje, te se često koristila već upotrijebljena podloga. 22
Danilo Kiš, Poslednje pribežište zdravog razuma, Arhipelag, Beograd, 2002, str.24.
16
čuvene priče o Šeherezadi. Knjigu o Šeherezadi koja pripovijeda 1001 noć, autor inkorporira u
svoj roman u onoj mjeri koja mu je potrebna da uspostavi komunikaciju sa Istokom, potpomogne
mističnosti i posluži kao model za metapoetičko mjesto. Davidova želja da počne roman, koji
simbolično nosi preoblikovan naziv Hiljadu i jedan dan, i sa čijim se sadržajem nosi “od
rođenja, a možda i prije”, dobija dimenzije pripovjedačkih intervencija koje su pogodne za
stvaranje dijaloga sa sopstvenim tekstom i načinom njegovog stvaranja. Tako Hodžić koristi
intertekstualnu vezu sa pričama iz Hiljadu i jedne noći, kako bi objasnio nastajanje jednog
romana: Postoji hiljadu i jedan način da se počne roman. Od toga kako krene priča, znao je,
završiće i ostalo – njen tok i kraj.23
Dubravka Oraić Tolić u svojoj knjizi Teorija citatnosti, naglašava značaj upotrebe citata
iz drugih djela, i smatra da na taj način odnos među tekstovima čuva kulturu od zaborava i
samouništenja. Bilo da je riječ o dosljednom prenošenju citata iz djela u novo djelo, ili samo
pominjanja drugih djela u kontekstu novog, citatnost se smatra veoma korisnom jer nadograđuje
kulturološke i književne podloge, stvorene od samih početaka pismenosti, do danas. Savremeni
postmodernistički umjetnici orijentirani su na svoje čitatelje i njihovu potrebu za
prepoznavanjem samih sebe.24
Granice neke knjige nikada nisu jasno povučene: izvan naslova, prvog reda
i poslednje tačke, izvan njene unutrašnje konfiguracije i njene autonomne forme, ona je
sistemom referenci utkana u druge knjige, druge tekstove, druge rečenice:
ona je čvor unutar mreže.
Mišerl Fuko
Hodžićev odnos prema istoriji i istorijskim dešavanjima u pozadini je priče o Davidu
Šahanu i njegovom ujaku Kalmiju. Piščevo koketiranje sa istorijom temelji se na nekoliko
retrospektivnih momenata: prikaz djelića crnogorsko-turskog rata, Prvog i Drugog svjetskog
rata; stradanja, ubistva i zasjede ljudi koji su bili u neposrednoj njegovoj blizini. Sjećajući se,
23
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.32. 24
Dubravka Oraić Tolić, Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, 1990, str.209.
17
autor romana Davidova zvijezda, rekonstruiše isječke iz momenata kada se mogao susresti sa
strahotama rata i njegovim posljedicama, povezujući svoje djetinjstvo i sa motivom straha i
neizvjesnosti. U romanu se iznosi i biografija čuvenog Šabetaja Cvija, koga istorija pamti, a koji
je, u Hodžićevom djelu povezan sa osnovnim motivom – motivom zvijezde. Poigravanja sa
istorijom i stvarnim događajima koji se nalaze u samoj srži drugostepeno modelovane stvarnosti
– svijeta književnog djela - , doprinosi postmodernističkom tekstu da ispolji svoj odnos prema
onome što pamte istoričari. Prikazivajući granicu i sudbinu ljudi koji se nalaze na njoj, Hodžić je
iskazao svoj stav prema ljudskosti i čovječnosti, kidajući sve granice među ljudima: To je,
velimo, što su bili nesložni. Vidimo da ne valja da se dijelimo i rasturamo, ali i da smo nemoćni
da išta promijenimo. Nosi nas sudbina kao vapor te drugi njime upravljaju.25
U nekoliko momenata u romanu, Hodžić je naglasio filantropiju, i njega i njegovih
junaka, te ljudsku želju da se živi u miru, sa srcem prepunim ljubavi, a ne mržnje i ubistava.
Njegovi junaci postavljaju suštinsko pitanje koje pokreće niz drugih u međuljudskim odnosima: I
sve nešto mislim, druže kapetane, hoće li doći vrijeme da jednom budemo zajedno i kad se gine,
pa maker izabrali i pogrešnu stranu. A ta ne može biti pogrešna! Isti smo, ista nam krv ispod
kože, svakome je crvena… Hoćemo li jednom biti na istoj strani, ako mora da se gine, a veliš da
mora… Ako jednom budemo, vazda ćemo biti… Je l’ tako?26
Kroz cjelokupan roman osjeća se
ideja o nerazjedinjavanju ljudi i pobjedi različitosti, ukoliko ih međusobni odnosi mogu stvoriti.
Bez obzira na prostore gdje je rat česta pojava, gdje se oružje koristi više nego što bi trebalo,
čovjek se mora osjećati čovjekom, pa tako i ponašati. Ova poruka, kao i mnoge druge kojima je
roman Davidova zvijezda obasjan, samo su dokaz da je funkcija književnosti, između ostalih, da
oplemenjuje ljudsku dušu i širi ljudsko srce: Lako je živjeti i na ovakvim mjestima i u svako
vrijeme, ako drugome ne činiš što ne bi volio da čini tebi.27
Da li je čovjeku u ratu dozvoljeno da
se pretvori u zvijer, kako brisati granice među ljudima i spojiti ih zajedničkim osjećanjem ljubavi
i prijateljstva, na koji način uticati na ljudske porive i mane – samo su neka od pitanja koje
pokreće ovaj roman. Odgovore koje čitalac može da pronađe u tekstu vezani su za plemenitost,
čistotu duše i dobročinstvo. Svi ljudi postaju isti, onda kada je čovjek zaista čovjek, a to je jedini
način da se opstane i živi. Ljudi na granici, u Gusinju, naviknuti da žive jedni sa drugima, bez
25
Zudvija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.70. 26
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.73-74. 27
Isto, str.82.
18
obzira na vjeru i naciju jedino mogu opstati kao ljudi, u pravom smislu te riječi. Dok je ispisivao
stranice romana u kojima se ogleda humanistički pogled na svijet, Hodžić je imao na umu
majčine riječi: Nemoj da zasramiš grobove.
Pisac, uplitanjem istorije i razgrađivanjem njenih djelova nema negativan odnos prema
tradiciji i kolektivnom pamćenju, već svojim romanom evocira uspomene, teške i bolne,
osuđujući svaki vid sukoba na granici. On oživljava ratno stanje upućujući na ključne trenutke u
istoriji, stavljajući čovjeka i čovječnost u prvi plan. Hodžićevi junaci su književne tvorevine koje
posjeduju vrline, oko kojih se formira često bolno polje života, ali iz kojeg izlaze kao moralni
pobjednici. Modernističkom tekstu nije potrebna prošlost, osim kao predmet opozicije, dok
postmodernističa umjetnost uključuje u sebe istoriju i događaje koji su se zbili godinama ili
vjekovima unazad.
19
LAJTMOTIVI U ROMANU
Simbolika pretvara pojavu u ideju, ideju u sliku, i to tako da ideja u slici ostane uvijek
neograničeno aktivna i, mada u svim jezicima izrečena, ipak neizreciva.
Gete
Budući da simbol počinje iz onog unutrašnjeg čovjekovog bića, iz iracionalne sfere
tumačenja, on nema čisto racionalno značenje. Struktura svakog simbola ide u dva pravca; jedan
predstavlja konkretan pojam ili situaciju, dok drugi pravac teče u znaku prepoznavanja dubinskih
slojeva simbola, njihovog razumijevanja i otkrivanja suštine. U jezičkim simbolima otkriva se
slika svijeta, zamišljena, opšta ili individualna, ali posredstvom pojave Rječnika simbola i uopšte
pravca koji je nazvan simbolizam, razvila se univerzalna slika svakog simbola ponaosob.
Shvatanja mnogih književnih kriticara, pisaca, ali i čitaoca, da se život odvija u simboličkom, a
ne prirodnom ambijentu, doprinosi mišljenju svih simbolista, ili onih, koji u svojim tekstovima
inkorporiraju simbole.
Zuvdija Hodžić, u svom romanu Davidova zvijezda, već u samom naslovu, sugeriše
postojanje i nameće tumačenje jednog od lajtmotiva u djelu – zvijezde. Pored zvijezde, koja je
vezana za mnoge likove, u tekstu se primjećuju i ostali lajtmotivi (simboli koji se ponavljaju, a
čije ponavljanje ima svoju funkciju): ogledalo, san, knjiga.
Kao centralni motiv u romanu, zvijezda ima svoje značenje i posebnu konotaciju. U
Rječniku simbola28
, kao nebeski znak, zvijezda je odraz ljudske sudbine koja je u isti mah i
prisutna i odsutna, a zbog savršenstva svog slikovnog prikaza, predstavlja simbol apsolutnog,
nade i uspjeha. Težiti ka zvijezdama znači težiti ka višim idealima. Pogled u nebo, i u zvijezde
uvijek znači pogled u budućnost, u željeno, u prostor nade i snova. Zvijezde predstavljaju
kosmičku vezu između neba i zemlje, a može da simboliše i život, ali i njegovo gašenje.
Ugasnuće života svakako je vezano za mišljenje da kada zvijezda padalica padne na zemlju,
znači da je jedan život ugašen, da je neko otišao sa ovoga svijeta. Različitim tumačenjima i
shvatanjima zvijezde dolazi se do mogućnosti njenog interpretiranja kada je u pitanju roman
Davidova zvijezda. Kao što čovjek na zemlji ima svoju putanju, početak i kraj, život i smrt, tako i
28
Mali rječnik simbola, Laguna, Beograd, 2011.
20
zvijezde “žive” na nebu, i svaka od njih simboliše jednu sudbinu. Davidova zvijezda, kao
konkretan simbol upućuje na judaizam, a u bronzano doba su ljudi ovaj simbol koristili u
Mesopotamiji i Indiji, kao ukras ili magijski znak. Takođe, neizbježna je i biblijska konotacija, te
zvijezde pokazuju put pastirima i mudracima ka jaslama u kojima je rođen Isus Hrist. Da bi
zablistao vlastitim sjajem, čovjek se mora postaviti u velike kosmičke ritmove i sa njima se
uskladiti. Na taj način su povezane i ličnosti koje su prepoznatljive po svojoj živosti, upravo u
Hodžićevom romanu.
Vezujući zvijezdu za glavnog lika u romanu, ona se često pominje i ima funkciju u
rasvjetljavanju njegove ličnosti: Nebo nad Prokletijama najljepše je za ljetnjih večeri. Tada je
drukčije od svih pod kojima je, “idući za svojom zvijezdom”, stranstvujući svijetom, David stajao
i snatrio. Kao da su dva neba – jedno gore, drugo dolje. Na gornjem se izvija zvjezdani oro; na
donjem, kao u jezerskom tišaku, sve se ogleda i ponavlja.29
U ovom slučaju, zvijezde nisu samo
povezane sa likom, već i sa prostornom strukturom Prokletija, interesantnom ne samo zbog svog
imena (prokleto, ukleto mjesto), već i zbog visine na kojoj se nalazi. Kao najveći vrh Dinarskih
planina, visok preko 2000m, zbog svog geografskog položaja može se reći da je bliže nebu nego
zemlji. Na taj način se zvijezde, konkretno u romanu, mogu tumačiti i kao ideali koji su bliže
nego ikada, koje se skoro mogu i dohvatiti. Davidovo oduševljenje zvijezdama i njihovom
igrom, predstavlja pogled unazad, vezan za uspomene i sjećanja, ali posebna emotivna veza sa
njima je u liku njegovog ujaka, Kalmija. Davidovo shvatanje zvijezda bilo je slično shvatanju
čovjekovog života, jer su ljudi koji vrijede neprolazni, vječni i ostavljaju sjaj za sobom, onda
kada se nazivaju pravim ljudima. I kasnije, kao stasao čovjek, David bi od pomisli na njih,
osjetio kako se u njemu pale sunašca, griju ga sjećanjem na dane kad se žnje kolomboć, kad sve
što je proljetos posijano, naglo zrene, bujne, zastrni i zabubri, kao da hita da obilatim urodom
uzvrati zemlji i radišama što sui h mjesecima dojili i hranili… Volio je zvijezde. Divio im se što u
sebi neprestano nalaze snagu da zrače, griju i svjetle. I kad se ugasi njihov život, i ka dim utrne
duša, i kad im se ohladi srce, i kad se rasprše u bezbroj zvjezdanih žiški, i kad zauvijek nestanu –
nastavljaju da svijetle.30
Davidovo razmišljanje o zvijezdama i njegovo okupiranje njima dokaz
su istančanog senzibiliteta lika i njegovog gotovo sanjarskog pogleda na svijet. Kalmi, Davidov
ujak, građen je u romanu kao lik izuzetnih moralnih osobina, i vezuje se za Davidovo djetinjstvo,
29
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 36. 30
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 37.
21
s obzirom na to da je sva briga o Davidu povjerena upravo njemu. Emotivna vezanost za ujaka
oslikava se u više scena u romanu, a sa posebnim žarom i lijepim uspomenama David govori o
njemu: I uspomene su kao zvijezde… I neki ljudi su kao zvijezde – mislio je. – I kad su daleko, i
kad ih više nema, traju u nama, u stvarima koje je dodirivala njihova ruka, u vazduhu koji su
udisali, u nebu u koje su gledali i na kojem je stajala njihova zvijezda. I oni i poslije smrti zrače
blagošću i dobrotom, likom i riječima. Liče na plamen kućnog ognjišta, onaj što gori u nama,
grije nas kad smo blizu a još više kad smo daleko.31
Zvijezde za Davida simbolizuju i bijeg od
tuge, utjehu na javi, uspomenu koja ne blijedi, jer, upoređujući snagu zvjezdanog sjaja i njenu
vječnost, sa svojim ujakom, u njemu zauvijek postoji živa slika njegovog lika. Umjesto puške,
Kalmi je u rukama držao aparat i njime bilježio trenutke života. U Kalmiju nije kucalo srce
ratnika, već srce brižnog porodičnog čovjeka, u čijem se zagrljaju David osjećao sigurno.
Fotoaparat u ujakovim rukama zabilježavao je nepomičnu sliku koja pokreće bujicu sjećanja,
oživljava mrtve, a živima daje nov život. Prikazan je kao čovjek čija duša nije poznavala ratne
pucnje i ratnu atmosferu, čiji moralni stavovi odudaraju od mogućnosti ubijanja i prolivanja krvi,
čak i ako su u pitanju ratni dani.
Priča o Šabetaju Cviji takođe ima povezanosti sa motivom zvijezde. Radnja romana se u
jednom trenutku seli u istoriju turske vladavine iznoseći priču o jevrejskom rabinu i mistiku koji
je povjerovao i druge uspio da ubijedi da je novi mesija. Primivši islam pod prijetnjom smrti,
Šabetaj je iznevjerio mnoge sljedbenike koji su bili pod uticajem njegove ubijeđenosti o
postojanju mesije. Čuvar je pomenuo nekog Jevrejina, pogrešno mu je naveo i ime, pokazao je
na zvijezdu iza sebe, u koju niko osim Davida nije pogledao… Nije mogao da odvoji pogled od
nje, kao da na zidu nije dobro znani znak već raznim prizorima, vidljivim i skrivenim ljepotama
bogata slika, koju treba dugo gledati, uživati u njoj i ćutati…32
Davidova zagledanost u zvijezdu
sugeriše na njegovo dublje viđenje ovog znaka, koje odiše slikovitosti i stvara u Davidovoj glavi
niz slika i prizora, budi u njemu viši smisao. Šestokraka zvijezda, istetovirana na Šabetajevim
grudima, zavsjetluca i zablješti kao zraci sunca. Sultan zakloni oči dlanom.33
Za Šabetaja
istetovirana šestokraka zvijezda značila je postojanje njegove duše, njegovog sopstvenog Ja, koje
je na kraju izgubio. Iako se Davidova zvijezda, šestokraka ili Solomonov pečat tumače kao dio
31
Isto, str.37-38. 32
Isto, str.113. 33
Isto, str.125.
22
okutlnih sila, i predstavljaju simbol za invokaciju kako demona, tako i anđela, u romanu ima
značenje koje sa sobom povlači pozitivnu konotaciju. U zvijezdama je spas, čovjekova duša, ka
njima se stremi i one su opšti simbol života na zemlji. Zvijezda na Šabetajevim grudima
simboliše njegovu individualnu životnu težnju, nadu i sjajni put kojim prolazi. Gubljenje
Davidove zvijezde, za njega znači i gubljenje života, potpuno ugasnuće i poraz: Znao je da više
neće bježati od smrti niti će je čekati: poći će joj u susret. Znao je i kada će je sresti. Otvorivši,
što je činio svakoga jutra, srmenu kutijicu na čijem zaklopcu je s unutarnje strane bilo ogledalce
u b+obliku Davidove zvijezde, Šabetaj jedini put nije u njemu ugledao svoj lik, niti je dahom
zamaglio ogledalo. Ostao sam bez duše!34
Šabetajevo gubljenje lika u ogledalu oblika Davidove
zvijezde simbolizuje njegovu smrt koja će kasnije uslijediti, ne slučajno, u vrijeme zajedničke
molitve u džamiji. Istorija Ulcinja pamti lik Šabetaja, lažnog mesije i Jevrejina, koji na zidu
tvrđave urezuje dvije velike Daviove zvijezde. Spajanje istorijskih činjenica i piščeve fikcije
dovodi čitaoca do nedoumice, i povlači za sobom niz pitanja, koje postmodernistički tekst nudi,
prilikom uvođenja likova iz istorije u samu srž djela. Na taj način se doprinosi da tekst preraste u
neprekidno preplitanje fiktivnog i istorijski istinitog.
U završnom poglavlju, zvijezde imaju posebno i ključno mjesto. Pričajući o naslovu
romana, pisac i njegov alter-ego se susreću sa nedoumicama koje rješavaju tako što će ga ipak
nazvati Davidova zvijezda: Nije loše. Ali, možda je bolje da se zove Davidova zvijezda. Ima u
tome dubljeg značenja, a lako se pamti. Običan, a neobičan! Podsjetio sam ga i na jedan dug:
volio je da gleda zvijezde i sanjari. Čitao je sve što se moglo naći o nebeskim krilaticama.
Napisao je i pjesmu o njima.35
Osim zvijezda, u ovom poglavlju se uspostavlja jasna veza sa
ostacima književnog kulturnog naslijeđa, izrazita intertekstualnost, jer, kako pisac napominje, za
stihove koje je David Šahan napisao o zvijezdama36
nagrađen je knjigom Hiljadu i jedna noć.
34
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 130. 35
Isto, str.268. 36
Sred nebeskog plavetnila, bezbroj sjajnih zvijezda ima, mene moja zvijezda grije, čak I tama kad se skrije… I ja svoju zvijezdu imam, što me gleda s neba plava, te mi njena zraka sjajna, staze sreće obasjava…
23
Dvije piščeve prostorne strukture koje se pominju u romanu imaju veze sa zvijezdama,
nebom i njihovim značenjem. Naime, to su Prokletije i Gusinje, koje je Hodžić posebno opisao u
svom djelu, odiše srećom jer se sa tog mjesta vidi bezbroj zvijeda, koje Davida Šahana, odnosno
piščevog alter-ega čine zadovoljnim.
Motiv sna zauzima posebno mjesto u Hodžićevom romanu. San kao pjesnička inspiracija
pojavljuje se u nekoliko navrata u djelu. Posljednja glava se posebno ističe sa specifičnim
piščevim pogledom na snove. U snove se uranja ne samo kada čovjek spava, već i onda kada je
budan, kada ga stvarnost na sve načine opominje na njenu surovost i težinu bremena. Braniti se –
snovima!, to je deviza i moto Hodžićevog romana; to je istinska i iskonska želja da se sanja na
javi, u stvarnom životu, onom koji sa sobom uvijek donosi i tugu i sreću podjednako. Spajajući
dvije ličnosti u jednu, pripovjedača, aktera i samog autora romana, Hodžić povezuje njegov lik i
lik njegovog alter-ega sa snovima. Kao zajedničku nit uzima snove, i njima prkosi svakodnevici:
Nijesmo bili zajedno samo kad bi nas zanio noćni san. Kažem noćni, jer smo znali da sanjamo i
danju. I snovi sun am bili slični. Voljeli smo da ih prepričavamo, uvjereni da će nam se i
ostvariti.37
Surovo Sada pisac zamjenjuje maštom, prostorima u kojima se može kretati
slobodno, gdje nema rata, oluja, nemira u čovjeku i van njega. Sanjati znači ujedno i boriti se
neprestano sa tokovima života, ili, kako je to Borhes zapazio: Mi smo san bez sanjača. Taj san se
zove istorija vasione, a svak od nas predstavlja jedan simbol toga sna.38
Ogledalo u romanu Davidova zvijezda ima poseban značaj. Hodžić se, baveći se
tematikom ogledala, vraća u svoje Ja, preslikavajući sopstveni život. U ogledalu se vidi
sopstvena ličnost, ogleda se čovjekova figura ali i nazire njegova duša. Rečenica koja se kao
lajtmotivska konstrukcija ponavlja na marginama teksta (prologu i epilogu), simbolički podstiče
na razmišljanje o ovom simbolu: Kad pogledaš u ogledalo, šta vidiš? Ovim pitanjem pisac
počinje i završava svoj roman, zaokruživajući jednu romanesknu cjelinu, u kojoj su disali junaci,
koje Hodžić sa posebnom pažnjom oblikuje. Sa simbolom ogledala mogu se povezati i želje
likova da pronađu sebe, da se susretnu sa sobom, a da se ipak njihovo pravo ogledanje može
nalaziti u drugome. Hodžić je humanističkom crtom obojio svoje likove, u nadi da će pronaći
sebe, svoje lice, možda bolje od onoga koje već imaju, svoje srce, možda veće i bolje od
37
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 257. 38
Karlos Roberto Stortini, Borhesov rečnik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996, str.216.
24
postojećeg. Uopšteno govoreći, ogledalo pokreće pitanja identiteta: da li je ličnost koja se
oslikava u njemu ista kao osoba koja se ogleda? Govorimo o vermin ogledalima zato što nam
ona pre svega omogućavaju da vidimo istinu i zato su nam neophodna da bismo korigovali
sopstvenu predstavu o svetu.39
Ogledalo u Hodžićevom romanu pomaže junacima djela da se
“nađu i snađu”, i da u vremenima poput ratnih stihija, mjesta na granici i sličnih nesreća pronađu
sebe i postanu ljudi. Kao kod Kovača, ogledalo je golema zbirka zatočenih odraza. Čitaocima na
kraju djela, pisac postavlja pitanja što vide i kakav je njihov sopstveni doživljaj sebe. Baš kao što
Miljković tvrdi da svuda i na svakom mestu tražim sebe, tako i junaci i čitaoci imaju zadatak da
svoje Ja pronađu, bacivši pogled u vjerno ogledalo.
ŽENSKI LIKOVI U ROMANU
Ženski likovi u romanu doprinose liričnosti i poetičnosti, predstavljaju na osoben način
Hodžićevu počast ženskoj hrabrosti i odvažnosti. Iako je riječ o crnogorskom romanu, pisac ipak
ne uzima prototipske likove ili tipične Crnogorke ili Albanke, koje su izuzetno poštovane, iako je
riječ o konzervativnim društvima, već se divi junačkim, slobodnim i moralnim ženama poput
Jolande i Hanke.
Jolanda, žena kapetana Janoša Josipa, kao književni lik, karakterisana je sa posebnim
lirizmom. Štedra, prostodušna, spremna da iskreno pomogne, sve je činila srcem, bez želje da joj
se ičim uzvrati.40
Kao takva, dobra duša sa mekim srce, Jolanda pokazuje svoju hrabrost onog
trenutka kada skače u vatru, vidjevši da se dijete nalazi u kućerku Saisa Mađupa. Svojim
plemenitim postupkom, ona zaokuplja pažnju svih stanovnika, i postaje prijatelj svih: Od tog
događaja, Jolanda omilje svima. I ranije su je zvali na svadbe, svetkovine i veselja, a sad više
nijesu mogli bez nje.41
Voljela je pjesmu, igru, veselje, sreću i osmijehe. Onog trenutka kada
saznaje za smrt voljenog muža, biva skrhana, i kao žena bolne duše i ranjivog srca završava svoj
39
Mali rječnik simbola, Laguna, Beograd, 2011, str.383. 40
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str. 83. 41
Isto, str.86.
25
život, poput sjajne zvijezde koja se gasi, na Janoševim bedrima. Zbog ljubavi, spremna je da
okonča svojevoljno sopstveni život, jer za nju, na svijetu bez Janoša, nema mjesta: …pa se
smela, drhtavom rukom dohvatila amajliju… - Da se volite kao što ste se voljeli, da se nikad ne
razdvojite… Stiskala ju je rukom, drugom zgrabila pištolj, okrenula cijev, prislonila je na srce i
zapela… Neka je svjetlost nadirala kroz vrata, pretvarajući ih u srebrni okvir. Na njima se
pojavio Janoš, mlad, zadovoljan. Oko vrata, kao medalja, visila mu je amajlija. U njoj – njena
slika, kao na ikonici.42
Ljepota ovog ženskog lika u romanu obasuta je i tragikom, koja je u ovom
slučaju u službi isticanja Jolandinih vrlina i njenog velikog srca.
Jelen, u okovima od zlata, ako pobjegne, otrčaće u šumu da pase travu.
Malajska poslovica
Još jedan ženski lik u djelu, lik Ciganke Hanke, lirizovan je i slikovito prikazan, sa
posebnim duhom koji nosi u sebi. Nomadskom glađu prokleta, kako bi to u svojoj pjesmi napisao
Vito Nikolić, Hanka simboliše istočnjačku mistiku, stalna putovanja, slobodu i širokogrudost.
Jedna od mnogobrojnih Kalmijevih fotografija bila je i Hankina slika. Zapazivši je pred čergom,
sjedjela je pored ognjišta koji je, po riječima pripovjedača, dotrajavao kao i ona. Njen lik
karakterišu stalne selidbe, putovanja, dolasci i odlasci, ona svog korijena nema, stalno mjesto joj
uvijek izmiče pred ljepotama nepoznatog i novog. Rođena pored rijeke, njen život je proticao
upravo kao voda u njoj, a ona, bolna i čudnovata, bila je omiljena među Ciganima. Njena
mističnost ogleda se u njenoj bolesti: Bila je to čudna bolest, za takvu do tada niko od Cigana
nije čuo. Pred noć bi dobila grčeve u stomaku, izbečila bi očima, previjala se kao da su joj žar
metnuli u pupak. Izbacila bi na usta bučku i okrijek. Čim bi se bolovi primirili, osjetila bi da joj
nešto u trbuhu mrda, a čula bi i kreketanje.43
Hodžić je, opčinjen Romima i njihovim načinom života, sagradio kao od snova i jave
Hankin lik, i preko njenih osobina prenio upravo ono što ga fascinira u životu ljudi koji se vječito
sele i putuju, koji sa mjesta na mjesto nose svoje sudbine. Kao što je Antić pjevao o Ciganima,
kao da je bio dio njihovog nomadskog života, tako je i Hodžić oblikovao lik Hanke. Antićeva
zbirka Garavi sokak, pored mnogobrojnih stihova koji odaju počast romskom narodu, nudi
čitaocima i ove stihove: I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto
42
Isto, str. 92-93. 43
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.230.
26
što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.44
Ovim riječima Antić približava romski narod ostalima na human i čovječan način, poštujući
njihovu pjesmu, slobodnu i otvoreno srce. I Hodžić je, na sličan način, Hankinim likom pokazao
koliko poštuje Cigane, njihov specifičan način života i posebnost u svakom pogledu. Baš kao što
je rijeka koja teče prolazna, ali jaka i stalno pokretljiva, takva je i Hankina duša: Uvijala je u
bokovima ustaljene pokrete, pokazivala igrom kakvi su život i duša ciganska – kao rijeka što
teče, kao mjesečina što se prosipa, kao karavane što putuju i vatra što gori.45
Ljubav Ljutvi-bega prema Hanki, jaka, čvrsta, kao opsjednutost božanskom ljepotom i
harizmom, gotovo antičkog tragičnog karaktera, nije dovoljna da se ona odvoji od njenog načina
života. I pored materijalne sigurnosti, svile i dibe, zlata i biserja, od sebe se pobjeći ne može, te
Hanka napušta takav život, shvativši da je njena krv ustreptala, a da je njena sudbina stalno
potovanje. Poput Koštane Borisava Stankovića, koja odbija Stojana uprkos njegovoj velikoj
ljubavi i bogatstvu, želeći samo svoju slobodu, i Hanka napušta život koji je za nju stran. Ali,
sudbina se u Hodžićevom romanu poigrala sa junakinjom, te je Ljutvi-beg ipak uspio da je
pronađe, prilagodi se njenom načinu života i postane dio čerge.
Interesantan ženski lik, iako marginalan, svakako jeste lik Dragaševe majke. Kao dokaz
velike ljubavi prema majci, Strahinja je pobjegao iz zemunice, samo da bi je vidio. Majka je bila
simbol žrtvovanja, sigurnosti i vječne ljubavi, a ne postoji nesretnije majke već one koje svoga
sina ispraća u rat. Tek u snu, Dragaš je vidio onakvu kakva je zaista bila, tragične sudbine, ali
uvijek hrabra: Sama je, nema s kim da razgovori, mora da se napričala i s ovcama i jelikama,
navezla se i naplela, a svaki joj je dan jednak. Dojadilo joj i dosadilo, pa joj prahnulo da kao
tužbalica ređa stihove, povezuje ih i pamti.46
Hodžić je svojim književnim junacima podario sve one osobine koje čovjeka čine
čovjekom, dodijelivši im poštenje, iskrenost, čovjekoljublje, požrtvovanje, plemenitost,
dobrodušnost. Uprkost ratnim okolnostima, ekonomskim krizama i teškom životu na granici,
likovi romana ostaju ljudi, i uvijek u službi čovjeka.
44
Miroslav Antić, Garavi sokak, Jugoart, Zagreb, 1986, str.17. 45
Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000, str.231. 46
Isto, str. 142.
27
METODSKI PRISTUP U NASTAVI
Motivisanje učenika za čitanje, slušanje i pravilno doživljavanje književnog djela važan
je korak koji bi nastavnik trebalo da sprovede, posebno kada su u pitanju djela većeg obima.
Nastava književnosti se upravo zasniva na tri pomenute učeničke aktivnosti. Praksa pokazuje da
učenici koji su motivisani valjanom nastavnom metodom svestranije i pravilnije doživljavaju
svijet književnog djela.
Učenici se na prvom času tumačenja romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića
upoznaju sa biografijom autora i njegovim stvaralaštvom preko intervjua koji je nastavnik
snimio sa piscem. Čitalačka radoznalost razvija se kod učenika pomoću piščevog svjedočenja47
o
stvaralačkim pobudama i okolnostima u kojima je njegovo djelo nastalo. U razgovoru sa piscem
on otkriva da li sebe smatra postmodernistom, na koji način je motiv priče i pričanja inkorporirao
u svoj roman, te kako je dobio inspiraciju za pisanje djela koje se bavi životom na granici.
Učenici na ovaj način savladavaju formu intervjua, a on im omogućava da na što bolji način
pristupe analizi romana, kao i da mogućnost piščeve riječi o svom djelu iskoriste u svrhu što
boljeg shvatanja likova, kompozicije, motiva, teme i fabule. Nakon gledanja video snimka sa
piscem, dobijaju domaći zadatak da sami osmisle pitanja za pisca, kako bi usavršili tehniku
intervjuisanja.
Sedam dana prije tumačenja romana koji po planu i program dolazi na red, učenici su
dobili istraživačke zadatke, u svrhu sistematičnog stimulisanja i izoštravanja čitalačke pažnje.
Učenici na vrijeme dobijaju zadatke, kako bi se što bolje pripremili za njihovo rješavanje.
Istraživački zadaci se sastoje iz nekoliko djelova, a na pitanja odgovaraju u svojim
sveskama, te ih na sljedećem času čitaju i komentarišu uz pomoć nastavnika. Učenici se dijele na
šest grupa, i zajedničkim angažovanjem, radom u grupi, dolaze do odgovora.
47
Jedan od načina motivisanja učenika za istraživačko čitanje koje predlaže Milija Nikolić u: Metodika nastave srpskohrvatskog jezika i književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988.
28
ISTRAŽIVAČKI ZADATI ZA PROUČAVANJE DAVIDOVE ZVIJEZDE
1. NARATIVNI MOZAIK ROMANA
- U čemu se ogleda složena narativnost u romanu Davidova zvijezda? Ko
pripovijeda roman? Koje su tačke gledišta uočljive u romanu? David Šahan kao
fiktivni pripovjedač na kraju romana zamjenjuje glas samog pisca, Zuvdije
Hodžića. Pronađi citate koji to potkrijepljuju. Zašto je roman polifonijski?
Poliperspektivnost je jedna od odlika postmodernističkog romana. U kojim, tebi
poznatim djelima seda se prepoznaje više perspektiva pripovijedanja? Kako više
tačaka gledišta utiče na čitanje teksta? Da li otežava iščitavanje i zahtijeva veću
čitaočevu pažnju?
2. U NOVOM TEKSTU ODJECI STARIH / PRIČANJU KRAJA NEMA
- Šta je metatekstualnost? Sa kojim knjigama od epohalne važnosti komunicira
Hodžićev roman? Na koji način je uspostavljena intertekstualna veza? Dovedi u
vezu motiv priče i pričanja sa čuvenim djelom svjetske književnosti –
Šeherezadom, te sa Andrićevom Besjedom prilikom dodjele Nobelove nagrade za
književnost i njegovim romanom-pripovijetkom Prokleta avlija. Koje sličnosti
zapažaš? Kako se one mogu povezati sa djelom Davidova zvijezda?
3. RAZLIČITI KODOVI
- Što doprinosi lirizmu u romanu? Kako bi odredio/odredila žanrovski roman?
Potoji li samo jedna odrednica ili se preplitanjem književnih kodova mogu izvojiti
više njih? U čemu se ogleda inkorporiranje pjesničkog koda u romanesknu
strukturu?
29
4. GALERIJA LIKOVA
- Nabroj likove romana i okarakteriši ih (spoljašnja i unutrašnja karakterizacija) Ko
je David Šahan? Koji su ženski likovi u romanu? Izdvoj najinteresantnije likove i
objasni zašto si baš njih izabrao. Izaberi citate iz djela koji odišu humanizmom,
čovječnošću i koji izražavaju piščeve stavove o nedjeljivosti naroda.
5. LAJTMOTIVI
- Koje lajtmotive uočavaš u romanu? Navedi njihovu simboliku koristeći se
Rječnikom simbola. Protumači sljedeće rečenice iz romana: Jer kad pogledaš u
ogledalo, šta vidiš?; Braniti se – snovima! U kom kontekstu i kada se izgovaraju
navedene rečenice. Da li su snovi dio naše stvarnosti, ili je stvarnost dio naših
snova? Šta se dešava kada se pogledamo u ogledalo? Da li vidimo sebe kakvi
jesmo ili kakvi bi htjeli biti?
6. SIMBOLIKA HRONOTOPA
- Koje vrijeme Hodžić obuhvata svojim romanom? Informiši se o izrazu
Informbiro. Što je on značio u vrijeme tadašnje Jugoslavije? Kako istorijske
činjenice ulaze u sastav književnog djela? Kako ekonomska kriza i ratna napetost
oblikuju likove u romanu? Prisjeti se romana Lelejska gora i simbolike imena;
poveži sa prostornom strukturom Prokletija i Gusinja u romanu Davidova
zvijezda.
30
ZAKLJUČAK
Zuvdija Hodžić, književnik i slikar, u crnogorskoj književnosti svojim romanom
Davidova zvijezda zauzima posebno i privilegovano mjesto među crnogorskim piscima
postmodernizma. Ako postmoderna i ne znači novinu, već pluralizam48
, Hodžićevo djelo
zasigurno nosi u sebi raličite metode stvaranja književnoumjetničkog djela. Uzimajući u obzir
poliperspektivnost, složenu narativnost, intertekstualnost, istoriografsko i fiktivno, intervencije
pripovjedača koje usložnjavaju mozaičku strukturu romana, Davidova zvijezda se može
posmatrati iz različitih uglova, kada je žanrovsko određenje u pitanju. Safet Sijarić i Marko
Špadijer govore o Hodžićevom romanu kao o romanu o granici, naglašavajući da je to knjiga o
surovim zakonima granice i opasnostima koje vrebaju u njenoj blizini.49
Špadijer navodi
nekoliko žanrovskih određenja: roman hronika, zbirka priča, i upućuje na izrazitu
kominikativnost ove proze. Posmatrajući roman kao složenu tvorevinu, Davidova zvijezda bi se
mogla okarakterisati i kao istorijski roman sa elementima porodičnog romana, ali i kao roman
lika, ako se polazi od praćenja sudbine junaka Davida Šahana. Izrazitu liričnost romanu pružaju
poetski kodovi, pjesme unutar proznog djela, lajtmotivi, ženski likovi prepuni suptilnosti.
Postmodernistički okvir samo je dio romanesknog svijeta, dok se likovi u romanu konstruišu na
tradicionalan način, lišeni svake dehumanizacije ili naturalističkog prikaza. Književnost je
Hodžiću poslužila kao divovska fantazija protiv samoće, smrti i vremena. Pisac se koristio
arhetipovima kao vječitim sveprisutnostima u literature, ljudima iz lokalnog ambijenta koje je
najbolje poznavao, a svojim djelom dokazao da svaka dobra knjiga mora imati humani karakter,
jer je djelo bez poruke – knjiga koja je prazna. Hodžić kao svoj najveći životni uspjeh ostavlja
čitaocima svoje knjige, baš kao što Kovač zapaža: Pisac nema drugog testamenta osim svojih
knjiga.
48
Volfang Velš, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarica Zorana Stojanovića Sremski Karlovci, Novi Sad, 2000, str.93. 49
S. Sijarić, Roman o granici.
31
LITERATURA
- Časopis Pobjeda, Kultura, Intervju Zuvdija Hodžić, pisac, Uvijek na strani čovjeka,
23.april.2011.god.
- Danilo Kiš, Poslednje pribježište zdravog razuma, Arhipelag, Beograd, 2012.
- David Albahari, Cink, Beograd, Filip Višnjić, 1988.
- Don Branko Sbutega, Kurosavin nemir svijeta, Plavi jahač, Beograd, 2006.
- Dubravka Oraić Tolić, Teorija citatnosti, Grafički zavod Hrvatske, 1990.
- J.M.Lotman, Struktura umjetničkog teksta, Nolit, Beograd, 1976.
- Karlos Roberto Stortini, Borhesov rečnik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996.
- Mali rječnik simbola, Laguna, Beograd, 2011.
- Marko Špadijer, Knjiga o granici, Zuvdija Hodžić: Davidova zvijezda, Hograf, Beograd,
1993.
- Milivoj Solar, Povijest svetske književnosti, ISIK, Podgorica, 2012.
- Milorad Pavić, Predeo slikan čajem, Beograd, Prosveta, 1989.
- Miodrag D.Ignjatović, Književna kritika savremene teorije tumačenja književnog dela,
Stručna knjiga, Beograd, 1992.
- Mirko Kovač, Grad u zrcalu
- Rajko Cerović, Umnoženo ogledalo
- Rajko Cerović, Umnoženo ogledalo.
- S.Sijarić, Roman o granici.
- Tanja Popović, Rečnik književnih termina, Logos art/Edicija, Beograd, 2010.
- Tatjana Bečanović, Narativni mozaik romana Davidova zvijezda Zuvdije Hodžića.
- Volfang Velš, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića
Sremski Karlovci, Novi Sad, 2000.
- Zdenko Lešić, Teorija književnosti, Službeni glasnik, Beograd, 2010.
- Zuvdija Hodžić, Davidova zvijezda, Sarajevo-Publishing, 2000.
