Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 11 • Maj 2017. godine • Izlazi periodično

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba

3

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

Često sam u Sandžaku. Mi smo od te ze-mlje i iz nje crpimo snagu. Osjetimo joj svaki damar. A damari sandžačkog sela

su sve tiši, kao na izdisaju.Svaki put kad odem u Sandžak nailazim

na sve pustija sela, koja više nalikuju scenama iz sablasnih filmova napuštenih naselja, koja je stanovništvo napustilo radi neke pošasti nego mjestima gdje je, ne tako davno, sve vr-vjelo životom.

U sandžačkim selima je sve manje dječijih glasova, sve manje mladih i radno sposobnih... Ostaju samo stari, oni najtvrdoglaviji, koji, eto, na svome pragu dočekuju kraj.

Ovaj trend odumira-nja sela nije karakterističan samo za sandžački kraj. To je problem globalni. No, ovdje je dodatno izražen u smislu hronične nebrige Vlade Srbije za Sandžak. Problem sa infrastrukturom imaju i sandžački gradovi, a o selima da ne govorimo.

Gradovi naizgled na-preduju i razvijaju se. Samo naizgled. Jer odumiranjem sela i oni će prirod-no odumrijeti pod jarmom korporacija, sinte-tičke hrane i surovog kapitalizma.

Sandžačko selo ima nevjerovatan prirodni i tradicijski potencijal. Ali nema infrastrukture i podrške vlasti. Pričao sam sa investitorima koji su odlučili investirati velike novce u san-

džačko selo. Ne mogu reći da su se pokajali, ali su razočarani infrastrukturom i činjenicom da pred svake izbore obećavaju napredak, ali se sve završi upravo na tome – na riječima. To je kao slijepa ulica, kao krava maldovanka iz narodne poslovice.

Pričao sam i sa momcima koji se više ne mogu oženiti jer cure neće na selo. Uslovljavaju ih da odu naći posao u Njemačkoj pa onda.

Pada natalitet, a sa natalitetom padaju radna snaga, elan, entuzijazam, stočarstvo, poljoprivreda...

Malo bolja infrastruk-tura pokrenula bi točak svega ovoga.

Vlada Srbije, kao i op-ćinske vlasti, moraju znati da sandžački narod nije na-vikao da ga iko pomogne. Ali kad se to desi, onda to uzvrate trostrukom zahval-nošću – od glasačkih listića do usmenih predanja.

Mi kao Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka učinit ćemo sve da na izborima narod podrži one iskrene i spo-

sobne koji ponude samoodrživost i napredak sela. Evo, čak ne govorimo ni o otkupnim cijenama proizvoda. Ali, ljudi, haj’te napra-vite barem puteve i uspostavite solidne tran-sportne linije. Toliko puta ste to obećali. Vri-jeme je, konačno, za barem prve, minimalne korake ka realizaciji onog što ste obećali. u

IZ SADRŽAJA

4 Akademik prof. dr. Muhamed Filipović

ZAŠTO ZA BOŠNJAKE NEMA “PRAVA BRIGE”

8In memoriam HILMIJA ĆATOVIĆ (1933-

2017)

10EkonomijaPOSTIZANJE DUHOVNOG

BLAGOSTANJA KROZ OBILAZAK OBJEKATA U KOJIMA SE VRŠE VJERSKI OBREDI

16EkonomijaPOLITIKA KAMATNIH

STOPA U BIH

18Senat privrede EUJEDNA OD KARIKA

RAZVOJA BIH I SANDŽAKA

20PečatŽRTVE PEDOFILIJE

22Invalidska populacijaNEOPHODNOST POTPUNE

I PRAVILNE DIJAGNOZE

25PečatUTEMELJENJE

BOŠNJAČKE FILOZOFIJE –IZAZOVI I PERSPEKTIVE

32DruštvoPORAZ CRNOGORACA

U BOJU KOD NOKŠIĆA 1879. I OKONČANJE „PLAVSKO- GUSINJSKE AFERE“

37In memoriam ŠEMSUDIN KURTOVIĆ,

PROFESOR GIMNAZIJE U TUTINU (1956-2017)

38Društvo AHDNAME SULTANA

FATIHA

48Pogledi BIHORSKI ĆILIM -

NEMATERIJALNO KULTURNO DOBRO CRNE GORE

JOŠ MNOGO TOGA...

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Sandžačko selo na izdisaju

Umjesto uvodnika

4

PEČAT

Rat Srba i Hrvata protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, koji je započeo 1992. godine, nije bio,

kako se to tvrdi i kako ga kvalificiraju i vodeće zapadne zemlje, pa čak i među-narodne sudske institucije, građanski rat. On to nije bio, jer nije postojao i nije do-kazano da je uopće i na bilo kakav način djelovao, jedan jedini opravdani i razlo-žan politički ili socijalni razlog koji je mogao prouzročiti taj rat. Srbi i Hrvati su bili apsolutno ravnopravni, čak su imali prednosti nad Bošnjacima u mnogim ele-mentima društvenog položaja i utjecaja u upravi i posebno u ekonomiji i kulturi u Bosni i Hercegovini, zbog činjenice da Bošnjaci gotovo stotinu godina nisu uop-će bili ni priznati kao narod ravnopravan ostalim i pod svojim pravim imenom.

Diskriminacije nije bilo

Činjenica je, dakle, da Srbi nikad nisu bili, u političkom, ustavnopravnom, a pogotovo u ekonomskom i socijalnom položaju, podređeni niti su trpili repre-siju ili historijsku, političku i kulturnu diskriminaciju, nisu im osporavana bilo kakva prava koja su imali Bošnjaci ili bilo koji drugi narod ili grupa. I Srbija i Hrvatska su rat protiv Bosne i Herce-govine povele samo zbog osvajanja i kompletiranja navodne nacionalne srp-

ske i hrvatske teritorije, odnosno prava koja nikada nisu postojala nego su bila dio nacionalnih mitologija i ideologija i izrazi želje za prosvajanjem tuđih teri-torija, tj. onih koje nikada nisu bile dio srpske ili hrvatske države ili njihovog dominantnog utjecaja. Srpska i hrvat-ska nacionalna politika su, sve od velike krize Osmanskog carstva, tokom druge polovine XIX vijeka, pokazivale namje-ru da, u očekivanom padu Osmanskog carstva, prisvoje bosanske teritorije koje su bile dio Osmanskog carstva i diplo-

matskim akcijama ili silom, iste uključe, bilo u cjelini ili u dijelovima - u srpsku i hrvatsku državu. To nastojanje je pod auspicijom Francuske i Velike Britanije bilo ostvareno srpskohrvatskim spora-zumom iz 1939. godine, kada su Srbija i Hrvatska, odnosno Srbi i Hrvati, Bo-snu i Hercegovinu podijelili tako da su oni dijelovi Bosne i Hercegovine, u ko-jima je na tlu pojedinih općina nađeno pedeset posto plus samo jedan Srbin ili Hrvat, odnosno pravoslavni ili katolik, pripali Srbiji ili tadašnjoj Banovini Hr-vatskoj, a da se broj muslimana na tim prostorima uopće nije uzimao u obzir, a oni su tretirani kao da ne postoje, jer oni odista tada i nisu u pravnom i po-litičkom smislu postojali jer su smatra-ni apolitima i ljudima bez identiteta i konzekveno tome bez prava na učešće u strukturi državnih institucija. Dakle, rat je nastao zbog želje Srba i Hrvata da obnove sporazum iz 1939. godine, a to su pokušali provesti u vrijeme pada komunizma i raspada bivše države pod okriljem ideje da svi Srbi i svi Hrvati imaju pravo da žive unutar jedne njiho-ve nacionalne države. Njih nije zanima-lo da do sredine XIX vijeka ni Srbi ni Hrvati nisu uopće postojali kao zasebne nacije na bosanskom tlu i da nikada na prostoru Bosne nije postojala nikakva etnička tvorevina srpskog ili hrvatskog

Sandžak u politici državnog vođstva i vladajućih stranaka Bosne i Hercegovine

Zašto za Bošnjake nema „prava brige“?

n Piše: Akademik prof. dr. Muhamed FILIPOVIĆ

Mora se razjasniti zbog čega je naša država dobila tako podređen položaj u okviru pregovora o prekidu rata i uspostavljanju mira u situaciji kada je ona bila predmet napada i istrebljivanja i kada je svaki ozbiljan, pravedan i na pravu osnovan razgovor morao imati samo jedan sadržaj, a to je zaštita međunarodno priznate države i njenog stanovništva od agresora koji je dolazio iz Sr-bije, Crne Gore i Hrvatske, a koji se služio lokalnim Srbima i Hrvatima kao sredstvom izazivanja i opravdanja agresije. Također, zbog čega naša država nije insistirala na resciprocitetu prava u zastupanju Bošnjaka u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, kakva su dobile dotične države.

5

PEČATpredznaka i mada su i Srbi i Hrvati u cijeloj bosanskoj historiji bili manjin-sko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. I Srbija i Hrvatska su pokušale silom provesti svoje planove o podjeli Bosne i Hercegovine i za Srbe je momenat odluke da upotrijebe silu bio onaj kada su stanovnici Bosne i Hercegovine, po savjetu Badinterove komisije i na osno-vu prava koje je proisticalo iz njihovog ustavnog položaja u dotadašnjoj državi, referendumom koji je donio ogromnu većinu, odlučili da proglase razdruživa-nje iz bivše Federacije i proglase svoju neovisnost, kakvu su već bile proglasile sve ostale republike. Na tu legalno do-nesenu i legitimnu odluku stanovnika Bosne i Hercegovine, Srbi su odgovorili upotrebom oružja upravo u onom smislu kakav je njihov politički vođa Radovan Karadžić pola godine ranije već nagovi-jestio, tj. sa namjerom da muslimanski narod nestane sa lica zemlje, čime je u stvari otkrio plan izvršenja genocida nad Bošnjacima, ukoliko oni ne pristanu na srpsku ucjenu. Napad je osiguravala, logistički i materijalno, kao i raspore-dom svojih trupa, JNA, koja je ustvari bila vodeća snaga agresije i to je činila sve dok navodne lokalne srpske snage nisu bile osposobljene da djeluju, ali i dalje po planu, instrukcijama i uz potpu-nu logističku podršku iz Beograda i pod rukovodstvom komande Jugoslovenske armije. Nema nikakve sumnje da je to bila klasična agresija motivirana odre-đenim državnim ciljevima Srbije i onih o kojima su se dogovorili sa kasnije pri-druženim Hrvatima.

Lako dokazana agresija

Da je agresiju bilo veoma jednostav-no dokazati govori slučaj koji se dogodio prilikom posjete naše državne delegacije Washingtonu i Bijeloj kući, do koje je došlo u oktobru 1992. godine. Delega-ciju su sačinjavali Haris Silajdžić, kao vođa, a kao članovi Mirko Pejanović, Miro Lazović i pisac ovog teksta Muha-med Filipović. Kako predsjednik Bush nije bio u Washingtonu, primio nas je njegov savjetnik za vojna pitanja gene-ral Brent Scowcroft i tadašnji državni se-kretar Lawrence Eagelburger. Razgovor je započeo problemom - da li se u BiH radi o agresiji? Ja sam tada upitao gene-rala koliko SAD mobiliziraju aktivnih vojnika u ratu na milion stanovnika, pre-

ma američkim standardima i prema sta-nju fizičke spreme Amerikanaca, za koju se može pretpostaviti da je mnogo bolja nego kod nas. On je tada odgovorio da je to između 12 i 13 hiljada vojnika. Ja sam ga tada upitao, kako je moguće da Srbi, ako je tačno da samo bosanski Srbi ratu-ju u Bosni i Hercegovini, na jedva mi-lion i pol stanovnika, mogu mobilizirati između sedamdeset i stotinu hiljada ak-tivnih vojnika. On je na to odgovorio da to nije moguće, na šta sam ja zaključio da to znači da u Bosni ratuju Srbi iz Srbi-je i da se radi o klasičnom slučaju agre-sije, maskirane srpskim domaćim snaga-ma koje su upotrebljene za maskiranje akcije JNA. Tada je Eagleburger rekao da se i oni slažu sa mojim zaključkom i da smatraju da se radi o agresiji, ali da Evropljani ne žele njihovu intervenciju i zahtijevaju da oni rješevaju problem rata u Bosni i na tlu Jugoslavije, jer se radi o Evropi. Poznato je da su ciljevi te dvojne agresije bili dogovoreni prilikom susre-ta i sporazuma Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu i to na onoj istoj osnovi koja je bila i temelj po-djele Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata do koje je došlo 1939. godine u okviru Sporazuma Cvetković-Ma-ček. Svakako da te namjere nisu imale uporište u historijskim pravima Hrvat-ske i Srbije i ranijim presedanima koji su mogli nastati u momentima kada je međunarodna politika odlučivala o sud-bini Bosne i Hercegovine, jer je terito-rija Bosne, od kada je ta država nastala,

bila kompaktna i cjelovita i nikome, do sredine XX vijeka i podjele koja je bila razlog krvavog rata i stradanja Bosana-ca kada je odgovor stanovnika Bosne i Hercegovine na prisvajanja bio obnova državnosti Bosne i Hercegovine, nije palo na um da našu zemlju dijeli. Ona je to bila jedinstvena i cjelovita sve do raspada Federacije kada je, kao sve osta-le republike bivše države, ostvarila punu samostalnost kao općepriznata suverena i neovisna država i članica OUN. Ono što je za nju bitno, tj. što se provlači kroz cijelu njenu historiju, je da je uvijek ostajala cjelovita unutar svojih historij-skih granica koje su ujedno najtrajnije i najizrazitije granice na cijelom Balkanu. Pretenzije Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini su bile izražene već u XIX vijeku, a zajednička akcija i ujedno su-kob između te dvije politike oko Bosne i Hercegovine nastao je već 1916., da bi kulminirao 1939. godine, kada su je Srbi i Hrvati podijelili između sebe, zanema-rujući postojanje Bošnjaka koji su i tada bili njeno većinsko stanovništvo. Kasni-je je NDH (1941. godine) Bosnu i Her-cegovinu prisvojila bez pitanja Bošnja-ka, da bi Srbi ostvarili svoju konrolu nad političkim životom u Bosni i Hercegovi-ni nakon 1945. godine, kada su Bošnjaci bili stavljeni izvan njene konstituirajuće političke strukture, jer nisu bili priznati kao nacija, a Hrvati su bili potisnuti, jer su im pripisana ustaška zlodjela. Srpska je dominacija trajala sve dok nije u Bo-sni i Hercegovini došlo do priznavanja

Zašto za Bošnjake nema „prava brige“?

6

PEČATpostojanja Bošnjaka (Muslimana) kao naroda i dok nije započelo vođenje sa-mostalnije bosanske politike.

Udari na samostalnu bosansku politiku

Da bi se spriječio takav razvoj, pokre-nuta je iz Srbije poznata „Afera Agroko-merc“, koja je od finansijske pretvorena u veliku državnu i političku aferu te koja je poslužila kao opravdanje za likvida-ciju političkog kadra koji se zalagao za emancipaciju bosanske politike ispod srpske dominacije i samostalniju bosan-sku politiku. Srpsku akciju su podržali i neki navodni muslimanski političari, koji su, pristajanjem na srpsko nasilje, željeli da za sebe osiguraju vodeću poziciju u zemlji pod pokroviteljstvom Srbije. Nad Bosnom je bila us-postavljena policijsko-politička kontrola iz Srbije. Kad su Srbija i Hrvatska započele demontažu bivše državne tvorevine, pono-vo su izbile pretenzije Srbije i Hrvatske na bosansku teritoriju, iz čega je nastala agresija Srbi-je, a potom i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Ta agresija je iz-vršena tačno po planu Tuđmana i Miloševića usaglašenom u Ka-rađorđevu. Karakter te agresije je vidljiv iz činjenice da se ona nije sastojala samo iz zahvata-nja i uspostvljanja strane vojne i političke kontrole nad velikim dijelovima bosanske teritorije nego se svela na organizirano istrebljivanje Bošnjaka i uni-štavanje svakog znaka njihovog postoja-nja na najvećem dijelu bosanske teritorije koji se našao pod kontrolom Srba i Hrva-ta. Tako je rat dobio genocidni karakter. Naše političko vodstvo kao da nije zani-malo čak ni to što se dogodilo sa Bosnom i Hercegovinom u cjelini i zbog čega se to dogodilo nego samo činjenica da je u toku složene političko-diplomatske akcije zapadnoeuropskih zemalja i SAD na rje-šavanju problema rata u Bosni i Hercego-vini došao do izraza jedan stav, jedna me-toda i jedan pristup problemu koji je lega-lizirao agresiju na jednu priznatu državu i članicu OUN i da je to provedeno prekva-lifikacijom agresije u građanski rat koji, kako se vidjelo, nije uopće postojao i da je na taj način uspostavljeno pravo zemalja koje su bile uključene u rat kao agresori,

ali i kao počinioci ili pomagači u vršenju genocida, da uzimaju učešća u zastupanju i predstavljanju interesa dijelova naroda koji su vjekovima živjeli na teritoriji Bo-sne i Hercegovine i kao dio njenog autoh-toonog stanovništva, gdje su sve do druge polovine XIX vijeka sami sebe identifici-rali kao bošnjake katoličke ili pravoslavne vjere, a ne kao Srbe ili Hrvate i gdje su bili dio stanovništva jedinstvene bosanske teritorije, bilo da je ona bila neovisna dr-žava ili ejalet Osmanske države ili Corpus Separaum Austrougarske, ali nikada nije bila podijeljena ni po kakvom osim po funkcionalnom keriteriju. Tako su Srbija i Hrvatska, kao države, ne zbog toga što su učestvovale u agresiji na Bosnu i Herce-govinu i bili dio onih snaga koje su vršile genocidne radnje nad Bošnjacima, zbog

čega su trebale biti persekutirane, nego i kao preko noći postali nosioci mirovnog procesa, garanti sporazuma i zaštitini-ci prava upravo onih stanovnika koji su uzeli aktivnog učešća u agresiji i vršenju genocida nad Bošnjacima, pa su kao ta-kvi bili predmet zaštite, koja je de facto legitimizirala njihova osvajanja u Bosni i Hercegovini i to putem garantiranja nji-hovih psebnih prava u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu. U tom kontekstu su agresori na našu državu dobili pravo da budu učesnici pregovora, da zastupa-ju sopstvene interese i interese dijelova srpskog i hrvatskog naroda, koji su inače uvijek bili samo građani Bosne i Herce-govine i da čak postanu garanti mirovnog sporazuma i da tim putem ostvare takva prava koja bitno ograničavaju suverenitet

naše države. Umjesto vraćanja suverenih prava i slobode državi koja je bila predmet agresije i naroda koji je bio objekt geno-cida, odnosno, umjesto vraćanja stanja u zemlji u status quo ante, kako je to odluči-la Londonska konferencija o ratu u Bosni i Hercegovini, što je sasvim izigrano od strane onih koje je ta konferencija ovlasti-la da provedu njene zaključke, došlo je do likvidacije postojanja naroda na velikim dijelovima bosanske teritorije na kojem je taj narod vjekovima živio i sačinjavao većinski dio stanovništva, do sužavanja i kontrole nad suverenitetom države Bosne i Hercegovine i to od strane onih koji su bili agresori. To pravo da zastupa narod i onaj koji je oduvijek živio na bosanskom tlu i u okviru jurisdikcije organa bosanske države, dobile su i Srbija i Hrvatska, ali

to pravo, da bude zastupan od strane svoje matične zemlje i države nije dobio onaj narod koji je identičan bošnjačkom narodu, mada zbog stranog od-lučivanja o njegovoj sudbini ne živi na bosanskom tlu, nego na teritoriji Srbije i Crne Gore, a radi se o posebno kompaktnoj i vijekovima egzistirajućoj gru-pi Bošnjaka koja je većinsko stanovništvo na teritoriji koja se naziva Sandžak, a koja je nasilnim putem bila uključena u srpsku i crnogorsku državu i tako podijeljena, a unatoč tome nije nikada dobila nikakva pra-va i zaštitu mada je sve vrijeme, od Berlinskog kongresa i Prvog balkanskog rata, bila izvrgnuta teškoj represiji i osporavanju

svih prava, koja su, za razliku od prava Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, bila uistinu ugrožena, dok prava Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini nisu bila, a nisu ni mogla biti, ugrožena od strane Bošnjaka, jer oni samo nisu bili priznavani kao na-rod i nisu vladali u sopstvenoj državi.

Zašto se nisu tražila prava za Sandžak?

Kakav je odnos međunarodnog fak-tora bio prema pravima Bošnjaka i vlade Bosne i Hercegovine, čak i onda kad je Bosna i Hercegovina legalno bila osamo-staljena i priznata od strane svih država u svijetu osim Srbije i Crne Gore, najbolje se vidi u tome što vladi države Bosne i Hercegovine, koja je bila učesnik pre-

7

PEČATgovora o miru, nije bilo dozvoljeno da i ona zastupa interese svojih sunarodnika koji su živjeli u državama koje su vršile agresiju na njihovu matičnu državu. Ako nam je, iz cjelokupnog negativnog stava i ponašanja prije svega Velike Britanije, Francuske i Njemačke prema našoj drža-vi, bilo jasno da one neće voditi računa o našim pravima i interesima, jer se njihova politika svodila na vršenje konstantnog pritiska na našu zemlji i njenu vladu, ali je apsolutno čudno i nedozvoljeno bilo i mora da se razjasni zbog čega je naša država dobila tako podređen položaj u okviru pregovora o prekidu rata i uspo-stavljanju mira u situaciji kada je ona bila predmet napada i istrebljivanja i kada je svaki ozbiljan, pravedan i na pravu osnovan razgovor morao imati samo je-dan sadržaj, a to je zaštita međunarodno priznate države i njenog stanovništva od agresora koji je dolazio iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a koji se služio lokal-nim Srbima i Hrvatima kao sredstvom izazivanja i opravdanja agresije te zbog čega naša država nije insistirala na resci-procitetu prava u zastupanju Bošnjaka u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, kakva su dobile dotične države. Tako se dogodilo da su oni koji su vršili agresiju na našu zemlju i učestvovali u genocidu nad na-šim narodom, dobili posebne statuse i prava kontrole stanja i položaja njihovih navodnih sunarodnika u našoj državi, a Bosna i Hercegovina nije imala takvih prava u odnosu na one Bošnjake koji žive na teritoriji agresorskih država. Pitanje se može konkretizirati u smislu da se pitamo da li nam je takav ponižavajući i nerav-nopravan položaj nametnut od stranih sila, odnosno da se upitamo ko nam ga je nametnuo i zbog čega naše vlasti nisu odbile takav položaj i zahtijevale recipro-citet u položaju i pravima kad se radi o teritoriji susjednih zemalja, ili je naša vla-da i politika u kojoj je dominirala stranka SDA bila nezainteresirana i sama pristala na sve to što je bilo ponižavajuće i što je nepravda prema Bošnjacima, posebno onima u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj ili ona nije uopće imala bilo kakav stav i nije uvažavala činjenicu da su Bošnjaci u Sandžaku i u drugim zemljama koje su bile upletene u agresiju na našu državu imali u tim državama isti tretman kakav su imali Bošnjaci u svojoj zemlji, tj. bili su progonjeni i zaštita im je bila apsolut-no nužna. Pitanje je da li je naša vodeća politička grupa i smatrala da zaštita naših

sunarodnika nije njena stvar, da mi kao država nemamo nikakvih prava u odno-su na naše sunarodnike u tim državama, a Srbija, Crna Gora i Hrvatska ih imaju. Međutim, ako nije smatrala da ona ima obaveze prema tim ljudima, smatrala je i koristila je te ljude u svojim političkim akcijama, a veliki njihov broj je, kao i u nekim ranijim historijskim krizama koje su vladale, bio uključen u ratni napor Bošnjaka i dao je veliki doprinos održa-nju naše države, ali im ona nije vraćala dug koji je iz tih odnosa nastajao i nije o njima vodila brigu koju je bila dužna voditi. To što su mnogi ljudi iz tih krajeva našli sebi mjesto u svojoj matičnoj zem-lji, tj. u Bosni i Hercegovini, ne mijenja ništa na ovoj ocjeni, jer je njihov položaj, a to je činjenica da ne žive na svojoj zem-

lji u kojoj su njihovi preci oduvjek živjeli i da tamo u tim okolnostima svoga života nemaju podršku svoje matične zemlje, ne mijenja ništa na ocjeni da naša država, čak i onda kada mi bošnjaci u njoj imamo ograničeni utjecaj, mora da čini mnogo više u podršci tim ljudima i zaštiti njiho-vih prava. Da li su nosioci naše politike bili ravnodušni prema sudbini naših ljudi u tim krajevima, ili su bili silom sprije-čeni da realiziraju ono što je gledano sa stajališta reciprocitete i jednakih prava svih učesnika u pregovorima, bilo nji-hovo pravo, ali i dužnost pitanje je koje još uvijek traži odgovor. U stvari, pitanje se može svesti na to da tražimo odgovor zbog čega naša vlada nije postavila, insi-stirala i uvjetovala naše učešće u prego-vorima o miru ravnopravnim položajem

i pravom brige za Bošnjake Sandžaka, Crne Gore i Hrvatske, kao što je to pravo brige priznato Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, mada nam je bilo dobro poznato da su oni bili izloženi progonima, represija-ma, i genocidnim aktima kao i Bošnjaci u Bosni i Hercegovini. Prema Bošnjacima u Srbiji, Crnoj Gori, a u nekim momenti-ma i onima u Hrvatskoj, primjenjivane su sve mjere koje se u ratnim okolnostiam primjenuju prema pripadnicima neprija-teljskih naroda, a niko, ni međunarodna politika ni naša država, nije poduzela ni-šta da se oni zaštite. Najzad, zbog čega ni oni naši sunarodnici koji potječu iz tih krajeva nisu nikada postavljali pitanje i zahtijevali od naših vlasti i političara da pokažu onoliko brige i pažnje prema predstavnicima našeg naroda u Srbiji,

Crnoj Gori i Hrvatskoj, kao što to čine političari iz tih zemalja prema njihovim sunarodnicima koji žive u Bosni i Herce-govini. Da ne postoji interes našeg poli-tičkog establišmenta za status tog dijela našeg naroda, najbolje govori činjenica da nikada ni jedna oficijelna bosanska ili bošnjačka delegacija nije posjetila te krajeve i ostvarila direktni kontakt sa tim dijelovima našeg naroda, niti smo mi kao država otvorili ikakav ured, konzulat i sličnu instituciju koja bi na licu mjesta pratila stanje tog dijela našeg naroda. Takav odnos mora da se mijenja i demo-kratska javnost naše zemlje i svi Bošnjaci moraju zahtijevati promjenu u ponašanju bosanskohercegovačke javnosti, vlasti i posebno bošnjačkog političkog establiš-menta u toj oblast. u

8

IN MEMORIAM

Poštovani skupe, dame i gospodo sve vas selamim i pozdravljam.

Večeras prisustvujemo komemora-tivnom skupu povodom preseljenja na Ahiret našeg dragog prijatelja, komšije, intelektualca i jedne rijetke ljudske veli-čine. Čovjeka koji je bio ponos njegovih rodnih Rožaja ali i cijelog Sandžaka i ši-rih bivšo jugoslovenskih prostora.

Meni je večeras pripala odgovorna i tužna zadaća.

Odgovorna da kažem nekoliko riječi o mom dragom prijatelju rahmetli Hil-miji, čovjeku koji je toliko dobrih dijela ostavio da mi njegovi prijatelji i suna-rodnici možemo da se ponosimo što je takav čovjek iznjedren u Sandžaku kojeg je toliko volio i njemu se uvijek vraćao i u njemu želio da ispusti svoju plemenitu dušu.

Nas njegove prijatelje, sunarodnike i sve ljude sa kojima se sretao, živio i radio je oplemenjivao i darivao svojom mudrošću i dobrotom, komšijskom pa-žnjom. Svaki susret s njim je bio pra-znik za našu dušu.

Večeras osjećam i dozu straha šta bih na ovom skupu mogao reći i poseb-no istaći o Hilmu i njegovom bogatom životu a da ne pogriješim i ne propustim neke najbitnije karakteristike koje su krasile našeg dragog Hilma, sada već rahmetlije.

No, znam da bi mi naš dragi brat i prijatelj, širokogrudni i toleratni, časni i ponosni profesor Hilmija halalio.

No, neumitna je istina da ćemo svi mi jednoga dana morati završiti svoj ovozemaljski život i preseliti na drugi bolji svijet , kao što se i naš dragi Hil-mija osmog marta ove godine preselio na Ahiret.

Hilmija Ćatović, čovjek, prijatelj, pedagog, genijalni slikar. Rođen je 1933. godine u Rožajama gdje je zavr-šio osnovnu školu. Srednju umjetničku školu završio je u Herceg Novom a Fa-kultet likovnih umjetnosti u Beogradu gdje je magistrirao na temu „Slikarstvo u uslovima savremene arhitekture“. Je-dan je od osnivača Fakulteta umjetnosti u Prištini, na kome je radio kao profesor i dekan. Tokom dugogodišnje plodo-nosne pedagoške karijere bio je profe-sor na Fakultetu umjetnosti i dizajna u Nišu i Novom Pazaru. Imao je oko se-damdeset samostalnih i preko tri stotine kolektivnih izložbi. Dobitnik je brojnih značajnih nagrada i priznanja, a izme-đu ostalih primio je Orden sa srebrnim vencem (1979) Nacionalno priznanje za vrhunski doprinos u umetnosti (2011)

Sa komemoracije

Hilmija Ćatović (1933-2017)

n Piše: Ismet DEDEIĆ

9

IN MEMORIAMte priznanje za vrhunski doprinos na-cionalnoj kulturi – Nacionalna penzija Republike Srbije te sedmoaprilska na-grada opštine Rožaje. Bio je član Udru-ženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) i Sandžačkog udruženja likovnih umjet-nika (SULU).

Struka ga je svrstala u red najista-knutijih slikara jugoslovenskog prosto-ra, a njegova djela su pronašla mjesto u mnogim domaćim i inostranim muzeji-ma i galerijama, i u privatnim zbirkama.

Ono što je njegovu umjetnost činilo jedinstvenom je pejzažno slikarstvo in-spirisano prirodnim ljepotama Rožaja i okoline. U atmosferi “samoće i be-skraja on je otkrivao svijet prirode koji postaje projekcija njegovih duševnih, spiritualnih i vizibilnih senzacija”, za-pisali su likovni kritičari i estetičari. A ono što možemo reći mi, njegovi prija-telji, komšije i sunarodnjaci je da nam je “svojim unutrašnjim okom” znao podariti beskrajnu blagost, optimizam, radost, pa i sućut, a bezbrojnim mladim ljudima svakovrsnu pomoć u šolovanju i prevladavanju primarnih teškoća pri prvom odlasku u bijeli, “veliki” svijet. Jer Hilmija i njegova supruga Nada

bili su “rožajska majka i otac” broj-nim sandžačkim studentima i đacima prvih dana studija. Ne mali broj njih je noćio u domu Ćatovićevih. Hilmija je uz ne mali broj njih satima stajao na studentskim šalterima dok ne oba-ve administrativne poslove, a bogme i

ne mali broj je pomagao finansijskim injekcijama tokom studiranja. I sve to uz blagi osmijeh i vjeru da je školova-nje najbitnija stvar u životu. A te bla-gosti, širine i vedrine nije nedostajalo ni prema sugrađanima kada se, nakon penzionisanja vratio u rodni grad i po-novo nastanio u Koljenu. Čini mi se da smo tek tada, mi likovni laici, počeli razumijevati i njega i njegove slike, to jedinstveno poistovjećivanje umjetni-kovih mentalnih pulsacija sa unutraš-nim pulsacijama raskošne zavičajne prirode. Široko obrazovanje, strpljenje, nostalgija, egzistencijalni nemir, bri-ga za čovjekom, radoznalost sve su to karakterne crte kojima je Hilmija oba-sipao one sa kojima se družio, koje je volio i cijenio, a ujedno su to i teme njegovih slika. Osobeni način likovne interpretacije učinio ih je slikama koje su ostavile neizbrisiv trag u umjetno-sti, a Rožajama, u cjelokupnoj historiji ovog mjesta, podarile jednog od najve-ćih umjetnika, pedagoga, ili najjedno-stavnije rečeno - ljudi.

I ne samo to, učinile su da ga, što je danas iznimna rijetkost, svojom veliči-nom i velikim prijateljem smatraju Srbi, Albanci, Bošnjaci, Crnogorci. Između ostalog zato što je njegov životni i stva-ralački credo bio da je prijatelj neko ko ti daje potpunu slobodu da budeš ono što jesi.

Ja lično i svi moji brastvenici Dede-ići smo posebno zahvalni ponosni što smo imali sreću da budemo prijatelji i komšije sa rahmetli Hilmijom i što je baš nas odabrao kada su mu u Rožajima mnogi njegovi prijatelji i rodbina nudili da na njihovoj zemlji sagradi svoj dom. On je odabrao lokaciju u Koljeno da bi bio komšija sa nama, čime je i Koljeno i nas posebno počastio.

Zato mi i naši potomci, kao i potom-ci rahmetli Hilmije to neraskidivo prija-teljstvo ćemo vječno cijeniti, njegovati i čuvati. To smo dužni našem Hilmiji i njegovom amanetu da ništa neće pore-metiti to iskreno prijateljstvo.

Nadam se da će sandžaklije znati sa-čuvati sjećanje na ovog velikana dodje-livši nekim galerijama i ulicama Novog Pazara i Rožaja njegovo ime, te ustano-viti nagrade iz oblasti umjetnosti nositi ime Hilmija Čatović.

Molim dragog Allaha da rahmetli-ji podari najljepše mjesto u Džennetu . Nek mu je vječni rahmet. u

n Hilmija Ćatović

10

EKONOMIJA

Objekti u kojima se vrše vjerski obredi su mjesta koja se smatra-ju svetima - prostori na kojima

pojedinci nastoje biti bliži Bogu ili ne-čem božanskom za čime teže. Međutim, ovdje treba imati u vidu razlike koje su prisutne kada je riječ o nekom objek-tu ili prostoru. To je, prije svega, da se neka mjesta shvataju kao sveta, odnos-no, sakralni objekat kao svjetovan. Sve-to i svjetovno su u osnovi pitanje per-cepcije, odnosno, različito se shvataju, od strane vjernika, za koje je neko mjes-to sveto, dok je za druge to isto mjesto svjetovno.

Upravo ta činjenica, da obilazak nekog sakralnog objekta, je za nekoga obilazak svetog mjesta, a za druge sve-tišta, što govori o vjerskom i kulturnom nivou obrazovanja svakog pojedinca – vjernika. Tako podijeljeno mišljenje, navodi nas, da vjerski turizam svrstamo u podgrupu kulturnog turizma, gdje su motivi za posjetu sakralnim objekima, u najvećoj mjeri, vjerskog karaktera. Obilazak sakralnih objekata u kojima se vrše vjerski obredi, možemo posmatrati i kao bijeg iz svakodnevnog načina ži-vota, ali i kao uvod u otkrivanje samoga sebe i zadovoljenje, vlastite duhovne potrebe.

Ovo je posebno izraženo u zemlja-ma, gdje je komunizam bio dominantna politička opredjeljenost većine stanov-nika. Ta činjenica, doprinijela je, da lju-di, oslobođeni ranijih stega i ograničen-ja, teže „otkrivanju samih sebe i sebe u odnosu na druge“. Posebno je prisutno to, da pored toga, što su najčešća mjesta obilaska sakralnih objekata, ona vlastite vjeroispovjesti, sve više imamo i onih koji obilaze i sakralne objekte drugih

religijskih grupa. Upoznavajući različi-ta vjerska gledanja, posebno pripadnika drugih religijskih opredjeljenja, poje-dincima omogućuje da sazriju i „spo-znaju sami sebe“.

Upravo činjenica, da veliki broj ljudi obilazi i vjerske objekte drugih religija, a ne samo religije kojoj pripadaju, go-vori o tome, da su od najranijih vreme-na, ljudi imali spoznaje, da se u nečemu razlikuju od drugih. U težnji, da shvati u čemu je ta različitost, čovjek je nasto-jao da upozna, ne samo vanjsku prirodu, već i osobenosti svog vlastitog bića.

Međutim, zbog uslova u kojima je živio, čovjek dosta dugo, nije nalazio odgovor na pitanje, otkuda te razlike, već je zamišljao da su svojstva, po kojima se čovjek razlikuje od drugih prirodnih bića, odnosno ljudi, rezultat “božijeg davanja” Ovo gledište bilo je prisutno veoma dugo kod ljudi, koji ne uvažavajući činjenicu da je osnovna čovjekova osobina, razumna djelat-nost, da njegova stvaralačka sposob-nost zavisi od samih osobina ljudske prirode, koji su i dalje pridavali veliki značaj vjerovanju nečem što je izvan ljudskih shvatanja.

Stvaralačka sposobnost ljudi, kao njihova razumna djelatnost došla je do

Postizanje duhovnog blagostanja kroz obilazak objekata u kojima se vrše vjerski obrediVjerski turizam možemo svrstati u podgrupu kulturnog turizma, gdje su motivi za posjetu sakral-nim objekima, u najvećoj mjeri, vjerskog karaktera. Obilazak sakralnih objekata u kojima se vrše vjerski obredi, možemo posmatrati i kao bijeg iz svakodnevnog načina života, ali i kao uvod u otkrivanje samoga sebe i zadovoljenje, vlastite duhovne potrebe.

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

11

EKONOMIJA

izražaja i izgradnjom sakralnih objeka-ta. Ovi objekti, u mjestima u kojima su sagrađeni, ukazuju na korijene pripad-nika određenih vjera i na nivo njihovih kulturnih dostignuća. Oni za posjetioce imaju dvojaku ulogu. Za pripadnike vje-re, kojoj ti objekti pripadaju, oni su po-nos na minulu prošlost i njihovu vjeru, za njih ti objekti znače i mjesta u kojima otkrivaju višeznačne poruke za buduć-nost. Dok za pripadnike drugih vjerois-povjesti, oni su centri okupljanja svih koji imaju potrebu, upozanati se s kul-turama drugih naroda, čiji sjaj nikada ne tamni, već naprotiv, za posjetioce većeg obrazovnog i kulturnog nivoa, zrače nekim novim značenjem i porukama.

Ako duhovnost analiziramo, kao od-nos vjernik – vjerski objekat, tada ćemo shvatiti, da ona opisuje iskustvo trans-cedentnog ili božanstvenog i iz toga bi mogli shvatiti, zašto ona nije ograniče-na na institucionalne strukture religije, kojoj vjernik pripada. Stoga, potrebu za obilaskom sakralnih objekata, možemo definisati iz šire duhovne perspektive, kao oblik kretanja ili vremena provede-nog izvan uobičajene životne sredine s ciljem zadovoljenja kulturne ili vjerske potrebe.

Izučavanje duhovnosti u znatnoj mjeri doprinosi poboljšanju shvatanja značaja vjere i vjerskih objekata za na-rode koji žive na određenim prostorima.

U bliskoj prošlosti odnos prema vjeri u Bosni i Hercegovini nije kao na nivou potreba vjernika, već na suprot tome, vjera je bila na margini političkoih uti-caja. Shodno tome, veliku važnost ima praćenje relevantnih indikatora koji se odnose na duhovnost, a oni će ukazati na neke njene karakteristike na prostori-ma Bosne i Hercegovine.

Duhovno blagostanje

Duhovno blagostanje ljudi, koje se postiže dolaskom u sakralne objekte, posmatrat ćemo kao vrstu turističkih kretanja, koja u ovom slučaju postaje sredstvo za shvaćanje religijskih vrijed-nosti. Pri čemu, posebno dolazi do iz-ražaja ličnost svakog vjernika i sposob-nost da kroz kontakte s drugim ljudima i religijama produbljuje svoju duhovnost.

Međutim, ako istražujemo šta je to, što vjernike motiviše na odlazak u sa-kralne objekte, odnosno, na hodočašća, utvrdit ćemo, da oni to čine iz dva razlo-ga: da zadovolje svoje duhovne i svoje materijalne potrebe.

S jedne strane, duhovni motiv se na-lazi u potrebi za osjećajem približavanja božanskoj prisutnosti i aktivnom učešću u široj zajednici u molitvi i ritualima, s drugim članovima, molitvene zajednice. S druge strane, materijalni motiv bio je za fizičkim izlječenjem ili svjetovnim

napredovanjem kroz rituale obećanja i nade za svetom ili božanskom interven-cijom. U prilog navedenim motivima, nalazimo potvrdu u biblijskim pričama, za pripadnike kršćanstva, o Jerusale-mu i Betlehemu, odnosno, navodima iz k’urana, za pripadnike islamske vjerois-povijesti, gdje su Meka i Medina mjesta na kojima oni mogu dostići potpuno za-dovoljenje svojih vjerskih potreba.

Mnogi od istorijski poznatih pros-tora i sakralnih objekata, na koje su i u koje su odlazili i dolazili vjernici i danas imaju jaku privlačnu snagu. Ti prostori i objekti predstavljaju cilj svakog vjer-nika i oni privlače milione posjetilaca. Međutim pored u svijetu poznatih re-ligijskih centara, pojavili su se i drugi vjerski centri u većem broju zemalja, koji nude mogućnost samospoznaje i duhovnog razvoja. Ovakvih mjesta, na kojima se zadovoljavaju duhovne po-trebe imamo i na prostorima Bosne i Hercegovine, ona su dokaz visokoorga-nizovanog života ljudi u ovoj zemlji, vi-sokog stepena njihovog kulturnog nivoa i izuzetno jasne nacionalne kulture.

Ta mjesta su brojna, a mi ćemo na-vesti samo neka, po našem mišljenju najznačajnija za razvoj ove vrste turis-tičkih kretanja:

1. Ajvatovica kod Prusca i Blagaj kod Mostara, za vjernike islamske vje-roispovijesti,

Postizanje duhovnog blagostanja kroz obilazak objekata u kojima se vrše vjerski obredi

12

EKONOMIJA

2. Međugorje za pripadnike katoličke vjere, i

3. Manastiri za pripadnike pravo-slavne vjeroispovijesti

Kad se postavi pitanje o turizmu, i o vrstama turističkih potreba, uočava se da se duhovnom turizmu, kao motivu koji je pokretao ljude i u najranijim vre-menima, poklanjalo vrlo malo prostora tokom istraživanja turističkih kretanja. Međutim, u zemljama razvijenog turi-zma, ovoj vrsti turističkih kretanja po-klanjala se dužna pažnja.

Potvrdu navedenog, nalazimo i u ra-dovima više autora koji bave izučavan-jem društvenih potreba. Zbog činjenice, da su vjerski objekti, prisutni u svim dijelovima svijeta, njihovim posjetama se poklanja sve veća pažnje, pri čemu vjernici nalazeopravdanje u stavovima o duhovnim vrijednostima tokom obi-laska istih.

Dakle, ovdje se ne ostavlja nikakva sumnja u to, da se vjerskim objektima, kao mjestima koja privlače vjernike iz svih krajeva svijeta, pridaje veliki zna-čaj i to kako sa aspekta zadovoljenja duhovnih potreba vjernika, tako i sa ekonomskog aspekta, jer svi posjetio-ci nekog vjerskog objekta u mjestu, u kome se isti nalazi, troše značajna novčana sredstva.

Za ovu kategoriju posjetilaca, koja putovanje preduzima radi zadovoljenja duhovnih potreba, putovanje je nešto

više od puke zabave i rekreacije. Kod njih putovanje nije samo fizičko pom-jeranje, već predstavlja putovanje duha koji traži mjesto na kojem će doći do doživljenja “najvećih vrijednosti”, od-nosno, do zadovoljenja potrebe radi koje je i započeto putovanje.

Religija svoj vrhunski ideal i vrijed-nost nalazi u Bogu, a vjernicima dola-zak na mjesta koja su cilj njihovih puto-vanja, predstavlja zadovoljenje njihovih religijskih potreba i ostvarenje najviše vrijednosti. Takva mjesta za vjernike predstavljaju svete prostore. Ona su od davnina bila cilj hodočašća vjerni-ka različitih religija i predmet njihovih obožavanja, jer predstavljaju materijali-zaciju Božije volje. Ova mjesta pomažu vjernicima da ideju nevidljivog Boga na neki način sebi predoče i da na osnovu određenih znakova i pojava sve više u njega vjeruju.

Mjesta u kojima se mogu zadovoljiti duhovne potrebe, ostaju nezaobilazan razlog putovanja iz vjerskih pobuda i uz sve turističke atribute kojima raspo-lažu, postaju turistička atraktivnost pri turističkim kretanjima kako u toku putovanja, tako i za vrijeme boravka u posjećenom mjestu. Naročito su za vjernike, pri izboru destinacije, važni duhovni sadržaji, tako da često odluka o pravcu kretanja i mjestu boravka do-maćeg i inostranog turiste zavisi od zna-čaja centra u kojem se duhovne potrebe

mogu zadovoljiti. Štaviše, i u sredinama u kojima je osnovni motiv putovanja du-hovna potreba, posjetioci, sve više zah-tijevaju obogaćivanje ponude najrazno-vrsnijim kulturnim sadržajima.

Motivacija za duhovno putovanje

Ako motiv definšemo kao ljudsku potrebu za poboljšanjem educiranosti, razvojem međuljudskih odnosa i duhov-ne obnove. Utvrdit ćemo da svaka od navedene tri grupacije motiva, ima još po najmanje tri elementa. Tako potreba duhovne obnove u sebi sadrži dimen-ziju usmjerenu prema Bogu, dimenziju usmjerenu prema sebi, jer teži duhovnoj obnovi vlastitog bića i dimenziju usmje-renu prema okruženju.

Ova treća dimenzija, odnos prema okruženju, ponovo na prostorima Bos-ne i Hercegovine dobija na značaju. Odllaskom na svete prostore i obavlja-jući vjerske obrede u zato određenom vremenu, kao što je slučaj kod pripad-nika islamske vjere, nakon obavljenog hadža, hodočasnik stiče pravo na titulu “hadžija”. Ovakvih slučajeva imamo i kod pripadnika pravoslavne vjere, što je rezultiralo i čestim prefiksom “Hadži” u prezimenima jedne i druge vjere (is-lamske i pravoslavne). Znači, da se mi-jenja i odnos ljudi u okruženju, prema vjerniku koji je obavio hadž. Ovo bi se moglo svesti i pod snobizam. Jer nema-

13

EKONOMIJAju svi ljudi iste materijalne uslove, za odlazak na hadž. Tako, da oni koji koji mogu izdvojiti sredstva za podmirenje troškova odlaska na hadž, oni se mogu i “okititi titulom hadžija”

Tendencije u sklonostima vjernika, za obilaskom sakralnih objekata, ukazu-ju da se može računati s tim, da vjerski objekti i sveta mjesta, predstavljaju fak-tor privlačenja vjernika. U tom smislu, sakralni objekti mogu da se valorizuju kao motiv njihovog obilaska – osnovni za vjernike i komplementarni za ostale posjetioce. Shodno tome, ako na osnovu navedenih elemeta pokušamo utvrdi-ti, koji je nivo tražnje, za putovanje u mjesta u kojima se nalaze sakralni ob-jekti od posebnog značaja za vjernike, utvrdit ćemo, da se tražnja prilagođava strukturnim promjenama u samoj du-hovnoj potrebi vjernika. Te promjene se posebno odražavaju na pristup i način zadovoljenja tako nastalih potreba, što dovodi do drugačijih odnosa u centrima vjerskog turizma.

Međutim, za istraživanjem tražnje u vjerskom turizmu, koristit ćemo se

rezultatima, do kojih su došli mnogob-rojni teoretičari turizma. Istraživanjem motiva za putovanje u mjestu potražn-je, bavili su se mnogi istraživači i oni su rezultate svojih istraživanja objavili u različitim akademskim časopisima i publikacijama iz oblasti turizma. Pri čemu su istraživali, šta je to što ljude pokreće na putovanje. Ova istraživan-ja, u vremenima kada su vršena, dala su veliki doprinos u izradi strategija ra-zvoja turima. Međutim, kada govorimo o religijskom turizmu, kao specifičnoj vrsti turističkih kretanja, tada trebamo utvrditi kriterije, na osnovu kojih ćemo istražiti motive koji pokreću vjernike na putovanje, s ciljem obilaska sakralnih objekata i svetovnih mjesta, odnosno, za obavljanje hadža. U ovom, kao i u slučajevima istraživanja potražnje za preduzimanje putovanja, postavlja se problem izrade projekcije istraživanja. Prema našem mišljenju, rezultati do-bijeni istraživanjem osjećaja vjernika, vezanih za zadovoljenje duhovnih po-treba, mogu se prihvatiti kao pouzdani samo pod sljedeća dva uslova:

1. da mogu da se obezbijede pouzda-ne indikacije o budućem kretanju u ana-lizi trendova tražnje, i

2. da se u datom periodu posmat-ranja neće dogoditi promjene koje bi onemogućile realizaciju iskazane traž-nje, posebno kada je u pitanju odlazak u druge zemlje (vizni režim, politička ili sigurnosna situacija i sl) u odnosu na one parametre koji su uključeni u model analize trendova tražnje, kao nezavis-ne promjenljive, jer se takve promjene njom i ne mogu obuhvatiti.

Do sada rečeno o valorizaciji sa-kralnih objekata na mjestu potražnje, nameće pitanje: ko, u koje vrijeme i kombinacijom kojih metoda će se gra-diti dugoročna projekcija unapređenja ove značajne vrste turizma? Mišljenja smo, da za uspješno provedeno istra-živanje tražnje za odlazak u mjesta ili zemlje u kojima se nalaze, za vjernike značajni sakralni objekti, neophodno je utvrditi kriterije istraživanja na mjestu potražnje. Ovi kriteriji treba da omogu-će pristup planiranju prihvata vjernika sa određenog tržišta na kojem su vršena

14

EKONOMIJAistraživanja i koje je bilo obuhvačeno marketinškim aktivnostima, od strane organizatora odlaska na određena mjes-ta, odnosno putovanja radi obilaska sa-kralnih objekata.

Ove informacije, prije svega odnose se na:

• utvrđivanje potencijalnog broja vjernika - hodočasnika,

• utvrđivanje njihove socijalno-eko-nomske strukture,

• utvrđivanje karakteristika tih tu-rista,

• utvrđivanje duhovnih potreba tu-rista,

• utvrđivanje njihovih potreba i za ostalim sadržajima turističke po-nude u mjestima (zemljama) za vrijeme njihovog zadržavanja u istim.

Da bi se dobile ove informacije, ne-ophodne tokom istraživanja, mogu se koristiti sljedeći kriterijumi:

1. Stanovništvo – potencijalni turis-ti,

2. Uslovi života i rada,3. Duhovne potrebe – motivi puto-

vanja,Stanovništvo predstavlja osnovu

za utvrđivanje karakteristika pomoću kojih se dobijaju orijentacioni brojevi budućih hodočasnika - turista. Prema istraživanjima u kojima se primjenjuje metoda ankete ili neka druga, npr. Del-phi metoda, a uz pridržavanje gore datih kriterija, tokom utvrđivanja potencijal-

nih turista, za obilaskom vjerskih obje-kata, ispitanike treba razvrstati u četiri grupacije, i to:

1. Socijalne karakteristike ispitanika:•domaćinstvo, kao socijalna i eko-

nomska jedinica u turizmu (porodica, samac – muškarac, žena) i starosna struktura (omladina, ljudi srednje život-ne dobi, penzioneri i sl.) u okviru anke-tiranog domaćinstva.

2. Ekonomske karakteristike:• zaposlenost stanovništva u mjestu

istraživanja,• najčešće zanimanje i kvalifikacio-

na struktura,• primanja kao pokazatelj ekonom-

ske snage ispitanika.3. Vjerske i kulturne karakteristike:• Odnos prema vjeri (redovan od-

lazak u vjerske objekte u mjestu življenja, nivo potrebe za odlas-kom u sveta mjesta i sl.

• kulturni nivo ispitanika.4. Motivacije za kretanjem:• želje i navike za posjetama dru-

gim zemljama,• duhovne potrebe i sl.Uslovi života i rada, tokom istraži-

vanja duhovnih potreba, radi obilaska sakralnih objekata, posmatraju se kao kriterij radi ocjene potreba za puto-vanjem. Na osnovu podataka dobijenih istraživanjem, koji se odnose na uslove života i rada može se donijeti ocjena o stvarnim ekonomskim mogućnostima ispitanika.

Kod nas, u Bosni i Hercegovini, do sada nije bilo istraživanja ove vrste. Iz tih razloga smatramo da se za potrebe ovog rada može primijeniti metoda an-ketiranja, kako bi se utvrdili trendovi tražnje za ovom specifičnom vrstom turizma.

Ova metoda ima značajne prednos-ti u odnosu na ostale, jer se zasniva na objektivnim odgovorima ispitanika (po-lazimo od pretpostavke, da vjernici daju objektivan prikaz svojih želja i namje-ra). Podaci sakupljeni metodom ankete od sasvim određenih skupova tržišnih subjekata čija je tražnja usmjerena na određeno turističko područje, mogu se uzeti za planiranje organizacije obilaska sakralnih objekata, odnosno, putovan-ja radi zadovoljenja duhovnih potreba. Isto tako, tokom donošenja planova, za-snovanih na provedenim israživanjima primjenom ove metode, mogu se koris-titi i statistički podaci, i to u formi koja je pogodna za ispitivanje stepena uticaja cijena i ostalih elemenata ponude (uz zadržavanje najvećeg broja promjenlji-vih faktora: kvalitativnih i kvantitativno izraženih) u konstantnim veličinama.

Valorizacija sakralnih objekata, na bazi prethodno izvršenih istraživanja, koja proizilazi iz njihovih atraktivnih i duhovnih obilježja, ne iziskuje izdva-janje većih novčanih izdataka. Ali, zbog činjenice, da vjernici na određenim prostorima imaju potrebu dužeg zadr-žavanja, potrebno je osmisliti kvalitet-niji i sadržajniju ponudu. Dakle, sadržaj turističke ponude koja, pored zadovol-jenja duhovne potrebe, razgledanja i in-formiranja, treba da sadrži i druge bitne elemente, kao što su organizacija proda-je suvenira, ugostiteljske usluge i druge aktivnosti koje doprinose ekonomskoj valorizaciji ovih prostora i objekata.

Objekti u kojima se zadovoljavaju vjerske potrebe – kulturne turističke vrijednosti

Građevine sakralne arihitekture, manastiri, crkve, đžamije i katedrale, nesumljivo prestavljaju najbrojnije i po sadržini najatraktivnije antropogo-ne turističke znamenitosti u Bosni i Hercegovini. Neke od njih prestavljaju jedinstvene turističke objekte kakvi se sreću malo gdje na tlu Evrope (Jevrej-ska sinagoga, Stara pravoslavna crkva, Begova džamija i Katedrala u Sarajevu,

15

EKONOMIJA

i sl.). Njihov značaj izražen je najprije u njihovoj visokoj umjetničkoj vrijednosti i specifičnom odražavanju umjetničkih težnji i društveno-ekonomskih prilika epohe u kojoj su nastali.

Vrijeme u kome su ovi objekti sa-građeni i stilovi u kojima su ih znani i neznani neimari i umjetnici oblikova-li veoma su različiti. Ali se ipak može razlikovati nekoliko škola, odnosno umjetničkih pravaca kojima ove građe-vine pripadaju, od kojih su najvažni-je Primorska i Raška škola, (manastir Lovnica kod Šekovića iz 13 vijeka i manastir Tvrdoš i Dobričko iz 15. vije-ka). U vremenu turske uprave ovim pro-storima, pored izgradnje džamija, grade se i crkve koje se ukrašavaju freskama i ikonama, tako nastaje prepoznatljiv stil slikarstva (težačka ikona u Staroj pravo-slavnoj crkvi u Sarajevu), po uzoru na gradove iz Srednje i Zapadne Evrope, kao i noviji umjetnički pravci: barok, klasicizam i dr., pa su u tim stilovima zidane brojne i vrijedne građevine ukra-šene dekorativnom plastikom.

Objekti sakralne arhitekture pred-stavljaju značajno građevinsko i um-jetničko nasljeđe iz vremena u kojima su nastajali. Predstavljaju dio istorije i stvaralačkog identiteta naroda kojima pripadaju i čine dio jedinstvenog i ne-ponovljivog arhitektonskog i likovnog izraza u kulturnoj baštini zemlje u kojoj se nalaze. Pored svoje osnovne funkcije, sakralni objekti ulaze u turističku ponu-du, kao dio turističkog bogatstva zemlje i kao takvi, privlače znatan broj turista.

Većina tih objekata, posebno onih starih više vjekova, svojim jedinstvenim

izvornim izrazom, svojim skladom i do-metom na polju arhitekture i umjetnosti, imaju svoje univerzalno značenje, a to je da su to hramovi ljubavi prema Bogu. Ovi objekti u novije vrijeme, pored svo-je osnovne funkcije, da su mjesta okupl-janja vjernika, imaju i sve veći značaj za turizam.

Ako u tom kontekstu izučavamo pro-storni razmještaj i vrijeme izgradnje sa-kralnih objekata u Bosni i Hercegovini, utvrdit ćemo da su oni nastajali kao re-zultat geografskog prostora ove zemlje, odnosno da se na njoj ukrštaju različite vjere i kulture. Također, doći ćemo do spoznaje da su oni nastali i kao težnja na-roda, za očuvanjem vlastitog identiteta i dokazivanja pripadnosti određenoj vjeri.

Odnos vjera - turističko putovanje

Vjera i turizam, danas su veoma pri-sutne i razvijene društvene pojave, po kojima se sve više određuje civilizacij-ski nivo i stepen razvoja, jedne društve-ne zajednice. Veze i odnosi, koji nastaju, kao rezultat putovanja u svrhu zadovol-jenja duhovne potrebe, rezultirali su na-stanku međusobno povezanih funkcija: religije u turizmu i turizma u religiji, što dovodi do zaključka, da je čovjeku vjera prva, a turizam druga priroda.

Upravo tako definiran odnos religija – turizam, ovom radu daju humanistički pristup izučavanja turizma. Pri čemu je osnovno težište na zadovoljenu duhov-nih potreba vjernika, kao i na momen-ta kada čovjek sebe smatra najbližim Bogu. Vjernike sve više, za obilazak

svetih mjesta i sakralnih objekata, mo-tiviše, prisutno trojstvo: Bog, ja i okru-ženje. Pri čemu se svakom od navedenih svojstava pridaje poseban značaj.

Poznato je da je svaki sakralni obje-kat, a posebno oni objekti koji se nalaze na, za vjernike, svetim mjestima, znača-jan za vjernika, putovanje do onih koje, do tada vjernik nije obišao, predstavlja najviši ideal, koji se nemože zamijeniti ni sa čim drugim. To nam dokazuje, da se putovanje u cilju zadovoljenja du-hovne potrebe identificira iz perspekti-ve vjernika, koja nailazi i na odobravan-je okruženja iz kog vjernik dolazi.

U radu je naznačeno, da se duhovna dimenzija može ostvariti putovanjem i posjetom sakralnim objektima, a uzroč-no – posljedične veze i odnosi koji to-kom putovanja i boravka nastaju, rezul-tat su težnje za zadovoljenjem duhovne potrebe. To je i dokaz, da ljudi svjesno traže vezu s vlastitim duhovnim bićem i da se svjesno smještaju u prirodnom, kulturnom i istorijskom okruženju, ukl-jučujući pri tom i čin vjerskog dostojan-stva i poštovanja.

Putovanja na sveta mjesta i obilazak sakralnih objekata, imaju snagu i mogu-ćnost obuzimanja kompletne osobe, što kao rezultat ima osjećaj, da vrijednost putovanja nadilazi ono što je planirano i u naprijed programirano. Zato smatramo, da rezultat ovog rada pokazuje, da na do-življaj putovanja, ne utiče samo želja za zadovoljenjem duhovne potrebe, već da subjektivan i složen doživljaj s putovan-ja može sadržavati i neočekivanu i lično vrednovanu emocionalnu i duhovnu di-menziju vrijednosti ličnosti. u

16

EKONOMIJA

Nosilac monetarne vlasti i mone-tarne politike u Bosni i Herce-govini je Centralna banka Bosne

i Hercegovine (CB BiH). Osnovana je zakonom Zakonom o Centralnoj banci, koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH 20. juna 1997. godine. Počela je sa radom 11. avgusta 1997. godine.

Centralna banka Bosne i Hercego-vine funkcionira po Valutnom odboru (Currency board) koji ima mogućnost da emituje iznos primarnog novca jednako njenim neto deviznim rezervama, ali CB BiH je umnogome ograničena u pogledu realizacije ciljeva monetarne politike uz ograničen broj instrumenata monetar-ne politike. Što znači da CB BiH može

da izdaje domaću valutu tako da se ona samo izdaje uz kupovinu konvertibilne devizne valute sa punim pokrićem u neto stranoj aktivi. Svako povećanje novčane mase se obezbeđuje isključivo poveća-njem rezervne valute u istom iznosu.

Kamatne stope komercijanih bana-ka u BiH se slobodno formiraju i nisu instrument monetarno-kreditne politike CB BiH. Nivo kamatnih stopa je veo-ma različit za sve kategorije plasmana i mobilisanih sredstava. Kamatni spred (razlika između aktivnih i pasivnih ka-matnih stopa, aktivnih koje se naplaćuju po osnovu kreditnih plasmana i pasivnih po kojima se obračunavaju kamate za prikupljene depozite i druga sredstva)

kod kratkoročnih sredstava komercijal-nih banaka iznosila je 7,27% u decem-bru 2016. godine.

Naravno, bankarski sistem, visok iznos kamatnih stopa opravdava veli-kim rizikom ulaganja na tržište BiH. Bankarska supervizija po entitetima nije uspostavila kontrolu nivoa kamatnih stopa. Potpuna liberalizacija kamatnih stopa u BiH je dovela do formiranja vrlo realnih kamatnih stopa. Sistem monetar-nog odbora nije doprinosio, u dovoljnoj mjeri, obezbeđenju likvidnosti privrede i ograničavao je obime obrtnog kapitala u privredi. Rijetkost novca ga svakako čini skupljim.

Nivo kamatnih stopa je različit, po-čev od toga da li se obračunavaju za kratkoročni period ili dugoročni i da li je riječ o depozitima ili kreditima. Naravno da su kratkoročna sredstva skuplja i da se kamate kreću u intervalu od desetak do petnaest-dvadeset procenata na go-dišnjem nivou uzimajući u obzir pored komercijalnih banaka i mikrokreditne organizacije. Rasponi kamatnih stopa u

Politika kamatnih stopa u BiHVisok nivo aktivnih kamatnih stopa navodi se kao posljedica visokog finansijskog rizika i rizika zemlje. Neopravdano je da finansijska institucija poput CB BiH ne može da utiče na ovakvo stanje.

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ

17

EKONOMIJA

posljednjih deset godina su i dalje visoki za standarde Evropske monetarne unije.

Kamate na dugoročne kredite za-dnjih petnaest godina su se kretale naj-češće u intervalu od 7% do 15% (Bilten CBBIH). Kada je riječ o kamatnim sto-pama, takođe posmatrajući isti period, na depozite po viđenju kreću se od 0% do 0,3%, a na oročene i štedne depozite od 2% do 5%. Naravno, radi sveobu-hvatnosti riječ je i o kamatnim stopama koje su aktivne ne samo u bankama nego i u mikrokreditnim organizacijama u BiH. Gledajući po ovim informacijama kamatni spred kod kratkoročnih sredsta-va se kreće od 10 do 30%. Postavlja se pitanje: zašto su kamatne stope na ovom nivou i zašto postoji toliko veliki raspon kamata. Zaključujemo da bankama kao finansijskim institucijama nisu potrebna finansijska sredstva stanovništva kao najvećeg izvora, jer je očigledno da one imaju potreban novac koji je u vlasniš-tvu stranih banaka i zato su tako niske pasivne kamatne stope.

S druge strane, visok nivo aktivnih kamatnih stopa navodi se kao posljedica visokog finansijskog rizika i rizika ze-mlje. Neopravdano je da finansijska in-stitucija poput CB BiH ne može da utiče na ovakvo stanje. Visoke kamatne stope su i posljedica zatvorenosti kreditnih tr-žišta ne samo u okviru entiteta već i u okviru područija na kojima djeluju poje-

dine banke. Tražnja za kreditima je znat-no veća od njihove ponude i opšti okvir delovanja komercijalnih banaka još nije, u dovoljnoj mjeri, uređen tako da se sve dok to ne bude, ne može očekivati da krediti imaju jedinstvenu tržišnu cijenu i da politika kamatnih stopa po pojedinim bankama bude ujednačena.

U BiH postoji potpuna liberalizacija kamatnih stopa i to je dovelo do formi-ranja ovako visokih realnih kamatnih stopa. Liberalizacija finansijskih tržišta i kamatnih stopa u mnogim zemljama u razvoju nije vršena radi sebe same već u kontekstu određene strategije razvoja i prema scenariju tržišno orijentisanog razvoja tih zemalja. Tako da bi liberali-zacija kamatnih stopa u našim uslovima, odnosno njihova kontrola, u prvoj fazi morala biti sprovedena u kontekstu opšte makroekonomske politike i odgovaraju-će strategije ukupnog razvoja BiH, koje tada još uvek nisu bile potpuno definisa-ne. Postoje različiti modaliteti regulisa-nja kamatnih stopa na BiH finansijskom tržištu - prva je da se limitiraju kamatne stope na depozite i kredite.

Jedan od važnih razloga visokih ka-matnih margina je rizik neosiguranog kreditiranja. U BiH je nedostajala pravna regulativa za kreditiranje na bazi kolate-rala. Pored neophodne pravne regulative, nužno je uspostavljanje institucija za re-gistraciju zaloga kao i razvoj tržišta za

realnu imovinu koje bi omogućilo ban-kama da brzo i djelotvorno prodaju zalo-žena dobra.

U sprovođenju monetarne politike Centralna Banka djeluje na dva načina: direktno, kroz svoju regulatorsku moć, ili indirektno, preko uticaja na uslove na tr-žištu novca, kao emitent novca. Direktni instrumenti limitiraju, ili kamatne stope, ili kredite svojom regulacijom, dok indi-rektni instrumenti funkcionišu preko trži-šta, utičući na postojeće uslove ponude i tražnje. Pored toga, direktni instrumenti, u obliku kreditnih plafona, usmjereni su uglavnom na bilans stanja komercijalnih banaka, a većina indirektnih instrumena-ta na bilans stanja CB.

EURIBOR ili Evropska međuban-karska stopa predstavlja dnevnu refe-rentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na međubankarskom tržištu. EURIBOR se pojavio 1999. godine, a osnovali su ga European Banking Federation, koja predstavlja interese 4.500 banaka u 27 zemalja EU, uključujući i Island, Nor-vešku i Švajcarsku.

U posljednje vrijeme je zabilježen blagi rast kamatnih stopa, posmatrano regionalno, BiH ne spada u kategoriju zemalja sa izrazito visokim prosječnim kamatnim stopama. One na dugoročne kredite stanovništvu iznose 10,22 odsto, u privredi osam odsto, na kratkoročne kredite stanovništvu 10,64 odsto, a u privredi 8,82 odsto. Prosječne kamatne stope komercijalnih banaka u Hrvatskoj su 10,97 odsto, a u Srbiji 12,84 odsto na godišnjem nivou. Formiranje kamatnih stopa u BiH je pitanje poslovne politike banaka. Prostor za snižavanje kamatnih stopa postoji u mjeri u kojoj banke u BiH mogu da smanje pasivne kamatne stope, kao cijenu pribavljanja svojih izvora, sa jedne strane, kao i u mjeri u kojoj one mogu revidirati procjenu rizika svojih plasmana, uključujući i rizik.

Dodatna obaveza banke trebalo bi da bude da na najjednostavniji način poja-sni klijentu ugovor i da precizno navede efektivnu kamatnu stopu i uslove even-tualne korekcije kamatne stope, kako bi klijent znao u kakav aranžman ulazi. CBBiH trenutno nema mehanizme da utiče na formiranje kamatnih stopa u bankama. Smatramo da u stvaranju istin-skog tržišnog ambijenta u finansijskom sektoru treba da bude omogućeno slo-bodno formiranje kamatnih stopa. u

Politika kamatnih stopa u BiH

18

BIZNIS

Senat privrede/gospodarstva Evrope je organizacija koja okuplja po-slovne ljude, predstavnike malih i

srednjih preduzeća, vlasnike porodičnih firmi koji teže povezivanju prema EU i organizuje aktivnosti za otvaranje Senata privrede/gospodarstva u državama Bal-kana te usmjeravanje prema međunarod-nom tržištu, a posebno prema Austriji, Nemačkoj i EU.

Senat privrede/gospodarstva Austri-je, Njemačke i EU je organizacija koja je već duži period prisutna u Srbiji, Ma-kedoniji, Hrvatskoj i u čijem programu je osnivanje Senata privrede/gospodar-stva Bosne i Hercegovine 2017. godine u Sarajevu uz podršku privrednika Bosne i Hercegovine, Austrije i Nemačke, sa ciljem jačanja privrednog/gospodarskog ambijenta i bržeg povezivanja sa privre-dom/gospodarstvom EU kao i unapređi-vanjem zajedničke saradnje.

Senat privrede/gospodarstva aktivno će djelovati na stvaranju uslova za uče-šće evropskih firmi u realizaciji investi-cionih projekata u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, podsticati zajednička ulaganja

i pružati podršku evropskim firmama koje su zainteresovane za privatizaciju kompanija u Bosni i Hercegovini.

Članovi Senata imaju izgrađenu svi-jest o ličnoj odgovornosti prema državi i društvu. Oni su ambasadori sa misijom, da doprinesu zajedničkom ostvarenju ciljeva, kroz dijalog sa ličnostima i institucijama

koje imaju moć donošenja bitnih odluka u svim relevantnim oblastima života.

Senat privrede u BiH podrazumijeva kontinuirano unaprjeđenje i njegovanje privrednog života građana BiH prema savremenim EU standardima i dostignu-ćima. Uspostavljanje veza i saradnje sa privrednim društvima EU, predstavlja trajno opredjeljenje. Sve aktivnosti obav-ljat će se uz vladavinu zakona, pravič-nost, demokratiju i afirmaciju vrijednosti na polju uvjerenja u ciljeve.

Senat privrede BiH ima u svojoj strategiji preko Senata Srbije postaći razvoj malih i srednjih preduzeća San-džaka, tj. otvoriti mogućnosti privred-nicima Sandžaka da brži i jednostavniji pristup EU ili ostvare kontakte koji će omogućiti razvoju novih ideja i finansi-skom podsticaju.

Vizije i perspektive

Senat privrede/gospodarstva u Bo-sni i Hercegovini kroz svoj program i aktivnosti će promovisati ideju općeg i pojedinačnog interesa, a u cilju unapre-đivanja privrednih/gospodarskih odnosa Bosne i Hercegovine, Austrije, Nemačke i Evropske Unije.

Cilj je da se na jednom mjestu okupi privreda/gospodarstvo i celoku-pno društvo kako bismo stvorili „trust mozgova“ koji će se nositi s izazovima izgrađivanje i jačanja suradnje. Danas nam je posebno, kao i globalno, potreb-na ekonomsko-socijalna tržišna privre-da/gospodarstvo koja se mora obuhva-tati i širiti ne samo na tradicionalne čla-nice EU, već i na sve države na našem kontinentu.

Jedna od karika razvoja BiH i SandžakaVeliku pažnju Senat posvećuje afirmaciji mladih menadžera. Senat privrede/gospodarstva okuplja eksperte iz različitih oblasti, donosioce političkih odluka, privrednike/gospodarstvenike, naučnike koji svojim angažmanom žele da doprinesu napretku društva i države...

Senat privrede EU

n Piše: Mr. Erol RAMUSOVIĆ

19

BIZNIS

Budući članovi Senata privrede Bo-sne i Hercegovine, će se zalagati za eko-nomsko-socijalnu tržišnu privredu kako bi dali doprinos stvaranju bolje budućno-sti u suradnji između Bosne i Hercegovi-ne, regiona i Austrije, Nemačke, EU.

Ciljevi

SENAT privrede/gospodarstva u Bosni i Hercegovini će se voditi slede-ćim ciljevima:

1. Osnovni zadatak je da okupimo poslovne ljude, a prije svega predstavni-ke malih i srednjih preduzeća, vlasnike porodičnih firmi koji u svojim razvojnim programima teže povezivanju sa me-đunarodnim tržištem, odnosno jačanje izvoza i kooperaciji sa privredom/gospo-darstvom EU.

2. Unapređenje privrednog/gospodar-skog i investicionog ambijenta u Bosni i Hercegovini i regionu.

3. Podsticanje i produbljivanje surad-nje između obrazovnih institucija i pri-vrede/gospodarstva.

4. Članovi Senata će se zalagati za što značajnije otvaranje privrede/gos-podarstva Bosne i Hercegovine prema međunarodnom tržištu, a posebno prema

Austriji i Nemačkoj, odnosno Evropskoj Uniji, kroz stvaranje poslovnih prilika za Bosanskohercegovačke firme.

5. Senat privrede/gospodarstva će raditi na organizaciji i infrastrukturnom povezivanju Senata Bosne i Hercegovi-ne, regiona sa senatima Austrije i Ne-mačke, a u cilju efikasnijeg ostvarenja potreba svojih članova.

6. Senat privrede će dati svoj puni doprinos kroz stvaranje uslova za učešće Austrijskih i Njemačkih kompanija u re-alizaciji investicionih projekata koje nudi Bosna i Hercegovina, kao i podsticanjem zajedničkog ulaganja između navedenih firmi, odnosno Austrisko - Njemačkih i kompanija iz Bosne i Hercegovine.

7. Uz podršku državnih organa Bo-sne i Hercegovine, Senat će organizovati prezentacije onih firmi/preduzeća koja su predmet privatizacije. Zadatak Sena-ta Bosne i Hercegovine, uz neposrednu saradnju sa Senatom Austrije, odnosno Senatom Nemačke, je animiranje zainte-resovanih austrijskih, odnosno nemačkih kompanija za realizaciju ponuđenih pro-jekata.

8. Senat će se baviti i organizovanjem stručnih i poslovnih konferencija koje su interesantne za privredu/gospodarstvo

Bosne i Hercegovine i regiona. Pored toga, Senat će organizovati seminare i internacionalne panele, diskusije i foru-me oko aktuelnih i značajnih tema, kako na međunarodnom tržištu tako i u Bosni i Hercegovini.

9. Senat će se posebno aktivirati kako bi okupio mlade menadžere, kreativne studente, kulturne radnike i druge koji mogu doprinijeti još jačoj vezi sa austrij-skim i evropskim društvom i na taj na-čin još više doprinijeti razvijanju mosta saradnje između Bosne i Hercegovine, regiona, Austrije, Nemačke i EU.

U Senatima su uključene vodeće lič-nosti iz oblasti privrede, nauke, medija i kulture, kao i predstavnici iz domena politike, diplomatije i javnog života. Za-datak Senata je uključivanje i primjena znanja i iskustava iz ovih oblasti. Ove ličnosti su na poseban način odgovorne za sprovođenje ciljeva i predstavljaju Se-nat privrede u javnosti. One, zajedno sa naučnim savjetom, čine „fabriku ideja“ Senata i pronalaze održiva i perspektivna rešenja za podsticanje nacionalne i me-đunarodne privrede/gospodarstva.

Bosanskohercegovačkim privrednici-ma/gospodarstvenicima kao i privredni-cima Sandžaka želimo pomoći da saznaju uslove rada i nastupa u Austriskoj i Ne-mačkoj privredi, kao i da nađu odgova-rajuće partnere. Smatramo da se naš do-prinos zemlji u kojoj živimo i poslujemo najlakše ostvaruje kroz razvoj poslovanja svakog od nas ponaosob. Takav razvoj do-gađaja smanjuje nezaposlenost i pomaže Bosni i Hercegovini da lakše prođe kroz proces tranzicije koji je neophodan.

Djelovanje Senata u cijelosti za-dovoljava potrebe i želje privrednika/gospodarstvenika Bosne i Hercegovine (članova Senata) iznad njihovih očekiva-nja. Senat će se kontinuirano zalagati za intenzivniji ekonomski razvoj zasnovan principima partnerstva između privredni-ka Bosne i Hercegovine, regiona, Austri-je i Njemačke.. u

Jedna od karika razvoja BiH i Sandžaka

SENAT PRIVREDE BiHZmaja od Bosne 7-7a,Importanne centar 4. spratwww.senat-bih.baoffice@senat-bih.ba

20

PEČAT

Problemi seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece najčešće se poistovjećuju s pedofilijom, iako ti

pojmovi nisu istoznačni odnosno seksual-no zlostavljanje i iskorištavanje djece šire je i složenije područje od same pedofilije, i prisutni su u znatnom broju na našim po-dručjima.U grupi seksualnih prestupnika ima više onih sa manifestovanom psiho-patologijom, nego bez bez nje. Uglavnom su to osobe sa poremećenom strukturom ličnosti, emocionalno nestabilne, a ređe mentalno retardiran. Pedofilni prestupni-ci su najčešće psihički neuravnoteženi, seksualno nezreli, imaju rijetke ili nema-ju seksualne odnose; Obično je u pitanju pasivno agresivna ličnost sa izraženom inferiornošću i ovisnosti. Deliktnu situa-ciju obiljžavaju sociopatološke, psihopa-tološke i kriminološke karakteristike. U vrijeme seksualnog delikta većina osoba je alkoholisana, a često i ovisna od alkoho-la. Ostale seksualne delikte, neagresivne, najčešće čine osobe starije životne dobi, poremećene strukture ličnosti po organ-skom tipu. Žrtva je mlađa osoba. U većini

slučajeva dijete je u rodbinskoj vezi sa pre-stupnikom, poznaje odraslu osobu, a može se raditi o članu porodice, očuhu ili maćehi ili osobi od autoriteta.

Pedofilija predstavlja želju za spol-nom aktivnošću s djecom prije puberte-

ta. Pedofilija je danas veoma aktuelna, i karakteriše je recidivizam i činjenje kri-vičnog djela u trijeznom stanju (75%). Uslov za dijagnozu pedofila je da osoba mora imati najmanje 16 godina i biti naj-manje 5 godina starija od djeteta. Pedofi-li čine zasebnu grupu koja se bitno razli-kuje u odnosu na počinioca silovanja. To su osobe starije životne dobi, obično ne čine druga krivična djela i mnogo je ma-nji stepen agresivnosti prema žrtvi. Pe-dofilija može biti homoseksualna, hete-roseksualna i mješovita.Heteroseksualni pedofili su dva puta češći nego homosek-sualni, a česta je i biseksualna varijanta. Jedna od kriminoloških podjela pedofila: 1.pravi¨pedofil (46%); 2. mentalno zao-stali (25%);3. socioseksualno nerazvijeni muškarci (19%) 4. alkoholičari (10%). Heteroseksualne žrtve su stare 6–10 go-dina, a homoseksualne 12–15 godina; 52% djevojčica je u nekom srodstvu ili prijateljstvu sa počiniocem, a samo oko 20% dječaka. Milovanje i nežnost su pri-mjenjivani u 30%, vaginalni kontakt u 20%, a oralni u 7% slučajeva. Pedofilni

Žrtve pedofilije

n Piše: Prof. dr. sci. Hana KORAĆ, kriminolog i penolog

“Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti ‘sutra’, oni traže ‘danas’.”

Gabriela Mistral

21

PEČAT

delikti čine 25–30% svih seksualnih de-likata. Djeca rijetko pružaju otpor. Opa-snost od starih heteroseksualnih pedofila jedva da postoji a pedofilna ubistva su ri-jetka. Djete često veću štetu ima od druš-tva koje od cijele stvari napravi problem, što ostavlja trag u dečijoj psihi. Pedofilni prestupnici su najčešće psihički neurav-noteženi, seksualno nezreli, imaju rijetke ili nemaju seksualne odnose; obično je u pitanju pasivnoagresivna ličnost sa izra-ženom inferiornošću i zavisnosti (4).Žr-tve heteroseksualnih pedofilnih delikata su devojčice između 6 i 11 godina, a za homoseksualne dječaci od 11 do 15 go-dina. Pedofili više vole djecu suprotnog spola od one istog spola u omjeru 2:1. Čini se da je promatranje i dodirivanje češće od spolnog kontakta. Homosek-sualni muškarci su tipično manje bliski s djetetom. Osobe koji su isključivo pe-dofili privlače samo djeca; one koji nisu isključivo pedofili mogu privlačiti i odra-sle osobe. Neki pedofili ograničavaju svoju aktivnost na vlastitu djecu ili bliske rođake (incest). Pedofili, od kojih mnogi imaju antisocijalni poremećaj osobnosti, mogu koristiti silu i prijetiti djetetu da će, ukoliko se zlostavljanje otkrije, ozlijediti njega ili njegovog bliskog člana porodi-ce. Mnogi slučajevi polnog zlostavljanja djece se zbivaju u okruženju ovisnosti i porodične disfunkcije. Izvještaj koji navodimo u tekstu bi trebalo biti nešto na čemu bi trebalo temeljiti društvenu akciju za uspješniju borbu protiv ovog problema. Pojave i problemi vezano za pedofiliju sve više rastu dok društvena

svijest, preventivno djelovanje, osposo-bljenost institucionalnih mehanizama te samo penalno djelovanje za time bitno zaostaju.

Odnos društva prema problemu seksu-alnog zlostavljanja i iskorištavanja djece odnosno prema problemima pedofilije, jeste prije svega senzacionalistički, medij-ski posredovan, ali društveno uslovljen. Bitni društveni subjekti nisu dovoljno os-posobljeni (educirani) za djelovanje pro-tiv pedofilije niti su njihove nadležnosti definirane, precizirane i operacionalizi-rane do nivoa nužne efikasnosti. Upravo zbog toga pedofilija (ma koliko mediji o njoj bučno govorili, u samim društve-nim institucijama koji bi se trebali boriti protiv nje) ostaje i dalje svojevrsna tabu tema. Stoga je upravo detabuizacija ovog problema jedan od ključnih uslova za nje-govo preveniranje, suzbijanje i adekvatno društveno sankcioniranje (što bi trebao biti znatno širi pojam od sudske penali-zacije). Kao što će odgovorno društvo priznati da borba protiv netolerancije po-činje onda kada spoznamo i osvijestimo svoje predrasude tako i odgovoran odnos prema pedofiliji počinje kada se sučimo s činjenicom da je ovaj problem iz različi-tih razloga još uvijek značajno potisnut u društvenoj svijesti.

No bez obzira što je problem znat-no prisutniji u javnosti teško je odrediti i kvantificirati njegove prave razmjere, obzirom na činjenicu da se seksualno zlostavljanje smatra čestom pojavom, koja se ne poznaje dovoljno i koja se do-gađa u svim slojevima društva. Društvo

je postalo osjetljivo na tu temu i druš-tvo sada traži nove načine prevencije i kažnjavanje zlostavljača. No još uvijek postoje oni roditelji ali i drugi koji znaju za takvu vrstu krivičnog djela ali ne žele nikome to otkriti. Razlozi su različiti od ideje da je bolje da se sve to pusti da dijete prije zaboravi do nepovjerenja prema policiji, strahu od reakcija okoline itd. Iz toga razloga veliki broj krivičnih djela ostaju neot-kriveni zlostavljači ne odgovaraju za to što su počinili a žrtve-djeca ostaju neizliječena, sama sa svojim bolima. Stoga policija, centri za socijalnu skrb, pravosudni sistem, vaspitno-obrazovne institucije imaju veliku odgovornost da svojim profesionalnim, stručnim pristu-pom pomognu žrtvi da se obrati nekome od njih i da se stvori pozitivan stav žrtve prema osobama koje joj mogu pomoći. U tom kontekstu treba upozoriti i na niz nedostatak penalne politike, posebno re-lativno blage kazne koji se izriču na su-dovima za seksualno zlostavljanje djece. Zato se smatra da bi u slučaju krivičnih djela seksualnog iskorištavanja djece sudovi trebali izricati najviše zakonom predviđene kazne za takva djela čime bi se doprinijelo i jednom vidu generalne prevencije.

Liječenje pedofilije spada u domen usko specijaliziranih eksperata, vrlo je teško, a stopa uspješnosti vrlo niska. Po-sljednjih decenija koriste se tehnike ko-gnitivno-bihejvioralne terapije, koje se u težim slučajevima kriminogenih pedofila i kod recidiva kombiniraju sa hemijskom kastracijom i antidepresivima. Hemij-ska kastracija podrazumijeva primjenu antiandrogene medikamentozne terapije sa ciljem smanjenja nivoa testosterona i reduciranja seksualnog nagona. Sprovodi se u striktno propisanim i kontroliranim uslovima. U liječenju pedofilije najveći problem predstavlja nedostatak motiva-cije za liječenje, nevoljko pristajanje na liječenje (obično po odluci suda) i česti recidivi po prekidu terapije (ponavlja kriminogenu radnju).Kako postoje pe-dofili koji uspijevaju kontrolirati svoje sklonosti, dakle sposobni su da rasuđuju, kriminogeno ponašanje nekih pedofila (najčešće bazirano na zloupotrebi pozi-cije povjerenja, autoriteta i moći), u tom kontekstu stvar izbora pojedinca i da, kao takvo, povlači za sobom ličnu odgovor-nost, kao i u slučaju incesta i svakog dru-gog oblika nasilja. u

Žrtve pedofilije

22

PEČAT

Zbog uticaja socijalnih i bioloških veza i isprepletenosti u svijetu i u našem okruženju, nastoji se da pu-

tem znanstvenih dostignuća utvrde najop-timalniji oblici i forme u cilju prevencije i smanjenja broja invalida.

Prema mnogim istraživanjima briga za invalidne osobe na žalost kako u Bosni i Hercegovini tako i u našem okruženju uglavnom se sastoji na prevaziđen, sta-reotipan i segregacioni oblik socijalnog zbrinjavanja (skrb, njega....) i smještaj u izoliranim ustanovama ili u porodici. U ovakvom ambijentu zaštite izostaju osnovni sadržaji koji su od ogromnog značaja za njihovu socijalizaciju, osposo-bljavanje (potpuno nili djelimično) treba intenzivno provjeriti sve oblike primje-njenih rehabilitacijskih discijolima i os-posobljenje kao krajnji cilj za njihovu emancipaciju u društvu.

Prema podacima SZO, od sedam do osam odsto je invalidne populacije, od koje jedan odsto „riziko“ rođene sa men-talnom retardacijom. Pedijatrijske službe treba da ih još u najranijoj dobi otkriju, te uključe u medicinski tretman i druge re-habilitacione strukture. Ovi, u svijetu alarmantni, podaci kod nas su nakon agresije još alarmantniji, jer je mnogo djece, zbog ranjavanja, trajno invalidizi-rano.

Proklamovana prava vezana za pre-venciju invalidnosti su, uglavnom, ista-knuta u svim pravnim dokumentima, ali su obaveze, nalažost mahom deklerativ-ne. Istraživanjima smo došli do saznanja da se ta prava u praksi slabo ostvaruju. Ovo ne čudi ako se zna da nije adekvatan odnos društva prema prevenciji, ranoj in-dentifikaciji i dijagnostici invalidnosti. Npr. u zdravstvenim ustanovama izostaje primjena jasno određene stručne aktivno-sti sa dinamikom specifičnostima ošteće-nja. Nema timskog rada, nedovoljna je

povezanost zdravstvenih ustanova sa cen-trima za socijalni rad, vrtićima, osnovnim školama ...Sve to onemogućava kontinui-rano praćenje rasta i razvoja ove djece. Zbog izrazito stroge podvojenosti među resornim organima, te nedovoljno jasne ingerencije u odnosu na ukupni senzorni i samotopsihički tretman invalidne popula-cije, bez jedinstvenog modela integrativ-ne dijagnostike, od prevencije invalid-nosti do jasno diferenciranog stručnog tretmana i drugih oblika društvene zašti-te, ušli smo u treći milenijum. A posljedi-ca kasnog otkrivanja, nepotpune i neade-kvantne dijagnostike su teži mentalni, socijalni, auditivni i govorni status kod djeteta, njegovih emocionalno – voljenih karakteristika, što otežava njegov razvoj i integraciju u društvo.

U saniranju samotopsihičkih, pore-mećaja, u učenju, osposobljavanju i soci-jalizaciji invalidne populacije, s obzirom da se radi o širokoj lepezi oštećenja, u ci-lju određivanja modela funcionalne reha-bilitacije potrebno je sačiniti kriterij za registar visoke rizičnosti (neonatalna as-fikacija, bakterijski meningitis, porođajna težina manja od 1.500 grama, akutne in-fektivne bolesti, vaskularna oštećenja, saobraćajni traumatizam i posljedice po-remećaja fonematskog sluha i rastrojstva ekspresivnog govora...).

Neophodnost potpune i pravilne dijagnozeKao što se u dalekoj prošlosti primitivna (divlja) osoba borila sa prirodom da bi zadovoljila svoje potrebe i održala svoju vrstu, tako radi i civilizovana osoba, ali u izmijenjenim uvjetima zahval-jujući permanentnim tehničkim i tehnološkim dostignućima koja učestvuju u stvaranju dobara u širem smislu riječi koje utiču na standard radnika i njihovih porodica. Istovremeno i pitanje?, koliko je naša (civilizatorska svijest evaluirala i izgradila odnos prema rizičnim grupama ljudi i prema invalidima različitih etiologija, u smislu „sposobnosti i nesposobnosti“? Drugo, koji su to faktori koji dovode do oštećenja, smetnji i poremećaja sa manjim ili većim onesposobljenjima? Ovako postavljena pitanja i sa aspekta uzročno – posljedičnih uticaja, usuđujem se ustvrditi da odgovor treba potražiti u odnosima socijalnog i biološkog, koji utiču na strukturu, razvoj i obliko-vanje čovjeka i njegove svijesti

Kako smanjiti porast invalidske populacije

n Piše: dr.sci. Ismet KURTAGIĆ

23

PEČAT

Metode i postupci za unapređenje modela prevencije i dijagnostike djece i omladine sa smetnjama u razvoju

Da bi se smanjio broj invalidne popu-lacije potrebne su preventivne mjere zašti-te trudnica i radnika izloženih povećanoj vibro-akustici i buci, koju proizvode teške mašine i gusti saobraćaj. Na primjer, ošte-ćenje sluha kao posljedica primjene step-tomicina može se spriječiti ranom identi-fikacijom, difercijalnom dijagnostikom i adekvantnim medicinskim liječenjem, te uključivanjem djeteta u intenzivni rehabi-litaciono-korektivni tretman u specijalizi-ranim ustanovama za audio i govornu re-habilitaciju, kao i profesionalnim usmjerenjem. Djeca sa oštećenjem sluha do 40 dB mogu se uključiti u redovan školski sistem, ali je u sadašnjim uvjetima to teško provesti, jer mnoge komponente u sistemu prevencije i dijagnostike ne funkcionišu. Analizom 1.200 dosjea u centrima za socijalni rad i ustanovama za rehabilitaciju u BiH otkriveno je da se čak u 82% slučajeva ova djeca otkrivaju tek poslije sedme godine života.

Propusti u pravilniku

Jedan od osnovnih kodeksa u dijagno-stici i razvrstavanju invalidnih osoba jeste potpuna i pravilna dijagnoza, kao osnova za određivanje pravih oblika tretmana shodno čulnim, motoričkim, intelektual-nim i drugim sposobnostima ispitanika. Bez dobre dijagnoze i prognoze nema do-bre rehabilitacije i socijalizacije ovih oso-

ba. Dijagnostika i razvrstavanje su dakle, i najvažnije faze funkcionalne rehabilita-cije i edukacije. Odatle, praktično, poči-nje dugotrajni težak rad sa ovom katego-rijom onesposobljenih lica. Praksa uveliko demntira znanstvene i zakonske postavke. Na primjer, u nalazima i mišlje-njima prvostepene komisije za razvrsta-vanje kod svih članova stručnog tima ne-dostaju komponente uzročno – posljedičnih relacija za dijagnosticiranu djecu i omla-dinu, a one su posebno značajne za dina-mičnu dijagnostiku, prognostiku i rehabi-litaciju. Ovi nedostaci nisu otklonjeni čak ni u novom Pravilniku o utvrđivanju pre-ostale sposobnosti i kategorizacije djece i omladine ometene u psiho-fizičkom ra-zvoju. Naprotiv, Pravilnik jre još više sti-gmativan i stručno nedorečen sa neuskla-đenim terminima, nepoznatim savremenoj domaćoj literaturi.

Bez dobre dijagnostike i prognoze nema dobre rehabilitacije i socijalizaci-

je svih osoba. Dijagnostika i razvrsta-vanje su, dakle, i najvažnije faze funk-cionalne rehabilitacije i edukacije

Temeljnim istraživanjima rada ovih prvostepenih komisija, obavljenim po-slednjih godina, koja su vršena elektron-skom obradom sintetičkih nalaza i mišlje-nja, došli smo do sljedećih saznanja: svake godine se iz osnovnih škola i dru-gih institucija na kategorizaciju upućuje, u prosjeku, 1.103 djece i omladne. Čak njih 1.005 se razvrstava u neku od šest kategorija lica sa psihičkim, senzornim i tjelesnim defektivitetima. Ukoliko se ovaj tretman nastavi, svake decenije imaćemo jedan gradić sa više od 12.000 invalidnih osoba, koja preko 75% ne spadaju u kategoriju osoba sa hendike-pom. Naime, tu se radi o pogrešnim pro-cjenama radne sposobnosti i funkcional-nih poremećaja, te o djeci iz subkulturne sredine, nižeg socijalnog statusa, peda-goški zapuštenoj i sa drugim socijalno – devijantnim osobinama.

Ni u novom ni u starom Pravilniku nisu definirani kriteriji, tehnike i instru-menti za određivanje količnika inteligen-cije, te instrumenti za procjenjivanje spo-sobnosti, znanja i vještina. U provođenju kategorizacije u centrima za socijalni rad nedostaju elementarne dijagnostičke is-pitne komponenete:

- bio, psiho, socijalno i obrazovno stanje

- ne vrši se diferencijacija smetnji i opservacije invalidnih osoba

- za ocjenu ličnosti i određivanje in-telektualne sposobnosti uzima se isključi-vo IQ

- ne ispituje se nivo preostalih spo-sobnosti niti se daje adekvatna preporuka

Neophodnost potpune i pravilne dijagnoze

24

PEČATi mjere za dalji stručni tretman u skladu sa preostalim sposobnostima.

- prvostepene komisije rade, po pra-vilu, u nepotpunom i neadekvatnom sa-stavu, što je suprotno Pravilniku.

- jedanput data dijagnoza (neutvrđe-na), ostaje trajna što je suprotno savreme-nim naučnim saznanjima, pa takva statič-na dijagnoza kontraindicira rehabilitaciju ove djece i društveno je neopravdana.

Mjere za unapređenje

Da bi se otklonili ovi propusti i nedo-staci najprije treba eliminisati duplirane aktivnosti kroz proces dijagnostike i raz-vrstavanje i ujednačiti metodološki pri-stup, te intezivirati dinamičnu dijagnosti-ku kroz cijelu rehabilitaciju, školovanje i radno osposobljavanje. Dijagnostika tre-ba da bude elastična i radna, da prati ra-zvojne sposobnosti djeteta tokom tretma-na, njegove vitalne i intelektualne kapacitete, kreativne sposobnosti, moti-ve, sklonosti. Posebno treba voditi računa o adekvatnoj i ujednačenoj terminologiji, koja je u skladu sa međunarodnom klasi-fikacijom oštećenja, smetnji i poremeća-ja. Kategorizacija se, po pravilu, ne smije izvoditi prije sedme godine života, a ne-kad i kasnije, odnosno tek kada se iscrpe sve raspoložive dijagnostičko – opserva-cione procedure ispitivanja. Da bi se In-stitut dijagnostike i razvrstavanja profesi-onalno uozbiljio, neophodno je uvesti odgovornost članova prvostepene komi-sije. Kroz trijažu ispitanika treba temelj-no provjeriti bitne razvojne komponente

sadržane u socijalnoj dijagnozi, što je uslov za određenje užih okvira u pristupu i definisanju oštećenja, smetnji i poreme-ćaja i njihovo specifikovanje. Samo kroz konkretizovane opservaciono – dijagno-stičke rezultate mogu se donositi progra-mi za terapijski rad, primjeren svakoj osobi.

Ispitivanje somatopsihičkih, fonemat-skih, auditivnih i govornih karakteristika, primarnih za određivanje nivoa sposob-nosti, treba vršiti u institucijana koje se profesionalno bave kompleksnim tretma-nom djece, inkorporiranim u skladu sa nastavnim planovima i programima za djecu predškolske dobi, osnovnih i sred-njih škola i sa adekvatnim udžbenicima.

Dijagnostika treba da bude elastič-na i radna, da prati razvojne osobeno-sti invalidnih osoba tretmana, njegove vitalne i intelektualne kapacitete, krea-tivne sposobnosti, motive, sklonosti

Tako uvezan i usklađen edukativni tretman sa ranom rehabilitacijom omogu-ćuje da se racionalizira kompletan postu-pak i ostvari svrsisohdan i kreativan po-stupak kod ove djece i uspostavi integralna veza između korekcije, ošteće-nja, smetnji i poremećaja, bolja artikula-cija, učenje i ponašanje, kultura izražava-nja, te bolja osposobljenost kao imperativ za bolju socijalnu integraciju.

Samo će se tako smanjiti broj osoba sa smetnjama i razvoju koje to uistinu nisu. Isto tako, kroz mobilnu dijagnostiku i rehabilitaciju postoje realne mogućnosti da se veći broj djece vrati u redovni škol-ski sistem, sa edukacijom pod nadzorom stručnog tima. Tako će socijalni trening, funkcionalna rehabilitacija ovih osoba biti afirmativna za tu osobu, njegovu po-rodicu i društvo. Dakle, kompletan meto-dološki postupak u dijagnostici i razvrsta-vanju treba podvesti specifičnostima svake individualne osobe, imajući u vidu primarna oštećenja koja nisu osporena. Srukturalne informacije ne smiju popri-miti elemente apstraktnosti i nedorečeno-sti. Na taj način možemo uspješno uveza-ti unutrašnji i vanjski specifikum, odnosno dijalektiku između „sposobno-sti“ i „nesposobnosti“ govora i jezika, što za cilj ima poboljšanje i razcvijanje ko-gnitivnih sposobnosti i transfera nauče-nog u neposrednoj praksi. u

25

PEČAT

Abstract:

Autor u ovoj raspravi, ispituje moguć-nosti utemeljenja bošnjačke filozofije, a na temelju duha znanstvene misli koje u sebi nose relevantne vrijednosti u duhu filozofije Istoka i Zapada. U tom pogle-du, kao utemeljenje bošnjačke filozofije sagledava se kroz djela i djelatnost ista-knutih filozofskih pregalaca, koji su se međusobno poznavali i surađivali. Filo-zofi Muminović i Filipović su radili, od-nosno predavali na Filozofskom fakltetu, Univerziteta u Sarajevu, a s druge strane, Muhić i Muminović su bili u najuže ruko-vodsvo Saveza filozofskih društava Jugo-slavije – SFDJ i bili uvodničari na Prvom filozofskom kongresu (Herceg Novi, maj 1988.), XX stoljeća. Muhić i Filipović utemeljili su Bošnjačku akademiju nauka u umjetnosti – Sarajevo – Novi Pazar. Muhić je bio prvi predsjednik, a sada je na čelu ove institucije M. Filipović. Na taj način, uzimamo kao relevantnu paradigmu, da su Ferid Muhić (1943), Rasim Muminović (1935-2012) i Muhamed Filipović (1929), kao i drugi istaknuti bošnjački ve-likani, koji su tragali u svojim djelima, da osmisle vrijednosti stvaralaštva Bosne, kao države i da osnaže očovječenje čo-vjeka u mnogim filozofskim disciplinama: filozofija historije, logici, etici, estetici, antropologiji, teoriji spoznaje i drugim. U tom pravcu, pisac iznosi ključne činjenice, na temelju kojih Bošnjaci ne zaostaju u tom pogledu u odnosu na druge juž-noslavjanske narode. Nažalost, uvijek su se nalazile prepreke, kada su trebali da se eksperti iz ove oblasti bave bošnjačkom filozofijom, a sa druge strane nesmetano je bilo da se drugi autori bave povješću razvoja filozofske misli drugih naroda. Upravo, ova hipoteza govori o permanentoj marginalizaciji bošnjačke kulture u XX-tom i početkom XXI stoljeća, kako bi se Bošnjaci podstakli na izučavanje vlastite filozofske tra-

dicije u cilju očuvanja nacionalnog i kul-turnog identiteta, na paradigmi kao što to rade i drugi europski narodi. Prema našem višedecenijskom istraživanju, u periodu od preko pet stoljeća, a posebno u XX stoljeću, djeluje misao preko 150 filozof-sko-sociologijskih poslenika, čija misao ne zaostaje za drugim narodima.

Ključne riječi: filozofija, bošnjačka filozofija, Bosna i Hercegovina, Sandžak, susret ideja Istoka i Zapada, etika, esteti-ka, antropologija, retorika, logika, meto-dologija, gnoseologija, eristika, dijalog,

Pristup

Cijenjene kolegice i kolege, selam i li-jep pozdrav za sve vas. Danas o čemu želim otvoriti razgo-vor, na ovoj značajnoj konferenciji, jeste jedno pitanje koje dugo vremena bilo zapostavljeno, u drugom planu, kada su u pitanju perspektive humanističke znanosti čime se ova naša konferencija želi baviti. Ono što je moja intencija, jeste da na temelju bogate bošnjačke i bosanske duhovnosti, iznesem relevantnu agrumentaciju, preko analize opusa ličnosti, ideja i djela, preko kojih se utemeljuje bošnjačka bilozofija u kon-tekstu europske filozofske misli, a koja se nalazi na razme-đima između duhovnosti Istoka i Zapada. Do sada je, ovdje da istaknem, bilo nekoliko pokušaja historijske elaboracije ove teme, ali očigledno, ova problematika nije se mogla obra-đivati u ranijoj našoj zajedničkoj zemlji, o čemu bih mogao šire govoriti u okviru diskusije, gdje bi bilo riječi o recepciji bošnjačke filozofske misli, kojom se želi bošnjački čovjek i njegova kultura izvaditi iz zarobljenog uma, a to znači opira-nje jednoj ideologiji, koja je bila remetilička za emnacipaciju bošnjačkog duha.

Jasno, ovom temom želim skrenuti pažnju javnosti i pred

Utemeljenje bošnjačke filozofije –Izazovi i perspektive

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

Izlaganje na Prvoj naučnoj konferenciji “Savremeni izazovi i perspektive društvenih i humani-stičkih studija”, Sesija: Filozofija – sociologija – politologija, SIP DHS 2017, Filozofski fakul-tet, Univerzitet u Tuzli, 6-7. april 2017. Ovo izlaganje posvjećujem sjenima, filozofa i prijatelja, Rasima Muminovića - Autor1

26

PEČAT

svim sudionicima, a za sreću ima ih i skoro svih bivših Re-publika Jugoslavije, nadajući se u njihovo razumijevanje za ovakav pristup i diskurs, nadajući se da sam dosadašnjim svo-jim radovima, analizirajući filozofsku misao drugih naroda, sa prostora ex Jugoslavije, dobio dodatne reference, da se mogu pouzdano baviti tumačenjem bošnjačke filozofske misli, čiji pojedini vrhovi su dosegli, ne samo u europskim, već i u svjet-skim razmjerama. Međutim, ipak ova misao nije sistematizi-rana, pa je treba javno promovirati u jednom novom kontek-stu, a prilika je upravo i izazov ovakva jedna konferencija, čiji je pokrovitelj Vlada Tuzlanskog kantona.

Naime, prije dva dana, imao sam čast, da budem pozvan od Fakulteta za Islamske studije u Novom Pazaru, da budem prisutan na predavanju prof. dr. Ali Ljage3 (1947) iz Libana, koji je govorio o islamskom teološko-filozofskom diskursu. Nakon njegovog briljantnog izlaganja, bio sam kao musafir profesor, prvi u prilici da prekomentarišem izlaganja ovog učenjaka, kao i da otvorim neka nova pitanja, što je ovaj ugledni profesor rado prihvatio i čak poveo razgovor sa mo-jom malenkošću. Između ostalog, dozvolite da samo ukažem na jedan segment našeg dijaloga, sa ovim utjecajnim islam-skim učenjakom. Želio sam da povežem njegov diskurs sa ide-jama najviđenijih bošnjačkih mislilaca danas. U tom momen-tu, on me upitao, na koja imena ovdje mislim, odgovorio sam, da su u pitanju filozofi Muminović, Muhić Filipović i drugi. Zatim je slijedilo pitanje, da li oni slijede više grčku filozo-fiju ili filozofiju Andaluzije? Odgovorio sam, da ne slijede ni jednu ni drugu liniju, već da su ovi filozofi na vipšem nivoau, nego što su klasični filozofi antičke Grčke i Andalunsa, ali nji-hova djela nisu prevedena na arapski jezik, kako bi moj iskaz uvjerljivji. On je bio zatečen i iznenađen. Zatim je slijedilo dodatno pitanje: Navedite mi jedno djelo prvo spomenutog fi-lozofa Rasima Muminovića? Odgovorio sam, da je u pitanju djelaju „Filozofija ideologije“, kakvo evropljani za tri buduća stoljaća neće napisati. Na iznenađujući način, spomenuo je, „ali, ovdje u pitanju ideologija, kako je ona sada iznad filozo-fije“. Odgovorio sam, da je u pitanju Muminovićeva filozofija

ideologije preko koje Bošnjaci, odnosno muslimani Bosne i Sandžaka, treba da izađu iz zarobljenog uma, kao stanju duha. Vi ste vjerujem, čitali brojne knjige muslimanih učenjaka iz Sarajeva, koje tretiraju problematiku muslimana na Balkna i u Europi. Međitim, da ne navodim njihova imena, oni se u tim publikacijama ne bave najugorženijem muslimanskom narodu u Europi, a to su Bošnjaci – muslimani u Sandžaku koji žive i preživljavaju između dva diktatorska režima Srbije i Crne Gore. U tome je egzistencijalističko racionalistički kontekst emancipatorske filozofije ideologije Rasima Muminovića.

Dalje, da se nakon ovog pojašnjenja vratimo izvornom na-slovu našeg rada i da krenemo razmišljanjem, kako da nađemo odgovor o utemeljenju bošnjačke filozofije, na način, kako su to već učinili filozofi susjedni nama država. Jasno, Bošnjačka filozofska misao, je na ex jugoslovenskom prostoru validna i prisutna, kao, hrvatska, srpska, slovenačka i makedonska mi-sao, ali nije dovoljno priznata upravo, zbog permanentog os-poravanja Bosne i Hercegovine, kao i njenih kultnih stvaralca, filozofa, pisaca, umjetnika.

Jasno, najveći vrhovi bošnjačke filozofske misli danas su sadržana u imenima Muhić4 – Muminović5 – Filipović6, koji su objavili kapitalna i originalna djela iz oblasti filozofije i društvene teorije. Upravo ova tri mislioca, prema našem du-bokom uvjerenju predstavljaju temelj za bošnjačku filozofi-ju danas. Ako se kaže, da su Sokrat – Platon – Aristotel, utemeljivački antičke, odnosno Grčke filozofije, zatim, Kant – Fihte – Šeling – Hegel, utemljivači njemačke klasične idea-lističke filozofije, onda su, zacijelo, Muhić, Muminović i Fili-pović, utemeljivači suvremene bošnjačke filozofije danas, bez obzira što u Bosni ne djeluje ni jedan institut za filozofiju, kao što je to slučaj u Hrvatskoj i Srbiji, koje imaju više instituta i časopisa za filozofiju i društvenu teoriju.

Zatim, bošnjačka filozofija ima povijest od H. K. Prušča-ka (1544-1615), do danas, gdje se svakako može govoriti o utemeljenosti bošnjačke filozofije, na temelju ne samo sedam filozofskih poslenika, koje je rigistrirao Enciklopedijski Leksikon - mozaika znanja – filozofija, 1974. godine, na re-

n Ferid Muhić n Rasim Muminović n Muhamed Filipović

27

PEČATlaciji Beograd-Zagreb, već i danas pažljivo evidentirani preko 150 filozofskih i socioloških pregalaca iz bošnjačkog etnosa od H. K. Pruščaka, pa sve do mladog filozofa dr. O. Jašića.

U djelima bošnjačkih filozofa prisutan je neiscrpni izvor bogatstva i mnogostrukosti ljudske slobodne, etičke i ponosne misaone aktivnosti, kojom su se vjekovima, sve do današnjih dana, nadahnjivali i oplemenjivali, najstrastveniji i najpredniji istraživači istinske spoznaje i svijeta i čovjeka, što je potvrdio i skup, oktobra 2015. godine, u Gazi-Husrevbegovoj Bibli-oteci, a u povodu obilježavanja četiri stoljeća od smrti, već spomenutog mislioca Pruščaka. Bez sumnje, u tom periodu brojni bošnjački mislioci su svoje ideje i djela prenosili preko predavanja u čuvenim medresama, posebno u Isa-beg medresi u Novom Pazaru (koja je prije nekoliko godina obilježila pet stoljeća postojanja) i Gazi Husrev-begovoj medresi (koja ove godine obilježava 480 godina postojanja). Međutim, u ovoj publikaciji koja bi trebala da bude jedan kulturna edukativ-na vertikala bošnjačke islamske prosvjete, u takvom djelu, i sa tako velikim povodom, izostavljeno je ime akademika dr. Smaila Balića, najistakntujeg medresanta ove škole.

Bez sumnje, bošnjačka filozofija u klasičnom i u moder-nom smislu je filozofija postojana, ali je rasuta po mnogim biblitekama i arhivima. Nažalost, brojna djela su stradala, kao i filozofi. Prisjetimo se samo, egzikucije u Jasenovcu, 1942. godine, kada su fašisti na bezočan način likvidirali jednog od najprespektivnijih bošnjačkih i europskih filozofa i estetičara toga vremena Safeta Krupića (1911-1942).

Kroz dugu povijest bošnjačke kulture, koju je perfekci-onističkom akribijom, brižljivo bilježio akademik dr. Smail Balić (1920-2002), filozofi su razradili čitav niz logičkih, on-toloških, zatim spoznajno teorijskih, etičkih i estetičkih pro-blema i fenomena, koje su na različit način rješavali u svojim spisima, od klasičnog do modernog perioda. Upravo, ta boš-njačka intencija i filozofska snaga duha i danas je fundament svakog istinskog filozofiranja, koja su prisutna u djelima već spomenutih mislioca, kao i drugim filozofskim poslenicima, od enciklopedijskog formata, kao što su akademik dr. Arif Ta-nović (1925-2010), dr. Nerkez Smailagić (1927-1985), aka-demik Abdulah Šarčević (1929), dr. Kasim Prohić (1937-1984) i drugi, koji čine golemu kulturnu baštinu sačinjenu od individua, ali koji su škola za sebe. Kao što je značajno za grad Tuzlu, dolazak dr. Envera Halilovića7 na ovaj prostor, što je rezultiralo utemljenje Odsjeka za filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, Univerzitata u Tuzli, na kojem je angažirano zapažen broj elitnih stručnjaka sa raznih univerzi-teta iz regiona.

Riječ-dvije o idejama F. Muhića, R. Muminovića i M. Filipovića

Zacijelo, bošnjačka filozofija, kroz ova tri mislioca, pokazuje jednu svojevrsnost i cjelovitost istinskog načina filozofiranja, sa velikim brojem pokrenutih pitanja i rješe-nja iz goleme kulturne bošnjačke problematike. Ima u boš-njačkom kulturnom korpusu još mislilaca, koji su po opusu dosta bliski Muhiću, Muminoviću i Filipoviću, ali se nji-hova misao razlikuje po idejama, koje su vezane za Bosnu. Dakle, ovi filozofi Bosnu, u državnom smislu, protežiraju kao filozofsko, etičko i historijsko pitanje. Ostali filozofi

Prof. dr. Šefket KRCIĆ9

UTEMELJENJE BOŠNJAČKE FILOZOFIJE

- IZAZOVI I PERSPEKTIVE10

Rezime / Summary

Autor u ovoj raspravi, ispituje mogućnosti utemelje-nja bošnjačke filozofije, a na temelju duha znanstvene misli koje u sebi nose relevantne vrijednosti u duhu filo-zofije Istoka i Zapada. U tom pogledu, kao utemeljenje bošnjačke filozofije sagledava se kroz djela i djelatnost istaknutih filozofskih pregalaca, koji su se međusobno poznavali i surađivali. Filozofi Muminović i Filipović su radili, odnosno predavali na Filozofskom fakltetu, Uni-verziteta u Sarajevu, a s druge strane, Muhić i Muminović su bili u najuže rukovodsvo Saveza filozofskih društava Jugoslavije – SFDJ i bili uvodničari na Prvom filozof-skom kongresu (Herceg Novi, maj 1988.), XX stoljeća. Muhić i Filipović utemeljili su Bošnjačku akademiju nau-ka u umjetnosti – Sarajevo – Novi Pazar. Muhić je bio prvi predsjednik, a sada je na čelu ove institucije M. Filipović. Na taj način, uzimamo kao relevantnu paradigmu, da su Ferid Muhić (1943), Rasim Muminović (1935-2012) i Muhamed Filipović (1929), kao i drugi istaknuti bošnjač-ki velikani, koji su tragali u svojim djelima, da osmisle vrijednosti stvaralaštva Bosne, kao države i da osnaže očovječenje čovjeka u mnogim filozofskim disciplina-ma: filozofija historije, logici, etici, estetici, antropologi-ji, teoriji spoznaje i drugim. U tom pravcu, pisac iznosi ključne činjenice, na temelju kojih Bošnjaci ne zaostaju u tom pogledu u odnosu na druge južnoslavjanske narode. Nažalost, uvijek su se nalazile prepreke, kada su trebali da se eksperti iz ove oblasti bave bošnjačkom filozofijom, a sa druge strane nesmetano je bilo da se drugi autori bave povješću razvoja filozofske misli drugih naroda. Upravo, ova hipoteza govori o permanentoj marginalizaciji boš-njačke kulture u XX-tom i početkom XXI stoljeća, kako bi se Bošnjaci podstakli na izučavanje vlastite filozofske tradicije u cilju očuvanja nacionalnog i kulturnog identi-teta, na paradigmi kao što to rade i drugi europski narodi. Prema našem višedecenijskom istraživanju, u periodu od preko pet stoljeća, a posebno u XX stoljeću, djeluje misao preko 150 filozofsko-sociologijskih poslenika, čija misao ne zaostaje za drugim narodima.

Ključne riječi: filozofija, bošnjačka filozofija, Bosna i Hercegovina, Sandžak, susret ideja Istoka i Zapada, eti-ka, estetika, antropologija, retorika, logika, metodologija, gnoseologija, eristika, dijalog,

28

PEČAT

su izučavali brojne komplementarne egzistencijalne feno-menološke i religijske teme. Međutim, kada uđemo u opus Muhića, Muminovića, Filipovića imamo jedan kosmos ide-ja na relaciji Bosna i suvremeni svijet. Jer, Bosna se brani svojom etikom, merhametom, bosanskim duhom, estetikom i estetikom duha.

Sjetimo se, samo prije pet decenija, tačnije 1967., kada je zabranjen časopis „Život“, zbog Filipovićevog eseja „Bosanski duh – šta je to?“ A o čemu je pisao i razmišljao filozof Filipović? On je pisao o pjesničkim idejama Maka Dizdara, velikog ne samo bošnjačkog, već i europskog pje-snika. Danas je, kao što znate, 100 godina od njegovog ro-đenja! Zatim, Filipović je raspravljao o književnim idejama Mehmeda Meše Selimovića, isto tako književnog velikana, koji je zamislite, uređivao taj časopis. Eto kakva je bila po-zicija bošnjačkih filozofa i pisaca, marginalna.

Zadatak ovih filozofa, jeste da upućuju svoje sljedbe-nike, kako treba razumjeti svoju povijest i povijest drugih naroda. Jer, u centru njihovog filozofskog habitusa, jeste egzistencija koja kod čovjeka, kao individue, kod Bošnjaka, tako i kod drugih naroda, kao u jedinstvenoj multietničkoj državi na Balkanu.

Filipović i Muminović su iz jedne plejade filozofa, Mu-hić je nešto mlađi. Prva dvojica su zajedno sa Kasimom Prohićem (1937-1984), koji je nažalost rano otišao sa ovog svijega. Ova grupa, zajedno sa Nerkezom Smailagićem, Arifom Tanovićem su pokrenuli jednu sjajnu filozofsku bi-blioteku „Logos“ u Sarajevu. Oni su objavili stotinak knjiga

prijevoda, značajnih europskih filozofa i na desetine boš-njačkih bosanskih. Sam naziv edicije „Logos“, po ugledu na ovaj čuveni grčki pojam, tj. svjetski um, zakon svijeta, po kojem se sve događa u ljudskoj egzsitenciji. Nakon propasti od strane režima Korčulanske ljetne škole i Praxis koji su bili uključeni i bošnjački filozofi, ova edicija „Logos“ je trebala biti nova filozofska škola europske filozofije u Sa-rajevu. Autori knjiga koje su objavljene u ediciji „Logos“, bavili su se logikom, metodologijom, fenomenologijom, teorijom spoznaje, filozofijom egzistencije života, zatim klasičnom i suvremenom filozofijom. Međutim, što je više sistem ojačavao afirmaciju dogmatskog socijalizma, ove fi-lozofske orijentacije, toliko je bio agresivan prema autori-ma, i njihovim idejama. Na taj način, i u Bosni je živio jedan nepoznati Justinijan, iz tajnih nepoznatih kabina, poput rim-skog imperatora, koji je ukinuo Platonovu akademiju (526). Tako se desilo da dođe do ukidanja Biblioteke „Logos“. Na sreću, danas jedan mladi autor asistent Filozofskog fakul-teta, u Tuzli, dr. Rusmir Šadić, koji je skorije doktorirao u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, pokrenuo je elektronski časopis „Logos“. Daj Bože, da ovo glasilo neko podrži i da zaživi, umjesto nekadašnjeg Prohićevog Logosa.

Bošnjački filozofi su u svojim djelima tražili rješenje za opstanak Bosne, kao životnog i povjesnog duhovnog pro-stora, kao multikulturalnog načina življenja, kao države, i to od španske rekonkviste 1492. kada su muslimani sa Jevre-jima došli u Sarajevo, i tu su sagradili bogomolje džamije i sinagoge, jedna pored druge. Pitamo se, gdje bi Jevreji mo-

n Antička škola filozofije

29

PEČATgli sagraditi sinagogu, već u komšiluku sa muslimanima u Sarajevu, što je izratiti primjer bosansko-muslimanske tole-rancije, koji uvijek krasila muslimane u Bosni. O tome sam pisao Otvoreno pismo filozofu Noamu Čomskom u New Timesu, kao vodećem mislilacu svijeta, i velikom kritičaru suvremenog američkog društva, sa zahtjevom, da analizira Dejtonski sporazum8 i da se u novim uvjetima, nakon 22. godine nađe jedno optimalno, humano rješenje za sve kon-stitutivne narode u Bosni i Hercegovini. Tako misle filozofi. Žao mi je što političari ne čitaju filozofe, pa je to razlog što su mnoge aplikacije za zaštitu Bosne poput kontroverzne revizije, na Tužbu za genocid upućene od faktora van Bosne postali su smiješne. Sve to ugrožava integritet Bosne kao najstarije države u regionu.

Dalje, ovdje želimo okarkaterisati Muhićevu, Filipo-vićevu i Muminovićevu filozofsku i društvenu misao, kao temeljnu konstrukciju za ključno utemeljenje bošnjačke fi-lozofske misli. Jer u pitanju su mislioci čiji stvaralački opus je mnogo širi i dublji od uobičajene enciklopedijske i aka-demske učenosti. Njihovi radovi i spisi, da su objavljeni u Njemačkoj, Americi, Francuskoj, obilježili bi epohu. U tom smislu, razumije se, samo po sebi, da se njihov život i djela marginaliziraju, iako su stvorili takva kapitalna filozofska djela, koja su zasluživala Nobela, pogotovo Muhić, čije kolumne u podgoričkom „Monitor“-u posjeduje estetsku i vanvremensku vrijednost. Navešćemo samo neka „Islam-ski identitet Europe“, „Štit od zlata“ i dr. Muminovićeva, s druge strane „Filozofija ideologije“, predstavlja grandioznu zgradu koja razobličava, svijet zarobljenog uma. Zatim, Fi-lipovićeva djela iz bošnjačke filozofije i politike „Filozof-ska istraživanja – filozofija i jezik“, s posebnim osvrtom na bosansku duhovnost, „Historija bosanske duhovnosti“ (u četiri toma 1/4), još nisu u Bosni doživjela zvaničnu pro-mociju u vrijednosnom sistemu koji zaslužuje. U tom smi-slu, treba pratiti iz subote u subotu, Filipovićeve kolumne u „Avaz“-u, uvjerićete se u ove navode.

Šta druge znanosti duguju filozofiji za svoju budućnost?

Zacijelo, filozofiju stvaraju ljudi, posebnog znanja i opsega duhovnosti. Filozofija, izvorno, kao ljubav prema mudrosti, predstavlja kritičko-racionalistički način tumače-nja stvarnosti i življenja. U tom smislu, filozofija ne samo metodom, nego idejama dala podsticaje za razvoj drugih humanističkih znanosti. Ono što posebno karakterizira ute-meljivače bošnjačke misli, jeste njihova originalnost, ko-herentnost, kreativnost i autentičnost promišljanja tema. Upravo, njihovim knjigama i idejama, kada bi bile preve-dene na vodeće svjetske jezike, dobili bi značajno mjesto u planetarnom rangu filozofije, jer su posebno dali doprinos promociji znanja čežnje za istinom i promovirali nadasve princip odgovornosti i kritičnosti. S obzirom, da se radi o individualističkim pristupima, svaka od ovih škola je za sebe, mada imaju međusobnu povezanost, kada je u pitanju promišljanje slobode i očuvanja nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta.

Kada je u pitanju bosanski filozofski ambijent, značajnu

ulogu, bez sumnje, je odigrala filozofija, a posebno u afir-maciji brojnih znanosti. Ovu ideju je prvobitno započela, da afirmira Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Herce-govine, međutim, zbog brojnih problema, kako ratnih tako i poratnih, stalo se na jednoj široj afirmaciji znanstvenog života i stvaralaštva.

Sagledavajući ukupnu duhovnost Bosne, bošnjački filo-zofi su svojim djelima razvili humanističku sliku svijeta, kao i inicirali brojne metode i tehnike povezivanja nauka na ovom prostoru. Posebno povezivanje sa historijom, etno-logijom, religijom, psihologijom, sociologijom umjetnosti, arhitekturom, te prirodnim znanostima.

Prema tome, zadatak filozofije, jeste da idejama izgra-đujemo metodologiju istraživanja kod drugih znanosti, kao i da podstiče međusobni znanstveni dijalog i erističke disku-sije u cilju podizanja nivoa učenosti u edukativnom procesu.

Završna misao

Utemeljivačke grčke filozofije, Sokrat i Platon su se poznavali (Platon je bio učenik Sokratov). Zatim Platon je bio učitelj Aristotelu, koji je rođen 15 godina poslije smrt-ne presude Sokratu. Utemeljivači bošnjačke filozofije su se poznavali i surađivali. Riječ je o misliocima Muhiću, za koga je malo reći da je europski filozof, već mislilac svjet-skog formata (jer reći danas nakon genocida u Srebrenici europski, kada je Europa prešutjela genocid, posebno Haš-ki tribunal, moramo naći neku drugu formulaciju). Zatim

www.gikoko.baDžemala Bijedi a 185, tel: 033 455 333

30

PEČAT

Muminović, je došao u sam vrh 70-ih godina prošlog stolje-ća europske filozofije, zahvaljujući dobroj komunikaciji sa Blohom (upravo poznavanjem njemačke filozofije i dobrim njemačkim izgovorom), koji je važio za neprikosnovenog autoriteta, u novom poimanju filozofije nade i duha utopije.

Prema tome, ovdje želim istaći činjenice za razmišljanje, o utemeljivačima bošnjačke filozofije, Muhiću – Mumino-viću – Filipoviću. Nisu oni prvi filozofi, jer 402 godine kako je preselio čuveni prosvetiteljski mislilac iz Bosne Pruščak,

a zatim slijedi jedna velika plejada, sve do dr. Safvet-bega Bašagića. Utemeljivači bošnjačke filozofije, poznavali su se i blisko surađivali. Muhić i Muminović su 80-ih godina XX stoljeća bili u rukovodstvu Saveza filozofskih društava Jugoslavije, i kao istaknuti filozofi su govorili u Plenijumu, Prvom kongresu jugoslovenskih filozofa (Herceg Novi, maj, 1988.), zatim, Muminović i Filipović su preko četiri dece-nije surađivali na Filozofskom fakultetu i na Univerzitetu u Sarajevu, kao profesori filozofije i filozofskih disciplina

1 Autor je bošnjački filozof, redovni profesor Uni-verziteta u Novom Pazaru, gostujući profesor na Univerzitetu u Tuzli, Internacionalnom univer-zitetu u Travniku, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i glavni urednik Enciklopedije Sandža-ka, koji je objavio na desetine studija i rasprava iz oblasti bošnjačke filozofije, kao i održao je niz predavanja iz ove oblasti na raznim univerziteti-ma, kako u Bosni, Sandžaku, Kosovu, Makedo-niji, i uopće u svijetu i na taj način, upoznao inte-lektualce i kulturne poslenike o sintezi bošnjačkog filozofskog diskursa. 2 Izlaganje na Prvoj naučnoj konferenciji “Savre-meni izazovi i perspektive društvenih i humani-stičkih studija”, Sesija: Filozofija – sociologija – politologija, SIP DHS 2017, Filozofski fakultet, Univerzitet u Tuzli, 6-7. april 2017.3 Prof. dr. Ali Ljaga (Liban, 1947), koji je proizveo u svojoj bogatoj karijeri oko 250 doktora znanosti, a među njima ima i njegovih stdenata iz Sandžaka, pa ih sada obilazi, kakve rezultate postižu i svojoj prosvjetnoj i edukativnoj djelatnosti. Prevoditelj sa arapskoj na bosanski, na ovoj tribini bio je prof. dr. Hajrudin Balić, koji je briljantno utjecao na uspo-

stavljanju komunikacije između pristunih i prof. A. Ljage.4 Akademik prof. dr. Ferid Muhić (Mahoje – Zavi-doviće, 1943.), redovni profesor filozofije na Uni-verzitetu “Sv. Kiril i Metodije” u Skopju. Riječ je o profesoru i filozofu sa međunarodnim rejtingom. 5 Prof. dr. Rasim Muminović (Trjebinje – Sjeni-ca – Sandžak, 1935-2012. – Sarajevo), istaknuti bošnjački etičar i europski mislilac. Suradnja sa Ernestom Blohom, koja je počela 60-ih godina, XX stoljeća na Korčulanskoj ljetnjoj školi, vinuo se u sam vrh europske filozofije, što priznaju svi ista-knuti mislioci u okruženju. 6 Akademik prof. dr. Muhamed Filipović (Banja Luka, 1929.), enciklopedist i mislilac bosanskog društva, član ANUBIH, aktuelni predsjednik Boš-njačke akademije znanosti i umjetnosti. 7 Akademik, dr. Enver Halilović (Sjenica, 1954.), redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Tuzli. Jedan od utemeljivača Odsjeka za filozofiju i soci-ologiju, na Filozofskom fakultetu. U dva mandata obavljao funkciju rektora Univerziteta. Za sada je direktor Akreditacione komisije za Visoko školstvo Bosne i Hercegovine.

8 U Sarajevu je koncem 2016.godine, objavljeno kapitalno djelu u tri toma, akademika dr. Smaila Čekića “Dejtonska legalizacija genocida”, Insitut za istraživanje genocida, Univerzitet u Sarajevu. Ovo djelo smo analizirali i rezimirali na oko 200 stranica, američkim modelom sažimanja i uputili američkoj javnosti na uvid. Kakve će biti reakcije, slijedi da vidimo. 9 Autor je bošnjački filozof, redovni profesor Uni-verziteta u Novom Pazaru, gostujući profesor na Univerzitetu u Tuzli, Internacionalnom univerzitetu u Travniku, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i glavni urednik Enciklopedije Sandžaka, koji je objavio na desetine studija i rasprava iz oblasti boš-njačke filozofije, kao i održao je niz predavanja iz ove oblasti na raznim univerzitetima, kako u Bosni, Sandžaku, Kosovu, Makedoniji, i uopće u svijetu i na taj način, upoznao intelektualce i kulturne po-slenike o sintezi bošnjačkog filozofskog diskursa. Izlaganje na Prvoj naučnoj konferenciji “Savreme-ni izazovi i perspektive društvenih i humanističkih studija”, Sesija: Filozofija – sociologija – politolo-gija, SIP DHS 2017, Filozofski fakultet, Univerzi-tet u Tuzli, 6-7. april 2017.

n Skupština BANU u Sarajevu

31

PEČAT

i drugim univerzitetskim centrima. Bez sumnje, pristuno je opće uvjerenje, da je akademik Filipović jedna izuzetna fi-gura, putujuća enciklopedija i akademija.

Najzad, Muhić i Filipović su imali priliku da surađuju u okviru osnivanja BANU, gdje je Muhić izabran za prvog predsjednika ove najelitnije bošnjačke institucije, a u novije vrijeme je na čelu ove akademije, filozof Filipović. Među-tim, mišljenja smo, da je potrebno više kohezije u njihovom radu i sinteze u povezivanju filozofa i sociologa na širem prostoru Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Prema našim du-gogodišnjem istraživanju, kada bi se otvorila dva instituta u BiH, za izučavanje filozofije, etike i estetike i drugih filo-zofskih disciplina, uz postojeći Institut za etiku i estetiku, koji djeluje na Univerzitetu u Novom Pazaru, smatram da po ugledu na inicijativu i djelatnost BKZ „Preporod“ koji od 1999.godine do današnjih dana realizira ediciju sto djela bošnjačke literature. U ovom slučaju, imajući u vidu objav-ljivanje kapitalnog Pruščakovog djela, „Izabrani spisi“, Izdavači: Institut za islamsku studiju i El-Kalem, Saraje-vo, 2015. Istim putokazom bi se moglo utemeljiti filozof-sko-sociološka edicija, koja bi mogla sadržiti najmanje 200 tomova, od najranijih vremena do danas.

Zatim aktuleni predsjednik Bošnjačke akademije Fili-pović, po svom opisu je mnogo veći filozof od Bernarda Rasela (1872-1970), na osnovu čijeg imena je konstituisan Raselov sud u Hagu, za ratne zločine. Zašto se u Bosni, ne bi utemeljio Filipovićev sud - za suđenje ratnih zločina, jer Haški tribunal je svoju misiju ukopao presudama prema Bo-sni, odbacujući a’ priori Reviziju tužbe za genocid protiv

Srbije i Crne Gore, a time je izvršio ponižavanje žrtava ge-nocida, jer je postupio suprotno pravu, i time stao na strani zločinaca, koji su izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Zato, ovaj skup, koji tretira suvremene izazove i persep-ktive društvenih i humanističkih studija, može biti značajan, da se inicira osnivanje znanstvenih instituta za izučavanje filozofije (sa sjedištem u Sarajevu i Institut za etiku i esteti-ku u Tuzli. Ovdje želim da spomenem, da na Internacional-nom univerzitetu u Novom Pazaru, djeluje Institut za etiku i estetiku, ali sa ograničenim brojem subjekata – istraživa-ča, ali naše projekte država Srbija ne želi ni da razmatra). Zato, ovaj pristup je ujedno i prilika da se otvaraju pitanja bošnjačke filozofije, što se permanento čini, kako na Uni-verzitetu u Novom Pazaru, tako i na Univerzitetu u Tuzli. To je znak, da se ova misao uključi, u dijalog sa drugim filozofijama mnogo razvijenih naroda, što će biti od zna-čaja za afrimaciju kulture i znanosti Bosne i Hercegovine i Sandžaka. u

Kratka bilješka o autoru

Dr. Šefket KRCIĆ (1953), bošnjački filozof, univeri-tetski profesor, pisac, kritičar, enciklopedist, leksikograf, esejist, pjesnik, polemičar, borac za ljudska prava, redov-ni profesor Univerziteta u Novom Pazaru (predaje filozo-fiju, etiku, estetiku, retoriku, sociologiju i metodologiju), ex-profesor Univerziteta Crne Gore (udaljen početkom 1992. iz vanpravnih i političkih razloga), profesor po pozivu na više univerziteta. Član je najuglednije svjet-ske književničke asocijacije P.E.N. Centra, Hegelovog filozofskog društva, Svjetske filozofske federacije. Bio je rukovodilac Saveza filozofskih društava Jugoslavije, jedan od pokretača Prvog filozofskog kongresa, predsjed-nik Društva estetičara i etičara Crne Gore. Član Europ-ske Akademije znanosti i umjetnosti. Član IJAS (Brisel, NUNS Beograd), profesionalnih žurnalista. Sada je pred-sjednik Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Prevođen je na više europskih jezi-ka. Autor je preko 2.000 raznih priloga (studije, rasprave, eseji, osvrti, recenzije, znanstvena saopštenja) i trideset djela iz filozofije i dvadeset knjiga iz oblasti literature. U javnosti je prisutan od 1973. g. U povodu četiri decenije stvaralačkog rada 2013. objavljena je obimna dokumen-tarna knjiga Selektivna bibliografija Krcićevih radova (koja je promovirana na Svjetskim književnim susretima, posvećenim progonjenim piscima).

IZABRANA FILOZOFSKA DJELADR ŠEFKETA KRCIĆA U DVADESET KNJIGA:

FILOZOFSKE RASPRAVE I ESEJI (1973-1983)FILOZOFIJA VUJADINA JOKIĆA (1987, 1996) FILOZOFIJA ŽIVOTA (2001) FILOZOFSKE KRITIKE STALJINIZMA (1984, zabra-njena knjiga) ESTETIKA POEZIJE (2002) MARXOVA FILOZOFIJA OD IDEALIZMA DO UTO-PIZMA (1987) FILOZOFSKI PUTOKAZI I dio (1973-2002) FILOZOFSKI PUTOKAZI II dio (1973-2002) FILOZOFIJA ČOVJEKA (1988-2000) ESTETIKA LJUBAVI (1988-2000) TAKO JE ZBORIO J. TAJBIN (2000) VRHOVI BOŠNJAČKE KULTURE I FILOZOFIJE (1999) CRNOGORSKA FILOZOFIJA XX STOLJEĆA (1986) DIJALOZI I POLEMIKE (1978-1998) BOŠNJAČKA MMF FILOZOFIJA (Muhić, Muminović, Filipović) SUVREMENA BOŠNJAČKA FILOZOFIJA (2016)UVOĐENJE U TOKOVE ISLAMSKE FILOZOFIJE (2000)ESTETIKA U VREMENU (2012)IZAZOVI BOŠNJAČKE FILOZOFIJE DANAS (2013)FILOZOFSKI DISKURS (2013)VAŽNIJI PRIRUČNICI I UDŽBENICI:SOCIOLOGIJSKI PRAKTIKUM (2002)PRAKTIKUM IZ ETIKE (2004)OSNOVI ESTETIKE (FUN, 2007)PRAKTIKUM IZ RETORIKE (2007)PRAKTIKUM IZ METODOLOGIJE (2010)PREGLED POVJESTI FILOZOFIJE (2012)UVOĐENJE U METODOLOGIJU (2013)

32

DRUŠTVO

Posebno što je raspoloženje sta-novništva Plava i Gusinja bilo, da se brane po svaku cijenu, pri

čemu su imali podršku albanskih ple-mena. O tome Porta izvještava Rado-njića, te ga upoznaje sa izvještajima iz Manastira (Bitola), Skadra i Prištine od osmanskih vlasti, da će se Albanci su-prostaviti oružjem ulasku crnogorske vojske u Gusinje i Plav. Porta očigled-no nije bila spremna spriječiti taj otpor i ući u sukob sa ovim snagama, pa je knjazu Nikoli još jednom predložila Kučku Krajinu u zamjenu za Gusinje i Plav, ostavljajući Crnoj Gori sva ona područja na kojima su živjeli hrišćani. S druge strane, Portu je jako uznemiri-la vijest koja je došla do Istanbula, da je crnogorska vojska sa topovima doš-li u blizinu Gusinja. Sam Safet-paša je tražio objašnjenje od Radonjića zbog ovoga postupka Crnogoraca.1 Oko ovih problema te zaoštravanja odnosa Crne Gore i Porte, Radonjić je razgovarao za ruskim knezom Labanovim, koji se u međuvremenu vratio u Istanbul, upo-znavši ga o odbijanju Porte da preda Gusinje i Plav.2

Krajem septembra 1879. godine komadant rumelijske osmanske voj-ske, Muktar-paša, dobio je naredbu od

Porte da sa svojih 11 bataljona pođe u Plav i Gusinje i da na bilo koji način, pa i vojnim putem riješi pitanje pre-daje Plava i Gusinja Crnoj Gori. Do-laskom u Prizren i Đakovicu, poučen iskustvom mušira Mehmed Ali-paše, Muktar-paša je shvatio svu složenost situacije. Strahujući od pobune među svojim vojnicima koji nisu bili spremni da krvare za ono što im je naređeno. Muktar-paša je sve učinio da problem riješi dogovorom i obećanjima stanov-

ništvu Plava i Gusinja, da će im, ako ne žele da žive u sastavu Crne Gore i ako se opredijele da se isele iz svog rodnog kraja, obezbijediti da izvrše iz-bor novog mjesta naseljenja. U tom po-gledu im je predložio da izaberu neko mjesto na Kosovu, u južnoj Albaniji ili Makedoniji, obećao im je dovoljno ziratne zemlje, pomoć u vučnoj stoci, sjemenu i svemu drugom što je nužno, kako bi oni u novom mjestu naselje-nja uspostavili normalan život. U tom smislu uputio im je Proklamaciju u kojoj je pored ostalog naglašeno: „Te-ritorija Gusinjskog kajmakama presta-la je biti dio države njegovog carskog veličanstva sultana (...). Usljed toga, svaki otpor bi bio nezakonit, te vas i vaše porodice izlagao bi zlu, od kojeg vas je carska vlada željela poštedjeti. Poslednji put zaklinje visoka Porta da se pokorite, ili pak prihvatite očinske odredbe da se osigura sudbina onima među vama koji će se okaniti otpora i ostaviti ustupljeno zemljište (...). Da bi vam olakšali iseljenje dobićete ba-dava u vlasništvo, prikladne zemlje za življenje u Manastirskom, Kosovskom i Skadarskom vilajetu, te u Beratskom sandžakatu, daće vam se kola i konji da bi vam se olakšalo iseljenje. Carska

Diplomatska misija i pokušaj rješavanja Plavsko-gusinjske krize (1878.-1879.) - Drugi dio

Poraz Crnogoraca u boju kod Nokšića 1879. i okončanje „Plavsko- gusinjske afere“

n Piše: Prof. dr. Izet ŠABOTIĆ

Kako se diplomatskim putem nije mogla riješiti kriza oko Plava i Gusinja, stvari su se sve više zakomplicirale. Rat je bio sve izvjesniji! Toga su bili svjesni i Porta i crnogorska strana.

33

DRUŠTVOvlada obećava vam da će vas pomoći besplatnim sjemenom za vaše njive i da će vam činjeti olakšice u početku dok ne uredite vaša imanja. Nakon toga, bi-ćete nekoliko godina oslobođeni svake discipline i zemljarine. A ako se pak, oglušite ovom razumnom savjetu, tada će visoka Porta biti bezuslovno prisi-ljena da se okani svakog nastojanja da vas pomogne u ovom udesu. Tada će te vi sami sebi nanijeti tešku sudbinu i nesreću, što će se na vas oboriti“.3 Glavari Plava i Gusinja su se oglušili o ovu Proklamaciju, pa je otpor pre-daji Plava i Gusinja bio još izraženiji kod tadašnjeg bošnjačkog i albanskog stanovništva, spremnog i odlučnog da svim sredstvima odbrani svoje domo-ve i svoj vatan. To su potvrdile i gla-vešine-prvaci Bošnjaka i Albanaca Gusinja, Peći i Đakovice, koji su raz-govarali sa Muktar-pašom. Oni su bili izričiti da neće predati Plav i Gusinje. Toga je bio svjestan i Muktar-paša, koji nije uopće razmišljao da silom zauzme Plav i Gusinje i preda ih Crnoj Gori, jer je bio uvjeren da su Bošnjaci i Albanci bili spremni pružiti otpor svakom nasi-lju. Za ovakav stav, Muktar-paša je kao opravdanje naveo slijedeće: “Ja ne go-vorim da mi ne želimo ispuniti obaveze Berlinskog kongresa, ali mi nijesmo obavezni da po svaku cijenu predamo Crnoj Gori te zemlje, koje su joj dodi-jeljene Berlinskim kongresom. Mi smo se od njih odrekli, a nismo dobli nika-kve odštete za izgubljenu zemlju. Po-znato je, da od tih zemalja mi nijesmo imali nikakve koristi, trošili smo samo pare na izdržavanje činovnika kako u Gusinjskoj, tako i Đakovačkoj kazi. Ako je stanovništvo Gusinjske, Pećke i Đakovčke kaze ustalo protiv odluka Berlinskog kongresa, nemoguće je da se ne saglasimo sa tim da je u Berli-nu učinjena velika pogreška, što je od Bošnjaka i Arnauta oduzeta zemlja u korist Crne Gore. Ne gledajući na to, mi se ne protivimo vama, po osnovu odredaba Berlinskog kongresa, odrekli smo se tih zemalja, neka ih sad Crno-gorci sami uzmu. U svoje vrijeme kad smo mi pokoravali ove krajeve niko nam nije pomagao, pa zašto bi mi opet pokoravali iste, da bi ih poklonili Cr-noj Gori. Mi se nismo obavezali na to“, kazao je Muktar-paša, te dodao da bi to značilo slijedeće: „da kokošku koju smo ustupili, očupamo, ispečemo i po-

prigamo, pa da je tako gotovu stavimo Crnogorcima u usta“4 Muktar-paša je ukazao na dvostruke aršine, koje velike sile imaju, posebno kada je riječ o pro-storu Balkana, gdje nije Porti dozvolje-no da zaštiti muslimane, a traži se da se predaju Plav i Gusinje. „To se ne može učiniti bez prolivanja muslimanske krvi“. Crnogorci su smatrali da je ova-kav stav Muktar-paše dao još veći pod-sticaj Bošnjacima i Albancima na pru-žanje otpora i vjerovali da Muktar-paša smišljeno ne želi sukob sa Bošnjacima i Albancima i odugovlači ovaj problem do proljeća, vjerujući da će Evropa promijeniti odluku Berlinskog kongre-sa u vezi Plava i Gusinja.5 Muktar-paša je bio siguran da bi bilo kakav njegov pohod na Plav i Gusinje doveo do ot-pora bošnjačkog i albanskog stanov-ništva i neželjenih posljedica. Stoga on nije razmišljao o poduzimanju mjera na tom planu.

Crna Gora je sve više bila nervo-zna i iskazivala je nezadovoljstvo u vezi predaje Plava i Gusinja. Stoga je reagirala donošenjem Memoranduma kneževine Crne Gore, koji je upućen velikim silama, potpisnicima Berlin-skog kongresa. U njemu je osmanska vlada optužena da namjerno i svjesno sabotira predaju Plava i Gusinja Crnoj Gori, iako je ova bila nemoćna, jer da

bi to ostvarila trebalo je krvlju da uguši revolt naroda koji je odlučio da brani svoje domove, koji je u tom pogledu imao široku podršku građana Osman-skog carstva. Ovaj problem je toliko intrigirao knjaza Nikolu da se on od-lučio da probleme koji su se odnosili na Plav i Gusinje prati putem posebnog djelovodnog protokola, kojim je nepo-sredno rukovodio. U njemu su sadrža-ne brojne depeše izaslanika u Istanbulu koje su razmjenjivane sa vlastima na Cetinju. Iako su knjaz Nikola i njegovi saradnici bili svjesni da u ovom slučaju Bošnjaci i Albanci braneći Plav i Gu-sinje „u suštini branili svoju zemlju“, ipak su istu željeli zauzeti po svaku cijenu.6 Crna Gora se pripremala da sa vojskom okupira ova mjesta.7 Me-morandum crnogorske vlade i optužbe imali su za cilj da prikriju pripreme Crne Gore za oružani napad na Plav i Gusinje. U vezi sa tim, na Cetinju su postojale dvije struje. Knjaz je bio pod uticajem ruskog konzula Jonina. Sa njim se slagao i ministar inostranih djela Mašo Vrbica. Oni su zagovarali rješenje plavsko-gusinjskog pitanja oružanom silom. Na knjaza Nikolu je vršen snažan uticaj da se to i sprovede.8

Suprotno njima, taj prijedlog su s rezer-vom prihvatili Ilija Plemenac, ministar vojni i vojvoda Simo Popović, knjažev

Poraz Crnogoraca u boju kod Nokšića 1879. i okončanje „Plavsko- gusinjske afere“

n Gusinje nekada

34

DRUŠTVOsekretar. Oni su smatrali da za Plav i Gusinje treba angažovati vojne snage i ekonomski potencijal kojim Crna Gora nije raspolagala. Ipak, preovladalo je raspoloženje za koje su se zalagali ru-ski konzul i ministar spoljnih djela. Već 5. oktobra 1879. izdato je naređenje na-čelniku vrhovne komande Vučiniću da se izvrši mobilizacija 12 bataljona, sa 4.800 boraca.9 Tako su vojne aktivnosti već krenule. Marko Miljanov je krajem oktobra 1879. godine zauzeo karaulu iznad sela Pepića, a početkom novem-bra i drugu karaulu kod sela Ržanica. U novembru je prema Plavu stiglo još šest bataljona kombinovanih od po 250 vojnika, tako da je odred pod koman-dom Marka Miljanova brojao 6.000 vojnika“.10 Nasuprot njima, Plavljani i Gusinjani raspolagali su sa oko 2.500 boraca i približno toliko rezervnih bo-raca na koje su mogli računati. Raču-nali su, da će ih pomoći i susjedna al-banska plemena. Istovremeno javljala su se i dva bošnjačka odreda na sektoru Mojkovca i Donjeg Kolašina, pod ko-mandom Fejza Kalića i hodže Gušmira, koji su najavili mogućnost da bi se mo-gli uključiti u borbu, ako bi Crnogorci napali na Plav i Gusinje, ali do toga to-kom borbi nije došlo.11

Samo je bilo pitanje dana kada će doći do oružnog napada. Stanovništvo Plava i Gusinja se spremalo za pruža-nje otpora crnogorskoj vojsci. U tom smislu uspostavljena je dobra suradnja sa snagama u Peći, Prizrenu i Đako-vici. Nakon saznanja da će eventualni vojni pohod na Plav i Gusinje biti po-vjeren Marku Miljanovu iz Kuča i da će udarna snaga napada biti iz pravca Velipolja, Rikavačkog jezera, Vrmoše i Grnčara, Ali-paša Šabanagić je na-redio da se u dužini od 12-15 km iz pravca sjever-jug, od Vrmoše do Krlše (iznad Gusinja), gdje je bilo sjedište kajmekama, iskopa odbrambeni rov širine oko 2 m, koji se prostirao čita-vim pravcem. Kasnije se pokazalo da je ovo bio uzaludan trud, jer je napad izvršen iz suprotnog prvca, iz Gornje Ržanice i Pepića prema Nokšiću i Pla-vu, najvjerovatnije zato što su na dru-goj strani bili obaviješteni o kopanju kanala.12 Početkom decembra iz Peći u Gusinje je dotjerano oko dvije hilja-de tovara tajine i džebane, a došlo je i nešto dobrovoljaca.13 Ovi događaji se uopšte nijesu dopali crnogorskoj vlasti,

a posebno vojvodi Maši Vrbici, koji je tražio od Gavra Vukovića koji je u međuvremenu otišao u Istanbulu, da Porta pošto nema namjeru da interviše u Plavu i Gusinju, povuče svoje snage koje su u decembru 1879. godine došle u Gusinje.14 Bošnjaci i Albanci Gusinja i Plava, iako neuporedivo malobrojni-ji, izrazito slabo naoružani, bez prave vojne organizacije, opredijelili su se da svojim životima brane prostore ova dva mala mjesta, svoje domove i poro-dice, običaje i način života, tradiciju i sve ono što ih je činilo posebnim, ra-čunajući na vlastitu svijest, nacionalnu i vjersku opredijeljenost, spremnost da se bore i da izdrže, potpuno svjesni ri-zika koje takvo opredjeljenje nosi.

Kao i prije Berlinskog kongresa, sve do kraja 1880. godine na ovim područ-jima nije bilo osmanske vojske. Umje-sto nje bezbijednost gradova obezbije-đivale su dobrovoljne domorodačke je-dinice, koje su se u osmanskim izvori-ma tretirale kao „koloni militer“.15 Ova je organizacija proizilazila iz aginskog statusa, prema kojem je na područ-ju Plava i Gusinja bilo 12 agaluka, pa prema tome i 12 bajraka (bataljona). Međutim, age su bile nosioci prava, ali je svaki bajrak imao svog bajraktara iz jednog od tamošnjih plemena, odnosno bratstava. Ova organizacija je praktično primjenjivana u vrijeme odbrane Plava

i Gusinja 1879 i 1880. godine.16

Porta je bila svjesna da će doći do rata, stoga je željela izbjeći žrtve, pa je preko Muktar-paše uputila Plavlja-nima i Gusinjanima Proklamaciju, da Plav i Gusinje predaju bez krvi. Gusi-njani i Plavljani na skupštini, održanoj 3. decembra 1879. godine, nisu prihva-tili ovu poruku iz Proklamacije Por-te i Muktar-paše. O tome je Ali-paša Šabanagić obavijestio kosovskog va-liju Hafiz-pašu, visoku Portu i mušira Muktar-pašu. Suočen sa svom težinom problema Muktar-paša se opredijelio da se na kraju obrati i ruskom konzulu u Prizrenu Jastrebovu, da mu realno pre-doči stvarnu situaciju i da ga zamoli da on preko svoje vlade pomogne rješenju problema na drugi način. Jastrebov u vezi sa tim objašnjava, da mu je Muk-tar-paša predočio da je: „raspoloženje ljudi u pomenuta tri okruga toliko uz-buđeno da se ja ne usuđujem krenuti tamo s vojskom, koja takođe dobro ra-zumije, šta znači boriti se protivu braće po vjeri u korist crnogorskih hrišćana, koji su bili vječni naši neprijatelji, dje-lo je koje izlazi iz običnog reda musli-manske politike. Ja ne govorim, da u meni nema dosta vojske radi ostvarenja postignutog cilja, ali ja ne mogu da ne kažem svoju bojazan da bi u današnjem momentu bila dovoljna dvojica ulema (muslimanskih duhovnika) i da mi za-

n Prijepolje

35

DRUŠTVOustave svu moju vojsku i da me sasvim razoružaju. Kao što vam je poznato da se to dogodilo sa našim komandirima u Bosni, pred okupacijom Austro-Ugar-ske. Takođe i primjer ubistva Mehmed Ali-paše živo se hrani u mojem pamće-nju.“17

Među suprostavljenim snagama sve više je bilo nestrpljenja i samo je bilo pitanje početka sukoba. U historiogra-fiji imamo različita gledanja na ovaj događaj. Međutim, vojvoda Mašo Vrbi-ca u svojoj šifrovanoj depeši upućenoj vojvodi Stanku Radonjiću u Istanbulu piše „ da u srijedu udariše Arnauti na naše straže. Broj je bio veliki i naših je mlogo poginulo i Arnauti su sa velikim gubitcima. Saopštite ovo poslanicima i Porti uz izraz velikog sažaljenja Knja-ževske vlade, što mora da podnosi ve-like žrtve, budući da po savjetima sila i po uvjerenju Porte osuđena na ovoliko čekanje i na ovolike žrtve“.18 Zna se da

je već 4. decembra 1879. godine Marko Miljanov je sa svojim kombinovanim odredom otpočeo iznenadni napad pre-ma Plavu. Napad je izvršen iz pravca Gornje Ržanice, a ne kako je očekivano iz pravca Veli Polja i Vrmoše. Iznenadni napad omogućio je napadaču prednosti koje su se izrazile prvenstveno u tome, što je bez nekog značajnijeg otpora us-pio da uđe u selo Nokšiće i da stigne do oko 5 km od Plava, gdje su ga dočekali Plavljani i gdje je došlo do odlučujuće bitke. Saznavši da je Marko Miljanov krenuo sa vojskom prema Plavu, Plav-ljani su u grupama, kako se gdje ko na-šao, bez kolebanja i predumišljaja odla-zili prema Nokšiću. Tako su pripadnici plemena Hot, bez naredbe i saglasnosti, krenule prema mjestu gdje su se vodile borbe, a da ih je član Komiteta narod-nog spasa Jakup Ferović opomenuo da sami ne treba da odlaze već da treba organizirano poći i prihvatiti borbu,

našto su Hoti odgovorili „ne vjerujemo mi vama glavarima, nego odosmo“, i zapjevali hotsku pjesmu „Puška e Ho-tit –nima e zotit“ (Hotska puška božja pomoć) i sami pođoše u boj“.19

Na bojište su stizali nezavisno jedan od drugih. Jedni sa desne strane Lima, a drugi preko Ječmišta, gdje je Marko Miljanov propustio da izvrši obezbije-đenje svoje bočne strane. Vojske su se izmiješale i sukobile „prsa u prsa“. U međuvremenu iz pravca Gornje Ržani-ce, istim putem odakle su stigli borci Marka Miljanova, dolazili su i Rugov-ci, pa su se na taj način Crnogorci našli u okruženju. Ostala albanska plemena nisu mogla biti obaviještena o početku borbe, jer su bila udaljena oko 50 km, a borba je trajala svega četiri sata. Nisu uspjeli da se u borbu uključe ni Gusi-njani koji su od Plava bili udaljeni 11 km. Bila je to nemilosrdna i krvava bor-ba, koja je na kraju vođena jataganima i hvatanjem „grlo za grlo“. U takvom stanju, jedan drugom u zagrljaju, pada-li su u nabujali Lim, koji je nosio sve pred sobom. Jedan broj boraca ostao je u zagrljaju sve dok Lim nije splasnuo i voda se povukla, pa su „ u zagrljaju nalaženi oko Prijepolja, Priboja i Ru-dog“. U narodu ovoga kraja je do da-našnih dana sačuvana pjesma vezana za ovaj događaj „Lim se muti, vojvoda se ljuti, što mu nosi mrke Crnogorce...“. Za četiri sata krvave borbe sa jedne i sa druge strane, poginulo je oko 1.000 bo-raca, mada neki historičari ovu brojku povećavaju i do 3.000,20 što se smatra nerealnim. Crnogorske snage su pretr-pjele poraz. Sa preostalom svojom voj-skom Marko Miljanov je uspio da se povuče preplivajući Lim, zahvaljujući konjima. Da je ova borba bila veoma teška i krvava vidljivo je iz izvještaja engleskog konzula Grina u Skadru, koji je javio u London, da je vođena veoma žestoka borba „prsa u prsa“.21 O pora-zu crnogorskih snaga govori i vojvoda Mašo Vrbica, gdje ističe da su Kuči i Bratonožići stradali i da je na stoti-ne mrtvih i isto toliko ranjenih. Da je među „turcima“ bilo oko hiljadu strada-lih. „Turske“ vojske je bilo oko 7.000 do 8.000 i svaki čas pristižu. U Rožaju se prikuplja velika vojska, a muhtara nema. Veliku su sumnju imali i na Por-tine snage, jer kako tvrdi Vrbica da je među vojnicima bilo onih sa turbanima, a vojska se vladala vojnički. Ovo tre-n Borbe su bile krvave i nemilosrdne

36

DRUŠTVO

1 Marko Miljanov je krajem oktobra 1879. godine zauzeo karaulu iznad sela Pepića, a početkom novrembra drugu karaulu kod sela Ržanica. U novembru je prema Plavu stiglo još šest bataljona kombinovanih od po 250 vojnika . Tako da je odred pod komandom Marka Miljanova brojao 6.000 vo-jnika“. H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma, 74., Memoari Gavra Vukovića.2 A CG, f - MID CG, n = 1302, Izvještaj Radonjića vojvodi Maši Vrbici, od 27. septembra 1879. godine.3 Bosanskohercegovačke novine, 15. januar 1880, br. 5.4 A CG, f - MID CG, n = 71, S Raporta jastrebova, od 10. decembra 1879. godine.5 A CG, f - MID, n = 1345, S Raport jastrebova, od 10. decembra 1879. godine.6 N. Ražnjatović, Crna Gora i Berlinski kongres, 185.7 M. Memić, Bošnjaci, 171.8 Gavro Vuković, Memoari, M. Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, 162.9 N. Ražnjatović, Crna Gora i Berlinski kongres, 185.10 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija do Mem-oranduma, 74., Gavro Vuković., Memoari.11 M.Memić, Bošnjaci, 171.12 Čedo Ćulafić, Prokletijski meterizi, M.Memić, Bošnjaci, 169.13 A CG, MID, n = bbr. Šifrovana depeša vojvode Maša Vrbice nekome u Skadru od 18. decembar .1879. godine.14 A CG MID, n =1347, Šifrovana depeša vojvode Maša Vrbice Gavru Vukoviću u Istanbulu 19. de-

cembra 1879. godine.15 Gliša Elezović, Ahmed Dževdet-paša, Iz posmrt-nih ostataka Ahmed Dževdet-paše“, Prilozi, OIS-a, II, Sarajevo 1951. 121,16 M. Memić, Bošnjaci, 166.17 A CG, f - MID, n = 1345, 10. decembra 1879. godine.18 A CG, f - MID, n = 1349. Šifrovana depeša vo-jvode Maša Vrbice Stanku Radonjiću u Istanbulu, od 23. decembra 1879. godine.19 H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija do Mem-oranduma, 75., Č. Ćulafić, Prokletijski meterizi, M. Memić, Bošnjaci, 173.20 „Neki albanski historičari tvrde da su Crnogorci ostavili na bojištu oko 3.000 mrtvih i ranjenih, dok knjaz Nikola u svojim Memoarima piše da je na su-protnoj (plavskoj) poginulo više od 1.000 Plavlja-na, Rugovaca i Pećana“. Nikola I Petrović Njegoš, Autobiografija, Memoari-putopisi, Cetinje 1969, 563. M. Memić, Bošnjaci, 174.21 Ovu priliku engleski konzul je iskoristio da skrene pažnju svojoj Vladi da predstavi i struktu-ru stanovništva ovoga kraja. Po njemu, od 1.262 domaćinstva Plava i Gusinja, 230 su bila albanske narodnosti, ili 18,2%, a ostalo su bili Bošnjaci. Te da ukaže na nerealnost odluka Berlinskog kongresa da ova dva mjesta dodijeli Crnoj Gori. Crna Gora je imala cilj da proširi svoje teritorije i da dobije obradivo zemljište „Crnu Goru trebalo je prema njenim zaslugama toliko proširiti (...) da ima dvolj-no ravnica, gora, mora, kako bi se materijalno mog-la razvijati (...). od Crne Gore treba stvoriti jednu samostalnu državu na Balkanu“. (Vojvoda Gavro

Vuković, Memoari., M. Memić, Bošnjaci), 174, 22 A CG, f – MID CG, n = 1348. Šifrovana depeša Maše Vrbice vojvodi Stanku Radonjiću u Istanbulu, od 8. decembra 1879. godine.23 „Crna Gora je imala tada da sama okupira Plav i Gusinje. Pored Vasojevića, koji su tu čekali, ona je poslala za taj posao svega šest bataljona. Knjaz je odredio vojvodu Božu Petrovića i vojvodu Vr-bicu da vode stvari, i oni su došli u Andrijevnicu. Komanda je bila data vojvodi Marku Miljanovu, a vojvoda Miljan Vukov bude uklonjen. Vojvoda Kuča je svratio u prolazu kod vojvode Miljana Vukova. Zapaženo je iz razgovora dvojice vojvoda da se Marko Miljanov jako oduševljavao svojom vojskom od dva najača plemena Crne Gore i Brda i krenuo s punim uvjerenjem da će kazniti Ali-bega Gusinjskog i Plavljane. Na to mu je vojvoda Mil-jan, predviđajući neuspjeh, primijetio: „Idi Marko, ali pazi da Ali-beg ovoga puta ne postane paša“. I to se na posljetku i ostvarilo. (dr. Radomir V. Vešović, Pleme Vasojevića, Sarajevo 1935, 313-314.)24 A CG, f - MID CG, Depeša Gavra Vukovića iz Istanbula, od 20. januara 1880. godine.25 A CG, f - MID CG, Depeša Gavra Vukovića iz Istanbula, od 21. januara 1880. godine.26 A CG, f - MID CG, Depeša Gavra Vukovića iz Istanbula, od 29. januara 1880. godine.27 A CG, f - MID CG, bez oznake, Instrukcija izdata kontra admiralu Kremeru od strane Bečkog dvora 17. avgusta 1880. godine.28 A CG, f - MID CG, bez oznake, Instrukcija izdata kontra admiralu Krameru od strane Bečkog dvora 17. avgusta 1880. godine.

ba saopštiti Porti. Knjaz Nikola je imao namjeru da na Gusinje i Plav pošalje dodatnih 8.000 ljudi.22 O ovom porazu Crnogoraca značajno se bavio dr. Rado-nja Vešović, koji je o istom iznio zani-mljiv stav.23 Cilj Plavljana i Gusinjana bio je da odbrane svoje domove, vjeru i način života, običaje i tradiciju i svaka-ko teritoriju. Koliko je važna ova bitka najbolje pojkazuje interes velikiog bro-ja historičara za ovaj događaj.

Trideset dana kasnije, 8. janua-ra 1880. godine dogodila se još jedna bitka. Ovom prilikom na Murinu oko 5 km sjevernije od Nokšića, gdje se cr-nogorska vojska bila povukla i čekala da se stabilizuje. Ova je bitka bila or-ganizovanija. U njoj su pored Plavljana učestvovali i Gusinjani, kao i albanski dobrovoljci. Na osnovu zarobljene dvi-je ruske zastve, pretpostavlja se da su na crnogorskoj strani u borbama bile i ruske jedinice, ili makar savjetnici. Broj žrtava je bio manji jer se borbe ni-jesu vodile „prsa u prsa“. I u ovoj bici poražene su crnogorske snage, koje su na kraju shvatile da se Plav i Gusinje ne mogu zauzeti.

Ova bitka je bila još jedan dokaz da

se odredbe Berlinskog kongresa veza-ne za Plav i Gusinje ne mogu sprovesti niti mirnim, ali ni vojnim putem. Prema izvještajima Gavra Vukovića u samom Istanbulu su se vodile žestoke diplo-matske borbe oko Plavsko-gusinjske afere. Nastavljeni su pritisci na Portu i predlagana rješenja ovog složenog pita-nja. Austrougarska i engleska vlada su preko svojih poslanika u Istanbulu tra-žile od Porte da povuče svoje snage iz Gusinja i Plava.24 Francuski, engleski i italijanski poslanici su se plašili austro-ugarsko-osmanske intervencije u Alba-niji i tražili su da se Plavsko-gusinjska afera riješi, ili zamjenom teritorija ili predajom Plava i Gusinja.25 Poslanici su imali više prijedloga za izmjenu gra-nica. Predložili su da se Crnoj Gori u zamjenu za Plav i Gusinje daju Bojanu i Ulcinj. Prema dostupnim informacija-ma Porta je pristajala na prvo.26 I sile potpisnice su na kraju shvatile da se mora naći drugačije rješenje.

Rijedak je slučaj poput ovoga, da su otporom stanovništva dva mala mjesta poništene odluke velikih sila. Tako su se morale mijenjati odluke jednog veli-kog kongresa. Inicijativu za to je pokre-

nula Austro-Ugarska, a potom je preu-zela Francuska, tražeći da se Crnoj Gori umjesto Plava i Gusinja dodijeli neki novi prostor. Prvobitno opredjeljenje je bilo na Kučku Krajnu, sa djelovima teritorije plemena Hota iz Gruda, pored Skadarskog jezera. Crnoj Gori je ovo odgovaralo, jer bi se na taj način pri-bližila Skadru. Međutim, Ulcinj je bio pristupačan međunarodnoj floti i velike evropske sile su se opredijelile za ovu soluciju. Od strane Austro-Ugarske, Francuske i Engleske vršen je strašan pritisak i prijetnja da Osmansko carstvo mora predati Ulcinj. Austro-Ugarska je tim povodom dala jasnu instrukciju admiralu Krameru, od kojeg je tražila da sa s druženom eskadronu pomogne crnogorskoj vojsci da zauzme Ulcinj.27

Oni su sa svojom flotom isplovile iz Gruža kod Dubrovnika i usidrile se pokraj Ulcinja. Osmanska država je bila primorana da pošalje svoju vojsku koja je izvršila predaju Ulcinja. To je uradio komandant skadarskog garnizo-na Derviš-paša. Tako je 26. novembra 1880. godine crnogorska vojska ušla u Ulcinj.28 Bio je to krajnji ishod „gusinj-sko-plavske afere“. u

37

IN MEMORIAM

Šemsudin Kurtović bio je profe-sor istorije, koju je dobro pozna-vao i nesebično volio. Rođen je

02.01.1956. godine u selu Đerekare na Pešterskoj visoravni u blizini Tutina, kao osmo dijete u porodici Iljaza i Džemile Bele Kurtović. Dobrostojeća porodica mu je omogućila školovanje, najprije u rodnom mjestu, a zatim u obližnjoj Le-skovi. Gimnaziju je pohađao u Novom Pazaru. Po završetku Gimnazije upisuje Istoriju na Filozofskom fakultetu u Pri-štini, gdje diplomira 1983. Po diplomi-ranju najprije radi u osnovnim školama u Tutinu, da bi, po ukazanoj prilici, za-snovao radni odnos u Gimnaziji u Tutinu, gdje ostaje do kraja života. Zasnovao je porodicu sa suprugom Hasnom (rođena Derdemez) sa kojom je izrodio troje div-ne djece- kćerku Elmu (udata Turković) i sinove Ramiza i Vahida, svi su završili fakultete, uvaženi su sportisti i omiljeni među mladima.

Cijeli radni vijek prof. Šemsudin Kurtović posvetio je vaspitno-obrazov-nom radu u školi i porodici i imao zapa-žene rezultate. Svojim predanim radom i nesebičnim zalaganjem, svojom filigran-skom retorikom i smislom za zdrav san-džački humor, umio je da motiviše svoje učenike da zavole školu i njegovu isto-riju. O tome svjedoče mnogobrojna pri-znanja koja su dobijali njegovi učenici,

od opštinskih do republičkih takmičenja, iz oblasti istorije. Nesebično je pomagao siromašnu i seosku djecu, znajući da i iz sopstvenih sredstava finansira učenike na takmičenjima. Čak je učenicima sa Pe-štera ustupao, u nevolji, svoje porodične prostorije za boravak. Sa učenicima je prikupljao eksponate iz prošlosti i tra-dicije Sandžaka, da je od svoje skromne školske učionice napravio školski istorij-ski muzej, što je bilo za svaku pohvalu. Koliko je volio da se očuvaju sandžački duh, tradicija i kultura, svjedoči njegovo neumorno zalaganje da se formira zavi-čajni muzej u Tutinu. Nažalost, ova nje-

gova ideja nije naišla na razumijevanje. Čak je nudio da donacijama prikupi i fi-nansira izgradnju takvog objekta.

Svoju ljubav prema Sandžaku, a po-sebno prema rodnim Đerekarima i Pe-šteru, iskazivao je mnogo puta u mno-gim prilikama. Zalagao se za restaura-ciju seoske džamije kao i oko izgradnje i asfaltiranja puta prema rodnom kraju. Kruna i poklon svom zavičaju i njiho-vim žiteljima je njegova knjiga „Đere-kare“, za koju bi i sam rekao: „Moja je želja da sve Đerekarce skupim na jedno mjesto, makar to bilo i samo u ovoj knji-zi. Ova ideja u meni živi odavno, žao mi je da priče o Đerekarcima budu za-boravljene. To duhovno bogatstvo koje sam brižljivo skupljao na skupovima je blago koje govori o karakterima pešter-skog gorštaka i njihovoj filozofiji život-nog opstanka. Gdje god da su Đerekaci ne zaboravljaju svoj zavičaj.“

U glavi su mu živjele još mnoge ideje i želje da ovjekoveči svoj Pešter i Sandžak, nažalost preuranjena i izne-nadna smrt ga je u tome omela.

Profesor Kurtović će ostati upamćen u porodici, kao dobar roditelj kome je po-rodica bila na prvom mjestu, kao odličan vaspitač koji se borio za svakog učenika, kao kolega koji je imao razumijevanje za svakog člana kolektiva. Otišao je veliki patriota, koji je volio svaki pedalj Pešteri i Sandžaka, tragač istine za koju je bio spreman i život dati. Hvala mu na svemu, ostaće uvijek u našim srcima. u

Šemsudin Kurtović, profesor Gimnazije u Tutinu (1956-2017)

n Šemsudin Kurtović

Navečer, 8 aprila ove godine, iznenada je preselio na Ahiret i zatvorio dunjalučka vrata Šemsu-din Kurtović, profesor Gimnazije u Tutinu. Smrt je otrgla od života jednog od njenih najboljih profesora, vaspitača mnogih generacija, neumornog tragača sandžačke istorije, intelektualca i divnog čovjeka.

n Piše: Refik MARTINOVIĆ

38

DRUŠTVO

Sistem milleta je politika Osmanlija prema nemuslimanima,zasnovan na osnovama vjere i sekte, određujući

odnose između države i zajednice, kao i među samim nemuslimanskim zajednica-ma. Društvo su uglavnom sačinjavali mu-slimani i nemuslimani. Vjera je određivala i odnos prema državi i status u društvu.Svi muslimani su, bez razlike na boju, jezik, kul-turu, mezheb ili porijeklo naroda, pripadali Millet-i slamu (narodu islama). U Millet-i islam su pripadali Turci, Bošnjaci, Albanci, Arapi, Iranci, Turkmeni, Palestinci, Tatari, Čerkezi, Čečeni i dr. Nemuslimani su bili organizirani u druge millete, oko različitih crkvenih organizacija poput pravoslavnih u koje spadaju Srbi, Crnogorci, Grci, Bugari ; katoličkih: Hrvati, Mađari idr.;gregorijanci: Gruzijci i Jermeni ; i Jevreji koji su bili or-ganizirani oko sinagoge.

Opšte mišljenje vlada da je tvorac siste-ma milleta sultan Mehmad II. Fatih Han, odmah po zauzimanju Istanbula 29. maja 1453. godine. Pravoslavni vaseljenski pa-trijarh je bio vjerski i upravni poglavar svih pravoslavaca i bio je član Divan-i Hu-majyun (Carski savjet) u ime svoje vjerske zajednice sa statusom vezira. U Fatihovo vrijeme javlja se multikulturno građan-sko društvo, koje u XVI. vijeku Kinali Ali Efendi, predstavlja funkcioniranje millet sistema.„Civilizovano društvo se sastoji od različitih grupa i protivničkih milleta koji se udruže, postignu dogovor i žive u miru i skladu. Nemuslimani su dobili veli-ku autonomnost u mnogim sferama poput vjeroipovijesti, obrazovanja i odgoja, po-rodičnih zakona i društvene solidarnosti. Sultan Fatih je ulaskom u Istanbul naišao i na preplašeni narod i vjerske poglavare i odmah je krenuo da na islamskim principi-

ma i po tradiciji svojih prethodnika usposta-vi harmoničnu i stabilnu vladavinu. Nakon 850 godina najave od strane Muhammeda, a.s. , Sultan Fatihu je pripala ta čast da rea-lizuje hadis koji glasi: „Istanbul će sigurno bitiosvojen! Divan li je komandant koji ga osvaja, divni li su vojnici koji ga osvajaju!»2

AHDNAMA SULTANA FATIHA KOJU JE DAO NARODU GALATE 1453.

«I borite se na Allahovom putu protiv onih koji povedu rat protiv vas, ali neot-počinjite borbu – jer Allah , zaista, ne voli porobljivače .»3

« Oni nevjernici koji se ne bore protiv vas zbog vjere vaše, a niti vas tjeraju sa ognjišta vaših – Allah vam ne zabranjuje da im pokažete dobrotu i da se prema njima ponašate s punom pravednošću: jer, uistinu, Allah voli one koji postupaju pravično.»4

Pošto je sultan Fatih ušao sa pobjed-ničkom vojskom u Istanbul i došao do Aja Sofije, ohrabrio je preplašeni narod garan-tirajući im pune slobode i sigurnost od bilo kakvog straha. Odmah potom sve te privi-legije koje je obećao hrišćanskom stanov-ništvu koje se predalo, potvrdio je i napi-smeno u AHDNAMI humajun, koju je dao stanovnicima Galate koji su prilikom osva-janja Istanbula Osmanlijskoj vosci pružili i veliku podršku, mada je među njima bilo i murtatluka (izdaje).

Tekst ove AHDNAME glasi:5

«Ahdnama zimijama sa Galate. Izdaje Ebu›l-Feth sultan Mehmad Han, kada je osvojio Istanbul.Napisana je rumskim (grč-kim) jezikom i ovjerena tugrom.

Ja sam veliki padišah, sultan Mehmed Han bin sultan Murat Han. Kunem se , imenom Onoga koji daje opskrbu, koji je Zemlju i Nebesa stvorio, i čistim, svijetlim i mubarek ruhom Hazreti Resula - alejhissa-latu ve›s-selam i cijelim Mushafom, i sa sto dvadeset i četiri hiljade pejgambera, dušom moga djeda i moga oca, mojom glavom i glavom mojih vojnika i mojom sabljom, narod Galate donio mi je ključeve svojih tvrđava, i tako pokazao spremnost na po-kornost. Ja također kažem:

1) neka se njihovi obredi i običaji, ka-kvi god su bili, opet na taj način izvršavaju;

2) neka im njihov imetak, opskrba, imanja, skladišta, vinogradi i vodenice, bro-dovi i čamci, njhove žene i djeca, i njihove sluge ostanu u rukama;

3) neka se koriste mojim zemljama;4) odredit ću im porez da ga kao i dru-

gi narodi plaćaju godišnje;5) neka im crkve i obredi budu slobod-

ni, ali neka ne zvone zvona;6) naka venecijanski trgovci rade i na

Ahdname sultana Fatiha

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

Multikulturlanost, ljudska prava i slobode

Osmanlijska država osnovana 1299. godine u kasabi Sogutu zapadnoj Anadoliji. Vrlo brzo je uspjela da se proširi na tri kontinenta. Osmanlijski vjersko-kulturološki plura-lizam koji uvodi jedna svjetska sila nedvosmislen je nastavak multikulturanogislam-skog pluralizma sa kvalitativnim unapređenjem, uvođenjem millet-sistema (zajednica)1. Osmanlijski sistem je sinteza islamskog, osmanlijskog i utjecaja pokorenih nemuslimana, na formiranje jednog novog političko-pravnog sistema.

39

DRUŠTVOkopnu i na moru, neka dolaze i odlaze; neka daju carinu shodno zakonu;

7) nećemo uzimati njihovu djecu u janičare; nećemo upotrebljavati silu prema onima koji ne prihvataju našu vjeru; naro-du Galate obećavamo da ih nećemo tretirati kao robove;

8) neka za vođu odaberu koga god oni hoće među sobom.

Napisano 857. h.g. pri kraju džuma-de-l-ula.”

Sultan Fatih po osvojenju Istanbula piše egipatskom sultanu: «Na sjeveru gra-da, na obali, imala je tvrđava koja je pri-padala Venecijanskim Evropljanima i koja je bila učvršćena. Zove se Galata tvrđava. U susjedstvu je Konstantinije. Ona je bila široka i prepuna podlih kafira. Kada smo napali Konstantinijje, narod ove tvrđave nam je došao. Obnovili su svoje sporazume sa nama. Njima smo rekli; pod uslovom da ovim drugima (Bizantincima) ne pomažete, kakvi ste ranije bili ostanite i sada. Najprije su prihvatili ove naše uslove i pokorili se našim naredbama. Kada se Konstantinijji dogodilo ono što se dogdilo, među mrtvi-ma i zarobljenima našlo se i žitelja Galate. Dakle, sa nama su ratovali! Ispostavilo se da su pokvarili saveze i sporazume i da su ispoljili svoj munafikluk. Nakon toga odlu-čili smo uraditi im što smo uradili i ovim drugima. U međuvremenu, došli su moleći: ako nam se ne smilujete mi smo izgubljeni. Oprostili smo im njihove greške, jer Allah je onaj koji prašta. Ostali su vlasnici svojih zemalja i zidina i upisali smo im imena u deftere džizje, kako bi svojim rukama na jedan nizak iznos davali džizju.»6

Sultan Fatih kao vladar od reda i zakona nije propusto priliku da o svemu u vezi sa osvajanjem Istanbula obavijesti Halifu:»-Medine-i Konstantinijje je uzvišen grad, poznat po svojoj čvrstini, s jedne strane okružen kopnom, a sa tri strane morem, za čiju odbranu su se založili vladari Rodosa, Katakona, Venecije i mnogi drugi koji po-slaše svoje vojnike .

Radi njegovog osvajanja u ovoj muba-rek godini, sa svim svojim vojnicima, za-jedno sa mnom, sa kopna i sa našim brodo-vima sa mora 857.h.g. 26. dana rebiul-ewe-la, spustili smo se na spomenuti grad.

Najprije smo njegovom narodu po-nudili prihvatanje Islama i zato što nisu prihvatili, napali smo ih, i poslije pedeset i četiri dana borbe, uz Allahovu milost i Resulullahovu pomoć, u utorak, 20. Džu-madel-ula spomenute godine feth i pobje-dabijahu dosuđeni...7

I obavještenje o mom ustoličenju i o fet-hu, ovo pismo zajedno sa poklonima poslali smo vašoj velikoj ličnosti.

Neka je selam nad Allahovim Poslani-kom i nad onima koji ga slijede.»8

Nakon smirivanja situacije u gradu i nakon izbora Genadiosa Skolaruosa za patrijarha Pravoslavne crkve, sultan Fatih je pozvao patrijarha Genadiosa na prijem i gozbu i tom prilikom mu uručio skiptar, krunu, ogrtač, bijelog konja i Ahdnamu. Ovim dokumentom Fatih patrijarha i nje-gove podanike oslobađa svake vrste poreza. Tu su definirana prava, slobode i privilegije koje je uživao patrijarh, a koje nije uživao u vrijeme bizantijskog cara.

Ekmeladin Ihsanogluističe da je «sultan prava kristjana zasnovao na AHDNAMI (poslanici) donijetoj carskim ukazom. Ova poslanica, koja se u originalu nalazi u Bri-tanskom muzeju u Londonu, sadrži važne stavkepoput zaštite manjina, slobode govora, obrazovanja, na vlastitom jeziku, kao i vjer-ske, kulturološke i ekonomske slobode.»9

Slične Ahdname (povelje) o statusu i ljudskim pravima i slobdama, sultan Fatih je uručio prilikom čestitanja i prisege, pra-voslavnom patrijarhu Jerusalima, Jermeni-ma i Jevrejima.10

Sve ove radnje i postupke kako u osva-janju Istanbula, tako i u uspostavljanju reda i mira u Carstvu11, pratilo je i tri hiljede šej-hova i uleme, koji su u borbi zajedno sa voj-nicima jurišali na grad i podučavali ih, među kojima je posebnu ulogu imao Fatihov šejh Akšemsuddin i veliki gazija Hasan Ulubatli. Sultan Fatih je gradu dao ime Islambol(Pu-no Islama – Grad Islama- Istanbul).

Osvajanje Istanbula od strane Osman-lija predstavlja najznačajniji događaj u XV. vijeku.Rušenje Bizantijskog carstva nakon

11 vijekova jeste događaj koji će ostati u historijskom sjećanju. Osvajanjem glavnog grada Istočnog rimskog carstva okončala se epoha mračnjaštva u Evropi i zahvaljujući Osmanlijskom upravljanju pojam slobode savjesti dolazi na vrh ljudskih prava, odakle je prenijet u evropsku kulturu. Suprotno od situacije koja je vladala u vrijeme Bizantij-skog perioda, Patriajrh sada više nije skro-mni sluga imperatora već priznati i poštova-ni član sultanovog Divana, koji uživa punu jurisdikcju nad svojim sljedbenicima. Patri-jarh i njegvi sveštnici su imali kontrolu nad crkvenom organizacijom, školama, pravnim i političkim sistemom. Oni su dobili uprav-ljanje nad velikim crkvenim posjedima, koji su uživali isti status kao i vakufska imovina. Imajući takvu ekonomsku moć, Pravoslavna crkva je dobila snažan autoritet nad zajedni-cama, školama i pravo da u skladu sa svojim vlastitim razumijevanjem i tumačenjem ori-ginalnog autoriteta koji joj je dodijelio sultan Mehmed Fatih han 1453. godine.

Mora se priznati da je Sultan Fatih na ovaj način povukao izuzetno vrijedan i dalekosežan potez i njime otklonio veliku opasnost i uticaj Pape i Venecije, koji su u to vrijeme bili glavni neprijatelji Osmanlij-skoj imperiji, neutralizirajući njihov snažan uticaj među kršćanima na Balkanu. Poznato je da je patrijarh Genadios i prije dolaska Osmanlija ispoljavao veliku mržnju prema Papi i protivio se bilo kakvom ujedinjenju sa katolicima sa Zapada.

U pravnom smislu ovdje dolazi do pu-nog izražaja kur›anski ajet: «O ljudi , Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvara-mo i na plemena i narode smo vas podijelili, da biste se bolje upoznali»12.

Iako su milleti ostajali unutar pravnog sistema države, u praksi je vrlo brzo pre-

Ahdname sultana Fatiha

40

DRUŠTVOovladao jezički i etnički različit odnos u odnosu na Muslimane, jer islam daje saglasnost plemen-skim, etničkim i jezičkim razlika-ma među narodima na Balkanu. Osmanlije su i unutar Ummeta posebne privilegije dali Kurdima i Turkmenima pod nazivom Kara millet i Boz millet13 i na taj način legalizirali etničke i društvene ra-zlike, koje će ih kasnije, pod utica-jem Zapadnih sila, skupo koštati, jer su bili vrlo česti pokušaji da se te skupine izdvoje iz islam milleta.

Društveni položaj u Osmanlij-skoj carevini je zavisio od toga ko-liki doprinos daješ državi, a neod togakojoj vjeri pripadaš.14

«Zimijski status u Osmanlij-skoj impreiji počeo se primjenjiva-ti u XIX vijeku, nakon društvenih i pravnih reformi, koje su potkopale millet sitem i počele tretirati osmanlijsko stanov-ništvo na većine i manjine na osnovu vjere.Tada se kršćani i Jevreji počinju nazivati rajom, što je označavalo niži društveni i po-litički status.»15

Papa Pio II. nakon što je odjeknula vijest o statusu Pravoslavaca i njihovim pravima i slobodama zagarantovanih AHDNAMOM, šalje pismo sultan Fatihu u kome kaže: «ukoliko prihvatiš kršćanstvo kao svoju vjeru, nudim ti predaju Zapadnog Rimskog carstva»16. Pismo je poslano 1461. godine, a poslao gaje papa Pio II. Fatih je tu ponudu oštro odbio i to je bio razlog da krene i za-uzme Otranto 1480.godine.17 Martin Luter je zadivljen pravdom i odnosima u Osman-lijskom carstvu izjavio dabi bio sretan da Osmanlije osvoje Njemačku.To je izjavio za vrijema sultan Sulejmana Kanunija.18

Volter je pozivao Evropljane «Haj-mo izaći iz ovog našeg skučenog svijeta i pogledajmo ostatak kontinenta. Turci su omogućili da preko 20 naroda i vjera žive u miru i slobodi. U Istanbulu je živjelo 200. 000 Ruma ortodoksa, bez ijedne pobune, što znači da nemuslimani imaju potpunu pravdu i slobodu.»19

Prilikm prijema prognanih Jevreja i Maora (muslimana) u Osmanlijsko carstvo, sultan Bajazit II. izjavljuje:“Proklet bio kralj Ferdinand što ih je protjerao, granice moga carstva otvorene su za sve one koji bilo gdje u svijetu pate»20. Aba Eban kaže da su Jevreji bili ravnopravni sa Turcima. Prvi dokument na svijetu o ljudskim pravi-ma i slobodama je Sultan Fatihova Ahdna-ma data kristjanima Galate.21

AHDNAMA SULTANA FATIHA DATAKRŠĆANIMA BOSNE, 28. MAJA 1463. GODINE

«Mi ni jedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti neznaš da Allah sve može».22 (Kur›an, El-Bekare/106)

«I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radi-te.» (Kur›an; An-Nahl – 91)

Sultan Fatihova Ahdnama humajun23, koju je iz ruku sultan Fatihovih na ljetnjem dvoru bosnaskih kraljeva na Milodražu, pri-mio predvodnik i najveći autoritet među bo-sanskim krstjanima i franjevcima, fra AN-ĐEO ZVIZDOVIĆ, 28. maja 1463. godine, bila je vrlo čest predmet preuveličavanja i minimiziranja.

Nama je cilj da u realnim okvirima pre-zentujemo pravu suštinu i značaj sultan Fa-tihove AHDNAME kao dokumenta i izvo-ra očuvanja multikulturalnosti i utemeljenja ljudskih prava i sloboda, posmatranu sa ove distance, u vremenu u kojem je nastala i za period za koji je važila.

Sultan Fatihova AHDNAMA HU-MAJUN glasi:

« ALLAH JE JEDINI POMAGAČMEHMED, SIN MURAD-HANOV,

UVIJEK POBJEDONOSNI!ZAPOVIJED ČASNOGA, UZVIŠE-

NOGA SULTANSKOG ZNAKA I SVI-JETLE CARSKE TUGRE, OSVAJAČA

SVIJETA JE SLJEDEĆA:JA, SULTAN MEH-

MED-HAN, DAJEM NA ZNA-NJE SVOM GRAĐANSTVU I ODLIČNICIMA, DA SU PO-SJEDNICI OVOGA CARSKO-GA FERMANA, BOSANSKI DUHOVNICI, NAŠLI MOJU MILOST, PA ZAPOVIJEDAM:

NEKA NIKO NE SMETA I NE UZNEMIRAVA SPOMENU-TE, NI NJIHOVE CRKVE;

NEKA MIRNO ŽIVE U MOME CARSTVU;

A ONI KOJI SU IZBJEGLI, NEKA BUDU SLOBODNI I SI-GURNI;

NEKA SE POVRATE, I NEKA SE BEZ STRAHA U ZE-MLJAMA MOGA CARSTVA NASTANE U SVOJIM MANA-

STIRIMA;NI MOJE VISOKO VISOČANSTVO,

NI MOJI VEZIRI, NI MOJI SLUŽBE-NICI, NI MOJI PODANICI, NITI IKO OD STANOVNIKA MOGA CARSTVA, NEKA IH NE VRIJEĐA I NE UZNEMI-RAVA;

NEKA NIKO NE NAPADA, NITI VRIJEĐA I UGROŽAVA: NI NJIH, NI NJHOV ŽIVOT, NI NJIHOV IMETAK, NI NJHOVE CRKVE;

PA I TO, AKO BI IZ TUĐINE DOVE-LI KOJEGA ČOVJEKA U MOJE CAR-STVO, DA IM JE DOPUŠTENO

KUNEM SE SLJEDEĆOM VELI-KOM ZAKLETVOM: TAKO MI STVO-RITELJA ZEMLJE I NEBESA, KOJI HRANI SVA STVORENJA, I TAKO MI SEDAM MUSHAFA, I TAKO MI NA-ŠEG VELIKOG PEJGAMBERA, I TAKO MI STO DVADESET I ČETIRI HILJADE VJEROVJESNIKA, I TAKO MI SABLJE KOJU PAŠEM, NIKO NESMIJE PRO-TIVNO UČENITI OVOME ŠTO JE NA-PISANO, DOKLE ONI BUDU POKOR-NI MOJOJ SLUŽBI I VJERNI MOJOJ ZAPOVIJESTI.»

PISANO 28. MAJA U MJESTU MI-LODRAŽ24

( 28. MAJ. 1463. godine, MILODRAŽ , BOSNA I HERCEGOVINA, FOJNICA – BUSOVAČA )

Najadekvatniji prevod je dao veliki stručnjak za osmanlijske rukopise rahmetli Hazim Šabanović, koji je doslovno preveo Ahdnamu.

«Zvizdovića Plašt. Od pamtivijeka je predaja, da je osvojitelj Bosne, Mehmed

41

DRUŠTVOII, davši Zvizdoviću athnamu zaogrnuv ga tom prigodom plaštem (binjišem), što je kod Osmanlijskih vladara bio znak odliko-vanja. Taj plašt pohranjen je u samostanskoj zbirci.» (fra Mijo)25

Bujrultija Skendr–paše. Ova bujrulti-ja (isprava) data je također Zvizdoviću od bosanskog Sandžak–bega Skender–paše g. 1486. Pisana je bosančicom, te stoga ima za našu povijast znamenitu važnost, kao prvi poznati spis Osmanlijske uprave u Bosni, koji je pisanbosančicom.Ta isprava doslov-ce glasi u latinici ovako:

«Milostiju Božiom i poveljnjem veliko-ga gospodara i velikoga emir-sultana cara Fajazita-bega mi gospodin Skender-baša, gospodar bosanski dajem vam na znanje vsijem i vsakom človjeku, komu se podoba i prijed koga lice dogjesai naša knigaotvorena s našijem biljegom gospodckijem, kako uči-nih milost počtenomu kuštodu fra Angelu, da si hodi slobodno vsudije po rusagu gos-podina Cara; izvan rusaga gospodina Cara ako bi hotio poći, kako je po njihovu zako-nu, da se ne zadije za nj nitho sluga gospodi-na Cara, ni turčin, ni kaurin, ni martolos, ni nijedan človjek. Zato mu učinih milost, jere je početni redovnik i pak su nam službeni njegova bratja, knez Domša i knez Milutin, jere imaju tako i knige gospodina Cara.

To mu je vjera i rječ naša gospodcka i da mu se to ne potvori, doklegodje pravo i vjerno hodi. I na to mu vjera i rječ naša gos-podcka i sai naša kniga otvorena. – Pisano 1486. lito, mjeseca avgusta, 20. dana.»26

Fra Anđeo Zvizdović je na poziv sul-tana Fatiha došao na ljetni dvor bosanskih kraljeva i u ime svih kristjana osvojene Bosne obećao vjernost i pokornost sulta-nu Fatihu. Fra Anđeo Zvizdović je, kako navode mnogi njegovi biografi, narodni čovjek, koji je bio pripadnik Bosanske cr-kve, potom Pravoslavac, pa Katolik i na kraju starješina svih Franjevaca u Bosni i zato je sultan Fatih, kao dobro obaviješten vladar sa dalekosežnom vizijom, donio od-luku da franjevcima, katolicima i drugim krstjanima u Bosni da AHDMAMU kakvu je dao patrijarhu Genadiosu II. po osvojenju Istanbula 29.5.1453. godine.

Osmanlije su budno pratili ponašanje stanovništva i shodno situaciji reagirali. Već su, piše fra Mijo Batinić 1486. godine uočili i osudili „pobirati neke pristojbe od naroda, pod izlikom da to šalju papi u Rim, no, u isto vrijeme odbiše pećkog patrijarha zahtjev, da se njemu podvrgnu franjevci u svemu, a katolici u Bosni, da mu daju iste pristojbe, koje mu daju njegovi jednovjer-

ci, što mu zabrani sultan Bajazit posebnim fermanom».27 Te iste godine podijeljeno je pravo katoličkom biskupu i grčko-istočnom mitrpolitu u Bosni, da oni imaju isključivo pravo rješavati ženidbene parnice svojih vjernika i vjenčavati ih, a da se u to ne mi-ješaju «turske kadije ili bilo ko drugi». Fra Mijo kad govori o progonima i globama kaže: «ne misli se na urođene Muslimane,s kojima su katolici živjeli u prijaznu odno-šaju», već se to odnosi na naimenovane či-novnike i vojnike koji su dolazili iz dalekih krajevaOsmanlijske imperije.28

Na osnovu islamskih pravila ratova-nja i po uputama koje daje Kur›an i hadis Pejgambera, o postupanju islamskih vlada-ra prema lojalnim građanima kršćanske i jevrejske vjere, sultan Fatih je trebao, ako se držao prethodnog iskustva, izdati i bo-sanskim kršćanima (na čelu sa bosanskim franjevcima) Ahdnamu, kakva je Fojnička Ahdnama, a kakvu je Sultan izdao, kao što smo prikazali, istanbulskom – vase-ljenskom patrijarhu i narodu Galate 1453. godine. Sultanu Fatihu su bili uzor islamski vladari i vojskovođe, od Muhammeda, a.s., preko Ebu Bekira, h. Omera, Salahudina Ejubija, pa do njegovih seldžučkih i osman-lijskih predaka i sultana .

Turski sultani, to se pouzdano zna, obi-čavani su, kad na svojim pohodima zauzmu jedno mjesto bez jačeg otpora i velikih žrta-va, da gradskoj posadi i braniocima koji su se predali na vjeru, dadnu pismenu vjero-dajnicu (aman-name) nakon koje je slijedila Ahdnama i da se u njoj zaklinju. Tako se, naprimjer, sultan Fatih u Ahdnami stanov-ništvu Galate ovako zakleo:

«Ja, veliki padišah i veliki car careva sultan Mehmed-han, sin sultan Murad-ha-na, zaklinjemse: Tako mi Boga, stvoritelja neba i zemlje, koji sve živo hrani i tako mi čiste i svijetle duše božijeg poslanika (Muhammeda)-neka je milost i mir božiji s njim!, i tako mi sedam mushafa, i tako mi sto dvadeset i četiri hiljade vjerovjesnika, i tako mi duše moga djeda i duše moga oca i moje glave i glave moje djece, i tako mi sablje koju pašem..... «.29 U ovoj ahdnami, kao što vidimo, imamo istu formu zakletve kakvu smo vidjeli u Fojničkoj AHDNAMI. Takve zakletve vidmo i u poveljama Sultan Murata II. Dubrovčanima, u kojima se kune da će im čuvati povlastice.

Srebreničku Ahdnamu spominje i Ša-banović,30 ali nema sačuvanih tragova o njoj. No ipak se, tvrdi Šabanović, na osno-vu do sada poznatih izvora, može reći da je Ahdnama autentična.» Činjenica da u ono-

vremenim izvještajima i hronikama nema spomena Ahd-nami i povlasticama koje ona sadrži, tačnije, koje su na osnovu ahd-name stečene, mogla bi se obrazložiti time, što su sve te izvještaje i hronike koje navo-di prof.dr. Matasović, pisali ljudi kojima iz vjersko-političkih razloga nije nikako išlo u račun da ističu neku naklonost i toleranci-ju silnog zavojevača, sultana Mehmeda II, koji je bio pregazio tolike kršćanske države i postao strah i trepet čitavoj Evropi.»31

AHDNAME (Ahd - je arapska riječ i znači zakletva, obavezati se, ugovor, spora-zum, a name je perzijska riječ i znači pi-smo, knjiga); pa prema tome Ahdnamu mo-žemo prevesti kao sultanska lična obave-znica i zakletva ili kako se još precizno ova ahdnama treba zvati «Ahdname humajun « to jest sultan Fatihova «lična obaveznica i zakletva «. Nju je osvajač Bosne Mehmed II. dao fra Anđelu Zvizdoviću iz Vrhbosne (Sarajeva)28. svibnja/maja 1463. godine, nekoliko dana nakon osvajanja Bobovca i predaje Visokog i nekoliko gradova unoko-lo, «nakon što se turskom caru predao glav-ni grad bosanskog kraljevstva Jajce, i na-kon što je tamo bio pogubljen kralj Stjepan Tomašević». Poučeni iskustvom evropskih osvajača u toku mnogobrojnih krstaških velikih i malih ratova, zabrinuti za svoje živote i svoju vjeru, te su godine masovno izbježali bosanski kršćani u još neosvojene kršćanske zemlje. Pojava masovnog bje-žanja je potpuno iznenadila osmanlijskog

42

DRUŠTVOsultana, jer od pustih krajeva njegova impe-rija nebi imala nikakve koristi, a pogotovu izbjeglo stanovništvo. Zato je on, kad mu je kustos (poglavar) bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović,pojasnio zbog čega narod bježi, dodijelio tu glasovitu Povelju, u kojoj je naglasio, da oni koji su ostali mogu mir-no živjeti u njegovom carstvu, a oni koji su izbježali, neka se bez straha vrate i da im niko neće dirati u njihovu vjeru, dokle god oni budu odani Sultanu.

Tom prilikom je sultan Fatih priredio prijem za fra Anđela Zvidovića, uručio mu Ahdnamu humajun i zaogrnuo ga skupo-cjenim plaštom, što je kako smo već vidjeli bio znak visokog poštovanja. Obzirom na sudbinu bosanskih kršćana i franjevaca po-stupak fra Anđela Zvizdovića, zaslužuje da se nazove pronicavim i providnosnim.On je padom Bosanskog kraljevstva i nakon smrti posljednjeg kralja Bosne, uvidio da je jedno razdoblje završilo, a da započinje drugo i da u tim novim prilikama trba potražitinačina da se sačuvaju narod i vjera. To mu je u ve-likoj mjeri pošlo za rukom i zbog toga je on dodatno još više uzdigao svoj autoritet i kod naroda i kod Sultana i njegovih saradnika . Iako original nije sačuvan, ipak je ostalo de-setak primjeraka, koji se čuvaju u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Visokom i dr.

Obrađujući diplomatiku iz XV. stolje-ća, nezaobilazan i najvažniji dokument je Fojnička Ahd-nama sultan Fatiha iz 1463. godine, «koja je kao ni jedan drugi turski dokument, toliko puta bila predmet naučnog i šireg interesovanja». Zaista, za bosnaske franjevce i katolike tako značajan dokument koji franjevci nazivaju «magna carta liberta-tum», kojim je reguliran odmah na početku osmanlijske vladavine položaj bosanskih kristjana i kao takav predstavlja osnov za njihov cjelokupan rad i djelovanje. Ahdna-me su odraz odnosa islamskih vlasti prema «sljedbenicima knjige» uopće. Koliko se među dobrim bosanskim franjevcima pridaje značaj ovom dokumentu, pokazuje i kome-morativna svečanost održana 28. maja 1963. godine povodom 500. godišnjice njegovog izdavanja, kojom prilikom je između ostalog pročitan i tekst Ahdname u prevodu.32

Kao dokument od posebnog znača-ja Sultan Fatihova Ahdnama je više puta objavljivana na turskom, i u prevodu na srpski, hrvatski, bosanski i latinski, a kao nezaobilazan izvor našla je mjesta u svim radovima o historiji franjevaca i njhovom položaju u vrijeme osmanlijske vladavine.S obzirom da se ne zna tačan datum pada Sre-brenice, koja se već 1. aprila 1462. godine

nalazi u posjedu Osmanlija, logično je da je Srebrenička Ahdnama mogla nastati nakon osvajanja 1462. godine. Ahdnama nam su-gerira i to da je Srebrenica mogla pasti bez većeg otpora i borbi. Takođernam sugerira da su franjevci i katolici u Srabrenici u to vrijeme predstavljali zančajan faktor i u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, gdje su postojale i katoličke crkve i samostani i zato su dobili sve one privilegije koje smo već naveli u citatu Ahdname.Iz XV. stolje-ćasu nam poznate sljdeće ahdname: dvije Murata II. iz 1430. i 1442. god. date Du-brovčanima na hrvatskom jeziku, akoje se nalaze u dubrovačkom arhivu, zatim sultan Fatihova Ahdnama data Veneciji na grčkom jeziku iz 1446.god., kao i Ahdnama data Dubrovčanima 1459. godine, ali sačuvana u prevodu na talijanski i hrvatski jezik. U XVI. vijeku su nam poznate Ahdname date od strane sultan Sulejmana Kanunija za ostrvo Hios u decembru 1520. godine, kao i za Veneciju 1540. godine.33

Turski historičar Halil Inaldžik pojam Ahdname definira ovako: «Zamjena za pokornost, kada vladar islamske države može odabrati jamstvo osobi ili zajednici, za prelazak iz Dar al-harba ili ratnog stanja u miran život, slobodno kretanje, sigurnost imovine i prelazak na zajedništvo i suživot koje nudi Dar al –Islam ili stanje mira i blagostanja. Isprave koje sadrže takve po-vlastice zovu se Ahdname, a izdaje ih po-glavar islamske imperije.To su jednostavno odobrene povelje, koje se svečano potvar-đuju zakletvom ili ahdom, pred uzvišenim Allahom. Ahdnama nije bilateralno ugovo-ren sporazum. Takve Ahdname Musliman-ski vladar jednostavno odobrava, kako bi uspostavio upravnu autonomiju na korist osvojene zajednice, trgovačke povlastice, ili kapitulacije nemuslimanskim državama ili zaštitu i autonomiju vazalnoj državi koja je formalno pokorna islamskom vladaru.»34

Dokumenti o davanju milosti i zaštite – Aman-name, izdavani su na molbu i traže-nje milosti, a na osnovu islamskih zakona i kanuna, koji su vladali u Osmanlijskom carstvu.35

Da bi se razumjela suština Aman-name, neophodno je razumjeti šerijatske (pravne) norme u osmanlijskoj pravnoj praksi. U svim islamskim imperijama, pa i u Osman-lijskoj imperiji, šerijat je predstavljao jedini, vjerski i ispravan način života. Tu se prije svega misli na islamske vjerske propise, koji su bili osnova šerijata.No, u Osmanlij-skoj imperijiznatan dio pravnih normi za-snivao se na kanunima koji su bili sultansko

običajno pravo da izdaje zakone.Podjela svijeta na Dar-ul-Islam – oblast

Islama i Dar-ul-harb – obalsti rata, značilo je da oblasti Dar-ul-islama moraju biti ure-đene po islamskim zakonima. Nemuslima-ni koji se zateknu ili se dosele u islamsku državu, ostaju da žive kao nemuslimani, stim što i za njih važe mnoge pravne norme koje važe i za muslimane.

Navodi se i kao «emanet-nama“ ili samo „emane (povjerenje, vjera)“. Riječ je o trenutnoj poštedi ili poštedi koja traje koliko i ratni pohod. Međutim, «milost», podrazumijeva obavezno zaštitu imovine, a po većini pravnih škola čak i pravo na slo-bodu, ako je darovana po okončanju borbe. Nerijetko «aman» je davan i muslimanskim pobunjenicima, iako takav čin nije saglasan sa strogim tumačenjem vjerskog prava. U mnogobrojnim situacijama vrlo često se koristio «aman bajrak» (aman bayragi), koji su nosili pregovarači koji su dolazili sa vije-stima da se grad ili određena regija predala. Pregovaraču koji je nosio aman bajrak ga-rantovala se sigurnost, prilikom iskazivanja lojalnosti i pokornosti novoj vlsati.

AHDNAMA I MEĐUNARODNE KONVENCIJE O LJUDSKIM PRAVIMA I SLOBODAMA

«Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite, da pravično sudite.»36

Nakon Ahdname, Aman-nama i drugih pravnih dokumenata od strane Sultana, 19. decembra 1876.godine, ustavna komisi-ja je na prijedlog sultan Abdul Hamida II, pod rukovodstvom Midhat-paše, donijela Ustav Osmanlijskog carstva.37 Ustavom je prvi put, po ugledu na zapadne države, uspostavljen Parlament. Iako se može reći da su sultani imali reguliranu zakonodav-nu, izvršnu, upravnu i sudsku vlast. Ustav je sadržavao 119 članova podijeljenih u 12 dijelova.38 U Ustavu se na samom početku regulira status sultana i Osmanlijske dina-stije, bez ograničavanja sultanove vlasti. Svi podanici su se nazivali Osmanlijama, bez obzira na vjeru.39

Austro-Ugarska pokušava da uredi po-ložaj nezadovoljnih Bošnjaka, uspostavom Rijaseta 1882. godine, a nakon Aneksije Bo-sne, car Franjo Josip konačno 17. februara 1910. godine donosi Štatut, odnosno Ustav , regulirajući ustavni poredak u BiH. Na samom početku Ustava regulirana su opća građanska prava, pa u članu 2 piše: «Svi su

43

DRUŠTVOzemaljski pripadnici pred zakonom jednaki, a članom 6 je regulirana «lična sloboda koja je regulirana zakonom». Sloboda vjere i sa-vjesti se ujemčava članom 8 i dalje navodi, niko nemože radi ispovijedanja svoje vjere biti prognan ili prekraćen u svojim pravima .

Nakon II. Svjetskog rata kada je napokon potpisana kapitulacija nacističke Njemačke 9. maja 1945.godine, dolazi do osnivanja Or-ganizacije Ujedinjenih Nacija 24. 10. 1945.godine u San Francisku, kada je usvojena Povalja Ujadinjanih Nacija , koja promoviše ljudsko dostojanstvo, zajedništvo, mir i si-gurnost svih ljudi i naroda u svijetu.

Nakon povelje, u sjedištu UN 10. 12. 1948.godine, usvojena je Univerzalna de-klaracija o pravima čovjeka.

UsporedbomAhdname i Univerzalne-deklaracijeo pravima čovjekauočit ćemo sljedeće :

Ahdnama kaže: Sultan Fatih kao vrhov-na zakonodavna vlast pozivajući se na uzvi-šenog Boga i svijetlu carsku tugru, zapovi-jeda svom građanstvu i svim službenicima :

1. “Neka niko ne smeta i ne uznemi-rava spomenute, ni njihove crkve.”40

Univerzalna deklaracija kaže: Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; (čl.18) i svako ima pravo na slobodu mišlje-nja i izražavanja, što obuhvata i pravo da nebude uznemiravan zbog svog mišljenja... (čl. 19).

Dok Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u članu 19 kaže:„Ni-ko ne može biti uznemiravan zbog svojih mišljenja“.41 U članu 17 stoji: „Svako ima pravo da posjeduje imovinu, sam kao i u zajednici sa drugima. Niko ne može biti sa-movoljno lišen svoje imovine.»42

Engleski misionar Tomas Arnold43, na sljedeći način objašnjava islamsku odliku slobodoljublja:

„Ništa se nije čulo ni o inicijativi prisi-ljavanja nemuslimana da postanu Muslima-ni, a ni o provođenju nasilja sa ciljem ukida-nja kršćanstva. Da su halife dozvolile jedne od ovih dviju alternativa, sasvim jednostav-no su mogli iskorijeniti kršćanstvo iz svojih zemalja, kao što su Ferdinand i Izabela isko-rijenili islam u Španiji. Kao što je Luj XIV u Francuskoj protestantizam smatrao zloči-nom (pokolj na hiljade hugenota 1572. god. – Bartolomejska noć) i kao što je jevrejima tokom 350 godina bio zabranjen ulazak u Englesku. Zbog toga što je okrenula leđa zajedničkim vjerskim aktivnostima sa svim ostalim područjima kršćanskog svijeta, nije se mogla ni preduzeti nikakva inicijativa za pomoć istočnoj crkvi Azije od strane

aktuelnog dijela kršćanskog svijeta koji ju je smatrao jednim od ateističkih zajednica. Prema tome, to što je istočna crkva nastavila svoje aktivno postojanje do današnjih dana jedan je od jakih dokaza da su vlasti , koje su slijedile Muhammeda, pokazivale jedan tolerantan vid uprave naspram hrišćana.»44

Evropska konvencija o zaštiti ljudski prava i osnovnih sloboda u članu 9 kaže: “Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroipovjesti; ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere, ili uvjerenja i slobodu čovje-ka da bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno,ispoljava vjeru ili uvjerenja mo-litvom, propovijedi, običajima i obredom»45. Znači da se i ovdje zabranjuje uznemirava-nje drugih i drugačijih i njihovih bogomolja.

2. „Neka mirno žive u mome car-stvu”.46

Univerzalna Deklaracija počinje:„Pošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jed-nakih i neotuđivih prava svih članova ljud-ske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu.“

Čl. 3: „Svako ima pravo na život , slo-bodu i sigurnost ličnosti.“47

U Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima48 se kaže „Pravo na život je neodvojivo od čovjekove ličnosti.» (čl. 6/1) «Svako ima pravo na slobodu i na sigurnost ličnosti,“navodi se u Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. „Niko ne može biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.“(čl. 3)49

Ubiti nevinog čovjeka jedan je od naj-većih grijeha, prema Kur›anu :

„Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“ (Al-Ma›ida 32)»50

3. A oni koji su izbjegli , neka budu slobodni i sigurni.51

Zbog toga što su životi njihovi ili sloboda ugroženi sveopćim nasiljem, stranom agresi-jom, unutrašnjim sukobima i grubim povre-dama ljudskih prava, „Svako ima pravo da traži i uživa u drugim zemljama utočište od proganjanja»52 čl. 14 Univerzalne deklaracije.

Sultan daje na znanje da izbjeglice u drugim državama neće biti uznemiravane niti proganjane i vraćane na silu u Osman-lijsko carstvo, da bi se nad njima vršila bilo kakva odmazda ili suđanje. Ovdje nemože-mo a da ne spomeneo postupak sa bosan-skim izbjeglicama u Crnoj Gori i ponašanje okupacionih snaga Srbije kada su u Foči mučili i na neistražen način likvdirali boš-njačke izbjeglice 1992. godine.53

4. “Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima.”54

«Svako ima pravo na slobodu kretanja i izbora stanovanja u granicama pojedine države.

„Svako ima pravo da napusti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu i da se vrati u svoju zemlju.»55 (član 13. Univarzal-ne deklaracije)

U Protokolu br.4 član 3 piše: «Niko ne može biti protjeran, bilo pojedinačnom ili kolektivnom mjerom sa teritorije države čiji je državljanin“.

„Niko ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je državljanin.»56

5. “Ni moje visoko visočanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji po-danici, niti ikood stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa, i ne uznemirava.”57

Konvencija protiv torture i drugih su-rovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka- usvojena 10 .12. 1984. godine navodi: Vodeći računa o članu 5 Univerzal-ne deklaracije o pravima čovjeka i članu 7

44

DRUŠTVOMeđunarodnog pakta o građanskim i po-litičkim pravima, prema kojima „niko ne može biti podvrgnut torturi, niti surovim, neljudskim, ili ponižavajućim kaznamaili postupcima «.

Član 5 glasi: «Niko se ne smije podvrg-nuti mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni. « (Univ. deklaracija)58

6. “Neka niko ne napada, niti vrije-đa i ugrožava: ni njih , ni njihov život, ni njihov imetak, ninjihove crkve.”59

Član 12 Univerzalne deklaracije zabra-njuje: „niko ne smije biti izložen proizvolj-no miješanju u privatni život, porodicu, stan ili prepisku, niti napadima na čast i ugled.Svako ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvog miješanja ili napada.»60

Član 13 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda tvrdi: « Svako kome su povrijeđena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji ima pravo na djelotvoran lijek pred nacionalnim vlasti-ma, bez obzira jesu li povredu izvršila lica

koja su postupala u službenom svojstvu»61. Također i član 14 zabranjuje diskriminaci-ju: „Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbjeđuje se bez dis-kriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacional-nom manjnom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»62

7. “Pa i to ako bi iz tuđine doveli ko-jega čovjeka u moje carstvo, neka im je dopušteno».63

Shvatajući važnost i razmjere fenome-na migracije, koji uključuje milione ljudi i odražava se na veliki broj država u među-narodnoj zajednici; Uzimajući u obzir sta-nje ranjivosti u kojem se radnici migranti i članovi njihovih porodica često nalaze za-hvaljujući, između ostalog, njihovom odsu-stvu iz države porijekla i teškoćama na koje mogu naići, a koje proizlaze iz njihovog prisustva u državi zaposljenja; Uvjereni da prava radnika migranata i članova njhovih

porodica nisu svugdje dovoljno priznata, zbog toga zahtijevaju međunarodnu zaštitu,

Član 9 i 10 reguliraju:»Pravo na život radnika i članova njihovih porodica bit će zaštićeno zakonom. Radnik migrant i čla-novinjegove porodice ne smiju biti podvrg-nuti mučenju ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kažnjavanju.“64 Čl. 12: Radnici migranti i članovi njihovih porodica imaju pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere». I sva ona prava koja su re-gulisana Ahdnamom i međunarodnim kon-vencijama u predhodnim stavkama. U članu 18 stoji: «Radnici migranti i članovi njiho-vih porodica izjednačeni su sa državljanima države u pitanju pred sudom i tribunali-ma».65 Migranti i članovi njihovih porodica neće biti podvrgnuti mjerama kolektivnog protjerivanja. Također i konvencija o statu-su izbjeglica pojačana je Protokolom koji obavezuje zemlje potpisnice na saradnju sa Visokim komesarom za izbjeglice kojih nije bilo lišeno ni vrijeme poslije Drugog svjet-skog rata. Takav je slučaj bio sa Javrejima

1 Isto; str 49.2 Isto; str. 49- 50.3 Kur’an; II. – 190. ajet,4 Kur’an; II- 193. ajet,5 Omer Faruk Yilmaz ; Sultan Fatih Mehmed Han. – Sultan Mehmed – Hanova Ahdnama koju je dao narodu Galate , str. 133 – 134. izdavač; Konektum, Sarajevo 2005. godine,6 Isto; str.134.7 Isto; str. 134.8 Isto; str. 135.9 Isto; str. 136.10 Isto; str. 137.11 Isto; str. 137.12 Kur’an; Al-Hudžurat- 13.ajet,13 O.F. Yilmaz; isto. str. 31. , Ekmeledin Ihsanoglu str. 138.14 Isto; str. 35.15 Benjamin Brande i Bernard Lewis ; Kršćani i Jevreji i osmanlijskoj carevini.Izdavać; Centar za Naučne Studije , Sarajevo, 2009.16 Isto; str. ;17 Doc. dr M. Sureya Šahin; Fener Patrikanesi, str. 186 – 187. ( odnosi se na Vaseljensku Patrijaršiju)izdavač Istanbul Yayin evi . Istanbul 1999. god.18 Isto. str 186.-187.19 Benyamin Brande i Bernrd Lewis ; isto.20 Andre Clot; Muslimanska španija str.268. Izda-vač; libris, Sarajevo, 2009.21 Isto; str 268-269.22 Kur’an ; El-Bekare- 109.23 “Ahdnama humajun” bi bio pravilniji naziv , nego samo AHDNAMA , zato što je Sultan Fa-tih lično svojom rukom dao Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću Na ljetnom dvoru Bosanskoh kraljeva 28.05.1463. god.24 Hazim Šabanović; je dao najbolji prevod. Za međunarodni naučni skup koji je održan 21.10-2003. ovaj tekst smo Mr. Nusret Čolo, magiustar osmanlijaske kaligrafije, veliki kaligraf i poznava-lac osmanlijskih rukopisa i ja pregledali i otklonili

štamparske greške kod prevoda i transkribovanog teksta i dali smo ga u ovom obliku.25 Isto; , str 183. – 185.26 Fra Mijo Batinić , potom Miro Vrgoč ; Bosna Franciscana br. 7, str 193 – 194. data je Skender – pašina Bujuruldija , koja je izdata 20. 8. 1486. godine, a koja se čuva u samostanu Fojnica.27 Isto; str 194-95.28 Isto; str 194.29 Isto;30 Hazim Šabanović; isto,31 Hazim Šabanović; isto.32 Isto; str 87. – 105.33 Isto; str 87. – 105.34 Isto;35 Isto; Aman-name, dokument o davanju vjere, davanju garancije za miran boravak na područje ratom zahvaćeno. Kasnije će taj dokumat imati i drugo značenje.Istorijski časopis, knj. LII. str 225.-256. Beograd, 2005.36 Kur’an; An-nisa, 58 ajet.37 Ekmeledin Ihsanoglu; isto. str.66- 70.38 Dženana Čaušević ; isto. str. 193.39 Isto ; str 194.40 Ahdnama.41 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pra-vima. čl. 19.42 Odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pra-vim i slobodama. čl. 17. Harun Yahya ; Isto, str 31-32.43 Isto ; vidi opširnije o ovim pitanjima.44 Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda čl. 9.45 Ahdnama; 46 Isto ; čl. 10 47 Međunarodni pakt o građanski i političkim pra-vima. čl. 6.48 Isto:Evropska konvencija o zaštiti ljudkih prava i osnovnih sloboda. čl 3.49 Kur’an ; al-Ma’ida – 32 ajet,50 Ahdnama

51 Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka . čl. 14.52 Ugledni crnogorski novinar i publicista Šeki Radončić je snimio dokumentarni film. Uz pomoć crnogorskog pravosuđa porodicama žrtava ratnog zločina , isplaćene su i novčane odštete.Dok film okt. 2009.53 Ahdnama ; isto54 Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka. čl.13.55 Univerzalna deklaracija Protokol br. 4 . čl. 3.56 Ahdnama ; isto.57 Univrzalna deklaracija o pravima čovjeka. čl 5.58 Ahdnanma ; isto . 6.59 Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka. , čl. 12.60 Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. čl 13.61 isto. čl 14.62 isto.63 Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih rad-nika-migranata i članova njihovih porodica. čl 9. i čl 10.64 isto član 18.65 Harun Yahya ; isto. str. 53.66 Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina (Strazbur – 1994.) čl. 18.67 isto.68 S.F. Ahdnama; isto 69 Omer Ibrahimagić; isto. str 155 – 164.70 Isto; str. 155- 164. 71 Isto. str. 155- 164.72 To nisu bili “ugovori “ kako mnogi autori navo-de, već sultan Fatihova zakletva, odnosno garancija napismeno.73 Kura’nski ajet; An-nisa 23..74 Harun Yahya, isto75 Hasan Kjafi Pruščak; Nizamul alem – Uređenje svijeta str. 17.- Sarajevo 1919. godine.76 Kur’an ; An-nisa 36

45

DRUŠTVOi Maorima (muslimanima) iz Španije, po preporici Šejhul- islama sultan Bajazit II. je dopustio masovna doseljavanja na prostore cijele Osmanlijske imperije66.

Na te i mnoge druge useljenike u za-mljama Osmanlijskog carstva, danas se odnose i Okvirna konvencija o zaštiti na-cionalnih manjina koju su usvojile članice Savjeta Evrope u Strazburu 10.11. 1994. godine u kojoj se navodi: „Smatrajući da pluralističko i istnski demokratsko društvo treba da poštuje ne samo etnički, kulturni, lingvistički i vjerski identitet svakog pri-padnika nacionalne manjine već i da stvara odgovarajuće uslove koji im omogućavaju da izraze, očuvaju i razvijaju taj identitet».67

Također i Deklaracija UN o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina iz 1992.godine potvrđuje: „da je jedan od osnovnih ciljeva UN, kako je utvrđeno njenom Poveljom, unapređiva-nje i podsticanje poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda svih, bez obzira na rasu, pol, jezik ili vjeru.“

„S obzirom da unapređenje i zaštita prava pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina doprinosi poli-tičkoj i socijalnoj stabilnosti države u kojoj žive imajući na umu posao urađen do sada u okviru sistema Ujedinjenih nacija, poseb-no u Komisiji za ljudska prava, posebno se to odnosi na obrazovanje, medije, kulturne aktivnosti i ekonomski i socijalni život».68

Sada je za razliku od međunarodnih konvencija i povelja, ovdje posebno važno na kraju citirati Ahdnamu, koju sultan Fatih završava zakletvom:

«Kunem se sljedećom velikom zakle-tvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam mu-shafa i tako mi našeg velikog Pejgambera i tako mi 124.000 vjerovjesnika, i tako mi sa-blje koju pašem, niko neće protivno učiniti ovome što je napisano, dok oni budu pokor-ni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti.»69

Iako se sultan Fatih smatra začetnikom kanun-nama odmah po osvojenju Istanbu-la, «mada je svaki sandžak imao svoje za-kone, svi su se oni u suštini podudarali sa osnovnim državnim zakonom, Kanun-i Osmani».70 Prvi zakonik je nastao odmah po osvojenju Istanbula i odnosio se na raju (1453. godine). Osnovni princip zakonika je u tome da «raja i zemlja pripadaju Sulta-nu». Sultan Fatih 1476. godine zaokružuje i svoj drugi zbornik zakona koji su bili subli-macija svih kanun-nama koje su pisali nje-govi pretci i dodao svoje, ostavljajući ih u amanet svojim nasljednicima, da bi na kraju

zaključio: „uovoj mjeri je država sređena. Neka moji sinovi, oni koji će doći poslije mene, nastave da se bore za njen boljitak»71.

Zbornik uređuje carski divan, dvor i Porta koji nedvosmisleno tretira sultana kao središte Porte i izvora sve vlasti, sadr-žavajući uz to i protokolarni dio. Ovakve kanun-name potpuno su tursko-islamske, a ne bizantijske, kako se to ponekad mo-glo čuti.72 Stoga je u AHDNAME-I HU-MAYUN (zavjet, davanje, garancija, na-pismeno, lično svojom rukom uručeno) posebna vrsta Ahdnamau koje se sa sigur-nošću može ubrajati Ahdnama data vase-ljenskom pravoslavnom patrijarhu Gena-diosu II. 1453. godine, Ahdnama data Sta-novnicima Galate iste godine, neposredno po osvojenju Istanbula; i Ahdnama koju je sultan Fatih uručio fra Anđelu Zvizdoviću, na ljetnom dvoru bosanskih kraljeva na Mi-lodražu, 28. maja 1463. godine.73

Sultanove su garancije toliko snažne i velike jer on se prije svega poziva na uzvi-šenog Allaha, bez trunke prostora da bi to neko mogao izigrati sa bilo koje strane.

To se i pokazalo kroz vrijeme, za šta mi imamo pred nama mnogo primjera i potvrda teksta Ahdname, koju su potvrđi-vali u istom sadržaju, prvo sultan Bajazit II, pa onda, uvijek kada se to argumentovano utvrđivalo da je neko od lokalnih upravi-telja narušio odredbe Ahdname. Za razliku od ahdnama, fermana, aman-nama i drugih sultanskih dokumenata, međunarodne kon-vencije, kao štosmo svakodnevno svjedoci-prateći dnevnopolitička svjetska i lokalna zbivanja, nisu dokumenti iza kojih stoji

tako snažan autoritet, koji je svjestan da ga Uzvišeni Allah prati i zapovijeda mu„da na-ređuje dobro,a da zabranjuje zlo».74

ZAKLJUČAK

Očekujemo da se međunarodne kon-vencije sistematiziraju i objedine u jednu sveobuhvatniju jedinstvenu formu, koja će imati snagu jednog univerzalnog zakona o zaštiti ljudskih prava iosnovnih sloboda i koji će stalno biti unapređivan i realno pro-vođen u svakodnevnoj praksi u cijelom svi-jetu, bez obzira da li se radi o razvijenim ili nerazvijenim narodima i državama.

Stoga tvrdim da je neopravdano izo-stavljena Medinska povelja, h. Omerova Ahdnama, a naročito se čini značajnom pojava AHDNAME koju je sultan Fatih uručio predvodnikuBosanskih kršćana, to jest i predstavniku katoličke Evrope, koja u to vrijeme nije znala za kulturu poštovanja i uvažavanja drugih i drugačijih, za multikul-turalnost, toleranciju, zajedništvo i suživot.

Evropa koja je tako surovo protjerala Jevreje, koja je tako grubo u svojim koloni-jalnim pohodima uništila na najbarbarskiji način jednu veliku civilizaciju na tlu Ameri-ke, o kojoj se od sramavrlo kasno očitovala moderna Evropa.

I na kraju samo da spomenemo brojne lomače za naučnike, za reformatore i slo-bodno misleće ljude. Evropa je u svom cen-tru prosvjtiteljstva Francuskoj, imala jednu Bartolomejsku noć 1572, mnogobrojne lo-mače i dr.75

Naš veliki alim Hasan Kafi Pruščak

46

DRUŠTVO1595.godine piše sultanu Mehmedu III. svoje vrlo smjelo ali veličanstveno djelo «Nizamul alem - uređenje svijeta“, u kojem kaže: „Državni je stub pravda. U Kur›anu stoji: « Bog zapovijeda, da se pravo radi i dobro čini». U tome su sadržane sve dobre ustanove za raju i vladara.»76

Kao što se vidi iz navedenih citata Ahd-name i kao što smo mogli vidjeti kroz histo-riju, muslimani i Osmanlije „nisu bili oni koji stvaraju nered,» već naprotiv, u sva po-dručja u koja su došli, svim ljudima su, bez obzira na vjeru i porijeklo, donosili pravdu, mir i sugurnost.

U skladu sa Allahovom naredbom: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo či-nite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijamabližnjim, i komšijama daljim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u posjedu vašem. Allah ne voli one koji se ohole i hvališu.»77 (An-Nisa; 36)

Muslimanska vlast se uvijek prema svim ljudima odnosila na najljepši način, o čemu svjedoče izmiješanost naroda, vjera, jezika, kultura i drgih osobenosti brojnih naroda i etničkih zajednica na prostorima gdje su vjekovima vladali Muslimani.

Postavlja se logičko pitanje, zar bi bo-sanski franjevci tako ljubomorno čuvali Ahdnamu humajun da je nije lično iz ruku sultan Fatiha uz najveće počasti i poštovanje primio najugledniji među kršćanima Bosne, fra Anđeo Zvizdović, na Milodražu 28. maja 1463. Godine, da ona nije utemeljila i štitila univerzalna ljudska prava i slobode, koja u to vrijeme kršćanski Zapad nije poznavao.

Ahdname su kao što smo pokazali, kroz analizu sadržaja i kroz komparaciju sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, autentič-ni i originalni dokumenti sa jedinstvenim sadržajem i univerzalnim porukama, iza kojih stoji lični auroritet moćnoga Sultana Osmanlijskog carstva, a koja je data u ime Allaha, stvoritelja Nebesa i Zemlje, sa re-zultatom trajnog utemeljenja, očuvanja i zaštite, multikulturalnosti,ljudskih prava i sloboda, u Bosni i Hercegovini, na Balkanu i širom velikog Osmanlijskog carstva. u

IZVORI I LITERATURA

1. AHDNAMA; Sultan Mehmed II. Fatih Han; Dokument koji se čuva uramljen u sa-mostanu Fojnica, kao i primjerci Ahdname u samostanu Kraljeva Sutjeska i Katoličkoj gimnaziji u Visokom (Poznata i kao Fojnička ahdnama).

U prilogu je i cjelovit plakat, sa Ahdnamom na osmaniljskom, turskom, bosanskom i en-gleskom jeziku, kao i fotografirana Ahdna-ma, koja se čuva u Fojnici. Slika dobijena od fra Mirka Majdandžića, gvardijana samosta-na Fojnica 2003.godine.2. Boškov, dr. Vančo; PITANJE AUTEN-TIČNOSTI FOJNIČKE AHD-NAME MEHMEDA II. IZ 1463.GODINE, Godiš-njak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Godina XXVII- XXX, 1977. – 1979. STR. 87. – 108. 3. KUR’AN s prevodom, preveo Besim Korkut, Izdanje: Fondacija Kralj Fahd, Sau-dijska Arabija, 1993.4. KUR’AN S PREVODOM , preveo Dže-maluddin Čaušević, izdavač: Svjetlost, Za-greb 1978.5. KONVENCIJA O SPRJEČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA (1948.)6. ŽENEVSKE KONVENCIJE I–IV. O ZAŠTITI ŽRTAVA RATA (1949.) I DO-PUNSKI PROTOKOLI I-II. (1977)7. KONVENCIJE KOJA SE ODNOSI NA STATUS IZBJEGLICA (1951.) I PROTO-KOL (1966.)8. KONVENCIJA O DRŽAVLJANSTVU UDATIH ŽENA (1957.)9. KONVENCIJA O SMANJENJU BRO-JA LICA BEZ DRŽAVLJANSTVA (1961.)10. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O UKLANJANJU SVIH OBLIKA RASNE DISKRIMINACIJE (1965.)11. MAĐUNARODNI PAKT O GRA-ĐANSKIM I POLITIČKIM PRAVIMA (1966.) I OPCIONI PROTOKOLI (1966. i 1989.)12. MEĐUNARODNI PAKT O EKO-NOMSKIM, SOCIJALNIM I KULTUR-NIM PRAVIMA (1966.)13. KONVENCIJA O UKLANJANJU SVIH OBLIKA DISKRIMINACIJE U OD-NOSU NA ŽENE (1979.)14. KONVENCIJA PROTIV MUČENJA I DRUGIH SUROVIH, NEHUMANIH ILI PONIŽAVAJUĆIH POSTUPAKA ILI KA-ŽNJAVANJA (1984.)15. EVROPSKA KONVENCIJA O SPRE-JEČAVANJU MUČENJA, NEHUMANOG ILI PONIŽAVAJUĆEG TRETMANA ILI KAŽNJAVANJA (1978.)16. KONVENCIJA O PRAVIMA DJETE-TA (1989.)17. MEĐUNARODNA KONVENCIJA O ZAŠTITI PRAVA SVIH RADNIKA M̶I-GRANATA I ČLANOVA NJIHOVIH PO-RODICA (1990.)18. EVROPSKA POVELJA ZA REGI-

ONALNE JEZIKE I JEZIKE MANJINA (1992.)19. OKVIRNA KONVENCIJA ZA ZAŠTI-TU NACIONALNIH MANJINA (1994.)20. USTAVI BOSNE I HERCEGOVINE, FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, REPUBLIKE SRPSKE, KANTONA-ŽUPA-NIJA FEDERACIJE BiH SA AMANDMA-NIMA, NA JEZICIMA BOSANSKOM, HR-VATSKOM, SRPSKOM I ENGLESKOM; IZDAVAČ: FEDERALNO MINISTAR-STVO PRAVDE, SARAJEVO 1997.21. Evropska konvancija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. (Rim, 4.11. 1950.)22. Univerzalna deklaracija o pravima čo-vjeka (New York, 10.12. 1948.)23. Povelja Ujedinjenih Naroda (San Franci-sko, 1945.)

LITERATURA

1. Almanah, 1992-2002, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Izdavač: VKBI- Sarajevo, 2003, Pregled tema i sagovornika na tribini VKBI , Tribine 1997-1998, 197. i 252. tribina; Bošnjaci u Makedoniji i Bošnja-ci u Turskoj2. Babić, Marko; HRVATI U BOSNI I HERCEGOVINI, U svjetlu povijesnih pri-jelomnica i statistike, str. 461-474, Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom, Cr-tajte granice ne precrtavajte ljude,Izdavač: Vrhbosnaska teološka visoka škola, Saraje-vo, 1995. 3. Bakšić – Muftić, Jasna; Sistem ljudskih prava, Izdavač: Magistrat, Sarajevo, 2002.4. Batinić, fra Mijo, Franjevački samostan u Fojnici, od 14. do 20. Stoljeća, Zagreb, 1913.5. Benjamin Braude i Bernard Lewis; Kr-šćani i Jevreji u Osmanskoj carevini- Funkci-oniranje jednog pluralnog društva, Izdavač: Centar za Naučne studije, Sarajevo 2009.6. Bosiard, A. Marcel; Humanizam Islama, Izdavač: El-kalem, Sarajevo, 2002.7. Bosna i Hercegovina u Osmanskim do-kumentima,Izdavač: Min. nauke Turske, Istanbul, 2009.8. Bosanski ustav – fototip izdanja iz 1910. godine, Izdavač: Muslimanski glas, Saraje-vo, 1991.9. Clot, Andre, Muslimanska Španija, Izda-vač: Libris, Sarajevo, 2009.10. Čaušević, Dženena; Pravno-politički ra-zvitak Bosne i Hercegovine, Izdavač: Eudi-tio iutistica, Sarajevo, 2005.11. Čaušević, Dženana; ŽIVOT I PRAV-NI POLOŽAJ FRANJEVACA U BOSNI

47

DRUŠTVOSREBRENOJ PREMA TURSKIM DOKU-MENTIMA, str. 285-300, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo, 2000.12. Džaja, Srećko; OSMANSKO OSVO-JENJE BOSNE I RIMSKA KURIJA, str. 219-228, Zbornik radova o fra Anđelu Zviz-doviću, Sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Izda-vač; Franjevačka teologija Sarajevo, 2000.13. KUR’AN s prevodom – preveo Besim Korkut, Štampa Fondacija Kralj Fahd, Sau-dijska Arabija, 1993.14. Đorđević, Jovan; Ustavno pravo, Izda-vač; Savremena Administracija, Beograd, 1989.15. El-Bejumi, Muhamed Redžeb; Salahu-din El-Ejubi: vitez Islama, Izdavač; El-keli-meh, Novi Pazar, 2008.16. Ebul-Hasan Ali el-Husein en-Nedevi; Šta je svijet izgubio stagnacijom Muslima-na,Bemust, Sarajevo, 2003.17. Fejfrić, Željko; Turski sultani, Izdavač; Štampa, Sremska Mitrovica, 2008.18. Fotić, Aleksandar; AMAN-NAME, knj.LII. str. 225-256, Izdavač; Filozofski fakul-tet, Beograd, 2005.19. Hadžić Nuri Osman; Muhamed, a.s., i Kur’an – Osvrt na historiju islamske kulture, Izdavač; Svjetlost, Zagreb 1987.20. Hamidulah, Muhammed; MUHAM-MED, A.S., Izdavač ; Svjetlost, Zagreb, 1977.21. Halilović, Rizvan; Bošnjaci u Makedoni-ji (brošura), Izdavač; VKBI Sarajevo, 1997.22. Handžić, Mehmad; Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercego-vačkih muslimana, Izdavač; Islamska dionič-ka štamparija, Sarajevo, 1940.23. Pavel, Domonji; HELSINŠKE SVESKE BR.27.; MULTIETNIČKI IDENTITET VOJVODINE Izazovi u 2007-08. (priredio Pavel Domonji), Beograd, Izdavač; Helsinš-ki odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008.24. Ibrahimagić, prof. dr. Omer ; Držav-nopravni i politički razvitak Bosne i Herce-govine, Sarajevo, 2009.25. TOMISLAV ŽIGMANOV M̶ULTI-KULTURALNOST I INTERKULTURAL-NOST–SLUČAJ VOJVODINA, str. 228-229, Izdavač; Helsinške sveske , Beograd, 2008.26. Imamović, Mustafa; Historija Bošnjaka, Izdavač; Preporod, Sarajevo, 1997.27. Jelenić, Julijan; Kultura i Bosanski fra-njevci-Fototip izdanja iz 1912, Izdavač; Svjetlost, Sarajevo, 1990.28. Jilmsz, Omer Faruk; Sultan Fatih Meh-med-han ̶ Osvojenje Istanbula, Izdavač;

TUGRA , Sarajevo,2005.29. John, V. A. Fine, JR; Bosanska Crkva, novo tumačenje, Izdavač; Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2005.30. Karčić, Fikret; Pravni tekstovi-Odabrani izvori za Opću historiju države i prava, Iz-davač; Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2004.31. Kemura, Sejfudin fehmi Bin Ali; BI-LJEŠKE iz prošlosti bosanskih katolika i njihovih bogomolja po turskim dokumenti-ma, Izdavač; Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1916. 32. Mahmutćehajić, Rusmir; FRATAR I SULTAN Tražeći prenijalnu misao u sjeća-nju na fra Anđela Zvizdovića i sultana Meh-meda el-Fatiha, str. 173-206, Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franje-vačka teologija Sarajevo, Sarajevo, 2000.33. Malkolm, Noel; Povijest Bosne, Zagreb, Izdavač; DANI, Sarajevo, 1995.34. Mandić, O. Dominik; Etnička povijest Bosne i Hercegovine, POVIJESNO KRI-TIČKA ISTRAŽIVANJA, Izdavač; Hrvarski povijesni institut, Rim, 1967.35. Markešić, fra Luka; Teološke implikacije Ahdname–Bosna franciskana, god XII, broj 20, Sarajevo, 2004, Izdavač; Franjevačka teologija, Časopis franjevačke teologije Sa-rajevo36. Milićević, Neđo; Ljudska Prava, Izda-vač; Bemust, Sarajevo, 2007.37. Muratović, Admir; Medinska povelja i ljudska prava, Iizdavač; El-Kelimeh, N. Pa-zar, 2008.38. Ihsanoglu, Ekmeledin; Historija Osman-ske države i Civilizacije, Izdavač; Konektu-m,Sarajevo, 2004.39. Ihsanoglu, Ekmeledin; Kultura suživota, Izdavač; Konektum, Sarajevo, 2006.40. Karčić, Fikret; Studije o šerijatskom pra-vu, Izdavač; Bemust, Zenica, 1997.41. Klaić, Nada; Srednjevjekovna Bosna, Iz-davač; Eminex, Zagreb, 1994.42. Memić, Mustafa; Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore – VKBI, Sarajevo, 2003, Izdavač; Biblioteka saznanja - Almanah, Podgorica, 2003.43. Nikić, fra Andrija; POVIJEST NASR-TAJA SRPSKOPRAVOSLAVNE CRKVE NA KATOLIKE U BOSNI I HERCEGO-VINI, Izdavač; SHZ zadarske županije, Ča-sopis hrvatskih pravoslavaca, Zadar- Zagreb, 2011. 44. Nilević, Boris; ODNOSI SRPSKO-PRA-VOSLAVNOG SVEŠTENSTVA I FRA-NJEVACA U BOSNI I HECEGOVINI DO POČETKA XVII. STOLJEĆA,str. 99-113, Bosna franciscana god II. br. 4, Izdavač; Fra-

njevačka teologija, Sarajevo, 1995.45. Oršolić, Marko; AHDNAMA- STAN-DARDNO PRAVO ILI NEPONOVLJIV PRIVILEGIJ, str. 145-149. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija Sarajevo, 2000.46. Yahya, Harun; Islam proklinje teror, Iz-davač ; Bosančica print, Sarajevo, 2003.47. Pašić, Ibrahim; Mile i Moštre -Ilir-sko-gotski korijeni bosanske vladarske di-nastije, stećaka i crkve bosanske, Sarajevo, 2009.48. Petrović, Petar- Njegoš ; Šćepan Mali, Izdavač; Prosveta, Beograd, 1967.49. Popović, Anto; ZVIZDOVIĆEVO DJE-LOVANJE U BIBLIJSKIH PARALELA-re-fleksije u povodu 500.obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, str. 151-172. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću, Izdavač; Franjevačka teologija, Sarajevo,2000. 50. Popara, Haso; AHDNAMA SULTA-NA MEHMEDA FATIHA, Izdavač; Gazi Husrev-begova biblioteka, Sarajevo, 2010. 51. Pruščak, Hasan Kafi; Nizam-ul alem–Uređenje Svijata, Izdavač; Zemaljska štam-parija, Sarajevo, 1919.52. SERMEN, Marko; BOŽIJI UGODNI-CI U BOSNI I HERCEGOVINI OD 1291. DO 1517. str. 782-826, Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosnaskog nadbi-skupa Vinka Puljića kardinalom-CRTAJTE GRANICE NE PRECRTAVAJTE LJUDE, Izdavč; Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1995.53. Spahić, Mustafa; Koraci u Islam OSNOVNI UVJETI ISLAMA. IZDAVAČ; SEJTARIJA – Sarajevo 1995.54. Spahić, Mustafa; Povijest Islama, Izda-vač; EL-HIDAJA, Sarajevo, 1996.55. Studia Vrhbosnensia; Kršćanstvo Sred-njevjekovne Bosne – Radovi simpozija po-vodom 9 stoljeća spominjanja bosanske bi-skupije (1089.- 1989.)- Sarajevo 1991.56. Sućeska, Avdo ; Bošnjaci u Osmanskoj Državi –izdavač; VKBI, Sarajevo 1995.57. Šahin, doc.dr.M. Surejja; FENER PA-TRIKHANESI VE TURKIYE Fener Pa-trijaršija i Turska- Istanbul.1999.CILT.iz-davač; YEDI GUN MUCELIHENESI . II. FETIHTEN SONRAKI DONEM STR.37.- 106.58. Šabanović, Hazim; Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća- Isto-rijsko-pravni Zbornik -izdavač; Udruženje istoričara BIH, Sarajevo 1949.59. Šarkinović, Hamdija; Dokumenti – Ahd-nama Murata III. stanovnicima Bara iz 1575. godine,izdavač; Almanah Bošnjaka Crne Gore str 305- 311. 2007.

48

POGLEDI

Istorija ćilimarstva prepoznaje ra-nije nastale vertikalni i kasnije nastale horizontalne razboje ili

tkalačke stanove. Prvi tkalački sta-novi izrađeni su od okvira i štapova. Predenje je proces prerade biljnih ili životinjskih vlakana u pređu namije-njenu za tkanje, pletenje, šivenje ili vezenje. Najjednostavniji i najstariji ručni način predenja je preslicom. Na-kon čišćenja, pranja i bijeljenja jedan dio pređe se koristi bijel, a ostatak se boja različitim bojama, u stanju vune, pređe ili tkanine. Boje kojima se boji vuna su sada najčešće hemijskog pori-jekla, a u prošlosti su se koristile boje dobijene iz različitih biljaka i njihovih djelova (kora, cvijet, korijen, lišće, plodovi).

Osnovni preduslovi razvoja ćili-marstva, nekada važne grane seoskog, ženskog, tekstilnog, ručnog rada, je ovčarstvo i prerada vune, pa gdje nema ovaca, nema ni izrade ćilima. Prema načinu izrade, u Crnoj Gori, kao i u drugim zemljama, razlikuju se dvije vrste vunenih tkanina, pa i ćili-ma – glatki i rutavi. Za rutavi ćilim u Petnjici se koristi izraz hav, a za glat-ke ćilime se podrazumijeva da imaju dva identična lica, odnosno da nemaju naličje.

Kao velika umjetnička i tradici-onalna vrijednost, sa kompleksnim kulturnim značenjem i likovnom po-sebnošću, danas se ćilim izučava na prestižnim univerzitetima. Po mišlje-nju pojedinih etnografa i etnologa, ćilim (persijski – gilim, gelim; turski – kilim, kelim) je na Balkan dospio sa turskim osvajanjem, a brojni su i istraživači koji osporavaju takvu tezu, tvrdeći da su se vunene prostirke tka-le na tim prostorima i prije osvajanja

Osmanlija. Prvobitno su ćilimi kori-šćeni za prostirku, a kasnije dobijaju višefunkcionalnu namjenu u eksterije-ru, enterijeru, kao dekorativna tkani-na, kao poklon, kao molitvena tkani-na...

U dekoru i opremi domaćinstva, ćilim je bio nezamjenljiv i najvažni-ji ukras. Njegova funkcija je, dakle, osim upotrebne i estetska. Ćilimi su krasili i krase dvorove, kuće, džamije i crkve u nekim krajevima, uljepšavaju i opremaju prostor domova, poslovnih prostora i vladinih odaja.

U svadbenim običajima ćilim je bio obavezan i najdragoceniji miraz (prćija ili komora), a pamti se i priča da se ‘’djevojka koja nije znala da tke, odnosno tkati ćilim, teško udavala’’. U skoro svim religijama poklanjao se crkvama, džamijama, manastirima, hramovima, kao prilog za zdravlje ži-vih ili za pred dušu mrtvima. U Bihor-skom kraju ćilim služi i u posmrtnim, odnosno običajima prilikom ukopa umrloga. Takav je ćilim serdžada i manjeg je formata od ćilima u kućnoj opremi.

Zanimljivi su arhaični nazivi poje-dinih boja, koji su se sačuvali u pam-ćenju našega naroda, bihorskog kraja: zejtunče (maslinasta), kahvali (bra-

Bihor je konačno dobio svoj brend po kojem će biti prepoznat u cijelome svijetu – Bihorski ćilim

Tkanje je jedan od najstarijih zanata i ima veliki značaj u životu i razvoju čovječanstva. Najstarije poznate tkanine pronađene su u Egiptu i potiču iz razdoblja neolita, prije 5 000 godina. Na tkalačkom razboju tkali su i prije 2 000 godina. No, uprkos naglom razvoju in-dustrijske proizvodnje tekstila, ručno tkanje je ostalo u kućnoj radinosti i izradi unikatnih tkanina, posebno skupocjenih tepiha, odnosno ćilima. Brendiranjem ovog proizvoda – ši-rom se otvaraju vrata za njegov izlazak u svijet

Bihorski ćilim - nematerijalno kulturno dobro Crne Gore

n Piše: Mr. sci. Ismet LATIĆ

49

POGLEDI

on), šećerli (roze), limuni (žuta), miši (siva), jorgovani (lila ili ljubičasta), turundži (narandžasta), mavi (plava) i kadifa ili alče (jako crvena) koja se koristila u najvećem obimu.

Iako danas ne izgleda tako, izra-da ćilima na prostoru Crne Gore ima dugu tradiciju, posebno u sjevernim oblastima, gdje se veliki broj doma-ćinstava bavio ovčarstvom i posjedo-vao razboje na kojima je ženska čeljad svake porodice, vješto i neumorno tkala. U skoro svakoj porodici bilo je vrsnih tkalja koje su tkanjem popunja-vale kućni budžet, a nerijetko se samo od toga živjelo. Po običajnoj praksi, ćilimi su se izrađivali zimi, kada je bilo najmanje posla u poljoprivredi i stočarstvu. Za tkanje ćilima organizo-vane su mobe ili sjednici (posedak), najčešće u večernjim satima. Tkalje su se razlikovale po svojoj umješnosti za razbojem, pa su tako one cijenjenije pozivane da snuju osnovu drugima, a ona je za to bila darovana.

Sredinom prošloga vijeka, u poje-dinim opštinama, ćilimarstvo je bilo jedan od respektabilnijih nosilaca pri-vrednog i ekonomskog razvoja. U Ro-

žajama je još 1958. godine, osnovana prva i do sada jedina ćilimara u Crnoj Gori. U njoj je bilo angažovano neko-liko stotina žena i djevojaka. Ćilimara je imala pogone u Plavu (Gusinje), Baru (Ostros), a u Bihoru je organizo-vana proizvodnja po kućama.

Do sredine ranih 80-tih godina XX vijeka, u Bihoru, veliki broj domaćin-stava je imao razboje na kojima se još uvijek tkalo. Razboja ima i danas u skoro svakoj starijoj bihorskoj kući ali najvećim dijelom, nijesu u osnovnoj funkciji. Dobra je okolnost da su tra-dicionalne razboje za tkanje u petnjič-kom kraju izrađivali, održavali i po-pravljali muškarci. I danas je očuvano to znanje i vještina. Razboji su rađeni od drveta i proizvod su samoukih dr-vodjelja i stolara koji su tradicionalno izrađivali i druge kućne predmete, ala-te i opremu domaćinstva u petnjičkom i bihorskom kraju.

Danas se u mnogim porodičnim za-ostavštinama Petnjice i cijelog Bihora, pa i u zajednicama i domaćinstvima ši-rom Crne Gore, čuvaju stari i vrijedni primjerci ćilima. Vjeruje se, a oni koji o tome najviše znaju - tvrde da ispod

dobro urađenog ćilima nema prašine, a tečnost u takav ćilim jedva prodire. Takođe, svoju magičnost pokazuju prilikom gubljenja igle ili sličnih sit-nih predmeta, koji, uvučeni u šareni lavirint ćilima, dugo ne budu nađeni.

Planira se osnivanje muzeja ćilima

Sve do pred sam kraj XX vijeka, ći-

limarstvo je bilo značajno zastupljeno u Gusinju, Plavu, Rožajama, Petnjici i Bijelom Polju. Zahvaljujući projektu “valorizacija bihorskog ćilima”, u Pet-njici se planira osnivanje muzeja ćili-ma, kako bi se postojeći fond ćilima iz Petnjice i Bihora sačuvao od zabora-va. Takvu inicijativu prvenstveno te-meljimo na činjenici da je u Petnjičkoj džamiji očuvana jedinstvena zbirka od oko 700 starih ćilima, nastalih u po-sljednjih nekoliko vjekova. U okolini Petnjice, sve džamije baštine do sto-tinjak primjeraka bihorskog ćilima a skoro da nema domaćinstva u kojem nema bar po nekoliko primjeraka ći-lima različitih veličina i forme izrade.

50

POGLEDI

Iako ćilimarstvo, ćilimarski zanat ili ćilimarska tkačka radinost ima ve-oma dugu tradiciju, u nauci je malo i nedovoljno istraživan, uključuju-ći istoriju i praksu ćilimarstva u Cr-noj Gori, tehnike tkanja i izrade, za-stupljenosti motiva, njihovih urneka ili mustri, sličnosti i lokalnih razlika i ostalih aspekata te drevne vještine. Poznato je samo, da je sve do zadnjih decenija XX vijeka, ćilimarstvo bilo značajno zastupljeno u nebrojenim seoskim porodicima kao vid domaće, porodično-zadružne radinosti, poseb-no u oblasti Bihora (Petnjica, Berane, Bijelo Polje) ali i u Gusinju, Plavu i Rožajima. Kuriozitet je to što aka-demski slikar, Irvin Masličić iz Be-rana, upravo ovih dana (mart 2017) priprema odbranu magistarskog rada na temu ćilima. Što je izuzetan naučni doprinos u valorizaciji ove plemenite vještine i kulturnog dobra.

Posljednjih godina javlja se interes za oživljavanje ovog zanata posebno u turističke svrhe kako bi oblast Bihora bila prepoznatljiva po izradi ćilima. Razvojem ove radinosti, došlo bi do oživljavanja stočarstva, a prvenstveno autohtone vrste (rase) ovaca, Peštar-

ske pramenke, od čije vune su se ne-kada isključivo radili ćilimi.

Promocija kulturnog diverziteta

U strateškom dokumentu ministar-stva kulture CG, Program zaštite kul-ture 2016-2020 U poglavlju koje se bavi zaštitom nematerijane kulturne baštine stoji sledeće: “ Nematerijal-no kulturno dobro je umijeće, izražaj, vještina ili izvođenje, kao predmet, rukotvorina, instrument ili prostor koji je sa tim povezan, a koje zajednice, grupe ili pojedinci, prepoznaju kao dio svoje kulturne baštine. Značaj nemate-rijalne kulturne baštine je i u tome što promoviše i razvija kulturni diverzitet , te utiče na očuvanje i razvoj lokalnih zajednica. Stupanjem na snagu Zakona o zaštiti kulturnih dobara 2010. godi-ne, u Crnoj Gori je prvi put prepoznata oblast nematerijalne kulturne baštine, čime su se, uz stupanje na snagu Za-kona o ratifikaciji Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine 2009. Godine, stvorili zakonski uslovi za za-štitu nematerijalne kulturne baštine.”

Izradu bihorskog ćilima karakte-riše umijeće ručnog predenja vunene niti, njenom kolorisanju i tkanju ćili-ma na kojima su kombinacijom boja, floralnih i geometrijskih ukrasa for-mirani tradicionalni estetski i umjet-nički vrijedni i prepoznatljivi motivi perunike, kruške, vijenaca, nebrojenih geometrijskih kombinacija, cvjetnih aranžmana i lisnih lozica. Navedenim znanjima i vještinama posebno tre-ba dodati vještinu izrade i korišćenja vertikalnog i horizontalnog (sjedećeg) razboja kojima se izrađuju tradicio-nalni bihorski ćilimi sa dva glatka, identična lica. Izrada ćilima tkanjem (ćilimarstvo) je tradicionalno zanat-sko umijeće ali i vrhunsko umjetničko narodno stvaralaštvo. Svaki bihorski, ručno tkani ćilim ima prepoznatlji-ve ukrase, simetrično razmještene na njegovoj pravougaonoj formi, različi-tih dimenzija i namjene, jedinstvene kombinacije boja, u kojima dominira crvena, u svim nijansama, zatim crna i bijela ali i sve nijanse i kombinaci-je žute, zelene i plave boje. Tehnika izrade ćilima ostala je gotovo ista od vremena njenog nastanka i kontinuira-no se prenosi praktikovanjem, sa ge-

51

POGLEDIneracije na generaciju. Izrada ćilima je uglavnom bio i ostao ženski zanat i proizvod. Osnovna karakteristika au-tentičnog bihorskog ćilima je da ima dva glatka istovjetna lica ili da su lice i naličje ćilima istovjetni, za razliku od hav ćilima (čupavog) kome se lice i naličje jasno razlikuju.

Izrada bihorskog ćilima, odnosno ćilimarski zanat je složen proces za koji je potrebna vuna, grebene, prelja ili preslica, razboj (vertikalni ili ho-rizontalni) i tkalja sa znanjem i umi-jećem nasljeđivanim u svome rodu i domu. U bihorskom kraju pripremni proces tkanja počinje šišanjem vune ovaca koje se obavlja dva puta godiš-nje. To čine muškarci. Prvo šišanje ili počišćenje obavlja se u proljeće i ova vuna je manje kvalitetna i koristi se za izradu dušeka i jastuka. Drugo šiša-nje se obavlja u toku ljeta (početkom jula). Tada se obavlja striženje ovaca i vuna je kvalitetnija te se koristi za tkanje ćilima.

Potom se vuna pere i suši, pa če-šlja pomoću grebena ručno ili se taj postupak obavljao u vunovlačari i u oba postupka dobijala se vuna u ku-deljice. Slijede faze obrade, pripreme i predenja vune u kojima učestvuju samo žene. Predenje obavljaju uz po-moć drvene prelje, postavljajući vunu na kudelju, koju ručno i uz pomoć vre-tena i mahaljke razvlače i predu vu-nene niti. Na vretenu se prela vuna za osnovu, dok se na mahaljci prela vuna za potku. Radom ženskih ruku ili dr-vene prelje dobija se predivo koje se mota (namotava) na kančelo (predmet izdužene forme) uz pomoć motavila ili nekog drugog pomagala. Tako pripre-mljeno predivo spremno je za farbanje (bojenje) koje se obavlja prirodnim (kore oraha, crnog luka, breze, johe, hrasta i drugih biljaka), a sada češće sintetičkim bojama. Predivo se potapa u vrelu vodu sa bojom i tipsom (ka-meni prah za postojaniju boju), pusti da malo kuha u bakrenim kalaisanim kazanima. Iz vrele vode se predivo vadi drvenim štapom i potapa u hlad-nu vodu.

Nakon sušenja bojenog prediva, mota se u klupče (loptasto oblik) i time su ispunjeni svi preduslovi za po-četak tkanja i izradu bihorskog ćilima. Razboj na kome se tka ćilim se sastoji od: vretila, štapaca i stativa (konstruk-

cija razboja), i na njemu tkalja pravi potku i osnovu. Tada započinje snova-nje na razboju, odnosno postavljenje osnove (vertikalne niti) i potke koja se provlači i namotava na gužvi. Pot-ka se provlači naizmjenično, jednom pribiranjem a drugi put bez pribiranja i tako se formira ćilim. Zatim se potka pritisne klikitom (može biti drveni sa metalnim zubcima ili potpuno metal-ni instrument). Pomoću jednostavne, nešto duže, drvene alatke motavila, prave se višestruki veći namotaji ili kolutovi (kančela), koji se koriste za izradu osnove tkanog predmeta i pot-ku, takozvano uvođenje u razboj. Na potki se postave dvije letvice (cijepac) sa uzicama, koje sprečavaju da se pot-ka ne izvuče iz zijeva. Pravljenje zeva služi da bi se izbjeglo ručno pribira-nje, žica po žica. Ćilimi se izrađuju po šemi ili po već postojećem uzorku kada se broje žice i koljena da bi se preslikala šara već izrađenog ćilima.

Horizontalni (sjedeći) razboji se koriste za izradu ćilima manjih di-menzija, staza, pojaseva, jastuka, i sličnih manjih tkanih komada teksti-la sa geometrijskim ornamentima. Na njima se izrađuju i tradicionalni ćilimi većih dimenzija, podužnim spajanjem dva manja ćilima. Veću upotrebu ima-ju vertikalni razboji koji, zavisno od svoje veličine, omogućavaju izradu ćilima većih dimenzija.

Petnjička džamija baštini jedinstvenu kolekciju od oko 700 unikatnih ćilima

Svaki ćilim ima svoju šaru i boje, ali dominira crvena, u svim nijansama. U šarama i ornamentima bihorskih ći-lima, starije izrade ima uticaja orijen-ta, dalekog istoka, Vizantije, Persije, hrišćanstva, islama, Balkana i uže lo-kalnih, susjednih uticaja. Uglavnom, svaki primjerak ćilima odlikuje bo-gatstvo i raznovrsnost floralnih i geo-metrijskih ornamenata, ukomponova-nih u centralni prostor, omeđen užim ili širim bordurama sa bočnih strana. Ćilim kao vunena prostirka ili tkani-na služi za prekrivanje i dekorisanje unutrašnjih prostorija-podova i zidova u domaćinstvima, vjerskim objektima, ali i postelja, mindera, sećija i slično. Ćilim je imao i dijelom ima upotrebnu

vrijednost i u tradicionalnoj običajnoj praksi zajednica i teritorija na kojima se izrađivao i izrađuje. Vještina izrade bihorskog ćilima, kao i sami proizvo-di tog jedinstvenog znanja, umijeća i vještine imaju i značajnu umjetničku vrijednost narodne kulture.

Stara običajna i društvena praksa poklanjanja ćilima džamijama, omo-gućila je da danas Petnjička džamija baštini jedinstvenu kolekciju od oko 700 unikatnih ćilima nastalih drevnom tehnikom ćilimarstva ovog kraja. Sa-čuvani ćilimi Petnjičke džamije i ći-limi sačuvani u porodičnom i ličnom vlasništvu bihorskog kraja, nasljeđi-vani su generacijama i sadašnji sop-stvenici ih prepoznaju kao svoje kul-turno nasljeđe.

Danas se stari i novoizrađeni ćilimi koriste i kao dekoracija ugostiteljskih objekata, a služe i kao prezentacija radova na izložbama i sajmovima tra-dicionalne kulture i tradicionalnih za-nata, a povremeno se nalaze i na sceni prilikom nastupa Kulturno umjetnič-kih društava i folklornih ansambala.

- Petnjička džamija je značajno materijalno nasljeđe Petnjice, a ujed-no objekat koji ima i čuva najveću ko-lekciju ćilima u Crnoj Gori. Značajan broj ćilima je i danas u upotrebi, pre-kriva u više slojeva podove prizemlja i dvije etaže petnjičke džamije. Osim toga, u dva sloga, deponovani su, ta-kođe, u prostorijama džamije ostali ćilimi koji nijesu u upotrebi. Sačuvani su primjerci ćilima sa zapisom i zoo-morfnim motivom (ptica).

- Projekat valorizacije bihorskog ćilima je urađen 2014. godine, zami-šljen je kao multiplikativni, dugogo-dišnji projekat. Koji kroz implemen-tacije različitih aktivnosti, uključujući najširu animaciju partnera sa nacio-nalnog i međunarodnog nivoa, treba da obezbijedi neophodne pretpostavke u cilju brendiranja bihorskog ćilima kao dobra, iznimne istorijske, kultur-ne, umjetničke i upotrebne vrijednosti koji afirmiše posebnost regije i ljudi bihorskog kraja. Do sada smo u pro-jekat pored opštine Petnjica uspjeli da uključimo Islamsku zajednicu CG, ministarstvo održivog razvoja i turiz-ma CG, ministarstvo kulture CG, Na-cionalna turistička organizacija CG, Uprava za zaštitu kulturnih dobara CG, Ambasada Turske u Podgorici,

52

POGLEDI

TIKA Podgorica, Regionalna razvoj-na agencija BPK, TKC “Yunus Emre” i brojni drugi. Aktivnosti su imale za cilj da se medijskom kapmanjom i izložbama podigne svijest o vrijedno-sti i posebnosti bihorskog ćilima te da se obezbijede benefiti koji će osigurati održivost ovog umijeća i dobra. Da se na naučnoj, stručnoj i medijskoj plat-form obezbijede uslovi koji će dosve-sti do ostvarenja zadatih ciljeva. Ovo je dugogodišnji Projekat, dosta zahtje-van i izazovan ali i dragocjen, jer će dovesti do toga da se nešto što, nesu-mljivo, prestavlja izuzetnu vrijednost na takav način i valorizuje. Menadžer i idejni autor ovog projekta je Mr.sci. Ismet Latić. Projekat je počeo mani-festacijom “ Dani bihorskog ćilima” u Petnjici u oktobru 2014. Godine.

- U oktobru 2011. godine, sistem Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori sa partnerskim organizacijama, njemač-kom nevladinom organizacijom HELP i nevladinim udruženjem ‘’Centar za seoski razvoj’’ iz Petnjice obilježio je Međunarodni dan borbe protiv si-romaštva kroz podršku proizvodnji tradicionalnih ćilima i organizovanju prodajne izložbe. Ideja inicijative je

bila da se, uz pomoć UN-a, pomogne i unaprijedi razvoj ruralnih i udaljenih krajeva, tako što će pomoći da tradici-onalne rukotvorine pokrenu preduzet-ništvo i poboljšaju ekonomsku sliku sjevera Crne Gore.

Džamija u Petnjici čuva kolekciju od oko 700 starih bihorskih, odnosno petnjičkih ćilima čiji se period izra-de može okvirno datovati u period od XVIII do XX vijeka. Nema tačnih po-dataka o godini gradnje džamije ali se njen prvobitni nastanak vezuje za pe-riod od 1689-1700. godine. Sadašnja džamija u Petnjici je troetažni hram što ga, po tom osnovu, čini jedinstve-nim u Crnoj Gori. Zidana je poluobra-đenim kamenom i ima drveni minaret i krov pokriven šindrom. Džamija je obnovljena u periodu 1965.-1984. go-dine, kada je i dobila današnji izgled.

Po narodnom predanju, prvobitna džamija u Petnjici je nastala krajem XVI vijeka, kada su sa opadanjem značaja grada Bihora, počele da se grade džamije i van njegovih zidina. Glavni putevi išli su rijekom Popčom, pa su se uz njen tok podizale i dža-mije. Istoričari ipak njenu izgradnju povezuju sa dolaskom Hajdar – paše

Selima, 1689. godine, kada je izgra-đeno više sličnih objekata u Bihoru i Limskoj dolini. Njen prvobitni izgled, bilo da je izgrađena krajem XVI ili krajem XVII vijeka, znatno se razli-kovao od današnjeg. Zapamćeni, naj-stariji izgled džamije govori o manjem objektu čije je prizemlje izrađeno od kamena, a sprat od drveta. Minare je bilo drveno, a krov džamije je bio pokriven tahtom. U narodu je saču-vano i predanje da je kamen za njenu izgradnju donešen sa džamije koja se nalazila u srednjevjekovnom utvrđe-nju Bihor, na vrhu strmog brijega Gra-dina, iznad sela Bioča. Godine 1901., džamija je proširena, o čemu svjedo-či tarih napisan arapskim pismom na ploči koja se čuva u džamiji. “La Ilahe illalah Muhameden resulullah, Mute-velija iz Trpezi, Cikotić Hasan (Huso) Bejtov i Tahir Abdurahmanov Kršić, iz Radmanaca, Glavni majstor iz Herce-govine, nastanjen u Beranama Ajdin Korijanić, imam mula Šaćir Hodžić, godine 1321.h.

- U narodu, pojedinci vjeruju da džamija nikada nije stradala, jer njene temelje čuvaju meleci – anđeli kao i pokloni Bihoraca dati za napre-

53

POGLEDIdak porodice i čitavog kraja. Nesum-njivo najbrojniji i najpoznatiji pokloni su ćilimi.

- Izraz tke za tkati, kruške za predstavu motiva drvo života, peruni-ka za plavi iris, vijenac, kraj, hav (ču-pavi ćilim), serdžada, ćilimača (mali ćilim) i drugi sačuvani lokalni nazivi radnji, motiva, djelova i tehnika izrade ćilima, takođe predstavljaju tradicio-nalno nasljeđe Petnjice.

Vještina izrade bihorskog ćilima

Vještina izrade bihorskog ćilima, kao nematerijalno dobro, evidentirano je tokom 2012. godine u radu Udru-ženja domaće radinosti “Vrijedne ruke” iz Petnjice, u dokumentaciji UZKD, Cetinje, u okviru kojeg je do sada evidentirano oko 250 nemateri-jalnih kulturnih dobara.

Tradicija zlata vrijedna

Ćilimarstvo je je tradicionalni za-nat i vještina koji se u oblasti Bihora većim ili manjim intezitetom prakti-kuje vjekovima. Izrada bihorskog ćili-ma je autentično nematerijalno dobro jer se u tom znanju i umijeću čuvaju originalni oblici, motivi, materijal, kolorit i namjena vunenih prostirki, izrađenih ručno, na drvenom razboju. Izrada ćilima u Bihoru je jedinstven i rijedak oblik nematerijalne kulture u kome je utkano sačuvano drevno zna-nje, narodna kultura, umjetnost, este-tika, običajna praksa i tradicionalno privređivanje. Svaki bihorski ćilim je jedinstven i unikatan proizvod domaće radinosti, izrađen domaćim materijali-

ma i na razboju domaće, kućne izrade.Obzirom da tkanje predstavlja je-

dinstven oblik ženskog ručnog zanat-skog i umjetničkog rada, predstavlja istovremeno kulturni i lični identitet. Izgled jedinstvenog bihorskog ćilima, proizvod je jedinstvene vještine nje-gove izrade, omjera lokalnog kultur-nog nasljeđa, kulturnih uticaja i druš-tveno-istorijskih prilika koji su se ste-kli u njenom nastanku i praktikovanju. Crnogorci i pripadnici drugih etničkih zajednica u Crnoj Gori prepoznaju ćilim, kao i vještinu njegove izrade i ukrašavanja, kao dio svog i posebno kulturnog identiteta muslimana i Boš-njaka u zemlji.

Rijetkost dobru Izrada bihorskog ćilima, značajno doprinosi ograni-čen broj sličnih tradicionalnih znanja vještina i umijeća, ograničen broj po-znavalaca, odnosno nosilaca tradicije nematerijalnog dobra, estetika narod-ne umjetnosti na vunenom tekstilu, te

vanredan umjetnički, etnološki i isto-rijski značaj dobra čini ga rijetkim na-sljeđem narodne i nacionalne kulture i to kako u vještini - nematerijalnom tako i u materijalnom proizvodu – ći-limu.

Istorijski značaj dobra je izuzetan. Ogleda se u viševjekovnoj istoriji i tra-diciji prerade vune, tkanja, izrade ćili-ma i drugih proizvoda od ovčje vune. Svjedoči o ovčarstvu kao tradicional-nom privređivanju, korišćenju drve-ta za izradu opreme i alata za takvo privređivanje kao i izradu upotrebnih i umjetnički ukrašenih predmeta od vune na tradicionalnom drvenom raz-boju. Izrada ćilima i izrada bihorskog ćilima istorijski dokumentuje znanja i umijeća žena toga prostora i istorijat domaće radinosti Bihora, od XVIII

vijeka od kada datiraju najstariji pri-mjerci ćilima u Petnjičkoj džamiji.

Izuzetan umjetnički i estetski zna-čaj je naglašen, vanredan, vidljiv, ka-rakterističan i univerzalan u postupku izrade ćilima, odnosno izrade i upotre-be bojene vunene niti i njihovim me-đusobnim kombinacijama oblika šara i kolorita.

Starost i porijeklo dobra čuva i prezentuje jedan od slojeva crnogor-ske tradicionalne nematerijalne i sa njom povezane materijalne kulture, visokih umjetničkih dometa. To je nasljeđe svjedočanstvo kulture i iden-titeta svih naroda i kultura, a osobito muslimanskog i bošnjačkog naroda u Crnoj Gori. Obzirom da se najstariji sačuvani primjerci ćilima u Petnjičkoj džamiji mogu datovati u XVIII vijek, to je navedeni period ujedno vrijeme nastanka, koji je moguće dokumento-vati i naznačiti kao porijeklo nema-terijalnog dobra, koje bihorski kraj i sada baštini. Navedeno ne isključuje vjerovatniju mogućnost da je tkanje ćilima znatno starijeg porijekla, kako je već ranije spomenuto.

Socijalno ekonomski značaj dobra je izražen u mogućnosti njegovog ko-rišćenja u kulturne, turističke, privred-ne i druge svrhe kojima se ne umanju-ju njegove naslijeđene vrijednosti, osobenosti i značaj. Očekuje se da će kulturno istorijskom valorizacijom nematerijalnog dobra biti ekonomski i turistički valorizovani svi resursi i potencijali bighorskog kraja, a poseb-no proizvodnja i prerada vune, obnova starih i izrada novih razboja, izrada novih ćilima na tradicionalan način, izrada suvenira od predene vune i sl.

Vaspitno obrazovni značaj dobra je izražen kroz mogućnost prezenta-cije kulturne vrijednosti dobra u cilju vaspitanja i edukacije, razvijanja po-zitivnog odnosa prema tradiciji i kul-turi bošnjačkog naroda u CG, svijesti o značaju kulturne baštine, a nadasve nematerijalnoj baštini Crne Gore.

Izrada bihorskog ćilima kao ne-materijalno dobro Crne Gore sadrži više osobenosti i njegova je karak-teristika da se brojne osobenosti me-đusobno prožimaju i predstavljaju neodvojive djelove cjeline i ukupnih vrijednosti, uključujući i druge as-pekte posebno one vezane za nosioce i čuvare tradicije.

Bihorski ćilim je Rješenjem br. UP/5-02-138/2016-5, od 19.12.2016. godine, ministarstva kulture Crne Gore i Uprave za zaštitu kulturnih dobara proglašen za nematerijalno kulturno dobro Crne Gore. Tako se od 250 evidentiranih nematerijalnih kulturnih dobara na prostoru Crne Gore, bihorski ćilim našao među 15 koji su zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro.

54

Među zakonom prepoznatim i na-vedenim osobenostima, posebno se izdvajaju: etnološke odnosno folklori-stičke, dijalektološke, semantičke, to-ponomastičke druge osobenosti. Među brojnim etnološkim odnosno folklo-rističkim osobenostima Crne Gore, ćilimarstvo zauzima značajno mje-sto, znatno upečatljivije i obuhvatnije nego što je to slučaj sa nekim drugim proizvodima narodne kulture. Razlozi takvog uvažavanja proizilaze iz isto-rijske uloge, umjetničkih i estetskih kvaliteta bihorskog ćilima.

Preventivne mjere zaštite nema-terijalnih kulturnih dobara odnose se na: istraživanje, dokumentovanje, čuvanje, održavanje, edukaciju, pre-zentaciju i popularizaciju, uključuju-ći i saradnju sa nosiocima tradicije, nevladinim organizacijama i drugim subjektima od značaja za očuvanje ne-materijalnog kulturnog dobra.

Poznate petnjičke tkalje ćilima

- Vezira Ličina, poznata tkalja iz Petnjice svjedoči o dugom poznavanju i vještom praktikovanju dobra. Još u djetinjstvu je savladala tehniku pre-denja vune i tkanja ćilima, od svoje majke. Mnogo je metara vunenih ćili-

ma uradila. Kaže da je za ćilime većih dimezija i sa mnoštvom šara potrebno mnogo truda, rada i znanja. Za veći ći-lim ima posla za dvije tkalje, cio mje-sec dana.

- Zumreta Skenderović iz Trpeza je naučila da tke od svoje majke. Ka-snije je radila u fabrici Ručno tvorenih tepiha „Mladost“. Ona navodi da se u Petnjici gajila autohtona vrsta ovaca, peštarska pramenka, od čije vune su se izrađivali ćilimi. Ovce su se šišale dva puta godišnje: na proljeće (počišćanje) i na ljeto, početkom jula (striženje). Proljećna vuna se koristila za jastuke i dušeke, dok se ljetnja, zbog boljeg kvaliteta, koristila za izradu ćilima. Muškarci su strigli ovce. Postižena vuna se prala, pa sušila a zatim razvla-čila grebenima (kasnije u vunovlača-rama). Nebojena vuna se zatim prela na vretenu za osnovu, a na mahaljci za potku. Kasnije je postojala prelja. Niti dobijene na ovaj način se namotavaju na kančelo (predmet izdužene forme )uz pomoć motavila ili nekog drugog sredstva ( najčešće dječjih ruku). Kada se namota na kančelo, vuna se bojala kući ili u bojadžinicama. Kod kuće vuna se prvo potapala u vrelu vodu sa tipsom (kameni prah zbog postojano-sti boje), a boja se dobijala od prirod-nih materijala (luk, kora od jove,...).

Kuvalo se u bakrenim kalaisanim ka-zanima. Iz vrele vode, vuna se vadila drvenim štapom i potapala u hladnu vodu. Kada bi se bojena vuna osušila, sa kančela je stavljanja na klupče i tada je spremna za tkanje. Za potku, vuna se sa klupčeta prebacivala u gužve kako bi se provlačila kroz osnovu. Snovanje na vertikalnom razboju je započinjano postavljanjem osnove (vertikalne niti) kroz koju se provlači potka (bojena vuna na gužbi). Potka se provlačila ho-rizontalno, naizmjenično (jednom sa pribiranjem, jednom bez pribiranja). Potka bi se zatim pritisnula kliktom (instrumentom koji je bio drven sa me-talnim zubcima ili potpuno metalnim) kako bi se nabila. U toku rada pravi se zev kojim se izbjegava ručno pribira-nje, žica po žica. Šare na ćilimima se rade po šemi ili po postojećem uzorku, kada se broje žice i koljena kako bi se šara preslikala. Ranije su sve djevojke znale da tku da bi mogle da se udaju. u

Dio teksta je preuzet iz - Elabora-ta o utvrđivanju kulturne vrijednosti nematerijalnog dobra bihorskog ćili-ma, ministarstvo kulture CG i Upra-va za zaštitu kulturnih dobara, autori Tanja Vujović, Jelena Vidović i Ismet Latić - Cetinje, decembar 2016.god.

POGLEDI

55

POGLEDI

Na festivalu multikulture, 4. i 5. marta u Luksemburgu po prvi put je pretstavljen “Bihorski ćilim”. U sarad-nji sa ZK Bihor iz Luksemburga, pred-stavnici petnjičke opštine su imali prili-ku da predstave “Bihorski ćilim”, koji je zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.

Na manifestaciji koja je trajala dva dana, svoje posebnosti i kulturne vred-nosti ove godine izložilo je oko 160 na-cija iz cijelog svijeta. Štand ZK Bihor, na kojem su bili izloženi “Bihorski ćili-mi” je posjetio veliki broj posjetilaca .

„Ovo je bila prilika, a ujedno i oba-veza da promovišemo naše kulturno do-bro. Posjetioci su imali priliku da vide šta je to što ima Petnjica i Crna Gora. Poseban motiv da budemo tamo je naša brojna dijaspora. Oni prezentuju nešto što je najvrednije iz našeg zavičaja“, izjavio je Samir Agović, predsjednik opštine Petnjica.

Postavku su činili unikatni ćilimi iz fundusa petnjičke džamije u kojoj po-stoji zbirka od oko 700 ukikatnih bihor-skih ćilima.

Bihorski ćilim je predstavljen i na brošurama koje su štampane na francu-skom jeziku. To je bio najednostavniji i najbrži način da se posjetioci ovog go-vornog područja upoznaju sa nemate-rijalnim kulturnim blagom Crne Gore,

načinom izrade ćilima, njegovoj svrsi kroz istoriju i njegovog vrednovanja u ovom trenutku.

Predstavljanje Bihora na Festivalu multikulture u Luksemburgu samo je još jedna u nizu aktivnosti valorizacije projekta “Bihorski ćilim” koji je zapo-čet još prije tri godine.

„Proces koji je prethodio proglaše-nju “Bihorskog ćilima” nematerijalnim kulturnim dobrom Crne Gore je bio za-htjevan i mukotrpan, ali je urodio uspje-hom. Do sada je u Crnoj Gori identifi-kovano i notirano oko 250 primjeraka Nematerijalnog kulturnog dobra, ali je na listi zaštite samo 15 među kojima je i “Bihorski ćilim”. U pripremi i im-plementaciji ovog projekta su konsul-tovane i uključene mnoge institucije i međunarodne organizacije i uspjeli smo da animiramo i obezbijedimo značaj-nu podršku, koju ćemo implementirati i u budućim aktivnostima. Ove godine nam je u planu uspostavljanje radio-nice za izradu ćilima u Petnjici za šta imamo i obećanje organizacije TIKA za doniranje opreme. Takođe smo pod po-kroviteljstvom ministarstva kulture CG i Uprave za zaštitu kulturnih dobara, bez čije pomoći i podrške ne bismo re-alizovali ovaj projekat, planirali da ove godine imamo još nekoliko izložbi od toga jednu u Turskoj, jednu u region a

dvije u CG. S tim da centralna bude na Cetinju u ministarstvu kulture. Srednjo-ročni ciljevi su da se oživi zamrla proi-zvodnja ćilima i da se uradi distribucija ove vještine sa strarijih generacija na mlađe. Da se obavi obuka i upošljava-nje žena koje će sačuvati ovu plemenitu vještinu. Bihorski ćilim, osim kulturne vrijednosti ima multiplikativne moguć-nosti valorizacije a jedna je da bude autentičan suvenir. Brendiranjem ovog nematerijalnog kulturnog dobra Bihor i Petnjica će se naći na mapi kulturno bogatih i prepoznatljivih sredina u koje će rado dolaziti turisti. Otvaranje regi-onalnog muzeja ćilima u Petnjici bi se obezbijedila adekvatna zaštita i prezen-tacija ovog kulturnog naslijeđa koje je prisutno u regionu sjeveroistoka CG a posebno bogatstvo čini fundus ćilima petnjičke džamije kiji čini zbirka od oko 700 primjeraka, što je veliko bo-gatsvo CG. U realizaciji ovog projekta u raznim fazama i aktivnostima smo uspjeli da uključimo naučnu zajedni-cu, eksperte iz CG i regiona. Zatim, ministarstvo kulture, Upravu za zaštitu kulturnih dobara, ministarstvo održivog razvoja i turizma, Nacionalnu turističku organizaciju CG, TKC “Yunus Emre” iz Podgorice i TIKA Podgorica.”, ista-kao je menadžer i idejni kreator projek-ta Mr. sci. Ismet Latić.

Uspješno prvo prestavljanje Bihorskog ćilima na festivalu multikulture u Luksemburgu

56

POGLEDI

Priča o malinama kao izglednoj perspektivi Prijepolja traje već nekoliko godina. Početni rezul-

tati nisu zanemarljivi jer je od 2012. godine, kada su u priču počeli da ula-ze milioni, ali i lokalni milioneri, broj sadnica premašio brojku sa osam cifa-ra! Naravno, niko ne zna tačno koliko je posađenih stabala maline, ali se, svakako, radi o najmanje 11 miliona sadnica.

- Ukupno je pod malinom u prije-poljskoj opštini 550 hektara što, po-množeno sa standardom od 20.000 sadnica na jedan hektar, daje približnu brojku ne manju od 11 miliona, kaže Ifet Hamzić, šef Službe za poljoprivre-du u ovdašnjoj Skupštini opštine. Nisu svi ti zasadi u berbi ove godine, jer se i proljetos sadilo sa nesmanjenim tem-pom, ali valja imati na umu i tradici-onalnu „škrtost“ kad se veže i orezuje malina. Naš narod ispočetka vodi raču-na o normativu „pet sadnica na jedan metar“. Već naredne godine taj stan-dard “skoči“ na sedam – osam na me-tar. Taj čuveni princip „jazuk je“ čini svoje, tako da će, realno, u berbi biti možda i svih desetak miliona sadnica!

Malina se pokazala kao vrlo inte-resantan projekat kad je u pitanju ma-sovnost potrebne radne snage. Istini za volju, u pitanju su sezonski radnici, ali je odnos potražnje i ponude učinio svo-je pa je nadnica naglo skočila sa proš-logodišnjih ne iznad 1.700 dinara (oko 30-tak konvertibilnih maraka) na ovo-godišnjih minimum 3.000 dinara (bar

50 maraka). Oni vještiji, posebno kad je vezivanje maline u pitanju, znaju da se „pogode u đuture“ pa zarade dnevno i do 50 eura (stotinjak KM)! Takvi su malobrojni, ali su zato visokoproduk-tivni i veoma traženi.

No, nisu baš svi radnici u mali-narstvu sezonci jer hladnjačari, zbog plasmana maline koji je „zakočio“, angažuju na duži period radnike koji prebiraju malinu, ponovo je sortiraju i održavaju. Prilično relevantne procje-ne govore da u hladnjačama u Srbiji još uvek ima makar 60 odsto prošlogodiš-nje maline koja nije pronašla kupca po rentabilnoj ceni za otkupljivače. Kako će se sve to odraziti na otkupnu cijenu u predstojećoj berbi teško je govoriti,

ali je vjerovatnija opcija da će ona biti značajnije niža nego prošle godine.

Hladnjačari, makar u Sandžaku, ne-rado govore o tim temama. Vjerovatno s razlogom jer ovde nema „državnih hladnjača“, a interes privatnog kapitala je neprikosnoven za naše sagovornike.

Ekonomske perspektive Prijepolja

Malinarstvo ili – fajront!? Možda zvuči malo „već viđeno“, ali malina je budućnost ovoga kraja, gotovo bez alternative. Iz godine u godinu množe se milioni sadnica, ali se gomilaju i rizici. Ako je prošlogodišnju otkupnu cijenu „spasilo nebo“, šta će biti ove kad je snijeg „poranio“ got-ovo mjesec dana?

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

n Aprilski snijeg u prijepoljskim malinjacima

57

POGLEDI

Hitko Bašović, jedan od najvećih proizvođača u prijepoljskom kraju koji je uz to i otkupljivač, ne veruje u priče koje plasiraju mediji. Kaže da je prodao celokupan prošlogodišnji rod i ugovorio otkup za narednu godinu.

„Hladnjače su prošle godine pre-skupo platile svježu malinu zbog čega su sada u ogromnom problemu. S dru-ge strane u Poljskoj je bio rekordan rod maline, a bili su niži i sa otkupnom ci-jenom. Ovo je godina kada će se malo hladnjača izvući, a sve upućuje na to da ni naredne neće biti ništa bolje, kako za hladnjačare tako i za proizvođače”, kaže Kenan Jusović, poljoprivredni in-ženjer u preduzeću ES – komerc. Tvrdi da je preduzeće prodalo dio otkuplje-ne količine, dok preostala i dalje čeka kupca.

Iako trenutna situacija ne obećava, razloga za paniku još uvek nema, vje-ruju stručnjaci i poručuju da je, za sve koji učestvuju u proizvodnji, krajnje vrijeme da nauče lekciju i nastalu si-tuaciju shvate kao opomenu. Međutim, postoji još „tamnija“ strana medalje: „Situacija na terenu nimalo ne obećava i očigledno je da brojne edukacije or-

ganizovane u Prijepolju nisu dale oče-kivane rezultate. Standarde i pravila vezana za uzgoj ove vrste voća poštuje vrlo mali broj proizvođača. I dalje se malo vodi računa o higijeni i kultu-ri berbe, a većina u svojim zasadima još uvek nije obezbijedila elementarne uslove za to. Ono što posebno zabrinja-va je prekomjerna upotreba pesticida. Ako i dalje budemo imali ovakav odnos prema proizvodnji, bolje da odustane-mo od nje“, upozorava Ifet Hamzić.

Da su sigurna i kontrolisana proi-zvodnja ključ za opstanak malinarstva u prijepoljskom kraju, slaže se i Kenan Jusović.

„Niska cijena koja ce sigurno biti u otkupu iduće godine udaljiće proi-zvođače od skupih i opasnih supstanci i vratiti malinarstvo na zdrave osnove. Niko neće da plaća skupu robu, koja je uz to i higijenski i zdravstveno rizič-na. Pitanje je dana kada će EU pojačati kontrolu i zabraniti uvoz srpske mali-ne, ukoliko se ovaj problem ne riješi. S druge strane od početka 2018. da bi se izvozilo u Kanadu i Ameriku, HACCP ISO i druge važeće standarde moraće početi da primenjuju i proizvođači ma-line. To znači da će zasadi morati da imaju standardizaciju o higijeni i pot-pun trasabilitet proizvoda“, objašnjava Jusović.

Rekosmo već da su snijeg i mraz prošle godine pogodili ovaj dio San-džaka sredinom maja. Ove godine sve je to ponovljeno ali mjesec dana rani-je. Štete, procenjuju stručnjaci, nisu na nivou prošlogodišnjih jer je malina u početnoj fazi vegetacije i za razli-ku od maja 2016. snijeg nije imao šta da polomi. Problem je više mraz koji je nekoliko dana uzastopno na nekim parcelama „dotukao“ stabla već načeta januarskim „ledenim danima“.

n Najveći rizik: Spolja gladac, a unutra hemijske formule?

Procjene govore da u hladnjačama u Srbiji još uvek ima makar 60 odsto prošlogodišnje maline koja nije pronašla kupca po rentabilnoj ceni za otkupljivače

58

POGLEDI

Kao i prošle godine, slično nevrije-me je zahvatilo šire područje zapadne Srbije koje je i najveći proizvođač mali-ne. Da li će smanjena ponuda bar malo „popraviti“ otkupnu cijenu, videćemo prvih letnjih dana. Ona, jedinstveni su malinari, neće možda biti na nivou prošlogodišnje, ali neće biti ni na nivou javno obznanjene procjene srpsko-bel-gijskog preduzeća „Krops i partneri“, dugogodišnjeg repera u otkupnoj cijeni maline, od 100 dinara za kilogram.

Ovo preduzeće, sa sjedištem u Po-žegi, potvrdilo je, naime, informaciju da će ponuditi akontnu cijenu od 100 dinara za kilogram crvenog zlata. Cije-na se neće menjati tokom berbe.

-Akontna cijena je početna i zaga-rantovana, ali ona nema nikakav uticaj na konačnu cijenu niti nagovještava koliko visoko može ići konačna cena. Odluku da akontna cijena bude nepro-mjenljiva tokom berbe donijeli smo is-ključivo da sprečimo mešetare, nakup-ce i ilegalne učesniku u otkupu, koji sve nas nečasnim aktivnostima dovode u zabludu. Konačna cijena biće odre-đena do 15. avgusta i biće formirana na zajedničkom sastanku sa svim na-šim dobavljačima. Ta cijena može biti

i 150, ali i 200, 250 ili 500 dinara, a za-visiće prvenstveno od količine maline koja se ubere u Srbiji, ali i od berbe u Poljskoj - kažu u preduzeću ’’Krops’’.

Bilo kako bilo, a svega će, izgleda biti, priča o “malinarskom bumu” u Prijepolju i okolnim opštinama neće se završiti ni aprilskim snijegom ni jun-skom berbom. Trajaće jer je to jedini izvjesniji pogled u budućnost. Toga su

svjesni i ekonomski i poljoprivredni stručnjaci, i zaposleni i nezaposleni …samo, kao da političari imaju neki svoj pogled na celu priču. Dok oni shvate, može biti malo kasno.

Ako priča o malini propadne, ovaj kraj koji se i dalje intenzivnoi prazni, čeka tužan epilog. Opušteno govoreći, čeka ga – “fajront”. Ako bude bilo ne-kog - da “ugasi svjetlo”! u

n Svake jeseni – novi zasad i tako - desetak miliona sadnica u Prijepolju

n U hladnjačama i dalje većina prošlogodišnjeg roda maline

59

POGLEDI

Pored brojnih manifestacija koje or-ganizuje, NVU „Građanska inici-jativa“ upriličila je izložbu starih

fotografija, suvenira i umjetnina, pod na-zivom „Pljevaljska žena nekad i sad“.

U prelijepom ambijentu prostora, uz mnoštvo fotografija na zidu i drugih de-talja u prostoru i uz zvuke pljevaljskih tamburaša, dodirnut je duh i dah starih Pljevalja.

Izložbu je otvorila Ismeta Džakić, predsjednica NVU „Građanske inicijati-ve“.

„Cilj nam je da kroz stare fotografije, kao moćno sredstvo izražavanja, predsta-vimo svu ljepotu i snagu pljevaljske

žene. Nije slučajno rečeno da na ženi kuća stoji, a pljevaljska žena je održavala duh grada, a ujedno je bila i prava dama. Na izloženim fotografijama možemo vi-djeti pljevaljsku ženu na balovima tride-setih godina prošlog vijeka, kao i foto-grafije sa teferiča sa pljevaljskih izleti-šta“.

Izložba će biti otvorena naredna dva mjeseca do nove manifestacije „Dani pljevaljske ruže“. Izložbu posjećuju đač-ke ekskurzije, turisti koji borave ili prola-ze kroz Pljevlja, kao i zainteresovani Pljevljaci. u

Jakub Durgut

Pljevaljska žena nekad i sad

Izložba starih fotografija i umjetnina

n Ismeta Džakić

n Stara slika sa teferiča iz tridesetih godina

60

POGLEDI

Predstavnici Muslimanskog dobrotvor-nog društva „Merhamet“ iz Bosne i Hercegovine te predstavnici iz Pod-

gorice, posjetili su Opštinu Rožaje gdje su ih najprije ugostili predsjednik opštine gospo-din Ejup Nurković i predsjednik Skupštine opštine Rožaje Husejin Kurtagić sa saradni-cima.

Delegaciju iz BiH i Crne Gore činili su: predsjednik „Merhameta“ BiH iz Sarajeva doc. dr sci. Hajrudin Šahić, član savjeta MDD Merhamet, gospodin Timur Hanić, bivši BiH ambasador u Albaniji te nekadaš-nji konzul BiH pri Ambasadi u Crnoj Gori gospodin Muharem Zejnulahu, predsjedni-ca Dobrotvornog društva Merhamet u Crnoj Gori Azemina Fetić i direktor regionalnog odbora Travnika MDD Merhamet gospodin Kenan Vrbanjac.

Na sastanku je razgovarano na temu konsolidacije saradnje kao i mogućnostima unapređenja sistemskog djelovanja između opštinskih odbora MDD Merhamet, a sve u cilju bolje i kvalitetnije pomoći socijalno

ugroženim kategorijama zbog kojih je ovo dobrotvorno društvo i osnovano.

Vrijedi napomenuti da je „Merhamet“ osnovan davne 1913. godine u Sarajevu, a prva skupština održana je 1914. godine kada je za predsjednika Upravnog odbora imeno-van dr. Mehmed ef. Spaho.

Od tada do danas prošao je cijeli jedan vijek – tačnije, pune 104 godine. Kroz svo-je postojanje „Merhamet“ prošao je kroz mnoge faze koje su određenim vremenskim periodima i epohama u mnogome otežavale njegov rad, ali uprkos tome, „Merhamet“ ni-kada nije prestao da postoji i djeluje.

Danas, MDD „Merhamet“, ima svoje odbore i sjedišta širom zemlje, regiona i svi-jeta a ujedno svoju humanu misiju pomoći i potpore pruža širom svijeta gdje osim osnov-nih ljudskih potrepština u hrani i garderobi u izbjegličkim centrima, pomaže i izgradnju škola i školskih ustanova.

Predsjednik opštine gospodin Ejup Nur-ković u svom izlaganju, upoznao je predstav-nike „Merhameta“ sa sveukipnom ekonom-

sko-političkom situacijom u opštini Rožaje te o unapređenju saradnje između „Merha-meta“ i lokalne uprave, u cilju poboljšanja uslova za pomoć svim građanima Rožaja i okoline kojima je pomoć potrebna, izrazivši iskrenu volju da se to sprovede u djelo.

Predsjednik „Merhameta“ doc. dr sci. Hajrudin Šahić, prije svega zahvalio je na srdačnom prijemu te naglasio da je cilj nji-hovog dolaska da se bliže upoznaju sa radom „Merhameta“ u Rožajama i regiji, kako bi mogli da poduzmu konkretne korake u stva-ranju boljih uslova za rad i konsolidaciju. Ša-hić dalje naglašava da će MDD „Merhamet“ iz BiH, pomoći da se rad crnogorskog „Mer-hameta“ podigne na veći nivo te da se uspo-stavi bolja saradnja sa opštinama i organima lokalnih uprava. Osim toga, dr. Šahić kaže da su prilikom posjete potpredsjedniku Vlade Crne Gore za regionalni razvoj gospodinu Rafetu Husoviću, dobili punu podršku. Pred-sjednik Šahić je dalje kazao da je, „Merha-met“ tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pomogao opstanak Bošnjačkog naroda, a po-magao je i svim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini bez obzira na vjeru i naciju.

Član savjeta MDD Merhamet, gospodin

Rožaje

Posjeta predstavnika Merhameta iz Sarajeva i Podgorice

n Piše: Mirza LUBODER

n Ispred prostorija Merhameta u Rožajama

61

POGLEDITimur Hanić, kazao je kako je Rožaje grad humanosti i kako će trajno ostati zabilježe-no to, kako su Rožajci prihvatili izbjegli-ce iz BiH i sa Kosova u najtežim životnim momentima. S toga, kaže Hanić, da Rožajci imaju usađen merhamet u srcu što su bezbroj puta do sada i pokazali svojim djelima. Na-glasivši između ostaloga da je MDD „Mer-hamet“ pune 104 godine “osigurač naroda“ te da je njegovo postojanje jako važno i ne-ophodno. Da bi Merhamet postojao kao in-stitucija, itekako je potrebna pomoć lokalne uprave i njenih institucija što nam je i moral-na obaveza, završava Numić.

Bivši BiH ambasador u Albaniji te ne-kadašnji konzul BiH pri Ambasadi u Crnog Gori gospodin Muharem Zejnulahu, izra-zio je zahvalnost na srdačnom prijemu te naglasio da je Rožaje inače prepoznato kao grad dobronamjernih i dobrih ljudi što je epi-tet kojim se ne može pohvaliti baš svako.

Predsjednica Dobrotvornog društva „Merhamet u Crnoj Gori“ Azemina Fetić kazala je kako je potrebno saradnju oštinskih odbora MDD Merhamet podići na veći nivo te aktivno uključiti mlade ljude i raditi sa više transparentnosti i aktivnog djelovanja.

Direktor regionalnog „Merhametovog“ odbora za srednju Bosnu gospodin Kenan Vrbanjac, kazao je kako je neophodno na-praviti sistematizaciju u samoj organizaciji „Merhameta“ te na taj način pospješiti uslove rada i djelovanja. Regionalni odbor u Trav-niku koji pokriva srednju Bosnu na čijem je čelu, skoro u potpunosti je doživio novu sis-tematizaciju te je većina poslova povjerena mladim ljudima, što se ispostavilo kao dobar potez, a dokaz tome su i evidentno pozitivni rezultati rada „Merhameta“ na cijelom regi-onu koji pokriva ovaj odbor na čijem čelu je gospodin Vrbanjac.

Pri posjeti „Merhametu“ u Rožajama, predsjednik Sead Kurtagić, upoznao je predstavnike iz Sarajeva sa akcijama i ak-tivnostima koje su sprovedene u proteklom periodu te o problemima u funkcionisanju kao i o daljim planovima odbora u Rožaja-ma. Također, gosti iz BiH, obišli su i sjedište

Bošnjačke stranke gdje ih primio predsjednik OO BS – Rožaje gospodin Amer Nokić sa svojim saradnicima, a sastanku su prisustvo-vali i potpredsjednici OO BS Rožaje Harun Kurbardović i Senad Mujević te članovi UO „Merhamet“ g-đa Idrija Duraković, Amer Nokić, Rešad Nurković te gospodin Husejin Kurtagić, koji je ujedno i predsjednik lokal-nog parlamenta.

Na sastanku je razgovarano o unapre-đenju rada MDD „Merhamet“ gdje se pri-sutnima u ime odbora obratio Amer Nokić izrazivši zadovoljstvo na posjeti gostiju iz BiH te naglasio važnost što češće i što bolje komunikacije kako bi se rad „Merhameta“ unaprijedio i poboljšao, što bi imalo pozitiv-ne implikacije na sveukupnu saradnju kako na lokalnom tako i na državnom nivou.

Gosti su kroz kratku šetnju upoznali grad te posjetili Kučansku džamiju a predsjednik opštine Rožaje gospodin Ejup Nurković i predsjednik MDD „Merhamet“ iz Sarajeva, dr. Hajrudin Šehić, u znak pažnje i uvažava-nja, razmijenili su skromne poklone.u

n Prijem u kabinetu predsjednika opštine

n Prijem u sjedištu Bošnjačke stranke

n Razmjena poklona dr Šehić i predsjednik Nurković

62

POGLEDI

Ekipu od dvanaest članova činili su predstavnici Francuske, Ho-landije, Finske, Belgije i Norveš-

ke, koji su za vrijeme boravka vršili sni-manje materijala za promotivni film o balkanskim destinacijama za snowboard i turnoskijanje i vršili obuku članova skijaškog kluba “Bogićevica”. Ove zime, osim u Crnoj Gori, boravili su u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bu-garskoj.

Iako neki od njih žive u poznatim destinacijama zimskog turizma, i obišli su sve značajne svjetske skijaške centre, predsjednik SK “Bogićevica” Ahmed Šabović kaže da su gosti bili oduševlje-

ni terenima na Bogićevici. “Rekli su nam da im je Bogićevica

ove sezone bila kao šlag na torti jer je, od svih ostalih destinacija koje su obišli ove zime na Balkanu, na Prokletijama bilo najviše snijega. Osim toga, kazali su i da je naša ekipa, koja im je pomaga-la, bila najbrojnija te da smo im bili do-bra podrška”, izjavio je Šabović.

Prvi dan vozači su proveli na Bogi-ćevici, u mjestu Ljugšter. Osim obuke kako napraviti staze za vožnju i organi-zovati neka zanimljiva takmičenja na snijegu, gosti su članove skijaškog klu-ba obučavali i za spasavanje u slučaju sniježnih lavina.

“Pokazali su nam i kako da napravi-mo stazu za Baneked slalom. To smo prvi put vozili. Oni su nam sugerisali da mo-žemo da napravimo jednu novu manife-staciju, koja bi na ovom lokalitetu mogla da se organizuje. Na taj način bismo pri-vukli dosta bordera i turnoskijaša da dođu na Prokletije, jer u nedostatku žiča-re i ski liftova, to će nam biti jedini način da promovišemo ove terene. Zato smo i

Bogićevica je šlag na torti BalkanaInternacionalna ekipa profesionalnih vozača snowborda i turnoskija, koja je ove zime organizovala turu pod nazivom „Gora”, boravila je početkom marta u Plavu. Oni suproveli tri dana u srcu nacionalnog parka Prokletije, u dolini Bogićevici.

Profesionalni evropski turnoskijaši i snowoborderi oduševljeni uslovima koje za te sportove nudi naconalni park Prokletije

n Piše: Edin JADADIĆ

63

POGLEDI

osmislili jedan projekat i kandidovali ga kod Ministatstva finasija na Konkurs za raspodjelu dijela prihoda od igara na sre-ću za 2017. godinu. Nadamo se će proje-kat biti odobren, i da ćemo po prvi put u Crnoj Gori organizovati jednu takvu ma-nifestaciju”, objašnjava Šabović.

Među vozačima su bili Leo Taillefer, turnoskijaš i prorider iz Val Dizera, i Jane Lipsanen, prorider iz Finske. Osim njih tu su bili i Mathias Joubert, men-džerfirme “Picture organic clothing” i Olaf Sueters, menadžer firme “Gear for gwide”, koji tokom ovih obilazaka pro-

movišu svoju opremu za zimske sporto-ve i pomažu lokalne klubove, donirajući im određene rekvizite i opremu. Osim vožnje, članovi Kluba učili su od gostiju na koji način se koristi oprema za pro-nalaženje unesrećenih (biperi i sonde).

„Drugog dana je bila kiša pa nismo mogli da idemo na Bogićevicu, ali smo vrijeme iskoristili da ih upoznamo sa gradom. Pratili smo prognozu i vidjeli da će sjutra biti lijepo, pa smo odlučili da idemo na planinu i to veče prespava-mo u vikendici. Plan gostiju je bio da snime izlazak sunca na Tromeđi sljede-

ćeg jutra. Imali smo sreće, pa je naveče počeo da pada snijeg i bila je mećava. Ujutro su svi vrhovi bili prekriveni no-vim snijegom. Nebo je bilo vedro i pla-vo, bez oblaka. Pješačili smo do granice sa Albanijom. Pohod od vikendice sa katuna na Bogićevici, kroz Ljugšter, tra-jao je između dva i po i tri sata.

Tu smo proveli neko vrijeme dok smo se fotografisali i čekali kamermane da snime kadrove za njihov promotivni film. Odatle je krenula luda vožnja. Bilo je nas deset vozača. Spuštajući se niz padine Bogićevice prelazili smo preko prirodnih skokova, preko uvala i krše-va... To uživanje se ne može opisati. To jednostavno treba doživjeti. Vožnja je trajala oko petnaest minuta. Cijeli spust oni su snimali sa tri profesionalne ka-mere, a sve nas je iz vazduha pratio dron“, prepričava dešavanja Šabović.

Gosti su članovima kluba ovom prili-kom donirali garderobu za pet skijaša, dva para turnoskija i komplet za spasava-nje koji čine biper, sonda i lopata. Ekipu su činili menadžeri dvije firme: “Gear for gwide” – koja donira opremu za vodiče i “Picture organic clothing” – koji proi-zvode sportsku garderobu od reciklira-nog materijala, između ostalog i gardero-bu za zimske sportove. Kroz ovako organizovane ekspedicije, oni promovišu svoje proizvode i doniraju je domoćini-ma i članovima klubova sa kojima sara-đuju i sa kojima borave na planini.

Do njihove saradnje, kaže Šabović, došlo je sasvim slučajno, uz pomoć turi-sta iz Amerike, koji su prošle godine bo-ravili na Prokletijama.

Crna Gora ne prepoznaje potencijale Prokletija

Iako zimska sezona na Prokletijama traje skoro punih šest mjeseci, a snijeg se za-država skoro do juna mjeseca, zimski turizma ne postoji, a već decenijama tokom zime nema ni jedne manifestacije na snijegu. Iako su davnih 1970/80-ih godina u Plavu postojali skijaški klubovi, nažalost, posljednjih 30 godina, ništa od te tradici-je nije se sačuvalo. Formiranjem skijaškog kluba Bogićevica, stvari počinju da se pokreću sa mrtve tačke.„Tokom protekle dvije-tri godine organizovali smo nekoliko skijaških pohoda u kojima su nam se priključili i pojedinci za koje nismo ni znali da vole skijanje i snowboard. Sada grupu čini dvadesetak aktivnih skijaša i bordera, a interesovanje madih raste iz sezone u sezonu.Redovno organizujemo zimske skijaške pohode na vrhove Prokletija (Tromeđa, Pa-sji vrh, Hasov vrh, Hridski krši, Bor Radončića, dolina Volušnice, Talijanka, Maja can, Volušnica, Zla Kolata koja je inace krov Crne Gore...). U cilju još bolje promo-cije ovih potencijala odlučili smo da organizujemo jednu manifestaciju i niz drugih aktivnosti kako bismo još više promovisali ove sportove i dodatno zainteresovali mlade.Trenutno ne postoji škola skijanja i snowborda niti neka manifestacija na snijegu. Uzroci za to su dogodišnje nepostojanje klubova, ali i to što država nije prepoznala potencijale Prokletija za zimske sportove i nije se ulagalo u zimsku turi-stičku infrastrukturu (žičare, ski lift, održavanje puteva u zimskom periodu). A do-tana otežavajuća okolnost za mlade skijaše je i skupa oprema za koju treba izdvojiti priličnu svotu novca iz ionako skrominih porodičnih budžeta“, kazao je Šabović.

64

POGLEDI“Prošle godine smo krajem maja

skijali na Bogićevici, a sa nama je na pohod krenula i grupa studenata iz SAD-a, koja je tada boravila u Plavu i planirala obilazak Nacionalnog parka Prokletije. Njihov vodič Tod Walters, koji već nekoliko godina sarađuje sa planinarskim klubom Hrid i Nacional-nim parkom, je bio iznenađen da u tom periodu ima toliko snijega na Bogiće-vici. On nam je tada ispričao da postoji ekipa koja će doći na Balkan da snimi promotivne filmove o turnoskijanju, i povezao nas sa njima. Stupili smo u kontakt i onda smo se dogovarali oko njihovog dolaska i organizacije aktiv-nosti”, objašnjava Šabović.

On ističe da će oni, tokom narednih mjeseci, raditi na zajedničkom promotiv-nom filmu regiona za sve destinacije koje su obišli ove sezone. Čitav posao u vezi sa tim bi do septembra trebao da bude gotov i spreman za promociju i dis-tribuciju pred narednu zimsku sezonu.

Za realizaciju ovih aktivnosti Šabo-vić ističe da su imali podršku od NP Prokletije, posebno od direktorice JP NP Crne Gore Azre Vuković, ali i Turističke organizacije, Planinarskog kluba Hrid. Međutim, većinu troškova oko organi-zacije snosili su članovi kluba svoji sredstvima.

„Bilo nam je prvi put da učestvuje-mo u ovakvoj akciji sa profesionalcima, i to je za nas bilo veliko iskustvo. Na-dam se da ćemo iduće godine biti spre-mniji i da će nam se u organizaciju nove manifestacije priključiti još veći broj prijatelja te da da ćemo naći nove spon-zore“, kaže Šabović.

Stručni saradnik za rad sa lokalnom zajednicom Nacionalnog parka Prokle-tije Enes Drešković, koji je i predsjed-nik planinarskog kluba „Hrid“, kaže da je prostor Bogićevice sa svim potencija-lima buduća razvojna šansa Plava, Crne Gore i regiona. On očekuje da će, nakon donošenja Plana posebne namjene, Na-cionalni park doprinijeti ekonomskom razvoju i da će te efekte značajno osjeti-ti lokalno stanovništvo, ali i cio prostor u plavsko-gusinjskom kraju.

„Raduje nas to što zadnjih godina ima sve više pojedinaca i klubova koji borave na Bogićevici tokom cijelog pe-rioda trajanja snijega. Oni na najbolji mogućin način promovišu te potencijale i dovode velika svjetska imena u pojedi-nim zimskim sportovima.

Nova manifestacija za narednu zimsku sezonu

Cilj članova skijaškog kluba je da svojim akcijama ožive zimsku turističku sezonu koja sada praktično i ne postoji. Planiraju organizovanje nove manifestacije i nadaju se da će sve to značajno doprinijeti promociji sjevera CG, posebno nacionalnog parka Prokletije, i da će interesovanje turista za ovo područje trajati i nakon završetka mani-festacije. To bi doprinijelo ekonomskoj valorizaciji Prokletija, ali i prihode lokalnim preduzetnicima. „Turno skijanje je danas u svijetu jedan od najpopularnijih vidova skijanja. Cilj plana i programa manifestacije »Banked slalom – Bogićevica 2018« je unaprjeđenje zim-skog turizma u Plavu i na Prokletijama (Paljevi, Bogićevica) organizovanjem nove manifestacije, u okviru koje će se organizovati free ride na bordovima i turno skijama. Obzirom da je riječ o događaju koji se prvi put organizuje u Crnoj Gori, potrudićemo se da se uključe ne samo naši skijaši i borderi nego i ucesnici susjednih zemalja, prije svega Kosovo, Albanija, Srbija, BiH i Hrvatska, ali i zemalja zapadne Evrope. Želja nam je da manifestacijom promvišemo brojne potencijale Prokletija za zimski turizam, i da očekujemo da će potencijalni investitori naći interese da na nekom od lokaliteta sagrade nove hotelske kapacitete, žičaru ili ski lift“, rekao je Šabović.U klubu očekuju da će organizovanjem škole skijanja i sowborda povećati broj člano-va zainteresovanih za zimske sportove, i sa njima nastaviti aktivnu saradnju. Posebno će se voditi računa o mladim talentima, kojima će klub pomoći da napreduju i ostvare zapažene rezultate ne samo na državnom nivou nego i šire.

65

POGLEDI

Iznad svega, mi ovaj prostor treti-ramo i dajemo mu međunardni značaj i karakter jer tu prolazi budući putni pravac između Crne Gore i Kosova, koji vodi do Dečana. To je mjesto gdje se spajaju granice tri države pa se ne vezujemo usko samo za naš kraj već su vizije regionalnog razvoja sa susje-dima, kako zimskog tako i ljetnjeg tu-rizma.

Projekte i vizije održivog korišće-nja prostora Bogićevice planiramo da kandidujemo u pozivima prekogranič-ne saradnje Crne Gore, Kosova i Alba-nije. Naš krucijalni projekat, ideja i inicijativa jeste da jednog dana masiv Prokletija proglasimo međunarodnim nacionalnim parkom. Tome u prilog ide i to što postoje neiscrpni tereni i poten-cijali u sve tri države i što su pojedinci i institucije podjednako zainteresovani da ovaj projekat zaživi“, smatra Dreš-ković. u

Bogićevica spaja tri države

Drešković ističe da su oni i Nacionalnom parku, sagledavajući sve prirodne potencijale Prokletija - geografski položaj, ljudske resurse, i sve ostale kvalitete - vrlo ozbiljno pristupili izradi Na-crta prostornog plana posebne namjene za NPP.On smatra da će uz pomoć i podršku stručnih službi Javnog pre-duzeća nacionalni parkovi Crne Gore, opština Plav i Gusinje, civilnog sektora i ostalih stručnih lica, na pravi način predložiti obrađivaču materijala i pomoći mu da se dobije jedan tako važan krucijalni dokument za budući razvoj NPP.„Prokletije su jedan neiscrpan prostor kada su u pitanju priroden ljepote i predjeli u kojima svi ljubitelji prirode, u svim godišnjim

dobima mogu pronaći sebe.Ono što prostor NPP odvaja i čini ga najvećim potencijalom u Crnoj Gori i regionu, to je prostor Bo-gićevice, sa svim terenima u blizini vrha Tromeđa, gdje se spajau i granice Kosova i Albanije.Pomenutim Planom detaljno će se obraditi svaki segment razvoja Bogićevice kada je u pitanju putna infrastruktura, svi vidovi turiz-ma. Posebni akcenat smo dali razvoju tematskog turizma dopunje-nog sa novijim disciplinama i avanturističkim sadržajima.Očekujemo vrlo brzo prezantaciju Nacrta prostornog plana, i putem javnih rasprava dati šansu užoj i široj javnosti da nam svoji sugestijama pomognu da dobijemo dugo čekani dokument koji će maksimalno obraditi svaku mogućnost razvoja, ulaganja i promocije“, očekuje Drešković.

66

DRUŠTVO

Sažetak: Sedma decenija 19-og sto-ljeća je jedno od najznačajnijih etapa u historiji Bosne i Hercegovine toga raz-doblja, u kojoj je došlo do doseljavanja muslimanskog stanovništva prognanog iz nekoliko srbijanskih gradova. To je vrijeme namjesnikovanja valije Šerif Osman-paše (1861-1869), u kojem je Bosanski ejalet/vilajet ostvario znača-jan napredak u svim oblastim:. izvrše-na je administrativna reforma, potom reforma vojske, te značajno poboljšane privredne, obrazovne i kulturne prilike. Zasluga je to, između ostaloga, i agilno-sti, znanja i umijeća uzoritog valije Šerif Osman-paše. Time su stvorene mogućno-sti za odgovarajući prihvat i razmještaj više hiljada muslimanskih muhadžira u više novoizgrađenih naselja u Podrinju i Posavini, kao i u drugim gradovima on-dašnjeg Zvorničkog sandžaka.

U povodu 150 godina od tih događa-nja u Orašju je 7. i 8. septembra 2012. godine (u organizaciji Medžlisa islamske zajednice Orašje i Muftijstva tuzlanskog) održan naučni simpozij na ovu temu. Podnijeto je 19 saopćenja naučnika iz Bosne i Herceegovine i Republike Tur-ske, a radovi su objavljeni u Zborniku radova (Orašje 2013.), među kojima je i ovaj prilog, koji ovdje donosimo sa ma-njim izmjenama.

Osvrt na prilike u Bosanskom ejaletu do 1860. godine

Bosanski ejalet/vilajet je do kraja osmanske uprave u 19. stoljeću1 prošao kroz dvije prepoznatljive faze razvoja: prva , koja počinje vladavinom referm-skog sultana Selima III (1789.-1807.) i traje do 1851. godine, tj. do slamanja otpora reformama na području Ejale-ta, i druga, od 1851. godine pa do kraja osmanske vladavine 28.7.1878. godine,

odnosno do početka austrougarske vojne okupacije Bosne i Hercegovine.

U prvoj fazi stanje u Bosanskom eja-letu karakterišu anarhija, bune hrišćan-skih seljaka i borbe muslimanskog bego-vata (kapetana, ajana, spahija i dr.) protiv refomi centralnih vlasti usmjerenih na spašavanje Osmanskog carstva od propa-danja. Takvo stanje je bilo dodatan po-vod intenziviranju aspiracija bosanskih susjeda, prije svih Austrije i Francuske , te nacionalnih pokreta sa prostora Srbije i Crne Gore, da ovladaju ovim prosto-rom, te, s druge strane generator stalnih sukoba sa centralnom vladom, koja na-stoji provoditi reformske zahvate i na prostoru Bosanskog ejaleta.2

Visoka Porta je 1850. godine uputi-la u Bosanski ejalet jake vojne snage na čelu sa Omer Lutfi-pašom sa zadatkom da skrše otpor provođenju tanzimatskih reformi. U brojnim bitkama Omer-paša je uspio savladati otpor bosanske vojske, zarobiti ili likvidirati njihove vođe, pri čemu je stradalo oko 2.500 muslimana. Nakon toga okrenuo se i protiv hrišćana, tražeći od njih da polože oružje. Kada je ugušio pobune i muslimana i hrišćana izvršio je reforme: sandžake je pretvorio u kajmakamluke a zabitluke i nahije u mudirluke, Upravno vijeće je preimeno-vao u Veliko Vijeće, na glavne položaje

Doseljavanje muslimana/Bošnjaka iz srbijanskih gradova u Bosanski ejalet/ vilajet tokom sedme decenije 19. stoljeća

n Piše: Prof. dr. emeritus Azem KOŽAR

67

DRUŠTVO

postavio je strance, ukinuo je spahijski sistem i esnafsku organizaciju, te prenio sjedište Ejaleta iz Travnika u Sarajevo. U sastav Bosanskog ejaleta ušao je i no-voformirani Novopazarski sandžak kao sedmi kajmakamluk. Ovim reformama je skršen otpor muslimanskog plemstva, ali time nisu konačno stabilizirane prilike u Ejaletu. Pod uticajem brojnih unutarnjih i vanjskih okolnosti nastupilo je razdoblje seljačkih ustanaka i buna hrišćanskog stanovništva.3

Drugu fazu stanja u toku 19. stoljeća u Bosanskom ejaletu/vilajetu (od 1851. do 1878.), karakterišu nastojanja Osman-skog carstva da provede tanzimatske ferorme i time ublaži nezadovoljstvo za-visnog agrarnog stanovništva (uglavnom hrišćana). Porta je nastojala da stanje u agraru uredi novim propisima: Ramazan-skim zakonom iz 1858. godine, kojim je izvršena kategorizacija zemlje i kodifi-kacija čivčijskih odnosa, i Saferskom na-redbom, kojom su ozakonjeni odnosi iz-među čifluk-sahibije i kmeta. Osim toga, ukidanjem spahijske organizacije država je nastojala osigurati poreze od agrara putem desetine. Medjutim, ta nastojanja Carstva se nisu ostvarila. Usljed nepro-vođenja tih novih propisa i zloupotreba u prikupljanju desetine, došlo je do eska-lacije nezadovoljstva zavisnog agrarnog (dominantno hrišćanskog) stanovništva.Nezadovoljstvo je kulminiralo izbija-njem ustanka pravoslavnog stanovništva

u razdoblju od 1875. do 1878. godine, koji se u historiografiji naziva Bosan-sko-hercegovačkim ustankom.4 Ustanak su organizirale, podržavale i usmjeravale susjedne kneževine Srbija i Crna Gora, odnosno Rusija. Njime je pokrenuto slo-ženo Istočno pitanje,5 tj. pitanje dalje sudbine evropskih prostora Osmanskog carstva, tako da su socijalni i politički za-htjevi ustanika postali sporedni u odnosu na interese evropskih sila, koje su budno pratile stanje i vršile intenzivne diplo-matske aktivnosti za konačan epilog. U tome su prednjačile Austrija (od 1867. Austro-Ugarska), Francuska i Rusija.

Naime, prvo diplomatsko predstav-ništvo u Bosanskom ejaletu osnovala je Francuska 1793. godine, iz strateških, vojno-političkih i privrednih razloga, u vrijeme kada je Napoleonovim osvaja-njima okruživala njegove granice. Ovaj konzulat je radio do 1797. godine kada je prestao sa radom. Iz istih razloga Fran-cuska je ponovo 1807. godine otvorila konzulat u Travniku, koji je prestao sa radom 1814. gidine. U ovom razdoblju je i Austrija 1808. godine osnovala kon-zulat u Travniku, koji je prestao sa radom 1921. godine. Međutim, konstantno uslo-žnjavanje prilika u Osmanskom carstvu dramatično se manifestovalo na stanje u Bosanskom ejaletu, što je povećalo inte-resovanja evropskih sila za ta zbivanja. U tome je prednjačila Austrija po čijem je spoljnopolitičkom programu „Bosna

i Hercegovina mogla biti samo ili turska ili austrijska“.6 Tako je Austrija prva po-lovinom 19. stoljeća, osnovala konzulat u Travniku (1850.), potom vicekonzulat u Mostaru koji je 1853. prerastao u kon-zulat, te konzularne agencije u Banjaluci 1852. (koja je od 1863. do 1865. izmje-štena u Bihać da bi potom ponovo bila vraćena u Banjaluku u rangu vicekon-zulata), potom konzularne agencije u Livnu 1853, te u Tuzli 1854. (koja je 1865. premještena u Brčko i djelovala kao vicekonzulat do austrougarske oku-pacije 1878.), te naposljetku i u Trebinju 1873. godine. Osnivanje austrougarske diplomatske mreže u Bosni pratile su i druge evropske zemlje: Francuska je otvorila vicekonzulat u Sarajevu 1853. koji je 1862. godine prerastao u konzulat. Engleska i Rusija su otvorile svoje kon-zulate u Sarajevu 1857. godine, potom Italija 1863. te Kraljevina Pruska 1864. godine.7

Kako se iz naznačenog vidi, diplo-matska mreža na području Bosanskog ejaleta je definitivno oformljena baš u toku sedme decenije 19. stoljeća, u vri-jeme kada se dogodio progon musliman-skog stanovništva iz susjedne Kneževine Srbije. Sve te strane diplomate (konzuli, vicekonzuli i drugi) bili su veoma obra-zovani ljudi, odani interesima svojih ze-malja, odgovorni u izvršavanju svojih zadataka, koji su redovno podnosili iz-vještaje svojim vladama, ne samo o po-litičkim i vojnim pitanjima već i o svim drugim koja su bila predmet njihovog in-teresovanja. To su svojevrsna diplomat-ska otimanja o Bosnu, koja će se okon-čati prevagom austrougarske diplomatije na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Stanje u Bosanskom ejaletu/vilajetu u vrijeme doseljavanja muslimanskih muhadžira iz Kneževine Srbije 1862.-1867. godine

Sedma decenija 19. stoljeća u Bosan-skom ejaletu/vilajetu čini posebno važno razdoblje koje je obilježila uspješna vla-davina valije Šerif Osman-paše (1861.-1869.)8. Radi se o vremenskom periodu u kojem su, u okviru sveopćih tanzimatskih reformi na prostoru Bosanskog ejaleta uspješno provedene brojne reforme i uči-njen krupan privredni i društveni napre-dak. Ovo je vrijeme stabilizacije prilika u Bosanskom ejaletu, nastalo uglavnom

68

DRUŠTVOmjerama i aktivnostima koje su rezultat znatno bolje saradnje centralne vlasti sa bosanskim plemstvom.9

Naime, šezdesetih i sedamdesetih go-dina 19. stoljeća došlo je do oblikovanja nacionalnih pokreta kod bosanskih susje-da, posebno kod Srba, koji su koristeći socijalno nezadovoljstvo hrišćanskog stanovništva nastojali destabilizirati pri-like u Bosanskom ejaletu, izražavajući svoje otvorene teritorijalne pretenzije (Srbija prema Bosni a Crna Gora pre-ma Hercegovini). I velike sile su, javno ili tajno, nastojale na različite načine, da pripreme teren za ostvaranje svojih dale-kosežnih planova u rješavanju Istočnog pitanja, a u kojem je prostor Bosanskog ejaleta bio prvi na udaru. Uzvišena Porta je za sve to znala i zbog toga nastojala da nizom mjera poboljša prilike u Bosan-skom ejaletu, poboljšavajući tako njego-ve odbrambene mehanizme10. Postavlja-nje agilnog Šerif Osman-paše na mjesto bosanskog valije je bio važan potez Porte u ostvarenju tih svojih planova.

Šerif Osman-paša je sa položaja mu-hafiza Beograda imenovan za bosanskog valiju, tako da je tu dužnost preuzeo 17. frebruara 1861. godine11, umjesto ranijeg (oboljelog) valije Osman-paše Sulej-manpašića12. Spadao je u red sposobnih osmanskih velikodostojnika, plemićkog porijekla (otac mu je bio kapudan paša), vrlo obrazovan i dobar poznavalac po-litičkih zbivanja u Ejaletu, Osmanskom carstvu i cijeloj Evropi. Period njegovog namjesnikovanja je bio neobično dug za ono vrijeme, što povrđuje činjenica da je bio uvažavan od strane svoje vlade – Uzvišene Porte. I strani predstavnici u ovom Ejaletu su ga cijenili kao čovjeka

«obimne rutine u državnim poslovima prema hrišćanskom stanovništvu blago-naklon i ima najbolje namjere da ure-di provincijsku administraciju i uvede mjere za opće dobro pokrajine»13. Vrije-me njegovog namesnikovanja je doktor Kečet, koji je inače bio dobro upućen u prilike, nazvao sjajnim dobom bosanske prošlosti, upoređujući ga sa francuskim kraljem Lujem XIV.14

Bosanski ejalet je, prema jednom iz-vještaju Ruskog konzula u Sarajevu, kra-jem 1861. godine imao 900.600 žitelja i to: 350.000 muslimana, 420.000 pravo-slavnih, 125.000 katolika, 4.600 Cigana i 1.000 Jevreja. Većinu zemljoposjedni-ka činili su muslimani a većina zavisnog stanovništva (kmetova) bili su hrišćani. Ukupan prihod Ejaleta iznosio je oko 40 miliona pjastera. Imao je sedam sandža-ka (kajmakamluka): Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Zvornik, Hercegovi-na i Novi Pazar.15

Valija Šerif Osman-paša je, nakon sređivanja stanja na bosansko-crnogor-skoj granici, pristupio intenzivnom pro-vođenju reformi u ovom dijelu Carstva. Proveo je administrativnu (upravnu), vojnu, privrednu i kulturno-prosvjetnu reformu.

Reforma uprave izvršena je 1865. godine donošenjem Uredbe o organizaci-ji Bosanskog vilajeta (Vilajetski ustavni zakon). Ovim zakonom je Ejalet preime-novan u Vilajet kojim upravlja valija kao namjesnik Uzvišene Porte. U tome su mu pomagali: upravnik finansija (muha-sebedžija, odnosno defterdar), generalni sekretar (mektubdžija), zatim načelnici za vanjske poslove, poljoprivredu i tr-govinu, prosvjetu i javne radove, kao i

upravnik katastra, referent za statistiku, upravnik vakufa i komandant žandarme-rije.

Vladu Vilajeta činilo je Upravno vijeće (Idare Medžlis), sastavljeno od osam članova: četiri virilna (po položa-ju) i četiri izabrana člana, tako da je po-lovina članova bila iz reda muslimana a polovina iz reda nemuslimana. Predsjed-nik Upravnog vijeća bio je valija. Osim toga, po prvi put je oformljena skupština Vilajeta nazvana Opće vilajetsko vijeće (Medžlisi umumii vilayet), koje su činila po četiri poslanika iz sandžaka (ukupno 28) sa mandatom od jedne godine, i to pola muslimana a pola nemuslimana.

Sandžacima (livama) su upravljala upravna vijeća (Medžlisi idarei liva) sa kajmakamom (od 1867. mutesarifom) kao izvršnim organom. I ova vijeća su činili virilni i izabrani članovi (po četiri) od kojih su polovinu činili nemuslimani. Mandat im je trajao četiri godine, s tim da je polovina članova birana svake dru-ge godine. U kazama su birana upravna vijeća kaze a u selima seoska vijeća (Ihti-jar medžlisy), koja su se takođe sastojala od muslimana i nemuslimana. Ovim su se nastojali izjednačiti u građanskim pra-vima nemuslimani sa muslimanima (u duhu odredaba Hatišerifa od Gilhane), mada je u praksi na svim nivoima vlasti ipak postojala muslimanska većina.16

Posebno osjetljivo je bilo provođenje vojne reforme. Osmanske vlasti, nakon kaznene ekspedicije (i reformi) Omer Lutfi-paše, nisu se usuđivale izvršiti re-grutaciju bosanskih Muslimana, tako da su za uspostavu reda koristile neregular-ne vojne jedinice nazivane bašibozluk. Međutim, dolaskom valije Osman-paše, a uz pomoć za ova pitanja od Porte po-sebno zaduženog Dževdet-paše, tokom 1864. i 1865. provedena je i vojna re-forma. Naime, Porta je udovoljila bo-sanskim begovima regrutaciju dva puka bosanskih vojnika, što je činilo oko če-tvrtine ukupno stacioniranih osmanskih vojnih snaga u Vilajetu, ali pod određe-nim uslovima: da se vojni rok ograniči na tri godine, da se ova dva puka vojske mogu angažovati samo na teritoriji Vila-jeta, da polovina oficirskog kadra bude iz reda bosanskih Muslimana, te da se višak regruta angažuje u dobrovoljačkoj miliciji. Vojnim poslovima u Vilajetu je upravljalo Vojno vijeće, a vojskom je upravljao starješina u činu generala (ferika).17

69

Iako znatno sporije, reforme su pro-vedene i u oblasti sudstva. Uveden je Vrhovni vilajetski sud, na čelu sa mufe-tišom koga je na prijedlog šejhul-islama postavljao sultan. Imao je ulogu ape-lacionog (drugostepenog) suda. Činila su ga tri muslimana i tri nemuslimana. Slični sudovi osnovani su u sandžacima i kazama.18

Liberalizacija privrednih odnosa, za-početa ukidanjem esnafske organizacije, ponajviše se odrazila na procvat trgovine (zanatski proizvodi tradicionalnih zana-ta zamijenjeni su industrijskom robom iz uvoza), a što je rezultiralo nastankom posebnog trgovačkog sloja među mla-dom građanskom klasom koja je tek na-

stajala, a u čemu su ponajviše particpirali Srbi. Razvoj trgovine i drugih privrednih tokova (pojačana eksploatacija šuma i ruda) potpomagani su izgradnjom mre-že putnih komunikacija – posebno onih dolinama rijeka Bosne i Neretve (pravac sjever - jug). Ovdje se ponajviše radi o mreži kolskih puteva, uglavnom poprav-ljanjem postojećih putnih pravaca. Prav-ljeni su sistemom kulučenja i znatno su unaprijedili trgovačke tokove. Započeta je i izgradnja prve faze trans-bosanske željeznice (od Bosanskog Novog – preko Banjaluke, Sarajeva i Novog Pazara do Kosovske Mitrovice). Značajno je una-prijeđen i telegrafski saobraćaj. Gotovo svi veći gradovi povezani su telegraf-

skim linijama. Formirana su i prva akci-onarska društva.19

Značajne promjene nastale su na pro-svjetnom i kulturnom planu. Intenzivira-no je osnivanje škola za nemuslimansko stanovništvo, te obnavljanje starih i iz-gradnja novih vjerskih objekata. Obra-zovanjem nemuslimanskog stanovništva su se bavili sveštenici, koji osim toga, posebno kada je u pitanju pravoslavno sveštvenstvo, vrši intenzivno i politič-ko-propagandnu funkciju na pripajanju Bosne Srbiji i sl. I na kulturnom planu je učinjen vidan napredak. Vilajetskim zakonom je u svakom sandžaku trebala postojati štamparija. Sam Osman-paša je krajem 1865. potpisao ugovor sa zemun-skim tipografom Ignjatom Sopronom o otvaranju štamparije u Sarajevu, što je realizirano naredne 1866. godine. U ovoj štampariji je prvo štampan «Bosanski vjesnik» a potom i vladin list «Bosna» i to dvojezično – na turskom i bosanskom jeziku. Već 1868. počeo je izlaziti i «Sa-rajevski cvjetnik», a nešto kasnije u Mo-staru i list «Neretva».20

Posebno važno pitanje koje je valija Šerif Osman-paša uspješno riješio je pri-hvat muslimanskih prognanika iz Srbije koji su se u periodu od 1862. do 1867., po odluci međunarodne konferencije u Kalnidži, iselili iz nekoliko gradova Kne-ževine Srbije. Razmješteni su najviše na prostoru istočne i sjeverne Bosne, manji broj u postojećim gradovima a znatno veći dio u više novoizgrađenih naselja.21

Valija Šerif Osman-paša je dao veliki doprinos konkretizaciji ideje integralnog bošnjaštva koja se pojavila nešto ranije u krugu bosanskih franjevaca, a koju je provodila i centralna vlast u Ejaletu od vremena Omer Lutfi-paše. Ona se zasniv-ala na shvatanju da su žitelji Bosanskog vilajeta Bošnjaci kao jedinstven više re-ligijski bosanski narod vezan za osmans-ku državu, kojeg odlikuju neke genetičke bosanske osobenosti, a koji govori jedin-stvenim bosanskim jezikom (ovaj naziv je uveden 1869. godine). Bili su to novi atributi bosanske nacionalne ideologije, koji su i kasnije razvijani, ali usljed niza okolnosti: sa jedne strane zbog neprih-vatanja od strane bosanskog musliman-skog plemstva, a sa druge strane zbog razvoja srpske i hrvatske nacionalne misli na prostoru Srbije i Hrvatske, ova ideologija je potisnuta.22 Onovremena štampa je o Šerif Osman-paši između ostalog zapisala: „Osman Šerif-paša je

DRUŠTVO

70

DRUŠTVO

za vrijeme svog bavljenja u ovom vila-jetu nebrojena dobra učinio kako državi tako i narodu:

- Ustanovio redovnu bosansku vojs-ku...,

- Otvorio dobre kolske puteve na sve strane ovoga vilajeta, a poznato je da takvoga druma prije njega nije u Bosni nijedan sahat hoda bilo, ...

- Podigao je na sve strane ovoga vila-jeta telegrafske žice,

- Pod njim su dograđene tvrdinje, kasarne, magazini za municiju, ambari, bolnice i džamije. Mnogi mostovi, škole i ostale građevine za moralnu i materijal-nu korist naroda ...,

- Za familije preseljene iz Užica i Sokola podignuto je šest novih varošica. U Sarajevu je ustanovljena suknarska zadruga, koja je za kratko vrijeme dotle uspjela, da može po dozvoljenju carske vlade dovoljno sukna za odijelo zaptija i vojnika izrađiavati ...,

- U prosvjetnoj radnji takođe je za ovo vrijeme mnogo učinjeno tako da su mnoga djeca naučila nauke da se mogu u carsku službu u kancelariuje uzeti ...,

- Na Miljacki, rijeci kroz Sarajevo te-kućoj, načinjena je vrlo tvrda ustava ...,

- Na sve strane ovog vilajeta posađe-ne su mnoge šljive, a da je to narodu od velike koristi, vidi se otuda, što su u

prošloj godini mnogi novci za šljive iz Austrije u ovu zemlju unešeni,

- Žiteljstvo je za ovo vrijeme u sva-kom pogledu milovao i svakoga maloga i velikoga, siromašnog i bogatog obra-dovao i obdario...”.23 O napretku koji je u Bosanskom ejaletu/vilajetu učinjen za vrijeme valije Šerif Osman-paše, naj-bolje svjedoči izvještaj austrougarskog generalnog konzula u Sarajevu Soretića od 17.7.1869. godine. Naime, general-konzul Soretić je prije deset godina bio u Bosanskom ejaletu tako da je dobro poznavao prilike prije 1861. godine, pa je mogao upoređivati stanje onda i sada. O tome Soretić izvještava sljedeće: “U protekloj deceniji došlo je do velikih pro-mjena u spoljnom obliku života zemlje. Dok se ranije moglo s mukom saobraćati jedino brdskim stazama, sada se, bar dje-lomično, protežu udobni drumovi. Dok ranije nije bilo drugih prevoznih sredsta-va osim haremskih kola s volovskom za-pregom, koja su strahivito škripala, sada putovima u gradu i oko njega neprekidno idu moderna evropska kola, a iz susjed-ne Slavonije u pravcu Brod-Sarajevo idu duge kolone teretnih vozila. U Sarajevu su bijedne drvene kućerke nadvisivali samo minareti njihovih stotinu džamija, a bilo je nekoliko ružnih kasarni. Sada ovdje stoji jedna lijepa grčko-pravoslav-

na crkva ukrašena kupolom i tornjevima, dvije bolnice sagrađene po evropskom uzoru, a ima i nekoliko zgrada od ma-sivnog kamena ili cigle. Katolici nose na glavama fesove, a pravoslavni okrugle crne filcane šešire bez oboda, koji pod-sjećaju na turbane“.24 Nedjelju dana ka-snije generalkonzul Soretić dopunjava prethodni izvještaj i, između ostaloga, konstatuje: „Iako se još uvijek ne mogu upustiti u neki detaljniji opis prilika u Bosni, koju nisam vidio 10 godina, ipak, već sada mogu da uočim da je zemlja zabilježila veliki napredak u pravcu civi-lizacije, i da je za to najviše , ako ne i is-ključivo, zaslužan Šerif Osman-paša“.25

Na zahtjev Uzvišene Porte Šerif Osman-paša je napustio dužnost valije i uputio se u Istanbul ne sačekavši da preda dužnost novom valiji Safvet-paši, koji je u Sarajevo stigao 23.6.1869. go-dine. Prema onovremenim diplomatskim izvorima Safvet-paša je imao solidno obrazovanje, lijepo ophođenje, dobro je govorio francuski, a u pratnji su mu bili školovani ljudi.26 Pošto su se u to vrije-me u Bosanskom vilajetu pojavljivale odmetničke bande koje su upadale iz Srbije radi pljačke i propagande, valija je već 11.8. 1969. godine krenuo u obi-lazak pograničkih sandžaka: Zvorničkog, Banjalučkog i Bihaćkog, kako bi uticao na povećanje mobilnosti mjesnih vlasti na zaštiti sigurnosti stanovništva i time ojačao stabilizaciju stanja.27 Tako se iz decenije sigurnosti i napretka postepeno ulazilo u vrijeme destabilizacije prilika od strane srbijanske političke propagan-de, sa ciljem da se ostvari uticaj na pra-voslavno stanovništvo i Bosna priključi Srbiji. Ipak, spretniji i moćniji su bili austrougarski planovi, što će se potvrdi-ti odlukama Berlinskog kongresa 1878. godine.

O nekim aktivnostima vilajetskih vlasti na prihvatu muhadžira iz Srbije

Stoljećima se, posebno nakon poraza Osmanlija pod Bečom 1699. godine, mu-slimansko stanovništvo, dobrovoljno ili prisilno, doseljavalo na prostor Bosan-skog ejaleta, uglavnom sa onih evropskih prostora sa kojih se Osmansko carstvo povlačilo.Tu su, mada je to bio pogra-nični prostor – tj. najzapadnija osmanska provincija (ejalet), osjećali vjersku i lič-nu sigurnost, čime je ovo područje posta-

71

DRUŠTVOjalo neka vrsta matične (središne) zemlje uglavnom sjeverobalkanskih muslimana, kao slavenskog naroda koji je prihvatio islam. Ta vrsta matičnosti Bosne i Herce-govine je sve više jačala, što je posebno došlo do izražaja u toku 19. stoljeća, do austrougarske okupacije Bosne i Herce-govine, kada su se nezadovoljni stanjem i odatle bili prinuđeni seliti – uglavnom prema evropskim i azijskim prostorima Osmanskog carstva.

Austro-osmanski ratovi u 18. stoljeću doveli su do migriranja dijela pravoslav-nog stanovništva iz Bosanskog ejaleta u Smederevski sandžak (tj. iz Bosne, mada je Bosanski ejalet obuhvatao i nekoliko kadiluka istočno od Drine). Pobunjenič-ki srpski pokret je od izbijanja 1804. do sticanja određene autonomije Kneževi-ne Srbije 1830., a posebno nakon toga, uticao na migracije a potom i na prisil-no iseljavanje muslimana sa tog prosto-ra, bez obzira što se uglavnom radilo o autohtonom stanovništvu koje je prije više stoljeća prešlo na islam. U skladu sa odredbama Akermanske konvenci-je iz 1826. i Jedrenskog mira iz 1830., sklopljenog između Rusije i Osmanskog carstva, kojima je priznata unutrašnja politička autonomija Kneževini Srbiji, sultan je 29. 8. 1830. godine objavio ha-tišerif ( a potom i 1833.) po kojem su se muslimani iz sela, osim onih koja su se nalazila uz gradove, imali iseliti iz Kne-

ževine Srbije do kraja 1834. godine. Mu-slimani su tada duž Drine naseljavali 34 veća i 55 manjih sela i bili su većinsko stanovništvo na tom prostoru. Iseljavanje se odvijalo uz brojne otpore i poteškoće koji se tiču pitanja nekretnina koje pro-gnanici nisu uspjeli da prodaju, a koje su kasnije bile predmetom rada posebnih komisija.Većina tih muhadžira doselila se na prostor Zvorničkog sandžaka, na teritoriju tuzlanskog i brčanskog sreza (Tuzla, Brčko, Bijeljina, Janja, Kozluk, Zvornik, Brezovo Polje, Šamac, Orašje, Srebrenica, Vlasenica, Gračanica, Kla-danj i dr., i to uglavnom na seoskim po-dručjima).28 Muslimansko stanovništvo je ostalo samo u jedmom broju sela u okolini Sokola i Malog Zvornika i Sa-kara u Sokolskoj nahiji, te u nekoliko gradova Srbije koji nisu bili obuhvaćeni planovima ovih iseljavanja. Iako se oni nisu selili u većim skupinama, ipak su politički, psihovoški, ekonomski i dru-gi razlozi uticali na kontinuirano iselja-vanje muslimana i sa ovih prostora i u narednom vremenskom razdoblju. Tome su bitno doprinosili sve zategnutiji srp-sko-osmanski odnosi. Sporovi među nji-ma su kulminirali sukobom od 15. juna 1862. godine u Beogradu (na Čukur-če-smi), nakon čega je osmanska artiljerija granatirala grad, što je dovelo do eskala-cije sukoba. To je bio povod da se evrop-ske sile, kao garanti srpske autonomije,

umiješaju u ovaj sukob. Sazvana je me-đunarodna konferencija u carigradskom predgrađu Kanlidži početkom septembra 1862. godine. Potpisanim protokolom je predviđeno: da se tvrđave Soko i Užice poruše, da se muslimani isele iz svih sr-bijanskih gradova, te da se to uradi „što je moguće brže“. Porta je jedino zadržala svoje posade u Beogradu, Šapcu, Sme-derevu i Kladovu (Fetislamu). Utvrđeno je i da se džamije u napuštenim grado-vima ne smiju rušiti. Međutim, dogodilo se nešto sasvim suprotno. Iseljavanja su se odvijala uz otpore, požare, pljačke, ubistva, rušenja džamija i druge mjere prisile i poniženja prognanika.29 Iseljava-nje je teklo u više pravaca: u Rumeliju, Vidin, Niš, Anadoliju, ali se najveći broj prognanih muslimanskih muhadžira ipak doselio u Bosanski ejalet, i to posebno na područje Zvorničkog sandžaka. Jedan broj je naseljen u postojećim gradovima, ali je većina smještena u novoizgrađe-nim naseljima: Kozluk, Brezovo Polje, Gornja Azizija (Orašje), Donja Azizija (Šamac), Kostajnica, Orahova. Prema podacima ruskog konzulata iz Saraje-va iz Srbije se do 1867.-1868. godine u Bosanski ejalet preselilo oko 30.000 muslimana.30 Međutim, drugi izvori na-vode neke druge brojke, uglavnom znat-no manje od naznačenih.31 Muhadžiri su počeli neorganizovano pristizati u Bosnu u drugoj polovini 1862. godine. Njima je

72

DRUŠTVOodredjivan privremeni smještaj i osigura-vane njnužnije potrebštine. Glavna dose-ljavanja su se dogodila u jesen 1862. i u proljeće i ljeto 1863. godine. Doseljenici su tražili da se smjeste u gradovima kako bi se i dalje mogli baviti zanastvom i tr-govinom. Neki su tražili isplate u novcu kako bi sami tragali za mjestom trajnog boravka. Ipak, nakon dužih traganja za odgovarajućim rješenjima, bosanski va-lija Šerif Osman- paša je odlučio da se za većinu muhadžira osigura smještaj u namjenski građenim naseljima, uglav-nom na području Zvorničkog kajmaka-mluka. Posebno imenovane komisije a i sam valija krenuli su na sjever Ejaleta da utvrde lokacije za gradnju naselja. Vali-ja je krenuo iz Sarajeva 14. aprila 1863. godine i preko Maglaja, Doboja i Modri-če stigao u Gradačac 19. aprila, gdje se sastao sa posebnom stručnom komisijom na čijem je čelu bio inžinjer Bedri-beg, koja je iz Sarajeva pošla nekoliko dana prije pravcem preko Zvornika, Kozluka i Brezova Polja. Tu su na ranijem imanju Husein-kapetana Gradaščevića odredili lokaciju za izgradnju naselja. Valija je obišao i sva druga mjesta odredjena za gradnju naselja. Potom je preko nadlež-nih dužnosnika vilajetske uprave redov-no pratio dinamiku izgradnje naselja, koja se uglavnom odvijala predviđenom tempom.32 Prema raspoloživim podaci-ma izgrađeno je šest novih naselja i to: Kozluk (zvornička kaza) 118 kuća u ko-jima je smješten 571 stanovnik, Brezovo Polje (bijeljinska kaza) 300 kuća (1.555 stanovnika), Donja Azizija (gradačačka kaza) 200 kuća (963 stanovnika), Gor-nja Azizija (gradačačka kaza) 260 kuća (1.180 stanovnika), Orahova (gradiš-ka kaza) 225 kuća (1.090 stanovnika), Kostajnica (kozaračka kaza) 182 kuće (728 stanovnika). Sva naselja su sagra-đena po istom planu i rasporedu kuća, sa pravim i širokim ulicama, sa po jednom džamijom, sa dovoljnim količinama pit-ke vode, sa po 2,5 do 4 hektara obradive zemlje po porodici. Trgovci i zanatlije dobili su izgrađene dućane. Muhadžiri su dobijali dnevnice u iznosu od po 1 groš po osobi, oslobođeni su vojne obaveze u narednih 20 godina, plaćanja poreza itd. Ipak, i pored svega toga javljala su se sporadična nezadovoljstva, koja su vlasti uspješno rješavale.33 Za Osmansko carstvo je bila od značaja i činjenica što su naselja za muhadžire locirana uz au-strougarsku granicu, dok je za vilajetsku

upravu i same muhadžire od velikog zna-čaja bila mogućnost da se to uglavnom gradsko stanovništvo naseli u urbanim naseljima (postojećim ili novoizgrađe-nim) kako bi se moglo i dalje baviti tr-govinom i zanatstvom, što se uglavnom i dogodilo.

Zaključak

Bosanski ejalet je u sedmoj deceniji 19. stoljeća zahvatio opći, administrativ-ni, privredni i društveni napredak. Veliki doprinos tome dao je agilni valija Šerif Osman-paša, koji je njime upravljao od 1861. do 1869. godine. Ovaj sposobni valija je po prvi put na opće zadovoljstvo svih žitelja Vilajeta (muslimana i nemu-slimana), Uzvišene Porte, te susjednih i evropskih država, proveo veoma značaj-ne administrativne, privredne i društve-ne reforme, kojima su bitno poboljšane

ukupne prilike i izvršena stabilizacija ove nemirne pokrajine Osmanskog car-stva. Bosanski vilajet je oblikovan u uređenu administrativnu jedinicu, uspo-stavljeni su novi privredni tokovi (putna imfrastruktutra, trgovina, zanati i dr.), nove prosvjetne (otvorene su nove ško-le i dr.) i kulturne (osnovana vilajetska štamparija, štampani prvi listovi, uveden naziv „Bosanski jezik“ i sl.) aktivnosti. I diplomatski predstavnici evropskih sila su zapazili njegov doprinos provođenju reformi i unapređenju ukupnog stanja u Ejaletu i o tome su redovno izvještravali svoje vlade.

Pogodne političke i društveno-eko-nomske prilike u Bosanskom ejaletu, imale su veoma pozitivan, ako ne i od-lučujući, uticaj na mogućnost prihvata prognanih muslimana (muhadžira), po-sebno na njihov odgovarajući smještaj i osiguranje osnovnih životnih potreba,

73

DRUŠTVOkako sa kratkoročnog tako i sa dugoroč-nog aspekta. To je, bez sumnje, uticalo da se najveći broj muhadžira doseli baš na prostor Bosanskog ejaleta. Sobzirom i na obavezu koju je na međunarodnoj konfe-renciji prihvatila Uzvišena Porta, iz raspo-loživih izvora i literature je prepoznatljivo njeno nastojanje da se iseljavanje izvrši u duhu tih odredaba. Zbog toga je i država muhadžirima dala određene olakšice po

mnogim pitanjima, te je insistirala kod ejaletske uprave da se njihovim zahtjevi-ma što je moguće više udovolji. Ejaletska uprava je također uredno obavila svoje za-datke, koji nisu bili ni mali ni jednostavni. Podignuto je šest novih urbanih naselja (od čega je pet uz austrougarsku granicu) i u njima naseljeno 1.315 domaćinstava sa 6.087 stanovnika. Osim kuće prognanici su (po porodici) dobili i 2.5 do 4 hekta-

ra obradive zemlje. Omogućeno je da se i dalje mogu baviti zanatstvom i trgovi-nom. Za jedan broj muhadžira izgrađene su kuće u više bosanskih gradova. Sve je to doprinijelo da se muhadžiri lakše pri-lagode novim uslovima, tako da je rela-tivno mali broj bio nezadovoljan novim stanjem. Plansko naseljavanje muhadžira uz granicu imalo je strateški značaj za Osmansko carstvo.u

1 Na početku 19. stoljeća u Bosanskom ejaletu je živjelo oko milion stanovnika. Prema osmanskom popisu iz 1851. godine u Ejaletu je bilo oko 37,30% muslimana, 44,40% pravoslavnih i 18,50% katolika, dok je prema osmanskom proračunu iz 1871. godi-ne u Bosanskom vilajetu živjelo 42,85% muslima-na, 42,14% pravoslavnih , 15% katolika, te 0,10% ostalih. Oko 90% stanovništva živjelo je na selu, a oko 10% u gradovima. (Ibrahim Tepić, „Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća do austrougarske okupacije 1878. godine“, u : Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo,1997. (dalje: I.Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća), 173-174). Međutim, do kraja osmanske vladavine dogodile su se brojne demo-grafske i druge promjene u strukturi bosanskoher-cegovačkog stanovništvništva. Prema podacima iz prvog austrougarskog popisa iz 1879. godine, u Bo-sni i Hercegovini je bilo: 38,73% muslimana, 42,88 % pravoslavnih , 18,08% katolika, te 0,31% ostalih.(Statistika mjesta i pučanstva Bosne i Hercegovine, Sarajevo,1880.).2 Više o tome vidi: Avdo Sućeska, Ajani. Prilog izu-čavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka, Sarajevo, 1965.; Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Husein-kapetana Gradaščevića, Sara-jevo, 1996; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1980. 3 Više o tome: Galib Šljivo, Omer-paša Latas u Bo-sni i Hercegovini 1850.-1852.,Sarajevo, 1977; Isti, Omer Lutfi-paša u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Tešanj, 2007.4 O socijalnim i političkim ciljevima Bosansko-her-cegovačkog ustanka više vidi: Vaso Čubrilović, Bosanskohercegovački ustanak 1875.-1878., Be-ograd, 1930; Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875.-1878., Sarajevo, 1973. Također treba ukazati na veoma opširnu naučnu literaturu o diplomatskim zbivanjima u vezi sa Istočnim pitanjem.5 Vasilj Popović, Istočno pitanje. Istorijski pregled borbe oko opstanka osmanske carevine u Levantu i na Balkanu, Sarajevo, 1965.6 Vasilj Popović, Politika Francuske i Austrije na Balkanu u vreme Napoleona III, Beograd-Zemun, 1925., 17.7 Galib Šljivo, „Velike sile i susjedi prema Bosan-skom ejaletu u vrijeme osnivanja konzulata (1850.-1863.), Stav, Časopis za društvena pitanja, kulturu i umjetnost, br. 2, Gračanica, 2003, 38-40; Rudolf Za-plata, Strani konzuli u Bosni i Hercegovini za turske vlade,123-124; Azem Kožar, „Osnivanje i djelova-nje diplomatskih predstavništava evropskih sila na području Bosne i Hercegovine tokom 19. stoljeća“, Zbornik radova, Tuzla, 2010., 229-236.8 Hans Hof und Staatsarchiv Wien (dalje – HHStA W), P. A. XXXVIII/GKS, K 144, Giorgi Rechbergu, Sarajevo, 20. 2. 1861. U literaturi se pominje više

datuma njegovog dolaska. Po Vladislavu Sakriću (Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije, Sarajevo, 1937., 222) Šerif Osman-paša je došao u Sarajevo 18. 2. 1861. To isto smatra i Hazim Šabanović (Bosanski paša-luk, Sarajevo, 1982., 96), dok S. S. Hadžihuseinović Muvekkit (Povijest Bosne, 2, Sarajevo, 1999., 1095) smatra da je to bilo 18. 12. 1861.godine.9 I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 199-203.10 Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1861.-1869., Orašje, 2005., 5-7. (dalje: G. Šljivo, Bosna i Herce-govina).11 Hanns Hof und Staatsarchiv Wien (dalje – HHStA W), P. A., XXXVIII, GKS, K 157, potpukovnik Jo-vanović grofu Rechbergu, Sarajevo, 16. 5.1863.12 G. Šljivo, Bosna i Hercegovina, 5-7. 13 G. Šljivo, Bosna i Hercegovina, 9-10. Zbog toga što je usljed ranjavanja šepao na jednu nogu Šerif Osman-paša dobio je nadimak Topal. „Bio je čovjek krupan, dobro sijed, mogao bi da ima oko šezdeset godina, više srednjeg rasta i nosi bradu. Malorečiv a u kretanjih, pogledih je dobrostiv, te rado je koli-ko kome može, ugodnim se ukazati. Zato je naučio prilično serbski, tako da može govoriti s narodom, a niekoliko je pohvatao i od franceskoga, tako da ide u kazalište, koje ovdje konzuli igraju na francezkom jeziku. On živi u jelu po evropejsku, prilagođuje se običajima zapadnim, vozi se u karucah, ide u maš-kare i oblači se, kad konzuli maskerate prave i rado se sa konzulskinjami zabavlja“. (Narodne novine, br. 75, Zagreb, 1. 4. 1865., 3).14 Josef Koetschet, Osman Pascha, der letzte grosse Wesier Bosniens, und seine Nochfolger, Sarajevo, 1909., 31. (dalje: J. Koetschet, Osman Pascha).15 Oslobodilačka borba naroda Bosne i Hercegovine i Rusija 1850.-1865., Dokumenti, Moskva, 1965., 320-328.16 Ahmet Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo, 1983., 81-128 (da-lje: A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta); I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stoljeća, 204; G. Šljivo, Bosna i Hercegovina, 341-364.17 Ahmet Dževdet-paša, „Iz posmrtnih rukopisa Ah-met Dževdet-paše”, preveo Gliša Elezović, Prilozi za orjentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih na-roda, II, 1951., Sarajevo, 1952., 259-314; G. Šljivo, Bosna i Hercegovina, 292-299.18 Isto, Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povi-jest Bosne, 2, Sarajevo, 1999., 1116-1125. (dalje: S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne).19 S. S. H. Muvekkit, Povijest Bosne, 1105; HHStA W, P. A. XXXVIII/GK S, K 151, potpukovnik Jo-vanović Reshbergu, Sarajevo, 30. jula 1862; Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836.-1878.) i njihovi utisci o njoj, Sarajevo, 1981., 55-70; G. Šljivo, Bosna i Hercego-

vina, 157-169.20 Isto.21 Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina od 1853.-1870., Sarajevo, 1956., 306-309; Šaban Hodžić, „Migracijá muslimanskog stanovništva iz Srbije između 1788.-1862.”, Članci i građa, II, Tu-zla, 1958., 65-143; G. Šljivo, Bosna i Hercegovina, 197-230.22 I. Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja 18. stolje-ća, 207; J. Koetschet, Osman Pascha, 31-95. 23 „Bosna“, br. 135 od 30. 12. 1868./11. 1. 1869.24 Haus Hof und Staatsarcshiv Wien (dalje:HHStA W),Politisches Arcshiv (dalje:P.A.), XXXVIII/GK Sarajevo, K 186. Soretić – Beustu. Sarajevo, 17.5.1869.25 HHStA W, P.A., XXXVIII/GK Sarajevo, K 186, Soretić – Beustu. Sarajevo, 24.5.1869.26 HHStA W, P.A.,XXXVIII/GK Sarajevo, K 186, Soretić – Beustu. Sarajevo 26.6. 1869. 27 HHStA W, P.A-,XXXVIII/GK Sarajevo, K 190, Soretić – Beustu. Sarajevo 27.8.1869.28 Ovu iseljeničku etapu je, između ostalih, među prvima na osnovu osmanskih dokumenata prilično detaljno istražio Šaban Hodžić i objavio u časopisu Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Knjiga II, Tuzla, 1958., str. 65-141, a pod nazivom „Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u istočnu Bosnu između 1788-1862. godine“. Ovim pitanjem se bavio i dr. Safet Bandžović, između osta-lih i u radu: „Iseljavanje muslimana iz Užica i Sokol-ske nahije u Bosanski ejalet (1804.-1862.)“, Stav, br. 4/5, Gračanica, 2003, 44-60; te posebno prof. dr. Ga-lib Šljivo u radovima: Orašje 1863.-1995., Orašje, 2001.; Isti, „Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u Zvornički kaj-makamluk 1863. godine“, Prilozi, br. 30, Sarajevo, 2001., 89-116.29 G. Šljivo, Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u Zvornički kajma-kamluk 1863. godine, 92-93.30 Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvo-rima 1856-1878., Sarajevo,1978., 91.31 Zbog važnosti ovog pitanja podatke o broju pro-gnanih muslimana iz Srbije naseljenih na područje Bosanskog ejaleta sadrže svi izvještaji onovremenih diplomatskih predstavništava evropskih sila, stacio-niranih u Sarajevu i nekoliko većih gradova.32 G. Šljivo, Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz susjedne Srbije u Zvornički kajmaka-mluk 1863. godine, 92-102. 33 G. Šljivo, Naseljavanje muslimanskih progna-nika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u Zvornički kajmakamluk 1863. godine, 103; P. Mitrović, H. Kreševljaković, Izvještaji italijanskog konzulata u Sarajevu (1863-1870),Sarajevo, 1958., 50-54; S.Bandžović, Iseljavanje muslimana iz Užica i Sokolske nahije ,55.

74

KULTURA

Tokom prikupljanja dokumen-tacije za tekst monografije Br-njica – otrgnuto od zaborava,

Sarajevo 2004, a posebno prilikom objedinjavanja podataka o rodoslov-lju, imao sam dragocjene razgovore sa brojnim prijateljima i rođacima, po-znavaocima historije, jezika i običaja rodnog kraja, ili detalja iz života Br-ničana, koji su mi bili osnova za pisa-nje. Naravno, sve prijatelje koji su me ohrabrivali nemoguće je navesti, ali neke ne spomenuti zbog podrške koju su mi iskazivali, bilo bi, u najmanju ruku, neumjesno.

Prve ideje o pisanju potekle su iz razgovora sa starim Brničanima, koji su, sa sjetom, ali i ponosom, pričali i prenosili događaje koji su se dešavali u Brnjici, posebno one u vremenu iz-među dva svjetska rata, pa sve do da-našnjih dana.

Prvi podstrekač za pisanje ove mo-nografije bio je rahmetli Meho Ćoro-vić, književnik, koji je svoje obrazo-vanje stekao vanrednim učenjem kao vojnik bivše jugoslovenske armije, da bi završio vojnu akademiju, a potom i ekonomski fakultet. Pri kraju svog rad-nog vijeka krenuo je, opisujući doga-đaje, motive i ličnosti Bihora i uopšte Sandžaka, u svijet književnosti.

Nemjerljivi značaj u davanju po-drške imao je moj prijatelj Huso Kofrc, profesor bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika iz Tuzle kao lektor teksta. Razumijevanje i ohrabrivanje da okončam tekst dali su mi između ostalih: izvrsni poznavalac motiva i običaja u Sandžaku rahmetli Asim Vrcić iz Sjenice, profesor u penziji, književnik rahmetli Zaim Azemović iz Rožaja, rahmetli dr Alija Džogović iz Peći, profesor maternjeg jezika, rah-metli dr Raif Hajdarpašić iz Sarajeva, profesor historijskih nauka, dr Hajro Kofrc, prof iz područja pravnih nauka, iz Tuzle i mnogi drugi.

Posebno angažovanje na prikuplja-nju građe, na kojoj se, u dobroj mjeri,

temelje određeni segmenti ovoga rada, imali su moji bliski rođaci: Mušo i Murat Šabanović – Turđan iz Istanbu-la, dr Hidajet – Hido Mustafić, ljekar specijalista u penziji, iz Novog Pazara i rahmetli Bećir Zekić, profesor mater-njeg jezika u penziji, iz Sjenice.

Bećir Zekić, kao dugogodišnji pe-dagog i poznavalac tematike koja me je interesirala, uz to bliski rođak, bio je je posebno motiviran da se unese što

više podataka o Brničanima, a svoje stavove je decidno iznosio u usmenom razgovoru, ali i u pismima, koje mi je u više navrata slao.

Osjećam obavezu da, da iznesem pojedine segmente iz njegovih pisama. Iz njih se vidi njegov stav o proble-matici koju sam obrađivao, pri čemu iznosi i lične impresije o autoru mo-nografije:

«Ti si oko ove knjige uložio puno truda i napora i nemoj mi zameriti lak-še je bilo Dautu i ne znam kojem tvom od Kurtanovića napraviti u Arapoviću kuću nego napisati ovakvu i ovoliku knigu. [...] /12.11. 2003. godine/.[...]

«Naš Avdija je bio vrlo oštrouman, odlučan, veliki orator i organizator za sve.

Njegove etičke osobine najbolje se vide kroz tvoje anegdote. Verujem da neću preterati, ako kažem, da Avdija nadmašuje pojedine junake iz «Primje-ra čojstva i junaštva» i «Života i obi-čaja Arbanasa» od Marka Miljanova.

Šta reći za Altunu /našu neustraši-vu i nenadmašnu junakinju i njenu ne-ograničenu ljubav i poštovanje prema svom deveru – Smailu/. Šta kazati za Lutviju i Dauta, Begzu koja igra mužu

Ženidba Zekića

n Piše: Prof. dr. Ramo KURTANOVIĆ

75

KULTURA

na svadbi za hatar svoga svekra...Šta misliti o Dobrinki što na sudu

u Čačku brani svog «Romea» od onih što su lišeni suptilnih osećanja, koji ne znaju šta je sevdah i karasevdah, šta je plemenitost i uzajamna ljubav.

Nama Dobrinka po svim svojim osobinama a naročito po samovoljno-sti, najviše liči na «Sestru Leke kape-tana» /Vredi ovu pesmu pročitati i upo-znati se sa ćudima žena/.

Ti si na svoj način doživeo «Ljubav Dauta i Dobrinke» i to si realno sro-čio u ovoj svojoj monografiji. Svaka ti čast.» /januar, 2004. godine./

Lik, Begze koja igra mužu na svad-bi za hatar svoga svekra, Bećir Zekić sa suprugom opisao je u priči – anag-doti kako sljedi:

Osma kći /autor Bećir Zekić/

«U svetu, brale, nema ljubavi»Idriz Zekić se ženio nekoliko puta.

Treći put se, kako kažu, oženio iz inata i osvete svim Nuševićima, jer su oni premamili i uzeli tri njegove rođene sestre i sa njima sklopili brak.

Mi ovoga puta nećemo pisati kako je sve to bilo, nego ćemo ukratko ispri-čati kraj svadbe Idrizove kada svekar /Bešir/ zove snahu /Begzu/ da izađu i oni na livadu, ispred kuće da zaigraju kolo «vilovito».

De, molim te, snaho, sine moj, i šćeri moja, /ako ja imam malo hatara kod tebe/ ostavi sve to što spremaš za svadbu,nego se lijepo obuci, što ljep-še možeš i hajde i mi da zaigramo onu moju omiljenu igru «Paun pase».

/Treba znati da je Bešir bio duša i srce porodice, da se sve radilo onako kako bi on rekao i njegovim postupci-ma nije se smeo niko suprostaviti/..

Dobro, babo, sve će biti kako ti kažeš, želiš hoćeš. Bacila sam sa sebe brašnjavu odeću, umila se, ćaskom se presvukla i izašla sa svekrom na liva-du da se «malo proveselim», što mi se muž ženi pored mene žive iako smo već imali dvoje odrasle dece, Smaila i Ramizu.

Ne znam i sada se dobro ne sećam kako sam ušla u kolo sa starim sve-krom. Sve mi se vrtelo. Držala sam se za njegovu ruku da ne padnem. Neka-

ko smo ušli. Za trenutak sve se ukočilo i skamenilo. Njihovi nemi pogledi bili su uprti samo u mene. I moja podruga, Ćama, se zbunila i zanemela. Tog mo-menta beše sve zaovice i ostale svojom glavom nadvisila ili se meni samo to činilo.

Babo naredi ćerkama i ostalima da pevaju pesmu «Paun pase», a mi ćemo, reče, «da igramo i oponašamo pauna i paunicu». Prisutni su tek tada došli sebi, uhvatili se za ruke i počeli da ko-laju levo, desno pevajući pesmu:

«Paun pase, trava raste,Paun moj, paun moj,Pun leti da poleti, Paun moj, paun moj.Pauna mi glava boli,Paun moj, paun moj.»I moj svekar poleteo od radosti i

uzbuđenja što ženi sina Idriza Nušev-kom i što sa njim igra njegova starija snaha Begza.

U trenutku našeg pevanja, igranja i veselja, moj najstariji brat, Džemail, ulete u kolo kao vihor sa dva konja, izvadi revolver i van sebe poče da viče, pitajući me: «Šta radišto, Belka, sestro

Ženidba Zekića

76

KULTURA

moja?! Jesu li ti Brnje pamet išćerale?. De govori! Sram ih bilo».

A ti, šta to ti radiš, Bešire.?! Sram te bilo. Stidi se te svoje sijede glave! Tako li se poštuje snaha,moja sestra i naše prijateljstvo?.

Stani malo Džemaile! Umiri se! Da ti objasnim. Ovo je osveta! Osveta Nu-ševićima!

Nema šta da čekam! Sram vas bilo. Po sto puta sram vas bilo!

A ti, prokleta nesretnice, brzo jaši ovog konja i polazi sa mnom! Šta če-kaš?! Hajde!

Ne, dragi moj brate, nemoj Džem-ko, kunem te bogom ne odvajaj me od dece, od mojih siročadi!

E, ako nećeš, a ti ostaji budi im podnica, nek te gaze: ja više za tebe neću da znam i čujem pa pekli te,sekli te! Razumeš li?

Moj «veseli» Džemko nestade kao da polete, a ja ostadoh «sama» na uga-ženoj livadi, misleći o njemu, o svojoj deci, o svođenju mog čoveka u djerdek sa njegovom «Karaveđom» i pevanju svadbarskih pesama...

Evo dopire do mene pesma o vođe-nju i smštaju mladenaca u djerdek:

«Dje je momče», kud se djede?U djerdek se momče «svede» ...»Šapučem u sebi: «Crn mu bio djer-

dek i njemu u njoj!»«dabogda se obadvoje okamenili u

stanac – kamen!» Koliko hleba pojeli, toliko jada imali!»

Malo kasnije prilazi mi babo sa Afijom, mojom svekrvom, i svojim ćerkama moleći me da prestanem sa sekiracijom, nego da im se pridružim i da zajednički zapevamo onu poznatu pesmu kada mladoženju svode u djer-dek sa mladom pa mu savetuju kako da se ponaša i našta najviše treba da pazi. Pristala sam na sve, da su mi tada rekli da skočim u vatru, u bodu, ja bih skočila! Zapevali smo gromko – onako kako samo Brnjičani znaju da pevaju svojim najrodjenijim! «Drž se, var se, Idro, ne prevar se, nuševke su varalice, noćas ćete prevariti a sutra te preko-riti».

Pevajući ovu pesmu ponovo sam se svega sećala ... / i Idra, i mog djerdeka sa njim, i svoje dece, jedvačeka Smaila i Ramize, moje mezimice/.

A sada, sada ... Počela sam da razmišljam o prokletoj i zloj sudbini

žena u Brnjici i Sandjaku i da prokli-njem svog baba Rizvana, dragu i milu majku Zejnu i braću što me dadoše za ovog bezdušnika. Na kraju sam se obratila i dragom Allahu: «Tebi se klanjam i od tebe pomoć tražim! Uputi me na pravi put, na put onih ko-jima si milost Svoju darovao... «Mi-lostivi Bože, ja nemam nikoga osim Tebe i brata Džemka ... Molim ti se pomozi mi»!

Dok sam o svemu ovom bistrila i obraćala se Bogu, prilazi mi po ko zna koji put svekar i zahvaljuje na mojoj besprekornoj poslušnosti govoreći; «Draga snaho, bilo je na ovoj svadbi sve lijepo i prelijepo, plaho i mnogo ti hvala na svemu i oprosti na naše obi-čaje, a kunem ti se dragim Alahom, da te od danas ni u čemu neću odvojiti od svojih šćeri i ti si mi sada OSMA moja šćer. Hodi da te poljubi «tvoj babo» i čini gajret prema svemu, dženetska hu-rijo»!

Babo, neka ti je sve prosto i halal, i na ovom i na onom svijetu, ali ovo, ovo, ... što ... što ste uradili ne mogu vam do groba zaboraviti!

Bećir i Azemina Zekić, sv. ručno u

77

KULTURA

Ovaj umjetnik danas živi u Sarajevu, gdje je i diplo-mirao na gitari, na Mu-

zičkoj akademiji. Mirza Redže-pagić je danas profesor gitare i prvi flamengo gitarista u Bosni i Hercegovini i regionu.

Svoje usavršavanje na ovom instrumentu Mirza je obavio u Španiji, tačnije Gra-nadi, dok je specijslističke studije završio u Madridu.

Svoj prvi susret sa gi-tarom Mirza je imao u svojoj osmoj godini i od tada on i gitara postaju

najbolji prijatelji. U svojem rod-nom gradu je i završio svoju prvu muzičku školu.

Danas, pored gitare, on svira i mnoštvo drugih instrumenata, a posebno zadovoljstvo mu pričinja-va oud, instrument kojeg su Arapi donijeli u Španiju, a smatra se pre-tečom gitare.

Ove godine u planu je mnoštvo koncerata širom Evrope, većina njih je već i zakazana. O njegovom talentu i uspjehu danas pišu mno-gi listovi širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Mirza je oženjen Aidom, profesionalnom fotografkinjom iz Kaknja i profesoricom foto-grafije. u

Niže koncerte i polahko osvaja svijet

Sandžaklija Mirza Redžepagić

n Mirza Redžepagić

Tridesetogodišnji Mirza Redžepagić iz Novog Pazara, pionir je flamengo gitare koji snima svoj prvi album i niže koncerte sa hrvatskom pjevačicom flamenga Ninom Ćorić.

n Piše: prof. Samir KURTANOVIĆ

78

KULTURA

Kroz četrdeset četiri nenaslovlje-ne pjesme sabrane u knjizi pod naslovom Tačka, ispjevane u bi-

jelom stihu, bez znakova interpunkcije i s maksimalno sažetom naracijom, Amir Brka (Tešanj, 1963) govori o nedavnom svirepom ratu na našim prostorima i nasr-taju na Bosnu i Hercegovinu. Taj nasilni, dramatični događaj prelomljen je kroz lič-nu prizmu, kao subjektivni doživljaj. Da li je ovo poema ili nekoliko desetina pjesama ili, pak, poetski roman - nije bitno. Pravilo je, kako ga formuliše Teodor Adorno, da nijedno značajno umjetničko djelo nikada nije potpuno odgovaralo jednome žanru. Te pjesme silaska u dubinu duše, bez sum-nje kod čitaoca nešto pokreću u grudima, neki jauk, neku daleku, sporu i gustu jeku, kao tamni ton teškog gudala.

U Prvoj pjesmi ove zbirke lirski su-bjekt kaže da je osjećao da je nešto tutnjalo u njedrima historije; godine bijahu prepune znakova i nagovještaja koji će pobuđivati studen u duši: Kazao sam ti/ da si divna/ i da će rata biti uskoro// i zamolio sam te/ da se udaš/ za mene// Rekla si/ Ako će rat da bude/ ja se/ ne mogu udati// Ali/ udala si se// i bio je rat/ i propalo je/ sve/ što je rat/ mogao srušiti// Ali nas/ nije mogao/ niti će moći/ slijedeći. Kada skoro i nije bilo ra-zlike između života i smrti, koje je dijelio samo jedan tren, postojala je nada za živo-tom i nepristajanje na ratni apsurd. Važno je bilo i u takvoj situaciji sačuvati prisustvo duha, jer kad u sebi skupljaš strah i ogor-čenost, nada će otići negdje drugdje. Iznad svega je bitno sačuvati nježnost uprkos su-rovom vremenu, vremenu u kojem se lirski subjekt našao, u kojem živi. Još jedanput - ljudska srce će uvijek pisati najbolje priče. M. de Unamuno rekao je: kao što je znano, ljubav je najvažniji čovjekov entitet.

Ovdje je presjek priče, jer eksterni pri-povjedač postaje pripovjedač vezan za lik, te se sam narator uključuje u priču postav-ljajući ja u centar. Time se ističe autobio-

grafski karakter fabule, što je poetički bitan moment, kako je već na početku spomenu-to.

Narod, po pravilu, nikada ne učestvuje u historijskim događajima, nego ih ti doga-đaji bacaju tamo-amo. Narod nije vjerovao da će biti rata. Majka je govorila: Neće to na nas/ djeco// nas Allah čuva/ milostivi// Potom je stiglo/ i na nas (Četvrta po redu pjesma). Na momente iskazi djeluju skoro dokumenta- ristički: Još se mogao/ slušati radio// i čuli smo/ šta se zbilo/ u Zvorniku/ i u Višegradu// pa si/ suhim glasom/ kazala: //Dragi/ ništa od naše/ Bosne (Treća pje-sma). Lirski subjekt više nema iluzija, ne vjeruje više u bilo kakav spokoj. Jer spokoj je tanka ledena kora na površini rijeke is-pod koje vreba smrtonosni vir. Nad rodnim gradom noćima i danima slušali su tamne zvukove kiše granata.

A da li znaš:/ zašto/ ovo/ rade/ šta/ hoće? pitao ga je otac. Slegle su se/ one stare/ jame, odgovorih (Osma pjesma).

Sjećao se da je do nedavno, kao mla-dić, vjerovao da je poezija bila za njega ljekovita magija, poput zavjetnih riječi i bajalica. Na um su mu padali gimnazij-

ski drugovi, kojima je kao đak govorio o moćnoj snazi književnosti, a oni slušali prilično nezainteresirano. U rovovima oko grada sad ubijani su snajperskih hicima: razumijem ih/ sada// (misli na gimnazijske drugare) jer književnost je/ nemoćna o nji-ma išta/ suvislo/ izreći (Petnaesta pjesma). Međutim, također, je bio uvjeren da znanja poezije istina nisu znanja od kojih svijet sudbinski zavisi, ali da njih nema moglo bi se desiti da razne vještine brzo dokusure svijet. I u tome je moć poezije.

Tokom dijela rata žena i dijete sklonje-ni su negdje, u nekom mjestu, na obali Ja-drana. Kasnije, iza rata, sad koji put tamo ljetuju. Dok ljepotu/ čudesnu, koja ih okru-žuje, motre onaj isti/ strah/ u dnu tvoga oka/ zatitra (Trinaesta pjesma). Dok juri „pustinjom gorkih sjećanja“ kroz pustoš i razaranja najnovijeg bratoubilačkog rata, pjesnik kao svjedok i neposredni akter por-tretiše (tuđi ali i) sopstveni život kroz remi-niscencije na nemilosrdnu ratnu stvarnost. Porodica je razdvojena: Kamioni su vozili/ oružje// i naša pisma sakrivena. Jednoga zimskog dana Došao sam/ iz pakla/ da te vidim. Supruga je uzela jednog sinčića za ruku a drugog, bebu, u naručje i u pakao/

Tamni zvukovi kišeRazmičući zavjesu vremena nad nedavnim ratnim zbivanjima i pojedinačnim sudbinama poznati savremeni b/h pjesnik Amir Brka nastoji da dopre do njih i oživi ih u njihovom što autentičnijem obličju na tri plana: intimno - ljubavnom, obiteljskom i povijesnom.

Amir Brka, Tačka, Poezija, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2015.

n Piše: Faruk DIZDAREVIĆ

n Amir Brka

79

KULTURA

sa mnom/ krenula (Jedanaesta pjesma). Kroz snijeg i mraz su se probijali, ali kroz granate i rakete nisu mogli nikako. Sin im Muhamed gine.

Razmičući zavjesu vremena nad prošlim zbivanjima i pojedinačnim sudbinama ovaj pjesnik nastoji da dopre do njih, i oživi ih u njihovom što autentičnijem obličju na tri plana: intimno- ljubavnom, obiteljskom, povijesnom. Naturalistički prizori dovedeni su do granice izdržljivosti. Dok si živa/ ne-ćeš moći/ zaboraviti/ ono kad je/ nad nama/ nezemaljski/ bljesnulo/ i prepuknulo// a naš se sinčić/ ispod stepeništa/ u papirnu kutiju/ poput psića/ zabio. Potom su saznali da je sedmero djece, koja su se u predahu kano-nada igrala loptom između zgrada, raskoma-dano a da je lopta/ koju su šutali/ šarena/ i cijela/ ostala (Osamnaesta pjesma). U mr-

tvoj tišini, nakon detonacija, čuo se samo izluđujući/ nesnošljiv/ cvrkut ptica.

Pored sve njegove besmislenosti, rat je nažalost neodvojivi dio ljudske prirode, ili kako pjesnik kaže „rat je DNK čovjeka“. Čitavu historiju pišu ratovi a da je mir, kaže, iluzorna kategorija, zapravo da pred-stavlja samo onaj dio života koji je inter-meco između dva rata.

Surova istina o nedavnim zbivanjima bačena je u lice čitaocu. U ratnom ludilu granatama je groblje preorano; kameni bašljuci smrvljeni su padali: I danas mi se/ pričini/ mȓtve da čujem/ kako vrište (Tri-deset prva pjesma). Neki događaji toliko su nestvarni da se ne mogu razlučiti java i san. Umobolne, njih četrdesetak, iz dale-kog lječilišta, doveli su u grad i pustili ih da bi našu/ izluđenost/ pojačali. Taj neo-pisivi horor trajao je sve dok nisu/ do po-sljednjeg/ od granata/ oslobodilaca svojih/ izginuli (Dvadeset sedma pjesma). Govori-će se i o drugim ratnim strahotama.

Već je deveti mjesec opsade, još sva-nulo nije bilo kad je sa svih strana zapra-štalo. Pomislisliše, izbezumljeni: /eto/ to je to// sada će doći/ i sve će biti/ skončano. A onda su zapanjeni shvatili Bajram je/ i branitelji/ preostalim streljivom/ u nebo/ pucaju (Dvadeset deveta pjsma). Grad je bio osvijetljen, sa neba mnoštvo je poubi-jano te noći.

Kada se duhovna energija počela laga-no obnavljati, iako se donedavno kretala mračnom šumom opake i nesigurne ratne svakodnevice, naići će se i na nešto melan-holičnog optimizma. Prvih poratnih dana, u odijelu koje mu je supruga pred rat da-rovala, izašli su u šetnju. Smanjili smo se/ ali porast ćemo/ iznova-/ rekla si (Trideset druga pjesma). Ali, ipak, naravno, nije se bilo lako osloboditi trauma. Putujući neg-

dje avionom gledaju zadivljujući prizor kumulusa kroz koje plove, ali načas po-mislio je – koliko li je ovaj pilot projektila istresao od kojih su ginuli rođaci, komšije, prijatelji (Trideset peta pjesma)

Knjiga se simbolično završava stiho-vima Uzgor sam/javljam ti/ no u toj se/ mrkloj tačci/ vaseljena/ mrkla/ zbrala (Če-trdeset treća pjesma) naglašavajući tako kako svoju, tako i životnu cikličnu struktu-ru, jer je u ovoj mikro slici života zapravo sadržana ona sveobuhvatna makro slika.

Metaforično značenje naslova Brkine knjige o kojoj govorimo moglo bi pratiti cjelokupnu njegovu pjesničku ispovijed. Iza riječi poetskih iskaza su slojevi koji otkrivaju zašto se pjesnik uopšte dohvatio pera, šta hoće da kaže, da naslika, kome govori, piše li u vjetar.Svakako, pažljiviji čitalac naći će odgonetku tome.

Sa malo pretjerivanja, koje uvijek iz novog ugla osvijetli stvari, moglo bi se reći da je Brkina poezija zapravo pomalo hermetična, zaključak je dr. E. Kazaza, što može biti bitan znak budućim i sadanjim tumačima pjesništva Amira Brke.

Treba ovdje reći: Književnost je ostala nijema posle masovnih zločina izvršenih nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu na čitavom prostoru gdje su živjeli. Da li je objašnjenje za taj fenomen ćutanja stigao u vidu nedavnih stradanja? Izoliranost Bosne, naročito Bošnjaka u njoj, danas je glavna i životna opasnost BiH, a ona nije samo po-sljedica neuređenosti željeznice i nedostatka dobrih drumskih putova, već isto toliko i još više lošeg vođenja politike ljudi zaduženih za to, indiferentnosti i prekomjerne provin-cijalnosti naše intelektualne klase.

Lijepo je rekao, ko god da je rekao, da umjetnička djela treba uvijek da budu odraz svog vremena:

jer o zlu treba govoriti; zla u svijetu uvijek je bilo i biće ga do kraja vremena, ali ako se borimo protiv njega njegovim sopstvenim principima ništa nećemo biti bolji od onih protiv kojih se borimo, a na-vućićemo zlo i na one koji su bili nevini pored nas;

jer ovi stihovi se, zapravo, mogu čitati kao potraga, uprkos svemu, za smislom ži-vota u svijetu i vremenu u kojem se pisac našao;

jer san o nemogućem ima svoje ime, nazivamo ga nadom.

Knjiga Tačka se doima kao da je is-pisana za jedan dan, iako je pjesnik nosio traume i doživljaje rata više od dvije pune decenije.u

Tamni zvukovi kiše

n Detalj sa promocije

80

KULTURA

Porodica Maša Račića uselila je prije dvije godine u kuću Abdurahmana Topčića pod zakup. Kad su jedno

za drugim, u nepune tri godine, umrla oba roditelja, a veliku porodičnu kuću u ratu odnijela rijeka, braća su se razdvojila. Sad je Mašova porodica živjela u ovoj iznaj-mljenoj kući, a Daut se uselio u dio jedne begovske kuće, samo preko sokaka. Obje kuće su bile ni deset metara od velike pri-jepoljske džamije. Braća i njihove poro-dice praktično su bili na okupu, djeca su zajedno rasla, igrala se i polazila u školu. Tkali su tako one čudesno lijepe, nježne i čvrste krvne i bratske veze, koje će njihovo potomstvo pratiti do kraja vlastitih života.

Sa Azemom i Mašom, već nekoliko godina živjela je Hajrija, Azemina maj-ka. Ovu stamenu i jaku ženu, pratile su zadnjih deset godina samo tragedije. Prvo je negdje pred rat, u petnaestoj godini, od nepoznate bolesti umro njen sin jedinac. Muža su joj, čim se oslobodilo, po neči-joj zlobi ili dojavi, partizani uhapsili, dr-žali desetak dana u zatvoru i strijeljali po kratkom postupku. Bez provjere, bez svje-doka, bez krivice. Onog dobrog, mirnog čovjeka koji u životu mrava nije zgazio, u ratu nije držao ničiju stranu, sem što se trudio biti zaštitnik svojoj porodici. Ali i što su takvi, ljudi stradaju. Možda takvi najviše.

Njene dvije mlađe kćeri krenule su sa svojom bijačom, Kurtovom majkom, od-mah po oslobođenju, na neizvjestan put za Tursku. Krenulo je tada pola njihovog sela. Hajrija nije pošla sa njima. Nešto tvr-do u njoj, jače i od nje same, zaledilo je majčino srce dok se s njima opraštala. Ali, pošla s njima nije. Opustošenog srca, slo-mljena i ispunjena čemerom, kad se uga-silo ognjište koje ju je grijalo skoro četvrt vijeka, ona je krenula svojoj Azemi. Ona i njena djeca ostali su jedini koji joj mogu pomoći da život, i tako porušen, pokuša

vratiti u kakvu-takvu normalu.U kćerinoj i zetovoj kući ona je zaista

pronašla sklad i mir kakav je odgovarao njenoj napaćenoj duši. Njihov brak koji je čitavoj varoši bio za primjer. Dobra, uljudna djeca, pomogli su u bržem zacje-ljivanju njenih rana. Istina, ona je čitavog života podnosila gubitke najdražih stoič-ki, k›o živa ljudska stijena, što je s vre-menom i postala. Tvrda i nesalomiva i s vana i iznutra.

Ali da krene dalje i skrpi ostatke svog razlupanog života, njoj je, sem Azemine porodice, najviše pomagao rad. Njoj je rad značio život. I u onim sretnim vreme-nima, u Crnoj Gori, kad je porodica bila na okupu, ali i sada. Možda i više. Sve što je moglo uposliti ruke i mozak, za nju je imalo smisao. Smisao života. U bašči pred kućom sve; kopanje, plijevljenje, zalivanje, oprašivanje, sve. U kući kuha-nje i pranje, i povrh svega ručni rad. Sve vrste koje je dotad poznavala seoska i gradska žena. Predenje vune, tkanje, ple-tenje čarapa i džempera za Maša i djecu, pa krpljenje i vez. Od predenja i tkanja, s

vremenom je vrlo lijepo, znala potpomoći kućni budžet velike kćerine porodice. A vrjednije od bilo kojih para bilo je to što je svoju unučad učila radu i redu. Možda malo prestrogo ali, drukčije nije znala.

Od prvog dana po dolasku u kuću, Hajrija se najviše vezala za svog zeta Maša. Ne za kćer, nego za zeta. Ili je to u njoj proradila tvrda crnogorska tradici-ja da je muškarac vrjedniji od žene, ili je Mašo svojom velikom dobrotom i ljud-skošću to zaslužio, ali nesumnjivo, nešto jest postojalo. S godinama koje će proži-vjeti u njihovoj kući, njeno poštovanje i ljubav prema njemu graničiće sa obožava-njem. Iako su Azema i svako njihovo di-jete, do najmlađeg, beskrajno voljeli svog dobrog oca i muža, Hajrijina ljubav bila je iznad svih. Da se Mašo dočeka s puta, da se sklone djeca dok on umoran odspava, da se njemu odabere najbolji komad mesa i pite, ona je to smatrala svojom svetom dužnošću. I sve je to činila prirodno, nena-metljivo, s toplinom koja je znala začuditi. Zato što istom tom toplinom nije umjela baš ogrijati svoju Azemu, vlastitu krv. Jedinu koja je ostala od mnoštva djece, a rodila ih je preko desetoro.

A nije baš bila meka ni prema unuča-dima. Jest ih voljela, sva su bila vrijedna i poslušna. Ali maziti ih i povlađivati im, niti je znala niti htjela. Tako je gajila i svo-ju djecu.

Azemina i Mašova djeca već su sva poodrasla. Dvije najmlađe od devet i tri godine, ostali momčići i djevojke. Kime-ta, lijepa zelenooka najstarija kćer, u dva-desetoj je godini. Ona je uz majku i oca jedan od stubova kuće. Njeno i majčino umijeće tkanja kvalitetnih sandžačkih ći-lima, dobro je podiglo kućni budžet. Ćili-mi su tih godina bili vrlo tražena i dobro plaćena roba, a obično ih je satkane tre-balo ponijeti u Sarajevo, na tržište veli-kog grada, gdje su prodavani kao halva.

Ošišane pletenice

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

Bilješka o autoru

Negdje u prvoj polovini osamnaestog vijeka Tokovoći, zbog stalnog i snažnog pritiska crnogorskih plemenskih zajednica, napustiše prostor Bihora i stanište nađoše na području sjeničke općine. I tako Tokovići postaše Bihorci, za vjerovati je po imenu područja sa kojeg su doselili. Pradjedovina i djedovina i danas tamo stoji, a mladi, za znanjem i trbuhom za kruhom, prosuše se po bijelom svijetu. Autor ove knjige mir i životno bivstvovanje nađe u Sarajevu, a rođen je 1946. godine u Zaječićima–Sjenica. Osnovnu četverogodišnju školu pohađao u rodnom mjestu, a malu je maturu i gimnaziju završio u Sjenici.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij srpsko-hrvatski jezik i istorija jugoslavenske književnosti i stekao zvanje: profesor. Prvo značajnije radno profesorsko iskustvo stjecao u SVŠ u Sarajevu, a potom na Vojnoj akademiji u Rajlovcu kod Sarajeva.

Rad u struci završava 1980. godine i punih trinaest godina radi u privredi / RO “Proizvodnja i prerada mlijeka” i OOUR “Industrija mlijeka i sladoleda” u Sarajevu/ na administrativnim i rukovodnim poslovima.

Po ratnom rasporedu 1993. godine, tokom agresije na BiH, biva raspoređen na rukovodno radno mjesto direktora “OŠ Pofalići” u Pofalićima, Sarajevo i to smatra najtežim dijelom radnog vijeka zbog uslova koji su u to vrijeme vladali u Sarajevu /ratno stanje/. Sredinom 1994. godine, na zahtjev Izvršnog odbora Općine Novo Sarajevo, vjerovatno po zasluzi i zbog novog ratnog rasporeda, prelazi na dužnost zamjenika Predsjednika ratnog Predsjedništva ove Općine, da bi već sredinom 1995. godine prešao na dužnost Predsjednika Izvršnog odbora Općine. Uvođenjem funkcije “općinski načelnik”, početkom 1996.godine, preuzima dužnost pomoćmika Općinskog načelnika za društvene djelatnosti i na toj dužnosti ostaje sve do odlaska u zasluženu mirovinu sredinom 2011.godine.

Pred kraj radnog vijeka, kada mu vremenske prilike i angažiranost na radnom mjestu to omogućavaju, nešto intezivnije počinje da se bavi literarnim stvaralaštvom i za kratko vrijeme mu na vidjelo dana izlaze četiri knjige: “BIHORCI – monografija”, sportska tematika: “Ispravnim terminima kroz nogometnu/fudbalsku igru”,”Neosporiva osobenosti” posvećena sevdalinci kroz pjevanje Safeta Isovića i zbirka sakupljenih narodnih izreka i fraza: “Blago meni što si mi ti niko i ništa” Za štampanje su pripremljene još: zbirka pripovjedaka novelističkog tipa “Glasni šapat putokaza”, te komedija u četiri čina: “Predsjedavajući predsjednik”. Započeta je i zbirka pjesama: “Haber”.

Živi u Sarajevu u porodičnoj kući i uživa u blagodatima što ih sobom nosi srećna i zadovoljna porodica, te mirovina.

Teče već šesta godina od završetka drugog svjetskog rata. Iako ni porušena ni mnogo stradala, varoš se oporavlja od ratnih godina, poratne neimaštine i uklapanja u novo vrijeme. Titovo vrijeme. Početak nekog novog, kažu boljeg života, ali i takav, početak je težak.

81

KULTURAOd viška zarade na njima, od onog što je otac radio i uspjelo se uštedjeti, prije go-dinu dana kupljeno je imanje, na oko dva kilometra putem prema Priboju. Divno, plodno imanje, Stanjevine, koje je čitava porodica brižljivo obrađivala i koje ih je hranilo. Obilno je i te prve godine dalo mnogo viška u žitu, voću i povrću. Svemu bitnom za život.

Osamnaestogodišnji Izet bio je završ-na godina zanata, a dvije sestre iza njega, Sanija i Fatima, u osmogodišnjoj školi. Poodrasle. Počele se djevojčiti. Možda malo više Fatima, punačka, jedra i lijepa, voljela se lickati, lijepo obući i izaći van.

Ona se upravo spremala da ode do drugarice. Pričala joj je prošli put o rođa-ku koji bi Fatimu želio upoznati. Pažljivo obuče svoju novu cicanu haljinu, splete

teške smeđe pletenice, nove sandale uze u ruke da se bosa lakše izvuče do avlijskih vrata, kad je s prozora gornjeg sprata, k›o puščano zrno, presiječe bijačin glas.

„Đe ćeš to Fatuša? Uh, što mi se unu-ka uredila i sriktala. K›o da je svatovi če-kaju.“

„Nigdje, biko. Pošla do Esme da uz-mem knjigu za školu.“

„Nazad. I ne laži mi. Nisam ja moja blesava Azema da vam sve vjerujem.“

„Ali biko?! Ne lažem, života mi.“„Nazad u kuću. Nemoj da ja dolje sila-

zim“, goropadno joj zaprijeti bijača.“Teška srca, razočarana, očiju punih

suza, znajući da ni otac ni majka Hajriji neće proturječiti, Fatima se vrati u kuću. Uđe u sobu kod Sanije i rasplaka se.

„Otkud gore, na prozoru, baš kad ja izlazim. Vrag je odnio“, reče sestri. „Mr-zim je, mrzim. Babo i majka ne mogu bo-lji biti, njih bih poslušala i skočila u vatru i vodu. Ali ona. Samo nam svima zagor-

čava živote.“„Polako, Fato. Čuće nas, pa će biti i

više belaja. Izaći ćeš, zaboga, drugi put.“„Ali večeras sam se dogovorila. Eto,

i lažov ću ispasti zbog stare zloće. A tako sam se radovala da malo budem vani.“

„Pa dobro. Drugi put. Ni ja nigdje ne izlazim.“

„Ko ti je kriv kad si smotana i kad ne umiješ. Ja Boga mi hoću. Drugi put ću joj se iskrasti, a neće me ni vidjeti ni naći.“

„Ja se ne bih igrala s vatrom“, prije-korno će Sanija.

„E da znaš, baš mene briga i za biku i za tebe. Odoh ja da legnem“, odbrusi Fati-ma, pa ode u drugu sobu na spratu, zaklju-ča se i ne siđe do jutra.

„Baš je čudnovata ova moja sestra“, pomisli Sanija kad ostade sama. „Samo da

se dotjera, da se vidi s drugaricama, pa i s momcima. O drugom ta i ne misli, a nema još ni četrnaest. Eto je i u školi popustila. Ja bogomi nisam. Među troje sam najbo-ljih u razredu. A momci mi ne padaju na pamet, niti me interesuju. Njoj samo treba da je bika negdje primijeti s momkom, pa da nam svima zagorča život. Znamo svi u kući kako to izgleda.“

Sanija je zaista bila sušta suprotnost svojoj mlađoj sestri. Krhkije građe, njež-nog lica i bistrih plavih očiju, ona je bila zatvorena i stidljiva prema vanjskom svi-jetu. Ali u vlastitoj porodici, bila je malo porodično čudo. Pametna, okretna i vrlo poslušna. Kod nje nije postojalo ne mogu ili neću, ne samo babu, majci ili bijači, nego ni braći i sestrama. I zato su je svi voljeli. Čak je i Hajrija, tvrda kakva je bila, Saniju znala pohvaliti više nego dru-gu djecu.

Nekako sredinom ljeta, Kimeta s maj-kom i dvije mlađe sestre završi i skide s

razboja prekrasan, veliki ćilim, sa šarom koja se tih mjeseci najviše tražila. Kako su dva manja ranije bila gotova, ona je brzo trebala krenuti za Sarajevo da ih sva tri proda. Ovo doba bilo je najpovoljnije vrijeme za ovu unosnu trgovinu.

Par dana prije završetka tkanja, Sanija je potajno, kad niko ne čuje, molila svoju najstariju sestru.

„Kimice, ljubim te, moli baba i maj-ku da pođem s tobom. Nikad nisam bila u Sarajevu, a svi pričaju kako je velik i lijep grad. Neću ti smetati, kunem se Bogom. Ti me najbolje znaš.“

„Pa dobro, pitaću. Ali hoće li bika do-zvoliti? Ti znaš da je njena riječ i iznad babove.“

„A ja ću onda moliti baba da biku ne-kako smekša“, malo poljuljanog samopo-uzdanja i snuždena, dovrši Sanija.

„Ma dobro, razvedri se. Ja se nadam da ćemo, akobogda, zajedno na put. Znaš da bika nikad baba ne odbije. On je njoj svetinja.“

Samo dan pred polazak, Kimeta saop-šti mlađoj sestri da joj je babo odobrio put.

„Sam je jutros otišao do autobuske i uzeo nam karte do Priboja. Od Priboja do Sarajeva ćemo vozom. Vidiš da je umolio biku.“

„Hvala Ti Bože, što imamo oca naj-boljeg na svijetu. Sanjam o ovom odlasku već mjesecima“, sijajući od sreće reče Sa-nija, pa zagrli stariju sestru i zasu je po-ljupcima.

Čitave noći od prevelikog uzbuđenja i radosti, ona ne zaspa.

A sutrašnji dan, od same zore, proteče joj kao u bunilu. Tako nestvaran i očarava-jući bio je svaki trenutak njenog prvog od-laska iz roditeljske kuće. Dva sata starim autobusom po razlokanom makadamu do Priboja. Prvi doživljaj pruge i voza, sta-rog, popularnog ćire, njegovo stajanje na svakoj stanici, novi predjeli, tuneli u koji-ma ju je bilo pomalo strah. Ali osjećala je i čudan ponos što ona, još djevojčica, sem Kimete, prva kuša lijepi osjećaj koji daje putovanje. Ulazak u stanicu Bistrik, glava priljubljena uz staklo prozora, a dolje, u dolini, na hiljade svjetala velilog grada. Bila je sigurna da dosad ništa čarobnije ni ljepše nije vidjela od te prve slike koju je pružalo Sarajevo u tihoj i toploj ljetnoj noći.

Na stanici ih dočekaše amidža Abaz i njegove dvije kćeri. Obje su bile nekako Sanijinih godina i rođakama se iskreno obradovaše. Do njihove kuće trebalo im

82

KULTURAje petnaestak minuta, što one u razgovo-ru i ne osjetiše. Strina, stari dedo Ragib i ostala djeca toplo ih dočekaše, pa kad se ispričaše i večaraše, njih dvije poslaše u sobu na spratu da spavaju i odmore se.

Sutradan je amidža pratio Kimetu do glavne tržnice na kojoj su se prodavali ći-limi. Ostao je s njom svo vrijeme da bude siguran da mladu djevojku neki iskusan tr-govac ili preprodavac ne zabroji ili prevari.

Dok je Kimeta bila na tržnici, Sanija je sa Rahimom i Halimom, lijepim amidži-nim kćerima, s njihovog Bistrika, sišla da joj one pokažu grad. Kad dođoše do Mi-ljacke, ona zastade na mostu preko kojeg su prelazile rijeku. Plitka zelena rijeka i na njoj dosta mostova. Većina starih, a sva-ki neobičan i lijep na svoj način. Rahima joj pokaza most Gavrila Principa i ispri-ča njegovu istoriju, pokaza Drveniju i još neke i objasni što je znala o njima. A kad prođoše most, Saniju zabljesnu ljepota i raskoš ogromne građevine, nježno žute fasade, raskošnih prozora i vrata, za koju joj rekoše da je to gradska Vijećnica. Ura-đena u prvim godinama austrijske vlasti u Bosni. Ona je kulturni centar, univerzi-tetska biblioteka i ponos grada i njegovih žitelja od svog nastanka.

Dok je opčinjena tolikom ljepotom, Sanija otvorenih usta zurila u prekrasnu građevinu, trznu je rezak zvuk zvona i brektanje koje im se primicalo s lijeve strane. Uplašena, ona okrete glavu i ugle-da vozilo s dva vagona kako uz stalnu zvo-njavu usporava jer se primiče stanici na kojoj čekaju putnici. Da joj Kimeta ranije nije pričala da u Sarajevu, od Basčaršije do Ilidže po šinama saobraća tramvaj, ona bi se obrukala i možda lupnula zašto je taj gradski voz tako kratak. Ovako je ćutala i čekala da se putnici ukrcaju, tramvaj pro-đe, a njih tri pređu na drugu stranu ulice. A onda kroz još dvije uske ulice pravo u Basčaršiju, srce Sarajeva. A taj dio grada istinski je mehlem za dušu svima, njego-vim žiteljima, namjernicima, a posebno onima koji je vide prvi put. Kao danas Sa-niji. Uske ulice krcate dućanima i radnja-ma, a sestre joj objasniše da su određeni zanati grupisani u po jednoj ulici. Kazan-džije, tokari, zlatari, ćilimari, kujundžije, fesari. Tako se i ulice zovu. Saniji se uči-niše najraskošnije zlatarske radnje, Ku-jundžiluk. Kakva umješnost i preciznost u rukama tih tihih, vrijednih ljudi stvara ču-desne predmete za užitak oku i duši. Kad su se dobro izmorile, a sunce pripeklo s plavog svoda, sestre je svratiše u jednu

slastičarnu na sladoled. Ledena poslastica ih osvježi, one se još malo odmoriše, pa se polako, birajući hladovite drvorede, vrati-še kući na ručak.

Amidža i Kimeta bijahu stigli. Odlič-no prodali ćilime i vidjelo se da su oboje zadovoljni. Kad ona pomenu da bi se su-tra vratile kući, strina je spremno dočeka: „Bogomi nećete, odmorite dan-dva, pa onda možete.“

„Ali čekaće nas…“„Zaboga znaju gdje ste. I znaju da je

ovo i vaša kuća kao i naša.“„Hvala strina. Ja sve vas tako i osje-

ćam.“„Molim te Kimeta, ostavi Saniju kod

nas bar desetak dana“, uključi se u razgo-vor Halima, lijepa modrooka mlađa Aba-zova kći.

„Pa ne znam, nisam pitala roditelje.“„Šta ima de se pita. Raspust je, a ona

je kod svojih, najbližih. Neće se moj Mašo ljutiti ako mu jedno od djece ostane izvan kuće koji dan“, zaključi autoritativ-no Abaz, i na tome osta. Kimeta se samo nasmiješi na ovu toplinu svoje drage rod-bine, pa pogleda u mlađu sestru. Sanija je sijala od radosti i unutarnje sreće koja joj se lijepo čitala na licu i bistrim plavim očima.

Kimeta osta još jedan dan, a sljedećeg je otpratiše do stanice Bistrik i ona otpu-tova. Sanija nije mogla vjerovati da joj se tolika sreća osmjehnula da još ostane u ovom čarobnom gradu. A čarobni su joj zaista bili svi sljedeći dani. Rodice su je svakog dana vodile na neko znamenito mjesto Sarajeva. Na kupalište na Bem-baši, nedaleko od njih, na okomito brdo na ulazu u grad na kome je dominirala tvrđava Jajce kasarna. Obiđoše nekoliko čuvenih sarajevskih džamija, najprije Be-govu, Carevu, Ali-pašinu i još neke, onda glavnom trgovačkom ulicom dođoše do Katedrale i nju razgledaše. Naveče su išle u bioskop. Sanija je bila opijena ljepotom svega što je vidjela i doživjela. Ponekad joj se činilo da sanja i da je san tako lijep da poželiš da ne prestane. A ona je stvarno željela da ovi čudesni dani traju i traju.

Negdje pred kraj gostovanja, nakon doručka, kad se malo osamiše u djevo-jačkoj sobi, Halima reče rodici: „Bogoti Sanija, što će ti te pletenice? To je tako staromodno. Hajde da te odvedemo kod naše frizerke i napravimo ti lijepu, moder-nu frizuru.“

„Ne smijem ih ošišati, Halima, zabo-ga.“

„Od koga ne smiješ?“„Od bike prvenstveno.“„Pusti prazne priče“, zvonko se na-

smija djevojka. „Šta se bike tiče tvoja kosa. Vidi kako su meni i Rahimi lijepe i uredne kose. I tebi će tako biti.“

„E ne znaš ti nju, moja Halima. Njena je prva i zadnja u našoj kući.“

„Ma neće to baš tako biti. Sutra nas tri odosmo do naše Nermine.“

Poče je ubjeđivati i Rahima.Saniji se ideja silno svidjela, ali je u

sebi strepila od onog što će kod kuće biti.Ujutro malo prije podneva, odoše

frizerki. Ona ih veselo dočeka i zbunje-nu Saniju posjede na stolicu. Kad prva pletenica zvonko pade na popločani pod, ona skoro kriknu, jer je znala da je više ne može vratiti. No oćuta, samo se plave oči ovlažiše. Ubrzo pade i druga pletenica i za desetak minuta vješte frizerkine ruke, napraviše lijepu, mladalačku frizuru. Ta-lasasta, a gusta i kvalitetna kosa padala je malo iznad ramena i neobično lijepo joj stajala. Iz velikog ogledala pred njom, gledalo ju je neko novo lice. Čak joj se učini ljepše i privlačnije.

„Je li ovo neka druga djevojka, ili naša Sanija?“ našali se strina kad stigoše kući.

„E baš ti je lijepo, ne možeš pojmiti kako ti pristaje.“

„Pa i mi smo joj to rekle, majko. Ima-la je Halima pravo što ju je nagovorila. Izgleda prekrasno“, dodade Rahima.

Dva dana do polaska protekoše za tren. Amidža ranije ode i kupi joj kartu, a do stanice, tri ulice uzbrdo, ispratiše je djevojke i njihov brat. Sanija se svima za-hvali na gostoprimstvu, izgrliše se, pa ona uđe u voz. Kad on krenu, očiju punih suza, ona im poče mahati dok voz ne uđe u tmi-nu prvog tunela.

Nije je ovog puta zanimala ljepota predjela kroz koje su prolazili. Gostova-nje u Sarajevu bilo je nešto najljepše što joj se dogodilo u njenih šesnaest godina… Strepnja u srcu rasla je kako se primicala Priboju. Strah od bikine reakcije paralisao je čitavo njeno biće. Dobro ona nju zna, i predobro.

U Priboju je putnike s voza čekao au-tobus. Dan se već bližio kraju. Topli, ljetni dan. Na stanici u Prijepolju Sanija pokupi svoj prtljag u kome su bili i sitni pokloni za najdraže i krenu polako kući. Bila ih je tako željna, ali noge nisu htjele brže.

Svjetlo u kući već je bilo upaljeno. Tiha noć nad njenim gradom. Ona uđe u avliju, stade na tren da ispuni dušu miri-

83

KULTURAsom i ljepotom cvijeća u punom cvatu. Oprezno otvori vrata kuće i uđe u hodnik. Niko je ne ču. Izu se, ostavi prtljag, pa po-lako odškrinu vrata velike dnevne sobe. Fatima i dvije mlađe sestre poletješe joj u zagrljaj.

„O došla naša Sanija“, reče grleći je, mlađa sestra Selima.

Kad izgrli sestre i braću, ona priđe majci, pa onda ocu. Sretni što je vide, kao da je mjesecima izbivala, oni je izljubiše, a babo reče.

„Stigla naša Sanka. Babova desna ruka. Hajd sinko, poselami bijaču.“

Sa zebnjom u srcu Sanija se okrete bi-jači i noge joj se odsjekoše kad ugleda nje-no lice izobličeno od gnjeva. Kuhalo je u njoj, a ona izgleda čekala i smišljala kako

da najteže i najbolnije kazni neposlušnu djevojčicu.

„Mene da zagrli?! E Bogomi neće.“„A đe su ti pletenice, Sanija“, reče s

neskrivenim bijesom, ali i prezirom u glasu. „Bila djevojka u Sarajevu i došla ostrižena.“

„Biko“, pokuša Sanija, blijeda kao zid.„Šut. Hoćeš šćeri da se upišeš u ros-

pije, a još ni stasala nisi. Rospije, nego. Samo one tako šišaju kosu. Poštene dje-vojke pletu pletenice. Ima li što ljepše od njih?“

„Polako, Hajrija, nije nikog ubila ako je ošišala pletenice. Moje je dijete“, poku-ša se usprotiviti Mašo.

„Batali Mašo, dina ti. Ti i tvoja žena biste pustili i da vam se na glavu seru. Ja ne dam“, glasom koji je grmio i bijesom

koji nije lako stišati, nastavljala je Hajrija.„Napolje iz sobe, da te moje oči ne

gledaju. I da te ne vidim bar tri dana“, obrati se Saniji.

Nije ovog puta imala milosti ni prema voljenom zetu, koji ju je blijed i iznena-đen gledao s bolom u očima. A odakle tek milost za ovu prestrašenu djevojčicu, koja odrvenjelih nogu i lica u suzama kreće prema vratima. Za njom sva ostala djeca. Poraženi, zgroženi u nevjerici, svi odreda.

Azema je svo vrijeme trajanja ove mučne scene ćutala. Blijeda, grudi koje se nadimaju da puknu, stiskala je u naručju trogodišnju djevojčicu Sabriju. Jedino ona možda nije shvatila grozotu i težinu scene koja se upravo odigrala u porodici. Jeste

se uplašila goropadnog bijačinog glasa, ali se za divno čudo nije rasplakala. Nju su štitile tople majčine ruke.

Kad sva djeca izađoše, ona se glasom u kome je bila očigledna čvrstina, ali i ljutnja na majku, obrati Hajriji.

„Šta je to s tobom, majko? Jesi li sa-svim pamet pogubila? Moje je dijete i ja i Mašo smo za nju odgovorni. Ošišala ple-tenice, pa neka je. Neće se upisati u ros-pije kako ti kažeš. Od mojih šćeri nema čestitijih u ovoj varoši. A i ovdje u Prije-polju se djevojčice šišaju. Nisu više stara vremena, tvoja i moja.“

Ni za tren glas joj nije smekšao, a u lijepim zelenim očima plamtio je gnjev: „E, stvarno, ako je i od majke, mnogo je“, reče, pa se okrenu mužu znajući da će u njemu naći podršku.

On ju je gledao s beskrajnom ljubavlju i bio vrlo sretan što se ona, tako odlučno suprotstavila majci. Ne čini to često, ali ovo je zaista prešlo mjeru.

Još uvijek sijevajući očima, zatečena kćerinom čvrstom odbranom vlastitog djeteta, Hajrija je pogledom išla od kćeri do zeta. Je li to i on protiv nje. On, koga voli više nego vlastitog sina.

„Azema mene napade, Mašo. Vidiš li ti to? Jesi li i ti na njenoj strani?“ upita ga još ljuta, ali malo smekšana, najviše izne-nađena kćerinim istupom.

„Jesam Hajrija“, odlučno odgovo-ri Mašo i pogleda je u oči. „Azema je u pravu. Moja Sanija je za primjer mahali i čitavom gradu. Ošišala se, a ti je kažnja-vaš k›o da je razbojnik. Meni je svako od moje đece z›enica. Ja sam njihov zaštit-nik, niko drugi.“

Ne spusti pogled dok ona, sad već po-kunjena i poražena, pognu glavu i glasno reče: „Dobro, neka ti ih. Jesu dobra sva tvoja đeca. To niko ne poriče. Al› žensku treba držatdizgine. Malo popustiš, ode sve u đavola“, dovrši pa se pokupi i ne po-zdravivši se ode u svoju sobu.

Azema i Mašo se pogledaše i othu-knuše. Kako dobra, čestita i vrijedna žena ova njihova Hajrija, ali zašto se ponekad pretvara u takvo čudovište. Ne mogu znati što je takva, ali moraće trpjeti i njih dvoje i sva njihova djeca. Kako najbolje umiju. Jer ona nema gdje. Skupila je ruke i srce oko Azeme, zeta i njihove djece, a oni su je ustvari i obikli, takvu, kakva je.

Kad se njih dvoje malo sabraše, Mašo reče ženi: „Zovider đecu ovamo. Neću da mi se sjekiraju. Nema za to potrebe.“

Majka ih pozva s vrata i oni svi siđo-še. Pokunjeni, tužni, Sanija još uplakana. Otac je uzva k sebi, prigrli je i nježno po-milova po kosi.

„Ništa se ti ne kidaj, moja Sanka. Maj-ka i babo su tebe odbranili. Neće ti bijača ni sutra ni kasnije reći više ni riječi. U to budi sigurna.“

Djevojka prestade plakati, a i ostala djeca se razvedriše. Kimeta uze najmlađu iz majčinog krila i ona joj mazno obavi ručice oko vrata. Bila je vrlo umiljata, pla-vih očiju, na svog baba, i svi su je najviše voljeli.

Nešto kasnije, brojna porodica poče se spremati za počinak. Sanija dugo ne zaspa jer ju je žestoko pekla bijačina nepravda. A trebaće joj još dosta vremena da noćaš-nju scenu preboli, jer joj je bilo jasno da je kažnjena bez krivice.u

84

KULTURA

Od kada propjeva s proljeća, pa sve do odlaska lasta i roda pre-ma jugu i prvih jesenjih slana po

livadama i njivama, noći i dani u mjestu su bili ispunjeni cjelodnevnim poslom, teškim i dugotrajno jednoobraznim. Ljudi se međusobno pazili, uvezivali, pomagali i volili. Mobe ih činile sret-nim. Nije bilo zavisti i svađa, dokoliča-renja i dangube. Stariji bdili nad svim poslovima i zbivanjima u mjestu. Teška vremena, poslijeratna, ali neke posebne zabrinutosti nema. Ima se koliko treba za seoski život, pa se može. Idilu zim-skih dana i dugih zimskih noći krasila su duga noćna sijela i igre mladeži. Vrućih pečenih ili kuhanih krompira, svejedno, te masnog sira u svakoga. Sijela ko sije-la, puna raznih zgoda, igre i zabave.

- Dobro je što u mjestu vlada mir i sloga, što možemo da se oslonimo jedan na drugoga u svemu, ne može biti ljepše. I omladina nam je dobra, poštuje starije, ide u mejtef i poslušna je, tihim glasom, ali uvjerljivo i sa puno nade, reče seoski mujezin i hodža Arslan.

A sa njim u društvu, na drvenim i zubom vremena nagriženim skemlijama podno avlije, ispod goleme, treperastim lišćem okićene breze, sjedili su Rizva-naga i Sejfulah. On je najstariji, lijepo priča, pa je red poslušati šta priča.

- Osjećam da se u mjestu događaju neke promjene, a čini mi se da su počele dolaskom pedesetih godina, lijep vakat, ko zna i razumije. Šezdesete biše još berićetnije, hvala dagom Allahu. Dogo-diše se dosta priželjkivano i očekivano, ali nekako naglo i čini mi se da se u ovo-likom broju nisu dogodile ni u jednom od sedam sela naše Mjesne kancelarije.

- Tako je, Arslane! Miris promjena polako počinje da opija, da zanosi i da omamom poziva. Hvala dragom Allahu, te je tako. Mjesto podari tri prva učite-lja koji, kao jedvačeci, postaše ponosom njihovih porodica, ponosom mjesta. Ne-očekivano, ali stvarno i na radost, po-

staše svojevrsna omama ostaloj djeci da se školuju, a drugim porodicama razlo-gom da šalju djecu na škole, podrža ga vrlo uvjerljivom besjedom Rizvanaga. Za nas stare manje-više, tako htio dragi Allah, šta li? Sad je i za kajanje kasno.

- Sve se polako mijenja. Sva tri uči-telja dođoše da rade u našoj osnovnoj školi. Sobom su donijeli ogromne no-votarije o kojima se, do njihova dola-

ska, nije ni sanjalo. Radostima mladih i nadarenih nigdje kraja. Vidite li kako dobro i korisno rade. Počeše sa orga-nizacijom raznih priredbi, okupljanja i druženja, prvim prikazivanjima filmova kojima se stariji i dive i ibrete, a mladi već oponašaju glumce i pamte njihova imena. Još nas više obradovaše formira-njem raznih ekipa i grupa za raznovrsne kulturne i sportske priredbe. U sve to, s početka sramežljivo, ali kasnije, sve više, uključiše i djevojčice. To do tada niko nije smio ni pomenuti, a kamo li učiniti. Provedoše veoma snažnu aktiv-nost čiji je nosilac sve naprednija i orga-niziranija omladina. Pokrenuše priču za osnivanje osmogodišnje osnovne škole, priču za izgrdanju puteva i elektrifika-ciju mjesta. Sve to nosi sobom svoje-vrsno oslobađanje, te napuštanje starih predrasuda i zastarjelih običaja koji su bili bez vrijednog sadržaja. Bježi se od ćorotinje, bogme, i mraka. Zar to ne tre-ba podržati? Treba, brate, i neka im je svaka čast, nije želio da ćuti ni tek pri-stigli imam.

Vrhovno starješinstvo iz Sarajeva ga odredilo da klanja teravih namaze ovog Ramazana u rodnom mjestu.

Kad utihnu zadovoljstva

n Piše: prof. Zijah BIHORAC

85

KULTURA

Zamišljeni Rizvanaga se ponovo uključi u razgovor i bez ikakvih rezervi ispriča svoje viđenje onoga što se u mje-stu dogodi tih godina.

- Ogromna većinja mladih i starijih, ali naprednijih sve to, ne samo da je odobravala, već i prihvatila i iskazivala pri tom neskrivenu radost. Sve će to po-stati novi pristup životu i radu, vidjeće se uskoro. Vidite li vi da je poletnim i uspjehom opijenim mladim učiteljima bilo najdraže to što ih u aktivnostima podržavaju mjesni prvaci, odbornik i seoski hodža. Imam utisak da se puno ne osvrću na krajnje okrutno, tvrdogla-vo i nerazumno suprostavljanje rijetkih pojedinaca naprednim idejama i novota-rijama. U početku im je zbog tih pojava bilo teško, to se vidjelo, plašili su se da to nerazumijevanje ne uzme maha i kod drugih u mjestu, ali su ostali dosljed-ni novim idejama i težnjama. Hrabro i uporno su naprijed krenuli. Evo skoro svi stariji su se posebno radovali što se djeca i starija omladina, uz cjelodnevni rad, bezrezervno uključuju, ne samo u igre i zabave, već i u radne akcije. Če-sto ih zbog toga učitelji nagrade novim filmom, cjelovečernjim sijelom uz mu-ziku i igranku ili novom loptom. Prepo-znavali su volju i odlučnost djece da se školuju i uzdižu, hvala dragom Allahu.

- Meni se ovo ne čini baš najboljim. Nekako sve pristiže veoma brzo i bojim se da što ne krene ukrivo, te sve pokvari. Posebno me ne raduje što ovi učitelji u

sve ukuljučuju i žensku djecu. Bogzna, na šta to more izaći. Ja nisam tim obra-dovan i, pravo da vi kažem, to me brine. Rano je za sve to, a posebno odjednom. Posebno ženska djeca, zabrinutim gla-som svoje mišljenje iznese i Sejfulah, koji je do tada ćutao i slušao. Evo do-laze nam direktor škole, Emin i sa njim Odbornik, pa ćemo i sa njima o svemu. Ima i za nih mjesta da sjednu. Ja sum-njam u sve to. Šta će reći u drugim mje-stima za naše stasale djevojke, doduše, nisu u školi samo naša ženska djeca.

Nezaustavljivi tok događanja učinio je da se nekima u mjestu posreći.

- Dobismo prvog gimnazijalca, te nešto kasnije prvog profesora, a još nešto kasnije i prve nogometaše repre-zentativce. Kada se u mjestu pojaviše prvi samouki majstori za izradu alatki kojima se koristilo u radu, na čemu su im mogli pozavidjeti i stari, dobro nau-čeni majstori, sreći nije bilo kraja. Kao djelo njihovih ruku pojaviše se planske kuće, tišleraj na njima, alatke i što-šta još. Zavisti nije bilo ni na pomolu, ži-vot u mjestu i dalje odiše harmonijom, sa neskrivenom radošću na licu, ispriča svoju kratku priču odbornik.

- Zar treba nešto bolje ili drugačije, pitaju se kroz razgovor straiji. Vidljiva radost sija im iz očiju i prekriva lica. Zar ovo nije putokaz ka boljem sutra, zar ovo nije za radovanja i ponos. Ja mislim da jeste i drago mi je što sam suvreme-nik toga, te što živim u vremenu u kome

sve to vidim, opet će veselo mujezin Arslan. Kažu mi da uskoro dobijamo i prvu doktoricu i jednog inžinjera, sve je to samo za ponos.

- Prvi samouki harmonikaš, koji će vremenom postati najtraženija osoba u cijelom kraju, došao je iz plemena ve-seljaka i pjevača. Uz zvuke harmonike su u izvanredne pjevače sevdalinke izra-sala još nekolicina mladića, bez čijeg učešća nije protekla niti jedna seoska svetkovina, svadba ili neka šira kori-sna akcija. Prvi tranzistor svima u selu služi za okupljanje i slušanje pjesama, posebno sevdalinki i radio - prijenosa nogometnih utakmica. I danas nakon toliko vremena, pamti se prijenos prve finalne utakmice Kupa nacija. Nismo pobijedili, ali je trebalo vidjeti ozarena lica omladine dok je slušala prijenos. Mi malo stariji, opet, slušamo samo vijesti i ne zamjeramo omladini na drugači-jem pristupu životu, ustreptalim glasom ispriča direktor Emin. Tranzistor, koji je stavljen na raspolagenje cijelom mjestu, kao dar jednog učitelja, redovno je bio u središtu okupljene omladine. Sluša se.

- Omladina je podijeljena na fudbal-ske navijače, nastavi Direktor, ali su-koba, izvan mladalačkog zadirkivanja, nakon pobjeda ili poraza, ponedjeljkom nema, Radostan sam i sretan zbog toga, kaže ponovo direktor Emin. Mi treba da radimo još više i još bolje na dostizanju savremenih tokova izvan ovog kraja i si-gurno možemo da dostignemo i one vri-jednosti kojima se drugi već diče. Evo mjesto dobi i prvog direktora. Osjeća se, da ga svi cijenene i ne samo u ovom mjestu. Vole ga i izuzetno poštuju, zbog dušebrižnosti prema obavezama i mje-štanima. Novi val prvih i pravih vrijed-nosti dolazi povratkom naše omladine koja je “prsla” po svijetu.

- Izdvojiše se polako ljudi i po imet-ku i po bogatstvu u selu. Brojna doma-ćinstva, pa veoma lako srađuju ljetinu i sve druge radove tokom godine. Mjesto postalo cijelom kraju uzorom. Ne po-javljuje se još međuporodična zavist, netrpeljivost ili ljubomora. Cvjeta slo-ga, međusobna pomaganja, mobe, igre i veselja i sad kao nekad. Glave porodica bdiju nad svim tim, njihova se ne poriče. U velikoj mjeri tome je doprinosi i naš mujezin, naš Arslan. Iako puno stariji, naklonjen je omladini, savremenosti i naprednosti. On je i prvi opismenjeni u mjestu. Veoma je autoritativan u nastu-

86

KULTURA

pima i u razgovorima. Vjerski je dobro obučen, pa se i ne primijeti da nam ne-dostaje hodža, ako nam koga ne poša-lju. Klanjao i klanja ramazanske teravi-je, bajramske namaze, dženaze i druge vjerske obrede. Nije nikada kritikovao dešavanja u mjestu, ako ne vrijeđaju vjerska osjećanja, ali se nije ustezao ukoriti one kod kojih bi to primijetio, ili one koji se suprostavljaju idejama i težnjama učitelja, omladini i drugim lju-dim koji svesrdno pomažu u napretku. Voli Direktora škole i druga dva učite-lja i u svemu ih podržava i hrabri. Zbog toga ga oni veoma cijene i vole.

- Sjećate se dalje, da veće radosti ne bi u mjestu od one što se javi pred prvi odlazak na hadž. Odlazak je izazvao ve-liku pozornost mještana i divljenje svih, u jednom će dahu izgovoriti mjesni Od-bornik, uz vidljiv osmjeh. I on se smje-stio na jednu od skemlija u debelom hla-du mirisne i ustreptale breze.

Kad odjednom, i za kratko vremena, sasvim nenadano i pritajeno mjesto oši-nu neka guja.

- Stiže u ovo naše mirno mjesto ne-kakva pomama i stranputice, ošinu ga i ta guja, iznenada.Slogu mještana, brat-stvo, idiličnost i divljenje svemu što bi prvo i napredno, uzburka pojava svaka-kvih. Bilo ih je podosta u selu. Neoče-kivano, postaše problem i teška briga uzornih mještana. Obrhrvale Arslana,

mudrog čovjeka, ove brige dok je sjedio na jednoj od skemlija u tek sagrađenoj seoskoj ambulanti. O ona je mjestu dar naših divnih učitelja, no nekom i to malo i smeta.Vidim i čujem svašta i molim boga da ovo zlo prestane. Iz dubokog razmišljanja ga trže Sejfulahov glas.

- Bogme, dođoh i ja kod naše dok-torice, nešto ti moj Arslane ni sam ni-sam dobro. Izdale noge, a ti zbog očiju sigurno.

- Pogodio si, taman, ko da ti je ko reko. Nešto sve slabije vidim, nešto me izdaju oči, a i ne izdale me kad vidim šta se sve u mjestu radi. Došlo neko pogano doba, za kratko. Pojedinci kao da uživa-ju u lažima i nevjerstvu, sve je više pod-laca, šereta i pijanih. Gledam juče onog jada, onog Omana, pijan jedva hoda niz sokak, nešto mumla, kobajagi, pjeva na sav glas, da ga svako čuje, ali ga niko ne razumije. Avdija, nevaljao kao i Oman, gleda u njega i psuje najpoganijim psov-kama što ih možeš zamisliti, psuje Sun-ce i Boga, sram ga bilo. Ramazan nije-dan ne posti, a ima takvih još. Bajram ne dočekuju kako je bog ostavio. Ko to donese? Za onog brkajliju, sram ga bilo, mi rekoše, prije neki dan, da sa ne-kom fuksom u mjestu vara ženu, onakvu ženu, nema joj ravne u deset sela. Zar nije prokletnik. Znam ja da laž i nevjer-stvo nikad ne vode dobru, ali otkuda se pojavi u našem mjestu. Mjestom više

ne možeš proći od pijanih, od grešnika, bog im platio i hoće, akobogda. Ovo je nekakav sihir neko podmetnuo. A kako smo se radovali našim prvim, našim po-nosima, našoj omladini. Baš ta sjećanja opominju sve nas. A vidi sada, ni u kući nemaš mira, strahuješ za članove da koji ne krene poganim putem. Bolje bi, vala, bilo da više ništa i ne vidim. Gledam jade i ništa drugo, veoma uzrujano i ža-lovito ispriča Arslan.

- Plašio sam se ja svega ovoga poo-davno, kao za sebe reče Sejfulah. Sva-šta nam iz svijeta pristiže, moj Arslane. Ali od svega me više boli pojava sitnih kradljivaca i pravih, pravcatih lopova. Pridružiše se nekima iz drugih mjesta, sram da ih bide. Pojedinci, opet, bestid-no uživaju u mogućnosti i potrebi da o svakom u mjestu smišljaju svakakve smicalice, pokude, pa i bezobrazluke, ne bježeći ni od onih najokrutnijih i nepod-nošljivih. Kod poštenih, vjernika i rad-nika, pa i onih maldih, koji se time nisu želili baviti, počelo se javljati podozre-nje, nevjerica i otvoreno sažalijevanje nosilaca ružnih pojava.

- Najcrnja i najgora stvar koja se mogla desiti u ovom doskora mirnom i uzornom mjestu jeste krajnje nepošte-nje nekoliko mještana, započe besjedu mladi hodža, mještanin, čija se ahme-dija na glavi bijeli kao snijeg. Dođoh i ja za neke recepte, zbog, leđa. Najokrut-

87

KULTURA

niji i najbezobzirniji ljudi sa odsustvom poštenja pojaviše se i u mjestu koje je bilo uzor ostalima. Na sreću, pohvatani, a krali su sve što im dođe do ruke, alat-ke, stoku, bicikla, motore, pa čak i robu. Bilo ih iz nekoliko sela, ali nas optere-ćuju oni iz našeg mjesta. Stariji mještani pričaju da pamte vrijeme kad si sve mo-gao ostaviti na livadi, pred kućnim vra-tima, nije se moralo ništa zaključavati, a sad toga više nema, Niko nikada sjekiru nije sklonio noću sa klade, vile, grabu-lje, lemežđe, sve je ostajalo u kotaru pri-slonjeno uz sijeno i niko nije dirao. Ako se poslužio, rekao bi i vratio. Sad se evo o tome samo priča. Ako su krali i kad su krali, birali su koga će pokrasti, kada i kako. I mještani drugih sela su se plašili za imovinu, ali su srećni, pa i ponosni, što lopovi ne dolaze iz njihovih sela.

- Sramota, da veća ne može biti, po-godila je mjesto koje se dičilo svim onim što bi prvo. Treba li nekoga uvjeravati da ne može biti veće sreće kod mještana našeg mjesta od one koja je došla kad su njih nekoliko pohvatani. Teško je bilo i gledati kada su bili izloženi stubu sra-ma.Čim je izašao iz ordinacije doktorice Lejle, Odbornik se pridružio ostalima i nastavio dalje da priča o svom viđenju svega onoga što sada uzima maha u ovom mjestu što nekad, ne tako davno, bi uzor svim drugim mjestima.

- Lopovluk svakog poštenog čovje-

ka ubija, srozava i ponižava. Ko sad da pogleda u oči poštenim ljudima? Neka su ih pohvatali i neka dobiju zasluženo, ali na naše mjesto ostaje vječna biljega i ljaga zbog njih nekoliko, teško se mo-žemo nositi sa mještanima drugih sela, uvijek će nam začepiti usta na jednosta-van način - “vi imate preča posla nego da gledate šta mi radimo, riješite se vi vašeg belaja, a nas ostavite, mi gledamo naša posla”i to je dosta.

- Dosta, vala, i previše za onoga ko zna, uz duboki uzdah izusti Arslan, pru-žajući ruke prema zidu da se pridrži dok lagano ustaje sa stolice. Bog nas zbog nečega i nekoga i prokleo i kaznio.

Učitelji su teška srca, ali svijetla obraza, podučavali djecu o štetnosti i nevaljalosti lopovluka kao pojave, pri-čajući djeci ovu poučnu i uzbudljivu priču:

- Pijačnog dana u čaršiji, a bilo je to davno, natovareni robom koju su krali, morali su lopovi iz nekoliko sela kroz špalir građana, uzvikujući pri tom «mi smo lopovi». Zaslužili su još veću bala-mažu, batinanje i robiju. “Sram da vas bude, lopovi”, uzvikivali su tada posma-trači njihove i bruke i muke. Oni najsta-riji, ali i ostali iz mjesta su to doživjeli kao najveću sramotu koje se teško mogu osloboditi. S obzirom da je to bio šamar njihovom fisu, odlučili su da sa lopovo-ma raskrste na još okrutniji način i za

sva vremena. Milosti ne smije biti. Sa njima niko nije smio kontaktirati, niko im nije smio učiniti nikakvu uslugu, niti im u čemu pomoći. Ne smiju se pozivati ni na kakve svjetkovine. Svadbe, suneti, sijela, mobe, moraju proći bez njih, toga ološa. Čak ni na dženaze ni na tevhide ne smiju ići. Sve mora proteći bez nji-hovog prisustva i mora biti čisto prema božjoj volji, a ne opoganjeno izrodskim činjenjem. Dženaze, ni tevhidi ne zaslu-žuju da budu kaljane poganima koje po-nižavaju svakoga i sve.

- Neka učitelji podučavaju djecu i o ovakvim stvarima, to je korisno potreb-no i poučno, ali smo mi natovareni i obi-lježeni, dok je svijeta i vijeka, njihove kazne ne peru naš obraz, prokleti bili, govorili su stari.

- To su izrodi fisa, govorio je kasni-je najstariji u našem mjestu, a njegova je bila zadnja i bez pogovora se sluša-la. Kuća nesoja od tada je zaobilažena. Oca, poštenjačinu i dobročinitelja, ko-jeg sinovi osramotiše, ukopaše unuci. Dženazu nije htio niko klanjati, ni grob iskopati zbog grijeha što mu sinovi po-činiše. Mještani su znali da on to nije zaslužio, ali sinovi, prokleti sinovi. Tre-ba im tako.

- Blaga je to kazna, kažu, da je često govorio najstariji u mjestu. Njega uopće nije zanimala visina dugogodišnje za-služene robije. u

88

SPORT

Jedna bizarna situacija - kada su poli-cajca Hariza Nurkića, koji se vraćao kući sačekali i napali 14 ljudi i u toj

tuči izvukli deblji kraj, za taj događaj se nadaleko čulo i menadžer Enes Trnov-čević se raspitao da li policajac, koji je izgledao zastrašujuće visok – 215 cm, težak 150 kg, ima djecu i da li se bave sportom. Kada je dobio potvrdu, otišao je u kuću i ubjeđivao roditelje da 14-godiš-nji dječak, buco, ozbiljnije počne trenira-ti košarku. Oni su pristali i šest mjeseci individulno je trenirao sa trenerom Ozre-nom Seleskovićem. Mada je Jusuf Nur-kić maltene rekreativno trenirao u školi košarke u Živinicama gdje je rođen 23. avgusta 1994. ratne godine. Škole košar-ke su hit u BIH, posebno zbog članarina. Nažalost, u većini se ne radi kvalitetno i stručno. Evidentan je nedostatak dobrih trenera. Ima, dakako, i izuzetaka.

Trnovčević je, dakle, uz pomoć trene-ra Ozrena Seleskovića, ubijedio porodicu Nurkić da je najbolje za Juku da nastavi karijeru u Sloveniji, u klubu „Laško“, gdje se dobro radi sa mladim igračima. Trnovčević je jedno vrijeme u košarci BiH bio nepoželjna osoba jer je odveo nekoliko talentovanih igrača iz BIH, iako su svi dobili izlazna pisma iz kancelarije KS BIH, a pod kojim okolnostima, oni koji su ovlašteni u Savezu - znaju.

U Sloveniji je Nurkić imao optimalne uslove za ad i razvoj. U tom periodu je i izrastao na impresivnih 213 cm i stekao pozornost košarkaških stručnjaka te do-bio poziv da igra za Cedevitu iz Zagre-ba, čiji je u vlasnik Emil Tedeski. Klub koji je ekonomski najstabilniji u eks Ju-goslaviji i koji postiže dobre rezultate u poslednje tri sezone finalista ABA lige. Jusuf sa 18 godina dobija šansu da potvr-di talenat u Cedeviti. Imao je sreću da je tada trener bio Hercegovac Jasmin Repe-ša, priznati i poznati evropski stručnjak,

koji mu je davao solidnu minutažu, koju je Juka izvrsno koristio, a jedno vrijeme je na pozajmici nastupao za Zadar. Do-lazi do preokreta u relaciji Trnovčević i KS BIH te Nurkić dobija poziv da igra za reprezentaciju BIH. Izlazak na NBA draft 2014. godine je pravi potez - bio je šesnaesti u prvom krugu, selektiran za Čikago Bulse, a kasnije proslijeđen Denver Nuggetsima, s kojima je potpi-sao trogodišnjI ugovor vrijedan četiri miliona dolara, a Cedevita je zaradi-la milion. Poslije povratka iz Amerike Juka je bio na pripremama reprezentacije U 20 BiH, koja se borila za ulazak u A diviziju evropske košarke. Prvenstvo se održavalo u Sarajevu, a interesantan je podatak da je KSBIH godinama uspješno organizirao evropska prvenstva B divizi-je - kadeti, juniori, a ponajviše zahvalju-jući odličnim uslovima koje pruža hotel Hollywood, čiji je vlasnik naš zavičajac Saljo Mrkulić, a koji je, u sklopu hotela, napravio sportsku dvoranu, bazen i svi su bili zadovoljni - učesnici, organizatori, KSBIH, FIBA.

Prije tri godine sam uživao gledaju-ći nastupe naše reprezentacije, koja je redom rušila protivnike i osvojila prvo mjesto i plasirala se u A diviziju evrop-ske košarke. Bila je to, malten, petorka Sparsa plus Juka, a igrali su Buza, Vra-bac, Glogovac, Zahiragić... Nurkić je pro-glašen za najboljeg igrača sa prosjekom od 23 poena i 12 skokova. Uslijedio je i poziv za seniorsku reprezentaciju BiH od selektora Duška Ivanovića, ali u Bosni jednostavno ne može i dolazi do prvih nesporazuma sa kancelarijom KS BiH-a. Juka koji je povrijedio koljeno, odlazi na pregled u Zagreb i šalje nalaze rukovod-stvu Reprezentacije, odnosno ljekarskom timu, koji insistiraju da on lično dođe i da ustanove stepen povrede. Puca po-vjerenje između menadžera Trnovčevića i Nurkića sa jedne strane i rukovodstva KS BiH. Trakavica prepuna nepotrebnog pisanja po portalima, novinama, društve-nim mrežama dovodi do toga da Nurkić donosi odluku da neće nastupati za BiH dok bude garnitura u KS BiH predvođena generalnim sekretarom Harunom Mah-mutovićem. Oni koji su bolje upućeni u ova zbivanja kažu da je pozadina sukoba bila da se ukloni menadžer Trnovčević, a da se instalira neko blizak Savezu, što je bila nemoguća misija. Bespotrebna prepucavanja i previranja u KS BiH koja su punila stupce medija, stvorili su nega-tivnu sliku o košarci što je nevjerovatno glupo, maltene idiotski, jer su kadeti bili šampioni Evrope 2015., a juniori su bili četvrti na EP. Umjesto da poentira rezul-tate, posebno u financijskom smislu, jer je javnost zdušno podržala nastupe omla-dinskih selekcija i došlo je do sazivanja vandredne skupštine i došli su novi ljudi na čelo Upravnog odbora KS BIH, novi generalni sekretar i selektor Damir Mu-laomerović. Jedno se mora priznati - da je novo rukovodstvo obezbijedilo maksi-

Jusuf Nurkić – put do zvijezda

“Bosanska zvijer” osvaja Ameriku

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

89

SPORT

malne uslove za devet selekcija koje su nastupale na evropskim prvenstvima i da je konačno stavilo tačku na prepucava-nje sa Nurkićem i Juka je pristao da igra za Bosnu i Hercegovinu. NažaloYYYst prošlo ljeto je obilježeno sa neuspjehom seniorske reprezentacije , koja nije uspje-la da se plasira na Evropsko prvenstvo. Selektor Damir Mulaomerović nije uspio da se nametne kao autoritet ekipi, prven-stveno Teletoviću, koji je imao specijalan status od treniranja, boravka u hotelima, izostanka sa utakmice u Rusiji... Odnos prema ekstra talentovanom Džananu Musi je bio kompliciran jer trebalo je obuzdati ambicioznog mladog igrača i uklopiti ga sa starijim i iskusnijim suigra-čima, a vrhunac nesporazuma je kulmi-nirao u Mejdanu Tuzla, u revanšu protiv Rusije, obilježenom konfliktom između kapitena Teletovića i Muse. Čak je Juka, koji je solidno odigrao sve utakmice, imao nepotreban incident sa publikom. Epilog neuspjeha je platio selektor, koji je podnio ostavku, a ostaje da se vidi koliko će novoizabrani selektor BiH, legendarni Duško Vujošević , uklopiti velike ambici-je mladih igrača predvođenih Nurkićem i Musom i iskusnijih igrača - Teletović, Kikanović, Stipanović itd. Hitno se mora naći rješenje na poziciji playmakera, jer iskustva sa američkim igračima su dosta

problematična - nikad se ne zna da li će doći na pripreme, hoće li i kako će igrati. Vjerujem da će Vujošević naći adekvat-no rješenje na duže staze i da nas oslo-bodi stresova. U ovoj seezoni na početku Nurkić je bio starter, član prve petorke Denvera i to je opravdao dobrim igrama, međutim problem je što je u istoj ekipi u reketu i super talentovani Nikola Jokić iz Subotice i trener Meloune je vremenom, pod pritiskom košarkaške javnosti, ko-mentatora, analitičara sve više vremena, minuta davao Jokiću, koji je fenomenalno igrao na poziciji. Također Jokić ima veli-ku podršku od dva starija brata koji su se bavili košarkom, koji su stalno uz njega, tako da ima veliku sigurnost i samopouz-danje. U januaru se već počelo pričati da će doći do tradea, odnosno do razmjene igrača između klubova, što je veoma do-bra praksa u NBA ligi jer kada se vidi da neki igrači se ne uklapaju u sistem ili ne ispune očekivanja, ne treba čekati kraj se-zone već polovinom februara se vrši raz-mjena. Juka logično razmišlja, svjestan svoje situacije i odlazi u Portland Trail Blazers, gdje ga izvrsno primaju. U tom periodu Dener ima tri pobjede više u od-nosu na Portland i dobre šanse za ulazak u Play off kao osmoplasirana ekipa.

Nurkić je odlično proigrao i Portland je ostvario dvanaest pobjeda, sedam po-

raza i prestigao Denver i ušao kao osmi u Play off. Nurkić je postizao prosječno po utakmici 14 poena, 10 skokova, a vrhu-nac je bio duel između Portlanda i Den-vera gdje je Nurkić eksplodirao i u ubjed-ljivoj pobjedi svog kluba, postigao 33 po-ena, 16 skokova, 3 blokade, 2 asistencije i kada je izlazio sa terena 20 sekundi prije kraja utakmice nastale su neviđene ovaci-je publike - 20.000 navijača je frenetično aplaudiralo, a čestitali su suigrači i pro-tivnički igrači, treneri. Najveća čestitka je bila poljubac njegove djevojke Emine Durić. Veliku podršku u ekipi Juka ima od dva najbolja igrača all star igrač Demi-jan Lilard (Damien Lilard) i Si Dzi Mak Loun, osim podrške, priznaju da Nurkić izvrsno napreduje i da se uklapa u sistem igre, a bivši trener Meloune je skrušeno priznao pogrešnu procjenu i poslije na-vedene utakmice procijedio kroz zube: “Nurkić nam je sprašio d...“. U direktnom duelu protiv Jokića, Nurkić ga je zaledio na 18 poena, a ovaj briljantan nastup svr-stao ga je sa legendama NBA lige Čarl-som Barklijem i Karimom Abdul Džaba-rom - oni su jedini u prvim utakmicama protiv bivših klubova postigli barem 30 poena i 15 skokova. Nurkić je zbog po-vrede propustio prve dvije utakmice Play off-a protiv Golden Statea, u trećoj je malo nastupio (15 min), a u četvrtoj

n Nurkić je odigrao istorijsku utakmicu protiv svog bivšeg kluba

90

SPORT

nije nikako i nažalost Portland je ispao, a interesantno je da je režiser u direktnim prenosima na TV-u, kada u prvom planu nisu kadrovi sa parketa, u prvom planu fokusirao Nurkića koji je sjedio na klupi i bodrio svoje suigrače. Želimo Juki brz

oporavak i dobre nastupe u NBA ligi, u reprezentaciji Bosni i Hercegovini, treba pohvaliti Juku koji ne zaboravlja odakle je i ko je, jer je prošle godine napravio spektakularan kamp, reviju košarke u Tuzli, tipično američki, a ove godine sa

svojim prijateljima traži lokaciju za iz-gradnju sportske dvorane u Sarajevu jer ima veliku želju da omogući djeci ideal-ne uslove za treniranje i igranje košarke. Aferim Juka i puno sreće u sportskoj ka-rijeri i u privatnom životu. u

n Za kratko vrijeme postao miljenik navijača u Portlandu

n U dresu reprezentacije iz mlađih dana

Hotel with the Warmth of Home

Adresa: Nevjestina br. 5, 71000 Sarajevo, BiHTelefon: +387 33 233 500, +387 33 239 510

Info mobitel : +387 61 724 678E-mail: hotelsaraj@hotelsaraj.com

Web: www.hotelsaraj.com