Glasilo Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH • Godina III • Broj 10 • Mart 2017. godine • Izlazi periodično

Postanite član kluba potrošačaSvi članovi našeg kluba potrošača tokom cijele godine ostvaruju popust od 0,10 KM po litru kupljenog goriva.

Kako se učlaniti? Vrlo jednostavno, prilikom prve posjete našoj benzinskoj stanici, zatražite od osoblja člansku karticu, i odmah ostvarujete popust i postajete član kluba potrošača. Benzinska pumpa ‘’Green Oil’’ d.o.o. Sarajevo

Ul. Marka Marulića 4, Sarajevo

3

Postanite član kluba potrošačaSvi članovi našeg kluba potrošača tokom cijele godine ostvaruju popust od 0,10 KM po litru kupljenog goriva.

Kako se učlaniti? Vrlo jednostavno, prilikom prve posjete našoj benzinskoj stanici, zatražite od osoblja člansku karticu, i odmah ostvarujete popust i postajete član kluba potrošača. Benzinska pumpa ‘’Green Oil’’ d.o.o. Sarajevo

Ul. Marka Marulića 4, Sarajevo

IMPRESUM

Glavni urednik:Ekrem Lekić

Redakcija:Ismet Dedeić, prof. dr. Halid Kurtović, prof. dr. Hana Korać, prof. dr. Rifat Škrijelj, mr. Muharem Hamzić, prof. dr. Selmo Cikotić, prof. dr. Duljko Hasić, prof. dr. Izet Šabotić, Zakira Mahmutović – Škrijelj, mr. Anes Ličina, Dževdet Nikočević, dr. Šemsudin Hadrović, Ekrem Ferhatović, Murat Kahrović, dipl.ecc. Firdus Hamzagić, prof. dr. Azem Kožar, prof. dr. Enes

Hašić, prof. dr. Ismet Kurtagić, prof. dr. Ramo Kurtanović, akademik prof. dr. Šefket Krcić, akademik prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, mr. iur. Hakija Kurtović, dr. Rizvan Halilović, mr. sci. ecc.Ferid Šabotić, mr. Erol Ramusović, prof. Zijah Bihorac, prof. Samir Kurtanović, književnik, eseista Faruk Dizdarević, književnica Šefka Begović-Ličina, književnica Sabrija Račić-Hadžimurtezić, književnica Sanela Karišik-Begović, Jasmina Kruševljanin-Bondžuković – Novi Pazar, mr. sci. Ismet Latić – Petnjica, Jakub Durgut - Pljevlja, Muharem M. Mutabdžija – Prijepolje, Vukoman Kljajević

– Bijelo Polje, Edin Jadadić – Plav, Mirza Luboder – Rožaje.

Tehnički urednik: Nelmedin Kolubara

Izdavač: Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

Adresa: Nova 2, 71000 Sarajevo Tel/fax: 033/ 220-995

Štampa: GIK „Oko“ Sarajevo

Transakcijski račun: 1011010000129531PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

U ovoj tmurnoj svakodnevnici sva-ka pozitivna stvar koja se desi pravo je osvježenje - budi nadu

u neku bolju budućnost i potvrđuju onu da se sve može samo kad se hoće. Prije gotovo godinu dana, Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka je bilo šokirano javnim pozivom Mini-starstva civilnih poslova BiH za reviziju držav-ljanstava. Uvidom u dokumentaciju ustanov-ljeno je da je preko 98% građana nad kojima se vrši revizija porijeklom iz Srbije ili Crne Gore. Šokantno je bilo da su ti građani uglavnom iz Sandžaka i da su gotovo stoprocentno Bošnjaci. Udruženje je pokrenu-lo niz aktivnosti, a prvi korak je bio hitno us-postavljanje kontakta sa Ministarstvom civilnih poslova BiH i ministrom Adilom Osmanovićem, a uz pomoć i promociju naših aktivnosti od strane neovisnih medija. Dobili smo tada uvje-ravanja da se neće oduzeti niti jedno dr-žavljanstvo bez opsežne provjere, u koju će biti uključeno i Udruženje građana

porijeklom iz Sandžaka. Iskreno, nismo puno vjerovali obećanjima jer na ovim prostorima, nažalost, postalo je pravilo da se puno obeća, a malo ili ništa uradi. No, ovaj put nije bilo tako. Ministarstvo je u rekordnom roku uspjelo pregledati svih 24.000 neriješenih predmeta koji su

obuhvaćeni revizijom. Preko tri četvrtine od te brojke je, evo, pozitiv-no riješeno. Oko 6.000 predmeta koji su za sada „negativni“, bit će i dalje tretirani kroz ra-zne naknadne provjere i oblike saradnje Mini-starstva civilnih poslova BiH i nevladinih orga-nizacija, koje će ovo Udruženje okupiti s ci-ljem da bi se dobile što relevantnije informacije o preostalim državljani-ma BiH sa ovog spiska. Ovim se putem, ispred građana porijeklom iz

Sandžaka, zahvaljujem svima koji su svojim angažmanom doprinijeli ekspre-snom rješavanju ovog obimnog i kom-pleksnog pitanja, u nadi da ćemo ovakve stvari češće viđati u svim segmentima države i društva. u

IZ SADRŽAJA

4 Intervju: Prof. dr. Šefkija Čekić

BEZ SAVREMENIH SAOBRAĆAJNICA NEMA NAPRETKA

7Biznis SANDŽAKLIJA BIZNISMEN

GODINE U RUSIJI

8PečatFELJINO POZORIŠTE UTJEHE

10EkonomijaULOGA INVESTICIJA

U TURIZAM I NJIHOV UTICAJ NA ZAPOŠLJAVANJE U BIH

16EkonomijaPERCEPCIJA

LOBIRANJA U BIZNISU

18In MemoriamSKICA ZA PORTRET

RAMIZA CRNIŠANINA

20PečatPRISLUŠKIVANJE

TELEFONSKIH RAZGOVORA

22Crna GoraPRAVNI OSNOV

DENACIONALIZACIJE I RESTITUCIJE

26Pečat24 GODINE OD OTMICE U

BUKOVICI

28SjećanjaODLAZAK VELIKOG

SANDŽAČKOG PJESNIKA,FILOZOFA I PREVODITELJA

32Društvo DIPLOMATSKA MISIJA

I POKUŠAJ RJEŠAVANJA PLAVSKO-GUSINJSKE KRIZE (1878.-1879.)

36Pečat USTAVNOPRAVNA

I MEĐUNARODNA UTEMLJENOST OBNOVE NEZAVISNOSTI REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

JOŠ MNOGO TOGA...

n Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH

(Re)vizija kakva treba biti

Umjesto uvodnika

4

INTERVJU

Prof. dr. Šefkija Čekić

Bez savremenih saobraćajnica nema napretka

5

INTERVJU

Gospodine Čekić, objavili ste broj-ne radove i knjige iz stručne oblasti, ali i u vezi sa aktualnim vremenom i stanjem u BiH, Sandžaku, regionu itd. Možete li, molim Vas, za čitaoce Da-mara, dati sveobuhvatan stručni ko-mentar na aktualni trenutak sa aspek-tom na najavljene cestovne koridore u BiH, Sandžaku, regiji?

Saobraćaj spada u one privredne oblasti, čiji se uticaj na ostale privred-ne djelatnosti može smatrati jednim od odlučujućih faktora razvoja cijele zemlje. Akceptirajući ovakvu njegovu ulogu, uticaj na formiranje troškova proizvodnje, značaj za proširenje trži-šta, funkciju u regionalnom razvoju, sasvim je prirodno da sve naše druš-tvene i privredne strukture moraju biti zainteresirane za unapređenje saobra-ćaja, kako bi što efikasnije odgovorio sadašnjim i budućim potrebama. Sa-obraćaj u svojem razvoju treba da se razvija ispred ostalih privrednih dje-latnosti i da svojim razvitkom dopri-nosi aktiviranju i stimulisanju opšteg privrednog razvoja. Modernizacija i razvoj saobraćaja u sljedećem periodu treba da predstavlja jedan od osnovnih strategijskih pravaca našeg privrednog razvitka. Trenutna izgradnja koridora 5-C, zatim pravaca istok – zapad BiH pa dalje prema Sandžaku, najava iz-gradnje brze ceste Sarajevo – Beograd, potrekpljuju ranije navedene tvrdnje da bez savremenih saobraćajnica nije mo-guć opšti društveno-ekonomski napre-dak. U svom dosadašnjem angažmanu uvijek sam pokušavao ukazati na zna-čaj izgradnje savremene mreže saobra-ćajnica i najiskrenije pozdravljam sve aktivnosti koje se vode u tom pravcu.

Jedna Vaša knjiga nosi naziv «Ko-ridor 5-c između nauke i politike». Ko-liko politika, a koliko stvarne potrebe stanovništa utiču na crtanje koridora?

Realizacija izgradnje Koridora 5c (Budimpešta – Osijek – Sarajevo – Plo-če) od izuzetnog je značaja za cijelu Bosnu i Hercegovinu prvenstveno za njenu privredu. Značaj koridora 5C je prije svega se u njegovoj zoni nalazi se preko 56% stanovništva BiH, koji ostva-

ruje 63% bruto nacionalnog dohodka. U posljednjih 20 tak godina u više navrata sam upozoravao i alarmirao te 1997. go-dine sa naučnog aspekta izjavio da od iz-gradnje autoceste većeg i prečeg posla za državu nema. Međutim, kako ste i sami naveli, nažalost neuspješnim vođenjem politike bez jasne vizije danas imamo iz-građeno tek trećinu Koridora 5c, iako su najave bile da ćemo za 20 godina pove-zati sjever i jug naše domovine.

Kakvi će biti efekti izgradnje tih cestovnih komunikacija i na čemu se mora insistirati?

Izgradnju autoceste ne smijemo tre-tirati samo sa tehničko – tehnološkog aspekta nego paralelno i sa socijalnog, ekonomskog, kulturološkog i razvojnog aspekta. Pri svemu, ne treba zanemariti ni bezbjedonosni aspekt. Porastom stan-darda domaćeg stanovništva sve je veća potreba za vlastitim prijevozom. Uz to smirivanjem političkih, nacionalnih i rat-nih tenzija u regiji, Bosna i Hercegovina, kao i zemlje u njenom susjedstvu, po-

novno dobijaju na značaju kao područje preko kojih se u transportu sa istoka na zapad, ili sa sjevera na jug dobiva i na vremenu i na novcu. Na lošim i zaguše-nim cestama očekivati je sve više saobra-ćajnih nezgoda, gubitaka ljudskih života, materijalnih šteta i ekoloških incidenata. I to je upozorenje da sa današnje distan-ce, stanje na cestama mora mijenjati, gradnjom novih i savremenijih i nadasve sigurnijih cesta. Samo izgradnjom auto-cesta (mostova) i Bosna i Hercegovina i regija može ići naprijed, ka ujedinjenoj i naprednog Evropi.

Objavili ste knjigu «Bosna raskr-snica Evrope». Kako ocjenjujete tre-nutno stanje u BiH, više od dvije de-cenije nakon Dejtona, i kakva su Vam predviđanja?

U ovoj knjizi je prije svega prika-zan položaj Bosne i Hercegovine i njen značaj kroz historiju te ova knjiga pred-stavlja moj skormni pokušaj da se naša domovina pozicionira i što prije krene ka evropskim integracijama i izgradnji demokratskog društva koje obezbjeđu-je prosperitet svima, bez obzira na naše kulturološke razlike, koje u svijetu pred-stavljaju prednost, jedino se to kod nas gleda kao razlog za sukob. Ako uzmemo u obzir da je prostor BiH bio pod upra-vom raznih država, carstava, kraljevina, mora se akcentirati da je zadržao svoj do-bro prepoznatljivi identitet. Stoga i sam naziv knjige Bosna raskrsnica Evrope ima upravo za cilj da kaže da smo mi u Evropi i da se istinske vrijednosti nalaze kod nas, samo svi moramo biti mudriji i aktivniji u našoj ekonomskoj integraciji u Evropsku uniju.

Također ste objavili knjigu «San-džačko pitanje». Molim Vas i za ko-mentar i analizu sandžačkog pitanja u aktualnom vremenu?

Pitanje Sandžaka i njegov položaj je nemoguće posmatrati samo sa jed-nog aspekta, nego to zahtjeva jedan široki multidispciplinarni pristup, prije svega ako uzmemo u obzir geograf-ske, kulturne, historijske pa ako hoćete i vjerske karakteristike tog prostora. Ono što zasigurno nepovoljno djeluje na to područje i njegovu kompaktnost je i prostiranje u dvije države sa razli-čitim pogledima ka euroatlanstkim in-tegracijama. Cijenim da je potrebno u narednom periodu u okviru pristupanja Srbije i Crne Gore aktuelizirati regio-nalni razvoj i prekograničnu saradnju tog prostora koji je sudbinski vezan i predstavlja ideološki jednu cijelinu. Konstantne migracije ljudi iz Sandžaka je potrebno što je prije moguće zausta-viti, a iskoristiti potencijal ljudi sa tog područja koji se nalazi trenutno širom

n Razgovarao: Ekrem LEKIĆ

Na lošim i zagušenim cestama očekivati je sve više saobraćajnih nezgoda, gubitaka ljudskih života, materijalnih šteta i ekoloških incidenata. I to je upozorenje da sa današnje distance, stanje na cestama mora mijenjati, gradnjom novih i savremenijih i nadasve sigurnijih cesta.

6

INTERVJUregije i svijeta u ekonomski razvoj i održivi život u tom kraju.

Kao dugogodišnji dekan «Fakul-teta za saobraćaj i komunikacije» i profesor, kako ocjenjujete sadašnji visokoobrazovni sistem, naročito kroz vašu struku?

Intenzivan tehnološki razvoj u tran-sportu i komunikacijama podrazumjeva odgovarajuće kadrove koji će omogućiti njihovo efikasno i efektivno funkcionisa-nje. Značaj obrazovanja kadrova u tran-sportu i komunikacijama je veći kada se ima u vidu da se transport i komunikacije shvataju kao integrator i glavni instru-ment globalizacijskih procesa. Uspješno rješavanje problema u transportu i ko-munikacijama u korelaciji je s razvojem znanosti i tehnologije iz ovih oblasti. Rastući zahtjevi za transportom i komu-nikacijama traže novi pristup i način u rješavanju problema mobilnosti. Pored primjena savremenih tehnologija u prvi plan dolazi primjena nove metodologije u edukaciji kadrova, kako bi se obezbje-dili bolja uporabljivost i odziv saobra-ćajnog sistema, a time i veća sigurnost i bezbjednost. Adaptivnu ulogu saobra-ćajnog sistema u promjenljivim uvjetima i situacijama mogu da obezbjede samo uspješno profilirani kadrovi. Misija Fa-kulteta za saobraćaj i komunikacije jeste pružiti kvalitetno visoko obrazovanje, znanstveno istraživanje i aktivno djelo-vanje na razvoj saobraćajnog sistema i pripadajućih tehnoloških procesa. Fakul-tet mora anticipirati promjene s ciljem da omogući održivi razvoj saobraćajnog

sistema u uslovima novih izazova kao što su integracija i globalizacija. U ovom segmentu posebno moram istaći du su znanstvenici našeg Fakulteta u saradnji sa znanstvenicima Hrvatske i Slovenije svojim su radom na znanstvenim studija-ma, kao i organizovanjem međunarodnih konferencija, doprinjeli trasiranju pane-vropskih koridora u Bosni i Hercegovi-ni na Trećoj panevropskoj Konferenciji ministara saobraćaja, koja je održana u Helsinkiju 1997.godine. Rezultat takve aktivnosti trasirao je Koridor 5-C kroz BiH. Svako ne smijemo zaboraviti da je Fakultet u prethodnom periodu iškolo-vao prve generacije kontorolora letenja u historiji naše domovine, a to je bio jedan od preduslova za potpunim suverenite-tom i preuzimanje kontrole nad bosan-skohercegovačim nebom.

U bivšoj državi bili ste član Glav-nog odbora Sindikata za saobraćaj. Kako ocjenjujete današnju ulogu sin-dikata općenito?

U posljednje vrijeme nažalost sin-dikati su postali veoma često sami sebi. Bez kvalitetnog dijaloga izvršne i zako-nodavne vlasti sa sindikatima nemoguće je ostvariti opći društveno-ekonomski napredak. Stoga se iskreno nadam da će se u narednom periodu uloga sindika-ta više cijeniti i da ću u pravom smislu opravdati svoju ulogu u zaštiti radničkih prava.

U Vašoj knjizi «Od Dejtona do Bri-sela», posebno je apostrofiran značaj željeznice. Pa, gdje smo mi na tom

putu od Dejtona do Brisela i kakva je budućnost željeznice?

Početak trećeg milenija u centralnoj i jugoistočnoj Evropi obilježavaju brojne aktivnosti zemalja na razvoju infrastruk-ture i inicijativama za realizaciju zajed-ničkih regionalnih projekata u oblastima energetike. Istovremeno aktuelizirana je izgradnja željezničke pruge Nikšić - Tre-binje - Čapljina (aktiviranjem stare trase) te rekonstrukcija željezničke pruge od Sarajeva do Beograda. Rekonstrukcija pruge Ploče – Sarajevo je trenutno u fazi rekonstrukcije i modernizacije. O znača-ju željezničkog saobraćaja je suvišno bilo što reći, jer je on nezamjenjiv, pogotovo u smislu prevoza tereta, za industrijske kombinate u Bosni i Hercegovini i regiji. Ono što zasigurno predstoji je reorgani-zacija željezničkih operatora u skladu sa standardima Evropske unije.

Rodom ste iz Gusinja. Posjećujete li rodni kraj, koliko ste u toku da ta-mošnjim stanjem?

Kao i vjerovatno kod svih ljudi emocije prema rodnom kraju su uvijek prisutne. Ak-tivno pratim situaciju u rodnom Gusinju, te pokušavam u okviru svojih mogućnosti da i odem u posjetu. Svakako posljednja deša-vanja i dobitak statusa opštine su pozitiv-ne aktivnosti i ono na što svi trebamo biti ponosni su uspjesi ljudi iz Gusinja i nadati se u budućem vremenu većoj angažiranosti svih nas u razvoju rodnog kraja. Iskoristio bih priliku da sve svoje zemljake srdačno pozdravim i poželim im sve najbolje, te da koliko je ko u mogućnosti uradi za napre-dak našeg Gusinja. u

7

PEČAT

Numan Bajramović je i veliki inve-stitor i procjenjuje se da trenutno raspolaže sa preko milion kvadra-

ta stambenog prostora u izgradnji.Sandžaklija Numan Nuca Bajramović

je u Rusiji proglašen za biznismena 2016. godine. Zbog posebnog poslovnog uspjeha u građevinarstvu dobitnik je velikog broja

nagrada i priznanja u toj zemlji. Bajramo-vića je, poveljom i medaljom, za izuzetan doprinos u provedbi 22. Zimske olimpijade i 11. Zimske paraolimpijade 2014. godine u Sočiju, nagradio lično predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin.

U graditeljstvu je od 1981. godine, a sa 25 godina Numan je sa svojom prvom firmom u Kladovu, za ondašnje prilike u bivšoj SFRJ, stekao solidan kapital. U bi-znisu je imao uspone i padove, a sada je u prilici da na tenderima pobjeđuje i kor-poracije koje visoko kotiraju na poznatoj Forbesovoj listi.

Od 2001. godine u Sočiju, počevši samo s jednim kamionetom i nekoliko radnika, niže uspjehe i stiče povjerenje u poslu, i od države Rusije. Svaki projekat

završio je prije roka čime je stekao poseb-nu referencu na ruskom tržištu građevine.

O uspjehu ovog poslovnog čovjeka, ro-đenog u Čašić Dolcu kod Novog Pazara, govori i činjenica da je firma čiji je vlasnik samo u Sočiju izgradila na stotine solitera, poslovnih, stambenih i reprezentativnih objekata. Pored izgradnje gotovo svih naj-

važnijih objekata za Zimske olimpijske i paraolimpijske igre u Sočiju 2014. godine Bajramoviću je od skora povjerena izgrad-nja objekta Moskovskog okružnog suda sa stambenim kompleksom. u

Sandžaklija biznismen godine u Rusiji

n Piše: prof. Samir KURTANOVIĆ

Numan Bajramović iz Tutina, koji živi i radi u Rusiji, proglašen je za biznismena godine u ovoj zemlji. Njegova građevinska firma Alk kompanija sa velikim uspjehom posluje već deceniju i po na teritoriji Rusije. U gradu Sočiju, Alk kompanija je izgradila gotovo sve objekte za potrebe Olimpijskih igara.

n Numan Bajramović

8

PEČAT

Priča Arifa Đurovića, zvanog Felja, o „borbi za papire“ u Švedskoj, slična je izbjegličko-azilantskim

dovijanjima mnogih naših ljudi iz dra-matičnih devedesetih godina prošlog vijeka, ali i malo drugačija. Felja je ro-dom iz Vrševa kod Petnjice. Iz zaviča-ja se šezdesetih godina prošlog vijeka zaputio sa svojima u Tursku, ali poput nemalog broja drugih koje su na tom putu zaustavile administrativne prepre-ke, zapao je i neplanirano ostao da živi u Makedoniji. Tamo se nekako snašao, ali kad je počeo ratni metež na Balka-nu, zabrinuo se i ponovo pokrenuo da potraži sigurnije utočište. Neko vrijeme se smjestio kod rodbine u Puli, a kako ni tamo nije bilo neke dalekoročnije per-spektive, kao i mnogi drugi sunarodnici, na kraju se obreo u Švedskoj.

A tamo je morao proći kroz kompli-kovane procedure oko dobijanja statusa, tim prije što je imao dokumente iz Ma-kedonije, koja nije tretirana kao ratna zona. Zbog govorničkog dara, te zdra-vog i prostodušnog humora, njegova pripričavanja bilo zavičajnih ili izbje-gličko-azilanstskih dogodovština već godinama magnetično privlače publiku.

Podnese ti Felja zahtjev za “papire” ovamo, podnese onamo, pa žalbu za žal-bom, a deverancije s jezikom da i ne po-minjemo… I vidi on da nema napretka i nafake.

- Onda mi jedan kaže – nemoj ti „igrati“ iskreno, ovdje takvi ne prolaze, nego se malo posluži lukavstvom.

- Kako to?

- Pa pravi se da nisi baš „u redu“, to jedino prolazi!

Felja se dugo premišljao, jer se tako nešto sukobljavalo sa njegovim odgo-jem i ponosom, ali se nekako ipak pre-lomi: surova situacija je ostavljala samo mogućnost da se izabere manja nevolja:

-Nije lahko napraviti od sebe ono da nisi „sasvim svoj“, ali je još veće zlo ako ti odbiju zahtjev za dobijanje borav-ka, pa ostaneš bez ičega i budeš vraćen tamo gdje više nemaš mjesta.

I onda se dogovori sa ženom da idu kod neuropsihijatra i požale se na psi-hičke probleme. Tamo on zapali cigaru, a kad ga doktor upozori da je pušenje zabranjeno, Felja počne jesti cigaru.

- Doktor kaže – vi ste teži slučaj i moraćete ići u Štokholm!

I uputi se on vozom u Štokholm sa ženom i kćerkicom. Djevojčica se i sama trudila da pomogne da ih ne pro-tjeraju. Tako je u vozu crtala tenkove i vojnike s puškama kako bi doktorima ukazala na strahove koje je preživjela, te da joj se ti simboli sile i zla ne smiču ispred očiju i iz pamćenja. Biće da su ti dokazi o dječjim traumama bili presudni argument, pa su ih smjestili u bolnicu na odgovarajući tretman.

- A u bolnici imaš šta i da vidiš – pre-pričava Felja – sve zemljaci iz Sandžaka i Bosne. I svi boluju ovu moju bolest!

“Predstava” se nastavila u bolnici. Šta god su ga pitali, odgovarao bi stu-reno i naopako, pa je na kraju dokazao stručnjacima da ima neuro-psihološke poremećaje, dovoljne za boravišne pa-pire. I dan danas Felja uveseljava naš svijet u dijaspori vazda zanimljivom pričom o tome kako se i u toj naprednoj i časnoj zemlji iskrenost kažnjavala, a ono suprotno nagrađivalo.

Ali, grijeh bi bio ne spomenuti da ova nužda za dovijanjem i glumatanjem zbog prijeke potrebe za dobijanjem bo-ravišnog statusa, nipošto nije neko su-štinsko oslikavanje Feljinog karaktera i ličnosti, kao ni kod velike većine naših koji su se nalazili u sličnoj situaciji. Jer, čim je došao u priliku da privređuje i za-rađuje, Felja je pokazao da želi, može i zna živjeti od svojih ruku i truda. Radio je u cvjećari, a bez obzira na veliku pre-preku zbog nepoznavanja jezika, on je svojom marljivošću i čestitošću uveliko obarao radne norme.

Feljino pozorište utjeheAko se za pozorišnu scenu kaže “daske koje život znače” i ako već kod “publike” vlada neutoljiva glad i žeđ za Feljinim “predstavama” sa zavičajnom tematikom, onda njemu rodnog kraja bar malo manje nedostaje u odnosu na ostale iz njegove i približnih generacija. Naime, on se u svom igrokaznom nadahnuću, na “daskama koje utjehu znače”, sad pa sad iz Švedske do Sandžaka i Vrševa vine.

n Piše: Ismet DEDEIĆ

9

PEČAT

Helem, u Švedskoj se uspio najčasni-je skućiti po treći put, te steći penziju. Ali što se tiče njegovog pripovjedačkog „zanata“, tu ga niko ne pušta u penziju. I mlađi i stariji naročito “gutaju” njegova slikovita sjećanja na događaje iz djetinj-stva i mladosti. I vazda traže da iznova prepričava i ono ispričano, a on uvijek doda još poneki novi sočan detalj koji obogati i opravda reprizu. Tako Felja u mislima i kazivanju daleko više živi u svom Vrševu, nego li u Švedskoj.

I pri tome, kao i mnogi drugi koji su u svijet nabasali u odmakloj dobi, ne propušta priliku da othukne za zaviča-jem: - Fala Šveđanima na svemu, no da je meni samo u moje Vrševo da se vra-tim, pa makar samo treći dan jeo. Ali, ko će ove mlađe pokrenuti?

Uvijek, među pripadnicima srednje i starije generacije našeg svijeta u dijas-pori, koji su ponijeli zavičaj u dubokom sjećanju i genima, ima to neko Vrševo, koje i budni sanjaju, a i to neko “ali” koje priječi snove da postanu stvarnost.

Zato do kraja života ostaju u rasko-raku između dva svijeta. Prvi je taj sa

elementarnom egzistencijalnom sigur-nošću, ali pod tuđim pravilima, tuđim nebom i tuđom zrakom, onim zrakom koji se zbog nečeg nikad ne može udah-nuti punim plućima. Drugi svijet je za-vičaj sa onim nekim izvorima života, makar i skromnijim, ali ono nekako tvo-jim, sa svim pratećim čarima, s onom nenadoknadivom duševnom toplinom za koju ostaneš naprasno uskraćen, ne-voljko odlazeći svijet.

A odlazi se zbog stalnog obnavljanja društvenih udesa, zbog tragične istorije koja se u našem podneblju svako malo razgoropadi i prebacuje norme u une-srećivanju ljudi, zbog toga što nikako da dođe vrijeme u kojem će se neka ge-neracija na toj svojoj rodnoj grudi osje-ćati kao “svoja na svom” u svoj punoći značenja tih riječi.

Pripadnici pomenutih generacija naše dijaspore, za koje je kasno da se “odrode” od korijena i srode s novim, nametnutim svijetom, a koji su, opet, fizički otkinuti od onog svog rođenog svijeta, život prožive ni tamo ni ovamo, u nekom svemirskom, bestežinskom

stanju – razdvojenih tijela, koje je za-točenik novog, i uma, kao zarobljenika starog svijeta… To stanje je bolno pre-cizno iskazano u knjizi “Muhadžeri” au-tora Šerifa Šabovića, iz koje ću citirati jednu od posebno upečatljivih poruka: “U tuđoj zemlji muhadžer je srećan je-dino u snu kada sanja svoj zavičaj …Hoće Emira mirno da počiva u svojoj zemlji, bar na onom svijetu da ne bude muhadžer …”

Pročitavši tu knjigu nekako ubrzo nakon poslednjeg susreta sa Feljom, po-mislio sam da je on ipak manje nesretan od ostalih, jer mu pripovjedačko-glu-mački dar proširuje snove i na stvar-nost. Ako se za pozorišnu scenu kaže “daske koje život znače”, i ako već kod “publike” vlada neutoljiva glad i žeđ za Feljinim “predstavama” sa zavičajnom tematikom, onda njemu rodnog kraja bar malo manje nedostaje u odnosu na ostale iz njegove i približnih generaci-ja. Naime, on se u svom igrokaznom nadahnuću, na “daskama koje utjehu znače”, sad pa sad do Sandžaka i Vrševa vine. u

10

EKONOMIJA

Vlada svake zemlje, svojim mje-rama ekonomske politike, poku-šava unaprijediti neposredne pri-

like, te povećati materijalno i društveno bogatstvo stanovnika svoje zemlje.

Ali to povećanje, odnosno pobolj-šanje uslova života ljudi, nije bez cije-ne. Pogotovu, bez cijene nije težnja za oživljavanjem privrede i povećanjem zaposlenosti, jer nema ni razvoja ni no-vih radnih mjesta bez novih ulaganja u povećanje materijalne osnove.

Svaka projekcija razvoja, naglašava potrebu primjene sredstava za realizaci-ju projekcijom definiranih ciljeva, a sve u želji da se zadovolje potrebe sadašnjih generacija, bez ugrožavanja budučnosti narednih generacija.

Kada ovo primjenimo, na neop-hodnost investiranja u cilju povećanja zaposlenosti i oživljavanje turističke privrede, tada se, kada je investiranje u turističku infra i suprastrukturu Bosne i Hercegovine u pitanju, kao najidealnije rješenje nameće, pronalaženje stranih investitora, koji će uložiti svoja nov-čana sredstva u izgradnju iste. Time se postižu dva cilja: prvi je što se realizira planirana izgradnja, a samim tim i za-pošljavanje većeg broja nezaposlenih stanovnika, i drugi, što nema novih za-duživanja, odnosno ne traže se krediti za realizaciju, tih planiranih investicija. Na taj način, sadašnjoj generaciji se omo-gućava bolji život, bez zaduživanja na račun budućih generacija.

Koncepcija investiranja u turizam Bosne i Hercegovine je po svom kon-ceptu dugoročno razvojnog karaktera. Pravce aktivnosti, odnosno, strateška opredjeljenja i izvedene kvantitativne veličine, treba shvatiti kao indikatore poželjnog i uz određene mjere turističke politike, mogućeg zapošljavanja i izgrad-nje u periodu do 2025.godine.

Uslov za realizaciju, predviđene iz-gradnje, a samim tim i zapošljavanja određenog broja nezaposlenih, je:

• animiranje potencijalnih investito-ra, iz zemlje i inostranstva, za ulaganje u izgradnju objekata za smještaj i ishranu turista;

• promjena privredne strukture ze-mlje, primjerene opredjeljenu Bosne i Hercegovine ka slobodnom i otvorenom ekonomskom prostoru,

• uspostavljanje i funkcionisanje kon-cepta integralnog i održivog razvoja,

• uključivanje Bosne i Hercegovine u međunarodne ekonomske odnose, odno-sno prisustvo njene turističke ponude na međunarodnom turističkom tržištu i

• praćenje i primjena naučno-tehno-loških dostignuća do kojih se došlo u tu-ristički razvijenim zemljama

Bez obzira na brojne slabe tačke i ograničenja koja su pratila dosadašnji razvoj turizma, on se u sferi ekonomske i drušvene prakse potvrdio kao značajan činilac transformacije i dinamiziranja ukupnog, razvoja Bosne i Hercegovine.

Mada statistika pokazuje da je ovaj segment privrede u stvaranju društve-nog proizvoda imao ekonomsku snagu reda veličine od svega 2,5 do 3%, to nije njegov ukupan učinak. Poznato je da se turizam karak teriše brojnim multiplika-tivnim efektima (mnogi su ekonomski ne mjerljivi), preko kojih se vrši direktan ili indirektan razvojni uticaj na sko ro sve privredne sektore, kao i razne društvene djelatnosti.

Nasuprot „skromnom uticaju prihoda od turizma na nivou Bosne i Hercegovi-ne, turizam ima znatno pre sudniji razvoj-ni uticaj u pojedinim opštinama. Najbolji primjer u našoj zemljei su Međugorje i Neum. Ovdje se turizam afirmisao kao

Uloga investicija u turizam i njihov uticaj na zapošljavanje u BiHNajidealnije rješenje je pronalaženje stranih investitora, koji će uložiti svoja novčana sredstva u izgradnju infrastrukture. Time se postižu dva cilja: prvi je što se realizira planirana izgradnja, a samim tim i zapošljavanje većeg broja nezaposlenih stanovnika, i drugi, što nema novih za-duživanja, odnosno ne traže se krediti za realizaciju planiranih investicija. Na taj način sadašnjoj generaciji se omogućava bolji život, bez zaduživanja na račun budućih generacija.

n Piše: Prof. dr. Halid KURTOVIĆ

11

EKONOMIJA

faktor ekonomskog, socijal nog i kultur-nog razvoja, te kao siguran izvor za po-većanje individual nog i društvenog stan-darda i podizanje kvaliteta života na viši nivo. Takav odnos turizma može dopri-nijeti da se skoro podjednako razvijaju, urbane i ruralne sredine, gdje se pod uti-cajem razvoja turizma mogu u narednom periodu, formirati potpuno nova naselja, koja će sve vi še prerastati u specifične urbane prostore sa skoro svim atributima gradskih naselja. Područja pojedinih op-ština u Bosni i Hercegovini, tokom pret-hodnih nekoliko decenija, prije ratnih de-šavanja na prostorima bivše Jugoslavije, ostvarila su najvi še stope ekonomskog i demografskog rasta i postala magičan prostor za stalne ili sezonske posjete, po-sebno stranih turista.

U ovim opštinama, ugostiteljstvo i turističko posredovanje su se afirmirali kao vrlo važna djelatnost u formiranju dru štvenog proizvoda, pogotovu u kom-binaciji sa trgovinom. Naravno, u konci-piranju dugoročnog ekonomskog razvo-ja treba izbjeći monokulturnu strukturu privrede, uključujući i turizam, jer ona može biti osjetljiva, pa i rizična, u odno-su na drastičnije pore mećaje na tržištu ili pak masovne socijalne udare na standard stanov ništva i teške lomove, kakav je bio slučaj sa posljednjom decenijom prote-klog vijeka.

Poseban doprinos privrednom ra-zvoju, turizam daje kroz ostvarenje de-viznog priliva, zaposlenost, izvoz roba i

usluga, te brojne multiplikativne uticaje na druge privredne grane i društvene djelatnosti, a osobito na razvoj obrazo-vanja i kulture. Sve do 1990. god. bila je prisutna tendencija povećanja gene-ratorske funkcije turizma. Nakon toga uslijedile su poznate teškoće koje su uzrokovale, određeno vrijeme potpun izostanak turističkih kretanja i uticaj ra-zvojne uloge ove privredne grane.

Nesporno je da turizam, s obzirom na uložena sredstva i izgra đene smje-štajne kapacitete, može dati značajniji doprinos privrednom razvoju. Nedo-voljnost takvog uticaja posljedica je negativnog djelovanja niza faktora: ne-adekvatne mjere na makro planu (niske izvozne sti mulacije, visoki doprinosi i porezi i dr.), dispari tet u cijenama repro-materijala i turističkih usluga, neriješeni vitalni segmenti turističke infrastruktu-re, dugogodišnja ekonomska i politička kriza itd.

Međutim, činjenica da je ekonomski položaj ove privredne gra ne bio znatno povoljniji u periodu do 1990. god. uka-zuje na mogućno sti njene reafirmacije, naravno u znatno normalnijem i stabil-nijem političkom i ekonomskom miljeu. Brzina i efikasnost povratka turizma na pozicije snažnog generatora privrednog razvoja bit će u direktnoj zavi snosti od uspjesnosti sprovođenja mjera ekonom-ske politike u ovoj oblasti, kao i elimi-nacije brojnih pragova ograničenja inter-nog i eks ternog karaktera.

Značajan stimulans jačanju razvoj-ne uloge turizma može dati intenzivnija gradnja objekata za smještaj i ishranu turista, kao i viši stepen integriranosti u razvoju ove i njoj komplementarnih gra-na privrede (naročito poljoprivrede), te veći ekološki bonitet prostora. S toga, in-vestiranje u turističku infra i supra struk-turu, zaštita, revitalizacija, unapređenje i racio nalno korištenje resursa treba da budu centralno razvojno pitanje.

Nosioci razvoja

Dinamika i obim investicionih ulaga-nja u Bosni i Hercegovini, zavisit će od materijalnih i investicionih mogućnosti nosilaca turističkog razvoja i potencijal-nih investitora.

Investicione mogućnosti za razvoj turizma u zemlji u sadašnjim uslovima ukupnih privrednih kretanja, izuzetno su skromne i nedovoljne. Skromne moguć-nosti Bosne i Hercegovine za investira-nje u razvoj turizma bile su evidentne i prije rata. Međutim, u ovim poslijeratnim godinama, kada se još uvijek živi od do-nacija i kredita, o velikim investicijama za razvoj turizma iz vlastitih sredstava ne može se ni razmišljati. Te iz tih razloga, smatramo da je nova investiciona ulaga-nja, moguće ostvariti samo sredstvima stranih ulagača, zajedničkim investicio-nim ulaganjem stranih i domaćih investi-tora, te pojedinih privrednih preduzeća u privatnom vlasništvu.

Uloga investicija u turizam i njihov uticaj na zapošljavanje u BiH

12

EKONOMIJA

U tom cilju, potrebno je odmah izvr-šiti procjenu stanja svih objekata i opre-me turističke privrede, te na osnovu toga, utvrditi koja su to sredstva potrebna za:

a) obnovu, sanaciju i rekonstrukciju postojećih objekata do dostizanja predrat-nog stanja u turističkoj opremljenosti,

b) izgradnju novih objekata za potre-be razvoja turizma do 2025. godine,

c) investiranje u indirektne receptiv-ne kapacitete (komunalna i saobraćajna infrastruktura)

Nosioci sadašnjeg, a najvjerovatnije i budućeg razvoja su postojeća ugosti-teljsko-turistička preduzeća, organi vla-da Kantona, na nivou FBiH, odnosno organ Vlade RS, zadužen za ovaj resor, turističke agencije, banjski kompleksi u oblasti zdravstvenog turizma, kao i vla-snici ugostiteljsko-turističkih objekata i kapaciteta.

Problematika koju tretira ovaj rad, predmet je konkretnog proučavanja i analizi ranja potrebnih investicija u turi-stičku privredu, bilo da se radi o predu-zeću ili o privredi Bosne i Hercegovine u cjelini. Kada je riječ o investicijama, kao sredstvu, na osnovu kojeg će se otvoroti nova radna mjesta, odnosno o definira-nju ciljeva koje želimo postići od datih investicija za odredeno razdoblje, tada posmatramo njihovu refleksiju na makro i na mikro planu..

Na makro - planu predmet investicij-ske politike svodi se na rješavanje pitanja koja su od bitnog znacaja za razvitak Bo-sne i Hercegovine i to:

• Kamo investirati, odnosno u koju segment turističke privrede (hotele za elitni turizam, hotele visokih kategorija, motele, pansione i sl.), ali ni u kojem slu-čaju ne temeljiti razvoj turizma na lokal-noj politici, već isključivo na kriterijima efikasnosti i profitabilnosti.

• Utvrditi načine investiranja, odno-sno treba li vršiti gradnju novih smještaj-nih kapaciteta ili rekonstruirati postoje-će, odnosno dali ekstenzivno ili inteziv-no investirati.

• Utvrditi za dato razdoblje one obla-sti turističke privrede, koji privrednom razvoju Bosne i Hercegovine daju naj-veće podsticajne efekte i u kojima se postiže najracionalnije iskorišta vanje izgrađene turističke infra i supra struktu-re i turističkih vrijednosti kojima zemlja raspolaže.

Polaznu osnovu za određivanje bu-dućih smjernica razvoja turizma, po-smatramo potrebom za investicionim ulaganjima. Ta ulaganja, rezultat su po-trebe za unapređenjem razvoja turizma i povećanju zaposlenosti, kao i potreba za poboljšanjem postojeće materijalne osnove turizma, neophodnost unapređe-nja turističke ponude i sve prisutniji rast inostrane turističke tražnje.

U tom smislu može se zaključiti slje-deće:

1) U Bosni i Hercegovini postoje brojni prirodni, kulturno-istorijski i drugi uslovi za razvoj turizma koje u narednom periodu u skladu sa zahtjevima turistič-kog tržišta, a u sklopu razvoja turizma

zemlje, treba opremiti i omogućiti njiho-vu valorizaciju kroz turizam.

2) Naročito se ističe potreba istraži-vanja obima strukture turističke ponude i njenog prilagođavanja potrebama sa-vremenog turističkog tržišta. Nameće se potreba poboljšanja povezanosti i orga-nizovanosti svih učesnika u planiranju i razvijanju turizma.

3) Istraživanje turističkog tržišta po-tencijalnih turističkih disperziva i vrste turističke klijentele, predstavljat će pri-marni zadatak turističkih poslenika. Do-sadašnja iskustva ukazuju da će se u bu-dućem periodu, a u skladu s privrednim razvojem Bosne i Hercegovine, moći očekivati povećanje turističkog prometa posjetilaca iz Hrvatske, Slovenije, Srbi-je, Makedonije, kao i od tradicionalno orijentiranih turista na ove prostore iz Njemačke, Austrije, Francuske i drugih zemalja zapadne Evrope i SAD.

4) U daljem razvoju turizma u Bosni i Hercegovini, ukazuje se potreba boljeg povezivanja i saradnje ugostiteljsko-tu-rističkih preduzeća, sa tur operatorima u zemljama iz kojih u našu zemlju, dolazi najveći broj turista.

U smislu obogaćivanja boravka stranih turista u Bosni i Hercegovini, u turističku ponudu treba uključiti brojne turističke vrijednosti i time omogućiti komple-mentarnost tranzitnog, poslovnog, sport-sko-rekreativnog, odnosno, zdravstvenog turizma, kao i ostalih vidova turizma. Ovo je vrlo bitno, jer se brojne komplemen-tarne turističke aktivnosti obavljaju van

13

EKONOMIJAglavnih turističkih sezona (posjeta lov, ri-bolov i sl.). Na ovaj način omogućuje se redistribucija postojećih turističkih toko-va, produženje glavne turističke sezone, proširenje mogućnosti sticanja znatnijih finansijskih sredstava i sl.

Potrebne investicije

Intenzivniji razvoj turizma u Bosni i Hercegovini, otpočeo je krajem še-zdesetih godina. To je omogućeno opsež-nijim investicionim ulaganji ma u materi-jalnu osnovu turističke privrede, posebno na području Sarajeva, Neuma i drugih većih gradskih centara. Sa tog aspekta izdvaja se nekoliko karakterističnih inve-sticionih perioda:

• Period intenzivnog investiranja (1968-1980. god.), koga ka rakterišu brojne stimulativne mjere za investira-nje u turizam. U ovom periodu ulaganja u turizam iznosila su oko 15% ukupnih privrednih in vesticija, a u nekim godina-ma čak 20%.

• Period „selektivnih inevesticija» (1971-1980. god.), u kome su ulaganja u izgradnju komplementarnih objeka-ta znatno povećana (objekti za prihvat omladine, studenata, domaćinstva i dr.).

• Period, nakon dobijanja organizacije Zimskih olimpjskih igara u Sarajevu, koji počinje nakon 19. maja 1978. kada je u Atini, u drugom krugu glasanja 70 člano-va MOK-a, organizaciju ZOI 84 dodijelio Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu. Budući da je Sarajevo predalo zahtjev za kandidaturu sa samo nekoliko skijaških staza i bez sportskih objekata, trebalo je naporno raditi kako bi do početka iga-ra sve bilo spremno. Iako su mnogi bili skeptični oko organizacije igara i nisu vje-rovali da će sve biti spremno, krenulo se sa radovima. U organizaciju igara uloženo je 150 miliona USA $, mnogo vremena i truda te velika sredstva iz razloga što je trebalo izgraditi sportske i smještajne ka-pacitete, prometnu infrastrukturu, žičare, olimpijsko selo i ostalu potrebnu infra i suprastrukturu, kako bi sve bilo spremno za održavanje igara.

Od 1978. godine kada je Sarajevo dobilo domaćinstvo, pa sve do početka igara izgrađeni su stadion Koševo, dvo-rana ZETRA, obnovljen kulturno sport-ski centar Skenderija, uređen stadion za nordijsko trčanje i biatlon, skakaonica za skijaške skokove na planini Igman, ure-đene su i nadograđene skijaške staze na

Jahorini i Bjelašnici te su izgrađene bob staza i staza za sanjkanje na Trebeviću. U olimpijskom selu, sklopu objekata u kojem su smješteni natjecatelji i njihovo vodstvo za vrijeme trajanja igara, koje je bilo smješteno u Mojmilu, zapadnom dijelu Sarajeva, izgrađena su dvadeset i četiri stambena objekta sa šesto četrdeset stanova, desetak manjih sportskih dvora-na, velika parkirališta i objekti za zabavu i relaksaciju. Izgrađeno je i novinarsko naselje te hotel Holliday Inn, dok su po-stojeći hoteli obnovljeni i uređeni. 131 milion dolara je utrošeno na rekonstrukci-ju stadiona Koševo, izgradnju Zetre i ob-navljanje Skenderije, uređenje nordijskog i biatlon stadiona, skakaonica na Igmanu, smučarskih staza na Bjelašnici i Jahorini, te bob i sankaške staze na Trebeviću, koja je sama koštala 12 miliona dolara. Osim toga, izgrađeni su i odmah prodati stanovi u olimpijskom selu i novinarskom nase-lju, RTV Sarajevo je napravila novi «Sivi dom», PTT je finansirala novu međuna-rodnu centralu, preduzeće EHOS je izgra-dilo hotel Holiday Inn, adaptiralo Bristol i hotelski kompleks na Ilidži, na planinama su nikli hoteli Famos, Igman i Bistrica, iz-vršena su značajna ulaganja u proširenje kapaciteta aerodroma u Sarajevu (pro-dužena je pista za slijetanje i uzlijetanje aviona, izgrađeni novi hangari, rekonstru-isana zgrada za prijem i otpremu putnika i dr.), čime su stvorene pretpostavke da aerodrom «Butmir» u 1984. godini ostva-ri profit od 12 miliona USA dolaraa koja su ostala Olimpijskom komitetu ZOI 84, kao suficit, nakon olimpijade, uložena su u hotelu «Igman» za izgradnju pokrive-nog bazena, napravljena su igrališta na Velikom polju, dograđena je nova žičara i izgrađena ski staza na Malom polju, Ba-bin dol je obogaćen igralištima za fudbal, tenis, odbojku, košarku te parkiralištem, a na Jahorini su izgrađene još dvije žičare.

Nakon završetka igara, Sarajevu je ostala izgrađena infrastruktura, od novo-izgrađenih stanova i dvorana, poslovnih prostora i hotela do skijaških, skakačkih i bob staza te devet hiljada radnih mje-sta. Sarajevska olimpijada je, postala po-kretačem razvoja zimskko - sportskog i kontinentalnog turizma u Bosni i Herce-govini, koja zato, osim izvanrednih pri-rodnih uslova, nije imala nikavih drugih sadržaja.

Imajući u vidu činjenicu, da u Bosni i Hercegovini, a samim tim i u Sarajevu, još uvijek, nije dostignut nivo predratne

turističke i opremljenosti, smatram da će tekući period do 2025 godine, imati ka-rakter konsolidacije razvoja, to jest, da će nadležni organi, u tom periodu uspjeli da shvate značaj pojedinih privrednih grana, te tako i značaj turizma za razvoj mlade države Bosne i Hercegovine. Isto tako, svjesni smo da je obnova smještajnih ka-paciteta, kao i infrastrukture, težak i slo-žen zadatak, jer za to su potrebna velika novčana sredstva, ali se nadamo, da će procesi koji su prisutni u zemlji, dopri-nijeti većem ulaganju u ovaj za privredu zemlje značajan privredni segment.

Nakon 2025. godine, kao rezultat izvršene konsolidacije, očekujemo dina-mičan razvojni proces privrede Bosne i Hercegovine u cjelini, a i turizma ka zna-čajne privredne grane. Zato, smatramo da nova ulaganja u razvoj turizma, trebaju biti rezultat planskih sagledavanja, a ne stihijskog pristupa, koji je trenutno pri-sutan. Iz tih razloga, očekujemo, kada se radi o ulaganjima u materijalnu osnovu za razvoj turizma, da će se graditi hotele koji mogu zadovoljiti tražnju i najprobir-ljivijih. U tom smislu, smatramo, da bi u Neumu, Sarajevu, Banja luci, Tuzli i Mostaru, kao i u ostalim gradovima ove naše države, trebalo sagraditi hotele za bosanskohercegovački elitni turizam.

I ovi hoteli mogu se graditi u dvije kategorije:

• hoteli za visoki turizam, i • hoteli za luksuzni turizam.Izgradnju hotela, ovako visokih kate-

gorija, predlažemo iz razloga, što se ra-zvoj turizma ne bi trebao bazirati, samo na niskim cijenama koje će privući veći broj turista. Ne kažemo da niske cijene ne privlače turiste, međutim, smatramo da u većim gradskim centrima, treba, po-red hotela koji svojim niskim cijenama privlače turiste, izgraditi i takve objekte u koje će dolaziti samo turisti visoko-platežnih mogućnosti. Znači, onim turi-stima, koji će za vrijeme dok uživaju u prirodnim bogatstvima i gastronomskim specijalitetima, imati komfor kakav pru-žaju hoteli u zemljama visoko razvijenog turizma.

U narednim godinama, smatramo da treba, pored već predloženih hotela za elitni turizam, insistirati na adaptaciji, modernizaciji i sanaciji, ranije izgrađe-nih smještajnih kapaciteta, kao i izgrad-nji novih u svim oblicima smještaja.

U tom smislu, dajemo, prijedlog di-namike izgradnje objekata za smještaj

14

EKONOMIJAturista, koja će omogućiti da Bosna i Hercegovina, raspolaže smještajnim i drugim kapacitetima, koji će na među-narodnom turističkom tržištu moći da se nose sa turističkom ponudom zemalja ra-zvijenog turizma.

Za realizaciju, ovako predviđene iz-gradnje smještajnih kapaciteta, neophod-no je izvršiti obračun potrebnih sredstava i obezbijediti ista.

Visina potrebnih novčanih sredstva za izgradnju smještajnih kapaciteta, razliku-je se i zavisi od vrste smještajnih kapaci-te. Međutim, mi ćemo za potrebe ovog rada primjeniti cijene koštanja izgradnje smještajnih kapaciteta po jednom kreve-tu (ležaju), one koje su prisutne u zemlja-ma u okruženju, jer su ove dvije zemlje, slične po privrednom razvoju i cijenama koštanja u građevinarstvu, te iz tih razlo-ga mislimo da ne postoji velika razlika u cijeni koštanja izgradnje materijalne osnove za razvoj turizma.

Prema navedenoj koncepciji, cije-na koštanja izgradnje po jednom ležaju u osnovnim smještajnim kapacitetima (hoteli, moteli, pansioni, prenoćišta, tu-ristička naselja, banjska i klimatska li-ječilišta, gostione i ostali ugostiteljski objekti za smještaj turista) je 40.000,00 KM i 25.000,00 KM po jednom ležaju u komplementarnim (planinski domovi, radnička odmarališta, omladinska i dje-čija odmarališta, kampovi i privremeni smještaj, kola za spavanje, domaćinstva) smještajnim kapacitetima.

Na osnovu ovako datih cijena ko-štanja izgradnje smještajnih kapacite-ta, izračunat ćemo, koliko je novčanih sredstava potrebno obezbijediti do 2025. godine, za za izgradnju smještajnih kapa-citeta, u cilju dostizanja željenog nivoa turističke ponude Bosne i Hercegovne.

Smatramo da bi u planskom periodu 2017 - 2025. godina, na području Bosne i Hercegovine trebalo izgraditi cca 5000 ležajeva u osnovnim i oko 1.500 ležaje-va u komplementarnim smještajnim ka-pacitetima. Za izgradnju tako palniranih smještajnih jedinica, prema navedenim cijenama koštanja, trebalo bi izdvojiti sljedeća sredstva:

• za izgradnju 5.000 ležajeva u osnov-nim smještajnim kapacitetima, potrebno je obezbijediti iznos od 200,000.000,00 KM (5.000 x 40.000,00 KM);

• za izgradnju 1.500 ležaja u kom-plementarnim smještajnim kapaciteti-ma, potrebno je obezbijediti iznos od

37,500.000,00 KM (1.500 x 25.000,00 KM).

Znači, da bi u narednim godinama, domaća ili strana fizička i pravna lica, zainteresovana za razvoj turizma u Bosni i Hercegovini, samo na izgradnju smje-štajnih kapaciteta, trebala obezbijediti iznos od 237,500.000,00 KM.

Tokom planiranja izgradnje smještaj-nih kapaciteta u narednim godinama, tre-ba voditi računa o strukturi osnovnih ka-paciteta. Ovo napominjemo, zato što se mijenja i struktura potražnje za smješta-jem i boravkom. Tako je sada u zemljama koje teže razvoju turizma, sve prisutnija ponuda apart-hotela, klub-hotela, famili-jarnih hotela, stanova za iznajmljivanje i slično. Bosna i Hercegovina do sada u svojoj turističkoj ponudi, nije imalo ova-kve objekte u strukturi smještajnih kapa-citeta, te iz tih razloga smatramo da bi ovakvi objekti mogli doprinijeti konku-rentnosti turističke ponude naše zemlje na međunarodno turističko tržište.

Uticaj investija na razvoj turizma i zaposlenost

Ukupni poslovni rezultati ostvareni u poslovanju turističke privrede u veli-kom su raskoraku sa visinom ulozenog kapitala i ukupnom naslijeđenom turis-tičkom ponudom. Tu naslijeđenu hipo-teku neće biti lako promjeniti i rekon-struirati. Ključ za tu promjenu je ujedno i ključ za ukupnu valorizaciju turizma i povećanje stope zaposlenosti Bosni i Hercegovini. Ta željena stopa povećanja zaposlenosti i valorizacija turističkih vrijednosti, je nemoguća bez dodatnih investicija, kako onih za sanaciju ratom uništenih turističkih kapaciteta, tako i onih za izgradnju novih, odnosno adap-taciju postojećih, čija je oprema zastar-jela i nije u mogućnosti biti konkurentna na međunarodnom turističkom tržištu. Zato u središtu razmatranja investicij-ske politike mora najprije biti jasna du-goročna razvojna strategija i definirani ciljevi u oblasti zapošljavanja i pove-ćanja kvalitete življenja stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Spoznaja ovakvog cilja, kao bitne koncepcije u stvaranju uslova za otva-ranje novih radnih mjesta, oživljavanju privrednog života i povećanju Društve-nog bruto proizvoda, treba da za nosio-ce državnih funkcija postane zadatak od presudnog značenja. Na osnovu tako de-

finiranog zadatka i na osnovu izvanred-nih turističkih potencijala kojima Bosna i Hercegovina raspolaže, može se stvo-riti solidna osnova za novi pristup kon-kretnim mjerama ekonomske politike i stvoriti pravi strateški dokumenat koji bi imao i dobre i ostvarive ciljeve.

Ako prihvatimo kao činjenicu, da će se ostvariti, predviđena izgradnja smje-štajnih jedinica u objektima osnovnog i komplementarnog smještaja i prihvati-mo odnose koji su prisutni u zemljama razvijenog turizma, u kojima se kvalitet usluge mjeri brojem zaposlenih po jed-nom krevetu, tada ćemo imati sljedeće veličine koje će se odnositi na potenci-jalno moguća nova radna mjesta u Bosni i Hercegovini.

Prema statističkim izvještajima, do kojih je autor ovog članka došao, broj za-poslenih po jednom krevetu u osnovnim smještajnim kapacitetima, tokom 2015. godine, bio sljedeći:

- Hrvatska 0,46- Španija 0,56- Francuska 0,43- Grčka 0,86- Mađarska 0,93Za planiranje novih radnih mjesta

Bosni i Hercegovini, smatramo da je re-alno predvidjeti, da bi po jednoj smještaj-noj jedinici (krevetu), trebalo uposliti:

• kod objekata osnovnog smještaja 0,25 zaposlenih

• kod komplementarnih smještajnih kapaciteta 0,10 zaposlenih

Na bazi tako određenog broja zapo-slenih po jednom ležaju, u slučaju ostva-renja izgradnje predloženih smještajnih jedinica, stekli bi se uslovi za zapošlja-vanje, neuposlenih radnika, i to:

• u osnovnim kapacitetima (5.000 x 0,25) 1.250 novouposlenih, i

• u komplementarnim kapacitetima (1.500 x 0,10) 150 novouposlenih.

Kada govorimo o zapošljavanju, na poslovima u ugostiteljsko turističkoj pri-vredi, tada je neminovno imati u obzir i kadrove koji će raditi na tim poslovima.

Očita je nepovoljna kadrovska struk-tura u turističkoj privredi Bosne i Her-cegovine, naročito u poređenju sa nepri-vredom. Nepovoljnost kadrovskog stanja posebno se ogleda u nedostatku kadrova sa visokom spremom za savremenu orga-nizaciju rada, finansije, strateški menad-žment i marketing u turizmu. Takođe je izražen problem i sa aspekta starosne strukture, jer u turizmu, po pravilu pred-

15

EKONOMIJA

nost imaju mladi i školovani kadrovi, koji govore strane jezike i imaju profesionalan odnos prema gostu, što, koliko je ovom autoru poznato, trenutno nije slučaj..

Izloženi i drugi kadrovski problemi, nameću potrebu brižljivijeg i dugoroč-nijeg rješavanja ovog, za budući razvoj turizma Bosne i Hercegovine, rješavanje veoma zna čajnog zadatka. Prvi i osnov-ni je, treba da bude razbijanje posto jećeg «začaranog kruga» na relacijama: manu-elnost - neadekvatna obrazovna i kvalifi-kaciona struktura - niska intelektualnost - slaba efi kasnost i produktivnost - ne-dovoljan profesionalizam - slaba motivi-ranost - loša promocija i dr.

Postavljeni ciljevi mogu se efikasno ostvariti uspostavljanjem takve obra-zovne i kadrovske politike u kojima će osnovnu nit činiti preduzetnički orjenti-san razvoj kadrova. To znači: adekvatno planiran je i vođenje kadrovske politike; sistematsko i usmjereno pripremanje novih profila, naročito menadžera; for-miranje visokoposlovnih škola za oblast turizma; permanentno obrazovanje po-stojećeg kadra, radi efikasnije primjene brojnih inovacija; adekvatan izbor kadro-va na ključna mjesta; veću za stupljenost obučavanja i treninga i dr.

Uzaludno će biti bilo kakvo prestruk-turiranje turističko-ugo stiteljske privre-de ukoliko ne budu formirani adekvatni stručni ka drovi (menadžeri i kompeten-tna poslovodstva), koji će moći efika sno voditi preduzeća u uslovima sve zaoštre-nije konkurencije u me đunarodnim turi-stičkim tokovima. Samo tim putem može

se ostvariti znatno veći udio turističke ponude Bosne i Hercegovine na međuna-rodnom turistič kom tržištu. Zato u centru utvrđivanja investicijske politike, mora najprije biti jasna dugoročna razvojna strategija turizma i definirani ciljevi u otvaranju novih radnih mjesta, za zapo-šljavanje mladih i stručnih kadrova.

Problematika koju tretira ovaj rad, predmet je konkretnog proučavanja i analizi ranja bilo da se radi o preduzeću ili nacionalnoj privredi. Kada je riječ o investicijama, kao sredstvu, na osnovu kojeg će se otvoriti nova radna mjesta, odnosno o definiranju ciljeva koje želi-mo postići od datih investicija za odrede-ni period, tada trebamo sagledati njihov značaj na makro i mikro planu:

Na makro - planu predmet investicij-ske politike u turističku privredu, svodi se na rješavanje pitanja koja su od bitnog značaja za zapošljavanje i razvitak turiz-ma Bosne i Hercegovine, i to:

• Kamo investirati, u koju oblast tu-rističke privrede, odnosno koje objekte graditi ( hotele za elitni turizam, hotele visokih kategorija, motele, pansione, prenoćišta i sl.), ali ni u kojem slučaju, ne temeljiti razvoj turizma na lokalnoj politici pojedinih gradova, već isključivo na kriterijima: povećanja zaposlenosti, efikasnosti i profitabilnosti.

• Utvrditi načine investiranja, odno-sno treba li usvojiti gradnju novih in-vesticijskih kapaciteta ili rekonstruirati postojeće, odnosno dali ekstenzivno ili intezivno investirati.

• Utvrditi za dati period one oblasti

turističke djelatnosti, koje privrednom razvoju Bosne i Hercegovine, daju naj-veće podsticajne efekte i u kojima se postiže najracionalnije iskorišta vanje iz-građene turističke infra i supra strukture, odnosno turističkih vrijednosti kojima raspolaže.

Bit sadržaja ovog rada, je predstav-ljanje mogućnosti vođenja investicijske politike, koja će omogućiti ostvarenje, sadašnjih i budućih potreba za otvara-njem novih radnih mjesta i unapređenju turističke ponude Bosne i Hercegovine. Koncepciju na kojoj se on zasniva, ne-moguće je postaviti i razvijati unutar starih razvojnih paradigmi, za njenu re-alizaciju potrebno je sačiniti strategiju razvoja turizma u Bosni i Hercegovini i na osnovu elemenata tako urađene stra-tegije pristupiti realizaciji iste. Kako je razvoj zemlje, a time i turisticki, taj koji ne pogađa samo interese današnje nego i budućih generacija, definirani smjer predloženog načina investicija, prilago-đen je savremenim, globalnim razvojnim trendovima prisutnim u svijetu.

Drugi generalni razvojni smjer mora biti usmjeren u pravcu otklanjanja ogra-ničenja turističkom razvoju Bosne i Her-cegovine. Upravo na onom području koje čini bosanskohercegovački turizam nekonkurentnim i nedostatnim prema svojoj konkurenciji. Ovaj drugi razvoj-ni smjer mora stvoriti pretpostavke pri-ključvanja. novom, održivom razvoju - specifičnim, privrednim, političkim, regionalnim i ekološkim specifičnostima Bosne i Hercegovine. u

16

EKONOMIJA

Lobiranje je ozbiljna, dobro defini-rana, legalna i legitimna profesija koja pridonosi kvalitetu poslov-

nih i političkih odluka. U Bruxellesu se, na primjer, ni jedna odluka, direktiva ili smjernica ne donosi bez lobiranja, a danas se tom profesijom bave mladi, od-lično educirani stručnjaci za određeno područje zakonodavstva ili regulatorna pitanja.

Hrvatska prednjači u odnosu na su-sjede kada je riječ o aktivnostima i rezul-tatima koje su na polju lobiranja do sada postigle zemlje u regionu. Od ostalih ze-malja jugoistočne Evrope, Makedonija je prva zakonski uredila ovu oblast, iza nje je odmah i Crna Gora, dok je BiH po-

sljednja na ljestvici jer nema ni domaćih lobista, niti zakona, a i samo lobiranje shvaćeno je potpuno pogrešno. No, isku-stva drugih zemalja mogu pomoći da se situacija promijeni.

Legalizacija lobiranja

Hrvatska je u proteklih sedam godi-na imala značajne pomake u organizo-vanju lobista i promjeni percepcije gra-đana koliko je lobiranje važno u raznim oblastima, i političkim i poslovnim, naročito sada kada je Hrvatska postala članica EU. Svaka direktiva EU, svaka odluka Evropskog parlamenta bila je lobirana.

Percepcija lobiranja u biznisuPojam lobiranja u Bosni i Hercegovini još uvijek nije sasvim jasan. Još uvijek za lobiranje se ponegdje vežu negativne konotacije. Međutim, u uređenim društvima lobiranje se tretira sasvim drugačije.

n Piše: Prof. dr. Duljko HASIĆ

17

EKONOMIJA

Ali, ključni motiv za legaliziranje djelatnosti lobiranja je sprečavanje korupcije. Uređivanjem ove oblasti, te promjenom percepcije građana mogao bi se smanjiti i visok stepen korupcije. Zakonom bi se omogućilo da sve ono što je sivo postane bijelo i da bude tran-sparentno, i na taj način bi bilo dostu-pnije i interesantnije. Postoji jedna ve-lika magija vezana za lobiranje. Mnogi misli da je lobiranjem sve ostvarljivo i da je put mnogo lakši i kraći. Lobiranje je samo tehnika moći komuniciranja, odnosno poznavanje većeg broja ljudi, ostvarivanje prava ne nanoseći štetu nekom drugom, odnosno suprotnom partneru.

BiH nema ni zakon o lobiranju, ni do-maćih lobista. Sa približavanjem Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, domaći privredni subjekti će biti primorani da usklađuju svoje poslovanje sa zahtjevi-ma evropskog tržišta i da primjenjuju direktive, a sve u skladu sa savremenim načinom djelovanja, u okviru koga se lobiranje već sada podrazumijeva kao neizbježna komponenta uticaja, odnosno modernog poslovanja.

S druge strane, Bosna i Hercegovi-na je već u jednom procesu stvaranja ekonomske diplomatije, tako da će nam iskustva susjednih zemalja, pogotovo

ljudi koji su već dugo u tom procesu, po-moći u uspostavljanju jednog lobističkog sistema, koji dosad nije bio prisutan na adekvatan način. A krajnji cilj je jačanje ekonomske diplomatije.

Akteri lobiranja mogu biti države, diplomatska predstavništva, entiteti, gradovi, lokalne zajednice, nevladine organizacije, licencirani lobisti kao i svi oni čije djelovanje nije ograničeno zakonom. Danas je lobiranje legitimno sredstvo u međunarodim odnosima u borbi za državne interese. Jedna od važnih nevladina institucija u Bosni i Hercegovini, koja daje veliki doprinos ekonomsko-privrednom pozicioniranju BiH u inostranstvu, je Vanjskotrgovin-ska komora BiH. Ali, osnivaju se i neka druga udruženja kojima je cilj lobiranje i ona su uglavnom usmjerena na vladu, donatore i komercijalne aktere. Konač-no, kao jedan od potencijalnih aktera lobiranja koji ne smijemo zaboravi-ti jeste - bh dijaspora. Dijaspora kao iskoristiva lobistička grupacija prisut-na širom svijeta.

Strana ulaganja

Zakonska regulacija lobiranja je posebno važna za privredu, jer je ugo-voreni odnos između lobiste i privred-

nog subjekta jasan i transparentan. U jednom razvijenom sistemu lobiranje je pozitivna aktivnost, koja mora biti do-bro organizovana, zakonski definisana i argumentacijski osmišljena. Toga u BiH nažalost još uvijek nemamo i moramo se za to izboriti.

Smatra se da zakonsko uređenje lo-bističke aktivnosti doprinosi transparen-tnijem donošenju odluka te istovremeno utiče na korupciju po kojoj se zemlje regiona redovno i negativno pominju u međunarodnim izvještajima. Zakon o lobiranju treba da se poveže sa brobom protiv korupcije i kriminala, i to je jedna vrsta obaveze koja se nameće pri pristu-panju BiH prema EU. Cilj lobiranja je regulisati odnose uticaja čineći ih tran-sparentnim i kontrolisanim. Pored zako-na BH lobisti trebaju i edukaciju.

Profesionalni lobisti rade uvijek na temelju ugovora. Danas se ni jedan ozbi-ljan posao, niti jedna velika strana inve-sticija ne može realizirati bez lobiranja. Strana ulaganja bez ozbiljnih lobista i konsultanta nisu realna i ozbiljna te vrlo brzo upadaju u probleme. Dakle, lobira-nje je ustaljena organizovana i regulisa-na praksa za ostvarivanje interesa grupa i pojedinaca u razvijenim društvima sa demokratskom političkom i tržišno eko-nomskom orijentacijom. u

18

IN MEMORIAM

Još je Fernando Pesoa govorio da čovjek vrijedi onoliko koliko ima lica, iz koje ličnosti i umjetničkih

perspektiva je u stanju da progovori. Ta vrsta „nagomilavanja pseudonima“ je-ste veoma dominantna mjera vrednova-nja, kako čovjeka tako i njegovog djela. Bez jako naglašene individualne prirode ne može se zamisliti prodor u postoja-ne sfere duha. Naročito ako se čovjek potvrđuje u više stvaralačkih smjerova. O Ramizu Crnišaninu, koliko god da je zahvalno, istovremeno mora se reći, nije nimalo lako pisati. Zašto? Iz prostog ra-zloga što je zaista teško odlučiti se iz kojeg ugla da sagledate sve njegove dje-latnosti i aktivnosti: da li kao eminen-tnog društvenog i političkog djelatnika, da li kao vrsnog pravnika i advokata, da li kao čelnog čovjeka Sandžačkog Inte-

lektualnog Kruga, da li kao publiciste i pisca, izvanrednog čovjeka, odanog prijatelja…Ne mogu se oteti dojmu da sam u ovakvom taksativnom nabrajanju mnogih njegovih aktivnosti i osobina si-gurno nešto izostavio. Ovo nabrajanje, dakle, bi se moglo produžiti i dalje, sve do pomalo rezignirane misli - svi su po-djednako u pravu, ali niko ne toliko da bi svojim stavom i pogledom na ličnost i djelo uspio do kraja da dosegne jedin-stveni totalitet Ramiza Crnišanina, čo-vjeka originalne persepktive i duhovne veličine. Daleko od toga da pretjerujem kad ovo kažem. Uzimam istinu za save-znika u traganju za vrlinama kojih je, kod ljudi, svakim danom sve manje.

Crnišaninovo književno - publici-stičko djelo predstavlja neku vrstu kul-

turološke stenografije Novoga Pazara. Bez obzira što je zbog značajnih dužno-sti živio u pojedinim periodima i izvan rodnog grada, čini se da on nikada nije napuštao predjele zavičaja. Jer se uvijek nadao da će naći svoj pravi mir u rodnom gradu. Boje i svjetlosti rodnog krajolika, zvuk zavičajnih riječi, nasljeđe, lično i kolektivno doznanje, sadržani su u Ra-mizovim zapisima. Neke njegove knjige (npr. Čaršijske priče i anegdote, Tijesna čaršija i dr.) mogu se uzeti kao svoje-vrstan zavičajnik – rječnik pokrajinskih riječi, kojima, u opštem proticanju vre-mena i naraštaja, prijeti opasnost od za-boravljanja. Te riječi tajnovitog zvuka isijavaju oko sebe dah starine i davnih oblika života koji sve više iščezava. Ra-miz Crnišanin je napisao tople i suge-

Skica za portret Ramiza Crnišanina Nedavno je na novopazarskom groblju „Gazilar“ sahranjen Ramiz Crnišanin (Novi Pazar, 1925-2017), pravnik, eminentni društveno-politički djelatnik, pisac i publicista, predsjednik Sandžačkog Intelektualnog Kruga.

n Piše: Faruk DIZDAREVIĆ

n Zlatna plaketa Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka

19

IN MEMORIAM

stivne stranice o vremenu i ljudima koji postoje još samo u sjećanju.

Svjestan da se samo zabilježeno/na-pisano/štampano dogodilo, da zaborav brzo prekriva sve, on je uspio da gotovo zaokruži izvjestan društveno-kulturni specifikum Pazara, ili zbivanja nepo-sredno vezana za ovo neobično i sloje-vito područje. Njegov plodni život omo-gućio mu je da zabilježi i da dadne na širi uvid množinu zanimljivih i važnih istorijskih pojedinosti koje bi, da te knji-ge nisu napisane, zauvijek ostale skrive-ne od očiju javnosti. Da Semjuel Pepis nije napisao kraću istoriju jednog dijela svoga života, svijet bi bio uskraćen za ključne detalje privatnog života ljudi XVII stoljeća, ali i subjektivnog viđenja krupnih političkih i istorijskih događa-ja toga vremena. Jer ne treba smetnuti s uma da subjektivizacija objektivne stvarnosti predstavlja značajan korektiv ove potonje, ona kompletira istorijsku sliku određene epohe na način na koji kamenčići utisnuti umjetnikovom ru-kom upotpunjuju nedovršeni mozaik. Slično je i kod Crnišanina, od koga smo, eto, saznali, između ostalog, i to kako se nekad živjelo u Novom Pazaru, ali i kako su se prelamali krupni politički događaji u autorovom rodnom gradu, pa i prijestonici nekadašnje države, bez ob-zira na odrone vremena. Pokušavajući da sagleda ključne društvene i istorijske varijabile koje su međusobnom kauzal-nošću i prožimanjem esencijalno uticale na njegov život, Crnišanin nam, svojom unutrnjom senzibilnošću i vrlo odmje-

renim ispovijedno - emotivnim reakci-jama, na beletrističan način približava dramatiku naše novije istorije, kao što je rečeno, ne samo kad je riječ o Novom Pazaru već i šire. Uranjajući u prošlost, on je doživljava kao nešto autentično i životoliko.

Filozofska analiza moderne civiliza-cije postavlja pitanje: Da li je neslućen, gotovo magijski progres u tehnici i teh-nologiji zaista ljudski progres čovjeka? Kuda vodi ta „pobjeda“ čovjeka nad pri-rodom, drugim ljudima, nad samim so-bom? Kako da se čovjek postavi prema svijetu stvari, novca, uživanja, nemoći, bolesti, ratova, mržnji, ljubavi, stalnog bježanja i traženja svog istinskog doma? Gubi li se čovjek negdje u nepoznatom, virtuelnom svijetu, u kome su strah, ne-izvjesnost, nemoć i bijeda stvarna slika ljudskog života? Bezbrojna su to pitanja na koja je teško odgovoriti. Crnišanino-vo djelo, u svim pravcima, vezano je za dobar dio XX stoljeća, bilo da govori/piše o Novom Pazaru, njegovim ljudi-ma i njihovim naravima i odnosima ili sjećanjima političke i društvene naravi. Iako je XX vijek bio vijek velikih raza-ranja, kako ga Hlebnjikov naziva Vijek zvijer, ipak je svijet u prvim godinama sad ovog novog milenijuma pokazao svoju sklonost ka pervertiranoj potrebi za razaranjem, agresijom i uništenjem koja se ničim ne mogu opravdati. Da-nas kada se približavamo kontrolisanom društvu i kada je potrošački mentalitet zavladao planetom Crnišaninova litera-tura ukazuje se kao štivo kome ćemo se

uvijek rado vraćati sa prisjajima izvje-sne nostalgije. Njegove zapise tek čeka temeljnije tumačenje književnih kriti-čara i istoričara. Fina rezonanca smisla, koja se poput koncentričnih krugova na mirnoj vodi civilizacijske ravnodušnosti širi ka rubovima trajanja, traži tumače koji će shvatiti njenu poruku i uspjeti da otključaju i rastumače sve njene nivoe.

Prije nego što sam bio počastvovan da se sa Ramizom Crnišaninom upo-znam i radim na tekstovima povodom njegovih knjiga, o njemu sam već dosta toga znao. Glas o njemu stizao je pri-je njega.U ovoj skici za njegov portret moglo bi se govoriti i iz jednog dru-gog, mnogo intimističnijeg sazvežđa: o Ramizu kao prijatelju, Ramizu kao komšiji, o Ramizu kao ocu, dedi… kao uzvišenom primjeru kako se u svakom trenutku jednog ljudskog vijeka može uvijek biti dostojanstven, gospostven, i vrijedan svakog poštovanja.

Novi Pazar je cijenio i volio ovog svog nenametljivog, velikog, sugrađa-nina, dragog čovjeka koji je plijenio svojom neposrednom ličnom prirodom. Kao čovjek štedro darovan neistrošenim sandžačkim humorom on je bio omiljen i rado viđen u društvu. Vrlo zanimljive su priče i anegdote iz života Ramiza Cr-nišanina koje sam imao prilike da čujem od njegovih prijatelja i poznanika.

Tokom svog plodnog i u osnovi vrlo sadržajnog života Ramiz Crnišanin je upućivao toliko mnogo pozdrava svo-jim prijateljima. Na nama je danas da mu uzvratimo naš. u

Crnišaninovo književno - publicističko djelo predstavlja neku vrstu kulturološke stenografije Novoga Pazara. Bez obzira što je zbog značajnih dužnosti živio u pojedinim periodima i izvan rodnog grada, čini se da on nikada nije napuštao predjele zavičaja.

20

PEČAT

Prisluškivanje mobilnog telefona, se može koristiti isključivo za praće-nje odnosa u svojoj porodici i za-

štiti interesa u firmi u cilju zaštite svojih poslova, kredibiliteta i općeg interesa. Činjenica je da o ovoj temi se malo go-vori i da postoji opća neinformisanost. Tzv. prateći ili špijunski softver za mo-bilne telefone skoro je nemoguće otkriti u telefonu, a aktivnosti (dolaznih i odla-znih poziva, poruka) se mogu dobiti pu-tem SMS-a (MMS, GPS lokacija i ostala obavještenja) ili mailom. Takođe, mogu se pratiti promjene kada se telefon u koji je ugrađen prateći softver ugasi ili upali, iščitavanje pasvorda, vraćanje kompletne historije razgovora, poruka i sl., te da li je promijenjena SIM kartica (čak i ino-strana), kao i koja je kartica stavljena u telefon. Spy softver omogućava daljin-sko praćenje i kontrolisanje svih aktivno-sti na telefonu na koji je instaliran (tzv. target telefon), kao i lociranje mobilnog telefona sa preciznošću manjom od 2

m. Jedan od nedostaka starijih verzija je beep ton, koji se može primijetiti ako osoba ima iskustva ili sumnje, pa obraća pažnju (mada većina ne obraća pažnju na

to), koji se čuje prilikom upadanja u vezu kada neko prisluškuje razgovor. Kod no-vijih verzija se aktivira bešumno, ozvuči se prostorija i mogu se normalno pratiti svi razgovori u njoj, a za to je potrebna internet konekcija pa se ovaj softver ne vidi na listingu. Takođe, moguće je pro-vjeriti da li su ugrađeni prateći softver mobilnog telefona.

Zloupotrebe pratećih softvera

Programeri i inžinjeri informatike, koji su obučeni u ove svrhe, mogu izvo-diti sve ove aktivnosti, gdje instaliranje softvera traje par minuta.Kada su u pi-tanju praćenja i presretanja razgovora, bez ikakvog upozorenja da se razgovor snima ili da će naknadno biti korišten za puštanje u eter, odluke isključivo donose nadležne institucije. U provedenom po-stupku se utvrđuje da li je ili nije bilo saglasnosti na snimanja razgovora, ili bilo upoznavanja da će snimka odgo-vora biti javno objavljena. Objavlji-vanje snimke razgovora, ili emitiranje u eter, npr.radio program, bez prethodnog upozorenja da se razgovor snima, pred-stavlja povredu prava na zaštitu osobnih podataka.

Zakon ne precizira u kojem obliku treba da bude dat pristanak za objavlji-vanje, bitno je da o davanju pristanka ostane neki trag (pismeni, snimljeni ili postojanje svedoka da je pristanak dat). Pristanak koji je dat za jedno objavljiva-nje ne smatra se pristankom za ponovlje-no objavljivanje, objavljivanje na drugi način ili za druge ciljeve.

Zapis se može objaviti bez pristanka osobe na koju se odnosi ako je namije-njen javnosti, odnosno ako se snimljena

Prisluškivanje telefonskih razgovora

n Piše: Prof. dr. sci. Hana KORAĆ, kriminolog i penolog

Prisluškivanje mobilnog telefona je način dolaženja do informacija, ali ovdje ne govorimo o prisluškivanju koje se provodi od strane nadležnih institucija u određenim aktivnostima prepoznatim u krivičnom postupku, kao posebne istražne radnje.

21

PEČAT

osoba nije ili neće se protiviti protivila snimanju, iako je znala da se to čini radi objavljivanja; ako se odnosi na ličnost, pojavu ili događaj od interesa za javnost (što je predmet javnog interesovanja kao mjerljive vrijednosti), naročito ako se odnosi na nosioca državne ili političke funkcije, a objavljivanje je važno s obzi-rom na činjenicu da on obavlja tu funk-ciju; ako je osoba svojim ponašanjem dala povod za objavljivanje (npr., ako u tom zapisu priznaje da je kršila zakon); ako je to u interesu pravosuđa, sigur-nosti zemlje ili javne sigurnosti, nauke ili obrazovanja; ako je to potrebno radi upozorenja na opasnost prevare, (zlou-potrebe položaja i slično).

Ukoliko se narušava pravo privat-nosti, izvjesna je sudska parnica zbog povrede privatnosti. Ako se ustanovi da je nečiji lični zapis objavljen protivno ovim pravilima, on od fotografa, odgo-vornog urednika i medijske kuće može da traži naknadu štete (uz ostale stvari, npr. da se zapis ne objavi ako još nije, ili da se zapis preda njemu ili uništi), a od medijske kuće može zahtijevati i cje-lokupnu dobit ostvarenu objavljivanjem zapisa (dakle, zaradu od povećanog tira-ža ili gledanosti).

Tužba se podnosi zbog povrede prava na privatnost. Međutim, ukoliko su time istovremeno povrijeđeni i ugled i čast osobe koja podnosi tužbu, ona može da traži odštetu i za to. Osoba koja se poslije objavljivanja saglasila s tim, nema pravo da podnosi tužbu za zaštitu privatnosti.

Krivična odgovornost za snimanje

i objavljivanje bez pristanka postoji - fotografisanje nekog bez njegovog pri-stanka i objavljivanje takvih fotografija (ukoliko se time osjetno zadire u njegovu privatnost, a to procjenjuje sud u postup-ku) jeste krivično djelo, koje se kažnjava novčanom kaznom ili zatvorom do jed-ne godine i više ovisno o kojoj državi i o čijem zakonodavstvu je riječ. U ovom slučaju, neovisno će odgovarati fotograf koji je snimio takvu fotografiju i urednik koji ju je objavio. Isto važi i za prisluški-vanje i neovlašćeno snimanje razgovo-ra ili izjava, s tim što je tada kazna do tri godine zatvora.

Krivično djelo je i objava zapisa bez pristanka autora ili osobe koja se nalazi na zapisu ili se on na nju odnosi (ako se „osjetno zadire u privatnost“), s tim što je maksimalna zapriječena kazna do dvi-je godine zatvora.Sva ova krivična djela, gone se po privatnoj tužbi, što znači da je neophodno da tužbu podnese neka od oštećenih osoba, inače neće odgovarati oni koji su učestvovali u ovim radnjama.Najčešči načini miješanja u privatnost su: 1)tajni nadzor (podrazumijeva nad-gledanje i snimanje pojedinca, upotrebu skrivenih prislušnih uređaja i presretanje komunikacija) i 2) prikupljanje podataka o pojedincima, njihovo čuvanje i objav-ljivanje itd.

Zadiranje u privatnost građana

S jedne strane, sloboda općenito ka-zano, nije moguća bez zaštite privatno-sti, već je mogućakod autokratskih i to-

talitarnih režima, u kojima tajna policija guši privatnost i slobode pojedinca, pa sloboda nije moguća. Uglavnom u jav-nosti postoji strah, kao i opterećenje od samog pominjanja ovih tema (praćenje, nadzor, prislušni uređaji, sigurnosne i druge kamere), posebno kod lica i nji-hovih članova porodica koje su iskusile drakonske mjere totalitarnih režima. U tom smislu postizanje ravnoteže između privatnosti i slobode, sa jedne strane, i opće bezbjednosti sa druge, rizika i krše-nja zakona je veoma teško.

Službe bezbjednosti i policije tre-baju da učine sve moguće da nastoje da preduprijede prijetnje proširivanjem svojih nadležnosti i ovlašćenja, čime neminovno sve više zadiru u privatnost građana i ljudskih prava, i vrše kontro-lu primjene posebnih mjera tajnog pri-kupljanja podataka. Veliku ulogu imaju praksa Evropskog suda za ljudska pra-va i drugih međunarodnih tijela koja se bave zaštitom ljudskih prava, ali i prak-sa domaćih sudova, kao i međunarodni propisi, prije svega Evropska konven-cija o ljudskim pravima, čl.8:„Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, sem ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjed-nosti, javne bezbjednosti ili ekonom-ske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.” u

22

PEČAT

Pravno gledano, denacionalizacija je građanskopravni institut putem koga se stiču i gube određena real-

na ili obligaciona imovinska prava. Ona je pravni osnov sui generis za prestanak i sti-canje prava vlasništva, različit od drugih klasičnih pravnih osnova kojima se stiče vlasništvo. Denacionalizacija je mjera kojom se nastoje ukloniti ili bar ublažiti efekti izazvani brojnim mjerama podržav-ljenja privatnog vlasništva.

U Crnoj Gori postupak regulisanja de-nacionalizacije je tekao u četiri faze. Prvo je 2. jula 2002. godine usvojen Zakon o pravednoj restituciji koji je stupio na sna-gu 16. jula 2002. godine. Ovim Zakonom propisani su uslovi, način, postupak i ro-kovi za vraćanje vlasničkih prava ranijim imaocima tih prava na nepokretnoj i po-kretnoj imovini, koja su im nepravedno oduzeta u korist državne, opštenarodne, zadružne i društvene svojine, primjenom propisa o nacionalizaciji, eksproprijaci-ji, sekvestru, agrarnoj reformi i drugim pravnim i faktičkim radnjama. Odlukom Ustavnog suda Republike Crne Gore broj : U-68/2002 od 2. juna 2003. godine utvr-đeno je da su brojne odredbe ovog Zakona u suprotnosti sa Ustavom Republike Crne Gore, zbog povrede osnovnih prava i slo-boda čovjeka, te su stavljene van snage. Međutim, zbog tvrdnji vlasti da su rješe-

nja u zakonu ugrožavala likvidnost budže-ta i uvećavala javni dug na iznos veći od milijardu eura, pristupilo se noveliranju postojećeg zakona pa je 23. marta 2004. godine usvojen Zakon o povraćaju oduze-tih imovinskih prava i obeštećenju kojim je prvobitni zakon u cjelosti derogiran, a sve ovo tragajući za optimalnim rešenji-ma koji bi bili u skladu sa materijalnom situacijom i finansijskim mogućnostima zemlje.

Ovim zakonom uređuju se uslovi, na-čin i postupak povraćaja prava vlasništva

i drugih imovinskih prava i obštećenja bivših vlasnika za prava kja su im oduzeta u korist opštenarodne, društvene, državne ili zadružne svojine. Specifičnost ovog zakona u odnosu na slične zakone zema-lja bivše Jugoslavije kojim je regulirano pitanje denacionalizacije jeste u tome što ne sadrži taksativno nabrojane propise na osnovu kojih je oduzimana imovina za koju bivši vlasnici mogu tražiti povraćaj, odnosno obeštećenje, već sadrži jednu uopštenu formulaciju, da pravo na povra-ćaj imaju oni bivši vlasnici čija su imovin-ska prava oduzeta u korist opštenarodne, državne, društvene ili zadružne svojine. Ovim zakonom nije bilo regulisano vraća-nje oduzete imovine crkvama i vjerskim zajednicama već je propisao da će to biti predmet posebnog zakona.

U trećoj fazi rješavanja denacionali-zacije polovinom 2007. godine usvojene su obimne izmene postojećeg zakona. Tom novelom i crkve i vjerske zajedni-ce u Crnoj Gori dobile su mogućnost da podnesu prijavu radi evidentiranja imo-vine koja im je oduzeta u korist opšte-narodne, državne, društvene ili zadružne svojine bez pravične naknade. Ova prija-va se podnosila Ministarstvu finansija u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona i ona ne predstavlja zahtev za ostvarivanje prava na osnovu

Pravni osnov denacionalizacije i restitucije Denacionalizacija (engl. denationalization, nem. entnationalisierung) je proces vraćanja privat-nim vlasnicina imovine (u naturalnom obliku ili u vidu novčanog obeštećenja) koja im je oduzeta na osnovu propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, konfiskaciji, sekvestraciji i dijelom ekspro-prijaciji. Denacionalizacija se u svom usko semantičkom smislu odnosi na proces inverzan na-cionalizaciji, ali se u legislativi i praksi ovim terminom, u širem smislu, označava i dekonfiskacija i restitucija – vraćanje imovinskih prava i dobara bivšim vlasnicima podržavljenih po raznim drugim osnovama, obeštećenje za tu imovinu, kao i privatizacija državne imovine.

Iskustva u Republici Crnoj Gori

n Piše: Prof. dr. Enes HAŠIĆ

23

PEČAT

kojeg se može izvršiti povraćaj oduzete imovine ili obeštećenje.

Subjekti u postupku restitucije i obeštećenja

Pravo na podnošenje zatjeva za povra-ćaj, odnosno obeštećenje oduzete imovi-ne ima fizičko ili pravno lice koje je bilo vlasnik stvari ili imalac prava u vrijeme kada je ta stvar prešla u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu imovinu, bez pravične ili tržišne naknade. Pravo na obeštećenje imaju bivši vlasnici koji su svoja oduzeta imovinska prava povratili na osnovu pravnog posla uz naknadu, pri-je stupanja na snagu ovog zakona. Pravo na povraćaj, odnosno obeštećenje oduzete imovine imaju i zadužbine i druga neko-mercijalna pravna lica.

Ukoliko bivši vlasnici nisu živi njiho-vi nasljednici imaju pravo na podnošenje zahtjeva. Ovdje se može primijetiti još jedna specifičnost ovoga zakona i vrlo zanimljivo rešenje, kojim je, čini se nepo-trebno, zakomplikovao proces identifika-cije korisnika prava iz ovog zakona. Na-ime, krug pravnih sljedbenika bivšeg vla-snika određuje se pred nadležnim sudom u postupku koji odgovara ostavinskom postupku u slučaju naknadno pronađene imovine, a u skladu sa odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Ova specifič-nost crnogorskog zakona o restituciji, koja se odnosi na utvrđivanje kruga lica koja imaju pravo po ovom zakonu, dovela je i do specifičnog izgleda rješenja o povraća-

ju imovinskih prava ili obeštećenje.Ako je bivši vlasnik umro ovo rješenje neće gla-siti na njega već na njegove nasljednike koji se određuju odlukom suda u pomenu-tim ostavinskom postupku .

Zakon nabraja i lica koja nemaju pra-vo na povraćaj oduzetog, odnosno obešte-ćenje, i to su:

•Bivši vlasnici kojima je za oduzeta imovinska prava određena naknada u nov-cu ili drugim stvarima ili pravima nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji ;

•Lice kome je stvar ili pravo oduzeto na osnovu pravnosnažne krivične presude za krivična djela koja po međunarodnim konvencijama predstavljaju ratni zločin, ako je stvar ili pravo stečeno izvršenjem takvog krivičnog djela;

•Bivši vlasnici koji su dobili ili su imali pravo da dobiju pravo na naknadu za oduzetu stvar i pravo od druge države, ukoliko zakonom nije drugačije određeno,

•Bivši vlasnik koji je imovinska prava prenio u opštenarodnu, državnu, društvenu ili zadružnu svojinu pravnim poslom ili jednostranim aktom.

•Modeli restitucije

Zakon o povraćaju i obeštećenju odu-zetih imovinskih prava Republike Crne Gore predviđa sljedeće modele restitucije: naturalnu restituciju, naturalnu supstituci-ju,obeštećenje koje može biti u vidu nov-čane naknade ili obveznica i obeštećenje u vidu akcija preduzeća.

Naturalna restitucija,odnosno povraćaj stvari i prava u naturi je pravilo, ukoliko je to moguće i ukoliko zakonom nije dru-gačije propisano. U slučaju da je vraćanje oduzete stvari postalo nemoguće usljed dejstva više sile, zakon je propisao da bivši vlasnik nema pravo na obeštećenje u skladu sa ovim zakonom. Viša sila jeste izvanredan, spoljni i neizbežni događaj, i kao takva predstavlja osnov za isključenje odgovornosti, odnosno štetu koja je rezul-tat više sile snosi sam oštećeni, jer bi stvar svakako propala i da je bila u svojini i po-sjedu samog oštećenog. Ovakvo rješenje bi mogli kritikovati zbog njegove nepovojno-sti za oštećenog i njegove nepravednosti. Naime, propala stvar je od oštećenog odu-zeta na nedozvoljen način, tako da se pre-ma ovoj situaciji treba odnositi kao prema krađi u krivičnom pravu. Odgovorno lice ( a u ovom slučaju je to država) moralo bi da nadoknadi vrijednost te stvari.

Naturalna supstitucija kao svojevrsni vid namirenja ranijih vlasnika predviđe-na je u čl. 22. st. 6. Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju. Naime, Fond za obeštećenje, može ponu-diti pokretne i nepokretne stvari u svojini Fonda, kao naknadu za oduzeta imovin-ska prava. Takođe, može ponuditi i otkup duga po osnovu obeštećenja, pod uslovi-ma koje utvrdi Vlada.

Moguća je i restitucija u vidu akcija preduzeća koja su od bivših vlasnika odu-zeta, pod uslovom da se u njima još nalazi imovina podržavljenog preduzeća. Ukoli-ko povraćaj akcija nije moguć zbog zaštite

Pravni osnov denacionalizacije i restitucije

24

PEČATprava vlasnika, bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje. Ukoliko povraćaj akcija nije moguć zbog zaštite prava vlasnika, bivši vlasnik ima pravo na obeštećenje.

Poseban oblik restitucije je predviđen za slučajeve kada ni može doći do natu-ralne restitucije, supstitucije u naturi ili akcijama. Raniji vlasnici u tom slučaju imaju pravo na novčano obeštećenje. Obe-štećenje u vidu novčane naknade koja se isplaćuje iz Fonda za obeštećenje, koji je formiran u tu svrhu, i u vidu obveznica. Obeštećenje se bivšim vlasnicima isplaću-je 15. jula svake godine, po raspoloživim sredstvima i ne može biti veće od 0,5% domaćeg bruto proizvoda iz prethodne godine, a dinamiku isplate obeštećenja određuje Vlada Republike Crne Gore. Ovom odredbom je ostvarivanje prava iz zakona stavljeno u ruke Vlade i njenih dis-krecionih ovlašćenja, što je loše rješenje jer ostavlja prostora za brojne zloupotrebe i odlaganja. Ukupan iznos obeštećenja po ovom zakonu ne može preći 10% DBP-a.

Fond za obeštećenje izdaje obveznice, na ime naknade, koje su nominovane u eurima i na njih se ne obračunava kamata. Ove obveznice se mogu koristiti za kupo-vinu akcija, udela i druge imovine Repu-blike Crne Gore i državnih fondova, kao i za isplatu poreskih obaveza bivših vla-snika, odnosno njihovih naslednika. Rok važenja obveznica je deset godina od dana stupanja na snagu Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava i obeštećenju. Još jedno specifično rešenje crnogorskog zakonodavca je i to što nakon proteka roka od 36 meseci od sticanja obvezni-ca, vlasnik ima pravo da vrati obveznice Fondu za obeštećenje i da zahteva da mu se ponovo prizna pravo na obeštećenje u novčanim sredstvima u iznosu vraćenih obveznica.

Predmet restitucije

Predmet restitucije su nepokretne stvari čije je vraćanje moguće, i to: ma-slinjaci, šume, šumsko zemljište (ukoli-ko posebnim zakonom nisu proglašene za nacionalni park, rezervat i stanište ugroženih ili zaštićenih vrsta životinja ili biljaka), stambene zgrade, stan, poslov-na prostorija i poslovna zgrada. Predmet povraćaja je neizgrađeno građevinsko ze-mljište. Međutim, ukoliko je neizgrađeno građevinsko zemljište predato jedinici lo-kalne samouprave ili nekom drugom, radi privođenja namjeni u skladu sa planskim

aktom, neće biti vraćeno bivšem vlasniku ukoliko u vrijeme podnošenja zahtjeva vrijednost izvedenih radova prelazi naj-manje jednu trećinu vrijednosti od ukupne vrijednosti predviđenih radova.Zakon rje-šava i pitanje zakupnog odnosa, tako što propisuje da bivši vlasnik stupa na mjesto zakupodavca, a njihova prava i obaveze se uređuju u skladu sa ugovorom o zaku-pu i Zakonom o obligacionim odnosima. Vraćaju se i pokretne stvari ukoliko nisu zakonom proglašene za nacionalno blago.

Vrijednost oduzetih stvari i prava se utvrđuje prema stanju imovine u momen-tu oduzimanja, a što se tiče same procene vrijednosti doneta je posebna Uredba o proceni vrijednosti i utvrđivanju nakna-de za oduzetu imovinu. Stranke mogu na visinu procijenjene imovine da podnesu prigovor Komisiji za povraćaj i obešte-ćenje u roku od osam dana od dostavlja-nja zapisnika a u istom roku je Komisija dužna razmotri prigovor, i ako nađe da je osnovan, izvrši odgovarajuću promenu podataka i donese rješenje.

Postupak povraćaja i obeštećenjaPostupak pokreće bivši vlasnik zahtje-

vom koji podnosi Komisiji, najkasnije u roku od 18 meseci od dana obrazovanja Komisije u opštini na čijoj teritoriji se stvar nalazi, odnosno nadležni državni or-gan u slučaju postojanja javnog interesa. Uz zahtjev se podnose:

•Podaci o oduzetoj imovini,odnosno adresu, lokaciju, površinu i broj lista ne-pokretnosti;

•Pravni osnov, način i vrijeme podr-žavljenja;

•Pravni osnov zahtjeva;•Lične podatke o nasljednicima ili

drugim licima koja imaju pravo na povra-ćaj oduzetih prava;

•Drugi dokazi koji su od značaja za postupak.

Postupak po zahtjevu je bio u nadlež-nosti opštinskih komisija do dana stupa-nja na snagu Zakona iz 2007. godine kada su formirane tri regionalne komisije, i to: Regionalna komisija u Podgorici koja po-kriva centralni deo Crne Gore, Regional-na komisija u Baru koja pokriva oblast primorja i Regionalna komisija u Bijelom Polju koja pokriva sjevernu oblast zemlje.

Nakon podnošenja zahtjeva, zakazuju se i održavaju usmene rasprave i angažuju veštaci. Komisija odlučuje o povraćaju, odnosno obeštećenju u prvom stepenu rješenjem, koje dostavlja nadležnim orga-nima radi izvršenja, kao i organu koji vodi katastar nepokretnosti. Drugostepeno je nadležna Komisija za žalbe kojoj stranke mogu dostaviti žalbu u roku od 15 dana od prijema rješenja.

Rezultati i problemi denacionalizacije u Crnoj Gori

U izveštaju o napretku Evropske ko-misije konstatovano je da u Crnoj Gori proces denacionalizacije teče veoma spo-ro. Sa druge strane, u izveštajima Vlade se ističe da Crna Gora uredno i blagovre-

25

PEČAT

meno izmiruje obaveze, a Vlada svake godine, u budžetu za narednu, u saradnji sa Fondom planira i obezbjeđuje novac za isplatu bivših vlasnika. Međutim, od izveštaja, najbolje o dinamici restitucije govore rezultati.

Ukupno je podneto 10.847 zahteva biv-ših vlasnika, od kojih je rešeno 5.780 pred-meta ili 53 %. Fondu za obeštećenje je do 31. 01. 2014. godine dostavljeno, od strane Komisije za povraćaj i obeštećenje, 1.339 konačnih rešenja, čija ukupna vrednost iznosi 211,2 miliona eura. Iznos koji je , u novcu ili obveznicama isplaćen od strane Fonda za obeštećenje je 120,9 miliona eura, tako da trenutna obaveza Fonda prema biv-šim vlasnicima iznosi 90,3 miliona eura.

Uprkos brojnim izmjenama, zakon nije pružio najbolja rešenja u mnogim spornim situacijama. Pored loših rješenja, problemi su nastali i u praksi, primenom zakonskih odredbi. Proces restitucije, za pojedine bivše vlasnike, traje čitavu de-ceniju i pol i nema izgleda da će se brzo privesti kraju. Apsurdan je i postupak po pravnim ljekovima. Naime, bivši vlasni-ci koji su odbijeni mogu da pokrenu spor pred Upravnim sudom. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o povra-ćaju oduzetih imovinskih prava i obešte-ćenju, u slučaju prihvatanja žalbe postu-pak se ponovo vraća Ministarstvu finan-sija na razmatranje, odnosno jednoj od tri regionalnih komisija, čime se zatvara krug iz koga bivši vlasnici retko izlaze kao pobjednici. Zbog nemogućnosti da svoja

prava ostvare pred sudom, Udruženje za povraćaj imovine je podnelo 2009. godine kolektivnu tužbu 3000 građana protiv dr-žave sudu u Strazburu. Oni ističu da su im povređena prava iz Ustava i Konvencije o pravima i slobodama.

Još jedna specifičnost ovog zakona je-ste nevezivanje za datum, od kojeg oduze-ta imovina može biti predmet povraćaja, za razliku od drugih zakona zemalja bivše Jugoslavije. Međutim ni u njemu bivši vlasnici nisu bili pošteđeni nedoumica i novih nepravdi. Veliko nezadovoljstvo je izazvala odredba koja je unesena izmena-ma i dopunama iz 2007. godine, po kojoj bivši vlasnici kojima je za oduzeta imo-vinska prava određena naknada u novcu ili drugim stvarima i pravima nakon stu-panja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji iz 1968. godine nemaju pravo na povraćaj ili obeštećenje u skladu sa ovim zakonom. Takođe, je vrlo sporan čl. 7. st. 4. po kome nemaju pravo na povraćaj ili obeštećenje ni bivši vlasnik koji je imovinska prava prenio u opštenarodnu, državnu, društve-nu ili zadružnu svojinu pravnim poslom ili jednostranim aktom, jer ti akti nisu bili rezultat njihove slobodne volje.

Takođe, na indirektan način, nekim drugim propisima su otežali i onemogu-ćili ostvarivanje prava bivših vlasnika. Nadležni organi su vratili oduzetu imovi-nu, međutim u čl. 9a. Zakona o porezu na nepokretnost propisano je da za zemljište koje se ne obrađuje, organ državne uprave

nadležan za poslove poljoprivrede može uvećati poresku stopu za 50% u odnosu na utvrđenu, a ukoliko je u pitanju stambeni objekat, odnosno stan, koji ne predstavlja stalno mjesto prebivališta vlasnika, pore-ska stopa se može uvećati 100% u odnosu na utvrđenu. Zbog ovih odredbi, veliki broj bivših vlasnika se odrekao svoje po-vraćene imovine u korist nadležne opšti-ne, jer su ili državljani drugih zemalja ili zbog posla i života u gradu nisu u moguć-nosti da obrađuju svoje zemljište.

Ono što mora biti jasno svim koji su ušli u proces denacionalizacije jeste da su i građani i državni organi, kao i druge institucije angažovane na u ovom procesu, na istoj strani, i da su uzajamno razumijevanje i saradnja u korelaciji sa uspješnim rješavanjem problema. Brojna pitanja se moraju rješavati u hodu a ne smije se bježati ni od izmena i dopuna postojećeg zakona. Apsolutne pravde nema tako da bivši vlasnici ne mogu očekivati brzo i potpuno rješavanje, niti se država usudila da se obaveže na tako nešto. Rješavanju treba pristupiti poste-peno i u skladu sa ekonomskim moguć-nostima. Nasljeđeni problemi iz prošlosti se moraju rešavati tako da se ne otežava sopstvena budućnost. Svakako, samo praksa može pokazati koji je put najbo-lji, i jedino njenim praćenjem, osluškiva-njem problema stranaka u postupku, stal-nim usavršavanjem postojećih rješenja, saradnjom nadležnih institucija, moguće je dostići pravo i pravdu. u

26

PEČAT

Prva otmica dogodila se 15. februara 1993. godine u selu Kruševci. Nai-me, toga dana je, prema kazivanju

žrtava, grupa od deset do dvadeset unifor-misanih lica, pripadnika paravojnih forma-cija bosanskih Srba iz Čajniča, upala u selo i kidnapovala petočlanu, nezaštićenu po-rodicu Bungur. Toga dana su oteti Ramiza Bungur, stara oko šezedest godina, doma-ćica, Muamer Bungur, sin Ramize star 14 godina, snaha Zlatija, stara oko 30 godina i Zlatijino dvoje maloljetne djece Amela od dvije i po godine i Alema od osam mjeseci. Zanimljivo je da je osmomjesečna Alema prohodala i prve korake napravila baš u zatvoru u Čajniču.

Žrtve ove otmice su prepoznale da su se među otmičarima nalazile i njihove komšije iz susjednog sela Trpinje, koje se nalazi na bosanskoj strani udaljeno od sela Kruševci oko dva kilometra.

Dugo vremena se nije ništa znalo za sudbinu ove porodice. Tek nakon što su proveli tri i po mjeseca u zatvoru u Čajniču, posredstvom komisija za raz-mjenu, razmijenjeni su za srpske borce u Goraždu.

Druga otmica se dogodila dan kasni-je, 16. 02., u selu Ravni. Druga grupa uniformisanih lica, bosanskih Srba iz Čajniča, u ranim jutarnjim časovima, oko 5 sati, upala je u selo Ravni i tom prilikom kidnapovala sedam lica, svi sa prezimenom Bungur. Prilikom otmice ubijen je Bungur Latif, rođen 1905. go-dine. starac, gotovo nepokretan. Latif je ubijen na veoma surov način, nakon što je prethodno mučen, a prema izjavi nje-gove supruge Lamke, obje ruke su mu prelomljene ispod podlaktica iz kojih su

virile kosti. Lamka je sve vrijeme prisustvovala ovoj sceni i izjavila da kada su ih otmičari poveli prema Čajniču i kada

Niko nije odgovaraoPored brojnih zločina koji su su se dogodili tokom 1992-95. na prostoru Bukovice, kao što su ubistva, paljenje kuća i vjerskih objekata, fizičko zlostavljanje i pljačka imovine, početkom 1993 godine dogodile su se i dvije otmice mještana Bukovice.

n Piše: Jakub DURGUT

n Ostaci zapaljene džamije u

selu Planjsko

24 godine od otmice u Bukovici

27

PEČAT

su se udaljili oko 20-ak metara od sela čula je jedan ili dva pucnja iz pravca svoje kuće. Nakon upornog insistiranja rod-bine, posmrtni ostaci Latifa Bungura su, nakon osam mje-seci, doneseni u Pljevlja i sahranjeni na gradskom groblju.

U drugoj otmici oteti su: Bungur Osman i njegova supruga Almasa, stari preko sedamdeset godina, Bungur Lamka, supru-ga ubijenog Latifa, stara oko 75 godina, Bungur Sevda stara oko šezdeset godina, Bungur Vezira, stara oko 70 godina, Bun-gur Devla, stara oko sedamdeset godina, i njena slijepa kćerka Razija, stara oko 40 godina. Otmičari su potpuno slijepu Raziju ostavili u susjednom selu kod jedne srpske porodice, vjerovatno iz razloga što nije mogla samostalno da hoda, što bi ovoj grupi otežavalo putovanje. Žrtve ove otmice su prepoznale neka lica među otmičarima, kao na primjer izvjesnog Mašića iz susjedog sela Trpinje, udaljenog oko dva kilometra od sela Ravni.

Prema kazivanju žrtava, otmičari su, uz upotrebu sile i pri-jetnji, ovu grupu lica odveli u zatvor u Čajniče, gdje su, nakon 25 dana provedenih u zarobljeništvu, pušteni i vraćeni u Pljev-lja, kako je izjavio tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bu-latović: ˝Da je uz dobru volju i saradnju predsjednika Ćosića, predsjednika Karadžića i njega lično ova grupa oslobođena˝.

Prema izvještaju „Udruženja građana Bukovice“ iz Pljevalja, pored ovih otmica u periodu 1992-95 godine na prostoru Bukovice, koji obuhvata oko 35 manjih zaselaka, dogodilo se sljedeće - ubijeno je šest lica bošnjačke naci-onalnosti. Pretučeno je i zlostavljano 76 lica, a dva lica su izvršila samoubistvo kao posljedicu torture. Zapaljeno je najmanje osam kuća, a sve ostale su demolirane i opljačkane. Zapaljena je džamija u selu Planjsko i srušena eksplozivom munara u selu Raščići. Zapaljena je četvororazredna škola u selu Krčevine, a gotovo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je protjerano, osim 14 nekompletnih porodica koje su živjele u rubnom dijelu bliže Pljevljima.

Početkom 2010. godine, uhapšeno je i osumnjičeno 7 lica pripadnika VJ i policije Crne Gore za dešavanja u Bukovici, međutim zbog nedostatka dokaza svi su oslobođeni. u

n Ostaci zapaljene kuce Latifa Bungura

www.gikoko.baDžemala Bijedi a 185, tel: 033 455 333

28

DRUŠTVO

“Prtido smrti...”I. M. Plavnik

Ovaj moto pjesnika i filozofskog poslenika, odražava način nje-govog života i odlaska sa ovog

svijeta. Završila se jedna velika odiseja života, jednog istaknutog sandžačkog i duhovnog kulturnog djelatnika, čiji ži-vot je započeo u Plavu (Južni Sandžak), a dalje ga vodio preko Peći, Beograda do ponovo Plava, zatim Podgorice, Pri-štine, Ciriha, Rima, Milana, Cazina, Bi-haća, Velike Kladuše, Sarajeva, ponovo Prištine, i na kraju, Peći i Vitomirice, gdje je našao vječiti smiraj svoje duše. Svaka njegova riječ je pažljivo notirana i osmišljavana od kosmičkih vizija do prema čovjeku i zemlji. Geteovski od-nos prema zavičaju. Riječi su nedovolj-ne da se oprostimo od ovog izuzetnog intelektulaca i prijatelja, kakav je bio Ismet M. Plavnik.

Sažeta biogafija pisca

Ismet MARKOVIĆ Plavnik (1948-2017), pjesnik, filozofski pisac i prevoditelj, rođen je 17. marta 1948. godine u Prnjavoru kod Plava u Juž-nom Sandžaku. Preselio na Ahiret 12. 01. 2017. Ukopan je na Muslimanskom mezaju u Vitomirici, kod Peći. Rodite-

lji: Halit i Iljka, rođena Tošković. (Djed Smajo, bio je rođeni brat narodnog pr-vaka Bošnjaka Plava i Gusinja, Dema Markovića, kojeg je karadačka oku-paciona vlast i Prijeki sud Crne Gore, prvog (od 12 prvaka) strijeljala na Ra-cini u Plavu, za vrijeme prozetelizma (nasilnog pokrštavanja) 05. marta 1913. godine, zato što je odbio da pređe na pravoslavnu vjeru, kako ističe dr. Mu-stafa Memić u svom djelu „“Prozeteli-zam – Nasilno pokrštavanje Bošnjaka 1913. g. u Plavu”). Supruge: Nuka, ro-đena Ahmetović i druga supruga, Draga Babačić. Sa prvom suprugom izrodio je djecu: tri kćerke (Sabrina, Maja i Naila) i dva sina (Emin i Demir).

Završio je osnovnu školu u Plavu, a gimnaziju u Peći. Studirao je filozo-

fiju i sociologiju na univerzitetima u Beogradu i Prištini (diplomirao studije filozofije i sociologije). Sudjelovao je u čuvenim studentskim demonstracija-ma protiv režima 1968. godine u Beo-gradu. Pozdiplomske studije filozofije, započeo je na Univerzitetu “Kiril i Me-todije” u Skopju, ali ih je (zbog prinud-nog napuštanja Kosova, 1992, godine) morao prekinuti. Profesor filozofije, logike i sociologije bio je u srednjim školama: Gimnaziji u Plavu, a zatim u Bihaću Tursko-bosanski koledž i Ve-likoj Kladuši Mješovita srednja škola. Duže od dvije decenije bio je profesi-onalni novinar i urednik u Redakciji lista “Jedinstvo” Priština, te osnivač i jedan od osnivača listova “Omladinski pokret” Titograd-Podgorica, “Prezent” Cazin – izvršni urednik i “Aspekti” Ca-zin – glavni i odgovorni urednik. Na-pravio je jedan od najboljih intervjua sa istaknutim bošnačkim filozofom dr. Rasimom Muminovićem (1935-2012). Bio je urednik za poeziju u književnom časopisu “Stremljenja” u Prištini (1985-1988). Surađivao je sa brojnim redakci-jama uglednih listova i časopisa u neka-dašnjoj Jugoslaviji, koji su se pojavlji-vali u Beogradu, Prištini, Novom Sadu, Podgorici, Skopju, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani. Na Radiju Priština i Televi-ziji Priština duže vremena imao je an-gažman književnog kritičara i održavao izuzetnu suradnju sa tada vodećim no-vinarem Kosova Mahmutom Batilovi-

Naši merhumi - Sjećanja: Ismet Marković Plavnik(Plav, 17. 03. 1948. – 12. 01. 2017. Vitomirica)

Odlazak velikog sandžačkog pjesnika,filozofa i prevoditelja

n Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

29

DRUŠTVO

ćem, rodom iz Akova. Dalja aktivnost I. M. Plavnika, ogle-

da se, u veoma strpljivom prijevođenju sa albanskog na (tadašnji- srpskohrvat-ski jezik, danas bosanski. Dalje, prevo-dio je poeziju i drame autora sa Kosova i iz Albanije (A. Shkreli, I. Shkreli, L. Poradeci, S. Hamiti, E. Basha, N. Lako, N. Halimi, A. Gajtani, F. Brovina, M. Gaši i drugi). Sa francuskog jezika,

preveo je čuveno djelo „Politička filo-zofija“, od više autora norveških filozo-fa, koja je objavljena u više kulturnih centara: Podgorici, Sarajevu, Beogra-du, Prištini, Zagrebu i td. Pored toga, I. Marković Plavnik, je od 1966. godine, punih pet decenija bio prisutan u kul-turnoj javnosti, počev od Peći, tj. Vito-

mirice, gdje je počela i završila njegova odisejada. Dakle, od početka do kraja života, objavljivao poeziju, književnu kritiku, filozofske i sociološko-politič-ke analize, članke i osvrte, te sudjelo-vao je na renomiranim domaćim i ino-zemnim poetskim manifestacijama i susretima stvaralaca među kojima treba spomenuti Struške večeri poezije, Sme-derevska jesen, Skadarlijski književni susreti i razgovori, Sarajevski književni susreti itd. Jedan je od osnivača Plav-skih književnih susreta (1975), zajed-no sa akademicima dr. Esadom Mekuli-jem, Dušanom Kostićem, nenadmašnim kulturnim poslenikom Kemalom Šećer-kadićem, književnikom dr. Bajramom Redžepagićem, pjesnikom Vukmanom Otaševićem i autorom ovih redova.

Egzistencijalno simbolički smisao poetskog stiha

U poeziji I. M. Plavnik je slijedio, uz Ismeta Rebronju (1942-2006), simbo-listički egzistencijalizam slobodnog sti-ha, istaknutog bošnjačkog i europskog

pjesnika, Maka Dizdara (1917-1971). Važio je za jednog od najsuptilnijih perfekcionista i stilista, na čemu bi mu posebno i sigurno čestitali, da su bili u prilici, akademik dr. Smail Balić, poli-tičar i publicist Adil-beg Zulfikarpašić, Mehmed Meša Selimović, filozof i lek-sikograf dr. Nerkez Smailagić, dr. Baj-

ram Redžepagić (1939., koji sada živi u Australiji) i drugi. Dakle, Ismet Mar-ković Plavnik, nije stekao zvanje dok-tora znanosti, ali svojom pismenošću i obrazovanjem nije nimalo zaostajao od spomenutih velikana. U svojim pje-sničko-filozofskim mišenjima, uvijek je gledao unaprijed, i nije se osvrćao na ono što bi čitatelje opterećivalo, poseb-no je odbacivao predrasude i nacional-ne stereotipe. Ali, svoj kredo je strpljivo stvarao na jasnim etičko-estetskim prin-cipima. Svoju metaforičko-metafizičku filozofiju poezije je umjetničko-estet-skim pregnućem, doveo do savršenstva. Zborio je i pjevao kosmopolitski iz srca, uma i duše. Posebno je njegovao smisao za dijalog, nošen odgovornim jezičkim iskazom, sa izuzetnim osje-ćanjem za vrijednosni sistem mišljenja. Poezija mu je prevođena na turski (knji-ga izabranih pjesama, Istanbul, 1986), njemački, francuski, italijanski, mađar-ski, albanski, makedonski i slovenački jezik.

U tom vremenu, potpisniku ove enciklopedijske odrednice oprošta-ja, data je podrška od strane filozofa dr. V. Jokića, dr. S. Tomovića i dr. R. Muminovića, da Ismeta Markovića Plavnika, preporučimo pažnji estatiča-ru i suvremenom filozofu dr. Kasimu Prohiću (1937-1984) na Univerzitetu u Sarajevu, u cilju pokretanja procedure stjecanja doktorata iz oblasti filozofije umjetnosti – estetike. Međutim, I. M. Plavnik nije pošao putevima ideologije, već njegovanju univerzalnih principa. Uvijek je želio biti slobodan pisac i i in-telektualac, bez ideologijskih ramova, koji su se mnogi uklapali i tako poniža-vali svoje stvaralaštvo. Svoje odgovo-re na brojna pitanja, uvijek je tražio u literaturi i u filozofiji. Posebno, visoko mišljenje o Markovićevom stvaralaš-tvu, imaju bošnjački akademici i filozo-fi dr. Ferid Muhić i dr. Enver Halilo-vić, koji su se pozitivno izrazili, gotovo podudarnim stavom, da je prerani od-lazak Ismeta Markovića Plavnika, sa ovog svijeta, ne samo veliki gubitak za njegovu porodicu, već je i nastala ve-lika praznina u književnosti i filozofiji, odnosno u poeziji danas, jer je njegovo djelo izuzetno značajan prilog pisanoj riječi i blagoslov za sve koji su ga znali (Ferid Muhić).

n Ismet Marković Plavnik

30

DRUŠTVOIzuzetna suradnja sa kolegama

Markovića su cijenili brojni, ne samo bošnjački i albanski, već inte-lektualci iz drugih etnosa, jer je bio nošen internacionalističkim i univer-zalnim idejama duha. Brojne kolege su se uvijek sa njim, sa radošću su-sretali. Nažalost, u brojnim situaci-jama nije bio shvaćen. Evo jednog mišljenja: „Ismeta Markovića Plav-nika, kako smo ga od milja u Beogra-du zvali Ilja (po skraćenom nadimku njegove majke), je bio veoma omi-ljen pjesnik i filozofski poslenik, još od 1968. godine, kada je, kao mladi student filozofije i pjesnik sudjelo-vao u studentskim demonstracijama, čak se i isticao po svojim britkim i demo-stenovskim govorima, u kojima su domi-nirale nove ideje ljudskog i filozofskog egzistencijalizma, pod uticajem Sartra, Jaspersa, Markuzea i drugih savremenih mislilaca. Uvijek mi je bilo zadovoljstvo da se sa Markovićem sretnem“ (dr. Dra-goljub Đokić). S druge strane, jedan od odmjerenih sunarodnika se posebno izra-zio povodom Markovićevog iznenadnog odlaska u vječiti smiraj. Ismet M. Plav-nik, je moj briljantni i dragi zavičajac, sa kojim sam se u Prištini družio od sredine 70-ih godina, pa sve do 1992. godine, kada je nastala agresija na Bosnu i Her-cegovinu, kada smo se iz Prištine morali pomjeriti u egzil na razne strane, kako bi spasili sebe i porodicu. Riječ je o veoma odgovornom intelektualcu i čovjeku, koji je, da je sreće, trebao biti urednik neke značajne bošnjačke izdavačke kuće ili univerzitetski profesor, jer je posjedovao takve intelektulane kapacitete, mnogo veće, nego što imaju drugi, koji su lahkše prošli, jer su bili ’podobnije’ nacionalno-sti. Za ljude je to bilo neshvatljivo, da se zove Ismet, a da se preziva Marković.“ (prof. Skender Redžepagić).

Karijera i djela

U književnost je ušao vrlo mlad, još kao gimnazijalac u Pećkoj gimnaziji, gdje je pripadao značajnoj literarnoj grupi u kojoj su bili: Alija Džogović, Darinka Jevrić, Bajram Đombaljaj, Musa Miketić, Mihailo Zvicer i drugi pisci. U toj grupi isticao se kao vrlo prodoran i originalan stvaralac.

Međutim, Marković je očigledno podrobno bio upozat sa situacijom na univerzitetima, i nije se zanosio nika-kvim nerealnostima. Znao je reći, da u vremenu „komunizma“ univerziteti ne-maju autonomiju i da bi on teško ostva-rio svoju mladalačku viziju, slobodnog mislećeg i kritičkog intelektulaca.

Najkraće rečeno, Plavnik je bio zastupljen u svim značajnijim antolo-gijama bošnjačke poezije i književne kritike, objavljivanim u proteklih tide-set godina u Bosni i Hercegovini i u inozemstvu, te je prisutan u kapitalnom projektu; Bošnjačka književnost u 100 knjiga (u realizaciji BZK Preporod, Sarajevo). Pisao je i objavljivao punih pet decenija, od 1966. godine.

Objavljena djela: “Mimohod” (Bi-jelo Polje, 1974), “Stablo u slovima” (Priština, 1978), “Raboš” (Priština, 1981), “Abidin” (Istanbul, 1986) i “Te-gobnik” (Beograd, 1987), te Antologiju poezije kosovskih stvaralaca (tadaš-njeg) srpskohrvatskog jezika: “Ikarov brat Antej” (Priština, 1989). U rukopisu su mu knjige pjesama: “Refugium here-ticorum”, “Starina” i “Doček u Kralje-vu”. Knjiga kratkih govornih tvorevina Bošnjaka iz Plava i Gusinja - “Hodili-ce”. Pored toga, autor je knjiga eseja: “Bošnjaštvo i antibošnjaštvo”, te studija o historijskom razvoju ideja u posljed-njih 5000 godina tokova civilizacije: “Hronoskopija” o herezi u monoteistič-kim religijama (hebrejstvu, krišćanstvu i islamu): “Hereza” i o Neitzscheovom shvatanju kulture i umjetnosti: “Dio-nis i Apolon”. Bivši je član Udruženja književnika Crne Gore i Društva pisaca Kosova, te Saveza novinara Jugosla-

vije. Bio je član Nezavisne unije profesionalnih novinara Bosne i Hercegovine. Bio je član Udruže-nja pisaca Sandžaka i član Matice Bošnjaka – Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka. Govorio francuski, njemački, ita-lijaski i albanski jezik.

Zbog otvorenog pritisaka, progona i kažnjavanja od strane (srpskih) ekstremnih nacionalista iz redova tzv. “inteligencija”, bio je primoran da u oktobru 1992. godine napusti Kosovo u najte-žem vremenu u trajanju od jedne “turbulentne” decenije i prove-de u gotovo potpunoj izolaciji i surovim uvjetima izbjeglištva u Švicarskoj, Italiji i na kraju u Bo-

sni i Hercegovini. Na Kosovo Ismet M. Plavnik, se vraća, po pozivu (nakon 10 godina) u oktobru 2002. godine. Te go-dine, postaje savjetnik ministra u Vladi Kosova (dr. Numan Balić) za medije i manjinske zajednice. Prema programu Vlade bilo je pripremljeno i dogovore-no, da Matica Bošnjaka iz Sandžaka, objavi izabrana djela Ismeta Markovi-ća Plavnika u deset tomova. Međutim, sporovi koji su kasnije slijedili između Markovića i nekih članova Vlade, nije došlo do realizacije ovog projekta, ali to ne smatramo Markovićevom kriv-njom, već propustom, onih neodgovor-nih pojedinaca koji nisu respektovali Plavnikovo kritičko mišljenje, kao ni stavove bošnjačke manjinske zajed-nice na Kosovu. Zbog toga, bošnjač-ke institucije u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, kao i Kosovu su dužne, da se najozbiljnije posvete objavljivanju izabranih djela pjesnika, esejiste i fi-lozofa, Ismeta M. Plavnika, jer je uku-pnim angažmanom to zaslužio. Nakon izlaska iz Vlade Kosova, književnik i filozof Ismet Marković Plavnik, je bio imenovan za savjetnika i prevodioca u Kabinetu gradonačelnika Grada Peći.

Geteovski odnos prema zavičaju

Bez obzira što nikad nije od svog za-vičaja Plava, čije ime je ugradio u svoj pseudonim, PLAVNIK i time postigao svoj duhovni i književni identitet, pre-poznatljiv na književnom prostoru ex Jugoslavije, začudo, nikad nije dobio od svog zavičaja zasluženo priznanje,

31

DRUŠTVO

niti je to očekivao, niti je to tražio. Nje-gov odnos je do kraja bio geteovski. Gete je znao reći: „Zavičaj je zavičaj i kad te baca očaj.“ To je dobro znao Ismet M. Plavnik, ali njega nikad nije to iznenađivalo, što je netko bez ikak-vih referenci nagrađivan, a netko zbog referenci osuđivan.

Za Plavnika je bilo važno, da nosi svjetske interancionalne ide-je, pa je svoje prvo književno djelo „Mimohod“, objavio nakon punih osam godina čekanja, u Akovu/Bi-jelo Polje, u ediciji „Odzivi“, koju je uređivao, istao tako jedan huma-nista i pisac visokih kvaliteta, kao što je bio Ljubo Milićević. Ovo djelo je autor Plavnik posvetio Pikasu, bez sumnje, najvećem eu-ropskom slikaru XX stoljeća, koji je preminuo 1973. godine. Plavnik je Pikasov odlazak sa ovog svije-ta, ocijenio kao stvaranjem velike praznine i mimohodom, kako je naslovio svoje poetsko simboličko djelo.

Završno slovo

Pamtimo brojne skupove, koje je on organizirao, a posebno se zauzimao za obilježavanje Dana Bošnjaka na Ko-sovu 27-28. septembra svake godine. Organizirao je skupove u ovom kra-ju, i pozivao bošnjačke intelektualce sa raznih prostora, da dođu i da javno istupaju na Kosovu. Uvijek je bio do-stojanstven, čak i onog trenutka kad se

ogradio, od moje besjede, nisam mu uzeo za zlo, već kao imperativ razli-čitog pristupa određenim nacionalnim fenomenima, što je naš volterijanski stav, sa čuđenjem popraćen u sali, gdje se održavala ova manifestacija. To je činio do kraja života, kada je živio kao

slobodan pisac i umjetnik u Vitomirici. Uvijek kad smo išli na razne znanstve-ne skupove, koje je organizirao Univer-zitet „Hadži Zeka“ u Peći, zajedno sa uvaženim prof. dr. S. Međedovićem, zatim sa prof. dr. S. Kalačem, prof. dr. M. Nukovićem i drugim kolegama i prijateljima, vrlo rado smo navraćali kod Ismeta M. Plavnika i sa njim vodili veoma kreativne dijaloge, koji su bili izazov za naše buduće susrete, i uvijek su bili na ljudskoj i filozofskoj visini. Imajući u vidu način akademskog iz-ražavanja, pored akademika filozofa F. Muhića, akademika Dž. Jahića, akade-mika H. Muratagić Tune, književnika Alije Isakovića i filozofa R. Mumino-vića, nismo znali takve pojedince, tkoji ljepše zbore, sa savršenom dikcijom, na bosanskom jeziku, od Ismeta M. Plav-nika. Dakle, svojoj u estetskoj komuni-kaciji je pridavao izuzetnu pažnju, to je bio i ključna osobenost njegovog stva-ralačkog diskursa.

Život ga je vodio po raznim bespu-ćima i bogazama, čitave jedne svjevr-sne odiseje. Iznenadna smrt koja je doš-la 12. januara 2017. godine, spriječila ga je, da napravi sintezu svog filozof-

skog književnog duha. Vjerujem, da će njegove kćereke i sinove imati dosta posla da srede Plavni-kovu duhovnu ostavštinu. Mnogo vremena smo proveli zajedno, po-čev od Plava, Beograda, Prištine i drugih centara. Uvijek su nam susreti bili srdačni. Plavnika je nosila iskrena, odmjerna i topla ljudska i pjesnička riječ, koja po-vezije ljude i koja zrači posebnom svjetlošču, a to je svjetlost poezije i susreta sa filozofijom nade. Ri-ječ nade, jednog Stabla u slovima, kako je naslovio jedno svoje poet-sko djelo. U mojim očima, bio je

visočiji od D. Kostićevog Visitora i E. Mekulijevog Hridskog krša. Mnogo će mi nedostajati.

Na koncu, Ismet M. Plavnik, iza sebe je ostavio tri kćerke (Sabrinu, Maju i Nailu), sinove (Emina i De-mira) i drugu hanumu Dragu Babačić (direktorica Osnovne škole u Vitomiri-ci). Prva supruga Nuka, preselila je na Ahiret, prije šest godina. Počivaj u miru dragi i nezaboravni prijatelju. Neka ti se dragi Allah smiluje i podari život u dženetskim baščama. Amin! u

Autor ovih redova, dok je pisao ove redove, nije mogao da se uzdrži. Njego-vo lice su kvasile suze, zbog čega nije mogao vidjeti u pravom smislu tekst u monitoru računara. Zbog toga, svjestan je svih propusta, na koje mu je ukazao prijatelj S. Redžepagić iz Sarajeva. Vri-jeme neumitno teče, da li će biti vakta, da se sve to ispravi i dopuni, to nam je želja, ako nam dragi Allah dž.š. u tome dozvoli, jer to naš Ismet, pjesnik, filozof i prevoditelj u cjelosti zaslužuje.

32

DRUŠTVO

Nakon odluka Berlinskog kon-gresa (1878.), kojima su Plav i Gusinje dodijeljeni Crnoj Gori,

vršen je ogroman pritisak na Osmansko carstvo da se odluke provedu. U tom smislu vođene su opsežne diplomatske aktivnosti velikih evropskih sila te Crne Gore, koji su insistirali na poštivanju odluka donesenih u Berlinu. Plavljanji i Gusinjani su u tim diplomatskim ak-tivnostima držani po strani, tražeći od njih da pospogovorno ispoštuju odluke donesene na Berlinskom kongresu. Sto-ga je po nalogu Porte 19. avgusta 1878. godine, a pod pritiskom velikih sila, krenuo prema Gusinju mušir Mehmed Ali-paša, kako bi predao Gusinje i Plav Crnoj Gori. Glavni odbor Prizrenske lige nije prihvatio prijedlog Mehmed Ali-paše, koji je imao zadatak da sa se-dam četa regularne osmanske vojske i jednom četom albanskih vojnika dođe u Gusinje i Plav i prisili glavare i stanov-ništvo ovih krajeva da prihvate odluke Berlinkog kongresa. Komitet narodnog spasa održao je vanrednu sjednicu 26. avgusta 1878. posvećenu dolasku Meh-med Ali-paše u Đakovicu. Na sastanku ovog Komiteta zahtjev mušira Mehmed Ali-paše jednoglasno je odbijen i o tome je obaviješten glavni odbor Prizrenske lige. Protiv ustupanja Plava i Gusinja Crnoj Gori, najviše su se zalagali po-dodbori u Plavu i Gusinju, koje je pred-vodio Ali-paša Šabanagić Gusinjski. U Glavnom odboru Prizrenske lige u tom pogledu nije postojao jedinstven stav. Ali-paša Šabanagić Gusinjski je uspio da na svoju stranu pridobije istaknu-te prvake Đakovice Ahmeda Korenicu i Sulejmana Vokšija, a Abdulah-paša Dreni opredijelio se da muširu Mehmed Ali-paši pruži gostoprimstvo u svojoj kući i time mu i svojim životom garan-tuje sigurnost. Ali-paša Šabanagić, sa

grupom plavsko-gusinjskih prvaka, sa oko 5.000 dobrovoljaca stigao je u Đa-kovici kako bi Mehmed-Ali-paši sprije-čio dolazak u Gusinje. Kako ovaj nije odustajao od svog pohoda, a Gusinjani, Plavljani i Albanci mu nisu dozvoljavali da pođe prema Plavu i Gusinju, došlo je do oružane borbe u kojoj su poginuli mušir Mehmed Ali-paša i Abdulah-pa-ša Dreni, u čjoj je kući ovaj bio smje-šten. Prema austrougarskim procjenama u ovim borbama bilo je angažovano 8-15.000 boraca, a prema albanskim, bilo ih je znatno manje, oko 3.500 bo-raca.

Ubistvo Mehmed Ali-paše je dovelo do zaoštravanja odnosa između Porte i ostalih potpisnika Berlinskog kongresa, na jednoj, i plavsko-gusinjskg pokreta za odbranu i Prizrenske lige na drugoj strani. Crna Gora je bila spremna da si-lom zaposjedne Plav i Gusinje. Stoga je delegacija knjaza Nikole stigla na Muri-nu. Tu je ona očekivala dolazak mušira Mehmed-Ali paše sa svojim jedinicama. Pošto njega nije bilo, pokušavala je da

neposredno uspostavi kontakt sa prvaci-ma pokreta u Gusinju i Plavu, ali u tome nije uspjela. Odgovoreno im je da niko živ ne može doći do Plava, „već neka kurir ide od kuda je i došao“. Poslije ubistva Mehmed Ali-paše došlo je do relativnog smirenja situacije. Albanski dobrovoljci su i suviše opterećivali po-ložaj plavsko-gusinjskih domaćinstava u vezi sa njihovom ishranom i smješta-jem, pa je dogovoreno da se oni vrate kućama, uz davanje čvrste obaveze (bese) da će se, ako Marko Miljanov sa svojim odredom bude izvršio napad, vratiti na teren u roku od 24 sata. Prema običajima i zakonima Leke Dukađijna, ostavili su svojih 12 bajraka u plavskoj džamiji, što je bio znak sigurnosti da će doći kada budu pozvani.

Pošto je nastao snažan otpor provo-đenju odluka Berlinskog kongresa po pitanju zaposedanja Plava i Gusinja, ve-like sile, Crna Gora i Osmansko carstvo su pokrenuli široke diplomatske aktiv-nosti, kako bi se ispoštovale odredbe Berlinskog kongresa. U maju mjesecu 1879. godine otpočela je sa radom Me-đunarodna komisija za razgraničenje iz-među Crne Gore i Osmanskog carstva. Oko predaje Plava i Gusinja pored čla-nova Komisije koju su činili predstavni-ci Crne Gore i Osmanskog carstva, bili su uključeni i poslanici Rusije, Njemač-ke, Italije, Austro-Ugarske, Engleske i Francuske u Istanbulu. Sva mjesta koja su bila predmetom razgraničenja bia su nesporna za stavljena pod crnogorsku kontrolu, pa je Komisija stavila akcenat na rješavanje pitanja Plava i Gusinja. Crna Gora je predložila da Komisija počne svoj rad upravo od ova dva mje-sta. Ovakvom stavu i insistiranju pred-stavnika crnogorske vlade suprostavio se delegat osmanske vlade, ističući da u Plavu i Gusinju nema osmanske vojske,

Diplomatska misija i pokušaj rješavanja Plavsko-gusinjske krize (1878.-1879.)

12 bajraka u Plavskoj džamiji

n Piše: Prof. dr. Izet ŠABOTIĆ

33

DRUŠTVOte da „Crnogorci, ako hoće, neka slo-bodno okupiraju ta mjesta“. Suprosta-vio mu se delegat Crne Gore u Komisiji Simo Popović, inače sekretar knjaza Ni-kole, ističući: „da osmanska država nije imala svoju posadu u Plavu i Gusinju ni u vrijeme Berlinskog kongresa, ali je ipak avgusta 1878. godine uputila Meh-med Ali-pašu da izvrši predaju ovih kra-jeva, jer su to od nje tražile velike sile“, i da je Mehmed Ali-paša u tom pohodu i stradao.

Komisija je bila svjesna težine i opasnosti upravo tog dijela zadatka. Ona je u tom vremenu dobila više pi-sanih predstavki koje su im dolazile iz Plava i Gusinja, upoznala se sa brojnim natpisima iz štampe, koja je ove doga-đaje svakodnevno pratila i sa određe-nim diplomatskim aktima, a onda je 9. avgusta 1879. godine dobila službeno pismo od Komiteta narodnog spasa iz Gusinja, potpisano od predstavnika: Gusinja, Plava, te kaza Đakovice, Peći i okoline, Prizrena i okoline, Debra i oko-line. U ime Gusinja i Plava predstavku je potpisao Komitet narodnog spasa. U predstavci se kategorički ističe da se bez predstavnika ovih krajeva i volje njegovih naroda nikako ne može riješiti pitanje Plava i Gusinja. U predstavci iz-među ostalog, stoji: „nikako neće moći biti izvršeno razgraničenje bez prisustva spomenutih poglavara i plemenskih baj-raktara i bez povjerenja koje bi im zato dao narod koji predstavljaju“, ističući dalje: „kada bi se izvršilo razgraničenje prema željama jedne strane, onda ta gra-nica nebi bila nikakva granica (...) bez bajraktara i poglavara ovo se pitanje ne može urediti“, te da oni ne mogu dati sa-glasnost za razgraničenje koje Komisija priprema da izvrši.

Provođenje odluka Berlinskog kon-gresa bio je složen proces i za velike sile i za Osmansko carstvo i Crnu Goru. To pokazuju brojne diplomatske aktivnosti između Crne Gore i Osmanskog carstva, te poslanika velikih sila koji su bili u Istanbulu. Ovi procesi su praćeni prepi-skom crnogorskih i osmanskih zvanični-ka, te prestavnika velikih sila. Razgrani-čenje je išlo veoma otežano, sa brojnim poteškoćama i neslaganjima. Sporovi su vođeni na cijelom prostoru, od mora do Gusinja, gdje je bilo nekoliko izuzetno osjetljivih tačaka. Među najosjetljivijim bile su one u zetskom području između Crnogoraca i albanskog plemena Gru-

da, u Kučkoj krajni između Crnogoraca s jedne, te Kuča, Gruda i Klimenta sa druge strane. Najsloženija situacija je bila na području Gusinjske kaze o čemu je član Komisije za razgraničenje ispred Crne Gore, Stevo Popović u više navra-ta ukazivao Vladi na Cetinju. U jednom izvještaju, između ostalog predlaže, da se popravi granica u korist Crne Gore kod Dinoša, a za uzvrat da Crna Gora da teritoriju kod Mokre. Prema ovim izvještajima složena situacija je bila i u Kučkoj Krajni, gdje su se članovi Ko-misije sporili oko mjesto Lipić, koje je osporavano Crnoj Gori.

Usljed složenosti pitanja, koje se od-nosilo na Gusinje i Plav, Stevo Popović, kao član Komisije, predlažio je crnogor-skim vlastima da se ovo pitanje, zbog osjetljivosti ostavi po strani. Crnogorski članovi Komisije su u avgustu 1879. insistirali da se ispoštuju odluke Berlin-skog kongresa te da linija bude izložena onako kako je pripremljena na austrij-skoj karti, kod utvrđivanja granice od mora do Gusinja. Sredinom avgusta, predstavnik Knjaževine Crne Gore u Međunarodnoj komisiji Stevo Popović, izvijestio je knjaza Nikolu „da za Plav i Gusinje Komisija neće ni da zna“. On

n Nove granice nakon Berlinskog kongresa

34

DRUŠTVOje dalje obavijestio Plamenca da izasla-nik Knjaževine Crne Gore u Istanbulu, vojvoda Stanko Radonjić „pregovara da se odluka Berlinskog kongresa u vezi Gusinja izmijeni“. O pismu iz Gusi-nja, javio je Niko Martinović, opširno obavještavajući o njegovom sadržaju i pojedinačno navodeći potpisnike pi-sma. Vojvoda Mašo Vrbica ministar unutrašnjih djela Crne Gre, izaslaniku Crne Gore u Istanbulu Radonjiću javio je slijedeće: „Mi smo iznenađeni time što je ovo jako ugrožavajuće pismo pot-pisano poglavarima: Đakovice, Peći, Prizrena i Debra, koji zvanično pripada-ju Osmanskoj državi“, da bi zatim za-ključio: „Nećemo nikako dopustiti da se u tijema okruzima radi u ime nekakve Albanije, egzistiranje koje mi ne prizna-jemo“. Crnogorski članovi Komisije su se žalili i na Husein-pašu Skadarskog, koji je imao spriječavao razgraničenje, te su tražili njegovu smjenu. Safet-paša ministar spoljnih poslova Osmanskog carstva je svu krivicu svalio na Huse-in-pašu, obećavši njegovu smijenu. Ne-što kasnije je od strane osmanske vlasti isti smijenjen, a na njegovo mjesto do-šao je Ali Hajdar-paša. No, i nakon toga, situacija se nije značajnije promijenila, jer korijeni otpora nisu bili u pašama i vezirima, već u narodu koji se ni po koju cijenu nije mogao odvratiti od toga da brani „svoj vatan“.

Koliko su navedeni odnosi bili opte-rećenje i Crnoj Gori i Osmanskom car-stvu, pokazuje dinamika diplomatskog djelovanja i pisama koje je slao vojvoda Stanko Radonjić, izaslanik Crne Gore u Istanbulu vojvodi Maši Vrbici. U nave-denim izvještajima pitanje Plava i Gusi-nja je bilo glavno pitanje, koje je crno-gorski predstavnik Radonjić postavljao pred Portu. Po osnovu toga, Radonjić je obavljao brojne razgovore, prije sve-ga sa Safet-pašom, ali i sa poslanicima velikih sila. Razgovaralo se posebno o uticaju na rad Komisije od strane Hu-sein-paše, te o ušančavanju osmanske vojske u Zeti, što je uticalo na razgrani-čenje i ukupne odnose na ovom područ-ju. U tim razgovorima sa Safet-pašom, Radonjić je dobijao uvjerenja da će se sva ova pitanja riješiti na najbolji način. U pregovorima sa osmanskom stranom Radonjić se uglavnom držao instrukcija koje je dobio kad je pošao sa Cetinja. Glavno pitanje i razlog njegovog do-laska u Istanbul bilo je pitanje predaja

Plava i Gusinja Crnoj Gori. Stoga je bio veoma uporan u insistiranju rješavanja ovog problema. Kako je za Portu ovo bio složen problem, Safet-paša mu nije mogao garantovati brzo rješenje, pa je shodno tome odgovorio: „Visoka Porta bi odavno to pitanje završila, saglasno zaključcima Berlinskog ugovora, ali se

od vaše strane iskazala želja o promjeni Plava i Gusinja za neke druge krajeve, i to posebno za Kučku Krajinu“. Rado-njić ga je uvjeravo da to nije stav crno-

gorske strane, te da se Plav i Gusinje nikako ne mogu usporediti sa krševitom Kučkom Krajnom. Stoga je Safet-paša kazao Radonjiću da o pitanju preda-je Plava i Gusinja treba da raspravlja ministarski savjet, i da treba sačekati odluku istog. Radonjić nije bio zadovo-ljan takvim odnosom, a posebno radom Komisije za razgraničenje, ukazujući na otvoren otpor osmanskih članova Ko-misije. Uvjeravanja Safet-paše, išla su u smjeru da će se navedeno pitanje riješiti i da će isto rješavati ministarki savjet. No, Radonjić je od samog početka bio poprilično rezervisan prema obećanijma Porte i Safet-paše i nije se uopšte nadao nekom brzom rješenju pitanja, o čemu je obavijestio vojvodu Mašu Vrbicu.

Kriza oko Plava i Gusinja se sve više usložnjavala, čega je bio svjestan i Radonjić, pa je jasno stavio do znanja Porti, da ukoliko se ne ispoštuju odred-be Berlinskog kongresa, da će knjaz Nikola biti prinuđen drugim sredstvima riješiti ovo pitanje, što bi nanijelo veliku štetu Porti kod velikih sila. Radonjić je tražio da se Plav i Gusinje predaju Cnoj Gori po uzoru na Podgoricu. Kao glavni razlog ne poštivanje odluka Berlinskog kongresa, Safet-paša je uzimao strah od reakcije Prizrenske lige. Prizrenska liga je svoj stav prema plavsko-gusinjskom sporu pokazala u pismu koje je uzne-mirilo Portu i Safet-pašu. Radonjić nije bio zadovoljan sa ovakvim odgovorom

n Alipaša i Prizrenska liga

n Marko Miljanov

35

DRUŠTVO

Safet-paše i odnosom Porte, o čemu je izvijestio druge izaslanike u Istanbu-lu. Posebno se žalio na to da ga sultan još uvijek nije primio. Stoga nije bio optimista, kod rješavanja ovog pitanja, jer je Porta, kao i strani predstavnici u Istanbulu, daleko više bili opterećeni i zauzeti „Grčkim pitanjem“.

Ovakav razvoj situacije u vezi predaje Plava i Gusinja Cr-noj Gori, sve više je opterićivao crnogorsku vlast. Stoga je kn-jaz Nikola tražio od Radonjića da upozna strane poslanike u Istanbulu s tim problemom, te da insistira kod Porte predaju Plava i Gusinja bez odlaganja. Radonjić je postupio po upu-stvima knjaza Nikole. Upoznao je strane poslanike o navede-nom problemu, te je ponovo insistirao kod Safet-paše da mu da garancije, kako misli riješiti navedeno pitanje. Safet-paša je još jednom ukazao na složenost ovog problema, te se pozvao na izvještaj prizrenskog valije, da među Albancima zbog Gusinja i Plava vlada velika uzrujanost, te da su albanska plemena rije-šena krvlju braniti ova mjesta. Zbog toga se Porta ne može sada miješati u tako osjetljive poslo-ve. Zato je spremna zatražiti od knjaza Nikole, da se pitanje

Plava i Gusinja odloži za neko vrijeme. Radonjić se nije složio sa takvim sta-vom Safet-paše i uvjeravao ga da Porta lako može završiti navedeni posao pre-daje Plava i Gusinja, kao što je uradila za neka druga mjesta, ali da to neće. O ovakvom stavu Porte, Radonjić je upo-

znao strane poslanike u Istanbulu, te tra-žio da isti utiču na Portu da se predaja Plava i Gusinja izvrši bez odlaganja. U prilog crnogorskoj strani u ovom vre-menu nije išlo ni to što je ruski poslanik Lobanov, koji je bio upoznat detaljno sa ovim pitanjem i koji je Crnu Goru be-zrezervno podržavao, otišao privremeno iz Istanbula, a zamijenio ga je Soburov, ruski poslanik iz Atine.

Knjaz Nikola je u septembru 1879. godine donio odluku da se Plav i Gu-sinje zauzmu silom. U pismu koje je uputio Iliji Plamencu stoji: „ Turci nam ga moraju predati i mi nećemo zato po-harčiti ni jednog čojka ni fišeka... treba-će nam s oružjem to pitanjem svršiti pa pošto-potom bilo, no počem da krajna nužda skopčana je s velikim žrtvama i mukama ali u isto sa čašću našega oruž-ja, treba je dobro i vješto ukriti.“ Rado-njić je u Istanbulu nastavio svoju misi-ju, pokušavajući izdejstvovati kod Por-te rješavanje pitanja Plava i Gusinja o čemu redovno izvještava vojvodu Maša Vrbicu. Pri čemu ističe, da pokušava na sve načine privoliti Portu na to, idući od paše do paše, od poslanika do poslanika, ali nije bilo rezultata. Porta se pravdala, da je za rješenje ovog pitanja i razgrani-čenja sa Crnom Gorom, te da su izdali

naredbu valiji kosovskom, do-cnije Muktar-paši skadarskom, da preduzme nužne mjere o iz-vršenju predaje Plava i Gusinja. Radonjić je ovo smatrao izgo-vorom i odugovlačenjem Porte, te je bio ubijeđen da se Plav i Gusinje nemogu uzeti bez vojne sile. On posebno nije vjerovao u postojanje nekakve „Arbanaš-ke lige“, čije se reakcije navod-no Porta posebno plašila, jer da postoji „Arbanaška liga“ ona bi branila okupaciju Novopazar-skog sandžaka u kojem je ušla austrougarska vojska.22 Porta se pravdala činjenicom da ni u jednom od ovih mjesta, nema niti carske vojske, niti činovni-ka. Crnoj Gori je bilo jasno da se Plav i Gusinje mogu zauzeti samo vojnim putem. Stoga je knjaz Nikola pripremao vojsku koja će napasti Plav i Gusinje, što se ubrzo i desilo. u

(nastavak u slijedećem broju).

n Knjaz Nikola je u septembru 1879. godine donio odluku da se Plav i Gusinje zauzmu silom

n Plavska džamija

36

DRUŠTVO

Sažetak

Hiljadu godišnja historija Bosne i Hercegovine u kontinuitetu, prepuna je brojnih nasrtaja i pokušaja da se njen teritorijalni integritet, državnopravni suverenitet, njena kulturna, i prirodna bogatstva stave pod upravu velikih sila, a nerijetko i pod suverenitet i upravu velikodržavnih projekata susjednih ze-malja.Geopolitički i geostrateški položaj države Bosne i Hercegovine predodredio je pravce nasrtaja osvajačkih težnji sa sjevera, juga, istoka i zapada. Mnogi su mislili da vladaju Bosnom, ali im se to samo činilo. Tako je bilo i u posljednjem osvajačkom nasrtaju na suvernu i neza-visnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ponovo priznatu u aprilu 1992. godine, kao subjekt Međunarodnog javnog pra-va. Nakon ponovne obnove suvereniteta i nezavsinosti Bosne i Hercegovine i na-kon disolucije SFRJ, na Bosnu i Herce-govinu je izvršena najbrutalnija agresija sa svih strana u cilju stvaranja Velike Sr-bije, Velike Hrvatske i Velike Crne Gore, u ratu koji je trajao od 1991. do 1995.godine. Iako nenaoružana, nezaštićena i bespomoćna, Bosna i Hercegovina je uspjela da se odbrani i zaštiti svoj teri-torijalni integritet, suverenitet, nezavi-snost i međunarodni subjektivitet. Ovim

člankom želimo potencirati ustavnoprav-nu i međunarodnopravnu utemeljenost za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u spletu historijskih okolnosti 1918. godine ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u međunarod-no priznatim granicama, sa unutrašnjom administrativnom podjelom, koju je ima-la i 1878. godine, kada je bila predmetom međunarodnih pregovora na Berlinskom Kongresu.Obnova nezavisnosti i suve-reniteta Bosne i Hercegovine u periodu

disolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je zasnovana na ustavnopravnom i međunarodno prav-nom osnovu koji su joj omogućili da bez pravnih prepreka, nakon provedenih pro-cedura ponovo stekne nezavisnost, me-đunarodni subjektivitet uz međunarodno priznanje i prijem u Ujedinjene Nacije 22. maja 1992.godine..

Ključne riječi: Bosna i Hercegovi-na, Ustavnost, zakonitost, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet, ustav-nopravna utemeljenost, međunarodni odnosi, međunarodni pravni akti, demo-kratija, međunarodni subjektivitet, refe-rendum.

Uvod

Ovdje ćemo se osvrnuti na politič-kopravni položaj i kontinuitet državno-teritorijalnog integriteta i ustavno-prav-nog položaja Bosne i Hercegovine od propasti Austro-Ugraske monarhije, do sticanja uslova za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Od-mah nakon sloma Centralnih sila, već 1.11.1918. godine, Zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine predaje vlast u ruke Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, koje je potom na prijedlog Glavnog od-bora, izabralo Narodnu vladu Bosne i

Ustavnopravna i međunarodna utemljenost obnove nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine

n Piše: Dr. Rizvan HALILOVIĆ

Uz 25. godišnjicu Dana nezavisnosti

Hiljadugodišnja historija Bosne i Hercegovine u kontinuitetu, prepuna je brojnih nasr-taja i pokušaja da se njen teritorijalni integritet, državnopravni suverenitet, njena kul-turna, i prirodna bogatstva stave pod upravu velikih sila, a nerijetko i pod suverenitet i upravu velikodržavnih projekata susjednih zemalja.Geopolitički i geostrateški položaj države Bosne i Hercegovine predodredio je pravce nasrtaja osvajačkih težnji sa sjevera, juga, istoka i zapada.

37

DRUŠTVOHercegovine u koju su ušli predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba.1

Osnivanjem narodnog vijeća Slo-venaca, Srba i Hrvata, te formiranjem Narodne vlade Bosne i Hercegovine, došlo je do konstituisanja nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba, na području južnoslovenskih zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom vlašću.Uređenje nove države je bilo na federativnom princi-pu, kao osnovice uređenja nove države2. Centralnu vlast države Slovenaca, Hrvata i Srba preuzelo je Predsjedništvo vijeća, a pokrajinske vlade, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Dalmacije i Hrvatske imale su u nadležnosti poslove pokrajinskog zna-čaja.Nedugo zatim, pod uticajem unu-trašnjih i vanjskih faktora, Narodno vije-će Slovenaca, Hrvata i Srba, 29.10.1918. godine, objavilo je namjeru da se ujedini sa ostalim južnoslovenskim zemljama, to jest sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.To je i učinjeno 1.12.1918. godine u Beogradu pred re-gentom Aleksandrom Karađorđevićem, po kojoj bi vladarsku vlast imao kralj Pe-tar, odnosno u njegovoj zamjeni regent Aleksandar, sa parlamentom i vladom.3

Bosna i Hercegovina kao cjelina za-držala je brojne odlike državnosti i terito-rijalnu cjelovitost, sa vladom koja je bila odgovorna centralnoj vladi u Beogradu.Vidovdanskim ustavom 1921. godine, koji je pošao od stanovišta nacionalnog unitarizma i državnog centralizma: „je-dan narod, jedna država“. Jugosloven-ska Muslimanska Organizacija (JMO) je uspjela da se u Ustavu ugradi član 135. kojim se u regionalnoj podjeli zemlje sačuvala teritroijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine, u njenim historijskim granicama.4 „Zakonom o razgraniče-nju oblasti, Bosna i Hercegovina će se razdjeliti u oblasti u svojim sadašnjim granicama. Dok se to zakonom ne uredi, okruzi u Bosni i Hercegovini važe kao oblasti.“5 Predhodna upravna podjela iz austrougarskog perioda sa šest okruga, koji su sada postali oblasti; Tuzlanska, Sarajevska, Mostarska, Travnička, Ba-njalučka i Bihaćka. Član 135. Vidovdan-skog Ustava na najbolji način je potvrdio činjenicu, da je još od ranog srednjeg vijeka postojao državnopravni, odnosno političko-teritorijalni kontinuitet cjelovi-te Bosne i Hercegovine.6 Bosna i Herce-govina između dva rata nije imala svoj samostalni pravni sistem, već je primje-

njivala pravni sistem Jugoslavije. Spora-zumom Cvetković-Maček od 26.8.1939. godine, Bosna i Hercegovina je dovede-na u jedan improvizovani ustavnopravni poredak, koji je vladao uz brojne represa-lije sve dok nisu Njemačka i Italija, 1941. godine razbile Kraljevinu Jugoslaviju i uspostavile svoje kvislinške tvorevine, Pavelićevu Nezavisnu Državu Hrvatsku i Nedićevu nacisitičku Srbiju.7

Odmah nakon pokretanja Narodno-oslobodilačkog rata, vojnopolitička pod-loga za obnavljanje državnosti Bosne i Hercegovine, su masovan odziv u NOP i masovno oprdjeljenje sva tri bosanska naroda za političku autonomiju Bosne i Hercegovine.Kao posebna historijska podloga za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine je, postojanje srednjevje-kovne države Bosne i postojanje jedin-stvenog bosanskog naroda koji je uspio sačuvati svoju posebnost i svijest o svo-joj državi Bosni, od najstarijih vremena do Prvoga zasijedanja ZAVNOBIH-a 25.11.1943. godine.8 AVNOJ je na dru-gom zasijedanju 29.11.1943. godine do-nio Odluku da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, kojom je odre-đen i položaj ZAVNOBIH-a kao nosioca državno-pravnih funkcija u federalnoj jedinici Bosni i Hercegovini. „U skladu sa federativnom izgradnjom Jugoslavije jeste činjenica da već sada osnovne or-gane narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodnooslobo-dilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja“. (tačka 3.)9 U toku rata je ubrzano vršena izgradnja bosanskohercegovačke državnosti, a na-

kon završetka rata 1945. godine izvršene su sve potrebne pripreme za izbor i sazi-vanje Ustavotovrne skupštine, koja je na sjednici održanoj od 28. do 31.12.1946. godine, donijela Ustav Narodne Republi-ke Bosne i Hercegovine.10

Ustavnopravna i međunarodna utemljenost obnove nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Ako se uzme u obzir Uredba o Bosan-skom vilajetu iz 1865. godine11 i Zemalj-ski Ustav (Štatut) za Bosnu i Hercego-vinu iz 1910. godine, koji su djelimično obnovili i unaprijedili državnost Bosne i Hercegovine, a posebno Vidovdanski Ustav iz 1921. godine, Ustavotvorna skupština izabrana na prvim slobodnim izborima, donijela je 31.12.1946.godi-ne, prvi Ustav Narodne Republike Bo-sne i Hercegovine, u njenoj modernoj historiji. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina je narodna država repu-blikanskog oblika.12 Član 2. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina, ostva-rena u svojoj oslobodilačkoj borbi svih naroda Jugoslavije kao narodna država, i izražavajući, na osnovu prava na samo-opredjeljenje, uključujući pravo na otcje-pljenje i ujedinjenje s drugim narodima, slobodnu volju svoga naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti, ujedinila se na osnovu načela ravnopravnosti sa Narodnom Republikom Srbijom, Narod-nom Republikom Hrvatskom, Narodnom Republikom Crnom Gorom, Narodnom Republikom Makedonijom i Narodnom

38

DRUŠTVORepublikom Slovenijom u zajedničku, saveznu državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.“13

Prema ustavu iz 1946. godine,14 ustavnom zakonu iz 1953.godine i usta-vu iz 1963. godine Jugoslavija je bila centralizovana država po pitanjima ure-đivanja društveno-ekonomskih i poli-tičkih odnosa, koji su bili subordinirani i centralizovani. Savez Komunista Ju-goslavije - SKJ, je bio centralizovan po principima demokratskog centralizma, sa vrlo malo demokratije i prviše centrali-stičkog rukovođenja.Iako je Jugosalvija bila savezna država sastavljana od fe-deralnih jedinica, po mnogim pitanjima državnog uređenja, nije se razlikovala od unitarnih država.

Ustavom 1974. Godine, „Socijalistič-ka Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njiho-vih socijalističkih republika, kao i soci-jalističkih autonomnih pokrajina Vojvo-dine i Kosova koje su u sastavu Socija-lističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samo-upravna demokrastka zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.“čl.1 Ustava SFRJ1974.)

Član 3. Ustava SFRJ, „Socijalistička republika je država zasnovana na suve-renosti naroda i na vlasti i samoupravlja-nju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i rav-nopravnih naroda i narodnosti.“ Član 5. Stav 2. Ustava SFRJ, „Teritorija republi-ke ne može se mijenjati bez pristanka re-publike, a teritorija autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine.Granica SFRJ ne može se mijenjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.“15

Najznačajnija odredba u Ustavu iz 1974. godine, koja je promijenila kon-cept jugoslovenske federacije, je odredba koja se tiče revizije Ustava iz 1974. godi-ne. Po članu 402. Stav 1. regulisano je : „Promjena Ustava SFRJ usvojena je, kad se sa tekstom koji je usvojilo Savezno vijeće Skupštine SFRJ saglase skupštine svih republika i autonomnih pokrajina, odnosno skupštine svih republika.“16 Ju-goslavija se u ovom pogledu i u definiciji iskazuje kao savez država ili konfedera-cija, a vrlo malo kao federacija.Prije toga je u članu 400. regulisano da Savezno vi-

jeće može pokrenuti postupak promjene Ustava, samo uz predhodnu saglasnost skupština republika i autonomnih pokra-jina, odnosno skupština republika, ako je u pitanju promjena odredaba kojim se uređuju položaj republika i međusobni odnosi federacije i republika.17 Ovaj član potvrđuje da je Jugoslavija bila u sušti-ni ugovorna zajednica, samo što se taj ugovor formalnopravno nazivao Ustav SFRJ. Donošenjem Ustava SFRJ 1974. godine reguliše se dalja izgradnja prav-nog sistema u pravcu obezbjeđeivanja i zaštite položaja čovjeka, s jedne strane i obezbjeđenje dominacije radničke kla-se jačanjem samoupravne organizacije udruženog rada.

Sredinom 1981. godine usvojeni su ustavni amandmani kojima se regulišu du-žina mandata i sastav izabranih kolektiv-nih organa, takozvano kolektivno rukovo-đenje. Potom je izvršena značajna ustavna promjena usvajanjem amandmana 1989. Godine, kojima je najavljena reforma ekonomskog i političkog sistema. Nakon usvojenih amandmana na Ustav SFRJ, uslijedile su izmjene ustava i donošenje novih ustava 1989. 1990. 1991.god., u skoro svim republikama, kada je otpočeo proces disolucije SFR Jugoslavije.18

Proces sticanja nezavisnosti i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine

Srbija je od samog usvajanja Ustava iz 1974. godine imala prigovor i zahti-jevala da se pokrajine više integrišu u Srbiju. Objavljivanjem Memoranduma SANU 1986. godine, ovaj zahtjev je proširen sa pokrajina i na republike u kojima su Srbi znatnije bili zastupljeni u strukturi stanovništva. Osim Slovenije, ovi zahtjevi se odnose na sve republike, a posebno na Bosnu i Hercegovinu i Hr-vatsku, kako bi ostvarili velikodržavni projekat – Svi Srbi u jednoj državi.

Socijalistička Republika Srbija je usvojila brojne amandmane na svoj Ustav 28.3.1989. godine, a potom i Ustav Republike Srbije, u septembru 1990. godine, kojim je ukinut ustavni položaj Vojvodine i Kosova, dviju jugoslovnskih pokrajina u sastavu Srbije.19 Ustavom iz 1974. godine, Pokrajine su imale u sve-mu identičan položaj kao i republike, samo što nisu bile definisane kao države, već kao društvenopolitičke zajednice.20 Ovakvim ustavnim rješenjima republike

i autonomnih pokrajina, Srbija je prva otpočela da ruši ustavnopravni poredak SFRJ. Ustavni sud Jugoslavije nije us-pio donijeti Odluku kojom bi poništio status pokrajina u Srbiji 1991. godine.21 Nakon Srbije, svoje nove ustave donijele su Slovenija, Hrvatska,22 i Makedonija, a potom provele i referendume o razdruži-vanju iz Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina nije donijela svoj novi Ustav, ali je usvojila ustavni aman-dman LX 31.7.1990. godine kojim se Bo-sna i Hercegovina definiše kao „suverena demokratska država ravnopravnih građa-na, naroda Bosne i Hercegovine – Musli-mana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“.23

Raniji član 1. Ustava SRBIH je gla-sio: „Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je socijalistička demokrat-ska država i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i gra-đana, naroda Bosne i Hercegovine – Mu-slimana, Srba i Hrvata i pripadnika drgih naroda i narodnosti.“

Ubrzo zatim u Bosni i Hercegovini je došlo do novih izbora 18.11.1990. na ko-jima su pobijedile snage koje su kao i u ostalim republikama htjele više političke autonomije svojih republika ili nezavi-snost od Jugoslavije, nasuprot Srbiji koja je težila očuvanju Jugoslavije sa zna-čajno većim centralizmom u odnosu na ustav iz 1974. godine, pod parolom nove moderne Federacije. Kada nije uspjelo centralizovanje Jugoslavije bio je još je-dan pokušaj da se uvede vanredno stanje u SFR Jugosalviji, jer je na scenu stupio ponovo isti sukob, koji je bio aktuelan još od osnivanja Kraljevine Srba, Hrva-ta i Slovenaca 1918. godine, pa sve kroz određene faze Prve i Druge Jugoslavije, do konačne disolucije SFR Jugoslavije.Oko poteza članova Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine i Makedonije, ostalo je još uvijek nerazjašnjeno u či-jem interesu je bilo odbijanje uvođenja vanrednog stanja u SFRJ u martu 1991. godine. To je bio jedan od razloga da sve veći broj srpskih vojnika i starješina ostane u JNA.24 Potom je uslijedilo i nao-ružavanje SDS u Hrvatskoj i Bosni i Her-cegovini, pripremajući paravojne snage i srpsko stanovništvo za ostvarivanje veli-kodržavnih projekata. U međuvremenu je na prostoru Jugoslavije preovladao koncept nezavisnih suverenih država i tražio se modus očuvanja Jugosalvije kao saveza suverenih nezavisnih država,

39

DRUŠTVOčemu su se Srbija i Crna Gora do kraja suprotstavile. Tako je nastavljen proces disolucije Jugoslavije, što je potvrdila i Arbitražna komisija o Jugoslaviji, koju je formirala Evropska zajednica: „Komisija u svom mišljenju br. 1. od 29.11.1991. godine, koje je objavljeno 7.12.1991. go-dine konstatira da se Socijalistačka Fe-derativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu disolucije ili raspadanja.“

Slovenija je već u decembru 1990. godine izrazila želju da se razdruži od Jugoslavije i najavila da će to biti na dan 25. juna 1991. godine. Hrvatska je svoj referendum organizarala 30.5.1991. go-dine, a razdruživanje najavlila za 25.jun 1991. Godine, kada i Slovenija. Make-donija je takođe organizovala svoj refe-rendum 8.9.1991. godine, a odmah po-tom 17.11.1991. godine donijela je i svoj Ustav, kojim se razdružila od Jugoslavije.

Bosna i Hercegovina je izvršila značajne ustavne promjene navedenim ustavnim amandmanima iz 1990. go-dine. Izvršene su promjene u društve-no-ekonomskom sistemu, stvaranjem uslova za tržišnu ekonomiju i promjene u političkom sistemu, da se dotadašnji jed-nopartijski sistem zamijeni višepartijk-sim sitemom i pluralističkom demokra-tijom. Dotadašnji skupštinski sistem sa jedinstvom državne vlasti zamijenjen je parlamentarnim sistemom, sa podjelom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Amandman LX na Ustav Socijali-stičke Republike Bosne i Hercegovine je dao novu definiciju Bosne i Hercegovi-ne, koja je bila uz provedeni referendum, osnovni pravni argument za međunarod-no priznanje Republike Bosne i Herce-govine, kao nezavisne države. „Bosna i Hercegovina je demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i na-rodnosti koji u njoj žive.“

Ovakvom definicijom trajno su bili riješeni državnopravni odnosi u Bosni i Hercegovini i njeni odnosi prema dru-gima u okruženju. Shodno strukturi sta-novništva Bosna i Hercegovina je činila sve da ne doprinese zaoštravanju odno-sa u Jugoslaviji, već da se svi problemi rješavaju demokratskim putem kako je predvidio Ustav SFRJ. Bosna i Hercego-vina je 14.10.1991. godine jasno dala do znanja, ako dođe do raspada Jugoslavije, da ona želi da riješi svoju poziciju dono-seći Pismo o namjerama - Memorandum:

„S obzirom na nacionalni sastav njenog stanovništva, Bosna i Hercegoivna neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje budu-će jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvatska. U budućoj integraciji- ma kakva ona bila Bosna i Hercegovina treba da bude sa Srbijom i sa Hrvatskom povezana na isti način“.25 (Službeni list SR BIH, br.32.od 16.10.1991. godine)

Međunarodna zajednica je sazvala Konferenciju o Jugoslaviji, sa zadatkom da pomogne rješavanje političkih odno-sa između njenih republika u procesu disolucije SFRJ. Da bi pojednostavila i olakšala disoluciju, Evropska zajednica i njene zemlje članice su na savjetu mini-stara EZ u Briselu 16.12.1991.godine do-nijele Deklaraciju o Jugoslaviji i Dekla-raciju o kriterijima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.U Deklaraciji su istakli da će se nove nezavisne države priznati „u skladu sa normalnim standardima međunarodne prakse i političke realnosti u svakom po-jedinačnom slučaju“.26

Zahtjev za priznanje suverenosti i ne-zavisnosti, Vlada Bosne i Hercegovine je podnijela 20.12.1991. godine, na osno-vu Smjernica Međunarodne zajednice. Bosna i Hercegovina u svom zahtjevu izražava želju da se Bosna i Hercego-vina prizna kao nezavisna država, kao i to da Bosna i Hercgovina prihvata sve međunarodne obaveze sadržane u Smjer-nicama. Bosna i Hercegovina je izrazila

spremnost da prihvati nacrt Konvencije Haške konferencije od 4.11.1991. godi-ne, uključujući i poglavlje II. koje reguli-še zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu nacionalnih manjina i etničkih grupa.27 Vlada Bosne i Hecegovine navodi i re-zultate popisa iz 1991. godine, po kojem ima; Hrvata 17,27%, Bošnjaka (Musli-mana) 43,74%, Srba 31,33%, Jugoslo-vena 5,51% i pripadnika ostalih etničkih zajednica 2,15%. Bosna i Hercegovina u svim svojim razgovorima potencira i zalaže se za rješavanje odnosa između jugoslovenskih republika mirnim putem, uz puno poštovanje Povelje UN i ostalih međunarodnih pravnih dokumenata, uz puno međusobno poštovanje suvereni-teta i teritroijalnog integriteta. „Bosna i Hercegovina nema niti će kao nezavisna država imati ikakvih teritorijalnih preten-zija prema bilo kojoj susjednoj državi i neće voditi nikakve neprijateljske propa-gandne aktivnosti protiv bilo koje susjed-ne države.“ Na kraju dokumenta Bosna i Hercegovina moli Evropsku zajednicu i njene države članice da „priznaju suvere-nitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine“. Potom već 8.1.1992. godine Bosna i Her-cgovina se obavezuje da će poštovati i primjenjivati Povelju UN, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Među-narodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i sve druge međunarodne akte koji regulišu ljudska prava i slobode preuzimajući na taj način obaveze koje je

40

DRUŠTVOSFRJ preuzela, a posebno na planu razo-ružanja i kontrole naoružanja.

U zahtjevima se dalje navodi „Ustav Bosne i Hercegovine garantuje i štiti jed-naka prava i slobode narodima Bosne i Hercegovine – Bošnjacima (Muslimani-ma), Hrvatima i Srbima – i pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teritoriji“.28 Uz to dostavili su i Zakone koji regulišu ljudska prava i slo-bode. Komisiji su pružili i uvjeravanja da će novi Ustav, koji je bio u pripremi, u potpunosti uvažiti sva ljudska prava i slo-bode.Bosna i Hercegovina je pokazivala spremnost da bude garant teritorijalnog integriteta susjednim državama i bez pre-tenzija. Zajednica nezavisnih država tre-ba da sadrži najmanje Srbiju i Hrvatsku i da istovremno bude potpisan sporazum o međusobnom priznavanju suvereniteta svih država na prostoru Jugoslavije.

Prdsjedništvo i Vlada SR Bosne i Hercegovine dali su mišljenje da pravnu osnovu za priznajavnje predstavlja aman-dman LX koji je unešen u Ustav Bosne i Hercegovine 31.7.1990. godine, a koji određuje da je „Republika Bosna i Her-cegovina suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“. Paralelno sa tim aktivnostima, izvan institucional-nog okvira Socijalističke Republike Bo-sne i Hercegovine, Srpski narod u Bosni i Hercegovini se 10.11.1991. godine izja-snio putem plebiscita za zajedničku jugo-slovensku državu, potom je 21. 12.1991. godine „Skupština srpskog naroda u Bo-sni i Hercegovini“ izglasala formiranje paradržavne tvorevine „Srpske Republi-ke Bosne i Hercegovine,“ koja bi ostala u okvirima savezne države Jugoslavije, ako bi Muslimanska i Hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini donijele odluku da promijene stav o Jugoslaviji. Nakon svih aktivnosti rukovodstvo SDS proglasilo je 9.1.1992. godine neustavnu paradržavnu tvorevinu „Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu“. Arbitražna Komsija na čelu sa Badinterom nakon svih okolnosti i dešavanja u Bosni i Hercegovini smatra da je neophodno provjeriti volju stanov-ništva Bosne i Hercegovine za konsiti-tuisanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao suverene nezavisne države putem referenduma, na koji treba da budu pozvani svi građani uz međuna-rodnu kontrolu i nadgledanje.29

Republika Srbija je pokušala svim di-plomatskim i propagandnim sredstvima da utiče na proces nezaustavljive diso-lucije Jugoslavije, postavljajući različita pitanje Arbitražnoj komisiji. Vrlo važno pitanje je bilo i to da li srpski narod u Bo-sni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, kao i pitanje raz-graničenja između republika, jer je Srbija osporavala administrativne (avnojevske) granice kao državne granice. Arbitražna komisija je dala decidne odgovore, da sve republike moraju svim zajednicama i etničkim skupinama garantirari sva ljud-ska prava i slobode, uključujući pri tom i pravo na biranje državljanstva. Komisija smatra da u bilo kojim okolnostima, pra-vo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenut-ku sticanja nezavisnosti (uti possidetis iuris), osim da se zainteresirane države dogovore suprotno. Unutarnje granice Hrvatske i Srbije, te Srbije i Bosne i Her-cegovine, Komisija smatra da u smislu međunarodnog javnog prava ove granice dobivaju karakter državnih granica, za-štićenih međunarodnim pravom, u slu-čaju sticanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati samo uz zajednički sporazum.30 (Mišljenje br. 3.) Kad se tiče položaja Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, komisija ističe: „Ako u sklopu jedne dr-žave postoji jedna ili više konsititutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, je-zičkih zajednica, ove grupe imaju pravo na priznavanje njihovih identiteta. Drža-ve su dužne osigurati poštovanje prava manjina.“ Arbitražna komisija smatra da srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercego-vine i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama, kao i međunarodna nacionalna jamstva u skaldu sa nečelima međunarodnog jav-nog prava. Na temelju tog prava svako ljudsko biće ima pravo da se izjasni o svojoj pripadnosti, etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj po svom izboru. Tako Komisija ističe mišljenje da srpski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo da uživa sva prava manjina i etnički grupa.31 Republike su obavezne priznati Srbima pravo na nacionalno opredjeljenje, ali ne i samoopredjeljenje. Što se tiče demarka-cije granica između država Bosne i Her-cegovine i Srbije i Hrvatske i Srbije ili eventualno između drugih susjednih i ne-zavisnih država, mogu se mijenjati samo putem slobodnog i međusobnog dogo-

vora izmađu država. Ustav SFRJ u čla-nu 5. Reguliše konzistentnost teritorija republika, koje se ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti. (Mišljenje br. 3.)32

U mišljenju broj 4. Badiunterova ko-misija zaključuje da Izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine, da se Socijalistička Republika Bosna i Herce-govina konstituiše kao suverena i neza-visna država ne može smatrati potpuno osnovanim. „Ta bi ocjena mogla da bude promijenjena ukoliko bi u tom pogledu Republika koja je formulisala zahtjev za priznavanje pružila garancije eventualno putem referenduma, na koji bi bili pozva-ni da učestvuju svi građani SR Bosne i Hercegovine bez razlike i pod međuna-rodnom kontrolom.“33

Nakon uputstava Arbitražne komsi-je Skupština SR Bosne i Hercegovine je 25.1.1992. godine, donijela Odluku o ras-pisivnanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, prema kojoj će se referendum održati 29. februara i 1. Marta 1992. godine. Refe-rendumsko pitanje na koje su se građani izjasnili glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Her-cegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pri-padnika drugih naroda koji u njoj žive“.34

Rezultati glasanja nakon svih prebro-javanja i uz međunarodnu kontrolu, sa-opšteni su 6.3.1992.godine. Na referen-dum je izašlo 2.073.568 glasača od uku-pnog broja od 3.253.847 glasača, koji su imali pravo glasa u Bosni i Hercegovini.

Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14%. Od ukupnog broja važečih listića ZA Nezavisnost je glasa-lo 2.061.932 glasača ili 99,44%, dok je PROTIV bilo 6.037 ili 0,29% glasača.Nevažećih listića je bilo 5.227 ili 0,25% od ukupnog broja izašlih glasača.Dakle, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Herce-govinu državu ravnopravnih građana, na-roda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061. 932 građanina ili 99,44%.35

Međunarodnopravno priznaje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara EZ u Briselu 6.4.1992. godine, s tim da ono počinje od 7.4.1992. godine. To je bilo zbog prigovora iz Beo-grada da je 6.4.1941. godine datum kada je nacisitčka Njemačka i njeni saveznici napala na Jugoslaviju, nakon čega je doš-lo do razbijanja Kraljvine Jugoslavije.36

41

DRUŠTVOBosna i Hercegovina je međunarod-

nim priznanjem i formalno prestala biti u sastavu Socijalističke Federativne Repu-blike Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je time postala međunarodni samostalni i nezavisni subjekt. Političko-administar-tivne granice su postale međunarodne državne granice, a SFRJ je postala bivša država. Raspadom SFRJ republike koje su konstituirale Demokratsku Federativ-nu Jugoslaviju, su na taj način povrati-le svoj suverenitet i nezavisnost, koji su prenijele na DFJ na Drugom zasijedanju AVNOJ-a 29.11.1943. godine. Tako se država Bosna i Hercegovina graniči sa istoka Srbijom i Crnom Gorom a sa za-pada i sjevera Hrvatskom.

Arbitražna komisija je kasnije zau-zela mišljnje u vezi sa datumom naslje-đivanja država koje su nastale iz SFRJ: za Sloveniju i Hrvatsku 8.10.1991. godi-ne, za Makedoniju 17.11.1991. godine, 6.3.1992. godine za Bosnu i Hercegovi-nu i 27.4. 1992. godine za SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Ukoliko se drugači-je međusobno države ne dogovore, ovo su datumi kada državna imovina, aktiva i različita prava, arhivi, dugovi i različite obaveze bivše SFR Jugoslavije prelaze na države nasljednice(Mišljenje br. 11. Pariz, 16.7.1993. godine.)37

Pošto je nažalost odmah po priznanju međunarodnog subjektiviteta Republi-ke Bosne i Hercegovine, na nju izvršena agresija u sprezi sa paravojnim naoruža-nim snagama, uz zlopuotrebu zajednič-ke oružane sile Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), uz razdvajenje po nacio-nalnim osnovama jedinica TO BiH i po-licijskih snaga, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasno-sti. Tada su u sastav Predsjedništva ušli predsjednik Skupštine, predsjednik Vlade i komandant TO BIH. Na istoj toj sjedni-ci Predsjedništvo je donijelo odluku da se naziv države Socijalistička Republi-ka Bosna i Hercegovina mijenja u naziv Republika Bosna i Hercgovina (RBIH). Agresori su zloupotrebom svojih pozicija iz mirnodopskih formacija i prije progla-šenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, bili već zaposjeli i privremno zauzeli više od 70% državne teritorije.38

Aktivnom diplomatskom djelatnošću Bosne i Hercegovine i međunarodne za-jednice, došlo je do prijema nezavisne suverene Republike Bosne i Hercegovine u Organizaciju Ujedinjenih nacija. „So-

cijalistička Federativna Republika Jugo-slavija je bila izvorni član Ujedinjenih nacija o čemu svjedoči Povelja potpisana 26.06.1945. godine, a koja je ratificirana 19.10.1945. godine. Nakon disolucije SFRJ slijedi priznavanje i prihvaćanje novih članica UN Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Slove-nije.“ Republika Bosna i Hercegovina je primljena za člana UN 22.05.1992. go-dine rezolucijom A/RES/$/237 koju je usvojila Generalna Skupština Ujedinje-nih Naroda.39 Posebno je važno naglasi-ti ono što protivnici nezavisnosti Bosne i Hercegovine nisu htjeli uvažiti, da po međunarodnom javnom pravu – pravo na samoopredjeljenje ima narod države koja traži međunarodno priznanje, a ne etničke zajednice unutar državnog na-roda. Pod državnim narodom u Bosni i Hercegovini se podrazumijevaju svi dr-žavljani (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi, i drugi, kao i svi građani koji se ne izjašnjavaju po entičkoj pripadnosti) koji su izašli na referendum, a ne etničke zajednice koje su zajedno sa drugima no-sionci suvreniteta Bosne i Hercegovine.40

Bosna i Hercegovina se odlučno kon-solidovala i odupirala agreiji i genocidu tako što se za cijelo vrijeme najstrašnijih ratnih razaranja i zločinačkih poduhvata nad njenim stanovništvom, maksimalno zauzimala za očuvanje legitimiteta i le-galiteta svih državnih intitucija legalne vlasti. Skupština, Predsjedništvo, Vlada i sudovi radili su u skladu sa postojećim Ustavom i zakonima, a politički sistem je funkcionisao u skladu sa ratnom situ-acijom.Tako očuvane insittucije su doče-

kale i potpisivanje Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercgovini 14.12.1995. godine u Parizu, a koji je utvrđen u Dej-tonu 21. 11.1995. godine.

Proslava i obilježavanje 1. marta - Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine

U međuvremenu Skupština Republike Bosne i Hercegovine je na dan 28.02.1995.godine izglasala Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bo-sne i Hercegovine. Dan nezavisnosti Re-publike Bosne i Hercegovine, je državni praznik . Na Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine državni organi, pre-duzeća i druga pravna lica ne rade.41

Ustav Bosne i Hercegovine – Aneks 4. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, učlanu I. Reguliše:

„Bosna i Hercegovina, 1. KontinuitetRepublika Bosna i Hercegovina čije će

zvanično ime od sada biti „Bosna i Herce-govina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međuna-rodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih nacija, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“

Na osnovu ovog mirovnog sporazuma Republika Bosna i Hercgovina je nastavi-la svoj državnopravni kontinuitet i repu-blikanski oblik vladavine,42 pod imenom

42

DRUŠTVOBosna i Hercgovina. Iz ustava se jasno vidi da je Republika Bosna i Hercgovina nastavila svoj život kao decentralizovana, suverena i nazavisna država, sa očuvanim međunarodnim subjektivitetom u odno-sima sa drugim državama i članstvom u međunarodnim organizacijama.

“Aneks II. Prelazne odredbe, Konti-nuitet pravnih propisa

Svi zakoni, propisi i sudski poslovni-ci, na snazi na teritoriji Bosne i Herce-govine u vrijeme stupanja na snagu ovog Ustava, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, dok odgovarajući organi vlasti Bosne i Her-cegovine ne odluče drugačije.“

Stoga su svi organi i administrativne jedinice Bosne i Hercegovine odmah na-kon potpisivanja Mirovnog sporazuma ili trebale izmijeniti postojeće zakone koji se odnose na državne praznike, ili su svi državni, entitetski, kantonalni, gradski i opštinski nivoi vlasti bili dužni da poštu-ju odredbe Zakona Bosne i Hercegovine,

dok ne budu donešeni novi zakoni o dr-žavnim praznicima Bosne i Hercegovine.

Zaključak

Ustavno-pravna utemeljenost u Usta-vima bivše Jugoslavije i međunarodno javno pravo su bili presudni preduslovi za sticanje ponovne nezavisnosti i suve-reniteta Republike Bosne i Hercegovine 1.marta 1992. godine.

Građani na referendumu održanom 28.2. i 1.3.1992.godine su nedvosmisle-no izrazili želju za obnovom ravnoprav-nog položaja i nezavisnosti suverene demokratske države Republike Bosne i Hercegovine.

Nakon agresije od strane susjednih država udruženim zločinačkim organi-zovanjem i zločinačkim poduhvatima, na međunarodno priznatu nezavisnu Repu-bliku Bosnu i Hercegovinu, Legitimna državna vlast i narod pružili su nadljud-ske napore da se odbrani i očuva nezavi-

snost, teritorijalni integritet i funkcioni-sanje svih legalno izabranih organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine.

Na čelu sa Skupštinom, Predsjed-ništvom Bosne i Hercegovine i Vladom Bosne i Hercegovine, vrlo brzo je orga-nizovana i odbrana države, formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je imala opštenarodni karakter, uz puno učešće svih njenih naroda i narod-nosti u odbrani zajedničke domovine.

Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine daju puno pravo na proslavu i obilježava-nje 1. Marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 25. Novembra -Dana držav-nosti Bosne i Hercegovine i drgih držav-nih praznika Bosne i Hercegovine, dok se ne izmijeni Zakon o praznicima BIH.

Ustavna i zakonska obaveza je svih državnih, entitetskih, kantonalnih, grad-skih i opštinskih organa vlasti da dosljed-no poštuju i provode važeće odredbe u Ustavu Bosne i Hercegovine i Zakonima Bosne i Hercegovine. u

1 Čaušević, Dženana, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, str. 266.-267. Magistrat, Sa-rajevo, 2005.2 Hasić,dr. Zijad, Država, str. 180-183. Univerzitet-ska knjiga, sarajevo, 2009.3 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 485.- 500. Preporod, Sarajevo, 1997. Dženana, Čaušević, ibidem, atr. 270-271.4 Ibidem, str. 500-501.5 Čaušević, Dženana, isto djelo. Str. 300-301. Tako-zvani „turski paragraf“ kojim je zahvaljujući JMO, sačuvan teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine u njenim dosadašnjim granicama.Sarajevski, Tu-zlanski, Travnički, Bihaćki, banjalučki i Mostarski okrug , su postali oblasti unutar historijskih granica Bosne i Hercegovine. Čl 135. 6 Čaušević, Dženana, isto, str. 305.-306.Uredba o Podjeli Zemlje na oblasti od 26.4.1922. godine, 7 Ibidem, str. 520.-531.8 Na Prvom zasijedanju ZAVNOBIH, posebno je važna Rezolucija Zemaljskog Antifašističkog Vije-će Narodnog Oslaobođenja Bosne i Hercegovine, koja je osnova za ustavnopravno uređenje i rav-nopravnost naroda Muslimana, Hrvata i Srba u Bo-sni i Hercegovini, kao i ravnopravno učešće naroda Bosne i hercegovine sa ostalim narodima u izgrad-nji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije.9 Čaušević, Denana, isto, str. 437.Odluka o izgrad-nji Jugoslavije na federativnom principu.10 Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 555. Preporod, Sarajevo, 1997.11 Čaušević, Dženana, isto str. 170. Raniji sandžaci su bili podloga za nove okruge u Vilajetu Bosna, koja je novim administrativno upravnim ustrojem imala 7 okruga – liva; sarajevo, Travnik, Bihać, Banja Luka, Zvornik, Novi Pazar i Hercegovina. Bosna vilajet imao je Valiju kao vrhovnog izvršnog organa vlsti.12 Ibidem, str. 556., str. 491. čl. 1. Ustava Nerod-ne Republike Bosne i Hercegovine, usvojenog 31.12.194. godine u Sarajevu.

13 Ustav 14 Član 1. Ustava FNRJ reguliše: Federatuvna Narodna Republika Jugoslacvija je savezna narod-na država republikanskog oblika, zajednica rav-nopravnih naroda.....15 https://sr.wikipedia.org//sr-ej/Ustav-Jugoslavije čl. 5. pristup 10.02.2017. godine.16 Ibidem, čl.402 Ustava SFRJ iz 1974. Godine.17 vidjetiUstav SFRJ iz 1974.god. čl. 400.18 Ibrahimagić, Omer, Državno-pravni razvitak Bo-sne i Hercegovine, str. 39. VKBI, Sarajevo, 1998.19 Vidjeti Ustav Republike Srbije iz 1990. Godine. Čl 5. 20 Vidjeti Ustav SFRJ iz 1974. Godine čl.4.21 Ibrahimagić, Omer, isto.22 24.02.1990. održan je prvi opšti saborHDz, na kojem je Franjo Tuđman izjavio: „ NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“23 Čaušević, Dženana, isto, str. 499.24 14 i 15. 3.1991.godine je održana zajednička sjednica predsjedništva sfrj i vojnog vrha sfrj, kada nije uvedenovanrdno stanje u sfrj . Nakon toga Štab vrhovne komande izdaje saopštenje u kojem navodi da Predsjedništvo nije usvojilo prijedlog za uvođenj odgovarajućih mjera koje bi garantovale sprječavanje međunacionalnih oružsnih sukoba i građanskog rata i osugurale uslove za miran , de-mokratski i na ustavu i zakonima zasnovan rasplet jugoslovenske krize.25 Pri izjašnjanvanju o Memorandumu od 240 poslanika u Skupštini SRBIH, 71 srpski poslanik, ujedno svi članovi SDS, ne želeći da glasaju za ova-kav dokument, napustili su Skupštinu SRBIH, a po-tom su 24.10.1991. godine konstituisali Skupštinu srpskog bnaroda.26 Ćaušević, Dženana , isto, str. 508.-509.27 Mišljenje broj 4. Pariz, 11. 1. 1992. godine.28 Navodi iz Memoranduma od 14.10.1991. go-dine poslane Arbitražnoj komisiji – badineterovoj komisiji.

29 Navodi iz Mišljenja br. 4 Badinterove komisije.30 Mišljenje br.3. badinterove komisije.31 Mišljenje br. 2. Arbitrane komisije od 11.1.1992. godine.32 Ibidem str. 509. Mišljenje broj 3. reguliše granice između republike kao međunarodne granice.33 Mišljenje br. 4 od 11. 1.1992. godine. 34 Odluka o raspisivanju Republičkoog referendu-ma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, u skladu sa mišljenjem br.4. badinterove komisije .35 6.3.1992. godine Sarajevo, Rezultati Referen-duma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, Službeni list SRBIH br.7, sarajevo 27.3.1992. go-dine.str. 201.36 Ibrahimagić,Omer, ibidem.37 Mišljenje br.8. pariz 4.7.1992. godine. 38 Ibrahimagić, Omer, isto.39 Ibidem, str. 514. 40 U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine iz 1995. Godine doslovno piše: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konsituttivni narodi (zajedno sa drugima) i građani Bosne i Hercegovine ovdje određuju da je Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi:“ „Zakon o proglašenju 1. Marta Danom nezavisno-sti Republike Bosne i Hercegovine“. Zakon o Danu nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, do-nešen je 28.02.1995. , apotpisan od strane Predsjed-nika Predsjedništva republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića 6.3.1995. godine.41 U ustavu RBIH iz 1946.godine u čl. 1 stoji: Na-rodna Republika Bosna i Hercegovina je narodna država republikanskog oblika. Takođe u čl. 1. Us-tava BIH iz 1995. Godine stoji:čl.I. Bosna i Her-cegovina, 1. Kontinuitet. Republika Bosne i Her-cegovina čije će zvanično ime odsada biti „Bosne i Hercegovina“ će nastaviti svoje pravno postoja-nje po međunarodnom pravu kao država, sa unu-trašnjom strukturommodificiranom kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.

43

Sjenica je prva sandžačka opština u kojoj je, i u praktičnom smislu, zaživio sporazum o pomirenju

dvije najjače stranke koje okupljaju Bošnjake Sandžaka. Naime, na sjednici SO Sjenica, održanoj u četvrtak, 23.02. tekuće godine, promovirana je nova skupštinska većina, tako što je dosadaš-njoj vladajućoj garnituri, koju su činili odbornici SDA Sulejmana Ugljanina i SPS-a, priključena i odbornička grupa Sandžačke demokratske partije.

Na istoj sjednici su imenovani čla-novi Opštinskog vijeća, direktor Usta-nove za kulturu - svi iz redova SDP-a.

Nekoliko dana ranije, Vahid Tahiro-vić, šef Odborničke grupe SDP-a, ime-novan je na mjesto pomoćnika predsjed-nika Opštine, zaduženog za infrastruk-turne projekte.

Predstavnici stranaka članica vla-dajuće koalicije nisu krili zadovoljstvo zbog promoviranja nove skupštinske većine, ističući u prvi plan želju da, po-jačani kadrovima iz SDP-a, stvore bo-lje preduslove za privredni oporavak i stvaranje bolje infrastrukturne situacije u sjeničkoj opštini.

I, zaista, najnovije vijesti iz Sjenice na najbolji način podupiru njihove naja-

ve. Posljednjih dana stižu potvrde da je novoformirana opštinska vlast osigurala 60 miliona dinara od JP Srbija vode za trajno rješavanje problema izlivanja Tu-hovca i plavljenja užeg gradskog jezgra, kao i 50 miliona dinara za potpunu re-konstrukciju zgrade Gimnazije. Također, u najavi su i realizacije i drugih projekata usmjerenih ka razvoju i poboljšanju turi-stičke ponude, kao jedne od potencijalno najvećih šansi privrednog razvoja.

Ako se po jutru dan poznaje, imamo sva prava da očekujemo bolje dane za našu dragu Sjenicu i Sjeničane. u

Redakcija

Bolji dani za Sjenicu

n Sjenica, stvoreni preduslovi za privredni oporavak i bolju infrastrukturnu situaciju

POGLEDI

44

POGLEDI

Početak bjelopoljskog kajakaštva je veoma zanimljiv. Dešava se negdje polovinom prošlog vijeka, o čemu

pitku priču priča Mirko Stanić, aktuelni predsjednik bjelopoljskog Kajakaškog kluba i predstavnik druge generacije bje-lopoljskih kajakaša.

“Sad pokojni Blago Popović našao se 1950. godine u radionici kajaka u Apatinu i, zadivljen njihovom ljepotom, poručio jedan takav za Bijelo Polje. Pa kad je apatinski kajak zaronio u limske brzake i kad su to vidjeli bjelopoljski ru-kovodioci, na čelu sa Radomirom Me-dojevićem, odmah su ovlastili Popovića da naruči još najmanje dva onakva plo-vila. Tako je grad pod Obrovom ušao u kajakaške limske vode i formirao Kaja-kaški klub zvanično 1953.godine, sa pr-vim predsjednikom Blagom Popovićem, ističe Stanić.

Klub je, prema njegovim riječima, vrlo brzo uspostavio saradnju sa kajakaš-kim klubovima iz drugih republika, na-

kon čega su krenuli susreti i takmičenja. Prvo je organizovano na Morači, potom i na Limu a već 1957. Bjelopoljci odlaze i na jugoslovenska takmičenja, najčešće na Savi, potom u Makedoniji na Vardaru, BiH na Neretvi i Vrbasu, tako da su bje-lopoljski kajakaši ubrzo postali poznati na teritoriji cijele tadašnje države.

Kasnije su kajaci nabavljani iz slo-venačke fabrike Elan i radionice Kluba Soške elektrane iz Nove Gorice. Sedam-desetih godina tadašnje kajake zamijenili su plastični koji su bili čvršći i pogodniji za brze vode.

Bolji od Slovenaca

“Iako su Podgoričani imali desetak godina više iskustva od nas, brzo smo na nadmetanjima postali ravnopravni. Naj-veći uspjesi na Jugoslovenskim takmiče-njima bili su prvo mjesto na Juniorskom prvenstvu 1960. godine u kanuu, kada su

Nikola Bučkić i Mirko Stanić bili bolji od tada neprikosnovenih Slovenaca, što je predstavljalo veliko iznenađenje. Već od tada do danas najbolji smo u kanuu u Crnoj Gori. U ženskoj konkurenciji Meleća Kasumović osvojila je više pr-venstava Crne Gore. Zora Lončarević je takođe bila prvakinja Crne Gore. Njen brat Đokica Lončarević je kao student u Begradu bio član tamošnjeg Akadem-skog kajak kluba i godinama osvajao prvo mjesto na prvenstvu Srbije. Povre-meno se takmičio i za bjelopoljski tim i bio jedan od istaknutijih bjelopoljskih kajakaša”, priča Stanić.

Ovdašnji kajakaši su bili stalni čla-novi Jugoslovenske reprezentacije naj-češće Nikola Bučkić, Đokica Lončare-vić, Mirko Stanić, Nasko, Rizo i Ipko Kasumović, te Jusuf Kurćehaić. Kad je riječ o prvoj generaciji, pored Blaga Popovića svakako treba spomenuti Buda Lješnjaka koji je stalno bio na Limu sa

Bjelopoljsko kajakaštvo

Među kulturno-sportskim manifestacijama kojima se Bijelo Polje može pohvaliti i ponositi, svakako je i kajakaštvo. I svojom tradicijom, i spasilačkim akcijama, i takmičarskim rezul-tatima, i zaljubljenicima koji su od početka do danas činili i predvodili ovu vitešku družinu.

Iz limskih brzaka do najvećih rezultata

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

45

POGLEDIkajakom, podučavao i pripremao mlade kajakaše. I danas on animira mlade da se bave kajakaštvom.

Pored podgoričkog Jablana i bjelo-poljskog Lima egzistirao je i KK Nikšić, koji je bio baziran na vožnju na mirnim vodama, jer su uglavnom trenirali na Krupcu, pa iako dobro organizovani nije-su postizali značajnije rezultate na brzim vodama.

Pored takmičarskih aktivnosti bjelo-poljski kajakaši su aktivni i na rekreativ-nom i turističkom planu. Često su organi-zovali spuštanje od Berana do Višegrada, sve dok nije izgrađeno Pribojsko jezero.

“Od mnogo zanimljivih događaja ispričaću onaj kad nam se, na spustu do Prijepolja gdje se održavalo studentsko Plavo veče, pridružio jedan sugrađanin koji je bio prijepoljski zet. Iako smo ga odvraćali jer nije bio kajakaš, veo-ma uporan pošao je sa nama. Usput se prevrtao tridesetak puta i svaki put smo gubili poprilično vremena, pa umjesto da stignemo odmah poslije podne, mi smo u Prijepolje došli oko 23 sata kada je za-bava bila završena i kada su mnogi otišli na počinak. Preostalo nam je jedino da pronađemo neko prenoćište”, prisjeća se naš sagovornik.

Drugu generaciju kajakaša činili su Ipko Kasumović i Sabro Šabanović koji je bio predsjednik Kluba. Njih dvo-jica su sedamdesetih godina organizovali izgradnju moderne zgrade za potrebe KK na ušću Lješnice u Lim, gdje je omogu-ćen smještaj za 50-ak kajaka. Osim pro-storije za kajake i drugu opremu, zgrada je imala kancelarije, sanitarni čvor, kabi-ne za tuširenje…

Iz toga vremena ostalo je u sjećanju gostovanje kajakaša iz italijanskog Ba-rija s kojim su bjelopoljci dugo godina sarađivali, gostujući jedni kod drugih, navodi Stanić.

Zaljubljeni u brzake

Prilikom jednog takmičenja od Za-tona do Bijelog Polja, na cilj je prvi sti-gao Fudo Čokrlija, potom Aleksandar Stanić, treći je bio ponovo Bjelopoljac, kao i četvrti i peti, dok Italijana nigdje ni na vidiku. Odmah smo krenuli u po-tragu za njima i u Rakonjama sreli čo-vjeka koji nam je kazao da se prvom od njih polomio čamac nakon udara u stijenu, a ostali su pristizali i iskrcavali se na obalu. Nakon što su se presvukli i

osušili, organizovali smo susret sa njima i svečanu dodjelu diploma, uz asistenciju jedinog kakvog-takvog poznavaoca itali-janskog jezika, Zuhda Spahića. Njego-vo oskudno znanje italijanskog datiralo je iz doba okupacije i boravka Italijana na ovim prostorima. Zahvaljujući na go-stoprimstvu i završenom takmičenju Ita-lijan je pričao brzo i nerazumljivo, tako da je Zuhdo malo toga uspio da shvati. Upitan da prevede, Zuhdo reče: “Kaže, Šućur Allahu da smo svi ostali živi”. Taj Zuhdov prevod sa italijanskog do danas se prepričava, priča Stanić.

U vrijeme ratnih sukoba devedesetih, Klub je prestao sa radom. Negdje 2000.godine krenulo se u njegovo obnavljanje.

“Prikupili smo nekoliko starih kaja-

ka, nekoliko kupili, a dva smo dobili od ekipe Ušća iz Srbije. U međuvremenu je formiran Kajakaški savez CG gdje smo se ubrzo uključili i registrovali pod nazi-vom Lim. Bili smo dio svih takmičenja u Crnoj Gori, uključujući i tradicionalni crnogorski maraton na kojem je na stazi od oko 30 kilometara prije dvije godine pobijedio Mersid Kajević”, kaže obnovi-telj kluba.

„Bjelopoljski kajakaši su nerijetko učestvovali u spašavanju ili pronalaže-nju utopljenika, a bili su i među prvim spasiocima učenika iz Bugarske, koji su prije nekoliko godina, autobusom sletjeli u hladne talase Lima“, priča Mirko Sta-nić, očigledno zaljubljen i u brzake Lima i u izazovne draži kajakaškog sporta. u

n Mirko Stanić

46

POGLEDI

Udruženje čije članice povezuje izu-zetno zanimljiva djelatnost krasi entuzijazam, stvaralački potencijali

i nastojanje da na savremen način prikažu dio ovdašnje tradicije. Za kratko vrijeme ideja da neke vrijednosti sačuvaju od zabo-rava postala je svojevrstan brend uokviren zanimljivim udruženjem, o čijem radu se sve glasnije govori. Cilj im je da uspostave i učvrste saradnju sa Turističkom organiza-cijom, u čemu će im grad, prema riječima gradonačelnika Nihata Biševca, svesrdno pomoći. Gradonačelnik je pozdravio inicija-tivu grupe građanki da se zajedničkim sna-gama na poseban i nadasve originalan način predstave našem kraju i da ožive neke davno zaboravljene vrijednosti. Posebnu podršku prvi čovek grada dao je naporima ovog uru-ženja u radu sa najmlađima.

“Novopazarski bazar rukotvorina” je prostor u kojem djeluje pretvorio u izložbe-no prodajni kutak, pravu malu umjetničku radionicu, sa praksom da u proces kreativ-nosti i stvaranja uključi i mlade generacije. Najmlađi Novopazarci o draži rukotvorina svojih majki i nana mogu da saznaju is-

ključivo iz knjiga i magazina, što je članice Udruženja i okupilo oko zajedničke ideje da nešto promijene.

Jedna od inicijatorki da se divna ideja pretvori u konkretan rezultat, članica udruže-nja Amela Sejdinović, ističe da ovak vid dru-ženja ne samo što posebno stvaralaštvo čuva od zaborava, već pruža mogućnost za sjajna druženja, razmjenu ideja o tome kako tradi-ciju kojom odiše ručna radinost, prilagoditi konceptu modernog, mladalačkog življenja i razmišljanja, na koji način sastaviti dva estet-ska elementa u autentičnu cjelinu.

“Ima ovaj kraj, uprkos tome što posto-ji drukčije vjerovanje, još uvijek onih žena i djevojaka koje izrađujući svojim rukama najrazličitije predmete, a u taj proces istinski utkaju djelić svoje duše. Ranije opšteprihva-ćeno stvaralaštvo je u nekom trenutku, barem u javnosti, komentarisano sa dozom odbojno-sti, a nekolicina nas je oformila ovo udruže-nje upravo kada smo shvatile da imamo za-jedničko interesovanje i da ručna radinost nije u suprotnosti sa urbanim načinom života”.

Žene i djevojke okupljene u “Pazarskom bazaru” prepoznaćete na ulici po damskim

manirima, posebnosti i autentičnosti ka-kvom odišu samo talentovani umjetnici. Jer njihove rukotvorine to zaista jesu, umjetnost vrijedna pažnje.

Predsjednica udruženja Raza Nikšić istakla je da su članice Bazara prvenstveno dobre prijateljice koje se razumiju i jedna drugu motivišu na stvaranje i originalnost.

“Pazarski bazar rukotvorina je registro-van kao udruženje za očuvanje i njegu starih zanata. Trenutno broji osam stalnih članica, koje su ujedno i osnivači, pokretačka snaga za oživljavanje jedne davno rođene ideje. Mi smo ljubitelji starih zanata i željeli smo da tu svoju emociju prema starinskom prezen-tujemo što više, a i svjesne smo da je ipak, uprkos promjeni trendova, Novom Pazaru potrebna ovakva aktivnost, pečat sa dušom kakav samo unikatno stvaralaštvo poznaje”.

Novopazarski bazar rukotvorina

“Pazarski bazar rukotvorina” nastao je kao rezultat težnje jed-nog broja Novopazarki da svoju i kreativnost i zainteresova-nost za popularizaciju domaće radinosti pretoče u konkretno stvaralaštvo. To što rade čine javnosti svakodnevno dostupnim u svom izložbenom prostoru, izazivajući oduševljenje.

Stvaralaštvo sačuvano od zaborava

n Piše: Jasmina KRUŠEVLJANIN- BONDŽUKOVIĆ

47

POGLEDI

U galeriji Udruženja, pravi raj za oči u malom. Spoj boja i oblika, priča ispričana jezikom doma, topline i posebnosti. Neke od radova nije moguće opisati riječima.

“Ovdje možete vidjeti proces oslikavanja kutija dekupažom, oslikavanje stakla i kera-mike, pratiti izradu unukatnog nakita, za sve generacije. Oživjele smo stari narodni vez različitih tehnika, koji polako ali sigurno tek treba da zauzme mjesto koje mu istinski pri-pada. Pokušavamo da svu ljepotu starinskog veza u koji su naše majke ulagale puno truda i vremena, da takvo stvaralaštvo približimo

mlađim generacijama, kako bismo ih, zapra-vo, primakle mogućnosti da osjete ljepotu ne-kog ranijeg vremena, kada neki od posjetilaca i poštovalaca našeg rada nisu bili rođeni. Puno pažnje posvećujemo pletenju i heklanju, kao i izradi sve popularnijih ukrasa za kosu. Uskoro ćemo u program stvaranja uvrstiti nekada izu-zetno cijenjen proces tkanja, grnčarsku djelat-nost i mnogo toga još, po čemu je Novi Pazar, kao i čitav ovaj kraj, do prije samo nekoliko decenija, bio prepoznatljiv”.

Na pitanje da li su poteškoće u popula-rizaciji ideja neizostvan dio tog procesa i u

njihovom slučaju, članice udruženja “Pazar-ski bazar rukotvorina”, ističu da je shodno vremenu stvranja i življenja, susret sa pre-prekama nešto što se podrazumijeva. Kažu da interesovanje postoji, da biva sve veće, ali da treba imati u vidu i to koliko je! “Novi Pa-zar, velik grad, u kojem, priznali ili ne, žive i oni koji prema spajanju tradicije i savreme-nog okvira pokazuju otpor, ili u najmanju ruku, otklon.”

Ipak, ove dame ne gube nadu da će, uz istinsku ljubav poštovalaca njihove zamisli i razumijevanje gradskih struktura, korak po korak ići naprijed. Želja im je da svoj rad

približe Turističkoj organizaciji grada i da saradnjom sa TO stvore uslove za otvaranje prve velike suvenirnice u gradu, koja nam, kako ističu, izuzetno nedostaje.

“Presrećene smo što nam se ukazala prilika da učestvujemo na ovogodišnjem Beogradskom sajmu turizma. Za nekoga ko stvara samostalno, bez finansijske i bilo kakve druge pomoći sa strane, ovo je zaista veliki uspjeh.”

Iskren osmeh, svojstven veličanstvenom ženskom biću, entuzujazam, pozitivna ener-gija i naporan rad vidljivi su na licima čla-nica, ali prepoznaju se i na svakom detalju koji se nalazi u domaćinski uređenim pro-storijama. To samo govori da srdačnost nije trenutno već faktičko stanje i dio imidža ove organizacije. U prostorijama Udruženja za-pitaćete se da li ste kročili u muzej, i kako je moguće da se na jednom mjestu čovek može sresti sa takvom erupcijom ljubavi i truda .

Kada ste dobronamjerni, uvažavate tuđ rad i kreativnost, ne preostaje vam ništa dru-go nego da im iz sve snage poželite sreću i zapitate se kako im, iako za ovako nešto niste ni znali da postoji, možete pomoći da svoje snove ostvare i ljubav prema rukotvo-rinama prenesu na druge… u

U okviru “Pazarskog bazara rukotovrina” postoji pro-gram rada sa najmlađim posjetiocima Udruženja, koji je sve popularniji. Interesovanje djevojčica i dječaka da se druže i prstićima naprave mala umjetnička djela je motiv članicama Udruženja da vjeruju kako je odluka o ovom projektu bila prava. Osmijesi na licima najmlađih i pitanja koja postavljaju tokom kreativnog procesa, kovčeg su iz kojeg bi, prema ka-zivanju članica Udruženja, i najveći pesimisti crpili snagu da započeto potraje a rukotvorine ožive.

48

POGLEDI

U godinama u kojima se broj pisme-nih ljudi u tadašnjem Sandžaku jedva mjerio trocifrenim brojkama

i vremenu koje je prethodilo velikoj svjet-skoj kataklizmi, u Prijepolju je pokrenuta novina.

List “Sandžak”, kako je u zaglavlju no-vine pisalo, “za kulturno i ekonomsko podi-zanje Sandžaka”, pokreće, uređuje i izdaje Milivoje Žugić, istaknuti intelektualac i no-vinar. U mraku sandžačkog vilajeta u kojem je, kako je ostalo zabilježeno na stranicama Lista, još uvek bilo…”kamenje svezano, a paščad pušćena”…pojava novine bila je mnogo više od događaja… Srećom pa je događaj izlaženja jedne od najstarijih (a ži-vih!) lokalnih novina u Srbiji potrajao i to sve do današnjih dana.

Cjelokupna imovina sadašnjeg Infor-mativnog preduzeća “Polimlje”, koje je nastavljač tradicije “Sandžaka” iz 1932. godine, prodata je u Agenciji za privatiza-ciju prije desetak godina za početnu cijenu: hiljadu eura! U cijenu su uključeni i opre-ma, desetak hiljada gramofonskih ploča i nekoliko hiljada drugih tipova “nosača zvuka” istoimenog radija. “Procjenitelji” koji su formirali početnu cenu nisu uzeli u obzir, jer ih Zakon na to nije obavezao, neprocjenjivost “intelektualne imovine” Preduzeća, a ona je smještena u zelenkastoj

metalnoj kasi, u kojoj se čuvaju svi brojevi novina od 1. februara 1932., do danas. To je najdragocjenija imovina “Polimlja”, bila i ostala. Jedino su ovde sačuvani svi brojevi ove lokalne novine koja vitalnom starošću prkosi pomami gašenja lokalnih listova u ovom dijelu Evrope. Zahvaljujući toj zelen-kastoj metalnoj kasi, dostupno je i sjećanje osnivača, vlasnika i urednika “Sandžaka” Milivoja Žugića, objavljeno 1967. godine, u kojem on piše:

“Za ono vreme i ondašnje prilike pojava “Sandžaka” u Prijepolju, 1. februara 1932. godine, bio je smeo poduhvat. Osnovna

intencija Lista bila je razvijanje i jačanje demokratskog duha i naprednijih shvatanja. List je bio postavljen na široku političku platformu i od prvog broja mogao se videti njegov opozicioni karakter. Na njegovim stranicama iznosili su svoja mišljenja ljudi različitih političkih shvatanja, ali je većinu njih spajala ista težnja i zajednički napor da se razbije šestojanuarska diktatura i stvore povoljniji uslovi za napredak zemlje pa i našeg kraja”, pisao je Žugić u autorskom tekstu “Pojava štampe u našem kraju”.

Žugić dalje piše kako se “Sandžak” bo-rio sa raznim teškoćama, ali je najteža bila borba sa cenzurom. Rukopisi spremljeni za štampu morali su se, prije slaganja u užič-koj štampariji, nositi na pregled i sagla-snost državnom tužiocu. Da bi omogućila objavljivanje pojedinih slobodnijih čla-naka, Redakcija je, vrlo često, u dogovoru sa vlasnikom štamparije, na mjesto dogo-

85 godina lista “Polimlje” iz Prijepolja

Čvrsti temelji predratnog “Sandžaka”Novinar Milivoje Žugić pokrenuo je, prije 85 godina, u Prijepolju lokalne novine, dajući im ime „Sandžak“. Sa razumljivim pre-kidom zbog Drugog svjetskog rata, „Sandžak“ je, mijenjajući ime zbog predratne cenzure i poslijeratne „ideološke gadljivosti“ na sve što je imalo prizvuk prošlosti, od 1. marta 1952. godine nastavio izlaženje pod imenom „Glas Polimlja“. Sada navršava 85 godina i nosi ime – „Polimlje“. Milivoje Žugić, rodonačelnik novinarstva na ovim prostorima koje (ne)službeno i dalje zovemo onako kako je on još za vreme Kraljevine, nazvao prve novine.

n Piše: Muharem M. MUTABDŽIJA

n Istorijske okolnosti mijenjale zaglavlja

49

POGLEDIvorenog materijala ubacivala drugi koji tužilac nije ni video. Tako se jedan mali broj primjeraka, koliko se po tadašnjem za-konu o štampi predavalo državnom tužiocu za javne biblioteke u zemlji, štampao prema rukopisima koje je tužilac odobrio, a cije-li broj namijenjen čitaocima sa djelimično izmijenjenim sadržajem. Kada je ova do-vitljiva prevara, tek posle dvije godine, otkrivena, prema Listu su počele da se primjenjuju vrlo stroge mjere cenzure.

Jedna od nezaboravnih rubrika u “San-džaku” i listovima koji su ga nasljeđivali mijenjajući samo ime, svakako su kratke prigodne priče koje su u Listu objavljivane pod naslovom “Sandžačke hićaje”.Ovim kratkim satiričnim pričama ismijavani su mnogi politički događaji onog vremena. Jedna hićaja, prisjetio se u pomenitom član-ku Žugić, sročena je tako da je lopove u našoj zemlji trebalo evidentirati po azbuč-nom redu imena. Tako je Aleksandar Ka-rađorđević došao na prvo mjesto. Državni tužilac nije uvijek razumijevao ni žargon ovih priča ni turske riječi u njima, pa ih je zato i puštao u štampu. U izdanju “San-džaka” ove priče su objavljene u posebnoj knjizi, a njeno drugo izdanje štampano je u Beogradu u tiražu od 4.000 primeraka. Ko-rektor u štampariji Saveza srpskih zemljo-radničkih zadruga bio je profesor Nedeljko Divac, Prijepoljac, saradnik i prijatelj lista “Sandžak”. Kad je spazio da je u tužilaš-tvu donijeta odluka da se knjiga zabrani i zaplijeni, on je iz štamparije prenio u svoj stan i kod svojih prijatelja 3.500 primjeraka “Sandžačkih hićaja”. Policija je u štampariji zatekla 500 primeraka koji su zaplijenjeni.

Od 1932. do danas iz štampe je, u di-namici kakvu su diktirali najprije cenzori a zatim i hronična besparica koja je premo-štavana čak i tako što je vlasnik „Sandžaka“

Milivoje Žugić svojevremeno prodao oče-vu livadu kako bi platio troškove štampa-nja, izašlo je oko 2700 brojeva.

List je obnovljen 1952. godine pod imenom „Glas Polimlja“ i pod tim ime-nom iz štampe je izašlo 29 brojeva. Po-tom je zaglavlje Lista ostalo „bez glasa“ i pod imenom „Polimlje“ izlazi do današ-njih dana. Jedno vrijeme bio je međuop-štinskog nivoa pokrivajući uz Prijepolje i opštine Priboj i Novu Varoš. A onda se birokratija dosjetila: svako bi da ima svoju „prćiju“ pa je međuopštinsko „Polimlje“ rastureno na tri dela, od kojih je u životu još samo „Polimlje“.

Dakle, osam i po decenija List je bio i jeste nepristrasan a redovan hroničar burnih društvenih, ekonomskih, kulturo-loških i drugih promjena ovog područja. Jedina je ovo novina u stalnoj dinamici koja izlazi na području Sandžaka, odno-sno Raške oblasti. Možda i zato što su je decenijama nosili profesionalci, spremni da se odupru permanentnim političkim pritiscima, pravdanim često, „višim cilje-vima“, ili, takođe, „interesima od nacio-nalnog značaja“!!! „Nasrtaji“ na tradiciju i ime Lista „Sandžak“ iz 1932. su posebno pojačavani sa formiranjem bošnjačkih na-cionalnih partija. Gotovo svaka od njih je, u nedostatku sopstvene istorije i tradicije, htjela pošto-poto da se domogne nečega što ne pripada nijednoj stranci. Ipak, za sada, sve je ostalo „kao nekad“!?

U multietničkom Prijepolju, gde je odnos Srba i Bošnjaka 55:42 %, redakcija Lista je bila i ostala multietnička i proevrop-ska, apsolutno iznad sve izraženije najezde nacionalista „ovog“ ili „onog“ predznaka. Cijena svega toga je najrigidnije ispostav-ljena baš aktuelnoj generaciji novinara (pet zaposlenih, svih pet su novinari). Kada je List 2007. godine privatizovan, većinski vlasnik je mogao da kupi samo ime novi-na! Sve drugo, prije svega solidan poslovni prostor, već je bilo uknjiženo kao – tuđa imovina! un “Čuvari” tradicije: Sadašnja Redakcija “Polimlja”

Milivoje Žugić (1905 – 1972) rođen je u Novako-vićima kod Šavnika. Poslije gimnazije u Pljevljima za-vršio je Pravni fakultet u Beogradu. Cijeli radni vijek proveo je u novinarstvu. Osnivač je, vlasnik i urednik prvog lista u srednjem Polimlju, koji je pod imenom „Sandžak“ počeo da izlazi 1. februara 1932. godine.

Zbog slobodoumnih i britkih riječi, List je dva puta zabranjivan, što je natjeralo Žugića da mijenja ime Li-sta. Tako se od 1935. godine List pojavljivao pod ime-nom „Raška“. List „Raška“ je izlazio do februara 1936 i doživio istu sudbinu. Poslije izvjesne pauze, Žugić je pokrenuo „Novi Sadžak“. Pod tim imenom List je izlazio od novembra 1937. do januara 1938. godine kada je, poslije tri broja, zabranjen. U više brojeva „Sandžaka“, „Raške“ i „Novog Sandžaka“ Žugić je objavio Pisma Đure Zvjerote iz sela Zabrđa. U njima su, sakrastičnim stilom i jezikom, izvrgavane kritici sve nepravde onog vremena. Žugić je, kao izdavač i urednik, štampao kao posebnu knjigu „Sandžačke hi-ćaje“. Žugić je, potom, bio dopisnik „Politike“ sa Cetinja, središta zetske banovine, gdje ga je zatekla kapitulacija zemlje 1941. godine. Ratne godine proveo je po zatvorima u Cetinju i Podgorici, a od novembra 1942. do aprila 1943. bio je zatvoren u Prijepolju. Po oslo-bođenju Sarajeva bio je dopisnik „Politike“ za BiH. Značajan je njegov doprinos pojavi poslijeratnog sreskog lista „Polimlje“ u Prijepolju. Učestvovao je u osnivanju Udruženja novinara Srbije i Saveza novinara Jugoslavije.

n Prodao babovinu da bi platio dugove štampariji: Milivoje Žugić

50

POGLEDI

Zakonom o slobodnim zonama se uređuju pitanja u vezi sa uvjetima za osnivanje zone, postupkom za

određivanje slobodnih zona i rada u zona-ma, kao druga pitanja od posebnog zna-čaja za uspješan rad zona.

Zone, bez obzira na to da li je riječ o slobodnoj ili carinskoj zoni, zbog svoje rasprostranjenosti, predstavljaju jedan od savremenijih i u svijetu sve prisutnijih oblika ekonomske saradnje sa inozem-stvom.

Na osnovu dosadašnjih saznanja mo-guće je potvrditi postojanje različitih tipo-va zona. Ipak, zbog svoje specifičnosti, pa i rasprostranjenosti, najpoznatije su zone tranzitnog i proizvodnog karaktera. Pored ovih, poznate su i zone u kojima se odvija bankarsko poslovanje, agencijski poslovi, te poslovi namijenjeni unapređe-nju i razvoju turizma.

Iako su naša iskustva o radu zona vrlo skromna, jer su novijeg datuma, moguće je na osnovu dosada provedenih sagle-davanja konstatirati, posebno kada je ri-ječ o njihovom osnivanju, da se u većini slučajeva potvrdilo pravilo da su se zone razvijale, odnosno locirale, uglavnom, za centre morskog i riječnog saobraćaj, kao i čvorišta željezničkih i kopnenih puteva, što će biti sličaj i sa Agroindustrijskom zo-nom Leskova, na Auto putu Beograd-Po-dgorica.

Upravo, zbog te činjenice a imajući u vidu, s jedne strane, sadašnji trenutak privrednog razvoja opština Tutin, Sje-nica, Petnjica i regije Sandžak i potrebu

njihovog što bržeg izlaska iz kruga nera-zvijenih, kao i, s druge strane, neospore-ne prednosti koje ovakav vid poslovanja obezbjeđuje, neophodno je bez šireg ela-boriranja poduzeti sve neophodne mjere za osnivanjem zona. I ne samo to, već bi bilo racionalno u saradnji sa Opštinom Sjenica sagledati mogućnosti da se i Aero-drom Sjenica, pod uvjetom da su otklonje-ne sve sumnje u vezi sa mogućim štetnim posljedicama na životnu okolinu nakon bombardovanja, uključi u ovaj projekat.

S obzirom na to, da postoje određene dileme u vezi sa poslovanjem u zoni u smislu da li poslovanje ima svojih predno-sti u odnosu na ostale oblike ostvarivanja ekonomskih odnosa sa inozemstvom, mi-šljenja smo da bi bilo racionalnije, umje-sto navođenja bilo kakvih argumenata, ukazati na neke činjenice.

Prvo, formiranjem zone, osim što se utiče na pokretanje procesa proizvodnje, doprinosi se i povećanju stope zaposleno-sti.

Drugo, transfer tehnologije se u ovom slučaju čini jednostavnijim.

Treće, organizacija i način proizvod-nje ne samo da postaju realnost, već je njihovo prihvatanje od posebnog značaja za razvoj dotične lokalne zajednice pa i regije.

Četvrto, posredstvom poslovanja u zoni, privrede naznačenih općina, pa i Sandžaka se na brži način uključuju u to-kove međunarodne podjele rada.

Ako se imaju u vidu sve ove predno-sti, proizilazi zaključak da bi naznačene

općine, zbog neubiranja poreza i drugih prihoda po osnovu poslovanja u zoni, osim doprinosa na plaće, bile uskraćenje za određeni iznos prihoda. Međutium, na kraju će se pokazati da su više dobile nego što je to na prvi pogled izgledalo. Uosta-lom, zar je neophodno navoditi posebnu argumentaciju na osnovu koje bi se sagle-dali efekti poslovanja u zoni, a da se pri tom zanemare rezultati ekonomija zema-lja Dalekog Istoka (Tajland, Hong Kong, Malezija, Singapur, Južna Koreja) kao i nekih drugih zemalja.

Polazeci od datih konstatacija, s pra-vom se može postaviti pitanje zašto se jednog dana i Pešter sa svim svojim, još uvijek, ne istraženim potencijalima i mo-gućnostima ne bi pridružio plejadi pozna-tih slobodnih zona.

No, da ne bi bilo nesporazuma, a oni su mogući, potrebno je prihvatiti ocjenu o opravdanosti postojanja mogućih pri-govora u smislu potrebe postojanja pred-hodnog obezbjeđenja nekih od osnovnih predpostavki za rad zone, kao npr. kvali-fikovane radne snage, posjedovanja odgo-varajuće infrastrukture, koja mora odgo-varati standardima EZ.

Na osnovu prezentiranog proizilazi da je jedan od osnovnih uvjeta za uspješno poslovanje i funkcioniranje zone postoja-nje jasno definiranog privrednog i prav-nog sistema države, posebno u dijelu u kojem se konkretnije uređuje ova oblast.

Slobodne zone za brži razvojS obzirom na to da su predsjednici općina Tutin i Petnjica Šemsudin Kučević i Samir Agović pokrenuli aktivnosti u vezi sa obezbjeđen-jem osnovnih pretpostavki za ostvarivanje što uspješnije saradnje, o čemu su date konkretnije naznake u prošlom broju časopisa “Dam-ar”, namjera nam je da, ovom prilikom, pružajući punu podršku takvom vidu uspostavljanja međuopćinske saradnje, istovremeno i ukažemo na neke specifičnosti slobodnih zona, uz napomenu da se ova oblast konkretnije uređuje Zakonom o slobodnim zonama.

n Piše: dipl. ecc. Firdus HAMZAGIĆ

51

POGLEDI

S obzirom na to da se ova oblast ure-đuje zakonom, od tih rješenja se očekuje, ne samo da budu interesantna, već i pri-mamljiva za stranog ulagača, uz napome-nu da se od dijaspore s pravom očekuje ispoljavanje posebnog interesa, a uvjeti za takvo nešto su:

- zona preduzeće;- statusi režim slobodne zone, zbog

svoje specifičnosti u smislu prijave vanj-sko trgovinskih, carinskih i poreskih olak-šica su posebni;

- uvjeti za povlačenje stranog kapitala moraju biti jasno definirani, u tom smislu da ino partner ne može biti u nedoumici;

- sigurnost u smislu dugoročnog obav-ljanja djelatnosti u zoni mora biti zagaran-tirana;

- realizacija poslovnih odluka korisni-ka zone, odnosno uvjeti za njihovu reali-zaciju mora ju se konzistentno obezbjeđi-vati.

Naime, zakonskim rješenjima, pored definicije slobodne zone, mora biti jasno

određen i njen status kao pravnog lica koje obavlja ekonomske, tehničke, admi-nistrativne i druge poslove neophodne za rad zone.

Pored naznaka o uvjetima neophod-nim za formiranje zone (donošenje osni-vačkog akta, elaborata o ekonomskoj opravdanosti formiranja zone) potrebni su i dokazi o reguliranju imovinsko prav-nih odnosa, kao i dokaz o postojanju or-ganizacionih, energetskih, ekonomskih, tehničkih i drugih uvjet za rad zone. Tek nakon uvida u sva ta dokumenta će se od strane nadležne komisije izdati odobrenje za rad zone.

Pored već zakonom utvrđenih po-slova koji se mogu obavljati u zoni, kao npr. proizvodnja roba i pružanja usluga pretežno namijenjenih izvozu, poslovi vanjsko trgovinskog prometa, bankarski i drugi finansijski poslovi, te poslovi osi-guranja i reosiguranja imovine i lica, daje se mogućnost razvijanja poslova u vezi sa stvaranjem uvjeta za razvoj turizma u

zoni. Naime, mnoge turističke organiza-cije mogu biti u prilici, zahvaljujući bo-gatoj kulturnoj baštini Sandžaka, i uslu-gama koje pruža auto put i avio promet (pod uvjetom da funkcionira Aerodrom Sjenica) omogućiti posjetiocima, ne samo uvid i razgledanje historijskih spo-menika (Altun alem džamija, Đurđevi stupovi, Sopoćani, Mileševo, ljepote Zla-tara, Javora, Golije), već i što je posebno intersantno, nakon skijanja i uživanja u zimskim čarolijama, na rastojanju od dva sata vožnje u istom danu, uživanje u ku-panju na obalama Jadranskog mora od Petrovca, Budve, Kotora do Herceg No-vog i dalje.

U vezi sa radom zone, važno je napo-menuti da zona predstavlja dio carinske teritorije koji mora biti ograđen i označen, tako da se promet roba i lica u zoni ili iz zone može odvijati samo kroz određene ulaze i izlaze, a roba proizvedena u zoni može se staviti u promet, pod uvjetom da se taj promet obavlja po propisima redov-nog uvoza, što podrazumijeva obavezu naplate carine i drugih carinskih dažbina.

Inače, što se tiče poslovanja u zoni, tj. poslova carinskog nadzora u vezi s uvozom, prenosom, smještajem, izvo-zom i drugo, važno je naglasiti da se svi ti poslovi obavljaju u skladu sa carinskim zakonom.

Polazeći od datih ocjena i konstatacija smatra se da je pravi trenutak za pokre-tanje od stane općina koje gravitiraju ka području planirane zone, da poduzmu sve neophodne mjere i aktivnosti u vezi sa stvaranjem predpostavki za veći uzgoj sitne i krupne stoke, radi prerade njihovog mesa i mesnih proizvoda, kao i mlijeka i mliječnih proizvoda. Dakle, pravo je vri-jeme, obzirom na to, da će radovi na trasi Auto puta iz pravca Podgorice biti okon-čani krajem 2019. godine, za poduzima-nje aktivnosti kod svih mogućih fondova za pružanje financijske i druge podrške na planu stvaranja predpostavki za bla-govremeno obezbjeđenje stočnog fonda u količinama koje neće dovesti u pitanje normalan rad djelatnosti zone.

Takođe, u okviru tih aktivnosti ne-ophodno je blagovremeno poduzeti sve potrebne agro-tehničke mjere, čija će pri-mjena doprinijeti povećanju površina za-sijanih pivskim ječmom, raži, krompirom i dr. čime bi se na taj način poslovanje u zoni obezbijedilo sa dovoljnim količina-ma stočnog fonda i drugih roba neophod-nih za njen nesmetan rad. u

n Samir Agović n Šemsudin Kučević

52

POGLEDI

Ovaj mladić sa posebnim elanom brine o tri zasebne farme – krava, ovaca i koza. Posao mu ide odlično, a planovi su još bolji. Posjeduje 200 grla alpino koza, 280 ovaca i 11 muznih

krava. Od kvalitetnog mlijeka nakon termičke obrade i pasteriza-cije proizvodi tradicionalne i sušene sireve, domaće trapiste, jogurt i surutku od koza i ovaca. U radu mu pomaže petočlana porodica, a zaposlili su i dvije porodice koje brinu o stoci dok je na katunima.

“Farmu smo oformili prije desetak godina i od tada u kontinuite-tu uvećavamo broj grla. Time smo nastavili tradiciju našeg đeda koji nam je ostavio u nasljedstvo veliki imetak, otac ga je kasnije uvećao, tako da sada raspolažemo sa preko stotinu hektara zemlje. Imanje se nalazi u mjestu Konjska rijeka koje dijeli Peštersku visoravan i Bi-horski kraj. Tu sijemo žita za ishranu stoke. Od proljeća pa do kasne jeseni grla su na ispaši, gdje ima u izobilju kvalitetne i raznovrsne planinske trave. Tokom dana stoka je na slobodnoj ispaši, a nakon povratka sa ispaše dobijaju pojačan obrok”, priča Rastoder.

Problem oko predaje mlijeka koji je postojao do prije dvije godine, porodica Rastoder je razriješila izgradnjom sopstvene mljekare, što im je omogućilo preradu i otkup mlijeka i motivisalo da uvećaju farmu.

“Do prije dvije godine posjedovali smo samo farme, sa znatno manjim brojem grla, a sad u mljekari vršimo preradu i mlijeka otku-pljenog od susjeda. Imamo kvalitetnu saradnju sa marketima Kompa-

nije „Roda“, a poslujemo i sa hotelima na primorju i brojnim manjim marketima. Cilj nam je da uvećamo kapacitete, da unaprijedimo i za-okružimo proces proizvodnje, uz maksimalnu brigu o kvalitetu svih proizvoda”, ističe naš sagovornik. Mladi farmer očigledno zna šta hoće, a ima i snage i odlučnosti da ostvari svoje ambiciozne planove.

”U želji da odgovorim postavljenim ciljevima obišao sam više zemalja u regionu i Evropi, da vidim kako to rade oni što imaju bo-gatu tradiciju i punu odgovornost prema poslu i prema proizvodnji. Shvatio sam da ovdje ima resursa, posebno kad je riječ o proizvodnji zdrave hrane, ali da mi moramo uložiti znatno više truda, jer u odnosu na evropske prilike radimo u osjetno složenijim uslovima. Nekontro-lisan uvoz otežava plasman proizvoda domaćim proizvođačima, pa bi uvoz trebalo ograničiti na onoliko koliko domaći proizvođači ne mogu da obezbijede”, primjećuje Rastoder.

„Radmančić milk“ ima kooperante na širem području sa kojeg otkupljuje mlijeko, a ove godine planira da osnuje četvrtu farmu koza jer je, kako kažu, još uvijek malo proizvođača tako traženog i kva-litetnog kozjeg mlijeka. U Petnjičkom kraju ima deset do petnanest farmi koje se ozbiljno bave tim poslom, kao i dvije farme ovaca od po dvjesta do dvjesta pedeset grla.

“Cijenim napore koje naša država čini na unapređenju sela i po-ljoprivrede, mislim da bi ta podrška trebala da bude i još izdašnija i efikasnija. Isto tako, apelujem na mlade da potraže svoju budućnost u ovoj oblasti, jer tu, posebno u organskoj proizvodnji, postoje ozbiljne šanse i ima dovoljno prostora”, poručuje ovaj ugledni domaćin. u

Šansa je u organskoj proizvodnjiNi mladost, ni fakultetska diploma, niti šareni-lo i raskoš evropskih zemalja nijesu pokolebali mladog Bihorčanina Kenana Rastodera da na đe-dovini podigne gazdinstvo koje svojim obimom i prihodima daje nadu i šalje poruku da se na selu može lijepo živjeti.

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

53

POGLEDI

Ovi ubogi starci život su proži-vjeli u kući od 35 kvadrata koja je starila zajedno sa njima. Po-

sljednjih godina zahvaljujući ljekarima nekako su krpili zdravlje, za razliku od kuće kojoj nije bilo popravke. Iako do-trajala i neuslovna za život, za Hodži-će je bila neiscrpan izvor emocija, tako da su je, i sad kad su pored nje dobili

novu, pravu ljepoticu, teška srca napu-stili. Kažu, u njoj su mladost proveli, a sve što lijepo ostane čovjeku u sjeća-nju vezano je upravo za te godine. Ipak, svjesni da u njoj možda ne bi preživjeli zimu, zahvalni su svima koji su ih ovako udomili. Ne žale mnogo što ranije nijesu imali sigurniji krov jer, kaže Šemo, bili su jači i mlađi pa su mogli zakrpiti ono što se dalo popraviti. Toga više nema jer je Hajriza bolest vezala za krevet, pa o

njemu brinu brat i sestra koja je takođe slabog zdravlja.

“Nije se lako boriti sa starošću i bole-šću, daleko od grada i bez nekog mlađeg u kući. Srećom, imamo dobre komšije, bili su nam pri ruci kad god je zatreba-lo. Oni su i pokrenuli ovu akciju”, priča Šemo.

Komšija Jasmin Kijamet kaže da se u izgradnju kuće uključio veliki broj ljudi koji su donosili i u novcu i u materijalu. Pored Godijevaca, akciju su pomogli i članovi Zavičajnog kluba Bihor.

Za izgradnju kuće utrošeno je oko 20. 000 eura. Ipak to nije bilo dovoljno da Hodžići u novo kupatilo unesu i veš mašinu koja im je prijeko potrebna, jer godine I bolest Zelihi ne dozvoljavaju da na raniji način vodi higijenu domaćin-stva.Bottom of Form

– Ovakve akcije treba nastaviti, jer ima još ljudi kojima je prijeko potreb-na slična pomoć! - kaže komšija Ćazim Popara. u

Novi dom za Hodžiće

Krpili i kuću i zdravljeBraća Šemo i Hajriz te sestra Zeliha, svi zašli u devetu deceniju života, tavorili su do nedavno u trošnoj kućici, obješenoj poput dotrajalog lastavičjeg gnijezda o jednu od strmih godije-vskih padina. Bolje je i ne promišljati šta bi sa njima bilo tokom proteklih mrazeva da prak-tično, tik uoči zime , nijesu uselili u kuću solidarnosti koju su pokrenuli mještani, a pomoglo Ministarstvo rada i socijalnog staranja i brojni drugi građani. Tako su prije snijega i ljute zime Hodžići započeli novi, potpuno drugačiji život, u kući sazidanoj od cigle, sa pristojnim namještajem i neophodnim higijensko-sanitarnim uslovima.

n Piše: Vukoman Batko KLJAJEVIĆ

54

POGLEDI

U porodilištu je od 1 januara rođeno 14 beba i narednih dana ne oče-kujemo veći broj porođaja. Nešto

veći broj porođaja se očekuje tek u martu, saopšteno je iz pljevaljskog porodilišta, uz napomenu da tokom januara i prvih dana februara u porodilištu nije bilo porodilja sa područja žabljačke opštine.

Da je situacija izuzetno loša potvrđuju i aktivisti iz Mreže NVO sjevera, dodajući da se ne može očekivati veliki priraštaj u sredinama gdje je prosječan broj godina kod stanovnika 42, odnosno u sredinama gdje se poslednjih godina nije ništa radilo da se mladi ljudi zaustave i podstaknu da stvaraju porodice.

„Svima je poznato da starci ne mogu da rađaju djecu i da bi se poboljšao na-

talitet moraju se stvoriti uslovi da mladi ljudi ostaju u Pljevljima. To u Pljevljima nije teško uraditi jer su Pljevlja izrazito bogata sredina i postoje svi uslovi da ovaj grad počne da živi na zdravim osnovama, kao što se nekada živjelo“, navodi se u saopštenju Mreže NVO sjevera i ističu da je do sada sve rađeno suprotno onome što znači stvaranje normalnih uslova za život stanovništva.

Iz ove NVO naglašavaju da je pre-ma nepotpunim podacima u toku januara samo na seoskom području umrlo 17 lica, a na gradskom području najmanje tri puta toliko, što je za četiri puta više od broja rođenih.

„Ako se posmatra šta je to Vlada ra-dila u poslednjih 20 godina u Pljevljima,

onda se može reći da je sve urađeno da se razori postojeća privreda, da se ne reali-zuje ni jedan bitniji projekat na gradskoj infrastrukturi, da se rastjeraju mladi ljudi i da se napravi ekološka katastrofa“, stoji u saopštenju Mreže NVO sjevera.

Kako god, podaci su neumoljivi, pro-teklog januara rođeno je najmanje djece od kada se u Pljevljima vodi ovakva evi-dencija. u

Za 35 dana u Pljevljima rođeno 14 beba

n Piše: Jakub DURGUT

Pljevlja sve praznija

Nakon što je u prvih 35 dana 2017. godine u pljevaljskom poro-dilištu rođeno svega 14 beba, iz NVO sektora upozoravaju da će ovogodišnji priraštaj biti znatno slabiji nego prethodnih godina.Kao glavni razlozi slabog priraštaja navodi se sve lošija materi-jalna situacija građana, odlazak mladih iz pljevaljskog kraja u potrazi za poslom, kao i sve teža ekološka situacija.

55

POGLEDI

Za predsjednika organizacionog odbora izabran je Mirko Đačić, dok odbor broji 68 imena među

kojima su uspješni sportsiti, ljekari, pri-vrednici, profesori, direktori, kulturni radnici i drugi Pljevljaci ali i Ministar sporta u vladi CG Nikola Janović.

Pored Organiozacionog odbora ime-novan je i Izvršni odbor čiji je predsjed-nik Mersudin Halilović a broji 25 čla-nova.

Rješenjem su imenovane i komisije 54. MOSI, njih ukupno 13, koje će obu-hvatiti sve oblasti vezane za organizaci-ju MOSI.

Na sastanku je odlučeno da Izvršni odbor u roku 14 dana izradi plan organi-zacije 54. MOSI kao i da organizacioni odbor predloži skupštini MOSI da ter-

min igara bude od 5 do 9.jula.Predsjednik Organizacionog odbora

MOSI Mirko Đačić ističe da će Pljevlja spremno dočekati sve izazove vezane za 54. MOSI.

„Smatram da ćemo uspjeti da or-ganizujemo sigurno jedne od najboljih MOSI igara, za sve ove 53 godine koli-ko su igre održavane. Naći ćemo način da animiramo sve opštine da dovedu što veći broj sportista u naš grad. Napravi-ćemo dobru ali ne i skupu kampanju i predložićemo da se u Užicu i Novom Pazaru organizuju sastanci kako bi grupisali predsjednike okolnih opština i animirali ih da na igrama obezbijede učešće najvećeg broja sportista“, kazao je Đačić.

Ranije je odlučeno da predsjednik skupštine 54. MOSI Pljevlja 2017. bude Tarik Gadžović. u

Julska sportska smotra u Pljevljima

n Piše: Jakub DURGUT

54. MOSI igre od 5. do 9. jula 2017

Juli 2017. godine će biti posebno atraktivan u Pljevljima, jer će Pljevlja biti domaćin 54. MOSI igara. Tada će se hiljade sportista, iz preko trideset opština sa tromeđe Srbije, BiH i Crne Gore, boriti za medalje i što bolje rezultate. Tim povodom održan je sastanak na kojem je predstavljeno rješenje o imenovanju Organizacionog odbora, Izvršnog odbora i Komisija 54. Međuopštinskih sportskih igara.

n Organizacioni odbor 54. MOSI igara

56

POGLEDI

Ambasador je, prilikom susreta sa djecom, kazao da njegova zemlja ima dugu tradiciju u

muzičkim takmičenjima i podsjetio da je Švedska najviše puta pobjeđivala na Eurosongu.

Takođe je istakao da je posjetu Roža-jama iskoristio da se upozna sa informaci-jama o ovoj opštini te da je razgovarao sa predsjednikom Nurkovićem o mogućno-stima za uspostavljanje saradnje.

- Rožajski kraj me vrlo podsjeća na moju Švedsku i ja mislim da vi imate puno turističkih potencijala za saradnju sa mojom zemljom u oblasti turizma. Naro-čito sam oduševljen podatkom da se radi o ekološki čistom području kao i odličnim predjelima za skijanje. Ja ću obići skijaški centar u Rožajama i ponijeti utiske o ono-me što pruža ovo područje na planu sarad-nje u toj oblasti – rekao je Ludvin.

Nurković je kazao da je Lokalna upra-va podržava projekat ističući zadovoljstvo što su učenici odabrali da predstave Kra-ljevinu Švedsku, zemlju sa dugom tradici-jom demokratije.

- To je dobra prilika za našu djecu koja učestvuju u projektu da predstave jednu divnu zemlju duge demokratske

tradicije koja je pokazala humanost prema našim iseljenicima koji žive u toj zemlji. Posebno smo zahvalni švedskim vlastima što su u teškim vremenima koja su zadesi-la prostore ex Jugoslavije prihvatili znača-jan broj raseljenih porodica iz Crne Gore. Očekujem da ćemo uz pomoć ambasado-ra Ludvina uspostaviti saradnju sa Šved-skom i da ćemo u skorije vrijeme uspjeti

da predstavimo neke od projekata za koje vjerujemo da će biti interesantni ljudima iz te zemlje – zaključio je Nurković.

Izvršni direktor projekta “Crna Gora u ritmu Evrope” Igor Karadarević je kazao, da je 21 opština u Crnoj Gori potpisala protokol o saradnji sa dječijom manifesta-cijom.

- Ovaj projekat je poslije devet godi-na, koliko je trajao u Srbiji, zahvaljujući ambasadoru Mićunoviću, konačno zaži-vio i u Crnoj Gori. Nadamo se da će po-stati tradicionalan. Najbolja ekipa će kao nagradu dobiti putovanje u zemlju Evrope koju bude predstavljala. Na takmičenju će učestvovati učenici osnovnih i srednjih škola i smatramo da je ovo prilika da se podstaknu i razvijaju mladi talenti i njiho-vo implementiranje u evropske vrijedno-sti na čijem je pragu i Crna Gora– rekao je Karadarević.

Ambasador Ludvin je učenicima koji učestvuju u ovom projektu uručio prigod-ne poklone. Na sličan način su reagovala i djeca i njegovoj ekselenciji uručila po-klon, koji su sami napravili. Također pred-sjednik Nurković je u znak pažnje viso-kom gostu uručio poklon, suvenir Ganića kula te fotomonografiju Rožaja. u

“Crna Gora u ritmu Evrope”

n Piše: Mirza LUBODER

Švedski ambasador u Rožajama

Ambasador Švedske u Crnoj Gori, Nj.E. Jan Ludvin, posjetio je rožajsku opštinu gdje je, u pratnji predsjednika opštine Ejupa Nurkovića te predsjednika Skupštine, potpredsjednika Opštine i ostalim saradnicima, razgovarao sa učenicima osnovnih i srednjih škola koji učestvuju u projektu ‘’Crna Gora u ritmu Evrope’’, zahvalivši što su odlučili da na takmičenju predstavljaju Kraljevinu Švedsku.

57

POGLEDI

Za lokalnu radio stanicu, direktor RTV Rožaje gospodin Mirsad Feleć kazao je: „Misija Radio te-

levizije Rožaje je jednostavna. U službi istine, pružamo objektivne i fer infor-macije o Rožajama i o onome što je od životne važnosti za ciljne grupe kojima se obraćaju zaposleni u ovom mediju, kao i svima kojima je dostupan program iz studija u Rožajama. Danas, kada je i zvanično potpisan Ugovor o emitovanju tv signala, ovaj medij prerasta u istinski sveobuhvatni lokalni javni informativni servis, bez kojeg društveno-politički ži-vot u Rožajama ne bi bio potpun“.

Građani Rožaja osnivanje RTV Rožaje smatraju prijekom potrebom jer je ona kao medij veoma važna i prije svega potreb-na - u lepezi medijskih platformi televizija uz radio, internet i printane medije važi za perjanicu medijskog oglašavanja u

Uskoro Televizija Rožaje

n Piše: Mirza LUBODER

Projekti

Prije nekoliko dana okončane su pravne radnje i verifikovana dozvola za rad loklane televizije Rožaje, koja će upotpuniti medijsku scenu Rožaja i regiona te biti u službi objektivnog i realnog informisanja i, svakako, u službi građana.

58

POGLEDI

Poznati fotograf i planinar iz Pla-va Adem Baković (70) doživio je, prije šest godina, pravu dramu

na jezeru u želji da fotografiše neobič-ne oblike koji se pojavljuju u ledu. Nije obraćao pažnju gdje staje i u jednom mo-mentu mu je led pod nogama pukao, a on se u trenutku našao pod vodom.

„Zanio sam se slikajući figure u ledu i nisam obraćao pažnju na led. Sve se desilo u sekundi. Vidio sam da više nemam kud, ni naprijed ni nazad. Led je pukao. Propao sam sa cijelom opremom, fotoaparatima. Kad me voda izbacila na površinu uspio sam da izba-cim torbu preko leda. Razmišljao sam, ako pokušam da izađem, led će se polo-miti, izgubiću snagu i izmoriti se..i za-vršiću...Bojao sam se da se ne stvori ši-rok krug vode oko mene. I onda nisam htio ništa da radim.Nisam pokušavao da izađem iz vode nego sam se samo držao za led raširenih ruku. Pomalo sam vertikalno pomjerao noge, kao kad

Led pukao i propao u vodu Zaleđeno Plavsko jezero ove zime bilo je najveće prirodno

klizalište u Crnoj Gori, a možda i u regionu. Led debljine oko pola metra, na površini od oko dva kvadratna kilometra, izma-mio je brojne građane Plava i okoline, ali i posjetioce susjednih gradova da dođu i prošetaju jezerom. Oni odvažniji preko jezera su se vozili biciklom, četvotrotočkašima, motornim sankama, au-tomobilima, ali i pincgauerom.

Fotogaf Adem Baković preživio avanturu na zaleđenom Plavskom jezeru

n Piše: Edin JADADIĆ

59

POGLEDIse pliva, da se održavam na površini. I onda sam zvao u pomoć“, sjeća se Adem ovog događaja koji se desio na današnji dan prije šest godina.

Šetajući po zaleđenom Plavskom je-zeru i prisjećajući se tog događaja, Bako-vić pamti trenutke provedene u ledenoj vodi, dok je akcija spasavanja trajala je oko 35 minuta. Do prvih kuća Šarkinovi-ća bilo je oko 500 metara. Adem kaže da je u ovoj nesreći imao i sreće što je dan bio tih, bez vjetra, pa su se njegovi pozivi u pomoć mogli čuti.

„Prvi je do mene stigao Dževat Šar-kinović sa plastičnim kajakom kojeg je dovukao preko leda. Ali nije mogao mnogo da mi pomogne, jer je u njemu mogao samo on dastane. Dodao mi je konopac, ali sam ja odmah otišao pod led. I zato sam morao da bacim kono-pac, i nastavim i dalje da se držim za led. U tim trenucima, iz pravca Ljuče, preko jezera, krenula su još dva momka Šarkinovića, vukući čamac preko leda. Na oko 50 metara od mene pokušavali su veslima da slome led, ali nisu uspje-li. Onda su preko leda gurali čamac do mene. Tek kad su došli sasvim blizu, mogli su da me izvuku. Interesantno je to što su oni bili u čamcu i led pored mene nije pukao, čak ni dok su me iz-vlačili iz vode. To je bilo dosta čudno. Ja sam, izgleda, naišao na jedno malo mjesto gdje je led bio tanak i tu sam pro-pao. Čak se ni led oko mene nije izlomio dok sam se držao“, objašnjava Adem, i naglašava da, kada se dese ovakve situ-acije, najvažnije je da čovjek ostane pri-bran i da ne paniči.

Ono što je ovog iskusnog fotografa i planinara privuklo da ode preko jezera je fotografisanje figura u ledu, stvorenih od mjehurića metana koji nastaje raspa-danjem biljaka u vodi. Za takvo nešto, objašnjava Baković, potrebno je da led bude čist, da nema snijega preko njega i da je led dovoljno debeo da se može hodati preko njega. Snimanje je počeo na zapadnoj strani jezera, kod Šarkino-vića latka.

„Tu sam ostao do kasno poslije pod-ne, i odatle sam planirao da se vratim kući. Kružna linija do kuće je bila oko tri kilometra, a ja sam htio da skratim put i da idem preko jezera. Sve se dešavalo u mjestu zvanom Berberać, između „ostr-va“ i posljednje krivine koju pravi rijeka Ljuča. Dok sam se kretao, snimao sam te neobične oblike u ledu koje pravi „smr-

Hridsko jezero i Ali-pašini izvori stigi do Tasmanije, Aljaske i Čilea

Svoje prve fotografije Baković je napravio još kao trinaestogodišnjak u fotosekciji osnovne škole u Plavu. To interesovanje je nastavio i tokom kasnijeg školovanja, a fotografija ga prati cijelog života. Prošao je sve faze razvoja ove umjetnosti od crno-bijele i razvijanja, pojave kolora, sve do digitalniog doba. Njegove fotografije prirodnih ljepota Prokletija, nalaze se svuda po svijetu, u domovima brojne plav-sko-gusinjske dijaspore.Još uvijek je neumoran. Svoje snimke Prokletija, Plava i Gusinja, objavljuje na i na Fejsbuk profilu i na Instagramu. Kaže da je Instargranm dobra aplikacija koja onome ko se bavi fotografijompruža mogućnost da izloži te fotografije da se vide, ali i da one budu ocijenjene. „Na osnovu lajkova može se steći uvid u to da li je neka fotrografija interesantna široj javnosti ili ne. Mene je iznenadilo to da su lajkovi stigli čak sa Tasmanije, Aljaske, iz Čilea. To su snimci Hridskog jezera, Visitroskog jezera, Plavskog jezera, Ali-pašinih izvora, Grebaja, Ropojane, otkrio nam je Baković.On se nada i vjeruje da za Prokletije dolaze bolji dani, i da će na to presudno uticati otvaranje puta preko Albanije za Podgoricu.„Plav je dosada bio u jednoj nezgodnoj situaciji, jer je bio izlovano mjesto do ko-jeg se moglo doći, ali dalje nigdje. Druga stvar koja je limitirala razvoj turizma je udaljenost od nekih većih gradskih centarau regionu Podgorica, Peć, Novi Pazar, Kraljevo, Čačak...i slično. Nema većih gradova u krugu od 100 kilometraa, čiji bi stanovnici dolazili u Plav i Gusinje na vikned dmor. To bi značajno ubrzavalo ra-zvoj turizma. Nadam se da će otvaranje ovog outa prema Skadru, a možda i prema Podgorici, dovesti do većeg broja turista iz okolikne ova dva grada gdje su tokom ljeta nepodnošljive vrućine, a na Prokletijama ih čeka pravo osvježenje i uživanje.U tom smislu, bojim se da mi ovdje nismo još spremni da dočekamo iprihvatimo veliki broj posjetilaca. Zato je preporuka svim hotelijerima, privatnim ugostiteljiam i onima koji se bave turizmom da se već sada ozbiljno i dobro pripreme za to vri-jeme. Ako te prve psojetioce ne prihvatimo na adekvatan način, bojim se da će to biti negativna reklama i da će to usporiti dolazak turisata i negativno djelovati na druge“, poručio je Baković.

60

POGLEDI

znuti“ metan i odjednom sam naletio na tanak led. Na momenat sam vidio da je led ispod mene debeo samo par santime-tara. Sve se desilo u trenu. Instiktivno

sam čak pokušao da iz džepa pantalona premjestim mobilni telefon u košulju, da se ne okvasti, kako bih pozvao u pomoć. Ali, u tom momentu sam već propao u

vodu preko glave i skroz potonuo, prisje-ća se Baković.

Samo nekoliko metara od mjesta gdje je propao, kaže on, vidljiva je bila trasa kojom se prolazilo sa ove strane jezera prema drugoj obali jezera, u pravcu Voj-nog Sela. I malo prije no što je propao u jezero, petorica ljudi je tuda prošlo, a svi su bili fizički veći od njega. Među-tim, on nije išao tom putanjom nego se kretao lijevo-desno tražeći nove detalje u ledu za slikanje. Zato Adem i upozorava sve one koji idu u šetnju preko zaleđenog jezra, da uvijek moraju biti na oprezu, i da uvijek imaju na umu to da, iako je velika površina jezera zaleđena, na poje-dim mjestima led je tanak i uvijek može iznenada pući.

Dok je trajala akcija spasavanja, po-zvani su vatrogasci i Hitna pomoć, koji su došli na Šarkinovića latak. Odatle su ga prebacili u Dom zdrvalja, gdje je pri-mio infuziju, popio čaj, i nakon pola sata se vratio kući.

„To je bila nedjelja, a ja sam već uju-tro bio na poslu. Moj kolega Šaban Ba-lidemaj, sa kojim sam radio u istoj kan-celariji, sjedi naspram mene i čita vijesti - Drama na Plavskom jezeru. I dok to čita, pomjera novine i gleda, čas u mene, čas u tekst. I pita me „jesi li ti ovo...pa, kako...i tu si?...Počeli smo da se smije-mo. Vjerovali ili ne, nakon toga nisam se ni prehladio, niti sam se zakašljao. Ništa. Nikakav problem nisam imao, iako sam pola sata proveo u hladnoj vodi!“, kaže Adem.

U njegovoj fotografskoj karijeri koja traje već 57 godina, preko jezera je pre-lazio, kako kaže, stotinu puta, sam i sa društvom. Ali, i pored velikog iskustva,

Prokletije dobile veću ocjenu nego Alpi

Adem Baković se bavi fotografijom skoro šest decenija. Kaže da je jednu od glavnih inspiracija za bavljenje ovim poslom crpio iz nekog inata, jer kad god bi pogledaoneku fotomonografiju biv-še Jugoslavije ili Crne Gore, u tim velikim, luksuznim knjigama nikada nije bilo nijednog snimka Prokletija, Plava ili Gusinja. „Zna se šta posjeduju Plav i Guisnje i njihovaokolina, da to nema premca na Balkanu. Neću reći u Evropi i svijetu, jer svuda ima lijepih krajeva. Ali što se tiče Crne Gore...parafra-ziraću doktora Radomira Lakušića koji je na jednom nauč-nom skupu posvećenom turizmu i zaštiti prirde rekao sledeće: „..kada bi se napravila vaga, i na jedan tas stavila sva ljepota Crne Gore, a na drugi tas ljepota Plava i Gusinja, debelo bi pretegao drugi tas...“. To ilustruje sve. Ali, nažalost,nijebilo

volje ni u Titovo vrijeme, a pogotovo sad, da se nešto promi-jeni. Da Prokletijenapokon dobiju adekvatan status za razvoj turizma na osnovu svojih prirodnih potencijala i ljepota koje posjeduju. Negdje 80-ih godina Ujedinjene nacije su preko svojeg centra u Ženevi radile na projektu „Južni Jadran“. Taj projekat je obuhvatao i planinski dio,ne samo more. Analizi-rani su potencijali za razvoj zimskog turizma. Prokeltije su kao planine dobile pet zvjezdica, dok su Alpi u Sloveniji do-bili samo tri zvjezdice, Bjelasica i Durmitor samo jednu. Zar to ne pokazuje kakvi su potencijali Prokletija. To nisu radili stručnjaci koje smo platili mi iz Pava u Gusinja nego struč-njaci Ujedinjnih nacija. Ali, ni za te stvari nisu imali sluha ljudi u Crnoj Gori koji vode razvoj zimskog tzurizma, nego je prednost data Bjelasici i Durmitoru, na osnovu čega, to oni znaju“, ispričao je Baković.

61

POGLEDI

čak i na opasnijim terenima na kojima je boravio tokom planinarenja, nezgoda mu se dogodila na jezeru. To ga, ipak, nije obeshrabrilo, i već naredni dan je ponovo otišao na jezero da fotografiše.

„Koliko se sjećam, prva vožnja po zaleđenom Plavskom jezeru je bila 07. februara 1989. godine, skoro dvije ne-djelje poslije čuvenog Plavskog mitinga. Prvi vozač koji je vozio auto preko leda je bio rahmetli Čako Purišić. On je sa Jugom 45 prokrstario jezero uzduž i po-prijeko. Zajedno sa njim u autu smo bili Husko Šahmanović i ja. I to imamo zabi-lježeno i snimljeno fotografijama i video snimcima. Tada je debljina leda bila oko 40 centimetara. Što znači da je i kamion mogao ići preko leda“, kaže Adem kroz smijeh.

Međutim, iako ta debljina leda može da izdrži i vožnju automobila, on prepo-ručuje svima koji žele da prelaze jezero i da se duže zadrže na njemu, da obavezno ponesu dodatnu neku opremu sa sobom (gumeni čamac ili dušek, spasilački pr-sluk i slično) koja bi im u slučaju nezgo-de mogla pomoći.

Dva kvadratna kilometra ledene po-vršine na Plavskom jezeru i ove zime su privukli brojneposjetioce koji su svojim fotoaparatima i kamerama zabilježili ovu neobičnu i interesantnu zimsku idilu u podnožju Prokletija. Na svu sreću, to-kom ove sezone nije se dogodila nijedna nezgoda. Ipak, uvijek treba biti na oprezu i ne dovoditi u opasnost ni svoj ni tuđi život, kako se uživanje u šetnji preko je-zera ne bi pretvorilo u nešto što niko ne bi želio. u

Staze na Paljevima projektovao tvorac Kopaonika

Paljevi su vrhunska lokacija za skijanje, od rekretaivnog do ta-kmičarskog, u svim alpskim disciolpnama. Takvu lokaciju nema nijedna planina u Crnoj Gori. Staze su travnate, nisu krševite kao na Durmitoru, gdje treba metar snijega da padne da bi se pokrilo kamenje, i da bi semoglo skijati. Ovdje je dovoljno da padne 30 santimetara snijega da se moženormalno skijati na travnatim padinama. Devedesetih godina 83-84 su dolazili prestavnici Razvojnog centra iz Celja da provjere gdje bi na Prokletijama bile najbolje staze za rekreativno i takmičarsko skijanje. Oni su procijenili da bi Paljevi za to bili najpogodniji.Jedan od najvećih stručnjaka Jugoslavije kada je nu pitanju skijanje i razvoj zimskog turizma Slobodan Mitrović je za Paljeve rekaoda su idelana lokacija za

skijanje i zimski turizam. On je tvorac Kopaonika, koji je na-pravljen po njegovim projektima, i sada je najveći zmski centar na Balkanu.On je došao i trasirao staze, staze su prokrčene, na-pravljen je put dostaza..i odjednom je došlo do preokreta zahva-ljujući kratkovidoj politici tadašnjih funkcionera na vlasti i onih oko njih. Prokletije su postale samo usputna tema o zimskom turizmu, a sada čak ni usputna. Na Kolašinu često nema snijega i nabavljaju se topovi za vještački snijeg, a mi imamo snijega u izobilju, sve do maja mjeseca. Negdje do pojave prvih ski liftova na Bjelasici i Žabljaku goto-vo sva prvenstva Crne Gore održavana su na Paljevima. Plav je davao prvake Crne Gore u skijanju u svim konkurencijama. Ali, onog momenta kada je napravljena prva žičara na Durmitoru, na Žabljaku, onda su prestala sva takmičenja. Skijaši više nisu htjeli da idu pješice sa dna staze do vrha, izmore se, što je nor-malno. Itako je Plav ostao bez tog zimskog turizma i sportskih takmičenja, sa sjetom se Baković prisjeća prošlih vremena.

62

DRUŠTVO

Dolaskom partizanskih jedinica i stvaranjem slobodne teritorije na području sjeverne Crne Gore i

Sandžaka u jesen 1943. godine, stvoreni su uslovi za ponovno organizovanje i rad NOO kao organa nove vlasti. Između osta-loga, u Beranama je, 18. novembra 1943. godine, formiran Sreski NOO, koji više nije prestajao sa radom. U toku novembra 1943. godine formirana su Zemaljska antifašistič-ka vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) za Crnu Goru i Boku (15. i 16. 11.) i za San-džak (20. i 21. 11. u Pljevljima)1.

U radu sreskih organa vlasti uključiva-ni su predstavnici sa šireg područja sreza. Između ostalog u devetočlani Sreski NOO Berane je izabran ljekar Mehmed Hodžić iz Trpezi a za resor zdravstvenog staranja, a u sklopu delegacija beranskog sreza u radu viših organa vlasti učestvovali su i pojedinci sa područja Gornjeg Bihora.2

U okviru platforme NOP-a i na po-dručju Gornjeg Bihora se po konačnom oslobođenju formiraju NOO kao organi nove vlasti, zatim vojnopozadinski organi i političke organizacije.

Odluka o formiranju prvog NOO za područje opštine Petnjica donijeta je na na-značenom sastanku političkih radnika av-gusta 1944. godine u Trpezima u prisustvu

Đoka Pajkovića. Za predsjednika odbora postavljen je Hasim Cikotić a za sekretara Šeko Adrović. NOO je u cjelosti konstitu-isan po konačnom oslobođenju opštine u drugoj polovini septembra a prvu sjednicu održao je 9. oktobra 1944. godine.3

Opštinski NOO sastojali su se iz plenuma (skupštine) i izvršnog odbora. Skupštinu su činili svi članovi odbora a izvršni odbor predsjednik, sekretar i po-vjerenici (rukovodioci) za pojedine resore

(odjeljenja). U opštinske odbore birano je na zborovima i konferencijama po oko 30 odbornika, a izabrani odbornici su pola-gali zakletvu koju su i potpisivali. Pored opštinskih postojali su i seoski (mjesni) odbori, uglavnom na način da je više sela činilo jedan mjesni odbor. Mjesni odbori imali su predsjednika, sekretara i tri do pet članova, a njihov broj i sastav su se često mijenjali. Na području opštinskog NOO Petnjica postojalo je u početku deset mjesnih odbora (Petnjica, Tucanje, Godo-čelje, Radmance, Lagatore, Savin Bor, Javorova, Donja Vrbica, Gornja Vrbica i Trpezi), da bi se njihov broj po okončanju rata sveo na tri a potom na dva mjesna od-bora (Petnjica i Trpezi).4

Mobilizacija ljudstva

Glavni zadaci NOO utvrđeni su u pro-pisima CASNO-a za Crnu Goru i Boku i Izvršnog odbora ZAVNOS-a. Oni su bili veoma brojni i raznovrsni, a obavljani su u saradnji sa vojnopozadinskim organima i političkim organizacijama na određenom terenu. Među najvažnijim zadacima NOO bili su: mobilizacija ljudstva u jedinice NOVJ, zatim ekonomska pitanja, kultur-no-prosvjetna, zdravstvena, sigurnosna,

Gornji Bihor (područje opštine Petnjica) u vrijeme Drugog svjetskog rata 1941-1945 (četvrti dio)

Od oslobođenja Gornjeg Bihora, do kraja rata

n Piše: Prof. dr. emeritus Azem KOŽAR

Bez sumnje, činjenice potvrđuju konstataciju da ukupan doprinos ovoga kraja pobjedi antifašističk-og partizanskog pokreta je vrijedan svakoga respekta, da nema mjesta negativnim konotacijama vezanim za učešće i doprinos stanovništva ovog područja konačnoj pobjedi NOP-a. Nadati se da će daljnja istraživanja ovoga razdoblja biti usmjerena ka naučnoj spoznaji, lišena predrasuda i stereotipa svake vrste.

63

DRUŠTVO

pitanja socijalnog staranja i mnoga dru-ga. Svi ti zadaci su po ocjeni viših orga-na vlasti i političkih organizacija veoma uspješno izvršavani.5 U njima je uglav-nom učestvovalo cjelokupno stanovništvo Gornjeg Bihora, dok se otpor svodio na relativno mali broj pojedinaca koji su se ili kompromitirali u odnosu prema NOP-u ili nisu iz nekog razloga imali povjerenja u platformu NOP-a. Ovdje ćemo se kratko osvrnuti samo na neka od ovih pitanja.

Mobilizacija ljudstva sa područja pet-njičke opštine započela je ubrzo po oslo-bođenju - krajem septembra i početkom oktobra 1944. godine. Posljednja mobili-zacija izvršena je u martu 1945. godine. Rezultati su bili veoma pozitivni. Rijetki su bili primjeri neodazivanja pozivu za mobilizaciju, pa i od strane lica koja nisu bila vojni obaveznici. Mobilisani borci su stupali u posadne čete, kao i u Bihor-ski bataljon (do njegovog rasformiranja novembra 1944.), gdje su obučavani os-novnim elementima vojničke vještine a onda, po potrebi, raspoređivani u brigade NOVJ. Iako nema zbirnih podataka o bro-ju mobiliziranih boraca sa ovog područ-ja, većina izvora navodi podatke koji se kreću između 500 i 600 boraca.6 Kada se ovom broju dodaju podaci o dobrovoljci-ma, kojih je samo u septembru 1943. bilo oko 80, onda se, srazmjerno broju vojnos-posobnog stanovništva petnjičke opštine,

radi o značajnom doprinosu ovoga pod-ručja konačnoj pobjedi snaga NOP-a.

Uspješna rekvizicija

Također je veoma značajna aktivnost narodnooslobodilačkih odbora sa područ-ja petnjičke opštine iskazana na rješavanju složene ekonomske situacije. Ekonomska pitanja su tada, zbog svog značaja, treti-rana kao politička. Tu se ponajviše radi o provođenju rekvizicije od strane mjesnih odbora. U stvari, po nalogu sreskih NOO, komandi područja i komandi mjesta, op-štinski NOO donosili su odluku o razrezu rekvizicije radi ishrane vojske i stanov-ništva. Rekvizicija je odlukom opštinskih odbora raspoređivana na mjesne odbore. Rekvizicijom je vršena konfiskacija cjelo-kupne imovine sa napuštenih imanja koja su obrađivali NOO, zatim od imovine porodica koje su smatrane protivnicima NOP-a (nazivanih narodnim neprijatelji-ma), od viškova bogatijih seljaka, odno-sno od gotovo svih domaćinstava u zavi-snosti od njihovog imovnog stanja, itd. Rekvirirani su svi prehrambeni proizvodi (žito, meso, krompir, bijeli mrs, voće, sije-no i dr.). Rekvizicija je bila velika obave-za a istovremeno i veliki teret za petnjičko stanovništvo. To se, između ostaloga vidi i po tome što su se njome konstantno bavili opštinski i mjesni NOO.7 I pored siromaš-

tva i oskudice stanovnika ovoga područja rekvizicija je veoma uspješno provođena. Narod je odvajao od svojih usta i davao za vojsku. Prema nekim procjenama do kraja rata je sa područja opštine Petnjica rekvi-zicijom prikupljeno 18 tona žita,12 tona mesa, pet i po tona krompira, 500 tona sijena, oko 400 konja itd.8

NOO su vodili brigu o sirotinji, ratnoj siročadi, iznemoglima i bolesnima, pru-žajuči im pomoć u hrani, odjeći, ogrijevu i dr. Posebna pažnja je posvećivana kul-turno-prosvjetnim i zdravstvenim poslo-vima. Nedostajao je školski prostor, uči-teljski kadar, udžbenici i školski pribor, pa su školski objekti ubrzano obnavljanji a učitelji su pohađali posebne kurseve radi obuke za rad. Iz svih tih razloga većina škola na području općinskog NOO Petnji-ca je počela sa radom u proljeće 1945. go-dine. Pri školama su organizovani analfa-betski tečajevi. Glavna pažnja na planu zdravstvene zaštite stanovništva bila je posvećena suzbijanju zaraznih bolesti. Značajna pažnja je posvećivana agitaciji i propagandi, sve sa ciljem popularizacije NOB-e. Rasturane su vijesti, štampa, odr-žavana predavanja na zborovima građana, izvođeni kulturno-umjetnički sadržaji itd.9 Sve ove i mnoge druge aktivnosti organa nove vlasti koordinirane su i provođene u saradnji sa vojnopozadinskim organima i političkim organizacijama.

n Omladinska četa Trećeg bataljona I proleterske brigade za vrijeme boravka u Sandžaku 1944. godine

64

DRUŠTVO

Na naznačenom sastanku političkih radnika u prisustvu Đoka Pajkovića, odr-žanom u Trpezima avgusta 1944. godine, formirana je i Komanda mjesta u opštini Petnjica. Za komandanta je postavljen Av-dulah Hodžić a za komesara Selmo Adro-vić. Komanda je počela sa radom odmah po oslobođenju opštine krajem septembra 1944. godine. Među njenim najvažnijim zadacima bilo je obezbjeđenje reda i mira, odnosno bezbjednosti i sigurnosti građa-na. Vojnopozadinski organi su radili na suzbijanju kriminaliteta, zaštiti imovine, ličnosti, slobode kretanja, pružanju pomo-ći raznim komisijama NOO u obavljanju svojih zadataka itd. Ove poslove su obav-ljale narodne straže koje su formirane po svim selima a bile su pod kontrolom unu-trašnjeg odsjeka NOO. Početkom 1945. godine one su rasformirane a umjesto njih je formirana narodna milicija koja se kao organ javne bezbjednosti starala i o hva-tanju i likvidaciji pojedinaca koji su se skrivali po šumama.10 Milicija je birana na zborovima i konferencijama isto kao i od-bori narodne vlasti. Pri opštinskom NOO Petnjica djelovalo je odjeljenje narodne milicije (od oko desetak pripadnika), koji su bili na stalnoj dužnosti. Milicija je for-mirana i pri seoskim odborima, brojala je dva do pet pripadnika koji nisu bili na stal-noj dužnosti već su angažovani po potre-bi. Na uspostavljanju organa nove vlasti u planinskom dijelu Gornjeg Bihora, gdje je

još uvijek dominirao uticaj muslimanske milicije koja je nastojala da ovo područje priključi opštini Rožaje koja tada nije bila oslobođena, krajem septembra 1944. go-dine, vojnopozadinskim organima je pru-žio pomoć Bihorski bataljon koji je bora-vio na tom terenu.11 Dalji razvoj događaja na ovom području tekao je u smjeru poste-pene konsolidacije stanja uspostavljanjem i djelovanjem organa nove vlasti.

Formiranje i djelovanje političkih or-ganizacija (prije svih KPJ i SKOJ-a) na području Gornjeg Bihora je sve do nje-govog konačnog oslobođenja bilo nepri-mjereno stvarnim potrebama političkog djelovanja snaga NOP-a. Prva partijska ćelija na ovom području formirana je mar-ta 1944. godine: sekretar Selmo Adrović i članovi Džeko Hodžić i Mumin Adrović. Iz izvještaja Sreskog komiteta KPJ Berane za maj i juni, kao i iz izvještaja Okružnog komiteta KPJ Andrijevica za septembar 1944. godine, može se pratiti prijem novih članova (u maju je brojala četiri a u junu pet članova) i rad ove ćelije. Zbog „sla-bosti rada partijske organizacije“ u toku septembra 1944. a i kasnije su u nju radi pružanja pomoći slati pojedini partijski radnici iz Berana. U toku septembra 1944. godine formiran je Opštinski komitet KPJ u Petnjici sa sekretarom Selmom Adrovi-ćem. Vremenom je partijska organizacija jačala prijemom novih članova i uspo-stavljanjem mreže partijskih organizacija.

Najvažniji njen zadatak je bio stvaranje političke klime u narodu za uspješno dje-lovanje NOO, vojnopozadinskih organa i drugih političkih organizacija. Sudeći pre-ma izvještajima koje niža partijska tijela sa ovoga područja šalju višima u tome se, i pored određenih nedostataka na koje su sreska i okružna rukovodstva povremeno ukazivala, u dobroj mjeri uspijevalo.12

Aktiv SKOJ-a je, kako je već nazna-čeno, formiran maja 1942. godine. Do jeseni 1943. kada je stvorena veća slobod-na teritorija u limskoj dolini, skojevci su pružali pomoć gerilcima i obavljali druge poslove partijskog rada u uslovima pune ilegalnosti. Tada je djelatnost organizacije SKOj-a znatno proširena. Formirani su i odbori USAOJ-a, a na Prvom kongresu USAOJ-a za Crnu Goru i Boku 25. no-vembra 1943. u Kolašinu, učestvovalo je i osam delegata iz Gornjeg Bihora. Među-tim, tek po oslobođenju G. Bihora aktivi-ran je rad omladinskih organizacija koje je usmjeravao Sreski komitet SKOJ-a Be-rane. U njegovom Izvještaju PK SKOJ-a Cetinje za januar 1945. godine navodi se da u opštini Petnjica ima 17 skojevaca, da u sedam sela postoje odbori USAOJ-a, da se omladina dobro okuplja na konferenci-jama i sl., a u Izvještaju od 7. 02. 1945. se kaže da je u opštini Petnjica formiran Opštinski komitet sa pet aktiva SKOJ-a. Izvještaji za mart, april i maj govore o sve većoj aktivnosti omladine na području

n Bijelo Polje

65

opštine Petnjica: izvođenje radnih akcija, interesovanje za zborove i konferencije, davanje raznih priredbi i sl.13

Od ostalih političkih organizacija vri-jedno je spomenuti rad organizacije Anti-fašističkog fronta žena (AFŽ) na području opštine Petnjica koja je također formirana po konačnom oslobođenju. Žene su pruža-le pomoć putem spremanja hrane, prerade vune, šivenja rublja pletenja, učešćem u radnim akcijama i sl. Sve političke orga-nizacije objedinjene su u okviru Narod-no-oslobodilačkog fronta (NOF-a), koji je na području opštine Petnjica formiran početkom 1945. godine. Time je politič-ka aktivnost svih političkih snaga NOP-a dodatno uobličena i usmjerena na podršku organima nove vlasti. Za svega nekoliko mjeseci (od polovine septembra 1944. do polovine maja 1945.) na području Gornjeg Bihora zaživjele su sve institucije novog poretka s jedne strane, a nestale su brojne nepoznanice i barijere koje su jedan dio stanovništva ovoga područja svrstavale na stranu njegovih protivnika, s druge strane.

Zaključak

Cjelokupna zvanična jugoslovenska historiografija o Drugom svjetskom ratu pisana je sa aspekta odnosa prema NOP-u apsolutno svega što se zbivalo u toku če-tvorogodišnje ratne kataklizme. Bilo kakav drugačiji pogled na ta zbivanja nije bio mo-

guć, tako da su anatemisani oni autori koji su se usudili bilo kako i koliko drugačije promišljati. Takav je slučaj bosanskoherce-govačkog historičara ovoga razdoblja Ra-sima Hurema koji je za stajališta iznijeta u svom djelu „Kriza NOP-a u Bosni i Herce-govini krajem 1941. i početkom 1942. go-dine“ (Sarajevo, 1972), a koja je aktuelizi-rao i na Naučnom skupu održanom u Sara-jevu 1982. godine u referatu pod nazivom „Naša istoriografija o Bosni i Hercegovini (1941–1945)“, bio žestoko kritikovan od strane političkih centara moći a preko svo-jih kolega poslušnih režimskih historičara. Nije bilo bitno drugačije stanje ni u drugim republikama socijalističke Jugoslavije, pa ni u Crnoj Gori. Sve je to „umivano“ anti-fašizmom kao u kontekstu ratnih zbivanja značajnom dimenzijom NOP-a koju, bar sa aspekta deklarativnosti, ne treba dovoditi u pitanje. Posebno je pitanje koliko su se snage NOP-a u pragmatici, svakodnevno, pridržavale platforme NOP-a predvođenog KPJ? Sudeći prema partijskim i drugim dokumentima partizanske ratne proveni-jencije, a što je dijelom kasnije i historio-grafski obznanjeno, bilo je puno pogrešaka i odstupanja, od kojih su neka imala i teške posljedice. Otuda je bilo logično i o takvim stajalištima otvoreno i historiografski pro-mišljati a ne tabuizirati ih u duhu sistema „pobjednici pišu historiju“.

U tu „problematičnu“ grupu pitanja spada i odnos dijela ustanika beranskog

sreza prema stanovništvu Gornjeg Bihora. Ovo apostrofiramo zbog toga što je pa-ljenje muslimanskih kuća u Vrbici, među muslimanskim stanovništvom Gornjeg Bihora posijalo sjeme straha i neprijatelj-stva od strane ustanika koji su od većine ovog stanovništva poistovećivani sa okol-nim pravoslavnim življem. Budući da je u monarhističkoj Jugoslaviji obespravljeno i proganjano muslimansko stanovništvo, okupaciju dočekalo sa odobravanjem i na-dom u bolji život, ustaničke paljevine su ih do kraja prikovale uz skute okupatora. Samo je mali broj stanovnika ovoga kraja bio pod uticajem KPJ i razumijevao te do-gađaje onakvim kakvi su oni i bili: ne samo antimuslimanski već i antikomunistički i za snage NOP-a neprijateljski. To je bila teška diverzija u proklamovano bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda.

U ustanku započeta polarizacija je eskalirala u vrijeme okupatorske ofanzi-ve na slobodnu teritoriju beranskog sreza, kada su se tzv. građanske snage velikosrp-ske orjentacije stavile u službu okupatora i ubrzo najvećim dijelom organizirale u čet-ničke odrede Draže Mihailovića, i potom uspjele da uz pomoć okupatora protjeraju znatno slabije partizanske snage sa šireg područja sjeverne Crne Gore i Sandžaka. Na drugoj strani se na područjima nase-ljenim muslimanima u cilju zaštite svoga životnoga prostora i mjesnog stanovništva od naleta novih vojski, vrši organizacija seoskih straža koje su potom objedinjene u jedinice muslimanske milicije, a što je okupator pomagao i podržavao. Tako je kao samozaštitna nastala i muslimanska milicija Gornjeg Bihora na čelu sa Osma-nom Rastoderom, hodžom. Ona, dakle, nije nastala kao antipartizanska oružana formacija jer se o partizanima i NOP-u tada na ovom području veoma malo znalo, kakav je to bio slučaj sa četničkom organi-zacijom Draže Mihailovića, već kao anti monarhističko-jugoslovenska i samoza-štitna od bilo koje vojske koja bi nasrnu-la na ovo područje, posebno zbog straha od moguće opasnosti od napada oružanih formacija okolnog znatno brojnijeg pravo-slavnog stanovništva, koje je, iz neznanja najčešće poistovećivano sa četništvom. Za svoju lojalnost prema okupatoru očekivali su od njega zaštitu, u čemu su se, pokazalo se to kasnije, teško prevarili. Okupator je miliciju, kao i druge podaničke formacije, koristio za svoje ciljeve. Ovaj prilog nije pokušaj, pa ni pomisao, aboliranja onih pojedinaca koji su se, odmah ili nešto ka-

DRUŠTVO

n Petnjica

66

DRUŠTVO

snije, latili oružja iz šovinističkih, osvet-ničkih ili nekih drugih razloga. Takvih je bilo na svim stranama, u svim vojskama onoga doba, onih koji nisu poštivali ko-deks vojničkog ponašanja i ratovanja, ali to je tema za sebe. Ovdje se samo želi na ratna zbivanja gledati i sa aspekta promi-šljanja i pragmatike nezaštićenog i nein-formisanog lokalnog muslimanskog sta-novništva ovoga područja, upravo onako kako se to čini i sa aspekta NOP-a.

Osjeka ustanka, plima četničkog po-kreta u limskoj dolini, slab uticaj NOP-a i superiornost okupatora na širem području, učinili su muslimansku miliciju dominira-jućom snagom na području Gornjeg Biho-ra. Okupator je koristio za ostvarenje svo-jih planova uglavnom u borbi protivu par-tizanskog pokreta, angažujući je u okviru svojih i njemu odanih muslimanskih i al-banskih snaga sa šireg područja Sandžaka. I to je bila krupna pogreška, odnosno ve-lika cijena plaćena saradnji sa okupatorom već na početku rata. Za te „izlete“ se vežu i neka zlodjela pripadnika ove formacije, kao i za otpor partizanskim brigadama u Tucanjama, Vrbici, Javorovoj i drugdje, o čemu je u ovom prilogu bilo više riječi. Iako je jedan broj tih postupaka polučio i sudski epilog, ipak je veliki dio ostao ne-poznanica što je najčešće, kolokvijalno, uopšteno pripisivano organiziranom djelo-vanju muslimanske milicije.

Pozitivne konotacije za muslimansku miliciju ovoga kraja se vežu za uspješ-

ne otpore oružanim nasrtajima četnika, posebno za organiziran otpor četničkom napadu jedinica Pavla Đurišića početkom januara 1943. a nakon pokolja koji su iz-vršile nad muslimanima Donjeg Bihora. Osman Rastoder kao vođa milicije nije želio saradnju sa četnicima u toku cijelog rata. Na sastanak u Bioči koji su 1942. go-dine organizovali Italijani nije otišao, na zajedničku akciju sa četnicima i Nijemci-ma protivu partizanskih jedinica 1944. go-dine također nije pristajao, onemogućio je povlačenje četničkih jedinica preko Gor-njeg Bihora prema Pešteri itd. Četnici su za muslimansku miliciju bili glavni nepri-jatelj. Osim učešća u internaciji Mahmuta Adrovića i Rašida Cikotića 1941. i poku-šaja hapšenja još nekih u ustanku dema-skiranih pojedinaca, milicija je uglavnom imala tolerantan stav prema pripadnicima NOP-a sa ovog područja. Posebno je pita-nje koliko je to bio prećutan stav vođstva, odnosno tolerantan i blagonaklon odnos većine njenih pripadnika, zahvaljujući ko-jima je, između ostalog spašeno nekoliko partijskih ilegalaca (članova OK KPJ i dr.) iz zemunica u šumi Kaludar kod Oraho-va i sl. Odnos milicije prema pripadnici-ma NOP-a jasno ilustruju sjećanja Selma Adrovića, jednog od istaknutih rukovodi-laca NOP-a na području Gornjeg Bihora, koji između ostaloga kaže: „Mi smo zbog reakcije nesmetano radili. Oni su znali kuda se mi krećemo, mogli su nas iz zasje-da i pobiti, ali to nikada nijesu radili. (...)

Komandiri seoskih straža su nas posebno pomagali u prebacivanju iz jednog mjesta u drugo, odnosno u kretanju.“ Otvoreno stajanje na stranu NOP-a nekih uglednih mještana, bliskih njenom komandnom sastavu (Šeko Adrović, Avdulah Hodžić, hodža i dr.), nije izazvalo neke posebne animozitete i sukobe niti unutar milicije niti od strane milicije prema pripadnicima NOP-a. Naprotiv, ovim je NOP dobio na popularnosti i masovnosti, dok je milicija bila sve slabija. To je, bez sumnje, poste-peno dovelo do promjene odnosa milicije prema NOP-u uopšte a što se pokazalo u odnosu prema partizanskim jedinicama koje su nastupale preko ovoga područja prema Srbiji, tako da npr. jedinicama Dru-gog korpusa NOVJ, komandanta Peka Dapčevića nisu pružile otpor.

Sa aspekta zaštite mjesnog stanovniš-tva od četničkih pokolja muslimanska mi-licija je dala veliki doprinos. Njeno posto-janje i djelovanje je doprinijelo sigurnosti bihorskog stanovništva, onemogućilo čet-ničke pokolje kakvi su se desili u Donjem Bihoru i sl. Ta činjenica je, pokazalo se to ubrzo, bila njen značajan doprinos i sa aspekta interesa NOP-a, prije svega time što je okupila i sačuvala mjesno vojno sposobno stanovništvo, koje se postepe-no, posebno nakon konačnog oslobođenja uglavnom priključilo NOP-u. Radi se o nekoliko stotina boraca. Kao oružana for-macija koja je kontrolisala teren Gornjeg Bihora, omogućavala je prehranu mjesnog

n Berane

67

DRUŠTVOstanovništva, ali i širu razmjenu neophod-nih životnih namirnica (posebno žita) sa područja Kosova i Metohije prema lim-skoj dolini. To je kasnije značajno koristi-lo i partizanskim jedinicama kada su zapo-sjele ovo područje. Ako se zna da je to bila praktično jedina alternativa koja je spasila od gladi žitelje Gornjeg Bihora i značaj-nog dijela njegovog okruženja, posebno u tri prve godine rata, onda je to doprinos vrijedan svake pažnje. Tu činjenicu potvr-đuju i neki partijski izvještaji iz vremena kada zbog prisustva njemačke vojske raz-mjena dobara između Kosova i Metohije i limske doline preko Gornjeg Bihora nije funkcionisala, tako da je zbog toga dove-dena u pitanje i ishrana partizanskih jedi-nica i stanovništva u rejonu Berana.

NOP je u Gornjem Bihoru dobijao na masovnosti od proljeća 1943. a naročito od kapitulacije Italije septembra 1943. godine, da bi od polovine 1944. odnio apsolutnu prevagu, i to ne samo među stanovništvom već i među pripadnicima muslimanske mi-licije. Treba istaći da je na širenje uticaja NOP-a na ovom području, osim naznače-nih paljevina od strane ustanika, značajno negativno uticao proklamovani ateizam, koji je u antipropagandi maksimalno isti-can odnosno zloupotrebljavan. U komu-

nističkoj propagandi manje je ukazivano na slobodno ispovijedanje vjere a znatno više na ateističku komponentu NOP-a, što se pokazalo kao značajna pogreška. To je imalo negativne efekte kod običnog, vjerski opredijeljenog, muslimanskog ali i pravoslavnog stanovništva, što je u anti propagandi vješto korišteno. Dugo je vre-mena trebalo da stanovništvo shvati šta je suština NOP-a, da povjeruje u proklamo-vano bratstvo i jedinstvo, nacionalnu i so-cijalnu jednakost i ravnopravnost. Iako se ta obećanja nikada u cjelosti nisu ostvarila, bar kada je u pitanju muslimansko stanov-ništvo, ipak je NOP, bez sumnje, po svo-joj platformi borbe bio bez alternative za sve rodoljubive, slobodoumne i patriotske snage, spremne da se bore protivu sukoba i podjela na nacionalnoj, konfensionalnoj i političkoj osnovi. Naravno i za Musli-mane/Bošnjake. Da je to tako potvrđuje vrijeme nakon disolucije jugoslovenskog komunističkog sistema, za kojim, sudeći prema raspoloživim saznanjima, i u sa-dašnje vrijeme najviše nostalgije pokazu-ju upravo Muslimani/Bošnjaci. Svakako ne bez razloga, mada sa znatno manje od nekih drugih jugoslovenskih naroda, jer su po prvi put u jugoslavenskoj zajednici ostvarili svoja građanska, politička, kul-

turno-obrazovna, pa i vjerska i neka druga ljudska prava i slobode.

Stanovništvo Gornjeg Bihora je dalo ogroman doprinos pobjedi snaga NOP-a. U jedinice NOVJ stupilo je nekoliko sto-tina boraca, dobrovoljaca ili mobilisanih, među kojima je i značajan broj nepu-noljetnika. Na desetine njih je dalo svoje živote u konačnom obračunu sa snagama okupatora i njegovih pomagača, na rati-štima širom Jugoslavije. Dalo je i krupan ekonomski doprinos, putem rekvizici-je i na druge načine, sakupljajući hranu, odjeću, obuću i druge potrebštine za par-tizanske jedinice. Nažalost, iz naprijed naznačenih razloga, jedan broj pojedinaca nije stajao na pozicijama NOP-a a neki su učestvovali i u zločinima, što je na neki način logična posljedica specifičnosti rat-nih zbivanja na ovom području. Ipak, bez sumnje, činjenice potvrđuju konstataciju da ukupan doprinos ovoga kraja pobjedi antifašističkog partizanskog pokreta je vrijedan svakoga respekta, da nema mje-sta negativnim konotacijama vezanim za učešće i doprinos stanovništva ovog pod-ručja konačnoj pobjedi NOP-a. Nadati se da će daljnja istraživanja ovoga razdoblja biti usmjerena ka naučnoj spoznaji, lišena predrasuda i stereotipa svake vrste. u

1 ZAVNO za Crnu Goru i Boku je u julu 1944. go-dine prerastao u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO) a odluku o pre-stanku rada ZAVNO Sandžaka donijela je Skupština na zasijedanju od 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru. Bila je to posljedica vizije i odnosa snaga u vrhu KPJ o jugoslovenskom federalizmu toga vremena. Zoran Lakić, „Jugoslovenski ratni federa-lizam i partizanska autonomija Sandžaka“, u: Zbor-nik radova sa Naučnog skupa „Sandžak juče, danas i sutra“, Novi Pazar, 21–23. novembar 2003., Novi Pazar, 2005, 53–60.2 Između ostaloga među 37 učesnika ZAVNO Crne Gore i Boke bili su Mehmed Hodžić iz Trpezi, koji je izabran i za vijećnika i Suko Adrović iz Vrbice. AII P, VI 2a-6 (43), Izvještaj Sreskog NOO Berane od 27. 12. 1943. godine Izvršnom odboru ZAVNO Crne Gore i Boke; Miomir Dašić, „Oslobodilački pokret u Crnoj Gori u vrijeme formiranja i rada ZAVNO Crne Gore i Boke“, Tokovi, br. 10-11, Ivangrad, 1975, 12-13.3 AII P, VII 2-424 (44), Zapisnici NOO Petnjica; Izjava Selma Adrovića; Izjava Džeka Hodžića.4 AII P, VII 2 -424(44), te VII 2-424 (45) i IV 2-139 (45), Zapisnici NOO opštine Petnjica.5 Između ostaloga u Izvještaju koji za mjesec septem-bar 1944. godine Sreski NOO Berane 7. 10. 1944. šalje Predsjedništvu CASNO-a, se navodi: „U toku ovog mjeseca oslobođena je do sada neoslobođena teritorija opštine petnjičke koja pripada ovom srezu a u kojoj žive Muslimani. U toj opštini su izabrani opštinski i seoski odbori, sem još u jednom selu nije izabran odbor. U petnjičkoj opštini je uspostavljena

i komanda mjesta. (...) Muslimani se masovno pri-javljuju našoj vojsci i napuštaju neprijatelja“. AII P, VII 4-182 (44).6 Jedan od učesnika tih zbivanja Selmo Adrović, koji je tada obavljao dužnost komesara Komande mjesta Petnjica, navodi da je mobilizacija vršena prema evi-dencijama kojima je raspolagao hodža, te da je „uku-pno mobilisano 500 do 600 ljudi. Znam da je po-sljednja mobilizacija bila marta 1945. godine, kada su nam tražili artiljerce i to bez obzira na godine, jer mladih ljudi više nije ni bilo, radi slanja na more da spriječe iskrcavanje četnika sa Kraljem Petrom iz Engleske“. Izjava Selma Adroviča.7 AII P, VII 2-424(44), te VII 2-424 (45) i IV 2-139 (45), Zapisnici NOO opštine Petnjica.8 S. Adrović, Gornji Bihor, 181.9 AII P, E-123 (45), Bilten br. 1 Sreskog odbora NOF Berane od 1. 02. 1945.10 Različiti su razlozi koji su uticali na skrivanje po-jedinaca ili grupa od organa nove vlasti. Među nji-ma je svakako pripadnost jedinicama muslimanske milicije. Mnogi od njih, bez obzira da li su učestvo-vali u nekim borbama ili zločinima, nisu imali po-vjerenja u partizansku vlast o kojoj su iz neznanja sudili prema ponašanjima ustanika iz 1941. godine. Zato joj se nisu pokoravali, između ostaloga nisu se odazivali na mobilizaciju, već su se odmetali i skrivali po šumama, odvodeći sa sobom i jedan broj srodnika ili prijatelja. Potvrda ovom stajalištu je grupa koja se skrivala u pećini Hodovica u kojoj je bilo i pripadnika milicije i onih koji to nisu bili. U stvaranju takvog stanja nepovjerenja doprinijela je i

antikomunistička propaganda. Tako se događalo da se iz straha, bez nekog realnog razloga, pojedinci odmetnu u šume. Neki su uvidjeli te svoje zablude i predali se organima vlasti, pa se tek tada pokaza-lo da se ne radi o nekim počiniocima zločina, dok su drugi u milicijskim potjerama likvidirani, sve to samo na osnovu sumnje da su počinili neki zločin, koji nije dokazan ni na kakvoj instanci ondašnje sudske vlasti. Razumljivo, postojanje sumnje da je neko počinio neki zločin ili učestvovao na neki način u zločinu, pokazao neposlušnost prema no-voj vlasti i sl., s obzirom na sva ratna zbivanja na području Gornjeg Bihora i okruženja, nije osobeno samo za ljude sa ovoga područja, kao što nije oso-beno ni odmetanje u šume pojedinaca i grupa. I u ovom, kao i u svakom drugom ratu, događala su se stradanja, ubistva ljudi kao i drugi zločini koji imaju svoje znane (ali i neznane) počinioce. 11 Nakon ovih aktivnosti, te učešća u oslobođe-nju Rožaja, Bihorski bataljon je krajem novembra rasformiran i to tako što je jedan broj komandnog sastava zadržan na politički rad na području Ro-žaja (Džeko Hodžić i Rahman Adrović) i Gornjeg Bihora, a većina boračkog sastava je raspoređena u partizanske jedinice. Savo Joksimović, Bataljoni na-rodnih odbornika, Beograd, 1975, 410-418. 12 AII P, III 1 – 138, (44),Izvještaj OK KPJ Andrijevi-ca PK KPJ za Crnu Goru i Boku za septembar 1944.13 AII P, I 4a – 7 (45), Izvještaj Sreskog komiteta SKOJ-a Berane PK SKOJ-a Cetinje od 17. 01. 1945; AII P, I 4a -47 (45), Izvještaj SK SKOJ-a Berane PK SKOJ-a Cetinje od 7. 05. 1945.

68

KULTURA

Slovo o autoru

Mr. Halil MARKIŠIĆ, znanstvenik i profesor, rođen je u Vojnom Selu kod Plava 1. januara 1947. godine. Roditelji: Ramo i Mejrema (rođena Musić). Četiri prva razreda osnovne škole završio je u Vojnom Selu, a druga četri u Plavu. Srednju poljoprivrednu školu, voćar-sko-vinogradarski smjer, završio u Peći (1966). Studirao je na Filozofskom fa-kultetu, Odsjek za biologiju, Univerzi-tet u Prištini (diplomirao 1970. godine). Od 1970. g. radi kao profesor biologije i hemije u Gimnaziji “30. septembar” u Rožaju. Na Prirodno-matematičkom fakultetu Sveučiliša u Zagrebu završio je jednogodišnju specijalizaciju za sa-vremenu nastavu biologije, gdje je od-branio specijalistički rad pod naslovom Praktičko značenje mikroorganizama i njihova obrada u školama 1979. godi-ne. Na Prirodno-matematičkom fakul-tetu Univerziteta u Sarajevu, odbranio je 1987. godine magistarski rad pod naslovom “Struktura i dinamika mezo-filnih livada na planini Hajli” i stekao

zvanje magistra bioloških znanosti. Na-kon toga, Prosvjetni savjet Crne Gore dodijelo mu je zvanje - viši pedagoški savjetnik 1995. godine. Od 1997, do 2003, godine bio je član Prosvjetnog savjeta Crne Gore, glavni i odgovorni je urednik Rožajskog zbornika od 1995. godine i časopisa “Avlija” – za kulturu, znanost i društveni život (Rožaje).

Za izuzetan doprinost u vaspit-no-obrazovnom svom pedagoškom i znanstvenom radu dobio je nagradu “30. septembar” opštine Rožaje 1982. godine i državnu nagradu OKTOIH 2004. g. Po-red neposrednog nastavnog rada, profe-sor H. Markišić bavi se specijalnostima: botanike, fitoekologije, zaštitom životne sredine, metodikom nastave biologije i kulturnom baštinom Bošnjaka. U struč-nim časopisama i revijama objavio je veći broj znanstvenih i stručnih radova i knjiga iz oblasti floristike, fitocenologi-je i metodike nastave biologije (od kojih su neke štampane u vipe izdanja). Autor i koautor je knjiga: “Laborotorijsko-mi-kroskopska tehnika sa metodologijom istraživanja” (za II razred srednjeg ob-razovanja, sa prof. dr. Jovanom Kavari-ćem, 1980), “Zaštita životne sredine” (za IV razred srednjeg obrazovanja, sa prof.

dr Radomirom Lakušićem, 1981), “Pet zbirki kontrolnih zadataka iz biologije za gimnaziju” (sa prof. dr. Slobodanom Radončićem), “Ljekovite biljke i jestive gljive okoline Rožaja” (sa prof. Radomi-rom Lakušićem, 1988), “Enciklopedijski leksikon ekologije i zaštite životne sredi-ne” (sa prof. dr. Slobodanom Radonči-ćem, 1996), “Priroda Rožaja” (sa prof. dr Živoradom Martinovićem), “Marki-šići i njihove odive”, “Staro Rožaje” (sa Hajrisom Luboderom). Markišić je dao značajan Bihoru i sandžačkom kraju. Urednik je časopisa “Rožajski zbornik”, „Islamska epigrafika u Plavu i Gusinju“ (Monografija, Rožaje, 2016), „Kulturne vrijednosti Plava“ (Monografija, Rožaje, 2016). Član je Udruženja književnih i na-učnih radnika Rožaja i Matice Bošnjaka - Društva za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, član je Prosvjetnog savjeta R Crne Gore, predsjednik podružnice “Almanah” za grad Rožaje, utemelji-vač Fondacije za stipendiranje učenika i studenata iz Rožaja, član rukovodstva ekološkog pokreta “Zelene Crne Gore”. Svim aktuelnim aktivnostima, pored za-vičajnog Plava, pripada bihorskim stva-raocima, jer je čitav radni vijek proveo u Rožaju. Živi i radi u Rožaju i Plavu.

DVIJE ZNAČAJNE MONOGRAFIJE H. MARKIŠIĆA O KULTURNOJ TRADICIJI PLAVSKOG KRAJAMr. Halil Markišić: „Islamska epigrafika u Plavu i Gusinju“ (Rožaje, 2016., str. 150) i „Kulturne vrijednosti Plava“ (Rožaje, 2016., str. 340)

O znamenitim islamskim spomenicima i građevinaman Piše: Akademik prof. dr. Šefket KRCIĆ

69

KULTURAStruktura Markišićevih knjiga:

„Najstarije građevine orijentalne arhitekture u plavsko-gusinjskom kra-ju su džamije sagrađene od drveta ili u kombinaciji kamena i drveta, sa drvenim munaretom i strmim, četvorovodnim krovom pokrivenim šindrom. One su bile središta vjerskog i društvenog života lokalnog stanovništva, vjekovima se ko-riste, održavaju i obnavljaju. Uticaj ori-jentalne arhitekture vremenom se proši-rio na kuće, kule, nagrobne spomenike i druge objekte. Sve te objekte krasi islam-ska ornamentika, a neke i natpisi ispi-sani arapskim pismom na osman-skom (staroturskom), turskom ili arapskom jeziku – islamska epigra-fika. Pored džamija i kula, u ovom kraju je sačuvano nekoliko nišana iz osmanskog perioda sa natpisima. Objekte sa natpisima na orijental-nim jezicima kao veoma značajne spomenike kulture iz osmanskog perioda na ovom prostoru, opštin-ske i državne institucije trebale bi da zaštite od daljeg propadanja,a najvrjednike da proglase za kultur-na dobra.“

Mr. H. Markišić

1. „Islamska epigrafika u Pla-vu i Gusinju“ – Pored Predgovora, Literature, Recenzije i Bilješke o autoru, ova monografija sadrži četiri poglavlja, koje nose sljedeće naslove: 1. Natpisi na džamijama – Natpisi na džamijama u Plavu, Natpisi na Carskoj džamiji, Natpisi na Redžepagića džamiji, Natpisi na Šabovića džamiji, Natpisi na džami-ji Sultaniji, Natpisi na džamijama u Gusinju, Natpisi na Novoj džamiji, Natpisi na džamiji u Martinovići-ma; 2. Natpisi na nišanima - Nat-pisi na nišanima u Plavu, Natpisi na nišanu Bektaš-age, Natpisi na nišanu Husejin-bega Redžepagića, Natpisi na nišanu Omera Bašuljevića, Natpisi na ni-šanu šehida i gazije Emin-age, Natpisi na nišanu Bektaš-age sina hadži Husejina, Natpisi na nišanu Husejina sina Idrizovog iz Erzindžana, Natpisi na nišanu Avdi-be-ga Redžepagića, Natpisi na nišanu hadži Ahmeda Šabovića, Natpisi na nišanu hadži Fatime Šabovića, Natpisi na niša-nu mula Arifa Krcića, Natpisi na nišanu Mahmuta-Mulje Redžepagića, Natpisi na nišanu Šefketa Šabovića, Natpisi na

nišanu Bahtijar-bega Redžepagića, Nat-pisi na nišanima u Gusinju, Natpisi na nišanu kajmakama Ibrahim-bega Bitoljca, Natpisi na nišanu Selmana sina Ferhado-vog, Natpisi na nišanu Murat-age, Natpisi na nišanu Murat-age, Natpisi na nišanu Halil-age, Natpisi na nišanu hadži Huse-jina, Natpisi na nišanu Alije Memića; 3. Natpisi na kulama - Natpisi na kulama u Plavu, Natpis na kuli sinova Rama Redže-pagića, Natpis na Hadžimušovića kuli, Natpis na Bećiragića kuli, Natpis na kuli Šiljkači, Natpis na Hodžića kuli, Natpis na Hakzukovića kuli, Natpis na kuli Husnije Redžepagića, Natpisi na kulama u Gusi-

nju - Natpis na Rašića kuli, Natpis na Ba-lića kuli, Natpis na Gacovića kuli, Natpis na Gacovića kuli, Natpis na Mulamekića kuli, Natpis na Hadžihasovića kuli, Natpis na Fera Radončića kuli, Natpis na Sokolj Dedinoj kuli, Natpis na Mustaf Hadžijinoj kuli, Ploča sa kule Ahmetaja u Vusanju; 4. Natpis na kućama – Natpis na kući Isme-ta Radončića, Natpis na kući Abidina Alj-kovog Kandića; Sažeci: Islamksa epigra-fika Plava i Gusinja, Islamic epigraphy of Plav and Gusinje; Plav ve Gusinye şehir-leri islam epigrafisi, Epigrafika islame e

Plavës dhe Gucisë; Recenzije: Mr. Sead Ibrić: Slobo uklesano u kamenu; mr. Esad Rahić: Historiografski istraživački hajrat.

2. „Kulturne vrijednosti Plava“ – Ova interesantna publikacija, pored Predgovora, Recenzije i Bilješke o au-toru, ova monografija sadrži sedamanest poglavlja, koje nose sljedeće naslove: 1. Uvod; 2. Nepokretna kulturna dobra – Redžepagića kula, Spoljašnji detalji kule, Unutrašnjost kule, Carska džamija, Mana-stir Svete Trojice, Zgrada bivše Osnovne škole u Brezojevicama; 3. Sakrali objek-ti – Sakralni objekti koje treba proglasiti kulturnim dobrom, Redžepagića džamija,

Šabovića džamija, Džamija Sul-tanija, Crkva Sv. velikomuče-nika Kirika i Julite, Crkva Sv. Nikolaja Mirilikijskog; 4. Stari gradovi i utvrđenja – Dizda-revića grad (plavski grad), Če-ligrad i Gradac, Nizamske kule; 5. Plavske kule – Kule koje tre-ba proglasiti za kulturna dobra, Bećiragića kula, Kula Mahmuta – Mulje Redžepagića, Hadžimu-šovića kula, Šiljkača, Hakzuko-vića kula, Hodžića kula, Ostale kule - Jusufagića kula, Kula Aga (Jakupovića) Ferovića, Kula Emina (Jakupovog) Ferovića, Durovića kula, Kamića kula, Jasavića kula, Cecunska kula, Jahdadića kula, Ćirkovića kula, Kula Rasima Cirkovića, Šećmu-jovića kula, Kula Mrgića, Kula Mitana Kneževića, Šaban Đeki-na kula, Kula Staniše Turkovića, Kula Luke Turkovića, Nove kule – Kula Husnije Redžepagića, Damjanova kula, Kula Haljilja (Jusa) Lukovića, Kula Redžepa (Adema) Lješnjanina; 6. Tradi-cionalne kuće – Kuće brvnare, Kuće brvnare koje je opisao ar-hitekt Jovan Krunić, Kuća Šaba

Meda Rekovića, Kuća Nede Vujošević, Kuća Hasa (Numan Isljina) Đeševića, Kuća Šeljka Šahmanovića, Kuća Ahmeta Musića, Kuća Šaba i Zaima Muminovića, Kuća mula Ahmeta Šabovića; Kuće od kamena (kule na dva boja) – Kuća Vu-kašina Zogovića, Rodna kuća Radovana Zogovića, Rodna kuća Vujadina Zogovi-ća, Kuća Milete (Rada) Vučetića, Rodna kuća Huseina-Husa Bašića, Rodna kuća prof. dr. Marka Kneževića, Kuća Rado-vana Komatine, Kuća Rama (Demovog) Redžepagića; 7. Musafirska soba – Na-

70

KULTURAmještaj i zagrijevanje, Prostirka i vez; 8. Spomenici i spomen obilježja – Spome-nici i spomen – obilježja u Plavu, Spome-nici i spomen – obilježja u Murini, Spo-menici i spomen – obilježja na Čakoru; 9. Etnografske zbirke – Muzej „Redže-pagića kula“, Etnografska zbirka Zahida Lalića, Etnografska zbirka Šuća Redžepa-gića, Etnografska zbirka Milutina – Mića Praševića, Zbirka Hajra Markišića; 10. Plavske legende – Legenda o postanku Plava i Gusinja, Plavsko jezero, Legenda o postanku Plavskog jezera, Hridsko je-zero, Ljekovita ljepota, Zelenini svatovi, Visitorsko jezero, Legenda o postanku ostrva na Visitorskom jezeru, Je-zera na Zeletini, Horolačko jezero, Legenda o Vili Prokletiji, Mramor-je na Visitoru; 11. Nematerijalna kulturna dobra – Kulturno-turi-stičko-poljoprivredna manifesta-cija „Dani borovnice“, Hačajlija, Hotovac; 12. Bošnjačka „ala-turko“ nošnja za nevjeste; 13. Ćilim Granaš; 14. Prirodna i kulturna baština inspiracija pje-snika i slikara – Zvdija Hodžić, Dušan Kostić, Esad Mekuli, Ra-dovan Zogović, Husein Bašić, Ja-šar Redžepagić, Ramiz Ciriković, Vuk Marsenić, Ibrahim Reković, Hilmo Feratović, Dragiša Jokić; 15. Botanička bašta „Velimun“; 16. Fotografski prikaz tradicio-nalnih kuća po naseljima – Plav, Budojevice, Hakanje, Vojno selo, Bogajiće, Korita, Komarača, Skić, Nivšiće, Velika, Gonja Ržanica, Mašnica, Murino, Pepiće, Brezo-jevice, Đuriće i Završ, Jasenica, Hoti, Zabelj, Desni Meteh i 17. Literatura.

Krtička zapažanja i estetsko-kulturni utisak

Opći je umjetniči dojam, da je znan-stveni istraživač mr. Halil Markišić, ovim djelima „Islamska epigrafika o Plavu i Gusinju“ i „Kulturne vrijednosti Plava“, još jednom dokazao svoj prefinjeni estet-ski manir predstavljanja povijesnih vrijed-nosti svog zavičaja, od najranijih osman-slijskim vremenima do danas, koji imaju islamsku komponentu. Naravno, prof. H. Markišić je evidentirao sve glavne, a ne i sve spomenike islamske kulture, kao i kule. Izostale su neke iz progradskih na-silja, posebno Ržanice. Sve to upućuje na

sjaj nekadašnjih vremena iz vremena pre-poroda, odnosno humanizma i renesane, kad su ove monomentalne građevine na-stale. Nažalost, brojen seu srušene pod ra-znim urbanističkim izgovorima. Ali takve su bile monstruozne vlasti u plavsko-gu-sinjskom kraju od 1912.g., do danas. Još od gimnazijskih dana, potpisanik ovih redova sa svojim kolegama iz gimnazije i studija, smo pisali protesna pisma na ra-zne adrese, da se zaštite monomentalne građevine islamske kulture u plavsko-gu-sinjskom kraju. Nažalost, stradali su vi-soki zidovi grada Plava, zatim sve kule u Ribarskoj mahali, izuzev, hadžimušovića

kule koja nije bila do puta, sve druge su četničke i komunističke vlasti rušile a i ne briga, brojnih nasljednika da spriječe i očuvaju dotrajalost ovih građevina.

Encikloedist i istraživač mr. Halil Markišić je svojim monografijama „za-virio“ u one prostor arhitekture, koje su bile dosad nedostupne drugim istraživa-čima. Zbog svoje arhitektonske, estetske i histoprijske umjetničke vrijednosti, sve kamene i drvene kule, na osmanskom jeziku su vrijedne pažnje su vrijedne da se nađu na spisku kulturnih dobara pod

UNESKO-vom zaštitpm, jer pod karadač-ke surove države prijeti totalno uništenje.

Jasno, na području plavsko-gusi-njiskog kraja ima oko trideset kamenih kula, jedinstvenih u Sandžaku, koje odo-lijevalu zubu vremena, koje su nastale u posljednja tri do četiri stoljeća, mada mr. H. Markišić trvdi u posljednja dva sto-ljeća, da podsjetimo Redžepagića kula je nastala u XVI stoljeću koja se nalazi u listi kulturnih dobara. Jasno, od svih tih kula, jedno se „Redžepagića kula“ nalazi na listi dobara. Zidali su čuveni majstori Debrani, kule su zidali najimućniji lju-di ovog kraja. Prema svijedočenju hadži

Emra Tošića, „za vrijeme gradnje džamije Sultanije, od vremenu od 1879 do 1909. (kao hedija Sultan Hamida II) zbog velikog podvika Bošnjaka i Albanaca na Nokšiču 1879., koji su stali na odbranu plavsko-gusinjskog kraja i koji će od 03.novembra 1879.g. do 15.ok-tobra 1912. g., imati svoju auto-nomiju. U tom vremenu, sagrađe-no je više kula u gradu Plavu, na taj način što su materijal donijet za džamiju, korišten i za izgradnju kamenih kula.“

Prema mišljenju mr. H. Marki-šića, fundamentli prostorni oblik pravskih kula je kocka. To je naj-podesniji geometrsijki oblik stam-benog oblika, namijenjenog u od-brani (imali si podesne male pen-džere kao puškarnice), jer omogu-ćava pregled i pristup jednak za sve četiri strane. Zato je osnova plavsko-gusinjske kule dimenzije 11x11 metara ili 10,5x10 metara, a njena visina, 10 metara, svaki boj po tri metra, plus nadziđak, sa puškarnicama 1 metar. U tom smi-slu, Kula Rama Redžepagića, koji je nedavno preselio ima prizemlje dva sprata, a njen glavni odbram-

beni prostoj je na tevu, te zatim krovna konstrukcija postavljena na nadzidak, vi-soko oko 1 metar. U tom smislu, Markišić se poziva na zapise i istraživanja emina-netnoog beogradskog arhitekta Jovana Krunića, koji je isticao stav: „Nadzidak u tavanu ne postoji ni u jednom tipu narod-ne kuće, ni u Makedoniji, niti u Sandžaku. U tom nadzitku su uski vertikalni otvori na sve strane – puškarnice.“ Znači, plav-ska kamena kula u svom umjetničkom pregnuću ima četiri nivoa. U najnižem ni-vou nalazi se prostor za smještaj domaćih

71

KULTURA

životinja. Zatim, u druga dva nivoa su po-znata po dvosobnim stanovima, a četvrti dvosobnim stanovima za stanovanje i za musafire, a posebni dio je za slučajeve od posljedice od napada. Kada je prestala od-brambena funkcija i prizemlje je pretvore-no u prostor za življenje.

Dalje, hadiži Mušovića kula je svojim kulama daje impresivan utisak za posma-trača, kao i druge kule izgrađena je od pre-finjenog isklasanog kamena, posebne di-menzije su kameni blokovi (ćošnjici) koji oblikuju pravilnu geometrijsku figuru. Samo je Berićagića kula u cijelom svojim dimenzijama sagrađena od tesanog kame-na, jedinstven primjer na Balkanu. Ova kula je sagrađena na četiri vode, prvobitno je pokrivena šindrom, a danas je krov od drugih materijala. Vrlo su skladno postav-ljene grede od najboljeg čamovog drveta, a čardak je izgrađen od tesanog kamena nešto manje sredine. Neke kule imaju dr-vene razbarene čardake, kao i pendžere sa drvenim ramovima i kapacima.

Markišićeva istraživanja zavičajne tradicionalne arhitekture, po metodu u

slici i riječi, predstavlja jednu nostalgičnu duhovnu avanturu, predstavljanja drevne bošnjačke i orijentalne arhitekture koja plijeni. Svojim snimcima i legendama, autor je ukazao na smisao ovih građevi-ne, koje predstavljaju jedinstven oblik umjetnosti i kao takve, dosežu do arhi-tektonskih remek djela majstorskog po-stupka Debrana,u vremenu kada nije po-stojala vrhunska mašinska izgradnja, već je kamen klesan na starinski način, što i danas plijeni pažnju. U tom smislu, oba djela Halila markišića, dodatno mogu biti interesantna za pasionirane i nostalgične Bošnjake koji žive u emigraciji, pa bi bilo nužno da ove knjige budu objavljene u nekim od zapadno-europskih zemalja i u Americi, kako bi se građevine sačuvale od zaborava. Ujedno, ovaj istraživački postu-pak, mogao bi da posluži revnosnim fon-dacijama, da narave projekte zaštitu ovih građevina od propadanja.

Zacijelo, Markišić ukazuje na činjeni-cu da se na šest plavskih kula nalaze nat-pisi na starom osmanlijskom jeziku. Zato ovi objekti izazivajuu pažnju istraživača i

stranih turista. Nažalost, plavsko-gusinji kraj je isključen iz turističke ponude Crne Gore, te za ove kule malo ljudi u svijetu zna. To je prilika, da se preko publikacija mr. Halila Markišića skrene pažnja na ove drevne osmanslije objekte, koji plijene pažnju svojim umjetničkim, estetskim i etnografskim vrijednostima. Neke od kula su bile i prosvojene od strane zulumćara Staniše Turkovića i četničkog vojvode Zarija Gojkovića, koje su na razna mjesta oštetili ove kule, ali se i dalje može prepo-znati duh umjetnosti osmanslijske i boš-njačke arhitekture.

Prema tome, dva djela, mr. H. Marki-šića, monografskog karaktera, predstav-ljaju značajn prilog jedne znanstvene i kulturološke elaboracije, tradicionlanih vrijednosti islamske arhitekture u Južnom Sandžaku, sa posebnim osvrtom na plav-sko-gusinjski kraj

Zato ovaj istraživački postupak uva-ženog kolege, mr. Halila Markišića, tre-ba pozdraviti i potrudite se da kao mnogi ljubitelji dobre knjige, dođu do njih, bilo plavskom ili rožajskom linijom. u

72

KULTURA

Mali rastom, ali vrlo živahan i hitar, Nazif je vazda bio na začelju kolone. Ubijao ga je

sitan korak, te brzo hodanje predvod-nika kolone koja broji sedam – osam učenika, ovisno o tome da li su tog dana svi išli u školu. Posebno mu je bilo teško kad zapadne snijeg, ili kad pada jaka jesenja kiša, praćena jakim vjetrom koji u prsa udara. Nazif nije izostajao iz škole, iako nije bio među najboljima u školi. Kad bi savlađivali olujnu mećavu uz Medare, a posebno preko Piskavica, često bi se čuo njegov blago hunjkavi glas:– polako, bre, kud ste navalili, ne mogu da vas stignem, vidite li da će me mećava oboriti s nogu. Sav sam u goloj vodi.

- Možeš, možeš, samo naprijed, go-vorio je Baki, predvodnik kolone u tom trenutku, mi ti pravimo prtinu i samo naprijed, ne osvrći se nazad i ne šutaj snijeg kao ljeti što šutaš kamenčiće po putu.

Kolona je nastavljala putovanje još brže. Mećava je sve jača i jača, a noć sve tamnija i tamnija. Nazif zaostaje, ali se ne predaje.

- Stanite kod prvog žbuna da se malo odmorimo, jeste li vi normalni. Ne mogu više, vjerujte mi.

Baki je izabrao jedan poveći žbun kao zaklon i kolona je stala.

- Šta je Naki, da nisi što bolestan, ili gladan, upitao ga je Baki kad je Na-zif pristigao do zaklona.

- Nisam ni bolestan, ni gladan, ali ne mogu da vas pratim po ovoj zimi i mećavi, usporite malo, neće kuće nig-dje pobjeći.

- A noć, a sve jača mećava! - Pa nije nam ovakva prva po kojoj

idemo iz škole. - A može li kakav vuk da nas pre-

sretne i napadne, ha? - Vukova nema, njih su sve partiza-

ni pobili, valjda, toliko znate. Ovakva dosjetka u trenu bila je

samo njemu svojstvena, samo je ovi-silo od toga kakva je prigoda i s kim razgovara.

Poslije napornih šest časova, krenu-li smo prema kućama. Na samom izla-zu iz Bukreš - mahale sa lijeve strane ulice je stara, veoma neobično građe-na, česma. Zastali smo da se malo umi-vanjem osvježimo i da pijemo čiste, hladne vode. Ljetna je pripeka, odmah iza podne. Dok smo se mi osvježavali hladnom vodom, preko puta česme je-dan starina, u suknenom odijelu i sa šajkačom na glavi je pokušavao da otvori avlijsku kapiju, ali nešto nije išlo. Nazif je to primijetio, prišao stari-ni i počeo da mu objašnjava kako može otvoriti avlijsku kapiju. Starini se uči-

nilo da ga dječak zafrkava, pa je, nakon kraćeg vremena, sasvim ozbiljno upi-tao Nazifa.

- Kako se ti zoveš, mali? - Nazif, ali me svi zovu Naki! - A otkud ti ta priča o otvaranju ka-

pije na taj način. Čiji si ti, ha? - Pa ja sam to naučio kad sam bio

mali. - Može li neki učenik biti manji od

tebe? Čiji si ti, ponovo ga upita starina. - Ja sam Zejnin! - A ko ti je ta Zejna? - Pa rekao sam ti već, samo što ti ne

slušaš, to mi je majka. - A što govoriš da si Zejnin, imaš

li ti baba? - Imam ja baba, ali se on ništa ne

pita, kao iz topa odgovori Nazif!Na času srpskohrvatskog jezika

nastavnik nam je objašnjavao kako je nastala Kočićeva pripovijetka Jablan, te odmah iza toga dao domaću zada-ću da se pripovijetka pročita i „svojim riječima“ prepriča. Ko želi sve ono o čemu se u pripovijeci govori, može i da nacrta. Domaće zadatke treba donijeti na sljedeći čas i oni će biti ocijenjeni. Naki nije volio ni da čita ni da piše, ali nije imao izbora, Pripovijetku je morao da pročita. Umjesto prepričavanja pri-povijetke, nacrtao je borbu bikova na livadi. Nastavnik je počeo da pregleda domaće zadatke na prvom času i nije ih komentarisao sve dok nije došao do Nakija.

- A ti, Nazife, nacrtao borbu biko-va, veli nastavnik?

- Jesam, jer mi se činilo da je to bo-lje nego da pišem. Na crtežu se vidi že-stina borbe i snaga bikova.Ja navijam za Lujinog Jablana svim srcem!

Nastavnik, malo iznenađen Nakije-

Iz zbirke pripovjetaka „Glasni šapat putokaza“

Babo se ništa ne pita

n Piše: prof. Zijah BIHORAC

73

KULTURA

vim zapažanjem i na ovaj način razu-mijevanjem pripovijetke, ozbiljno po-gleda prema Nakiju, te dodade.

- Sve si ti ovo dobro nacrtao, ali mi se čini da ti ovdje nešto fali.

- Ne fali tu ništa, druže nastavniče, trudio sam se, pravo!

- Dobro, dobro, a gdje ti je Lujo, ne vidim ga na crtežu!

- E, druže nastavniče, kako gri-ješite, on je iza plasta i otuda krijući posmatra borbu, i navija za svoga Ja-blana.

Iznenađen brzim i dosjetljivim od-govorom, nastavnik se samo nasmijao i na rad upisao dvojku zbog dosjetke i hrabrosti Nakijeve.

- Malo je, druže nastavniče, cijelu noć sam crtao, Zejne mi moje!

U varoši je pijačni dan četvrtkom. Dolazili u školu ili išli iz škole, gru-pa učenika je morali proći kroz pijacu. Tuda put vodi prema kućama u selu. Prodavci voća su obično dan prije na pijaci lagerovali dotjerano voće, sla-žući ga u kupe i pokrivajući ga dekama i starim ponjavama, zbog kiše ili slane. Jesen je. Toga dana su bili druga smje-na u školi i nastavu završili dosta ka-sno. Kako se zašlo u kasnu jesen, dan je dosta okraćao. Krenulo se kućama, nakon okončanja nastave. Išli su prema pijaci, i gradskom parku. Kad su stigli blizu pijace, neko iz grupe reče po-

luglasno: - Ko neće sa mnom na pijacu da krademo voće, ja mu jebem mater.

Naki se odmah javi: - Ja idem s to-bom. Ostali su se sklonili u park i po-smatrali kradljivce. Naki i odvažni mu drug su prišli najbližoj kupi do ograde parka, otkrili jedan njen dio i u glas povikali: - jabuke, jebo te.

Počelo je trpanje u školske torbe iako su u njima bile knjige. U jednom momentu kolovođa je primijetio da se neko primiče kupi iz pravca berbernice i polako preko ograde šmugnuo u park.

Naki se zanio, ništa nije primijetio i na-stavio je da trpa jabuke u torbu. Na jed-nom je osjetio da ga neko vuče za kra-gnu izblijedelog i ponegdje poderanog džempera, trzajući prema gore. Nazif je radio što je želio i nije odmah reagirao na povlačenje za džemper. Kad je vi-dio da je povlačenje uporno, ljutito je reagirao: - bjež, jebem te ćorava, šta si se meni natovario na vrat, eto ti jabuka koliko hoćeš, šta mene diraš, ali se nije osvrtao.

- Tada je čuo vrlo odlučno: - Šta ti mali radiš tu, ha, ko te je naučio da kra-deš, je li učitelj, ili babo, sad ću ja tebi pokazati, ko je ćorav.

Sav zabezeknut i uplašen Naki je dvije jabuke koje su mu bile u ruci, is-pustio, a istovremeno su iz torbe počele da ispadaju ukradene jabuke. Okrenuo se i vidio policajca- pozornika kako ga drži za kragnu džempera i prijeti mu prijavom kod direktora škole.

- Šta ti je to u torbi, učeniče, ironič-no će policajac.

- Pa vidiš šta je, nisu krompiri. Ako hoćeš uzmi sve ovo, samo me nemoj prijaviti direktoru. Pa imaš i ti djecu, samo na to pomisli. Zamisli da sam ti dijete, ili da sam ja ti, a ti ja, ja bih tebe pustio, bih majke mi. Sve ću ispričati Zejni i ona će ti isplesti jedne vunene čarape, ako me pustiš i ne prijaviš di-rektoru. Evo ti ove moje jabuke ponesi djeci, a mene pusti“.

Policajac se samo nasmijao i rekao: - “Moje jabuke”, kako tvoje? pokupi to,

U varoši je pijačni dan četvrtkom. Dolazili u školu ili išli iz škole, grupa učenika je morali proći kroz pijacu. Tuda put vodi prema kućama u selu. Prodavci voća su obično dan prije na pijaci lagerovali dotjerano voće, slažući ga u kupe i pokrivajući ga dekama i starim ponjavama, zbog kiše ili slane. Jesen je.

74

KULTURA

stavi u torbu i bježi odavde, ako se po-novi, drugačije ćemo ti i ja, je l’ jasno?

- Jasno, druže, pozorni, uzvrati Naki .

Cijelim putom jeo je jabuke, nikom nije htio dati ni jednu.

- Ja sam se za ovo borio dok ste se vi krili u parku, kukavice. A ti Ćoro, od sad do vijeka, više nisi drug, jebo te onaj tvoj zgureni babo! - odbrusio je Naki i nastavio da izaziva grickanjem jabuka.

Nazif je bio učenik osrednjeg zna-nja i interesa za školu. Nije se ničim izdvajao od ostalih „trojkaša“, ali mu je stalno nad glavom visio brat - učitelj, koji ga je, ne samo poticao na školova-nje, već često bezuslovno zahtijevao da se uči i nauči. Poslije završene osnovne škole, Naki upisuje srednju trgovačku školu, koju uspješno završava i odmah dobija posao u seoskoj zadruzi u rod-nom mjestu. Tu započinje njegov uspon. Iako potiče iz siromašne porodice, Naki se polako podiže iz siromaštva i postaje sve bogatiji i sigurniji. Sve livade i sve njive koje je imao u seoskom ataru, kul-tiviše i ograđuje žičanom ogradom.

Bogami se Nakijeve parcele izdvo-jiše. Postaše primjetne svakom onom ko je prolazio putovima kroz seoski atar. Na novom kolju svjetluca bodlji-kava žica, leluja se na vjetru zelena, meka i nepoharana trava, a sazrelo le-lujavo žuto klasje na njivama pada u

oči svakom prolazniku, govore stariji mještani.

U selu sagradi veliku plansku kuću, pokrivenu crijepom. Novi limeni oluci sakupljaju kišnicu sa krova i odvode je prema livadi ispod brda. Namještaj, potpuno nov, krasi svaku sobu u prize-mlju i na spratu. Otac i majka mu do-živješe da ih sin uvede u rahatluk i bo-gatstvo, ispriča jednoh dana Hare, prvi Nakijev komšija.

Svu je stoku rasprodao, štalu u blizi-ni kuće srušio, čuje se neprijatni miris, i tu napravio hladnjak, sa malo ironije u jednom razgovoru, u blizini prodav-nice, reče Dašo. A nije imao hljeba da jede.

Trebaće za vrućih ljetnoh dana, go-vorio je Naki dok su ga drugi pitali šta će mu to.

U sredini hladnjaka je veliki beton-ski izliveni stol, a okolo minderli-klu-pe, zastrte stolčadima i stazicama, tek izatkanim. Voda u kući, kupatila uređe-nja, u tri sobe po televizor, a u hodniku stari željeznički telefon.

Naki ima sve što mu je potrebno. Svijet počeo zavidjeti.

Sve je to od kusura i datuma, reče jedan starina kad mu neko pomenu Na-kijevo bogatstvo i življenje u selu.

Nazif je i na poslu pokazivao sklo-nost prema dosjetkama svake vrste, ali mu je jedna donijela gotovo sve što sad

ima. Dosjeti se da u dokolici piše na či-stim blokčićima i starim novinama go-dine (1978, 1980, 1989........). Kada bi neko ušao u zadrugu da što kupi, pa kad je više artikala, Naki njihovu vrijednost u novcu potpisuje ispod ispisane godi-ne, te onda i godinu sabira u ukupnu vrijednost robe. Dugo se niko nije sjetio da ga ta dosjetka, po imetku, izdvoji od drugih ljudi u selu. Tome je dodao još jednu, samo njemu svojstvenu dosjetku. Kusur u sitnim metalnim novčićima, uglavnom, nikom nije vraćao:

Dina mi nemam ni pare sitno, za-pamti koliko je to sitniša, pa kad drugi put dođeš u zadrugu, ja ću ti vratiti taj kusur. Ali avaj, niti je kupac to tražio, niti se Naki sjećao koliko je ostao du-žan kupcu. Kupac nije zbog toga osiro-mašio, a Naki se nevraćenim kusurom jeste obogatio.

Dogurao Nazif do penzije. Nesta računa i sabiranja godina, nesta sitni-ša i zaboravljenog kusura. Nazifove njive i livade su i danas ograđene, ali je ta ograda podobro narušena i obore-na vjetrom i snijegom, propada, kuća počela da prokišnjava, a u njoj je još uvijek, davno uneseni, već podobro pohabani i rasklimani namještaj. Djeca otišla, pa nema ko da gleda ni onaj je-dan preostali ispravni televizor. I Naki se stanjio, nema ga pola, a nema više ni dosjetki. u

Bilješka o autoru

Negdje u prvoj polovini osamnaestog vijeka Tokovoći, zbog stalnog i snažnog pritiska crnogorskih plemenskih zajednica, napustiše prostor Bihora i stanište nađoše na području sjeničke općine. I tako Tokovići postaše Bihorci, za vjerovati je po imenu područja sa kojeg su doselili. Pradjedovina i djedovina i danas tamo stoji, a mladi, za znanjem i trbuhom za kruhom, prosuše se po bijelom svijetu. Autor ove knjige mir i životno bivstvovanje nađe u Sarajevu, a rođen je 1946. godine u Zaječićima–Sjeni-ca. Osnovnu četverogodišnju školu pohađao u rodnom mjestu, a malu je maturu i gimnaziju završio u Sjenici.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio studij srpsko-hr-vatski jezik i istorija jugoslavenske književnosti i stekao zvanje: profesor. Prvo značajnije radno profesorsko iskustvo stjecao u SVŠ u Sarajevu, a potom na Vojnoj akademiji u Rajlovcu kod Sarajeva.

Rad u struci završava 1980. godine i punih trinaest godina radi u privredi / RO “Proizvodnja i prerada mlijeka” i OOUR “Industrija mlijeka i sladoleda” u Sarajevu/ na administrativnim i rukovodnim poslovima.

Po ratnom rasporedu 1993. godine, tokom agresije na BiH, biva raspoređen na rukovodno radno mjesto direktora “OŠ Pofa-lići” u Pofalićima, Sarajevo i to smatra najtežim dijelom radnog

vijeka zbog uslova koji su u to vrijeme vladali u Sarajevu /ratno stanje/. Sredinom 1994. godine, na zahtjev Izvršnog odbora Op-ćine Novo Sarajevo, vjerovatno po zasluzi i zbog novog ratnog rasporeda, prelazi na dužnost zamjenika Predsjednika ratnog Predsjedništva ove Općine, da bi već sredinom 1995. godine prešao na dužnost Predsjednika Izvršnog odbora Općine. Uvo-đenjem funkcije “općinski načelnik”, početkom 1996.godine, preuzima dužnost pomoćmika Općinskog načelnika za društvene djelatnosti i na toj dužnosti ostaje sve do odlaska u zasluženu mirovinu sredinom 2011.godine.

Pred kraj radnog vijeka, kada mu vremenske prilike i an-gažiranost na radnom mjestu to omogućavaju, nešto inteziv-nije počinje da se bavi literarnim stvaralaštvom i za kratko vrijeme mu na vidjelo dana izlaze četiri knjige: “BIHORCI – monografija”, sportska tematika: “Ispravnim terminima kroz nogometnu/fudbalsku igru”,”Neosporiva osobenosti” posvećena sevdalinci kroz pjevanje Safeta Isovića i zbirka sakupljenih narodnih izreka i fraza: “Blago meni što si mi ti niko i ništa” Za štampanje su pripremljene još: zbirka pripo-vjedaka novelističkog tipa “Glasni šapat putokaza”, te kome-dija u četiri čina: “Predsjedavajući predsjednik”. Započeta je i zbirka pjesama: “Haber”.

Živi u Sarajevu u porodičnoj kući i uživa u blagodatima što ih sobom nosi srećna i zadovoljna porodica, te mirovina.

75

KULTURA

Tiha i bogata bila je ta treća rat-na jesen na prostorima čitavog Sandžaka. Ovdje, u ovoj pitomoj

kasabi stisnutoj između dvije rijeke, ze-lenog Lima i male, divlje Mileševke, u baščama su se rumenjele i plavile jabu-ke, dunje i šljive. To je bio dar od Boga, uz ovo žita i krompira, što je rodilo u poljima s obje strane Lima, jer ide zima, surova i ratna. Valja je preturiti preko glave.

Prijepolje je te jeseni, 1943. godine, bilo varošica sa 300-400 kuća. Najčešće kućica pokrivenih šindrom, a još češće daskom, sa lijepim vrtovima i baščama. Naselje se razvuklo uz obje rijeke, sti-snuto brdima sa sve četiri strane. Nje-govi kvartovi; Musala, Vakuf, Centar, Čair i Šarampov, vodili su svaki za sebe, pomalo zaseban život. Ali, svakog se trena, u bilo kom dijelu grada, znalo šta se u kojoj kući zbilo, pogotovo begov-skoj, ko se oženio, ko umro, ko boluje i koji je nasilnik istukao svoju ženu; kad i kome otići na dženazu. To je čar ili usud svih malih gradova na svijetu, pa i ovog.

Glavna i najljepša ulica čaršije ide od Vakufa do centra grada u kojem se nalazi najveća od tri prijepoljske dža-mije. Nešto dalje, s njene gornje strane, raskošna na tri sprata Šećeragića kuća, a niže dućani i magaze prijepoljskih tr-govaca i zanatlija. Niže, bar 200 metara, velika u kamenu urađena pravoslavna crkva sa ogromnim dvorištem i u njemu stoljetnim stablima lipa i platana. Ova ulica vodi do velikog kamenog mosta na Limu, a tu se naselje Šarampov stislo uz samo brdo. U njemu je treća prijepolj-ska džamija. Na kapijama grada stražari su brda Sokolića i Gradina, koji se čine tako blizu, da s jednog, kamenom, mo-žeš dobaciti do drugog.

Naša porodična kuća bila je sagrađe-na pred sam rat pedesetak metara niže od glavne gradske džamije, u samom centru grada. Prilično velika, na dva sprata, tvrdo rađena za ondašnje pri-like i dosta lijepa izvana. Imala je se-dam-osam soba, dvije velike kuhinje,

prostrane hodnike i ogroman trijem. Prilično udobna bila je za život mno-gobrojne čeljadi, a vlasništvo dvojice braće Račića i njihovog prijatelja Zulfa. Sva trojica su imali mnogo djece, pa je dvorište ispred kuće u proljetna jutra ne-kad ličilo na školsko. Starija djeca po-magala su majkama i očevima, a mlađa su satima uživala u igri, dok ih glad ne bi natjerala da uđu u kuću i otud se vrate sa debelim namazanim kriškama hljeba, koje bi za čas bile slatko pojedene.

Lijepo i toplo jesenje vrijeme poče se kvariti čim prođe prva nedjelja okto-bra. Beskrajno plavetnilo neba najprije se išara, visoko gore, ogromnim siv-kastim oblacima, koji su tromo plovili iznad varoši. Onda niz Lim, možda s njegovog izvora, gore na granici Alba-nije i Crne Gore, prostruja hladan vjetar mahalama i sokacima i oblaci se spusti-še. Otežaše i potamnješe. Navlačili su se nekako prijeteći i kako su krupnjali čini-lo se da su sve niži, i niži, iznad samih gradskih krovova. K’o mrka kapa koju ti uporno neko navlači na čelo i oči. So-kaci opustješe.

A onda poče kiša. Prve se kapi pro-suše krupne, rijetke, nabubrile. Činilo se k’o da nekud žure, da će se prosuti ovdje na grad, pa onda produžiti dolje niz Lim

ka Priboju da i njega natope.Ali, smrači se još više i onda otpo-

če liti. Uporno, bez trena predaha, čita-vog tog dana i čitave noći. Jutro osvanu malo svjetlije, ali sa oblacima i kišom koja nije prestajala. Ni tog, ni sljedećih dana. Već trećeg dana brzaci i potoci po-češe rasti, mutni k’o oranje od zemlje sa Pušine, Ravana, Srijeteža i ostalih brda oko grada. A sve ove vode slivale su se u Mileševku i Lim. Iako veći, s mnogo-struko dužim tokom, Lim nekako bijaše pitomiji, kao domaćin od dobra i ugleda. Bio je ogroman, modrožut, širok od jed-ne do druge obale, ogromnih talasa da ih je strašno gledati. Poplavio je najbliže njive i polja, šarampovske kuće koje su bile najniže, ali dublje u varoš nije išao. Kao da nije ni mario za nju.

Građani, pogotovo oni stariji, koji i duže pamte, bojali su se mnogo više male, divlje Mileševke, nepredvidive ćudi u ovakve kišne jeseni. Od svog izvora u brdima, nedaleko od čuvenog starog manastira Mileševo, ona je i sada primila u sebe sve divlje, brdske vode Hisardžika, Kosatice, Taševa, Pušine, Hrasna i drugih sela; otežala od njih ra-zlila se i pomahnitala. Na nesreću ove male varoši, njen tok kroz naselje nije bio ničim omeđen. Već od vakufskog mosta, ona se širila dolje ka ušću u Lim i tu, činilo se, narastala trostrukom sna-gom. Muškarci, čak i oni koji nisu bili dokoni, počeše u grupama obilaziti oba-le rijeke i mjeriti njenu strašnu snagu, ali sa pristojne razdaljine.

Nakon četvrtog dana u kojem kiša još nije počela jenjavati, u ljude poče da se uvlači strah. Onaj tihi, prastari čovjekov strah pred silinom prirode i njenom rušilačkom moći. Hoće li stati i kad? Hoće li nastradati kuće, imovina i ljudi? Treba li krenuti u spašavanje ili čekati da te voda prevari? Ne bi joj bilo prvi put!

Brižna i mračna bila su lica obojice braće, Maša i Dauta, i njihovog prijatelja Zulfa. Velika, tvrda i sigurna je njihova zajednička kuća, ali vodi, vatri i vojsci

Priča iz knjige “Miris duše”

Kuća

n Piše: Sabrija RAČIĆ - HADŽIMURTEZIĆ

76

KULTURA

nije vjerovati. A tolika nejač u kući, stari roditelji i žene. I sva imovina koju su svojim radom stekli zadnjih dvadesetak godina, od svog rasturanja gore u Crnoj Gori. Skrasili su se i odomaćili u ovoj maloj, pitomoj kasabi. Oženili, postali domaćini. Po poštenju cijenjeni među susjedima, i domaćim i muhadžirima.

„Mašo, ja bih đecu i ove stare poveo noćas kod Sadikovića. Biće im sigurni-je. A nas trojica ćemo čuvati kuću“, s već vidnom panikom u glasu i držanju, javi se Zulfo.

„Ne budali Zulfo, molim te! Vidiš da je voda još daleko od kuće, a ovo nije pletara, ovo je tvrđava. Ja glavom jam-čim da ni doći do nas neće, uz pomoć Allaha“, suviše uvjeren u to što kaže, odgovori mu krupni, plećati Mašo, do-broćudni četrdesetogodišnjak bistrih plavih očiju. Otac šestoro djece.

„Čekaćemo i budno pratiti, hoće li voda i dalje rasti ili padati, pa ako pri-gusti ima nas dosta, spašavaćemo se“, reče Daut, stariji brat, staložen i sabran u svim situacijama, pa i u ovoj. Njegovo lijepo lice, prodornih crnih očiju, uokvi-reno kao gar crnom kosom odisalo je

mirom i odlučnošću. Duboko u srcu on se nadao da neće biti tako hude sreće da po drugi put u dvadeset i nešto godina, za jedan dan ili noć ode u nepovrat sve što je sticano za jednog ljudskog života. Jednom je to bilo od zlih ljudi u Crnoj Gori, a evo se sprema drugi put od stihi-je. Skrušeno, bez glasa, umom i srcem, molio je Allaha, taj tihi muškarac, da ne dozvoli iznova ljudsku patnju.

„O Bože, a patnje je uvijek najviše na ovom dunjaluku...“

I petog dana kiša nije jenjavala. Ri-jeka je rasla, a huk i grmljavina njene vode, te pomahnitale praiskonske snage, nagonili su strah u srca. Gradom su kru-žile priče da se već zna za dva, možda i tri utopljenika. Neki su vidjeli kako matica nosi goveče, nečije sijeno, psa, a strah glasine nosi na krilima.

U smiraj dana, braća shvatiše da Mi-leševka još raste i da se opasno primakla njihovoj kući. Na nešto više od dva me-tra. Mutna, ogromna i poludjela. Teška srca ispratiše stare roditelje i djecu pri-jateljima, gore će biti sigurniji. Iako su njihova lica bila mračna od brige, srca je još grijala nada.

„Do noći ima još dosta, može Mile-ševka opasti i za dva sahata, a do jutra se prepoloviti. Gledali smo je takvu više puta“, razmišljao je Daut. Dogovoriše se da ništa od pokućstva ne iznose.

„Ujutro ćemo je mi akobogda, gle-dati daleko od naših kuća.“

Nad varoš je padala teška noć. Mrač-na kao bezdana jama. Rijeku nisu više mogli gledati, ali su čuli njenu prijeteću grmljavinu. Kad bi neki od njih troji-ce sa upaljenim lučem stao uz otvoren prozor, učinilo bi mu se da je voda pod samim prozorom.

„Bože, jesam li se ja ovo prevario, ili je ona baš tu?!“

Strašna briga izobličila je muževna lica trojice domaćina. Ćutali su. Riječi su noćas suvišne. Ponekad bi im se uči-nilo da je ovo neki ružan san, iz koga će ujutru izaći, a da ga se i ne sjete. Ali, pogled dignut na lica druge dvojice po-tvrđivao je zbilju. Huk i tutnjava vode prijetnja koja raste iz minute u minutu. Udarala je bijesno, lomila, činilo im se tu ispod njih, oko njih.

Bilo je iza ponoći, možda malo ka-snije, kad je Daut odozgo sa sprata si-

77

KULTURAšao u prizemlje da provjeri stanje kuće i vode. Kad je ušavši u veliku, prostranu kuhinju, čiji prozori gledaju u rijeku i Srijeteže, osjetio pod nogama vodu, užas je istog trena prostrujao kičmom i na tren paralisao ruke i noge. Nijemo je zurio u prozore, iza kojih se valjala sila. „Opet je Bog sručio nesreću na nas“, već sabran, a pomiren sa najgorim, on se pokrenu i u tri skoka nađe kod njih dvojice.

„Ustajte, jadna vam majka, rijeka će nas sve odnijeti! Već je prodrla u donji sprat! Spašavajmo glave!“

«Ne može bit», s nevjericom, ali lica avetinjski blijedog, dočeka ga brat. „Ja ne idem. Ovu kuću rijeka ne može od-nijeti!“

„Idemo Mašo, nećemo sirotiti ono-liku đecu, a kuću će Bog sačuvati ako šćedne!“

Osvrnuše se oko sebe da možda za-pamte, kako to ostaviše ono što se go-dinama kućilo, a sad se predaje rijeci. Pred kućom ih dočeka mrak i učini im se svud okolo voda. Oko kuće, oko njih, svuda. Gazili su je hladnu, dušmansku. Začas se ispeše uz sokak do kuća prvih susjeda koje su bile malo visočije i no-ćas sigurnije od njihove. Dočekaše ih pred vratima, osvijetljena kuća posvje-doči da ni u njoj, sem djece, noćas niko ne spava. Uđoše s domaćinom na kratko u kuću, ali ih strašni nemir opet istjera

napolje, u tminu noći. Biće im teže, ali hoće da vide ono što je neizbježno.

A napolju, u noći, oni više nisu bili sami. Dosta komšija sa upaljenim zu-bljama luča bilo je tu. Kiša je jenjavala. Možda zbog svjetiljki, ali noć se činila manje tamnom. Mogla se nazirati, dolje niže, kuća i voda oko nje. Tutnjala je i dalje nesmanjenom žestinom. Svima je bilo jasno da joj nema spasa.

Prošlo je sat-dva vremena, a njima se činila vječnost, kad je dolje par me-tara ispod njihovih nogu zatreštalo kao gromovi, zaglušujućom silinom kakvu uši dotad nisu čule i njihova velika, tvr-da kuća već je nestajala u talasima. Kao da je nikad nije ni bilo.

Prodoran vrisak prolomi se kroz noć i onda komšije vidješe kako se mlađi brat Mašo pokušava oteti iz ruku brata i prijatelja i strmoglaviti u bezdan rijeke. Pritrčaše i prihvatiše na ruke krupno ti-jelo mladog čovjeka bez svijesti.

Doniješe ga do prve komšijske kuće. Unutra, on se brzo povrati. Po-gledom punim bola pređe po licima prisutnih, a onda zari lice u dlanove i zaplaka. Gorko, kako to samo može prepuklo muško srce. A to srce se osje-ćalo kao gubitnik. Do njega nisu dopi-rale riječi utjehe i bodrenja prijatelja i komšija. Ono se bilo zatvorilo u svoj bol. Taj bol nadjačao je sve ostalo. Čak i svijest da je on, hranitelj brojne poro-

dice živ i zdrav. Da su mu djeca, žena i roditelji na sigurnom. Da će morati po-četi sve iznova. Po drugi put.

Kad se dobro razdanilo, mogli su krenuti kući svojih prijatelja i biti uz djecu, žene i roditelje, sad kad im je naj-teže. Nijedan od trojice nemade snage da se osvrne na mjesto gdje je do juče bila kuća, na rijeku koja je počela jenja-vati. Na nju pogotovo. Nju su mrzili.

Saznadoše usput daje Mileševka no-ćas, sem njihove odnijela još pet kuća i vakufski most. Saznadoše i čije su kuće.

Prilazeći kući, Mašo se prisjeti da na tavanu kod Sadikovića imaju ostav-ljeno pet tovara žita. To je bio višak od onog što nije moglo stati u njihovu go-lemu, punu kuću. „A i žena ima duka-te. Kapu sa 50 zlatnika. Dobila ih je od đeda i bijače. Od toga ću početi. Važno je da đeca ne ogladne i starci. Radiću. I dosad se nisam libio rada. Mogao sam svaki posao odraditi za trojicu. Biće nafake. A Bog će pomoći i da se stekne krov nad glavom. Uzdam se u Njega i u svoje ruke.“

Vedrilo se. Razmicali oblaci i po-stajalo svjetlije. Mokra, opustošena va-roš ulazila je u nov jesenji dan. Brda oko nje i nebo iznad, mirno su i ravno-dušno posmatrali dolje u kasabi ljude i njihovu patnju, svjesni valjda da oni ostaju, a ljudi prolaze, i tako od pam-tivijeka. u

78

KULTURA

Dok su ptičice cvrkutale na probe-haraloj grani šeftelije, uz čije se stablo polahko šunjao bijeli

komšijski mačak, a na sokaku sve trešta-lo od pjesme i svirke zurli, defa i darbu-ke, Jalduza je jedva držala kahvetakum i drhtavim rukama kocke šećera umotava-la u svileni mendilj.

- Snaho, pohitaj, krenuše svatovi! – začuvši isprekidani svekrvin glas, Duza na brzinu zavuče zavezak u njedra i kad htjede preskočiti prag u njoj nešto mrd-nu, zapulsira na novi život, dekiku je za-ustavi...

“Bezbeli se opazih, oživje mi zame-tak Allahovom milošću.” - Duzu odjed-nom obasja sunce i malo joj ugrija povri-jeđeno srce.

Prolazeći divanhanom, mimogred se oglednu u drveno ogledalo okačeno is-pod rafa, prepunog kalaisanih sahana i u njemu ugleda mladu, positnu, ćibar ženu u katu od burundžuka kupusi boje, sa etekom u bijelom vezu koji se ispod di-mija bijelio poput behara i dodirivao joj duge, srmom izvezene pačaluke. Ispod ručno izrađenog miltana, na njoj je dube-la pokupljena košulja sa ojicom jabukov behar od razdvojene svile, sa opruženom holtom od desetine struka sitnog bisera, prošaranih zrnima merdžana, ćustekom i sahatom, na zlatnom lancu niskom bešli-ja, na drugom malo dužem, niskom šor-vana, na trećem najdužem i malo tanjem lancu, niskom dvolirki i lira. Oko struka joj je bio opasan srmali kolan sa edzelom, prepun mavi đinđuha, djelo nekog maj-stora iz Carigrada. Na kovrdžavoj kosi joj je bila podvezana parlanta sa ojicom, jabukov behar, a na glavi se caklio malo nakrivljen tepeluk pun dukata, ispod ko-jeg je treperio broš zvani „groznica“.

Male Duzine ušne školjke krasile su minđuše „krupna pilad“ sa zelenim kamenčićima na vrhu. Oko bijelih ruku vrtjele su se zlatne halhale, na prstima svitkalo prstenje čunjak, paunov rep, korpa sa zumrut kamenom, a na noktima se crvenila taze kana.

“Mala, positna, ali gospočasta i

pripsana k›o gondže” - sjeti se Duza dana kada je dvorjela i šapata žena oko nje.

- Snahooo!Čim Duza kroči ka stubama, zanije

se, zamalo pade, jezik ugriznu. Na dnu stuba se spotače na testiju iz koje je neko za svatovima polivao vodu, koju ona hi-tro podiže i iz nosca nakapa malo vode u osušena usta i hladnu znojave ruke.

Kada se Duza pojavi na kapiji, sav okupljeni narod sažaljivo pogleda u nju, kao u osuđenika kojeg vode na gubilište.

„Veselica,na šta je natjera ona› njen alčak, da bude inođki jenđa. Poganac, jazuk mu bilo. Ene je, pripsana k›o bo-

čanka, amelna, poštenica i has hanuma od agar soja i najboljeg čaršijskog fisa. Šala nije čo›ek, ta tuđa kos› je bez imalo insafa. Dok mu valjaš, dok te ne izgosti-ra, dobra si mu, a neki te posle oterću ka› pašče...“- zabruja u Duzinim ušima mili-on zunzara joj mozak ispeca.

“Allahu, Ti, Jedini Stvoritelju Moj! Ne zasrami me ovdje. Podari mi snage da izdržim ovo Tvoje iskušenje, o Svemilo-sni! Euzubismilah...” - ovlaživši pljuvač-kom suha usta, Duza se uzdignute glave uspe u čeze i sjede do svekrve, prihvativ-ši joj ruku, poljubi je.

- Ne brini, rode, sve će biti bolje no što misliš. Tvoje mjesto kod mene niko uzet ne more, čak ni carska šćer. Znam da nije adet da svekrva ide u jenđeluk, ali ja sam za tvoj hatar pošla da bidem uz tebe i da te kuražim. Ne kidaj se, kućo, čuvaj to dijete pod pojasom i one dvije tvoje ružice. Ne budali, ne jedi dušu za azgi-na čoveka. Jes mi sin, al› bezbeli, pored tebe tako hasulne, od besnila se ponovo ženi. E, duše mi, da mu je babo živ, ne bi smio hamnut, ni pomislit na ova› njegov asiluk. Bogme će mu kihat, kadli-tadli, no se bojim kasno će mu biti. Prisabri, kućo, vehni se malo, nemo› dušmanima naslađivat srce.

Duza progunu suzu.“E, pošto mi ti, Duza ne moreš rodit

muško, ja sam se nakastio ponovo ženit. Izun moram od tebe dobit, tako je red, jel

Iz knjige « Đilizara»

Čemer Duzinog srca

n Piše: Šefka BEGOVIĆ-LIČINA

79

KULTURA

de?” - u Duzinim ušima sijevnu munja, Jusove riječi joj poput groma u mozak pukoše.

“Pa, Jusufaga, morebit će ove rede bit muško. Pričekaj dok rodim,” - u nerazu-mljiv šapat čemernih usta joj se skotrlja-še suze.

“Ne čekam više ni dana. To je sad sve svršeno. Naku sam isprosio i obećala mi je rodit sina navrh godine. Ti sjedi, žena si mi, falit ti ništa neće, ni djeci ni tebe, al’ pod uslovom da mi nevjesti odeš u jenđeluk.”

Duzino ranjeno srce se komatalo na paramparčad, ali pred mužem ne htjede vrisnuti iz glasa, nego progunu bol.

Svake je noći pod jorganom vriska-la nečujnim krikom, jastukom zatiskala jecaje, nokte zarivala u meso, čiji bol nije osjećala sem onaj duboki rez u sre-dini srca. Skakala je iz prazne postelje, umivala vrele obraze, sušila suze,u sebi rikala, piskala, neuzubillah, sebi kidisat htjela, da je nema. Molila se Allahu na svakoj sedždi za pomoć, za sabur, za raz-galu, za pamet...

“On je moj, ne dam ga. Njemu sam poklonila svoje srce, čednost, djecu, život... Zašto? Zašto? Kako ću? Ne mogu!!!” - stiskajući ledene čelične proš-ke na pendžeru, nečujni Duzin vrisak svake noći je upijala noćna tišina.

“Arifbeg je čuo da se Jusufaga naka-stio ženit, pa me pratio da te pitam hoće li doć da te uzme natrag. Tebe prima a djecu od tog kaurina neće pod svoj krov” - jednog dana joj saopšti daidžić Meho.

“Ako mi babo ne prima djecu, nek ne primi ni mene. Neću bez djece tamo, ni ja, ni moji komati! Nek imam pet inoćki, trpit ću, samo da sam uz djecu,” – vikala je Duza zaprepašćenom daidžiću.

- Kad puhnuše sabahzorski vjetro-vi i razviše u đul bašču đulove... Aman, aman u đul bašču đulove...- Duzu iz raz-mišljanja prenu udaranje Hanušinog defa i gromoglasna pjesma.

Malo se sabravši, Duza uzdignute glave siđe iz čeze, svekrvu podlaktivši, dimijama zašušta, glavom mahnuvši, groznicu na parlanti zanjiha, na prsima dukati zvecnuše.

Čim uđoše u Nakinu kuću, svekrva joj priteže ruku:

- Nemo’ se od mene odvajat. Je si li čula? - povuče je sa sobom i jedna do druge sjedoše na minder u vrh sobe.

-Umoriste l’ se, Azizagince? Moga-ste li doj?- riječi Nakine majke Duzi u ušima zuje kao roj pčela, a pred ženama se osjeća kao pred deset kadija od kojih čeka najtežu presudu.

-Jok, valha, ni trohu se nisam umori-la. Snaha me svuj gredom palahala men-diljom i hladila. Bog joj d›o svako dobro.

“Ono je Nakina inoćka kraj svekr-ve joj. Jes› Naka bojli i lijepa, ali i ova Jusova žena nazić k›o bočanka. Ima mu djece, šta li mu bi da se pored ovake ha-numice ponovo ženi. A ne znam ni šta Naki šćede da se udaje povrh žene, k›a da je pod nekom mahanom. Velahaule,” - začu Duza isprekidani šapat neke žene.

Duza namješta dimije, gladi širite, pegla ih rukama, ne zna gdje bi gledala. Niz leđa joj hmili leden točutak znoja, sliva joj se do peta, vlaži papuče. Ona krišom zavlači ruke u njedra i pipajući rukom odvezuje mendilj, neprimjetno grabeći kocku šećera, stavlja u usta, krc-ka je. Šećer i svekrvina ruka oko pojasa daju joj kuveta da se tu ne snemogne.

U sebe učeći dove, drhtavom rukom ispija prinijeti šerbet. Iz njedara izvadivši

pare da ih ostavi na tablju, Allaha moli da joj se kocke šećera ne raspu, da je ne zasrame i otkriju njenu nemoć.

- Nećemo da pijemo kahvu dok nam ne uvedete nevjestu- jenđe razdiru Duzi-no srce.

“Allahu, daj mi snage, sabura, ovdje me ne zasrami...“- spečena Duzina usta se lijepe u neizgovorenom šapatu.

Kada Naka zgazi na svekrvin prostrti put od crvenog kumaša, Duzi se učini da nevjesta hoda po uzavreloj krvi, da krv izvire iz ćilimnih šara, iz onih pet buketa ruža, da joj se umjesto širita niz dimije spuštaju dvije šarene zmije otrovnice i piju onu krv sa crvenog puta i obavijaju se oko Nakinih pačaluka.

Duza krišom ponovo u njedrima pipa kocku, šakom zaklonivši usta, grize je.

Kad Naka priđe svekrvi da joj poljubi ruku, jednu sekundu pogledavši Duzu, zajedljivo joj se osmjehnu, nju zapahnu miris kolonjske vode, bjelila i mumse. Zanijemevši od ljepote Nakinog lica i krupnih očiju, stasa i niz leđa debelih joj pletenica, Duza u sebi jeknu,srce joj če-mer natopi.

Iako je bilo proljeće i lijep dan, Duza se tresla kao prut, zubi su joj cvokotali kao u sred zime, jedva se suzdržavala da ne zaplače.

- Molila se žuta dunja toj lijepoj đul Halimi. Oj Halima, dođi bona, rodne grane oberi mi... - dok je Hanuša pjevala raspevanim svatovima i udarala defom, a Mančo iz sve snage puhao zurle, krcaju-ći zadnju kocku šećera, iz Duzinog srca, kapao je čemerni led.

Zažmurivši, odagna bol da joj je ova žena otrovala život, oslijepila joj oči, ukrala nadu, sreću.

“Da Bog da se drugo ponudila i pila isti ovakav šerbet, k›o što ga ja danas tvojim sebepom pijem. Ja Rabbi!” – zna-jući da je đunah proklinjati, Duzino srce ne izdrža, prokle inoćku.

I iste godine u jesen, Duzine kćeri Rabija i Nafija dobiše najmirisniji za-mbak, brata Avdula, koji odraste kao divan momak i u dalekoj zemlji posta-de svjetski stručnjak. Rabija i Nafija se udomiše u aganske kuće i obrodiše dje-cu hairli.

Naka Jusufagi rodi samo kćer i nje-na se jedihnica Behija udade za žandara Mursela, preko žene i dvoje djece, čija majka ponovi Duzinu kletvu:

“Beho, da Bog da se ponudila i pila ovaj moj šerbet...” u

80

SPORT

Bezbrižno djetinjstvo u Šeheru je obilježilo druženje sa loptom jer su prvi kontakti ukazivali na to

da ima ogroman talenat. Međutim agre-sija na BIH 1992. donijela je teške i tur-bulentne trenutke za sve građane Bosne i Hercegovine pa tako i za Harisa i nje-govu porodicu. Majka Sadeta je odlučila sa kćerkom Dženanom i sinom Harisom izaći iz Sarajeva pa su 1.maja 1992. go-dine krenuli za Plav. Mi koji smo bili u Šeheru znamo da je od 2. maja bila ne-moguća misija izaći iz grada zbog ratnih okršaja u centru grada. Na graničnom ulazu Uvac u Srbiju, policija je zausta-vila autobus pun žene i djece koji su spašavali goli život. Čekanje se odužilo jer je trebao doći komandir koji će odlu-čiti o daljem putovanju, odnosno ulasku u Srbiju. Komandir kada je stigao od svih putnika izabrao je Harisa, stavio ga na krilo i pitao ga šta najviše voli u živo-tu, a Haris je odgovorio, dječački iskre-no, loptu na što se šef nasmijao i rekao da je u pravu za razliku od nas odraslih koji volimo oružje. I tako je taj kratki razgovor oraspoložio komandira, koji je omogućio putnicima da nastave vožnju. Od tada do dan danas, igranje loptom je posao koji mu je ispunio snove.

Juniorski reprezentativac Holandije

Narednih nekoliko godina (1992., 1993. i 1994.) Haris je sa majkom i sestrom živio na relaciji Plav, Berane, Kosovska Mitrovica, Skoplje pretež-no kod rodbine. Krajem 1994. godine

majka je odlučila da idu u Holandiju. Smješteni su u kolektivnom centru, snalazili su se kako su znali i umjeli i, kao desetine hiljada izbjeglica, adapti-rali se na nove okolnosti u životu, upo-znavali novu kulturu, jezik, školovali se i radili. Kao što znamo, Holandija je velesila u nogometu i Haris je ispunio svoju dječačku želju i počeo trenirati u lokalnom klubu. Poslije četiri mjeseca pozvan je na okupljanje talentovanih pionira i odmah je od strane trenera prepoznat kao ekstra talenat i primljen je u akademiju Swift Atletiek. Tu je napravio zapaženu ulogu. Napredo-vao je svake godine i igrao sa starijim od sebe. Potom je prešao je u AZ Al-kamaar gdje mu je trener bio svjetski poznati trener Louis van Gaal, koji je, između ostalog, trenirao najbolje

ekipe na svijetu - Barcelonu, Bayern, Manchester United, bio je i selektor Holandije. Haris je u juniorskoj konku-renciji sa svojom ekipom AZ Alkamaar osvojio prvo mjesto, a od strane trenera proglašen je za najboljeg igrača. Pehar mu je uručio legenda svjetskog fudba-la Marko van Basten. Haris je također imao sreće da mu je, u vrijeme kada je nastupao za junirsku reprezentaciju Holandije, selektor bio Ruud Gullit i odigrao je nekoliko utakmica na svjet-skom prvenstvu a u reprezentaciji U21 nastupio je četiri puta i dao tri gola. Iako se u svijet profesionalnog nogo-meta otisnuo sa jedanaest godina, nije zapostavio školu - završio je srednju, a trenutno pohađa višu trenersku školu u Sarajevu. Ovdje posebno treba istaći da su veliku i pozitivnu ulogu u karijeri odigrali daidže Džavit i Džafer Zujo-vić, koji su ga pratili, vozili na treninge i utakmice, savjetovali ga, usmjeravali i bili velika podrška u svakom momen-tu, a Haris se prikladno odužio ljubav-lju i poštovanjem, a i poklonio im je par automobila. Upravo na njihov nagovor, Haris odlučuje da igra za BiH, što je u Bosni izuzetno pozitivno primljeno jer nije mala stvar odlučiti ići iz Holandi-je, koja je godinama u vrhu svjetskog nogometa i koja je dala takve fudbal-ske veličine kaš što su Johan Cruijff, Marko van Basten, Ruud Gullit, Robin van Persie , braća De Bur... Iz jednog uređenog sistema doći u reprezentaci-ju koja je imala i sada ima u igračima veliki potencijal, ali do prije nekoliko godina organizacija Nogometnog save-

Haris Medunjanin, fudbalski reprezentativac BiH

Od muhadžira do reprezentativca BiH

n Piše: Ekrem FERHATOVIĆ

Haris je rođen 8. marta 1985. godine u Sarajevu, otac Mahmut Mujo iz Plava i majka Sadeta Sena Zujović, rodom iz Berana. Limska genetika bila je jedan od presudnih faktora da Haris postigne uspjeh u životu a posebno u fudbalu.

81

SPORT

za BiH nije bila na nivou, bila je kritič-na i, na intervenciju UEFA-e, formiran je komitet na čelu sa Ivicom Osimom, koji je uspostavio sistem koji solidno funkcioniše. Haris je za BiH debitovao 2009. godine u baražu protiv Portugala, kada je selektor bio harizmatični Ćiro Blažević i ostali su bez plasmana. In-teresantno je bilo da je Ćiro dio krivice htio prebaciti na debitanta, međutim to nije bio hir, kako se tada mislilo, jer je u sljedećem baražu sa Portugalom, nakon katastrofalnog poraza, Ćiro opet našao krivca i to Zvjezdana Misimovi-ća. I to je dio taktike, prebaciti krivicu na druge, a ti ostaješ genijalac - provid-no i pročitano.

Nastupi u Primera ligi

Ovdje ne mogu a da se ne osvrnem na ulogu države Holandije, koja je bila utočište za desetine hiljada naših gra-đana, dala im sigurnost, egzistenciju, omogućila školovanje, zaposlenje. Međutim na tu dobru ulogu ljagu je napravio holandski bataljon UN-a, koji je bio stacioniran u Srebrenici koji je, u ime UN, štitio zaštićenu zonu. Oni su dozvolili srpskoj vojsci, paravoj-

sci, policiji da u Potočarima, Srebre-nici i okolnim mjestima izvrše genocid i pobiju preko osam hiljada nevinih žena, muškaraca i djece. Obraz vlade Holandije koja je stala u zaštitu svojih nečasnih oficira i vojnika nisu ublažile ostavke, deklaracije, rezolucije, sudski procesi. Treba napomenuti da je otac Mujo ostao u Sarajevu tokom agresije na BiH i 1996. godine odlazi u Holan-diju na spajanje sa porodicom. Među-tim, nije mu se svidio način života, što nije ni čudo jer je bio ugledni privred-nik i nije se mogao naviknuti na činje-nicu da živi od socijale i vratio se u Sa-rajevo gdje je preselio na ahiret 2001. godine. Iz iskustva prijatelja, rodbine, poznanika, razdvajanje porodica je če-sto bio veliki i nepremostivi problem za one koji su proveli rat u BiH, spaja-nje i sastavljanje porodica je teško išlo, a u većini slučajeva bilo je rastavljanje sa velikim posljedicama za djecu. Ha-ris je 2008. godine prešao u Španiju u klub Real Valladolid i odigrao vrlo uspješne dvije i po sezone, 46 utakmi-ca i postigao 7 golova i zatim možda neočekivano odlazi u Izrael u Maccabi Tel Aviv, gdje je odigrao 68 utakmica i dao 17 golova. Međutim, druga sezona

nije bila dobra, dolazi do nesporazu-ma sa trenerom i upravom te odlazi u Tursku u Gaziantepspor i tamo je za-bilježen dobar nastup sa 66 utakmica i šest golova, i opet povratak u Španiju u klub sa velikom tradicijom „Depor-tivo„ gdje u 27 utakmica postiže dva efektna gola. U najboljim igračkim go-dinama iz nepoznatih razloga izgubio je mjesto u ekipi i to ga je pogodilo, što je prelomilo da se vrati po drugi put u Maccabi Tel Aviv, gdje je, na dvade-set dva nastupa postigao je četiri gola. U januaru 2017. godine Haris povlači još jedan neočekivan potez i prelazi u Ameriku, klub Philadelphia Union, što je možda i prekretnica u životu, ne samo za karijeru u fudbalu već otva-ra velike mogućnosti za biznis. Uloga menadžera, trenera a siguran sam da će imati veliku podršku Plavljanja i Gusi-njanja kojih ima preko dvadeset hiljada samo u New Yorku, a tu su i Bošnjaci iz Sandžaka, zatim Bosanci i Hercegovci kojih ima preko stotine hiljada u Ame-rici. Bizismeni u Americi su uporni da, dovođenjem svjetskih igrača, doduše pri kraju karije, podignu popularnost fudbala i to polako donosi rezultate. No, ipak su u Americi američki fud-

n Medunjanin sa brojem 8 u reprezentaciji Bosne i Hercegovine

82

SPORTbal, hokej, košarka, bejzbol, za sada su nedodirljivi. Popularizacija fudbala je počela sedamdesetih godina, kada su za Kosmos iz New Yorka nastupali Pele Kanala, iz ex Jugoslavije Žungul i Bogićević itd., a u posljednjih nekoliko godina u Americi su karijeru završili David Beckham, Didier Drogba, Frank Lampard i uspjeli da afirmišu nogomet u očekivanom smjeru. Haris je odličan tehničar, izuzetno vješt dibler sa feno-menalnim pregledom igre, preciznim pasovima, ali i sa ubitačnim šutevima sa preko dvadeset metara i slobodnih udaraca. Njegovog gol za reprezenta-ciju BiH protiv Kipra ostaje kao jedan od najljepših golova u historiji u BiH nogometa. Šteta je za Harisa što su mu treneri a i selektori namijenili ulogu za-dnjeg defanzivnog igrača umjesto pri-rodnog mjesta polušpica gdje je maksi-malno iskazivao svoju kreativnost.

Nada za nastup u Rusiji

Za reprezentaciju BiH je ukupno odigrao 52 utakmice i postigao 8 go-lova. Zajedno sa Seadom Kolašincem, koji je po ocu porijeklom iz Plava, bili su, i sada su, oslonac reprezentacije i bedem u odbrani. Posebno smo pono-sni mi iz Plava i Gusinja. Ostaje veliki žal što nismo na Svjetskom prvenstvu u Brazilu prošli u drugi krug - malo su nas sudije i pehovi sustigli. Također, još jedan peh je bio što nismo otišli na Evropsko prvenstvo u Francuskoj, opet taj baraž i očajna igra u Irskoj, poraz od 2:0. Sada nam preostaje nada i velike šanse za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji te da će selektor Meša Baždare-vić istrajati u toj namjeri. Inače atmos-fera u reprezentaciji je dobra, Haris se najčešće druži sa Ibiševićem, Begovi-ćem, Zukanovićem, to je jedan „ozbiljni dio„ ekipe, a drugi, koji koji voli noćni život, čine Džeko, Spahić, ranije Misi-mović, Ibričić, a to ponajbolje zna raja iz restorana Bosna na Ilidži - uz Ifetu i Naska znali su dočekati zoru. Sve dok se ne pretjera, to je u redu. Moja je želja da se naši čitaoci upoznaju sa detaljima iz karijera naših odličnih sportaša koji su iz nemogućih uslova napravili odlič-ne rezultate i da djeca koja se bave spor-tom sa velikim ambicijama treniraju i budu uporni jer imaju prave uzore. Nije teško uz talenat, veliki rad i dozu sreće ostvariti svoje ciljeve. u

n Medunjanin podiže prvi trofej za reprezentaciju BiH, Kirin Cup 2016

n U dresu Philadelphia Union od januara ove godine

IZABERITE PROFESIONALNOST – recite NE neovlaštenim agentima i neredu na tržištuZAŠTITITE SVOJA PRAVA, UKAŽITE POVJERENJE AGENCIJI SIGENX Tel.: 033 654 793 ili GSM: 061 170 254

15Glas TK petak, 14.2.2017.ŠKOLSKI GLAS

vremenskih okolnosti su prolongirani za naredni period, kada vremenske prilike budu bolje. Pored Ministarsvtva, u susret nam je izašla i općina Sre-brenik na čelu sa načelni-kom Omerovićem, gdje će oni dodati novca za zavr-šetak cjelokupnog projeta izgradnje i uređenja, ističe direktor Nišandžić.

Vijeće roditelja i učeni-ka ove škole, prema riječi-ma direktora, predstavlja važnu stavku u samom radu. Nišandžić ističe da je ta saradnja jako dobra. Svu problematiku sa kojom se

suočavaju, iznose pred Vi-jećem roditelja, koji, kako kaže direktor, daju sve od sebe da u što kraćem roku otpočnu rješavanje.

Ono što je važno po-menuti, jeste zaintereso-vanost Vijeća učenika za što boljom suradnjom sa nevladinim organizaci-jama. Jedan od konačnih rezultata takvih surad-nji, konkretno sa Vijećem mladih Srebrenika, gdje su u korelaciji sa donatorima neke strane organizacije, osigurali djeci paketiće za Novu godinu i Božić u Srednjoj Špionici.

Uspješnost suradnje sa NVO organizacijama, oči-tuje se i u vidu pripreme i izrade projekata. U tome od njih dobijaju nesebičnu pomoć i podršku.

OŠ „Špionica“, ukupno broji 320 učenika. Kao i ostale školske ustanove suočavaju se sa manjim brojem učenika. To je već postao globalni problem, za koji se ne vide pozitiv-ni pomaci. Sve manji broj učenika je nešto sa čim će se i ubuduće susrećat. Iz ove škole ne vide drugačije stanje ipomake ka boljem. Mlađi bračni parovi neri-jetko odlaze u druge drža-ve, tražeći bolje uslove za sebe i djecu.

Prema riječima direk-tora, ova škola egzistira na širem području općine Srebrenik. Osim centralne zgrade, također ima i tri područne škole: škola u donjoj i srednjoj Špionici, kao i škola Gornjim Hr-govima. U njima se izvodi nastava do petog razreda.

Školske zgrade su u relativno dobrom stanju, ali uvijek ima neštošto se treba uraditi kako bi se omogućili što bolji uslovi za izvođenje nastave. Pre-ma riječima direktora, u centralnoj školi je promje-njeno 90% stolarije. Ono što je prioritet za naredni period, je promjena stola-rije u ostatku kvadrature.

Pored stolarije, urađena je i promjena krova, na čemu se dobilo na kvaliteti za-grijavanja škole.

-Ono što je ključan pro-blem je utopljavanje ško-le. To je izrada fasade na centralnoj školi. Time bi se itekako uštedilo na gri-janju i uglju koji trošimo, ističe direktor Nišandžić.

Pored centralne zgra-de, u narednom periodu posvetiti će se osiguranju sredstava za obnovu i odre-đena uređenja i na zgrada-ma područnih škola.

To je jedan od ciljeva za naredni period, koji će vjerujemo ispuniti što prije.

Mubina BiščićSaša Nišandžić, direktor škole

• Prozori PVC / ALU*BAUWIN 7000*BAUWIN 6000 *ALU 50 Termo*ALU 50

Tel/Fax: +387 35 645 601kontakt@yavuz.bainfo@yavuz.ba

Adresa:Ćehaje bb

75350 Srebrenik

• Vrata PVC / ALU*Ulazna*Dekorativna*ALU 50*ALU 50 Termo

• Roletne*Vanjske clasic*Vanjske clasic sa komarnikom*Vanjske okrugle*Vanjske okrugle sa komarnikom*Unutrašnje clasic *Unutrašnje s komarnikom

• Vrata sobna*Cra� master*MDF*Furnir *Lesomal

• Vrata Protuprovalna*Standard*Kale

• Komarnici*Fiksni komarnici*Komarnici sa otvaranjem

• Klupice*Vanjske klupice*Unutrašnje klupice

• Garažna vrata*Sekciona*Limena 390KM

Akcija Garažna vrata

Agencija Sigenx osnovana je u Sarajevu 1997. godine i važi za jednu od vodećih agencija za nekretnine u Bosni i Hercegovini. Svakako sa najdužim radom i kontinuiranim prisustvom na tržištu nekretnina, uspješno i u kontinuitetu poslujemo 20 godina. U našem poslovnom pristupu klijent je na centralnom mjestu i važno nam je da je klijent zadovoljan sa ishodom posla. Imajući to u vidu, nastojimo vam pružiti istovremeno profesionalan i prijateljski vid usluge.Naša Agencija oglašava Vašu nekretninu na aktuelnim web portalima, kao i printanim medijima te reklamnom bloku na televiziji (web portali: sigenx.com, pik.ba, nekretnine.ba, market.ba, štampa: Dnevni Avaz, Oslobođenje, SuperOGLASI sa 100 objava pojedinačnih oglasa, mediji: TV Alfa i Radio EFM). Agencija Sigenx je prepoznatljiva a time i konkurentna na tržištu nekretnina po oglašavanju u elektronskim i

printanim medijima u našim poslovnicama u Beogradu, Novom Pazaru, Frankfurtu, Istanbulu, Podgorici i Splitu.Kako bismo našu ponudu učinili dostupnom što većem broju klijenata agencija Sigenx je aktivna u izradi analize i ispitivanja tržišta, stalnoj potražnji kupaca i investitora, te posjedujemo listu klijenata koji su prijavili potražnju određenih nekretnina. Našim klijentima pored usluge posredovanja osiguravamo i kompletnu stručnu uslugu savjetovanja i pravnu pomoć. Obaveze, prava i odgovornosti između Agencije i klijenta definisane su Ugovorom o posredovanju (u trajanju 3 ili 6 mjeseci), pri čemu vam je osigurana potpuna pravna zaštita i sigurnost.U Agenciji su zaposleni vrhunski stručnjaci iz oblasti nekretnina, prava, građevine, arhitekture i tu smo da vam pomognemo u bilo kojoj oblasti vezano za vaše i naše poslovanje.

Ukoliko želite da podržite projekat časopisa „Damar“, svoje donacije možete uplatiti na transakcijske račune Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka:

Račun u konvertibilnim markama:PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVO

1011010000129531

Devizni račun:SWIFT: PBC CBA 22

PRIVREDNA BANKA SARAJEVO D.D. SARAJEVOOBALA KULINA BANA 18, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

IBAN: BA39 1011010000129531

PRIMAOC: UDRUŽENJE GRAĐANA PORIJEKLOM IZ SANDŽAKANOVA 2, 71 000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA

www.ugsandzakubih.ba