GODIŠNJAK - omhbm.comomhbm.com/wp-content/uploads/2018/01/Godisnjak_13.pdf · općine Darda su 2008. godine, podno dvorca Esterhazy, zajedno s muljem izvadili i hrastove stupove,

GODIŠNJAK

OGRANKA MATICE HRVATSKE U BELOM MANASTIRU

13/2016.

GODIŠNJAKOgranka Matice hrvatske u Belom Manastiru

br. 13/2016

Izdavač:Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru

Za izdavača:Petar Tokić

Glavni urednik:dr. sc. Željko Predojević

Adresa uredništva:Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru

Trg slobode 16a, HR-31300 Beli Manastire-pošta: [email protected]

mrežna stranica: www.omhbm.hr

Lektura:Zdenka Baković, prof.

Prijelom i tisak:Grafi ka d.o.o. Osijek

Naklada:300 primjeraka

Cijena ovom broju:35 kn

Fotografi ja na koricama:Mario Romulić & Dražen Stojčić

U fi nanciranju ovog broja Godišnjaka sudjelovali:Osječko-baranjska županija

Grad Beli Manastir

UDK 908 ISSN 1845-044X

GODIŠNJAKOGRANKA MATICE HRVATSKE

U BELOM MANASTIRU

SVEZAK 13 (2016)

Beli Manastir, 2017.

Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru

Godišnjak 13/2017.

5

SADRŽAJ

Riječ urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

POVIJEST I NASLJEĐE

Saša Alilović – Sulejmanov most (1566 – 1686) . . . . . . . . . . . . . . . . 11

Davorin Taslidžić, Daniela Taslidžić Herman – Ususret veličanstvenom vojnom pohodu - Pobjeda nad Osmanlijama . . . 21

Ivica Getto – Uskotračna željeznica u južnoj Baranji . . . . . . . . . . . . . 34

Timea Bockovac – Nestalo selo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41

TRADICIJA I TEMA NASLJEĐA U SUVREMENOSTI

Laura Blagus Tenjeri – Virtualni muzej Baranje . . . . . . . . . . . . . . . . 50

Kornelija Pacanović Zvečevac – Etnološki centar baranjske baštine . . 57

RELIGIJA I NASLJEĐE

Igor Jakobfi – Istraživanje vjere Katoličke Crkve u njezinoj javnopojanoj dimenziji na području Baranjskog dekanata – teološko-teorijski i metodološki okvir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68

TEORIJA KNJIŽEVNOSTI I PROBLEM NASLJEĐA

Ana Marija Posavec – Rasap obitelji i pojedinca u romanu Ive Kozarčanina „Sam čovjek“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87

Godišnjak 13/2017.

6

RAZLIČITO

Timea Bockovac – Recenzija fotomonografi je „Baranjske hrvatske nošnje podravski Šokci” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96

Petar Tokić – O djelovanju Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru u 2016. godini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101

IN MEMORIAM – ŠTO SU NAM OSTAVILI U NASLJEĐE

Dr.sc. Ive Mažuran . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104

Jelka Mihaljev . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109

PROZA I POEZIJA

Ana Marija Posavec – Andreas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113

Dino Pletikapić – poezija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128

Ivan N. Svečnjak – Ispovijest ranoranioca, Baranjski Hiperion . . . . 137

Riječ urednika Godišnjak 13/2017.

7

Poštovane čitateljice, poštovani čitatelji,

u ovogodišnjem broju Godišnjaka kojem je cilj skrbiti o našoj regiji u kulturno-znanstvenom pogledu donosimo vam niz tekstova koje smo podijelili u nekoliko cjelina, a ono što tematski prevladava jest problem nasljeđa u suvremenosti. Tema nasljeđa danas je izrazito aktualna u druš-tveno-humanističkim znanostima, a u našim tekstovima autori ga pro-matraju kroz povijesni, kulturni, tradicijski, religijski i književno-teorij-ski aspekt. Naši autori propituju kako nasljeđe opisati, kako ga ispitati, kako ga iskoristiti u turističke svrhe, ali najvažnije je kako ga sačuvati. Jedan od načina svakako je bilježiti ga i zapisivati – stoga vam se u ruka-ma nalazi novi broj Godišnjaka kojem i je cilj baranjsko nasljeđe sačuvati za buduće generacije.

Povijest i nasljeđePovijesne teme otvaramo radom Saše Alilovića koji piše o svojevre-

menom svjetskom čudu, Sulejmanovom mostu preko Drave čijom je iz-gradnjom i započelo osmanlijsko razdoblje upravljanja Baranjom. Autor posebice govori o novim arheološkim istraživanjima i turističkom po-tencijalu koje most ima u današnje vrijeme, odnosno što nam u nasljeđe ostavlja ovaj povijesno važan spomenik.

Završetkom tog osmanlijskog razdoblja bavili su se autori Davorin Taslidžić i Daniela Taslidžić Herman koji pišu o Nađharšanjskoj bitci iz 1687. godine kojim je prekinuto dugo osmanlijsko razdoblje upravljanja Baranjom.

Godišnjak 13/2017.

8

Riječ urednika

Ivica Getto vraća nas u 20. stoljeće tekstom o uskotračnoj željeznici u južnoj Baranji – njezinu rađanju i gašenju, a poseban osvrt daje na svim Baranjcima poznati simbol te željeznice – vlak Ćiru, te postavlja pitanje kako skrbiti o industrijskom nasljeđu iz razdoblja procvata Belja u Baranji.

Timea Bockovac također piše rad o „gašanju“, odnosno o nestajanju šokačkoga sela. Radom se bavi temom iseljavanja Šokaca iz Semartina – jednog tipičnog starog šokačkog naselja u mađarskom dijelu Baranje koje danas više nije šokačko. Autorica Semartin fi lološko i etnološki opisuje u kratkim crtama te postavlja pitanje očuvanja nasljeđa u izmještenom prostoru (displacment).

Tradicija i tema nasljeđa u suvremenosti Temu tradicije, nasljeđa i suvremenosti otvaramo radom Laure Blagus

Tenjeri koja piše o hvalevrijednom projektu Virtualnog muzeja Baranje čiji su koncept i ideju osmislili dva zaljubljenika u baranjsku tradicij-sku kulturu – David Pehar iz Belog Manastira i Boban Đurić iz Topolja. Ovim se radom aktivno i odgovara na pitanje kako sačuvati materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu koja po baranjskim selima svakodnevno nestaje.

Na temu virtualnoga, nadovezujemo se konkretnim (muzejskim) očuvanjem u radu Kornelije Pacanović Zvečevac i tematiziramo novo-otvoreni Etnološki centar baranjske baštine čija je svrha upravo skrbiti o tradicijskom (materijalnom i nematerijalnom) nasljeđu regije. Svakako jedan od najvažnijih kulturnih događaja u protekloj godinu za našu regi-ju jest njegovo otvaranje, a o procesu nastanka i aktivnostima Centra više pročitajte u radu.

Religija i nasljeđeIgor Jakobfi piše rad u kojem je izrađen teološko teorijski i metodo-

loški okvir istraživanja vjere Katoličke Crkve u njezinoj javnopojavnoj di-

Riječ urednika Godišnjak 13/2017.

9

menziji na području Baranjskog dekanata koje će se dvoetapno provoditi tijekom 2018. i 2019. godini. Zanimljivo će biti uvidjeti što je religija kao okosnica života baranjskoga seljaka u prošlosti ostavila u nasljeđe danas.

Teorija književnosti i problem nasljeđaTeorijsko-književnu temu nasljeđa otvara i zatvara Ana Marija Po-

savec, doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju Književ-nost i kulturni identitet na Filozofskom fakultetu u Osijeku, koja govori o propasti modernoga individualca u kontekstu neksusne obitelji na pri-mjeru bildungsromana međuratnog razdoblja – Sam čovjek Ive Kozarčani-na. Odnosno Posavec objašnjava kako nasljeđe disfunkcionalne imućne obitelji implicitno uzrokuje karakternu razlomljenost individue.

RazličitoTimea Bockovac piše recenziju trojezične fotomonografi je pod naslo-

vom Baranjske hrvatske nošnje podravski Šokci/Baranyai horvát népvisele-tek Dráva menti sokácok/ Croatian folk costumes from Baranya sokac people of Drava region koja je objavljena 2017. godine u nakladi Kulturno-um-jetničkog društva Tanac, pod uredništvom Józsefa Szávaija.

Predsjednik našeg ogranka, Petar Tokić, napisao je tekst o aktualnosti-ma i djelovanjima Matice hrvatske u Baranji kroz proteklu godinu.

In memoriam i što su nam ostavili u nasljeđeProtekle godine preminule su i dvije osobe koje su u znanstvenom

pogledu obilježile poznavanje južne Baranje u humanističkim znano-stima. Tekst in memoriam u čast Ive Mažurana, velikoga hrvatskoga povjesničara, napisao je Davorin Taslidžić, a tekst u čast Jelke Mihaljev, koja je jednom od pionira baranjske etnologije, napisao je Željko Pre-dojević.

Godišnjak 13/2017.

10

Riječ urednika

Korice ovogodišnjeg broja Godišnjaka ukrasili smo baranjskim papri-čicama poznatog vam fotografskog dvojca Romulića i Stojčića, a odabrali smo ih iz više razloga:

• prvi je očiti prepoznatljivi baranjski simbol, • drugi razlog tražimo u njihovoj ljutini kojom želimo upozoriti na

krajnji trenutak o postavljanju institucionalnih skrbi za baranjsko materijalno i nematerijalno kulturno nasljeđe na koje upozoravaju naši autori,

• a treći i posljednji je ono svjetlo na kraju tunela, ljepota književne riječi – naime, ovaj smo broj malo više začinili književnošću.

Predstavljaju vam se neka već poznata imena suvremene hrvatske književnosti na koja smo ponosni da imaju adresu na području Baranje. Riječ je o spisateljici Ana Mariji Posavec koja nam već tradicionalno šalje svoje tekstove, a u ovom broju piše kratku priču nazvanu Andreas. Novo ime u našem Godišnjaku jest Dino Pletikapić, pobjednik 11. anonimnog natječaja za prozni rukopis u organizaciji Matice hrvatske ogranka Osi-jek, a koji se u našem broju odlučio predstaviti poezijom. No, imamo još jednog novog autora koji piše pod pseudonimom Ivan N. Svečnjak, a koji nam je poslao dva prozna rada pod nazivom Ispovijest ranoranioca i Baranjski Hiperion.

Čitajte i prosudite jesmo li dovoljno zaljutili ovogodišnji broj.

Željko Predojević

Saša Alilović: Sulejmanov most (1566 – 1686) Godišnjak 13/2017.

11

SULEJMANOV MOST(1566 – 1686)

Saša Alilović[email protected]

Od predaje do povijesne činjenice

U očima suvremenika Sulejmanov je most slovio kao svjetsko čudo. O njegovu izgledu, gradnji i veličini nastajale su mnoge priče i predaje, pa je neodoljivom snagom privlačio putnike i pustolo-ve iz svih krajeva Europe. Na temelju takvih priča davali su maha mašti slikari i bakropisci, koji su ga crtali i prikazivali, a da most nikada nisu ni vidjeli. Danas se za niskog vodostaja Drave i jezera Đola još uvijek mogu vidjeti ostaci hrastovih trupaca na kojima je stajao most. Iako je njegova prvotna namjena bila vojnog karaktera i njegova je gradnja služila ratnom pohodu Sulejmana Veličanstve-nog prema Beču, nakon smirivanja vojnih pohoda, most je odigrao veliku ulogu u prometnoj povezanosti i trgovini tijekom svojih 120 godina postojanja. Most se protezao u dužini od oko 8 kilometara između Osijeka i Darde.

Posljednjih 10 godina provedena su brojna istraživanja, ali još uvijek nitko nema pojma kako je most nekada izgledao. Ni najno-vija istraživanja u turskim arhivima nisu pružila dokaze o njegovom izgledu, ali znanstvena istraživanja pokazuju jednu nepobitnu či-

Godišnjak 13/2017.

12

Saša Alilović: Sulejmanov most (1566 – 1686)

njenicu kako je most postojao. To je ključna činjenica i temelj broj-nih istraživanja, koja su temelj za neke nove perspektive temeljene na bogatoj povijesti Baranje. U širokim masama povijesni značaj i trag koji je Sulejman ostavio, pobudila je i turska TV sapunica, koja je išla na ruku popularizaciji njegovog djela.

Suvremena istraživanja ostataka Sulejmanovog mosta

Prigodom čišćenja ribnjaka, odnosno Male Đole, komunalci općine Darda su 2008. godine, podno dvorca Esterhazy, zajedno s muljem izvadili i hrastove stupove, a kasnije se pokazalo nosače mosta. Osječki stručnjaci su nakon dojave pretpostavili su to ostaci

Slika 1. Prikaz toka rijeke Drave i mosta između Darde i Osijeka


13

čuvenog Sulejmanova mosta, da bi u srpnju 2009. godine arheo-lozi Hrvatskog restauratorskog zavoda proveli terenska istraživanja na prostoru ribnjaka, na poziciji pretpostavljene lokacije sjevernog, završnog dijela Sulejmanovog mosta. U ovoj arheološkoj kampanji cilj je bio dokumentirati sve drvene elemente mosta, koji su izva-đeni prilikom proširivanja Male Đole te su se nalazili u pijesku izvađenom na obali i tada su preneseni u Muzej Slavonije, kao i drveni elementi pronađeni u ribnjaku tijekom podvodnih istraživa-nja. Radiokarbonska analiza uzoraka pilona uzetih in situ pokazala je da potječu iz vremena između 1440. i 1650. godine, što odgova-ra vremenu nastanka mosta. Nakon usporedbe geodetskih planova napravljenih tijekom istraživanja na kartama iz 17. i 18. stoljeća koje bilježe postojanje navedenog mosta, uočeno je da njegov smjer pružanja odgovara poziciji Sulejmanovog mosta. Radi potencijalne ugroženosti od strane ribolovaca, kupača ili ponovnih jaružanja u samom ribnjaku, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske upisalo je ovaj lokalitet na listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara.

Podvodna istraživanja počela su 2014. godine, kada su ronio-ci Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju Zadar Mladen Pešić i Luka Bekić ronili u Maloj Đoli i došli do značajnih nala-za, koji su potvrdili kako se radi o iznimno bogatom arheološkom nalazištu. Nakon pilona, tada je istraživanje usmjereno na gornje elemente mosta kako bi stekli dojam kako je gornji dio mosta izgle-dao. Tada je pronađeno dosta posuda iz doba Turaka, a na dijelu Male Đole pod samim dvorcem izronili su keramike iz doba Kelta i druge prapovijesne keramike iz čega se može pretpostaviti kako je dvorac Esterhazy sagrađen na temeljima keltske gradine.

Godišnjak 13/2017.

14


Osim toga, izronjeno je dosta staklenih predmeta iz doba Ester-hazyja i Prvog svjetskog rata, rekli su Pešić i Bekić.

Nakon dvije godine, 2016., nastavljena su podvodna istraživa-nja, a na Maloj Đoli opet su se našli ronioci Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju Zadar Mladen Pešić i Luka Bekić. Po-novno su došli do značajnih nalaza, koji su potvrdili kako se radi o iznimno bogatom arheološkom nalazištu. Ove su godine bili opre-mljeniji podvodnim usisavačem te bagerom kojim su vršili iskapa-nja nasipa kako bi vidjeli gdje je nekada počinjao most. Tijekom stoljeća nasip je pomican, a iskapanja bagerom pokazat će gdje je zapravo počinjao most.

Pregled Male Đole rezultirao je otkrićem novih konstruktivnih elemenata mosta koji će pomoći u rekonstrukciji njegova izgleda.

Slika 2. Ostaci pilona – nosača mosta


15

Radi se o različitim gredama s utorima, drvenim klinovima, te da-skama hodne površine, ograde mosta te pilonima koji svi tvore jed-nu slagalicu pomoću koje će se pokušati doći do izvornog prikaza mosta. Budući da turski arhitekti u Otomanskom razdoblju nisu imali običaj čuvati nacrtnu niti pisanu dokumentaciju za ovakve građevine, arheološki ostatci su jedini vjerodostojan dokaz pomoću kojeg bi se mogla napraviti detaljna rekonstrukcija izgleda mosta. Osim drvenih elemenata mosta, prilikom istraživanja je nađen i niz sitnih arheoloških nalaza. Najvećim dijelom su to keramičke lule, te različiti tipovi keramičkih posuda srednjoeuropskog, turskog i lokalnog podrijetla, kao i metalni nalazi od kojih se ističu potko-ve i noževi. Nađena je i velika količina životinjskih kostiju koja će arheolozima dati uvid u zastupljenost različitih vrsta životinja u prehrani novovjekovnog stanovništva s područja Darde. Sondažna istraživanja na kopnenom dijelu uz sami ribnjak donijela su nova saznanja o veličini ribnjaka, a prema ostatcima pilona nađenima u sondi dokazano je da je u vrijeme gradnje mosta ribnjak bio puno većih dimenzija. Zanimljiv nalaz u sondi je i ljudska lubanja bez ostalog dijela kostura. Nakon antropološke analize saznat će se i način na koji je ta osoba okončala svoj život, i je li to mogla biti posljedica odrubljivanja glave u vrijeme ratnih zbivanja u 16. i 17. stoljeću. I u ovoj kampanji uzeto je desetak uzoraka drva nad koji-ma će se izvršiti dendrokronološka analiza starosti radi određivanja različitih vremenskih faza obnova mosta, koji je nekoliko puta bio djelomično spaljivan i obnavljan.

Zanimanje TurakaNovi trenutak u istraživanju Sulejmanovog mosta je zanimanje

Turaka za nastavak istraživanja i naravno njihovu fi nancijsku pot-

Godišnjak 13/2017.

16


poru. Visoko tursko izaslanstvo tijekom 2016. godine došlo je u Općinu Darda s puno konkretnijim prijedlozima o afi rmaciji Su-lejmanovog mosta kao povijesno-turističkog odredišta. Izaslanstvo je predvodio načelnik Vladine uprave za Balkan i istočnu Europu dr. Mahmut Cevik i predstavnici Vladine agencije TIKA, zajedno sa sveučilišnim profesorima i voditeljima turskih arhiva. Domaćin izaslanstvu bio je načelnik Općine Darda Anto Vukoje sa svojim zamjenicima, a susretu su nazočili predstavnici hrvatskog Mini-starstva kulture i Državnog arhiva te Muzeja Slavonije u Osijeku. Razgovaralo se o gradnji replike Sulejmanovog mosta i tematske šetnice kroz park kod Esterhazyjevog dvorca.

Sporazumom se TIKA obvezala fi nancirati geofi zička i arheo-loška istraživanja na lokalitetu završetka mosta. Nakon dovršetka geofi zičkih i arheoloških istraživanja, TIKA će na lokaciji početka mosta na Maloj Đoli uz dvorac Esterhazy, izgraditi tematski park. Kroz njega će se prikazati povijesna važnost lokaliteta kao i Sulej-manovog mosta. Tijekom ljeta 2016. godine troje turskih i nje-mačkih arheologa radili su sondaže terena kako bi otprilike odredili trasu gdje je most prolazio. Međutim, nakon previranja u Turskoj i pokušaja puča fi nanciranje je obustavljeno uz obećanje kako će biti nastavljeno.

Gradnja mosta

Osvajanjem Osijeka 1526. godine turske su vojskovođe dobro znale da preko Baranje vodi najkraći put, s najmanje vodenih za-preka, do Budima. Iskustvo stečeno u vojnom pohodu sultana Su-lejmana Kanunija (Zakonodavca) te pobjeda na Mohačkom polju 1526. godine pokazalo je da put preko Baranje s mnoštvom ruka-


17

vaca, bara i močvara, koji nastaju u vrijeme povišena vodostaja Du-nava i Drave predstavlja ozbiljne zapreke, a ostaci ostataka rimske ceste bili su od male koristi. Pogotovo u razdoblju jesenskih kiša i u zimsko doba. Kao jedino moguće i u dogledno vrijeme izvedivo, prihvatio je sultan Sulejman rješenje mosta i odmah se počelo s pripremnim radovima. Prema zamisli graditelja most se sastojao od tri dijela.

S baranjske strane, idući od Darde preko bara, močvara i drav-skih rukavaca, izgradio je Hamza-beg drvenu cestu na stupovima do kopnenoga prilaza mostu nasuprot Osijeku, a Nesuh-beg takav prilaz od Osijeka i most na lađama preko Drave. Udio Hamza-bega u tome bio je zaista golem, pa se on zbog toga često i navodi kao graditelj mosta.

Slika 3. Podvodna istraživanja na lokaciji početka mosta u Dardi

Godišnjak 13/2017.

18


U godini velike Sigetske bitke, uz nadljudske napore i veliku žurbu, 19. srpnja 1566. godine bila je završena gradnja mosta uz sudjelovanje 25.000 ljudi. Drugi dan krenula je osmanska vojska preko Drave i novosagrađenoga mosta, a 26. srpnja iz Osijeka je krenuo i sultan Sulejman koji se zaputio u pratnji velikoga vezira Mehmed-paše Sokolovića prema Sigetu. Na baranjskoj strani vodio je most preko močvarna tla i manjih otočića te mjestimice blago krivudao do Darde u duljini približno osam kilometara.

Radi sigurnosti prometa most je s obje strane imao drvenu ogra-du, a na određenim razmacima nalazile su se stražarnice i odmori-šta za putnike. Isto tako, postojale su i stube kojima se silazilo do podnožja mosta radi popravaka i zamjene dotrajalih dijelova. Širina mosta iznosila je oko šest metara, pa su se dvoja kola lako mimoila-zila, dok je uz ogradu s desne i lijeve strane bilo mjesta i za jednog pješaka. Usporedno s gradnjom mosta, Darda je bila pretvorena u vojno uporište i služila kao mostobran. Osim vojske i carskih služ-benika svi putnici i poslovni ljudi plaćali su osobno mostarinu, po-sebno za kola i stoku, koja je državnoj blagajni postala važan izvor prihoda. U svakom pogledu bila je to kolosalna građevina, najveća i najvažnija u europskom dijelu Osmanskog Carstva i ondašnjoj Europi, dostojna slave i veličine njezina tvorca.

Pohod Nikole Zrinskog i prvo paljenje mosta 1664.

Hrvatski ban Nikola Zrinski uz pomoć grofa Julija Hohenlohea i drugih vojskovođa odlučio je napasti Turke usred zime i zadati im što teži udarac.

Iz toga doba datira čuveni zapis turskog putopisca Evlije Ćelebija iz 1663. godine koji Dardu opisuje kao značajno trgovačko mjesto.


19

“To je mala palanka sagrađena od drveta u obliku četverokuta, a leži na kraju drvenog mosta (mala Đola.) Ima jednu drvenu kapiju koja je okrenuta prema zapadu. To je jaka tvrđava s kulama opskrblje-na bastionima i streljivom. Ima svog dizdara (zapovjednika) i posadu od 80 vojnika. U tvrđavi se nalazi pedeset raznovrsnih malenih, da-skom pokrivenih kuća, jedna džamija i ambar. Naselje izvan tvrđave ima izgled varoši. Postoji jedan han (odmorište ) i deset dućana. Ono nije sigurno od provala, a ne manjkaju ni razni upadi. U Dardu se ulazi kroz kapiju na kraju velikog mosta, a izlazi kroz kapiju koja se nalazi na zapadnoj strani varoši.”

Procijenio je da će postići najviše ako munjevito izvedenim pro-dorom stigne do Sulejmanova mosta i onesposobi ga za promet i tako, barem za neko vrijeme, onemogući veziru i njegovoj voj-sci povratak na bojište, odabravši najbolje i najiskusnije vojnike i osiguravši potporu ostalih vojskovođa koji će za to vrijeme držati turske posade zatvorene u gradovima.

Krenuo je tako 30. siječnja 1664. godine Zrinski na tursku pa-lanku Dardu, koja je branila prilaz Sulejmanovu mostu. Iznena-đena i prestrašena posada u Dardi dala se odmah u bezglavi bijeg preko mosta kako bi se domogla Osijeka. Hitajući za njom stigao je u Osijek i Zrinski, gdje se zadržao vrlo kratko, jer je dulji bora-vak mogao biti poguban, te je opustošio i popalio njegovu palanku (Dardu). Na povratku iz Osijeka uz mnogo truda i žurbe spalio je velik dio Sulejmanova mosta i razorio Dardu te se bez gubitaka istim putom munjevito vratio natrag.

Smjeli pothvat Nikole Zrinskog odjeknuo je širom Europe po-put praska groma. Nitko od vojskovođa nije do tada tako duboko

Godišnjak 13/2017.

20


prodro u neprijateljsko područje, ostvario postavljeni cilj i vratio se s vojskom ovjenčan ratnom slavom. Padom Budima 1686. go-dine bližio se završni čin ratne drame. Vojvoda Ludwig Badenski osvaja Pečuh i Šikloš te produžava s vojskom do Darde, koju turska posada sama napušta i bježeći u Osijek preko Sulejmanova mosta spašava se rušenjem mosta preko Drave iza sebe. Stigavši do Drave zapovjedio je vojvoda da se Sulejmanov most u potpunosti zapali.

Cijelu noć od 3. na 4. listopad 1686. godine gorio je most po-put plamteće buktinje, od kojega je preostalo samo ponešto nago-renih stupova i greda. Odolijevajući vremenu, na taj način zauvijek je nestala ta jedinstvena i veličanstvena građevina, koja je punih stotinu i dvadeset godina privlačila pozornost cjelokupne europske javnosti.

Ostavština za budućnost

Ostaje nada kako će pamet i poduzetništvo kapitalizirati ovakvu bogatu ostavštinu Darde, Baranje i Osijeka, a u posljednje vrijeme na dobrom smo putu da se to ostvari. Nekoliko turističko – po-vijesnih manifestacija u Dardi i Osijeku podigle su opću svijest o značaju monumentalne turske građevine, a znanstvena istraživanja dokazala njegovu utemeljenost.

Daniela Taslidžić Herman, Davorin Taslidžić: Ususret... Godišnjak 13/2017.

21

Ususret veličanstvenom vojnom pohodu

POBJEDA NAD OSMANLIJAMA(330 godina od vraćanja Baranje u krilo

kršćanskih vrijednosti 1697.-2017.)

Daniela Taslidžić [email protected]

Davorin Taslidžić[email protected]

Sažetak: Znakovit udio u pobjedi nad Osmanlijama, a poglavito na pro-storu južno-ugarske pokrajine Baranja dogodio se ljeta 1687. godine kod mjesta Nađharšanj podno brda Haršanj.

Poraz snažnoga Osmanskoga Carstva, i na ovim pitomim ravničarskim prostorima potom slom ostatka njegove vojske, zlokobno je, zapravo, najavio skori kraj osmanske vladavine.

Osmansko razdoblje u Baranji završava bitkom kod Nađharšanja 12. kolovoza 1687. godine. Ujedno je to ponajbolji način za utvrđivanje sta-nja kroz vrela koja su bila dostupna, vrela koja silinom stvarnosti potvrđuju promjene unutar prostora koji je osmanska vlast utemeljila. Osjeća se kako je osmansko razdoblje hrvatske povijesti pomalo i zanemareno, i to prije svega, u okviru historiografskih zanimanja, poglavito kada je riječ o Baranji. Osmansko je razdoblje malo proučavano, to je razdoblje o kojemu je malo pisano, a i u znanstvenim radovima koji su dosad napisani, pisano je kao da u to vrijeme nije postojalo jedinstva. To je posljedica činjenice nepoznavanja

Godišnjak 13/2017.

22

Daniela Taslidžić Herman, Davorin Taslidžić: Ususret...

povijesnoga gradiva, ali i povijesne zbilje, a jedan od najvažnijih razloga bilo je nepoznavanje izvora, posebno tursko-osmanske provenijencije.

Osmansko razdoblje u Panoniji, a naročito u Podunavlju, bilo je dugo zanemareno i udaljeno od interesa povjesničara. No, u naše se doba taj in-teres budi i svaki novi rad na tu temu iz prošlosti stvara ozračje i čini se vrlo znakovitim razdobljem naše povijesti.

Postoje neke bijele mrlje u svekolikoj baranjskoj prošlosti. Upravo to raz-doblje pripada tom korpusu problema.

Iznimno je teško razumjeti događaje 20. stoljeća ako se razborito ne obja-sne situacije toga vremena unutar naše prošlosti.

Ključne riječi: Osmansko razdoblje na tlu Baranje, pobjedonosna bitka kod Nađharšanja, prostor se vraća u krilo kršćanskih vrijednosti

Abstract: Most important part in the victory over Ottomans, and es-pecially in the southern Hungarian province of Baranya, happened in the summer of 1687 near a place Nagyharsány under the hill Harsány. Th e defe-at of the powerful Ottoman Empire, and on these peaceful plains the defeat of the remains of their army has, ominously, announced the near end of Ottoman rule.

Ottoman era in Baranya ends with the battle near Nagyharsány on Au-gust 12th 1687. It is at the same time the best way to determine the state through the sources that were available, the sources that determine the chan-ges with a profound reality inside the area the Ottoman rule has establis-hed. Th ere is a feel that the Ottoman period of Croatian history was a little ignored, and before everything, in terms of historiography, but there can be interest as well, especially when there is talk about Baranya. Ottoman period wasn’t studied as much, there aren’t a lot of papers written about, and in the science, works that have been written until now it is mentioned that there wasn’t unity in that period which is a result of lack of knowledge about hi-


23

storical material, but also historical reality, and one of the main reasons was lack of knowledge about sources, especially Turkish-Ottoman provenance.

Ottoman period in Pannonia, and especially along Danube, has been ne-glected and unimportant for historians for a long time. But, in our time that importance is awoken and every new work on that subject creates an atmos-phere from the past that seems signifi cant for that period of our history.

Th ere are white spots in Baranya’s past. Th at period belongs to that cor-pus of problems.

It is extremely diffi cult to understand the events of 20th century if the situations of that time in our past aren’t reasonably explained.

Keywords: Ottoman period on Baranya’s soil, victorious battle near Nagyharsány, the area is returned to the embrace of Christian values.

Poraz snažnoga Osmanskoga Carstva i na ovim pitomim rav-ničarskim prostorima Baranje, potom slom ostataka njegove voj-ske, zlokobno je najavio skori kraj osmanske vladavine. Posebnost toga razdoblja prepoznatljiva je i u činjenici da je bečki dvor donio odluku o nastavku ratovanja i protjerivanju Turaka iz Ugarske i Hrvatske.

Tijek koji je naviješten prvim ozbiljnim porazima snažne osmanske vojne sile, sudbonosno je označio skoru propast i unište-nje osmanske vladavine.

Uskoro zatim, početkom listopada 1686. godine, poveo je Lu-dovik Badenski vojsku prema Dardi u Baranji, koja je branila prilaz Sulejmanovu mostu. Zastrašena dolaskom carske vojske, napustila je turska posada Dardu i preko Sulejmanova mosta nagrnula u bi-

Godišnjak 13/2017.

24


jeg prema Osijeku. Ulazeći u napuštenu Dardu, izdao je Badenski odmah zapovijed konjanicima neka smjesta krenu u potjeru za Tur-cima ne bi li ih možda sustigli do kraja Sulejmanova mosta.

Ali kada su oni izbili na obalu Drave, Turci su već hitali preko mosta na lađama i rušli ga iza sebe. Za to vrijeme, štiteći njihovu odstupnicu, neprestano su Turci iz Osijeka pucali iz pušaka i to-pova i zasipali vatrom carsku vojsku preko Drave.

Bilo je zapravo još bitaka koje su postupno označavale kraj osmanske vladavine u Panoniji i Podunavlju, napose. Kao po ne-kom pravilnom nizu, slijedili su porazi osmanskih postrojba od Nađharšanja do Sente gdje je zacijelo zadan težak posljednji udar snažnoj osmanskoj vojnoj sili, koja je stoljećima bila pri vrhu sna-ge na ovim prostorima.

Plan vojnog pohoda 1687. godine

Za vrijeme pohoda 1686. godine, vojnim operacijama glav-nine carske vojske duž Dunava 2. rujna ponovno je osvojen Bu-dim, a operacijama markgrofa Ludwiga Badenskog – pod čijim se zapovjedništvom nalazio i Dravski korpus – između 14. listopa-da i 12. studenog ponovno je osvojen Pečuh, Šikloš i Kapošvar, tj. oslobođena je Transdanubija južno od Blatnog jezera. Nakon tih značajnih uspjeha trebala je kampanja 1687. godine osman-skoj moći u Ugarskoj zadati daljnje teške udarce. Vojni savjet cara Leopolda I. isprva se nikako nije mogao složiti o ciljevima ope-racija jer su se mišljenja vrhovnog zapovjednika vojvode Karla Lotrinškog i careva zeta izbornog kneza Maximilijana Emanuela Bavarskog uvelike razilazila. Budući da je izborni knez inzistirao


25

na vođenju vlastitog zapovjedništva, zaključen je plan operacija da glavnina vojske u jačini od 40.000 ljudi pod vodstvom vojvode Karla Lotrinškog, na desnoj obali Dunava, djeluje prema jugu u smjeru Osijeka. Vojni je cilj osvajanje te tvrđave, a prije svega stra-teški vrlo važnog dugačkog mosta koji je od Osijeka, u dužini od nešto više od 7km, prvo kao pontonski most prelazio preko Drave, a kasnije kao jaramski most (Jochbrücke) vodio preko močvara sve do Darde.

Nakon pada Budima, stratezi su smatrali da je ponov-no osvajanje Osijeka i njegovog dugog mosta drugi odluču-jući preduvjet za defi nitivno oslobađanje kraljevine Ugarske, budući da su od 1526. godine svi daljnji turski napadi, kako na mađarske, tako i na habsburške matične zemlje prolazili baš pre-ko ovog mosta kod Osijeka. Posljednji veliki vezir Sulejman paša 1686. godine, nakon neuspjelog pokušaja da razbije opsadu Budi-ma, uspio je pobjeći pred carskom vojskom koja ga je progonila, prijeći taj dugi most kod Osijeka, skloniti se na sigurno mjesto iza Drave i tako odvesti svoje postrojbe u Beograd u zimski logor. Odande je u proljeće 1687. godine s vojskom od 60.000 do 70.000 ljudi opet pošao u pohod protiv cara.

Samostalna vojna postrojba u jačini od oko 20.000 ljudi, pod zapovjedništvom bavarskog izbornog kneza Maximilijana Emanu-ela, trebala je od Solnoka (90km jugoistočno od Budimpešte) duž Tise napredovati prema Petrovaradinu. Dva pontonska mosta, koji su sagrađeni preko Dunava kod Baje i Mohača, trebala su osigu-ravati vezu između obiju vojnih skupina. Sve u svemu postojala je nada da će se ovim dvjema operacijama spriječiti da glavnina turske vojske prijeđe Dunav, odnosno, Dravu prema sjeveru. Tvrđave koje

Godišnjak 13/2017.

26


su Turci držali još u Transdanubiji (Kaniža, Siget, i Sekešfehervar itd.), odnosno između Dunava i Tise (kao npr. Eger), mogle su se na taj način blokirati, izolirati i kao posljedica toga možda čak i zauzeti.

Na kraju plan operacija predviđao je da će i 1687. godine ta-kozvani Dravski korpus u jačini od 10.000 ljudi na čelu s grofom Th urnom, feldmaršalom-poručnikom, iz unutrašnje Austrije napre-dovati duž Drave, držati tu liniju opskrbe koja je bila tako važna za ofenzivu protiv Osijeka i da će se u kraju oko Pečuha spojiti s glav-ninom vojske. Dravskom korpusu pripadale su 1687. infanterijske regimente Th üngena, Aspermonta i Heistera svaka sa 1.500 pješaka kao i kiraserijski regiment Montecuccolija i dragonerski regiment

Slika 1. Nađharšanjska bitka


27

Herbevillea s po 800 konjanika. Ovom broju od 6.100 carskih voj-nika treba pribrojiti još oko 3.500 hrvatskih graničara i mađar-ske milicije (Batthyanijevskog redarstva i redarstva s Blatnog jezera). One nisu uvrštene u bojni poredak kao ni odjeljenje topništva Unutrašnjoaustrijske dvorske komore s 20 topova, oko 300 ljudi i 400 konja.

Godine 1687. na dva se mjesta počela okupljati vojska protiv Turaka. Kraljevska pukovnija Karla Lotrinškog, početkom lipnja, jedva je skupila 15 tisuća ljudi kod Parkduja. Kasno pristigla voj-ska od 10 tisuća vojnika priključila se njima. Kraljevsko-bavarskoj pukovniji Maximilijana Emanuela zborno mjesto bilo je kod Ko-maroma na lijevoj obali Vag–Dunav. Vojska Karla Lotrinškog 4. lipnja prešla je na desnu obalu Dunava i krenula prema Osijeku i Petrovaradinu, odakle su čekali dolazak Turaka. Zbog kašnjenja Maximilijan Emanuela između 10. i 17. lipnja, povukla se vojska na lijevu obalu Dunava pokraj ceste pod vodstvom Ludwiga Ba-denskog, a njihov vođa priključio im se 18. lipnja.

Karlo Lotrinški je godinu prije toga pokraj, iskrčenog i neplod-nog Dunava, krenuo na jug. Vojska je na rijeci dobila svježe vojnike, a 23. lipnja stigli su u Dardu. Turci su do tada učvrstili Osijek te su jedino na lijevoj obali Drave mogli izvesti manje akcije kao što je ra-sturanje nasipa dijelovima izgorjelog mosta. Poslije su carski vojnici pored Drave krenuli prema gore, kod današnjeg Olda i na južnom dijelu granice kod Ujtonala izgradili prijelaz, da bi s desne obale rijeke napredovali i napali Osijek te velikog vezira prisilili na bitku. Dok je Maximilijan Emanuel sa svojom vojskom 13. srpnja stigao do Olda, carski su vojnici već logorovali na slavonskim obalama, 18. srpnja krenuo je Maximilijan Emanuel iz peštanskog taborišta u

Godišnjak 13/2017.

28


Solnok, gdje mu se priključila konjica i pješaštvo iz rudničkih ugar-skih gradova, u kojima su zimovali. Oko 23 tisuće vojnika s desne strane obale Tise krenulo je prema jugu. Smješteni na potpuno ne-plodnom području mnogo su oskudijevali. Kod Segedina su prešli u Baju. Mohački je otok tada dvama dunavskim rukavcima bio okru-žen ispod Baje. Kod baze Dunasekčea su pontonskim mostovima prešli Dunav te krenuli prema Mohaču preko Šikloša. Napokon su kod Olda prešli Dravu i tako se priključili vojsci Karla Lotrinškog. Dvojica su vojskovođa ispod Osijeka doveli savezničke vojske, ali kada su stigli 18. srpnja, veliki vezir i turska vojska dočekala ih je iza dobro izgrađenih prokopa. Budući da Turke u ovakvoj situaciji nisu mogli uspješno napasti, ratni savjet Karla Lotrinškog donio je odluku o povlačenju, 20. srpnja, preko Olda i Šikloša. Povukli su se u blizinu baze kod Dunasekčea. Veliki vezir, da bi protivnike uništio, popravio je prijelaze između Drave, Osijeka i Darde, te se s vojskom u prvim danima kolovoza pojavio na lijevoj obali. Među-tim, Turci nisu pokraj Dunava pošli prema sjeveru, nego po staroj ratnoj cesti u smjeru Branjinog Vrha. Nisu prešli dugi most preko močvarne Karašice, već su od rijeke na jugu u obrambenoj šumi razapeli šatore. Carske ratne vođe, vidjevši da Turci nisu pošli pre-ma Mohaču, održali su 6. kolovoza ratni savjet. Na temelju done-sene odluke krenuli su prema zapadu, no prije su uništili mohačke ograde. Da veliki vezir oko Šikloša na ravnici nije prihvatio bitku, spomenuti grad i Pečuh, carska bi vojska srušila i krenula prema sjeveru, te oslonivši se na Dunav i Dravu udaljila dopunu oko 100 tisuća turskih vojnika. Karlo Lotrinški i Maximilijan Emanuel 10. kolovoza krenuli su iz Mohača u ranu zoru, a 11. taborovali između Sv. Martina i Gajića. 11. kolovoza su prešli Karašicu, te su se sa sje-verne strane Vilanjskog gorja povlačili prema zapadu. U međuvre-menu tursko konjaništvo ih je stalno uznemiravalo. Prema dnevni-


29

ku Hasslingena, carskog general-bojnika, carska je vojska 11. ko-lovoza stigla samo do Kištotfalua, jer su naišli na veći turski otpor. Naišavši na prepreku od približno 10 tisuća Turaka, okončali su svoj put, što su carske vođe tek nakon bitke vidjeli vrativši se 15. kolo-voza kao pobjednici u Kištotfalusku dolinu. Slika slikana iz ptičje perspektive i iz smjera sjeverozapada pokazuje da je vojska u jugoi-stočnoj dolini taborovala, a i danas postojeći smjer SZ-JI proteže se od močvare prema istoku. Tadašnje mjesto taborovanja, također je ovjekovječeno na istoj slici. Na ovoj slici vidljivi su redovi prokopa iz kojih su Turci 4 dana ranije onemogućili pokret carske vojske. U ranu je zoru 12. kolovoza carska vojska taborovala jer su im put prema Bišeu presijecali rovovi i turska vojska, pa su prethodnog dana južnim dijelom Vilanjskog gorja krenuli u Šikloš. Iz izvornih opisa bitaka došlo se do spoznaje da je veliki vezir Sulejman kod Ki-štotfalua s, u rovovima utvrđenim, Turcima htio carsku vojsku vrati-ti ispod Haršanjskog gorja. Mi prihvaćamo životopis cara Leopolda i njegova pisca Wagnera. Prema njemu, tursko je ratno vodstvo od odbjeglih Bavaraca doznalo da izabrana vojska neće bitku održati kao carska pukovnija. Turci su htjeli sve Bavarce poubijati, no u me-đuvremenu je carev zet Maximilijan Emanuel pao u zarobljeništvo, a za cijenu njegove slobode pokušali su iznuditi mir od cara Leopolda. Desno je krilo Karla Lotrinškog 12. kolovoza je krenulo napri-jed. Kada je lijevo krilo Maximilijana Emanuela prešlo istočno Haršanjsko gorje, i stiglo preko Vilanja i Nađharšanja do Šikloša, naoružani Turci su ih napali. Maximilijan Emanuel s tri pješačka bataljuna preprečio im je put, 7 tisuća turskih konjanika i isto to-liko pješaka nije se moglo probiti između dvije crte, pa je tursko konjaništvo u podnožju Haršanj gore s leđa pokrenulo napad na bavarsku drugu crtu. Istovremeno 7-8 tisuća pripadnika konjice pokušalo je prekinuti crtu između bavarske i carske vojske. Bavarci

Godišnjak 13/2017.

30


su napadače odbili i tako je ta akcija propala. U međuvremenu oslabljenu drugu crtu osigurao je Karlo Lotrinški. Druga je crta bila sastavljena od više pukovnija, koje su se sa sjevera oslonile na gorje, a s juga na drugu bavarsku liniju. Zapovjedništvo ovog krila povjereno je general-bojniku princu Piccolominiju. Piccolomini-jeva je pukovnija zaustavila napade Turaka sa sjevera, a bavarska druga crta u posljednjoj četvrtini ostala je na mjestu. Tisuće su na njih pucali. Piccolomini je sa svojom pukovnijom i s bavarskom drugom crtom poveo protunapad. Turci su se poslije podne u 3 sata povukli pred svoje rovove i veliki dio pješaka ušao je u njih. Maximilijan Emanuel doveo je svoje pukovnije u prve redove, naj-više izložene pogibelji. Stali su 150 metara ispred turskih prokopa i čekali daljnju zapovijed vojskovođe. Napad na turske prokope odredili su u 5 sati. Tursko konjaništvo nije izdržalo neprekidnu paljbu te je preskačući prokope bježalo i za sobom povuklo još ne-sređene postrojbe. Juriš i napad na prokope nisu izdržali niti janji-čari, ubrzo su razbijeni i nastao je opći bijeg. U bitci Maximilijana Emanuela borilo se oko 30 tisuća ljudi, od toga 8 tisuća Bavaraca. Karlo Lotrinški, također, 30 tisuća ljudi ima pod zapovjedništvom, dok su samo bočne Picclominijeve strane sudjelovale na bojišnici. Naoružanih Turaka bilo je oko 60-70 tisuća, od čega je dvije trećine činilo pješaštvo. Bitka je vođena u granicama triju sela, najjužnije je Perečke (razoreno je 1602. godine od Tatara, koji su ondje zimova-li). Zidovi su crkve za vrijeme borbe još stajali blizu mjesta Lapanča gdje put prelazi Karašicu. Preostalo živo stanovništvo povuklo se u Nađharšanj, zato im veliki dio granice i danas pripada. Sjeveroi-stočni dio u ono vrijeme nenaseljenog Vilanja bila je bojišnica. Od savezničke vojske oko 700 ljudi herojski je poginulo, isto toliko je ubijeno iz dopune. Cijelo tursko taborište palo je pod carsku vlast. Na bojišnici je poginulo 7-8 tisuća ljudi, a na kraju bitke tisuće su


31

ljudi stradale u Karašici i dravskim močvarama, a isto toliko kada se most srušio prilikom bijega u Osijek. Ratni dnevnici procjenjuju turske gubitke na oko 25 tisuća ubijenih vojnika. Poslije pobjede vojska je kod Solnoka prešla Tisu i početkom listopada stigla do granice Erdelja. Na energični zahtjev Karla Lotrinškog dio vojske je zimovao u Erdelju, a iduće godine krenuli su na opsadu Beo-grada. Kneževina je nakon vojne okupacije primorana na vjernost habsburškim vladarima.

Veliki turski rat zapravo završio je kobno za Osmansku Care-vinu. Zasigurno je kako je samostalni vojni korpus, snage do 20 tisuća ljudi, pod zapovjed-ništvom bavarskog izbor-nog kneza Maximilijana Emmauela imao zadaću da krene od Szolnoka, što je nešto manje od sto ki-lometara od Budimpešte i to duž rijeke Tise prema Petrovaradinu. Ovdje treba još pripomenuti da su dva pontonska mosta koja su sagrađena preko rijeke Du-nav kod grada Baje i Mo-hača, imala svrhu osigurati sigurnu vezu među vojnim skupinama.

Bila je to ujedno i velika nada da će se na ovaj na- Slika 2. Znakovit udio Štajerske u pobjedi

na Osmanlijama 1687. godine

Godišnjak 13/2017.

32


čin spriječiti da glavnina osmanske vojske prijeđe Dunav, odnosno Dravu, u pravcu sjevera. Utvrde koje su držale Osmanlije u Tran-sdunabiji, na potezu između Dunava i Tise mogle su se samo tako blokirati, izolirati, ali i moguće zauzeti.

Napose, na kraju plana operacije oslobođenja ovih krajeva od osmanske nazočnosti, predviđeno je kako će 1687. godine Dravski korpus od 10 tisuća ljudi, koje će predvoditi feldmaršalleutnant grof Th urn iz Unutrašnje Austrije, napredovati na crti dravskog poteza držeći pozicije opskrbe koja je bila iznimno važna za bitku kod Osijeka kako bi se na posljetku kod Pečuha spojila s glavninom cjelokupne vojske.

Prateći zapise iz Ratnog arhiva Beč vidi se sljedeće: „Dravskom korpusu pripadale su te 1687. godine infanterijske regimente Th ün-gen, Aspermont i Heister svaka sa po tisuću petstotina pješaka kao i kiraserijski regiment Montecuccoli i dragonerski regiment Her-beville sa po osam stotine konjanika. Nadalje, osim 6.100 carskih vojnika pribrojano je još oko 3.500 hrvatskih graničara i mađarske milicije (Batthyanijevske milicije i milicije s Balatona. Oni treba to kazati, nisu uvršteni u bojni poredak, ali ni odjeljenje artiljerije Unutrašnjoaustrijske dvorske komore s 20 topova i oko 300 ljudi i 400 konjanika.“

Kazimir Horváth u bečkom Ratnom arhivu pripremio je za-pis s nalazišta i kaže sljedeće: Ratni savjet o ratnom pohodu 1687., VIII./1687. Fascikl. Zapis je priopćen u Dunavidéku, 28. ožujka 1937. godine. „Jedan zanimljiv dokument iz drugog Mohačkog suko-ba kako su u narodu prozvali Nađharšanjsku bitku. Car je donositelju vijesti darivao vrijedan prsten s dijamantom.“


33

Vrela i literatura

Vrela

Ratni ahriv Beč, stari vojni akti (AFA), 1687.III./24. Pernegg.

Ratni ahriv Beč, stari vojni akti (AFA), 1687.IV/3. Pernegg.

Knjige

Skupina autora. 1987. Budától - Belgrádig. (ur. László Szita). Pécs.

Taslidžić, Dvorin. 2001. Osmanski pečat. Beli Manastir.

Taslidžić, Davorin - Taslidžić, Daniela, Herman. 2013. Osmanska Bara-nja. Beli Manastir.

Taslidžić, Daniela, Herman. 2016. Baranja za osmanske vladavine. Beli Manstir.

Zbornici

Othmar, Pickl (Graz). 1988. „Udio Štajerske u pobjedi nad urcima kod brda Hasaany god. 1687.“ Historijiski zbornik. ( ur. Ivan Kampuš). Zagreb: Savez povijesnih društava Hrvatske, 181- 216.

Godišnjak 13/2017.

34

Ivica Getto: Uskotračna željeznica u južnoj Baranji

Uskotračna željeznica u južnoj Baranji

Ivica Getto [email protected]

Premda njegovo „rođenje’“ datira iz pedesetih godina prošlog stoljeća, vlakić Ćiro jedino je što je ostalo od nekadašnje beljske uskotračne željezničke pruge, a uskoro će, najvjerojatnije, biti jedi-na poveznica i s baranjskim pustarama. Uskotračna pruga poveziva-la je gotovo cijelu Baranju, a trasa je vodila od pustare Zeleno Polje, preko Belog Manastira, Brestovca, Jasenovca, Sokolovca, Mirkovca (…) pa sve do pristaništa Kazuk na Dunavu. Nekoliko je verzija koje pričaju o njezinoj izgradnji. Jedna kaže kako je počela 1906., a trajala do 1915. godine. U međuvremenu, 1910. godine, puštena je u promet i pruga normalnog kolosijeka, od Belog Manastira do Batine, u duljini od 26 kilometara. Niz godina kasnije, 1957., Belje donosi odluku o postupnom ukidanju 120 kilometara uskotračnih željeznica jer su postajale nerentabilne. Taj proces trajao je do 1962. godine, a nedugo kasnije, između 1966. i 1968. godine, ukida se i pruga normalnog kolosijeka koja je povezivala Beli Manastir i Batinu. Druga verzija, pak, kaže kako je beljska željeznica građena u razdoblju od 1898. do 1907. godine, s 97 kilometara stalne i 16 kilometara prijenosne pruge. Zajedničko objema verzijama su činjenice kako je pruga povezivala cijelo beljsko vlastelinstvo s dr-

Ivica Getto: Uskotračna željeznica u južnoj Baranji Godišnjak 13/2017.

35

žavnom željeznicom u Belom Manastiru i izvoznom lukom Kazuk na Dunavu, kao i godina njezina ukidanja. Kako, pak, stoji u Rje-šenju o registraciji uskotračne parne lokomotive s vagonima (Ćire), beljsku uskotračnu željeznicu, građenu od 1906. do 1915 godine, činilo je ukupno 120 km uskog stabilnog kolosijeka. Glavno čvo-rište i centralni pretovar nalazili su se u Belom Manastiru. S lukom Kazuk na Dunavu bili su povezani industrijski kolosijeci u krugu Tvornice šećera, Mljekare u Belom Manastiru, Tvornice strojeva u Kneževu i sve poljoprivredno proizvodne jedinice – pustare. Do 1915. godine na pruzi je vuču vagona vršila konjska zaprega, a za-tim se uvode parne lokomotive. Godine 1957. beljski Radnički sa-vjet donio je odluku o postupnom ukidanju Privredne željeznice koja je prestala postojati 1962. godine.

Slika 1. Uskotračna lokomotiva „Ćiro“ i vagoni

Godišnjak 13/2017.

36


Kako bilo da bilo, na beljsku uskotračnu željezničku prugu ostala su samo sjećanja, kao i na onu normalnog kolosijeka koja je ‘’skretala’’ prema Karancu, Kneževim Vinogradima i Batini. Postoje još, doduše, neke zgrade nekadašnjih željezničkih postaja, a stariji Baranjci još uvijek dijelove nekih sela nazivaju nazivima usko veza-nima upravo za nekadašnju prugu. Vratimo se jednom od posljed-njih primjeraka željezničkih prometala na uskotračnoj željeznici u Republici Hrvatskoj – vlakiću Ćiri, kompoziciji od lokomotive i tri vagona, koji se sve do nedavno nalazio u krugu nekadašnje belj-ske Tvornice šećera, kasnije tvrtke GP&Partners, koja je završila u stečaju. Premda je uskotračna beljska pruga ukinuta, Ćiro je skroz do 1976. godine vozio na relaciji Beli Manastir – Šećerana i nazad. Te je godine i on je umirovljen i smješten na „sigurno“, u krug Šećerane. No, kako je vrijeme odmicalo, Šećerana je prestala s ra-dom, a nesuđena škrobara završila u stečaju te je Ćiro sve više bio na meti sekundaraca. Priča se proširila, pa su za njega 2012. godine zanimanje pokazali članovi Hrvatskog kluba ljubitelja uskotračne željeznice iz Zagreba. Namjera im je bila „parkirati“ ga na nekom primjerenom mjestu u Zagrebu, budući da su slični vlakovi vozili Maksimirom i nekadašnjim Pionirskim gradom – današnjim po-dručjem Dubrave. Pismo namjere poslali su Živki Posavac, tada stečajnoj upraviteljici GP&Partnersa. No, Posavac je bila mišljenja kako kompozicija treba ostati u Baranji, a za to se zalagala i stru-ka, budući da je kompozicija ipak dio baranjske povijesti. Godinu dana kasnije tako je odlučio i odbor vjerovnika GP&Partnersa u stečaju. Ćiro je, naime, zajedno sa svim ostalim nekretninama, ušao u stečajnu masu propale tvrtke. Bez ikakve naknade, darovan je je-dinom baranjskom gradu. Priči ovdje nije kraj. Naprotiv. Agonija je tek počela. Nekako u vrijeme kada je Ćiro darovan gradu, krug tvrtke prestali su nadzirati i čuvati zaštitari pa su na svoje došli –


37

sekundarci. Osim što su danonoćno „harali“ po tamošnjim zgrada-ma, netko se sjetio kako bi se unovčiti mogli i željezni dijelovi Ćire. Više od godinu dana nakon što je Ćiro darovan gradu, nadležni iz Ministarstva kulture tadašnje su gradske čelnike upozoravali kako se s Ćirom nešto mora dogoditi jer je kompozicija uvrštena u regi-star pokretnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a izložena je samo zubu vremena. Kompozicija je pregledana i od strane djelat-nika Tehničkog muzeja u Zagrebu koji su još tada predložili hitnu sanaciju te konzervatorsko restauratorske zahvate. U rujnu 2014. godine na Ćiru je izvršen prvi značajniji „napad“. Nepoznati mu je počinitelj skinuo dimnjak parnog kotla. Zaradio je, kako se tada tvrdilo na društvenim mrežama, za pokoju šteku cigareta, a uni-štio dio baranjske povijesti. Tada i nešto poslije, kada je nastavljena Ćirina devastacija te skinut prednji odbojnik, gradski su oci samo negodovali i čudili se, ali još uvijek bez odlučnijeg koraka. Ipak, o njemu su razmišljali. U svibnju 2016. godine nešto se (konačno) počelo događati. Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturnih dobara, u sklopu Programa zaštite na pokretnim kulturnim dobri-ma za 2016. godinu, odobrilo je gradu Belom Manastiru 200.000 kuna za Ćirinu obnovu. Novac je na gradski račun „sjeo“ u srpnju, a put Slavonskog Broda, točnije tamošnje tvrtke Remont i proi-zvodnja željezničkih vozila (nositelj licence za restauraciju sličnih pokretnina koja iza sebe ima već niz odrađenih prilično zahtjevnih restauracija, među kojima i lokomotive „Gutmanice“ smještene u zagrebačkom Tehničkom muzeju), inače u vlasništvu HŽ Carga, Ćiro je, natovaren u dva šlepera, krenuo u rujnu. Do kraja godine obnovljen je jedan vagon, a ostatak će doći na red kako budu pri-stizali novci. Kako su istaknuli djelatnici brodske tvrtke, riječ je o zahtjevnim radovima, a oni na obnovi lokomotive trajat će znatno duže nego na vagonima, u najboljem slučaju pola godine. Svaki

Godišnjak 13/2017.

38


njezin dio mora biti demontiran i pregledan, sve pod nadzorom stručnjaka. Cijelo vrijeme restauracije kompozicija će biti smješte-na u krugu tvrtke, a upravo zbog zahtjevnih radova i ljubavi prema starinama, posebice onih vezanih uz željeznicu, nije im svejedno gdje će restaurirani Ćiro u konačnici završiti. Svi su složni kako to nikako ne bi trebalo biti daleko od očiju javnosti, posebice ne na mjestu gdje je bio do rujna kada su netragom nestajali gotovo svi vitalni dijelovi, kako lokomotive, tako i vagona.

Važno je istaknuti kako je Ćiro, 50-ih godina prošlog stoljeća, izra-đen u brodskom Đuri Đakoviću. Kompozicija je upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvat-ske kao vlak-parna lokomotiva Đuro Đaković, pod brojem Z-6029, a na području Belog Manastira i okolice postoji još nekoliko kultur-nih dobara. To su, među ostalima, antički brončani nastavak za kola

Slika 2. Uskotračna lokomotiva „Ćiro“ i vagoni


39

iz Grabovca, arheološka nalazišta Ciglana, Popova zemlja, Lajmir, Gajić, Rastić, Međe i Baranja var, crkve Svetog Arhanđela Mihaila, Svetog Martina Biskupa i Uzvišenja svetog Križa, te inventar paro-hijske crkve sv. Arhanđela Mihaila. Koliko god dobro zvuči činjenica što se obnova Ćire odvija bez većih problema, toliko oči bode činje-nica da je druga lokomotiva smještena u krugu bivše beljske Šećerane iz dana u dan u sve lošijem stanju. I ona je na meti sekundaraca pa je pitanje vremena kada će od nje ostati samo „kostur“. Riječ je o još starijem primjerku, Liliki, manevarskoj lokomotivi Mavag 152-067, proizvedenoj 1900. godine u Mađarskoj kraljevskoj tvornici želje-zničkih lokomotiva. I ona je upisana u registar zaštićenih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Još jedna pokretna kulturna baština na području jedinog baranjskog grada, upisana u registar, traktor je Fordson, smješten u beljskom pogonu Remont.

Slika 3. Obnova vagona

Godišnjak 13/2017.

40


Struka o Ćiri

Uskotračna tender lokomotiva 1952. godine proizvedena je u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Osnovna namjena troosovinske lokomotive bila je vuča unutar industrijskih pogona i rudnika. Ova lokomotiva malog osovinskog opterećenja ima tri ve-zana vratila, dva cilindra na zasićenu paru, mehanizam sa Stephen-sonovim vanjskim razvodnikom (kormilom) i plosnati razvodnik pare. Uz lokomotivu su sačuvana i tri četveroosovinska putnička vagona za koje se pretpostavlja da ih je prema narudžbi izgradila tvornica Đuro Đaković. Nadgrađa vagona je od drveta, s metalnim krovom, vrlo skromne opreme i bez električnih instalacija. S obje unutrašnje strane vagona uzdužno su postavljene drvene klupe za sjedenje. Na čelnim stranama vagona nalaze se ostakljena vrata, a sa svake bočne strane po šest prozora. Lokomotiva i vagoni su cje-loviti, ali uslijed smještaja na otvorenom prostoru i neodržavanja, na pojedinim dijelovima uznapredovala je korozija. Djelatnici Teh-ničkog muzeja u Zagrebu, nakon izvršenog uvida, predlažu sljede-će zahvate: otklanjanje korozije, sanacija oštećenja i stabiliziranje metala te dezinfekciju i dezinsekciju drvenih dijelova. Kao jedini preostali artefakt koji svjedoči o nekadašnjoj uskotračnoj beljskoj željeznici i razvoju poljoprivredne industrije u Baranji, vlak-par-na lokomotiva Đuro Đaković i tri putnička vagona imaju svojstvo kulturnog dobra.

Timea Bockovac: Nestalo Selo Godišnjak 13/2017.

41

NESTALO SELOKratki prikaz nekadašnjega

šokačkoga naselja Semartina

Timea BockovacSveučilište u PečuhuInstitut za slavistiku

Katedra za [email protected]

Sažetak: U radu je riječ o prikazu nekadašnjega šokačko-hrvatskog nase-lja Semartina (Alsószentmárton), koji se nalazi u mađarskom dijelu Baranj-ske županije. Iznose se podaci o lokalitetu, broju stanovnika, kao i o procesu i uzrocima iseljavanja, a sažeto se predstavlja i kulturološka (tj. glazbena i et-nografska) tradicija naselja, odnosno jezična obilježja semarćanskoga govora.

Ključne riječi: Semartin, iseljavanje, glazbena tradicija, narodna nošnja

Summary: Th is work shows former šokačko-croatian settlement Semar-tin (Alsószentmárton) which is situated in Hungarian part of Baranya co-unty. It shows facts about locality, noumber of residents and causes of emi-gration. Th e work also shows cultural (musical and ethnographic) tradition and linguistic feature of Semartin’s speech.

Key words: Semartin, emigration, music tradition, folk costumes

Godišnjak 13/2017.

42

Timea Bockovac: Nestalo Selo

„Tu Šokaca više nema, sve je samo uspomena...“

O imenu naselja

Semartin, (Alsószentmárton) se nalazi u južnom dijelu Mađarske u Baranjskoj županiji, uz mađarsko-hrvatsku državnu granicu. Iako su stanovnici ovoga šokačkohrvatskoga sela svoje mjesto oduvijek nazivali Semartin, posebne poteškoće za istraživanje povijesti na-selja predstavlja nedosljedno imenovanje, spominjanje i bilježenje službene, to jest mađarske inačice naziva naselja u raznim službe-nim izvorima i dokumentima, tim prije što više naselja u istoj župa-niji ima iste ili slične nazive na mađarskom npr. Felsőszentmárton, Kisszentmárton, Hegyszentmárton. Semartin je oko 1700. nazvan Drávaszentmártonom, zbog blizine rijeke Drave. Od 1900. godine službeno se spominje kao Alsószentmárton (Donji Sveti Martin.)

Današnji mađarski naziv našega sela je složenica koja se sastoji od tri riječi: Alsó+Szent+Márton (donji+sveti+Martin). Prva sa-stavnica službenoga naziva (Alsó) upućuje na zemljopisni položaj, naime da se naselje nalazi u donjem dijelu Baranjske županije. Dru-gim riječima, taj dio složenice u mađarskom jeziku ima razlikovnu funkciju spram Felsőszentmártona (tj. gornjeg + svetog + Martina), koji se nalazi također uz Dravu, u njenom gornjem dijelu. Uzgred budi rečeno Felsőszentmárton je naseljen podravskim Hrvatima koji ga na hrvatskom nazivaju isključivo Martincima.

Druga sastavnica službenoga mađarskog naziva je pridjev (szent), slavenska posuđenica u mađarskom, a treća sastavnica ma-đarskoga naziva (Márton) nosi ime zaštitnika sela, svetoga Martina. U hrvatskoj varijanti naziva sela Semartin –čuva se staroslavenski


43

oblik (sven), tj. mjesni Hrvati rabe straroslavensku riječ s izvornim, a ne denazaliziranim izgovorom staroslavenskoga prednjega naza-la, kojemu su dodali ime zaštitnika, pa tako, u skladu s pravilima distribucije fonema toga mjesnoga govora Hrvata, ime naselja se u jeziku mještana izgovara pokraćeno kao Semartin.

Povijest naselja

Prvi spomen naselja datira iz srednjega vijeka, u 14. stoljeću (1332.) je zabilježen je kao Sv. Martino. Naselja, među njima i Se-martin, nazvana prema svecima ubrajaju se u najranija i najstarija. Selo se nalazilo na području vašćanskoga arhiđakonata, koji je obu-hvaćao našički i virovitički dekanat, a utemeljio ga je 997. g. kralj Sveti Stjepan. Naselje Vaška nalazi se sjeverno od Podravske Slatine uz rijeku Dravu. U 9. stoljeću arhiđakonat Vaška imao je 18 župa. Za vrijeme turske najezde Semartin su napustili njegovi stanovnici.

Slika 1. Karta područja mjesta Semartin

Godišnjak 13/2017.

44


Šokci su krajem 17. stoljeća - nakon protjerivanja Turaka – na-selili i južne prostore Baranjske županije, koji danas pripadaju Ma-đarskoj. Šokačka katolička zajednica prilično je dugo bila homoge-na, bez obzira na prisutnost većinskih mađarskih naselja kalvinske vjeroispovijesti u okruženju (Old, Matty, Gordisa, Egyházasha-raszti, Siklósnagyfalu). Prema podatcima Pečuške biskupije iz 1751 godine u Semartinu ima 10 kuća i jedna drvena kapelica, 1797. godine broj stanovnika se popeo na 897, od kojih katolika 728. U 18. stoljeću selo je pripadalo plemićkoj obitelji Eszterházy, ka-snije obitelji Batthyany. Crkvu je izgradio Kazimir Eszterhazy u čast biskupa svetoga Martina u vrijeme kada je u selu bilo samo 16 kuća.

Godine 1830. u zapisniku načinjenom nakon biskupske vizita-cije šikloške župe spominje se i selo Semartin sa svojom crkvom, opremom, opisom oltara iznad kojega je oslikan lik sv. Martina na konju. Prema zapisima u mjestu se posebno štuju blagdani sv. Barbare i sv. Martina prilikom kojih se pjevaju crkvene pjesme na ilirskom, tj. hrvatskom jeziku.

U 18. stoljeću se mijenja etnička struktura sela. Naime, uz dota-dašnje većinsko šokačko stanovništvo pojavljuju se kao useljenici i Mađari, pripadnici njemačke nacionalnosti iz Bačke te tri doseljene slovačke obitelji iz sela Miške u kalačkom kotaru. Najbogatiji sloj seljaka su sačinjavali pripadnici njemačke nacionalne manjine za-hvaljujući bavljenju stočarstvom i posjedovanju odgovarajuće opre-me za uspješno gospodarenje, ali i prijemčivosti za domete gradske kulture, koju su prihvatili znatno ranije od ostalih mještana.

Početkom 20. stoljeća, 1906. g. Semartin, zajedno s okolnim pu-starama, broji 961 dušu, od čega 77 Mađara, 77 Nijemaca, 10 Srba, 604 Hrvata i 193 Roma. Valja napomenuti da se navedene narod-


45

nosne skupine stanovništva uveliko razlikuju svojom kulturom, na-činom života i jezikom, ali unatoč svim razlikama, postojao je miran suživot i vjerojatno nesvjesno, ali dokazano isprepleten, interkultu-rološkim nitima. Jezik kao jamstvo očuvanja identiteta pokazao se poveznicom članova date narodnosne skupine, ali i sredstvom po-moću kojega se taj zatvoreni svijet otvarao i preuzimao nove elemen-te kultura iz okruženja o čemu svjedoče i toponimi npr: Krčevina, Široka ledina, Selišće, Belo brdo, Gore, Crno blato, Plavilo.

Semarćani nakon Prvog svjetskog rata uslijed pomicanja držav-ne granice (1920.), ostaju odsječeni od „Šlavonije“ tj. hrvatskog dijela Baranje, a to znači i od ostalih šokačkih naselja s kojima su stoljećima održavali intenzivne jezične i kulturne veze (Branjin Vrh, Torjanci, Petarda, Luč, Baranjsko Petrovo Selo).

Iseljavanje Šokaca iz Semartina je započelo 1940-ih godina, prvenstveno zbog političkih razloga. Narušene, čak neprijateljske, međudržavne veze Rakosijeve Mađarske s Titovom Jugoslavijom uvelike su utjecale na odnos mađarskih vlasti prema toj, tada još homogenoj hrvatskoj manjini, čiji su pripadnici preko noći postali sumnjivi neprijatelji, izloženi klevetama, zlostavljanjima i šikanira-njima (Havas 1999). Podatci popisa stanovništva iz toga vremena potvrđuju da je između 1949. – 1960. godine 15,5% stanovništva, 183 osoba napustilo selo. Tendencija iseljavanja je nastavljena i ka-snije, njom su zahvaćeni i pripadnici ostalih nacionalnih manjina, uključujući i imućniji sloj Roma. U konačnici iseljeničkog vala je 1960-ih godina prevagnulo romsko stanovništvo (Virág:2008).

Daljnje promjene u narodnosnoj strukturi naselja datiraju od 1960.-ih godina od kada se bilježi useljavanje u selo Roma koji su prije obitavali posebno, jugoistočno uz selo, u tzv. Duzluku. Ova

Godišnjak 13/2017.

46


činjenica, kao i niz socioloških, društveno-političkih i gospodar-skih promjena, npr. kolektivizacija, (ne)mogućnost zapošljavanja, ili socijalna politika aktualne vlade, imat će sudbonosni utjecaj po Šokce iz Semartina, prouzrokujući masovno napuštanje sela i pre-seljenje u obližnja naselja, prvenstveno u grad Šikloš. Zadnja je šokačka tročlana obitelj napustila selo 1977. godine, a Semartinu je uskoro pripala titula „prvog ciganskog sela” u Mađarskoj, što potvrđuju i podatci popisa pučanstva iz 2011. godine, prema ko-jima je selo ponovno etnički homogeno, jer u naselju žive takoreći isključivo (1.172) Romi.1

O jeziku

Poznati dijalektolozi, kao što su Pavle Ivić, Dalibor Brozović i Stjepan Sekereš, na temelju svojih istraživanja smatrali su da semar-tinski ikavsko-jekavski štokavski govor pripada istočnohercegovač-kom dijalektu. Drugi jezikoslovci npr. Ivan Brabec i Predrag Stepa-nović dolaze do istih zaključaka, tj. mjesni govor Semartina smje-štaju u ikavsko-jekavske štokavske govore, ali bez preciziranja veće dijalekatske skupine kojoj bi on trebao pripadati. U mađarskom dijelu Baranje su postojala tri hrvatska sela s ikavsko-jekavskim re-fl eksom jata (Semartin, Minjorod i Belvar), sva tri mjesna govora prema klasifi kaciji suvremene hrvatske dijalektološke znanosti pri-padaju prema 1. akcentuaciji, 2. refl eksu jata i 3. prema realizaci-jama praslavenskih suglasničkih skupina s dj, zdj, i stj, posavskom poddijalektu slavonskog dijalekta. Semartin se pokazao posebno pogodnim i zahvalnim za dijalektološka jezična istraživanja iz ra-zloga što su Semarćani stoljećima sačuvali svoj mjesni govor, a zbog

1 Magyarország közigazgatási helynévkönyve, 2015.


47

načina života i razmjerno dugog perioda njegova homogena karak-tera utjecaj mađarskoga jezika je bio neznatan. „Akustički dojam koji ostavlja na slušatelja govor Semarćana je umjerenost govornog tempa, vokalska otvorenost i naglašena mekoća pojedinih palatala na segmentalnoj razini te stalna pjevuckavost na suprasegmental-noj razini. Dojam bogate i šarolike melodioznosti osiguravaju spe-cifi čne vokalske, konsonantske i akcenatske osobine semartinskog govora. Semartinski konsonantizam ima manji broj konsonanata u svom inventaru od hrvatskog standarda. Utjecaji mađarskoga jezi-ka su u semartinskom govoru, posebno u akcenatskom pogledu bili uglavnom neznatni, čemu je uzrok već spomenuti način života se-martinskog staračkog stanovništva.”2 Zahvaljujući tome sačuvan je akcenatski inventar semartinskog izvornog govora, a on je brojniji od književnog hrvatskog. Na površinskoj razini mogu se zapaziti ovi akcenti: kratkosilazni, tromi, kratkouzlazni, dvosložni, dugosi-lazni, akut te postakcenatske i predakcenatske dužine.

O narodnoj nošnji

Semarćanska nošnja, kako ističe Marija Matović u svojim stu-dijama, čuvena je po svojoj šarolikosti i po bogatstvu motiva. Sve potrepštine oko odijevanja su žene same proizvodile i majstorski prerađivale. Od sredine 19. stoljeća žene se oblače u vunenu suknju, koja je u početku skroz jednostavna, samo s prugama. Kasnije se pojavljuju geometrijski motivi (pravokutnik), koji će postati sve složeniji, obogaćuju se stiliziranim cvjetovima (tulipanima, ruža-ma), ptičicama, lutkama, srcima, konjima itd. Raste broj raznih pruga, koriste se smjelije boje, uz plavu i zelenu naglašenija je crve-

2 Golić-Samardžija-Barić:240 str.

Godišnjak 13/2017.

48


na i roza, odnosno narančastožuta boja. Odjevni predmeti osim bo-gatsva boja svjedoče i o tkalačkoj vještini, a od tehnika se posebno ističe tehnika izrade ćilima. Boje su izražavale dob i duševno stanje. U najžalosnijim trenutcima, odnosno u odijevanju najstarijih žena, dominirala je tamnozelena, tamnoplava i žuta boja uz malo bijele i crne. Na nošnji mladih su se pojavile svjetlije boje, zelena, plava i narančasta s prevagom crvene. Među pojasevima prepoznajemo one koji su krasili drevne odjevne predmete, opisane davne 1824. godine. Među ženskim košuljama one najstarije su izuzetno jedno-stavne, nerijetko izrađene od čiste bijele lanene tkanine, kasnije su se ukrašavale bijelim, odnosno crno-crvenim vezom. Od 1930-ih godina pojavljuje se mnoštvo ukrasa, cijela oprava sjaji od žutih, bijelih i zelenih šljokica, a i u pojasu se pojavljuje srebrna i zlatna nit. Kapica je izrađena od specifi čnog materijala, po ukrašavanju šarolika, a na svečanim kapicama se uz jasprica ugrađuju i zrcala. Spomena je vrijedna i muška nošnja, npr. gaće koje su prepoznatlji-ve po vodoravnoj nabranosti.

Glazbena tradicija

Prema Andoru Veghu šokačka glazba sela je pripadala zapad-no-baranjskom mikrodijalektu, koji čini dio slavonsko-panonskog glazbenog dijalekta hrvatskih prodručja. Specifi čno je kako se više-glasna vokalna glazba sačuvala na višem stupnju, naročito u crkve-noj tradiciji pjevanja, no nije rijedak treći glas ni u svjetovnoj glaz-bi. Prepoznajemo i utjecaje Valpovštine. U Semartinu se u znat-nom broju mogu pronaći glazbene varijante deseterca (pokladna, svatovska, tužna itd. varijanta). Također su sačuvane i pjesme ve-zane uz pojedine običaje (svatovci, dodole, kraljice na duhove), no po svemu sudeći cjelovita glazbena baština svatovskog običaja nije


49

se sačuvala, odnosno, nije zabilježena. Posebnu zanimljivost pred-stavljaju crkvene pjesme sa svojim bogatstvom i starinom (muke, božićne, marijanske i hodočasničke pjesme), što se dijelom može tumačiti i blizinom svetišta Đuda.

Tradicija sela se može nazvati značajnom i na polju instrumen-talne glazbe. Ovo se dijelom odnosi i na romske stanovnike naselja, ali ne smijemo zaboraviti ni za svirače među Šokcima. Poslijednji gajdaši među podraskim Šokcima su bili iz rodova Semarćana – Mesarović Pavo i Jozin „Klemin” Mito.3

Literatura

A Pécsi Egyházmegye Schematizmusa 1981.

Golić Samardžija-Latinka- Barić, Ernest. 2002. „Ikavsko-jekavski govo-ri u županiji Baranyi”. Studia Slavica Savariensia, uredio Gadányi Károly. Szombarhely: 1-2. 237-254.

Havas, Gábor. 1999. „A kistelepülések és a romák”. A cigányok Magya-rországon, uredio Glatz Ferenc. Budapest: Magyar Tudományos Akadémia, 163–203.

Magyarország közigazgatási helynévkönyve, 2015. január 1. XLS táblázat. Központi Statisztikai Hivatal, 2015. szeptember 3. (stranica posje-ćena:21.03.2017.)

Matovics, Mária. 1989. „Sokac viselet”. Élet és Tudomány 4 (1989):112-114.

Végh, Andor. (2015). Glazbena tradicija Semartina. rukopis

Virág, Tünde. 2008. „Változó gazdasági-társadalmi kapcsolatok egy ci-gányok lakta faluban”. Szociológiai Szemle:1 (2008): 60-77.

3 Végh Andor: Glazbena tradicija Semartina. rukopis, 2015.

Godišnjak 13/2017.

50

Laura Blagus Tenjeri: Virtualni muzej Baranje

VIRTUALNI MUZEJ BARANJE

Laura Blagus [email protected]

Svjedoci smo smanjenja broja stanovnika u cijeloj Republi-ci Hrvatskoj, posebice njezinom istoku, čiji je Baranja vjerojatno najsiromašniji dio. Uzrok tomu, dakako, leži u lošoj ekonomskoj situaciji koja je u korelaciji s propadanjem sela, teškim stanjem u agraru, industriji koja gotovo da i ne postoji, a i ne tako davni Do-movinski rat je itekako učinio svoje. U takvoj sveopćoj lošoj situa-ciji mladima je najteže. Duže vrijeme postoji tendencija migracije mladih iz ruralnih područja u veća gradska središta radi obrazo-vanja ili pronalaska zaposlenja. Osjeti se velika nezainteresiranost da se uključe u život lokalne zajednice u smislu kulturnih i sličnih sadržaja. Nadalje, očigledan je nedostatak upravo takvih sadržaja; lokalne su zajednice socijalno isključive te je gotovo nemoguće steći određene vještine koje bi mladim osobama pomogle pri pronalasku budućeg posla.

Još jedan veliki problem sela u Baranji, koji je konstanta po-sljednjih desetljeća, nestajanje je nekad bogate tradicijske materi-jalne i nematerijalne kulturne baštine. Na terenu, dakle, u rural-nim područjima postoji značajna količina etnografske građe koja ubrzano nestaje, a zajedno s njom i znanja o tradicijskoj baštini

Laura Blagus Tenjeri: Virtualni muzej Baranje Godišnjak 13/2017.

51

uopće. Potpuno je izvjesno kako će u bliskoj budućnosti sva znanja o etnografskoj građi, kao i o raznolikoj nematerijalnoj baštini ne-stati. Dovoljno je spomenuti kako već nakon Drugog svjetskog rata počinje prodaja pojedinih dijelova narodnih nošnji koje se napu-štaju, godine i neadekvatni uvjetni čuvanja također uzimaju danak, a o šteti i devastaciji koja je učinjena tijekom Domovinskog rata i godina okupacije trivijalno je i govoriti.

Posljednjih je godina postao razvidan i sve veći nedostatak re-levantnih kazivača. Naime, u baranjskim je selima, za razliku od pojedinih krajeva Slavonije, ostalo tek nekoliko starijih ljudi koji imaju potrebno i neupitno znanje o običajima i nošnji te auten-tično iskustvo. Svjedočimo svakodnevnoj prezentaciji „baranjske tradicijske baštine“ u turističke i slične svrhe, pri čemu se pod tra-dicijom podmeće uistinu svašta, a ponajmanje ona autentičnost, izvornost i bogatstvo koje je Baranja nekada itekako imala.

No, vrlo je malo ljudi koji su sposobni uočiti isto upravo zbog nedovoljnog znanja, a i nemara. U Baranji se, nažalost, već počinje ostvarivati predviđanje kako će se, u svrhu dolaska do određenih saznanja, etnologija morati koristiti arheološkim metodama. Stoga je krajnje vrijeme za konkretne korake u cilju očuvanja znanja o tradicijskoj baštini.

Iako ljubav prema starinama, običajima i narodnom bogatstvu nije često tema interesa mladih osoba, kažu da iznimke potvrđu-ju pravilo. Dva mladića iz Baranje, David Pehar iz Belog Mana-stira i Boban Đurić iz Topolja, strastveni su zaljubljenici i čuvari tradicijskog blaga Baranje. Nakon višegodišnjeg aktivnog rada na ovom području osmislili su hvalevrijedan projekt koji su prijavili u partnerstvu sa Centrom za kulturu Grada Belog Manastira i Hr-

Godišnjak 13/2017.

52


vatskim kulturno umjetničkim društvom Beli Manastir. Tijekom višesatnog neformalnog razgovora tijekom prošle zime, došli su na ideju kako bi bilo dobro pokušati digitalno zabilježiti i obraditi što više etnografske građe koja se još uvijek nalazi po šokačkim selima. Nakon što bi fotografi rali i opisali predmete, fotografi je bi objavili na internetu te je tako učinili dostupnom svim zainteresiranim oso-bama, bez obzira na lokaciju gdje se nalaze.

Obzirom da Baranja nema muzej (u pravom smislu riječi), izu-zev Etnološkog centra baranjske baštine, a posjeduje značajnu koli-činu bogate etnografske građe koja se nalazi u obiteljskim zbirkama, nameće se potreba za realizacijom virtualnog muzeja. U vrijeme sve brže dostupnosti informacija i modernog načina života, uočili su potrebu za ovakvim oblikom prezentacije tradicijske baštine.

Slika 1. Zimska svečana nošnja za mlađe udane žene iz podunavskog dijela

Baranje, Etnološki centar baranjske baštine.


53

- Tradicijska materijalna baština ubrzano propada i nestaje u šokačim selima Baranje te je neizvjesna njezina budućnost. Nesta-janjem materijalne baštine nestaju i znanja o njoj. Vlasnici obitelj-skih zbirki su mahom starije osobe koje jedine posjeduju dragocje-ne informacije o predmetima zbirke. Mislimo da je sada posljednja prilika za jedno ovakvo ozbiljnije istraživanje – kažu David Pehar i Boban Đurić. Za planiranje i provođenje ovako opsežnog projekta, potrebno je uložiti značajan napor velikog broja ljudi. Iz tog razlo-ga osmislili su projekt u kojem bi osobe koje provode aktivnosti na prikupljanju i fotografi ranju građe bile mlađe osobe (15 – 25 godina) iz ruralnog područja Baranje. Ovim projektom riješili bi dva goruća problema hrvatskog sela u Baranji - uključivanje mladih u život zajednice kroz ovaj projekt (gdje bi stekli određena znanja i kompetencije o provedbi projekta kao što su informatičko opisme-njavanje, izrada web stranice, vještine specifi čnog fotografi ranja i obrade fotografi ja, znanja o prikupljanju etnografske građe, obra-de prikupljenih podataka, znanja o digitalnom snimanju kazivača, znanja o obradi audio zapisa te iskustva s postavljanjem izložbi i prezentacija rezultata projekta) te prikupljanje znanja o etnograf-skoj baštini koja bi pomogla budućim naraštajima da upoznaju i čuvaju vlastitu kulturu. Na taj način mladi bi stekli različita znanja i vještine o tome kako se na stručan način istražuje tradicijska bašti-na. Stečena znanja ogledaju se u specifi čnom fotografi ranju, obradi fotografi ja, obradi audio zapisa, izradi web stranice te prezentiranju rezultata istraživanja kroz različite izložbe. Mlade osobe trebaju ti-jekom projekta prvenstveno proći niz edukacija na kojima će steći specifi čna znanja i vještine potrebne za daljnju provedbu projekta. Pod time se podrazumijeva 10 edukacija koje će se provoditi u prva tri mjeseca provedbe projekta. Edukacije su sljedeće: Uvod u istra-

Godišnjak 13/2017.

54


živanje etnografske građe; Pravni okvir za snimanje i objavljivanje podataka obiteljske etnografske građe; Sistematiziranje i pohranji-vanje prikupljenih podataka; Upoznavanje i rukovanje s fotograf-skom opremom; Upoznavanje i rukovanje rada skenera; Rukovanje opremom za snimanje zvučnih zapisa; Terminologija i upoznavanje sustava vrijednosti života na selu; Izrada web stranice; Iskustva s postavljanjem izložbi; Praktična nastava primjene stečenog znanja.

Nastavak projekta odnosi se na istraživanje i popisivanje 34 obiteljske etnografske zbirke s područja Baranje u trajanju od 12

Slika 2. Komošna marama izrađena od crnog pliša, ukrašena svilovezom u

kombinaciji staklenih i metalnih aplikacija, a po rubovima upletenim resama,

za mlađe žene u svečanim prigodama iz podunavskog dijela Baranje. Detalj

sa izložbe Davida Pehara: „Bila za žalost, šarena za radost“


55

mjeseci. Ona podrazumijeva odlazak na unaprijed dogovorene lo-kalitete/obiteljske kuće vlasnika te bilježenje podataka o obiteljskoj zbirci. Pod bilježenjem podataka podrazumijeva se fotografi ranje predmeta zbirke, popunjavanje unaprijed pripremljenih obraza-ca za uzimanje informacija o predmetima, audio snimanje cijelog istraživanja te skeniranje starih fotografi ja vlasnika zbirke. Svi po-daci bit će adekvatno obrađeni sukladno edukaciji koju su sudio-nici odslušali.

Nakon provedenih edukacija i popisivanja, potrebno je prezen-tirati rezultate istraživanja. Etnografska će građa biti objavljena u vidu web stranice (virtualnog muzeja Baranje) uz fotografi je i opise predmeta, a prikupljene će i skenirane stare fotografi je biti pove-ćane i prezentirane također i na izložbama. Izložbu prikazanu u Virtualnom muzeju Baranje nije moguće fi zički posjetiti i upravo u tome leži njegova posebnost. Ovakva vrsta muzeja čak niti ne po-sjeduje eksponate i upravo se zbog toga razlikuje od muzeja u tra-dicionalnom smislu. On je spoj digitaliziranih fotografi ja, zvučnih i video zapisa koji u fi zičkom svijetu nisu povezani s mjestom na kojem se nalaze, ali su na neki način povezani s kontekstom baštine na koji upućuju. Korisniku je moguće, osim razgledavanja, i doda-vanje sadržaja te i na taj način sudjelovati u stvaranju i proširivanju sadržaja muzeja.

Istraživanja ukazuju da virtualni muzej privlači više posjetitelja od realnih muzeja mahom mlađe populacije studenata i učenika. Prednost je virtualnog muzeja u tome što je dostupno svakom tko posjeduje pristup internetu. Virtualni muzej Baranje završetkom ovog projekta neće biti gotov jer pruža mogućnost daljnje nado-gradnje u smislu dopunjavanja informacija iz ostalih obiteljskih

Godišnjak 13/2017.

56


zbirki koje se neće obraditi u ovom projektu. Skenirane stare foto-grafi je, kao jako zahvalan i inovativan medij u promicanju baranj-ske baštine, otvaraju mogućnost za brojne izložbe i nakon završetka ovog projekta.

Slika 3.

Surka - Zimski odjevni predmet

iz Baranje

Slika 4.

Ćoškovi, svečano oglavlje za

mlade žene i popletana rubina iz

podravskog dijela Baranje

Kornelija Pacanović Zvečevac: Etnološki centar baranjske... Godišnjak 13/2017.

57

Etnološki centar baranjske baštine

Kornelija Pacanović Zveč[email protected]

Sažetak: Radom je prikazan proces nastanaka Etnološkog centra u Be-lom Manastiru, akteri u konceptualnoj, razvojnoj fazi, kao i fazi izgradnje, način fi nanciranja te vizija budućeg djelovanja ove kulturne i turističke usta-nove koja djeluje u Belom Manastiru na adresi Kralja Tomislava 70.

Ključne riječi: etnologija, baština, EU fi nanciran projekt

Udruga Hrvatska žena Baranja od 2001. do 2008. svake je go-dine sama i/ili sa Udrugom Mađarska katolička žena organizirala barem jednu izložbu godišnje na temu bogate etnološke građe u ra-zličitim (neadekvatnim) prostorima na području Grada Belog Ma-nastira. Prva izložba tematski je bila vezana za Dane kruha i imala je velik odaziv. Sljedećih je godina nastavljen niz uspješnih izložbi pri čemu je sakupljena veća količina etnološke građe u navedenim udrugama. Kako niti jedna udruga imala odgovarajući prostor za izlaganje bogate građe, Udruga Hrvatska žena Baranja pokrenula je inicijativu za stvaranjem adekvatnih prostornih uvjeta za čuva-nje i izlaganje etnoloških izložaka. Ova je inicijativa tijekom 2009. godine postala projektna ideja koja je dalje razrađena u suradnji sa Centrom za kulturu Grada Belog Manastira, Turističkom zajed-nicom Baranje i Udruženjem obrtnika Baranje. Prvotni je radni

Godišnjak 13/2017.

58

Kornelija Pacanović Zvečevac: Etnološki centar baranjske...

naslov bio Kuća baranjske baštine te je Grad Beli Manastir razma-trao mogućnost izgradnje ovog projekta kroz prekogranični projekt Hrvatska-Mađarska.

Glavni je projekt izradila arhitektica Ankica Bošnjak ispred tvrt-ke Tetraedar iz Belog Manastira i temeljem njega je ishođena Gra-đevinska dozvola. Projektom je predviđena rekonstrukcija dijela postojeće građevine u prostor za stalni postav te za urede Turističke zajednice. Svi su pomoćni prostori kao i dvorišno krilo postojeće građevine bili u vrlo lošem stanju te ih se nije moglo zadržati već su izgrađeni iznova, no stilski usklađeni s dijelom koji je zadržan. To znači da je s dvorišne strane projektiran trijem iz kojeg se pristupa u prostore povremenog postava kao i u prostor kuhinje. U dvori-štu je također projektirana pomoćna građevina u formi tradicijskih čardaka koja je u potpunosti utilitarna. Zasebno se ulazi u muške, ženske i invalidske sanitarije. U ovoj građevini su također smještene vanjske jedinice sustava grijanja te spremišta.

Tijekom 2010. i 2012. godine neuspješno je nominiran pro-jekt na dva natječaja. Godine 2014. napravljena je izmjena glavnog projekta na način da je dodan vrtni paviljon i defi niran projektni prijedlog pod nazivom Etnološki centar baranjske baštine. Promjene su nastale zajedničkim radom djelatnika gradske uprave, Poduzet-ničkog centra i tvrtke Subra consulting. Dodavanjem vrtnog pavi-ljona u značajnoj mjeri je naglašena važnost i korištenje vanjskih prostora. Pri oblikovanju ove građevine je posebna skrb posvećena širenju zvuka odnosno činjenici da okolne parcele moraju biti u najvećoj mogućoj mjeri zaštićene od zvukova koji dolaze s ove ljet-ne pozornice. Ona je projektirana za smještaj 120 osoba u gledali-štu i za 30 osoba na sceni.


59

Opis projekta

Ukratko, uređenjem/dogradnjom postojeće građevine, u Etno-loškom centru nastoji se stvoriti kulturna turistička ponuda koja nadopunjuje postojeću etno-enološku ponudu. Prikazivanjem vri-jednih etnoloških blaga Baranje unutar prostora Etnološkog centra nastoji se razviti cjelogodišnja turistička ponuda. Uz dodatno ure-đenje vanjskog paviljona s pozornicom i sadnjom medonosnog bi-lja, provedbom ovog projekta želi se povećati broj posjeta, ali i broj noćenja naglašavanjem ruralnih karakteristika, očuvanih prirodnih ljepota i multietničnosti u prostoru omeđenom dvjema granicama te rijekom Dunavom i Dravom.

Ciljevi projekta su:1. Obnoviti, dograditi i opremiti objekt u vlasništvu Grada

Belog Manastira, pripadajući dvorišni prostor obogatiti me-donosnim biljem te ih staviti u funkciju turizma stvaranjem Etnološkog centra koji predstavlja sve etničke skupine koje su povijesno naseljavale Baranju te od zaborava čuva njihove običaje i tradiciju.

2. Edukacijama za udruge u kulturi, turističke djelatnike, lokal-ne proizvođače autohtonih proizvoda i turističke ponuđače podići razinu znanja o upravljanju projektima i razinu usluga u turizmu.

3. Dodatnim zapošljavanjem ojačati kapacitete turističke zajed-nice Baranje za pripremu i provedbu EU projekata, povećati radne kapacitete u svrhu privlačenja novih turista i povećanja broja noćenja, te ih educirati za vođenje turističkih tura u Etnološkom centru.

Godišnjak 13/2017.

60


Planirane projektne aktivnosti su bile:

1. Građevinski radovi na zgradi i u okolnom prostoru Etnološkog centra što obuhvaća adaptiranje, dogradnju i opremanje Etno-loškog centra, adaptiranje vanjske sanitarne jedinice za posjeti-telje, ograđivanje dvorišta i sadnju medonosnog bilja i stabala u istom te na zelenom krovu vrtnog paviljona, kao i uređenje vanjskog paviljona s pozornicom i sjedalima za 120 osoba.

2. Opremanje prostora Etnološkog centra i okolnog što obuhvaća opremanje cijelog unutarnjeg prostora Etnološkog centra i pri-padajućih vanjskih prostora - toaleti za posjetitelje, opremanje dvorišnih prostor s grupama za sjedenje posjetitelja, te uređenje postojećeg bunara kako bi bio siguran za posjetitelje i kako bi se voda iz njega koristila za navodnjavanje zelenih površina.

3. Edukacija za udruge u kulturi, turističke djelatnike, proizvođače autohtonih proizvoda i ponuđače turističkih usluga o upravlja-nju projektima, upravljanju etnološkom zbirkom i katalogizaciji iste, uprizorenju tradicijskih događanja, koreografi ranju i sl.

4. Evaluacija i revizija projekta koja obuhvaća tri polugodišnje vanj-ske evaluacije, jednu fi nalnu vanjsku evaluaciju kao prilog završ-nom izvješću, te izvješće vanjske revizije po završetku projekta.

5. Promidžba i vidljivost što je uključivalo osmišljavanje vizu-alnog identiteta Etnološkog centra te izradu informativnih materijala, kao i višejezične internetske stranice te održavanje dvije konferencije projekta.

6. Upravljanje projektom i administracija putem zaposlenika gradske uprave i Turističke zajednice Baranje.


61

Do određenih odstupanja došlo je između predane projektne prijave i konačnog odobrenja, i to iz razloga što su određene prvot-no planirane aktivnosti proglašene neprihvatljivim za fi nanciranje iz razloga što je ocjenjeno da njihova provedba ne bi doprinijela ostvarivanju planiranih ciljeva, pa su u postupku odobrenja iste izuzete iz projekta.

Ukupna je vrijednost projekta 8.865.304,65 kuna, od čega je bespovratna potpora 8.545.267,15 kuna.

Povijest objekta

Građevina u ulici Kralja Tomislava 70 u Belom Manastiru tije-kom godina mijenjala je više puta svoju namjenu. Nastala je u 19. stoljeću kao obiteljska kuća sa svim pratećim prostorima koje je kao takva trebala. Točna godina nastanka nije poznata, a prvi je put upisana u katastar nekretnina krajem 19. stoljeća te prikazana na katastarskoj karti iz 1865. godine. Nakon II. svjetskog rata, točnije 1951. godine, mijenja namjenu iz stambenog u javni objekt. U njemu se smještaju odgojne skupine Dječjeg zabavišta Beli Mana-stir. Ova namjena je zadržana do 1986. kada se odgojne skupine premještaju u novu zgradu vrtića, a objekt se predaje na korištenje Savezu izviđača koji ju koristi sljedećih nekoliko godina. Krajem osamdesetih godina prestaje se koristiti kao javni objekt i započinje njegov život višestambene građevine, točnije zgrade sa četiri stana. Godine nebrige i neodržavanja, kao i promjena stanara, dovele su do toga da je 2009. bio još samo jedan stan u funkciji. Ostali su ili napušteni zbog neadekvatnih uvjeta stanovanja ili po smrti stanara novi nisu useljavani zbog istih razloga. Posljednji stanar preseljen je neposredno prije početka radova 2015. godine.

Godišnjak 13/2017.

62


Slika 1. Panorama Etnološkog centra baranjske baštine


63

Tijek provedbe

Ugovor o fi nanciranju provedbe projekta između Središnje agencije za fi nanciranje i ugovaranje (SAFU) kao Provedbenog ti-jela razine 2 i Grada Belog Manastira potpisan je 30. rujna 2014. godine, a provedba projekta započela je 1. listopada 2014. godine. Prva aktivnost bila je formiranje projektnog tima kojeg je prvotno činilo 6 članova - 3 djelatnice gradske uprave (Kornelija Pacanović Zvečevac kao voditeljica tima, Sonja Veseli kao fi nancijski voditelj, Tatjana Novak-Belić kao koordinator za javnu nabavu) i 3 djelat-nice Turističke zajednice Baranje (Nada Čučković kao koordinator za turizam, Jasmina Doboš kao koordinator za udruge i Željka Ba-garić kao koordinator za promociju i informativnu kampanju). U srpnju 2015. godine, budući da je došlo do promjene na mjestu direktora TZ Baranja, na mjestu koordinatora za turizam došlo je do promjene pa je Nadu Čučković zamijenio Matej Perkušić.

Izrađen je izvedbeni projekt (glavni projektant je Ankica Bošnjak) temeljem kojeg se moglo pristupiti javnoj nabavi izvođača, a potom i izvođenju. Projekt interijera sa svojim suradnicima izradio je arhi-tekt Bruno Andrašić koji je i novelirao troškovnik temeljem kojeg je provedena javna nabava za radove. Radovi na izgradnji započeli su 4. svibnja 2015. godine. Radove je izvodila Gradnja d.o.o. iz Osijeka, a za gradilište je bio zadužen inženjer Darko Pavlović. Stručni nadzor provodio je Bruno Andrašić, Mario Vitez i Marin Marinović.

Strateški dokument kojim je defi niran smjer razvoja – Strategija razvoja i plan upravljanja Etnološkog centra – izrađen je od strane Poduzetničkog centra Beli Manastir. Strategija je dovršena u rujnu 2015. godine, nakon što je provedena procedura konzultacija sa zainteresiranom javnošću.

Godišnjak 13/2017.

64


Namještaj (kako uredski za prostore TZ, tako i izložbeni, pa čak i restaurirani originalni dio namještaja) je dobavila tvrtka Drvo-tokarija iz Đakova. Ukupna vrijednost isporučenog namještaja je 782.554,88 kuna čime je obuhvaćena izrada i doprema ukupno 43 različita elementa.

U prostoru Etnološkog centra je implementiran sustav inte-raktivnih zidnih i podnih elemenata. Zidni elementi se sastoje od ekrana osjetljivih na dodir s aplikacijom izrađenom po specifi čnim zahtjevima svake od soba u kojima se nalaze. Interaktivni pod je IT sustav koji se mijenja u skladu s godišnjim dobima i dočarava vezu s prirodom. Ukupna vrijednost cjelokupne dobavljene IT opreme je 246.571,75 kuna. Dobavljač je bio DSSV iz Belog Manastira koji je izradio i aplikacije i to tematski vezane za sadržaje koji se u predmetnoj sobi izlažu. Igrice i poučni sadržaji međusobno se izmjenjuju što čini ove uređaje zanimljivim za korištenje svim ge-neracijama. Sve izloške je bilo potrebno adekvatno opisati i prezen-tirati, što je uključivalo i izradu legendi na Breil-ovom pismu, kao i table montirane na stupove javne rasvjete na glavnim gradskim prometnicama. Navedene radove izvršila je tvrtka Hatwall iz Belog Manastira za 50.800,00 kuna.

Romulić i Stojčić izrađivači su videozapisa i fotografi ja, kao i brošura. Ovim materijalima ukupne vrijednosti 260.000,00 kuna dokumentirana je i priređena za prezentaciju prirodna i kulturna baština Baranje. Izrađena su četiri zasebna videozapisa. Jedan je vi-deozapis o izumrlom načinu lova ribe u ritu sa mrežama i posebno položenim pletenim vrbovim prućem. Drugi je videozapis o po-kladnom običaju u mađarskim selima vezan za lov na pijetla. Treći


65

je videozapis izrađen tehnikom time laps kojim je prikazano pri-rodno bogatstvo Baranje i prikazuje se u ulaznom prostoru Centra.

Kustosice Mirela Ravas i Ksenija Katalinić vrijedno su radile na osmišljavanju postava, kombinirale postojeće izloške, obilazile te-ren u potrazi za vrijednim eksponatima, sve primjereno opisale, katalogizirale, posložile, osmislile legende i pripremile vođenje bu-dućim djelatnicima Centra. Njihova inventivnost i usredotočenost iznjedrilo je zanimljiv, veseo, i neobičan postav.

Sve, ili barem veliku većinu izložaka uslijed vremena bilo je potrebno restaurirati. Ovaj zahtjevan posao u relativno kratkom vremenu završio je Miroslav Benaković koji je uz pomoć lokalnih pomagača bio zadužen i za izradu replike kućne peći o čemu je snimljen i fi lm. Jedan od volontera pri izradi peći bio je i Marko Horvat, veliki poznavatelj etnološkog blaga Baranje.

Internetsku marketinšku kampanju zajedno s izradom inter-netske stranice izradio je Bamboo Lab iz Osijeka, mladi IT tim, za 63.900 kuna. Mrežna stranica i danas je u funkciji te se može pronaći na poveznici http://etnobaranja.eu/. Otvoren je i Facebook profi l Centra na poveznici https://www.facebook.com/Wonderful-Baranja/ na kojima se mogu dobiti sve relevantne informacije o aktualnim i prošlim događanjima.

Vizual i promo materijal osmislio je i proizveo Horvat media Marketing . Ista tvrtka zaslužna je i za duhovite „facehole“ panoe koji omogućuju posjetiteljima samoidentifi kaciju s tipičnim ba-ranjskim Hrvatima, Srbima ili Mađarima. Malo koji posjetitelj odoli slikanju u tradicijskim nošnjama našeg kraja.

Godišnjak 13/2017.

66


Gordana Stojanović je na projektu bila angažirana kao vanjska evaluatorica, no osim te uloge, njene opservacije uvelike su olakša-vale rad svim članovima tima te osobito voditeljici tima.

Jasna Anočić, Ljubica Bačvanin, Josif Bačvanin, Danijela Be-nić, Jasmina Doboš, Milan Dvornić, Marko Horvat, Sanja Horvat, Vera Kočiš, Ana Kovačević, Zlata Kurjačić, Jelena Opačić Matije-vić, Julijana Palinkaš, Mira Petrović, Aleksandra Sutarić, Pavo Šo-vakov, Marko Topalov, Marija Sičajmov s udrugom Hrvatska žena Baranje, Marta Ugarković, Ljubomir Vakanjac te Jovan Vilić dona-tori su koji su donirali dio svoje djedovine kako bi ista bila izložena i valorizirana kao eksponat u Etnološkom centru. Navedeni dona-tori potaknuli su brojne druge koji su potom bez naknade donirali također vrijedne izloške.

Dva tipa radionica provedeno je za vrijeme trajanja projekta. Je-dan tip radionica proveden je za turističke djelatnike i etno udruge čime je učvršćivan participativni način djelovanja centra. Drugi tip radionica odnosio se na ponuđače turističkih usluga te proizvođače autohtonih proizvoda čime se pokušalo osnažiti ključne dionike za participativno stvaranje turističke ponude ECBB-a te njegovo tržišno pozicioniranje.

Prigodom otvaranja je upriličen vrlo raznolik i kvalitetan pro-gram koji je osiguralo prikladnu vidljivost u medijima. Hrvatsko društvo tamburaških pedagoga osmislilo je i upriličilo dojmljiv program u kojem su sudjelovali mladi tamburaši iz cijele Hrvatske. Njih 98 izvodilo je glazbene bisere pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog. Kao prva skladba, ali i kao bis praizvedena je Baranj-ska rapsodija mladog skladatelja Luke Pavlekovića koja je posebno


67

skladana za natječaj koji je HDTP provodio povodom svečanog otvaranja. Kako se program otvaranja sastojao iz tri dana, drugi dan je bio posvećen djelovanju lokalnih ansambla, pa su se predstavili BM5H koji su praizveli skladbu Gabriele Feher Baranjska balada, HKDU, SKUD I MKUD. Treći dan su članovi Big Benda Požega razveselili gledatelje s jazz standardima, ali i nekim obradama do-maćih autora. Svečano otvaranje bio je izniman doživljaj u životu Belog Manastira pri čemu je u svega par dana objekt Etnološkog centra obišlo gotovo tisuću ljudi, a užurbanost i veselje moglo se osjetiti na svakom koraku.

Svečanim otvaranjem i završnom konferencijom Etnološki cen-tar predan je na korištenje. U prvih pet mjeseci djelovanja posjetilo ga je više od dvije tisuće posjetitelja. Do kraja 2016. godine održan je značajan broj izložbi, koncerata te drugih događanja. Jednako tako, veći je broj događanja bio medijski popraćen i na nacional-nim televizijama .

Godišnjak 13/2017.

68

Igor Jakobfi: Nacrt za istraživanje vjere Katoličke Crkve u ...

Nacrt za istraživanje vjere Katoličke Crkve u njezinoj

javnopojavnoj dimenziji na području Baranjskog dekanata

Igor Jakobfi ijakofi @gmail.com

Sažetak: U radu je izrađen teološko teorijski i metodološki okvir istraži-vanja vjere Katoličke Crkve u njezinoj javnopojavnoj dimenziji na području Baranjskog dekanata koje će se dvoetapno provoditi tijekom 2018. i 2019. godine. U prvom dijelu rada autori su na temelju ekleziologije Drugog va-tikanskog sabora identifi cirali tri skupine kriterija prema kojima će istražiti javno pojavnu dimenziju katoličke vjere. Prvu skupinu kriterija čine sakra-menti i blagoslovine, njihovo primanje i aktivno življenje od njih primljene milosti kao pokazatelji mjere dinamike rasta i razvoja vjerskog života. Drugu skupinu čine kateheza i školski vjeronauk kao neizostavne sastavnice u su-stavnom odgoju u vjeri te treću udruženi apostolat kao posebno pogodan model doprinosa promicanju i ostvarenju socijalnog nauka Crkve. U dru-gom dijelu rada predstavljene su praktične metodološke napomene kojima će se autori voditi u cilju što objektivnijeg i cjelovitijeg pristupa zadanoj temi tijekom istraživanja.

Ključne riječi: Đakovačko-osječka nadbiskupija, Baranjski dekanat, Ba-ranja, javna dimenzija vjere

Postoji li i ako postoji može li se kvantitativno izmjeriti javna po-javnost vjere pojedinca ili vjerskih skupina, to jest može li se istražiti

Igor Jakobfi: Nacrt za istraživanje vjere Katoličke Crkve u ... Godišnjak 13/2017.

69

mjera intimnog prianjanja uz određena vjerska učenja? Ovo pitanje posebno dobiva na značaju u sve prisutnijem i raširenijem ozračju sekularizma prema kojemu javni prostor mora biti steriliziran od vjerskih učenja, simbola i događanja, a vjera i pripadnost određenoj vjerskoj skupini kao nutarnji čin isključivo treba biti privatna stvar pojedinca bez ikakvih javnih implikacija. Takav pristup vjerskom ži-votu danas se posebno nameće kao ispravan u mnogima europskim zemljama, a posebno postkomunističkim poput Hrvatske u kojima je vjera dugi niz desetljeća sustavno protjerivana iz javnosti, a što je s vremenom rezultiralo da je u svijesti građana stvoren mentalitet pre-ma kojemu se življenje vjere ne povezuje s javnim životom.

Postoje ozbiljni antropološki, ali ponajprije teološki razlozi zašto se svjetovna javnost, ako ni zbog čega drugoga onda barem zbog odgovornosti spram općeg dobra, ne smije olako odbaciti, zanema-riti i ne obazirati se na javnu dimenziju vjere Katoličke Crkve. Papa Benedikt XVI. u apostolskom pismu Porta fi dei (2011.) skrećući pozornost na javno svjedočenje vjere1 kao njeno bitno antropološ-ko obilježje ističe da vjera nije samo neki privatni čin, već, jer je riječ o slobodnom izboru, čin od javnog značaj koji nužno ima i društvene implikacije te ju vjernici, ali također i oni koji to nisu, moraju razumjeti i iz perspektive društvene odgovornosti. Među-tim, kada je konkretno riječ o Katoličkoj Crkvi tada je za pitanje o mogućnosti i opravdanosti mjerenja javne pojavnosti vjere daleko značajnije učenje Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), a posebno njegove Dogmatske konstitucije Lumen gentium (1964.) u kojoj se izlaže učenje Crkve o njoj samoj.

1 Usp. Benedikt XVI., Apostolsko pismo Porta fi dei, br. 8. Preuzeto s: http://www.zg-nad-biskupija.hr/mobile.aspx?id=7219 (posjećeno 18. rujna 2017.)

Godišnjak 13/2017.

70


Crkva je prema učenju Sabora sakrament, znak i oruđe najtješ-njeg sjedinjenja čovjeka s Bogom i jedinstva ljudskog roda.2 Kao takvoj, primarna joj je zadaća da na čovjeku razumljiv i prihvatljiv način uprisutni, približi i učini egzistencijalno značajnim Kristovo djelo spasenja kao najcjelovitiju objavu Trojstvene ljubavi. Svaka autentična ljubav, a napose Trojstvena po svojoj naravi zahtjeva drugo „Ti“, utjelovljenje i odgovor - dijalog. Ljubav se ne zadovo-ljava sama sa sobom, ona trajno traga za drugim spram kojega će se kroz nesebično darivanje postaviti u poziciju žrtvovanja radi nje-gove dobrobiti. Ona, naime, upravo postoji na način trajnog umi-ranja u sebi radi drugoga. Ona se mora, jer je duhovna stvarnost, utjeloviti, postati po konkretnim djelima osjetilima dohvatljiva, postati drugome bliska, razumljiva i egzistencijalno značajna. Svaki čovjek pojedinačno i svi ljudi u cjelini kao oslovljenici Trojstvene ljubavi kada ju iskuse bivaju iznutra preporođeni i pozvani na nju odgovoriti. Bivaju pozvani učiniti se njezinim oruđem koje će ju Bogu uzvratiti kroz njezino daljnje izlijevanje spram drugih ljudi i preko izgradnje njezinih struktura.3 Crkva kao od Krista utemelje-na zajednica onih koji su tu ljubav iskusili i prihvatili - koji su evan-gelizirani, Bogu na njoj zahvaljuje ne zatvaranjem u samu sebe, već ju u otvorenosti, traganju i nagnuću spram drugoga i čitavog svijeta želi prenosi kao radosnu poruku spasenja – želi evangelizirati sve ljude i čitav svijet. Tako je aktivno sudjelovanje članova Crkve u evangelizaciji potvrda doživljene ljubavi koju se ne može zadržati

2 Usp. Dogmatska konstitucija „Lumen gentium“, o Crkvi, u: II. vatikanski koncil, Do-kumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., br. 1, str. 93. Dalje se služimo skraćenicom Lumen gentium.3 Usp. Benedikt XVI., Caritas in veritate Ljubav u istini, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., br. 5, str. 9 – 10. dalje se služimo skraćenicom Caritas in veritate.


71

za sebe, nego se ona jednostavno mora davati i prenositi drugima4. Ipak, za izlijevanje Božje ljubavi na druge nije dovoljna samo puka sociološka ili izvanjsko obredna povezanost njezinih članova, već i Crkva unutar sebe mora trajno rasti u ljubavi – samoevangelizirati se, to jest sve više zadobivati sve vidljivije i prepoznatljivije kontu-re zajednice ljubavi. Ona to doduše po samom ustanovljenju već jest, jer Krist5 darujući joj samoga sebe u euharistiji – sakramentu ljubavi6 trajno izgrađuje Crkvu kao zajednicu ljubavi;7 Pruža joj primjer do koje mjere odnosi unutar nje moraju biti prožeti ljubav-lju; Daruje joj svoga Duha po kojemu je hrabri, jača i učvršćuje u ljubavi. Stoga, upravo okupljenost Crkve oko euharistijskog stola jest i mora sve više postajati vidljivo očitovanje ljubavi kao njezi-nog konstitutivnog elementa. Crkva izvire iz euharistije i ostvaru-je svoj vrhunac u euharistiji – duhovnom zajedništvu koje je živo svjedočanstvo novih međuljudskih odnosa koji vladaju u Kraljev-stvu Božjem8. Ipak, jer je sakrament – vidljivi i razumljivi simbol nevidljive Božje ljubavi9, Crkva mora spram svijeta svoju pojavnu

4 Usp. Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska, Ti si Krist za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008., br. 7, str. 23., Dalje se služimo skraćenicom Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske. 5 Usp. Lumen gentium, br. 3 i 11, str. 95 i 109 – 111.6 Usp. Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis Sakrament ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008. br. 1, str. 5. dalje se služimo skraćenicom Sacramentum Caritatis.7 Usp. Isto, br. 14, str. 23 – 25.8 Usp. Lumen gentium, br. 9, str. 105 – 107.; Dekret „Apostolicam actuositatem“, o apostolatu laika, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sa-dašnjost, Zagreb, 1993., br. 8, str. 431 - 433. Dalje se služimo skraćenicom Apostolicam actuositatem.9 Usp. Pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“, o Crkvi u suvremenom u: II. vatikan-ski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., br. 45, str. 683. Dalje se služimo skraćenicom Gaudium et spes

Godišnjak 13/2017.

72


dimenziju učiniti javno vidljivom, razumljivom i egzistencijalno značajnom. Ona mora istovremeno s jedne strane gajiti, razvijati i očitovati obilježja vlastitog zajedništva u svjetovnim kategorijama, poput međusobnog poznavanja, uvažavanja, drugovanja i poma-ganja10, a s druge strane skrbiti za dobrobit svijeta radujući se s njime njegovim radostima i nadama i tugujući s njime u njegovim žalostima i tjeskobama.11 Svjedočeći tako zajedništvom života, su-radovanjem i su-patnjom te zalaganjem za sve što je dobro i česti-to Crkva pobuđuje kod onih izvana pitanja: „Zašto su oni takvi? Zašto provode takav život? Zašto su među nama? Takvo svjedo-čenje premda šutljivo jest vrlo snažno i djelotvorno razglašavanje evanđelja.“12 Sažeto rečeno, između nutarnjeg života Crkve, njezine skrbi za svijet i uspješnosti evangelizacije svijeta postoji neraskidi-va veza koja zahtjeva od svih njezinih članova da postaju sve više zajednicom ljubavi, izgrađujući što intimnije zajedništvo s Bogom i braćom i da doprinose izgradnji svijeta izgrađujući Kraljevstvo Božje na zemlji, kako bi promatrana izvana sve više zadobivala obi-lježja poželjnog „vidljivog nacrta Božjeg plana ljubavi spram svakog čovjeka i čitavog čovječanstva“.13 Mjera koliko Crkva u odnosu na svijet pobuđuje zanimanje za nju samu i Trojstvenu ljubav ujedno je i mjera ostvarenja njezine sakramentalne zadaće.

Prema tome svaka djelatnost Crkve nije samo usmjerena prema Bogu i njoj samoj – nije njezino privatno vjersko djelo, već jer ima

10 Usp. Lumen gentium, br. 13, str. 113 – 115.; Apostolicam actuositatem, br. 4, 7 i 8, str. 423 – 427 i 429 – 433.11 Usp. Gaudium et spes, br. 1, str. 621.12 Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, br. 3, str. 21.13 Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katolička Crkve, Glas Koncila, 1994. br. 776, str. 216. Dalje se služimo skraćenicom Katekizam Katoličke Crkve.


73

i neraskidivu evangelizacijsku vrijednost istovremeno i djelo od jav-nog značaja. U skladu s time konkretni putovi i metode kojima se Crkva služi vršeći evangelizacijsko poslanje imaju i vrijednost kri-terija po kojima je moguće istražiti/izmjeriti njezinu javnopojavnu dimenziju u društvu. Ovim istraživanjem upravo želimo provesti takvo mjerenje koje će na egzaktan način s jedne strane prikazati javni značaj Katoličke Crkve na području Baranjskog dekanata, a s druge izraditi analizu njezinog postojećeg stanja koje može posluži-ti kao polazište za buduće pastoralno planiranje.

Kriteriji mjerenja javnopojavne dimenzije katoličke Crkve

Konkretno ostvarenje svoje sakramentalnosti Crkva ostvaruje od Krista dobivenom ovlašću da posvećivanjem, naučavanjem i upravljanjem izvršava trostruku zadaću:14 biti svećenički, proroč-ki i kraljevski15 narod. Te se pojedinačne zadaće uzajamno pretpo-stavljaju čineći cjelinu i nemoguće ih je razdvajati jednu od druge. Crkva ih izvršava na različite načine: podjeljivanjem sakramenata i blagoslovina, katehezom i školskim vjeronaukom te udruženim apostolatom unutar župa i društva. Riječ je o djelatnostima koje svaka na svoj specifi čan način jesu javno djelo te zbog toga čine tri skupine kriterija po kojima ćemo mjeriti javnopojavnu dimenziju vjere Katoličke Crkve.

14 Usp. Lumen gentium, br. 25 – 27 i 31 – 36, str. 129 – 135 i 141 – 149.15 Premda je na prvi pogled riječ o pomalo zastarjeloj terminologiji, pogotovo kada je u pitanju pojam kraljevske zadaće, njihova uporaba u teologiji nije potaknuta nekom pu-kom nostalgijom za prošlo-svršenim vremenima, već je ponajprije riječ o pojmovima koji imaju duboku biblijsku pozadinu. Svećenička zadaća, posvećivanje (leiturgia) – slavljenje sakramenata; Proročka zadaća, naučavanje (kerygma/martyria) - naviještanje Božje riječi; Kraljevska zadaća, upravljanje (diakonia) – služenje ljubavi. Usp. Benedikt XVI., Deus caritas est Bog je ljubav, br. 25, str. 39 – 40.

Godišnjak 13/2017.

74


Sakramenti i blagoslovine. Crkva kao sakrament se ujedno „pri-ma i izražava u sedam pojedinačnih sakramenata, preko kojih Božja milost konkretno zahvaća egzistenciju vjernika kako bi cijeli život, koji je Krist otkupio, postao Bogu ugodno bogoslužje“.16 Sakra-menti, premda ponajprije osobno spasenjski čini samoga nebeskog Krista jesu istovremeno i javnopojavni čini Crkve. Oni pored po-učavanja i posvećivanja ljudi, izgrađivanja Crkve, iskazivanja Bogu štovanja te Božjeg milosnog zahvaćanja cjelokupnog ljudskog živo-ta17 polučuju javno očitovanje vjere onoga koji sakrament prima. Blagoslovine su sveti znakovi nalik sakramentima, „a označuju i na molbu Crkve pripremaju za primanje glavnog učinka sakramenta ili pak posvećuju za razne životne prigode“18. Sakramenti inicijacije (krštenje, potvrda i pričest) na poseban način sadrže dimenziju jav-nosti. Želja odrasle osobe za krštenjem ili pak roditelja za krštenjem djeteta su, pored želje za pristupanjem zajednici vjernika istovreme-no i javno svjedočanstvo vjere svijetu i očitovanje trajne spremnosti Crkve za primanje novih članova iz svijeta.19 Ti sakramenti nisu samo puko obredno uvođenje u zajednicu, već sadrže i bitnu pro-aktivnu dimenziju, zahtijevaju i osposobljuju primatelje za zadaću utjelovljenja vlastite vjere u konkretnim javnim djelima ljubavi na korist izgradnje Crkve i svijeta. Nažalost, događa se da pastoralno iskustvo upravo te javnopojavne elemente opovrgava. Dok mnogi stvarno žele prenijeti vlastitu vjeru na dijete u određenom broju slučajeva je želja za krštenjem djeteta ipak samo izričaj običaja, kao nešto što se samo po sebi razumije. Tako, jedni to čine iz tradicije,

16 Usp. Sacramentum Caritatis, br. 16, str. 27 – 29.17 Konstitucija „Sacrosanctum concilium“, o svetoj liturgiji, u: II. vatikanski koncil, Do-kumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., br. 59, str. 37.18 Isto, br. 60, str. 37 – 3919 Usp. Sacramentum Caritatis, br. 16, str. 27 – 29.


75

drugi zbog članova šire obitelji, a treći iz želje za predstavljanjem novorođenčeta rođacima i prijateljima.20 Do određene mjere ovi i slični prigovori mogu se i moraju uzeti u obzir kod ozbiljnog pasto-ralnog planiranja, pa tako i u našem slučaju mjerenja javnopojavne dimenzije vjere. Ipak, pri tomu se ne smije evangelizaciju vremenski ograničiti na predsakramentalno vrijeme, a vjeru potpuno počovje-čiti i profanirati ili pak svesti na magijski čin. Sakramentalna milost je čist i nezasluženi dar Trojedinog Boga „kojoj nije potrebno neko ovjerovljenje da bi postala djelotvorna.“21 Duh Sveti trajno, sna-gom Evanđelja čini da se Crkva pomlađuje i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s Kristom, njezinim Zaručnikom.22 Proces evangelizacije ne prestaje obredom primanja sakramenata inicijacije, već upravo po sakramentalnoj milosti koju po njima do-biva čovjek biva osnažen i preporođen za konkretniji i intenzivniji rast i život u vjeri. Vjera se zato s jedne strane ne može naučiti, steći vježbom niti zaslužiti moralno ispravnim životom, ona je isključivo besplatni Božji dar na koji čovjek slobodnim pristankom odgovara oblikujući njome na osobnoj razini vlastiti život, a na crkvenoj/društvenoj razini živote drugih i zajednice kojoj pripada. Ali se ta-kođer s druge strane ne smije zapostaviti činjenica da sakramenti isključuju svako automatsko i magijsko djelovanje, da je njihova djelotvornost u korelaciji s osobnom vjerom pojedinca. To poseb-no dolazi do izražaja u obliku i intenzitetu daljnjeg vjerskog života nakon primanja sakramenata inicijacije i aktivnim uključivanjem u izgradnju župne zajednice i općeg dobra društva.

20 Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj za-jednici, Glas Koncila, Zagreb, 2008., br. 37, str. 30 – 31.21 Katekizam Katoličke Crkve, br. 1308, str. 343 – 344.22 Usp. Lumen gentium, br. 6, str. 97 – 99.

Godišnjak 13/2017.

76


Primanje drugih sakramenata, blagoslovina, sudjelovanje na ra-zličitim pobožnostima te aktivno življenje od njih primljene milo-sti u Crkvi/društvu jesu pokazatelji mjere dinamike rasta i razvoja vjerskog života. Ne smije se isključiti mogućnost da će netko tko je primio određeni sakrament inicijacije pa makar samo zbog že-lje roditelja ili pukog običaja nakon određenog vremena slobod-nim pristankom postupno ili odjednom ipak započeti s aktivnim vjerskim životom barem u nekom obliku. Zbog toga cjelovitost istraživanja javnopojavne dimenzije vjere na području sakramenata zahtjeva proširenje analize sa sakramenata inicijacije i na ostale sa-kramente (ženidba, sveti red, pomirenje i bolesničko pomazanje), blagoslovine i pobožnosti.

Kateheza i školski vjeronauk. Danas se nerijetko može čuti pita-nje čemu školski vjeronauk kada postoji kateheza u župi ili čemu župna kateheza kada postoji školski vjeronauk? Premda su takva i slična pitanja potpuno neopravdana, ipak se mora naglasiti da po-stoji nerazrješiva veza između kateheze i vjeronauka, ali istodobno i jasna razlika.23 Oboje imaju neizostavnu i specifi čnu ulogu odgoja u vjeri. Prema dokumentu Gravissimum educationis (1965.) kate-hetska pouka prosvjetljuje i učvršćuje vjeru, hrani život Kristovim duhom, vodi k svjesnom i aktivnom sudjelovanju u liturgijskom misteriju i potiče na apostolsko djelovanje.24 Kateheza na prvom mjestu pomaže u sazrijevanju početnog obraćenja, prvog pristaja-nja uz vjeru, pružajući mu temelj i pomoć dok ne postane živa, izri-

23 Usp. Kongregacija za kler, Opći direktorij za katehezu, Kršćanska sadašnjost i Nacional-ni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb, 2000., br. 73, str. 65. Dalje se služimo skraćenicom Opći direktorij za katehezu24 Deklaracija „Gravissimum educationis“, o kršćanskom odgoju, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., br. 4, str. 367.; Opći direktorij za katehezu, br. 84 – 86, str. 73 – 78.


77

čita i djelatna ispovijest vjere.25 Konačni joj je cilj uvesti čovjeka ne samo u dodir s Isusom Kristom nego u zajedništvo i bliskost s nji-me.26 Školski vjeronauk polaže dinamičan kvasac evanđelja na su-stavan školski način kako bi ono proželo način razmišljanja učenika na području njihova odgoja, obrazovanja i kulturnog rasta. Sadržaj evanđelja zbog njegove Trojstvene utemeljenosti nije moguće pre-pustiti pukoj ljudskoj volji i tumačenju ili pak proizvoljnom srav-navanju s ostalim vjerskim učenjima te zato vjeronauk kao školski predmet koji ga prenosi nužno mora biti konfesionalan.27 Također, jer je sastavni dio školskog sustava ima za zadaću prikazati kršćan-sku poruku i događaj istom ozbiljnošću i dubinom kojima ostali predmeti predstavljaju svoja saznanja. U odnosu s drugim pred-metima je u interdisciplinarnom dijalogu te na taj način pozitivno utječe na odgojno djelovanje škole i ukupni razvoj općeg dobra.28 Učenicima vjernicima pomaže bolje shvatiti kršćansku poruku s obzirom na egzistencijalne probleme, stajališta o životu i moral-ne problema čovječanstva. Učenicima koji se suočavaju s vjerskim sumnjama pomaže otkriti što je točno vjera u Isusa Krista, koji su odgovori Crkve na njihova životna pitanja te im tako omogućuje slobodno prianjanje uz vjeru. Za učenike koji nisu vjernici školski vjeronauk poprima obilježje misionarskog naviještanja evanđelja.29

Oboje, kateheza i školski vjeronauk, svako na svoj način sadrže i doprinose ostvarenju javnopojavne dimenzije vjere te ćemo zbog toga u okviru ovoga istraživanja provesti kvantitativnu analizu žu-

25 Usp. Opći direktorij za katehezu, br. 80 i 82, str. 71 – 72.26 Usp. Isto, br. 80, str. 71.27 Usp. Isto, br. 73, str. 65 – 66.28 Usp. Isto, br. 73, str. 65 – 66.29 Usp. Isto, br. 75, str. 67 – 68.

Godišnjak 13/2017.

78


pne kateheze i školskog vjeronauka, što će posebno uključivati mo-dele, učestalost, polaznike i voditelje kateheze te polaznike i vjero-učitelje školskog vjeronauka.

Udruženi apostolat. Socijalni nauk Crkve, ljubav u istini u druš-tvenim pitanjima, rasvjetljava i usavršava dinamizme društvenog ži-vota u skladu s Kristovom istinom o ljudskom društvu.30 Riječ je o nauku koji je sastavni dio evangelizacijskog služenja Crkve te ga se kao takvog „ne može poistovjećivati s nekim trećim putom u politič-kom ili ekonomskom smislu, on je jednostavno zasebna kategorija. On nije ideologija, već brižljivo izrađena formulacija rezultata po-mnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini, i to u svjetlu vjere i crkvene predaje. Njegov je osnovni cilj da tu zbilju protumači, pri čemu ispituje je li u skla-du ili ne sa smjernicama evanđeoskog učenja o čovjeku i o njegovu zemaljskom, a ujedno i transcedentnom pozivu te na temelju toga pruža putokaz kršćanskog življenja.31“ Sve ono što se tiče društvenog života „nije strano evangelizaciji i ona ne bi bila potpuna ako ne bi vodila računa o uzajamnom apelu što ga jedan drugomu stalno upu-ćuju evanđelje i konkretni, osobni i društveni život čovjeka“.32 Izme-đu evangelizacije i promicanja čovjeka duboka je povezanost. Ona je antropološkog reda „jer čovjek kome treba navijestiti Evanđelje nije nipošto neko apstraktno biće nego nosilac različitih društvenih i gospodarskih problema. Ona je i teološkog reda budući da je ne-moguće razdvojiti razinu stvorenja od razine Otkupljenja u suočenju

30 Usp. Caritas in veritate, br. 5, str. 9 – 10.31 IVAN PAVAO II. „Sollicitudo rei socialis“, u: M. VALKOVIĆ (uredio i uvod napisao), Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., br. 41. str. 610.32 Pavao VI., Evangelii nuntiandi, Naviještanje evanđelja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., br. 29, str. 25 – 26. Dalje se služimo skraćenicom Evangelii nuntiandi.


79

s vrlo stvarnim nepravdama s kojima se treba boriti kako bi se prav-da ponovno uspostavila. Ta povezanost izrazito je evanđeoskog reda, reda ljubavi: kako zapravo razglasiti novu zapovijed a ne promicati, u pravdi i istinskome miru, ispravan čovjekov rast?“33 Posebno po-godan model doprinosa promicanju i ostvarenju socijalnog nauka mogu dati različiti oblici udruženog34 djelovanja vjernika laika35 koji se na crkveno pravnom području defi niraju kao vjernička društva, a na civilnom udruge civilnog društva. „Župnici i drugi pastoralni djelatnici pozvani su članove vjerničkih društava uključivati u pasto-ralne strukture u župi. Župna pastoralna vijeća trebaju se upoznati s njihovim radom i djelovanjem, integrirati ih u život župne zajednice te osigurati da njihovi predstavnici budu članovi župnog pastoral-nog vijeća“.36 Neovisno o kojem je obliku udruženog djelovanja la-ika riječ mjera njihovog doprinosa izgradnji ljudskog društva usko je povezana s mjerom ostvarenja župe kao žive i aktivne zajednice ljubavi otvorene za sve.37 Župa je mjesto uvođenja u osobno i zajed-

33 Isto, br. 31, str. 26 – 27.34 Dokument Pavla VI. Evangelii nuntiandi donosi sedam kriterija koje je udruženi laički apostolat obvezna ispuniti kako bi se mogao tumačiti kao evangelizacijski. Hranu za svoje postojanje moraju tražiti u Božjoj riječi i iskoristiti svoj golemi ljudski potencijal te ne dopustiti da budu zavedene političkim polarizacijama i pomodnim ideologijama. Moraju trajno odolijevati napasti sustavnog kritiziranja i osporavanja. Moraju biti čvrsto poveza-ne s mjesnom Crkvom te tako izbjegavati opasnost da same sebe protumače kao jedinu pravu Kristovu Crkvu. Moraju gajiti iskreno zajedništvo s Papom i Učiteljstvom. Ne smi-ju sebe protumačiti kao one kojima je jedino upućeno Evanđelje i njegov navještaj. Mo-raju trajno rasti u spoznaji, revnosti, zalaganju i misionarskom radu. Moraju biti životno univerzalne, a ne zatvorene poput sekti. Usp. Evangelii nuntiandi, br. 58, str. 48 – 51.35 Usp. Lumen gentium, br. 31 – 35, str. 141 – 145.36 Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, br. 180, str. 109 – 111.37 Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Župna kateheza u obnovi župne zajednice, br. 1. Preuzeto s: http://www.nku.hbk.hr/dokumenti/poruke-hrvatskih-biskupa/69-zupna-katehezausluzbi (posjećeno 18. rujna 2017.)

Godišnjak 13/2017.

80


ničko iskustvo kršćanske vjere te učenja za djelovanje iz vjere u Crkvi i društvu.38 Njezine posebno pogodne strukture za rast osobnijih od-nosa, dubljeg sazrijevanja u vjeri te poticanje vjerničke zauzetosti jesu manje zajednice/skupine različitih oblika i ciljeva.39 Njihova veličina (malenkost) osigurava intimnije odnose, a šarolikost modela i cilje-va čini ih privlačnima vjernicima različitih naklonosti. Ipak, prem-da im ciljevi nisu unaprijed strogo defi nirani, ni u kom slučaju ne smiju poprimiti obilježja zatvorenih duhovnih oaza – biti dovoljne same sebi. Koliko god bile mjesto osobnog rasta njihovih članova isto toliko moraju svojim djelovanjem doprinositi razvoju i apostolatu župe. Sve one su sastavni dio župne zajednice te njihov rad mora biti koordiniran u okviru župnog pastoralnog vijeća i u suradnji s dru-gim skupinama.40 Njihov mogući pastoralni iskorak prema svijetu zahtijevao bi i civilnu legitimaciju te se može dogoditi da postupno prerastu u formalno ustrojene udruge civilnog društva.

Naglašena javnopojavna dimenzija vjerničkih društava i župnih skupina zahtjeva da u okviru našeg istraživanja provedemo analizu nji-hovog ustroja, organizacije, djelovanja, suradnje i strukture članova.

Metodološke napomene

Premda bi narav Katoličke Crkve zahtijevala istraživanje svih dekanata na području neke biskupije, jer je tek biskupija Crkva u punom smislu, ipak Baranjski dekanat je zbog više različitih povije-snih okolnosti opravdano istražiti kao zasebnu cjelinu. Poslijeratnom kolonizacijom (1945. – 1948.) tijekom koje su sustavno protjerivani

38 Usp. Isto, br. 1.39 Usp. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, br. 556, str. 260.40 Usp. Isto, br. 556, str. 260.


81

Nijemci, u Baranju su doseljavani Hrvati iz Dalmacije, Međimurja i Zagorja te su sa sobom donijeli i različita pastoralna iskustva. Dugi niz godina današnje područje Baranjskog dekanata administrativ-no je pripadao Pečuškoj biskupiji, a tek je 1971. godine pripojeno tada Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, danas Đakovačko – osječkoj nadbiskupiji41. Okupacija Baranje 1991. godine, tijekom koje su su-stavno ubijani i nasilno raseljavani i od domaćih svećenika odvajani vjernici te oskvrnjivani, otuđivani, paljeni i rušeni sakralni prosto-ri imalo je za posljedicu ponovni prekid pastoralnog kontinuiteta s ostatkom Nadbiskupije. Tek se razdoblje od završetka mirne reinte-gracije (1998.) do danas (2017.) tijekom kojega se odvijao postupni povratak vjernika, svećenika i obnova sakralnih prostora može sma-trati relevantnim za istraživanje javnopojavne dimenzije Katoličke Crkve na području Baranje te ćemo se u skladu s time i mi u okviru našeg istraživanja, vremenski ograničiti na navedeno razdoblje.

Prema posljednjem popisu stanovništva (2011.)42 na područ-ju osam baranjskih općina (Bilje, Čeminac, Darda, Draž, Jagod-njak, Kneževi Vinogradi, Petlovac i Popovac) i jednoga grada (Beli Manastir) živi 39. 420 stanovnika od kojih su 66,45% katolici, većinom Hrvati. Ipak prisutna je i nemala mađarska nacionalna manjina (15,16%) čiji je udio u nekim općinama značajno velik (Kneževi Vinogradi – 38,66%; Bilje - 29,61%; Draž – 24,57%)43, a što za sobom povlači i posebne pastoralne zahtjeve, napose jezič-ne. Katolici su raspoređeni u sedamnaest župa od kojih je jedna

41 Više o povijesti Đakovačko – osječke nadbiskupije vidi: http://www.djos.hr/index.php/mala-povjesnica (posjećeno 18. rujna 2017.) 42 Usp. Državni zavod za statistiku, Popis 2011. Jer zemlju čine ljudi, Preuzeto s: https://www.dzs.hr/ (posjećeno 18. rujna 2017.)43 Usp. Isto

Godišnjak 13/2017.

82


gradska (Beli Manastir) i šesnaest seoskih (Batina, Baranjsko Pe-trovo Selo, Bilje, Branjina, Branjin Vrh, Čeminac, Darda, Draž, Duboševica, Kneževi Vinogradi, Luč, Petlovac, Popovac, Topolje, Torjanci i Zmajevac).

Istraživanje će se provoditi tijekom dvije godine (2018. i 2019.) u dvije etape te će istom dinamikom biti objavljivani rezultati u Godišnjaku Matice hrvatske (2018. i 2019.). Provest će ga udru-ga Prijatelji svetog Martina u suradnji s Centrom za kulturu Gra-da Belog Manastira pod vodstvom Igora Jakobfi ja, predsjednika Udruge i Ede Jurića, ravnatelja Centra.

Prva etapa istraživanja (2018.)

U prvoj etapi (2018.) kvantitativno će se analizirati razvoj/stanje sakramentalne, pobožne (pučke pobožnosti), blagoslovne (blagoslov obitelji) i ukopne prakse posljednjih dvadeset godina (1998. – 2017.) u svakoj župi pojedinačno i Dekanatu zbirno, s tim da će se dijelovi o svakodnevnim i nedjeljnim euharistijama i ispovijedima, pučkim pobožnostima i blagoslovima obitelji, zbog ograničenosti objektivnog uvida u stanje većeg vremenskog perio-da, odnositi samo na stanje u 2017. godini. Podaci će se prikupljati na slijedeći način:

a) Kršteni - Uvidom u Matice krštenih

b) Primljeni u puno jedinstvo s Katoličkom Crkvom - Uvidom u knjige Primljenih u puno jedinstvo s Katoličkom

Crkvom


83

c) Prvi puta pričešćeni i ispovijedani te svakodnevne i nedjeljne euharistije i ispovjedi

- Uvidom u knjige Prvopričesnika za prvi puta pričešćene i ispovijedane te anketnim upitnikom za broj i posjećenost svakodnevnih i nedjeljnih euharistija i ispovjedi

d) Potvrđeni - Uvidom u Matice potvrđenih

e) Vjenčani - Uvidom u Matice vjenčanih

f ) Zaređeni službenici i redovnici i redovnice - Anketnim upitnikom

g) Pomazani bolesničkim pomazanjem - Anketnim upitnikom

h) Pučke pobožnosti - Anketnim upitnikom

i) Blagoslovi obitelji - Anketnim upitnikom

j) Preminuli - Uvidom u Matice umrlih

Druga etapa istraživanja (2019.)

U drugoj etapi (2019.) kvantitativno će se analizirati stanje žu-pne kateheze, školskog vjeronauka, skupina unutar župe i vjernič-kih društava/udruga civilnog društva u 2018. godini u svakoj župi

Godišnjak 13/2017.

84


pojedinačno i Dekanatu zbirno. Podaci će se prikupljati na slijedeći način:

a) Sakramentalna kateheza - Anketnim upitnikom

b) Ostali oblici kateheze - Anketni upitnik

c) Školski vjeronauk - Uvidom u školsku dokumentaciju

d) Skupine unutar župe - Anketnim upitnikom

e) Vjernička društva/udruge civilnog društva - Uvidom u Registar udruga i anketnim upitnikom

Literatura:

Benedikt XVI., Apostolsko pismo Porta fi dei, preuzeto s: http://www.zg-nadbiskupija.hr/mobile.aspx?id=7219

Benedikt XVI., Caritas in veritate Ljubav u istini, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis Sakrament ljubavi, Kršćanska sa-dašnjost, Zagreb, 2008.

Benedikt XVI., Deus caritas est Bog je ljubav, Kršćanska sadašnjost, Za-greb, 2006.


85

Deklaracija „Gravissimum educationis“, o kršćanskom odgoju, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb, 1993.

Dekret „Apostolicam actuositatem“, o apostolatu laika, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

Dogmatska konstitucija „Lumen gentium“, o Crkvi, u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

Druga biskupijska sinoda đakovačka i srijemska, Ti si Krist za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Đakovo, 2008.

Državni zavod za statistiku, Popis 2011. Jer zemlju čine ljudi, preuzeto s: https://www.dzs.hr/

Hrvatska biskupska konferencija, Direktorij za pastoral sakramenata u žu-pnoj zajednici, Glas Koncila, Zagreb, 2008.

Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katolička Crkve, Glas Kon-cila, 1994.

Hrvatska biskupska konferencija, Župna kateheza u obnovi župne zajed-nice, preuzeto s: http://www.nku.hbk.hr/dokumenti/poruke-hrvat-skih-biskupa/69-zupnakatehezausluzbi

Ivan Pavao II. „Sollicitudo rei socialis“, u: M. Valković (uredio i uvod na-pisao), Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

Kongregacija za kler, Opći direktorij za katehezu, Kršćanska sadašnjost i Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, Za-greb, 2000.

Godišnjak 13/2017.

86


Konstitucija „Sacrosanctum concilium“, o svetoj liturgiji, u: II. vatikan-ski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadašnjost, Za-greb, 1993.

Pastoralna konstitucija „Gaudium et spes“, o Crkvi u suvremenom u: II. vatikanski koncil, Dokumenti, Latinski i hrvatski, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb, 1993.

Pavao VI., Evangelii nuntiandi, Naviještanje evanđelja, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb, 2000.

http://www.djos.hr/index.php/mala-povjesnica

Ana - Marija Posavec : Rasap obitelji i pojedinca u romanu... Godišnjak 13/2017.

87

Rasap obitelji i pojedinca u romanu Ive Kozarčanina Sam čovjek

Ana - Marija Posavec [email protected]

Sažetak: Izlaganje će prikazati propast modernoga individualca u kon-tekstu neksusne obitelji na primjeru bildungsromana međuratnog razdoblja – Sam čovjek Ive Kozarčanina. Problematika dekonstruirane obitelji i rasap tradicionalne obiteljske zajednice u teorijskoj će se podlozi rada osloniti na teze sociologa Edmunda Leacha (1967.) koji prikazuje nukleusnu obitelj izo-liranom zajednicom, te R. D. Lainga (1976.) što takvu zajednicu imenuje neksusom u kojemu vladaju zakoni recipročne interiorizacije i pokoravanja – psihološki štetni procesi u razvoju identiteta individue, njegove socijaliza-cije te budućeg funkcioniranja u društvu. Multiperspektivni karakter rada omogućit će pozivanje na psihoanalitički pristup fi gurama obiteljske zajed-nice (uloga i funkcija oca, majke, sina/kćeri) te problematiziranje njihovih međuodnosa; teorije autoriteta, obitelji i društva Ericha Fromma te kritič-kog preispitivanja roditeljskoga nasljeđa Jessice Benjamin. Kozarčaninov višeslojni roman prati razvoj pojedinca (Valentina) u provincijskoj obitelji s naglašenim patrijarhatom, ali i rušenje te slike kroz intimni doživljajni spektar ispovjednog subjekta teksta, suprotstavljenim obiteljskim, društve-nim i etičkim normama. Izlaganje će dokazati kako u Kozarčaninovu roma-nu nasljeđe disfunkcionalne imućne obitelj, uz osamljenost i otuđenost kao osnovne motivske vodilje u konstrukciji lika, implicitno uzrokuje relevantnu karakternu razlomljenost individue, ograničenost i trajnu onemogućenost

Godišnjak 13/2017.

88

Ana - Marija Posavec : Rasap obitelji i pojedinca u romanu...

u uspostavi zdravih, produktivnih privatnih odnosa, kao i funkcioniranje u široj društvenoj zajednici.1

Ključne riječi: obitelj, disfunkcionalnost, nasljeđe, Ivo Kozarčanin

Summary: Th e paper discusses the problem of the dysfunctional modern family in the context of the nexus family in the novel Sam čovjek (transl. Solitary/Lonely man) by Ivo Kozarlanin. Th e deconstruction of a traditional family community fi nds its foundation in the theses of two sociologists, Ed-mund Leach and R. D. Laing, who claim that the modern family commu-nity is ruled by two elements - reciprocal internalization and subjugation. Connected to those theses are also the theory of authority, family and society (Erich Fromm) and psychoanalysis (Sigmund Freud). Th e novel Sam čovjek is a multilayer interwar text in which it is possible to analyze and prove Leach and Laing’s theses, investigate the laws of reciprocal internalization and su-bjugation and then answer the question about the conclusion on the specifi c characterization of Valentin (the protagonist) as an individualistic human result of the family disintegration.

Key words: family, dysfunctionality, heritage, Ivo Kozarčanin

Sam čovjek Ive Kozarčanina svojevrsni je bildungsroman među-ratnoga razdoblja, objavljen 1937. godine. Ključno je to razdoblje, prema Krešimiru Nemecu (Nemec, 1998: 221), za uspon hrvat-skog analitičko-psihološkog romana i lirskog romana, koji nastoji sintetizirati elemente realizma s modernističkom introspektivnom mimezom i novim tehnikama. Retrospektivna rekonstrukcija ži-vota protagonista Valentina, čiji je unutrašnji monolog vodeća nit, uzdiže osamljenost modernoga individualca na razinu svijesti. Sje-

1 Sažetak je objavljen u knjižici sažetaka Prvog književnog simpozija pod nazivom Feno-men obitelji u književnosti 20. stoljeća u organizaciji Studentskoga književnog kluba Aleph, Filozofskoga fakulteta Osijek, 2017. godine.


89

ćanje na odrastanje i obitelj osvjetljava njegove postupke te uka-zuje na mogućnost kritičkog preispitivanja roditeljskoga nasljeđa. Ono je uvjetovano s društvene strane odnosom pojedinca prema autoritetu (najčešće odnos otac-sin, otac-majka, majka-sin), dakle, svojevrsnim generacijskim determinizmom te odnosom pojedinca i društva.

Sa sociološkoga očišta2, umjesto donekle idealizirane nukleusne obitelji (o kojoj progovara G. P. Murdock i prikazuje ju multifunk-cionalnom institucijom, prijeko potrebne društvu, s istaknutom mnogostrukom korisnošću i u svim njezinim modifi kacijama), Ed-mund Leach postavlja tezu o modernoj izoliranoj obitelji gdje tije-sno isprepletena narav članova rađa mržnju što se nerijetko izražava putem sukoba, najprije u obitelji, onda i u društvu. To dokazuje u djelu Razulareni svijet 1967., a na tu se ideju nadovezuje teza R. D. Lainga, koji se bavi proučavanjem interakcije unutar obitelji i razvijenim značenjima u tom kontekstu te oblikuje, suprotno mo-delu nukleusne obitelji tzv. model neksusne obitelji.

Riječ je o zajednici u kojoj vladaju procesi recipročne interio-rizacije i pokoravanja. U takvoj zajednici članovi obitelji postaju dio jedan drugoga i obitelji kao cjeline; Najvažnija je briga neksusa, smatra Laing, recipročno uvažavanje; svaki se član obitelji brine što onaj drugi misli, osjeća i čini (1962.). Unutar neksusa postoji ne-prekidni, neumorni zahtjev za uzajamnom brigom i pažnjom, ali je posljedica obiteljske zatvorenosti i takvoga stanja golemi potencijal za uzajamno ranjavanje – članovi su obitelji u posebno ranjivom položaju. Unutar te zajednice prisutni su psihološki štetni procesi

2 Teze G. P. Murdocka i Edmunda Leacha skraćeno su prikazane u studiji Sociologija : teme i perspektive (2002.)

Godišnjak 13/2017.

90


u razvoju identiteta individue, njegove daljnje socijalizacije, odno-sno, funkcioniranja u društvu. Najmlađa fi gura u obitelji je dijete, čiji se karakter oblikuje prema karakteru roditelja te se kao njihov odjek nadalje razvija, smatra Fromm (Fromm 1980: 15); a nadove-zujuć je i na autoritet neksusne obitelji, koja se prikazuje, posebno pri raspadu patrijarhata, jednako disfunkcionalnom.

To se može promotriti i na primjeru romana Ive Kozarčanina. Valentinova ispovijest prikazuje obitelj u kojoj se, tijekom odrasta-nja i sazrijevanja, formirao njegov karakter, dakle, osobni identitet – zajednicu su činili otac, majka i on sam (donekle izolirana obitelj, bez većih vanjskih utjecaja, bez komunikacije s rođacima, daljnjom rodbinom...). Majka predstavlja pasivnu ženu bez vlastitog Ja, sa-svim podređenu ocu kao autoritetu obitelji i prvom posredniku društvenog/ kolektivnog autoriteta. Očev autoritativni identitet potvrđuje njegova snalažljivost te potencijalni trgovački zanat. Do-brostojeća obitelj, lišena emocionalnih impulsa i međusobnog ra-zumijevanja, osiromašena je već smrću majke dok je Valentin bio dječak. Traumatično iskustvo gubitka majke, koja ga je svojevre-meno krivila zbog vlastite nesreće (upitno je i poimanje majčin-stva u tradicionalnoj obiteljskoj zajednici) – potvrđuje Laingovu teoriju o emocionalnoj zatočenosti osobe u neksusu te recipročnoj interiorizaciji gdje je obiteljski prostor zapravo plodno tlo za me-đusobno povrjeđivanje, ranjavanje i stvaranje traume. Procesom interiorizacije kojim je neksus inače obilježen, Laing smatra štetnim jer ograničava razvoj vlastitog ja (prema Freudu – sprječeno je dalj-nje obrazovanje Nad-Ja). Valentinov Nad-Ja stoga crpi iskustveni impuls od Nad-Ja roditelja, što znači da su prisutni procesi poisto-vjećivanja/introjekcije/pounutrenja osobine osoba koje su preuzete kao modeli (roditelji). Dio majčinoga iskustva i očeva emocional-


91

na hladnoća obrasci su usvojenoga ponašanja i temelj Valentinova oblikovanja kao modernoga pojedinca koji se, zbog takvih prilika svjesno otuđuje, u kasnijem životu čak i od voljene osobe. Oskvr-nuće uspomene na pokojnu majku ponovnom očevom ženidbom i zgrtačkom orijentacijom karaktera (Fromm 1984: 67), još je jedan udarac na dječaka u razvoju. Naizgled upotpunjena obitelj s novom očevom suprugom, unosi još jači razdor u novooblikovanom nek-susu jer maćeha nije slična pokornoj majci, već je moderna, donekle emancipirana, no jednako nezadovoljna žena koja najprije iskoriš-tava i naposljetku uništava Valentinova oca, ali Valentinu predstav-lja svojevrsni predmet žudnje.

Valentinov odnos prema autoritetu dvojake je naravi – on sum-nja u očev autoritet, ali izvršava očeve zapovijedi jer od nj strahuje, naizgled mu nije stalo do očeve riječi, ali u kasnijem razvoju pro-pituje izostanak pohvale; propituje cjelokupno genetsko nasljeđe i tragiku s kojom je suočen od najranije mladosti:

To što me je taj čovjek nazvao njegovom krvlju i štenetom, koje treba gaziti, te što je očito prenosio i na mene mržnju, koju je gajio prema ocu (učinilo mi se da sam ga češće viđao u očevu dućanu, ali tada uvijek vrlo tihog i poniznog, s punim rukama mjenica i nekih žutih, starih računa i obveznica) budilo je u meni neki naročiti strah i potištenost. Dani su išli i sa svakim danom zorila je u meni sve više spoznaja, da je porodica kojoj pripadam, prokleta, i da sam s njom proklet i ja. (Kozarčanin, 1998: 69.)

Na tu je tezu moguće nadovezati i Frommovo razmišljanje – o trenutku nestanka autoriteta od kojega pojedinac strahuje, te na-vodi da je nada u samostalnost i nezavisnost (svjesno ili nesvjesno)

Godišnjak 13/2017.

92


povezana s očevom smrću. Valentina očevo samoubojstvo pogađa; autoritet kojega se bojao je nestao, ali ne dolazi do oslobođenja, već do još veće dezorjentiranosti. Freud je smatrao da se čovjek može prilagoditi kulturi koja je prožeta uzajamnim nepovjerenjem i ne-prijateljstvom članova, no na tu se prilagodbu može regairati tako da pojedinac postaje slab i duhovno sterilan, odnosno, može razviti svojevrsne neurotske simptome. Ponovno se potvrđuje Laingova iznesena teza da se u neksusnoj obitelji podižu barijere u odnosu na izvanjski svijet, a gubitkom autoritetnoga stupa (otac) – pojedinac je korak bliže identitetskom rasapu. Očevom smrću, model neksu-sne obitelji nestaje jer je kao pojedinac prepušten samome sebi.

Valentinov primjer potvrđuje i Laingov navod da svatko nosi u sebi model vlastite obitelji, a isti se zrcali u odnosu s ostalim osobnostima, dakle, u kontekstu uspostavljanja odnosa s drugima. Utjecaj ostalih predstavnika društva, svojevrsni autoriteti (profesori s kojima se junak susreće) ne mogu zamijeniti autoritet oca, niti se na nj nadograditi. Prema svima Valentin iskazuje odbojnost, ne razumijeva svijet oko sebe (koji je i sam u procesu dekonstrukcije), ne ostvaruje zdrave prijateljske odnose, već osjeća i tumači kako je sve postojeće u urotničkom odnosu spram njega. Onemogućena je istinska autonomija vlastitoga ja, kao i razvoj pojedinca u samostal-nu, čvrstu ličnost.

Patogena posljedica raspadnute neksusne obitelji očituje se i u Valentinovom braku s Bugom. Tu se naziru karakterno-identitet-ske crte krajnjeg ljudskog proizvoda disfunkcionalne neksusne obi-telji, a to je, prema Laingu u većoj ili manjoj mjeri - shizofrenik. Laing ne prikazuje shizofreniju vrstom ludila, nego posve razu-mljivom posljedica interakcijskih odnosa u neksusnoj obitelji. Je li


93

Kozarčaninov Valentin u svom odrastanju (s krajnjim rezultatom otuđenja koje se pečatira ubojstvom) svojevrsni shizofrenik s po-čeka dvadesetoga stoljeća i iskazuje li shizofrene deluzije, halucina-cije, društvenu i radnu disfunkciju, neorganizirano i neprimjereno ponašanje, emotivnu zatupljenost – moguće je opaziti, analizirati i potvrditi ponajprije u lirskom mračnom i stilskom literarnom nanosu u romanu; u Valentinovom odnosu s radnim kolegama u Statističkom uredu, profesorima na sveučilištu, Buginim ocem te emocionalnom vezom s, na neki način jednako shizofrenom i iskustvenim obiteljskim naslijeđem obilježenom Bugom u braku. I institucija je braka, moguće je naslutiti, nakon Bugina pristaja-nja, osuđen na propast. Finale romana obilježava Bugina nevjera te Valentinovo konačno rješenje – njezino ubojstvo. To je umetnuti kadar odvajanja Valentina od samoga sebe – odmak sebe od sebe gdje je otuđenje tekstualnog subjekta na najvišem stupnju:

Kad sam skinuo kaput i šešir, mene je jednostavno nestalo. Ili sam propao u zemlju, a to znači da se još i danas događaju čudesa, ili sam se nekuda sakrio, dok se sve ne razjasni i ne mine oluja (jer ja sam uvijek bio kukavica). Čovjek, koji je sat poslije toga izašao iz našega stana, nosio je doduše moje odijelo, bio je visok kao ja i držao je jedno rame malo u zraku, kao što ga ja držim, ali to sasvim sigurno nisam bio ja. (...) Možda je načas pomislio, što ću ja reći, kad se vratim u stan i vidim, da mi je ubio ženu i prijatelja, odnio najbolje odijelo i cipele, zakrvario rublje i pod, ali onda se samo lagano osmjehnuo i pošao dalje. (Kozarčanin 1998: 237)

Nezaobilazno je prisjetiti se i riječi priređivača romana Gora-na Rema (Kozarčanin 1998: 10), koji navodi kako je Sam čovjek, dakle, sam Valentin, u procesu odrastanja naglašeno osviješten u

Godišnjak 13/2017.

94


praćenju sudbine koja mu je upisana kao ponavljanje dijelova živo-ta oca i majke. Nažalost, Valentin ne predstavlja fi guru modernog pojedinca te intelektualca koji bi trebao, prema teoriji Jessice Be-njamin, biti kadar, pri okretanju unatrag i kritičkom sagledavanju obiteljskog/sudbinskog naslijeđa isto odbaciti te izgraditi autono-mno Nad-Ja (Benjamin, 1988:180).

Kozarčaninov Sam čovjek s Valentinom kao svojevrsnim prota-gonistom shizofrenikom - promatram rezultatom disfunkcionalne neksusne obitelji (u kojoj vladaju zakoni recipročne interioriza-cije), donosi jasni prikaz rasapa kako obiteljske zajednice, tako i modernog pojedinca – što se i potvrđuje ako tekstu pristupimo sa sociološke, psihološke i dijelom fi lozofske strane. Valentin zbog bremena obiteljskoga nasljeđa i proživljenog iskustva, ima moguć-nost kritičkog promatranja obiteljskoga nasljeđa; ali on nažalost odabire poistovjećivanje s porušenim autoritetima, bez vjere u pro-mjenu jer je samome sebi nedovoljan, ograničen mu je daljnji ra-zvitak Nad-Ja. Neksusni je prikaz obitelji nesumnjivo pesimistična vizija svijeta obitelji, koja se najprije formira i rasipa kao i njihovi proizvodi, dakle, shizofrene fi gure individualaca kakvim možemo promatrati Kozarčaninova Valentina, ali i Bugu. Temeljni Valenti-novi problemi su prevelik utjecaj procesa recipročne interiorizacije koji pri oblikovanju njegovog osobnog identiteta razvijaju traumu u odnosu na vanjski svijet, ovisnost o autoritetu prema kojemu se izražava relativno strahopoštovanje, ali ne i ljubav, pokoravanje obiteljskome nasljeđu i nemogućnost njegova otpuštanja te svjesna odluka odustajanja. Navedeno se iščitava kroz tekst, dakle Valen-tinovu ispovijest – a zrcali se i u odnosu s ostalim osobnostima u društvu koje se i samo mijenja. Na umu je imati kako neksusna obi-telj prikazana u romanu nije jedina takva obitelj, već da ih, u tom


95

vremenskom razdoblju najvjerojatnije ima mnogo, da takve obitelji recipročno zrcale sliku tadašnjega svijeta, ruše postojeće dogme i preispituju ponajviše moralne, etičke i sve druge regule društva. Model naše obitelji utkan je u nas, a nezdravi odnosi unutar te temeljne institucije stvorit će probleme u društvu, čemu kroz knji-ževni tekst svjedoči Kozarčaninov svjesno otuđen, odustajanjem obilježen i do kraja unesrećen sam čovjek.

Literatura:

Benjamin. Jessica. 1988. Th e Bonds of Love: Psychoanalysis, Feminism, & the Problem of Domination. New York

Freud, Sigmund. 1970. Uvod u psihoanalizu. Beograd

Fromm, Erich. 1963. Čovjek za sebe. Beograd

Fromm, Erich. 1980. Autoritet i porodica, Zagreb

Haralambos, Michael. Holborn, Martin. 2002. Sociologija : teme i per-spektive. Zagreb

Kozarčanin, Ivo. 1998. Sam čovjek. prir. Goran Rem, Vinkovci

Nemec, Krešimir. 1998. Povijest hrvatskog romana : od 1900. – 1945. Zagreb

Godišnjak 13/2017.

96

Timea Bockovac: Baranjske Hrvatske nošnje podravski šokci

BARANJSKE HRVATSKE NOŠNJE PODRAVSKI ŠOKCI

Recenzija

Timea BockovacSveučilište u PečuhuInstitut za slavistiku

Katedra za [email protected]

Sažetak: U recenziji je riječ o trojezičnoj fotomonografi ji pod naslovom Baranjske hrvatske nošnje podravski Šokci / Baranyai horvát népviseletek Dráva menti sokácok/ Croatian folk costumes from Baranya sokac people of Drava region koja je objavljena 2017. godine u nakladi Kulturno-umjetničkog društva Ta-nac, pod uredništvom Józsefa Szávaija. Knjiga tematizira tradicionalnu nošnju dvaju šokačkih naselja iz Mađarske s područja županije Baranja, Semartina (Alsószentmárton) i Kašada (Kásád). Uz bogatu slikovnu građu se dodaju opisi odjevnih predmeta, prikazi dvaju naselja, kao i prilog starih fotografi ja.

Ključne riječi: Semartin, Kašad, tradicionalni odjevni predmeti, fotografi je

Summary: Th is review deals with a trilingual book called Croatian folk costumes from Baranya Šokac people of Drava region which is published 2017. by Tanac cultural association. Editor is József Szávai. Topic of this book is traditional folk costumes from two Šokac Hungarian settlements from Baranya county, Semartin (Alsószentmárton) i Kašad (Kásád). It’s shows rich art material, descriptions of traditional clothes, review of two settlements and collection of old photos.

Key words: Semartin, Kašad, traditional clothes, photos

Timea Bockovac: Baranjske Hrvatske nošnje podravski šokci Godišnjak 13/2017.

97

U nakladi Kulturno-umjetničkog društva Tanac u seriji Baranj-ske hrvatske nošnje 2017. godine je izašla trojezična (hrvatsko-ma-đarski-engleski) knjiga pod naslovom Podravski Šokci koja temati-zira tradicionalnu nošnju dvaju baranjskih naselja iz Mađarske, Ka-šada (Kásád) i Semartina (Alsószentmárton). Knjiga obujma 213 stranica, čiji je urednik József Szávai, krasi 327 fotografi ja Ákosa Kollára, Lászlóa Körtvélyesija i Józsefa Szávaija.

Knjiga je koncipirana na način kako bi svim zainteresiranim čitateljima pružila sve potrebite informacije o odabranim naselji-ma, stoga se odmah na prvoj stranici donosi zemljovid na kojem se određuju naselja Kašad i Semartin. U Kašadu i danas žive Hrvati, ali Semartin je tragičan primjer iseljavanja i kompletne promjene narodnosne strukture naselja.

Prvi dio knjige čine 54 fotografi je pod naslovom Očima fotogra-fa po izboru Lászlóa Körtvélyesija, dok se u drugom dijelu prikazu-je šest fotografi ja koje ovjekovječuju semartinski svatovski običaj, točnije spremanje, odijevanje mlade, a autor im je Ákos Kollár.

U etnografskom smislu najzanimljiviji dio je uradak urednika, niz fotografi ja na kojima se iz bliza prikazuju detalji muških košu-lja te prsluka i pregača, kao i ženske nošnje, među njima košulje, rubine, rubinke i oplećci, krilca, pregače, obojci, suknje, pojasevi, prsluci, kožusi, krpa (velika ženska marama), mašlija, ćilim, nakit i kapica, a i obuća poput čarape i ćose. Opisi su detaljni i preci-zni, npr: pod brojem 121 čitamo sljedeće: „detalj stražnje suknje polusvečane košulje „odničica“ ( za mladu ženu) starijeg tipa od fi nog domaćeg lanenog platna, ukrašena po širini blizu donjeg ruba tehni-kom brojenja niti, pružankom izvezena s crnim, plavim, crvenim pa-

Godišnjak 13/2017.

98


mučnim koncem, uzduž ručno heklanom bijelom pamučnim koncem, uzduž ručno heklanom bijelom pamučnom čipkom, te sitnim, gustim naborima, po širini izrezom, raspletom vezen bijelim pamučnim kon-cem i dodatnim bojama.“

Posebnu vrijednost toga izdanja čine dijalektizmi, koji su se saču-vali i zabilježili u izvornom obliku, npr. trukovana, šuškane pantlike, svilom našita, motiv kalenice, komošna suknja, pavunovi, servijan.

U prilogu albuma su stare fotografi je, koje se datiraju od 1898. godine te nam nude obiteljske portrete, slike s vjenčanja, poklada, crkvenih blagdana, ali prepoznajemo i trenutke radne svakodnevi-ce, napornu žetvu, tkanje ili berbu.

U sljedećem dijelu se nalazi povijesni, jezični i kulturološki prikaz naselja. Autori tekstova su Ernest Barić, Timea Bockovac, Mirjana Bošnjak, Marija Matović i Andor Vegh koji nam donose uvodne na-pomene o povijesti Šokaca i Bošnjaka u županiji Baranji u Mađar-skoj, osnovne informacije o dvije najbrojnije hrvatske narodnosne skupine baranjskih Hrvata, o njihovom doseljavanju, lokalitetu, jezi-ku i kulturnoj baštini. Posebice je zanimljivo prikazana antroponim-ska građa kašadskih Šokaca i precizni opisi odjevnih predmeta.

Popis literature nam služi kao izvor dodatnih informacija.

Knjiga završava riječima zahvale.

Ovo izdanje ima višestruku vrijednost. Naime, osim bogate et-nološke likovne zbirke, ona sadrži i značajnu prikupljenu jezičnu građu te uz trojezični popis odjevnih i uporabnih predmeta navodi i dijalektalne nazive, kao i detaljan opis motiva, ukrasa i načina

Timea Bockovac: Baranjske Hrvatske nošnje podravski šokci Godišnjak 13/2017.

99

izrade, a to prije nismo mogli pronaći u ovako sustaviziranom obli-ku, pogodnim za daljnja istraživanja.

U knjizi se nalazi i pjesma Semarćanke Anke Matović-Gátai, koja kao svojevrstan memento upozorava na nestajanje baranjsko-šokačke baštine Hrvata u Mađarskoj.

Putujem

U mislima putujemPreko šuma i njiva

Vozim se druskavim putevimaI tako dođem

Do malog sela veselaMojeg rodnog Semartina

Tu imaJabuka i šljiva

I svakaki’ lakrdijaKroze selo vodi drumA u kućama se nađe

I koji podrumU podrumuVino rumeno

Na Šokici ruvo šarenoNa žuto je očapana

Kuća naša a na plavoOfarbana kapija i vraca

Godišnjak 13/2017.

100


Pred kućom ledinka zelenaA kraj plota

Red dudova šarenaKad sazrije dud

Odrmaju ga CigankePo selu svud

Ima još kuća žut’ i b’jeliI u njima Šokci veseliRakiju piju šljivovicuI ljubu čestitu Šokicu

Svako jutro po svem seluVideć djecu veselu

Žuru se u škulu staruDa nauču svaku tajnu

Kraj škule stoji crkva malaSvake nedelje puna je žaraTu su se pjevale pjesme sveteKak’ se danas pjevaju r’jetke

To je prošlost od davninaIz oni pedeseti’ godinaTu Šokaca više nemaTo je samo uspomena

I tako dođem na kraj selaDo groblja naši’ pradjedovaTu počiva Šokadija moja

Daj njim Bože mira i pokoja

Petar Tokić: O radu Ogranka u 2016. godini Godišnjak 13/2017.

101

O radu Ogranka u 2016. godini

Petar Tokić[email protected]

Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru započeo je ak-tivnosti u 2016. godini organizacijom redovne Skupštine koja se održala 5. veljače. Uz redovite izvještaje o radu i fi nancijama, Skup-ština je usvojila i plan i program rada za 2016. godinu koji je, do usvajanja novog, bio dostupan na mrežnim stranicama Ogranka.

U mjesecu ožujku obilježeno je šest mjeseci druženja i čitanja knjiga kroz Klub čitatelja Ogranka Matice hrvatske u Belom Ma-nastiru. U Klubu čitatelja desetak zaljubljenika u pisanu riječ oku-plja se jednom mjesečno na druženjima na kojima pričaju o pro-čitanoj knjizi. Kroz rasprave o knjigama, raspravlja se o vlastitim životima, društvu koje nas okružuje i aktualnim problemima. Želja sudionika Kluba je afi rmirati knjigu i među mlađim generacijama. Svaki mjesec na repertoaru je druga knjiga koju predlažu članovi Kluba rukovodeći se različitim kriterijima: hit knjiga, klasici, obi-lježavanje godišnjica i sl.

Dana 18. ožujka organizirano je i predstavljanje djelovanja i rada Ogranka u mjestu Darda. Zainteresirani građani mogli su se upoznati s djelovanjem Matice hrvatske i Ogranka te naslovnima matičinih izdanja i izdanja u nakladi Ogranka. Ogranak su predsta-

Godišnjak 13/2017.

102

Petar Tokić: O radu Ogranka u 2016. godini

vili Petar Tokić, Kornelija Pacanović Zvečevac i dr. Stipan Kovačić koji je ujedno bio i „domaćin“ predstavljanja u Dardi.

Predsjednik Ogranka Petar Tokić dana 12. travnja predstavio je rad Ogranka u radijskoj emisiji ‘Brifi ng na valovima Radio Bara-nje’. Gost emisije bio je i Miloš Grubić, prof., ravnatelj Umjetničke škole u Belom Manastiru. U emisiji je bilo riječi o aktualnostima u radu Ogranka i o djelovanju Umjetničke škole u Belom Manastiru.

Posjet Vukovaru te Muzeju vučedolske kulture i Gradskom mu-zeju Vukovar organizirana je 16. travnja. Pedesetak članova i prija-telja Ogranka posjetilo je grad heroj i obišlo vrhunske postave dva vukovarska muzeja nakon čega je uslijedio susret s predstavnicima Ogranka Matice hrvatske u Vukovaru, predsjednicom Lidijom Mile-tić, prof., i članom Predsjedništva Petrom Elezom. Tom je prigodom dogovorena daljnja suradnja i uzvratni posjet vukovarskog Ogranka.

Slika 1. Članovi Ogranka na arheološkom lokalitetu Vučedol

Petar Tokić: O radu Ogranka u 2016. godini Godišnjak 13/2017.

103

Dana 11. lipnja na Trgu slobode u Belom Manastiru organizira-na je šahovsku simultanka s viceprvakom Hrvatske velemajstorom Antom Brkićem. Na 15 ploča Ante Brkić, član Šahovskog kluba Vinkovci, istovremeno je igrao protiv amaterskih šahista s područja Baranje. Ovaj atraktivan šahovski susret na otvorenom održao se zahvaljujući članu Predsjedništva Ogranka dr. Davorinu Bubalo-viću na čiji nagovor je velemajstor Brkić i došao u Beli Manastir.

Predstavljanje 12. broja Godišnjaka održano je 13. studenog u prostoru Etnološkog centra baranjske baštine, Kralja Tomislava 70 u Belom Manastiru. Tekstove za novi broj Godišnjaka urednika Željka Predojevića dali su dr. sc. Jacqueline Balen, Ivica Getto, dr. sc. Denis Njari, Davorin Taslidžić, Helena Ivičin, prof. dr. sc. Milo-van Tatarin, Đuro Franković, Ana-Marija Posavec, Željko Predoje-vić, Maja Sambolec Brdarić, Gabriela Feher, Zdenka Baković, Petar Tokić, Krunoslav Mijatov, Dubravko Marijanović i Bartol Zveče-vac, a naslovnicu je potpisao Mario Romulić kao i u prethodnih 11 brojeva.

Zadnja aktivnost Ogranka u 2016. godini održala se 8. prosinca u prostorima Etnološkog centra baranjske baštine, kada je Ogranak ugostio nagrađivanu osječku spisateljicu i prevoditeljicu Ivanu Šo-jat. Druženje u organizaciji Kluba čitatelja Ogranka Matice hrvat-ske u Belom Manastiru i Centra za kulturu Grada Belog Manastira vodila je Ana-Marija Posavec, a govorilo se o zbirci poezije, eseji-ma, pričama i romanima Ivane Šojat među kojima ističemo naslov “Emet i druge priče” izdan 2016. godine u nakladi Fakture.

Ogranak je 2016. godinu zaključio sa 108 članova.

Godišnjak 13/2017.

104

In memoriam: dr. sc. Ive Mažuran (1928.-2016.)

IN MEMORIAM: dr. sc. Ive Mažuran (1928.-2016.)

Amícus ánimae dimídium1

ZALJUBLJENIK U RAVNICU

Davorin Taslidžić[email protected]

U smiraj 16. prosinca 2016. u 89. godini napustio nas je dr. sc. Ive Mažuran, iznimni hrvatski povjesničar, pisac, arhivist i muzealac.

Rođen 23. studenoga 1928. godine u Brušanima kod Gospića (Lika), gimnaziju pohađa u Osijeku i Zagrebu. Povijest je studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Zagreb gdje je također i doktorirao 1990. godine. Na poticaj prof. dr. sc. Nade Klaić prijavio je 1963. godine doktorsku tezu. Prof. dr. sc. Jaroslav Šidak bio je protiv, jer je smatrao da se o Slavoniji u X. i XI. sto-ljeću nema što pisati. Zbog navedenih okolnosti odgađa stjecanje doktorata do 1990. godine.

Nakon završetka studija, u Muzeju Slavonije u Osijeku počinje se baviti znanstvenim i istraživačkim radom te kao kustos muzeja radi od 1954. do 1960. godine. Zatim radi kao arhivist u Histo-rijskom arhivu u Osijeku od 1960. do 1969. godine, a kao ravna-

1 “Prijatelj je polovica duše”, Horacije

In memoriam: dr. sc. Ive Mažuran (1928.-2016.) Godišnjak 13/2017.

105

telj od 1969. godine. Od 1970. godine do umirovljenja 1. ožujka 1994. godine urednik je u Školskoj knjizi u Zagrebu. U Osijeku je deset godina, od 1962. do 1972. godine, bio urednik književnog časopisa Revija Ogranka Matice hrvatske u Osijeku.

Početkom 1961. godine izabran je za glavnog urednika Revije, književnog časopisa Ogranka Matice hrvatske u Osijeku. Zatečen takvom odlukom bavio se radom u Arhivu i nastavom u školi. S nekih 20 članova Matice hrvatske uz nesigurna fi nanciranja, nedo-statak prostora i opreme za uredništvo, a još više pomanjkanje ljudi od pera nije moguće izdati časopis. Unatoč svemu što je u svoju obranu rekao, odluka se nije mijenjala. Navodno će urednički od-bor obavljati velik dio posla.

Od tiskanja drugoga broja časopisa shvatio je da nema ništa od silnih obećanja i lakoće izdavanja Revije kao dvomjesečnika. Jedino upornim i samoprijegornim radom mogao je osigurati potreban novac kao uvjet njezine opstojnosti (tisak).

Suočen s grubom stvarnošću ponudio je ostavku na dužnost urednika. Vodeći članovi Ogranka Matice hrvatske u Osijeku go-vore mu neka nipošto ne napušta Reviju, pogotovo u odnosu na političko ozračje, budući da neki nikako ne žele Maticu hrvatsku u Osijeku. Drukčije rečeno, trebalo je ostati i svjesno izazivati sudbi-nu, zapravo obilaziti gradske vlasti i moljakati novac za svaki broj časopisa i simbolične autorske honorare. Jednako tako trebalo je voditi prepisku s ljudima od pera i plaćati poštarinu. Primao je vrlo oštre prigovore autora za sramotno male honorare.

U takvim okolnostima, svjesno zanemaruje istraživanje povijesti Osijeka i Slavonije. Ali nipošto ne odustaje, nego samo odgađa do odlaska u Arhive u Beču i Budimpešti.

Godišnjak 13/2017.

106


Punih jedanaest godina bio je bez ikakve novčane naknade za uredničke poslove. Žalosno, ali istinito. Uredio je 65 svezaka Revije.

Ive Mažuran je među sto svojih znanstvenih članaka posebnu pozornost posvetio povijesti stanovništva istočne hrvatske ravnice u razdoblju ranog novog vijeka. Poglavito je važan onaj popis naselja južne Baranje iz 1628. i drugi iz 1695. odnosno 1698. godine. Pod-ručje južne Baranje tijekom ranog novog vijeka doživljava iznimno značajne političke, ali i ekonomske promjene, a koje su uzrokovane osmanskim osvajanjima tijekom prve polovice 16. stoljeća. Punih 161 godinu vladaju Osmanlije ovim područjima i tek krajem 17. stoljeća prostor se vraća u krilo Habsburške Monarhije. Bjelodano je da su ti procesi imali bitnog utjecaja na demografske promjene, a navedeni popisi Ive Mažurana osigurali su nam mogućnost utvrđi-vanja, kao i usporedbu s nekim demografskim obilježjima područja južne Baranje u razdoblju osmanske vladavine, a i nakon oslobođe-nja od osmanske vlasti. Istovremeno ti popisi sadrže takve podatke koji su bitni za moguću analizu gospodarskih prilika u prostoru. Sami zbirni popisi trgovišta i sela u nahiji Branjin Vrh iz 1629. godine donose imena mjesta, zatim broj seljačkih kuća (posjeda) i to u svakom mjestu, tko su im vlasnici, koja su mjesta trgovišta i drugo. Poslije oslobođenja prostora bitkom kod Nagyharsánya, 12. kolovoza 1687. godine područje južne Baranje dolazi pod vlast, odnosno upravu Ugarske komore koja je započela njezino uređenje pa je u tu svrhu 1695. godine po selima izvršila popis cjelokupnog stanovništva s pripadajućim posjedima da bi 1698. godine bio izvr-šen popis mjesta Darde.

Ive Mažuran je objavio gotovo 100 znanstvenih i stručnih rado-va i više od 20 knjiga i monografi ja, te se bavio uredničkim poslo-vima u Školskoj knjizi Zagreb gdje je uredio više stotina udžbenika,

In memoriam: dr. sc. Ive Mažuran (1928.-2016.) Godišnjak 13/2017.

107

stručnih i znanstvenih knjiga i monografi ja. Mažuranov znanstveni i istraživački rad je većinom o prošlosti grada Osijeka, Slavonije i Baranje, posebno u razdoblju osvajačkih ratova i osmanske vla-davine, te vremenskom razdoblju u Slavoniji neposredno nakon oslobodilačkih ratova protiv Osmanskoga Carstva.

I zato je njegov odlazak iz Osijeka u Zagreb bio vrlo važan za njegov budući život. Postao je bliži europskim arhivima, novim spoznajama, otvorenim temama…

Za povijest Baranje iznimno je vrijedno to što je Ive Mažuran istražio i napisao:

• Ive Mažuran, Zbirni popis trgovišta i sela u Nahiji Baranyavár, Burunovar (Branjin Vrh) iz 1628. godine, Osječki zbornik, broj 29, Osijek, 2009., 177-180.

• Ive Mažuran, Popis Darde i nekih naselja u Baranji 1695., od-nosno 1698. godine, Glaskik Arhiva Slavonije i Baranje, broj 1, Osijek, 1991., 11-35.

• Ive Mažuran, Stjepan Sršan, Davorin Taslidžić, Stoljeća op-stojnosti - simbol Savojski, Povećalo, časopis za povijest i pro-sudbe o povijesnoj zbilji i kulturu naslijeđa, broj 1, Beli Ma-nastir, 2004. 9-50.

U jednom razgovoru s novinarom ‘Glasa Slavonije’ u vrijeme održavanja znanstvenog skupa „Doprinos dr. Ive Mažurana hrvat-skoj historiografi ji“ u Osijeku 3. prosinca 2013. godine na pitanje: Koliko je istinita izreka da je povijest učiteljica života (Historia est magistra vitae)? Mažuran je mudro odgovorio: Ha, tako se kaže. No, ja ipak, ne bih tako rekao... Jednostavno, jer se gotovo uvijek prevarimo. Ili prevare nas. (smijeh).

Godišnjak 13/2017.

108


Baranjcima će ostati u trajnom sjećanju kao osoba koja je imala velikoga upliva u povijest, poglavito razdoblja novoga ranog vijeka koje je vrlo slabo ili gotovo nikako istraženo. Mažuranovo djelo bit će veliki poticaj mladim povjesničarima u otkrivanju novih spoznaja o životu u južnoj Baranji tijekom srednjega vijeka i ranog novog vijeka.

Akademska zajednica, znanstvena i stručna javnost te svi njegovi suradnici pamtit će ga kao iznimnoga čovjeka, znanstvenika, onog koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj historiografi ji, ali isto tako i u historiografi ji zemalja našega okruženja.

Slika 1.

Fotografi ja: D. Kibel

Željko Predojević: In memoriam: Jelka Mihaljev (1924.-2016.) Godišnjak 13/2017.

109

IN MEMORIAM: Jelka Mihaljev (1924.-2016.)

dr. sc. Željko PredojevićKatedra slovanských fi lológií

Filozofi cka fakultaUniverzita Komenského v Bratislave

[email protected]

Jelka Mihaljev, preminula učiteljica u miru iz sela Draž u Baranji, jedna je od rijetkih lokalnih zapisivačica tradicijskoga načina života baranjskih Hrvata koja je tome posvetila cijeli svoj život, a aktivno je zapisivala od sredine tridesetih godina dvadesetoga stoljeća.

Rođena je 1924. godine u Dražu gdje je i završila četiri razre-da osnovne škole, zatim Žensku realnu gimnaziju u Osijeku, te u vrijeme Drugog svjetskog rata i mađarske okupacije Baranje svoje školovanje nastavlja u mađarskoj gimnaziji u Somboru gdje je ma-turirala 1942. godine. Višu pedagošku školu završila je u Zagrebu, a od 1948. godine postala je učiteljica u Dražu gdje je predavala hrvatski jezik i povijest u višim razredima.

Autorica je niza radova izdanih u revijama Đakovačkih vezo-va, zatim knjige Hrvatski baranjski vez (2000) u kojem govori o tradicijskom tekstilotvorstvu baranjskih Hrvata. Svoj dugogodiš-nji prikupljački rad objavila je u knjizi Proletilo dvanaest golubova:

Godišnjak 13/2017.

110

Željko Predojević: In memoriam: Jelka Mihaljev (1924.-2016.)

Predajna kultura baranjskih Hrvata (2012) izdanoj u rodnom joj Dražu. Knjigu su recenzirali Vlasta Šabić i Josip Barlek. Na 370 stranica autorica je dala pregled cjelokupne tradicijske kulture ve-ćinom podunavskih, ali i podravskih Šokaca. Podijeljena je u više poglavlja od kojih su najvažnija i najopširnija poglavlja Stanovanje u kojem nam autorica opisuje od izgleda šokačke kuće, okućnice, poslova do igara. Slijedi poglavlje Običaji tijekom godine gdje nam se opisuju oni godišnji običaji koji su se odvijali svake godine u određeno vrijeme (poglavlja: Božić, Vinceška, Ulice, Prelo, Pokla-de, Uskrs, Kermenc, Kraljice, Žetveni običaji, Vršidba i Pudarina). Zatim slijedi poglavlje o životnim običajima u kojem se opisuju običaji vezani uz rođenje, smrt, svadbu te donosi i stihove narod-nih pjesmama vezanih uz ove običaje. Nakon toga slijedi poglavlje vezano uz narodnu nošnju u kojem nam autorica uz potanki opis nošnji za svaku prigodu opisuje i kako su nošnje tkane.

Cijela knjiga je prožeta usmenom književnošću, posebice usme-nom pjesmom. Autorica pjesme uvrštava u sam tekst kako bi pri-kazala kako je narod opjevao ono o čemu ona piše, primjerice kada govori o životnim običajima uz smrt, prenosi naricaljke i takvom metodologijom se vodi kroz cijelu knjigu. No, donosi i posebno poglavlje Pjesme u kojem ima tematskih zapisa bećaraca: o selima, o gajdama i gajdašima, o tamburicama, o kolu, o mjesečini, o voću, o cvijeću, o inoćama, o narodnoj nošnji, o pletenicama, o vinu, o ribama, i o svinjokoljama. Osim bećaraca, Mihaljev je zapisala i uspavanke i šaljive pjesme, ali donosi i pozamašan broj pjesmama koje je svrstala u kategoriju razne pjesme. Autorica je zapisala i 6 proznih narodnih tekstova u posebnom poglavlju Pripovijetke, no kroz knjigu donosi još proznih tekstova, tako sama knjiga i otpo-

Željko Predojević: In memoriam: Jelka Mihaljev (1924.-2016.) Godišnjak 13/2017.

111

činje predajom o tome kako su šokačka naselja dobila svoje tradi-cijske toponime.

Svojim prikupljačkim radom zadužila je hrvatsku etnologiju i možemo reći čak da je i postavila temelje za daljnja istraživanja vezana uz tradicijsku kulturu baranjskih Hrvata, a posebice podu-navskih Šokaca.

Bibliografi ja Jelke Mihaljev:

Mihaljev, Jelka. 1971. „Ulice – drevni običaj Hrvata u Baranji.“ Đakovač-ki vezovi: Jubilarna revija, 1971: 21.

———. 1973. „Narodne lirske pjesme baranjskih Hrvata.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 1973: 22–24.

———. 1974. „Pudarice ne pudaru grožđe.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 1974: 23–24.

———. 1975. „Cvijeće u narodnoj pjesmi baranjskih Hrvata.“ Đakovač-ki vezovi: Jubilarna revija, 1975: 26–27.

———. 1976. „Svatovski običaji baranjskih Hrvata u selima Draž, Ga-jić, Topolje, Podolje, Duboševica.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revi-ja, 1976: 38–40.

———. 1978. „Selo Draž u Baranji“. Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 1978: 10.

———. 1979. „Josip Šajka – učitelj u Dražu.“ Đakovački vezovi: Jubilar-na revija, 1979: 14-15.

———. 1981. „Biljni motivi u narodnom stvaralaštvu Baranje.“ Đako-vački vezovi: Jubilarna revija, 1981: 13–14.

Godišnjak 13/2017.

112

Željko Predojević: In memoriam: Jelka Mihaljev (1924.-2016.)

———. 1983. „Životinjski motivi u narodnom stvaralaštvu Baranje.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 1983: 13–15.

———. 1984. „Bojanje i šaranje jaja u baranjskim selima.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 14.

———. 1991. „Božićni običaji baranjskih Hrvata u selima: Draž, Gajić, Topolje, Podolje i Duboševica.“ Đakovački vezovi: Jubilarna revija, 1967-1991: 17–20.

———. 1994. „Vez na muškoj narodnoj nošnji baranjskih Hrvata.“ Đa-kovački vezovi: Jubilarna revija, 1994: 15–17.

———. 2000. Hrvatski baranjski vez. Osijek - Draž: Matica hrvatska Osijek.

———. 2012. Proletilo dvanaest golubova: Predajna kultura baranjskih Hrvata. Draž: Muzej Slavonije Osijek-Općina Draž.

Ana-Marija Posavec: Andreas Godišnjak 13/2017.

113

Andreas

Ana-Marija Posavec

Die gröβte Offenbarung ist die Stille.1

Lao Tse

Ivan i Josip šetali su glavnim gradskim trgom trokutnog oblika bijelo-plavoga Grada. Nakon godine devetnaest devedeset i pete do prosinca iduće, njihove i ljudske ove godine Gospodnje, mnogo se toga promijenilo i Grad je, zajedno s više svojih trgova, bio neo-bično živ. Ljudi. S mnoštvom šarenih vrećica u rukama, uglavnom prepunima materijalnim darovima, s nasmiješenim zadovoljnim licima što je teško zarađeni novac potrošen... – ti isti ljudi dočekali su još jedan petak.

Pred Božić.

Mladost se voljela, činilo se, smrznuti u dugim šetnjama, potom ugrijati krv jeftinim alkoholom. Jedan dio mladosti. Starost se vo-ljela prisjetiti svoje daleke mladosti udišući hladni zrak, uživajući šetnjom u Gradu; uživajući u mirisu hladnoće i zvucima stabilnoga tramvaja. Josipu za oko zapne par – oko četrdesetak godina oboje,

1 Najveća je objava tišina.

Godišnjak 13/2017.

114

Ana-Marija Posavec: Andreas

jednako spremni na šetnju, u nekom, enigmatičnim smijehom za-ogrnutom bračnom razgovoru.

Ugodno mu bijaše takvo što vidjeti.

Počeo je, napokon, osjećati ljude bijelo-plavog; nepokorenog.

Ivan je samo hodao pored, frajerski držeći cigaretu u ustima te ruke u džepovima strukiranog kožnjaka. Nisu puno razgovarali. Samo su si u šetnjama bili tiho društvo.

Mentor i pripravnik. Donekle sličnih karaktera – slagali su se, uglavnom, u tišini.

Prošavši šetalištem pored parka, stanu pred pješački prijelaz. Čak se i kino, uljepšano secesionističkim pročeljem u svoje doba, smiješilo krilatima velikim specifi čnim oblikom prozora iza kojih je na ulicu dopirala prigušena svjetlost. Gospodin je Axmann, pri projektiranju započetom u prvim desetljećima dvadesetoga stolje-ća, znao je napomenuti načitani David, imao znanje i vizionarski hint. Rebeka bi se tad ubacila s pričama o masonskoj loži bijelo-ga središta, udaljenoga trenutno od bijelo-plavog četiri sata vožnje automobilom i kojih nepunih pet vlakom. K ljubavi bližnjeg bio je svojevrsno zeleno svjetlo za izgradnju, a za prolaznim je njego-vim članovima, amenovavši podizanje kino-kazališta Urania, ostala samo staklenka – s nekoliko, za obične ljude, nevrijednih sitnica.

Mnogo je toga znala mudra Rebeka.

Ivan i Josip nisu bezglavo prelijetali preko crvenog na semaforu, iako su si možda to i mogli dopustiti. Ne bismo bili dobar primjer,


115

znala je odmahnuti glavom Rebeka, prisjetio se Ivan. Pravila su tu s razlogom. Lako ih je kršiti, teško su razumljiva današnjim ljudima.

I to je znala napomenuti.

Bacio je opušak ispred sebe i zgazio ga kanađankom. Pogleda potom u čisto nebo i nekako, u čekanju, zatvori umorne oči. Udah-nuo je duboko. Josip to vidje, ali osjeti i snažnu silu kako mu se približava s leđa. Okrene se naglo, ali ne opazi nikoga.

Čak ni čovjeka.

– Stari – započne tiho u okretanju prema semaforu: – Kao da je pored mene netko ispalio... – nije dovršio, već pored Ivana ugleda visokog, plećatog krilatog. Protrnuo je.

– Andreas – osmjehnuo mu se ljubazno Josipov mentor, ne po-gledavši ga.

Prozvan i imenovan, viši i jači, nekako tjelesnom strukturom druk-čiji od krilatih u Gradu, pogleda u nj ozbiljno, svijetlim sivim očima.

– Guten Abend – pozdravi ih kratko i skrene pogled preda se.

Semafor je dao znak za prijelaz na drugu stranu. Ubrzanim, voj-nički sigurnim i temperamentnim korakom, pošao je preko zebre i ušao u dvorište Gradske knjižnice. Za njim je pločnik doticao dugi, kožnati crni mantil, zakopčan mu na prsima; sprijeda iznad struka povezan remenom – kao u kakvog, iz pokopane ružne povijesti iščupanog i prizvanog, zloglasnog njemačkog ofi cira. Visoko po-dignuti ovratnik sakrio mu je koščate obraze, prosjedu bradu staru svega nekoliko dana i glatko izbrijani potiljak.

Godišnjak 13/2017.

116


Nestao je iza golemih, masivnih, oronulih smeđih vrata neka-dašnje luksuzne gradske vile Gillmig-Hengl.

Teškim je korakom Josip hodao pored svog mentora Ivana, a pogledavši opet znatiželjno u ustanovu čuvara knjiga, nije mogao zaustaviti još uvijek zelenu, naivnu znatiželju.

– Stari, tko je ovaj? Zašto priča na švapskom? –

Ivan se nasmiješi.

– To je Andreas. U rangu gotovo s Rebekom.

– Jebote... Izgleda kao Drugi.

– Nije Drugi, ne brini. I taj se svega kroz životni svoj vijek na-gledao, vjeruj mi.

– Pa vidim da nešto s njim ne štima! Avetnjak...

Ivan odmahne glavom shvativši da Josip upotrebljava Davidovu terminologiju:

– I ti bi bio avetnjak da si gledao kako ti vojnici, za čije si se čuvanje opredijelio i ugovor potpisao, najprije ubijaju neprijatelje na prvoj crti, a onda i sami umiru od gladi, hladnoće, metaka i mučenja usred Rusije.

Josip je zastao i namrštio se: – Jebiga, ne kužim...

– Čekaj da sjednemo, ispričat ću ti – odvratio je Ivan pa požuri brže Europskom secesijskom avenijom do Magisa. Ondje je volio popiti čaj s rumom i cimetom, u prosinačkim večerima zadnjih godina.


117

***Cijeli proces pripremanja čaja za ispijanje – fi lter vrećica s oda-

branim suhim biljem, perverzno cijeđenje meda iz plastične pak vrećice u vrelu tekućinu, prskanje kiseloće limuna upitne kvalitete u doba vladavine GMO-a i čašica ruma na kraju – za Josipa je bila možda najveća glupost, ljudska navika koju su krilati usvojili, ni sam si nije znao objasniti zašto. Još nije izučio potrebno mu str-pljenje kakvo je, kroz iskustvo, imao Noa. Ivan je to znao. Zato je petnaestak minuta šutio i uživao u procesu pripremanja čaja za hlađenje. Koegzistenciju šutnje i znatiželje bilo je teško postići, ali onima starijima i donekle mudrijima je uspijevalo.

– Želiš znati o Andreasu – zaključi mentor i promotri Josipa.

– Vi, mladi... Poslani u ovaj grad u zadnje dvije godine, naučivši jezik... nakon vođenog rata na ovom tlu i izborene slobode, kakva god da jest, možda čak i imaginarna, znajte da ste ipak blagoslov-ljeni. Bilo je gorih ratova u povijesti. Svaki je rat, pripravniče, kr-vavi učitelj čovječanstvu koje nikako da se opameti. Gore potpisani ugovori nose svoju odgovornost, čak i za nas. Toga si svjestan – za-stao je i pogledao nekamo gore, kao da je strop otvoren do Boga, pa nastavi: – Andreas je prije svih nas ispekao iskustvom dugu povijest čuvanja. Možda i najgorih u ljudskoj povijesti.

– Kako misliš, najgorih? – skupio je oči Josip.

Ivan izdahne i pogleda gore: – Andreas i njemu slični, stariji i iskusniji, bore se protiv Drugih. Onih jačih. O borbama prsa o prsa u našim si Zakonima i Sedmoknjižjima čitao. Te bitke su i dalje prisutne, nama nekima možda i ne uvijek vidljive, ali samo kod onih najproblematičnijih... Slabijih ljudi. S većim ambicijama

Godišnjak 13/2017.

118


moći od duhovnih izgradnji, kopčaš? Andreas je na sebe, kao i Re-beka kako radi u zadnje vrijeme, uzimao živote najvećih sagrješivih koje je čuvao, za koje se molio i za čije se duše borio.

Josip kimne glavom, zatrepće, uozbilji se i opet upita: – A oči? Zašto su mu oči sive?

– Što misliš? Sive su jer se nagledao zala, vjeruj mi. Ljudskih zala zaogrnutih pogrešnom političkom propagandom. S lošim mo-tivom. S još lošijim, pogubnijim ishodom.

– Ha, to da ljudi u neznanju i s utišanom savješću prave pizda-rije, ratuju tobože za bolji svijet, „nove svjetske poretke“ i prave još veće cirkuse zbog svega toga, nije ništa novo – slegnuo je ramenima mladi Josip.

– Itekako... U svemu tome uvijek kumuju Drugi. Znaš i sam što naobećavaju običnom čovjeku ako Pravila pregazi. Gori su od političara, haha... a političari su im najdraže mete. Nije baš veliki paradoks, ali... zato i bude tako. No, vratimo se kolegi Andreasu. Tipičan primjer krilatog ratnika.

– Na kojem je taj frontu pekao pogaču? – ironija je silazila s mladih usana, ali Ivan ostane ozbiljan.

– U Staljingradu, dečko moj... – reče i zagleda se nekamo u da-ljinu: – I oko Staljingrada. Četrdeset druge. I treće.

Josip skupi oči i prođe desnom rukom po ćelavoj glavi, skine spitku i od konobara zatraži čašu duplog Jägermaistera. Ivan je pri-čekao da dobije naručeno.


119

– Andreas se jedini, za vrijeme vladavine Zvijeri u današnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj, opredijelio za čuvanje njemačkih vojnika, pukovnika i generala. Točnije, za čuvanje onih na frontu i glavnih osobnosti koje su donosile odluke dalje od domovine, u general-štabovima diljem drugih osvojivih zemalja i granica. Bilo mu je strahovito teško, gledali smo i mi to. Odozgora. Mi, neki, još uvijek na obnavljanju gore u Zboru nismo smjeli sudjelovati. Živo je čudo što još nije prolupao, kako se dogodilo Davidu.

– Čuo sam da je i David vidio svašta... Prije dvadeset i četiri godine? – ubacio se Josip, ali Ivan odmahne glavom:

– Što sad, hoćeš da ti pričam o Davidu ili Nacističkom anđelu?

Velike plave oči stažista bljesnu u nevjerici.

– Ček’, ček’ malo... Andreas je Nacistički anđeo...?

– Tako su ga Drugi prozvali. On, koji se opredijelio za čuvanje Nijemaca u Staljingradu, na Donu, mostobranima, Buzinovki. I bio je, siromah, svjedokom općeg čovječjeg krvoprolića, užasnog klanja zbog pogrešne osvajačke ideologije i kretena koji je taj narod, kako mi volimo reći, u doba Zvijeri, vodio uništenju. Da skratim, zbog idiota. Tad su i Drugi nadvladali nas. Vodila se žestoka bor-ba... Bili smo u manjini, no... Nekako se, znaš već i sam, sve to uspjelo slomiti. Često su Drugi u pregovorima nakon tog svjetskog i nebeskog zla navodili baš tu Andreasovu odluku da štiti Nijemce, pokušaj njihova preobraćenja, čuvanja, buđenja svijesti i savjesti kao poveznicu u našoj sličnosti... Prokleta paklena gamad. Zato su od njega i napravili mit. Anđeo koji čuva Hitlerove naciste što žele osvojiti Rusiju i svijet. Moš’ si mislit. Vjeruj, nikad nisam poželio

Godišnjak 13/2017.

120


biti mu u koži. Etiketa ga nekako i dalje prati. Srećom, naši su ga nakon povratka dočekali kako priliči. Nije bilo prebacivanja. I on nikad o proživljenome nije pričao.

– Bio je jedini tamo? Kako je mogao čuvati desetine tisuća voj-nika, čovječe?! A da nije on malo želio izigravati heroja? Tamo, na bojišnici? – namigne Josip i nagne čašu. Jägermaister mu je ugodno milovao usnu šupljinu i grlo.

– Andreas? Makar šta – osmjehnuo se ponosno Ivan: – Taj krilati ne bi dobio, a ne bi ni odabrao taj zadatak, da mu nije dotad bio dorastao. Čuvao je on sam i milijune, njegove su sposobnosti uistinu zavidne. Promatrati takvo uništavanje čovjeka kao Čovjeka, vjerovati potom i dalje u slom opće savjesno-egzistencijalne krize, boriti se za povratak duhovnosti i te iste izvrgnute savjesti u ljudsko slabo biće, sklapati oči pod šljemovima poginulim vojnicima, boriti se protiv šaputanja mnoštva Drugih na uho potpukovnicima, pukovnicima, gerenalima sa željeznim križevima, čeprkati im u tim deformiranim, dijabolnim vremenima po mozgu tražeći mukom zrnca milosti, ču-pati i ono malo ljudskosti, miješati ju s hrabrošću za preživljavanje vojnika koji su u rat protiv Rusa pošli, ubijali jer ih drukčije nisu naučili, jer za bolje tad nisu znali... Vjeruj, dečko... Andreas bi, da se mene pita, trebao nositi štit sa željeznim križem kao sjećanje za ono što je vidio, uz Mihaela na nuklearnom oblaku kad dođe vrijeme. Odlikovanja u našim redovima, naravno, ništa ne znače... Ipak... To što je on prošao, ne bi svatko od nas izdržao bez vidljivih posljedica. Nismo nedodirljivi na ljudske patnje. Znaš to i sam...

Josip je pozorno slušao što je Ivan o Andreasu pripovijedao. Razmišljao je o sudbinama, odabirima krilatih u koje nikad nije


121

posumnjao. Znao je da svaki od njih bira i potpisuje ono što može, u skladu sa svojim znanjem, voljom i mogućnostima, izvesti. Vje-rovao je da svatko pomaže u vremenima i na prostorima koje sam odabere – s razlogom. Kao i čovjek koji se rađa u obitelji, u kojoj mora jer je Onaj gore, znao sve duše prije njihovoga tjelesnog za-četka.

Pokušao se staviti u Andreasova krila i um, ali nije uspio.

– Čovječe... – odmahne i sam glavom, gucnuvši još malo krat-kog pića.

– Ima li on kakvu... manu? Mislim... Znaš na što mislim... – od-važio se upitati ponovno Ivana. Ovaj slegne ramenima.

– Ne bih znao. Trenutno je na dopustu. I bit će tako još dvadeset i pet godina, koliko sam upućen... Dođe ovamo, posjeti nas kako bi napisao izvještaj ili dva. Na ovoj je državi, čini se, red. Nije navikao ljenčariti, ha... Vojničina – ponosno je nekako govorio Ivan i to se jasno dalo raspoznati. Poštivanje starijih i iskusnijih u Zboru se krilatih nije gubilo.

– Znam da slobodno vrijeme, nakon predaje izvješća u logi-stičkom centru na Jugu II, provodi po fakultetima. Sviđaju mu se povjesničari, voli slušati predavanja... Kad sam s njim pričao prije kojih pet godina, skužio sam da je strahovito kritičan prema pre-davačima povijesti. Kaže, ne znaju povjesničari što će s fi lozofi ma, porušila se ideja povijesti kao one što osim činjenice ima posvje-dočiti ili makar uputiti na istinu. Spomeneš li mu klimave noge historiografi je, padne mu mrak na oči... Kad dođe ovamo, boravi i u knjižnicama. Mislim da Rusiju u širokom luku još uvijek zaobi-

Godišnjak 13/2017.

122


lazi, kao i Njemačku. Rane u našim sjećanjima donekle zacjeljuju tek nakon sto godina, to znaš. I to je teorija. Kao da mu je teško, čini se. A možda i ode, tko bi ga znao... To su već njegove stvari i u to se nitko od nas ne petlja.

– Dobro, ajd... To za fakultete mi je donekle i jasno... Povijest. I te akcije... Ali, kod nas? U knjižnici? Što radi u glavnoj osječkoj knjižnici, bogati?

Ivan ga pogleda i prasne u smijeh. Svi su se gosti okrenuli prema stolu za kojim su sjedili, ali ubrzo se vrate svojim razgovorima.

– Sprdnja? Na moj račun? Pa, lijepo... – namrgodio se pripravnik.

– Da, da... – Ivan se smješkao i otpio čaj od šipka: – Mogao bi se ti malo latiti i knjige u slobodno vrijeme. U toj, takozvanoj gor-njogradskoj matičnoj knjižnici, imaš posebno odjel s knjigama na njemačkom, ili što već. Tu ti se Andreas zavuče i iščitava ili stare no-vine na njemačkom s početka prošloga stoljeća, ili romane, pripovi-jetke... Uglavnom prozu. Znam da voli Goethea. I Rilkea. Filozofe neke... Bog bi znao što još, ne bavim se njim toliko... Možeš ga vidjeti na Danima austrijske kulture i kojekakvim izložbama, kad su njemački ili austrijski umjetnici u pitanju. To ti on ne propušta. Voli umjetnost i književnost očito... I fi lozofi ju. Tu je još dan-dva. Ako te već toliko zanima, nađi ga. Upoznaj se s njim, ugodan je.

Josip se lecnuo. Cijela ta priča o Andreasu bila mu je zanimljiva i primamljiva, gajio je golemo poštovanje prema takvom krilatom stvorenju, iako mu je još uvijek bio nekako odbojan. Bio je još zelen, kao mali nesigurni gušter u prvim mjesecima odsluženja voj-noga roka. I da je više nego sad želio, imao je dojam da bi se, kao


123

pola sata ranije pred semaforom, samo sledio i ne bi znao što bi mu rekao, što bi ga pitao, na kojem jeziku bi ga pozdravio.

Prije mjesec dana sam ljudske zagađene mozgove prao u rijeci, a sad da se upoznam s Nacističkim anđelom...?, pomisli za sebe. S Ivanova lica osmijeh nije silazio.

Nonšalantno pograbi čašu, ispije alkoholnu sadržinu do kraja i teatralno ju ostavi na crnom mramornom stolu. Zagledao se u lampu koja je prosipala svjetlost iznad mentorove glave.

– Hm... Ne bih. Zašto da mu smetam... Neka čita i uživa u tome što čita. Ja sam se s knjigama davno rastao...

Ivan se samo podsmjehnuo ne odgovorivši ništa. Mlado si ti još momče, mali... Mlado momče..., mislio je za sebe. Kad ne budeš odra-đivao staž i kad te uhvate momenti opuštanja uma, čitat ćeš ti svašta... I to mi se čini, Lyotarda...

– Haha! – siđe mu opet smijeh s usana.

Josip se namršti.

Nije ga shvaćao.

***Andreas je sjedio u neudobnom naslonjaču u općoj studentskoj,

a ne u austrijskoj čitaonici. Nije bio oduševljen što se baš u vrijeme njegova boravka nešto ondje renoviralo, obnavljalo. Ipak, smatrao je, bolje da se radi na poboljšanju, nego na uništavanju. Računala mu nisu bila strana, ali volio se kloniti strojeva te vrste.

Godišnjak 13/2017.

124


Na stolu od svijetloga drveta, pored njega, nalazila se Fenome-nologija duha koju je volio čitati, ponekad iz razonode, ponekad iz potrebe. Volio je mudre misli o idejama. Posebno onima koje su otporne na metke. I sam je smatrao da je ideja u ljudskom umu za(po)četak – bilo čega drugog misaonog, ozbiljnijeg, opipljivog. Dobrog. I onog lošeg. Jer je sve u tom ljudskom svijetu imalo dvije strane. Kao kovanica. I još k tome – rub.

Nije mu, kao ni mnogima njegove vrste, bilo sasvim jasno za-što loš motiv uvijek prije naiđe na djelovanje u čovjeka. Time se trudio, nakon svega, ne razbijati glavu, u samovanjima dopusta ili u druženju s Hegelom, Bauerom, Sartreom... Ponekad samo sa Schellingom, Kierkegaardom. Za Nietzschea se nadao pronaći ži-vaca u idućih dvadeset i pet godina godišnjega odmora. Želio ga je, nakon svega, ipak iščitati ponovno. Odabranim je knjigama često zabavljao um i anđeosku inteligenciju kako ga slike sa staljingrad-ske bojišnice iz četrdeset druge i treće prošloga stoljeća ne bi sasvim proganjale.

U trenutcima kada bi te slike možda zaboravio – čitao je udž-benike povijesti ili stare spise o Staljingradu – da se prisjeti. Nije bio od onih koji žele zaboraviti, točnije, nijedan detalj onoga zbog čega je bio na dopustu. Nije želio ostaviti sve iza sebe. Smatrao je da se jedino kontinuiranim prisjećanjem i rekonstrukcijom događaja može pametnije, staloženije djelovati u gorim, budućim situacija-ma. Luđim vremenima. Smatrao je da uvijek može bolje. S druge je strane želio preispitati kojim činjenicama povjesničari barataju i kako istinu prikazuju. To mu je, zbog njemačkih i ruskih vojnika, pa i svih ostalih palih i preživjelih bilo važno.


125

Kao novčić s dva lica. I rubom.

Gotovo je nečujno, za sebe, iščitavajući Vom lieben Gott und An-deres pjevušio Caveovu Th e Weeping song. Die verratene Armee u hr-vatskom prijevodu, dugo neposuđivana i zaboravljena, također mu je stajala na stolu. Njemački primjerak u knjižnici nisu imali, a iako hrvatski nije znao kako valja, bilo mu je draže imati tu knjigu uza se.

Ponekad bi ju samo prolistao.

– ...kako mi možete reći da knjige nema, kad su me vaši kolege knjižničari poslali ovamo i rekli da sigurno imate još jedan primje-rak?! –

Th e Weeping song, kao i Andreasova koncentracija, bile su nasil-no prekinute.

To nije volio.

– Ne vjerujem, možda su se zabunili. Bitno je da jedna knjiga ostane u studentskoj čitaonici, znate... – umirivala je nestrpljivo žensko biće pomalo zbunjena knjižničarka, ali djevojka nije odu-stajala od svog nauma te prosinačke večeri.

– Baš. Gerlachovu Izgubljenu armiju nitko ne čita, dajem ruku u vatru ako je suprotno. Knjiga je poprilično stara, a meni hitno treba. Potrudite se, molim vas.

– Na polici je nema, stvarno ne znam... – knjižničarka je poku-šala smiriti situaciju, ali ustukne ugledavši visoko i jako muško biće pred sobom. Knjižničarka je zašutjela i opet pogledala u računalo, kao da joj je netko onamo usmjerio glavu protiv njezine volje.

Godišnjak 13/2017.

126


Ozbiljni je sivi pogled potom uperio u djevojku tamne kose i nemirnih očiju proljeća.

Pomno ju promotri. Ljudsko biće. S nekim neobičnim žarom u očima, enegijom u venama, visokim čizmama i razvijenim pr-kosom između kralježaka. Skupio je oči i prostrijelio privjesak za-branjenoga križa u modernom vremenu, što joj se nazirao na vratu ispod sivog dugačkog šala.

Halsschmerzen2..., pomisli i nenadano protrne. Prisjetio se što je sve taj simbol sa sobom donio i odnio, koliko se izopačio i koliko će željeznim vremenima biti potrebno da vrate kakav pozitivni na-boj. Jer željezna vremena jesu pripremana za ljudski rod, znao je; osjećao je.

Na pult je pred djevojku idućim pokretom stavio staru knjigu. Ona ju promotri i osmjehne se radosnom nevinošću, kao kad dijete dobije kakav slatkiš od pridošlog gosta, ali ne stigne zahvaliti.

– Lies. Lerne3 – reče joj ozbiljno. Još ju jednom dobro pogleda i nekako mu možda, oko srca, bude neobično ugodno. Toplo. Obu-ze ga i sjeta prisjetivši se pokojnog mladića njezinoga stava, davne četrdeset i druge, prošloga stoljeća – koji ga je jednom prilikom vidio jer se molio. Bogu. Za spas drugih. Za prestanak rata. Za odlazak kući.

Ah, diese Jugend..., pomisli za sebe, zatvori sive oči, okrene se i tiho udalji.

2 Grlobolja.3 Čitaj. Uči.


127

Zainetesirala je nekoga njegova šesta armija. Velika čovječja sku-pina koju je svojevoljno odabrao čuvati, čiju je ljudskost u svjet-skom ratu uzaludno želio probuditi, za koju se želio izboriti pred nebesima. Izgubljena, pogubljena, možda čak i prodana, nesretna mu šesta armija. Divizije s kojima se ispatio, pješačke i tenkovske bojne koje je već napamet znao i koje se trudio – ne zaboraviti.

Nikad ne zaboraviti.

Sjeo je opet s Hegelom, Bauerom, Rilkeom. Pomislio je i na Goethea. Odlučio je, promotrivši krajičkom oka žensko stvorenje kako pobjedonosno, neki bi rekli čak i bahato, s Armijom u rukama izlazi iz čitaonice, da bi trebao što prije naučiti jezik ove države koju ionako često posjećuje.

U pamet mu je došla Caveova Th e Good Son.

Pjevušio ju je opet – za sebe.

Godišnjak 13/2017.

128

Dino Pletikapić: Poezija

Poezija

Dino Pletikapić[email protected]

Dino Pletikapić rođen je 24. ožujka, 1982. godine u Osijeku. Osnovnu školu „Vladimir Becić“ i I. gimnaziju pohađao je u Osi-jeku. Najviši stupanj svog formalnog obrazovanja stekao je diplo-mom Poljoprivrednog fakultetu u Osijeku 2007. godine. Pobjed-nik je 11. anonimnog natječaja za prozni rukopis u organizaciji Matice hrvatske ogranka Osijek u sklopu kojeg mu je objavljen roman prvijenac Sexting - Metafi zika misli (2017). U nacrtu ima roman na hrvatskom jeziku i kratku priču na engleskom jeziku koja je rezultat pohađanja radionice kreativnog pisanja na engleskom jeziku, kao i nekolicinu poetskih tekstova na oba jezika. Trenutno živi i stvara u Belom Manastiru.

Dino Pletikapić: Poezija Godišnjak 13/2017.

129

Jastvo

Imaš li što za reći?Kako da ne.

Ta! Ja govorim zvukoma ptice slušaju.

Imaš li što za vidjeti?Zacijelo imam jergledam sa visine

a grad se prostire.Imaš li što za čuti?

Sve što dolaziod gore i od doljesastaje se u meni.

Naravno, ja čujem.

Godišnjak 13/2017.

130


Svijet

Buka instalacija,signalizacija i informacija.

Buka mišljenja, ideja i viđenja.Buka ega.

Buka prizora i osjećaja.Buka ljudskih života.


131

Čovjek

Izgubljen u postanku,borbi i opstanku,

lutaš nepreglednom ravnicom principa.

Zapleten bodljikavom žicom misli,čekaš zoru koja rudi,tvoja nada plješće,usne podrhtavaju,suze se kotrljaju.

U iščekivanju nemiran,u nadanju dosadan,

u principima prevaziđen,u emociji neiskren,

u iskrenosti krivotvoren.

Godišnjak 13/2017.

132


Trenutak

Kratke hlačicevroće.

Kratke mislivroće.

Kratka svijeststudena.

Pogledi koji govore prazninom.


133

Teške rijeći

Dolaze lako,kao rosa cvijeću.Prodiru duboko,

kao osmijeh dijeteta. Nestaju polako,kao magla nebu.

Teško padaju,lavina je to kamena.

Razbijaju.Oh! Da, razbijaju.

Neka razbiju vaše zrcalo taštine,ugodne vanjštine,

kurtoazije i malograđanštineogrezle u sigurno,

znano,a sve tako vrlo lažno,skriveno fl oskulama,ispovračanim frazama

i uniformiranim obrascima

razumišljaja.

Godišnjak 13/2017.

134


Konzola

Upravljamo li pravilima?A ne... Dobro znana priča.Pravila upravljaju nama.Crna mrlja na betonu

je smetnja mojim pravilima.Vrijeđa moju estetiku.

Estetika smeta mom osjećaju integriteta

stihovne povezanostii kompleksnosti ovoga lika

što pokušava nametnuti neprekinutost izričajana papirnome tisku

i stoga sve mora pretvoriti u stisku.


135

Sni

Počeši me iza uha,pogladi po glavi.Milo ću presti

i lijenim pogledom te ljubiti.Biti mačka htio bih:

„Pod suncem mnoge brige voditi,snove kratke sniti,

lijeno zijevati, maštom se zanimati,

sa dokolicom u rodu biti.“

Godišnjak 13/2017.

136


Psihologinja

Letargijomubijaš

sveu krugu

svoje aure.Što li je sljedeće?

Katatonija?Somnolencija?

Genetika će pokazatikao što tvoj pogled

primjericegovori.

Upečatljivo.Nedvosmisleno.

Jazz saksofoni truba.a-mol.

Ivan N. Svečnjak: Ispovijest ranoranioca Godišnjak 13/2017.

137

ISPOVIJEST RANORANIOCA

Ivan N. Svečnjak

ISamo tankoćutni ranoranilac opaža bitnu razliku između ljetnih

i zimskih svitanja. Samo on opaža bitnu razliku među njihovim ju-trima. Strogo uzevši, samo on prepoznaje onu nijansu koja razdvaja svitanje od jutra.

Ljetna su svitanja svečani prizori. U njima ima nešto uzvišeno, gotovo nadmeno. Ona su odlučna, otmjena, samosvjesna. Ako isto pitanje (a znamo koja pitanja postavljaju istinski ranoranioci) po-stavite u ljetno i zimsko svitanje, vidjet ćete razliku. Ljetna su svi-tanja optimistična, zavodljiva, više estetska nego kontemplativna. Zahtijevaju od vas da uživate u njima i ta je ljepota jedino što daju. U ljetnim svitanjima nećete naći odgovore koje tražite.

Zimska su svitanja pesimistična, gotovo nezamjetljiva. Ona su spora, troma, mračna i maglovita. Naprosto vas odbijaju od sebe. Želite ih prespavati i čini se da, ako to učinite, nećete ništa pro-pustiti. Međutim, ona su iskrena i nesebična ako im date priliku. Okreću vas prema vama samima i prema onome za čime tragate. Estetsko ovdje nema važnost. U zimska ćete svitanja, stoga, pronaći odgovore koje tražite.

Godišnjak 13/2017.

138

Ivan N. Svečnjak: Ispovijest ranoranioca

Ljetna svitanja imamo, parafrazirajmo Nietzschea, kako ne bi-smo umrli od Istine, a zimska kako bismo Istinu tražili. Upravo zato su ljetna svitanja manje teška od zimskih. Lakše ih podnosimo.

No kada jutro počne, a to je ona nijansa koju zamjećuje samo istinski ranoranilac, stvar se mijenja. Estetsko ljetno svitanje pre-obrazit će se u kontemplativno jutro i dan; promišljajuće zimsko svitanje postat će mitološko jutro i religiozni dan. Kontemplativno i estetsko, sivo i zlatno-zeleno, hladno i toplo, tiho i bučno, hiper-borejsko i grčko, mitološko i fi lozofsko, ezoterično i egzoterično – smjenjuju se neprestano.

IIObično spavam vrlo malo, čak bi se moglo reći nedovoljno. I što

sam stariji, spavam sve manje. Jedno sam vrijeme mislio da imam kakav poremećaj, no to je bilo zavaravanje, jer sam oduvijek nekako znao, osjetio da sam jednostavno takav – malo spavam i rano ustajem.

Zimska buđenja, u samo svitanje, započinjem obično sjećanjem na staroga prijatelja Adriana, tog Hirona najplavljih očiju, i njego-vu pjesmu napisanu jednog proljetnog svitanja.

Kad bih znao što se krijeiza zatvorenih vrata

znao bih što znači cvijetu Buddhinoj ruciili ptica na grani,

znao bih što Sin znadok sam moli Oca

i Prometej dok se šulja Zemljom,


139

znao bih gdje dugadodiruje travu

i gdje Sunce noću spiKad bih samo znao

što se krijeiza zatvorenih vratadoista bih znao sve

Zimska svitanja mogu se provesti u krevetu (što je u slučaju ljetnih neoprostivo). Dovoljno je ležati i razmišljati (npr. o Adria-novoj pjesmi) i krajičkom oka ispratiti svitanje. Dok jutro ne dođe ne treba ništa raditi, jer to je metafi zičko svetogrđe – ponižavanje uzvišenih trenutaka predodređenih zimi razmišljanju, a ljeti vrhun-skom estetskom doživljaju.

Prvi posao zimskog jutra je čišćenje peći. Najprije očistim onu u dnevnoj sobi (koja zimi postaje i spavaća), a potom onu u kuhinji. Žaračem uklonim iz ložišta pepeo i spremim ga u kantu, za slučaj da treba posuti staze zametene snijegom.

Pepeo nije dovoljno samo iznijeti i baciti. Prema njemu se, kao i prema svemu ostalome, treba odnositi sa štovanjem. O njemu tre-ba razmišljati. Pepeo je ono što je ostalo od vatre koja nas je grijala protekle noći. On je ostatak jednog života. Sumorni podsjetnik na smrt, prolaznost, bol i pokajanje. Drvo je moralo umrijeti tri puta da bi nas zagrijalo. Prvi puta, kada je stablo srušeno; drugi puta, kada je pretvoreno u cjepanice; treći puta, kada je postalo toplina i pepeo. Prolaznost kojom smo okruženi i kojoj smo podložni. Ništa joj ne može uteći. Tako isprazno i mučno. I smrt stabla je mučna. Od njega na kraju ostane samo pepeo njegove pogrebne lomače. Ne treba pazi-

Godišnjak 13/2017.

140


ti da se ruke ne uprljaju tim pepelom. Štoviše, treba ih njime natrljati u znak pokajanja. Jer mi smo ubili stablo sva tri puta.

Kada su peći očišćene, napunim ih s par lopti od zgužvanih no-vina koje pokrijem sitnim drvima i na njih položim srednje krupne cjepanice. Počistim prostor ispred peći (uvijek malo pepela padne na pod) i potom operem ruke.

IIIPaljenje vatre je posebna svečanost. Treba joj pristupiti sabra-

no, dostojanstveno i uvijek na isti način. Vatra je ljubomorna i ne voli promjene. U istoj peći ne možete zapaliti vatru na više načina, niti na isti način zapaliti vatru u različitim pećima. Ona se ne može paliti onako usput, dok se radi ili misli na nešto drugo. Ona traži zaokupljenost, pažnju, predanost, štovanje. Čiste ruke i čisto srce.

Vatru treba paliti u odjeći tamnih boja, najbolje crnoj. U cr-nom se susreću i razrješavaju sve suprotnosti. U crnom sve nastaje i u crno se vraća. Najveće istine spoznajemo tek u mraku, a neke je najbolje tamo i ostaviti. Zato je dobro pojedine prostorije ne osvjetljavati previše. Crna boja i vatra čine mističnu cjelinu – vječ-no smjenjivanje kroz koje suprotnosti spoznaju jedna drugu i sebe same. Vječni ples koji oduvijek traje.

Vatru treba paliti sam. Ona ne trpi koncelebriranje. Previše ruku čini je slabom i neosobnom, a ona se voli vezati uz jednog čovjeka. Vlastitu vatru treba, stoga, paliti sam. No to ne znači da ona svoju toplinu ne želi darovati i drugima.


141

Vatru treba paliti u tišini. U njoj se fokusiraju sabranost, ustraj-nost, dostojanstvo i štovanje; a to je ono što vatra traži od svoga palitelja. Tišina je veliki obred.

Svaki ranoranilac zna da u Univezumu postoji veza među svim stvarima i događajima, iako ponekad nije sasvim očigledna. Ne vo-diti računa o tome znači svjesno narušavati sveopću harmoniju. Ako niste primjereno odjeveni, niste sami i niste u tišini, nemojte se iznenaditi ako vam vatra ne želi gorjeti. Ako niste čista uma i čista srca, nemojte se iznenaditi ako vatru ne možete zapaliti.

Vatra je dar sina Japetova. Božanskog je podrijetla, zemaljskog života i nebeske sudbine. Ona je znak hijerogamije između Neba i Zemlje – ne pripada samo ovome svijetu. U njoj se susreću nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, prolazno i vječno. U njoj se susre-ću ljudske slabosti i najviše mogućnosti. U njoj se čovjek susreće sa samim sobom. Ako dobro otvorite oči u plamenu vatre vidjet ćete tko ste i što ste, odakle dolazite i kamo idete – znat ćete svoju sudbinu. Ali najprije je potrebno na Hestijin oltar položiti sve svoje istine i laži, nade i strahove, lica i maske.

Tko je spreman žrtvovati svoje ja u rasplamtjeloj vatri osjetit će svu silinu iskonskog očišćenja i preporoda. Oganj će progutati sva-ku oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost, srdžbu i lijenost. Progutat će snove, nade, znanja, mišljenja, sumnje. I tada će jedina istinska sila transmutacije ostvariti prijelaz iz staroga u novo ja – u izvorno čisto i oslobođeno Ja. Prijelaz iz profanog u sakralno, iz olova u zlato, iz mizernog i sitnog življenja u unio mystica s Univerzumom.

No, s vatrom treba biti oprezan, jer njena je priroda ambiva-lentna. Ona svojim dimom može zastrijeti svjetlo i gušiti; svojim

Godišnjak 13/2017.

142


plamenom može paliti, gutati, uništavati. Iza prosvjetljujućeg sjaja, okrepljujuće topline i zaštitničke snage krije se katkada zastrašujuće demonsko lice. Dovoljno je dopustiti da blještavilo atributa zavede i da se neprimjetno prijeđe tanka crta između poniznosti i oholosti. Dovoljno je ne htjeti se odreći sebe i dopustiti da razorni aspekt vatre povede na mračnu stranu.

Nomadski Ordo exsequiarum dopušta da svaki ranoranilac sam izabere način na koji će zemlji, zraku ili vodi predati svoje mrtvo ti-jelo. Znam samo jedan primjeren način za ranoranioca kojem život protječe uz vatru i drva – spaljivanje tijela i predaja pepela ostalim trima elementima.

IVKada se vatra razgori skuham kavu, pustim glazbu, otvorim

knjigu i sjednem uz peć u kuhinji. To su stvari koje volim činiti sam – one su cjelina koju ne treba narušavati nepotrebnim dodacima.

Glazba u zimsko jutro mora biti pomno odabrana. Ne smije biti vesela, optimistična, himnična (takva, naime, mora biti glazba koja ispraća svitanje i pozdravlja jutro ljeti). Za zimu su pogodni, na primjer, Uvertira Romea i Julije Sergeja Prokofi eva, Bachove tokate i fuge za orgulje, Mozartov Requiem, odabrane “zimske” pjesme Stevea Vaia (npr. For the love of God ili Salamanders in the Sun), “zimske” pjesme Metallice (npr. Wherever I may roam), Comforta-bly numb Pink Floyda, odabrana glazba za tablu i sitar (koji je uz crkvene orgulje najreligiozniji instrument).

Između pojedinih trenutaka i određene glazbe postoji mistična veza koju, u interesu kozmičkog sklada, ne treba remetiti nepro-


143

mišljenim odabirom. Posve je pogrešno, na primjer, prije putova-nja slušati glazbu povezanu s povratkom, ili glazbu koja se sluša u samoći dijeliti s nekim. Sve ima svoje doba i svaka glazba pod ne-bom svoje vrijeme. Znam samo jednu pjesmu primjerenu svakom trenutku - Liberty Stevea Vaia. Svaki ranoranilac ima, kao osobnu glazbenu mantru, jednu takvu pjesmu. Ona ga, na koncu svega, treba ispratiti.

Odabranoj glazbi i vrućoj kavi (zašećerenoj, s mlijekom) treba još pridodati odgovarajuću knjigu iz Zimskog brevijara. U zimska, metafi zička i sintetična, jutra uputno je čitati Heraklita, Platona, Nietzschea, Plotina, Belu Hamvasa, Joyceov Uliks, Ilijadu i Odise-ju, Bhagavadgitu, Tao Te Ching, Mircea Eliadea, tekstove mahayan-skog buddhizma, Propovjednika.

Ovi fragmenti zimskih jutara su oni rijetki trenuci kada, kako kaže Hamvas, umjetnom harmonizacijom vanjskih okolnosti stvorim iluziju sretnog i smislenog življenja. Sve dok na putu od šupe do kuće ne sretnem starog Silena koji me podsjeti. U tom međupro-storu znam da me stigla sudbina mojih predaka.

Odlazak u šupu je posljednji posao zimskog jutra. Obično s dvi-je košare cjepanica napunim sanduk za drva u kući, što je sasvim dovoljno do večeri, ukoliko dan nije iznimno hladan. Košaru s dr-vima za noć ostavim u šupi.

VŠupa je mjesto posebnog zimskog hodočašća. Središte labirinta

u koji treba ući čista srca. Ona je mjesto susreta mikro i makro-kozmosa. Istinski omfalos, axis mundi. U njoj se susreću čovjekova

Godišnjak 13/2017.

144


prošlost i budućnost, individualna sudbina i sudbina Svijeta, su-bjektivna i objektivna Istina. Ona je križanje Puta čovjeka i Puta Univerzuma. Mjesto konvergiranja duhovnih sila. U njoj nam se otkriva Tajna života. Tajna prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Taj-na smisla i besmisla.

Harmonija Univerzuma mora se preslikavati i u njegovom naj-manjem dijelu. Svetogrđe je, stoga, poslagati u šupi drva neuredno. Drvo treba poštivati. U njemu se kriju mudrost i znanje.

Svoja drva obično siječem u šumi. Težak je to i odgovoran posao. Ne može ga raditi svatko. Prije odlaska u šumu treba se duhovno i fi zički pripremiti, jer šuma je svetište i labirint. Zato su potrebni čisto srce i velika snaga. Šume su ugodne tek onima koji ne srljaju za užicima, kaže Dhammapada.

Ako ste čista srca susrest ćete u šumi Pana kako u siringu nim-fama svira svoje vragolaste pjesme; Najade i Drijade kako ple-šu; pustinjake, askete i isposnike kako meditiraju; čarobnjake i alkemičare kako zamišljeni nešto traže; vile, patuljke, bogove i polubogove kako lutaju među stablima. Zbog svega toga, stablo ne pripada samo ovome svijetu. Ono je komunikacija Neba i Ze-mlje, vidljivoga i nevidljivoga, smrtnog i besmrtnog, racionalnog i mističnog. Ono povezuje ktonički i uranski svijet. Povezuje tri razine Kozmosa – tamno i neprozirno podzemlje, vidljivu i pro-zirnu površinu zemlje i nedokučive nebeske visine. U tom je po-sredovanju uzvišenost i značaj stabla – ono je simbol Života, ono je Život sam. Os Svijeta oko koje se vrti čitav Univerzum. Čovjek je zbog stabla spoznaje izgubio iskonsku nevinost i mjesto u Raju. Poslije je na istom stablu bio otkupljen i spašen. Pod stablom


145

bodhi čovjek je otkrio bit Života i Svijeta. Pod stablom smokve je razmišljao.

Prošli sam put bio u prelijepom i bajkovitom bagremiku. Gle-dao sam kako se prve – zlatne - zrake sunca stidljivo provlače kroz krošnje. Zlato i bagrem su mistično povezani. Bagremovo stablo je stablo zlatne svjetlosti; kao da je zarobilo djelić sunca pod svojom korom. Kovčeg Saveza bio je načinjen od bagrema presvučenog zla-tom - dva i po lakta dug, lakat i po širok i lakat i po visok, okovan čistim zlatom izvana i iznutra; stol za prinesene kruhove bio je od bagrema obloženog čistim zlatom; priječnice Prebivališta bile su od bagrema i obložene zlatom; zastor od ljubičastog, crvenog i tamno-crvenog prediva i prepredenog lana s izvezenim kerubinima, koji odjeljuje Svetište od Svetišta nad svetištima, bio je obješen na četiri stupa od bagremova drva, zlatom obložena; pet stupčića za zastorak ulaza u Šator bili su od bagrema obloženog zlatom; kadioni žrtve-nik bio je od bagrema obloženog zlatom.

Smatra se da bagrem ne može istrunuti. On je besmrtnik među stablima. Zlatno, zavodljivo stablo bijelih i mirisnih grozdastih cva-tova, ali i oštrih bodlji. Predaja kaže da je Kristova trnovita kruna bila spletena od bagrema. Zato s njim treba biti oprezan. Mirisni cvjetovi, zlatno stablo i velike grane usmjerene nagore lako skrenu pažnju s manjih visećih grana i trnja.

VIPut kroz šumu je put za ponizne i hrabre, jer, kako kaže Fulca-

nelli, priroda ne otvara vrata svetišta svakome bez odabira.

Arijadna je Tezeju dala nit, ali mač je bio njegov.

Godišnjak 13/2017.

146


I zato, jao onima koji od šume ne vide stabla, i onima koji zbog stabala ne vide šumu.

I zato, jao onima kojima je šuma samo šuma.

Pretežak si i prelagan za ovu zemlju Ranoranioče, ali ne zaboravi da u tebi kuca srce Prometejevo.

Želiš li pronaći odgovore? Sjedni pod smokvu i čekaj!


147

BARANJSKI HIPERION(sample 15-2)

Zapravo se uopće ne sjećam dana kada sam shvatio ono što je bolje ne shvatiti. To se, uostalom, i ne događa iznenada, nego raste postupno. Sve dok čovjeka potpuno ne obuzme. Poput obrnutog prosvjetljenja.

Pamtim da sam, uobičajeno, s rukama u džepovima, iz svog zen-da podno čempresa nijemo promatrao grad u podnožju zelenog brežuljka. Pamtim i priču prepričanu u Rođenju tragedije o susretu Mide i Silena te upornom ustrajanju suludog kralja da sazna ono što je čovjeku najkorisnije ne čuti. Sjećam se još da je bilo proljeće i da se spuštao mrak.

Najveće istine spoznajemo u mraku, a neke je najbolje tamo i ostaviti. Jer, neke misli jednostavno ne trpe svjetlo. Mračne su i ne žele biti podijeljene, nisu za svakoga. Uznemirujuće su i preteške. Potresne, razarajuće, neporecive. Dolaze polako, skrivećki; slažu se, talože, sklapaju cjelinu. Dugo i bolno sazrijevaju. I tada, u proljeće, urode plodom.

U proljeće, da, u proljeće sam shvatio sve važno u mojoj sudbi-ni. Sve ono što je čovjeku najkorisnije ne čuti.

Iziđem u dvorište, prošetam, pogledam u dolinu, i najednom znam. Vrtovi, kuće, mirisi, ljudi, zvuci, sjećanja. Sjednem na ste-penice pokraj šupe i otvorim knjigu. Otpijem gutljaj piva, zapalim joint. Pogledam na grad, otpuhnem dim, načrčkam nešto u notes.

Na krovove se spuštao ravničarski večernji spokoj, iz daljine se začuo vlak. Uzdahnuo sam: kako je mučno i nepotrebno mjesto

Godišnjak 13/2017.

148


ovaj svijet. I tako sam počeo shvaćati. Vidio sam sebe kako stojim u središtu vlastite bezimenosti i beznačajnosti. U smirujućem je-dinstvu i stopljenosti s uzaludnošću postojanja. Tada sam postao svjestan da počinjem shvaćati.

Svijet se otvorio, skinuo sve maske i pokazao svoju nutrinu. U svojim crijevima, plućima, krvi, srcu, bubrezima, u svojoj najvećoj dubini krio je patnju koju nije mogao uskratiti nikome. Krio je svu onu besmislenu i uzaludnu bol nepotrebnog postojanja. Jad i bijedu ispraznog i neshvatljivog življenja. Muku koju samo prostak misli da može izbjeći.

Čovjek se može zanijeti i biti sretan. Može uživati u kristalnim jutrima, blistanju rose i cvjetanju badema i breskve. Može mu biti ugodno za raskošnih svitanja, uz prijateljsku knjigu i u poniznoj samoći. Ali tada, opčinjen tim strasnim, zavodljivim i uzvišenim zanosom, postaje sklon zaboravu. Na trenutak zaboravi da postoji nešto puno dublje. Onaj tamni tunel, mračna dubina od koje se grči utroba, a plućima ponestaje zraka.

U toj se dubini čovjek susreće sa svojom zemaljskom sudbinom. I kamo god pogleda, okružuje ga neprozirna, neotklonjiva, nepro-hodna tmina. Istina. Svijet je dolina smrti.

Ništa ne može izbrisati patnju koju znam i koju naslućujem. Ništa ne može ublažiti ono što sam vidio i čuo. Zato se u meni sve lomi i razdire. Zato se u meni sve kida i raspršuje. Poput rasko-madanog Ozirisa razbacanog na sve strane, ali nikad više ponovno sastavljenog.


149

Razumjeti znači biti bačen na tlo. Pogleda zarobljena u prašini, biti zgažen vlastitom nemoći. Sudbinu uzimam u ruke kao grumen zemlje koji se mrvi među prstima.

Stojim sam u sumraku, a ravnodušnost tartarskog sivila gleda me i pritišće. Ako je i bilo svijetlih trenutaka, potamnili su, ako je i bilo vedrine, pretvorila se u gorčinu, ako je bilo ičega, nestalo je.

U svim sadašnjim i budućim danima stajao sam ispod čempre-sa, pokraj šupe, kao bezimeni, bijedni crv. Kao biće niže od crva. Iščašeno, rastrzano, razmrvljeno postojanje. Ruglo mudrih i bezu-mnika prezir. U središtu besmislenog života gledao sam dolje, u bezrazložno postojanje, s osjećajem mučnine i gađenja. Praznina se otvorila poput pročitane knjige, a ja, i sam praznina, samo sam uzdahnuo.

Noć se lagano razlijevala po krovovima, grad se spremao na po-činak. Dolje u dolini, svjetla vlaka polako su nestajala u tamnom tunelu stare hrastove šume.

U takvim trenucima čovjeku sve postane kristalno jasno.

Obavijest suradnicima

Rukopise i priloge za Godišnjak br. 14/2017 primamo do 15. rujna 2018. godine.

Radove dostaviti u elektronskom obliku na e-mail adresu Ogran-ka Matice hrvatske u Belom Manastiru. Upute autorima možete pro-naći na mrežnim stranicama Ogranka.

Članci koji pristignu nakon isteka roka biti će uvršteni, ukoliko zadovoljavaju kriterije, u sljedeći broj.

www.omhbm.hr

e-mail urednika: [email protected]

e-mail Ogranka: [email protected]

Uredništvo

Documents

GODIŠNJAK - omhbm.comomhbm.com/wp-content/uploads/2018/01/Godisnjak_13.pdf · općine Darda su 2008. godine, podno dvorca Esterhazy, zajedno s muljem izvadili i hrastove stupove,