GORAN TRIBUSON

MADE IN U.S.A.

bojana888

- Evo - ree - kljueva od dvije velike dvorane pokustva; evo kljueva od srebrna i

zlatna posua koje ne slui svaki dan; evo i od eljeznih blagajni u kojima je moje

zlato i novac; evo ih od koveia u kojima su moji dragulji i evo kljua koji otvara

sve sobe. Ovaj mali kljui, to je klju sobice koja je na kraju duga hodnika u

podrumu; sve otvarajte i svuda idite; ali vam zabranjujem da uete u tu malu sobicu, i

zabranjujem vam to tako da nema toga to ne biste mogli oekivati od moga gnjeva

kad biste je ipak otvorili.

Charles Perrault, Modrobradi

1.

Bilo je oko deset uveer kada je Nikola Politeo skinuo s jeftinog gramofona domae

proizvodnje Berliozovu Fantastinu simfoniju u izvedbi Bostonske filharmonije pod

ravnanjem razbaruenog i muziki sasvim nekonvencionalnog Japanca Seijia Ozawe i

odloio je u policu s nevelikim snopom long-plejki. Ugasio je potom cigaretu, to je

dogorijevala na rubu pretrpane pepeljare i upalio novu. Razmiljao je nekoliko asaka

o tome kako bi bilo zgodno da moda jo jednom preslua "Put na stratite", ili bar

"Vjetiji sabat", a onda je, odustavi, priao prozoru, razgrnuo zavjesu i ponovo

osjetio nelagodu. I ove veeri neznanac je stajao dolje ispod osvijetljenih prozora.

Napolju je padao gust snijeg, tako gust da se druga strana Prilaza JA jedva nazirala.

Uskovitlane pahuljice djelovale su pomalo izvjetaeno, podsjeajui Politea na

umjetni snijeg iz holivudskih filmova etrdesetih godina u kojima su se scenografi i

majstori specijalnih efekata trudili da kemijska meava bude to raskonija. Neznanac

je stajao dolje na ploniku ispred kue i strpljivo podnosio prosinaku hladnou i

snijeg koji mu je dobrano zabijelio kapu i ramena. Ve treu veer dolazi pred ovu

dvokatnicu i strpljivo stoji krijui lice i namjere. Politeu, koji je bio filmofil, budio je

sasvim odreene filmofilske asocijacije. Neznaneva crna vunena kapica, primjerice,

podsjeala ga je na onu kakvu je Jack Nicholson nosio u "Letu iznad kukavijeg

gnijezda", smei koni kaput s krznenim ovratnikom bio je navla kao onaj to ga

Dennis Weaver nosi u seriji u New Yorku, a hlae od crnog rebrastog samtasta... nije

li ba takve hlae nosio Brando u "Posljednjem tangu u Parizu".

Ali tko zna koga to eka i koga to trai neznanac u odjei iz razliitih amerikih

filmova, pokuavao se nekako smiriti Politeo i nadvladati zebnju to ga je hvatala

zbog neznaneve sasvim misteriozne upornosti. Pred kuu ti moe sasvim nekanjivo

doi bilo tko; no kad to ini danima, onda ima pravo biti uznemiren i pitati se zato

to ini. Netko skloniji panici zacijelo bi ve pozvao nadlene drugove da temeljito

propitaju neznanca to to radi svake veeri pod tuim prozorima, ali Politeo to nije

uinio iz dva razloga. Prvo, zbog toga to nije gajio ba osobitu ljubav prema

nadlenim drugovima, a drugo i zbog toga to je ta kua imala dva kata i est

stanara, pa nije mogao sa sigurnou znati da tip u McLoudovu kaputu stoji ba ispod

njegova prozora.

Donekle smiren takvim pretpostavkama, spustio je zavjesu i polako krenuo prema

hladnoj kuhinji, nadajui se da e u malom prirunom hladnjaku, koji je u svijetu

kuanskih aparata predstavljao neku vrstu oldtimera, otkriti kakav zaostali komadi

hrane iz tako prolaznih boljih trenutaka. Otvorio je kripava vrata i ustanovio da se

u unutranjosti hladnjaka nalaze samo boca piva, kutija loije makedonske rie,

plastina boica polupotroenog senfa i konzerva albanskih dimljenih jegulja.

Albanska konzerva bila je jedina relativno jestiva stvar u itavom hladnjaku, ali kako

se u stanu sasvim pouzdano nije nalazio niti jedan jedini otvara za konzerve, zalupio

je Politeo vratima hladnjaka i vratio se u sobu.

Priao je prozoru i sa zadovoljstvom otkrio da je neznanac otiao. Da se kojim

sluajem dolje na ploniku nisu nazirale duboke stope u snijegu, pomislio bi da mu se

sve uinilo ili usnilo. Ovako, ponadao se bar da je neznanac definitivno otiao, pa je

priao gramofonu da namjesti drugu plou: Allegretto iz Beethovenove Sedme u

izvoenju Berlinske filharmonije i maarskog asa Ferenca Fricsaja. Allegretto je

sadravao neto od one pompeznosti kakvu obino imaju posmrtni marevi i Politeo

shvati da mu u kasnim veernjim satima ipak vie odgovara koloplet snoviajnih

slika to se kovitlaju Berliozovim petim stavkom. No, kako je ve leao na

neraspremljenom krevetu s jeftinom cigaretom u ustima, odustane od mijenjanja

ploe i utone u Allegretto, glazbu kakvu bi najradije odabrao za svoj eventualni

sprovod.

Nikola Politeo bio je etrdeset dvogodinji pravnik koji je iza sebe ve imao jednu

propalu odvjetniku karijeru, propalu odvjetniku kancelariju i sijaset propalih stvari,

to ve pomalo svjedoi o propalom i potraenom ivotu, ili bar o pacerski

odigranom prvom poluvremenu. Bio je ratno dijete, dijete oca koji je zabunom

obukao jednu od pogrenih uniformi na ovom prostoru, to sinu nije osiguralo neku

od boljih startnih pozicija. Uostalom, moda je osnovna pogreka Nikole Politea bila

njegov izbor, odluka koju je donio u viim razredima gimnazije, odluka da postane

pravnik i u nekoj hipotetinoj budunosti otvori samostalnu odvjetniku kancelariju.

Ve u ranoj mladosti bio je neurotina, nestaloena i hipohondrina osoba, tako da je

njegova jedina odvjetnika prednost, na alost posve fiktivna - bila slavno

odvjetniko prezime koje je nosio. Kada je 1968. uspio otvoriti kancelariju u

prizemlju vlastite kue, ta mu je okolnost, odnosno zabuna to je iz nje proizala,

pribavila nekoliko slabije informiranih klijenata, koji su kasnije ozbiljno zaalili to

gospodin odvjetnik nije onaj Politeo koji je branio Josipa Broza, nadbiskupa Stepinca

i akademika Dedijera.

Uza sve nevolje koje bi bile i kasnije ubile njegovu odvjetniku praksu, Nikola

Politeo bio je roeni pehist, jedan od onih kojima kruh namazan maslacem redovito

pada na nepovoljnu stranu. Moda se uzrok tom pehizmu nalazio u njegovu

karakteru, jer je Nikola Politeo bio narav koja se nikako nije mogla sloiti ni sa

zahtjevima okoline, ni sa zahtjevima drutvene i politike prakse, a bogme ni sa

svojim vlastitim zahtjevima, ukoliko to ne zvui previe paradoksalno. Jedni takve

ljude nazivaju crnim ovcama, drugi bijelim vranama, trei namorima ili gunalima;

Politeu je vrlo dobro pristajao svaki od ovih atributa.

Napravivi nekoliko sitnijih gafova, koji su mogli imati politiki karakter i teinu,

poeo se pomalo naivno i samodopadno drati disidentom. Da nije disident,

ispostavilo se vrlo brzo kad je s razoaranjem u dui ustanovio da ga nitko ne

progoni. I ne samo to ga nitko nije progonio, nego tovie, nitko se za njega nije ni

zanimao. Upravo zbog toga nije bio disident, nego, prije bi se reklo - otpadnik,

autsajder, pehist zapravo. Nezadovoljan to nikada nee biti disident, uspio se nekako

utjeiti spoznajom da ova zemlja nikada nije dala ni velikih umjetnika, ni znaajnih

mislilaca, ni znamenitih znanstvenika, pa tako nee dati ni iole relevantnijih

disidenata.

Povijest sukoba izmeu Politea i okoline, Politea i reima, Politea i Politea,

naprosto je povijest bedastih nesporazuma, pehova i smole. U gimnaziji se djeaki

naivno zaljubio u profesoricu sociologije, koja je po obrazovanju bila pravnica, te je

taj predmet predavala po kadrovskoj nudi. Odabrao je maturalnu radnju iz

sociologije, temu koja je govorila o drutvenom dogovoru kao osnovi pravnog

sistema, ili neto tome slino... Radnju i maturu uspio je poloiti, ali profesoricu ne,

pa je njoj iz dipeta odabrao studij prava. Taj mu je studij donio mnoga suvina

znanja, ali ga profesoriinoj postelji nije pribliio ni za milimetar. Jedna druga zabuna

i peh posve neemotivne prirode dogodio mu se 1968, neposredno nakon to je otvorio

odvjetniku kancelariju. U lipnju te godine, posve krivo ocijenivi kojim e se tokom

odvijati zbivanja ili gibanja, odrao je u Studentskom centru (kao gost-intelektualac,

jasno!) govor koji su, unato sveopoj larmi, dobro razumjeli drugovi zadueni za te

stvari. Osim toga, potpisao je i nekoliko peticija te tako napravio prvu politiku

nesmotrenost. No, nevolja s politikim nesmotrenostima jest u tome to se u jednoj

naknadnoj politikoj aritmetici zbrajaju na sasvim osobit nain, osvjetljavajui i

potencirajui jedne druge, tako da tri sitnije nesmotrenosti postaju znaajan niz ija

vrijednost moe znatno nadmaiti njihov goli zbroj. Otprilike dvije godine kasnije,

iznerviran mahanjem ilirskim zastavama, ispisao je odvjetniku firmu irilicom,

nakon . ega je vrlo brzo, u omrklini, naletio na nekoliko raspoloenih aka i zaradio

lijepu seriju bubotaka. U zimi te iste godine prisustvovao je iz puke radoznalosti

dogaajima na Trgu Republike i vidio dosta razbijenih lica i noseva, to gaje od

radoznalog promatraa pretvorilo u zainteresiranog sudionika. Nekoliko dana kasnije

prepriavao je dosta duhovit vic, ija je emotivna aoka bila uperena protiv novog

republikog rukovodstva. ovjek koji se u Lovakom rogu najglasnije smijao,

drugo jutro ga je prijavio i Politeo je dobio mjesec dana zatvora zbog

nacionalistikog ekscesa.

Sljedeu bedastu i nepromiljenu pehistiku akciju izveo je 1982, kada je, iznerviran

ekanjem u beznadno dugakom redu za ulje, koje mu ionako nije trebalo - naglas

izjavio neto u vezi s Poljskom. Bilo je oigledno da izmeu reda za ulje u Ilici i istog

takvog reda u Krakovu, na primjer, postoji stanovita slinost, ali kako vlast ne voli

oigledne slinosti nego metaforike razlike, odmah mu je priao pristojno odjeven

gospodin s cekerom praznih boca od ulja, legitimirao se i rekao mu da poe s njim.

Tog puta imao je vie sree te je uspio umaknuti u otvoreni haustor i pobjei kroz

dvorite u drugu ulicu.

Glupost srodnu ovoj napravio je 1964, kada je sluio vojni rok u jednoj pjeadijskoj

jedinici u istonoj Srbiji. Jasno, izvalio ju je (gdje bi drugdje!) na satu drutveno-

politikog obrazovanja, rekavi tamo, kao upueni pravnik i intelektualac, da je malo

prerano ve govoriti o ogromnim rezultatima i misiji pokreta nesvrstanih, poto je on

star jedva etiri godine. Znaajnost te tvrdnje pojaala je jedna ranija, u kojoj je u

nezgodnom kontekstu izjavio da naa zemlja nije ni izdaleka tako bogata kao to to

ue djecu u koli. Te izjave nauile su ga dvjema stvarima: da nastava DPO-a u armiji

nije nikakav debatni klub, te da se prekoredna poarstva i strae odraavaju na nivo i

kakvou ljudskog zdravlja. O karakteristici koju je iznio iz vojnikih dana da se i ne

govori!

No, bitnija niska pehova rano propalog advokata Nikole Politea ticala se metoda

njegova poslovanja. Te su mu metode brzo rastjerale ionako prorijeenu klijentelu.

Moda bi jo i bio kakav-takav odvjetnik, samo da je klijenteli znao odmjerenije

pristupiti. Jedne je otjerao svojom neljubaznou i nervozom, druge zato to nisu

kucali, tree pak to su mu se njihovi problemi inili banalni i trivijalni... Jednog je

klijenta odbio braniti zbog toga to gaje stalno oslovljavao sa drug Polituo, i to

nikako nije mogao shvatiti da se ne kae indetino, nego identino. Ostali su otili

sami!

Vrlo brzo njegov je porez poeo znatno nadmaivati prihode, nakon ega ak i

najvee budale sputaju rolo radnje.

Od 1977. ivio je kao slobodnjak, to e rei kao bijednik bez stalnog zanimanja i

stalne zarade. Uzdravao se od povremenih sitnijih prijevoda s engleskog jezika,

instrukcija to ih je davao razmaenim sinovima i kerima bogatijih roditelja, koji

nikako nisu mogli ui u osnove drutvenih predmeta, te ponajvie od rasprodaje starih

slika i secesijskih ukrasnih predmeta to ih je naslijedio od pokojne bake, autentine

Beanke. Iskuao se i kao ozbiljniji prevodilac, te je od jedne uglednije zagrebake

izdavake kue uzeo neki suvremeni ameriki roman koji je trebao prevesti u roku od

etiri mjeseca. Glupost tog suvremenog romana toliko ga je nervirala da je na

osamdeset treoj stranici Yes preveo kao Ne. Bio je to odgovor kojim jedna

mlada djevojka iz Sjeverne Caroline odgovara na enidbenu ponudu stanovitog

McCormicka. To ne odvelo je radnju ovog kratkog romana u sasvim druge,

nezamislive i neoekivane tokove, pa je urednik s uasom ustanovio da Politeov

prijevod ima punih sto dvadeset stranica vie od originala.

Nakon toga se manje posveivao prevoenju, a vie vlastitoj hipohondriji. Bolovao je

od mnogih umiljenih bolesti i pio mnogo suvinih pilula. Kako je siromatvo, to ga

je snalo, moralo naruiti njegovo zdravlje, hipohondrijski strahovi ubrzo su dobili i

sasvim realne pretpostvake. Prvo se javio ir na elucu (kojeg li peha - nakon to je

odsluio vojsku!), zatim migrene povezane s oslabljenim vidom, pa onda neki

dermatoloki problemi i slino, tako da je u etrdeset drugoj godini imao jedva

ezdeset kila (na sto osamdeset centimetara visine), blijedo, zapravo ukasto lice,

umoran i pomalo pogrbljen hod, podosta bora, vjeite podonjake i tanke, koate

prste koji su podrhtavali izmeu dvije cigarete, ili dvije aice alkohola.

ivio je sasvim sam u stanu na prvom katu dvokatnice u Prilazu JA, u stanu ije je

stanarsko pravo batinio od pokojne majke. Susjede jedva da je i pozdravljao (i to

najvie jednom dnevno), prijatelje je pozaboravljao, a posljednju stalnu djevojku,

koja je pet godina relativno strpljivo ekala da je zaprosi, izgubio je prije tri godine,

nakon to je sasvim mirno ustvrdio da jo nije as da upozna njene roditelje.

Jedini prijatelji, ako to nije prepatetino kazati, bile su mu gramofonske ploe, iji je

izbor pomalo svjedoio o njegovoj udnoj, namorskoj prirodi. Posjedovao je tridest

sedam razliitih izvedbi Berliozove "Fantastine simfonije", na kojoj je sluao samo

posljednja dva stavka, sedam raznih ploa Beethovenove "Sedme simfonije" na kojoj

je sluao samo Allegretto, Berliozov "Pogrebni mar za Hamleta", Skrjabinove sonate

i "Poemu ekstaze" u dvije verzije, nekoliko raznorodnih ploa ozbiljne glazbe, koje je

rijetko sluao, i sjajan Jarrettov Koln Concert, jasno, u jednoj jedinoj verziji.

Godine 1982, kada je navrio etrdesetu i uao u period kad ljudi poinju svoditi

raune i pitati se o moralnosti onih uzroka koji su ih doveli do uspjeha, ili

neumitnosti dogaaja koji su im donijeli neuspjehe, zaronio je Nikola Politeo u

vlastiti curriculum vitae, pokuavajui otkriti krivce svojih tako oiglednih

stranputica. Kako je ovjek prilino nesklon tome da u samom sebi detektira

osnovnog krivca za vlastiti poraz, potraio ga je Politeo u svojoj okolini. No, kako je,

bar za njega, pojam ue okoline bio neto krajnje apstraktno (jer je svu uu okolinu

uspio sam rastjerati), morao je pronai nekog ireg, openitijeg, globalnog krivca.

Budui da nisam dovoljno dobar ovom drutvu, razmiljao je, nije ni ono dovoljno

dobro meni! Osnovni razlog neuspjeha i pehova, koji su ga bombardirali na svakoj

ivotnoj stubi, shvatio je, nalazi se iskljuivo u jednom, kako ga je nazvao -

aksiomatskom zajebu, to jest u injenici to je roen naprosto tu, a ne negdje drugdje!

Koju drugu domovinu pretpostaviti ovoj? Istok mu se priinio neadekvatnim. U

Rusiji, primjerice, ne bi mogao imati ni trideset sedam izvedbi "Fantastine

simfonije", a kamoli privatnu odvjetniku kancelariju. U Maarskoj bi moda imao

tih trideset sedam ploa, ali bi amerike filmove gledao s mnogo veim zakanjenjem

nego ovdje. Ovdje je red za ulje eksces, u Poljskoj je pravilo! eka bi bila neto

bolji izbor od Poljske, Bugarska loiji, a o Rumunjskoj, osim da je domovina

Drakule, nije znao nita. Albanija mu se inila nedovoljno dobrom da bi bila ak i

Istok.

Istoku je potom pretpostavio Zapad, to je predstavljalo obrat ne samo teorijske nego

i iskustvenije naravi. Ali, kakav Zapad? Nijemci su hladni pedantni, po Italiji se puca,

Francuzi e te uvijek drati na distanci, u vicarskoj ne smije baciti papiri na tlo, a

kamoli se popisati uza zid. Znao je da su sve to generalizacije koje jedva da

funkcioniraju u dokonom malograanskom askanju, ali kako ionako nije imao nune

materijalne pretpostavke da nekamo ode, inilo mu se jednostavnijim kartirati

zemlju po zemlju, negoli se opredijeliti za koju od njih. I razmiljajui tako bilo je

nuno da milijunti put nakon Kolumba otkrije stari san starog svijeta - novi svijet! I

mada kao relativno kulturan i obrazovan ovjek nije previe vjerovao u success story

kao bitnu metaforu svih pojedinanih sudbina u novom svijetu, Amerika mu se brzo

uinila prikladnim izborom, valjda i zbog toga to otii u Ameriku ipak znai otii

nekamo uistinu daleko, nekamo gdje geografski bedem od nekoliko tisua milja

sasvim dobro zastire stare jade, iskuenja i pogreke.

Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili sluajno, postajao je pravi amerikanofil, to mu

kao filmofilu, diskofilu i uope ovjeku koji je u ovim prostorima bio poesto

fauliran - nije teko padalo! Poeo je, u krivim godinama dodue, nositi jeans,

obnavljati svoj engleski, redovitije gledati amerike movies, upisao se u Ameriku

knjinicu i, kad bi mu to prilike dozvoljavale - kupovao je na kioscima Times ili

Newsweek. Vrlo brzo poeo je na brak s domovinom gledati kao i na svaki drugi

brak, o emu je kao pravnik znao sasvim dovoljno. Svaki se brak moe zbog neeg

pohabati, a samim tim i razvrgnuti. Bilo na obostran zahtjev, sporazumno, ili na tubu

jednog od partnera.

No, ono to ga je ponajvie brinulo, bili su materijalni uvjeti postbrane egzistencije.

Za razvod i novi brak nije imao sredstava. Bio je bez prebijene pare, stanarsko pravo

nije mogao prodati legalno (ilegalne transakcije se kao roeni pehist bojao!), a

cjelokupni trule od namjetaja i ono malo secesijske ropotarnice jedva da bi

dostajalo za one way ticket. Sve to bilo je nedovoljno. to uraditi u U.S.A. bez pare u

depu? Izloiti svoje izlizano dupe nemilosrdnom amerikom vritnjaku, koji bi ga

lansirao natrag preko bare u naruje uvrijeene eks-supruge? Postati hobo, prosjak u

zadnjem njujorkom getu, privremeni migrator duck, koji eka da ga operuaju i

prvom ga leteom hladnjaom vrate u Stari svijet, inilo mu se sudbinom

nedostojnom ak i propalog i kanjavanog agramerskog odvjetnika. Morao je, dakle,

temeljitije poraditi na materijalnim pretpostavkama svog definitivnog apatridstva i

dobrovoljnog egzila, ali se posljednje dvije godine nije uspio maknuti od

spekulativnih i posve teorijskih razmatranja. A teorijska su razmatranja isto beznae!

I dok su ga muila, iznurivala i satirala takva razmiljanja, pod njegovim se

prozorima, te izuzetno hladne i snjene zime 1984/85, pojavio neznanac u odjei

preuzetoj iz vrsnih American movies.

2.

Kada se sljedeeg jutra probudio, suoio se sa dva vrlo ozbiljna problema: kako

smiriti bolove u elucu (jer se ir, izloen grubom nikotinskom djelovanju -

probudio), te kako i ime naloiti vatru u kaljevoj pei i uiniti boravak u sobi

podnoljivijim. Prvi problem nekako je zakamuflirao ajem od melise i jastuiem

phosphalugela, a zbog drugog se obukao i, opskrbljen starim drvenim koferom,

krenuo u drvarnicu. Politeova drvarnica u podrumu bila je ve godinama prazna, ali

se kroz slomljenu preku dalo nahvatati neto susjedovih cjepanica. Jasno, susjed je

predmnijevao da ga propali odvjetnik bezono potkrada, to je Politeo odluno

opovrgavao, pazei pomno da ga nitko ne uhvati na djelu. Spretno je odmaknuo

preku, uzeo pet-est lijepih bukovih komada, sloio ih uredno u kofer i krenuo

natrag u stan, prosvijetljen sjajnom idejom da bi se, konano, i taj stari kofer dao

rastaviti i upotrijebiti kao ogrjev. Naavi se na prvom odmoritu, zastao je zbunjen

onim to je ugledao. Pred vratima njegova stana stajao je ovjek odjeven u smei

koni kaput, samtaste hlae i sa crnom mekmarfijevkom na glavi. Ona ista

tajanstvena spodoba to je tri veeri za redom drvenila pod Politeovim prozorom.

Neznanac ga nije primijetio, okrenut vratima razgledao je ploicu s Politeovim

imenom.

- Neto zanimljivo? - upita ga Politeo, prikravi mu se s lea.

Neznanac se okrene nimalo se ne zbunivi. Politeo mu ugleda lice i odmah shvati da

to lice vidi prvi put u ivotu. ovjek je imao kratku svijetlu kosu i plave oi. Lice mu

je bilo vrsto, i koato i, reklo bi se - sasvim armantno naborano. Bila je to ona

vrsta muevne fizionomije kakvu obino posjeduju ameriki filmski westerneri.

Recimo, zbog blago isturene donje vilice i irokih usana, moda najslinija

Coburnovoj. Ali, usporeivati neznanca kog zateknete pred vratima s licima to sijaju

velikim ekranom, neminovno vas dovodi do zakljuka da svaka svijest o slinosti

trostruko podvlai sve ostale razlike.

Neznanac promotri Politea i blago se naceri, to s njegova lica odmah izbrie svaku

starosnu prepoznatljivost. Mogao je imati trideset pet, etrdeset, ali i pedeset godina!

Tijelo mu je bilo vitko i vrsto, a stav odluan i pomalo samosvjestan. Politeo nije

znao je li to posljedica dobre uuvanosti, vrstog karaktera ili tek privid proizaao

odatle to ga je ve nekako unaprijed usporedio s dobro dreim westernerima.

- Tu mora da je stajala - ree neznanac, pokazujui prstom prema rupicama u kojima

su neko leali vijci, to su drali ploicu s imenom nekog od bivih vlasnika ili

stanara.

- Koji vrag je stajao?

- Ploica. Pisalo je: Obitelj Wolf. Upravo ovdje. U ovom su stanu ivjeli Wolfovi.

Neznanev glas bio je mek i bezbojan, ali se u njemu nazirala melodika nekog drugog

jezika. Politeu se odmah uini da se pred njegovim vratima nalazi stranac.

- Moda su ivjeli, ali vie ne ive - promrmlja Politeo, otkljua vrata i, prtei teki

kofer, ue u stan. Ne ekajui da ga Politeo pozove, neznanac mirno krene za njim,

ostavljajui ulazna vrata poluotvorena.

- Trebate neto? - upita ga nepovjerljivo Politeo i, uputi uljezu strog pogled. - Jeste li

vi akviziter, inkasator, poreznik, agitator vjerske sekte, povjerenik Crvenog kria,

sakuplja lanarine Socijalistikog saveza?

Neznanac ga je dobroudno promatrao. Odmah se vidjelo da mnoge rijei ne

razumije.

- Sorry! Mislim da nisam. Htio bih samo naas pogledati va stan.

- Rekli ste sorry?

- Sorry about disturbing! Znate, ja sam neko ivio ovdje. Bilo je to jako davno.

Tako... neke me uspomene proganjaju.

- Zbog njih ste sino stajali dolje na snijegu?

- Djelomino. Nisam se mogao odluiti...

Politeo slegne ramenima i pusti neznanca u sobu, ne stidei se nimalo nereda i

sveope tronosti interijera u kojem ivi. Neznanac pokua raskopati kaput, ali ga

Politeo sprijei, upozorivi ga da je u toj prokletoj sobi uvijek hladno. Ponudi mu

potom da sjedne u duboku konu fotelju iz koje je virila podstava i nekoliko

polomljenih opruga, uradivi to jednim rutinskim pokretom ruke, kako to obino rade

lijenici kad primaju pacijenta. I dok je domain kleknuo u kut sobe pokuavajui

podloiti kaljevu pe, neznanac je zavukao ruke duboko u depove toplog kaputa i

utonuo u uljave obline fotelje. as kasnije podigao je noge i stavio ih na povrinu

malog okruglog stola.

- To je kod vas nekakav obiaj? - upita glasom u kojem je bilo blage radoznalosti, ali

i ironije. - To da nosite drva u koferu?

- Kod nas?! - Da, kod vas!

- Jest. Narodni obiaj. Tako je to kod nas. A kod vas? Otkud ste vi? Sudei po tome

kako ste leerno zasjeli s nogama na stolu, mogli biste biti...

Neznanac pogleda u vrkove svojih utih izmica, spusti hitro noge i prebaci ih jednu

preko druge.

- Da, da - promrmlja prelijeui pogledom po sobi - over the big ditch. Govorite

engleski? - Preety good. Moemo razgovarati...

- Ah, to ne! To bi bilo isuvie nepristojno. Ovdje u govoriti hrvatski, a ne engleski.

Isto tako neu piti dog's nose, nego, kako ono kaete... Jesus Christ!... gem... gemit.

- Dog's nose?!

- Kazali ste da govorite engleski.

- Da, ali koji vam je vrag taj...

- Dog's nose? Pivo s rumom. Malo neobina kombinacija, ali sasvim pitka.

- Pivo s rumom?! Neete daleko dogurati s tim dog's noseom... mislim, ako vam je to

nacionalno pie.

Neznanac se nasmije, ustane i prie prozoru. Povue lagano prstom po drvenom

podnoju prozora, ba onako kako u vojsci provjeravaju je li neto dobro oieno.

- Sve se promijenilo - ree pomalo odsutno - sve, ba sve! Osim ove boje. Ona je

ostala ista.

- Dobro govorite hrvatski - primijeti Politeo, ustajui od razigrana plamena. -

Zapravo, izvanredno dobro.

- To je moj materinski jezik. Ovdje sam roen.

- A sada?

- Sada sam ameriki dravljanin. ivim u U.S.A., Big Apple. Privremeno ili

povremeno! uli ste za Big Apple?

Shvativi da je rezolutni tip Njujoranin, pa makar i povremeni, Politeo se razgali,

bar onoliko koliko mu je to narav doputala, i ponudi ga alicom crne kave, koju,

zapravo, ve nekoliko mjeseci nije posjedovao. Kad se skruen vratio iz hladne

kuhinje i priznao da nema kave, ni drugih prokletih stvari kojim bi ga pogostio,

neznanac odmah shvati socijalni status svog zbunjenog domaina, krene prema

vratima i predloi da sam organizira tako neke stvari...

- Sredite malo stan, skoknut u do nekog marketa i donijeti par stvari...

- Ali... - zbuni se Politeo.

- Forget it! Nemojte se uzbuivati! I sam sam se nalazio u mnogo gorim situacijama.

ivio sam jednako leerno na Fifth Avenue, ali i u Southern Bronxu.

Politeo se nije uspio ni snai, a gost je ve bio napolju. Izlazei kazao je kako se

zove, ali domain to nije uspio registrirati. Nakon dvadesetak minuta vratio se

natovaren plastinim vreicama, gunajui neto o tome kako u ovim prokletim

duanima nemaju velikih papirnatih vrea, real shopping bags, nego ovjeka natovare

plastinim prezervativima. Plastini prezervativi imali su uistinu zanimljiv sadraj,

koji je doljak odmah poeo rasprostirati po stolu: kilogram mljevene kave, veliku

konzervu preane unke, uvozne artioke u staklenoj tegli, nekoliko boica keapa,

zaleenu tortu, dva tuceta hrenovki u folijama, raeni kruh, kolut kozjeg sira, deset

paketia gotovog pudinga, mlijeko, majonezu, suhe kobasice, kisele krastavce i

konano bocu domaeg ruma i nekoliko boica licencnog piva u no return bottles. -

Dog's nose? - ree Politeo, razgledajui bocu ruma, za koji je mislio da se konzumira

samo u dosadnim blagdanskim kolaima.

- Htio sam donijeti i tople hamburgere. Znate li to su mi nudili kad sam to zatraio?

Znate to? Bloody bastards! Htjeli su mi dati bacon, obinu slaninu!

- To je zapravo kod nas hamburger.

- Hamburger je bacon?! Dobri stari Big Mac je bacon! Terrible country!

Zasjeli su za stol i otvorili tupim noem konzervu preane unke, a ono o emu su

nadalje razgovarali bio je, kako je kazao doljak - pravi applebutter! Neumjereno

zalijevajui probueni ir aama hladnog dog 's nosea, Politeo je uspio pohvatati

mnogo zanimljivih injenica iz doljakova ivota.

Njegov nesvakidanji gost zvao se Leo Wolf; imao je ravno pedeset tri godine (to je

uveliko nadmaivalo Politeovu procjenu) i bio je ameriki graanin trenutno

nastanjen u New Yorku. Gdje je sve ivio i koji mu je pravi ameriki domicil, nije se

iz Wolfove prie dalo ba pouzdano razabrati, jer se po njegovoj autobiografiji pleo

itav kaleidoskop amerikih gradova poput New Yorka, Philadelphije, Portlanda,

Baltimora i drugih polisa East Coasta. Inae, Leo Wolf bio je roen 1931. godine u

Zagrebu, kao sin zagrebakog tvorniara Noe Wolfa. Njegova je pria bila protkana

toplim refleksijama i sjeanjima vezanim uz bezbrino zagrebako djeatvo. etnje

u marinerblau odijelu po nedjeljnoj promenadi u Maksimiru, beskrajno arena i

vrua protenja u Mariji Bistrici, kamo su, mada idovi, ili iz gole radoznalosti,

zatim piknici s pohanim picekima u midhenu i kupanje na savskom drvenom

kupalitu i slino.

Godine 1941. kad se suludi rat razmahao Evropom, i kad se na vijesti o

deportacijama prestalo gledati kao na novinski senzacionalizam izvjestitelja iz

relativno dalekih i zaraenih zemalja, shvatio je tvorniar Wolf da ova zemlja nije ba

pogodan teren na kome bi jedan idovski tvorniar mogao bezbrino snatriti o mirnoj

poslovnoj budunosti. Pet minuta prije dvanaest, negdje nakon oujskog pua, na

nagovor prijatelja, inae britanskog diplomata, koji je bio, kako Leo Wolf ree - a real

brain, spakirao je Noa Wolf stvari, ponajprije obiteljske dragocjenosti i zlato i

napustio na propast osuenu zemlju. Ostavljajui svoj dom, onaj isti u kojem sad ivi

Politeo, na milost i nemilost Hitlerovom opakom blitzkriegu, uspio je zbrisati i

nakon viemjesena puteestvija obresti se u U.S.A., u zemlji ve dobrano naruena

sna o moguoj neutralnosti. Sve to se dalje zbivalo s tvorniarem pripada moguoj

success failure story, o kojoj svjetlokosi Leo s licem James Coburna nije htio mnogo

govoriti.

Dakle, etrdeset tri godine kasnije, u turistiko-kriarskoj misiji osvajanja svetih

uspomena, Leo Wolf vraa se u Zagreb da bi ponovo vidio sto dvadest stambenih

kvadrata vlastitog djeatva. I nailazi na koga? Na odvjetnika uljeza koji je u tom

istom prostoru ve uspio rasprodati itav jedan ivot! Politeova pria, jer na ivotnu

se priu uzvraa ivotnom priom, nije osobito dirnula naturaliziranog Amerikanca

idovske socijalne podgrupe, ili se samo gradio hladnim i pomalo nezainteresiranim.

Oi su mu samo zaigrale kad je Politeo, ve pomalo pijan, poeo iznositi svoju teoriju

o Americi kao moguoj alternativnoj domovini, shvativi valjda da uz ameriki san

(American dream), u zakucima te demodirane Evrope postoje i neutjeni snovi o

Americi (dreams about American)!

Kasno po podne Wolf je ustao i, ispriavi se (sorry about disturbing), krenuo u

Esplanadu gdje je odsjeo. Politeo je ustao i poeo prikupljati bogate ostatke

Wolfove kupovine, elei mu ih, valjda, predati, ali je Amerikanac samo odmahnuo

rukom, lupnuo se po depu, elei valjda kazati kako se unutra nalazi jo mnogo

zelenih dead Presidents i izaao napolje, bacajui opuak Rothmansa na prljavo

stubite.

- A te pei loite drvima? - upitao je nevjeto, pljucnuvi kroz zube.

- Kad ih imam - otpovrne Politeo, postien tonom bespomonosti koji je njegov

odgovor iznenada zadobio.

Te je veeri povraao tri-etiri puta. Sasuo je u napuklu koljku WC-a dosta

poluprobavljenog dog's nosea i neto tamne eluane krvi. Wolfov udan posjet pao

je sasvim loe na njegov iscrpljeni eludac. Umio se potom hladnom vodom,

pogledao se u zrcalo i ustanovio da mu lice ponovo ima ukastu boju kakvu imaju

tipovi s loim elucem (recimo Bogey u "Afrikoj kraljici") i krenuo u sobu da na

ono neto preostale ari srui komade drvenog kofera.

Priao je zatim stolu za kojim je tog popodneva sjedio Wolf, i u pukotini na drvenoj

ploi spazio brino zataknutu novanicu od sto dolara. Bila je to lova koju Ameri

ostavljaju negdje na sigurnom, a po gradu hodaju oboruani kreditnim karticama i

raznobojnim ekovima u depu. Odluio je ve sutradan svratiti do Esplanade i

vratiti novac, ali se vrlo brzo dosjetio da ga Amerikanac nije mogao zaboraviti. Pa ne

zaboravlja se lova na takav nain, zataknuta u rupu stola! Wolf je to namjerno

ostavio. Bila je to plaa za uspomene koje mu je podario Politeov stan, stan

Amerikaneva djeatva. Nekoliko se minuta borio sa svojim omlitavljenim

skrupulama, a onda je strpao Franklina u dep i opruio se po krevetu.

U Wolfovu posjetu, razmiljao je, nazire se prst Boji, mek ali znaajan dodir

sudbine. Ba u trenu kad je najvie obuzet Amerikom, kad najintenzivnije razmilja o

njoj kao o eksploziji najrazliitijih ivotnih boja, slobode i dobrih ansi, alje mu ta

Amerika svog emisara pravo na vrata. Nije li Wolf tek prispodoba, utjelovljena ideja

koja se na tren iz kozmike rasprenosti prometnula u put i dola provjeriti je li on,

Nikola Politeo, dovoljno dobar za zemlju o kojoj sanja? Muen takvim nesuvislim

mislima, tonuo je polako u san, sve manje znajui razmilja li to uistinu on ili prokleti

dog's nose.

Sljedeeg se dana probudio kasno. Zapravo, probudila ga je lupnjava dolje pred

kuom. Ustao je, priao prozoru i spazio kako dva radnika istovaruju kamion pun

drva. Ne znajui jo pravo o emu se radi, prenula ga je zvonjava pred vratima.

Otvorio je i spazio na ulazu debeljka u masnoj plavoj kuti kako se ceri, prevrui po

rukama nekakve fakture neuredno presavijenih rubova.

- Vi ste Politeo?

- Dopeljali smo drva. Bute tu potpisali! - Ni... nisam naruio nikakva drva...

- Je, pa tu pie! Nikola Politeo, jedan hvat... Prilaz JA... Jeste to vi?

- Nisam nita platio. Nemam ime platiti.

- Gospon se ali! Sve je plaeno! Tu pie. Uostalom, ba nas briga. Mi imamo i nalog

i fakturu... i onda vozimo... bez obzira kaj vi kaete.

Wolf je doao oko tri po podne. Sa sobom je donio utu putnu torbu, nekoliko boca

piva (ovaj put bez ruma) i punu vreicu bureka, koji mora da je kupio u nekoj

usputnoj buregdinici.

- It looks very interesting! - kazao je vadei burek. - Znate li to je to?

Priznao je neto kasnije, dodue sasvim nevoljko, da je on kupio drva, ali nije mogao

objasniti zato je to uradio.

- Kad mukarac kupi neto drugom mukarcu - rekao je samo to - jedina vana stvar

je da nije gay! A ja to posve sigurno nisam! S te strane budite mirni, jer mi se gadi

svaki three-letters man! Ne zato to bi bio kliconoa te jako moderne bolesti, nego

zato to predstavlja mlaku opciju!

Politeo ga je gledao kao da mu nita nije jasno.

- to se udite? Piu li komunistike novine o AIDS-u, ili i to taje?

Te su veeri razgovarali mnogo manje, jer se vei dio vremena udni Amerikanac

zadrao u razgledanju stana. Zapitkivao je mnogo, zagledao u sve kutke i esto se

vraao u prostorije koje je ve dva-tri puta pregledao. Osobito ga je zanimalo da li je

u kui, od rata naovamo, bilo kakvih preinaka, dozidavanja, pregraivanja, mijenjanja

buke, parketa, podova i slino. Politeo nije ba bio siguran obilaze li se na takav

nain svetita starih uspomena, ali to je mogao uraditi kad je doljak bio udan,

nadasve udan! U stanu je te veeri bilo toplo i Politeo je bio viestruko zadovoljan. I

zato to je toplo, i zato to je dah Amerike tako blizu, i zato to je sit i zato to u

depu ima sto dolara koje Wolf ni jednom rijei ne spominje. Poto su bdjeli do kasno

u no, i poto je ponovo nemilosrdno snijeilo, prespavao je Wolf u Politeovu stanu,

u sobi ije se cjelokupno posoblje sastojalo od pranog starinskog kreveta, poderanog

torza fotelje i nonog ormaria sa ije je prednje strane otpala kompletna politura.

Oko tri izjutra Politeo se probudio i krenuo u kupaonicu kako bi povraao. Vraajui

se spazio je trak svjetla ispod Wolfovih vrata. Wolf je jo uvijek, tri sata poslije

ponoi, razgledao sobu. Bila je to njegova negdanja djeja soba, kazao je ne

pretjerano uvjerljivim glasom.

Narednog se dana nije pojavljivao, da bi prekosutra po podne pristigao s novom

hrpom prehrambenih artikala u bijelim plastinim vreicama. Puei Rothmans i

pijuckajui dog's nose (udno, na gemite kao da je posve zaboravio!) proirio je

svoja sjeanja na davna vremena jednom novom osobom, koja je, kako je tvrdio,

obojila njegovo djeatvo i ispunila ga smislom. Bila je to njegova vrnjakinja,

djevojica s kojom je odrastao, a zvala se Julijana, ako se jo dobro sjea - Julijana

Klis! Mala riokosa Julijana bila je dijete uglednog graevinskog poduzetnika Maksa

Klisa, inae Primorca. Kako su im roditelji intenzivno drugovali, mali Leo i Julijana

bili su gotovo svakog dana zajedno. Godine 1938. krenuli su u kolu, on u muku,

ona u ensku. Spolna segregacija nije ih mogla razdvojiti; uili su zajedno,

razmjenjivali knjige, izreske iz novina, spomenarske sliice i sve one drage stvari

koje ine djetinjstvo. Nizao je Wolf sladunjave i idiline anr-sliice, koje su mu se

poput arenih tabloa nizale pred oima i koje su nekako odudarale od njegove grube

pojave iskusnog i prekaljenog mukarine, koga pedeset i tri godine nisu uspjele

nimalo pogrbiti. Nekakav spomenar s blijedim otiskom djevojake usne, nekakva

zakletva izreena sred tukanakog grmlja, ukradeni poljubac u kupaonici, dok mu je

pokuavala oistiti vonu mrlju na novoj koulji i sline gluposti.

I ba kad je angrizavi Politeo htio neto ironino primijetiti na raun te spomenarske

idile davno zapeaene otiskom usne i vone mrlje, preduhitrio ga je Wolf sasvim

odreenim pitanjem:

- Biste li me na nekoliko dana primili k sebi?

- Ali kako... tamo u Esplanadi imate sav komfor... - Bloody comfort! To je

vakuum! Htio bih nekoliko dana ostati u prostoru koji zrai duhom. Platio bih vam za

to. Samo nekoliko dana... Izmislite neku cijenu!

- Ve ste platili - slegne Politeo ramenima i baci kladu u kaljevu pe. - Zadovoljit e

vas vaa djeaka soba u kojoj ste se igrali s tom Julijanom?

- Sasvim, sasvim e me zadovoljiti, Nick!

Politeo se trgne. On nije volio da mu se razliite individue motaju po stanu, nije volio

da mu se ve trei dan obraaju sa ti i zovu ga imenom, ali je ipak popustio.

Te veeri izali su u grad i zavrili na veeri u Tiffanyju. Od para koje je Wolf

iskrcao za srnetinu s gljivama, breskvu Melbu i druga desertna sranja, Politeo bi

ivio najmanje mjesec dana. Kad je, onako zapanjen, vidio koliko iznosi raun, Wolf

ga je umirio rijeima:- Lani sam u Persian Roomu hotela Plaa dao toliku

napojnicu.

Nick, zna li ti to je to dead man 's hand? - upitao je Wolf Politea, koji je ve prestao

prosvjedovati protiv toga to ga Amerikanac zove Nick.

- Mrtvaeva ruka? - otpovrne Nick-Nikola posve nesigurno.

- Wolf se nasmije i odmahne rukom. Konobar, koji je mislio da je ta gesta

namijenjena njemu, pritri i upita ele li jo neto. Wolf jo jednom odmahne rukom,

ovaj put konobaru.

Sjedili su u restoranu na prvom katu hotela Dubrovnik, pijuckali loe domae pivo

i bacali poglede kroz velik ovalni prozor na Trg Republike, gdje je desetak radnika

preko volje glumilo neto to se zove uklanjanje mokrog snijega s glavnog trga.

- Zna li igrati poker?

- Slabo...

- Dead mans 's hand - nastavi Wolf - to ti j e kombinacija u pokeru, a sastoji se od

para asova i para osmica. Takvu je kombinaciju drao u ruci Wild Bili Hickok... uo

si za njega?

Politeo zakima potvrdno. - Da, 1876. u Deadwoodu - priao je Wolf - Wild Bili

Hickok drao je u ruci par asova i par osmica, kad ga je Jack MeCall pogodio u lea.

To je najdrastiniji nain da se ovjeku otkriju karte.

- Pa ta?

- Pa nita! Priam ti to zato to ti nisi nikakav sucker i to je red da i ja tebi sada

otvorim karte. Do kraja. Na najdrastiniji nain.

- Kakve karte?

- Svoje karte. Vidi, doao sam u stari kraj da vidim sva ona mjesta koja su mi neto

znaila prije no to sam otiao u U.S.A. Dobro, vidio sam ih, jo jednom proivio sve

ono to je nekakva jebena konzerva od uspomena... i ta sad... What is it after ali...

Pomislio sam: moda bih mogao krenuti korak dalje...

- Kamo?

- Kamo! Korak dalje... korak iza... u sjenu... Odluio sam pronai Julijanu Klis...

- Julijanu Klis! ovjee, pa to ti je! to ti jo moe znaiti ta predratna klinka? Ako

je uope i iva, sada mora da ima preko pedeset godina, troje djece i, recimo, petero

unuadi.

- Moda ima i stotinjak unuka, sto dvadeset kila, iskrivljenu kimu, sijedu kosu i

zadah iz usta... Ali, sve to nije vano. Moda bi za mene bilo najbolje da se pretvorila

u svoju vlastitu suprotnost, u staru nakazu, u bag. Tako bih se valjda zauvijek rijeio

duhova nasilno prekinuta djetinjstva, duhova koji nou ne daju mira.

- Pa dobro, potrai je - rei e pomalo rezignirano Politeo. - To je tvoja privatna stvar.

- Nije iskljuivo moja. Treba mi pomo.

Politeo ga radoznalo pogleda. Pivo na stolu bilo je ve sasvim toplo.

- Tu u staroj dobroj domovini ne postoji nikakav private eye, pa da ga ovjek unajmi?

- Ne postoji. Trai policiju da ti pomogne...

- Fuck it! Policija da mi pomogne! Malo ti o meni zna. Ne spadam u one kojima

policija pomae.

- Nisi valjda mislio da bih ti ja...

- Jesam - prekine ga Wolf. - Ti si uostalom lawyer. To bi bio zgodan posao za tebe.

Nisi rekao da ti praksa ide slabo?

Politeo pocrveni. Kada je Wolfu priao o sebi, preutio je da je njegova odvjetnika

praksa davno pokopana prolost. Ali, to je mogao i sam shvatiti!

- Zato to ne uradi sam?

- Nezgodno je - prekine ga Wolf. - Ja sam ovdje ipak stranac. Ne mogu poduzimati

nikakve akcije, obilaziti kue i raspitivati se za Julijanu Klis. Vi ste a communist

country i narodu e bit sumnjivo to se jedan Amerikanac, kapitalist u dui, mota

naokolo i raspituje... Vidi da mi je potrebna tvoja pomo. Uostalom, platio bih jer to

je tvoj legitiman advokatski posao. Moda ti ne bih platio novcem, nego na neki

prikladniji nain. Za tebe mnogo povoljniji.

- Kakav? - ree Politeo, pogleda uprtog u Trg, gdje su istai snijega odloili lopate i

stali pripovijedati o neem. O seksu ili nogometu, valjda.

- Ti si jedan od onih nekoliko milijuna budala koji irom svijeta sanjaju o tome da se

doepaju Amerike.

Amerikanofila je toliko zaintrigirao sadraj Wolfove reenice da je istog trena

zaboravio na grubost i uvredljivost koju nosi u sebi rije budala.

- Spadam u te budale.

- Ne ljuti se. Svatko od nas pripada nekoj od moguih porodica budala. Dakle, ovo je

posao i bit u sasvim otvoren. U U.S.A. imam mnogo partnera i poslovnih prijatelja

razliita profila. Bez ikakve muke nai u ti solidan posao kod nekog od njih. Dobro,

nee biti project manager, ali, recimo, jedan employee u New Yorku moe od svojih

primanja kupiti jako mnogo drva. Jasno, ako je ekscentrik kome je stalo do ovakvog

prastarog naina zagrijavanja stana.

- Zato mi ti ne bi ponudio posao?

- Moj je posao - nasmije se Amerikanac nekako zagonetno - uslunog i vrlo

specifinog karaktera. Kad bi ga i mogao obavljati, ne bi ti donio miran san.

Politeo ga je radoznalo promatrao, pitajui se ime li se to bavi. Amerikanac se hitro

vrati elementima ponude.

- Osim toga, dobio bi besplatnu avionsku kartu do New Yorka. ini ti se zanimljivim?

ini li mi se zanimljivim, mislio je, sav ustreptao, Politeo jo uvijek ne vjerujui da

se dogaa to to se dogaa. Tolike godine sanja o Americi, a onda, tako rekavi preko

noi, iz mraka i snijega, dolazi zagonetni stranac i rjeava temeljne probleme njegove

sadanje i budue egzistencije. I jo ga pita ini li mu se zanimljivim! Ali, kakav e to

posao biti? I ne krije li se u svemu tome neko opasno nalije, zamka, mamac koji e

on kao roeni pehist progutati, upecati se na udicu tueg lukavstva i zavriti na

vrelom ulju tue penice?

- Pristaje li? - pitao je Wolf tiho i pogledao ga oima u kojima Politeo nije mogao

proitati nita.

Nije odgovorio. Prinio je ustima toplu au bljutava piva, shvaajui da se njihovo

iznenadno poznanstvo pretvara u sasvim neizvjestan i tajanstven poslovni odnos.

3.

Otkada je prihvatio Amerikanevu ponudu, Nikola Politeo poeo se osjeati

strahovito glupo. Nekada, kada je bio odvjetnik s kakvim-takvim perspektivama,

poelio bi ovakav posao, ma koliko odudarao od striktno odvjetnikih aranmana, a

sada, sada ne zna kako i otkud da pone. Nakon etrdesetak godina pronai

nepoznatu enu o kojoj poslodavac, osim sentimentalnih gluposti spomenarskog

tipa, ne zna ba nita pouzdano i korisno, inilo se beznadno ludim i promaenim.

Zato je uope pristajao na tako neto? Od poslova i slinih aktivnosti ve se uvelike

bio odvikao. Zar nije mogao i dalje ivjeti u tupoj letargiji cininog i angrizavog

promatraa sa strane, onog koji u podsmjehu upuenom drugom pokuava pronai

satisfakciju za blato u koje je i sam do grla utonuo.

I konano, kakve garancije ima uspije li kojim sluajem taj aavi naum i pronau

fantoma izgubljenog u gluhom vremenu? Dobro, ako je ve pristao, ponadavi se,

recimo, da e tako konano zbrisati s ovog nemogueg mjesta i nai se u Americi,

gdje e jadni ostatak vlastite egzistencije pokuati prometnuti u kakav povoljniji

success story, da, ako je na sve pristao samo zbog toga, tko kae da e Wolf ispuniti

obeanje, dati mu tu tako vanu jednosmjernu kartu i osigurati mu pristojan posao?

Na to ga, konano, nita ne obavezuje. Nema nikakva papira, nikakva svjedoka,

ugovora, avansa, garanta, nema nieg osim gentleman 's agreementa izmeu dvojice

mukaraca, u iju bi dentlmensku prirodu, netko trei, sasvim osnovano mogao

posumnjati.

Dakle, itav je posao ist dim, ist dim od namjere pa do pogodbe! I po svom

karakteru vie odgovara kakvoj utoj reviji to trai vae najmilije, negoli jednom

umornom i neuspjenom odvjetniku koji je odavno digao ruke od poslova!

Wolfa kao da nisu muile nikakve sumnje; ponaao se sasvim prirodno i leerno, ba

kao da je od Politea zatraio da ga zastupa na sudu zbog kakva sitnijeg delikta.

Politeo je bio njegov private eye, njegov Dick, i itav je posao bio obina rutinska

burgija. Mirno se uselio u odvjetnikov stan, nimalo ne prosvjedujui zbog vie nego

skromnih uvjeta neobinog podstanarenja. Zavukao se u djeju sobu da bi do

kasno u no vrludao po stanu i drugovao s davnim djeakim uspomenama. U stanu

se snalazio lako i vjeto, odmah se vidjelo da je neko ovdje stanovao. Politeo je

nekoliko puta posumnjao da bi sve mogla biti tek najobinija smicalica, lopovluk

kojim se Wolf namjerava dokopati svog biveg stana, ali je takvu pomisao vrlo brzo

odbacio.

Inae je Wolfov nain ivota bio prilino neobian, ili se to Politeu, koji je o tome

kako Amerikanci ive imao samo nepotpunu i mutnu predodbu - samo inilo. Krevet

na kojem je spavao dovukao je u drugi dio sobe i postavio ga iza vrata, ba kao da se

boji da bi mu netko mogao banuti u sobu. Odlazio je spavati mnogo kasnije od svog

domaina, ali se i dizao mnogo ranije, kao da ga eli drati itav dan na oku. Ve

drugog dana po useljenju prenio je telefon u svoju sobu. Jasno, uz Politeovo

doputenje, kome telefon stvarno nije sluio ni za ta. uo ga je Politeo nekoliko puta

kako vrti svu silu telefonskih brojeva i razgovora s nekim o stvarima koje su, sudei

po tonu, bile vane i komplicirane. No, o emu su razgovarali, to Politeo nikad nije

uspio doznati, jer su Wolfove brzo izgovorene i pomalo nervozne reenice bile

pretpane slangom, tako da ovjeku koji je uio engleski po visokoetabliranim

veernjim teajevima nisu znaile ba nita. Kada je Amerikanac priznao da

razgovara s ljudima s druge strane Atlantika i s poslovnim partnerima iz Pariza,

Torina i Amsterdama, uplaio se vlasnik telefona ogromnih rauna, ali ga je Wolf

umirio kazavi da od ovog trena svi telefonski rauni idu na njegov teret. Kako bi

pokazao da se ne ali, bacio je stari telefonski aparat u smee i isti dan dovukao novo

talijansko telefonsko udo kupljeno u Posredniku.

to se pak jela tie, Amerikanac nije pokazivao velik interes za ono to su kupovali

po susjednim trgovinama, ali je uveer rado izlazio u bolje restorane, kako bi

prigrizao neto ega redovito nije bilo na jelovniku. Naime, domai su ugostitelji

slabo marili za stvari kao to su Lamb with celery, Swedish hash ili Meringue jam

tart, nudei spremno zauzvrat zagrebaki, beki i pariki. Uzimao bi tada

neto tree i zalijevao to poveim koliinama piva s rumom, alei se na jadnu

kvalitetu ruma i piva podjednako. I premda je lokao mnogo dog's nosea, inilo se da

je svejednako trijezan. Iz restorana se vraao pjeice ili taksijem, tramvaje je

izbjegavao. Na Politeovo uenje, po najveem snjenom nevremenu volio bi etati

(priajui o Jacku Londonu!), dok bi za stabilna vremena uzimao taksi, udei se

redovito kako tako mala kola poput Peugeota, Renaulta ili Zastava mogu uspjeno

obavljati taksi-slubu. Neto smireniji i zadovoljniji bivao je jedino u Mercedesima,

koji i u U.S.A. imaju svoje statusno i staleko znaenje.

Trei dan nakon to se uselio, odluio je otii po svoj kofer u Esplanadu, ali kad su

se nali na uglu Haulikove i Mihanovieve, naglo se predomislio i rekao da u koferu

nema nieg vrijednog i vanog, pa da e ga do daljnjeg ostaviti u hotelu. A to se

plaanja tie, nastavio je, poslat e hotelskoj upravi ek. Politeu se naas uinilo da je

ovo naglo odustajanje moda motivirano i time to je pred hotelskim arkadama bio

parkiran plavi milicijski Golf. Ah, u tome se mogao i prevariti!

Negdje oko podne Politeo se, borei se s gustim naletima meave, vraao kui. U

gradu je vladao pravi kaos. Vjetar, gusti snijeg, zapui na plonicima i ulicama i slaba

vidljivost potpuno su blokirali gradski promet, zaustavili tramvaje, zarobili

automobile i nagruvali ih po neprohodnim raskrijima, gdje su nemono i nervozno

vritali sirenama i koprcali se po snijegu i zaleenoj cesti. Oko pola dvanaest nestalo

je i struje, tako da je propala i posljednja nada da bi se u bijelo zavijeni tramvaji

mogli pomaknuti i uiniti zbrku bar malo podnoljivijom. Takva uobiajena

zagrebaka sranja moe rijeiti samo dragi Bog, pomislio je Politeo, dobacivi usput

ljudima, koji su tupo zurili kroz zaleena okna definitivno krepanog tramvaja, da

priekaju do oujka kada e se snijeg ionako istopiti. Pljunuo je potom u snijeg i

mirno preao raskre kod Britanskog trga. Ionako nieg nije bilo to bi moglo

naletjeti na njega; sred ovog sibirskog nevremena jedino su ljudi bili koliko-toliko

mobilni. Spustio se Kaievom do Prilaza i zaas se naao pred ulaznim vratima svog

stana. Uao je ne otresavi snijeg i naletio na Wolfa koji je upravo razgledao njegove

ploe.

- to je to? - upita buljei u stari gramofon. - Kako, to...

- Ta stvar. Lii na gramofon. udno, ne sjeam se da je ovdje bio etrdeset prve... a

po izgledu bi se reklo da pripada tom vremenu - ree Wolf, ne odvajajui pogleda od

uistinu starog gramofona, koji je Politeo prije nekoliko godina kupio na Hreljiu.

Politeo otpuhne i protrlja ruke, a onda pone skidati kaput, sipajui na sve strane

snijeg.

- udni ste vi. to sam dulje ovdje, sve mi se vie ini da se kreem po nekakvom

muzeju - nastavi Amerikanac, palei neku domau cigaretu. - Vozite se u malim

smijenim autombilima, rabite Bellove telefone, roba po trgovinama podsjea me na

predratnu, tramvajima, bar kakvi su izvana, nedostaju samo zaprega i konji, mislite

da je slanina hamburger... sluaj, bio sam neki dan u kinu... mogao bi sedam dana

pretraivati juni Bronx ili tuniji dio Harlema a da ne nae tako upropatenu kino-

dvoranu. I to su davali? Davali su kao brand new jedan glupi ameriki chiller-diller

est godina star...

- Postao si osjetljiv na staru domovinu.

- Nisam! Sve su to nevana sranja. Ali, reci mi zato vam se vrata svih trgovina i

javnih prostorija otvaraju prema unutra? Odlomio sam ruku pokuavajui ih otvoriti.

Uvijek povlaim prema sebi...

- Bio sam na SUP-u...

- I nema Rothmansa. Popuio sam sve to sam kupio u tax-freeju i otiao kupiti

Rothmans. Nema! Nema Johny Playersa, nema Gauloisea, nema Benson & Hedgesa,

nema... ima samo ova strahota ovdje! A to, izgleda, prave od hrastova lia i toalet-

papira. Vidi kako kaljem, vidi... Gdje si to, do vraga, bio?

- Na SUP-u. To ti je neka vrsta policije.

- Bullshit! Rekao sam ti da na policiju ne ide. To sam mogao i sam uraditi. I to si

tamo radio?

- Pitao sam za Julijanu Klis.

Wolf uvue dim i zakalje se, a onda lijepo ugasi cigaretu koja mu nije odgovarala.

Prie fotelji i zavali se, nervozno kuckajui po konom rukohvatu.

- Nezadovoljan si - primijeti Politeo - sada ti je valjda jasno zato elim zbrisati

odavde?

- Nije mi jasno! - prekine ga Wolf. - Ti eli zbrisati zbog neeg drugog. Ti zapravo

ne eli zbrisati zbog neeg, nego od neeg... od sebe sama... Kao da se to moe. to

si saznao na policiji?

- Ne postoji nikakva Julijana Klis. Barem ne u Zagrebu. Wolf se zamisli pa ponovo

zapali. Ovog se puta nije zakaljao.

- Potrait emo njenu kuu - ree mirno. - Mislim da u se sjetiti. Stanovala je u Ilici.

Kua je bila u dvoritu, na desnoj strani.

- Na desnoj strani?

- Da, ide li se od Jelai placa prema Crnomercu.

- Jelai plac se sada zove Trg Republike.

- I Julijana Klis se sada moda zove nekako drugaije.

- Ba zbog toga se bojim...

- Ti se stalno neeg boji, a elio bi u New York! Zna li ti to te sve tamo eka? Zna

li to e uraditi kad ti u praznom subwayu, u dva poslije ponoi, prie miiav crnac-

peder i kae: Lend me ten bucks, and I'm gonna give you a headfor a while, posudi

mi desetaka pa u ti dati da mi na tren pui! Ili, to e uraditi kad pred veer u

Central parku naleti na kiu irskih konfeta, jer su pijani momci odluili na takav

nain proslaviti neki od svojih katolikih blagdana? to kad ti u Harlemu kakav inky-

dink, koga jedva razabire u mraku, upita s rukom u desnom depu: Hay man, wanna

candy, cadilac, cecil, or any dizzy-wizzy? A ti nema pojma kog vraga hoe, ali zna

da mu je no u depu... Ti si bezazlen commie, kome je dosta zastava, bista i jubileja

i koji bi sad malo Rothmansa, hamburgera koji nije slanina, i dobrih starih graanskih

sloboda...

- Nisam commie! - odbrusi Politeo, ponovo ljutit na sebe to je stupio u taj blesavi

partnership, pa pone ponovo oblaiti kaput na kome se snijeg jedva otopio.

- Hajdemo pronai tu jebenu kuu u Ilici!

- Check! - odvrati Wolf pa poe prema vjealici u predsoblju da se i sam obue. - Ne

ljuti se. Htio sam ti kazati da je i U.S.A. najobiniji shit. itava kugla je dosadan,

smrdljiv shit! I jo k tome okrugao pa nema smisla mnogo hodati, jer na kraju ipak

zavri tamo otkuda si i krenuo.

Petnaestak minuta kasnije ve su hodali zametenom Ilicom na kojoj gotovo da nije

bilo ni ive due. S njihove desne strane zjapili su prazni i nepokretni tramvaji, a s

lijeve se caklila stakla osvijetljenih izloga iza kojih su stajali besposleni prodavai.

Wolf je zalazio u svaku veu, pomno razgledao dvorita i zgrade, a onda se vraao,

vrtei glavom i psujui neto sebi u bradu. Kad su, negdje nadomak Britanskom trgu,

zali u veu iznad koje je stajao pogaen crven neon nove picerije, Wolf zastane kao

da je doivio lagani elektrini udar.

- to je? Ne moe nai tu kuu? Kad si mi priao o Julijani Klis, uinilo mi se da si

zapamtio kakve je naunice nosila za prvu svetu priest.

- To je! - ree Wolf, preuvi njegovu primjedbu.

Pred njima se prostiralo neveliko dvorite, uokvireno etverokatnicom, nekakvom

barakom, vjerojatno skladitem, visokim zidom, niskom i poirokom zgradom u kojoj

se nalazila picerija, te garaom s metalnim vratima. Nasred dvorita bila je parkirana

uta koda, koja je s onih pola metra snijega na krovu podsjeala na kola.

- Siguran si?

- Da. Tu je bila dvokatnica - ree Wolf zamiljeno, pa upre prstom u drvenu baraku. -

Ali, nema je vie.

- Moda netko zna?

- Moda, moda... - mislio je naglas Wolf, svejednako buljei u masivna drvena vrata

zatvorena sa dva velika lokota.

Uli su potom u etverokatnicu i pozvonili na vratima u prizemlju na kojima je pisalo

VALIC. Dok su ekali, projurila je pored njih crna maketina i nestala u snijegom

zametenom dvoritu. Gore na prvom katu ulo se kuckanje pisaih strojeva i

povremena zvonjava telefona. Zatim su se vrata stana u prizemlju otvorila i pred

njima se stvorio starac, najmanje osamdeset godina star. Na nosu je imao debele

naoale, a na glavi francusku kapu s nekoliko metalnih znaaka. Gledao ih je tupo i

bezizraajno. Vjerojatno ih, unato debelim staklima, nije ni vidio.

- Traimo Julijanu Klis - ree Politeo, slubenim i prilino neljubaznim glasom.

- Kakvu Anu? Nema Ane. Umrla je prije esnaest godina. Otada ivim sam i nikada

se vie neu eniti.

Politeo primijeti da iz stareva uha viri ica koja se koluta i nestaje negdje u depu.

Stari ne samo to dobro ne vidi, nego je i gluh kao top.

- Traimo Julijanu Klis! - ree ovog puta mnogo glasnije.

- Nikog ovdje nema. Samo Vali... penzioner Karlo Vali... Gore je uprava od

Bratstva, vani im je priruno skladite... odite pitati one preko to rade... to rade

one pike, ha, ha, ha...

- Misli na pie, na piceriju - ree Politeo, pogledavi Wolfa preko ramena.

- A otkad stanujete ovdje? - izdere se Politeo, sagnuvi glavu prema starevom depu

gdje se trebao nalaziti aparati.

- Ne morate se derati - otpovrne penzioner Vali.

- Ne radi od 1977. Potroile su se baterije, a novih nema u Zagrebu. Ove nae od volt

i pol su za milimetar predebele. Jebi ga! Ne morate vikati, ionako vas ne ujem.

elite li jo neto osim te Ane?

- Otkada stanujete ovdje? Tamo napolju je bila dvokatnica u kojoj je stanovala

Julijana Klis. Kada su je sruili?

Starac ga je radoznalo pogledao, a onda je zakimao glavom i odmahnuo rukom,

pokazujui da nita nije uo. Gledao je za njima koji tren, udei se valjda to tako

brzo odlaze, a onda je polako zatvorio vrata. Albanac, vlasnik picerije, nije imao

pojma tko je Julijana Klis. Posve je nevezano priao neto o tome kako je doao

ovamo tek prije godinu i pol, kako Hrvati razrezuju vei porez nego u akovicu, ali u

akovicu ne jedu picu, kako mu je sin Istref dobar uenik ali huligan iz matematiku,

kako imaju perfektnu picu od unke i kampi, a ne kokice i peen kukuruz, kako...

Starica iz susjedstva sjeala se prijeratnih vremena, ali nije pamtila nikakvu obitelj

Klis. Dapae, njoj se inilo da su tamo u dvoritu stanovali Bergerovi, ali nije bila

sigurna jesu li to bili Bergerovi ili Pohajde, ekog porijekla, to jest jesu li ti

Bergerovi ili Pohajde stanovali u toj kui, ili u jednoj jako slinoj kui u

Smiiklasovoj.

Kad su se pola sata kasnije vraali kui, primijetio je ve uzrujani Politeo: - Zato

traga za neim tako jednostavnim? Mogao si izmisliti neki pravi, komplicirani

posao. Recimo, mogao si traiti srebrnu tabakeru svog oca, onu koju je dobio na

poklon na dan punoljetnosti. Ili djedovu prvu mutiklu. Ili vlastiti ajnpindekl u

kojem su te donijeli iz rodilita...

- to je to ajnpindekl? upitao je mirno Wolf i zastao pred trgovinom odjevnih

predmeta. - Sluaj, mome, za mog partnera obuen si odvie bijedno. Pravi hobo!

Moemo skoknuti unutra da ti kupim neku zgodnu krpu. Nije ba neki Bloomingdale

's ili Roger's Pit, ali nai e se ve neto...

- Fuck off! - promrsi kroza zube Politeo i zabrza prema kui.

U zagrebakom telefonskom imeniku postoji est telefonskih brojeva koji pripadaju

osobama ije je prezime Klis. Leo Wolf sjedio je na podu i diktirao broj po broj, dok

je njegov detektiv, drei telefonski aparat na koljenu, nazivao i pokuavao saznati

neto o misterioznoj Julijani. Kako bi stvar bila uvjerljivija, lano se predstavljao kao

Julijanin kolski drug, to je njegove sugovornike s druge strane ice ostavljalo

ravnodunim, jer ni o kakvoj Julijani nisu imali pojma. Vlasnici prva dva telefonska

broja ivjeli su u Zagrebu tek nekoliko godina. Grubi i polupijani glas s treeg broja,

iznerviran Politeovom upornou, kazao je ljutito da Julijana Klis ivi s njim, ali da je

upravo otila abortirati. Na etvrtom i petom broju nisu imali ni jedne Julijane, dok je

na estom i posljednjem broju stvarno ivjela Julijana Klis, ali je trenutno kod bake

na selu, poto je upravo preboljela vodene kozice. Vraa se u ponedjeljak, ali je do

podne u koli, a poslije podne na solfeu, tako da se moe nazvati tek naveer. Sve to

kazao mu je tanak djeji glasi, nakon koga se zauo dublji, muki, koji je upitao tko

to i zbog ega treba njegovu osmogodinju kerku.

Tako je telefonska potraga zavrila sasvim bijedno, ne probudivi ni najmanju nadu u

povoljan ishod, u najsitniji trag.

- Morat emo proiriti polje istrage - primijetio je Wolf i sklopio teak telefonski

imenik. - Koliko zapravo ljudi posjeduje telefon? Postoji li mogunost da koja obitelj

Klis nije tu unutra, u imeniku?

- Postoji! Telefon posjeduje samo petnaest posto Zagrepana.

- Jesus Christ! - zvizne Wolf i ustane. - Petnaest posto! Pa vi imate slabiji prosjek od

zadnjeg, jebenog, izgubljenog indijanskog rezervata u Arizoni! Sluaj, svakako

moramo proiriti potragu i izvan Zagreba! Julijana se mogla odseliti...

- Izvan Zagreba! Zar oekuje da u za tvojom balavicom juriti po Pirotu, Strumici,

Parainu?

- Moja balavica sada ima pedeset tri godine! Nastavit emo potragu, a za to nam

trebaju jedna dobra kola.

- Kupit e kola?

- Iznajmit u ih. Trebaju nam.

- I kolima e putovati naokolo, kucati na tua vrata i postavljati uvijek isto blesavo

pitanje: Dobar dan, ivi li ovdje stanovita Julijana Klis? Znate li moda neto o

Julijani Klis, koja se sada moda zove Vodopivec, Glamuzina, Kopa, Koprina,

Muzaferija, ili...

- Ti e postavljati to pitanje. -Ja?!

- Da. Ti si moj privatni detektiv. Ti e pitati.

- A kako misli da e putovati kolima po ovakvom nevremenu? Misli da mi imamo

grijane auto-putove? Dobro organizirane slube koje hvataju snjene pahuljice u letu?

Zna li kako se kod nas iste ceste? Radnici iz slube bacaju sol na metar visok

snijeg. I to samo ono to im ostane nakon gableca, kad su ve posolili kruh i putar...

- Svladat emo i snijeg! Uzet emo od Hertza pravi auto! Ne nekakav jalopy, nego

pravi ameriki auto od tri milijuna kubika i sa esnaest pari lanaca, pa kad jurnemo

kroz snijeg... Wolf je ustao, pljunuo na pod i izaao napolje.

Sasvim uzrujan, otiao je do Amerike biblioteke i posudio tri knjige. Zatim je svratio

u apoteku i kupio velik paket phosphalugela, a onda svratio u kino, u kojem su, a da

on to nije uspio zamijetiti, promijenili film. Zatekao se kako u tihoj i polupraznoj

dvorani bulji u nekakvu francusku intelektualistiku burgiju koja nije imala ni likova

ni radnje, ali je obilovala slowmotionima, utnjom i poniranjem karaktera u same

sebe. Bila je to najgora stvar koja se moe dogoditi angrizavom irau. Bio je to,

zapravo - peh! Nakon pola sata izaao je u predvorje i pobljuvao se u veliku metalnu

pepeljaru to je stajala pored ulaza u nunik.

- Ovakve rupe od kina nema ni u Bronxu! - rekao je razvodniku, koji je otro

negodovao protiv ovako drskog bljuvanja.

Nakon nesvarenog filma otiao je u Ameriku knjinicu i, sasvim smeten, vratio

knjige koje je istom bio posudio.

Kada se pola sata kasnije naao pred kuom, zagledao se u uti Golf s Hertzovim

oznakama, koji je, ve prekriven tankom naslagom svjeeg snijega, stajao ispred

njegova ulaza.

- Julijana je znala talijanski, a otac joj je bio Primorac - rekao mu je Wolf ve na

vratima. - Potrait emo malo po tom Primorju. Nije daleko odavde? Koliko? Sto

milja? Dvjesto?

Politeo ljutitom kretnjom skine kaput i objesi ga o staru, nakrivljenu vjealicu. Taj

prokleti motherfucker nema pojma ta to znai proi po ovakvom vremenu kroz

Gorski kotar!

4.

Vonja do Karlovca bila je jo podnoljiva. Prvi problemi nastali su negdje oko Duge

Rese. Cesta je bila djelomice oiena, ali je i taj oieni dio bio teko prohodan i

klizav. uti se Golf zanosio, plesao, klizio i neprekidno upadao u nerazmrsive guve

pomalo aavih vozaa, koji su tog dana odluili izai na cestu. Na uzbrdicama nisu

smjeli stati, a na nizbrdicama taknuti konicu. Negdje oko Zdihova postavili su lance

i krenuli tragom osamljene ralice koja je, tko zna kako, prola kroz Gorski kotar i

ostavila svoj uski, jedva iskoristiv trag. Pored automobila su sporo promicali meki,

zaobljeni, bijeli krajolici, a neprijatne snjene provalije zijevale su as s jedne, as s

druge strane ceste. Sasvim zaleena i uska traka ceste bila je pusta. Malo je bilo

aavih avanturista na kotaima koji su se usuivali prii Gorskom kotaru u ovo doba

godine, nakon prave snjene oluje. Kad bi i naila koja kola, uglavnom slubena,

tekom bi se mukom s njima mimoilazili, a onda nastavljali dalje preko leda, kroz

snijeg koji je sve ee padao. Prijetila je opasnost da snijeg zaspe netom oien dio

ceste, to vie to nisu mogla biti vie nego opasna. Negdje kod Skrada zaustavila ih je

milicijska patrola i upozorila ih da se to prije dokopaju Delnica, jer e cesta ubrzo

ponovo biti zatvorena. Na sreu, u Delnicama je snijeg padao rjee i mirnije. Osim

toga, doznali su da se od Rijeke kreu dvije-tri ralice koje su ve negdje oko Gornjeg

Jelenja.

Dva sata kasnije krenuli su oienom, ali jo uvijek zaleenom cestom prema

Gornjem Jelenju. Sad su se ve sputali, polako i oprezno, ali svakog trena sve lake i

sigurnije. Nakon osam sati vonje jurili su ravnom cestom preko Grobnikog polja,

oekujui da se kroz bijeli, uzgani krajolik probije ravna plavet mora.

Wolf je bacio opuak posljednje cigarete kroz prozor i podvrisnuo. Tako to valjda

rade Teksaani, pomisli Politeo, koga je muilo tisuu stvari: ir, ova prokleta spora

ali opasna vonja, ludost zbog koje su naumili u Rijeku i tota drugo. Kad su izali

iz malog tunela, zabijelila se pod njima Rijeka, vjerojatno i sama zauena snijegom

koji je ovdje tako rijetko padao. Kanal pored Rjeine bio je prevuen krhkim ledenim

pokrovom, a ulice kliske, bijele, bijahu pune prolaznika ija je relativno laka odjea

svjedoila da ih je i ova prava zima zatekla pomalo nespremne. I dok je Wolf svratio

u usputni bircus da pojede hot-dog, promrzli i ukoeni Politeo poao je do prijavnog

ureda Sekretarijata unutranjih poslova i ispriao suhoj i neatraktivnoj slubenici,

kako mu je stanovita Julijana Klis duna pet milijuna dinara, koje joj je pozajmio kad

je udavala kerku Jarmilu. Prehlaena je slubenica mrcnula, obrisala nos i dala mu

tri adrese na kojima stanuju ljudi s prezimenom Klis. Kada je, otprilike sat kasnije,

ustanovio da je prva s tog popisa, stanovita Violeta Klis, prava tetka traene Julijane,

shvatio je da Wolfov plan i nije tako glup kako mu se u poetku inilo.

Stan Violete Klis nalazio se na samom rijekom korzu, u utoj zgradi upravo

obnovljene fasade. Nakon to su nekoliko minuta bezuspjeno zvonili, otvorila su se

teka hrastova vrata i na njima se ukazala pogurena bakica, koja mora da je ve

prevalila sedamdesetu.

- Vi ste Violeta Klis? - upita Politeo, ekajui da ga stara pozove unutra.

- Ne, j a sam gospoda Cecco. Zato trebate milostivu Klis?

- Pa, znate... - uzmuva se Politeo - ja sam Julijanin kolski kolega... Vratio sam se iz

Njemake... znate, Weihnachtsferien... pa bih htio...

- Nema tu nikakve Julijane!

- Ali, mi bismo rado porazgovarali s gospoom Violetom...

- Ja sam gospoa! - prekine ga starica reskim glasom. - Ja sam gospoa Cecco, a

Violeta je milostiva!

- No, dobro, popriali bismo s milostivom Klis.

- A tko je ovaj? - upita gospoa Cecco, pogledavi radoznalo Wolfa koji je vakao

gumu naslonjen na zid hodnika.

Politeo ne pokae da je uo njeno pitanje.

- Pustite nas samo naas. Mislim da bi taj razgovor sigurno raspoloio milostivu...

- Vi niste zbog ovog stana? - bojaljivim e glasom gospoa Cecco.

- Kakvog stana? Mi se elimo samo raspitati o Julijani.

- Znate li da milostiva nije u najboljem stanju? - prekine ga stara. - Pogotovo nije za

razgovore. Njoj je ve osamdeset sedam godina i mnoge je stvari pomijeala. Pitanje

je sjea li se uope svoje neakinje... Uostalom, ako ba inzistirate, uite...

Povela ih je uskim mranim hodnikom koji je odisao vlagom i zaboravljenim

fiumanskim vremenima. U jednom trenu Wolf se nasmijao i gurnuo laktom Politea.

inilo se da je radostan to su ipak doli na pravu adresu. Naime, bilo je nedvojbeno

da je stara milostiva Violeta ipak tetka Julijane, Julijane koju trae.

- Zapamtio si to e pitati? - priapnuo je Politeu, ali mu ovaj nije stigao odgovoriti

jer su se ve sljedeg trena nali u povelikoj sobi, koja je bila nalik na loe odravan

muzejski prostor. Sag u koji su im utonule noge mora da je bio rijedak i skupocjen.

Zavjese, to su potpuno zakrivale zid i inile sobu jo mranijom, podsjeale su na

kazalini zastor, a u prastarom, bogato izraenom namjetaju mora da su ve i crvi

pokrepali od starosti.

U dnu sobe, u dubokoj stolici za ljuljanje, sjedila je neizmjerno stara ena s izgledom

premorena lesa. Imala je blijedo lice, drhtave ruke i krilo pokriveno debelom

grimiznom dekom. Pored stolice za ljuljanje nalazila se rezbarena stolna lampa, ije

je slabo svjetlo padalo na stariino lice i inilo ga, sred ovog neugodnog, mranog i

gnjilog ambijenta, upravo sablasnim. Da su mu rekli da stara ima dvjesto godina,

Politeo bi u to povjerovao.

Gospoa Cecco prila je staroj, sagnula se i apnula joj neto na uho, a onda se blago

naklonila, pola tri koraka unazad i sjela na tabure.

Stara je pogledala trenom doljake i pozvala ih rukom da priu, a onda im ponudila

desnu ruku na rukoljub. Politeo se brzo snaao i poljubio drhtavu, naboranu ruku

punu starakih pjega, jedva suspreui nagon za povraanjem.

- Ah, dragi moji, znala sam da ete doi! Priajte mi to radi moj vjerni prijatelj iz

divnih starih dana, signore colonnello Pomerigi?

Nastalo je nekoliko asaka neugodne utnje, koju je prekinula milostiva Klis:

- Recite mi, ide li jo u lov na fazane?

- Ali mi ne poznajemo tog vaeg... mi smo zbog... Stara odmahne rukom, pa se

prostoduno nasmije. Imala je nekakav neugodan, zagrobni smijeh, jednako

neprijatan kao i glas.

- Boe moj! Sigurno vam je rekao da me drite u neizvjesnosti! Sedete vi, perfavore!

No, sjednite, sjednite! Oduvijek je bio tako konspirativan i tajanstven. Signor

d'Annunzio mu je to blago zamjerio. Govorio mu je... ah, gospoo Cecco, to mu je

govorio d'Annunzio?

- Kome? - prene se iz razmiljanja gospoa Cecco.

- Pa colonnellu Pomerigiju! to mu je govorio?

- Ne... ne znam.

- Ah, nita vi ne znate i nita ne pamtite! emu vam taj jadni mali mozak! Signore

d'Annunzio mu je govorio: Aria di mistero aiuta certamenle nella carriera militare,

pero con I 'amore controproducente!

Gospoda Cecco ju je nijemo promatrala, pokuavajui valjda zapamtiti te tako uvene

rijei. U usporedbi sa starim senilnim grobom, djelovala je poput ivahne djevojice.

Iskoristivi predah, Politeo sjedne u naslonja nasuprot milostivoj, a Wolf se nasloni

na rub stilskog ormara (njemaka renesansa, uini mu se).

- A vi ste?

- Nikola Politeo.

- Ah, caro Niccolo! Pa niste li vi bili aiutante maggiore colonnella Pomengija?

- Jesam! - rei e kratko Politeo, pa se nakalje, vjerojatno zbog nelagode koju mu je

nalagala ova la. Gospoa Cecco ga pogleda oima punim prijekora.

- Gospoo, signor Pomerigi zanima se...

- Milostiva! - zavriti gospoa Cecco. - Morate je oslovljavati s milostiva! Ja sam

gospoa!

- Milostiva Klis - nastavi Politeo, prihvaajui Violetino starako ludilo kao nunu

pretpostavku razgovora. - Signor Pomerigi alje vam najsrdanije pozdrave i zanima

se za Julijanu Klis.

- Julijanu? Kakvu Julijanu?

- Vau neakinju.

- Ah, moju Julijanu! O, taj stari enskar i bonvivan! Julija ga, kaete, zanima?

- Da, colonnello Pomerigi zanima se gdje se sada nalazi vaa neakinja Julijana Klis.

Iza Politeovih leda Wolf je sijao od zadovoljstva. Dopala mu se, izgleda, istrana

metoda njegova partnera.

- Gospodin Pomerigi mrtav je ve trideset est godina -promrmljala je tiho gospoa

Cecco, gledajui nekamo u stranu.

- Gospoo Cecco! - podvrisnula je babuskara. - Molim vas da se u ovakvoj situaciji

ponaate maksimalno decentno! Vi dobro znate da ja jo uvijek mogu izmijeniti

oporuku i ostaviti stan brai isusovcima!

- Svakako, milostiva, svakako! - proapta gospoa skruenim glasom.

- No, dakle, za Julijanu pitate - zamisli se milostiva, podboivi dlanom naborano

elo. - Ah, imala sam toliko tih neaka i neakinja! Kada bih se samo mogla sjetiti te

Julijane! Nije li Julijana ona stoje glumila i pjevala u petanskoj operi?

- Nije - promrsi gospoda Cecco. - U petanskoj operi pjevala je vaa majka.

- Julijana je etrdesetih godina ivjela u Zagrebu - pomogne joj Politeo. - U Ilici.

Otac joj je bio graevinski poduzetnik.

- Pa da! - cokne stara jezikom, a onda hitrim pokretom namjesti zubalo koje zamalo

to joj nije ispalo. - To je bila ona nevaljala Julijana, Julijana la terribile! koja je

uvijek jela slatkie prije ruka. Jednom sam joj zaprijetila i uplaila je, rekavi joj da

se svaki bombon, pojeden prije ruka, u elucu pretvara u kamen, ha, ha, ha!

- Gospoo - zausti Politeo.

- Milostiva! - ispravi ga gospoa Cecco, kojoj je ovaj razgovor sve vie iao na ivce.

- Milostiva, ne zanima me Julijanino djetinjstvo. Gospodin Pomerigi bi volio znati to

je s njom bilo nakon rata.

- Kakav gospodin Pomerigi? - zine milostiva iznenaeno.

- Colonnello Pomerigi...

- E morto gia trenta sei anni! Colonnello Pomerigi je mrtav ve trideset est godina. A

da je i iv, bio bi hulja kakav je oduvijek bio! Zato vas zanima moja neakinja?

- Ja sam njen kolski kolega. Vratio sam se iz Njemake, pa bih htio...

- Ah, tako recite! - mirno e stara. - Kazat u vam sve ega se sjeam, a ne sjeam se

gotovo nieg. Sluajte, pa meni je ve osamdeset sedam godina, zar ne, gospoo

Cecco? I nemam vremena misliti na jednu od tolikih neakinja. Moje su misli

upuene Svevinjem pred koga u uskoro izai. Dio mi aspetta lassii!

- Znate li bar gdje bih mogao nai Julijanu?

- Ne znam! Nekad sam vodila rauna o tome gdje mi se nalazi rodbina, tko od ega

boluje, tko je umro, a tko emigrirao. Ne znam vam kazati gdje se nalazi Julijana.

Nisam je vidjela otkako se odselila iz Rijeke. Uostalom, zato to zanima colonnella?

Gospoa Cecco se uhvati za glavu, pa pokua uvjeriti Politea u besmislenost daljeg

razgovora.

- Zar ne vidite da je milostiva umorna i dekoncentrirana? Nieg se ne moe sjetiti.

Bolje bi bilo da navratite kojom drugom zgodom.

- Gospoo Cecco, upozorila sam vas da se ponaate decentnije! - zavie stara. - Ve

sutra u pozvati advokata de Andrea i zatraiti da izmijeni moj testament.

- Advokat de Andre umro je prije esnaest godina - promrlja gospoa Cecco,

odustajui od daljeg upletanja u razgovor.

- Caro Niccolo - okrene se milostiva Politeu. - Julijana je poslije rata ivjela ovdje na

Rijeci. Deset godina, mislim... a onda se udala i otila. Otada nita ne znam o njoj.

Non ne so niente!

- Za koga se udala, molit u fino? - proapta Politeo, tako da ga je starica jedva ula.

- Za koga se udala?! Za koga se udala! Gospoo Cecco, nije li se moja Lucija udala

za onog ekog trgovca Votrubu?

- Jest - rei e preko volje gospoa, koja je ludilo i kaos u stariinoj glavi podnosila

najvjerojatnije samo zbog stana koji e jednog dana naslijediti. - Ali, gospodu ne

zanima za koga se udala vaa mlaa kerka Lucija, nego vaa neakinja Julijana.

- Ah, tako! dosjeti se milostiva. - Pa to onda ne kaete! Julijana se udala za

nekakvog Lukaeka iz Crikvenice, a onda je otputovala, preselila se...

- U Crikvenicu?

- Ne znam. Valjda. Nikad mi se nije javljala. Ta dananja djeca... Ah questi ragazzi di

oggi! Politeo se tiho nasmije. To dananje dijete mora da ima pedeset tri godine.

- Kada je to bilo, milostiva? - upita, ne nadajui se pouzdanom odgovoru.

- Pa, ne znam tono. im se udala, otila je... Ili, ne... moda se udala im je dola.

Ali, mislim da je taj Lukaek bio iz Crikvenice, ili iz Pule, ili moda iz Verone...

- Colonnello Pomerigi bio je iz Verone - primijeti gospoa Cecco, koja se ponovo

poela zalijetati.

- Matilda! - zakreti milostiva, oslovivi prvi put svoju gospou s ti. - Nee me

valjda uiti otkuda je colonnello Pomerigi!

- Ima li Julijana jo ive rodbine? - umijea se Politeo, koji je polako gubio nadu da

e doznati ita to bi ih moglo, dovesti do kakva traga.

Stara zauti. Vidjelo se da se pokuava neeg prisjetiti. Tko zna to se zbivalo u onih

nekoliko modanih stanica to su joj preostale?

- Gospoo Cecco, nije li Julijana imala sestru?

- Ne znam - nestrpljivim e glasom gospoa.

- Joj, pa da! - prisjeti se stara. - Ne znam ni ja je li imala sestru, ali je sasvim sigurno

imala brata. Jako, jako zlatnog brata! Bio je kleptoman!

- Gdje je sad?

- Tko e to znati! Bio je srce od djeteta. Uplaen, bojaljiv, stidljiv... Strano je volio

igrake. Namjeravala sam mu svakog Boia kupiti po koju igraku, ali sam onda

odustala. Znate, iz principijelnosti. Kako Julijani nisam davala slatkie, tako ni

colonnellu Pomerigiju nisam poklanjala igrake.

- Colonnellu Pomerigiju?

- Da. to se udite? Colonnello Pomerigi bio je vodoinstalater, hidraulico, ali je

stalno gubio posao jer je po tuim stanovima krao djeje igrake. Doao bi popraviti

vodovodnu cijev, pa bi onako usput ukrao plianog medu, zveku ili lutku. Amava le

bambole!

Politeu posta jasno da je staroj definitivno pregorio ziherung u glavi. Govorila je o

colonnellu Pomerigiju, a zapravo je mislila na svog neaka, Julijanina brata.

- Gdje je bila Julijana 1969? - upita je iznenada Wolf. - Zna li se to?

Politeo se zaudi takvom pitanju, ali ne ree nita. No, to pitanje je, izgleda, jo vie

zaudilo milostivu. Razrogaila je oi, prekriila ruke i snebivljivo upitala svoju

drugaricu: - Matilda, pa zar je ve prola 1969?! Ah, koliko sam vas puta upozoravala

da mi svakako kaete kad bude 1969! Trebala sam otii s colonnellom na etrnaest

dana u Grignano i Monfalcone. Gospoo Cecco, vi ste propustili upozoriti me! Kako

je to tuno! Colonnello Pomerigi mi to nikada nee oprostiti. Dio, che cosafaro

adesso!

Zatim je odnekud izvukla bijelu ipkastu maramicu, prinijela je oima i zaplakala.

Gospoa Cecco joj je hitro prila i suuesniki je uhvatila za ramena.

- Smirite se, milostiva, ta nije jo 1969! Zar mislite da bih vam tako neto mogla

uraditi! Milostiva ju je uhvatila za ruku i nastavila cmizdriti nad njenim dlanom.

- Idemo! - ree potiho Wolf, tapnuvi Politea po ramenu. - Nita tu neemo saznati.

Sve su to bedastoe. Goulash and banana oil!

Politeo hitro ustane i krene napolje. Kad su se ve nali na stubitu, primijetili su

gospou Cecco kako stoji na vratima i ljutito ih promatra.

- Moda biste nam vi mogli kazati... pone Politeo, ali ga ona, sva ljutita, prekine: -

Zbog vas zamalo da ne ostanem bez stana!

Rekavi to, snano zalupi vratima i ostavi ih napolju, iznenaene i razoarane. Osam

sati mune vonje kroz snijegom zametene krajeve pretvorie se istog trena u istu

maglu i dim. Jedina je jo nada leala u Crikvenici, mislio je Politeo, dok su brzali

rijekim korzom, traei pogodan restoran u kojem bi mogli progutati neto na

brzinu.

- Sweet Jesus! - To je najobiniji prokleti bean-wagon -govorio je pola sata kasnije

ljutiti Wolf nad tanjurom na kojem se iskilavila ilava beka nicla. - More je tu

dvadeset metara od nas, a oni nemaju ni ribe, ni koljaka... to drite u tom jebenom

moru kad nema ribe? Zadnja rupetina u North Dakoti, kojoj je more jedva neto blie

od povrine Mjeseca, ima dnevno na jelovniku bar pet vrsta svjee morske ribe! A

vi... vi prodajete beku niclu. Ova mora da je preostala jo od habsburkih vremena!

Pojevi jedva polovinu obroka, sjeli su u kola, natankirali rezervoar i krenuli prema

Crikvenici. No, ni tu nije bilo ni ribe, ni osobe s prezmenom Klis. Isto tako, nikakav

Lukaek nije ivio na podruju crikvenike opine.

- A terrible country! - rekao je Wolf, drei u jednoj ruci upravlja Hertzova vozila, a

u drugoj suho pecivo koje je umorno vakao.

5.

Jo dok su bili u Rijeci, u stanu milostive Violete Klis, koja je sred svog zamraenog

stana bludjela po kaosu ispremijeanih vremena, godina, lica i dogaaja, Politeu se

nadala sasvim udna pomisao, pomisao da, zapravo, pomaui Wolfu, traga za nekim

drugim ljudima i nekim drugim vremenom. Wolf se djeaki priprosto prisjeao

djevojice kojoj je u tukanakom grmlju dao nekakvu smijenu zakletvu. Djevojica

s ljupkim pletenicama, kikicama ili konjskim repom, sada bi mogla biti istroena i

raskvaena enturina stara pedest tri godine. Njen slatki brat kleptoman danas bi

mogao biti ezdesetogodinji debeli prdonja sa uljevima, koji vie ne krade igrake

nego tue novanike. No, najbolja je ilustracija te pomisli tupa ruina od milostive

tetke Violete, koja je u vremenu za kojim tragaju imala neto vie od etrdeset pet

godina i zapravo bila mlaa od Wolfa. I premda se ta iluzorna potraga pomakla s

mjesta, njeni rijeki rezultati bili su vie nego traljavi. Iz milostivina nevezana

blebetanja dalo se zakljuiti da |e Julijana preivjela rat, da je stanovito vrijeme

boravila u Rijeci, i da se udala za neku osobu ije bi prezime trebalo biti Lukaek!

Jasno, ako milostiva tetka nije pobrkala svoje mnogobrojne neake, neakinje, i

njihove mueve i ene.

Kako su se iz Rijeke vratili kasno, sljedeeg su dana izali u grad tek oko podne.

Wolf je bio strano gladan pa je predloio da svrnu do nekog boljeg restorana.

Pregledom boljih restorana Politeo nije najbolje baratao, poto ga je socijalni pad

nagnao da se hrani uglavnom po kojekakvim pelunkama. Odetali su do Cvjetnog

trga i tu naletjeli na veliku koliinu prodajnih tandova, kojima su trg i okolne ulice

naprosto bili zakreni. Na tandovima su prodavai nudili razliitu, uglavnom

neukusnu robu: estitke sa zeevima i dimnjaarima, jeftine plastine igrake koje se

kvare nakon dvominutne upotrebe, ukrase za boina drvca i slino. Atmosfera trga

uistinu je bila ivahna i nekako prisna, premda je, nakon to je prestao padati snijeg,

iva u termometru pala na dvadeset ispod nule. Na krovitima tandova bili su

postavljeni zvunici iz kojih je tretala zabavna glazba, a prodavai iza tandova,

zatieni debelom odjeom i titnicima za ui, cupkajui u ritmu glazbe, pokuavali

su zaboraviti na studen.

- Poela je boina atmosfera. Mogli bismo kupiti boino drvce i iskititi ga - kazao

je Wolf i poeo vrlo pomno razgledavati robu izloenu po tandovima.

- To ti je dvolina novogodinja atmosfera. Vlast iskiti grad radi Nove godine, koja se

slubeno zove Dan djeje radosti, a puk u tome uiva, praznujui Boi.

- Nema veze - promrlja Wolf, razgledajui tand s velikom koliinom kuglica i

ostalog arenog nakita za bor. - U 86. ulici, na East Manhattanu, postavljaju slinu

stvar kad Brooklinska javna biblioteka prodaje svoje rashodovane knjige. Za pola

dolara moe kupiti onepound rabljenih klasika. Ali ovo ovdje je stvarno zabavno.

Tako kominu robu zadnji put sam vidio u Maroku, na sajmu u Marakeu. Hoemo li

kupiti kuglice i bor?

- Jebe mi se i za bor i za Boi! I za Novu godinu!

- Ti si nekakav namrgoeni Ione wolf! Nee nam koditi ako okitimo bor.

- Nisam nikakav Ione wolf! Samo, mene su ovdje previe gazili po prstima da bih

imao volje i elje kititi borove i sudjelovati u kolektivnim idiotarijama. Ona stvar me

boli za sve blagdane, crkvene i dravne! Sam si kiti bor. Ionako si pun ivotnog

zdravlja i optimizma!

- ivotno zdravlje? To je neka fraza? - zaudi se Wolf.

- Nikakva fraza! To je tono to - ivotno zdravlje!

- Nisam ja pun ivotnog zdravlja. Ja se samo nastojim obraniti od ivotne bolesti.

ivotna bolest, moe li se tako kazati? Is that correct? Da, bjeim od bolesti, before I

kiss the dust!

- Kiss the dust? To je neka fraza? - upita Politeo.

- I to je tono to! Kiss the dust - nasmije se Wolf i odmakne od zauenog prodavaa

kuglica, koji ih je sasvim nehotice sluao.

Umjesto bora i kuglica, Politeo kupi novine i povede Amerikanca u oblinji Lovaki

rog. Bio je to jedini bolji restoran kojeg se uspio sjetiti.

Sjeli su u tihi i polumrani separe i naruili neku divlja (sva divlja u restoranima

uglavnom ima isti okus). I dok je Wolf brzo i nervozno prelistavao novine, Politeo je

uspio opei prste na vrelom podloku na koji je upravo trebala stii divlja. Upravo je

namjeravao opsovati, ali ga je Wolf pretekao pitanjem: - Onda, buddy, kako emo

pronai tog gospodina Lukaeka?

Politeo je obliznuo opeene prste i nabio ih u soljenku. Znao je mnogo razliitih

naina pronalaenja ljudi. Jedni su bili jednostavni i izravni, drugi zaobilazni i sloeni

te su ovjeku nalagali mnogo smijenih postupaka. Najjednostavniji nain bio je

listanje telefonskog imenika i nazivanje brojeva. Taj nain iskljuivao je uspjehu

svim onim sluajevima kad traena osoba nije telefonski pretplatnik. A tih je

sluajeva bilo mnogo jer je ova zemlja u telefoniji razvijenija jedva od Albanije.

Neto sloeniji ali efikasniji nain bio je prijavni ured Sekretarijata unutranjih

poslova, u kome su, navodno, registrirani svi itelji grada. Takav nain iskljuivao je

povoljan ishod samo u onom sluaju kada je traeni neprijavljeni podstanar, skitnica,

beskunik, ili osoba koja zbog nekih svojih intimnih razloga ne eli da SUP posjeduje

njezinu adresu. Ljudi su, takoer, bili zavedeni i u druge korisne evidencije, preko

kojih im se moglo ui u trag. Tako su, primjerice, bili vojni obveznici, vlasnici

stanarskog prava, televizijski pretplatnici, otplatioci kredita, svojih ili onih koje su

kao nesmotreni iranti potpisali, platie struje i plina i slino. Evidencije te vrste

strogo su selektivne i kao takve dosta nepouzdane.

Postoje i mnogi naini pronalaenja traenog neznanca, koji ukljuuju razna

lukavstva. Moete dati da vam u novinama objave oglas kojim obavjetavate

graanstvo da je od kue odlutao taj i ta