1

2

STJEPAN ŠARKANJ

GOSPINA LIPA

3

Veliko Trojstvo, 2008. Izdavač: Općina Veliko Trojstvo Za izdavača: Ivan Kovačić, dr. vet. med. Autor: Stjepan Šarkanj Lektor: Sonja Lučić, prof. Fotografija naslovnice: Foto „Jerry“ Bjelovar Tisak: Tiskara Horvat, Bjelovar Naklada: 500 primjeraka CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 672322

4

PREDGOVOR U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata u hrvatskom selu prevladavao je nerazvijeni kapitalizam. Ekonomska kriza tridesetih godina dvadesetog stoljeća najteže je pogodila sitno i srednje seljaštvo jer su porezi i nameti bili veliki, a seljaci nisu mogli prodati svoje proizvode ili su ih prodavali daleko ispod cijene. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, selo ostaje u tradicionalnom patrijarhalnom ustrojstvu, bez tehničke opremljenosti i s naslijeđenim hipotekarnim dugovima. Stvorena je nova država - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom. Umjesto demokracije došla je diktatura Komunističke partije, odnosno uske grupe partijskih istomišljenika na čelu s Titom koji su imali punu kontrolu nad svim područjima društveno-političkog života po uzoru na Sovjetski Savez. Već 23.8.1945. donosi se Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji na temelju kojeg se oduzima zemlja svim seljačkim gospodarstvima (kulacima) koji imaju više od 35 ha obradivog zemljišta. Kasnije se taj maksimum spustio na 10 ha obradivog zemljišta. Ova reforma imala je politički i socijalni značaj jer se ukida krupni posjed i zemlja dodjeljuje državnim i zadružnim dobrima te 2-3 ha zaslužnim bezemljašima i sitnim seljacima uz dva načela: da zemlja pripada onima koji je obrađuju i da dodijeljeno zemljište prelazi u privatno vlasništvo osoba koje ga dobivaju. Ministarstvo poljoprivrede određivalo je komisije koje su obilazile sela i popisivale imovinu. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod bogatijih seljaka jer su svake godine morali davati državi bez naknade takozvani „obvezatni višak“ svojih proizvoda u žitu, stoci, mesu, masti… koji je iznosio polovicu ukupnih prinosa. Posebnu netolerantnost komunistički režim pokazao je prema Katoličkoj

5

crkvi kojoj su oduzimali imanja i nekretnine. Mnogi svećenici bili su proganjani i osuđivani političkim procesima. Iako je Drugi svjetski rat završio 8. svibnja 1945., hrvatska domobransko-ustaška vojska vodi još tjedan dana bezuspješnu borbu s partizanima u južnoj Austriji kod mjesta Bleiburga.Iako su se kao zarobljenici predali britanskoj vojsci, ovi ih, protivno ratnom pravu, predaju partizanskoj vojsci koja je većinu zarobljenika bez suđenja pobila, a preostale su marševima do smrti vodili Jugoslavijom. Njihove kosti posijane su po mnogim, još neistraženim, jamama od Austrije do Makedonije. Među malim brojem sretnika koji su preživjeli, bila su i trojica naših mještana s područja Općine Veliko Trojstvo. Okrutnost svakog rata je siromaštvo i veliki broj žrtava. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine Veliko Trojstvo (11 naselja) poginulo je 149 mještana. Iako je rat završio, često su se događala ubojstva ljudi koji se nisu slagali s komunističkom represijom pa su ljudi i dalje živjeli u strahu. Kako se ljudi nisu odricali svoje vjere jer su i dalje štovali Boga svojih otaca, preostala im je jedino nada da im pomogne Bog i Majka Božja. Njihove vapaje čulo je i Nebo te se 03.kolovoza 1946. u radničkom naselju Paulovac ukazala Blažena Djevica Marija tražeći da se na tom mjestu izgradi crkva (hram Božji) gdje će Ona uslišavati ljudske suze i boli. Kako su, unatoč komunizmu, mještani izgradili malu kapelicu u kojoj ima mjesta samo za oltar i svećenika, postoji moralna i Božja obveza da se ondje izgradi crkva s pristupnim putem kamo bi dolazili hodočasnici iz Hrvatske i inozemstva. Napominjem da je u blizini već duže vrijeme zatvorena tvornica opeke te pozivam naše ili strane poduzetnike da se ovdje izgradi hotel za hodočasnike i ostale korisnike kako je pisac zamislio i opisao na kraju knjige u poglavlju epilog. Knjiga se temelji na istinitim događajima (osim epiloga) gdje su promijenjena samo neka imena. Autor

6

UVOD EGZODUS DOMOBRANA U TOMAŠKOM BRIJEGU (istražio Mato Mađerić) Tog ranog jutra 18. ožujka 1945. u Tomaš Brijegu vladala je neobična tišina koju je povremeno remetilo samo kukurijekanje pijevaca. Na Tomaš Brijegu bila je stacionirana Prva satnija domobrana pod zapovjedništvom natporučnika Radoslava Jovanovića rodom iz Hercegovine. Satniju su sačinjavali osamdesetak domobrana iz bjelovarskoga kraja te dvadesetak Hercegovaca mlađeg godišta koji su bili dobro obučeni za borbu. Od naoružanja su imali jednu tešku strojnicu 8 mm, četiri šmajsera, četiri lake strojnice, oko sto karabina i nekoliko sanduka ručnih bombi. Istog dana očekivali su iz Bjelovara dolazak kola sa streljivom i namirnicama koja, nažalost, nisu stigla jer su ih partizani zarobili. Partizani su imali točne podatke o broju i razmještaju domobranskih snaga u Prespi i Tomaš Brijegu te o njihovom naoružanju. Prva i Treća partizanska brigada u sastavu Trideset treće divizije i Desetog korpusa napala je 18. 3. 1945. rano ujutro oko četiri sata domobransko uporište u Prespi iz pravca Male Ciglene i od Ždralova, ali su uz velike gubitke odbijeni. Druga partizanska brigada sa šest satnija, pod zapovjedništvom Ivana Kosaka i komesara Šušnjare, napala je pola sata prije napada na Prespu domobransko uporište u Tomaš Brijegu. U zapovijedi ove brigade je stajalo:“U samom napadu postupiti energično i odlučno za likvidaciju uporišta u kojem se mora u potpunosti likvidirati posada.“ Oko sedam sati partizani su potpuno zatvorili obruč oko Tomaš Brijega. Najprije je počela topovska i mino-bacačka vatra po domobranskom uporištu, a zatim su slijedili partizanski juriši. Domobranska satnija pod zapovjedništvom Radoslava Jovanovića pružila je žestoki otpor. Poslije prvog jutarnjeg napada slijedio je drugi i treći oko

7

jedanaest i dvanaest sati. Jako oružje srbo-partizanske divizije imalo je snažno djelovanje protiv slabe postave domobrana, pogotovo kada je partizanima u pomoć došla Prva i Treća brigada nakon poraza u Prespi. S grmljavinom topova i minobacača čuli su se povici: „Predajte se, domobrani!“. Na sve to domobrani su odgovarali još većom obranom. Padali su mrtvi i ranjeni borci, a na njihova mjesta u rovove i bunkere uskakali su odmah drugi. Dok su jedni odvlačili ranjene drugove u zdravstveno pomoćište koje se nalazilo u podrumima seljačkih kuća, drugi su čvrsto držali položaje na prvoj crti obrane. Cijelo vrijeme borbe natporučnik Jovanović izdavao je zapovijedi. Partizani su poljskim telefonom stupili u vezu s natporučnikom Jovanovićem tražeći od njega da se satnija preda uz jamstvo da će sve pustiti. Jovanović je ovo odlučno odbio rekavši da su oni regularna hrvatska vojska koja nikoga ne napada već samo brani svoje domove. Nakon toga uslijedila je strahovita paljba iz svih partizanskih oružja. Granate su padale po rovovima, bunkerima, ali i po seljačkim kućama. Svaki čas k Jovanoviću su dolazili dočasnici, podnoseći izvješće o broju mrtvih i ranjenih. Nakon oružane paljbe uslijedio je strahoviti pješački juriš partizana, ali domobrani su se još hrabrije oduprijeli nadmoćnijem neprijatelju, sijući smrt u partizanskim redovima. Vidjevši da se u prvom naletu ne može zauzeti domobransko uporište, partizani se povlače na polazne položaje odnoseći svoje ranjenike. Natporučnik Jovanović iskoristio je zatišje i zapovjedio dočasnicima da se skrbi o ranjenicima te da se popune sve crte obrane. Od dočasnika je primio izvješće da je više od trećine boraca izvan stroja jer su ranjeni ili poginuli. Ujedno su tražili Jovanovića da ih povede u proboj prema Maglenči jer sljedeći partizanski juriš neće moći izdržati. Jovanović im odgovara: „Gospodo dočasnici, ja ne mogu napustiti ranjenike dok ne dođe pomoć iz Prespe ili Bjelovara odakle se čuje jaka puščana vatra.“ Nešto prije jedanaest sati

8

partizani su sa svih strana opkolili Tomaš Brijeg i počeli snažnu vatru iz svih oružja. Zbog krivog navođenja topova i bacača, počeli su tuči po svojoj drugoj brigadi nanoseći joj osjetne gubitke. Slijedio je strahoviti partizanski pješački juriš te je probijena južna strana bojišnice. Domobrani sabijeni u krug još su pružali žestoki otpor stostruko jačem neprijatelju, trošeći zadnje zalihe streljiva. Vidjevši da partizani prelaze crtu obrane, natporučnik Jovanović pozove narednike Horvata i Čokla da povedu ostatak satnije u proboj prema selu Maglenča, a on će ostati s ranjenicima. Dok je ostatak preživjelih odlazio u proboj vodeći sa sobom lakše ranjenike, sedmorica domobrana iz Hercegovine ostala je s natporučnikom Jovanovićem. S partizanske strane čuje se poziv: “Domobrani, predajte se jer nemate više nikakve šanse za obranu, a mi vam jamčimo sva prava ratnih zarobljenika.“ Nakon toga malobrojni domobrani položiše oružje. Dvojica partizana zgrabiše natporučnika Jovanovića, i onako bijesni radi svojih gubitaka, sjekirom mu raskole glavu, i izvadivši mozak povikaše: „Hajde da vidimo koliko je bio pametan!“ Bijesni kao najgore zvijeri zbog neuspjeha u Prespi i velikih gubitaka u Tomaš Brijegu (oko 80 mrtvih) upadali su u seljačke kuće i masakrirali nemoćne ranjene domobrane. Uzalud su ih seljaci molili da to ne čine jer su ovi domobrani dobri ljudi koji su se samo branili i nisu učinili nikakvo zlo. Provalili su i u kuću Ljubice Švec čiji je suprug bio negdje na ratištu.U njoj su našli desetak ranjenih domobrana koje su ovi monstrumi počeli klati. Ljubica Švec, držeći u rukama malo dijete imenom Đuro, počela je braniti ranjene domobrane, štiteći ih svojim tijelom i prosvjedujući protiv klanja. Partizanske zvijeri nisu se zaustavili nego povikaše:“Daj dijete staroj!“. Ona je predala dijete svojoj majci, a zvijeri je gurnuše pred kuću gdje je s dva metka ubiše uz poklike: „I ti si banditkinja!“ Kada su partizani vidjeli da iz pravca Prespe dolazi velika domobranska vojska, završili su svoj krvavi pir i počeli povlačenje. Stigavši u Tomaš Brijeg,

9

zakašnjeli osloboditelji našli su 82 poginula domobrana većinom iz bilogorskog kraja i jednu ženu (Ljubicu Švec). Dok su partizani provodili svoje krvave orgije u Tomaš Brijegu, preostalih dvadesetak domobrana, na čelu s narednicima Horvatom i Čoklom te Franjom Oreškovićem koji je strojnicom krčio put kroz neprijateljske redove, uspjeli su se probiti prema Maglenči i šumi Bukvik te sretno stići u Bjelovar. Ostaje zaključak da su domobrani iz Tomaš Brijega bili uzor hrvatskih boraca, jer su braneći svoje domove željeli osigurati bolji život hrvatskom narodu. Međutim, ovdje treba nešto reći i o stradanju Hrvata u Bleiburgu među kojima su mnogi bili iz bjelovarskog kraja. Dana 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju učinjen je najveći pokolj Hrvata u povijesti. Tog dana na Bleiburškom polju našlo se oko 300 000 izbjeglica iz Hrvatske (ustaša, domobrana i civila). Englezi ih smjestiše u desetak većih ili manjih logora. Tog 15. svibnja, engleska vojska je inzistirala da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima. Nakon što je hrvatska vojska položila oružje, partizani su na njih zapucali iz svih vrsta oružja. Gotovo svaki partizanski metak našao je cilj odakle se čuo silni plač i jauci. Strašno je bilo vidjeti bezglavo trčanje, paniku, padanje i jauk ranjenih vojnika i civila. Na zelenoj livadi, uskoro crvenoj od krvi, ležali su mnogi poginuli ili se previjali ranjeni, jaučući i plačući od straha i boli. Svi preživjeli bili su zarobljeni i povedeni u kolonu smrti na „Križni put“ Jugoslavijom, počevši od Slovenije do Makedonije. Na tom križnom putu hrvatski vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, mučeni, a mnogi iznemogli i ubijeni. Među malobrojnim vojnicima i civilima koji su se spasili na Bleiburškom polju, bila su i trojica naših mještana i to: Rudi Ded iz Paulovca, Stipe Orešković iz Vrbice i Mato Jagarinec iz Maglenče. U Bleiburgu su posebno odvajali ustaše, a posebno domobrane.Rudija su, u uniformi domobranskog časnika, stavili

10

u žičanu ogradu s ustašama, ali je on noću golim rukama potkopao žicu i prešao među domobrane. Sva trojica prošla su križni put, vođeni u koloni smrti od Bleiburga do Osijeka i natrag preko Požege, Pakraca i Bjelovara prema Zagrebu. U toj koloni smrti mnogi su umrli od gladi, iscrpljenosti ili bili ubijeni. Da ne bi umrli od gladi, jeli su travu, koru drveta ili zeleno voće. Nakon 42 dana kolone smrti, stigli su u Veliku Pisanicu odakle su Stipe i Rudi uspjeli noću pobjeći. Iako su bili tridesetak kilometara od kućnog praga, zbog iznemoglosti i straha putovali su samo noću i stigli kući tek treći dan gdje ih nisu prepoznali jer su bili kost i koža, teški samo 35 kilograma. Međutim, nakon nekoliko mjeseci, kada se Rudi malo oporavio, netko od njegovih prijatelja ili susjeda ga je izdao te je dobio tri godine zatvora, no odslužio je samo dvije godine i dva mjeseca. Treba spomenuti i veliki broj domobrana koji je završetkom Drugog svjetskog rata bio zatočen u bjelovarskoj kasarni. Jednog dana došao je poziv partizanskog zapovjednika da se jave svi domobrani koji žele svojim kućama. Javilo se više od polovice koji su pod stražom odvedeni na željezničku stanicu i silom ukrcani u vagone. Vlak smrti krenuo je prema Podravini i u šumi između Sirove Katalene i Kloštra bijahu ubijeni. Spasio se samo Đuro iz Malog Trojstva skočivši iz vlaka između Mišulinovca i Paulovca kada je, zbog zavoja, vlakovođa usporio vožnju. Točku na masakr domobrana i ustaša u Bleiburgu dao je Titov suradnik Milovan Đilas koji je napisao: „Hrvatska vojska morala je biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti“.

11

Domobranski vod iz Bjelovara

12

POPIS RATNIH I PORATNIH ŽRTAVA DRUGOG . SVJETSKOG RATA NA PODRUČJU OPĆINE VELIKO TROJSTVO ĆURLOVAC MAGLENĆA Martin Benković Ivan Filipan Martin Špoljar Martin Banić Blaž Manjkas Franjo Katančić Josip Mihoković Izidor Oreški Stevo Benković Pavao Filipan Mato Mihoković Tomo Husnjak Blaž Šeketa Josip Novosel Mato Šeketa Stjepan Marunić Martin Lekčević DOMINKOVICA Stevo Đuranec Franjo Posavec Martin Koturak Stevo Posavec Vinko Gregurić Ivan Pirin Rudolf Degač Vjekoslav Lekčević Dragutin Spoloder Stjepan Veti Stevo Horvat GRGINAC Josip Segin Ivan Kolarek Andrija Kirin Stevo Kolarek Ivo Kolonić Mihovil Švec Ivan Vinković Valent Husnjak Andrija Antolović Tomo Marušić Stjepan Vinković Mijo Grahovac Tomo Grbačić Đuro Pratnemer Jozo Vinković Andrija Segin Lovro Smesnik Rudolf Kreč Mijo Stanša Stjepan Marušić Ivan Stanša Franjo Lončarić

13

Stjepan Žganjar MARTINAC Adam Pintarić Miško Keres Mato Filipan Stjepan Posavec Stevo Ralica Martin Filipan, 1906. KEGLJEVAC Josip Crnković Jozo Filipan Đuro Antolović Stjepan Baronić Lovro Smesnik Ivan Bačak Antun Lovrin Ivan Filipan PAULOVAC Mato Balatinac Ivo Grgelac Franjo Kovačić Jozo Antolović Antun Sinković Marko Antolović Viktor Banić Slavko Vodogažec Tomo Cindrić Tomo Banić Tomo Galović VIŠNJEVAC MALO TROJSTVO Franjo Lacković Ivan Knitl Martin Grgičin Miško Baronić Vido Vlahović Ivan Podunajec Izidor Pintar Alojz Konjarek Valent Smešnik Vinko Lenardić Franjo Bazić Jandro Juranić Đuro Bazić Ivan Juranić Vladimir Birovčec Ivan Grdan Stjepan Bazić Ivan Krivošić VRBICA Stjepan Bodo Milan Kovačević Stevo Turčić Stjepan Ban Antun Turčić

14

Mijo Pleško Josip Šundurika VELIKO TROJSTVO Luka Segin Tomo Horvat Miško Bačak Marko Šundurika Mato Jandroković Tomo Husnjak Jakob Hrenić Josip Kuček Dragutin Kružić Milan Frank Stevo Gašpar Nikola Maretić Mijo Pavešić Lovro Račan Stevo Gašpar, (1898) Nikola Gudelj Josip Sečko Tomo Međimurec Ivan Rašan Silvestar Gašparić Ivan Novosel Mijo Živko Mato Jančijev Đuro Zvonar Andro Pirin Ivan Antolović Stjepan Piškor Josip Kikaš Josip Bačak Mijo Posavec Ivan Paljan Josip Zgorelec Ivan Lakić Ivan Filipan Tomo Salopek Antun Zvonar Josip Lakić Ivan Piškor Milan Rupa Drago Kuntarić Martin Kudeljnjak Ivan Smolković Jozo Jančijev Ivan Filipović Đuro Gašpar Josip Petek Stevo Husnjak Đuro Benković Podatke sakupili: Mato Mađerić, Malo Trojstvo . Josip Vusić, prof., Bjelovar

15

GOSPINA LIPA Prvo poglavlje Prošlo je godinu dana od završetka Drugog svjetskog rata, a stanovnici Velikog Trojstva i šire bilogorske okolice još žive u nekom strahu i nikako da nađu svoj mir. Još nisu izblijedile ratne strahote, posebice masakr domobrana i civila u Bleiburgu i u Tomaš Brijegu, a ljudi na selu su svakodnevno suočeni s velikom represijom komunističke države. Oduzimala im se stoka, imanja, žito i ostala imovina, a morali su mjesecima besplatno raditi u šumi ili prevoziti drva do prve otpremne stanice. Mnogi su silom odvedeni na dvomjesečni prisilni rad na izgradnju željezničke pruge Šamac-Sarajevo, izgradnju ceste Zagreb-Slavonski Brod ili u Novi Beograd na izgradnju stanova. Dobro se pazilo s kim se komunicira i što se govori. Jedino bezbrižna bila su djeca. Kraj je mjeseca lipnja, zadnji dan škole kada su podijeljene ocjene. Na hodnicima i u dvorištu škole čuje se žamor. Djeca viču: “ Bježi, stoj, hvataj ga, drži ga…“ Učiteljice Bara i Zlata i učitelj Nikola pozivaju djecu da idu svojim kućama i da se ponovo vide najesen, ali djeca se zaigrala i jedva čuju. Učiteljice se tada obrate trojici učenika (Petru, Stevi i Andriji) koji se u hodniku nešto dogovaraju.

- Dečki, recite djeci u dvorištu da se raziđu svojim kućama! - Pero, dijete bogatih roditelja (kulaka) otrči sa svojim prijateljima u dvorište i vikne: - Dečki i cure, učiteljice vam kažu da odmah idete svojim kućama! - Nakon što su se djeca počela razilaziti, Pero se okrene svojim prijateljima i pozove ih svojoj kući. - Dečki, prije nego idemo u ribolov, pozivam vas na kolače. Imamo majstore, a sutra mi je imendan.

Došavši u dvorište, Pero vikne:

16

- Ovo je moja kućica, moja slobodica! Pričekajte ovdje, odmah se vraćam. Stevo i Andrija okreću se na sve strane i ne mogu se načuditi tom bogatstvu. Kuća je velika, zidana ciglom, a ganjak s prednje strane. U štali se vide konji i krave, a u svinjcu se čuje roktanje. Dvorište je puno peradi. Jedino odudara stari štagalj pored kojeg su velike hrpe hrastove i lipove građe koju dvojica majstora tešu i pripremaju za piljenje. - Stevo, - javi se Andrija, - pa mi smo uboga sirotinja! - - Čim imamo, tim klimamo!- odgovori Stevo. Moj otac često govori: - Sirotinjo, i Bogu si teška, ali napominje da je jedino spas u učenju kako bi se dobio lakši posao u kancelariji. U tom trenutku iz kuće se pojavi Pero noseći pun tanjur prhkih kolačića, a iza njega zgodna, odrasla djevojka, noseći na tanjuru narezane dizane orahnjače. - Dečki, ovo je moja sestra Štefica, a ovo su moji prijatelji Stevo i Andrija. - Pero, je li to onaj Stevo za kojeg si pričao da ti često pomaže u matematici? - upita Štefica. - Da, to je on, a njegova mama često radi kod nas. - Dečki, Pero se pohvalio da je prošao u školi s vrlo dobrim uspjehom pa mi recite kako ste vi prošli? - I ja sam prošao s vrlo dobrim uspjehom, a Stevo s odličnim - odgovori Andrija. - Bravo, čestitam svoj trojici, zaslužili ste dvostruke kolače! - reče Štefica i vrati se u kuću. Nakon što su u hladu pod orahom ispraznili tanjure, Pero donese dva štapa s udicama i kutiju punu glista i predloži da idu na pecanje. Kad su trojica ribiča stigla na obližnji potok Bjelovacku, sunce je već bilo visoko na nebu. Živopisne livade pokraj potoka prelijevale su se u zlatnom sjaju sunca i u raznovrsnim bojama trave i cvijeća. S obje strane potoka ponosno se dižu zelene vrbe i johe praveći ribičima potreban hlad. Jedan štap s udicom, na koju stavi glistu, Pero dade Stevi i

17

Andriji i pokaže kako i gdje treba pecati. Nekoliko puta mijenjali su mjesta i ulovili svega nekoliko grundlića. Kada su ulovili prvu ribicu, Stevo i Andrija su se jako oduševili, pokazujući ih Peri koji se samo smješkao, slavodobitno rekavši: - Dečki, jedna lasta ne čini proljeće! Nastavite u tišini s pecanjem. Znate onu poslovicu: Tko čeka taj i dočeka! Hajde da na livadi ulovimo nekoliko skakavaca za ulov veće ribe bijelke. Kako su se polako približavali mlinu, pored kojeg je bilo veliko riječno kupalište „Puača“, a ulov je bio sve slabiji, Stevo je predložio da idu do kupališta. - Dečki, idemo do Puače gdje se možemo okupati, a ispod splava gdje je voda napravila malo jezerce, uhvatiti i nekoliko bijelki. - Ja ne idem - javi se Andrija - moram se vratiti kući u Paulovac jer danas imamo generalno čišćenje kuće i dvorišta. - Ne idem ni ja jer ne znam plivati, a nemam na sebi niti kupaće gaćice - odvrati Pero. - Nisam ni ja znao, ali sam brzo naučio. Treba imati samo malo hrabrosti - odgovori Stevo. - Ja napuštam vaše društvo jer više ne mogu izdržati od vrućine pa se moram brzo rashladiti u vodi. - Čekaj, idem i ja s tobom! - vikne Pero. Došavši do kupališta, vidjeli su veliku branu i kupalište dužine pedesetak metara i širine deset do petnaest metara. Na kupalištu je bilo mnoštvo djece od osam do petnaest godina iz Velikog Trojstva, Maglenče i Grginca čiji se žamor čuo i tristotinjak metara. Dok je Pero sjeo, znatiželjno promatrajući kupače, Stevo se skinuo u kupaće gaćice od domaćeg platna, i srdačno pozdravio svoja dva najbolja prijatelja Pištu i Antuna, skočivši odmah u vodu. Jedna je grupa kupača igrala lovača, drugi su skakali u vodu preko prepona ili s jalšovih drveća. Prepone su se sastojale od dva rašljasta kolčića dužine oko dva metra koji su se zabili na obali tik uz vodu na udaljenosti metar i pol jedan

18

od drugog, a preko njih na rašljaste dijelove stavljena je letvica. Slabiji skakači rušili su letvicu dok su je bolji skakači bez problema preskakali. Među kupačima bio je i Đuro iz Maglenče koji je dobro plivao, ali je slabije skakao u vodu. Mlađi kupači stalno su ga izazivali da ide skakati preko prepona, ali je on odgovarao: “Ne dirajte lava dok spava“. Kada mu je konačno dozlogrdilo stalno izazivanje, skočio je preko prepone srušivši letvicu, zabio glavu u mulj na dnu potoka i jedva se izvukao. Kad je izašao iz vode pune kose mulja, nastao je urnebesni smijeh na kupalištu. Stevo je nekoliko puta zvao Peru da se skine i uđe u plitko, ali je on odbijao, prateći stalno pogledom pojedine bolje plivače. - Stevo, tko su ona dvojica kupača koji najbolje plivaju, skaču i rone pod vodom? - To su Antun iz Maglenče i moj najbolji prijatelj Pišta iz Starog Brijega - odgovori Stevo. Nakon više od sat vremena, Pero se vratio svojoj kući, dok je Stevo s prijateljima ostao sve do šesnaest sati, kada se vratio kući pomažući roditeljima u čišćenju kuće i dvorišta.

Riječno kupalište Puača

19

Mlin vodenica (crtež)

Riječno kupalište Puača

20

Drugo poglavlje

Krajem 1945. godine Stevo (Štef) je s roditeljima, mlađom sestrom i tek rođenim bratom doselio iz Hrvatskog zagorja u Veliko Trojstvo, zaseok Stari Brijeg. To je seoce od desetak siromašnih kućica. Pet je obitelji doselilo iz Hrvatskog zagorja, dvije iz Međimurja, dok su tri obitelji bile odavde među kojima je samo jedna bila srednje bogata. Stevo se brzo sprijateljio sa susjednom djecom jer je s mnogima išao u školu. Bio je odličan učenik, lakog pamćenja te je mnogima pomagao u školi, posebno u matematici. Kako su imali samo jedan hektar zemlje, roditelji su teško prehranjivali obitelj. Otac, kao izučeni postolar, nije mogao raditi u svojoj struci, već je kao običan radnik radio u bjelovarskom građevinarstvu samo za vrijeme sezone (osam mjeseci). Majka je svake godine od ožujka do studenog, u prosjeku svaki drugi dan, nadničarila kod bogatih seljaka (kulaka) za ćup mlijeka i komadić kruha. Jedino zadovoljstvo bilo je za vrijeme rada u vinogradima bjelovarske gospode koja su plaćala nadnicu novcem. Tijekom proljeća majka je nasađivala nekoliko kvočki koje su sjedile na jajima iz kojih su se izlegli pilići i guščići. Majka je također pogađala kopanje vinograda za žito. Stevo je jako žalio majku koja je navečer dolazila umorna s posla, i kod petrolejke, duboko u noć, spremala hranu za drugi dan, a često pekla i kukuruzni kruh u krušnoj peći. Meso peradi jelo se samo nedjeljom. - Mama, probudi me ujutro da ti pomognem kopati vinograd! - Sine, još nisi dovoljno snažan za kopanje, možda nagodinu dok još malo ojačaš. Ti samo dobro uči, a otac i ja ćemo se pobrinuti da nastaviš školu u Bjelovaru kako bi imao lakši život od nas. - Mama, a zašto se tako rano ustaješ? - Sine, tko rano rani, dvije sreće grabi. Vidiš i sam da nema kruha bez motike.

21

Stevo i sestra Vera naizmjenično su čuvali malog brata jer je jedan išao u školu prije podne, a drugi poslije podne. Iako je bio komunizam, odgajani su u katoličkom duhu. Ujutro prije ustajanja i navečer prije spavanja, obavezno su se prekrižili i molili Oče naš. Prilikom susretanja na ulici obavezno su pozdravljali starije s „ hvaljen Isus ili dobro jutro, dobar dan ili dobro veče!“ Svake nedjelje majka je išla k ranoj misi, a Stevo s ocem i sestrom k misi poldanici. U proljeće je majka pozvana u NOO Veliko Trojstvo gdje je dobila točkice pomoću kojih je u Bjelovaru kupljeno nešto odjeće i obuće. Proljetnu obradu zemlje kada je posađen kukuruz, malo krumpira, konoplje i vrta, izvršio je konjskom zapregom Đuro iz Velikog Trojstva, a majka je to mjesecima odrađivala putem nadnice. Kako većina domaćinstava nije imala bunar u svojem dvorištu po vodu se išlo na šumski izvor gdje je iskopan i ribnjak za pranje rublja.

Sadnja kukuruza kravskom zapregom

22

Pralje na potoku Stigao je i mjesec lipanj 1946. godine kada završava školska godina. Prolazivši svakodnevno u školu i iz škole pored prve kuće u Starom Brijegu, Stevo se sa svojim prijateljima stalno ogledavao na desetak stabala zrelih trešanja koje su stalno čuvali njihovi vlasnici. Jednog dana Stevo upita vlasnicu: - Susjeda, možemo li probati vaše trešnje? - Balavci jedni, zar ne vidite da beremo za bjelovarsku tržnicu?! - vikne susjeda Slavica. - Mi vam svako poslije podne možemo pomoći brati jer ih vi ne možete pobrati na vrhu. - Vi bi brali u svoj želudac, derani jedni, bježite odavde jer ćemo vas prijaviti roditeljima. - Dečki, idemo!- javi se Pišta (Stjepan) i šapatom predloži da se navečer popnu na trešnju. Kasno navečer njih petero obraše jedno stablo u svoj želudac.

23

Stigli su i školski praznici. Skoro svako prijepodne Stevo i Antun odlazili su u šumu koja je bila odmah pored kuća, i donosili kući pušljeve (snopove) suhog granja za loženje peći. Poslije su odlazili na riječno kupalište Puača koje se nalazilo odmah ispod šume gdje ih je prijatelj Pišta naučio sve tajne plivanja i skakanja u vodu. Svoj dječji nestašluk iskazivali su igrajući se skrivača, hodanjem na drvenim štulama ili preskakivanjem motkom preko seoskih plotova. Svake subote poslije podne pomagali su kod kuće u čišćenju kuće i dvorišta. Jednog ljetnog dana Pišta ih odvede kod susjeda Alekse, rodom iz Međimurja, koji je imao tri kćeri i tek rođenog sina. Iako je završio samo osnovnu školu, bio je svestranog znanja jer je poznavao nekoliko zanata, a posjedovao je i malu knjižnicu od nekoliko desetaka knjiga. Nakon upoznavanja Aleksa ih upita: - Dečki, ako hoćete čitati knjige odaberite jednu, a kad je vratite, možete posuditi drugu.

- Hoćemo! - povikaše sva trojica u jedan glas. Od toga dana svaki tjedan vraćali su pročitanu knjigu i posuđivali novu. Jednog dana, krajem srpnja, Aleksa ih upita: - Dečki, hoćete li ići sa mnom u kino u Bjelovar? Ako nemate novaca za ulaznicu, ja ću vam posuditi, a vratit ćete mi kad možete. Išli bismo pješice u nedjelju poslije ručka oko 14 sati. Dečki su to s radošću prihvatili i u nedjelju odmah iza 14 sati krenuše stazom uz željezničku prugu prema Bjelovaru. Usput su razgovarali o filmu i knjigama, ali Aleksa izgovori i nekoliko zagonetki. - Dečki, što je to: svi ga ljudi žele imati pa sve čine za njega? To je novac!- reče Aleksa. - Četiri brata idu svijetom, a nikad jedan drugog ne vidi. To su godišnja doba. - Dva su brata blizanci, noć i dan druguju, a jedan drugog ne vidi. To su vam oči. - Najviše zla čini, a nitko ga ne kara. To vam je jezik.

24

- Najviše zna, a najmanje govori. Niti to ne znate- pa to je knjiga! - Stric Aleksa, znate li razliku između Zagorca i Amerikanca? - upita Stevo. - Ne znam - odgovori Aleksa. - Razlika je u jednoj riječi. Amerikanac kaže off America, a Zagorac kaže of mulec. - Dečki, neka vam u vašem životu najbolji prijatelj bude uvijek knjiga! Petnaestak minuta prije 16 sati stigoše u Bjelovar čije su ulice samo u centru bile pošljunčane. Aleksa im najprije pokaže gradsku knjižnicu u kojoj se mogu posuđivati knjige. Zatim im je pokazao kino Partizan, a potom i kino Goricu gdje su s oduševljenjem gledali kaubojski film. Puni dojmova, u povratku su cijelim putem prepričavali film. Kako su još prije noći stigli svojim kućama, dugo su se zahvaljivali susjedu Aleksi kojeg su iz poštovanja zvali stric. To je bio najveći doživljaj u njihovom životu. - Dečki, svuda je lijepo, ali kod kuće je najljepše! - iznenada reče Pišta. Sljedećih dana na kupalištu su se stalno prepričavale pojedine scene iz filma, a ujedno su dogovarali da prije početka školske godine sami odu u kino, bez znanja roditelja. To im se ostvarilo tek sredinom kolovoza kada su u kinu Partizan vidjeli film o Tarzanu kojega su također dugo prepričavali. Početkom kolovoza pronijela se vijest, da se u Paulovcu ukazala Majka Božja. Došavši iz crkve ovu radosnu vijest objavila je majka,rekavši: -Djeco, u nedjelju, iza Velike Gospe, idemo svi zajedno k ranoj misi,a zatim u procesiji idemo na hodočašće k Majci Božjoj u Paulovac gdje se Majka Božja ukazala dvjema djevojčicama. I nebo je konačno vidjelo ovu silnu nepravdu komunista te se ukazuje Majka Božja da uslišava našu patnju, suze i boli.Svojim ukazanjem Majka Božja nam poručuje da se

25

moramo moliti Bogu da nam se ne dogodi još veće zlo. Otvorimo svoje srce Majci Božjoj da vidi naše brige i nevolje pa da ih otkloni. - Mama, kako se Majka Božja ukazala baš djevojčicama?-upita Stevo. - Zato što su djeca čista srca i bez grijeha. Došao je i rujan, odnosno početak školske godine kada je Stevo krenuo u peti razred pa je trebalo još više zagrijati stolac uz knjigu, većinom navečer uz svijetlo petrolejke. Majka je sama iskopala krumpir kojeg je u vrećama donijela s ograde i pospremila u zemljani podrum. Sredinom listopada pobran je kukuruz s komušinom i istrpan u kuhinju. Poslije večere okupili se susjedi i zajedno s domaćinima odvajali komušinu od klipa. Klipovi kukuruza dizali su se na tavan, a komušina se odnosila u praznu štalu. Otac je pobrao i narezao zelje i repu koje se posoljeno stavljalo u drvene kačice za zimnicu. Nakon Svih svetih (1.11.) majka nije išla u nadničarenje pa su Stevo i sestra imali više vremena za druženje s prijateljima. Majka je počela izrađivati slamnati luster. Slamu je dobila od jednog bogatijeg seljaka. Krajem mjeseca studenog, majka je počela svaki dan do Božića šopati gusku, silom joj u kljun gurati kukuruz kako bi se udebljala do klanja. Svaku subotu navečer Stevo je s dvojicom prijatelja odlazio kod susjeda Alekse vraćati pročitanu knjigu i posuđivati novu. Tada su s Aleksom i njegovim kćerima igrali „Mlin“ i „Čovječe, ne ljuti se.“ Na odlasku ih Aleksa upita: - Dečki, ako hoćete, sljedeću subotu ću vas naučiti kartati Durak i Šnaps ? - Hoćemo, hoćemo! - viknuše sva trojica u jedan glas. Od tada su svake subote, uz svjetlo karabitne lampe, kartali u četvero. Došao je i advent kada je majka nedjeljom odlazila u crkvu na ranu misu zornicu (u šest sati ujutro), dok je Stevo s ocem i sestrom i dalje išao k podnevnoj misi. Početkom prosinca slavi

26

se sveti Nikola kada selom ide Sveti Nikola koji donosi darove za dobru djecu, i Krampus koji donosi šibe za zločestu djecu. - Tata, sutra je Sveti Nikola, molim te da ne kupuješ nikakve darove za mene i sestru, već nam daj par dinara - skrušeno Stevo zamoli oca.

- Sine, znaš da nemamo novaca, ali ćemo nešto smisliti. Sutradan je u obliku poklona dobiveno nekoliko dinara pa je Stevo istog dana vratio svoj dug susjedu Aleksi. Na Svetu Barbaru i Svetu Luciju majka je u zemljane tanjuriće posijala pšenicu koja će ići na božićni stol. Dolaskom iz Hrvatskog zagorja, Stevini roditelji donijeli su sa sobom vjeru u Boga, ali i narodne običaje svojih očeva i djedova. Prije Božića obavljena je sveta ispovijed i pričest, a napravljen je i slamnati luster. Na badnju večer majka je klala perad i pekla kolače. Navečer je otac donio slamu u kuću, stavivši veći dio ispod stola, a manji dio na stol ispod stolnjaka. Žuta slama prenosi mladost i božansku snagu na čovjeka jer podsjeća na Isusovo rođenje u štalici. Pored slame na stol ispod stolnjaka otac je stavio i sijeno, razno zrnje, sjemenje i novac. Na stolnjak je majka stavila kruh u obliku kuglofa, vino, posudu sa zelenom pšenicom i svijeću, sa željom da se osigura blagostanje cijele obitelji u sljedećoj godini. U ugao kuhinje otac je pričvrstio borovu granu koju je Stevo sa sestrom ukrasio jabukama, orasima omotanima u srebrni papir i bombonima u svilenastom papiru. Na gredi ispred bora, visio je prekrasni slamnati luster. Nakon cjelodnevnog badnjeg posta, Stevo se sa sestrom navečer preselio na slamu ispod stola. Za Stevu je posebno radosni događaj bio odlazak na polnoćku uz svjetlost lampaša, kada su se sa svakog brijega čule božićne pjesme ili kad su se ispred crkve, za vrijeme podizanja, čuli pucnji iz mužara. Nakon polnoćke čestitao se „Sretan Božić“ i božićnim pjesmama išlo se svojim kućama u kojima je čekalo meso, kolači i vino. Kako ga na Božić roditelji nisu pustili u školu, poslije mise i ručka otišao je prijatelju Pišti pa su u dvorištu

27

naložili malu vatru i pomoću limenke od boje i karabita, koji im je još prije Božića dao susjed Aleksa, cijelo poslijepodne pucali. Stevo je naučio jednu božićnu pjesmu koja se najviše pjevala, a glasi: NARODI NAM SE KRALJ NEBESKI Narodi nam se Kralj Nebeski, od Marije, čiste Djevice. Na tom mladom ljetu veselimo se, mladoga Kralja mi molimo. Po njemu slijedi Sveti Stjepan, prvi mučenik Gospoda Boga. Na tom mladom ljetu veselimo se, mladoga kralja mi molimo. Hvaljeno budi Sveto Trojstvo hvalu svi dajmo Gospodu Bogu. Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje, na tom mladom ljetu svega obilja.

Rođenje Isusovo u Betlehemu

28

Slama ispod božićnog stola Majka je često govorila o zagorskim običajima povodom Božića, Nove godine, Sveta Tri Kralja, Svijećnice, Fašnika i Uskrsa, kako čestitari obilaze kuće, pjevaju pjesmice, a ljudi ih daruju. Između Božića i Nove godine izdiktirala im je sve čestitarske pjesmice. „Djeco, uzmite olovku i papir i pišite“: ČESTITKA ZA NOVU GODINU Čestitamo vam novo ljeto, da vam bude zdravo, sretno. U novom ljetu dao vam Bog, što si želite od srca svog. I u polju i u ratarstvu, i u vašem gospodarstvu. U novom ljetu sreća vam sva, živjeli sretno sto vjekova.“

29

Dan prije Sveta Tri Kralja, tri dječaka držeći u ruci sito na kojem je pričvršćena zvijezda, obilaze domaćinstva i pjevaju pjesmicu: O SVETA TRI KRALJA O Sveta Tri Kralja, o blažen vaš dan, kad svijetu Kralj mladi bi s neba poslan. O sretne li zvijezde što svijetlila vam, kad Djeva je Sinka porodila nam. A kud ćete sada na daleki put, kad zima svud vlada i vjetar je ljut? O Sveta Tri Kralja, mi molimo vas, vi nosite dare, darujte i nas. Nekoliko dana prije Svijećnice dvojica dječaka ili djevojčica, držeći u ruci kip Marije, obilaze domaćinstva i pjevaju pjesmicu o Mariji: DOZNALA SU DJEČICA Doznala su dječica, da će doći Svijećnica. Oj dječica preljubljena, poslušajte stareše, bu vam dobro tu na zemlji i na nebu pri Mariji. Svijećnica se približuje, Oca Boga navješćuje. Oj kršćani preljubljeni , čujte vi to treći krat. U Betlehemu ko se čuje, Isus rođen je za nas. Poslala nas Majka Božja da vam svijetlo donesemo. Vi s Bogom sad ostajte, nam pa ništa ne zamjerite, mi pa bumo dalje išli do Marije Svijećnice.

30

- Djeco, naučite ove pjesmice napamet, a dajte ih i svojim prijateljima i prijateljicama da nauče pa ćete kao čestitari obilaziti domaćinstva koja će vas darivati novcem, jajima ili kolačima. Na Staru godinu došao je svećenik u pratnji zvonara i blagoslovio kuću upisavši na vratima G+M+B (Gašpar, Melkior i Baltazar). Svećenika je otac darivao novcima, a zvonara naknadno kukuruzom. Poslije podne je Stevo s ocem išao u crkvu na misu zahvalnicu na kojoj je svećenik objavio koliko je djece rođeno i koliko je umrlo ljudi na području župe. Na Novu godinu poslije rane mise, Stevo je sa sestrom obilazio susjedna domaćinstva čestitajući Novu godinu. Poslije podne su se zadovoljni vratili kući s punom košarom kolača i nešto jaja te novaca za džeparac. Dolaskom iz škole na Sveta Tri Kralja, Stevo je sa svojim prijateljima Pištom i Antunom opet otišao u čestitare vraćajući se kasno na večer kući sa skoro punom košarom kolača, nešto jaja i novaca koje su podijelili na tri dijela. Petnaestog siječnja završilo je prvo polugodište škole i započeli petnaestodnevni zimski praznici. Kako je prije nekoliko dana pao snijeg, Stevo se sa svojim prijateljima Pištom i Antunom svaki dan naizmjenično skijao na jednim skijama koje su sami napravili uz svesrdnu pomoć susjeda Alekse. Krajem siječnja Stevo je nagovorio Pištu da idu u čestitare povodom Svijećnice. Nakon trećeg dana Pišta je odustao pa je Stevo našao drugog prijatelja, imenom Đuro, s kojim je do Svijećnice, obišao cijelu općinu. Svaki dan dolazili su kući u kasnim poslijepodnevnim satima donoseći pola košare jaja i nešto novaca koje su uvijek podijelili na dva dijela. Sada je Stevo imao veliki džeparac za kino i učlanjenje u Gradsku knjižnicu u Bjelovaru. I sestra Vera je s jednom kolegicom iz Maglenče također išla u čestitare. Nakon Svijećnice dolazi vrijeme poklada, fašnika, kada zakrabuljeni maškari prolaze selom skačući i plešući, tjerajući iz zemlje zle duhove zime i pomažući povratak dobrih duhova

31

ljeta. Svaki dan poslije škole, Stevo se sa svojim prijateljima klizao na jednoj livadi, uz potok, koju je zimi prekrio led, a često su u proljeće, za okladu, preskakivali potok. Od Pepelnice, kada je zapovjedani post i nemrs, započinje četrdesetdnevno razdoblje korizme do Uskrsa u kojemu je Stevo s roditeljima i sestrom obavio u crkvi svetu ispovijed i pričest. Na Veliki četvrtak (dan Isusove posljednje večere) u župnoj crkvi vezala su se zvona i tri dana do Uskrsa čule su se samo škrebetaljke. Na Veliki četvrtak, petak i subotu, Stevo je išao s ocem u crkvu na trodnevnu pobožnost Isusovog mučenja, smrti i uskrsnuća. Na Veliki petak je zapovijedani post pa je majka pripremila samo krumpir, luk, kruh i voće. Na Veliku subotu majka je klala perad i pekla kolače, ali je pripremala i pisanice od kuhanih jaja, prirodnih boja i pčelinjeg voska koje predstavljaju znak plodnosti, života i obnove. Stevo je sa svojim prijateljima, na vrhu ograde pored vinograda, slagao vuzelnicu (stog od rozgve - vinove loze koja je ostala nakon rezidbe). Na Uskrs rano ujutro, prije svanuća, zapaljen je stog s lozom oko kojeg su se okupila sva djeca iz Starog Brijega i nekoliko roditelja, pjevajući uskrsne pjesme. Vatra predstavlja simbol Isusovog uskrsnuća. Majka je pošla k ranoj misi s košarom u kojoj je bila hrana i piće koje je svećenik blagoslovio. Uskrsnu kako je rekao, uskrsnu kako je rekao. Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja…

32

Isusovo uskrsnuće i uzašašće na nebo

Uskrsne pisanice

33

Poslije Uskrsa dolazi Đurđevo. Sveti Juraj je zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke. Uoči Đurđeva palile su se đurđevačke vatre - kresovi. Dim vatre, svjetlo plamena i snaga žeravice odagnat će sve zlo iz naših polja, vinograda i dvorišta. Stevo je poslije škole predložio: - Dečki, sutra je Đurđevo, hajde da u šumi nasiječemo zelenih grana s kojima ćemo okititi sebe i naše dvorišne plotove, a poslije ćemo proći selom pjevajući pjesmicu o Đuri.

- Slažemo se - odgovoriše u jedan glas Pišta i Antun. Sutradan poslije škole i ručka trojka se okitila lišćem i krenula od kuće do kuće pjevajući pjesmicu: Dobro jutro majka, evo zelenjaka. Donese vam žitan klas i od Boga dobar glas. Da ste živi zdravi i mi isto s vami! Dajte Đuri jabučicu da poljubi gazdaricu. Dajte Đuri mesa da se bolje stresa. Đuro ide od ovaca da mu date i novaca. Đuro ide iz planine da mu date i slanine. Đuro se valja da mu date jaja. Đuro ide iz Martinca da mu date litru vinca. Đuro ide ispod mosta da mu date svega dosta.

Sveti Juraj pobjeđuje zmaja

34

Đurđari obilaze selo Odmah iza Đurđeva Stevo se požalio majci da učitelj hrvatskog jezika traži da se pročitaju neke knjige za lektiru. - Mama, trebao bih ići u Bjelovar da ih posudim u Gradskoj knjižnici. - Reci koje su to knjige pa će ih jedan dan tata donijeti odvrati majka.

- Ne zna on izabrati, moram baš ja ići. - Ne možemo te samog pustiti, nisi nikad bio u Bjelovaru.Zašto tražiš kruha preko pogače? - Mama, prošlog ljeta bio sam s Pištom i Antunom. Vodio nas je u kino susjed Aleksa pokazavši nam tada i Gradsku knjižnicu.

- Vražiću jedan, kako si mogao bez pitanja? - Bojao sam se pitati i tražiti novac jer me ne biste pustili. Moram ti sada priznati da smo kasnije nas trojica sami išli u kino. Poznajemo put uz željezničku prugu i za nešto više od

35

jednog sata došli smo u Bjelovar. I sad bismo, poslije škole, išli nas trojica. U knjižnici bismo platili članarinu i posudili knjige. Nakon petnaest dana ove knjige bismo vratili i posudili nove. - Sine, mogao bi te vlak pregaziti ili se nešto drugo dogoditi, a to ne bih mogla nikada prežaliti. - Mama, mi ne idemo po pruzi, nego uz prugu i odlično poznajemo put. Ja bih i peti razred htio završiti s odličnim, ali će me zaustaviti lektira koju nisam pročitao. - Dobro, ali moraš otvoriti sve četvore oči i paziti na sebe, a ja ću moliti Boga da ti se ne dogodi neko zlo. I tako je naša trojka, dan prije Prvog maja, Praznika rada, poslije školske nastave i ručka otišla u Bjelovar te su se učlanili u gradsku knjižnicu i posudili svaki po dvije knjige. Ujedno su u kinu Gorici pogledali kaubojski film. Od tada su svaka dva tjedna odlazili u bjelovarsku Gradsku knjižnicu i u kino Gorica ili kino Partizan. Napravili su drvene pištolje i često se u šumi, s ostalom djecom, igrali kauboja i Indijanaca. Već početkom lipnja, poslije školske nastave, hodali su bosi, a počeli su se po malo i kupati u Puači, iako je voda bila još dosta hladna. Krajem lipnja završila je školska godina i započeli su ljetni praznici. Bilo je pravo vrijeme da se pusti mašti na volju za izmišljanje raznih igara. Svako jutro naša trojka odlazila je u šumu po snop (pušalj) suhog granja kojeg su jedva dovukli kući. Brali su vrganje i gljive lisičarke, a kasnije i ciklame koje su prekrasno mirisale. Poslije su obavezno odlazili na kupanje u Puaču. Plivali su, ronili, skakali u vodu ili igrali lovača. Za vrijeme sunčanja, Antunu je palo napamet da se u šumi napravi indijanski šator gdje mogu danju prebivati, ali i noću uz vatru čitati knjige. Ideja je odmah prihvaćena. O tome je naša trojka razgovarala s još trojicom povjerljivih prijatelja koji su se zakleli da će to ostati samo njihova tajna. Sutradan ujutro nasjekli su tridesetak trometarskih tankih štapova. U najgušćem dijelu šume, gdje nije bilo šumskih putova i staza, napravljena je čistina i kružno su u zemlju zabijeni drveni štapovi. Na vrhu

36

su svezani špagom u jednu hrpu. Pored potoka je nasječeno puno trstike kojom su ispleli šator. Treći dan navečer u šatoru je naložena vatra oko koje je, na starim poderanim kaputima, posjedala naša družina. Dok su jedni čitali, drugi su igrali „mlin“ ili „čovječe, ne ljuti se“. Ova pustolovina trajala je samo tjedan dana jer je jedan prijatelj, imenom Mirko, prekršio zakletvu i sve ispričao svojoj majci koja je porušila šator. Naša tri prijatelja dugo vremena nisu saznali tko ih je izdao. - Pa tko je taj Juda koji nas je izdao? - upita Stevo. - U svakom žitu ima kukolja! - odgovori Pišta. - Ljudi se vežu za jezik, a volovi za rogove! Više nikom ne možeš vjerovati! - zaključi Antun. Jednog dana, poslije vršidbe pšenice, Pišta predloži hodanje na drveću po uzoru na Tarzana. Obuku stare pokrpane hlače i popnu se bosi na drveće na početku šume, pokraj groblja. Kako je to bila mlada, gusta šuma, trebalo je mnogo snage i spretnosti penjati se s drveta na drvo poput majmuna. Nakon stotinjak metara Antun je odustao, ali su se Stevo i Pišta penjali po drveću skoro pola dana prešavši oko 600 metara. Kada su se spustili s drveća, svaki djelić tijela bio je znojan, cijelo tijelo izgrebeno, a hlače poderane, no dokazali su se pravim Tarzanima. Kako su poznavali šumu kao svoj džep, jednog dana, početkom kolovoza, naša trojka počela je kopati bunkere, u šumi blizu groblja gdje su lisice imale svoje brloge. Nakon dva, tri dana su odustali jer je unutra bilo hladno, a i strop se urušavao. Jednog dana, početkom kolovoza majka je objavila radosnu vijest, rekavši: - Djeco, u nedjelju 03.8. je godišnjica ukazanja Majke Božje u Paulovcu. Idemo svi zajedno k ranoj misi, a zatim u procesiji idemo na hodočašće k Majci Božjoj u šumi Paulovac gdje je prošle godine nekoliko hodočasnika ozdravilo.

37

- Sada ću vam ispričati nekoliko slučajeva kako Bog čuva malu djecu koje sam čula od svećenika na crkvenoj propovijedi: Jedna majka zamolila je susjedu da pripazi na njezino malo dijete jer mora skočiti do svoje sestre na drugi kraj grada. Kada se vratila kući, jedan dio zgrade u kojemu je bio i njezin stan, bijaše u plamenu. Počela je vikati i htjela silom ući u vatru da spasi svoje dijete. Vatrogasci je silom zadržaše, ali je jedan vatrogasac odlučio uči u vatreni obruč i pokušati spasiti dijete. Pronašao je dijete u sobi koja je bila sva u plamenu, no vatra se savijala prema prozorima umjesto prema krevetiću u kojemu je opazio preplašeno dijete. Iznad djetešca savio se bijelo-srebrni lik poput anđela. Smirivao je vatru koja je već zahvatila dječji poplun. Kada se vatrogasac približio krevetiću, anđeo je nestao i dijete je spašeno bez ozljeda. Drugi primjer govori o čovjeku koji je izgubio ženu i prije službenog puta odveo djecu na selo kod prijatelja koji su živjeli u staroj gospodarskoj kući s dugim tamnim hodnicima. Djeca su se često igrala u hodnicima. Jednog dana na kraju hodnika sreli su svoju majku koja ima je rekla da se vrate nazad. Djeca su to ispričala vlasnicima kuće koji su ustanovili da je, samo nekoliko koraka od mjesta gdje su vidjeli majku, nepokriveni otvor dubokog spremišta. Prikazivanje njihove majke spasilo ih je od sigurne smrti. Treći primjer govori o maloj djeci koja su s roditeljima došla na njivu gdje se obavljala žetva pšenice. Djeca su se stalno igrala u blizini roditelja i krajem dana otišla u šumu gdje su zalutala. U sumrak su roditelji otkrili da djece nema. Nakon pozivanja i bezuspješne potrage, pozvani su u pomoć i susjedi. Ušavši duboko u šumu, ugledali su neobično svjetlo sa zlatnim odsjajem. Približivši se svjetlu, u njegovom središtu našli su djecu. Kada je otac potrčao prema djeci, svjetla je nestalo. Djeca su ispričala da su nakon duljeg lutanja šumom, iscrpljeni i plačni legli pod jedno stablo ispod kojega su zaspali.

38

Probudila ih je prekrasna žena sa svjetiljkom, uzevši ih za ruke i krenuvši prema izlazu iz šume. Kada su je nešto upitali, ona se samo smiješila. Nakon što su vidjeli svjetlo, našli su ih roditelji. - Mama, sjećaš li se da smo u Zagorju, ja , ti i tata, jedne večeri, vraćajući se s jedne udaljene njive kući, vidjeli crveno svjetlo koje je treperilo ispred nas na putu? Kada smo mu se približili, ono se udaljilo dvadesetak metara lijevo, stalno trepereći. - Kako se ne bih sjećala, dugo smo ga gledali, čak i od kuće. Još ću vam ispričati što se dogodilo mojem bratu Mirku koji je imao nerazdvojnog prijatelja Slavka. Zakleli su se, da onaj tko prije umre javi onom drugom kako je na drugom svijetu. Jednog dana brat je išao u šumu po drva. Ušavši u šumu, najedanput krave stadoše, počnu teško disati i hoće skočiti u zrak. Tada začuje tri udarca s jednog drveta i začuje Slavkov glas koji je umro prije više od mjesec dana: „Niti je tako kako si ti rekao, a niti kako sam ja rekao. Poštuj Boga i ljude!“. - Djeco, tko se Bogu moli, toga i Bog voli. Blago onom kome je Bog na pomoći! - reče otac.

39

Treće poglavlje Pero je bio mamin i bakin mezimac pa ga nisu opterećivali poslom za vrijeme ljetnih praznika. Povremeno je čuvao guske na livadi pored kuće ili je išao u ribolov. Svaki dan pozorno je pratio majstore kako u dvorištu izrađuju građu za štagalj. Posebno ga je interesiralo kako su majstori pilili daske i letve. Najprije su majstori napravili postolje na koje su postavili otesani drveni trupac, obilježivši prije toga crte pomoću namočene špage u boji. Majstor je stajao gore na obilježenom trupcu i držao pilu za drvenu prečku. Na zemlji su stajala dvojica težaka koja su držala pilu s obje ruke, svaki za dvije ručke. Štagalj je bio završen neposredno prije žetve pšenice. Često su k njemu dolazili vršnjaci iz susjedstva pa su igrali lovača ili skrivača. Ponekad je iz dosade zafrkavao sestru koja je, koncem raznih boja, ukrašavala ručnike, stolnjake, jastuke ili zidne krpe. Ponekad je u predvečerje odlazio s ocem na livadu iza kuće, čuvajući konje dok je otac kosio i utovarivao travu u kola za prehranu stoke. Jednog dana, sredinom srpnja, otac se obrati Peri: - Slušaj sine, sutra rano ujutro ideš s nama u kosidbu pšenice, ti ćeš raditi pojaseve.

- Zašto ja? Uvijek je to radila sestra. - Sestra će ostati kod kuće podojiti krave i nahraniti stoku, a donijet će nam doručak i ručak na njivu.

- Tata, ali ja ne znam raditi pojaseve. - Naučit ćeš, nitko se učen nije rodio. Doći će i tvoj prijatelj Stevo s roditeljima. Rano ujutro oko četiri sata jedva probudiše Peru koji se jedva ustao i umio. U dvorištu je čuo Stevin glas: - Pero, gdje si, pa već te pola sata čekamo? - Što ću ja na njivi kad ne znam raditi pojase. - Ne znam niti ja, ali ćemo naučiti - odgovori Stevo.

40

Došavši na njivu, Perin otac nabrusio je novu kosu na čije su kosište bile ugrađene drvene vile pomoću kojih se svaki otkos pšenice naslanjao na nepokošenu pšenicu. Stevin otac Ivan je na kosište, umjesto drvenih vila, ugradio drveni štap sa špagom. Pokosivši malo pšenice, Đuro pozove Peru i Stevu k sebi pokazavši im kako se radi pojas. Dok je Stevo u tren oka napravio pojas, Pero nikako naučiti.

- Stevo, odakle ti znaš raditi pojaseve? - upita Đuro. - Jučer je naučio jer smo pokosili svoju pšenicu - oglasi se Stevin otac Ivan.

- Vi ste znači, završili s košnjom pšenice? - upita Đuro. - Lako smo tu sirotinju pokosili jer smo imali samo pola rali- odgovori Ivan koji je dobio tjedan dana godišnjeg odmora. Kosidba pšenice je krenula, muškarci su kosili, djeca su radila pojaseve, a žene su srpom nabirale pšenicu i stavljale ih na pojaseve. Trebalo je dosta vremena dok je Pero usavršio izradu pojasa. Oko pola osam stiže Perina sestra Štefica s doručkom. Iz košare izvadi sir s vrhnjem, suhu šunku, crveni i bijeli luk, kruh, zljevanku, vodu, vino i rakiju. Povezavši nekoliko snopova pšenice, sjeli su na njih i doručkovali.

- Susjede Đuro, koliko vi imate pšenice? - upita Ivan. - Ovdje u Zabrdu nešto više od pet rali i doma na ogradi oko ral jer mi više sijemo kukuruz zbog stoke - odgovori Đuro.

- Kako to sve uspijete obraditi? - upita Ivan. - Bez težaka ne bismo mogli. Godišnje nam treba oko sto težaka. Pa i vaša supruga često radi kod nas. Recite mi Ivane, kako vi uspijevate prehraniti vašu veliku obitelj? Vidim da vam je žena opet u drugom stanju? - Ja za vrijeme sezone radim u bjelovarskom građevinarstvu, a žena ide u nadnice kod bogatih gazda. Mi odgajamo djecu u katoličkom duhu i tražimo od njih da završe škole i da se zaposle pa će imati lakši život od nas.

41

- A znate li susjede Đuro, da se žena spašava rađanjem jer joj Bog briše mnoge grijehe kao i njezinom rodu? - odvrati Stevina majka Ljubica. - E vidite susjedi, mi bogatiji seljaci imamo samo jedno ili najviše dvoje djece jer ne želimo dijeliti zemlju - reče iskreno Đuro. - Tata, ja idem sada kući pomoći baki pripremiti ručak - javi se poslije doručka Štefica. - Ne, baka će pripremiti ručak. Ti Štefice, ostani vezati snopove, a ja ću oko podneva otići kući po jelo - reče Đuro. Kada je zvono na župnoj crkvi oglasilo podne, žeteoci su znojnih lica prekinuli žetvu jer je vrućina bila nesnošljiva. Dok je Đuro odlazio kući po ručak, ostali žeteoci našli su hladovinu ispod jedne lipe na kraju njive. Iza trinaest sati Đuro je dovezao ručak na konjskoj zaprezi. Dok je Perina majka Marija postavljala ručak, Đuro je raspregnuo konje i zavezao ih za kola u hladovini ispod lipe. Baka je za ručak pripremila žutu juhu s rezancima, pečenog pijetla s mlincima, salatu od krastavaca, kruh, orahnjaču, vodu i vino. - Ovo je kraljevski ručak kakvog mi imamo samo za Božić i Uskrs - javi se Stevo. - Ovakav ili sličan ručak je kod nas svaki dan - odgovori Pero. - Blago vama, doduše, ni mi nismo kukuruznog kruha gladni, ali meso peradi se kod nas jede samo nedjeljom - odvrati Ljubica.

- Prestanite pričati i primite se jela! - podsjeti ih Marija. Nakon obilnog ručka raspredao se razgovor o komunističkoj vlasti pod čijim udarom najviše stradaju seljaci jer im se oduzima zemlja, stoka, žito i ostala imovina, a mnogi nisu sigurni ni za život. U svakom trenutku treba paziti što se govori jer nikad se ne zna tko je tajni agent. Iza petnaest sati žeteocima je u pomoć došao još jedan trojac. Bio je to Nedjeljko sa ženom i kćerkom. Nedjeljko je odmah poslije Drugog svjetskog rata

42

došao s obitelji iz Bosne u Mišulinovac i zaposlio se u rudniku. Da bi prehranili peteročlanu obitelj, žena je veći dio godine nadničarila kod bogatijih seljaka. Krajem dana povezali su sve snopove i složili ih u križeve ili stavice. Žeteoci su bili znojni i mokra odjeća ljepila se uz umorno tijelo. Kako je ostalo još dosta hrane od doručka i ručka, žeteoci su večerali na njivi i kolima se dovezli do sela. Sljedeća tri dana nastavili su sa žetvom od rana jutra do kasno navečer, s trosatnom stankom za vrijeme ručka. Tek četvrti dan završena je žetva kada je od lati pšenice napravljen i žetveni vijenac koji se za vrijeme Božića stavlja na stol. Nakon dva dana, kada se pšenica dobro osušila, Đuro je, uz pomoć težaka i svog rođaka iz Martinca, koji je također došao s konjskom zapregom, izvezao svu pšenicu, složivši je u novi štagalj, a ostatak u stog (kamaru). Za nekoliko dana Đuro je s konjima morao vratiti dug svom rođaku.

Ručna košnja pšenice

43

Jednog dana poslije večere, Pero je čuo oca kako se obraća majci. - Marija, danas je iz Grginca došao dreš (vršalica) u selo. Već su me neki susjedi pitali radi težaka, a znaš da dva težaka moramo dati našim rođacima u Martinac. Prošle nedjelje je u crkvi o tome razgovarala moja sestra s našom Šteficom.

- A koliko mi trebamo težaka za vršidbu?- upita Marija. - Pa najmanje dvadeset - odgovori Đuro. Dvojica u štaglju, dvojica bacaju snopove na dreš, dvojica na drešu, dvojica na pljevi, osmorica na slami ( četiri para), dvojica bacaju na stog, dvojica na stogu, dvojica na vrećama, a ja ću biti kod vage. - Nisi računao težaka koji na drešu baca snopove u bubanj - sjeti se Marija. - Njega daje vlasnik vršalice - odgovori Đuro. - Marija, mi nemamo dovoljno suđa za sve težake pa razliku posudi kod susjeda. Sutra ćemo znati kada dreš dolazi kod nas pa ćeš ti, Pero, sutra prijepodne pripremiti drva za loženje traktora (dampfera) koji pokreče vršalicu, a poslijepodne ćeš otići k tetki u Martinac i tražiti dvojicu težaka. Došao je i dan vršidbe. Pero je nabrojao dvadeset i trojicu težaka ne računajući oca. Među prvima je došao povjerenik Bogdan iz Bjelovara i zatražio stolac kako bi sjedio uz vagu i upisao svaku vreću. Pero je uz dampfer naslagao veliku hrpu drva za loženje vatre i pokretanje dampfera. Najviše vremena bio je uz oca koji se stalno prepirao s povjerenikom Bogdanom. - Druže Đuro, što se stalno bunite, ja samo izvršavam zakonske propise - uzvikne Bogdan. - Pa kakvi su to zakoni po kojima ste svom snagom udarili po seljaku? Silom nam, bez naknade, uzimate zemlju, stoku, žito i ostalu imovinu. - To je mlada država, a treba nahraniti gradsko stanovništvo, vojsku, miliciju i ostalu administraciju širom Jugoslavije. Još se nije rodio tko bi svima vama ugodio! - odgovori Bogdan.

44

- Svaka država štampa novac pa bi bilo ljudski i moralno da nam sve oduzeto i platite kako bismo mogli platiti porez, težake i obradu zemlje. Kad se izgube razlozi, ostaje samo sila. - Što biste još htjeli, vi kulaci živite kao bubrezi u loju, još vam je dosta ostalo! - provocirao je Bogdan. - Pa kako vas nije sram tako nešto izjavljivati? Nije stvar u tome što mi je ostalo, nego što sam izgubio. Skoro osam mjeseci dižemo se ujutro prije svanuća kako bismo nahranili stoku, a zatim čitavi dan radimo kao robovi na polju zajedno s mnogobrojnim težacima bez kojih ne bismo mogli obraditi zemlju. Navečer dolazimo kući ispucanih i ranjenih ruku, mrtvi, umorni. A i za vrijeme zimskih mjeseci treba pripremati zimnicu i dvaput dnevno nahraniti stoku, podojiti krave, pripremati svakodnevno hranu za ljude. . . - Uđite u zadrugu pa vam nećemo toliko uzimati - provocirao je Bogdan. - Lopovi jedni, znači sve biste mi htjeli uzeti, gdje vam je obraz i poštenje? Nećete me nikad dobiti u zadrugu jer ovo je moja očevina i djedovina. Prošle godine uzeli ste mi, bez naknade, pet rali obradive zemlje i sada mi je ostalo samo deset hektara, a svake godine mi uzimate skoro polovicu prihoda pa više ne znam kako prehraniti obitelj i platiti godišnje stotinjak težaka. Znate i sami da nemam novaca za plaćanje težaka, nego ih plaćam žitom, mesom, mlijekom i kruhom. - Druže Đuro, budite sretni što ste krajem rata otišli iz domobrana u partizane jer bi vam sada uzeli i više - provocirao je i dalje Bogdan. - Pa ti nemaš niti obraza, niti trunka poštenja! Otići ću u Mjesni narodni odbor i tražiti da mi ti više nikad ne uđeš u dvorište! Ničija sila nije zauvijek! Sada me dobro poslušaj! Iako nije bio niti u jednoj vojsci, oca mi je jedne noći, krajem rata, ubio netko od partizana i do danas nije nađen ubojica. On je uvijek čuvao sebe i obitelj te nahranio svaku vojsku bili oni domobrani, gestapo ili partizani. Ja sam početkom rata pozvan

45

u regularnu hrvatsku vojsku koja se zvala domobrani. Čim se ukazala prilika, ja sam uz pomoć jednog školskog prijatelja otišao u partizane. Sada sam jako razočaran jer sam krajem rata mislio da je sunce granulo, ali ni nakon dvije godine mnogima nije ni svanulo. Niti u snu nisam očekivao da će baš partizansko-komunistički poredak prvo udariti na selo i seljake, opljačkavši nas do gole kože. - Takav je zakon, ja tu ne mogu ništa pomoći - odvrati tiho Bogdan. - Ma jebem ja taj vaš zakon! Da imaš imalo poštenja i moralnosti, ne bi upisao svako zrno žita! - ljutito odvrati Đuro. - Znaš, da sam izgubio svaku vjeru u ljude, ali i u Boga koji ovo dopušta. - Ako se ne smiriš, zvat ću miliciju i upisati više od stvarnog! - vikne već jako uzrujani povjerenik Bogdan. Cijelo vrijeme Pero je slušao ovu svađu i otrčao u kuću pozvavši majku i sestru da odmah posluže povjerenika kolačima i rakijom, kako bi se umirio. To im je jedva uspjelo, nakon što su uspjele umiriti Đuru. Oko trinaest sati prekinuta je vršidba i svi su pozvani na pranje ruku i zasluženi ručak. Pero je sa strane gledao kako majka i sestra stavljaju na stol najprije žutu juhu u kojoj su se kuhale kokoši, zatim gulaš od svinjskog mesa, pečeno gušče i kokošje meso, krumpir, salatu od krastavaca i cikle i na kraju kolač od oraha i sira, uz vino, rakiju i vodu. Domaćica je pozvala na ručak i povjerenika, ali je on odbio. Sredinom poslijepodneva na kratko je prekinuta vršidba kako bi domaćica ponudila težake vinom i kolačima. Vršidba je završena u kasnim poslijepodnevnim satima. Sljedećih nekoliko dana Perin otac i majka, a povremeno i sestra Štefica, odrađivali su težake. Pero je s nekoliko školskih drugova išao za vršalicom, ogledavajući traktor i slušajući susjede kako se prepiru s povjerenikom.

46

Vršidba pšenice

47

Prve nedjelje u kolovozu, poslije ručka, Pero je čuo roditelje i baku kako razgovaraju o ukazanju Majke Božje u Paulovcu. - Recite mi što se to desilo u Paulovcu?- upita Pero. - Danas za vrijeme podnevne mise došla je jedna žena iz Paulovca i glasno rekla da se u Paulovcu ukazala Majka Božja- reče majka.Ljudi su se poslije mise okupili oko župnika tražeći da u sljedeću nedjelju organizira procesiju, ali župnik nije htio niti čuti rekavši da su to dječje halucinacije. - Ako je to istina, hvala ti Bože,da su moje molitve konačno uslišane – odgovori baka. Ja ću ići na hodočašće u Paulovac na Veliko Gospu, a vi idite u nedjelju. - Dobro da župnik neće organizirati hodočašće je bi ga komunisti odmah zatvorili – reče Đuro. Jednog dana, poslije vršidbe, Perin otac nasjekao je pored ribnjaka gdje su žene prale rublje, snop vrbovih šiba i pozvao ukućane da idu na ogradu posjeći lan i konoplju. Sljedećeg dana roditelji su kolima odvezli snopove lana i konoplje do obližnjeg potoka gdje su ih uronili u vodu i pričvrstili drvenim kukama. Pero je iskoristio odsustvo roditelja i otišao na kupanje u Puaču. Tamo je sreo prijatelja Stevu i još neke školske drugove. Kupao se u plitkom gdje su ga Stevo i Antun učili plivati. Stalno se divio Pišti, Stevi i drugim kupačima kako skaču i rone u vodu te plivaju kao ribe. - Pero, uđi u malo dublju vodu i probaj tamo plivati - savjetuju ga Stevo i Antun. - Bojim se. - Čega se bojiš? Mi smo kraj tebe. Moraš probati jer bez muke nema nauke! Pero se jedva odlučio uči u dublju vodu, no brzo je izlazio van gdje se radije sunčao. Kasno poslijepodne vratio se kući gdje ga je dočekao otac. - Pero, pa gdje si ti čitavi dan?- Bio sam kod Steve koji mi je pokazivao posuđene knjige u bjelovarskoj knjižnici, a kasnije smo se u šumi igrali lovača i skrivača.

48

- Pero, nešto moraš raditi kod kuće. Doći će vrijeme kada će te pitati starost gdje je bila mladost. Sutra kosimo livadu i ujutro ćeš pomoći majci i sestri nositi doručak. Sutradan ujutro krenuo je s majkom i sestrom, noseći udicu i dvoje drvene vile. Došavši na livadu, opazio je šestoricu kosaca kako jednolično zamahuju kosom i slažu otkose svježe trave. Majka je na pokošenu travu postavila veliki bijeli stolnjak na koji je stavila veliku zdjelu punu sira s vrhnjem i češnjakom. Pored zdjele bile su narezane kriške slanine i šunke, crveni luk, kruh, vino, voda i rakija. Dok su kosci uživali u hrani, majka i sestra uzele su vile i počele razbacivati otkose trave da se što brže osuši. Oko jedanaest sati završena je košnja i otac je odveo kosce kući gdje je baka pripremila ručak. Dok su majka i sestra rastresale otkose trave, Pero se odšuljao do potoka i počeo pecati ribe. Kako je vrućina bila sve veća, Pero je prekinuo ribolov i otišao na kupanje u Puaču. Kad ga opaziše prijatelji Stevo i Antun, povikaše: - Pero, skidaj se! Danas moraš naučiti plivati i skakati u vodu. - Dečki, teško slavuju bez luga i drugu bez druga. Peri nije trebalo dva puta reći jer mu je znoj zalijevao oči. Brzo se skinuo u kupaće gaćice i počeo plivati, uz budni nadzor prijatelja, u dubljoj vodi. Nakon nepunog sata upornog plivanja, kada se dobro umorio, izašao je van na sunčanje, promatrajući najbolje plivače kako rone i skaču u vodu preko prepona. Posebno su ga svojim plivačkim i skakačkim vještinama očarali Pišta iz Starog Brijega i Antun iz Maglenče. Još je nekoliko puta ulazio u vodu dok nije konačno preplivao na drugu stranu. Kad su se dobro nakupali, prijatelji Stevo i Antun odvedoše Peru ispod splavi gdje je voda napravila malo jezerce puno riba. Pero je u kutiji imao još nekoliko glista, ali su prijatelji uhvatili na livadi i nekoliko skakavaca. U nepunih sat vremena Pero je uhvatio petnaestak grundlića i šest bijelki koje

49

je poklonio prijateljima. Nakon toga oprostio se od prijatelja, vrativši se svojima na livadu.

- Pero, gdje si cijeli dan? - upita otac. - Bio sam u ribolovu. - Gdje su ti ribe?

- Ulovio sam dvadesetak grundlića i šest bijelki i sve poklonio prijateljima Stevi i Antunu. - Slušaj Pero, ti se po čitave dane skitaš i zato ćeš sutra biti s nama u livadi i sušiti otavu. Moraš pomalo učiti lakše poslove, a nakon njih sve teže. Sutradan ujutro čuo je šumove po kući, ali ga nitko nije budio. Iza sedam sati ušao je u kuhinju u kojoj je osjetio miris žganaca i kuhanog mlijeka. Ugledavši ga, majka vikne: - Pero, još se nisi umio, a uskoro je doručak! Idemo u livadu.Već sam ti sto puta rekla: „Peri ruke uvijek prije jela, a peri i poslije ispražnjenja tijela.“ Pero se brzo umio i sjeo za stol. Nakon doručka svi četvero krenuše na livadu u Grginac. Otac je nosio četvore drvene vile i dvoje grablje, a majka i sestra jelo i piće. Poslije devet sati stigli su na livadu. Grabljama i vilama prigrtali su poluosušenu travu u flanke. Tijekom dana dva puta su okretali flanke, a pred veče ih stavljali u plastove. Sljedećeg dana, iza devet sati, otac je zapregnuo konje i sve četvero dovezao na livadu. Kako se Pero tužio na crvenilo po čitavom tijelu, otac ga je danas poštedio, rekavši da pazi na konje u hladu pod hrastom. U rano poslijepodne otac je slagao voz na koji je majka vilama bacala otavu dok je sestra grabljala. Toga dana dovezli su u štagalj tri voza, a susjed Ivan, svojim konjima, još dva voza.

50

Ručna košnja livada

Slaganje voza na kravsku zapregu

51

Sljedećeg jutra Pero se ustao sav mamuran jer nije najbolje spavao zbog sunčevih opeklina. Ugledavši baku kako se oblači u svečanu opravu, znatiželjno je upita:

- Bako, kuda ideš? - Idem u crkvu k ranoj misi. Zar ne znaš da je danas nedjelja?

- Idem i ja s tobom. - Ne, vikne majka iz kuhinje, ti ćeš sa mnom i sestrom k podnevnoj misi, a otac ide u vinograd. U ponedjeljak ujutro čuju se koraci u dvorištu i na vratima se pojavi poštar, predavši Đuri kuvertu. Nakon odlaska poštara, Đuro otvori kuvertu, pročita jedan dio i vikne: - Neka ih strijela Božja ubije! Zamislite, došlo je rješenje iz Bjelovara po kojem moramo državi dati bez naknade, kao „obvezatan višak“ tonu pšenice, tonu i pol kukuruza, sto kila svinjskog mesa i dvadeset kila masti, a „slobodni višak“ možemo prodati. Ništa lopovima ne dam! Kako ćemo prehraniti obitelj i platiti težake? Moram biti odlučan jer neodlučnost je znak slabosti. Poslijepodne ću posjetiti susjede da vidim jesu li i oni dobili rješenja i što misle o tome. - Đuro, budi pametan! - savjetuje ga Marija. - I prošle godine nisi dao pa su nam silom uzeli! Sjeti se da su neki završili u zatvoru Lepoglava, ili izgubili glavu. Tu čovjek ne može ništa, jedino nam Bog može pomoći. - Pravo kaže Marija, okreni se, Đuro, k Bogu pa ćeš naći mir, a možda i rješenje - oglasi se baka. Svaka sila do vremena, a Božja dovijeka. Već se godinama molim za tebe da se okreneš k Bogu i da nedjeljom ideš u crkvu gdje ćeš naći svoj mir i Božji blagoslov. Vidiš da nitko ne zna što nosi dan, a što noć. - Ostavite me na miru! Da ima Boga, ne bi se dešavale ovakve nepravde. Predložit ću susjedima da odemo u Mjesni narodni odbor, tražeći da nam za povjerenike dadu naše ljude, iako znam da riba smrdi od glave.

52

- Tata, znaš li onu poslovicu: „Psi laju, a karavane prolaze?“ - javi se Pero. - Pero, dok stari govore mladi šute! Poslije ručka Pero se obrati ocu:

- Tata, mogu li s tobom kod susjeda? - Pero, ti uvijek hoćeš sve vidjeti i čuti. Možeš poći sa mnom, ali moraš šutjeti. Poslije petnaest sati Pero se s ocem uputi k susjedu Mati koji je ovdje u selu imao najviše zemlje. Ušavši u dvorište, Đuro pozdravi susjede koji su sjedili za stolom u hladu pod orahom.

- Dobar dan, susjedi! - Dobar dan, sjednite k nama ovdje u hladu!

- Nije dobro, susjedi! - odgovori Đuro - Danas sam dobio rješenje po kojem moram bez naknade dati državi pola svojih prinosa u žitu, kao i meso, mast i drugo. Vjerojatno ste i vi dobili rješenje pa sam došao dogovoriti što sada napraviti. - Sunce im jebem! - poviče ljutito Mato - I ja sam dobio rješenje po kojem moram lopovima dati pola žita, jedno tele, svinju i banjicu masti. - Mato, nemoj vikati, znaš da i zidovi imaju uši - smiruje ga žena Jela. - Kako ne bi vikao? Reci mi kako ćemo prehraniti šesteročlanu obitelj i težake? Još prošle godine uzeli su nam trećinu obradive zemlje, a sada nam metu tavane i uzimaju stoku iz štale i koca. - Susjede - javi se Đuro - predlažem da pošaljemo djecu kod ostalih bolje stojećih susjeda da dođu ovamo zbog dogovora. - Dobro, neka ide moj Željko i tvoj Pero i pozovu Martina, Ladislava i Luku. Došavši u dvorište, Martin je već s putnih vrata počeo rušiti sve s neba, nazivajući državu najgorim imenima. I ostala dvojica bili su jako ljuti. Nakon dvosatnog razgovora kojeg je remetio Martin svojim psovkama, dogovoreno je da sutradan odu na razgovor u Mjesni narodni odbor. Jedino se protivio Martin

53

rekavši da neće dati ništa i da radije ide u zatvor, uz primjedbu „bolje grob nego rob“. Nakon večere Pero je primijetio da majka plače. Jedino je prisutnost duha imala baka rekavši: - Djeco moja, okrenimo se k Bogu i Majci Božjoj jer nam jedino oni mogu pomoći. Ja se već dvije godine molim i prizivam Majku Božju da nam pomogne jer blagoslov Božji svako imanje množi. I Isus je rekao: „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom!“ - Mama, o čemu ti pričaš? Da ima Boga već bi davno kaznio ove komunističke razbojnike i gulikože. Ti ideš svake nedjelje u crkvu, a često i Marija s djecom pa što vam to vrijedi? Nama je svake godine sve teže. Radimo cijelu godinu od jutra do mraka, a oni jednostavno dođu i uzmu nam polovicu. - Smiri se, sine, drugima je još teže. Što bi rekla ova sirotinja koja ima puno djece, a samo ral-dvije zemlje? Pogledaj ove Zagorce Ivana i Ljubicu koji imaju puno djece. On radi u poduzeću samo osam mjeseci, a Ljubica skoro svaki dan od ožujka do studenog ili kod nas ili kod drugih seljaka za koju litru mlijeka ili koricu kruha. Iako im je teško, to ne pokazuju javno jer vjeruju u Boga i bolje sutra te svake nedjelje idu u crkvu. Kada čovjeka muči teška jad i bol koji ne može nikome povjeriti, onda preostaje jedino dragi Bog i Majka Božja koje treba moliti i tražiti njihovu pomoć. Sutradan je dogovoreno da se pšenicom plate težaci, a u ponedjeljak da Đuro odveze u bjelovarski paromlin tonu pšenice i zamjeni dvjesto pedeset kila za bijelo i crno brašno, a sedamsto pedeset kila proda. - Jedan dio pšenice ćemo sakriti u dvorištu ispod ove velike hrpe triješća od građe, a nešto ćemo odvesti u klijet,-reče Đuro. Pero je svaki dan uzimao udicu za ribolov, ali je zapravo odlazio u Puaču na kupanje. Sada je već dobro plivao, a uz pomoć prijatelja učio je i roniti u vodi. U utorak ga otac pozove

54

da idu na potok izvaditi lan i konoplju iz vode. Došavši do potoka, Pero je veselo uzviknuo: - Tata, ja idem s tobom u vodu vaditi konoplje i dodavati mami i sestri da ih rašire livadom, radi sušenja. - Pero, neka ide mama jer ti ne znaš plivati pa bi se mogao utopiti. - Tata, znam plivati! Skoro svaki dan išao sam u ribolov i usput se kupao pa sam naučio i plivati. - Vražiću jedan, ti stalno lažeš! Tvoje laži ne bi više mogao niti pas s maslom pojesti. - Evo pogledaj, tata! - Pero se skine u kupaće gaće i zapliva prema mjestu gdje su bili lan i konoplje.

- Dobro, Pero, ali budi oprezan - javi se majka s obale. Kada su završili posao, Pero zamoli oca da ga pusti na kupanje u Puaču jer ga tamo čekaju prijatelji. Kada je otac odobrio, Pero je potrčao, čuvši majku kako viče da ne trči jer vruć u vodu ne smije. Toga dana Pero se dobro okupao plivajući, a vidio se i napredak u skokovima u vodu. Sljedećih nekoliko dana Pero je, uz očevu dozvolu,išao na kupanje.Sutradan, kada je dječje veselje bilo na vrhuncu, na kupanje je došao jedan pijani čovjek imenom Jandro iz Borovljana. Djeca su pjevala „Pačju školu“: Jeste li čuli, djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za pačiće male. Svi pačići došli, kao đaci stoje, stari patak metnuo naočale svoje. . Učio ih učio, od srijede do petka, al se nisu pomakli dalje od početka. Ništa više ne nauči pačurlija ta, nego što je prije znala: pa-pa-pa. Jandro je počeo vikati na djecu da prestanu pjevati i da odmah idu kućama jer on treba tišinu i mjesta za kupanje. Djeca su mu odgovarala da ne idu kućama jer ima mjesta za sve kupače.

55

One, koji su mu protuslovili, želio je na obali uhvatiti i istući, ali je svaki pobjegao skočivši u vodu. Kad nije mogao nikoga uhvatiti, ušao je u plitki dio kupališta jer nije znao plivati. Jedan dio slabijih plivača otišao je svojim kućama dok su se bolji plivači i dalje kupali. Pero je gledao kako se pojedinci, na čelu s Pištom, zalete i skoče naglavce u duboku vodu. Uskoro se skamenio, vidjevši kako se Stevo poskliznuo i pao u vodu nedaleko pijanog Jandre. Ovaj mu je odmah stisnuo glavu u vodu. Kada su djeca vidjela da pijanac ne pušta Stevu, netko je bacio komad zemlje na pijanca koji se okrenuo i malo popustio stisak ruke. Stevo je tu priliku iskoristio i zadnjim trzajevima udario nogama te se tako izvukao iz smrtnog zagrljaja, nagutavši se vode. Odmah nakon toga svi kupači napustiše kupalište. Sljedeća dva dana Pero je, uz očevu dozvolu, išao na kupanje. Drugi dan je na kupanju sreo i Stevu koji se oporavio. Razgovarali su i o ukazanju Majke Božje u Paulovcu. Stevo je priopćio da će ići s roditeljima na hodočašće u nedjelju poslije rane mise. U srijedu navečer Pero je čuo baku kako razgovara s mamom da sutradan ide u Paulovac. I Pero je htio ići s bakom, ali ga otac nije pustio rekavši da će ići u nedjelju s majkom i sestrom.Na Veliku Gospu Pero se ranije vratio s kupanja. Kasno poslijepodne iz Paulovca se vratila baka. Odmah su uslijedila pitanja, ali je baka rekla da se mora najprije presvući i najesti. Nakon večere baka je s oduševljenjem prenijela svoje dojmove s hodočašća. - Djeco draga, u Paulovcu je Bog na djelu. On nas poziva k sebi da bi preko Majke Božje uslišavao ljudske suze i boli. Ja sam u Paulovac došla oko deset sati i već je tamo bilo preko petsto hodočasnika. Sa svih strana stizale su rijeke hodočasnika pješice, vlakom ili zaprežnim kolima iz svih dijelova sjeverne Hrvatske. Već oko podne bilo je blizu tisuću hodočasnika. Svi smo se molili ili pjevali marijanske pjesme. I tada zavikne jedan

56

desetogodišnji dječak imenom Pavao iz Velike Pisanice koji je s bakom došao na hodočašće: - Bako, pogledaj! Pogledaj, na onom drvetu vidim u velikoj svjetlosti bijelu ženu i dva anđela, sa svake strane po jedan. - A gdje vidiš? - upita baka. - Pa na onom drvetu, pogledaj tamo, zar ne vidiš? Svi smo gledali u onom pravcu, ali osim odbljeska sunčevog svjetla, nismo ništa drugo vidjeli. Baka je uzela unuka na ruke i stalno ispitivala gdje i što vidi. Dječak je stalno pokazivao rukom na krošnju lipe gdje vidi ženu u bijelom s dva anđela, a baka je glasno prenosila njegovo viđenje ostalim hodočasnicima. Većina hodočasnika pala je na koljena i počela glasno moliti Oče naš i Vjerujem u Boga, a mnogi su molili i krunicu. U tihoj molitvi ja sam našla svoj mir i potpuno zaboravila na ovaj opaki svijet i njegovu taštinu. Neki blaženi mir ušao je u moju dušu i moje srce te sam osjetila ljubav, sreću i zadovoljstvo prema Bogu i čovjeku. Netko je zapjevao „Majko Božja Paulovačka, moli se za nas“ koju su podržali i ostali hodočasnici pa je izgledalo kao da se spojilo nebo i zemlja. Sve je to pokvarila milicija koja je došla oko četrnaest sati i počela rastjeravati hodočasnike, pokupivši sav novac koji su ljudi darovali Majci Božjoj za izgradnju crkve. Javno im se suprotstavio jedan invalid sa štakama kojeg su nešto kasnije odvezli džipom na saslušanje u Bjelovar. Razgovarala sam i s roditeljima vidjelica koje su prvi dan vidjele Majku Božju. Roditelji su jako preplašeni i zabrinuti jer je milicija još jučer silom odvela bosonogu djecu na saslušanje u Bjelovar, a do danas nema nikakvog glasa o njima. - Đuro, u nedjelju i ti idi sa ženom i djecom! Očekuje se više tisuća hodočasnika pa Marija neće moći održati djecu na okupu. - Mama, ti znaš da ja ne vjerujem u Boga - reče Đuro. - Ti si kao i tvoj otac! Kad imaš sve, ne vidiš ništa! Vidiš kakva su nas snašla teška vremena pa se moramo preporučiti Majci Božjoj da nam usliša naše molitve. Draga djeco, vjerujte

57

da nas Gospodin Bog izlaže raznim nevoljama kako bi iskušao našu ljubav i vjeru. Otvorimo naša srca prema Majci Božjoj kako bi vidjela naše brige i nevolje pa molitvom zatražimo njezinu pomoć. Zato se u Paulovcu i ukazala Blažena Djevica Marija kako bi se tamo izgradila crkva u kojoj će uslišavati našu patnju, suze i boli. U nedjelju, Pero je s majkom i sestrom išao na ranu misu dok je baka ostala nagovarati Đuru da ide u Paulovac kako bi zaštitio djecu od silnog naroda koji će danas doći. Pero nije nikada vidio toliko ljudi u crkvi. Za vrijeme propovijedi župnik se distancirao od ukazanja Majke Božje u Paulovcu, rekavši da su to dječje halucinacije. Poslije mise, djevojke u bijelim haljinama, molile su župnika da im posudi kip Majke Božje s nosilima, ali je on energično odbio, rekavši da ga ne uvlače u hodočašće jer će ga milicija zatvoriti. Kako im nije dozvolio da procesija krene od župne crkve, hodočasnici su se počeli okupljati kod kapelice pokraj sajmišta. Ispred crkve Pero je opazio Stevu s roditeljima pa su zajedno krenuli prema kapelici gdje se za pola sata okupilo preko dvjesto hodočasnika. Na čelu procesije bile su djevojke u bijelim haljinama. Samo jedna je u ruci nosila kip Majke Božje posuđen od jedne vjernice. Od ranog jutra sunce je nemilosrdno peklo pa su mnoga djeca skinula obuću s nogu i išli bosi. Noge su propadale u toplu prašinu sve do zglobova. Uz put su se procesijskoj koloni stalno priključivali novi hodočasnici, među kojima je bio i Perin otac. Pjevale su se marijanske pjesme: „Majko Božja Paulovačka“, „Čuj nas Majko“ i „Mila Majko Nebeska“. Na raskrižju, pored Lukića, kolonu hodočasnika zaustavila je milicija vičući: - Ljudi, vratite se svojim kućama jer ne dozvoljavamo nikakva okupljanja! - Ostavite nas na miru, mi nikog ne diramo! - viču hodočasnici. - Ako se ne raziđete, primijenit' ćemo silu!

58

- Kakvi ste vi to ljudi, bez duše i srca? - poviče jedna žena imenom Marica Majcan. Vi komunisti hoćete zatrti našu vjeru koju su štovali naši očevi, djedovi i pradjedovi, ali nećete uspjeti u tome jer je s nama Bog i Majka Božja. Ako imate išta ljudskog u sebi, pustite nas da na miru nastavimo svoj put. Dva milicajca zgrabiše Maricu za ruke i silom je uguraše u džip. Jedan manji broj starijih hodočasnika počeo se vraćati svojim kućama, dok su se ostali dogovorili da pojedinačno idu prema Paulovcu, neki prašnjavim putem, a neki uz željezničku prugu. Milicija ih je pokušavala zaustaviti, ali su oni odgovarali da idu svojim kućama u Mišulinovac ili prema Malom Trojstvu. Kako je Marica htjela silom izaći iz džipa, milicija ju je odvezla u Bjelovar na saslušanje. Pero i Stevo su s roditeljima krenuli uz željezničku prugu do željezničke stanice Mišulinovac gdje se ponovo formirala hodočasnička kolona krenuvši prema Paulovcu. Tog dana prema Paulovcu su se slijevale rijeke hodočasnika iz svih krajeva sjeverne Hrvatske. Svi vlakovi iz pravca Bjelovara i Podravine bijahu prenatrpani hodočasnicima, a mnogi stajahu na stepenicama. Mnogi su došli konjskom zapregom, ali je najveći broj došao pješice. Došavši do tvornice crijepa i opeke Paulovac, procesija iz Velikog Trojstva nije se mogla probiti do Gospine lipe jer je ovdje već bilo preko tri tisuće hodočasnika. Pero je pokazivao Stevi nekoliko kamiona kao i mnoštvo konjskih zaprega na pašnjaku. - Gle, Stevo, na dvojim kolima vidim bačve, a i ovdje na kamionu je nekakva bačvica. - To valjda prodaju vino - odgovori Stevo. - U ovoj bačvici na kamionu nije vino, nego pivo - odgovori Perin otac. - A kakvo je to piće? - upita Pero. - To je gorko piće, a radi se od hmelja. Za sada se prodaje na čaše samo u gradu. - Pero, pogledaj tamo prema tvorničkim stanovima, nije li ono naš prijatelj Andrija? – vikne Stevo.

59

- Andrija, Andrija, dođi ovamo!- poviče Pero. Razveselivši se što vidi svoje školske prijatelje, Andrija dotrči do njih, pozdravivši ih s dobar dan. Pero predstavi Andriju svojim i Stevinim roditeljima. - Andrija, ti poznaješ ovu šumu, daj nas odvedi do Gospine lipe - zamoli Pero. - Ne mogu vas odvesti do Gospine lipe jer je tamo takva gužva da ne bi prošla niti muha, ali ću vas pokušati odvesti do mjesta odakle možete vidjeti Gospinu lipu. Izašli su iz procesije i krenuli za Andrijom koji je, pedesetak metara prije tvornice, ušao u šumu i polako se, kroz mnoštvo hodočasnika, probijao prema Gospinoj lipi. Došavši blizu travnate šumske čistine odakle se dalje nije moglo jer su hodočasnici bili zgusnuti kao šipak, ugledaše Gospinu lipu. Stevini roditelji pozvaše prisutne da se pomole Majci Božjoj za svoje dobro, za dobro svoje obitelji i svog naroda. Za vrijeme molitve, najedanput ispred sebe začuju glas jednog sedmogodišnjeg djeteta Josipa Jandrokovića iz Ciglene koji pokazuje rukom prema Gospinoj lipi i viče: - Mama, pogledaj ono drvo! Tamo vidim malu djevojčicu obučenu u bijelu haljinu.

- A gdje, Josipe? - Tamo pri vrhu onog drveta! – reče dijete pokazujući rukom prema lipi. - Zar ne vidiš, mama, kako je obučena u bijelo kao mala beba? Nekoliko minuta iza toga začuje se s druge strane lipe jedan ženski glasić kako viče da na vrhu drveta vidi djevojčicu u bijelom koja je obasjana velikom svjetlošću. Uto se začuje ljutiti glas jednog četrdesetogodišnjeg komunista – nevjernika i provokatora iz Drljanovca: - Ljudi, jeste li poludjeli? Kakav Bog ili Majka Božja? To su obične halucinacije. Zar vjerujete ovoj ludoj djeci? Sad ću vam pokazati da nema ništa na onoj lipi!

60

Čovjek se počeo probijati prema Gospinoj lipi, psujući najgore psovke i rušeći sve s neba. Hodočasnici su se počeli križati i glasno izgovarajući sa svih strane: „Bože i Majčice Božja, dajte ga kaznite“. Probivši se silom do lipe, počeo se penjati. Čim je stao na prvu granu, okliznuo se i pao na zemlju. Istog trena ostao je nepokretan, oslijepivši i zanijemivši. Neki muškarci odnijeli su ga prema konjskoj zaprezi te ga krajem dana odvezli prema Drljanovcu. I oni hodočasnici koji nisu bili pravi vjernici, kao što je bio i Perin otac, sada povjerovaše da postoji Bog i Majka Božja. Svi hodočasnici, a bilo ih je oko pet tisuća, pali su na koljena i počeli usrdno moliti Oče naš i Vjerujem u Boga, a mnoge žene počele su moliti krunicu. Nakon petnaestak minuta netko je započeo pjevati marijansku pjesmu koju su svi hodočasnici podržali:

Majko Božja Paulovačka moli se za nas, mi smo tvoja dječica, blagoslovi nas. Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo, zdravo, zdravo, zdravo Marijo! Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje, povrati mila Majčice sve izgubljene. Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo, zdravo, zdravo, zdravo Marijo. Ni ljiljan neće cvasti, ako se ne smiluješ, naša vjera će propasti, ako nam ne pomogneš. Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo, zdravo, zdravo, zdravo Marijo.

Zvuk pjesme koju je pjevalo oko pet tisuća hodočasnika, bio je tako jak da je izgledalo kao da s njima pjeva i nebo s tisućama anđela, a kroz tijela hodočasnika prolazila je neka milina poput blaženstva. Na licima većine hodočasnika pojavio se osmijeh, a

61

u očima suze radosnice. Nakon ove pjesme neki ženski glas zapjevao je novu marijansku pjesmu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji u Paulovcu koju je podržalo mnoštvo hodočasnika:

Nedaleko Paulovca šumica je malena, gdje se ukazala bilogorska Marija. Zdravo, zdravo, zdravo Marijo.

Sredinom poslijepodneva začula se vika iz pravca tvornice. Stigla su dva džipa puna milicajaca oboružana pištoljima i puškama. - Ljudi, odmah se raziđite jer ne dozvoljavamo nikakva okupljanja. Kako se ljudi nisu razilazili, nego su upućivali na račun milicije razne izraze kao što su: „Komunisti, razbojnici, nekrsti, ljudi bez srca i duše, nemate ništa ljudskog u sebi“, milicija je tada uperila puške u hodočasnike vičući da će primijeniti silu. Hodočasnici su se polako počeli povlačiti, a manje grupe i odlaziti. Tada je milicija počela puškama gurati ljude kojima nije drugo preostalo nego otići svojim kućama. Milicija se probila do Gospine lipe pokupivši veliku hrpu novaca koju su hodočasnici darovali Majci Božjoj za izgradnju crkve. Pero i Stevo s roditeljima oprostili su se od Andrije i vratili se svojim kućama. Došao je i dvadeseti kolovoz, odnosno Kraljevo, kada se u župnoj crkvi služe mise.Na sajmištu u Velikom Trojstvu održavao se sajam i veliki kram. Dok su baka, majka i sestra odlazile u crkvu, Pero je s ocem otišao na sajam.Kolima su dovezli tele i nekoliko odojaka na prodaju.Bilo je tu licitara i pečenjara, a pod lipom pored potoka svirali su cigani. Pero je kratko vrijeme bio uz oca koji mu je kupio medenjake, a zatim je razgledavao kramare i otišao u Puaču na kupanje gdje je

62

svoje prijatelje ponudio s medenjacima.Ujedno je najavio prijateljima da će sljedeće nedjelje ići s bakom na hodočašće u Paulovac.

Sajmište u Velikom Trojstvu

63

Četvrto poglavlje Kao najmlađe dijete u velikoj obitelji od šestero djece, (srednji je brat poginuo u Drugom svjetskom ratu), Andrija je te 1946. godine završio tek četvrti razred osnovne škole u Velikom Trojstvu jer je za vrijeme rata škola bila zatvorena više od godinu dana. Kako su se dvojica starije braće oženila i otišla iz roditeljskog doma, sada je s roditeljima ostao Andrija sa starijim bratom i sestrom. Živjeli su u Paulovcu, na brijegu, iznad tvornice i željezničke pruge. Nedaleko njihove kuće živjela je u trošnoj kući i obitelj Flegar. Tako se Paulovac sastojao od tvornice, dva domaćinstva, željezničke stanice i nekoliko radničkih stanova. Paulovac je najmlađe naselje na području Općine Veliko Trojstvo. Nastalo je oko 1900. godine kada je izgrađena željeznička pruga i kada dolazi grupa Mađara koji grade tvornicu crijepa i opeke. Iako je tvornica malog kapaciteta s lošim uvjetima za rad, ljudi su u njoj našli posao. Prije Drugog svjetskog rata vlasnici tvornice su Heraković i Ivanović koji grade stanove za radnike i njihove obitelji. Poslije rata država je oduzela tvornicu dotadašnjim vlasnicima te ona sada radi u sastavu Kotarsko-industrijskog poduzeća Bjelovar. U tvornici je zaposleno oko šezdeset radnika-sezonaca koji su radili od travnja do studenog. Samo nekoliko radnika radilo je zimskih mjeseci na remontu. Pored tvornice nalazila se velika gemajda obrasla travom gdje su djeca natjeravala loptu krpenjaču, a radnici povremeno i gumenu loptu. U blizini ove gemajde bila je borova šumica gdje su radnici izgradili kuglanu. Svake nedjelje, a ponekad i radnim danom, bilo je natjecanje pojedinih radnika u kuglanju. Za sitni bakšiš djeca su postavljala drvene kegle. Za vrijeme školskih praznika, Andrija je redovito ujutro i poslije podne vodio krave na pašu. Najčešće ih je vodio na gemajdu pored tvornice gdje ih je puštao s užeta te se mogao igrati s djecom iz radničkih stanova. Pored nogometa,

64

glavometa ili guranja obruča stare bačve, najčešće su se igrali skrivača. Zabili su na pašnjaku jedan kolčić za spašavanje. Dok su se djeca sakrivala u stanove ili na ivicu šume, jedan je pored kolčića žmireći brojio do trideset rekavši na kraju: “Tko se nije skrio, magarac je bio“. Nakon toga išao je tražiti sakrivene. Ako je nekog našao, morao je trčati do kolčića i stići prije sakrivenog kako bi njemu predao ulogu tražitelja. Ako je sakriveni prije stigao do kolčića, on se spasio. Rano ujutro 03. kolovoza 1946. majka Marija probudi Andriju rekavši: - Andrija, danas će biti jako vrući dan pa povedi ranije krave na pašu. Krave sam podojila, a na stolu ti je tanjur s mlijekom i komad kukuruznog kruha. Nakon doručka majka izvede dvije krave iz štale i Andrija ih povede prema pašnjaku uz tvornicu. Šuma je još spavala, ali se čuo prekrasan cvrkut ptica, posebno slavuja. S brijega se pružao veličanstveni pogled na tvornicu koja se nalazila uz željezničku prugu na dnu doline, okružena sa svih strana ljepotom bilogorskih šuma. Trava na pašnjaku bila je rosno-zelena, a cijeli pašnjak plivao je u mirisu trave, cvijeća ili šumskog bilja. Još početkom rata jedan dio šume iznad tvornice je hotimice posječen. Deblje drvo odvezeno je vlakom u Bjelovar, a ogranke je dobila tvornica za svoje radnike. Sada je to bila šikara visine 4 – 5 metara. Dolaskom na pašnjak, Andrija je odvezao uže s obje krave i pustio ih da slobodno pasu. Bacio je pogled prema tvorničkim stanovima, ali nitko od njegovih prijatelja još nije ustao. Začuo je neki šum iz šikare i vidio vjevericu kako skače s grane na granu. Ispod tvornice dopirao je lagani žubor potoka. Nakon kratkog vremena čuo je korake i ugledao svog prijatelja Dragu kako na uzici vodi kravu na pašu. - Drago, pusti kravu da pase i dođi ovamo da se igramo - vikne Andrija. Najprije su vičući koturali pašnjakom stari bačvin obruč. Vika je probudila i djecu u radničkim stanovima koji su se uskoro

65

pridružili Andriji i Dragi pa počeli igrati skrivača, zaboravljajući sve oko sebe. Oko devet sati, petnaestogodišnja Štefa Ded iz sve snage viče:

- Ljudi, ljudi, pogledajte ono svjetlo na ivici šume! Iz radničkih stanova istrčaše žene i djeca, a iz tvorničkog kruga dotrči jedna žena iz Podravine koja je sa suprugom utovarivala crijep u svoja kola. Iza nje je dotrčalo još nekoliko radnika. Djeca na pašnjaku su prestala s igrom. Svi su gledali u čudno svjetlo promjera oko pet metara. - Ljudi, ovo nije zemaljsko svjetlo jer je tako jako da se u njega ne može gledati! - ustvrdi žena iz Podravine. Nakon kratkog vremena svjetlo se počelo udaljavati u šumu. U tom trenutku petnaestogodišnja djevojka Marija Globlek poviče: - Ljudi, pogledajte tamo na vrhu šikare, u blizini izvora vode, vidim ženu u bijelom! - To je Majka Božja! Pođimo za svjetlom - vikne žena iz Podravine. Nekoliko radnika i žena kao i djeca s pašnjaka, krenulo je za svjetlom u šumu. Nakon petsto metara od tvornice, svjetlo se zaustavilo na jednoj lipi. Svi vidioci došli su do lipe i uporno gledali jako svjetlo u njezinoj krošnji. U tom trenutku vikne Štefa Ded koja je prva opazila svjetlo: - Ljudi, u krošnji lipe vidim ženu u bijeloj haljini s rumenim velom preko glave i ramena.Ima sklopljene ruke i drži krunicu među rukama. - Što sam vam rekla! To je Majka Božja! - ustvrdi žena iz Podravine i klekne na koljena i počne glasno moliti. Svi ljudi i djeca padnu na koljena i počnu glasno moliti Oče naš i Vjerujem u Boga. Nakon ovih molitvi, svjetlo je nestalo s lipe. U tom trenutku oglasi se trinaestogodišnja djevojka Milica Martan koja je cijelo vrijeme bila naslonjena na lipu. - Ljudi, upravo sam čula glas iz panja lipe da se ovdje izgradi crkva gdje će ljudi dolaziti na hodočašća!

66

Žena iz Podravine, koja je još uvijek klečala, zapjevala je marijansku pjesmu koju podržaše još neke žene. Majko Božja Paulovačka moli se za nas,

mi smo tvoja dječica, blagoslovi nas. Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo, zdravo, zdravo, zdravo Marijo.

Nakon pjesme poslovođa je došao po radnike koji su se nerado vratili na posao. Na mjestu ukazanja ostala su djeca i nekoliko žena koje su nastavile moliti Oče naš i Vjerujem u Boga, misleći da će vidjeti Majku Božju. U molitvama je prednjačila žena iz Podravine po koju je došao muž i jedva je odvukao s mjesta ukazanja. Andrija je zamolio prijatelja Dragu da mu odvede krave kući i kaže majci gdje se nalazi. Kasno poslije podne po Andriju je došla majka i jedva ga odvukla kući gdje je detaljno ispričao što se toga dana dogodilo.

Prve vidjelice Majke Božje u Paulovcu

67

Slika Gospe iz Paulovca kako ju je vidjela druga vidjelica na lipi Glas o ukazanju Majke Božje proširio se munjevitom brzinom kao što se širi vatra suhom travom. Od radnika, koji su stanovali u tvorničkim stanovima, formiran je odbor za prikupljanje novaca koji će hodočasnici dati za izgradnju crkve.Već sljedeći dan na hodočašće u Paulovac došlo je pješice ili vlakovima nekoliko stotina hodočasnika. Drugog dana Andrija se ustao ranije, popivši malo mlijeka. - Mama, ja ću odvesti krave na pašu pored tvornice, a iza devet sati pošalji nekog po njih jer ću ostati na mjestu ukazanja cijeli dan, dok ne vidim Majku Božju. - Bože dragi, ne možeš biti gladan čitavi dan, dođi barem na ručak. - Neću, daj mi namaži mašću malo kruha, a uzet ću i krušaka u džep.

68

Andrija je ostavio krave na pašnjaku i odmah otišao u šumu na mjesto Gospinog ukazanja gdje je našao nekoliko žena koje su uprle poglede u krošnju lipe i glasno molile Oče naš. Andrija im se pridružio u molitvi, ali nikakve znakove nije vidio u krošnji lipe. Iako se u šumi osjetio miris šumskog cvijeća, pogotovo ciklama, ovdje pored lipe osjetio se fini miris ruža. Iza sedam sati počeli su sve više dolaziti hodočasnici među kojima je bio i šesnaestogodišnji Pavao Mađerić iz Malog Trojstva. U jednom trenutku Pavao prekine molitvu i poviče: - Ljudi, u krošnji lipe vidim Majku Božju obučenu u plavo - bijelu haljinu. Odmah klekne i stane glasno moliti. U molitvi su se pridružili i ostali hodočasnici okrenutih glava prema krošnji lipe. Nakon izmoljenih tri Oče naša i Vjerujem u Boga, Pavao je izgubio Gospin lik. U istom trenu javio se četrnaestogodišnji Ivan Migač iz Paulovca koji je bio naslonjen na lipu. - Ljudi, upravo sam čuo glas iz panja lipe da se ovdje izgradi crkva u koju će ljudi dolaziti na hodočašća! Odmah se oglasi ženski glas koji zapjeva: Oko lipe stanuješ, na nebesi kraljuješ. Zdravo, zdravo, zdravo Marijo. Poslije 14 sati bilo je već oko pet stotina hodočasnika koji su se gurali prema lipi i svojim molitvama željeli isprositi zagovor Majke Božje za sebe i svoju obitelj. Jedna žena glasno je zapjevala marijansku pjesmu „O mila Majko nebeska“ koju su podržali i ostali hodočasnici. O mila Majko nebeska, Ti zaštitnice vjernika, slušaj naš glas, pogledaj nas, svima nama izmoli spas. Kad duši našoj teško je, kad pritisnu je nevolje, Tebi se tad moli svak rad, a Ti blažiš bijedu i jad. Ti raj si nama otvorila, kad Isusa si rodila, bez njega mi, bijedni bi svi, vječnu sreću izgubili.

69

Tekst ove pjesme posebno se svidio Andriji koji je stalno pogledavao žene koje su molile krunicu. Zbog vrućeg vremena potražnja za vodom bila je velika. Šumski izvor bistre pitke vode, u čijoj blizini se najprije ukazala Majka Božja, tog je dana presušio. Jedna žena je glasno pričala kako se tijekom dana dva puta napila vode na Gospinom izvoru i više ne osjeća želučane bolove kojih se nije mogla riješiti već nekoliko mjeseci. To su iskoristili neki stanari, napunivši na tvorničkom bunaru bačvu vodom te je dijelili za sitni novac žednim hodočasnicima. Krajem dana došla su do Gospine lipe, tri člana odbora za izgradnju crkve i pokupili novac kojeg su navečer prebrojali i upisali na papir. Andrija je navečer ispričao roditeljima i braći sve što je toga dana vidio na mjestu Gospinog ukazanja. Poslije večere upita majku: - Mama, reci mi kako se moli krunica? Danas sam čuo mnogo žena kako mole tri vrste krunice. - Uzmi papir i piši, ali gledaj u mojim rukama i pojedina zrna krunice. Najprije se križićem krunice prekrižiš i izmoliš Vjerujem u Boga. Zatim se moli jedan Oče naš, tri Zdravo Marijo i jedan Slava Ocu ( na tri zrna). Kod svake Zdravo Marijo, iza riječi Isus izgovara se:

1. Koji neka nam umnoži vjeru. 2. Koji neka nam učvrsti ufanje. 3. Koji neka nam usavrši ljubav. Iza toga nastavljaš moliti po jedan Oče naš, deset Zdravo Marijo i jedan Slava Ocu pet puta po deset zrna. Iza svake desetke, odnosno Slava Ocu, treba dodati ovaj zaziv: „O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje milosrđe“.

70

Radosna otajstva sv. krunice (mole se od došašća do korizme i svaki ponedjeljak i subotu od Duhova do Došašća) 1. Koga si Djevice po Duhu Svetom začela. 2. Koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila. 3. Koga si Djevice rodila. 4. Koga si Djevice u hramu prikazala. 5. Koga si Djevice u hramu našla. Žalosna otajstva sv. krunice (mole se od korizme do Uskrsa te svaki utorak i petak od Duhova do Došašća)

1. Koji se za nas krvavim znojem znojio. 2. Koji je za nas bičevan bio. 3. Koji je za nas trnjem okrunjen bio. 4. Koji je za nas teški križ nosio. 5. Koji je za nas raspet bio.

Slavna otajstva sv. krunice (mole se od Uskrsa do Duhova i svaku srijedu i nedjelju od Duhova do Došašća)

1. Koji je od mrtvih uskrsnuo. 2. Koji je na nebo uzašao. 3. Koji je Duha Svetoga poslao. 4. Koji je Tebe Djevice na nebo uzeo. 5. Koji je Tebe Djevice na nebu okrunio.

Otajstva svjetla ( mole se svaki četvrtak od Duhova do Došašća).

1. Koji je na rijeci Jordan kršten bio. 2. Koji nam se na svadbi u Kani objavio. 3. Koji nam je kraljevstvo Božje navijestio i na obraćenje

nas pozvao. 4. Koji se na gori preobrazio i svoju nam slavu objavio. 5. Koji nam se u otajstvu Euharistije darovao.

71

Sljedećih dana Andrija je svako jutro dovodio krave na pašu pored tvornice i odmah otišao na mjesto Gospinog ukazanja gdje se dnevno skupilo stotinjak hodočasnika.Sredinom tjedna pojavila se milicija i silom rastjerala hodočasnike pokupivši novac koji su ljudi darovali Gospi za izgradnju crkve.Andrija je izdaleka pratio miliciju koja je ušla u radničke stanove, uzela od Odbora prikupljeni novac za izgradnju crkve te silom odvela vidjelice Mariju i Štefu na saslušanje u Bjelovar.Tek trećeg dana vidjelice su se pješke vratile iz Bjelovara, potpuno iscrpljene,bose, gladne i žedne. U nedjelju 11.kolovoza od rana jutra slijevale su se rijeke hodočasnika vlakom iz pravca Bjelovara i Podravine te nepregledne kolone pješaka iz šire bilogorske okolice. Već prije podne bilo je preko četiri tisuće hodočasnika, a do 14 sati preko pet tisuća. Blizu lipe Andrija je zapazio jednog gluho-nijemog četrnaestogodišnjeg dječaka imenom Vinko Horvat koji je s majkom došao iz Podravine. On nije mogao moliti, ali je uporno gledao u krošnju lipe. Oko 14 sati, za vrijeme najglasnije hodočasničke molitve, on je najednom sav pocrvenio, podigao ruku prema krošnji lipe i počeo ispuštati neartikulirane glasove. To je trajalo nekoliko minuta. Netko ga je udario po ramenu i on se smirio. Odmah iza toga majka je s njim razgovarala mimikom (putem ruku) i glasno objavila da je vidio Majku Božju s malim Isusom koji su bili okrunjeni zvijezdama. Kada ga je netko udario po ramenu, izgubio je sliku Majke Božje s Isusom. Odmah je netko započeo pjevati marijansku pjesmu koju su podržali svi hodočasnici. Čuj nas majko nado naša, k tebi vapimo mi svi. Svak Ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi. Primi, primi mila Majko, naša srdašca. To je sve što mogu dati Tvoja dječica. Sretan onaj koj' Te hoće svojom zvati Majčicom, jer od svake Ti ćeš zloće zaštitom ga branit' svom.

72

Primi, primi mila Majko, naša srdašca. To je sve što mogu dati Tvoja dječica. U tom trenutku iz pravca tvornice čula se neka galama. Kroz mnoštvo hodočasnika guraju se dvojica milicajaca vičući: - Raziđite se, ljudi, jer ne dozvoljavamo nikakva okupljanja. - Mi nikoga ne smetamo i ne želimo se odreći svoje vjere! - viču ljudi. S druge strane čuju se uzvici ljudi: - Razbojnici komunistički, želite nam zatrti našu vjeru! Stalno vršite progon ljudi koji ne misle kao vi. U školi nam učite djecu da je čovjek postao od majmuna.Vi ste majmuni i razbojnici jer nam otimate zemlju, stoku i žito. Jeste li kršteni, ima li u vama išta ljudskog? - Tko je to rekao? - viče jedan milicajac - Pitao sam tko je to rekao? Ako se odmah ne raziđete, upotrijebit ćemo silu i sve neposlušne odvesti u zatvor. Hodočasnici su se polako počeli povlačiti od lipe. Kada su milicajci došli do lipe, ugledaše novac kojeg odmah strpaše u džepove. I dalje su prijetili ljudima da će primijeniti silu ako se ne raziđu. Međutim, otišao je samo jedan manji broj hodočasnika. Nakon nepunog sata milicija se povukla, rekavši da će se vratiti s jačim snagama. Svaki dan Andrija je dovodio krave na pašu pored tvornice i odlazio na mjesto Gospinog ukazanja. U četvrtak,15.kolovoza na Veliku Gospu, majka je rano probudila Andriju rekavši: - Sine, danas i u nedjelju nemoj voditi krave na pašnjak pored tvornice jer će tamo doći silni narod, a nitko neće paziti na krave koje bi mogle pobjeći u šumu. - Neće nikuda pobjeći jer će na njih pripaziti Drago. - Ne može na tvoje krave paziti Drago. Drži krave na užetu i neka pasu po poljskom putu ovdje u blizini kuće.

73

I tako je Andrija morao voditi krave na pašu na poljski put, umjesto na pašnjak uz tvornicu. Iza devet sati vratio je krave u štalu, na brzinu nešto pojeo, napunio džepove kruhom i kruškama i otrčao prema tvornici, odnosno prema mjestu Gospinog ukazanja. Tamo je već bilo preko tri tisuće hodočasnika, a stalno su se slijevale nove rijeke naroda vlakom iz pravca Bjelovara i Podravine te nepregledne kolone pješaka iz šire bilogorske okolice. Pored tvornice i na pašnjaku bilo je nekoliko desetaka konjskih zaprega kao i dva kamiona. Iz pravca Bjelovara upravo je došao i treći kamion iz kojeg je izašlo dvadesetak hodočasnika među kojima je posebnu Andrijinu pažnju izazvao jedan čovjek na štakama kojeg su ljudi iznijeli iz kamiona. Andrija se pokušao približiti do Gospine lipe, ali tu je bila velika gužva. Ljudi su stajali kao sardine u konzervi. Krenuo je prema jednoj šumskoj čistini odakle je vidio Gospinu lipu. U njegovu blizinu donijeli su i čovjeka na štakama koji se leđima oslonio na drvo, a rukama na štake i na glas počeo moliti krunicu. Trenutak je bio dirljiv jer su se hodočasnici sažalili nad čovjekom. Nakon jednosatne molitve i pjevanja marijanskih pjesama, Andrija je začuo dječji glas desetogodišnjeg Pavla Budrovčana iz Velike Pisanice: - Bako, pogledaj na ono drvo, tamo vidim ženu u bijelom, a pored nje dva anđela, sa svake strane po jednog. - Pavao, a gdje to vidiš? - Pa tamo na onom drvetu. Kako ne vidiš bijelu ženu i dva anđela, a oko njih veliku svjetlost. - Ja ne vidim ništa. - Kako ne vidiš, pogledaj kako se žena smije! - Ljudi Božji, moj unuk vidi Majku Božju! -viknu žena. Hodočasnici padoše na koljena i počeše glasno moliti Oče naš i Vjerujem u Boga, a neke žene i krunicu. Jedan ženski glas zapjevao je marijansku pjesmu koju su podržali i ostali hodočasnici:

74

Lijepa si lijepa, Djevo Marijo, Tebe vijek časti rajska družina. Anđeli lijepo pjevaju, tebi se Djevo klanjaju. Pogledaj nas, milena Mati, svrni sirotom pogled svoj zlati Usliši nas,o Majčice, ne odbij svoje dječice! Ti si nam Majko jedina nada, posred zemaljskih tuga i jada. Koji se tebi utječe, utjehu slatku naći će. Nakon što je otpjevano još nekoliko marijanskih pjesama iz pravca tvornice začula se neka galama. Andrija je ugledao četvoricu milicajaca koji potiskuju ljude i viču:

- Raziđite se, ljudi, ne dozvoljavamo nikakva okupljanja. - Što vam mi smetamo? - viču hodočasnici. - Naređeno nam je da spriječimo svako okupljanje.

- Zar ne vidite da se samo molimo Bogu pa i vi ste kršteni! - viču hodočasnici.

- Kakav Bog, nema nikakvog Boga, mi smo bogovi. - Vi ste vragovi, razbojnici i gulikože! - viču sa svih strana hodočasnici. - Tko je to rekao? Jesi li ti rekao, ili ti? - počeo je prstom pokazivati jedan milicajac. Ljudi su zašutili, ali se javio čovjek na štakama: - Ostavite nas na miru. Nikoga ovdje u šumi ne uznemirujemo. Svaki hodočasnik želi ovdje svojim molitvama isprositi zagovor Majke Božje za sebe i svoju obitelj. - O čemu ovaj priča?! - vikne jedan milicajac. Nema nikakvog Boga niti Majke Božje. - To samo vi komunisti pričate. Zašto pljujete po onom što nam je svetinja nad svetinjama? Mislim da će vas Bog kad-tad kazniti!

75

- Vodite ga u auto da ga u Bjelovaru ispitamo! - zapovijedi milicajac- komandir. Dva milicajca zgrabe čovjeka, kojem je ispala jedna štaka, i počnu ga vuči za sobom. - Pustite me, nisam vam ništa učinio, zar nemate u sebi ništa ljudskog? Ljudi, ovdje je Bog na djelu, zato počnite moliti i dolazite ovdje na hodočašća jer se ne treba bojati ovih razbojnika! - viče čovjek. Dvojica milicajaca pokupili su hodočasnički novac pored lipe i silom tjerali ljude da se raziđu. Jedan dio hodočasnika je otišao, ali su mnogi ostali u šumi govoreći da beru vrganje. Kako nisu mogli s ljudima izaći na kraj, milicija se nakon izvjesnog vremena povukla i odvezla čovjeka sa štakama na saslušanje u Bjelovar. Hodočasnici su se opet počeli vraćati na mjesto ukazanja. Andrija opazi i majku koja je došla sa starijim bratom i sestrom. Kasno poslije podne vratiše se kući gdje je Andrija ispričao sve što se dogodilo toga dana. U nedjelju,18.kolovoza Andrija se rano probudio i opet vodio krave na pašu na poljski put u blizini kuće. Kući se vratio iza devet sati. Nakon doručka natrpao je džepove kruškama i jabukama i otrčao do tvornice oko koje je bilo parkirano puno konjskih zaprega i nekoliko kamiona. Pokušao se probiti prema Gospinoj lipi, ali nije uspio jer je bila strašna gužva. Već je u šumi bilo blizu četiri tisuća hodočasnika, a još uvijek su dolazile kolone i kolone novih hodočasnika iz svih krajeva sjeverne Hrvatske. Vratio se prema tvorničkim stanovima da se napije vode gdje je sreo svoje školske prijatelje Peru i Stevu s roditeljima koji ga zamoliše da ih odvede do Gospine lipe. - Ne mogu vas odvesti do lipe jer je nevjerojatna gužva, ali ću pokušati probiti se do mjesta odakle se vidi Gospina lipa. Toga dana Majku Božju, u obliku male djevojčice obučene u bijelo, vidio je u krošnji lipe sedmogodišnji dječak Josip Jandroković iz Ciglene i jedna djevojčica iz Podravine. Tada se dogodilo i najveće čudo, koje su vidjeli svi hodočasnici, kada je

76

jedan četrdesetgodišnji nevjernik-provokator iz Drljanovca pao s Gospine lipe i ostao nepokretan, oslijepivši i zanijemivši, kako je to opisano u prethodnom poglavlju. Andrija je kod kuće, poslije večere, podnio izvještaj što se dogodilo toga dana. Sljedećih dana Andrija je svako jutro dovodio svoje krave na pašnjak pored tvornice i odlazio na mjesto Gospinih ukazanja gdje se dnevno skupilo stotinjak hodočasnika. Skoro svaki dan je netko od djece vidio lik Majke Božje u krošnji lipe. Mnogi hodočasnici žurili su prema šumskom (Gospinom) izvoru kako bi se napili vode jer je mnogima izliječila želučane probleme. Sredinom tjedna iz Šumarije Bjelovar došla su dva radnika s namjerom da sruše lipu na kojoj se ukazuje Majka Božja, ali im toga dana hodočasnici nisu dozvolili. Sutradan rano ujutro su ponovo došli i počeli piliti, ali se jedan okliznuo i povrijedio nogu. Tek trećeg dana rano ujutro, uz proteste nekoliko hodočasnika, radnici su srušili lipu.Toga dana vlakom iz Bjelovara vratio se onaj čovjek na štakama, kojeg je milicija silom odvela na saslušanje. Čovjek je pričao hodočasnicima što je doživio u Bjelovaru, ali zahvaljujući Majci Božjoj, može uz pomoć jedne štake pomalo hodati. Sljedećeg dana Majka Božja se ukazala jednoj djevojčici iz Podravine na drugoj lipi, koja je bila u blizini one prve. U subotu ujutro vlakom iz Bjelovara na štakama je došla jedna samohrana partizanska žena s djetetom. Iako nije vjerovala u Boga, na nagovor svojih susjeda došla je na hodočašće jer joj liječnici nisu mogli izliječiti noge. Zbog velike gužve, do lipe se uspjela probiti tek kasno poslije podne. Zagrlila je lipu i uz plač molila Majku Božju da joj ozdravi noge. Bolesne noge nisu mogle izdržati cjelodnevno stajanje pa je navečer pala i nije mogla više ustati. Tada je poslala dijete da dovede pomoć iz tvornice. Kako se već počelo mračiti, dijete je plačući jedva došlo do radničkih stanova tražeći pomoć za majku. Dijete su zadržali stanari, a majku su dvojica muškarca donijeli te je s djetetom prespavala u jednom stanu. Sutradan je

77

od ranog jutra molila pokraj lipe i poslijepodne je uz suze radosnice, uz pomoć jedne štake otišla s djetetom na vlak. U nedjelju 25. kolovoza, Andrija je ponovo vodio krave na pašu u blizini svoje kuće. Poslije devet sati vratio se kući i nakon doručka otrčao do tvornice gdje je opazio svoga prijatelja Peru koji je došao na hodočašće s bakom i sestrom. Nakon što je Pero upoznao Andriju s bakom i sestrom, javi se baka: - Hajdemo djeco, pokušati se kroz ovaj silni narod probiti do Gospine lipe. Tu već sada ima preko tri tisuće hodočasnika, a stalno dolaze novi. Što su se više probijali prema lipi, gužva je bila sve veća, ali ih je Andrija ipak odveo na mjesto odakle se vidjela Gospina lipa. Baka je izvadila krunicu pa su svi četvero na glas molili. Uskoro su začuli marijansku pjesmu „Majko Božja Paulovačka“ koju su prihvatili svi hodočasnici. Čim je završila pjesma, dvadesetak metara od njih, čuli su glas jednog desetogodišnjeg dječaka kako viče i prstom pokazuje: - Mama, pogledaj tamo, na onom drvetu vidim bijelu ženu s djetetom.

- A gdje vidiš? - Pa tamo na vrhu onog drveta, drži malo dijete na rukama, a oko njih je veliko svjetlo. - Ljudi, tamo na lipi je Majka Božja s Isusom - poviče majka. Ljudi su odmah povjerovali i klečeći počeli glasno moliti Oče naš i Vjerujem u Boga. Ovaj dječak bio je ponovo Pavao Budrovčan iz Velike Pisanice koji je pred tjedan dana ovdje vidio Majku Božju s dva anđela. Nakon desetak minuta molitve, netko je zapjevao marijansku pjesmu: Kraljice neba raduj se, kraljice neba raduj se. Aleluja, aleluja, aleluja aleluja… Jerbo si dostojna bila nosit', jerbo si dostojna bila nosit'. Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja…

78

Moli, moli Boga za nas, moli, moli Boga za nas. Aleluja, aleluja, aleluja, aleluja… Iza toga slijedilo je još nekoliko marijanskih pjesama. Zvuk ovih pjesama koje su pjevali svi hodočasnici bio je tako jak da je izgledalo da pjeva cijela Bilogora. Hodočasnici su zaboravili sve svoje nevolje i osjetili da im tijelom struji neka blažena milina. - Vidite, djeco, da ima Boga - javi se baka. Zato treba svako jutro i navečer u krevetu izmoliti barem jedan Oče naš za ispunjenje svakodnevnih želja i da nas Bog što prije oslobodi ovih komunističkih zlotvora. Svaku nedjelju treba ići na misu gdje se služi Euharistija, a barem dva puta godišnje na ispovijed i pričest kako bi naše srce postalo blago i ponizno, spremno uvijek pomoći čovjeku u nevolji. - Bako, kako to da nitko od odraslih ne vidi Majku Božju? - upita Pero. - E djeco moja, mi stariji smo grješni, a djeca nisu pa je nekima Bog omogućio da vide Majku Božju.

- Bako, ja sam gladan i žedan! - požalio se Pero. - Hajde da izađemo iz ove gužve - predloži baka. Andrija ih odvede na pašnjak gdje je baka izvadila iz košare kolače i vodu. Taman su završili s jelom, a pred tvornicu je stiglo milicijsko vozilo. Iz vozila su izašla dva milicajca i odmah počeli silom rastjeravati hodočasnike. Sa svih strana čuli su se glasni prosvjedi hodočasnika, ali je milicija zaprijetila uporabu oružja pa su se ljudi počeli povlačiti dublje u šumu i odlaziti svojim kućama. Baka je zamolila Andriju da je odvede do Gospine lipe kako bi novcem darovala Gospu za izgradnju crkve. Ubrzo se milicija probila do Gospine lipe i pokupila sav novac za izgradnju crkve. I Peri nije drugo preostalo nego da se s bakom i sestrom vrati svojoj kući. Na rastanku Andrija pozdravi i vikne:

79

- Pero, za tjedan dana počinje škola pa više ne možemo dolaziti ovdje na hodočašće. Andrija je svaki dan dovodio krave na pašu pored tvornice i odlazio na mjesto Gospinog ukazanja gdje je bilo sve manje hodočasnika. U nedjelju ujutro ponovo je doveo krave na pašnjak pored tvornice i odmah otišao na mjesto ukazanja. Sa svih strana sjeverne Hrvatske stizale su vlakom, pješice i zaprežnim kolima rijeke hodočasnika. Za vrijeme molitve, najedanput je začuo glas jedne dvadeset dvogodišnje djevojke Anđele Pelikan iz Prokljuvana kako rukom pokazuje prema Gospinoj lipi i viče: -Ljudi, pogledajte ono drvo.Tamo u krošnji vidim ženu u tamno-plavoj,gotovo crnoj haljini,s lijepim ali žalosnim licem. Odmah se začuo ljutiti glas jednog mladića,komunističkog provokatora,koji se probio do Gospine lipe i počeo glasno vikati: -Ljudi,pogledajte kako skače s grane na granu kao vjeverica. Hodočasnici su prepoznali provokatora i sa svih strana počeli vikati da ga kazni Bog i Majka Božja.Nije prošlo niti pet minuta a čovjek se bez svijesti srušio na zemlju.I oni nevjernici sada povjerovaše da postoji Bog i Majka Božja.Dok su onesvje-šćenog mladića odnosili prema zaprežnim kolima, javio se jedan mladić iz Podravine, koji je rukama obujmio lipu i stalno glasno molio. Najednom je prestao moliti, spustivši glavu do panja lipe i počeo nešto osluškivati. Ubrzo se podigao i počeo gorko plakati.

- Što ti se dogodilo? - upitaše žene pored njega. - Čuo sam iz panja lipe glas Majke Božje da se ovdje izgradi crkva gdje će ljudi dolaziti na hodočašća. To me jako potreslo jer mi je za vrijeme rata poginuo otac pa živimo jako teško. Žene su odmah ovaj događaj glasno prenijele hodočasnicima pa su slijedile molitve i marijanske pjesme. Andrija se prisjetio da je ovo već treći slučaj kako se Majka Božja javila djeci tražeći

80

da se ovdje izgradi crkva.Toga dana ozdravio je jedan invalid, dižući štake u zrak i glasno vičući: - Ljudi, ljudi, zahvaljujući Majci Božjoj ja hodam bez štaka. Došao je i mjesec rujan kada je Andrija krenuo u peti razred osnovne škole.Svaki dan,vračajući se iz škole,navratio se na mjesto Gospinog ukazanja gdje je bilo sve manje hodočasnika. U nedjelju, 8.rujna na Malu Gospu, Andrija je opet doveo krave na pašu pored tvornice i odmah otišao na mjesto Gospinog ukazanja gdje se toga dana okupilo nekoliko tisuća hodočasnika. Najednom proširio se glas među hodočasnicima da je Majku Božju vidjela jedna starija žena. Andrija se počeo nadljudskom snagom probijati prema spomenutoj ženi koja je razgovarala s hodočasnicima. Bila je to četrdesetogodišnja Marija Jandroković iz Nevinca čiji je jedan obraz bio krvav. - Dragi hodočasnici, ja nisam vidjela Majku Božju, ali sam htjela čuti njezin glas pa sam stavila glavu na panj lipe koju je netko srušio. Kako nisam ništa čula, podigla sam glavu, a obraz, koji je bio naslonjen na panj, ostao je krvav. Kako nisam osjetila nikakav ubod, molim vas da pogledate ima li kakva ogrebotina na licu. Jedna žena navlažila je maramicu i obrisala krv, ali nigdje nije bilo nikakve ogrebotine. Tada su hodočasnici povjerovali da je ovdje još uvijek prisutna Majka Božja te su počeli moliti i pjevati marijanske pjesme. Ova radosna atmosfera nije dugo trajala jer je došla milicija i rastjerala hodočasnike, pokupivši sav novac pored Gospine lipe. Poslije toga hodočasnici su sve manje dolazili jer ih je uvijek otjerala milicija. Međutim, ljudi su još nekoliko godina dolazili povremeno, pojedinačno, ili u manjim grupama. Tako je i autor ove knjige, kao dječak, s ocem i dvadesetak susjeda, došao u travnju 1954. godine vidjeti mjesto Gospinog ukazanja. Zbog straha od tadašnje milicije, nitko od žitelja sela Paulovac nije htio pokazati mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije. Nakon sat vremena bezuspješnog hodanja šumom, autor je predložio ocu da se

81

podijele u dvije skupine kako bi prije našli traženo mjesto. Nakon polusatnog hodanja šumskim stazama, konačno je jedna skupina, u kojoj je bio autor s ocem, pronašla mjesto Gospinog ukazanja. Dobili su Božji znak u obliku tri goluba koji su glasno odletjeli s Gospine lipe. Krajem pedesetih godina Marija Ded (od Vilima), uz pomoć pastira i nekih mještana, izgradila je drvenu kapelicu koju je krajem devedesetih godina oluja jako oštetila. Bosanski prognanik Ivan Tolić, uz pomoć mještana, izgradio je novu kapelicu u kojoj ima mjesta samo za oltar i svećenika. Ostale vidjelice Majke Božje u šumi Paulovac

Pavao Mađerić Vinko Horvat

Pavao Budrovčan Josip Jandroković

82

Anđela Pelikan

Prva kapelica ukazanja koju je srušila oluja

83

Kapelica ukazanja Majke Božje u šumi Paulovac Završetkom šestogodišnje škole, Andrija je pomagao roditeljima u kućnim i poljoprivrednim poslovima. Sa šesnaest godina zaposlio se u tvornici crijepa i opeke gdje je završio zanat i kao odličan radnik napredovao do poslovođe.

84

Peto poglavlje Krajem kolovoza Pero je promatrao kako je na dvorištu, pod orahom, otac postavio drvenu stupu na kojoj je majka trla snopove lana i konoplje tako dugo dok se nije odvojio kruti dio i u ruci joj ostala samo savitljiva vlakna. Baka je na trlici obrađivala ta vlakna i dobila potpuno čista koja bi se potom provlačila preko željeznog grebena kako bi se odvojilo povjesmo od kudelje.

Snopovi konoplje nakon vađenja iz vode

85

Iza deset sati, Pero je uzeo ribički pribor i otišao tobože u ribolov, ali zapravo na kupanje u Puaču. To je trajalo do nedjelje kada je s bakom i sestrom išao na hodočašće u Paulovac. Došao je i mjesec rujan kada su djeca krenula u školu. Seljaci se okrenuše poljoprivrednim poslovima. Vozila se drva iz šume, iskapao krumpir i pripremalo suđe za berbu grožđa. Jednog dana Pero je došao iz škole i u dvorištu našao kamion pored kojeg su stajala tri civila i dva milicajca kojima je otac nešto tumačio. - Mi postupamo po rješenju - odgovarao je jedan civil. - Vaše domaćinstvo treba godišnje dati državi 1000 kg pšenice, 1500 kg kukuruza, 100 kg mesa i 20 kg masti. Kako je prošao rok za predaju pšenice, mi smo došli po nju. -A kako mislite da ću ja prehraniti obitelj? Trebate znati da ja ne plaćam težake u novcu jer ih nemam, nego žitom, mlijekom, mesom i masti. Godišnje mi treba najmanje sto težaka. U školi učite djecu kako su nekada seljaci morali davati državi i crkvi desetinu, a vi nam sada uzimate više od polovine. Pored ovog nameta moramo plaćati veliki porez i besplatno raditi u šumi ili na izgradnji ceste, pruge i stanova. - Druže Đuro, nemojte nam držati predavanje! Kako da država prehrani vojsku, miliciju, razne državne i gradske službe kao i gradsko stanovništvo? - Zar je to sve palo na seljaka, da besplatno hrani tako glomazni državni aparat i gradsko stanovništvo? Zašto nam ne platite taj „obvezatan višak“, kako ga vi zovete, koji nam silom uzimate i zašto ne pošaljete sposobno gradsko stanovništvo da nam pomogne obraditi zemlju pa ćemo im platiti hranom? - Druže Đuro, prekidamo svaku diskusiju! - reče oštro jedan milicajac. - Odvedite nas u hambar da uzmemo pšenicu koja je propisana rješenjem. Đuro ih je odveo u hambar gdje su radnici napunili vreće do težine 250 kg. Kako još nije dobio novac od bjelovarske Prerade, Đuro im je pokazao potvrdu o predaji 750 kg pšenice u

86

Preradu Bjelovar. Budući da je u hambaru ostalo još oko 500 kg pšenice, šef civila upita:

- A gdje ste sakrili ostatak pšenice do tri tone? - A gdje bih sakrio? Platio sam težake i nešto promijenio u brašno - odgovori Đuro. - Sve je to sumnjivo, ali vi ste podmirili svoj dio pa nećemo više istraživati - odgovori milicajac. Pero se brzo najeo i zamolio oca: - Tata, ja bih išao za kamionom da vidim što će biti s našim susjedima. - Dobro, ali ne smiješ nigdje ništa pričati o nama. Možeš jedino reći da su nam silom uzeli više od tone pšenice. U dvorištu susjeda čuo je veliku svađu. - Maknite se iz dvorišta, na dam vam ništa, lopovi jedni! - vikao je susjed Mato. - Ako se ne smiriš, vodimo te na saslušanje u Bjelovar. Budući da si nas i vrijeđao, dobit ćeš i zatvor! - reče milicajac. - Mato, daj im što traže jer će svejedno silom uzeti, a ti ćeš završiti u zatvoru! - plačućim glasom reče njegova žena Jela. - Jelo, a kako ćemo prehraniti obitelj i platiti težake? Cijelu godinu smo radili kao robovi, a oni nam to silom uzeše. Uzimajte, neka vas strijela Božja satre! - slomljenim glasom reče Mato, a niz njegovo lice potekoše debele suze. Susjed Martin nije ih htio pustiti u dvorište. Vikao je na sav glas: - Lopovi komunistički, hoćete da ja hranim vas i vašu državu? Ne dam vam ništa. Moram prehraniti svoju obitelj i žitom platiti težake. Kako biste vi reagirali da vam država svaki mjesec uzima više od pola plaće? Jedan milicajac htio je silom otvoriti putna vrata, ali ga je Martin odgurnuo. Tada ga milicajci zgrabiše i silom odvedoše u auto. Otvoriše putna vrata i kamionom uđoše u dvorište. Nešto pšenice nađoše u hambaru, a nešto na tavanu. Nakon vaganja ustanoviše da ima oko petsto kilograma.

87

- Gdje vam je ostatak pšenice? Vi ste rješenjem dužni predati tisuću i dvjesto kilograma -upita šef civila. - Kad smo podmirili težake, a nešto pretvorili u brašno, ostalo nam je jedino ovo što ste našli - odgovori plačući Jaga. - Dečki, pregledajte svaki djelić kuće, štale i štaglja! - naredi milicajac. Kako u kući i štali nisu našli traženo, zatražiše od gazdarice dvoje vile kojima radnici počnu iz štaglja bacati sijeno i otavu u dvorište. Tada u štaglju nađoše dvadeset vreća, otprilike tisuću kila pšenice, koju natovariše na kamion. - Molim vas, nemojte nam uzimati sve jer smo rješenjem dužni samo tisuću i dvjesto kila- plačućim glasom molila je Jaga. - Tako će proći svi koji hoće prevariti državu! - bahato odgovori milicajac. - Ljudi, čime ću prehraniti obitelj? U vama nema ništa ljudskog! Najbolje da nas ubijete, zlotvori jedni! - počela je vikati Jaga, a niz lice joj potekoše debele suze. U dvorištu se skupiše susjedi koji su također molili miliciju da im ostavi nešto žita, ali uzaludne bijahu njihove molbe. Milicija je naredila prisutnima da se vrate svojim kućama jer će u protivnom upotrijebiti silu. Dvojica susjeda podigoše Jagu koja je u nesvjesnom stanju pala na zemlju te je odnesoše u kuću. Pero se kasno poslijepodne vratio kući i sve ispričao svojima. Kako se vrijeme počelo oblačiti, još iste večeri Perin otac je maknuo vreće pšenice koje su bile sakrivene ispod hrpe triješća. Stiglo je i Miholje nakon kojeg je počela i berba grožđa. Jednoga dana Perin otac je našao težake i organizirao berbu grožđa. Poslije škole i Pero se uputio u vinograd u kojemu imahu i klijet izgrađenu od hrastovih dasaka. U prostoriji, u kojoj je bila drvena preša, našao je oca koji je račvastim štapom muljao grožđe.

88

- Pero, u drugoj prostoriji gdje su bačve, imaš košaru s mesom i kolačima, a ovdje na preši imaš cijepljenog grožđa za jesti.

- A odakle ti cijepljeno grožđe? - To je još prije rata tvoj djed na direktu cijepio nekoliko plemenki i starinske bjeline.

- A kakvo je ovo grožđe u badnju? - To je direkt koji se, zbog sluzavosti, ne može odmah prešati jer mora nekoliko dana odvrijeti u badnju. Pero se toga dana toliko najeo cijepljenog grožđa da nije mogao niti večerati. Nakon osam dana Pero je znatiželjno gledao oca kako preša grožđe.

Starinska preša za grožđe

89

Početkom listopada stabljike kukuruza počele su žutjeti, a vrhovi klipova kao da se smiješe pokazujući žuto zrnje. Jednog dana Perin otac dobio je obavijest da se javi u Preradu Bjelovar. Sljedeći dan otac je vlakom otišao u Bjelovar. Kada se Pero vratio iz škole, našao je oca jako raspoloženog. - Što je tata, nisam te već dugo vidio tako raspoloženog? -Sine, kako ne bih bio. U Preradi su mi isplatili onih 750 kg pšenice, doduše u pola cijene, ali i tim novcem možemo platiti porez i kupiti nešto odjeće i obuće. - E moj Đuro, to moramo zahvaliti Bogu i Majci Božjoj! - javi se baka. Vidjeli ste u Paulovcu postojanje Boga i Majke Božje. Ja se molim svako jutro i navečer pa to želim i od svih vas. Poslije prešanja grožđa, Perin otac je našao deset težaka za berbu šest rali kukuruza. Došavši iz škole, Pero je našao samo baku kako kuha ručak za težake.

- Bako, a gdje su ostali? - Beru s težacima kukuruz u Zabrdu. - Idem i ja tamo.

- Ne idi nikamo, prvo se najedi! Uskoro će doći otac s vozom kukuruza pa ćeš mu pomoći istrpati u kukuružnjak. I tako je Pero dva poslijepodneva pomagao ocu istrpavati kukuruz. Treći dan do podne, težaci su završili berbu i počeli sjeći stabljike kukuruza. Nakon petog dana, njiva je bila slobodna za oranje i sijanje pšenice i raži. Sutradan je otac poslao Peru kod tetke i tetka u Martinac da konjima dođu pomoći u oranju. Nakon četiri dana završeno je oranje i sjetva pšenice, ali Pero i dalje nije vidio oca jer je vraćao težake tetki u Martincu. Kada se otac vratio iz Martinca, Pero je čuo baku kako moli oca da pomogne u sjetvi pšenice susjedu Martinu koji je još uvijek bio u zatvoru. Sljedeća dva dana otac, s još nekoliko susjeda, pomagao je susjedu Martinu u sjetvi pšenice.

90

Oranje kravskom zapregom

Ručno sijanje pšenice

91

Majka i sestra posjekle su na ogradi glavice zelja kojeg su sljedećeg dana rezale i pripremale za zimnicu. Majka je zamolila Peru da dobro opere noge kako bi u kaci gazio narezano zelje. Poslije Svih svetih, Pero je svake večeri vidio baku kako prede na kolovratu. Jednom nogom okretala je kotač kolovrata, a s dva prsta povlačila je povjesmo s preslice i na špulji dobivala jednoličnu nit (pređu). - Mama, zašto ti ne predeš? - upita Pero. - Na tavanu sam vidio još jedan kolovrat. - Nije ispravan, moramo ga odnijeti na popravak kod Zdelarca u Vrbicu. Sljedećeg dana otac je upregnuo konje u kola i odvezao kolovrat u Vrbicu. Nakon tri dana kolovrat je bio popravljen i na njemu su naizmjenično prele majka i sestra Štefica. Dvadesetak dana kasnije, majka i sestra namotavale su pređu sa špulje na drveni rašak dužine dva metra koji je na jednoj strani imao pribijenu letvicu duljine pola metra, a na drugoj strani rašlje. Preko rašlji su se niti odvajale na jednu stranu, a preko letvice na dvije strane. Tri namotane niti zvale su se pasmo, a svakih deset pasmi baka je stavljala u veliki lonac s vrućom vodom i pepelom kako bi niti dobile bijelu boju. Nakon pranja i sušenja, majka i sestra namotavale su niti preko vretenki u klupko. Jednog poslijepodneva Pero je vidio oca kako u sobi slaže tkalački stan. Vidio je drvenu kutiju s dvanaest rupica gdje su se nalazila klupka s pređom i kupljenim končecom. Majka je u ruci držala daščicu s dvanaest rupica. Preko tih rupica klupka su se u kutiji odmatala i namatala na snovaču do određene debljine za tkalački stan (nared). Na tkalački stan je baka postavila četiri drvena drušca (mičalnice) kroz čije su otvore za tkanja pomicale niti. Pero je znatiželjno gledao kako baka sjeda za tkalački stan i počinje tkati. Pritiskom noge pokretala je kotač, a preko mičalnica se pola niti podizalo na više, a pola na niže. Baka je svaki put kroz prizmu progurala čunak s pređom i tako zatvarala niti pri oblikovanju platna.

92

Ispred mičalnica bilo je pričvršćeno brdo od špage ili voska (smole) s kojim su se sabijale niti jedna uz drugu. Nekoliko tjedana otac, majka, baka, a povremeno i sestra izmjenjivali su se u tkanju jer su im pređu donosili susjedi kao i mnogi njihovi težaci (nadničari). Otac je zaračunavao punu cijenu usluge, ali je baka siromašnijima smanjivala cijenu uz mogućnost da to iduće godine preko nadnice odrade.

Kolovrat i prelja

93

Tkalački stan za izradu domaćeg platna Početkom prosinca često su navečer dolazili sestrini prosci u pratnji svojih očeva. Perini roditelji su htjeli da se sestra uda za nekog bogatog seljaka kako ne bi nikada osjetila siromaštvo. Od nekoliko prosaca sestri se svidio jedino Ivan iz Trojstva koji je u Bjelovaru završio osmogodišnju školu i radi kao poslovođa na otpremi ugljena u Mišulinovcu. Peri se također svidio taj mladić, ali roditelji nisu htjeli niti čuti za njega. - Dragi roditelji, ja se neću nikada udati za onog koga ne prihvati moje srce. Jedino mi se Ivan sviđa. Čuli ste njegovog oca da nisu sirotinja. Imaju oko deset rali zemlje, dvije krave i konja, a drže uz perad i svinje. - Mi ćemo o tome odlučiti jer ti nisi još punoljetna! - oštro će otac.

94

Pero je osjetio kako se u njemu pobunila svaka molekula te je ljutito odgovorio ocu: - Pa kakvi ste to roditelji? Zar ćete vi živjeti sa Štefičinim mužem? Otac je skočio prema Peri u namjeri da ga udari, ali se umiješala baka i smirila ovu napetu situaciju. Sljedećih dana baka je pokazivala Štefici kako se od ražene slame rade lusteri, što je zainteresiralo i Peru. Na Svetu Barbaru baka je u zemljanoj posudi, napunjenoj zemljom, posijala pšenicu. Stigli su i dani svinjokolje kada se kod bogatih seljaka klalo po dva velika smoka dok se kod sirotinje klao jedan manji ili nijedan. I Perini roditelji klali su dva velika smoka. Svinjokolja je trajala dva dana jer je napravljeno mnogo kobasica i krvavica, a rastopljen je i špek. Manji dio mesa je zaliven mašću dok je ostalo meso stavljeno u pripremljeni pac u manju drvenu bačvicu, a nakon nekoliko dana odnesen na tavan radi sušenja. Stigla je i Sveta Lucija, zaštitnica očiju kada žene nisu radile nikakve ručne radove da ne ostanu bez vida. Pero je vidio baku kako opet u maloj posudi sije pšenicu. - Bako, zašto opet siješ pšenicu kad si je posijala na Svetu Barbaru? - Ona pšenica će ići na božićni stol, a ova će pokazati hoće li godina biti plodna i rodna. Pero, molim te da od danas do Božića zapisuješ kakvo će biti vrijeme jer tih dvanaest dana određuje kakvo će vrijeme biti po mjesecima u idućoj godini. Reci sestri da napiše 12 cedulja s imenima svojih prosaca, a trinaesta treba biti prazna. Svaki dan, ne gledajući, iz kutije uzima jednu cedulju i u peći je spaljuje. Cedulja s imenom koja ostane na Božić, kazat će njezinog budućeg muža. I još nešto Pero, ako hoćeš saznati koje su žene u selu coprnice počni od danas do Badnjaka raditi mali stolčić kojeg ćeš nositi na polnoćku. Kad staneš na njega vidjet ćeš da su coprnice one žene koje se u tom trenutku okrenu prema tebi. Kod povratka s polnoćke moraš u džepu imati sitnog zrnja

95

(pšenice ili maka) i trčeći bacati iza sebe kako te ne bi rastrgale jer moraju pokupiti svako zrno. Pero je ozbiljno shvatio bakin prijedlog i svaki dan poslije škole radio na stolcu i zapisivao kakvo je vrijeme taj dan. Sa sestrom je u tajnosti dogovorio da na svih trinaest cedulja napiše Ivanovo ime. U nedjelju iza Svete Lucije išli su u crkvu na svetu ispovijed i pričest. Došao je i Badnjak. Kada se Pero vratio iz škole, naišao je kod kuće na veliku užurbanost. Dok je otac u dvorištu okretao odojak na ražnju, majka, sestra i baka pekle su raznovrsne kolače. Kako je bio post, nisu mu dozvolili da jede kolače, nego se morao zadovoljiti krumpir salatom i suhim voćem. U prvi sumrak otac je u plahti donio slamu u kuhinju i rekao: „Hvaljen Isus i Marija“. Svi su odgovorili: „ Na vijeke“. Nakon što je majka posipala oca žitom, on je izgovorio:“ Dao nam Bog u novoj godini svega, a posebno zdravlja, kruha i veselja“. Otac je stavio slamu pod stol, na koju je Pero odmah legao. Malo slame uzela je majka i u obliku križa stavila na stol na kojemu se već nalazilo malo sijena, razno zrnje, sjemenje i novac. Majka je prekrila stol najljepšim stolnjakom. Na stolnjak je stavila kruh u obliku kuglofa, luk, crvenu jabuku, vino, vijenac klasa pšenice, tanjurić zelene pšenice i svijeću. Žuta slama prenosi mladost i božansku snagu na čovjeka jer podsjeća na Isusovo rođenje u štalici, a ostalo na stolu osigurat će blagostanje cijeloj obitelji i sljedeće godine. U kutu kuhinje otac je pričvrstio borovu granu koju su okitili bombonima, pozlaćenim orasima i crvenim jabukama. Na gredu ispred bora postavljen je slamnati luster. Grede je Štefica ukrasila s nekoliko lanaca krep papira raznih boja.

96

Božićni stol

Luster od slame

97

Luster od slame Poslije posne večere, Štefica je u peć bacila i dvanaestu cedulju s imenima svojih prosaca. - Štefice, hoćeš nam pokazati koje je ime još ostalo u toj kutiji? - zamoli je baka.

- Evo, bako, pogledaj! Baka izvuče i zadnju, trinaestu cedulju i razmotavši je, vikne:

- Štefice, tebi je ipak suđen Ivan! - Eto vidite da je i Bog na mojoj strani! Tata, molim te da sutra poslije mise razgovaraš s Ivanovim ocem.

- Dobro, vidjet ćemo - uzvrati nezadovoljno otac. Pero se na slami ispod stola samo blaženo smješkao.Prije odlaska na polnoćku dobro su naložili peć jer se badnje noći u kući nije smjela gasiti vatra. Pero je sa sobom htio ponijeti i stolac, ali mu otac nije dozvolio.Vani je bila vedra i hladna noć. Zvijezde su na nebu veselo treperile, a mjesec se među njima smješkao i slao na zemlju svijetle trake mjesečine kao da pjeva

98

anđeosku pjesmu „ Svim na zemlji mir,veselje“. S okolnih brda vidjeli su svjetla lampaša i čuli božićne pjesme. Za vrijeme svete mise, kada su zvona oglasila podizanje, čuli su se ispred crkve jaki pucnji iz mužara. Nakon polnoćke roditelji su čestitali susjedima, rođacima i poznanicima „Sretan Božić“. Došavši kući, Pero je jedva dočekao da se najede mesa i kolača. Na Božić poslije svete mise, Pero je ispred crkve vidio svoje roditelje kako razgovaraju s Ivanovim roditeljima. Sa strane je opazio svoju sestru i Ivana kako se zaljubljeno gledaju. Oči su im sjale takvim sjajem da bi mogle osvijetliti cijelo selo. Na Božić je bila obitelj kod kuće na okupu. Na Štefanje su u Perinu kuću dolazili mnogi čestitari čestitati Božić i Štefičin imendan. Među zadnjima je došao Ivan s roditeljima kada je i dogovoreno vjenčanje Ivana i Štefice. Na Ivanje je Pero bio u školi i nije dočekao župnika koji je u pratnji zvonara posvećivao kuće. Na vratima je vidio kredom ispisano G+M+B 1947. Na Staru godinu poslijepodne, Pero je s bakom išao u crkvu na misu zahvalnicu na kojoj je župnik objavio koliko je djece rođeno na području župe u toj godini i koliko je umrlo ljudi. Na večer je sestra s majkom otišla na vatrogasnu zabavu u stari vatrogasni dom. I Pero je htio s njima, ali ga otac nije pustio. Na Novu godinu prijepodne došli su čestitari otpjevavši pjesmicu koja se svidjela Peri i njegovim roditeljima pa ih nagradiše novcem i kolačima. Pero je jedva dočekao da ode u crkvu gdje je čuo župnika kako prvi puta oglašava vjenčanje njegove sestre Štefice i Ivana. Dan prije Sveta Tri Kralja, došla su tri čestitara koji su otpjevali pjesmu „O Sveta Tri Kralja“. Pero je u njima prepoznao svoje školske prijatelje Stevu, Pištu i Antuna koje je majka odmah rado nagradila novcem i kolačima. Nekoliko večeri majka je organizirala čijanje perja od peradi za jastuke i blazine.Pero je sa zanimanjem promatrao kako žene sa lijevom rukom drže vrh pera, a desnom odvajaju obje strane pera koje ostaje na stolu, dok sredinu (paperak) bacaju na pod.

99

Za vrijeme čijanja pjevale su se narodne i marijanske pjesme. Poslije čijane baka je ponudila prisutne s kolačima i vinom. Sredinom siječnja pao je veliki snijeg pa je Pero bio sretan što je u školi završilo prvo polugodište. Sljedećih dana počele su velike pripreme za predstojeće svatove. Krečile su se sve prostorije u kući. Pero je u ganjak nosio nacijepana drva, a pomagao je i ocu čistiti snijeg u dvorištu. Jednog dana zamoli ga sestra: - Pero, molim te da mi pomogneš složiti posteljinu u škrinju. Bile su tu plahte od domaćeg platna, nekoliko vrsta sestrine nošnje, jastučnice, stolnjaci i zidne krpe sa slikama i tekstom raznih boja na kojima je pisalo: „ Dobro došli, mili gosti“. „ Svaki dan od zore rane, sunce sreće nek ti svane“. „ Dobro jutro moji mili,veseli i zdravi bili“. „ Gdje god čovjek hodi, anđeo ga vodi“. „ Uzet ću te neka znaju, živjet ćemo k'o u raju“. „ Snivaj slatko moja draga, ja sam čuvar tvoga praga“. Sljedećeg dana oko podneva, Pero je u dvorištu opazio dvoje saonice s konjskom zapregom koje su došle po mladenkino ruho. Otac se s mladoženjenim kumom i djeverom pogađao za ruho tako dugo dok se cijena nije smanjila na simbolični iznos. Nakon što je ruho natrpano na kola, otac je počastio kuma, djevera i kočijaše. Na odlasku zapjevali su pjesmu: Kreču kola iz majčina dvora, svaka majka zaplakati mora. Plači majko, makar ti se neće, kada se ruho iz tvog dvora kreće. Badav' majko blazine si tkala, kad ne budeš na njima spavala! Majka, baka i Štefica počele su glasno plakati pa su i Peri potekle suze. Sljedećih dana počele su naveliko pripreme za

100

svatove. Došla su i dva čestitara koji su otpjevali pjesmicu posvećenu Svijećnici i bili darovani jajima i kolačima. U subotu na dan vjenčanja, ispražnjene su obje sobe i od nekih susjeda posuđeni stolovi, stolci i klupe te pribor za jelo. Kuharice su imale pune ruke posla oko pripremanja hrane. Sestrine prijateljice izrađivale su kitice od ružmarina i bijelog cvijeta izrađenog od krep papira. Još jučer izrađen je svadbeni vijenac u obliku krune koja je okićena bijelim cvjetićima. Prije podne počeli su se sakupljati mladenkini svatovi. Pero je promatrao kako oko trinaest sati u dvorište ulaze troja mladoženjina kola sa svircima, ispred kojih su na konjima jahala tri jahača. Svatovi su iz sveg glasa pjevali: Idu svati iz gore, prostirajte stolove. Na stolove čuture, za svatove darove. Svakom svatu jabuku, mladoženji djevojku. Pred mladenkinim vratima, mladoženju i njegovu pratnju dočekao je svadbeni starješina. Kako se mladenka nije odmah pokazala, mladenac i debeli kum morali su je tražiti: - Dobar dan vam Bog dao, dobri ljudi! - pozdravio je mladenac i debeli kum.

- Bog daj! Kakav vas posao nosi k nama? - upita starješina. - Čuli smo da imate lijepu bijelu golubicu! - odgovori debeli kum.

- Imamo ih više. Recite kakvu hoćete? - S nama je došao i golub koji je izabrao vašu golubicu. Pokažite nam je. Najprije dovedoše prvu podsnehalju, za koju je mladoženja rekao da nije ona prava. Zatim dovedoše drugu podsnehalju koju je također mladoženja odbio. Tek treći puta doveli su pravu mladenku koju je Ivan odmah prihvatio.

101

Nakon vjenčanja u crkvi, svatovi se vratiše kod mladenke gdje su se veselili cijelu noć i pola drugog dana. Oko pola noći, kada stigoše i maškari, Peri se počelo drijemati te ga je otac odveo na spavanje kod susjeda s čijim sinom je išao u školu.

Svatovska povorka s jahačima Sredinom sljedećeg dana, poslije ručka, svatovi se ukrcaše u šestore saonice s konjskom zapregom i zapjevaše: Zbogom, majko, ode tvoja prelja. Zbogom,majko, ode tvoja švelja. Zbogom, majko, ode tvoja tkalja. Zbogom, majko, ode tvoja pralja. Kada saonice krenuše, svirci uz glazbu zapjevaše: Ne plač' mila majko, što se rastajemo, svejedno ću ja vaša kćerka do smrti ostati. Ne brini, mila majko, kako ću ja živjeti, odabrala sam si zlato koje ću ja ljubiti.

102

Pero se ukrcao u tatine saonice i za pjevanja pjesme vidio suze u ženskim očima, pogotovo kod majke i bake koje su glasno plakale. Nije mogao zaustaviti suze koje su potekle niz lice. Kada stigoše pred mladoženjinu kuću, svirci uz glazbu zapjevaše: Dobro veče, kućni domaćine, vodimo ti prelju i vezilju. Majci prelju, a ćaći vezilju. Svekrvice, otvaraj kapiju, vodimo ti snaju u avliju. Svekrvice, nemoj sebe jesti, svejedno će ti u stolac sjesti. Pero je odmah primijetio da je mladoženjina kuća manja od njihove jer su se svatovi jedva smjestili. Nakon nekoliko pjesama i plesova začula se djeverova zdravica: Zdravo da ste, današnji mladenci! Sve vam zdravo i veselo bilo! Nek' vam rodi vinova lozica, i na polju pšenica bjelica, u štalici rumena kravica, i u svinjcu rodna krmača! Od podruma do tavana kuće, puno zrnja, odjeće i obuće! Mladoženjo ispij čašu vina, da ti žena brzo rodi sina! Da budete veseli i zdravi, pošteni i dobri, ljudi pravi! Živjeli! Kada svi ispiše čaše, slijedilo je veselje uz jelo i piće te glazbu, pjesmu i ples. Malo prije ponoći, mladenci bijahu darivani i svirci zapjevaše:

103

Ustajte gosti, svega je dosta, sad ćemo mladoj vijenac skidati. Vijenac skidati, rubac joj dati, rubac joj dati, ženom prozvati. Dvije podsnehalje nastavljaju s pjesmom: Skidaj vijenac mlada, djevojka si sada, djevojka si sada pa više nikada. Za pjevanja pjesme stavljaju stolac na sredinu sobe gdje sjeda mlada, a pored nje je mladoženja koji joj skida vijenac. Djever uzima tanjur i poziva kuma i kumu kao i ostale svatove da daruju mladence. Svaki svat stavlja novac na tanjur i otpleše nekoliko koraka s mladom. Nakon darivanja, mladenci odlaze kod susjeda na spavanje, a ostali svatovi nastavljaju s veseljem. Pero je zamolio oca da ga odveze kući na spavanje. Poslije svatova danima se pričalo kako su to bili najveći svatovi u zadnjih nekoliko godina. Perin otac je, s nekoliko uglednih seljaka, u više navrata odlazio u lokalnu samoupravu tražeći domaće ljude u komisiji za popis imovine, što im je i udovoljeno. Početkom pedesetih godina, položaj seljaka se osjetno poboljšao jer je država ukinula zakon o obveznom višku pa su seljaci mogli slobodno prodavati svoje proizvode. Završetkom sedmogodišnje škole, Pero se primio poljoprivrede i postao jedan od najuglednijih ljudi u selu.

104

Epilog Za vrijeme Jugoslavije postojala je komunistička diktatura koja je ljudima branila slobodu vjeroispovijedi. Takav primjer vidjeli smo i za vrijeme Gospinog ukazanja u Paulovcu kada je milicija svakodnevno rastjeravala hodočasnike pod prijetnjom zatvora. Stvaranjem samostalne države Hrvatske, dolazi do višestranačkih izbora, demokracije i slobode vjeroispovijedi. Kako je za vrijeme svojih ukazanja u Paulovcu, Majka Božja u tri navrata tražila da se tamo izgradi crkva gdje će dolaziti hodočasnici kojima će uslišavati boli i suze, postoji moralna i Božja obveza da se tamo izgradi crkva s pristupnim putom. Iako se mnogi ljudi okrenuše prema novcu, većina vjernika s bilogorskog područja traže izgradnju crkve u šumi Paulovac gdje će naći Boga i Majku Božju. Uz pomoć interneta i lokalne zajednice, počeo se sakupljati novac na poseban račun. Zahvaljujući lokalnoj upravi i Hrvatskim šumama, dobivena je građevinska dozvola za gradnju crkve. Uskoro je u šumi niknuo betonski temelj za crkvu 15 x 8 i sakristiju 5 x 4 metra prema idejnoj skici jednog projektanta. Svaku nedjelju dolazilo je nekoliko desetaka hodočasnika i na temeljima pohranjivali svoje molitve za buduću crkvu. Kako su na žiro račun stalno stizale donacije mnogobrojnih vjernika i nekih poslovnih ljudi, započeli su zidarski i ostali građevinski radovi. Nakon nepune godine dana crkva je bila pod krovom pa su slijedili električarski i zidarski radovi žbukanja. Ispred pročelja bio je zvonik s dva zvona i bakrenom kapom u obliku piramide. Na svakoj strani zvonika nalazi se po jedan prozor. Ispred zvonika su glavna ulazna hrastova vrata. Iza vrata su hrastove stepenice na kor dimenzije 4 x 8 metara. Unutrašnjost crkve ima dva prozora, a sakristija dvoja vrata i prozor. Glavni oltar sastoji se od umjetnog drveta lipe na kojoj je kip Majke Božje. Kako se pedesetak metara od

105

Gospinog ukazanja nalazi prosjek kojim ispod zemlje prolaze prema Podravini Inine instalacije, na zahtjev mnogobrojnih hodočasnika izgrađeno je uz rub prosjeka četrnaest postaja križnog puta i Isusovo uskrsnuće, a posađene su i crnogorične sadnice jele i bora. Ispred crkve je izgrađen veliki molitveni prostor s javnom rasvjetom. Kako je tvornica opeke već duže vrijeme zatvorena, taj prostor je idealno mjesto za gradnju hotelskog smještaja za udaljenije hodočasnike, po uzoru na marijanska svetišta La Salette u Francuskoj i Montserrat u Španjolskoj koji se nalaze visoko u planinama. Kada je sudskim putom riješeno pitanje pravog vlasnika, pozvani su internetom domaći i strani poduzetnici za kupnju zemljišta i gradnju hotela s ostalim sadržajima. Najpovoljniji ponuditelj bio je jedan hrvatski poduzetnik kojem se svidjelo mjesto s ekološki čistim šumskim zrakom. Za nekoliko mjeseci na mjestu nekadašnje tvornice crijepa i opeke niknuo je prekrasni hotel s dvjesto kreveta. U prizemlju je bio restoran s tristo sjedećih mjesta predviđen, uz ostalo, i za svatovske svečanosti, maturalne zabave, zabavne i plesne večeri i obiteljske ručkove. Bila je tu i prodavaonica suvenira, raznih knjiga i novina, kao i caffe-bar. U sastavu hotela nalaze se kabine za presvlačenje, tuševi, veliki bazen za plivače s dvije vodene gljive, manji bazen za neplivače, dječji bazen te dva mala okrugla bazena s vodenom masažom. U ovim bazenima koji su zatvoreni plastičnim materijalom, voda se grije devet mjeseci. Jedino za vrijeme ljetnih mjeseci skida se plastični pokrov i voda se prirodno grije sunčevim zrakama. Od sportskih objekata izgrađena je dvostazna kuglana, igralište za rukomet, mali nogomet, košarku i tenis. Kako količina vode nije bila dostatna za sve bazene, vlasnik ovog ugostiteljskog objekta, zajedno s lokalnom zajednicom, dao je izgraditi novu vodovodnu trasu s debljim profilom cijevi koja je išla uz potok, počevši od Mišulinovca. Sugestijom mnogih hodočasnika, da voda s Gospinog izvora liječi, na mjestu

106

nekadašnjeg šumskog izvora vlasnik hotela dao je iskopati bunar i podzemnim cijevima i doveo vodu do hotelskih bazena. Lokalna zajednica je na mjestu šumskog izvora izgradila vodovod s pitkom vodom za hodočasnike po uzoru na francuski Lourdes i belgijski Banneux. Podzemnim cijevima voda je dovedena i do crkve Gospinog ukazanja u čijoj blizini je izgrađen i sanitarni čvor za hodočasnike, po uzoru na Međugorje. Zahvaljujući ukazanju Blažene Djevice Marije za vrijeme najtežeg seljačkog perioda poslije Drugoga svjetskoga rata te nekoliko vjerskih zanesenjaka u našoj novoj, slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj koji su pokrenuli izgradnju crkve i hotelskog smještaja, u Paulovac ponovo dolaze rijeke hodočasnika, ali i turista, sportaša, mladeži i poslovnih ljudi jer ondje mogu odmoriti dušu i tijelo. - Kraj - Napomena: Neke od fotografija korištene su iz monografije „Hrvatska tradicijska kultura, 2001.“ od Zorice Vitez i Aleksandre Muraj, crtež mlina vodenice od Matije Pokrivke te lusteri od slame iz Svetog Križa Začretje.

107

SADRŽAJ Predgovor ------------------------------------------------------------- 3 Egzodus domobrana u Tomaškom Brijegu ----------------------- 5 Popis ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata na području Općine Veliko Trojstvo ----------------------------- 11 Prvo poglavlje ------------------------------------------------------ 14 Drugo poglavlje ---------------------------------------------------- 19 Treće poglavlje ----------------------------------------------------- 38 Četvrto poglavlje --------------------------------------------------- 62 Peto poglavlje ------------------------------------------------------ 83 Epilog --------------------------------------------------------------- 103

108

109