Henryk Sienkiewicz OGNJEM I MAEM Izdava: KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotieva 60 tel./fax: 01 277-715, Novakova 15, Zagreb Za izdavaa: Daroslav Mujai Urednik: Milan Osmak Naslov originala Henrvk Sienkievvicz OGNIEM I MIECZEM Prijevod: prof. dr. Marijana Kralj Lektor i korektor: Ana Vedri Ilustrirao: Kreimir Skozret Grafika priprema: KATARINA ZRINSKA Kompjuterski slog: Tomislav Fiirst Tisak: Lumin, Zagreb i Prosvjeta, Bjelovar Naklada: 1250 primjeraka SIENKIEVVICZ, Henrvk Ognjem i maem; roman u dvije knjige / Henrvk Sienkievvicz; [prijevod Marijana Kralj]. - Zagreb: "Katarina Zrinska", 1995. ~ 696 str.; 21 cm Prijevod djela: Ogniem i mieczem. ISBN 953-6188-09-0 Henryk Sienkiewicz Roman u dvije knjige Katarina Zrinska Zagreb 1995. KNJIGA PRVA i. udna je bila 1647. godina, jer razliiti su znaci na nebu i na zemlji navijetali neobine dogaaje i pogibli. Ljetopisci spominju da se u proljee izrojilo neuveno mnogo skakavaca nad Divljim Poljima i unitilo usjeve i travu, a to je pretkazivalo tatarske navale. Ljeti je bila potpuna pomrina Sunca, a zatim se pojavila na nebu repatica. A u Varavi su nad gradom u oblacima zapaeni grob i ognjeni kri, te se stoga postilo i dijelila milostinja, jer neki su tvrdili kako e kuga udariti i zatrti ljudski rod. Naposljetku je nastala zima tako blaga, kakvu ni najstariji nisu pamtili. U junim vojvodstvima led nije uope zaustavljao rijeke koje su, zbog otopljena snijega, prelile obale i potopile okolinu. esto su padale kie. Stepa je omekala i pretvorila se u golemu movaru, a sunce je u podne bilo toliko arko da je - udo nad udima! - u braclavskom vojvodstvu i na Divljim Poljima zelena trava pokrila stepe i livade ve u polovini prosinca. Rojevi po pelinjacima poeli su zujati i komeati se, goveda su mukala po oborima. Kad se, dakle, inilo da se prirodni poredak sasvim izmijenio, svi su u Maloj Rusiji, oekujui neobine dogaaje, uznemirene misli i poglede upravljali osobito prema Divljim Poljima, s kojih se lake no i s koje druge strane mogla pojaviti opasnost. Ali na Poljanama se nije zbivalo nita neobino, niti je bilo borbi ni sukoba, osim onih koji su se tamo obino dogaali, a o kojima su znali samo orlovi, jastrebi, gavrani i poljske zvijeri. Jer, takve su bile te Poljane. Posljednji tragovi ljudskih naselja gubili su se idui k jugu, malo iza ehrina prema Dnjepru, a prema Dnjestru nedaleko od Umana. Iza toga, do rijenog ua i mora, prostirala se beskrajna stepa, koju su obgrlile dvije rijeke, kao okvir. Na Dnjeprovu zavoju, na Niu, vrio je jo kozaki zaporoki ivot, ali na Poljanama nije nitko ivio osim to su se ponegdje po obalama nalazile poljanke, pastirski stanovi kao otoci u moru. Zemlja je pripadala de nomine Poljskoj, ali kako je bila pusta, na njoj je Poljska doputala pau Tatarima. No kako su to kozaci esto branili, taj je panjak bio istodobno i bojite. Nitko nije izbrojio, nitko zapamtio koliko se tamo bojeva bilo, koliko je ljudi izginulo. Orlovi, jastrebi i gavrani jedini su to vidjeli, a tko bi izdaleka uo um krila i graktanje, tko bi ugledao jata ptica kako krue nad jednim mjestom, znao je da su tamo leevi ili nepokopane kosti... Ilo se u Poljanu u lov na ljude, kao na vukove i stepske koute. Lovio je tko je htio. ovjek kojega je gonio zakon krio se u divljoj stepi, stado je uvao naoruani pastir, vitez je tamo traio pustolovine, razbojnik plijen, kozak Tatarina, Tatarin kozaka. Dogaalo se da su itave ete branile stada od gomile napadaa. Bila je to stepa i pusta i naseljena, i tiha i strana, i mirna i puna zasjeda, divlja zbog divljih polja, ali i zbog divljih ljudi. A katkad bi je ispunio pravi rat. Tada su po njoj, kao valovi, jurile tatarske ete, kozaki pukovi, ili eskadroni poljski ili vlaki; nou je rzanje konja pratilo urlanje vukova; glas bubnjeva i truba odjekivao je ak do Ovidova

jezera i do mora, a na Crnom i na Kumanskom putu, ljudi su preplavili zemlju. Granice Poljske uvale su od Kamjenca pa do Dnjepra kozaka naselja i poljanke - a kad e ceste oivjeti, znalo se po nebrojenim jatima ptica koja su, preplaena vojnicima, letjela na sjever. Ali Tatari su, samo kad su se izvukli iz Crne ume ili kad su s vlake strane prebrodili Dnjestar, stizali stepom u juna vojvodstva kad i ptice. Osim svega toga ove zime ptice nisu grakui letjele prema Poljskoj. U stepi je bilo mirnije no obino. U trenutku kad poinje naa pria, sunce je ba zalazilo, a njegovi su-crvenkasti zraci potpuno obasjavali pustu okolinu. Na sjevernom kraju Divljih Poljana, nad Omelnikom, ak do ua, ni najotrije oko ne bi moglo otkriti ive due, pa ni najmanje kretnje u crnoj, osuenoj, uveloj stepskoj travi. Sunce se jo za polovinu kruga vidjelo na obzoru. Nebo je bilo ve tamno, pa se i stepa poela polako zamraivati. Na lijevoj obali, na omalenom uzvienju, vie nalik na grobni humak nego na breuljak, svijetlili su samo ostaci tornja to ga je nekad podignuo jo Teodorik Buacki, a potom su ga sruili. Ta je ruevina bacala dugu sjenku. Malo dalje bjelasala se voda irok-orazlivenoga Omelnika, koji na ovome mjestu skree prema Dnjepru. Ali, svjetlost se gasila sve vie na nebu i na zemlji. S neba su dopirali samo klici dralova koji su letjeli prema moru; izuzevi to, vladala je potpuna tiina. Pala je no na pustaru, a s njom je nastalo vrijeme duhova. Vitezovi su straarili po kozakim naseljima, priali su u ovim asovima kako nou ustaju u Divljim Poljima duhovi poginulih koji su tamo pali iznenada, bez ispovijedi i priesti, pa obavljaju svoje obrede, a u tome ih ne mogu smesti nikakav kri ni crkva. Kad bi stale dogorijevati lui najavljujui pono po straarnicama su se molile molitve za due umrlih. Osim toga, govorilo se da se duhovi konjanika, tumarajui po pustinji, pojavljuju pred putnicima, stenjui i molei da ih prekrie. Meu njima bilo je i vukodlaka koji su jurili za ljudima. Naviknuto je uho moglo izdaleka raspoznati urlik vukodlakov od urlika vujega. A viane su i itave vojske duhova, koje su katkad prilazile tako blizu naseljima da su straari svirali uzbunu. To je obino navijetalo velike bojeve. Ni susret pojedinih duhova nije oznaavao nikakvo dobro, ali nije se moralo uvijek plaiti jer i iv se ovjek esto pojavljivao i iezavao kao duh pred putnicima, zbog ega se esto i opravdano mogao smatrati duhom. Poto je, dakle, pala no na Omelniak, nije bilo udno to se odmah pokraj poruenoga kozakog naselja pojavio duh ili ovjek. Mjesec se ba pojavio iza Dnjepra i obasjao pusto, glavice iaka i stepsku daljinu. U taj mah, malo nie u stepi, pojavila su se i neka druga nona bia. Brzi oblaii svaki su as zaklanjali mjeseevu svjetlost, te su se ove sjenke as pojavljivale iz pomrine, a as nestajale. Katkad ih je sasvim nestajalo te se inilo da su se stopile s mrakom. Primiui se uzviici, na kojoj je stajao prvi konjanik, prikradale su se tiho, oprezno, lagano, zastajkujui svaki as. U kretnjama im je bilo neto strano, kao i u cijeloj ovoj stepi naoko tako mirnoj. Vjetar je s vremena na vrijeme popuhavao s Dnjepra, proizvodei tuno utanje u osuenom iku, koji se povijao i tresao kao preneraen. Napokon je likova nestalo, sklonili su se u sjenu ruevine. Prema blijedoj nonoj svjetlosti vidio se samo jedan konjanik kako stoji na breuljku. Naposljetku taj suanj privue njegovu panju. Pribliivi se rubu breuljka, on se zagleda u stepu. U taj tren vjetar je prestao puhati, suanj se utiao, nastala je potpuna tiina. Iznenada jeknu strahovit krik. Pomijeani glasovi stali su strano vritati: "Hajde! Hajde! Isuse Kriste! U pomo! Udri!" Jeknuli su pucnji samokresa i crven bljesak razderao je pomrinu. Topot konja pomijeao se sa zveketom metala. Nekakvi novi konjanici izrasli su u stepi kao iz zemlje. Rekao bi: naglo se podigla oluja u ovoj mirnoj zlokobnoj pustinji. Zatim se s uasnom vikom pomijeae ljudski jauci, pa se sve utia. Bitka je bila svrena. Svakako se odvijalo neto obino u Divljim Poljanama. Konjanici na breuljku zbie se, neki su sjahali i neto paljivo motrili. Uto se iz mraka zauo snaan i zapovjedniki glas: Hej vi tamo, naloite vatru! Zamalo su prsnule najprije iskre, a zatim buknuo plamen od suhe trske i lui, to su ih putnici preko Divljih Poljana nosili uvijek sa sobom. Smjesta su zabili u zemlju kolac za baklju i rumena svjetlost, koja je padala odozgo, obasjala je desetak ljudi nagnutih nad nekim stvorenjem koje je lealo nepomino na zemlji. Bili su to vojnici u crvenoj uniformi i s vujim ubarama. Jedan od njih, na dobru konju, kao da im je bio voa. Siavi s konja, priao je nepominoj osobi i zapitao: Sto je, narednice, je li iv ili nije? iv je, gospodine, ali stenje; zamka ga je priguila. A tko je? Nije Tatarin, ini se neki ugledan ovjek. Onda hvala Bogu! Porunik pogleda paljivije ovjeka na zemlji. Kao da je ataman. I konj mu je tatarski, ni u kana se ne bi naao bolji odgovori narednik. Eno, dre ga ondje. Namjesnik pogleda i lice mu se razvedri. Malo dalje dva su vojnika drala odista dobra konja koji je, striui uima i frkui nozdrvama, istezao glavu i gledao uplaeno svoga gospodara.

Ali konj e, pane namjesnice, biti na? zanimalo je narednika. I ti bi, pasja vjero, oteo krtenom ovjeku konja u stepi? Pa, plijen je... Daljnji razgovor prekinulo je jae stenjanje priguenoga. Ulijte mu rakije u grlo ree namjesnik i odrijeite mu pojas. Hoemo li noiti ovdje? Dabome, konje rasedlajte i naloite vatru. Vojnici prionue ivo na posao. Jedni su poeli osvjetavati i trljati priguenoga, drugi odoe nakupiti trske, ostali su prostirali po zemlji devine i medvjede koe za prenoite. Namjesnik, ne brinui se dalje o priguenom ovjeku, otkopa pojas i opruzi se pokraj vatre na plastu od uvaljane dlake. To je 8 bio vrlo mlad ovjek, mrav, tamnoput, veoma pristao, suhonjava lica i vrlo povijena orlovska nosa. U oima su mu se ogledali veliki ponos i junatvo, ali izraz lica bio mu je pun potenja. Prilino gusti brkovi i odavno nebrijana brada pridonosili su tome da se doima starijim i ozbiljnijim nego to je bio zapravo. Dva su mladia spravljala veeru. Metnuli su na eravicu gotove ovnujske etvrti, skinuli s konja nekoliko dropalja ulovljenih toga dana, nekoliko jarebica i jednoga srndaa, s kojega momak odmah pone skidati kou. Oganj je plamsao bacajui na stepu golem, crveni krug svjetlosti. Davljenik se stao polako osvjetavati. Neko je vrijeme zakrvavljenim oima gledao nepoznate, ispitujui im lica, a zatim je pokuao ustati. Vojnik koji je prije razgovarao s porunikom dignuo ga je uhvativi ga ispod pazuha; drugi mu je stavio u ruke tap, o koji se neznanac upro svom snagom. Lice mu je bilo jo crveno, ile nabrekle. Napokon priguenim glasom promrmlja prvu rije: Vode! Dali su mu rakije, koju je pio dugo, to mu je oevidno prijalo, jer kad je odmaknuo bocu od usta, zapita ve istim glasom: U ijim sam rukama? Namjesnik ustade i prie mu. U rukama onih koji su vas spasili. Onda me niste vi uhvatili zamkom? Pane, nae je oruje sablja, a ne zamka. Vrijeate estite vojnike sumnjom. Uhvatili su vas neki lupei prerueni u Tatare, koje, ako elite, moete pogledati. Eno ih tamo, poklani su kao ovnovi! Govorei to, pokaza rukom nekoliko tamnih tjelesa to su leala ispod uzvisine. A neznanac e na to: Onda mi dopustite da se odmorim. Dali su mu sedlo na koje je sjeo i zautio. Bio je to ovjek u naponu snage, srednjega rasta, irokih plea, gotovo divovske snage i otrih crta. Glava mu je bila velika, lice namrekano, vrlo opaljeno, oi crne i malo kose kao u Tatarina, a nad malim usnama imao je tanke brie koji su se tek na krajevima irili. Lice mu je odavalo junatvo i ponos. Na njima je bilo neega to i privlai i odbija u isti mah - hetmanska ozbiljnost udruena s tatarskim lukavstvom, dobrodunost i grubost. Posjedivi malo na sedlu, ustao je, na uenje, svih, umjesto da zahvaljuje, ode pogledati leeve. Prostak! proguna namjesnik. Ali, neznanac je pomno pogledao svaki les, kimajui kao ovjek koji je pogodio sve, zatim se zaputio lagano namjesniku, tapui se po bokovima i nesvjesno traei pojas za koji je oevidno htio zataknuti ruke. Mladome se poruniku nije svidjela ta ozbiljnost kod ovjeka kome je tek skinut konopac s vrata, te ree podrugljivo: Reklo bi se kao da traite poznanike medu onim lupeima, ili molite Oena za pokoj njihovih dua. Neznanac ozbiljno odgovori: I ne varate se, pane, i varate se; ne varate se jer sam traio poznanike, a varate se jer ovo nisu razbojnici, nego sluge plemia, moga susjeda. Zacijelo ne pijete vodu iz istoga studenca. udan osmijeh preleti preko neznanevih tankih usana. I u tome se varate promrmlja kroza zube. Malo potom doda glasnije: Ali oprostite, pane, to vam najprije nisam zahvalio za aux-ilium i uspjenu pomo koja me izbavila od tako nenadne smrti. Vaa je hrabrost nadoknadila ono to je skrivila moja neopreznost kad sam se odvojio od svojih ljudi, ali moja e zahvalnost dostii vau dobrotu. Rekavi to, prui namjesniku ruku. Ali ponositi se mladi nije maknuo i nije pourio pruiti mu svoju, nego ree: Najprije bih htio znati imam li posla s plemiem jer iako u to ne sumnjam, ipak mi se ne mili primati zahvalnost bezimenih. Vidim u vama pravu kavalirsku ud. I pravo govorite. Trebao sam doista razgovor i zahvalnost poeti od imena. Ja sam Zenobij Abdank, po grbu Abdank s kriiem, stari plemi iz ki-jevskog vojvodstva, posjednik

i pukovnik kozakog puka kneza Dominika Zaslavskoga. A ja sam Jan Sketuski, namjesnik oklopnikoga puka Njegove Visosti kneza Jeremije Vinjovjeckoga. 10 Pod slavnim ratnikom sluitel Sad primite moju zahvalnost i ruku! Namjesnik se ^vie nije ustezao. Oklopnici su sebe smatrali boljima od vojnika pod drugim zastavama; ali Sketuski bio je u stepi, na Divljim Poljanama, gdje se na takve stvari manje pazi. Uostalom, imao je posla s pukovnikom, o emu se odmah uvjerio, jer kad su vojnici donijeli gospodinu Abdanku pojas i sablju, to su mu ih bili skinuli pri osvjetavanju, dali su mu i zapovjedniku palicu s kotanim drkom i glavicom od roga, kakvu su obino imali kozaki pukovnici. Osim toga i odijelo gospodina Zenobija Abdanka bilo je prikladno, a skladan govor pokazivao bistar um i svjetsku uglaenost. Stoga ga je Sketuski pozvao u drutvo. Miris peenja ba se poeo iriti od ognja drakajui nos i nepce. Momak ga je skinuo s vatre i donio u zdjeli. Stali su jesti, a kad su jo donijeli moldavskoga vina u povelikom kozjem mijehu, odmah je poeo iv razgovor. Za sretan povratak! nazdravi Sketuski. Dakle, vraate se? A odakle, molim? zapita Abdank. Izdaleka, ak s Krima. A to ste radili tamo? Da niste nosili kakav otkup? Nisam, gospodine pukovnie, iao sam kanu. Abdank je radoznalo sluao. Oho, uli ste u lijepo drutvo! A za to ste ili kanu? Nosio sam pismo kneza Jeremije. Bili ste, dakle, poslanik. A to je knez pisao kanu? Namjesnik otro pogleda druga. Pane pukovnie ree pogledali ste u oi razbojnicima koji su vas uhvatili zamkom to je vaa stvar; ali to je knez pisao kanu, to nije ni moja ni vaa stvar, nego njih dvojice. udio sam se maloprije odgovori lukavo Abdank zato je knez izabrao za poslanika takvoga mladia; ali se sad, po vaem odgovoru, ne udim, jer vidim da ste mladi godinama, ali stari iskustvom i razumom. Porunik sa zadovoljstvom primi ovu pohvalu, zasue brie pa zapita: A recite vi meni to radite kod Omelnika, i kako ste se nali ovdje sami? 11 Nisam sam, drutvo sam ostavio usput, a idem u Kudak, panu Groickome, koji je tamo postavljen za zapovjednika, i kome me poslao veliki hetman s pismima. A za to ne idete laom? Takva je bila zapovijest od koje se ne odstupa. udno je to je pan hetman zapovjedio tako, jer ste ba u stepi zapali u teku nezgodu, koja vas ne bi snala da ste ili vodom. Pane, stepe su sada mirne, ne poznajem ih tek od danas, a ovo to me snalo, to je ljudska zloba i zavist. A tko vas tako goni? Duga je to pria. Zao susjed, pane namjesnice, koji mi je ivot upropastio, s imanja me tjera, sina mi isprebijao i, eto, vidjeli ste kako me je htio ovdje ubiti. A ne nosite li sablju o pojasu? Na Abdankovu licu bljesne mrnja, oi mu zasjae, i on odgovori polako ali uvjerljivo: Nosim, i tako mi Bog pomogao, vie neu traiti nikakvu drugu zatitu protiv neprijatelja. Namjesnik htjede neto rei, ali u taj se mah zauo topot konja ili, bolje, brzo udaranje konjskih nogu po mokroj travi. U isti mah i momak koji je bio na strai doe s vijeu da se pribliavaju neki ljudi. To su zacijelo moji ree Abdank koji su zastali odmah iza Tamine. Ne nadajui se izdaji, obeao sam ih ekati ovdje. Zaas se mnotvo konjanika pribliilo u polukrugu k breuljku. U sjaju ognja pojavile su se konjske glave rairenih nozdrva, frkui od umora, a na njima pognute glave konjanika koji su, zaklanjajui rukama oi od svjetlosti, gledali otro u svjetlost. Hej, ljudi, tko ste? zapita Abdank. Sluge Boje! odgovorili su glasovi iz tame. Da, to su moji momci ponovi Abdank okrenuvi se namjesniku. Dobro mi doli! Doite! Nekolicina je sjahala i prila ognju. urili smo se, urili, bako. o s toboju? Naiao sam na zasjedu. Izdajnik Hvedko znao je da u doi ovamo, pa je ekao ovdje s ostalima. Zacijelo je krenuo mnogo prije mene. Uhvatili su me zamkom. 12 Sauvaj Boe! Sauvaj Boe! A kakav je to Poljai pokraj tebe? Govorei to pogledali su mrko pana Sketuskoga i njegovo drutvo. Ovo su dobri prijatelji odgovori Abdank. Hvala Bogu, iv sam i zdrav. Odmah emo krenuti.

Slava Bogu! Mi smo spremni. Pridolice su stale grijati ruke nad vatrom jer no je bila hladna i vedra. Bilo ih je etrdesetak, svi krni i dobro naoruani. Nisu ni najmanje nalikovali na redovne kozake, to veoma zaudi Sketuskoga, a osobito to ih je bilo tako mnogo. Sve se to namjesniku inilo vrlo sumnjivo. Da je veliki hetman poslao Ab-danka u Kudak, on bi mu bez sumnje dao pratnju od redovne vojske. Zatim, zato bi mu bio naredio da ide stepom do ehrina, a ne vodom? Na tome su putu morali prijei preko svih rijeka koje presijecaju Divlje Poljane to ih je moglo samo zadrati. Vjerojatnije je bilo da Abdank eli ba obii Kudak. A i samome se panu Abdanku mladi namjesnik morao uveliko uditi. Odmah je zapazio da kozaci, koji se prema svojim pukovnicima ponaaju prilino slobodno, njega neobino potuju, kao pravoga hetmana. Zacijelo je bio kakav znamenit vitez. To se Sketuskome inilo jo udnije. Naime poznavajui Ukrajinu s obje strane Dnjepra, nije uo ni za kakvoga poznatoga Abdanka. Bilo je, osim toga, u izrazu lica ovoga ovjeka neto osobito - neka potajna snaga koja je izbijala iz njega kao ar iz plamena, neka neslomljiva volja koja je govorila da taj ovjek nee uzmaknuti ni pred kim i ni pred im. Ista se takva volja odraavala na licu kneza Jeremije Vinjovjeckoga, ali to se kod kneza pokazivalo kao uroeni dar, svojstven otmjenom porijeklu i vlasti, to je moglo zauditi kod ovjeka neznanoga imena, zalutaloga u pustoj stepi. Sketuski je dugo premiljao. Padalo mu je na um da je to moda neki razbojnik, koji se od kazne skrivao u Divljim Poljanama, ili da je to harambaa kakve hajduke druine, ali ovo posljednje nije bilo vjerojatno. I odijelo i govor ovoga ovjeka pokazivali su da nije to. Tako, dakle, namjesnik nije znao na emu je, bio je samo na oprezu, a u meuvremenu Abdank naredi da mu dovedu konja. 13 \ir Gospodine porunice ree kome je na put, tome se uri: Dopustite da vam jo jednom zahvalim to ste me spasili. Daj Boe da se i ja vama tako mogu oduiti! Nisam znao koga spaavam, pa nisam ni zasluio zahvalnosti. Tako govori vaa skromnost koja je jednaka vaem junatvu. Primite od mene ovaj prsten. Namjesnik se namrti i odstupi korak natrag, mjerei oima Ab-danka, a ovaj je nastavljao, gotovo oinskom njenou u glasu i dranju. Ta pogledajte samo! Ne preporuujem vam rasko ovoga prstena, nego druge njegove vrednote. Jo za mladosti, dok sam bio u turskom ropstvu, dobio sam ga od putnika koji se vraao iz Svete Zemlje. U oku ovoga prstena nalazi se prah s Kristova groba. Takav se dar ne odbija, pa ma dolazio od zlikovakih ruku. Mladi ste i vojnik pa kako ni starost, bliska grobu, ne zna to sve moe doivjeti, to je onda tek s mladou koja ima pred sobom dug vijek i moe je snai vie zala! Taj e vas prsten sauvati od nevolje i obraniti kad nastupi dan suda, a, to vam kaem, dan taj ide ve preko Divljih Poljana. Nastala je tiina, samo se ulo plamsanje plamena i frka konja. Iz dalekoga trstika dopiralo je tuno zavijanje vukova. Odjednom Abdank opet ree, kao za sebe: Dan suda se pribliava i ide ve preko Divljih Poljana, a kad stigne, zadivitsja vsij svit Boij... Namjesnik nesvjesno uzme prsten, kao zbunjen rijeima toga udnoga ovjeka. A ovaj se zagledao u mranu daljinu stepe. Zatim se okrene lagano i uzjae konja. Vojnici su ga ve ekali u podnoju. Naprijed! Naprijed!... Zbogom ostajte, prijatelju vojnice! ree namjesniku. Vremena su danas takva da brat bratu ne vjeruje, stoga i ne znate koga ste spasili, jer vam svoga imena nisam kazao. Dakle, niste Abdank? To je moj grb... A ime? Bogdan Zenobij Hmjelnicki. Zadivit e se sav svijet. 14 To rekavi sjaha s breuljka, a za njim njegovi kozaci. askom ih zaklonie magla i no. Tek kad su odmakli na pukomet, vjetar donese rijei kozake pjesme: Oj, izbavi nas, Boe, sve, jadne robove, Iz tekoga ropstva Iz vjere besurmanske, Na jasnoj zori, Na tihoj vodi, U kraj veseli, U svijet kranski. Uslii, Boe, molbe nae, Oajne molitve Nas, jadnih robova. Glasovi su polako zamirali, a zatim se stopili sa utanjem ustalasane trske u stepi.

2. Sutradan Sketuski zorom stie u ehrin i ostade u varoi, u domu kneza Jeremije, gdje je trebao ostati neko vrijeme da bi se odmorili ljudi i konji poslije dugog i munog puta s Krima. Zbog nabujale vode i veoma brzih struja na Dnjepru trebalo je ii kopnom, jer nikakva laa nije mogla te zime ploviti uz vodu. I sam se Sketuski malo odmorio, a zatim otiao panu Zavilihovskom, bivem komesaru Poljske, dobrom vojniku koji je, iako nije sluio knezu, bio njegov ipak pouzdanik i prijatelj. Namjesnik ga je htio zapitati ima li kakvih zapovijesti iz Lubna od kneza. Ali ovaj nije poruio nita osobito. Naredio je Sketuskomu, ako je hanov odgovor povoljan, da ide polako, da se ni ljudi ni konji ne zamore. A od kana je knez traio da kazni neke tatarske poglavice koji su samovoljno napali njegove prekodnjeparske zemlje, koje je uostalom on sam estoko potukao. Kan je dao vrlo povoljan odgovor i obeao poslati poslanika u travnju, kazniti neposlune. A hotei pridobiti za se tako slavnoga ratnika kao to je knez, poslao mu je po Sketuskom konja plemenite pasmine i kalpak od sa-murovine. Sketuskom, uspjevi ovako asno u povjerenome poslu, koji je po sebi bio dokaz velike kneeve naklonosti, bjee veoma 15 drago to mu je doputeno da se zabavi u ehrinu, i to se ne mora uriti. Ali stari je Zavilihovski bio vrlo zabrinut zbog stvari koje su se od nekog vremena zbivale u ehrinu. Stoga pooe zajedno do Dopula, Vlaha koji je drao gostionicu i vinarnicu, gdje, iako je bilo jo rano, zatekoe mnotvo plemia. Naime, bio je sajmeni dan, a osim toga u ehrinu je toga dana bio odmor za stoku koju su tjerale u logor kraljevske vojske, pri emu se skupljalo mnogo ljudi. Plemstvo se pak obino skupljalo na trgu, u tako zvanom Zvonarskom kutu, kod Dopula. Bjehu tamo dakle zakupci knezova Konjecpoljskih, i inovnici ehrinski, i vlasnici okolnih zemalja koje su drali na osnovi povelja, staro i nezavisno plemstvo, dakle inovnici ekonomija, nekoliko kozakih starjeina i sitno plemstvo koje je ivjelo ili kao zakupci ili na svome imanju. Svi su sjedili po klupama, za dugim hrastovim stolovima, i razgovarali ivo, a svi o bijegu Hmjelnickoga, jer bio je to najvaniji dogaaj u ehrinu. Sketuski i Zavilihovski sjedoe u kut i namjesnik poe pitati kakva je zvjerka taj Hmjelnicki o kome svi govore. Zar ne znate? odgovori stari Zavilihovski. On je pisar zaporoke vojske, vlasnik Subotova i doda tie moj kum. Znamo se odavno. Bivali smo u razliitim okrajima u kojima se on mnogo odlikovao, a osobito kod Cecore. Tako iskusna ratnika moda nema u svoj Poljskoj. To se ne govori glasno, ali on je hetmanska glava, ovjek snane ruke i velike pameti; njega kozaci vie sluaju nego hetmane i atamane; ovjek koji ima dobrih osobina, ali ponosan, nemiran, i kad mrnja ovlada njime, moe biti straan. to mu se dogodilo da je umakao iz ehrina? Bio je u zavadi sa starostom aplinjskim, ali to su trice! To je obina stvar da vlastelin vlastelinu podmee nogu. Nije on sam i nije samo njemu. Vele jo da je zavodio starostinu enu: starosta mu je preoteo draganu i oenio se njome, a on mu je poslije zaveo; nego, to je obina stvar... ena je lakomislena. Ali to je samo izgovor, tu se krije neto mnogo vanije. Vidite, posrijedi je ovo: u erkasima ivi stari Baraba, kozaki pukovnik, na prijatelj. On je imao povelje i kraljeva pisma, o kojima se govorilo da su nagovarale kozake protiv vlastele. No kako je to poten i dobar ovjek, drao ih je kod sebe i nije ih objavljivao. Hmjelnicki 16 je jednom pozvao Barabaa na gozbu, ovamo u ehrin, u svoju kuu, a zatim poslao ljude na njegovo dobro da od njegove ene otmu pisma i povelje, a onda i s njima pobjegao. Bojim se da se iz toga ne izrodi kakva buna, kao to je bila Ostranjiina, jer, ponavljam: to je straan ovjek, a pobjegao je neznano kuda. Nato e Sketuski: Pa to je neki lisac! Podvalio mi je. Predstavio mi se pukovnikom kneza Zaslavskoga. Ta ja sam noas naiao na njega u stepi i oslobodio ga iz zamke! Zavilihovski se uhvati za glavu. Za ime Boje, to govori? To ne moe biti! Moe biti, kad je bilo tako. Kazao mi je da je pukovnik u slubi kneza Dominika Zaslavskoga i da ga je veliki hetman poslao u Kudak, panu Groickom; ali u to nisam vjerovao, jer nije iao vodom, no se prokradao stepom. Taj je ovjek lukav kao Odisej. A gdje ste ga sreli? Kod Omelnika, s desne strane Dnjepra. Bez sumnje je iao u Si. Kudak je htio obii. Sad intelligo (razumijem). Je li imao mnogo ljudi? Bilo ih je etrdesetak. Ali kasno su stigli; da nije bilo mojih ljudi, starostine bi ga sluge zadavile. Stanite malo. To je vana stvar. Starostine sluge, velite? Tako je on govorio. Otkud je starosta mogao znati gdje da ga trai? To ni ja ne znam. Moda je i Hmjelnicki slagao, pa obine razbojnike oglasio sa starostine sluge da bi mogao svoju krivicu to vie opravdati. To nije mogue. No to je udna stvar. A znate li vi da postoji hetmanska naredba da se Hmjelnicki uhiti i in fundo (u zatvoru) zadri? Namjesnik nije stignuo odgovoriti jer u taj mah u odaju ue neki vlastelin napravivi grdnu buku. Tresnuo je

vratima i, pogledavi drsko po odaji, uzviknuo: Klanjam se, gospodo! Bijae to ovjek etrdesetih godina, onizak, ljutita lica, to su pojaavale buljave oi poput ljiva ovjek na prvi pogled kao bura i naprasit. 17 Klanjam se, gospodo! ponovi jae i otrije kad mu ne odgovorie odmah. Klanjamo se, klanjamo javi se nekoliko glasova. Bio je to aplinski, podstarosta ehrinski, pouzdani slubenik mladoga stjegonoe Konjecpoljskoga. U ehrinu ga nisu voljeli jer bio je veliki ubojica, parniar i nasilnik; ali imao je vrlo jaku zatitu i stoga su mu se neki ulagivali. Jedino je potovao Zavilihovskoga, kao i svi ostali, zbog njegove ozbiljnosti, potenja i junatva. Ugledavi ga, odmah mu pode i, poklonivi se prilino oholo Sketuskomu, sjede za njihov stol sa svojom aom medovine. estiti starosto upita Zavilihovski znate li to je s Hmjelnickim? Visi, pane stjegonoo, ne bio ja aplinski! Visi, a ako jo ne visi, visit e. Sad kad postoji hetmanska naredba, neka mi samo padne aka! To govorei udari pesnicom o stol tako jako da se pie prolilo iz aa. Ne prolijevajte, pane, pie! ree Sketuski. Zavilihovski ga prekine: A hoete li ga uhvatiti? Ta on je pobjegao, i nitko ne zna gdje je! Nitko ne zna? Ja znam! Vi, pane stjegonoo, poznajete Hvetka. On slui njemu, a i meni. Izdat e Hmjela kao Juda. Mnogo bi se o tome imalo govoriti. Hvetko se slizao s njegovim momcima. Dosjetljiv ovjek. Zna mu svaki korak. Odluio je dovesti mi ga iva ili mrtva, pa je otiao u stepu prije Hmjelnick-oga, znajui gdje da ga doeka!... O, vraji sin! Govorei to opet lupi po stolu. Ne prolijevajte pie! ponovi otro Sketuski, koji je od prvoga trenutka osjetio neku udnu odvratnost prema ovome pod-starosti. Vlastelin pocrveni, sijevnue mu izbuljene oi, drei da ga izazivaju, i pogleda bijesno Sketuskoga. Ali, vidjevi na njemu uniformu Vinjovjeckoga, uzdrao se. Jer, iako tada Konjecpoljski nije bio u ljubavi s knezom, ehrin je ipak bio vrlo blizu Lubna, te je bilo opasno ne potovati knezovu uniformu. A knez je opet birao takve ljude da je svatko morao dobro razmisliti prije nego to bi nasrnuo na kojega. Dakle, Hvetko je odluio uhvatiti vam Hmjelnickoga? zapita opet Zavilihovski. Hvetko. I dovest e mi ga, ne bio ja aplinjski. A ja vam velim da vam ga nee dovesti. Hmjelnicki je umakao zasjedi i otiao u Siu, o emu treba odmah izvijestiti zapovjednika krakovskoga. S Hmjelnickim nema ale. Ukratko, pametniji je, jai i vee sree od vas koji se suvie uzrujavate. Hmjelnicki je otiao iv i zdrav, opet vam kaem; a ako ne vjerujete, potvrdit e vam ovaj vitez koji ga je u stepi vidio i sino se s njim rastao. Nije mogue! Nije mogue! vikao je aplinski upajui kosu. I jo vie dodao je Zavilihovski, ovaj ga je vitez spasio i vae sluge pobio, za to, i unato hetmanskoj naredbi, nije kriv, jer vraa se s Krima te za naredbu nije znao, nego videi ovjeka koga su razbojnici uhvatili, pritekao mu je u pomo. O tome vas izvjetavam jer je Hmjelnicki kadar pohoditi vas sa Zaporocima, to vam ne bi bilo ba najmilije. Suvie ste se s njim svaali. Uh, do vraga! Ni Zavilihovski nije volio aplinjskoga. aplinjski skoi kao oparen i u prvi mah nije mogao govoriti od ljutnje. Samo mu je lice pomodrilo, a oi se jo vie izbuljile. Stojei pred Sketuskim, govorio je isprekidano: Kako to? Protiv hetmanske naredbe!... Ja u vas... Ja u vas... A Sketuski se ak i nije dignuo s klupe, nego se naslonio na lakat, pa gledao aplinjskoga kako poigrava, kao soko vezana vrapca. to se lijepite za mene kao iak za psei rep? zapita. Ja u vas pred sud... Vi ste protiv naredbe!... Ja u vas kozacima!... U krmi se malo stia od njegove vike. Prisutni su se poeli osvrtati. On je uvijek traio kavgu, svaao se sa svakim; ali sad su se svi zaudili to je poeo svau pred Zavilihovskim kojega se jedino bojao, i to je poeo s vojnikom koji je nosio uniformu Vinjovjeckoga. 18 19 Ta uutite, pane ree stari stjegonoa. Ovaj je vitez sa mnom. Ja u vas... vas... u grad... u okove! urlao je i dalje aplinjski, ne osvrui se vie ninato. Sada se Sketuski ispravi u svoj svojoj visini, ali ne izvadi sablju iz korica nego je samo, kako mu je visila o ramenu, uzme po sredini i podigne tako da je balak doao aplinjskome pod nos. Pomiriite ovo, pane! ree hladno. Udri, tko u Boga vjeruje... Momci! rikne aplinjski, hvatajui se za balak. Ali nije dospio izvaditi sablju. Mladi ga namjesnik zgrabi jednom rukom za vrat, drugom za hlae ispod kria,

podigne ga, iako se on koprcao kao mahnit, pa idui vratima, povie: Gospodo! Mjesta za rogonju, hoe bosti! To rekavi stie do vrata, tresne u njih aplinjskim i izbaci ga na ulicu! Zatim mirno sjede na staro mjesto pokraj Zavilihovsk-oga. U krmi za to vrijeme mrtva tiina. Snaga koju je pokazao Sketuski zadivi prisutnu vlastelu. Ali ubrzo se cijela soba zatrese od gromkoga smijeha. Vivant (ivjeli) vojnici vinjovjeckovci! klicahu jedni. Onesvijestio se, onesvijestio se, sav je u krvi! vikali su drugi, koji su gledali van, radoznali to e uiniti aplinjski. Sluge ga diu. Samo malo podstarostinih pristalica utjelo je i, nemajui smjelosti zauzeti se za njega, pogledali su mrko namjesnika. Odista, taj hrt hvata svakoga za petu! ree Zavilihovski. Pudl je to, a ne hrt ree priavi debeli vlastelin, koji je na jednom oku imao bijelo, a na elu rupu u veliini talira, kroz koju se vidjela gola kost. Pudl je to, a ne hrt! Dopustite, pane nastavljao je okrenuvi se Sketuskome da vam ponudim svoje usluge. Jan Zagloba, grba po elu, to svatko moe poznati makar i po ovoj rupi koju mi je nainilo razbojniko zrno kad me je u elo udarilo prilikom odlaska u Svetu Zemlju. Ostavite to, molim vas, ree Zavilihovski. Ta priali ste da ste ranjeni peharom u Radomju. Razbojniko zrno, ivota mi! U Radomju je bilo sasvim drugo. 20 Ili ste u Svetu Zemlju... Moe biti, ali u njoj niste bili, siguran sam. Nisam bio stoga to sam ve u Galati zadobio mueniki vijenac. Ako laem, bio arhipas, a ne vlastelin. Samo laete i laete. Ui mi otpale ako laem. U vae zdravlje, pane namjesnice! Uto stadoe prilaziti i drugi, upoznajui se sa Sketuskim i uvjeravajui ga o svome prijateljstvu, jer nitko nije volio aplinj-skoga i bilo im je milo to ga je snala nesrea. udna stvar i teka danas za razumijevanje: cijelo vlastelinstvo iz okoline ehrina, pa i sirotinja, slobodni seljaci, zakupci imanja, ak i oni koji su bili u slubi Konjecpoljskih - svi su znali kao obino to znaju susjedi za zavadu aplinjskoga i Hmjelnickoga, i bili na strani ovoga posljednjega. Jer Hmjelnicki je uivao glas poznatoga ratnika i uinio znatne usluge u razliitim ratovima. A znano je bilo da se i kralj s njim dogovarao i veoma cijenio njegovo miljenje; stoga se, dakle, na taj sukob gledalo kao na obinu zavadu vlastelina s vlastelinom, jer tih je zavada bilo na tisue, osobito u maloruskim zemljama. Drala se, dakle, strana onome koji je umio stei vie ljubavi, ne predviajui da bi otuda mogle izii ovako strane posljedice. Tek je poslije Hmjelnicki omrznut, i to ga podjednako omrznue i vlastela i sveenstvo obje vjeroispovijesti. Prilazili su, dakle, Sketuskom s peharima, govorei: Pijte, pane brate! Ispijte i sa mnom! ivjeli vojnici Vinjovjeckoga! Tako mlad pa ve namjesnik kod kneza. ivio knez Jeremija, hetman nad hetmanima! S knezom emo Jeremijom na kraj svijeta! Na Turke i Tatare! Na Stambol! ivio milostivi na gospodar Vladislav IV! A najglasnije je vikao pan Zagloba, koji je bio kadar cio puk nadglasati i natpiti. Gospodo! vikao je da su se prozori tresli. Ja sam ve pozvao sultana na sud zbog nasilja koje je u Galati uinio nada mnom. Ne govorite kojeta da vam ne usahnu usta! Kako, panovi? Quattuor articuli judicii castrensis: stuprum, in-cendium, latrocinium et vis armata, alienis aedibus ilata? A zar nije ono bilo upravo vis armata? Viete kao glupak. * etiri stvari zabranjuje ratni zakon: silovanje, pale, razbojnitvo i oruanu silu na tuim kuama. 21 r Ii u makar i na sud, na tribunal! Ta prestanite jednom... I presudu u dobiti, i nepotenim u sultana oglasiti: a potom rat, ali ve s ovjekom bez asti. U vae zdravlje, panovi! Neki su se smijali, a s njima i pan Sketuski, jer bio je malo ugrijan; a vlastelini je vikao dalje, odista kao glupak koji se opija vlastitim glasom. Sreom, njegov govor prekine neki vlastelin koji ga, priavi mu, povue za rukav i ree otegnutim litavskim naglaskom: Upoznajte, pane Zagloba, i mene s panom namjesnikom Sketuskim... Molim vas, upoznajte me! O, drage volje, drage volje. Pane namjesnice, ovo je Bru-sipeta. Podbipjenta popravi vlastelin. Svejedno! Grb mu je Svrzihlaa. Smaknikapa popravi vlastelin.

Svejedno! Iz Pasjeg Dropca. Iz Miidropca popravi vlastelin. Svejedno! Ne scio (ne znam) to bih vie volio, mije ili pasje utrobe. Ali sigurno je da ni u jednoj ne bih stanovao, jer, vidite, niti je lako tamo nastaniti se, niti je savjesno iseliti se. Dragi pane! obrati se Sketuskom, pokazujui Litavca evo ja ve tjedan dana pijem za novac ovoga vlastelina, koji ima ma o pasu onoliko isto teak koliko i kesu, a kesu opet podjednako teku s dosjetljivou. Ali ako sam ikad pio za novac veeg osobenjaka, dopustit u da me proglase za toliku istu ludu kolika je ova to mi pie plaa. Eh, kako si ga iskitio! povikali su plemii u smijehu. No Litavac se nije ljutio, nego je samo odmahivao rukom, osmjehivao se blago i ponavljao: Eh, ostavite me na miru... Gadno je sluati. Pan Sketuski promatrao je radoznalo ovu novu linost, koja je doista zasluila naziv osobenjaka. Prije svega bio je to ovjek tako visok da je glavom dosezao grede na stropu, a zbog mravosti inio se jo viim. iroka ramena i ilava ija odavali su neobinu snagu, ali bio je sama kost i koa. Trbuh mu je bio toliko upao da bi se mogao smatrati za gladnicu da nije bio odjeven gospodski u sivi areni kaput iz poznanjskog sukna, uskih rukava, i u visoke vedske izme, kakve su se poele nositi u Litvi. iroki, dobro pod- 22 stavljeni pojas od jelenske koe, ne imajui se na emu drati, padao mu je ak na bokove, a o pasu je visio kriarski ma tako dugaak da je ovome divu dopirao gotovo do pazuha. Ali tko bi se uplaio maa, umirio bi se pogledavi u lice njegova gospodara. Bilo je to lice mravo kao i njegov vlasnik, nak-ostrijeenih obrva i objeenih brkova konopljine boje, no naivno i otvoreno kao u djeteta. Ova objeenost brkova i obrva davala je licu izgled zabrinut, tuan i smijean u isti mah. Nalikovao je na ovjeka s kojim se ljudi ale, ali on se Sketuskome svidio od prvoga trenutka otvorenou i odlunim vojnikim dranjem. Pane namjesnice ree on vi ste u slubi kneza Vinjovjeckoga? Da. Litavac sklopi ruke kao da e se moliti Bogu, i podigne oi. Ah, kako je to veliki ratnik! Vitez! Kakav voa! Daj Boe Poljskoj to vie onakvih! Dabome, dabome! A zar se ne bi moglo kod njega stupiti u vojsku? Bit ete mu dobrodoli. Tu se uplete pan Zagloba. Imat e knez dva ranja za kuhinju: jedan ste vi, drugi va ma; ili e vas uzeti za krvnika, ili e narediti da o vas vjeaju razbojnike, ili e vama mjeriti sukno za uniformu. Phi, kako vas nije stid da kao ovjek i katolik budete tako dugaki kao serpens (zmija), ili kao pogansko koplje. Gadno je sluati ree blago Litavac. Kako vam je ime? upita Sketuski. Kad ste maloprije kazivali, mijeao se pan Zagloba, te nisam mogao nita razumjeti. Podbipjenta. Brusipeta. Smaknikapa iz Miodropca. Nije ija nego vrat! Pijem njegovo vino, ali budala bio ako to nisu poganska imena. Jeste li odavno otili iz Litve? pitao je namjesnik. Ve sam dva tjedna u ehrinu. Doznavi od pana Zavili-hovskoga da ete proi ovuda, ekam da pod vaom zatitom podnesem molbu knezu. Recite mi, molim vas, radoznao sam, zato nosite taj krvniki ma? 23 Nije krvniki, pane namjesnice, nego kriarski, a nosim ga zbog toga to je zaplijenjen i odavno u obitelji. Jo pod Hojnicom* bio je u litavskoj ruci, pa ga i ja nosim. Ali to je strahovito oruje, i zacijelo je vraje teko, osim za obje ruke. Moe za obje, a moe i za jednu. Molim vas, pokaite mi ga. Litavac izvadi ma i doda ga, ali Sketuskome odmah klonu ruka. Nije ga mogao ni podignuti za obranu, ni mahnuti njime. Uze ga objeruke, ali opet je bio poteak. Sketuski se stoga malo zastidi i, okrenuvi se prisutnima, ree: No, gospodo, tko moe mahnuti ukri? Mi smo ve probali odgovorila su nekolicina. Jedini ga pan Zavilihovski podigne, ali ni on ne moe nainiti kri. A vi, pane? zapita Sketuski Litavca. Ovaj podigne ma kao perce pa mahne njime s najveom lakoom, tako da je prosviralo zrakom, a vjetar zagolicao lica. Bog vam bio u pomo uzvikne Sketuski. Sigurna vam je sluba kod kneza.

Bog mi je svjedok da udim za njom, jer ma mi nee zarati. Ali duh potpuno ree pan Zagloba jer njime ne umi-jete tako rukovati. Zavilihovski je ustao i htio poi s namjesnikom, kad u taj mah ue u odaju ovjek sijed kao ovca i, ugledavi ga, ree: Pane stjegonoo i komesaru, ba sam k vama doao. To je bio Baraba, erkaski pukovnik. Onda hajdemo k meni u stan, ovdje je takav dim da se ne moe izdrati. Izila su sva trojica. im su izili, Baraba zapita: Da se ne uje to o Hmjelnickom? uje se. Pobjegao je u Si. Evo ovaj ga je oficir sreo juer u stepi. Dakle, nije otiao vodom? Poslao sam glasnika u Kudak da ga uhvate; ali kad je tako, onda nita. To rekavi, Baraba pokri oi rukama i stade govoriti: Grad pod kojim su Poljaci za vladanja Kazimira Velikog (1447-1492) pretrpjeli poraz od teutonskih (njemakih) ritera (kriara). 24 Ej, spasi, Kriste! Spasi, Kriste! ega se plaite? A znate li vi to mi je on izdajstvom oteo? Znate li vi to znai onakve dokumente objaviti u Sii? Spasi, Kriste! Ako se kralj ne zarati s nevjernicima, onda e planuti kao barut... Proriete bunu? . Ne proriem, nego je vidim; a Hmjelnicki je strasniji od Nalevajka i Lobode. A tko e pristati uza nj? Tko? Zaporoje, redovna vojska, graani, narod, zakupci i eno onakvi. araba pokaza na trg i ljude na njemu. Cio je trg bio zakren velikim sivim volovima koje su tjerali u Korsun za vojsku, a uz volove ili su mnogi pastiri, zvani obani, koji su cio ivot provodili po stepama i pustarama - ljudi potpuno divlji, koji nisu imali nikakve vjere - religjionis nullius - kako je rekao vojvoda Kisjelj. Vidi meu njima ljude koji vie nalikuju na razbojnike no na pastire, surove, strane, u dronjcima od razliitih odijela. Veina ih je nosila kouhe, ili neuinjenu kou, s vunom izvana, nezakopane naprijed, te su im se vidjela gola prsa opaljena stepskim vjetrom, iako je bila zima. Svaki oruan, ali najraznolikijim orujem: jedni su imali lukove i tobolce na leima, drugi samokrese, kozaki zvane "piele", jedni tatarske sablje; drugi kose, ili samo batine na vrhu kojih su bile privezane konjske eljusti. Meu njima muvali su se isto tako divlji ali bolje oruani Nievci, koji su nosili u logor na prodaju osuenu ribu, divlja i ovji loj; pa umaci sa solju, stepski i umski pelari sa saima s medom, prodavai lui i katrana; zatim seljaci s kolima, redovni kozaci, Tatari iz Bjal-goroda i bogzna kakvi jo - skitnice, "siromasi" iz bijeloga svijeta. Sva je varo bila puna pijanih ljudi, jer je u ehrinu odreen odmor, pa i pijanka. Na trgu su loene vatre, ovdje-ondje gorjela je burad katrana. Svuda se uo agor i vreva. Reski glas tatarske svirale i bubnja mijeao se s rikom volova i blaim zvucima lira, uz koje su slijepci pjevali u to doba omiljenu pjesmu: Sokole sivi, Roeni brate, Ti se visoko hili, Ti mi iroko vidi. 25 Uz to se razlijeu uzvici: "inu! inu!" kozaka koji pleu na trgu tropak, zamazani katranom i posve pijani. Sve je to bilo divlje i bijesno. Dovoljno je bilo Zavilihovskome pogledati pa da se uvjeri kako Baraba ima pravo, da najmanja sitnica moe uzbuniti ove neposlune elemente, sklone grabei i navikle na boj, a bilo ih je mnogo po cijeloj Ukrajini. A iza ovoga mnotva stajao je jo i Si, stajalo je Zaporoje, odskora, odskora pokoreno i sputano poslije bitke kod Maslovog jezera; ali koje je ve nestrpljivo grizlo vale i, sjeajui se starih povlastica, mrzilo komesare, a tvorilo organiziranu silu. Sila je ta, osim toga, imala ljubav golemog mnotva seljaka, koji su ovdje bili manje strpljivi nego u drugim pokrajinama, jer odmah je do njih bio ertomelik, a u njemu rastrojstvo, razbojnitvo i sloboda. Stoga se stjegonoa teko zamisli, iako je bio Malorus i vatreni pristalica pravoslavlja. Kao star ovjek sjeao se dobro vremena Nalevajke, Lobode, Krempskoga; poznavao je ukrajinsko razbojnitvo moda bolje no itko u Maloj Rusiji, a poznavajui i Hmjelnickoga, znao je da on vrijedi za dvadeset Loboda i Nalevajaka. Razumio je, dakle, svu opasnost od njegova bijega u Si, osobito s pismima kraljevim, o kojima je Baraba govorio da su puna obeanja kozacima i da ih nagovaraju na otpor. estiti erkaski pukovnie ree on Barabau trebalo bi da idete u Si, da ublaite utjecaj Hmjelnickoga i da sve smirite, smirite! Gospodine stjegonoo odgovori Baraba rei u vam samo to da je ve na glas o bijegu Hmjelnickoga s pismima polovina mojih ljudi takoer pobjegla noas za njim u Si. Moje je vrijeme prolo, za mene je grob, a ne zapovjedniko ezlo. I doista, Baraba je bio dobar ratnik, ali star i bez utjecaja. Uto stigoe do stana Zavilihovskoga; stari se stjegonoa ve bio malo pribrao i umirio. Kad su sjeli uz pehar medovine, ree veselije: Sve su to trice i kuine, ako se, kao to govori, vojna s nevjernicima preparatur (sprema), a ini se da je tako. Jer, iako Poljska nee rata i iako su sabori prilino naljutili kralju, ipak kralj moe odrati svoje. Sva se ta

vatra moe okrenuti na Turke, a u svakom sluaju imamo jo vremena. Ja u osobno ii zapovjedniku Krakova, kazat u mu u emu je stvar i moliti ga da nam se to blie primakne s vojskom. Hou li uspjeti, ne znam, jer on, iako 26 je junak i oprobani vojskovoa, ipak suvie polae na svoje miljenje i svoju vojsku. Vi ipak, pukovnie erkaski, drite strogo svoje kozake. A vi, pane namjesnice, kad stignete u Lubno, opomenite kneza da dobro pripazi na Si. Ba i kad bi oni htjeli togod, repeto (ponavljam): imamo vremena. U Siu je sad vrlo malo ljudi, jer razili su se po lovu i ribolovu, i sjede po itavoj Ukrajini u selima. Dok se oni skupe, mnogo e vode protei Dnjeprom. Osim toga, kneevo je ime strano i kad doznaju da on pazi na ertomelik, moda e ostati mirni. Ja mogu, ako hoete, za dva dana poi iz ehrina odgovori namjesnik. Dobro. Dva i tri dana nita ne znae. Vi, pane erkaski pukovnie, poaljite glasnike krunskome stjegonoi i knezu Dominiku da ih obavijestite. Nego, vi spavate, kako mi se ini. Doista, Baraba je prekriio ruke na trbuhu i zaspao, a zamalo stao i hrkati. Kad stari pukovnik nije jeo i pio, a oboje je volio vie svega, onda je spavao. Pogledajte ree tiho Zavilihovski i s pomou ovakvoga starca varsavski bi politiari htjeli drati kozake na uzdi. Bog ih opametio! Tako su isto vjerovali i Hmjelnickome, s kojim je kancelar stupio u neke pregovore, a koji e, ini se, strano izigrati povjerenje. Namjesnik uzdahne u znak suosjeanja. Baraba u taj mah zahre jae, a zatim promrmlja u snu: Spasi, Kriste! Spasi, Kriste! Kad kanite krenuti iz ehrina? zapitao je stjegonoa. Dva dana moram ekati svjedoke pana aplinjskoga, koji e zacijelo htjeti osvetiti se za nepriliku to ga je snala. Nee. Prije bi poslao na vas svoje sluge, da ne nosite kneevu uniformu. Ali, zavaditi se s knezom, strano je ak i slugama Konjecpoljskih. Javit u mu da ga ekam, a za dva-tri dana polazim. A zasjede se "takoer ne plaim, jer sablja mi je o pasu, a imam neto i ljudi. Poslije ovih rijei namjesnik se oprosti sa starim stjegonoom i izie. Nad gradom sev tako svijetlilo od silnih vatri na trgu da se inilo kao da cio ehrin gori, a agor i vreva postali su jo vei kad je nastala no. idovi se nisu pomaljali iz svojih kua. U jed- 27 nom kutu obani pjevaju tune stepske pjesme, divlji Zaporoci pleu oko vatri bacajui kape u vis, pucajui iz "piela" i pijui rakiju iz pehara. Ovdje-ondje poinje tunjava, koju stiavaju gradski panduri. Namjesnik je morao kriti put balakom sablje. Sluajui ovu vrevu i agor kozaki, inilo mu se poneki put da je ve buna. inilo mu se i da vidi strane poglede i uje kako ga tiho psuju. U uima mu jo zuje Barabaeve rijei: "Spasi, Kriste! Spasi, Kriste!" a srce mu kuca ivlje. Ali obani su u gradu pjevali sve glasnije, Zaporoci pucali iz samokresa i kupali se u rakiji. Pucnjava i divlje "u-ha! u-ha!" dopirali su do namjesnikovih uiju ak i kad je legao spavati u svome stanu. 3. Poslije nekoliko dana etica naega namjesnika ivo je ila prema Lubnu. Kad prijeoe Dnjepar, pooe irokom stepskom cestom koja je spajala ehrin s Lubnom, vodei kroz uke, Semi-Mogile i Florol. Druga takva cesta ila je od kneeva grada do Kijeva. Prije, prije bitke hetmana ulkjevskoga kod Solonice, ovih cesta nije bilo. U Kijevo se iz Lubna ilo preko stepe i ume; u ehrin se plovilo iz Kijeva, a vraalo se preko Horola. Uope ovaj predio oko Dnjepra - stara poiovaka zemlja - bio je pustinja malo naseljenija od Divljih Poljana. Tatari su je esto pohodili, a bila je otvorena i zaporokim razbojnikim druinama. Na obalama Sule utale su goleme ume, gotovo nedotaknute ovjejom nogom - a na niskim obalama Sule, Rude, leporoda, Korovaja, Oravca, Pola i drugih veih i manjih rijeka i potoka bilo je movara, nekih obraslih gustom borovinom, nekih neo-braslih, kao livade. U ovim je umama i movarama nalazila utoita svakovrsna zvjerad; u najtamnijim dijelovima ume ivjelo je bezbroj bradatih turova, medvjeda i divljih svinja, a osim njih gomile vukova, risova, kuna, stada srna i ukrajinskih antilopa; po movarama i rijenim otocima gradili su dabrovi svoje kuice, a na Zaporozju prialo se da tu ima stogodinjih dabrova, od starosti bijelih kao snijeg. Po visokim suhim stepama lutali su divlji konji, kudravih griva i krvavih oiju. Rijeke su bile prepune riba i vodenih ptica. Bila je to udna zemlja, poluuspavana, ali s tragovima preanjega ljud- 28 skog ivota. Svuda ruevine nekih prastarih gradova, pa i Lubno i Horol bili su podignuti na takvim ruevinama; svuda mnogo grobova, novijih i starijih; ve obraslih umom. I ovdje, kao i u Divljim Poljanama, pojavljivali su se nou duhovi i vampiri, a stari Zaporoci priali su uda o tome to se katkad zbivalo u ovim umskim dubinama, iz kojih se ula rika ne zna se kakvih ivotinja, krici poluljudski, poluivotinjski, strahovita vreva kao od bitke ili lova. Pod vodom se ulo zvonjenje potopljenih gradova! Zemlja je bila malo prijateljska i malo pristupana, mjestimice suvie movarna, mjestimice bez vode, suha, spaljena, a za obitavanje opasna, jer

stanovnike su ubijali Tatari. esto su je pohodili samo Zaporoci radi dabrovih repova, radi divljai i ribe, jer u mirno se doba veina Nievaca razilazila iz Sia po lovu, ili, kao to se govorilo, "na rad", po svim rijekama, uvalama, umama i ritovima, lovei na mjestima za koje je malo tko znao i da postoje. Ali i naseljenicki je ivot pokuavao prihvatiti se te zemlje kao biljka koja se pokuava ukorijeniti i, svaki as upana, rasti gdje moe. Dizali su se po pustarama gradovi, naseobine, sela i majuri. Zemlja je bila mjestimice plodna, a sloboda je mamila. Ali je ivot procvao tek onda kad je ta zemlja prela u ruke knezova Vinjovjeckih. Knez Mihajlo, poto se oenio Mohilevom kerkom, poeo je briljivo ureivati svoju zemlju preko Dnjepra. Prikupljao je ljude, naseljavao pustinje, osiguravao slobodu do tridesete godine, gradio manastire i zavodio svoje kneevsko pravo. ak i onaj stanovnik koji se nastanio u ovim zemljama neznano kad, i koji je smatrao da sjedi na vlastitoj zemlji, rado je pristajao da bude kneev podanik, jer za onaj danak stupao je pod monu kneevu zatitu koja ga je uvala i branila od Tatara i jo gorih Nievaca. Ali pravi se ivot razvio tek pod eljeznom rukom mladog kneza Jeremije. Odmah iza ehrina poinjala je njegova zemlja, a zavravala ak kod Konotopa i Romna. Nije samo to bilo kneevo imanje, jer od vojvodstva sandomirskog poevi, njegova je zemlja bila u vojvodstvu volinjskom, maloruskom i ki-jevskom; ali dnjeparske su zemlje bile oi u glavi pobjedniku kod Putivla. Tatarin bi dugo vrebao kod Orla i Vorskle, i njukao kao vuk dok se ne bi osmjelio pognati konja na sjever; Nievci nisu ni pokuali zametnuti kavgu. Nemirne su druine stupile u slubu. 29 Divlji i razbojniki narod, koji je ivio od nasilja, sada obuzdan, veselio se na granicama kneeve zemlje i kao pas na lancu prijetio napadau. Tako je sve procvjetalo i oivjelo. Sagraene su ceste na tragovima starih cesta; rijeke su osigurali nasipima koje su radili zarobljeni Tatari ili Nievci, uhvaeni s orujem u ruci u razbojstvu. Tamo gdje je nekad vjetar divlje zvidao nou po ritovima, i zavijali vuci i utopljenici, sad su klepetali mlinovi. Vie od etiri stotine mlinskih kotaa, ne raunajui vjetrenjae, mljeli su brano samo u Zadnjeparju. etrdeset tisua podanika plaalo je danak u kneevu blagajnu, ume su se napunile uljitima, rojile su se pele, na granici su nicala nova sela, zaseoci i imanja. Po stepama, osim divljih konja, pasla su stada domaih goveda i konja. Nepregledne i jednoline ume i stepe okitile su se dimom iz koliba, pozlaenim tornjevima crkava i hramova - pustinja se pretvorila u predio prilino naseljen. Tako je porunik Sketuski putovao veselo i ne hitajui, kao svojom zemljom, imajui uz put osigurana sva odmorita. Bio je tek poetak sijenja 1648. godine, ali zima je bila tako blaga da se nije ni osjeala. U zraku se osjeao dah proljea, zemlja omekala i zasijala vodom od istopljenog snijega, po poljima zeleni se trava, a sunce je eglo tako jako da su u podne kousi pekli putnike po leima kao usred ljeta. Pratnja se porunikova znatno poveala, jer u ehrinu pridruilo mu se rumunjsko poslanstvo, koje je gospodar poslao u Lubnje. Poslanik je bio Rozvan Ursu, a pratilo ga je stotinjak rumunjskih vojnika i kola sa slugama. Osim toga, s namjesnikom je iao poznati nam gospodin Longinus Podbipjenta, po grbu Smakni-kapa, sa svojim dugakim maem pod pazuhom i nekoliko slugu. Sunce, divno vrijeme i miris proljea napajali su srca veseljem, a namjesnik je bio jo veseliji zato to se vraao s duga puta pod krov kneev, koji je ujedno bio i njegov krov, vraao se pokazavi se dobro, te se nadao i dobrome doeku. Veselost mu je imala i druge razloge. Osim milostivoga kneza, kojega je on volio iz sveg srca, u Lubnu su ga ekale jo i neke crne oi, slatke kao med. To su bile oi Anue Borzobohate-Krainske, dvorske gospoice kneginje Grizelde, najljepe djevojke na dvoru, velike nestanice, za kojom su eznuli svi, a ona ni za kim. Kod kneginje Grizelde 30 uvelike se pazilo na vladanje, na dvoru su bili strogi obiaji, to ipak nije smetalo mladima da se gledaju plamenim oima i da uzdiu. Tako je pan Sketuski uzdisao za crnim oima kao i ostali, a kad bi ostajao sam u svome stanu, laao bi se onda lutnje i pjevao: Ti si divota nad divotama... ili pak Ko tatarska horda Zarobljava corda (srca)! No, kako je bio veseo ovjek, a osim toga: vojnik koji je veoma volio svoj poziv, nije ba mnogo tugovao to se Anua smijala njemu isto onako kao i panu Bihovcu iz vlake ete, panu Vurclu, artiljeristu, panu Volodijovskome, dragunu, pa ak i panu Bara-novskom, husaru, iako je ovaj posljednji bio ve prosijed i zaplitao u govoru, jer nepce mu je raznijelo zrno iz samokresa. Na se namjesnik ak jednom tukao s Volodijovskim zbog Anue; ali kad bi morao dugo sjediti u Lubnu bez ikakva pohoda na Tatare, bilo mu je ak i pokraj Anue dosadno, i kad je trebalo poi - polazio je rado, bez tuge i bez oprotaja. Ali i pozdravljao ju je radosno. Evo sad, vraajui se s Krima, poto je dobro svrio posao, pjevao je veselo i podbadao konja, jaui pokraj pana Longinusa koji je, sjedei na golemoj, infland-skoj kobili, bio sjetan i neveseo kao obino. Kola poslanstva i vlaka pratnja zaostali su daleko iza njih. Gospodin poslanik lei u kolima kao klada i samo spava ree namjesnik. * Napriao mi je uda o svojoj Vlakoj, pa se umorio. A i ja sam sluao vrlo rado. Mora se priznati! Zemlja bogata, klima ugodna, zlata, vina,

voa i stoke dovoljno. Palo mi je na um da je majka naega kneza iz obitelji Mohiline i da on ima isto tako pravo na gospodarevo prijestolje kao i svaki drugi, a to je pravo knez Mihael ak i traio. Vlaka nije novost za nae velikae. Tukli su oni tamo i Turke, i Tatare, i Vlahe, i Erdeljce... Ali tamo je narod meki od naega, o emu mi je govorio i pan Zagloba u ehrinu ree Longinus a i da ne vjerujem njemu, u molitvenim se knjigama nalazi potvrda za to. Kako: u molitvenim knjigama? Imam i ja jednu takvu, i mogu ti je pokazati, jer uvijek je nosim uza se. 31 Rekavi to, otkopa torbu na sedlu i izvadi knjiicu, lijepo uvezanu u teleu kou; najprije je pobono poljubi, zatim prolista nekoliko stranica i ree: itaj! Pan Sketuski poe: "Pod tvoju se zatitu utjeemo, sveta Bogorodice..." Gdje su ti Vlasi? to govori! Ovo su litanije! itaj dalje. "... da bismo bili dostojni obeanja gospoda Isusa Krista. Amen." No, a sad "pitanje". Sketuski itae: "Pitanje: zato se vlaka konjica zove laka? - Odgovor: Jer lako pobjegne. Amen." Hm! Istina je! Ali u toj je knjizi ipak udno sve izmijeano. To je vojnika knjiica u kojoj su, osim molitava, razliite instructiones militares (vojnike pouke), iz kojih moete nauiti o svim narodima: koji je od njih bolji a koji gori, a to se Vlaha tie, izlazi da su kukavice i velike izdajice. Da su izdajice, to je sigurno, jer to se vidi i iz nezgode pana Mihaela. Osim toga, i ja sam sluao da nisu od prirode osobiti vojnici. I na knez ima vrlo dobru vlaku etu u kojoj je pan Bihovec namjesnik, ali stricte (tono) ne znam ba ima li u toj vlakoj eti dvadeset Vlaha. Kako misli, gospodine namjesnice, ima li knez mnogo ljudi pod orujem? Zacijelo osam tisua, ne raunajui kozake koji su po stepi. Ali Zavilihovski mi je priao da su sad bila nova vojaenja. Onda e, ako Bog da, biti kakvog rata pod knezom? Govore da se priprema velika vojna s Turcima i da e sam kralj poi u boj s cijelom vojskom. Znam i to da su Tatari opomenuti, i da se od straha ne usuuju ni maknuti. O tome sam sluao i na Krimu, gdje su me valjda stoga primali onako honeste (asno). Jer, kad kralj i hetmani krenu, kae se da e knez udariti na Krim i sasvim satrti Tatare. A sigurno je da takav zadatak nee povjeriti drugome. Pan Longinus podie u vis ruke i oi: 32 Daj, Boe milostivi, daj takvu svetu vojnu, na slavu kranstvu i naem narodu, a meni grijenome dopusti zavjet svoj ispuniti, da budem in ludu (u tuzi) utjeen, ili smrt slavnu da naem! Dakle, zavjetovao si se za sluaj rata? Tako plemenitom vitezu svu u duu otvoriti, iako ima mnogo toga priati; ali kad ste tako ljubazni, onda incipiam (da ponem): Znate da sam po grbu Smaknikapa, a to je stoga to je jo kod Grunvalda moj predak Stovejko Podbipjenta ugledao tri viteza s redovnikim kukuljicama kako jau usporedo, odsjekao im je jednim zamahom glave, o emu piu stari Ijetopisci s velikom hvalom za mojega pretka... Taj ti predak nije bio lake ruke od tebe, ali s pravom su ga nazvali Smaknikapom. Njemu je kralj dao grb, a u njemu tri kozje glave na srebrnom polju, kao spomen na one vitezove, jer takve su iste glave bile naslikane na njihovim titovima. Taj grb, zajedno sa ovim maem, predak moj Stovejko Podbipjenta ostavio je svojim potomcima, s preporukom da nastoje odrati sjaj i diku roda i maa. Nema se to rei, od dobroga si roda. Tu pan Longinus pone tuno uzdisati, pa kad mu napokon malo lakne, on nastavi: Kako sam posljednji od roda, zavjetovao sam se u Trokama u Litvi svetoj Bogorodici da u ivjeti u istoi i da neu stupiti pred oltar dok po slavnom primjeru svoga pretka Stovejka Pod-bipjente, ovim istim maem, ne odsijeem tri glave odjedanput. O, Boe milostivi, vidi da sam uinio sve to je u mojoj moi! istou sam ouvao do dananjega dana, osjetljivom sam srcu zapovijedio da uti, rat sam traio i borio se; ali sree nisam imao... Namjesnik se potajno osmjehnuo. - I nisi odrubio tri glave? Nisam! Nije se zbilo! Nemam sree! Po dvije se dogaalo esto, ali tri nikad. Nisam mogao iznenaditi, a teko je moliti neprijatelja da stane u jedan red. Jedini Bog vidi moje nevolje: snagu imam, bogatstvo takoer... ali adolescentici (mladost) prolazi, etrdeset petu navravam, srce se otima za ljubav, pleme gine, a tri glave nema, pa nema!... I ja sam neki Smaknikapa! Podsmijeh 33 ljudima, kao to s pravom govori pan Zagloba, to sve strpljivo snosim i gospodu Isusu rtvujem.

Litavac pone tako silno uzdisati da ak i njegova divovska kobila, oevidno od alosti za gospodarom, stade alosno stenjati i hripati. To ti samo mogu rei ree namjesnik ako pod knezom Jeremijom ne nae zgodnu priliku, onda je nee nai nigdje. Daj Boe! odgovori pan Longinus. Stoga idem moliti gospodina kneza. Daljnji im je razgovor prekinulo neobino utanje krila. Kao to je reeno, ove se zime ptice nisu selile, rijeke se nisu ledile, te je vodenih ptica bilo mnogo. Ba su se u taj mah namjesnik i pan Longinus bili pribliili obali Kahamlika, kad im nad glavom naglo zaumi itavo jato dralova, koji su prelijetali tako nisko da se gotovo moglo batinom dobaciti do njih. Jato je letjelo i oajno kliktalo i umjesto da se izgubi u trstiku, prhnulo iznenada u vis. Jure kao gonjene ree pan Sketuski. Ao, vidite li! ree pan Longinus pokazujui bijelu pticu koja se, sijekui zrak kosim letom, trudila da podleti pod jato. Sokol, sokol! Ne da im da se spuste! uzvikivao je namjesnik. Poslanik ima sokolove, zacijelo ih je on pustio. U taj mah dojahao je do njih pan Rozvan Ursu na crnome anatolskom drijepcu, a za njim nekoliko Karavlaha. Gospodine namjesnice, izvolite na zabavu. Je li to sokol vae milosti? Jest, i vrlo je dobar, vidjet ete... Pojurie naprijed utroje, a za njima Vlah sokolar s obruem, koji, uprijevi oi u pticu, vikae iza svega grla, bodrei sokola na borbu. Silovita je ptica nagnala ve jato da se podigne u vis, zatim kao munja i sama sunu u vis i nadnese se nad jatom. dralovi su se zbili u krug, umei krilima kao bura. Strana krika ispunjavala je zrak. Ptice su opruile vratove, uzdigle kljunove kao koplja, pa ekaju napad. Ali sokol je kruio nad njima. Sad se sputao, sad dizao, kao da se kolebao jurnuti dolje gdje je njegove grudi ekalo sto otrih kljunova. Bijela su mu pera, obasjana suncem, blistala kao i on na nebeskom plavetnilu. Najedanput, umjesto da jurne na jato, poletio je kao strijela u daljinu i izgubio se iza drvea i trske. 34 Prvi je Sketuski poletio za njim. Poslanik, sokolar i pan Longinus poli su njegovim tragom. Uto na zavoju namjesnik zaustavi konja jer mu se pred oima ukazao nov i udan prizor. Nasred ceste bila je izvrnuta koija slomljene osovine. Ispregnute konje drala su dva kozaka. Koijaa nije bilo, sigurno je otiao traiti pomo. Kraj kola stajale su dvije ene, jedna u lisijem kouhu i isto takvoj kapi, lica surova, muka; druga je bila djevojka, visoka, gospodstvenih i vrlo pravilnih crta. Na ramenu ove djevojke stajao je mirno sokol. Namjesnik je zaustavio konja tako da mu kopita utonue u zemlju i maio se rukom kape, ne znajui to da progovori: bi li pozdravio ili traio sokola. Zbunjen je bio jo i stoga to su ga ispod kape od kunovine pogledale oi kakvih u svom vijeku nije vidio, crne, barunaste i vlane, blistave i vatrene, prema kojima su se oi Anurje Borzotohate ugasile kao svijee pred buktinjama. Nad tim oima bijahu meke crne obrve kao dva tanka luka, ru-meni obrazi kao najljepi cvijet, kroz malo otvorene malinove usne, blistahu zubi kao biser; ispod kape vile su se bujne crne vitice. "Da li Junona osobno, ili koja druga boica?", pomislio je namjesnik videi ovaj pravi uzrast, ispupene grudi i bijeloga sokola na ramenu. Stajao je na porunik bez kape i zagledao se kao u udotvornu sliku, i samo su mu oi blistale, a u srcu ga je stiskalo neto kao rukom. I ve htjede rei: "Ako si smrtan stvor, a ne boanstvo...", a u taj as dojahali su poslanik i pan Longinus, a za njima sokolar s obruem. Vidjevi to, boica je podmetnula sokolu ruku, na koju je ovaj odmah stao, premjetajui se s noge na nogu. Namjesnik, pretiui sokolara, htio je skinuti pticu, kad se dogodilo divno udo. Sokol, ostavivii jednu nogu na ruci djevojinoj, drugom se dohvatio namjesnikove ake i umjesto da se premjesti, stao je radosno klik-tati i privlaiti ruke jednu k drugoj tako silno da su se morale dodirnuti. Namjesnika prooe trnci, a sokol dopusti da ga premjeste na obru tek kad mu sokolar navue kapicu na glavu. Uto se starija gospoa stala aliti: Vitezovi! ree ma tko da ste, ne odbijajte pomoi enama koje, ostavi na putu bez pomoi, ne znaju to da ine. Do kue ima samo tri milje, ali na koiji su polomljene osovine te emo morati noiti vani. Koijaa sam poslala sinovima da nam 35 poalju makar kola, ali dok se koija vrati, bit e mrak, a ovdje nas je strah ostati jer blizu je groblje. Stara je plemkinja govorila tako grubim glasom da se namjesnik zaudio, ali odgovorio je uljudno: Nemojte ni pomisliti, gospoo, da bismo ostavili vas i vau draesnu ker bez pomoi. Mi idemo u Lubno, jer vojnici smo u slubi njegove svjetlosti kneza Jeremije, i ini mi se da idemo istim putem. Nije li put isti, mi bismo rado svratili vaim, samo ako vam nae drutvo ne bi bilo neugodno. Kola dodue nemam, jer idem s drugovima po vojniki, na konju, ali gospodin ih poslanik ima, i ja drim da e vam ih on kao ljubazan vitez vrlo rado ponuditi. Poslanik je podignuo samur-kalpak jer je, znajui poljski, razumio o emu je rije, i odmah, kao uljudan boljar,

rekao nekoliko ljubaznih rijei, zatim zapovjedio sokolaru da otri po kola koja su bila prilino zaostala. Za to je vrijeme namjesnik promatrao djevojku koja je, ne mogavi podnijeti njegov zaneseni pogled, oborila oi, a gospoa mukoga lica nastavila: Neka vam Bog plati za pomo! A kako je do Lubna jo daleko, neete, nadam se, prezreti kuu moju i mojih sinova, u kojoj emo vas primiti s osobitom au. Mi smo iz Rozloga-Siro-maha, ja sam udovica kneza Buliha, a ovo nije moja ki, nego starijega Buliha, mojega djevera, koji nam je svoje siroe dao pod zatitu. Sinovi su sad kod kue, a ja se vraam iz erkasa gdje sam se zavjetovala svetoj Preistoj. Eto nam se u povratku dogodio ovaj sluaj, i da nije vae uslunosti, morali bismo noiti na cesti. Kneginja bi govorila jo, ali uto su se pojavila kola, dolazei kasom, a oko njih poslanikovi Karavlasi i vojnici pana Sketuskoga. To ste vi, udovica kneza Vasilija Buliha upitao je namjesnik. Ne ree ivo i kao ljutito kneginja. Ja sam udovica Konstantinova, a ovo je ki Vasilijeva, Jelena ree pokazujui djevojku. O knezu Vasiliju govore mnogo u Lubnu. Bio je veliki ratnik i povjerenik kneza Mihajla. U Lubnu nisam bila ree s nekom gordou kneginja i o njegovim ratnikim osobinama ne znam, a o kasnijim djelima nema se to ni govoriti, jer i inae o njima svi znaju. 36 uvi to, kneginjica Jelena obori glavu na prsa kao pokoen cvijet, a namjesnik odgovori ivo. To nemojte govoriti. Knez Vasilije, stranom pogrekom ljudske pravde osuen na smrt i gubitak imanja, morao se spasiti bijegom; ali poslije se otkrila njegova nevinost, koja je objelodanjena, i ast mu je, kao potenom ovjeku, vraena; a slava mora biti utoliko vea ukoliko je bila vea krivica. Kneginja otro pogleda namjesnika, a na njenom neprijaznom licu jasno se pokazao gnjev. Ali Sketuski, iako mladi, imao je u sebi toliko vitekoga dostojanstva i tako otvoren pogled da mu se. ona nije smjela protiviti, no okrenula se kneginjki Jeleni: Tebi ne dolikuje da to slua. Idi, pripazi da se stvari iz koije prenesu na kola, na kojima emo se voziti s doputenjem gospode. Dopustite da vam pomognem ree namjesnik. Zajedno su otili do koije i im su stali jedno nasuprot drugome s obih strana vrataca, svilene su se trepavice na kneginjiinim oima podigle i na lice namjesnikovo pao je pogled kao svijetla, topla suneva zraka. Kako da vam zahvalim... ree ona glasom koji se namjesniku uinio kao najslaa glazba kako da zahvalim to ste se zauzeli za ast moga oca i za onu krivicu koju mu nanose najblii roaci. Gospoice! odgovorio je namjesnik, a osjetio je da mu se srce topi kao proljetni snijeg. O kako bih, tako mi Bog pomogao, za tu zahvalnost mogao u vatru skoiti ili krv proliti. Ali, gdje je ugoda tako velika, zasluga je manja, i zato mi ne dolikuje za takvu malenkost primati vau zahvalnost. Ako je prezirete, onda ja, ubogo siroe, ne mogu drukije pokazati zahvalnost. Ne prezirem odgovorio je silnije namjesnik nego tako veliku milost elim zasluiti dugom i vjernom slubom, i samo vas zato molim da me primite u nju. Sluajui te rijei, kneginjica se zarumeni, zbuni, zatim prebli-jedi i, pokrivi lice rukama, odgovori tuno: Takva bi vam sluba mogla donijeti samo nesreu. A namjesnik se nagnuo preko vrataca na koiji i ovako govorio, tiho i srdano: 37 I ' Donijet e to Bog da, a makar i bol, ja sam ipak spreman pasti vam pred noge i moliti za nju. Nije mogue, vitee, da biste se latili te slube tek to ste me vidjeli. im sam vas vidio, potpuno sam zaboravio na sebe, i vidim da od sada slobodnome vojniku ostaje samo da postane robom; ali takva je volja Boja. Ljubav je kao strijela koja iznenada probija prsa, i evo joj osjeam vrh, iako juer ne bih vjerovao da mi je tko kazao. Kad vi juer ne biste vjerovali, kako u ja danas? Vrijeme e vas o tome najbolje uvjeriti, i iskrenost, ak i odmah, ne samo u rijeima nego moete vidjeti i na mojem licu. I opet su se svileni zastori s kneginjiinih oiju podigli, a pogled joj je naiao na muko i plemenito oblije mladoga ratnika i na pogled tako pun zanosa da joj je tamno rumenilo oblilo lice. Ali vie nije obarala pogled, a on je askom srkao slast njenih oiju. I gledali su se kao dva bia koja, iako su se srela na cesti, osjeaju da su se izabrali odjedanput i da im due poinju letjeli jedna prema drugoj kao dva goluba. Ali taj asak zanosa prekinuo je otri glas kneginje Konstantinove, koja je dozivala kneginjicu. Kola su stigla, vojnici su stali prenositi na njih zamotke iz koija i zaas je sve bilo gotovo. Pan Rozvan Ursu, uljudni boljar, ustupio je damama mjesto u svojoj koiji, namjesnik je uzjahao i krenue na put. Dan je zavravao. Razlivena voda Kahamlika blistala je od sunca na zalazu i veernjega rumenila. Visoko na nebu skupilo se jato lakih oblaia, kao da su se umorili letenjem po nebu i ili na poinak u neku neznanu

kolibu. Pan Sketuski jahao je pokraj kneginjice, ali nije ju zabavljao razgovorom, jer pred drugima nije mogao govoriti kao maloprije, a prazne mu rijei nisu htjele na usta. Samo je osjeao u srcu blaenstvo, a u glavi mu je neto umjelo poput vina kad previre. itava je karavana brzo ila, a tiinu je prekidalo jedino rzanje konja ili udar stremena o stremen. Zatim su Karavlasi zapjevali, na zadnjim kolima, neku tunu vlaku pjesmu, ali ubrzo su prestali, a umjesto toga jeknuo je glas pana Longinusa, pjevajui kroz nos pobono: Spremila sam na nebu da ija svjetlost vjena, i kao magla prekrila svu zemlju. 38 Smrknulo se. Zvijezde su sinule na nebu, a s vlanih livada dizala se bijela magla kao more bez kraja. Uli su u umu; ali jedva su preli nekoliko stotina metara, kad se zauo topot konja i pet se konjanika pojavilo pred karavanom. Bili su to mladi knezovi koji su se, uvi o nezgodi to im je zadesila majku, urili njoj u susret, vodei sa sobom kola s etveropregom. Jeste li vi to, sinovi moji? viknula je stara kneginja. Konjanici su prili kolima. Mi, majko! Hodite! Zahvaljujui ovoj gospodi, ne treba mi vie pomo. Ovo su moji sinovi koje preporuujem vaoj milosti, gospodo: Simeon, Jur, Andrej i Nikolaj. A tko je peti? zapita zagledajui paljivo. Hej! Ako stare oi vide u mraku, to je Bohun, je P? Kneginjica se naglo povue u dubinu koije. Klanjam vam se, kneginjo, i vama kneginjice Jeleno! ree peti konjanik. Bohun! govorila je stara gospoa. Jesi li od puka doao, sokole? I s teorbanom (ukrajinsko glazbalo, nap. pr.)? Zdravo da si, zdravo! Pozvala sam ve gospodu na prenoite u Rozloge, a sad im se i vi poklonite! Gost u kuu, Bog u kuu! Uinite, gospodo, ast naem domu! Bulihovi skidoe kape. Pozivamo vas pokorno, gospodo, u na ubogi dom! Ve su mi obeali i njegova uzvienost, gospodin poslanik, i gospodin namjesnik. Plemenite emo vitezove primiti, ali kako su oni naviknuli na akonije u dvoru, ne znam hoe li im prijati naa sirotinjska veera. Mi smo othranjeni vojnikim, ne dvorskim kruhom ree Sketuski. A pan Rozvan doda: Kuao sam ja ve gostinskoga kruha po plemikim domovima, pa znam da mu ni dvorski nije ravan. Kola su krenula naprijed, a stara kneginja nastavi: Davno, davno su ve minula bolja vremena. U Volinju i u Litvi ima jo Krevia koji dre oruanu pratnju i sasvim gospodski ive, ali oni nee znati za siromane roake, za to neka ih Bog kazni. Kod nas je gotovo kozako siromatvo, koje ete nam oprostiti i od srca primiti ono to vam se od srca nudi. Ja i pet sinova 39 ivimo od jednoga sela i nekoliko zaselaka, a na brizi nam je jo i ova gospoica. Namjesnika su zaudile ove rijei, jer je u Lubnu uo da su Rozlozi veliko plemiko imanje, koje je nekad pripadalo knezu Va-siliju, Jeleninu ocu. No, inilo mu se da nije zgodno pitati kako je imanje prelo u ruke Konstantina i njegove udovice. Dakle, vi imate pet sinova? upitao je Rozvan Ursu. Imala sam ih pet, kao pet lavova odgovori kneginja ali najstarijem, Vasiliju, nevjernici u Bjalogradu spalili su oi buktinjama, od ega je i razum izgubio. Kad mladi odu u boj, ja ostajem sama, s njime i s ovom djevojkom, od koje je vie tete no koristi. Prezrivi ton kojim je stara kneginja govorila o svojoj neakinji bio je tako jasan da ga je namjesnik odmah zapazio. U prsima mu je uzavrela srdba i zamalo je opsovao neto runo; ali rijei su mu zamrle na usnama kad je pri mjeseini vidio kneginjiine oi pune suza... to vam je? Zato plaete? zapitao je tiho. Kneginjica je utjela. - Ne mogu podnijeti vae suze govorio je Sketuski i sagnuo se k njoj. Videi da stara kneginja razgovara s Rozvanom i ne gleda na tu stranu, nastavio je uporno: Zaboga! Recite makar jednu rije jer, Bog mi je svjedok, dao bih i krv i zdravlje samo da vas utjeim. Najednom je osjetio da ga jedan od jahaa gura tako da im se i konji poinju trti bokovima. Razgovor s kneginjicom bio je prekinut i pan Sketuski, zauen ali i razljuen, okrenuo se bezobrazniku. Na mjeseini je ugledao dva oka koja su ga gledala drsko, izazivaki i podrugljivo u isti mah. Te strane oi sijale su kao vuje oi u tamnoj umi. Koji je to vrag, pomislio je namjesnik i, zagledavi se izbliza u ognjene zjenice, zapitao: A za to tako nailazite konjem na mene i probadale rne oima? Jaha nije odgovorio nita, ali gledao ga je i dalje onako drsko i uporno. - Ako ne vidi, mogu ti kresnuti oganj; a ako ti je put preuzak, u stepu! ree ve povienim tonom namjesnik. 40 A ti se, Lee, makni od koije, dok jo vidi stepu odgovori jaha.

Kako je namjesnik bio nagao, umjesto da odgovori, udari nogom u trbuh napadaeva konja tako snano da je ovaj zastenjao i jednim se skokom naao na rubu ceste. Jaha ga zadrao na mjestu i neko se vrijeme inilo da e nasrnuti na namjesnika. Ali, u taj mah javio se kneginjin otro zapovjedniki glas: Bohune, o s toboju? Te su rijei odmah djelovale. Jaha je okrenuo konja oko osi i preao na drugu stranu koije do kneginje, koja je nastavljala: to je tebi? Ej, nisi u Perejaslavju, ni na Krimu, nego u Razlozima, misli na to. A sad skoi naprijed i povedi kola, jer je klanac tu, a u njemu je mrano. Idi, jadnice! Pan Sketuski bio je isto toliko zauen koliko i ljutit. Taj je Bohun oevidno traio kavgu, i zametnuo bi je; ali zbog ega? Otkud taj iznenadni napad? U glavi mu sinu misao da je tu umijeana i kneginjica, i potvrdi si to kad ju je pogledao i vidio da joj je lice blijedo i da se na njemu ogleda strah. Ali Bohun je otiao naprijed po zapovijesti kneginjinpj. Gledajui za njim, rekla je kao sebi ali da uje namjesnik: Luda je to glava i bijes kozaki. Doima se nerazuman odgovori prezrivo pan Sketuski. Je li taj kozak u slubi vaih sinova? Stara se kneginja zavali u koiji. to govorite? To je Bohun, potpukovnik, preslavni junak, prijatelj mojih sinova, a meni kao esti sin. Nije mogue da niste uli njegovo ime, jer svi ga znaju. I odista, Sketuskome je bilo to ime poznato. Iz imena razliitih kozakih pukovnika i atamana izbilo je ono na povrinu i bilo u svaijim ustima, s obje strane Dnjepra. Slijepci su pjevali o Bohunu pjesme po sajmovima i krmama, na sijelima i prelima priala su se uda o mladome voi. Tko je bio i otkud je, nitko nije znao. Sigurno je da su mu kolijevkom bile stepe. Dnjepar, slapovi i er-tomelik sa svojim labirintom tjesnaca, zaljeva, virova, otoka, peina, klanaca i polja aa. Od malih je nogu srastao s tim divljim svijetom. U mirno je doba iao s atamanima u ribolov i u lov na divlja, potucao se po Dnjeprovim zaljevima, gacao po barama i meu 41 rir aem i trskom s gomilom polugolih drugova - ili je opet itave mjesece provodio u dubokoj umi. kolom su mu bili pohodi na Divlje Poljane, na stada i konje tatarske, zasjede, bitke, pohodi protiv tatarskih naselja na obalama do Bjalgroda, na Vlaku, ili amcima sve do Crnog mora. Za drugaije dane nije znao, osim na konju, za druge noi osim kraj vatre u stepi. Ubrzo je postao ljubimac cijelog Nia, ubrzo je i on poeo predvoditi: i ubrzo je sve nadmaio smionou. Bio je spreman sa sto konjanika poi ak i na Bahisaraj, i samome kanu posvijetliti ognjem; palio je naselja i mjesta, sjekao stanovnike, uhvaene poglavice konjima razdirao, udarao je kao oluja, prolazio kao smrt. Na moru je juriao kao bijesan na turske galije. Iao je usred Budaka (Krima), ulazio, kao to se govorilo, u lavlje drijelo. Neki su mu pohodi bili jednostavno mahniti. Manje odvani, manje smjeli svravali su na kolcu u Stambolu ili trunuli pri veslima na turskim galijama... a on je uvijek izlazio itav i s obilnim plijenom. Govorilo se da je skupio grdno blago i dri ga skriveno po dnjeparskim gutarama, ali esto su ga viali kako gazi ukaljanim nogama po zlatotkanici i srebrotkanici, konjima je prostirao ilime pod noge, ili, kako se, odjeven u svilu, valjao po blatu, hotimice pokazujui kozako preziranje prema onim skupocjenim tkaninama i odijelima. Mjesta nikad nije mogao zagrijati. Djela mu je odreivala mata. Katkad, doavi u ehrin, erkask ili Perejaslavje, opijao se i banio sa Zaporocima itav tjedan, katkad je ivio kao monah, ni s kime nije razgovarao, bjeao u stepu. as je opet skupljao oko sebe slijepce i itave dane sluao njihove pjesme te ih obasipao zlatom. Meu plemiima umio je biti usluan kavalir, meu kozacima najbjenji kozak, meu vitezovima vitez, meu pljakaima pljaka. Neki su mislili da je mahnit, jer to je i bila neobuzdana i mahnita dua. Zato je ivio, to je htio, kojemu je cilju teio, kome je sluio ni sam nije znao. Sluio je stepi, vihoru, vojni, ljubavi i vlastitoj udi. Ba se po toj dui i razlikovao od ostalih kozakih harambaa prostaka i od svega razbojnikog soja, kojemu je grabe bio jedini cilj, i kojima je bilo svejedno robiti Tatare ili svoje. Bohun je otimao plijen, ali je volio rat vie od plijena, uivao je u opasnostima radi njihovih ari; za pjesme je zlatom plaao, za slavom jurio, za ostalo nije mario. 42 Od svih kozakih voa on je jedini utjelovljavao kozaka-viteza, stoga ga je pjesma i odabrala za svoga miljenika, a ime mu se proslavilo po svoj Ukrajini. U posljednje vrijeme postao je perejaslavski potpukovnik, ali imao je zapravo vlast pukovniku, jer stari je Loboda ve jedva drao ezlo ostarjelom rukom. Pan Sketuski, dakle, dobro je znao tko je bio Bohun, a to to je pitao staru kneginju je li on kozak u slubi njezinih sinova, napravio je samo zato to je u njemu slutio neprijatelja; a unato svoj slavi u namjesniku se uzbudila krv to se kozak ponaao prema njemu tako drsko. A drao je da to nee svriti tek onako. Ali bio je vrst kao elik pan Sketuski, pouzdavao se u sebe, a takoer

ni pred im nije uzmicao, opasnosti je bio gotovo eljan. Bio je spreman i sad odmah potjerati konja za Bohunom, ali jezdio je pokraj kneginjice. Uostalom, kola su ve bili prela klanac i u daljini su se pojavila svjetla u Rozlozima. 4. Bulihe su bili staro kneevsko pleme, grb im je bio Kr (pile), vodili su porijeklo od Korjata i vjerojatno od Rurika. Od dvije glavne grane jedna je ivjela u Litvi, druga u Volinju, a u Zadnjeparje se preselio tek knez Vasilije, jedan od mnogih potomaka volinjske grane. Budui da je bio siromah, nije htio ostati kod bogatih roaka nego je stupio u slubu kneza Mihajla Vinjovjeckoga, oca proslavljenoga "Jareme". Stekavi slavu u ovoj slubi te uinivi i knezu mnoge viteke usluge, dobio je od njega u nasljedstvo Crvene Rozloge, koje su potom, zbog mnogo vukova, nazvali Vujim Rozlozima i stalno se u njima nastanio. Godine 1629, primivi katoliku vjeru, oenio se iz obitelji Rahojanske, djevojkom iz estite plemike obitelji, koja je vodila porijeklo iz Vlake. Iz toga se braka poslije godinu dana rodila ki Jelena. Majka je umrla u poroaju, a knez Vasilije, ne mislei vie na enidbu, predao se gospodarstvu i odgoju jedinice. Bio je to ovjek silnog karaktera i neobina potenja. Stekavi brzo prilino imanje, odmah je pomislio na starijeg brata Konstantina, koji je u Volinju ostao u sirotinji. Odbaen od bogate rodbine, bio je prisiljen uzimati imanje pod zakup. Njega sa enom 43 i pet sinova dovede u Rozloge, pa je s njima dijelio tako rei fvaki komad kruha. Tako su oba Bulina ivjela mirno do kraja 1634. godine, kad je Vasiiij otiao s kraljem Vladislavotn pod Smolensk, Tamo se zbio onaj nesretni sluaj, koji ga je upropastio. U kraljevu logoru naoe pismo, pisano Sehinu, na kome je bio potpisan knez i udaren njegov pecat. Tako jasan dokaz izdajstva viteza koji je dotle uivao 'neokaljanu slavu zaudio je i zaprepastio sve. Uzalud se Vasilije zaklinjao Bogom da ni rukopis ni potpis nisu njegovi... grb Kr na peatu uklanjao je svaku sumnju, a u gubljenje peata, ime se knez opravdavao, nitko nije htio vjerovati. Tako je nesretni knez zbog veleizdaje osuen na gubitak asti i glave, te se morao spaavati bijegom, Doavi nou u Rozloge, zaklinjao je brata Kon-stantina svime svetim da se kao otac brine o njegovoj keri, i otiao zauvijek. Govorilo se da je jo jednom, iz Bara pisao knezu Jeremiji i molio ga da ne oduzima koricu kruha Jeleni i da je ostavi na miru u Rozlozima pod zatitom Konstantinovom; zatim se vie nije ulo za njega. Bilo je glasova da je ubrzo umro, da je stupio u cesarsku vojsku i poginuo u Njemakoj, ali tko je mogao znati to pouzdano? Zacijelo je poginuo, jer vie nije pitao za ker. Ubrzo bi zaboravljen, a sjetie ga se tek onda kad se objelodani njegova nevinost. Neki Iviipcevii iz Vitepska, izjavio je na samrti da je on pod Smolenskom pisao ehinu i udario peat koji je naao u logoru. Poslije takva svjedoanstva alost je obuzela sva srca. Osuda je bila ponitena, imenu kneza Vasilija vraena ast i slava, ali za njega je bilo kasno. Rozloge, pak, Jeremija nije ni kanio oduzimati, jer Vinjovjecki, poznajui bolje kneza Vasilija, nikad nisu vjerovali u njegovu krivicu. ak je i on mogao ostati pod njihovom monom zatitom, a otiao je sanio stoga to nije mogao podnijeti sramote. Jelena je, dakle, niirao ivjela u Razlozima, pod brinom zatitom strievom, i tek poslije njegove smrti nastali su za nju teki trenuci. Konstantindva ena, iz obitelji sumnjiva porijekla, bila je surova, naprasita i energina; nju je samo mu umio drati na uzdi. Poslije njegove smrti stala je ona eljeznom rukom upravljati u Rozlozima. Siuge su drhtale pred njom... svi su je se bojali kao vatre, a i susjedima je ubrzo pokazala tko je ona. Tree godine svoga upravljanja dvaput je napadala s orujem u ruci ivinjske u Brovarkama; sama je, odjevena u muko odijelo, vodila na konju sluge i najmljene kozake. Kad su jednom piskovi kne7a Teremijr potukli tatarsku etu, koja je- harala oko hedara Mogila, knegis-%1 je na elu svojih ljudi do nogu satrta one to su bili pobjegli ak do Rozloga. U Rozlozima se bila dobro utvrdila i poela ih smatrati svojima i svojih sinova. Sinove je voljela kao vuica vuie, ali' sama prpstakinja, nije se postarala da ih pristojno odgoji. Kaluer pravoslavne vjere, doveden iz Kijeva, nauio ih je itanju i pisanju - i na tome se svrila njihova izobrazba. Lubno pak nije bilo daleko, i u njemu kneev dvor, u kojemu su se mladi kneevi mogli ugiaditi, izvjebati se u pisaraikim i javnim poslovima ili, stupivi u vojsku, u vitekoj koli. No kneginja je imala svoje razloge to ih nije davala u Lubno. A. da se knez Jeremija sjeti, iji su Rozlozi, pa' da postane Jelenin staratelj u spomen na kneza Vasilija? Moda bi se onda morali seliti iz Rozloga.,. zato je kneginja vie voljela da u Lubnu zaborave kako i postoje na svijetu neki Bulini, Stoga su se" mladi knezovi odgajali poludivlje, vie kozaki no- plemiki. Jo su kao djeaci pratili kneginju pri napadima na ivinjske i na Tatare, Osjeajui uroenu odvratnost prema knjigama i pisanju, itave bi dane gaali strijelama ili vjebali rake u-'vladanju buzdovanom i sabljom, u bacanju zamke. Nisu se bavili ak ni gospodarstvom, jer ga majka nije putala iz ruku. alosno je bilo gledati ove potomke uglednoga roda; u ilama im je tekla kneevska krv, ali vladanje im je bilo surovo i grubo, a razum i tvrda srca poput neobraene stepe, Rasli su kao hrastovi; a znajui ipak da su prostaci stidjeli su se ivjeti s plemiima i bilo im je milije drutvo Nievaca, gdje su ih smatrali drugovima, Katkad su po pola godine ostajali u Siu, ili u lov s kozacima, sudjelovali u napadima na Turke i Tatare, to im je

naposljetku postalo glavno i najmilije zanimanje. Majka se nije tome protivila jer su esto donosili obilat plijen. Ali pri jednom takvom pohodu najstariji Vasilije pao je u nevjernike ruke. Braa su ga otela uz pomo Bohuna I njegovih Zaporoaca, ali sagorjelih oiju. Od toga doba morao je sjediti kod kue, a kako je prije bio najgoropadniji, tako je, poslije toga, postao veoma blag i tonuo je u razmiljanje i pobonost. Mlai su i dalje produili vojniki zanat, zbog ega su stekli nadimak knezovi-kozaci. I dovoljno je bilo pogledati na Rozloge-Siromahe, 45 pa pogoditi tko u njima ivi. Kad su poslanik i Sketuski uli svojim kolima kroz vrata, vidjeli su dvor vie nalik na veliku upu, slupanu od velikih hrastovih brvana, s uskim prozorima nalik na pukarnice. Stanovi za sluge i kozake, staje, itnice i ostala spremita bili su neposredno uz dvor, tvorei zgradu bez oblika, sastavljenu iz mnogih dijelova, izvana tako ubogu i runu da se ne bi moglo rei kako tu tkogod stanuje da prozori nisu bili os-vijetljeni. U dvoritu pred kuom vidjela su se dva bunara na eram, blie ulazu bio je stup s kotaem na vrhu, a koji je bio privezan pripitomljeni medvjed. Kroz vrata od onakvih istih hrastovih brvana, jaka, ulazilo se u dvorite, oko kojega su bili rovovi i opkopi. Vidjelo se da je to mjesto utvreno, osigurano od napada i najezda. U svemu je podsjealo na pogranino kozako naselje, a kako je veina graninih kozakih naselja bila takva, ipak je ovaj dom vie nalikovao na kakvo razbojniko gnijezdo. Sluge, koje su izile pred goste s buktinjama, vie su nalikovale na razbojnike no na sluge. Veliki psi u dvoritu bijesno su skakali i otimali se na lancu, hotei nasrnuti na pridolice, iz staja se ulo rzanje konja; mladi Bulihe zajedno s majkom stali su vikati na sluge, zapovijedati i grditi. Usred takve vike gosti su uli u kuu, ali tek se sad zapanji pan Rozvan Ursu. Vidjevi izvana divljatvo i bijedu kue, gotovo je zaalio to je pristao prenoiti ovdje. Ali unutranjost nije ni najmanje odgovarala vanjtini. Najprije su uli u prostrano predvorje, stijene kojega su bile potpuno prekrivene oklopima, orujem i koama divljih zvijeri. U dva golema kamina plamsale su klade, a pri njihovom plamenu vidjela se bogata konjska oprema, sjajni oklopi, turski oklopi na kojima mjestimice blista drago kamenje, oklopnike koulje sa zlatnim gumbima na zaponcima, poluoklopi, potrbunici, vratnici, skupocjeni elini oklopi, ljemovi poljski i turski, kacige s vrhovima od srebra. Na suprotnoj stijeni vise titovi, koji se nisu upotrebljavali u ovom stoljeu; uz njih poljska koplja i istonjaki diliti; svakovrsne posjeklice, od sablje do hanara i jatagana, na balacima kojih svjetluca raznobojno drago kamenje prema ognju, kao zvijezde. Po kutovima vise snopovi lisijih, vujih, medvjeih, kuninih i samurovih koa - plod mladih knezova. Nie, du stijena, drijemaju na kolutima jastrebi, sokoli i veliki orlovi, dovedeni iz dalekih istonih stepa, a upotrebljavani u lovu na vukove. 46 Iz ovoga predvorja gosti su otili u veliku gostinjsku sobu. I tu je u ukraenom kaminu gorjela jaka vatra. U ovoj je sobi bilo jo raskonije nego u trijemu. Gole su grede bile prekrivene svilenim tkaninama protkanima zlatom, pod zastrt prekrasnim istonjakim sagovima. U sredini je stajao dugaak stol na ukrtenim nogama, istesan od prostih dasaka, a na njemu zlatni pehari, ili od mletakoga stakla. Kraj zidova manji stolovi, ormari i police, na njima koare, kutije pune ukrasa od bronce, mjedeni svijenjaci i satovi koje su Turci oteli od Mleana, a kozaci od Turaka. Cijela je soba bila pretrpana mnotvom nepotrebnih predmeta. Svuda se rasko mijeala s najveom stepskom jednostavnosti. Skupocjeni turski ormari ukraeni broncom, ebanovinom i sedefom bili su pokraj neotesanih polica, prostoga drvenoga stolca uz meke sofe, prekrivene sagovima. Uzglavnici i jastuci, to su po istonjakom obiaju bili na sofama, imali su navlake od atlasa ili svile, ali rijetko su bili napunjeni perjem, ee sijenom ili slamom. Dragocjene tkanine i raskoni predmeti bili su takozvano tursko i tatarsko dobro djelomice kupljeno jeftino od kozaka, dijelom oteto u mnogim bitkama jo za kneza Vasilija, dijelom u pohodima s Nievcima oteli su ga mladi Bulihe, koji su se vie voljeli putati ajkama do Crnoga mora nego eniti se i baviti gospodarstvom. Sve to nije bilo ni najmanje udno panu Sketuskom, koji je dobro poznavao pogranine kue; ali vlaki boljar nije mogao doi k sebi od uda videi u toj raskoi Bulihe u izmama od telee koe i u kousima koji nisu bili mnogo bolji no oni na slugama; a udio se i pan Longin Podbipjenta, priviknut u Litvi drugome redu. Mladi su knezovi doekivali goste srdano i veoma ljubazno, ali, malo naviknuti na drutvo, inili su to tako nespretno da je namjesnik jedva mogao zadrati smijeh. Najstariji, Simeon, govorio je: Veselimo vam se, panovi, i zahvaljujemo na ljubaznosti. Dom na i dom je va, budite ovdje kao u svojoj kui. Klanjamo se vaemu gospodstvu pokorno, to ste pod naim skromnim krovom. Iako mu u tonu nije bilo ni traga pokornosti, ni svijesti da doekuje vie od sebe, ipak im se klanjao po kozakom obiaju do pasa, a s njim su se klanjala i mlaa braa, drei da to od njih trai gostoljubivost i govorei: Klanjamo se, panovi, klanjamo!... 47 Uto kneginja povue Bohuna za rukav i odvede ga u drugu sobu. Sluaj, Bohune ree urno nemam vremena dugo govoriti. Vidjela sam da si onoga mladoga plemia uzeo na zub i trai zadjevicu.

Mati odgovori kozak poljubivi je u ruku. Svijet je irok, on neka ide svojim putem, ja u svojim. Nisam znao za njega ni poznavao ga; ali neka mi se ne pribliava kneginjici, jer, ivota mi, sinut e mu sablja pred oima. Hej, poludio sis poludio! Gdje ti je pamet, kozae? to je tebi? Hoe li upropastiti i nas i sebe? On je vojnik Vinjovjeck-oga i namjesnik, ovjek odlian kad je bio kneev poslanik kanu. Neka mu vlas padne s glave, zna li to e biti s nama? Vojvoda e se onda sjetiti Rozloga, njega e osvetiti, nas otjerati u bijeli svijet, a Jelenu odvesti u Lubno. A to onda? Hoe li i s njim zametnuti kavgu? Hoe li i napasti Lubno? Idi