Igra staklenim perlama

Pokuaj ope shvatljiva uvoda u njezinu povijest

... non entia enim licet quodammodo levibusque hominibus facilius atque incuriosius verbis reddere quam entia, verumtamen pio diligentique rerum scriptori

plane aliter res se habet: nihil tantum repugnat ne verbis illustretur, at nihil adeo necesse est ante hominum oculos proponere ut certas quasdam res,

quas esse neque demonstrari neque probari potest, quae contra eo ipso, quod pii diligentesque viri illas quasi ut entia tractant, enti nascendique facultati

paululum appropinquant.

Albertus Secundus tract. de cristall. spirit. ed. Clangor et Collof. lib. I. cap. 28

U rukopisnom prijevodu Josefa Knechta:

... ako je u stanovitu smislu i za lakoumne ljude lake i manje odgovorno prikazati nepostojee od postojeih stvari, za ozbiljna je i savjesna ljetopisca

upravo obratno: nita tako lako ne umakne prikazivanju rijeima i nita nije toliko potrebno ljudima predoiti kao odreene stvari ije postojanje nije

dokazivo ni vjerojatno, a koje se, meutim, upravo po tomu to ih ozbiljni i savjesni ljudi uzimaju kao postojee, za korak pribliuju postojanju i mogunosti

roenja.

Nakanili smo u ovoj knjizi sauvati ono malo biografske grae to je uzmogosmo pronai o Josefu Knechtu, uitelju Igre, Magistru ludi Josephusu III, kako

je nazvan u Arhivu Igre staklenim perlama. Nismo slijepi pred injenicom da ovaj pokuaj u neku ruku proturjei zakonima i obiajima to vladaju duhovnim

ivotom, ili se bar ini da im proturjei. Ta upravo brisanje osobnoga, po mogunosti savreno podreivanje pojedinca hijerarhiji odgojnih vlasti i znanosti,

jedno je od vrhovnih naela naega duhovnog ivota. A to se naelo, i to u dugoj tradiciji, tako temeljito primjenjivalo da je danas neobino teko - u

mnogim sluajevima ak posve nemogue - o pojedinim osobama, koje su ovoj hijerarhiji primjemo sluile, iznai biografske i psiholoke pojedinosti; u mnogim

se sluajevima vie ne daju utvrditi ni osobna imena. Najposlije, prava je odlika duhovnog ivota nae Provincije to je njezinu hijerarhijskom sustavu

anonimnost idealom koji je gotovo blizu svome ostvarenju.

to smo unato tomu postojani u svom pokuaju da pronaemo neto o ivotu uitelja Igre, Josephusa III, te da prizovemo obrise njegova lika, nee biti zbog

kulta linosti, ni zbog nedostatka potovanja spram obiaja, nego naprotiv, uvjereni smo, samo u duhu sluenja istini i znanosti. Stara je misao: to otrije

i nemilosrdnije sroimo neku tezu, to neodoljivije zazivamo njezinu antitezu. Prihvaamo i cijenimo misao na kojoj se temelji anonimnost naih vlasti i

naega duhovnog ivota. Ali jedan pogled u pretpovijest ba toga duhovnog ivota, u razvitak Igre staklenim perlama posebice, neizbjeno nam pokazuje da

svaki stupanj razvoja, svaka razrada, svaka izmjena, svaki vaan potez, bilo da se tumai kao napredan ili nazadan, neosporno otkriva, dodue ne onog jedinog

i pravog njezina zaetnika, ali zato njezino najjasnije nalije upravo u osobi onoga koji je unio izmjenu, koji je postao oruem preobrazbe i usavravanja.

Dakako, ono to danas shvaamo kao linost uvelike se razlikuje od onoga to su pod tim pojmom razumijevali ivotopisci i povjesniari preanjih vremena.

Za njih je - naroito za autore razdoblja u kojima je postojala izrazita sklonost biografiji - ini se, ili bi se moglo rei, bit osobnosti bila u onome

to odudara, to je protivno propisanome, esto ak i patoloko, dok mi dananji poinjemo govoriti o znaajnim linostima tek onda kad susretnemo ljude

kojima je posvema uspjelo podrediti se opemu, izvan svega izvornoga i neuobiajenoga, i koji su se usavrili u slubi nadosobnome. Ako bolje pogledamo,

taj je ideal bio poznat ve i starom vijeku: lik mudraca ili savrenoga, u starih Kineza, na primjer, ili sokratovski ideal vrline, jedva da se razlikuje

od naega dananjeg ideala, a mnoga je velika duhovna organizacija - kao na primjer Rimska crkva - na vrhuncima moi priznavala slina naela, te nas mnoge

od njihovih najveih figura, poput svetoga Tome Akvinskoga, podsjeaju na ranogrke kipove; vie se doimaju kao klasini predstavnici tipova nego kao pojedinci.

Kako god bilo, u doba prije reformacije duhovnog ivota koja je poela u dvadesetom stoljeu i koje smo mi nasljednici, onaj se pravi drevni ideal bio

oito gotovo posve izgubio. udimo se kad se u ivotopisima onih vremena opirno pria o tomu koliko je junak imao sestara ili koji su mu duevni oiljci

i brazgotine ostali od raskida s djetinjstvom, iz puberteta, u nadmetanju za priznanje, u nadmetanju za ljubav. Nas dananje ne zanima ni patologija ni

obiteljska povijest, ni nagonski ivot, ni probava ili nesanica nekog junaka; ak nam nije osobito vana njegova duhovna pretpovijest, njegov odgoj, predmeti

koje je sam birao za studij, lektira koju je najvie volio ili slino. Nama je naroite panje vrijedan tek onaj junak koji je od prirode i odgojem stekao

takve sposobnosti da se njegova osobnost posve stopila s njezinom hijerarhijskom funkcijom, a da pri tom nije izgubio onu snanu, svjeu i divnu poletnost

to individuumu daje vrijednost i miris. A kad izmeu pojedinca i hijerarhije nastanu sukobi, onda te sukobe shvaamo kao kamen kunje veliine neke linosti.

Koliko malo odobravamo buntovniku kad ga pohota i strasti navedu na krenje ustaljena reda, toliko nam je tovanja vrijedan spomen na rtve, na one koji

su uistinu tragini.

Kod junaka, dakle, kod tih doista uzornih ljudi, zanimanje za osobu, za ime, za lik i kretnje ini nam se doputenim i prirodnim, jer ni u najsavrenijoj

hijerarhiji, u sustavu koji je i ponajvie lien trvenja, nikako ne vidimo neki mehanizam sastavljen od mrtvih i jednolinih dijelova, nego ivo tijelo,

sazdano od dijelova i oivljeno organima od kojih svaki posjeduje svoj nain i svoju slobodu i sudjeluje u udu ivljenja.

U tom smo smislu tragali za biljekama o ivotu Metra Igre staklenim perlama, Josefa Knechta, a poglavito za svime to je sam napisao, i doli smo tako

u posjed nekoliko rukopisa koje smatramo vrijednima itanja.

Ono to nam je priopiti o Knechtovoj osobi i njegovu ivotu nekima je od lanova Reda, posebice meu igraima Igre staklenim perlama, zasigurno ve potpuno

ili djelomice poznato, pa se ve stoga ova knjiga ne obraa samo tom krugu, nego se i mimo njega nada sklonu itatelju.

Za taj ui krug naoj knjizi ne bi trebalo ni uvoda ni komentara. Ali kako ivotu i pisanju naega junaka elimo itatelje i izvan Reda, zapala nas je pomalo

teka zadaa da radi onih manje upuenih tilaca ovoj knjizi proslovimo mali puki uvod u smisao i povijest Igre staklenim perlama. Naglaavamo da je uvod

puki i takav e biti, te ne iziskuje objanjavanje pitanja o problemima i povijesti Igre, o kojima se raspravljalo unutar samoga Reda. Objektivnom prikazivanju

ove teme jo zadugo nee doi as.

Neka se, dakle, od nas ne oekuje cjelovita povijest i teorija Igre staklenim perlama, jer joj ni dostojniji i spretniji autori od nas ne bi danas bili

dorasli. Ova e zadaa ostati preputena buduim vremenima, ako se prije ne izgube izvori i duhovni preduvjeti.

Ovaj bi na sastavak ponajmanje imao biti nekim udbenikom Igre staklenim perlama, jer takav i nee nikad biti napisan. Pravila ove Igre ne izuavaju se

nikako drukije doli na uobiajen, propisan nain, to iziskuje viegodinji trud, a nikome od posveenih ne bi moglo biti od koristi da se pravila Igre

uine lake savladivima.

Ta pravila, znakovni jezik i gramatika Igre neka su vrsta visoko razvijena tajnog jezika u kojemu su djelomice sadrane razliite znanosti i umjetnosti,

ali poglavito matematika i glazba (odnosno znanost o glazbi) i kojim se sadraji i rezultati gotovo svih znanosti mogu izraziti i postaviti u meusobne

odnose. Prema tome, Igra staklenim perlama igra je sa svim sadrajima i vrednotama nae kulture, ona se njima igra kao to se, u razdobljima u kojima su

cvjetale umjetnosti, moda neki slikar igrao bojama svoje palete. Sve spoznaje, uzviene misli i sva umjetnika djela to ih je ovjeanstvo stvorilo u

svojim plodnim epohama, a koje su potom druga razdoblja znanstvenim razmatranjem svela na pojmove i uinila intelektualnim posjedom, svom ovom golemom

graom duhovnih vrednota igra Igra staklenim perlama kao to orgulja svira na orguljama, a te su orgulje vrhunski usavrene, tipke i pedale dotiu im

cio duhovni svemir, registri su im gotovo nebrojivi; teoretski bi se s tim instrumentom u Igri dao iznova proizvesti itav duhovni sadraj svijeta. Ti

su manuali, pedale i registri sada stalni; izmjene i pokuaji usavravanja u njihovu redoslijedu ili broju mogui bi bili jo samo u teoriji: obogaivanje

jezika Igre ukljuivanjem novih sadraja podlono je najstroem zamislivom nadzoru vrhovnog vodstva Igre. Pri tom se unutar toga vrstog ustrojstva, odnosno

- da bismo slijedili sliku - unutar sloenog mehanizma tih divovskih orgulja, igrau pojedincu prua cijeli jedan svijet mogunosti i kombinacija, a gotovo

je nemogue da su izmeu tisuu ispravno izvedenih igara i samo dvije nalik jedna drugoj osim povrno. Kad bi se jednom i dogodilo da sluajno dva igraa

isti ui izbor tema uine sadrajem svoje igre, izgledale bi te igre i odvijale se posve razliito, prema nainu miljenja, karakteru, raspoloenju i virtuoznosti

igraa.

Naposljetku, potpuno se preputa nahoenju povjesniara kako e daleko ii unatrag u otkrivanju poetaka i pretpovijesti Igre staklenim perlama. Kao i svaka

velika ideja, ona zapravo nema poetka, nego je upravo kao zamisao vazda postojala. Nalazimo je kao ideju, kao slutnju i viziju izraenu ve u razna drevna

vremena, na primjer u Pitagore, pa u kasnoj antikoj kulturi, u helensko-gnostikom krugu, ne manje u starih Kineza, zatim ponovo na vrhuncima arapsko-maurskoga

duhovnog ivota; trag njezine pretpovijesti vodi potom dalje kroz skolastiko razdoblje i humanizam do matematiarskih akademija sedamnaestog i osamnaestog

stoljea, pa do romantikih filozofa i runa Novalisovih magikih snova. Svakom kretanju duha prema idealnom cilju, prema universitas litterarum, svakoj

platonikoj akademiji, svakoj drutvenosti neke duhovne elite, svakom pokuaju zbliavanja izmeu egzaktnih i slobodnijih znanosti, svakom pokuaju pomirbe

izmeu znanosti i umjetnosti, ili znanosti i religije, u osnovi je bila ova ista, vjeita ideja, koja je za nas poprimila svoj oblik u Igri staklenim perlama.

Duhovi poput Abelarda, Leibniza i Hegela nedvojbeno su poznavali san o tome kako bi se mogao obujmiti duhovni svemir u koncentrine sustave i sjediniti

iva ljepota duhovnoga i umjetnosti s maginom moi izriaja na nain egzaktnih disciplina. U vrijeme kad su gotovo istodobno glazba i matematika dosegle

klasiku, te su se discipline esto zbliavale i meusobno oploivale. Dva stoljea ranije, u Nikole Kuzanskog, nalazimo reenice iz toga istog raspoloenja,

kao primjerice: Duh se oblikuje prema potencijalnosti da bi sve mjerio na nain potencijalnosti, i prema apsolutnoj nunosti, da bi sve mjerio na nain

jedinstva i jednostavnosti, kako to ini Bog, te prema nunosti povezivanja, da bi tako sve mjerio s obzirom na svoju osobitost, i - napokon - oblikuje

se prema determiniranoj potencijalnosti, da bi sve mjerio u odnosu na svoju egzistenciju. Nadalje, duh mjeri i simboliki, usporeivanjem, kao da se slui

brojevima i geometrijskim likovima i kao da sebe spram njih postavlja u jednadbe. Ne ini se, uostalom, da samo ova Kuzanskijeva misao upuuje na nau

Igru staklenim perlama, ili da odgovara i proistjee iz slinoga pravca kretanja mate kao njezine igre mislima; moglo bi se kod njega ukazati na razne,

ak mnoge sline odjeke.

Njegova ljubav za matematiku, pa njegova vjetina i ar s kojim je primjenjivao figure i aksiome Euklidove geometrije na teoloko-filozofske pojmove u obliku

jednadbi kojima e ih pojasniti, vrlo su, ini se, bliski duhu Igre, a ponekad ak i njegov latinski (u kojemu su rijei esto proizvoljno izmiljene,

ali tako da ih nijedan poznavalac latinskoga ne bi mogao pogreno tumaiti) podsjea na slobodu i razigranost jezika Igre.

Gotovo isto tako ubraja se meu pretke Igre staklenim perlama Albertus Secundus, to daje naslutiti ve motto ove rasprave. Predmnijevamo, premda ne moemo

potkrijepiti citatima, da je zamisao te igre zaokupljala i one uene muziare esnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljea koji su svoje skladbe zasnivali

na matematikim spekulacijama. U starim knjievnostima esto nalazimo legende o mudrim i maginim igrama to su ih smiljali uenjaci, sveenici, ili su

ih igrali na gostoljubivim plemikim dvorovima, primjerice u obliku aha u kojemu su figure i polja osim ustaljenih imali i tajna znaenja. Ope su poznata

kazivanja, bajke i prie s poetka svih kultura, u kojima se glazbi, osim svega samo umjetnikog, pripisivala i mo ovladavanja duama i narodima, mo

koja je ini tajnim vladaocem ili zakonikom za ljude i njihove drave. Od stare Kine do grkih mitova stanovitu je ulogu igrala misao o idealnom, nebeskom

ivotu ljudi pod vlau glazbe. S tim kultom glazbe (u vjenim mijenama pozdravlja nas ovdje pjesme tajna mo - Novalis) najue je povezana upravo Igra

staklenim perlama.

Spoznamo li ideju Igre kao vjenu i zato oduvijek postojeu i davno prije njezina uoblienja probuenu, tada njezino ostvarenje u nama poznatu obliku ima

svoju odreenu povijest, o ijim emo najvanijim etapama pokuati kratko izvijestiti.

Duhovni pokret, meu ije brojne plodove pripadaju i osnivanje Reda i Igra staklenim perlama, ima svoje poelo u povijesnom razdoblju koje nosi ime to

mu ga je, na temelju iscrpnih istraivanja, dao knjievni povjesniar Plinius Ziegenhals: feljtonistiko razdoblje. Takva su imena zgodna, ali opasna

i uvijek nas zavedu, tako da bilo kakve okolnosti ljudskog ivota iz prolosti nepravedno prosuujemo. Ni feljtonistiko razdoblje ni u kojem smislu

nije bilo bez duha, ak ni siromano duhom. Samo nije znalo, ini se, to bi s duhom zapoelo ili, bolje reeno, nije mu nalo primjereno mjesto i funkciju

u ivotnom i dravnom gospodarstvu. Otvoreno govorei, to razdoblje poznajemo vrlo slabo, iako je to bilo tlo iz kojega je izniklo gotovo sve ono u emu

su danas sadrana obiljeja naega duhovnog ivota. Bilo je to, prema Ziegenhalsu, uvelike buroasko razdoblje, doba poklonstva zamanom individualizmu,

i kad - prema Ziegenhalsovu prikazu - nabrojimo nekoliko odlika ocrtavajui tu atmosferu, onda bar jedno znamo pouzdano, a to je da te odlike nisu izmiljene

ili u biti pretjerano i pogreno zabiljeene, jer ih je veliki istraitelj potkrijepio nebrojenim knjievnim i drugim dokumentima. Priklanjamo se uenjaku

koji je dosad jedini ovom feljtonistikom razdoblju posvetio ozbiljnu pozomost, a pri tom neemo zaboraviti kako je lako i neozbiljno mrtiti se nad

zabludama ili nepodoptinama dalekih vremena.

Poevi od kraja srednjega vijeka, razvoj duhovnog ivota u Evropi imao je, ini se, dvije velike tendencije: oslobaanje miljenja i vjerovanja od svakog

autoritativnog utjecaja, dakle borbu razuma, koji se smatrao suverenim i punopravnim, protiv vladavine Rimske crkve i - drugo - tajno ali strastveno traganje

za ozakonjenjem te njegove slobode, za nekim novim autoritetom to iz njega samog proizlazi i njemu je primjeren. Uopavajui, moe se gotovo rei: duh

je ovu esto udesno proturjenu bitku za dva meusobno naelno oprena cilja uglavnom dobio.

Je li pobjeda opravdavala bezbrojne rtve, je li dananji red duhovnoga ivota posve dostatan i hoe li dovoljno dugo trajati da nam se sve patnje, grevi

i nepravde od progona heretika i lomaa do sudbina mnogih genija, to su zavrili ludilom ili samoubojstvom, uine rtvama koje su imale smisla, nije

nam doputeno pitati. Povijest se dogodila - je li bila dobra ili bi bolje bilo da je izostala, moemo li prihvatiti njezin smisao, posve je beznaajno.

Tako su se vodile i one bitke za slobodu duha koje su u kasnijem, feljtonistikom razdoblju dovele dotle da je duh doista uivao neuvenu i njemu samome

nepodnoljivu slobodu, utoliko to se potpuno oslobodio crkvenog i djelomice dravnog skrbnitva, ali jo ne naavi pravi, vlastiti oblik zakona koji

bi potivao, neki pravi, novi autoritet i legitimitet. Stoga primjeri ponienja, potkupljivosti i samozataje duha iz toga doba, o kojima pria Ziegenhals,

dijelom doista zapanjuju.

Moramo priznati da nismo kadri dati jednoznanu definiciju proizvoda po kojima to razdoblje nazivamo, to jest definiciju feljtona. Kako se ini, proizvodili

su se u milijunima kao naroito omiljen sastavni dio dnevne tampe, tvorili su glavnu hranu onim za znanjem vapijuim itaocima, izvjeivali su ili, bolje

reeno, naklapali o tisuama predmeta znanja, te su se, kako izgleda, oni pametniji medu feljtonistima esto rugali i vlastitu poslu, barem Ziegenhals

tvrdi da je naiao na brojne radove koje je bio sklon tumaiti kao izrugivanje autora na vlastiti raun, jer bi inae bili posve nerazumljivi. Lako je

vjerovati da se u tim lancima to su se serijski proizvodili nakupilo mnogo ironije i samoironije, za ije bi se razumijevanje tek morao iznova pronai

klju. Tvorci tih igrarija pripadali su dijelom novinskim urednitvima, a dijelom su bili slobodni pisci, esto ak nazivani pjesnicima, ali se ini

da su mnogi od njih pripadali i staleu uenjaka, ak je bilo i uglednih nastavnika visokih kola. Omiljeni sadraji ovih napisa bile su anegdote iz ivota

uvenih mukaraca i ena i njihova korespondencija, a nosili su naslove kao Friedrich Nietzsche i enska moda oko 1870 ili Najmilija jela skladatelja

Rossinija ili Uloga kunih psetanaca u ivotu velikih kurtizana i tome slino.

Nadalje, omiljena su bila historizirana razmatranja aktualnih tema razgovora iz kruga imunih, kao San o umjetnoj proizvodnji zlata kroz vjekove ili Pokuaji

kemijsko-fizikalnog utjecaja na vremenske prilike, i stotinu slinih. itamo li naslove to ih je Ziegenhals naveo iz tih brbljarija, tada nae uenje

manje izaziva injenica da su postojali ljudi koji su ih gutali kao svakodnevno tivo, a mnogo vie injenica da su autori od ugleda, poloaja i dobra

obrazovanja podravali potronju tih nitavnih zanimljivosti svojim usluivanjem, kako se to tada nazivalo: izraz uostalom oznauje i ondanji odnos

ovjeka spram stroja. Povremeno su tako bile omiljene pitalice poznatim linostima o svakodnevnim stvarima - a njima je Ziegenhals posvetio zasebno poglavlje

- pri kojima su se na primjer poznati kemiari ili pijanisti virtuozi morali izjanjavati o politici, popularni glumci, plesai, gimnastiari, letai ili

ak pjesnici o prednostima i loim stranama momatva, o vjerojatnim uzrocima financijskih kriza i tako dalje. U tome je jedino vano bilo spojiti kakvo

poznato ime s nekom upravo aktualnom temom: neka se kod Ziegenhalsa proitaju frapantni primjeri, on ih navodi na stotine. Kako rekosmo, vjerojatno je

u cijelu tu radinost bila umijeana i prilina koliina ironije, moda ak neke demonske, oajnike ironije, u to se tek vrlo teko moemo uivjeti; iroke

mase, meutim, koje su u to vrijeme oito bile ponesene upadljivim italakim arom, primale su sve te grotesknosti bez dvojbe s lakovjemom ozbiljnou.

Ako bi neka glasovita slika promijenila vlasnika, na drabi se prodavao kakav vrijedan rukopis, izgorio kakav stari dvorac, ili bi nosilac nekoga drevnog

plemikog imena bio umijean u kakav skandal, itaoci u tisuama podlistaka nisu saznavali tek puke injenice, nego bi jo istoga ili idueg dana dobivali

i hrpu anegdota, povijesnog, psiholokog, erotskog i drugog materijala o dotinoj natuknici, o svakom dogaaju dana slijevale bi se itave rijeke ustrog

piskaranja, a nain izlaganja, pristup i formulacija svih tih obavjetenja nosili su u svakom pogledu peat brzo i bez odgovornosti proizvedene robe iroke

potronje. Uz te podlistke pripadale su, uostalom, i stanovite igre koje su podsticale itateljstvo i pokretale njegovu presienost predmetima znanja;

o tome govori podulja Ziegenhalsova biljeka na arobnu temu Krialjka.

Tisue i tisue ljudi koji su veim dijelom obavljali teke poslove i teko ivjeli, sjedili su tada u svojim slobodnim satima pognuti nad kvadrate i krieve

od slova, ispunjavajui njihove praznine prema utvrenim pravilima igre. uvat emo se toga da vidimo samo smijenu i ludu stranu te igre, te emo se suzdrati

od poruge. Ti ljudi sa svojim djetinjastim zagonetkama i svojim odgojnim napisima nisu bili, naime, nimalo bezazlena djeca ili zaigrani Feaani, nego su

puni strepnje sjedili usred politikih, privrednih i moralnih previranja i potresa i vodili brojne strahotne ratove i graanske ratove, pa njihove male

odgojne igre nisu bile tek ljupke i besmislene djetinjarije ve odgovor na duboku potrebu da se zatvore oi, da se po mogunosti pobjegne pred nerjeivim

problemima i zlogukim nagovjetajima propasti u bezazleni svijet privida. Ustrajno su uili upravljati automobilima, igrati sloene kartake igre i sanjarski

su se posveivali rjeavanju krialjki - jer, stajali su gotovo bespomoni naspram smrti, strahu, boli i gladi, crkva ih vie nije mogla tjeiti niti duh

savjetovati. Oni, koji su itali tolike napise i sluali tolika predavanja, nisu smogli vremena ni snage da pokuaju ojaati protiv straha, da u sebi svladaju

bojazan od smrti, ivjeli su ne marei vie, ne vjerujui ni u kakvo sutra.

Odravana su i predavanja, pa moramo i ovoj neto otmjenijoj podvrsti podlistaka nakratko dati rije. Osim napisa, strunjaci a i duhovni hajduci nudili

su u to vrijeme graanima - kojima je pojam odgoja jo bio vrijedan tovanja, iako je bio lien svoga nekadanjeg znaenja - i brojna predavanja, i to ne

samo u obliku prigodnih sveanih govora nego u divljoj konkurenciji i jedva shvatljivoj koliini. U to vrijeme graanin srednje velikoga grada ili njegova

supruga mogli su otprilike jednom tjedno, a u velikim gradovima gotovo svake veeri, sluati predavanja koja su ih teoretski pouavala o bilo kojem predmetu,

o umjetnikim djelima, o pjesnicima, uenjacima, istraivaima, putovanjima oko svijeta, predavanja koja su sluatelja ostavljala posve pasivnim i koja

su preutno pretpostavljala nekakav odnos sluateljstva prema sadraju, bilo kakvo predznanje, pripremljenost i sposobnost poimanja, to u veini sluajeva

nije postojalo.

Bilo je zabavnih, temperamentnih i duhovitih predavanja, primjerice o Goetheu kako je u plavom fraku izlazio iz potanske koije i zavodio strasburke ili

wetzlarske djevojke, ili predavanja o arapskoj kulturi, u koja su mijeane odreene koliine pomodnih intelektualnih pojmova kao u kakvoj kockarskoj ai,

pa se svatko obradovao ako bi uspio ijedan od njih makar priblino prepoznati. Ljudi su sluali predavanja o piscima ija djela nisu nikad proitali ili

ih nisu ni namjeravali itati, gledajui pri tom moda i projekcije slika i borei se, jednako kao s novinskim podlistkom, s poplavom izoliranih obrazovnih

pojmova - lienih svakog smisla - i djeliima znanja. Ukratko, bilo se doprlo tik pred ono strahovito ponitenje vrijednosti rijei, to je isprva samo

u tajnim i najuim krugovima izazvalo herojski asketski protupokret koji se uskoro zatim razotkrio i osnaio postavi ishoditem novoga duhovnog samoodgoja

i dostojanstva.

Nesigurnost i patvorenost duhovnog ivota onoga vremena, koje je umnogome inae ipak pokazalo djelatnu mo i veliinu, objanjavamo mi dananji ljudi kao

neki simptom prestravljenosti to je bila spopala duh kad se na kraju razdoblja prividnih pobjeda i procvata pred njim isprijeilo Nita: velika materijalna

bijeda, razdoblje politikih i ratnikih oluja i preko noi izniklo nepovjerenje prema samome sebi, prema vlastitoj moi i dostojanstvu, ak prema vlastitom

postojanju. K tome je, u raspoloenju sloma i rasapa, to vrijeme doivjelo jo i vrlo visoka duhovna dostignua, medu ostalim zaetke znanosti o glazbi,

koju smo zahvalno naslijedili. Ali, koliko je lako bilo kojem dijelu prolosti lijepo i smisleno odrediti mjesto u svjetskoj povijesti, toliko je svaka

suvremenost nesposobna za vlastito odreenje, pa je u ono vrijeme, uz brzo opadanje duhovnih dostignua i zahtjeva na vrlo skromnu razinu, ba meu intelektualcima

stala harati strahovita nesigurnost i oaj. Upravo se, naime, bilo otkrilo (ve od Nietzscheova doba ponegdje nasluivano) da su mladost i stvaralako

razdoblje nae kulture proli, da je ve poelo starenje i suton, pa se tom naglom spoznajom i tim sveopim predosjeajem to su ga mnogi nezgrapno opisivali,

tumailo razliito zastraujue znamenje Vremena: pusta mehanizacija ivota, nagli pad morala, bezvjernost naroda, patvorenost umjetnosti.

Bilo je kao u onoj udesnoj kineskoj bajci, zazvuala je glazba propasti: kao to bas orgulja dugo tutnji, lebdjela je nad desetljeima, uvukla se u spodobi

korupcije u kole, asopise i akademije, ponirala je u liku tjeskobe i duevne bolesti u nutrinu veine suvremenih umjetnika i kritiara koje je jo bilo

mogue ozbiljno shvaati; razularila se kao divlja i diletantska hiper-produkcija u svim umjetnostima. Dranje spram tog neprijatelja, to je tako prodro

i vie se nikakvom arolijom nije dao otjerati, bilo je raznovrsno. Gorka istina mogla se utke spoznati i stojiki podnositi, to su radili i mnogi od

najboljih. Moglo se pokuati porei je, a tomu su literarni navjestitelji znanosti o propasti kulture pruali mnoge olake mete napada; osim toga, tko se

uhvatio ukotac s prorocima to su prijetili, naiao je na odziv graana i imao je utjecaja, jer je graanima pretpostavka da vie nema kulture za koju

su jo juer vjerovali da je posjeduju i kojom su se veoma diili, zamisao da njima tako mio odgoj, tako draga umjetnost, nisu vie ni pravi odgoj ni prava

umjetnost, inila im se nita manje drskom i nepodnoljivom od nagle novane inflacije i prijetnje njihovu imetku to je dolazila od revolucija. Osim toga,

bilo je i cinina dranja protiv tog raspoloenja propasti, ilo se plesati i svaka se briga za budunost proglaavala staromodnom ludou, u veselim podliscima

pjevalo se o bliskom kraju umjetnosti, znanosti i jezika, te se u tom feljtonistikom svijetu, na vlastiti raun izgraenom od papira, s nekom samoubilakom

slau otkrivala posvemanja duhovna izopaenost i inflacija pojmova, a hinilo se kao da se sa strane ciniki hladnokrvno ili bakantski zaneseno tek promatra

kako u propast ne srljaju samo umjetnost, duh, udoree, estitost, ve i sama Evropa i cijeli svijet. U dobrih je vladao neki tiho turobni, u zlih pakosni

pesimizam, pa je politikom i ratom valjalo unititi preivjelo i iznova urediti svijet i moral prije nego to je u kulturi opet postalo mogue prodrijeti

u bit i uspostaviti novi poredak.

Meutim, u tim prijelazima desetljeima kultura nije drijemala, nego je upravo za svoga propadanja i svoje prividne samozataje, u umjetnika, profesora i

feljtonista, u svijesti pojedinaca dospijevala do najistananije budnosti i samoispitivanja.

Ve usred procvata feljtona bilo je posvuda izdvojenih i malih skupina koje su odluno ostale vjerne duhu i svim snagama nastojale spasiti sr dobre tradicije,

reda, metode i intelektualne svijesti u vrtlogu onoga vremena. Koliko danas moemo razaznati te postupke, ini se da se postupak samoispitivanja, osvjeivanja

i svjesna otpora rasulu uglavnom odvijao u dvije skupine. Kulturna svijest uenjaka pribjeglaje istraivanjima i rnetodama nastave povijesti glazbe, jer

je upravo u to vrijeme ova znanost dosezala svoje vrhunce, a u samom feljtonistikom svijetu proula su se dva seminara to su njegovala uzorno istu i

savjesnu metodu rada. I, kao da se sudbina htjela utjeno osmjehnuti tim nastojanjima beznaajno male i hrabre kohorte, dogodilo se ba u to najmranije

doba ono divno udo, posve sluajno, ali djelujui kao boanska potvrda: pronaeno je jedanaest rukopisa Johanna Sebastiana Bacha iz negdanjeg posjeda

njegova sina Friedemanna! Druga okosnica otpora protiv izopaenosti bila je bratovtina Putnika na Istok, ija su braa njegovala vie duu nego duh, stanovitu

pobonost i strahopoitanje. Ba otuda je na dananji oblik duhovne njege i Igre staklenim perlama dobio znaajne'poticaje, poglavito u pravcu kontemplacije.

I u novom nainu poimanja biti nae kulture i mogunosti njezina daljnjeg opstanka imali su udjela Putnici na Istok, ne toliko svojom znanstveno-analitikom

ulogom koliko svojom, na starim tajnim vjebama zasnovanom, sposobnou maginog poniranja u daleka vremena i kulturne prilike. Meu njima je tako bilo

glazbenika i pjevaa, za koje se tvrdi da su glazbu starijih vremena znali izvoditi sa savrenom izvornom istoom, dakle svirati i pjevati na primjer

neku glazbu iz 1600. ili 1650. godine tono tako kao da su jo posve nepoznati svi u meuvremenu steeni naini, usavrenja i vjetine. Bilo je to neto

neuveno, u ono vrijeme kad je u svakom muziciranju pomama za dinamikom i povisivanjem bila uzela toliko maha, da se radi izvoenja i dirigentova shvaanja

gotovo zaboravljalo na samu glazbu; izvjeuju nas da su sluaoci dijelom ostali bez ikakva razumijevanja, a dijelom paljivo sluali, vjerujui da prvi

put u ivotu uju muziku, kad je jedan orkestar Putnika na Istok prvi put javno odsvirao jednu suitu iz Hndelova vremena, potpuno bez crescenda i diminuenda,

s naivnou i ednou iz nekoga drugog vremena i svijeta.

Jedan je lan u dvorani bratovtine, izmeu Bremgartena i Morbioa, bio sagradio orgulje savreno nalik onima kakve bi bio dao izraditi Johann Sebastian

Bach da je za to imao sredstava i mogunosti. Graditelj orgulja krio je - prema naelu bratovtine koje je ve u ono vrijeme bilo na snazi - svoje ime

i prozvao se Silbermann, po svome pretei iz osamnaestog stoljea.

Time smo se pribliili vrelima iz kojih je nastao na dananji pojam kulture. Jedno od vanijih bila je najmlaa znanost, povijest i estetika glazbe, uskoro

zatim naglo uznapredovala matematika, k tome je pridola kaplja mudrosti Putnika na Istok i najposlije - u najuoj svezi s novim shvaanjem i tumaenjem

glazbe - onaj vedri i ujedno rezignirani, odvani stav prema problemu trajanja kulturnih razdoblja. Bilo bi ovdje beskorisno o tome mnogo govoriti, jer

je to svakome poznato. Najvaniji posljedak toga novog stava, tovie, toga novog svrstavanja u kulturni tijek, bilo je posvemanje odricanje od stvaranja

umjetnikih djela, postupno izdvajanje duhovnih ljudi iz svjetovnog prometa i - ne manje vana - kruna svega: Igra staklenim perlama.

Znanost o glazbi, koja je odmah oko 1900, dok je feljton doivljavao svoj najvei procvat, postajala predmetom sve dubljeg zanimanja, imala je najvei zamislivi

utjecaj na poetke Igre. Mi, batinici te znanosti, vjerujemo da bolje poznajemo glazbu velikih stvaralakih razdoblja, posebice sedamnaestog i osamnaestog

stoljea, te da je u stanovitom smislu i razumijemo bolje nego sva pokoljenja preanjih vremena (ukljuujui i samo razdoblje klasine glazbe). Dakako,

kao nasljednici, imamo spram klasine glazbe u svakom pogledu drukiji odnos nego ljudi stvaralakih razdoblja; nae produhovljeno i od rezignirane melankolije

ne uvijek dovoljno osloboeno tovanje prave glazbe neto je posve drugo od ponizne i naivne radosti muziciranja onih vremena kojima smo skloni zavidjeti

kao sretnijima, jer vrlo esto uz njihovu glazbu zaboravljamo okolnosti i sudbine iz kojih je nastajala.

Ve desetljeima vie ne smatramo filozofiju ili pjesnitvo - kao to je inilo gotovo cijelo dvadeseto stoljee - ve samo matematiku i glazbu velikim

i trajnim dostignuima kulturnog razdoblja koje je trajalo od kraja srednjega vijeka do naeg vremena.

Otkako smo se - barem openito uzevi - odrekli nadmetanja u stvaralatvu s tim generacijama, otkako smo odbacili kult prevlasti harmonije i iskljuivo

osjetilne dinamike u muziciranju, kakav je glazbom vladao dva stoljea, poevi negdje od Beethovena i poetaka romantike, vjerujemo da - na svoj nain,

dakako, na svoj nekreativni, epigonski nain, ali sa strahopoitanjem! - jasnije i ispravnije razaznajemo sliku kulture koju smo naslijedili. Vie nikako

nismo opsjednuti onim razuzdanim stvaralakim porivom iz tih vremena, pa nam se to to su se u petnaestom i esnaestom stoljeu stilovi u glazbi mogli

tako dugo odrati neizmijenjeno istima ini kao neka gotovo nepojmljiva predstava, ini se neshvatljivim kako se u silnoj gomili tada pisane glazbe naoko

uope ne moe pronai nita loe, da jo i osamnaesto stoljee, stoljee u kojemu je zapoela degeneracija, izbacuje itav vatromet stilova, moda i kola,

blistajui kratkotrajno i samouvjereno, ali vjerujemo da smo u onome to danas zovemo klasinom glazbom spoznali duh, krepost i pobonost tih pokoljenja,

a to nam je postalo uzorom. Danas, primjerice, malo ili nita ne drimo do teologije ili crkvene kulture osamnaestog stoljea, ili do filozofije prosvjetiteljstva,

ali zato u Bachovim kantatama, Mukama i preludijima vidimo krajnju sublimaciju kranske kulture.

Odnos nae kulture prema glazbi ima, uostalom, jo jedan pradavni i preasni uzor, i njemu Igra staklenim perlama iskazuje najdublje tovanje. U bajoslovnoj

Kini starih kraljeva bila je, sjeamo se, glazbi dodijeljena jedna od vodeih uloga u dravnom i dvorskom ivotu; gotovo se poistovjeivalo napredovanje

glazbe s prilikama u kulturi i moralu, tovie, u samom carstvu, a muziki su majstori morali strogo paziti na istou i uvanje starih tonaliteta.

Ako bi se u glazbi to pokvarilo, bio je to siguran predznak propadanja vlade i drave. Pjesnici kazivahu strane prie o zabranjenim, avolskim i nebu

stranim tonalitetima, kao o Glazbi propasti ing anga i ing Cea, pri ijem bi se bezonom izvoenju na kraljevskom dvoru odmah nebo smrailo, zidine

se potresle i poele ruiti, a vladar i carstvo doivjeli bi pad. Umjesto mnogo rijei starih pisaca navest emo ovdje nekoliko mjesta iz poglavlja o glazbi

Lu Bu Veova rukopisa Proljee i Jesen.

Izvori glazbe vrlo su stari. Ona nastaje iz Mjere i korijen je velikog Jedinstva. Veliko Jedinstvo stvara dva pola; ta dva pola tvore silu tmine i svjetla.

***

Kad je svijet u miru, kad sve stvari miruju, kad svi u svojim mijenama slijede svoga vinjeg, tada se glazba moe ozbiljiti. Kad pohota i strasti ne krenu

stramputicama, glazba se moe usavriti. Savrena glazba ima svoj uzrok. Ona nie iz ravnovjesja. Ravnovjesje nastaje iz ispravnoga, a ispravno iz smisla

svijeta. Zbog toga se o glazbi moe govoriti samo sa ovjekom koji je spoznao smisao svijeta.

***

Glazba poiva na skladu izmeu neba i zemlje, na suglasju izmeu tmine i svjetla.

***

Drave u rasulu, pa ni za propast zreli ljudi, ne ive, dakako, bez glazbe, ali njihova glazba nije vedra. Stoga: to je muzika opojnija, to ljudi postaju

sjetnijima, a zemlja ugroenijom, to dublje grezne vladar. Tako se gubi i bit glazbe.

Ono to su svi sveti vladari cijenili u glazbi, bila je upravo njezina vedrina. Tirani Gia i u-Sin stvarali su zanosnu glazbu. Glasne su tonove smatrali

lijepima, a masovne efekte zanimljivima. Teili su za novim i neobinim uinkom zvukova, za tonovima kakve jo nijedno uho nije ulo; nastojali su jedan

drugoga nadmaiti, pa su prevrili svaku mjeru i svrhu.

***

Uzrok propasti drave u bilo je otkrie magine glazbe. Takva glazba uistinu je uzbudljiva, ali se zapravo posve udaljuje od biti glazbe. A zato to se

udaljila od biti prave glazbe, takva glazba nije vedra. Kad glazba nije vedra, tada narod guna i ivot se poremeti. Sve dolazi otuda to se pogreno tumai

narav glazbe i to se ide samo za opojnim djelovanjem zvukovnoga.

Stoga je glazba jednog staloenog vremenskog razdoblja mirna i vedra, a vlada uravnoteena. Glazba nemimih vremena burna je i gnjevna, a vlasti su izopaene.

Glazba drave u rasulu sentimentalna je i sjetna, a njezina vlada ugroena.

***

Rijei ovoga Kineza ukazuju nam posve jasno na izvore i na istinski, gotovo zaboravljeni, smisao svake glazbe. Kao i ples i bilo koja umjetnika djelatnost,

glazba je u pretpovijesnim vremenima, naime, bila arolija, jedno od drevnih i priznatih sredstava magije.

Poevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja) bila je mono i prokuano sredstvo kojim se brojno

mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, usklaivalo se njihovo disanje, lupanje srca i ope stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjenih

sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, ista i pramona narav - narav arolije - mnogo due sauvala u glazbi nego u drugim

umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesniara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu

izgubili svoje znaenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***

O poelima Igre staklenim perlama ispripovjedit emo sad ukratko ono to je najvrednije znati. Nastala je, ini se, istodobno u Njemakoj i u Engleskoj,

dodue u obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i uenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako

se prispodobi poetni oblik Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim

oznakama nota meu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljea ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujuim

obiljem skraenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slino, zbog kojih tiskanje takvih partitura esto stvara teke tehnike probleme.

Igra u poetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamenja i kombiniranja, meu studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj

i u Njemakoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje je dobila i ime to ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,

premda sa staklenim perlama odavno nema vie nita.

Poevi s ritmom (pljeskanje, udaranje takta nogom, udaranje drvcima - najdrevnija vjetina bubnjanja) bila je mono i prokuano sredstvo kojim se brojno

mnotvo ljudi dovodilo u jednako raspoloenje, usklaivalo se njihovo disanje, lupanje srca i ope stanje, i hrabrilo se na istjerivanje i prizivanje vjenih

sila, na ples, borbu, ratni pohod, na sveta djela. A ta se iskonska, ista i pramona narav - narav arolije - mnogo due sauvala u glazbi nego u drugim

umjetnostima; sjetimo se samo brojnih iskaza povjesniara i pjesnika o glazbi, od starih Grka do Goetheovih novela. U praksi ni mar ni ples nikada nisu

izgubili svoje znaenje. Ali, vratimo se pravom predmetu!

***

O poelima Igre staklenim perlama ispripovjedit emo sad ukratko ono to je najvrednije znati. Nastala je, ini se, istodobno u Njemakoj i u Engleskoj,

dodue u obje zemlje kao vjeba igranja u onim uskim krugovima glazbenika i uenjaka koji su radili i studirali u novim seminarima glazbene teorije. Ako

se prispodobi poetni oblik Igre s kasnijim i dananjim, to je nalik usporedbi nekoga notnog rukopisa iz vremena prije 1500. godine, s njegovim primitivnim

oznakama nota meu kojima nema ni oznaka za odjeljivanje taktova, s kakvom partiturom iz osamnaestog stoljea ili s nekom iz devetnaestoga, sa zbunjujuim

obiljem skraenica za dinamiku, tempo, fraziranje i slino, zbog kojih tiskanje takvih partitura esto stvara teke tehnike probleme.

Igra u poetku nije bila nita drugo do duhovit oblik vjebe pamenja i kombiniranja, meu studentima i glazbenicima, a igrala se - kako smo rekli - u Engleskoj

i u Njemakoj, jo prije nego to je otkrivena na visokoj glazbenoj koli u Klnu, gdje je dobila i ime to ga nosi i danas, nakon toliko pokoljenja,

premda sa staklenim perlama odavno nema vie nita.

Ovim se staklenim perlama umjesto slovima, brojkama, notama ili drugim grafikim znakovima sluio izumitelj, Bastian Perrot iz Calwa, pomalo udan, ali

pametan i drueljubiv, glazbeni teoretiar. Perrot, koji je, uostalom, za sobom ostavio i raspravu o Procvatu i propasti kontrapunkta, zatekao je kod

uenika u klnskom seminaru ve razmjerno razvijenu naviku igranja: u skraenim formulama svoje znanosti dovikivali bi jedan drugome proizvoljne motive

ili poetke klasinih kompozicija, na to je prozvani morao odgovoriti bilo nastavkom dotinog komada bilo - jo bolje - viim ili niim glasom, odnosno

kontrastnom protutemom, i tako dalje. Bila je to vjeba pamenja i improviziranja kakva je vjerojatno nekada bila slino uvrijeena (makar ne i teoretski

u formulama, nego praktino na embalu, lutnji, flauti ili glasovno) u marljivih uenika glazbe i kontrapunkta u doba Schtza, Pachelbela i Bacha. Bastian

Perrot, poklonik bavljenja runim zanatom, koji je vlastitim rukama sagradio vie glasovira i klavikorda po uzoru na stare, koji je vrlu vjerojatno pripadao

Putnicima na Istok i o kojemu legenda kae da je znao svirati violinu na stari, od 1800. godine zaboravljeni nain, s visoko svinutim lukom i runo reguliranim

strunama, za sebe je konstruirao - po uzoru na naivne djeje naprave s kuglicama za brojenje - okvir s nekuliko tuceta ica na koje su se mogle nanizati

staklene perle u razliitim veliinama, oblicima i bojama. ice su odgovarale notnim crtama, perle vrijednostima nota i tako dalje, pa je iz staklenih

perli tako gradio glazbene citate ili izmiljao teme, mijenjao ih, prenosio, razvijao, preokretao i drugima ih suprotstavljao. to se tie tehnike, to

je dodue bila igrarija, ali se acima svidjela, pa je postala modom koja se oponaala i u Engleskoj, i neko su se vrijeme muzike vjebe izvodile na taj

primitivno-ljupki nain. I, kao to esto biva, jedna trajna i znaajna institucija dobila je tako svoje ime od prolazne i sporedne stvari. Ono to je

poslije nastalo od igre onih seminaraca i od Perrotovih ica s povjeanim perlama, jo i danas nosi u narodu ve uvrijeeno ime: Igra staklenim perlama.

Jedva dva-tri desetljea kasnije Igra je, ini se, meu studentima glazbe izgubila na popularnosti, ali su je zato preuzeli matematiari, i dugo je jedno

od obiljeja u povijesti Igre bilo to to je nju uvijek radije prihvaala i njome se sluila ona znanost koja je upravo doivljavala svoj procvat ili preporod,

te je Igru i dalje razvijala. Matematiari su Igru usavrili do visoke pokretljivosti i sposobnosti pretvaranja u neto uzvieno; ona je stekla neto nalik

na svijest o sebi i svojim mogunostima, a to se zbivalo usporedo s opim razvitkom tadanje kulturne svijesti nakon to je prebrodila veliku krizu i -

kako se izrazio Plinius Ziegenhals - snala se, sa skromnim ponosom, u ulozi kasne kulture koja pripada prilikama kakve su priblino odgovarale kasnoj

antici, odnosno helenistiko-aleksandrinskom razdoblju.

Toliko prema Ziegenhalsu. Nastojat emo sada dovriti svoju skicu povijesti Igre staklenim perlama, te ustvrujemo: preavi od glazbenih u matematike

seminare (promjena koja se jo bre zbivala u Francuskoj i Engleskoj nego u Njemakoj), Igra je bila tako daleko doprla u svome razvoju da su se njome

s pomou posebnih znakova i skraenica mogli izraziti matematiki postupci; Igrai su, uzajamno razvijajui Igru, jedan drugoga posluivali tim apstraktnim

formulama i predstavljali jedan drugome mogunosti i razvojni slijed svoje znanosti. Ta matematiko-astronomska igra formulama zahtijevala je veliku pozornost,

budnost i koncentraciju. Meu matematiarima je ve tada ugled dobrog igraa Igre staklenim perlama mnogo znaio, bio je ravan ugledu vrlo dobra matematiara.

S vremenom su Igru preuzimale i oponaale gotovo sve znanosti, odnosno, primjenjivale je na svoja podruja, kao to je dokazano za klasinu filologiju i

logiku. Analitiko razmatranje glazbenih vrednota bilo je dovelo dotle da su glazbeni tokovi obuhvaani u fizikalno-matematike formule.

Neto malo poslije poela se filologija sluiti tom metodom i mjeriti jezike tvorevine onako kako se u fizici mjere prirodni procesi. To je prihvatila

i znanost o likovnim umjetnostima, gdje je ve iz arhitekture odavno postojao odnos s matematikom. Tako su se meu apstraktnim formulama, dobivenim na

taj nain, poeli otkrivati uvijek novi odnosi, analogije i sukladnosti. Svaka znanost, koja bi svladala ovu igru, stvarala bi u tu svrhu poseban jezik

Igre, sainjen od formula, skraenica i mogunosti kombinacija, a u elitnim krugovima duhovne omladine posvuda su bile omiljene igre sa slijedovima formula

i dijalozima u formulama. Igra nije znaila samo vjebu ili puku razonodu, bio je to sabrani osjeaj pouzdanja u odgoj duha, poglavito u matematiara koji

su se Igrom bavili u isti mah asketski - virtuozno poput sportaa - i s formalnom strogou, te su u tome nalazili uitak koji im je olakavao ve tada

meu ljudima duha dosljedno provoeno odricanje od svjetovnih uitaka i tenji. Igra staklenim perlama imala je velikog udjela u potpunoj pobjedi nad feljtonom

i u iznova probuenoj elji za krajnje egzaktnim vjebama duha, kojoj dugujemo nastanak novoga duhovnog odgoja, samostanski strogog. Svijet se bio promijenio.

Duhovni ivot feljtonistikog razdoblja mogao bi se usporediti s nekom od svoje vrste odroenom biljkom koja se rasula u hipertrofirane izrasline, a korekture

to su slijedile - s podrezivanjem te biljke sve do korijena. Mladi ljudi, koji su se tada htjeli posvetiti duhovnim naukama, nisu time vie mislili obilaenje

visokih kola, na kojima bi im uveni i blagoglagoljivi profesori bez autoriteta nudili ostatke negdanjeg visokog obrazovanja, morali su sad isto tako

strogo i jo stroe i metodinije uiti nego to su nekad morali inenjeri na politehnikumima. Morali su se strmom stazom penjati uzbrdo, morali su u matematici

i aristotelovsko-skolastikim vjebama proiavati i krijepiti svoju mo rasuivanja i uz to se nauiti odricati svih onih dobara to su prije toga nizu

uenih pokoljenja bila vrijedna tenje: odricati se brze i olake novane zarade, ugleda i javnih poasti, novinskih pohvala, brakova sa kerima bankara

i tvomiara, razmaenosti i luksuza u materijalnom ivotu.

Pjesnici s visokim nakladama, Nobelovim nagradama i lijepim ladanjskim kuama, priznati lijenici s odlikovanjima i livriranom poslugom, akademici s bogatim

suprugama i blistavim salonima, kemiari sa savjetnikim namjetenjima u industriji, filozofi s tvornicama podlistaka i zanosnim predavanjima u prepunim

dvoranama s aplauzom i buketima - sve su takve figure iezle i do danas se vie nisu ponovo pojavile. Dakako, bilo je jo mnogo nadarenih mladih ljudi

kojima su takve figure bile uzori kojima se zavidi, ali putovi do javnih poasti, bogatstva, ugleda i luksuza nisu vie vodili kroz predavaonice, seminare

i doktorate, jer su duboko potonula duhovna zvanja u oima svijeta bila pala pod steaj, a to su nadomjestila novim osvajanjem skrueno-fanatine predanosti

duhu. Oni talenti, koji su vie stremili blagostanju i sjaju, morali su okrenuti lea duhovnosti - jer je ona postala neprivlanom - i poi za onim zvanjima

u kojima se zadrala mogunost probitka i zaraivanja novca.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli poblie prikazati kako se duh nakon svoga proiavanja uspio probiti i u dravi. Ubrzo se pokazalo da je samo

nekoliko pokoljenja nehajnog i neodgovorna duhovnog odgoja bilo dovoljno da se osjetno oteti i praktini ivot, pa su znanje i odgovomost bili sve rjei

i u svim viim zanimanjima, i u tehnikima, i tako je njegovanje duha u narodu i u dravi, a poglavito cijelo kolstvo, malo-pomalo prelo u iskljuivu

nadlenost duhovnika. Tako su kole i danas, u gotovo svim zemljama Evrope, ukoliko nisu ostale pod nadzorom Rimske crkve, jo u rukama onih anonimnih

redova koji se popunjavaju iz intelektualne elite. Ma koliko strogost i takozvana oholost te kaste mogu javnom miljenju povremeno biti neugodne, ma koliko

se pojedinci protiv nje bunili, ona i dalje nepokolebljivo prednjai; odrava je i titi ne samo njezin integritet, sposobnost odricanja od svih dobara

i privilegija izuzevi duhovne, nego i odavno ope usvojena spoznaja ili barem pretpostavka o nunosti te stroge kole za odranje civilizacije.

Zna se ili predmnijeva: kad miljenje jednom ne bude isto i budno, a duh vie ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro nee ii ispravno,

tada e se i inenjerovu raunalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada e nastati kaos. Trebalo je, napokon,

prilino vremena dok je svoj put prokrila spoznaja da su i vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike - industriji, trgovini i tako dalje - nuno potrebni

zajedniki temelji duhovnog morala i potenja.

U ono je doba Igri staklenim perlama nedostajalo jo neto, a to je sposobnost svestranosti, izdizanja iznad svih pojedinanih disciplina znanosti. Astronomi,

grecisti, latinisti, skolastici, studenti glazbe, svi su igrali svoju Igru prema pravilima, s mnogo duha, ali je Igra za svaki pojedini fakultet, za svaku

disciplinu i njezine ogranke imala drugi jezik i drugi splet pravila. Trebalo je pol stoljea dok je napravljen prvi korak u premoivanju tih granica.

Razlog takvoj sporosti bio je bez dvojbe vie moralne nego formalne i tehnike naravi: sredstva za mostove bila bi se ve nala, ali kraj toliko strogog

morala novonastale duhovnosti postojao je puritanski zazor od zastranjivanja, od mijeanja disciplina i kategorija, duboka i opravdana plahost i bojazan

od povratka grijesima povrnosti i feljtonizma.

inom jednog pojedinca Igra staklenim perlama privedena je, gotovo jednim jedinim potezom, spoznaji o vlastitim sposobnostima, a time joj je otvorena i

mogunost univerzalnog usavravanja; i opet je povezivanje s glazbom bilo ono to je Igri donijelo taj napredak. Jedan vicarski znanstvenik na polju glazbe,

ujedno fanatini ljubitelj matematike, dao je Igri nov smjer i time mogunost vrhunskog razvitka. Graansko se ime toga velikog ovjeka vie ne da utvrditi,

njegovo vrijeme nije vie poznavalo kult linosti na duhovnom polju, on u povijesti i dalje ivi kao Lusor (isto: Joculator) Basiliensis. Njegov pronalazak,

kao svaki pronalazak, bio je dodue njegovo osobno dostignue i blagodat, ali nikako nije nastao iz neke privatne potrebe i tenje, nego je bio pokrenut

mnogo jaim motorom.

Meu intelektualcima njegova vremena posvuda se osjeala strastvena elja za mogunou iskazivanja novih misaonih sadraja, eznulo se za filozofijom,

za sintezom, osjealo se nedostatnim dotadanje blaenstvo u istoj povuenosti u svojoj disciplini; tu i tamo probio bi pokoji znanstvenik granice svoje

znanosti pokuavajui prodrijeti u openito, sanjalo se o novoj abecedi, o novome znakovnom jeziku kojim bi se mogla obuhvatiti nova duhovna iskustva i

njime se izmjenjivati. O tome naroito podrobno svjedoi napis nekoga pariskog znanstvenika iz toga vremena, pod naslovom Kinesko upozorenje. Zaetnik

toga napisa, kojemu su se mnogi suvremenici rugali kao nekom Don Kihotu, a koji je, uostalom, priznati uenjak na svom podruju - u kineskoj filologiji,

raspravlja o opasnostima s kojima e se suoiti znanost i duhovni odgoj, unato njihovu hrabrom dranju, ako se odreknu pokuaja da izgrade meunarodni

znakovni jezik kojim bi se kao starim kineskim pismom moglo nekako grafiki izraziti i ono najsloenije bez iskljuivanja osobne mate i domiljatosti,

a koji bi svim uenjacima svijeta bio razumljiv. Najznaajniji korak prema ispunjenju toga cilja uinio je Joculator Basiliensis. On je za Igru staklenim

perlama izumio osnovna naela jednog novog jezika, odnosno jezika znakova i formula, u kojemu matematika i glazba imaju jednaki udjel i kojim je mogue

povezati astronomske i glazbene formule i svesti matematiku i glazbu na zajedniki nazivnik. Ako time ni u kojem pogledu i nije dovren razvitak, naoj

je skupoj Igri Neznanac iz Basela u to vrijeme poloio temelje za sve to e potom slijediti u njezinoj povijesti.

Igra staklenim perlama, neko izuzetna zabava as matematiara, as filologa ili glazbenika, stala je sad privlaiti sve vie i vie istinskih intelektualaca

pod svoju vlast. Obraale su joj se mnoge stare akademije, mnoge loe i poglavito drevni Savez putnika na Istok. ak i nekolicina katolikih redova osjetila

je tu novi daak duha i dala se oarati Igrom, pa joj se u nekim benediktinskim samostanima posveivalo toliko panje da je ve tada postalo akutno pitanje,

koje je i kasnije povremeno iskrsavalo, treba li da crkva i kurija zapravo podravaju i podnose Igru ili da je zabrane.

Od velikog djela ovjeka iz Basela naovamo Igra se ubrzo potpuno razvila u ono to je jo danas: pojam svega duhovnoga i nadahnutoga, uzvieni kult, Unio

mystica, mistini savez svih razdvojenih lanova jedne Universitas litterarum. Ona je u naem ivotu preuzela ulogu dijelom umjetnosti, dijelom spekulativne

filozofije, a u vrijeme Plinija Ziegenhalsa, na primjer, esto je nazivana i izrazom koji je potekao jo iz pjesnitva feljtonistike epohe i u kojemu

je u to vrijeme mnogi duh nasluivao cilj svojih tenji: magini teatar.

lako se tada tehniki i opsegom grae Igra staklenim perlama od svojih poetaka razrasla do u beskonano, a po duhovnim zahtjevima spram Igraa postala

velikim umijeem i znanou, u Baselevo joj je vrijeme jo nedostajalo neto bitno. Dotad je, naime, svaka igra znaila nizanje, redanje, grupiranje i

suprotstavljanje koncentriranih predodbi s mnogih podruja misaonog i lijepog, bila je brzo podsjeanje na nadvremenske vrijednosti i oblike, virtuozni

kratak let po carstvima duha. Tek mnogo kasnije, iz duhovnog inventara kolstva, a posebice iz navika i obiaja Putnika na Istok, u Igru je postupno pridoao

pojam kontemplacije. Pokazala se nevolja da oni vjetog pamenja a bez drugih vrlina, igraju spretno i blistavo, te brzim nizanjem bezbrojnih predodbi

mogu preneraziti i zbuniti sudionike. Malo-pomalo takva je virtuoznost dospjela pod strogu zabranu, a kontemplacija je postala vanim sastojkom Igre, za

gledatelje i sluatelje svake igre ak najvanijim. U tome se sastojao obrat protiv religioznosti. Nije vie bilo vano brzom pozornou i izvjebanim

pamenjem intelektualno pratiti slijed ideja i cijeli duhovni mozaik jedne igre, nego se pojavio zahtjev za dubljom i duevnom predanou. Nakon svakog

znaka, to bi ga voa Igre prizvao, u tiini bi i ozbiljno razmatrali njegov sadraj, njegovo izvorite i njegov smisao, i svaki bi suigra tako bio prinuen

da snano i organski zazove svu sadrajnost takva znaka. Tehniku i vjetine u postupku kontemplacije donosili su svi lanovi Reda i drutava Igre staklenim

perlama iz elitnih kola u kojima se umijeu kontemplacije i meditacije posveivala najvea panja. Tako se sprijeilo da se hijeroglifi Igre izrode u

puka slova.

Dotada je, uostalom, Igra staklenim perlama unato svojoj popularnosti meu uenim ljudima bila tek predmet privatna zanimanja. Mogao ju je igrati ovjek

sam, udvoje i s vie igraa, a one naroito duhovite, dobro skladane i uspjele igre povremeno su se, razumije se, biljeile, pa bi se - putujui iz grada

u grad i iz jedne zemlje u drugu - proule, divili bi im se ili ih kritizirali. Ali, tek se sada Igra pomalo poela obogaivati jednom novom ulogom, pretvarajui

se u javnu sveanost. Privatna je Igra i danas svakome dostupna, i naroito se mlai njome marljivo bave. Ali pod nazivom Igra staklenim perlama danas

svatko ponajprije misli ipak na sveane, javne Igre. One se odravaju pod vodstvom malobrojnih, suverenih Metara, koji su u svakoj zemlji podreeni Metru

Igre, Magistru ludi, uz pobono sudjelovanje uzvanika i uz napetu pozornost sluatelja iz svih krajeva svijeta. Mnoge od tih Igara traju danima i tjednima,

i, dok se slavi takva Igra, svi suigrai i sluatelji ive suzdrano i samozatajno, po tonim propisima koji zadiru i u trajanje spavanja, u apsolutnoj

zadubljenosti, nalik strogu isposnikom ivotu to su ga vodili sudionici jedne vjebe svetoga Ignacija.

Tome bi se moglo jo samo malo pridodati. Igra Igara bila se razvila, u izmjeninoj vlasti sad ove sad one znanosti ili umjetnosti, u neku vrstu univerzalnog

jezika koji je Igraima omoguio da osmiljenim znakovima iskazuju vrijednosti i postavljaju ih u meusobne odnose. U sva vremena Igra je bila usko povezana

s glazbom i odvijala se veinom prema glazbenim ili matematikim pravilima. Jedna tema, dvije teme, tri teme bile su utvrene, izvedene, varirane i doivjele

bi posve slinu sudbinu kao tema neke fuge ili koncertnog stavka. Neka je Igra, primjerice, mogla zapoeti zadanom astronomskom konfiguracijom ili temom

jedne od Bachovih fuga ili nekom Leibnizovom reenicom ili stihom iz Upaniada, pa se od takve teme, ve prema namjeri i darovitosti Igraa, probuena

ideja-vodilja mogla ili dalje voditi, ili razraivati ili obogatiti u izrazu pomou aluzija na srodne predodbe.

Dok je poetnik moda bio kadar pomou znakova Igre postavljati paralele izmeu klasine skladbe i formule nekog prirodnog zakona, u znalca i Majstora Igra

je od poetne teme slobodno mogla voditi do neogranienih kombinacija. U jednoj koli Igraa dugo se rado igralo konfrontirajui dvije suprotne teme ili

ideje, vodei jednu uz drugu i jednu protiv druge do konanog harmoninog spajanja, kao to se moe spojiti zakon i sloboda ili pojedinac i zajednica.

Naroito se pazilo da obje teme ili postavke u takvoj Igri budu posve ravnopravno i nepristrano voene, te da se iz teze i antiteze izvede po mogunosti

glatka sinteza. Uope, osim genijalnih izuzetaka, Igre s negativnim ili skeptinim, disharmoninim ishodom nisu bile omiljene i povremeno su ak bile zabranjivane.

To je duboko povezano sa smislom koji je Igra na svom vrhuncu poprimala za Igrae. A to je znailo odabrani simbolski oblik traganja za savrenstvom, neku

vrstu uzviene alkemije, pribliavanje onom u sebi jedinstvenom duhu koji je iznad svih pojmova i mnogostrukosti, dakle Bogu. Kao to su poboni mislioci

preanjih vremena tumaili ivot ljudskih stvorenja samo kao put k Bogu, a mnogostrukost pojavnog svijeta drali dovrenom i domiljenom tek u boanskom

Jedinstvu, tako su figure i formule Igre staklenim perlama gradile, muzicirale i filozofirale na jednom svjetskom jeziku, napajanom iz svih znanosti i

umjetnosti, igrajui sebe u stremljenju ka savrenom, ka istom bitku, prema potpuno ispunjenoj stvarnosti. Realizirati je bio omiljeli izraz u Igraa,

a svoje su injenje osjeali kao put od Postajanja k Bitku, od moguega ka stvarnome. Neka nam se ovdje dopusti da jo jednom podsjetimo na prije navedene

reenice Nikole Kuzanskoga.

U znakovni jezik Igre prihvaeni su, dakako, i izrazi iz kranske teologije, ukoliko su bili klasino oblikovani pa se inilo da pripadaju opim kulturnim

dobrima, tako da je neki od glavnih vjerskih pojmova ili citat iz biblije, kakva reenica nekoga crkvenog oca ili iz latinskog misala mogla jednako lako

i tono biti izraena i prihvaena u Igri kao i kakav geometrijski aksiom ili Mozartova melodija.

Jedva da bi bilo odvie odvano rei: za uski krug istinskih Igraa staklenim perlama Igra je imala priblino jednako znaenje kao sluba Boja, a pri tom

se suzdravala od bilo kakve vlastite teologije.

U borbi za svoje postojanje izmeu neduhovnih svjetskih sila Igrai staklenim perlama i Rimska crkva bili su odvie upueni jedni na druge a da bi se bilo

moglo zahtijevati opredjeljenje za jedno ili drugo, iako bi se za to esto bilo nalo povoda, jer su kod obiju sila intelektualno potenje i istinski poriv

za otrim, jasnim formuliranjem vodili do razilaenja. To se ipak nije nikad provelo. Rim se zadovoljavao time to se spram Igre odnosio as dobronamjernije

as odbojnije, jer su i u bratovtinama i u viem i najviem kleru bili mnogi nadareni pripadnici Igraa. Sama Igra, otkako su postojale javne Igre i Magister

ludi, bila je pod zatitom Reda i Odgojnog poglavarstva, a oni su u odnosima s Rimom vazda nastupali kao suta uljudnost i samo vitetvo. Papa Pio XV,

koji je jo kao kardinal bio dobar i gorljiv Igra staklenim perlama, nije se kao papa zauvijek oprostio od Igre - poput svojih pretea - nego je pokuao

i s njom obraunati; dolo je gotovo dotle da se u to vrijeme katolicima zabrani Igra. Ali papa je umro prije nego to je dolo do toga, a u jednoj mnogo

itanoj biografiji toga nimalo beznaajnog ovjeka prikazuje se njegov odnos spram Igre staklenim perlama kao estoka strast koju je kao papa mogao obuzdati

jo samo u neprijateljskom obliku.

Igra kojom su se prvobitno slobodno bavili pojedinci i drube, iako su je ve odavno prijateljski potpomagale, dakako, i odgojne vlasti, doivjela je svoje

javno ustanovljenje ponajprije u Francuskoj i Engleskoj, a ostale su ih zemlje vrlo brzo slijedile. U svakoj je zemlji imenovana po jedna nadzorna komisija

i vrhovni ravnatelj Igre s naslovom Magister ludi, te su javne Igre pod osobnim vodstvom Metra uzdignute na razinu duhovnih svetkovina.

Magister bi, dakako, kao i svi visoki i najvii duhovni djelatnici, ostao anoniman; osim nekoliko najbliih, nitko mu nije znao vlastita imena. Samo slubenim,

velikim Igrama, za koje je bio nadlean Magister ludi, stajala su na raspolaganju javna i meunarodna sredstva razglaavanja, kao radio i slino.

Uz ravnanje javnim Igrama, Metrova je dunost bilo unapreivanje Igre i kola Igre, a svaki je Magister prije svega morao najstroe bdjeti nad daljnjim

razvojem Igre. Jedino svjetska komisija svih zemalja mogla je odluiti o usvajanju (to se danas jo jedva dogaa) novih znakova i formula u sastojke Igre,

o eventualnim dopunama pravila Igre, o poeljnosti ili izlinosti ukljuivanja novih oblasti. Promatramo li Igru kao neku vrstu svjetskoga duhovnog jezika,

tada sve komisije Igara u pojedinim zemljama - pod vodstvom svojih Metara - zajedno ine jednu akademiju koja nadzire sadraj, daljnje razvie i odravanje

istoe toga jezika. Svaka zemaljska komisija posjeduje arhive Igre, a to znai sveukupne dosad iskuane i prihvaene znakove i kljueve, kojih je broj

odavno postao mnogo veim od broja starih kineskih pismena. Za Igraa Igre staklenim perlama uglavnom je dostatno predznanje to ga je stekao zavrnim

ispitom na nekoj vioj koli uenosti, poglavito, meutim, na nekoj elitnoj koli, ali se preutno pretpostavlja natprosjeno vladanje jednom od vodeih

znanosti ili glazbom. Postati lanom komisije Igara ili, tovie, stei naziv Magister ludi, bio je san gotovo svakog petnaestogodinjaka u elitnim kolama.

Ali, ve bi meu doktorandima samo manji dio ostao ozbiljno postojan u stremljenju da jednom smije aktivno sluiti Igri staklenim perlama i njezinu daljnjem

izgraivanju. Stoga su svi ti Ijubitelji Igre marljivo prouavali vjetine Igre i vjebali se u meditiranju, te su za velikih Igara tvorili onaj najui

krug pobonih i privrenih sudionika koji javnim Igrama daje sveano obiljeje i koji ih titi od toga da se izopae u obian dekorativni in. Za te prave

Igrae i ljubitelje Magister ludi je vladar ili vrhovni sveenik, gotovo neko boanstvo.

Za svakoga samostalnog Igraa, meutim, a ak i za Magistra ludi, Igra staklenim perlama ponajprije znai muziciranje, otprilike u smislu u kojem je Josef

Knecht jedhom govorio o biti klasine glazbe:

Smatramo da je klasina glazba sr i pojam nae kulture, jer je ona njezin najjasniji, najsvojstveniji izraz i oitovanje. Posjedujemo u toj glazbi nasljee

antike i kranstva, duh vedre i hrabre pobonosti, nenadmaivo viteki moral. Jer, moral naposljetku znai svako vrsno oitovanje kulture, uzor ljudskog

ponaanja saet u izraz. Ta izmeu 1500. i 1800. godine stvarana je svakojaka glazba, stilovi i izraajna sredstva bili su najraznolikiji, ali duh - tovie,

moral - svugdje je isti. Ljudsko dranje koje se izraava u klasinoj glazbi uvijek je bilo jednako, ono uvijek poiva na istoj vrsti ivotne spoznaje

i tei k istoj vrsti nadmonosti nad slijepim sluajem. Klasina glazba znai: svijest o traginosti ljudskog postojanja i potvrda ovjekove sudbine, odvanost,

vedrina! Bila to gracioznost nekog menuetta od Hndela ili Couperina ili prenjeno izraavanje uzviene utilnosti kao u mnogih Talijana ili Mozarta, ili

opet tiha, sabrana spremnost na smrt kao u Bacha, uvijek je tu jedno. Unato, jedan prkos spram smrti, neto viteko i neki prizvuk nadljudskog smijeha,

besmrtne vedrine. Tako bi valjalo da zvui i naa Igra staklenim perlama i na cijeli ivot, Djelo i Patnja.

Te je rijei zapisao jedan Knechtov ak. Njima zavravamo razmatranje o Igri staklenim perlama.