HERMANN HESSE Umijee dokolice Kratka proza iz ostav tine

Kada ne bih uistinu bio vrlo radi an ovjek, kako bih uope do ao na ideju da smi ljam hva lospjeve i teorije dokolice. Roeni, genijalni dokoliari takvo to nikada ne ine. Hermann Hesse (1928.) S mojega motri ta, ovi prigodni napisi, koji se svjesno i hotimino slu e onim oblikom neobveznoga avrljanja to ga nazivamo "feljtonom", predstavljaju, kao prvo, tek ne va an dio mojega rada, a kao drugo, ta razigrana, esto ironino obojena prigodniarska oitovanja po meni imaju jedan te isti smisao: borbu protiv onoga to u na oj javnosti nazivam hinjenim optimizmom ... borbu protiv europ-sko-amerike pomodne vjere u s uverenoga, modernoga ovjeka, koji je tako mnogo postigao ... protiv, dodu e, djeje, ali vrlo opasne samodopadnosti bezvjernog i nepromi ljenog ovjeka mase u njegovoj l akomislenosti, na-dmenosti, njegovu nedostatku poniznosti, sumnje i odgovornosti . Ovakve rijei ... nisu upuene ovjeanstvu, ve vremenu, itateljima novina, masi ija o nost, smatram, ne le i u manjku vjere u sebe i vlastitu uzvi enost. esto sam zajedno s openitim upozorenjem na neutemeljenost takve ljudske oholosti takoer neposredno upozoravao na dogaaje iz na e najnovije povijesti, na psihiku nepripremljenost i hva stavu lakomislenost s kojom smo po li u rat, na nesklonost kako naroda tako i poje dinaca da sukrivnju za to tra e kod sebe samih. Hermann Hesse (1932.) Umijee dokolice Poglavlje umjetnike higijene Kako je i duhovni rad sve vi e nalikovao nasilnomu industrijskom pogonu bez tradic ije i ukusa, a znanost i kola jo vi e se trsile li iti nas slobode i osobnosti te nam stanje usiljenog, zadihanog pregnua od malih nogu nametnuti kao ideal, tako je, u z neka druga staromodna umijea, i umijee dokolice sve vi e propadalo, gubilo ugled, padalo u zaborav. Nije da smo u tome ikada bili majstori! Dokoliarenjem razvijeni m do umijea na Zapadu su se uvijek bavili tek bezazleni diletanti. Utoliko je zaudnije -u ovo na e doba kada mnogi eznutljivo pogledavaju prema Istoku i s podosta napora nastoje uloviti trunku radosti iz Shiraza i Bagdada, malo kul ture i tradicije iz Indije i pone to ozbiljnosti i dubine iz Budhinih svetinja - d a malo tko posegne za onim najbli im i poku a ovladati djeliem arolije koju, itajui ori entalne knjige pripovjedaka, osjeamo kako struji iz zdencima rashlaenih dvori ta mau rskih palaa. Za to zapravo toliki meu nama u tim knjigama pripovjedaka nalaze neku neobinu radost i zadovoljstvo, u "Tisuu i jednoj noi", u turskim narodnim pripovijetkama i u sja jnoj "Papagajskoj knjizi", Dekameronu istonjake knji evnosti? Za to je tako istanan i o riginalan mlai pjesnik Paul Ernst u svojoj "Kraljevni Istoka" toliko esto slijedio te stare staze? Zastoje Oscar Wilde u svojoj premorenoj ma ti tako rado bje ao onam o? elimo li biti iskreni i zanemarimo li onih nekoliko znanstvenih orijentalista, morat emo priznati da nam debeli svesci "Tisuu i jedne noi" sadr ajno nisu ravni nij ednoj Grimmovoj bajci i nijednoj srednjovjekovnoj kr anskoj sagi. A ipak ih s u itkom itamo, ubrzo ih zaboravimo da bismo ih zatim s istim zadovoljstvom iznova preitav ali. Kako to? Ta se pojava esto pripisuje lijepoj, razvijenoj pripovjednoj umjetn osti Istoka. No time vjerojatno precjenjujemo svoj estetski sud: jer, ako su rij etki, pravi pripovjedaki talenti na e vlastite knji evnosti u nas tako stra no slabo ci jenjeni, za to bismo trali za strancima? Takoer, nije rije ni o radosnome u ivanju u um jetnosti pripovijedanja, barem ne 11 viiiin o njemu. U biti, za nju openito imamo malo smisla; osim iu:kii'ia sadr aja m i itajui zapravo tra imo samo psiholo ke i sentimentalne podra aje. Pozadina te istonjake umjetnosti, koja nas tako sna no oarava, jest orijentalna tromo st, ona do umijea razvijena dokolica, vje tina kojom se vlada s mjerom ukusa i u nj oj u iva. Arapski pripovjeda na vrhuncu napetosti svoje bajke jo uvijek ima napretek vremena do u najsitnije potankosti opisati purpurni kraljevski ator, vezenu i dr agim kamenjem nakienu podsedli-cu, vrline dervi a ili savr enstva istinskoga mudraca. Prije negoli kraljeviu ili kraljevni i ta dopusti rei, lakim nam potezima doarava ru

menilo i ivahne crte njezinih usana, sjaj i oblik lijepih joj bijelih zuba, dra esn ost smjelo usplamtjela ili srame ljivo oborena pogleda i pokret njegovane, besprij ekorno bijele ruke na kojoj se ru iasti nokti opalnoga sjaja nadmeu s blje tavi-lom pr stenja optoena biserjem. A slu atelj ga ne prekida, on ne zna za nestrpljenje i mod ernu italaku halapljivost, on s jednakom revno u i u itkom slu a o svojstvima nekog star g pustinjaka, o ljubavnim radostima mladia ili o samoubojstvu u nemilost paloga v ezira. Dok itamo, neprestance nas prati osjeaj eznua i zavisti: Ovi ljudi imaju vremena! Vr emena napretek! Oni mogu dan i no potro iti domi ljajui se novim prispodobama za ljepo tu kra-sotice ili podlost zlikovca! A slu atelji, ako je u podne zapoeta pripovijes t do veer tek napola ispriana, mirno pou na poinak, pomole se i zahvalni Alahu utonu u san, jer sutra je novi dan. Oni su milijuna i vremena, koji kao da grabe iz nei scrpna zdenca, pa im gubitak jednog sata i dana i tjedna ne znai mnogo. I dok itam o one beskrajne, isprepletene, udnovate basne i prie, mi i sami postajemo neobino s trpljivi te podlegav i naas velikoj aroliji ne pri eljkujemo kraj - bo ica dokolice dota kla nas je svojim arobnim tapiem. Ono to pokree mnoge od toga silnoga mno tva ljudi, koji odnedavna tako umorni i ispu njeni vjerom ponovno hodoaste kolijevci ovjeanstva padajui pod noge velikomu Konfuci ju i velikomu Lao-Ceu, duboka je e nja za bo anskom dokolicom. to je arolija boga Bakha , kojom nas li ava briga, stoje slatka, 12 omamljiva slast ha i a naspram beskrajno dubokoga mira pustinjaka koji zasjev i na gre benu planine promatra kru enje svoje sjene i pozorno slu ajui du om se predaje stalnom, tihom, opojnom ritmu sunaca i mjeseci u kru enju? Kod nas, na jadnom Zapadu, vrij eme smo rastrgali na male i maju ne komadie od kojih svaki jo vrijedi jednoga novia; n o tamo, ono nerastrgano jo uvijek tee u neprekinutu plimnom valu uta ujui e svijeta, n iscrpno poput morske soli i svjetlosti zvijezda. Strana mi je svaka pomisao da bih na oj industriji i na oj znanosti, koje pro diru oso bnosti, htio dati kakav savjet. Ako industrija i znanost vi e ne trebaju osobnosti , neka ih i nemaju. No mi umjetnici, koji usred velikoga kulturnog bankrota preb ivamo na otoku s jo donekle podno ljivim ivotnim uvjetima, mi moramo nastaviti po tiva ti neke druge zakone. Za nas osobnost nije luksuz, ve uvjet opstojnosti, zrak bez kojega nema ivota, kapital bez kojeg se ne mo e. Pritom pod umjetnicima podrazumij evam sve one koji nu no ele osjeati vlastito ivljenje i rast, biti svjesni temelja sv oje snage i na njima se izgraivati po uroenim zakonima, svoj ivot, dakle, ne svjedoi ti obavljanjem neke podreene djelatnosti ija bit i djelovanje nisu u jednako jasno m i smislenom odnosu s temeljima u kakvom su, kod dobre graevine, svod i zid, kro v i stup. No umjetnicima je oduvijek trebala povremena dokolica, dijelom da bi si protumail i novosteena znanja i iskustva i pustili da ono to u njima podsvjesno radi, sazrij e, a dijelom da bi, nenamjerno se predajui, uvijek iznova bivali sve bli i prirodno mu, bili ponovno djeca, ponovno se osjetili prijateljem i bratom zemlje, biljke, stijene i oblaka. Neva no je stvara li tko slike ili stihove ili tek eli u ivati u s ebi graditelju, pjesniku i stvaratelju, svakomu neminovno uvijek iznova dolaze p redasi. Slikar stoji ispred svje e grundirane slike, osjea da jo nema potrebnu sabra nost i unutarnji poriv te poinje isku avati, kolebati se, usiljeno raditi, da bi na posljetku u bijesu ili tuzi sve bacio, pa osjetiv i se nesposobnim i nedoraslim d inomu zadatku te proklinjuci dan kada posta slikarom on zapre radionicu jalan na svakog ulinog pometaa kojemu dani prolaze u ugodnoj djelatnosti i miru savjesti. P jesnik se zbuni pred zapoetim planom ne nalazei u njemu 13 vi e onu veliinu koju je isprva osjeao, iskri a rijei i stranice, ponovno ih napi e, dos ora i njih baci u vatru, a od onog, stoje neko jasno zrio, sad najednom vidi tek nejasan titraj u maglovitim daljinama, a vlastite mu se strasti i osjeaji najedno m ine triavima, neiskrenima, sluajnima te on od njih bje i isto onako zavidei ulinomu ometau. 1 tako dalje. ivot mnogih umjetnika treinom se, pa i polovicom sastoji od takvih trenutaka. Samo rijetki iznimni ljudi sposobni su stvarati u neprekinutu tijeku gotovo bez stan ke. Tako nastaju naizgled prazne stanke dokolice kojih je vanjski izgled oduvije k izazivao prijezir ili sa aljenje skuenih umova koji ne razumiju umjetnost. Kao to

filistar te ko mo e razumjeti kako golem i silno slo en posao mo e stati u jedan jedini stvaralaki sat, on isto tako ne mo e shvatiti za to jedan toliko a av umjetnik jednostav no ne nastavi slikati, nizati poteze kista i za to u miru ne dovr i svoje slike, za to je, tovi e, tako esto nesposoban za daljnji rad, za to se baca i tone u razmi ljanja i na nekoliko dana ili tjedana zatvara svoju radionicu. I samoga umjetnika svaki p ut iznenade i prevare te stanke i on ponovno upada u iste nevolje i samoga sebe mui sve dok ne shvati da mora po tivati uroene mu zakone i da ga, stoje utje no, jedna ko esto paralizira izobilje kao i umor. U njemu sazrijeva ne to to bi on najradije j o danas pretvorio u vidljivo, lijepo djelo, no ono se ne da, nije jo zrelo, svoje jedino mogue, najljep e rje enje ono u sebi jo nosi kao zagonetku. Ne preostaje, dakle , drugo doli ekanje. Za to ekanje postoje stotine lijepih razonoda, poglavito usavr avanje u poznavanju djela znaajnih prethodnika i suvremenika. Ali nosi li posvuda sa sobom, kao trn u peti, nerije en dramski zadatak, tad je naje e neugodno itati Shakespearea, a mui li i osti li te prvi neuspjeh skice za sliku, Tizian e ti vjerojatno biti lo a utjeha. N apose mladi ljudi, kojima je "mislei umjetnik" ideal, smatraju da e vrijeme oteto od umjetnosti najbolje potro iti razmi ljajui, pa se bez cilja i koristi zapleu u dubo ka mudrovanja, skeptina razmi ljanja i ina melankolina raspolo enja. Ostali, koji se jo nisu prikljuili svetom ratu protiv alkohola, koji i meu samim um jetnicima odnedavna ima sve vi e uspjeha, pronalaze put do mjesta na kojima se toi dobra kapljica. 14 Oni u ivaju moju punu naklonost, jer vino kao pomiritelj, tje i-telj, izvor blagosti i snova otmjenije je i ljep e bo anstvo od onoga u to nas u zadnje vrijeme njegovi b rojni neprijatelji ele uvjeriti. Ali ono nije za svakoga. Voljeti ga umjetniki i m udro, u njem u ivati, a laskavi mu jezik razumjeti u svoj njegovoj nje nosti, za to o vjek, skoro kao i za druge umjetnosti, mora imati prirodnoga dara, a ak i tad mu je potrebno kolovanje i ne slijedi li dobru tradiciju, rijetko e dosegnuti savr enst vo. ak i kada bi bio odabranik, upravo e u neplodna vremena o kojima govorimo, rij etko u d epu imati dovoljno novca za pravo tovanje nekoga bo anstva. I kako da sada izmeu tih dviju opasnosti - rada preko volje i u zlo doba, i u mis li utonule, obeshrabrujue praznine - kako da umjetnik spasi i tijelo i du u? Dru enje, sport, putovanja i slino, razonode su koje u takvim situacijama ne poma u i djelomice u obzir dolaze samo za imune, a u njih se ubrajati nikada nije bila am bicija umjetnika. A i sestrinske umjetnosti obino u zla vremena jedna drugu ostav ljaju na cjedilu: pjesnik koji pati zbog nekog nerije enog zadatka, veoma e rijetko u slikara ili slikar u glazbenika pronai i, svoj mir i ravnote u. Jer u ivati duboko i potpuno umjetnik mo e =; samo u jasna, stvaralaka vremena, dok mu se sada u njegovim i nedaama svaka umjetnost ini ili suhoparnom i blijedom ili pak ; ubitano nadmonom. Povremeno obeshrabrenoga i bespomonoga sat Beethoven a mo e jednako lako dokrajiti kao i ozdraviti. Tu je toka na kojoj mi bolno nedostaje solidnom tradicijom ustaljeno i profinjeno umijee ljenarenja i gdje moja inae bezgre no germanska ud sa zavi u i e njom pogleda a majinskoj Aziji u kojoj je jedna pradavna vje ba uspjela u prividno bezoblino stan je vegetiranja i nerada unijeti neki ritam koji ra lanjuje i oplemenjuje. Mogu bez okoli anja rei da sam mnogo vremena potro io na eksperimentalno bavljenje problemom t oga umijea. Iskustva koja sam pritom stekao moram sauvati za kasniju, posebnu prig odu - neka zasad bude dostatna moja tvrdnja da sam, primjerice, nauio u kritinim s e vremenima me-todino i s velikim u itkom baviti neradom. No da se mogui 15 umjetnici meu itateljima, umjesto da se sami prihvate meto-dinoga ljenarenja, ne bi razoarano odvratili kao od kakva arlatana, dat u jo u nekoliko reenica pregled svoga vlastitoga prvog naukovanja u hramu toga umijea. 1. Jednoga dana, gonjen mranom slutnjom, iz knji nice do-nesoh najpotpunija njemaka izdanja "Tisuu ijedne noi" i "Putovanja Sajida Batthala", stadoh ih itati i nakon p oetnoga kratkog u itka, otprilike nakon jednoga dana, shvatih da su mi obje dosadne . 2. Domi ljajui se razlozima tog neuspjeha, naposljetku spoznah da se u tim knjigama dokraja smije u ivati samo le ei ili sjedei na podu. Uspravni zapadnjaki stolac li ava h svakog djelovanja. Pritom sam, usput, po prvi put postao svjestan potpuno drug

aijega pogleda na prostor i stvari koji ovjek ima iz le eeg polo aja ili unja. 3. Uskoro otkrih da se djelovanje orijentalnog ozraja udvo-struavalo kada bih, umj esto da sam itam, drugima davao da mi itaju (pri emu je nu no da i ita le i ili ui). 4. To sada racionalno bavljenje itanjem uskoro je stvorilo osjeaj rezignirana slu a telja i on me osposobio da nakon kratkog vremena i bez itanja mogu satima mirovat i i svoju pozornost zaokupiti prividnim sitnicama (zakonitostima leta mu ica, ritm ikom estica pra ine ulovljenih u sunanoj zraci, melodikom svjetlosnih valova itd.). To je urodilo sve veom zaueno u nad mno tvom zbivanja i umirujuim, potpunim zaboravom e samoga ime se stjee osnova za blagotvoran i nikada dosadan far niente. Bio je to poetak. Drugi e izabrati neke druge putove da bi iz svjesnog a ivota utonuli u umjetnicima toliko nu ne i te ko ostvarive sate samozaborava. Kada bi ovaj moj poticaj od nekog mo da postojeeg zapadnjakog majstora dokolice izmamio d a progovori o svome sustavu, ispunio bi mi arku elju. (1904.) 16 O putovanju Kada su mi predlo ili da ne to napi em o poeziji putovanja, u prvi mi se mah uinilo pri mamljivim da jednom od srca nagr-dim sve gadosti suvremenog turizma, besmislenu opsjednutost putovanjem kao takvim, moderne, puste hotele, strane gradove poput Interlakena, Engleze i Berlince, unaka em i beskrajno skupi badenski Schwarzwald, odurne velegradane koji u Alpama hoe ivjeti kao kod kue, teniske terene Luzerna, go stioniare, konobare, hotelske obiaje i cijene, patvorena domaa vina i narodne no nje. No, kada jednom zgodom u vlaku izmeu Verone i Padove nekoj njemakoj obitelji ne u skratih svoja zapa anja o toj temi, oni me uljudno i hladno zamoli e da utim; a kad s am drugom zgodom u Luzernu plj usnuo pokvarenog konobara, tada ne bijah zamoljen , ve fiziki prisiljen da nelijepo se urei napustim gostionicu. Od tog doba nauio sam se svladavati. Takoer mi pada na um da sam zapravo na svim svoj im kraim putovanjima bio sasvim z adovoljan i sa svakog puta donio vee ili manje blago. Pa emu onda grditi? O pitanju, kako suvremen ovjek treba putovati, ima mnogo knjiga i knji ica, ali, ko liko znam, ne i dobrih. Kada netko kree na put radi razonode, zapravo bi trebao z nati to ini i za to to ini. Dana nji putujui graanin to ne zna. On putuje jer je ljeti gradu prevrue. Putuje jer se nada da e se promjenom zraka, pogledom na druge kraje ve i ljude odmoriti od naporna posla. On putuje u planine jer ga mori neka nejas na e nja, neshvaena udnja za prirodom, zemljom i raslinjem; putuje u Rim jer je to di o ope kulture. No on putuje uglavnom zato jer putuju i svi njegovi roaci i susjedi , jer se poslije o tome mo e priati i hvastati se, jer je to u modi i jer se poslij e, kod kue, ovjek opet osjea tako ugodno. Sve su to, istina, shvatljivi i estiti motivi. No za to gospodin Krakauer putuje u Berchtesgaden, gospodin Miiller u Graubun-den, gospoa Schilling u Sankt Blasien? Gospodin Krakauer to ini jer ima mnogo poznanika koji takoer uvijek odlaze u Berch tesgaden, gospodin Miiller zna daje Graubiinden daleko od Berlina i da^jfejji mo di, a gospoa je Schilling ula daje zrak u 17 Sankt Blasienu veoma dobar. Sve troje moglo bi zamijeniti svoje putne planove i rute, i ni ta se ne bi promijenilo. Poznanike mo e svugdje imati, novca se mo e svugdje rije iti, a Europa je neizmjerno bogata mjestima s dobrim zrakom. Za to, dakle, upra vo Berchtesgaden? Ili Sankt Blasien? U tom je pogre ka. Putovanje bi uvijek trebal o znaiti do ivljaj, a do ivjeti ne to vrijedno ovjek mo e samo u krajevima s kojima je du no povezan. Povremen lijep izlet, vesela veer u vrtu restorana, vo nja parobrodom p o jezeru nisu po sebi nikakvi do ivljaji, nikakva obogaenja na ega ivota, nikakvi traj nom snagom d elotvorni poticaji. Oni to mogu postati, ali ne za gospodu Krakauer a i Mullera. Mo da za te ljude uope nema mjesta na Zemlji s kojim imaju prisnije odnose. Nema za njih zemlje, obale ili otoka, nema gore, nema staroga grada koji ih privlai snag om slutnje, kojega im prizor ispunja najdra e snove i upoznavanje kojega za njih z nai skupljanje blaga. Usprkos tomu oni bi mogli putovati sretnije i ljep e, kada se ve mora putovati. Prije puta bi se, pa makar samo na zemljovidu, morali barem po vr no upoznati s bitnim znaajkama dr ave i mjesta u koje putuju, te u kojem su odnosu njihov smje taj, konfiguracija tla, klima i narod prema zaviaju putnika i njegovoj

uobiajenoj okolini. A tijekom boravka u stranome mjestu morali bi poku ati u ivjeti se u osobitosti kraja. Morali bi se ne samo u prolazu diviti planinama, vodopadi ma i gradovima kao efektnim prizorima, ve nauiti svakoga od njih na njegovu mjestu prepoznavati kao nu nog, doraslog i stoga lijepog. Tko za to ima dobru volju, lako e sam otkriti jednostavne tajne umijea putovanja. On nee po eljeti u Sirakuzi piti miin-chensko pivo te, dobije li ga uope, jo primijet iti kakoje bljutavo i skupo. On nee putovati u strane zemlje, a da barem donekle ne razumije njihov jezik. Krajolik, ljude, obiaje, kuhinju i vina tuine on nee mjer iti mjerilima svojega zaviaja i eljeti da Venecijanac bude odrje itiji, Napolitanac ti i, stanovnici Berna da su ljubazniji, daje chianti malo slai, Rivijera prohladni ja, a obala laguna strmija. Svoj nain ivota on e poku ati prilagoditi obiajima i znaaj ama mjesta, pa e u Grindelwaldu ustajati rano, a u Rimu kasno itd. A napose e svug dje nastojati pribli iti 18 se narodu i razumjeti ga. On se, dakle, nee kretati u dru tvu meunarodnih putnika, n ee odsjedati u meunarodnim hotelima, ve u gostionicama u kojima su gostioniari i oso blje domai ljudi, ili jo bolje - privatno kod ljudi u ijem e kunome ivotu nai sliku a naroda. Bilo bi neizrecivo smije no kada bi putnik u Africi htio uzjahati na devu u reding otu i cilindru. Ali se smatra sasvim normalnim da se u Zermattu ili Wengenu nose pari ki kostimi, u francuskim gradovima govori njemaki, u Goschenenu pije rajnsko vino, a u Orvietu jedu ista jela kao u Leipzigu. Upita li tu vrstu putnika o Bern skim Alpama, srdito e govoriti o visokim cijenama brdske eljeznice Jungfrau, a nav ede li ih da govore o Siciliji, saznat e da tamo nema grijanih soba, ali da u Taorm ini mo e nai izvrsnu francusku kuhinju. Upita li ih za tamo nji puk i ivot, priat e t o se tamo nose beskrajno smije ne no nje i govori potpuno nerazumljiv dijalekt. Dosta o tome. Ta elio sam govoriti o ljepoti putovanja, a ne o nerazboritosti vein e putnika. Poezija putovanja nije u odmoru od domae jednolinosti, od posla i nedaa, nije u slua jnome susretu s drugim ljudima i promatranju drugih slika. Ona nije ni u zadovol jenju znati elje. Ona je u do ivljaju, to jest u vlastitu obogaenju, u organskome usv ajanju novosteenoga, u porastu na ega razumijevanja za jedinstvo u raznolikosti, za tu veliku preu od Zemlje i ovjeanstva, u ponovnom otkrivanju drevnih istina i zako na u posve novim okolnostima. Tu pripada i ono to bih posebno elio nazvati romantikom putovanja: mnogovrsnost do jmova, neprestano radosno ili tjes-kobno i ekivanje iznenaenja, posebice u itak u ophoe nju s ljudima koji su nam novi i strani. Pogled kojim portir ili konobar odmjera va gosta isti je u Berlinu i u Palermu, no nee zaboraviti pogled retijskoga pastire ta kojega si iznenadio na nekom pa njaku Graubimdena. Nee zaboraviti ni malu obitelj u Pistoji kod koje si jednom zgodom proboravio dva tjedna. Mo da e zaboraviti imena , nee se vi e tono sjeati malih sudbina i briga tih ljudi, no nikada nee zaboraviti k si se u nekom sretnom asu najprije zbli io s djecom, zatim s blijedom enicom, a 19 onda s mu em ili djedom. Jer s njima nisi morao razgovarati o dobro poznatim stvar ima, nisi se morao nadovezivati na stare i zajednike teme, bio si im tako nov i s tran kao i oni tebi i morao si odlo iti konvencionalnost, crpsti iz sebe sama i vr atiti se korijenima vlastita bia kako bi im imao to za rei. S njima si mo da govorio o sitnicama, ali si govorio kao ovjek s ovjekom, opipavajui i ispitujui, sa eljom da donekle naui razumjeti te strane ljude, da osvoji i sa sobom ponese djeli njihova bia i ivota. Tko u stranim krajolicima i gradovima ne tra i samo slavne i uoljive stvari, ve u se bi udi shvatiti i prigrliti onu dublju bit, u njegovu e sjeanju naje e sluajnosti i s ice imati posve osobit sjaj. Kada pomislim na Firencu, prva slika koju vidim nij e katedrala ili stara palaa sinjorije, ve jezerce sa zlatnim ribicama u Giardino B oboli u kojem sam svoga prvoga firentinskog popodneva razgovarao s nekolicinom en a i njihove djece, prvi puta uo firentinski jezik i taj iz mnogih mi knjiga tako poznati grad po prvi puta osjetio kao ne to stvarno i ivo s ime sam mogao razgovarat i i to sam rukama mogao dotaknuti. Katedrala i stara palaa i sve znamenitosti Fire nce nisu mi zbog toga pro-makle, vjerujem da sam ih bolje do ivio i srdanije usvoji o, nego mnogi revni turisti s bedekerom u ruci. Iz niza malih, sporednih do ivljaj

a sve mi se to sklapa u pouzdanu i jedinstvenu cjelinu, pa i ako sam zaboravio p okoju lijepu sliku iz galerije Uffizi, u sjeanju mi ostado e veeri provedene s domaic om u kuhinji i noi to ih probdjeh u malim vinarama razgovarajui s mladiima i mu karcim a. Sjeam se i priljiva krojaa iz predgraa koji je pred svojim kunim vratima na meni k rpao poderane hlae i pritom dr ao vatrene politike govore, pjevu io operne arije i ves ele puke pjesmice. Takve se sitnice nerijetko pretvore u samu sr vrijednih uspomen a. A budui da sam se tamo potukao s mladiem zaljubljenim u gostioniarevu ker, lijepi mi je gradi Zofmgen ostao nezaboravan unato kratkoi mojega boravka od samo dva sat a. Dra esno selo Hammerstein, ju no od badensko-ga Blauena, ne bi mi sa svojim krovo vima i uliicama tako jasno i lijepo ostalo u sjeanju da na njega ne naletjeli jedn e kasne veeri nakon dugoga, nemiloga tumaranja umom. Zakrenuv i 20 iza izboine brijega spazih najednom, sasvim neoekivano, u dolini ispred sebe selo, tiho i usnulo, zbijenih kuica, a iza njega Mjesec na izlasku. Da sam stigao udob nom cestom i kroza nj propje aio, ne bih se vi e niega sjeao. No ovako, u njemu ostadoh tek sat vremena, ali ga za cijeli ivot upamtili kao ubavu, milu sliku. A sa slik om seoca uvam i ivu predod bu o tom cijelom, osebujnom krajobrazu. Tko je ikada u mlaim godinama s malo novca i bez prtljage propje aio dobar komad put a, ovi su mu dojmovi dobro znani. Dobro se pamti no provedena u polju djeteline i li na svje em sijenu, komadi kruha ili sira ispro en u alpskoj pastirskoj kolibi, izn enadan ulazak u gostionicu u kojoj se slavi seosko vjenanje i poziv da se slavlju pridru i . Ne treba, meutim, zbog sluaja zaboraviti bit, zbog romantike poeziju. Prep ustiti se putu da te vodi pouzdav i se u sretan sluaj zacijelo je dobra praksa, no svako putovanje, treba li biti na radost i u dubljemu smislu znaiti do ivljaj, mora imati vrst, odreen sadr aj i smisao. Gre no je i smije no potucati se iz puke dosade i tupe znati elje po zemljama kojih unutra nje bie ovjeku jest i ostaje strano i neprivl ano. Poput prijateljstva ili ljubavi koju ovjek njeguje i za nju se rtvuje, poput k njige koju bri ljivo odabire, kupuje i ita, i svako putovanje radi razonode ili stu dijsko putovanje mora znaiti ljubav, predanost i volju za uenjem. Svrha mu mora bi ti da neku zemlju i narod, grad ili krajobraz uini du evnim blagom putnika, a on s ljubavlju i predano u mora oslu kivati tuinu i ustrajno pronicati u tajnu njezina bia. Imuni kobasiar, koji iz hva-stavosti i pogre noga poimanja obrazovanosti odlazi u Pa riz i Rim nema ni ta od toga. No tko je u nizu dugih, uzavrelih mladalakih godina u sebi nosio e nju za Alpama ili morem ili starim talijanskim gradovima i napokon je dva pri tedio ne to vremena i novaca za putovanje, taj e svaki miljokaz i svaki sunani , ru ama penjaicama obrasli samostanski zid i svaki snje ni vrh i morski predio tuine sa stra u prigrliti i ne pu tati od sebe prije negoli je razumio jezik tih stvari, pr ije nego mu je mrtvilo o ivjelo i muk progovorio. On e u jednome danu imati neizmje rno vi e do ivljaja i u itaka, negoli pomodni putnik u nekoliko 21

godina, i za cijeli e ivot ponijeti bogatstvo radosti i razumijevanja i sretnog za sienja. Tko ne mora tedjeti novac i vrijeme, a putuje rado, nagonska bi mu potreba morala biti da one zemlje, u kojima nasluuje zanimljivosti za svoje oko i srce, usvaja dio po dio i u polaganom uenju i u ivanju osvaja djeli svijeta, da u mnogim zemljama pusti korijenje i s istoka i zapada skuplja kamenje za lijepu zgradu cjelovitog razumijevanja Zemlje i njezina ivota. Meni je jasno da se veina na ih dana njih turista sastoji iz umornih graana koji ne ude ni za im drugim doli da na trenutak oute osvje avajuu i utje nu blizinu prirodnoga ivo a. O "prirodi" oni rado govore gajei prema njoj neku dijelom plahu, dijelom pokro viteljsku ljubav. No gdje ju tra e i koliki ju pronalaze? Vrlo je ra irena zabluda da treba samo otputovati na neko lijepo mjesto da bi se b ilo bli e "prirodi" i okusilo njezinu snagu i utjehu. Ta jasno je da itelju velegra da, koji bje i od vrelih ulica, svje ina i istoa morskoga ili planinskoga zraka mora in iti dobro. Time se on zadovolji. Osjeti se svje ijim, dublje di e, bolje spava i zah valan se vraa domu vjerujui daje stvarno u ivao u "prirodi" i da ju je upio. On ne z na daje od nje primio i razumio tek ono najpovr nije, najnebitnije, a daje ono naj bolje ostavio zapretano na putu. On ne zna gledati, tra iti, putovati. Potpuno je pogre no uvjerenje daje mnogo jednostavnije i lak e u sebe primiti djeli vi

carske ili Tirola, Sjevernoga mora ili Schwarzwalda, nego stei solidnu predod bu o Firenci ili Sie-ni. Ljudi, kojima je od Firence u sjeanju ostao tek toranj palae V ecchio i kupola katedrale, takoer e sa Schlierseea ponijeti tek obrise Wendelstein a, a iz Luzerna sliku Pilatusa i magliastu modrinu jezera da bi nakon samo nekoli ko tjedana pravim du evnim bogatstvima oskudijevali isto kao i prije. Priroda se ov jeku isto onako malo prostire pod noge kao i kultura i umjetnost i upravo od ne ko lovana graanina iziskuje beskrajnu po rtvovnost prije negoli mu se otkrije i preda. Lijepo je eljeznicom ili po tanskom koijom putovati preko Gottharda, Brennera ili Si mplona i lijepo je putovati Rivijerom 22 od Genove do Livorna ili brodom od Venecije do Chioggie. No od takvih dojmova ri jetko kada ostane pouzdan trag. Samo su iznimno profinjeni ljudi istananih osjeaja sposobni letimice, u prolazu, uoiti znaajke nekoga veeg krajolika i sauvati ih. Vein i ostane tek openit dojam morskoga zraka, modrine vode i obrisa obala, a i on usk oro izblijedi poput sjeanja na kazali nu sliku. Tako je gotovo sa svim sudionicima u omiljenim dru tvenim putovanjima Sredozemljem. ovjek ne mora htjeti sve vidjeti i poznavati. Tko je temeljito prokrstario dvjema planinama i dolinama vicarskih Alpa, bolje poznaje vicarsku od onoga koji je u is to vrijeme s putnom kartom za kru no putovanje obi ao cijelu zemlju. Bio sam valjda pet puta u Luzernu i Vitznauu, a da Vierwaldstattersko jezero jo uvijek nisam bio intimno shvatio sve dok na njemu ne provedoh sedam samotnih dana u amcu na vesla , dok ne zaoh u svaku uvalu i ne isku ah svaku perspektivu. Otada mi ono pripada, o tada u bilo kojem asu mogu bez slika i zemljovida nepogre ivo zamisliti svaki njego v djeli i iznova voljeti i u ivati u obliku i vegetaciji obala, izgledu i visini pl anina, svakom selu s crkvenim zvonikom i pristani tem, u bojama i odrazima vode u svako doba dana. Na temelju tih osjetimo jasnih predod aba mogao sam zatim razumje ti i tamo nje ljude, razlikovati i razumjeti pona anje i dijalekte obalnih sela, tip ina lica i prezimena, karakter i povijest pojedinih gradia i kantona. A venecijanska laguna, usprkos mojoj velikoj ljubavi prema tom gradu, bila bi mi jo i danas neobian, udnovat, neshvatljiv kuriozitet, da nisam jednom zgodom, umora n od tupoga buljenja, osam dana i noi dijelio barku, kruh i krevet nekog ribara s Tor-cella. Veslao sam uz otoke, s mre om u ruci gacao muljevitim sprudovima, upoz navao vodu, biljni i ivotinjski svijet lagune, disao i promatrao njezin osobit zr ak. Otada mije bliska i prisna. Tih osam dana mo da sam mogao upotrijebiti za Tizi ana i Vero-nesea, no u toj sam ribarskoj barci sa zlatnosmeim trokutastim jedrom nauio bolje razumijevati Tiziana i Veronesa, nego u Akademiji i Du devoj palai. I ne samo tih nekoliko slika, nego i cijela Venecija sad mi vi e nije tek lijepa i tje skobna zagonetka, 23 II ve mnogo ljep a zbilja koja mi pripada i na koju imam pravo kao osoba koja ju razum ije. Od pasivna promatranja zlatno utoga sunanog predveerja i bezbri na, lagodna udisanja l akog, istog planinskog zraka pa do intimna razumijevanja prirode i krajobraza dal ek je jo put. Predivno je lijeno i spokojno satima le kariti ispru en na toploj sunano j livadi. No cjelovit i stoput dublji i plemenitiji jest u itak onoga kojemu je ta livada, s potokom i gorom, jo ikom i vrlet-nim planinskim visovima prisan, dobro poznat komad zemlje. Iz takva komadia tla i itati njegove zakone, prozreti nu nost nje gova oblikovanja i vegetacije i osjetiti njihovu vezu s povije u, temperamentom, nai nom gradnje i govora i no njom domaega naroda, to iziskuje ljubav, predanost, vje bu. No takvi se napori isplate. U zemlji koju si s mnogo truda i ljubavi upoznao i usvojio, svaka livada i svaka hrid na kojoj otpoine odaje ti sve svoje tajne krije pei te snagama koje drugima ne daje. Ka ete da ne mo e ba svatko krpicu zemlje, na kojoj ivi jedan tjedan, prouavati kao geo log, povjesniar, dijalektolog, botaniar i ekonomist. Naravno da ne. Stvar je u osj eaju, ne u poznavanju imena. Znanost jo nikoga nije usreila. Tko, meutim, osjea potre bu da ne ini prazne korake, da se neprestano uti ivim dijelom cjeline, utkanim u zb ivanja svijeta, taj brzo poinje primjeivati sve ono posebno, izvorno, samobitno. O n e posvuda u zemlji, drveu, planinskim oblicima, ivotinjama i ljudima neke zemlje

osjetiti ono zajedniko i tomu se prikloniti umjesto da tri za sluajnostima. Uvidjet e da se to zajedniko i tipino oituje i u najnje nijem cvijetu, u najistananijim nijan ama boje zraka, u najsitnijim razlikama narjeja, graevinskih oblika, pukih plesova i pjesama, i ve prema prirodnoj sklonosti neka e mu puka po alica ili miris li a, crkve i zvonik ili kakav siu an rijedak cvjeti postati formulom kojom jezgrovito i pouzdan o mo e obuhvatiti itavu bit nekog krajobraza. A takve se formule ne zaboravljaju. Dosta o tome. Jo bih samo htio rei da ne vjerujem u neku posebnu "nadarenost za pu tovanje" o kojoj se esto govori. Ljudi kojima na putovanjima strane stvari na brz i ugodan nain postaju bliske i koji znaju zapa ati sve stoje izvorno i vrijedno, 24 to su isti oni koji su u ivotu openito spoznali smisao i znaju slijediti svoju zvi jezdu. Sna na e nja za vrelima ivota, udnja da se osjete prisnima i sjedinjenima sa svi m to ivi, stvara i stasa, njihov je klju za tajne svijeta za kojima oni po udno i rad osno tragaju ne samo na putovanjima u daleke zemlje, ve isto tako i u ritmu svako dnevna ivota i do ivljaja. (1904.) Pokuar Grbavi stari pokuar, bez kojega ne mogu ni zamisliti Sokolsku ulicu, na gradi i svo je djea tvo, bija e zagonetan ovjek o ijoj su starosti i pro losti kolala tek mutna naga ja. Kako ve desecima godina nije imao ni graanskoga imena, ve na i oevi ne nazivahu ga nikada drukije doli mitskim imenom Brenta Brenta Periprah. Premda je na a kua bila prostrana, lijepa i gospodska, stajala je samo desetak kora ka od jednoga mranoga zakutka u koji su se slijevale neke od najjadnijih siroma kih uliica. Kada bi izbio tifus, to se uvijek tamo dogaalo; kad bi se usred noi prolom ila pijana graja i kletva, a gradski policajci, polako i boja ljivo, stizali u par u, to je opet bilo tamo. Ako se dogodilo ubojstvo ili kakva druga strahota, i ta da je to bilo tamo. A Sokolska ulica, naju a i najmranija od sviju, posebno me oarav ala i sna no privlaila, premda su je od vrha do dna nastavali sve sami neprijatelji . U njoj su stanovali ak i neki najstra niji meu njima. Valja znati da su u Gerbesau u od pamtivijeka vladali razdor i krvava zavada izmeu uenika klasine i puke kole, a j a, naravno, bijah klasiar. U onoj mranoj uliici esto su me gaali kamenjem, a nerijetk o sam znao zaraditi i gadan udarac u glavu i lea, ali ga i zadati i time se ponos iti. Osobito sam postolarovu siniu i dvama mesarovim dugonjama malo e e pokazivao zube , a oni su bili protivnici od imena i znaaja. Tom, dakle, zlohudom uliicom kretao se Brenta Brenta kad god bi sa svojim malim l imenim kolicima stigao u Gerbesau, a to je bilo esto. Brenta je zapravo bio samo robustan patuljak dugih i pomalo iskrivljenih udova i priglupo lukavih oiju, odje ven 25 otrcano, a opet s nekom ironinom uljudno u. Od vjenoga guranja kolica lea mu se pogrbi , a hod postade trapav i te ak. Nikada se nije znalo ima li bradu ili ne, jer uvij ek je izgledao kao prije tjedan dana obrijan. Onom se zloudnom uliicom kretao tako sigurno kao da je u njoj roen, a mo da je i bio, premda smo ga oduvijek smatrali s trancem. Zalazio je u one visoke mrane kue s niskim vratima, pojavljivao na nekom od visokih prozora, zatim nestajao u vla nim, crnim, knvudavim hodnicima te doviki vao, priao i dobacivao psovke u sve prizemne i podrumske prozore. Rukovao se sa s vim onim ostarjelim, lijenim, prljavim mu karcima, udvarao se prostim, ra upanim, zap u tenim enetinama i poimence poznavao hrpu drske, bune, plavokose djeice. Penjao se i spu tao, ulazio i izlazio, a u odjei, kretnjama i govoru imao jak lokalni vonj mran oga polusvijeta koji me ugodnom jezom privlaio, ali mi usprkos bliskom susjedstvu ipak ostajao neobino stran i nedokuiv. Mi prijatelji stajali bismo na kraju ulice, ekali da se pokuar pojavi i svaki puta za njim u svim tonalitetima dobacivali stari borbeni pokli: Brenta Brenta Peripr ah! Naje e bi mirno produ io prijezirno nam se cerei; no katkada bi oslu kujui zastao, grapnu glavu okrenuo prema nama opako nas gledajui te, suzdr avajui bijes, lagano za vukao ruku u duboki d ep svoga kaputa inei tako vrlo podmuklu i prijeteu gestu. Taj pogled i ta kretnja iroke smee ruke bili su krivi to sam vi e puta usnio Brentu B rentu. Snovi su, pak, bili krivi to sam na staroga pokuara esto mislio, bojao ga se i prema njemu gajio neki udan, tajanstven odnos o kojem on, dakako, ni ta nije zna o. Naime, ti su snovi uvijek imali ne to uzbudljivo jezovito i ti tali me poput more

. as sam vidio Brentu Brentu kako pose e u svoj duboki d ep i vadi duge o tre no eve, a j a, kao prikovan, ne miem se s mjesta dok mi se u smrtnome strahu je i kosa na glavi . as bih ga vidio gdje odvratno naceren u svojim limenim kolicima gura sve moje p rijatelje, dok bih ja, ukoen od straha, ekao kada e i mene epati. A kada bi se starac vratio, opet su mi na pamet padale sve te stra ne i uzbudljive stvari. No, unato svemu stajao sam s ostalima na uglu ulice, dobacivao mu nadimk e i smijao mu se dok je 26 posezao u d ep i svoje neobrijano, bezbojno lice razvlaio u grimasu. Pritom me pota jice morila neista savjest i ne bih se, dokle god je bio u blizini, nipo to usudio sam proi Sokolskom ulicom, pa ni usred bijela dana. Vraajui se iz posjeta jednom prijateljskom i gostoljubivom upnom dvoru, hodao sam d ubokom, lijepom jelovom umom grabei krupnim koracima, jer ve se spu tala veer, a pred sobom sam imao jo dobrih sat i pol hoda. Na cestu je ve padao mrak, a ionako tamna uma sve se vi e i neugodnije zgu njavala dok su se gore, na visokim jelama jo arile ko se zrake rumenoga sutona. esto sam pogledavao uvis, as da bih u ivao u mekoj svjetlo sti ugodnih boja, as tra ei utjehu, jer u tihoj, dubokoj umi brzi je sumrak tjeskobno pritiskao moje srce od jedanaest ljeta. Ja zasigurno nisam bio kukavica, bar mi to tada nitko neka njeno ne bi smio rei. Ovdje, meutim, nije bilo neprijatelja ni v idljive opasnosti - tek sumrak i udan plaviast koloplet sjena u dubini ume. Nedalek o od ovoga mjesta, nizdol prema Ernstmiihlu, neko se zbilo ubojstvo. Ptice se vraahu u gnijezda; postade tiho, veoma tiho, a na cesti, osim mene, ne b ija e ive du e. Trudio sam se, tko bi ga znao za to, hodati to ti e i svaki puta bih se u la io udariv i u kakav korijen i stvoriv i buku. Tako mije hod bivao sve sporiji umjes to br i, a misli postupno posve odlutale u svijet bajki. Mislio sam na Ribecala' i na "Tri umska patuljka" i na onoga stoje poginuo na pje akome putu za Ernstmiihl. U tom trenutku zau se tiho zujanje. Zastadoh oslu kujui -ponovno se zau zzzz - to je moralo biti na cesti iza mene. Ni ta se nije vidjelo, jer se u meuvremenu skoro pot puno smrailo. To su kola, pomislim, te ih odluim priekati. Jer, povest e me. Poku avao sam se prisjetiti iji bi konji u ovo doba mogli tuda prolaziti. Ali ne, nije se u o topot konja, ve su, sudei po zvuku, to morala biti runa kolica, a upravo su se ta ko sporo pribli avala. Doista, runa kolica! ekao sam. Vjerojatno su to bila mljekars ka kolica, mo da s liitzinger koga imanja. U svakom sluaju 1 Riibezahl, gorski vilenjak iz njemake narodne prie koji zadirkuje putnike i zavo di ih na pogre an put. (prim. prev.) morala su se kretati prema Gerbesauu jer prije njega na putu nije bilo drugoga m jesta. ekao sam. Tad ugledam kolica, malenu uvis izgraenu kutiju na dva kotaa, a iza nje u hodu pog rbljena ovjeka. Za to se uope tako u asno duboko saginjao? Mora da su kolica te ka. I napokon, evo ga. "Dobra veer", doviknem. Ljepljiv glas ka ljucajui odzdravi. ovjek odgurne kolica dva, tri koraka dalje, pa zastane kraj mene. Isuse! - pa to je Brenta Brenta Periprah! Na trenutak me promotri, pa upita: "Za Gerbesau?" zatim produ i, ja uz njega. I tako pola sata - nas dvojica jedan do dr ugoga kroz gluhu no. Nije progovorio ni rije, ve bi se svako malo u sebi nasmijao, tiho, iskreno i zlurado. I svaki put, taj me pakosni, suludi smijeh pro imao do sr i . Htio sam ne to rei, ubrzati hod. No nisam mogao. Na posljetku s mukom protisnuh p ar rijei. "Stoje u tim kolicima?" upitah nesigurnim glasom. Izgovorio sam to vrlo uljudno i plaho - onom istom Brenti Brenti kojem sam se stotinama puta na ulici rugao. P okuar zastane, opet se nasmije, protrlja ruke, naceri mi se pa iroku desnicu polak o zavue u d ep kaputa. Bila je to ona zlobna i ru na kretnja koju sam toliko puta vid io a znaenje joj poznavao iz snova - vaenje dugih no eva! Poput oajnika dadoh se u takav bijeg da je mrana uma jeala i ne prestadoh trati prije negoli upla en i zadihan ne cim-nuh zvonce na oevoj kui. Takav je bio Brenta Brenta Periprah. Od tog doba, od djeaka sam postao mu karac, gr adi nam se takoer razvio, ali ne i pro-ljep ao, a ak se i u Sokolskoj ulici to ta promi enilo. No, stari pokuar jo uvijek dolazi, zaviruje u podrumske prozore, zalazi u v la ne hodnike, udvara se zapu tenim enama i po imenu pozna svu onu silnu musavu plavo kosu djeicu. Izgledom se postarao, ali se nije mnogo promijenio, a meni je neobina pomisao da e ga jednom, mo da, i moja vlastita djeca saekivati na uglu Sokolske uli

ce dovikujui mu njegove stare nadimke. (1904.) 28 Raritet Prije vi e desetljea neki je mladi njemaki pjesnik napisao svoju prvu knji icu. Bilo j e to slatkasto, lagano, nepromi ljeno nabadanje blijedih ljubavnih rima, bez forme i bez mnogo smisla. Tko je to itao, osjeao je tek plaho strujanje nje noga proljetn og da ka, a u sjeni propupalih bokora nazirao mlaahnu djevu u hodu. Bila je plavoko sa, nje na, u bijelo odjevena i etala u predveerje svijetlom proljetnom umom - i to j e sve to se o njoj ulo. Pjesniku se to inilo dostatnim, a kako nije bio bez sredstava, on odva no zapoe star u, tragikominu borbu za javnost. est slavnih i nekoliko manjih nakladnika tom su o d i ekivanja napaenomu mladcu svi odreda uljudno odbijajui vratili uredno napisani ru kopis. Njihova vrlo tura pisma ostala su nam sauvana i stilom se bitno ne razlikuj u od odgovora kakve su u slinim prigodama uobiajili slati dana nji nakladnici, no sv a su pisana rukom i oito nisu izvaena iz neke unaprijed stvorene zalihe. Razdra en i umoran od neprihvaanja, dade si pjesnik o vlastitu tro ku tiskati stihove u etiri stotine primjeraka. Omalena knji ica obuhvaa trideset i devet stranica u fr ancuskome duo-dec formatu, ukoriena u vrst, crvenosme, na hrptu ne to grublji papir. Trideset primjeraka darovao je autor prijateljima. Dvije stotine primjeraka dao je nekom knji aru na prodaju, da bi tih dvjesto primjeraka uskoro izgorjelo u veli kome po aru skladi ta. Ostatak naklade, sto i sedamdeset primjeraka, pjesnik je zadr a o za sebe, no ne zna se to se s njima dogodilo. To je djelce bilo mrtvoroene, a pje snik je, vjerojatno u prvom redu iz razloga ekonomske prirode, na odreeno vrijeme posve odustao od daljnjih poetskih poku aja. No, nekih sedam godina kasnije sluajno e otkriti na koji se nain kao po pagi stvaraj u uspje ne komedije. Marljivo je prionuo na posao i, imajui sree, otada je svake god ine isporuivao po jednu komediju, tono i pouzdano kao kakav dobar tvorniar. Kazali ta su bila puna, u izlozima su stajala tiskana izdanja komedija, snimljeni prizori s pozornice i portreti autora. Sada je bio slavan, ali je odustao od ponovnoga izdavanja svojih mladalakih pjesama, vjerojatno jer ih se stidio. Umro je u cvije tu 29 mu evnosti, a kada mu je poslije smrti objavljena kratka autobiografija preuzeta i z knji evne ostav tine, itatelji se za njom pomami e. I tek je iz autobiografije svijet saznao za postojanje onih zagubljenih mladalakih publikacija. U meuvremenu su one silne komedije iza le iz mode i vi e se ne izvode. Knji ka izdanja nalaze se hrpimice i po svakoj cijeni, naje e u antikvarijatima kao konvoluti. No on aj sve i njegova prvijenca od kojega je mo da - pae vjerojatno - sauvano jo samo tride primjeraka to ih je autor svojedobno darovao, sada je prvorazredna rijetkost koj u kolekcionari suhim zlatom plaaju i neumorno tra e. Ta se knji ica svakoga dana poja vljuje u popisima tra enih knjiga; samo je etiri puta osvanula u antikvarijatu i sv aki puta meu ljubiteljima rasplamsala estoku borbu telegramima. Jer, sjedne strane , ona ipak nosi slavno ime, njegov je prvijenac, a povrh toga, tiskana je u vlas titoj nakladi. No, profinjenijim ljubiteljima knji evnosti takoer je zanimljivo i d irljivo da od jednoga tako slavnoga i kao pricer hladnoga kazali nog rutinera posje duju sve i sentimentalne mladalake lirike. Ukratko, ta se stvarica sa stra u tra i, a njezin besprijekoran, neobrezan primjerak s matra se neprocjenjivim, poglavito otkako su se i neki ameriki kolekcionari dali u potragu. To je skrenulo pozornost i znanstvenicima, pa sad o toj rijetkoj knji i ci postoje ve dvije disertacije od kojihju jedna rasvjetljava s jezine, druga s ps iholo ke strane. Njezin faksimilski pretisak u ezdeset i pet primjeraka, koji se ne smije ponovno objavljivati, odavno je razgrabljen, a u asopisima za bibliofile o bjavljeni su ve deseci lanaka i bilje aka. Osobito se spori o tome gdje je moglo zav r iti onih sto i sedamdeset primjeraka koji su izbjegli po ar. Je li ih autor uni tio, izgubio ili prodao? Ne zna se; njegovi nasljednici ive u inozemstvu i ne pokazuj u nikakvo zanimanje. Danas kolekcionari zajedan primjerak nude mnogo vi e nego za toliko rijetko prvo izdanje "Zelenoga Hemncha". Osvane li sluajno negdje onih spo rnih sto i sedamdeset primjeraka i ne uni ti li ih neki kolekcionar en bloc, slavn a e knji ica postati bezvrijedna i u najboljem sluaju tek se zgodimice, ovla i s iron

ijom spominjati uz neke druge smije ne anegdote iz povijesti biblio-filstva. (1905.) 30 Rujansko jutro na Bodenskome jezeru Ponovno poe e, ve poetkom rujna, maglovita jutra. Prvih dana bijahu tjeskobna, tmurna i alobna, dok je jo ivjelo sjeanje na blistavu modrinu i smekastu jutarnju rumen kas noga ljeta. Izgledala su hladno, tupo, neveselo, prerano jesenski i budila one p rve, dijelom nelagodne, dijelom eznutljive misli na toplinu sobe, sjaj svjetiljak a, klupicu uz pe u polumraku, peene jabuke i kolovrat, misli koje svake godine pre rano dolaze donosei prvu jesensku jezu prije no to ju veseli i areni tjedni berbe v oa i gro a ponovno raspr e i pretvore u misaon, topao osjeaj berbe i spokoja. No, sad su se ljudi ponovno sviknuli na jezerske magle i posve im je normalno da se sunce ne vidi prije podneva. A tko za to ima oi, zahvalno i pozorno u iva u tim sivim jutrima s njihovom finom, kao koprenom zastrtom igrom svjetla, s njihovim bojama jezera poput kovine i stakla i nepredvidljivim prostornim opsjenama koje se esto doimaju poput uda, bajki i arobnih snova. Jezero vi e nema druge obale, ve se razlijeva, iroko kao more, u neke nestvarne srebrnaste daljine. A i s ove strane , obrisi i boje vide se tek iz neposredne blizine, dok se podalje sve rasplinjav a u sivilu od oblaka, koprene, izmaglice i vla na svjetla. Ozbiljni, samotni, mark antni vr ci topola plivaju tromo poput blijedih sjenovitih otoka u maglovitu zraku , barke, neujne poput duhova, nestvarnim plove visinama iznad zaparenih voda, a i z nevidljivih sela i majura prigu eni zvui zvona, kukurijekanje pijetlova, lave pasa dopiru kroz vla nu hladnou kao iz nekih nedosti nih, dalekih predjela. Kada je jutros zapuhao lagan sjeverac, nataknuo sam visoko, usko trokutasto jedr o na svoj ami, nabio si lulu i kroz maglu lagano zaplovio jezerom. Sunce je vjeroja tno ve bilo iznad brda jer se ranojutarnje olovno sivilo jezerske povr ine polako p retvaralo u bistru srebrnu boju, gotovo kao na blijedoj mjeseini. Na inae tako pri jateljski bliskima, razlistanim ili a em obraslim obalama ni ta se nije vidjelo, a ne majui kompasa, kao da sam jedrio sasvim nepoznatim, beskrajnim vodama i morima ob laka, pa ak nisam mogao nainiti niti nikakvu procjenu brzine svoje 31 plovidbe. No, nakon nekog vremena prouio sam dubinu, a kako nisam na ao dno, spusti o sam plutajuu strunu s mamcem za tuke na 20 metara dubine te ju stao za sobom lag ano vui. Tako sam, skutren na kormilarskome sjedalu, plovio mo da jedan sat bez prestanka u bjelkastoj magli. Bilo je prohladno. Lijeva ruka, kojom sam dr ao u e jedra, ukoila se i utrnula, i bijah ljut na sebe to ne ponesoh rukavice. A onda se predah tlapn jama. Razmi ljah o udnome rodbinskom ubojstvu koje se, u vrijeme koncila u Konstanz u, zbilo u dvorcu moga seoceta Gaienhofena i zbog raznih me okolnosti zanimalo, mi ljah na ono cijelo, neobino, burno vrijeme u kojemu je na a tiha obala jezera bila sredi tem svijeta i kulture i popri tem velikih povijesnih osobnih sudbina. Zabavlj alo me i veselilo te dobro mi znane, a sad u maglama skrivene obale naseljavati slikama onih davno i ezlih ljudi, njihovim sudbinama i strastima. Zbog nasljedstva barun ubija svoga brata, nasluuju se odnosi s dalekim zemljama, a iz Konstanza, p repunog uglednih gostiju, pompe i luksuza, zavodljivo blistaju dra i prebogate kul ture ... Najednom me trgne naglo, o tro zujanje dok sam se jo u ma ti trudio zamisliti odore i oru ja ju nonjemakih baruna i njihovih romanskih gostiju s poetka 15. stoljea. U hipu se svim ulima vratim u javu; u uzbuenju od lovake sree zgrabim kotur, oprezno trgnem i osjetim na udici sna nu ribu kako se oajniki opire. Lagano pote ui izvuem na povr in ijepu tuku pa ju spustim u mre u. Zatim ponovno ustro zabacim dok se ulovljena riba bijesno praakala u kutiji. Pritom sam morao pustiti kormilo, pa se amac zanio, a i znenadan udar vjetra prasnu mi deblenjakom i u tavim jedrom oko u iju. Nesiguran u pr avac, prepustio sam vjetru puno jedro i sve veom brzinom plovio ravno sve dok ne ugledah sjenovite obrise malena poluotoka i na njemu stara orahova stabla. Iz si vkasto zamagljenih vinograda to se nejasno nazi-rahu, s vremena na vrijeme ulo se pra tanje pu aka vinogradskih uvara. Spustili jedro i polako zaveslah prema obali jer sve topliji zrak sna no minsa e na skoru ki u. Stadoh tra iti najbli e pristani te, ubrzo a naoh i dok sam izvlaio amac na obalu i raspitivao se o imenu toga malenoga thurga uskoga sela, poe ki a isprva nekako nevoljko sipiti, a zatim sve jae i sve obilnije

pljus tat i. 32 ak i da se, sudei po naznakama, toga popodneva nije moglo oekivati razvedravanje, p ljusak i kratko izgnanstvo u nepoznatu seosku krmu uope me ne bi rastu ili. Ja ionak o ni ta ne dr im do takozvanoga "lijepog vremena", jer svakoje vrijeme lijepo, otvor i li ovjek oi i du u; a jedna od mojih omiljenih izletnikih radosti jest i to da me v rijeme iznenada potjera u zakutke i meu ljude koje nikada ne bih potra io ni vidio. Uvijek je neobino, a vrlo esto i veoma zabavno na koji tren ili sat kao nenajavlj en gost sjediti u tuoj sobi kod neznanaca, vidjeti djeli jednostavna ivota i na tre nutak se zagledati u lica koja nikada prije nisi vidio, koja ti esto uas postanu p risna i nezaboravna, a koja mo da nikada vi e ne ugleda . Bilo je prohladno u polumranoj krmi, vani je sve jae plju- tala ki a i u potocima tekla niz prozorska stakla. Vino, naravno - neizbje ni "tirolac", bilo je oajno trpko i od njega me podilazila hladnoa. Za velikim jelovim stolom sjedio je jedan jedini gost, neki upavi stari ribar zlovoljna lica kakvo ve imaju pijanci, a pred njim a ica rakije. Nisam se tomu ba obradovao. Na posljetku ponem itati juera nje Steckbornske novine - o sastanku povjerenstva za pro irenje kupali ta, izvje e s riblje tr nice, o po aru u jedno taglju, stanju okota, skorom poskupljenju eera itd. Ki ilo je sve glasnije nekom ilav m i neumoljivom uporno u, s estim promjenama ritma koji je u sebi imao ne to jednako u zbudljivo koliko i neutje no. Malo je nedostajalo pa da izgubim onu od kue ponesenu jutarnju vedrinu to ju je lov na tuku jo uveao. I dok sam punio lulu, uo sam da gost ioniar onoga zlovoljnoga starca oslovljava imenom Jakobeli, a na zvuk toga imena na um su mi padale svakojake pripovijesti. O Jakobeliju sam ve mnogo puta slu ao. B io je ribar iz Thurgaua, u narodu poznat nadaleko i na iroko, udak i pijanac, s naz nakama ludosti i neobino sretnom rukom u ribolovu. Govorilo se da nepogre ivo pozna je sve vremenske zakonitosti i kalendar, a mo da i razna druga umijea koja svatko n e razumije. to sam starca du e promatrao, bio sam sve uvjereniji da je to taj Jakob eli. Dobacili mu nekoliko primjedaba o vremenu, ovom neobino vruem ljetu, o ranim rujanskim maglama i izgledima za mlado vino. 33 Jakobeli me neko vrijeme pustio govoriti, ozbiljno me tra ei pogledom i naka ljavajui se. A onda najednom, odgurnuv i a icu u stranu, on velikodu nom kretnjom to tra i pozorno t odmahnu rukom poput kakva drevna proroka i poe govoriti. "Ovo ljeto", ree, "svakako je, dragi gospodine, bilo posebno ljeto, i ni ta neu rei, ali e se ve vidjeti to uskoro dolazi. Dragi gospodine. Puno oraha i lje njaka, to don osi o tru zimu, a puno bukovog i hrastovog ira donosi veliku hladnou. Takoer se ka e: Kad za sv. Dominika suho je i vrelo, Zimi e nam selo dugo biti bijelo. Tako doista i jest. No to jo ne znai mnogo. Meutim, idua godina, razmislimo li o ono me to govorim, bit e gladna godina, vrela godina. Plodovi i voe spr it e se i usahnuti , isto tako trava i krumpir, ah e biti puno tre anja. " "Kako to?" upitah. On prijezirno odmahnu rukom. "Kao to ka em, cijenjeni gospodine. Idua e godina biti sunana godina, a Sunce je dobar gospodar, no previ e suh i vreo. A zatim e i zimajo vi e zahladnjeti. Kao to se dogodilo prije tristo godina kada se R ajna i ispod povr ine ledila, a djeca se u kolijevka-ma smrzavala." Uslijedilo je jo nekoliko pjesmica o vremenu, koje sam na alost zaboravio, a zatim me diskretno poku ao potaknuti da ga poastim jo jednom rakijicom: poku aj sam ljubazn o preuo. Sad se, meutim, stade aliti na maglu i hladnou, lo ulov ribe i bolove u ruka ma i nogama ponovno skreui pozornost na blagotvorno djelovanje rakije koja ovjeka z grije. Tako ju i narui, a ja, popu tajui njegovu moleivu pogledu, napokon obeah platit i. Tu se on oraspolo i, pa voljan razgovora primaknu stolac bli e meni i stade pripo vijedati vesele zgode, ponajvi e o stra nim pijanevanjima ili fantastinim ribarskim po hodima. Najbolja je bila ova: jednom zgodom u Hornu na Zellerskom jezeru prodao je ribe, pa sav novac odmah zapio. Kada se htio ponovno otisnuti, bio je toliko nakresan da ga obalni carinici ne htjedo e pustiti u amac, jer on nikada nije bio d obar na vesla, a jezero se burkalo i pjenilo. On se svejedno otisnu, poku a dio pu ta preveslati, a onda, umoran, utonu u amac i zaspa. A kad se probudio, 34 ami mu se upravo pribli avao steckbornskomu pristani tu kamo je i elio stii. Ali jo b

od toga! Sluajno je, za to u pijanu stanju nije mario, struna ostala plutati u vod i, pa kad ju je sad htio izvui, morao se svoj silom uprijeti jer je na njoj visje la tuka od gotovo sedam kila. Ribu je, naravno, odmah prodao, pa se i idue noi moga o nakresati. Kazao sam Jakobeliju da zgode te vrste nisu ba najljep e i daje on ipak malo presta r za takve nepodop tine. Tad on ponovno velianstvenim pokretom ispru i ruku prema men i, pogladi se po bradi i stade opet govoriti knji evnim njemakim. (Zgode je bio isp ripovjedio u dijalektu.) "Za ribolov, dragi gospodine, potrebna je srea, i samo srea. Mo ete triput ploviti n a jedra, kupovati srebrne mamce za tuke i sline smicalice, ali ni ta ne poma e. Netko drugi mo e biti pijan kao majka i vi e e upecati. Naime, jedan ima sree, drugi je nema . Va no je biti roen pod sretnom zvijezdom, shvaate me?" Shvaao sam. No kad me pogledao s nekom izazovnom nadmoi elei da ga poastim jo jednom akijom, suoio se s mojom neumoljivo u. Neko vrijeme neprijateljski je utio pijuckajui na tlo, a onda, okrenut prema krmaru, stade praviti zajedljive aluzije. "Ne to ti p uno stranaca svraa u zadnje vrijeme - hm -strana gospoda, da - hm. Prije smo tu b ili svoji - naravno, svoji smo bili. Ak' se tako nastavi, ti bi jo mogao postati hotelijer. Zna , za ovakvu stranu gospodu, i tako finu. Hotelijer, tu se jo i da za raditi -" I tako dalje. Taj mije ton iz nekih drugih ribarskih krmi bio stra no poznat i nima lo mi se nije svialo to su se gostioniar, a jo vi e njegov sin, toliko naka ljavali i s sprezali smijeh, a u mene gledali kao le inari. Najednom mi se uini kao da e pljusak popustiti. Stoga upitam koliko sam du an, na brzinu platim, ali ne ostavim napojn icu i izaem iz negostoljubive krme uz uljudan pozdrav na koji mi om uope ne uzvrati e . Umjesto toga, i prije nego su se vrata zatvorila, iza mene se prolomi zloban s mijeh. Najradije bih se bio vratio i tim prostacima skresao u brk to mislim, ili ba za inat sjeo za stol. No, tad se sjetih jedne veeri u Baselu, kada sam zajedno s dvojicom prijatelja toliko 35 kinjio nekog bezazlenog gosta iz Berlina daje s gaenjem iza ao iz "na e" krme. Stoga p osramljeno dadoh dvojici ribara za pravo. A u isti mi mah pade na pamet da sam s am protiv trojice. I tako sam, polako, odjedrio natrag, stigao kui pokisao ne to iz a podneva, pa pred svoju ve pomalo zabrinutu enu istresao ulovljenu tuku, do ivljaje toga jutra i vremenska proro tva starog Jakobelija. (1905.) Zimsko blje tavilo etiri je noi i tri dana skoro bez prestanka padao snijeg, dobar, sitan, trajan sni jeg, a zadnje se noi smrznuo poput stakla. Tko nije svakoga dana pred vratima meo i razgrtao, na ao se zarobljen te se morao latiti budaka da bi oslobodio kuni ulaz , podrumska vrata i prozore. To se mnogima u selu dogodilo, pa se gunajui prihvati e posla pred svojim kuama, navukav i duboke izme i rukavice, a vrat i u i omotav i vuneni m alovima. Oni smireni radovali su se to je veliki snijeg stigao prije mraza i za ti tio im ugro enu zimsku sjetvu. Ali i ovdje kao i drugdje smireni su veoma u manjin i, pa je veina plaljivo proklinjala preo tru zimu, ljudi su jedini pred drugima rauna li svoje tete i pripovijedali jezovite prie o slinim ljutim zimama. No, u cijelome selu jedva da su bila dva ili tri ovjeka kojima ovaj udesni dan nije govorio o bri gama i nevoljama, ve kudikamo vi e o radostima, blje tavilu i Bo joj ljepoti. Tko godje mogao, ostajao je u kui i staji, a tko je morao van, glavu je i du u zamatao u top le rupce, a svojoj e nji nije dopu tao ii drugim putom, osim onim to vodi natrag do nap u tene klupice uz pe na kojoj se izmeu zelenih kaljevih ploa arila podgrjevna ploa od ijevana eljeza. A ipak, dan je bio takav da ljude iz grada nijedan slikar ne bi u to uvjerio, mnogo radosniji, modriji i blje taviji od najljep ega dana kasnoga ljet a. Nebo se, isto i modro, prostiralo u beskrajne daljine, ume su snivale pod debel im snijegom, planine bljeskale poput munje ili svjetlucale crvenkastim sjajem, i li se pak ogrtale u duge, bajkovito modre sjene, a izmeu svega, 36 staklasto zeleno, le alo jejo nezamrznuto jezero, izbliza zrcalno svijetlo, a u dal jini tamnomodro i crno, opkoljeno blje tavim snje nobijelim jezicima kopna na kojima nije bilo niega tamnoga osim tankih, smrznutih nizova ogoljelih topola. A zrakom i beskrajnim nebom, hvastavo i razuzdano rojila se zastra ujua svjetlost odbijajui s

e u snje nome blje tavilu od svakog bre-1 uljka i pa njaka, od svakog kamena, bivajui dv aput jaa. U ', neprekinutim valovima svjetlucala je iznad bijelih povr ina, arila se i zlatom rubila ume i udaljene planine, u dijamantnim i dugi-, nim bojama bljesk ala zrakom poput tanke munje, poivala do mile volje na utoj trsci i u zelenim jeze rskim uvalama na drugoj obali, ak je i sve sjene inila blagima, plaviasto mekima i neznatnima, kao da se toga blje tavoga dana i posljednji kutak koji se jo opire mor a svjetlo u pro eti i zasititi. Za takvih je dana nemogue vjerovati da e ikada zanoati, no kad se napokon ipak spusti mrak, divno je promatrati kako se sav taj blje tavo odva ni sjaj polagano predaje, posustaje i tra i neki veo, mada nakon takvih dana ni ti sama no, ako je bez mjeseca, nikada nije posve tamna. Takvi snje ni dani i zato su toliko dugi jer nas isto zimsko nebo i nesputano svjetlo pretvara u djecu, pa tako jo jednom gledamo Zemlju u blje tavilu stvaranja i jo jednom bez svijesti o vre menu ivimo kao djeca koju svaki trenutak iznova iznenauje i koja ne oekuju kraj. Ta ko je bilo i sa mnom kad sam potkraj toga dana, vraajui se s dugoga pje aenja, pri iz lasku iz ve mrane ume ugledao svoje selo u rumenilu sutona. Pohodio sam britko hlad ne, slobodne visove s kojih sam promatrao nizove bre uljaka, ume, oranice, jezera i daleke svijetle vrhove Alpa, lutao sam mrtvom ti mom zimsko plaviastih uma u kojima , osim pla ljivih uzdisaja ote alih stabala, nije glasa bilo za uti. U planinskoj umi uhodio sam crvenu, opreznu a ipak drsku lisicu, a u trskom obrasloj movari oslu kiv ao tamne divlje patke, vi e od sata trao za crnom unom, a na duboko zametenom obronk u bre uljka nai ao na malen le smrznute uto-voljke. Na povla tenu mjestu, izmeu crvenih orova, promatrao sam blje tavi iroki vrh Glarnischa, na dvostrukoj se vunenoj podst avi svojih zimskih hlaa sklizao niz padinu i cijeloga dana ni ive du e nisam sreo. 37 Umoran i radostan vraao sam se kui dok se vani sve br e spu tao mrak. Noge su se ve pom alo koile, i bio sam dobrano gladan, no zadovoljan. Danas je bio dobar dan, ist, d ivan, nezaboravan koji vrijedi kao stotinu napola pro ivljenih i zaboravljenih dan a. A u sumrak, snje nom, blijedo svjetlucavom cestom kretalo se ispred mene ne to to poku ah sustii. Na udaljenosti od mo da jo stotinu metara razaznah djeaka koji je na gl avi nosio preveliku oevu vunenu kapu, a u ruci prazno vjedro. J ba u trenutku kada sam ga jasno mogao vidjeti, zauh i njegovu pjesmu. Neko vrijeme uzaludno poku avah odgonetnuti to pjeva, jer se zbog hladnoe vrlo brzo kretao, pa do mene dopirahu t ek pojedini tonovi. Zatim prioh bli e i otada se neopazice zadr ali iza njega. urio je , s lijevom rukom duboko u d epu, i esto se spoticao na hrapavoj i grbavo zamrznuto j cesti. No bez prestanka je pjevao, etvrt sata, pola sata, mo da i du e, sve dok ne stigosmo u selo i on nestade u prvoj, ve mranoj ulici. Uvijek sam morao razmi ljati i prisjeati se koju je to pjesmu mali an pjevao. Zvuala je kao prava veernja pjesma z a taj dan, kao pjesma iz nezaboravno bogatoga, pa ipak dalekoga i ve pomalo mutno ga djetinjstva. Djeak pjevajui nije izgovarao rijei, ve samo la -li - lo, no to je u vijek bila ona ista melodija, tek neznatno izmijenjena, svaki puta malo drugaija, la li - la lo, no melodija je bila toliko poznata, toliko uobiajena da sam ju i ja morao potiho pjevu iti. Pjesmu nisam poznavao. Mo da je ipak bila neka zaboravlje na djeja melodija. Ne vjerujem. Za takvih izletnikih dana ovjek uje mnogo tonova i v idi mnogo stvari koje mu se uine esto uvenima i esto vienima i od davnina dobro pozna tima, a da ih ipak nikada nije ni uo ni vidio. (1905.) Prva pustolovina Neobino je kako se do ivljaji od ovjeka mogu otuiti i nestati! itave godine s tisuama o ivljaja mogu i eznuti. Cesto gledam djecu kako tre u kolu i ne mislim na vlastito kol vanje, gledam gimnazijalce i jedva se jo sjetim da sam to i ja 38 bio. Gledam strojare kako odlaze u svoje radionice, a vjetro-gonjasti pisari u s voje urede, i posve sam zaboravio da sam neko i a tako i ao i nosio plavu bluzu i pisarsku kutu s ula tenim laktovima. U knji ari promatram neobine zbirice pjesama osam naestogodi njaka, objavljene u nakladi Pierson u Dresde-nu, i vi e ne razmi ljam o tom e da sam i ja neko pisao takve stihove i nasjeo ba tom istom lovcu na autore. I tako sve dok u nekom trenu, u etnji ili vo nji vlakom ili besanom nonom asu ne iskr sne cijeli jedan zaboravljeni dio ivota i uka e mi se, jarko osvijetljen, kao kakav kazali ni prizor sa svim sitnicama, svim imenima i mjestima, zvucima i mirisima. To mi se dogodilo pro le noi. Vratio mi se do ivljaj za koji sam svojedobno bio sigur

an da ga nikada neu zaboraviti, a koji mi je, ipak, godinama netragom pao u zabor av. Isto kao to izgubimo knjigu ili perorez, pa nam isprva nedostaje, a onda ga j ednoga dana ugledamo u ladici meu starudijama i on je opet tu i ponovno je na . Bilo mije osamnaest godina i zavr avao sam bravarski nauk. Odnedavno mije bilo jas no da u toj struci neu daleko dogurati te odluih jo jednom promijeniti zanimanje. D ok se ne uka e prilika da to priopim ocu, ostao sam u bravariji obavljajui posao nap ola mrzovoljno, napola veselo, kao netko tko je ve dao otkaz svjestan da svi puto vi samo njega ekaju. Imali smo tada u radionici volontera kojega je resila iznimna vrlina daje bio u srodstvu s imunom damom iz susjedstva. Ta dama, mlada udovica nekog tvorniara, sta novala je u omanjoj vili, posjedovala elegantna kola i jahaega konja i slovila ka o gizdava i ekscentrina jer nije sudjelovala u kolektivnom ispijanju kave, ve umje sto toga jahala, pecala, uzgajala tulipane i dr ala bernardince. O njoj su govoril i sa zavi u i ogorenjem, napose otkad se saznalo daje u Stuttgartu i Miinchenu, kamo je esto odlazila, znala biti vrlo dru tvena. Otkad je njezin neak ili brati kod nas volontirao, to udo ve je triput bilo u na oj ra dionici, pozdravilo svoga roaka i razgledalo na e strojeve. Svaki je puta izgledala prekrasno i na 39 mene ostavljala sna an dojam dok bi u otmjenoj haljini prolazila aavom prostorijom i znati eljna pogleda postavljala smije na pitanja, visoka svijetloplava ena lica tako svje eg i naivnog kao u djevojice. Stajali smo tamo u svojim masnim bravarskim blu zama garavih ruku i lica, s osjeajem kao da nam je kraljevna do la u posjet. Ono to smo svaki puta naknadno uvidjeli nikako se nije slagalo s na im socijaldemokratski m nazorima. Jednoga dana u vrijeme u ine prie mi volonter i ree: "Hoe li u nedjelju sa mnom k mojo j teti? Pozvala te je." "Pozvala? uj, ne zbijaj sa mnom glupe ale, jer u ti nabiti nos u kabao s vodom." No , bio je ozbiljan. Pozvala me je u nedjelju naveer. Kui smo se mogli vratiti vlako m u deset, a ako bismo du e ostali, mo da bi nam dala koiju. Ophoditi se s vlasnicom luksuzne koije, gospodaricom jednoga sluge, dviju slu avki, koija a i vrtlara, po mome je tada njem shvaanju bilo upravo besramno. No to mi je pa lo na pamet tek nakon to sam ve odavno po urio prihvatiti poziv raspitujui seje li mo je uto nedjeljno odijelo dovoljno dobro. Do subote sam od silnoga uzbuenja i sree trkarao uokolo kao muha bez glave. A onda me uhvatio strah. to da tamo ka em, kako da se vladam, kako da s njom razgovaram? M oje odijelo, kojim sam se oduvijek ponosio, najednom je imalo toliko nabora i mr lja, a svi su mi ovratnici na rubovima bili pohabani. Osim toga, i moj je e ir bio star i pohaban, sve se to nije moglo kompenzirati trima mojim najrasko nijim odjev nim predmetima - parom kao igla iljatih gle njaa, blistavo crvenom, polusvilenom kra vatom i cvikerom s poniklanim okvirima. U nedjelju naveer krenuo sam s volonterom pje ice u Sett-lingen, bolestan od uzbuenj a i zbunjenosti. Ugledav i vilu, stali smo uz ogradu ispred inozemnih borova i empr esa, dok se lave pasa mije ao sa zvukom zvonca na ulaznim vratima. Sluga nas je uve o u kuu, utke, odnosei se prema nama s omalova avanjem, jedva dopu tajui da se obranim d krupnih bernardinaca koji su me poku avali epati za hlae. U strahu pogledah svoje r uke koje mjesecima nisu bile tako pedantno iste. Veer uoi, pola sam ih sata prao pe trolejem i sapunom. 40 Dama nas je primila u salonu odjevena u jednostavnu, svijetlo-plavu ljetnu oprav u. Pru ila nam je ruku ponudiv i da sjednemo. "Veera e", ree, "zaas biti spremna." "Jeste li kratkovidni?" upita me. "Pomalo." "Znate, taj vam cviker uope ne stoji." Skinem ga, tutnem u d ep i prkosno pogledam. "A i socijalac ste?", nastavi. "Mislite socijaldemokrat? Da, naravno." "A za to?" "Iz uvjerenja." "Aha. Ali kravata vam je doista zgodna. No, idemo jesti. Vas dvojica ste valjda do li gladni?"

U susjednoj sobi bila su postavljena tri kuvera. Tamo, suprotno mome oekivanju, o sim triju a a nije bilo niega to bi me zbunilo. Juha od mozga, bubre njak, povre, salat i kolai, sve su to bila jela koja sam znao jesti, a da se ne osramotim. Vino je domaica sama toila. Tijekom objeda razgovarala je gotovo samo s volonterom, a kako su me ukusna jela i vino fino zaposlili, uskoro osjetih ugodu, pa i stanovitu s igurnost. Nakon objeda vinske su nam a e prenesene u salon, a kada su mi ponudili finu cigaru i na moje uenje pripalili na crvenoj i zlatno utoj svijei, moja se ugoda pretvorila u milinu. Sada sam se odva io i pogledati damu, a bila je toliko profinjena i lije pa da se s ponosom osjetih prenesenim u bla ena prostranstva otmjena svijeta o koj emu sam iz nekih romana i feljtona stekao eznutljivu i neodreenu predod bu. Zapodjenuli smo vrlo iv razgovor, a ja, postav i vrlo smion, odva ih se na aliti primje dbama koje je madam nainila u vezi sa socijaldemokracijom i crvenom kravatom. "Im ate potpuno pravo.", ree smije ei se. "Samo vi ostanite pri svome uvjerenju. No, kra vatu biste trebali vezivati manje ukoso. Vidite, ovako " Stala je preda me, nagnula se, objema rukama uzela moju kravatu i stala ju popra vljati. Tad najednom s u asom osjetim kako dva prsta zavlai u procjep moje ko ulje la gano mi dotiui prsa. A kada ju zaprepa teno pogledah, ona me jo jednom dotaknu s oba prsta netremice me gledajui u oi. 41 K vragu, pomislih i srce mi stade tui, a ona malo ustuknu glumei da promatra krava tu. No, umjesto toga, ponovno me promotri, ozbiljno i temeljito, i nekoliko puta lagano kimnu glavom. "'Mogao bi iz gornje vanjske sobe donijeti kutiju s igricama", ree svome neaku koj i je prelistavao asopis. "Da, budi tako dobar." On ode, a ona mi se pribli i, polako, irom otvorenih oiju. "Zna ..." apnu mi meko, "... drag si." Pritom mi se unese u lice i usne nam se spoji e, neujno i arko, a onda opet, pa jo je dnom. Zagrlili ju i privih uza se, tu visoku lijepu damu, i to tako sna no da ju j e moralo zaboljeti. Ali ona je ponovno tra ila moja usta i dok me ljubila, oi joj s e navla i e i zablista e djevojakim sjajem. Volonter se vratio s igricama, pa smo sjeli i kockali za prali-ne. Ponovno je iva hno razgovarala i pri svakom se bacanju alila, no ja ne izustih ni rijei i te ko dis ah. Povremeno joj je ruka zalazila ispod stola, poigravala se s mojom rukom ili mi poivala na koljenu. Oko deset sati izjavi volonter da nam je vrijeme poi. "I vi biste ve po li?" upita me ona i pogleda. Neiskusan u ljubavnim stvarimapromuc ah daje, valjda, vrijeme, pa ustadoh. "Pa, kad je tako ..." uzviknu ona, a volonter krenu. Slijedio sam ga prema vrati ma, i ba kad je prekoraio prag, ona me trgnu za ruku i jo jednom privue. Na izlasku mi do apnu: "Budi spretan, uj, budi spretan." Ni to nisam razumio. Oprostili smo se i otrali prema postaji. Kupismo karte, a volonter ue u vlak. No m eni sada nije trebalo dru tvo. Popeh se samo na prvu stubu, a kada prometnik zvizn u, ja saskoih i ostadoh. Bila je ve mrkla no. Omamljen i tu an vraao sam se kui dugom cestom, uljajui se kao lopov kraj njezina vrta i ograde. Otmjena me dama voljela! Preda mnom se prostirahu zemlje udesa, a kada sluajno u d epu napipah pomklani cviker, bacih ga u grabu kraj puta. Idue je nedjelje volonter opet bio pozvan na ruak, no ne i ja. Vi e nije dolazila u radionicu. 42 Tijekom tri mjeseca esto sam odlazio u Settlingen, nedjeljom ili kasno naveer, osl u kivao uz ogradu, uljao se oko vrta, slu ao lave bernardinaca i um vjetra u kro njama i ozemnih stabala, gledao svjetlo u sobama mislei: Mo da me jednom ugleda; ta ona me voli. Jednom sam iz kue zauo klavirsku glazbu, meku i lelujavu, i le ei uza zid zapla kao. No nikada me vi e sluga nije uveo u kuu i branio od pasa, i nikada vi e njezina ruka nije dotakla moju ruku ni njezine usne moje usne. To mi se jo samo u snu nekoliko puta dogodilo, u snu. U kasnu jesen napustio sam bravariju, zauvijek svukao pla vu bluzu i otisnuo se daleko u neki drugi grad. (1905.)

Besane noi U sitne sate le i u postelji, a san ne ide na oi. Ulica je tiha, u vrtovima s vremen a na vrijeme povjetarac dotakne stabla. Negdje laje pas; ulicom u daljini prolaz e kola. uje ih jasno, po lelujavu zvuku prepoznaje da su na oprugama, u mislima ih slijedi , zakrenu za ugao, najednom ubrzaju, a u urbano se kotrljanje uskoro rasplin e u veliku ti inu. A onda, kasni prolaznik. Hoda brzo, korak mu udno odjekuje u pus toj ulici. Zastane, otkljua vrata, zatvori ih za sobom, a onda opet zavlada muk. Ponovno i jo jednom u sobu dopru zvui mrvice ivota, sve rjee, sve ti e, a onda nastupe sati kada je sve umorno, a svaki i najti i povjetarac i najsitnije zrnce buke to se kruni ispod tapete biva glasno i mono i u tebi budi ula. I nema sna. Samo ti umor na oi i misli spusti tanak veo, u uhu slu a um neprekidna kolanja krvi, u bolnoj glav i slu a siu ni, grozniavi ivot, a u ilama osjea ravnomjeran, a ipak zbunjuju ritam Ni ta ti ne poma e prevrtanje s boka na bok, ustajanje i ponovno lijeganje. To je je dan od onih sati kada nikako ne mo e od sebe pobjei. Tobom sad gospodare misli i pok reti tvoje udi i tvoga sjeanja, a nema dru tva da ih, kao obino, razgovorom odagna . Tk ivi u tuini, u sjeanje mu dolaze kua i vrt iz njegova zaviaja i djetinjstvo i ume u ojima je pro ivio svoje 43 najslobodnije i najnezaboravnije djeake dane, sobe i stubi ta u kojima su odjekivale njegove djeake igre, i slike roditelja, nekako stranih, ozbiljnih i ostarjelih, s ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u oima. On pru a ruku uzalud tra ei uzvraenu desn icu, no preplavi ga plima tuge i samoe, a neki drugi likovi to izranjaju u zbunjen osti i ozbiljnosti toga asa gotovo nas sve rastu uju. Tko nije u mladim danima svoj im najbli ima katkad zagorao ivot, odbio ljubav i prezreo njihovu dobrohotnost? Tko nije prkosno i oholo propustio neku sreu koja mu se nudila, tko nije bar jednom p ovrijedio tue ili svoje dostojanstvo ili uvrijedio prijatelje nepromi ljenom rijeju, neispunjenim obeanjem, ru nim i uvredljivim pokretom? Oni sad pred tobom stoje i m irnim te oima u ti ini udno promatraju, a tebe je sram pred njima i sram te je pred sobom. Pada ti na pamet koliko si samo noi u tom istom krevetu bezbri no prospavao izmeu da na punih pokreta, buke i razonode, i kako si nezamislivo davno, kao danas, bio s am svoj utljivi, nena minkani zabavlja. ivio si intenzivno, u to si vrijeme neizmjern o mnogo vidio, razgovarao, slu ao, smijao se, a sada, kao da se nikada nije dogodi lo, sve ti je to strano i od tebe se otuuje, a plavi su ti nebeski svodovi tvoga djetinjstva, davno zaboravljene slike tvoga zaviaja i glasovi davno pokojnih stra hovito bliski i prisutni. San je jedan od najdivnijih darova prirode, prijatelj i utoi te, arobnjak i tihi tje i telj, i ao mi je iz dubine du e svakoga tko se, patei od dugih nesanica, nauio zadovo ljiti s pola sata grozniava drijeme a. Ne bih, ipak, mogao voljeti ovjeka za kog zna m da u ivotu nije imao neprospavanih noi; to bi morala biti neka djeji ista, neiskva rena du a. U ovom na em u urbanom, opojnom ivotu zastra ujue je malo trenutaka kada du a postaje svj sna sebe same, kada se ivot ula i ivot duha povlai, a du a raskriljena stoji pred zrca lom sjeanja i savjesti. To se zbiva, mo da, kada do ivimo veliku bol, mo da uz majin oda r, uz bolesniku postelju mo da, ili na kraju du ega usamljenog putovanja u prvim sati ma povratka, no uvijek je praeno smetnjama i sjetama. U tom je vrijednost probdje venih noi. Samo se tada bez silnih vanjskih potresa 44 du a mo e izraziti, bilo kroz uenje ili strah, osudu ili tugu. Du evni ivot koji vodimo ijekom dana nikada nije toliko ist; na a ula u njem sna no sudjeluju, razum se namee pr idodajui osjeajima i trunku glasa osude, finu. dra usporedbe i finu, razornu dra ale. No du a utonula u snohvaticu ne opire se, pa u toj ovisnosti i potlaenosti koje tr aju danima i mjesecima, pro ivi pola ivota sve dok ne kucne njezin as i u jednoj tje skobnoj, besanoj noi ne zbaci okove i svekolikom nas puninom svoga samovoljnoga iv ota iznenadi ili u asne. Dobro nam je s vremena na vrijeme primijetiti da na ivot ni je samo oblik, da u sebi nosimo mo otpornu na sve vanjske utjecaje i nepotkupljiv u, da u nama progovaraju glasovi nad kojima nemamo vlast. Tko doista ne to jest i posjeduje neku vrstu vjere, rado se pokorava tim glasovima i iz takvih trenutaka izlazi produbljena pogleda. Htio bih rei pokoju i o nesanici kao bolesti, mada je to mo da suvi no, jer vjerojatn

o svi koji od nje pate dobro znaju to elim rei. No, mo da e ipak rado proitati napisan ono to im je poznato, a to inae nije predmetom razgovora. Pritom mislim na unutarn ji odgoj koji se stjee nespavanjem. Svaka bolest i nu nost ekanja uitelj je kojeg tre ba pravilno shvatiti. No kola svih ivanih tegoba osobito je prodorna. "Sigurno je p uno propatio", ka e se za ljude koji u pokretima i govoru oituju neobinu mjeru suzdr a ne profinjenosti i nje ne obazrivosti. Ovladavanju vlastitim tijelom i mislima ne ui nas nijedna kola tako dobro kao kola nesanice. Nje no doticati i obazrivo postupat i mo e samo netko komu je i samome potreban nje an dodir. S blago u promatrati i stvari s ljubavlju ocjenjivati, sagledavati du evne razloge i sve ljudske slabosti dobro hotno razumjeti mo e samo onaj koji je esto u neumoljivoj ti ini samotnih sati bio iz ruen na milost i nemilost vlastitim nesputanim mislima. U ivotu nije te ko prepoznat i ljude koji su mnoge noi prele ali budna oka. Htio bih navesti jo i odgojnu vrijednost nesanice koja svakako zaslu uje da se podr obno razmotri u nekom drugom kontekstu. Nesanica je kola strahopo tovanja - strahop o tovanja sviju stvari, onoga strahopo tovanja koje i najskromniji ivot mo e po kropiti m irisom trajno uzvi ena raspolo enja, onog istog 45 strahopo tovanja koje je prvi i najva niji uvjet pjesnike i umjetnike veliine. Zamislimo besana ovjeka dok le i u postelji. Sati teku tiho i u asno sporo, izmeu dvaj u otkucaja sata zjapi iroka, crna provalija nepodno ljiva beskraja. - Koliko smo est o uli trkaranje mi a, kotrljanje kola, kucanje sata, ubor zdenca, huk vjetra, kripu na mje taja! ujemo ih ne marei za njih. No sada se u toj samoi i grobnoj ti ini eznutljivo hvatamo za svaki da ak ivota koji nas okrzne. Kola u prolazu ivahno nas zaposle, pro cjenjujemo im te inu i model, umor ili snagu konja, poku avamo pogoditi kojom se uli com kreu i kamo e skrenuti. Ili pak vodoskok! Slu amo ga zahvalno kao nje nu glazbu, k ao to bolesnik slu a rijei prijatelja koji mu dolazi u posjet unosei u njegovu samou m iris zdravlja i da ak vanjskoga ivota. Slu amo pad vodenoga mlaza u pun zdenac, zatim bla e i neujednaeno otje-canje. U neprestanom umu nastojimo uti neki ritam, tiho pje vu imo u taktu glazbe, a zatim za utimo slu ajui ga kako sam nastavlja svoj poj. Sanjar ei, u mislima pratimo vodu to otjee kao potok i rijeka natrag u more i kolijevku vj enoga postanka, htijenja i obnove. Tu poinje tkivo du e, polovinih misli, na se ivot p ed nama prostire, odnosi i zakoni najednom bivaju jasni u do ivljaju koji nam se d osad inio nerazja njenim i zbrkanim. Taj put od oslu kivanja zdenca do divljenja dosljednosti svega zbivanja te strahop o tovanja pred skrivenom zadnjom tajnom ivota neemo prijei nikada tako strpljivo, pa lj ivo i ozbiljno kao u tim nonim satima. Na taj su nain, zasigurno, ve svi besani ljudi svoju nevolju pretvorili u vrlinu. U njihovoj im patnji elim strpljenje i, ako je mogue, ozdravljenje. Svima lakomisl enima, a navlastito onima vitalnima to se hvastaju zdravljem, elim gdjekad pokoju besanu no u kojoj e utke morati zastati pred prijekornom pojavom vlastita unutra njeg ivota. (1905.) 46 Na Gotthardu2 Ma koliko esto odlazio u planine do sada sam tek etiri puta vidio suroga orla. Prv i put, tada skoro jo djeak, kada sam u srebrnastim visinama spazio sigurno i lijep o kru enje velike ptice i saznao daje to orao, srce mi stade jae tui i ja u tom kral jevski otmjenomu letu vidjeh pjesmu i simbol. Slijedio sam ga edna pogleda zauvij ek ga sauvav i u sjeanju. Otada nikada vi e nisam odlazio u planine bez tihe e nje da ga ponovno vidim, i stotinama sam puta na visinskim stazama dizao pogled gajei djelo minu nadu. Ta se nada rijetko ispunjala, no ostala je u meni jednako iva. Postoje stvari i elje uz koje vezujem svu zadihanu ivotnu radost i predod bu o najpo eljnijoj zemaljskoj slasti; a tu prije svih ubrajam ove tri: zvjezdanu zimsku no u visokom e gorju, veernju vo nju barkom po venecijanskoj laguni, te vrebanje orla iznad plan ina. Kad god me umor svlada od brige i razoaranja, a isprazan me i ru an dan ojadi i ukoi, ja utoi te tra im u tim slikama, i mada one naje e ostaju tek neostvarive elje a je udnja u njima ipak na la vrst i ist cilj, a to je ve polovica ozdravljenja. Nedavno sam proveo tjedan dana u Zurichu da bih prekinuo dugu zimu i ponovno uda hnuo kulturu, vidio ljude i osjetio se suvremenikom. To su bili lijepi, ispunjen i dani: vidio sam nove Weltijeve slike, slu ao Beethovena, Mozarta i Huga Wolfa, d

ru io se s prijateljima slikarima, pjesnicima, urednicima, vidio ulice pune svijet a, brza kola i lijepo odjevene ene, a nou pijuckao vino uz ivahne razgovore. U ivao s am u tome da me u trgovinama dobro poslu e (premda poznajem i ljubaznije trgovce o d zuri kih), priu tio si temeljito i ugodno brijanje, zatim izvrsnu saunu, a predveer sjedio u vrlo prometnoj kavani s francuskim i talijanskim urnalima, elegantnim g ostima, poletnim konobarima i dobrim biljarom. Istodobno sam sa zadovoljstvom bi o svjestan injenice da od srca i iskreno u ivam u svemu to je gradskim ljudima ve oda vno postalo dosadno i svakodnevno, i tih sam dana vjerojatno bio najzadovoljniji ovjek u gradu. 2 Sankt Gotthard - planinski masiv u vicarskim Alpama, {prim. prev.) 47 Krajem tjedna uini mi se daje za ovaj puta dosta i da bi sada bilo dobro opet sje diti kod kue izmeu jezera i ume, spavati u svom krevetu i ponovno misliti na posao. Ljudi su mi sve manje imponirali, sve manje mi se inili puni ivosti i duha, a osj etih i potrebu da svakodnevne umjetnike u itke sada na miru ponovno pro ivim jer su s e jedan s drugim poeli mije ati i pomalo blijedjeti. Dakle, kui! No kako sam tih osam dana preko Zuri koga jezera gledao blijede, tihe Alpe, s nast upajuim umorom i zasienjem u meni se sna no budila pjesma o surome orlu i zimskoj noi u visokome gorju koju ve dugo ne uh. Novac za put dostajao je jo za dva, tri dana i odluih skoknuti do Gottharda koji jo nikada, osim u prolazu, zimi nisam vidio. Z imske izme i ostalu opremu imao sam sasobom, pa mije preostalo jo samo da kupim kar tu i ukrcam se. Dan je bio siv, kroz prozor vagona, osim najbli ih stabala, bre uljaka i kua, ni ta se nije dalo razaznati. Sve se rasplinulo u blijedoj izmaglici koja je svjetlost pr imala jo samo od svje ega, istog snijega. udilo me to se Zuger ko jezero ne pojavljuje, sve dok nisam otkrio daje zaleeno i zameteno snijegom. S nestrpljenjem sam ekao tr aak sunca i kidanje magle. ekao sam ih u Arthu, u Brunnenu, u Fliielenu, a kada sm o pro li Erstfeld -ve se bli ilo podne - a mi jo uvijek u oblacima i sumraku, poeo sam gubiti vjeru i razoarano se pomirio da e gore padati snijeg i doekati me tmurno vri jeme. Rijetko sam se kada s toliko napete pozornosti uspinjao gotthardskom eljezn icom, no Amsteg je bio u magli, Gurtnellen je bio u magli, smioni mostovi na rij eci ReuB bili su u magli, a kada pro av i kroz Wassen ni tamo nisam na ao sunce, napus tio sam nadu i svalio se u sjedalo. Planine su uvijek lijepe i kad to volim i u ma gli u ivati, no kada zna kako u Alpama izgleda sunan dan, a preostala su ti jo samo d va do tri, te ko ti pada uzaludno i ekivanje modroga neba. A kad sam ve poeo razmi ljati nije li moj izlet obino, brzopleto rasipanje novaca, vl ak je iznad Wassena izi ao iz tunela, a u sumaglici i sivobijelom snje nom svjetlu ui ni mi se da vidjeh traak modrine i sunca. Hitro skoim, otvorim prozor i stanem 48 zuriti u nebo. Tamo se, polako i nesigurno, kroz oblake crvenkasto probijala vis oka litica s kosim snje nim brazdama bivajui sve jasnija i bli a, iza nje jo jedna, a povi e i trea. S vrhova planinajuri ao je vjetar u sna nim zapusima, poderani su se obl aci mrvili bivajui sve tanji i sablasniji, a zaas se cijelo gorje raskrilo, i razd ragano, suncem obasjano, zablistalo na prozirnome, blagom zraku, dok se nad njim prostiralo bistro, tiho, skoro ljubia-stomodro nebo. Obuze me srea, a u sjeanju mi se probudi e stotine slinih zimskih dana u planini, zlatnih i sjajnih, i svaki je bio dragulj. Sada vi e nisam mislio na orla i no obasjanu mjeseinom; lako poput djeak a iskoio sam u Goschenenu iz vagona i pohitao ususret toj plavetnoj ljepoti. Svi grebeni i vrhovi bili su tako udesno jasni i bliski, kakve se vidjeti mo e samo za odabranih zimskih dana, s dugim, ljubiastim sjenama i blje tavilom snje nih polja . Zapu e umjeren fen, a suncem natopljen zrak stopli se kao s proljea. I opet sam, kao i prije za mnogih dugih etnja, esto stajao tiho i gledajui oko sebe imao osjeaj kao daje sve arolija koja bi u tren oka mogla i eznuti. Ponovno me obuze onaj neobino bla eni, gotovo tjeskobni osjeaj koji izletniku govori: Ovako uzvi enu Zemlju nikada vi e nee gledati! Drvenim saonicama razrovanom, sna nim vjetrom as razmetenom, as posv zatrpanom cestom pokrivenom smrznutim, metar visokim snijegom, uspinjao sam sep olako uz brdo, borei se s vjetrom, prema Schollenenu3 i avoljemu mostu. Slavna, ve lianstvena cesta i cijeli taj dio divlje doline rijeke ReuB zimi su nemjerljivo l jep i, negoli sam ih ljeti vidio. I kao u bajci, mlada rijeka ReuB to se ispod plav ia-stih, na mnogim mjestima probijenih ledenih kora huei valja niza snijegom zamete

ni klanac, jedini je ivot u toj bijeloj grobnoj ti ini. A nad malim slapom iznad avo ljega mosta, poput svoda to naizgled slobodno u zraku lebdi, nadvio se sa stotina ma grotesknih iljaka ledeni baldahin od siu nih kaplja. Andermatt kao vremenska razdjelnica bio je pravi do ivljaj. Iz divljega, gruboga, vjetrom propuhanoga klanca iza ao sam kroz kratki tunel koji tamo pokriva cestu u sunan krajolik za-sljepljujue bjeline. iroka planinska dolina toplo se sjala, na 1 Klanac u vicarskim Alpama u kojem je i mitski avolji most. (prini- prev.) 49 njezinu kraju, uplaviastoj sjeni, uzdizala se litica, tiha Hospen-ska dolina s cr nim langobardskim tornjem spavala je skutrena i mrana izmeu visokih snje nih zidina, na lijevoj strani pogledom sam tra io zavijanu i mjesecima snijegom zakrenu ulicu Furka. udno su u Andermattu izgledali prazni hoteli, zatvoreni i do prizemnih pro zora zatrpani u snijegu iz kojeg su str ili jo samo vr ci eljeznih vrtnih ograda. U "K runi" sam popio kavu i ugrijao se na kamenoj pei koju je prije ezdesetak godina sa zidao tada nji vlasnik Kolumban Camenzind. Njegovo i enino ime stoji starinskim slo vima napisano na sredi njoj ploi. Spu tala se veer i snijeg stade crvenkasto sipiti. Krenuo sam natrag i tada, visoko u brdima, jo iznad najvi ega zavoja gornje ceste, primijetih pticu u letu. Velik s uri orao tiho je i lagano kru io zrakom, aja sam ga, zastav i, dugo promatrao neobino zateen ispunjenjem te gotovo ve zaboravljene elje. Sada sam znao da nee izostati ni vedra, mjeseinom obasjana no, jer fen je i dalje puhao umjerenom jainom, a prema j ugu nebo je bilo tako bistro modro kao otvorena aska proljetnoga goraca. Spu tanje natrag niz dolinu prema Goschenenu vi e nije predstavljalo napor. U RoBlij u sam naruio vino i jelo i malo otpoi-nuo, sve dok se oko jedan sat iznad strmoga grebena nije pomolio gotovo pun Mjesec. Tada sam omotao dokoljenice, navukao ruk avice, pa krenuo usnulim selom kraj stare crkvice udesno mirnim putom kroz usku p ostraninu dolinu prema gleeru Dam-ma i goschenenskom pa njaku. Hodao sam bez cilja i bez napora koliko god je staza dopu tala, a zatim, umoriv i se, polako krenuo natra g. Na mekome snje nom putu nisam uo svojih koraka niti kakvih drugih zvukova, a u v isini pod nono modrim nebom prigu eno se blistao snje ni gleer, bijela je mjeseina ispu njala dolinu i bila tako svijetla da sam mogao vidjeti plou, koja je kod Frutta j edva virila iz snijega, a bila je posveena nekom esnaestogodi njaku nastradalom u la vini. Krupne i treperave stajale su zvijezde u noi, i nikada neu zaboraviti njihov o svjetlo, bijelom mjeseinom obasjan krajobraz i muk umornih vrhova. Kad sam ujutro ustao nakon nekoliko sati dubokog sna i pri ao prozoru, gornji se v rh gleera ponovno kupao u suncu. No 50 ono nije dopiralo u dolinu, fruttske kue i posljednja, s ove strane smje tena seosk a imanja Goschenena od kraja listopada do kraja veljae ne prime ni zraku sunca. N o sprijeda u selu i niz dolinu rijeke ReuB moralo je jo prije podneva biti sunano. Odluili dio puta kui prevaliti na gorskim saonicama. Mogao sam, dodu e, jo ovaj dan ostati ovdje gore, no izgledalo je kao da e se vrijeme sutra promijeniti, a nisam elio ta dva sjajna dana okonati sumornim rastankom. Stoga sam, s noge na nogu, pr o etao do Schollenena i natrag, oko podneva se oprostio i oti ao unajmiv i jake gorske saonice koje sam obeao vratiti vlakom. Odmah s druge strane eljeznike pruge sjeo sam u saonice i otisnuo se jurnuv i iznad klanca rijeke ReuB i, uz samo dva prekida, za pola se sata spustio do "VVassena. Ispred Wassena i kroz njega put se neko vrijeme uzdizao, a zatim sam udario udes nom dionicom do Gurtnellena, pa preko arobnoga mosta, spu tajui se najveom brzinom sk oro bez zaustavljanja. Ne postoji, osim brzoga jedrenja i skijanja, ni ta uzbudlji vije i pr tavije od jurnjave niz brijeg na niskim saonicama uza zvi duk zraka, pokra j snje nih litica, sa suncem u zatiljku, a ispred tebe moni planinski vrhovi koji o dva ni i hladni miruju na toplome modrome nebu. Moja se vo nja zavr ila. Stigao sam taman na vrijeme da jo predam saonice i uskoim u v lak. Prije dan i pol, kada sam stizao ovamo, donja dolina rijeke ReuB i obala je zera kantona Uri jo je bila pod snijegom. Fen koji snje nim masama u visini jo nije mogao nauditi, ovdje dolje u meuvremenu je marljivo radio. to smo dalje odmicali p rema dolini, sve je tanji bivao ovdje ve razvodnjeni snijeg, a u Altdorfu i Fliie lenu svi su pa njaci na mlakome podnevnom zraku ve bili vla ni i sivozeleni. (1905.)

Ljubav Moj prijatelj, gospodin Thomas Hopfner, od svih je mojih znanaca zasigurno najis kusniji u ljubavi. Barem je imaqjna[yi e ena, kroz dugu praksu ovladao umijeem zavoen ja te se mo e 51 podiiti veoma brojnim osvajanjima. Kada mi o tom pripovijeda, doimam se poput kola rca. No ponekad u sebi mislim kako o pravoj biti ljubavi ni on ne zna ni ta vi e od drugih. Ne vjerujem da je u ivotu esto probdio i proplakao noi zbog svoje drage. U svakom sluaju, njemu je to rijetko bilo potrebno, i neka je tako, jer unato svojim uspjesima on nije, veseo ovjek. tovi e, nerijetko ga viam pomalo melankolina, a cijel i njegov nastup odi e rezigniranom mirnoom, prigu eno u koja ne slii na raspolo enje. No, to su pretpostavke, a mo da i zablude. S psihologijom se mo e pisati knjige, ali ne i proniknuti u ljude, a ja ak ni nisam psiholog. Pa ipak, kad to mi se ini daje moj prijatelj Thomas samo zbog toga virtuoz u ljubavnoj igri jer mu za ljubav, k oja vi e nije igra, ne to nedostaje, i zbog toga je melankolik jer poznaje taj svoj nedostatak i zbog njega ali. - Sve same pretpostavke, a mo da i z