Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine

Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine

Vrhovi Monarhije i Hrvatska krajem godine 1907.

Nakon dugih peripetija, sklopljena je 8. X 1907. nova austro- ugarska financijska nagodba.1 Time je otklonjena osnovna unutamja zapreka aktivnoj vanjskoj politici Habsburške monarhije na Baikanu. Neposredno nakon toga ministar vanjskih poslova Alojz Erental (Aloys Aehrenthal) i šef Generalštaba Franc Konrad fon Hecendorf (Franz Conradivon Hötzendiorf) postavljaju na dnevni red pitanje aneksije Bosne i Hercegovine. Istovremeno novi austrougarski poslanik u Beogradiu J. Forgač (J. Forgäch) šalje prvi od 231 falsificiranog do- kumenta, kojima će se Erental služiti da bi potakao političke faktore u Monarhiji da podupiru njegove aneksdone pripreme i da bi uvjerio međunarodmu javnost kako je aneksija Bosne i Hercegovine samo- odibrana Austro-Ugarske od „velikosrpske revolueije“2. Nije slučaj što prvi dokumenat govori upravo o srpskoj propagandi protiv Cme Gore. U Cetinju siu, naime, otkrivene bombe, koje će omogućiti prvi proces protiv „velikosrpske propagande“ u aneksionom razdoblju.

Dvadesetak diana nakon sklapanja finaneijske nagodbe — 27. X — održava se zajednički Ministarski savjet. Tom prilikom Erental konstatira slom politike koja se osnivala na uvjerenju da je Srbija poli- tiöki i privredmo ovisna o Monarhiji i da zbog toga predstavlja quantite

1 M. G r o s s , Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906—1907, Beograd1960, 224. i d.

2 Oestesrreichisches Staatsarchiv, Haus-Hof und Staatsarchiv Ministerium des Aüssern, Politisches Archiv (dalje: H H SA M A PA) Serbien X II—6, sv. 84. Popis dokumenata koji se odnose na Vasićevu aferu. Beogradsko poslanstvo predalo ih je Ministarstvu vanjskih poslova na temelju naredbe od 9. I 1911. Prvi dokument nosi datum 29. X 1907, a posljednji 2. IX 1909.

1 5 4 “ M IR JA N A G ROSS

negligeable. Ministar ističe da ne želi sukob sa Srbijom, ali, svjestan uloge ojačane Srbije, on apelira na svoje kolege ministre „da poslove Hrvatske, Dalmacije i Bosne vode tako da centar gravitacije za srpsko- hrvatski narod bude unutar Monarhije“3. Mjesec diana kasnije — 1. XII — zajednički Minißtarski savjet odiučuje da se aneksija Bosne i Hercegovine provede čim to prilike dopuste.4

Pored djelatnosti u samoj Bosni i Hercegovini, početak priprema za aneksiju nužno izaziva dvije posljedice u Erentalovoj jugoslavenskoj politici: 1. Novo stajalište prema Srbiji, 2. aktivni utjeeaj na politicke prilike u Hrvatskoj. Sedamnaestog XII 1907. u razgovoru s generalom Konradom Erental izjavljuje da je cilj njegove balkanske politike aneksija Bosne i Hercegovine i dtioba Srbije između Austro- Ugarsike i Bugarske.5 Uspjeh Srbije u Carinskom ratu uvjerio je Eren- tala da kontrola Austro-Ugarske nad Srbijom pomoću političkog saveza i trgovačkog ugovora više nije moguća.6 Nezadrživi rast jugoslavenske ideje u Habsbuiškoj monarhiji ukazuje na veliku opasnost koju po Monarhiju predlstavlja samostalna srpska država i objašnjava Eren- talovu zamisao o priključenju „nebugarskih“ dijelova Srbije Austro- Ugarskoj.7 Razumije se da je diobu Srbije teško zamisliti bez rata, pa ipak Erental zazire od rata, koji bi mogao izazvati sukob medu velikim silama. On bi htio izvršiti aneksiju bez rata i spreman je u tu svrhu odgoddti rješavanje jugoslavenskog pitanja u interesu Monarhije. Zbog toga za njega i ddoba Srbije postaje pitanje dalje budućnosti, a njegovo sistematsko pobijanje jugoslavenskih i srpskih elemenata u Habsburškoj monarhiji kreće se uoči aneksije u okvirima nastojanja da se ne izazove rat protiv Srbije i Rusije.

Erentalova izjava u Ministanskom savjetu (27. X 1907) i njegova ideja o diobi Srbije pokazuje dia on prilazi jugoslavenskom pitanju

3 „Vom rein politischen Standpunkte müsse Redner dringend bitten, dass die Angelegenheiten Kroatiens, Dalmatiens, Bosniens so geführt werden, dass das Grawitationszentrum für das serbisch-kroatische Volk innerhalb der Monarchie liege.“ Oesterreichisches Staatsarchiv Wien, Haus-Hof und Staatsarchiv, Kabinetsarchiv (dalje: H H SA K A ) Gemeinsame Ministerratsprotokolle, sjedn. 27. X 1907.

4 Isto, sjedn. 1. X II 1907.6 F e l d m a r s c h a l l C o n r a d , Aus meiner Dienstzeit 1906—1918, I,

Wien, Berlin, Leipzig, München 1921, 528.’ B e r n a d o t t e E. S c h m i t t , The Annexation of Bosnia 1908—1909,

Cambridge 1937, 6.7 U tom smislu Erental razgovora i s bugarskim kraljem u ožujku 1908. —

Oesterreich — Ungarns Aussenpolitik von der bosnischen Krise 1908 bis zum Kriegsausbruch 1914, bearbeitet von L. Bittner und H. Uebersberger, W ie n - Leipzig 1930, 1. Band (dalje: ÖUA). On zastupa ovu ideju i uoči aneksije. (Vid. str. 241). Budući da Monarhija više ne može ovladati Srbijom, njena dioba ostaje stalna težnja Balplaca (Ballplatz) do rata. — J. M. B a e h r e n - r e i t h e r, Fragmente eines politischen Tagebuches, Berlin 1928, 82—3. M. N i n t c h i t c h , La crise bosniaque (1908—9) et les puissances europeennes, Paris 1937, I, 183 i d .

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - ^ 5 5

s tendencijom da središte okupljanga Jugoslavena budie Hrvatska. Ovorn mišlju bio je prožet još u času kada je postao ministar vanjskih poslova. Iako često daje proturječne izjave o jugoslavenskom pitanju, ipak se mogu uočiti osnovni obrisi njegova shvaćanja. U svom memo- randrumu od 5. II 1907. on predlaže subdualizam, tj. priključenje Dal- matije i Bosne ugarskom dijelu Monarhije, s time dia se jugoslavenski kompleks eventualno pretvori s vremenom u treću državu unutar Monarhije.8 U tom času on ne govori o Srbiji, jer pripreme za aneksiju još nisu počele. Pokušamo li povezati ideje iz njegova memoranr duma i izjave na sjednici od 27. X 1907. sa shvaćanjem o podjeli Srbije između Monarhije i Bugarske, možemo zaključiti da Erental zamišlja pretvaranje subdualističkog jugoslavenskog kompleksa u trijalistički u času kada bi, uz uvjet povoljne konstelacije velikih sila, priklju- čenje „nebugarskog“ dijela Srbije Monarhiji postalo moguće. Ministar se očito nada da ddo Srbije koji bi pripao Monarhiji ne bi mogao biti središte jugoslavenske formacije.9 U svakom slučaju trijalizam se kod Erentala gubi u magli daleke budućnosti zbog nepremostivih vanj- ßko i unutamjepolitičkih poteškoća. Čini se da on već na početku anek- sionih priprema pomišlja u dogledno vrijeme samo na subdualističko rješenje. Nova jugoslavenska upravna jedinica koja bi mogla nastati nakon aneksije Bosne i Hercegovine ne bi se dakako mogla osnivati na ravnopravnosti i slozi Hrvata i Srba.10 Takav bi organizam mogao vrlo lako otpasti od Monarhije. Jugoslavenska grupacija morala bi se organizirati oslonom na „katolicke Hrvate“ , kako se izražavaju vrhovi Monarhije, tj. u suradnji s onim hrvatskim strankama, koje bi pri-

" G r o s s , n. d., 162. i d. Povodom analize Erentalova memoranduma za- ključila sam da su njegove koncepcije samo privremeni odraz političke situa- cije uoči austro-ugarske financijske nagodbe. Na temelju proučavanja njegove djelatnosti u Hrvatskoj uoči aneksije došla sam nasuprot tome do uvjerenja da ovaj memorandum sadrži njegovo osnovno, iako nedorečeno, shvaćanje jiu- goslavenskog pitanja, bez obzira na to šlo on u pojedinim momentima imade i drugih kombinacija (vid. str. 191). U prilog tome govori i svjedočanstvo Erentalova suradnika Musulina, koji tvrdi da je ministar pomišljao na priključenje Bosne i Hercegovine zemljama krune sv. Stjepana, ali su prepreke za izvršenje tog plana bile i suviše velike. Stoga je morao pristati na privremeno rješenje. F r e i h e r r v o n M u s u l i n , Das Haus am Ballplatz, München 1924, 170.

9 Ninčić smatra da je Erentalova trijalistička koncepcija razlog za njegovu politiku komadanja Srbije. (N i n t c h i t c h, n. d., 187.) To potvrduje m ini- strova izjava 1908. da smatra „trijalizam dalekim ciljem, koji stoji u uskoj vezi s vanjskim pitanjem“. Oesterreichisches Staatsarchiv, Kriegsarchiv (dalje: K A ) Nachlass Conrad, Bilješke adutanta Langera o razgovoru Erental — pukovnik Cičerić u travnju 1908.

10 Vrhovi Monarhije govore uoči aneksije samo o hrvatsko-srpskom pitanju. Ne spominju mogućnost da jugoslavenski kompleks obuhvati i slovenske zemlje.

2 5 6 - M IR J A N A G R O S S

hvatile protusrpsku politiku i ne bi prelazile okvire interesa Beča i Pešte u jugoslavenskim zemljama Monarhije.11

Već na konferenciji od 1. XII 1907. iskrsavaju osnovni problemi, koji će usmjeravati političke prilike u Hrvatskoj 1908. goddne. Ma- đarski ministar predsjednik Šandor Vekerle (Sändor Wekerle), kojemu se pridružuje austrijski ministar predsjednik Maks Vladimir Bek (Max Vladimir Beck), zahtijeva da aneksija ne smije izmijeniti duali- stičko uređenje Monarhije. On upozorava na „narocitu opasnost tzv. Riječke rezolucije“ i na težnje Jugoslavena da stvore posebni blok unutar Monarhije. Erental primjećuje da će Bosna i Hercegovina biti zajednički teritorij Austrije i Ugansike. U zapisniku konferencije se ističe kako su ministri svjesni da Bosna kao zajedmičko područje nije rješenje bosanskog problema, ali izbjegavaju da o tome raspravljaju. Radi se o tome da li će Bosna pripasti austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije, dok uklapanje Bosne i Hercegovine u rješavanje jugoslavenskog pitanja ostaje u pozaddni kao bauk koji uvjetuje reorgani- zaciju Monarhije, a s time u vezi i moguću katastrofu. Hrvatska kriza nakon sloma vladavine Hrvatsko-srpske koalicije, u lipnju 1907, a ponajprije opstrukcija poslanika Koalicije u ugarskom Pariamen tu protiv niove austrougarske nagodbe, nalazi svoj odraz i u izjavi mini- ßtra Vekerlea.12 On nabacuje mogućnost podjele Hrvatske! „Ugarake županije“ Hrvatske, tj. tri slavonske županije pripale bi Madarekoj, a ostale tri županije Austriji. Vekerle ne spominje Rijeku, ali je jasno da je mađarske vladajuće klase ne bi nikada napustile, pa bi Rijeka smetala eventualnom komadanju Hrvatske.13 Vekerleova izjava jasno

11 Ovu koncepciju zastupa Erental još u svom memorandumu 1907. i u štampi, koju inspirira. G r o s s , n. d., 153, 163.

18 G r o s s , n. d., 224. i d.18 In diesem Gedankenzusammenhange [naime da je Reichsland samo

prva etapa rješavanja bosanskog pitanja — M. G.] verdient eine offenbar unter dem Eindrücke der kroatischen Schwierigkeiten gemachte Bemerkung des Herrn kgl. ungarischen MP verzeichnet zu werden, die dahin ging dass man in Ungarn ganz gerne bereit wäre gegen eine Abtretung der sogenanten .Ungarischen comitate’ Croatiens das übrige Gebiet des Dreieinigen Königreichs an Oesterreich zu zedieren.“ (HHSA K A Gemeinsame Ministerratsprotokolle, sjed,1. X II 1907). Bogićevićeva interpretacija Vekerleove izjave prema kojoj bi „ostali dio“ ostao Hrvatskoj nije dakle tačna. Ne mogu se složiti niti s time da bi Vekerleovo stajalište bilo slično Erentalovu memorandumu iz 1907. (Vid. B o g i ć e v i ć , Aneksija Bosne i Hercegovine i jugoslavensko pitanje, Historij- ski pregled 1959/4, 338). Vekerle je, naime, nudio Erentalu ovu trgovinu: M a- đarskoj tri slavonske županije, a ostali dio s Dalmacijom i Bosnom — Austriji („dass die 3 ungarischen Komitate Kroatiens an Ungarn ausgeliefert werden, dafür Bosnien und die Herzegovina und Dalmatien einheitlich verschmolzen werden“). (K A Nachlass Conrad, Razgovor Erental —Čičerić). Neki su vojni krugovi pomišljali 1907. na sjedinjenje Bosne i Dalmacije uz prepuštanje Hrvatske Madarskoj ( G r o s s , n. d., 121.). Nema sumnje da ni sam Vekerle nije ozbiljno shvatio svoj prijedlog. Sudeći po njegovoj upornoj boi*bi da osigura Bosnu madarskom kapitalu, teško je vjerovati da je ikada bio spreman da je prepusti Austriji.

H R V A T S K A U O Č I A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - } 5 7

pokazuje nemoć mađarske vladie da riješi hrvatsko pitanje, ali i či- njenicu dia se Hrvatska ne može unutar Monarhije ni raskomadati ni ujediniti s Dalmacijom.

Sjednica zajedmičkog Ministarskog savjeta signalizira Erentalu da bi svaki pokušaj u pravcu rješavanja jugoslavenskog pitanja koji bi modificirao dualizam (npr. revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe) mogao izazvati krizu, koja bi u najmanju ruku otežavala akt aneksije. Ta ni njemački dualistički i svenjemački krugovi ne zaziru ništa man je od mađarskih vladajućih klasa od pomisli na jugoslavensku formaciju, koja bi obuhvaćala Dalmaciju i Istru, a možda i slovenske zemlje. Iako je Erental postao ministar vanjskih poslova kao povjerendk prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, on je već godinu dana nakon svog nastupa izraziti predstavnik njemačkih diualističkih krugova, a povezan je s okolinom Franje Josipa i madarskom vladom. Ön, dakle, mora prilagoditi svoje jugoslavenske planove interesima ovih faktora. Posljedice postaju vidljive naročito povodom Erentalove akcije u Hrvatskoj uoči aneksije. On mora posvetiti Hrvatskoj veliku pažnju, jer je ona sa svojom posebnom autonomijom najjači jugoslavenski faktor u Monarhiji. Ukoliko se nastavi napredovanje jugoslavenske ideje u Hrvatskoj, koja od 1905. nezadrživo raste, pojavile bi se povodom aneksije velike poteškoće, koje bi mogle usmjeriti razvoj prema rje- šavanju jugoslavenskog pitanja van Monarhije. Ali kako dia Erental provede svoju politiku u Hrvatskoj? Ministar vanjskih poslova nema formalnih ingerencija za miješanje u unutarnje poslove. Ni sva vojska konfidenata ne bi mogla ostvariti njegove planove. On može provestd svoje namjere samo u suradnji s madarskom vladom. Uvjet suradnje je dakako odgađanje rješenja jugoslavenskog pitanja i striktno pri- državanje okvira dualizma. Pri tom nisu nemogući neobavezni razgovori Erentala i Vekerlea o nekim promjenama, npr. o podjeli Hrvatske. Erental i dvor imaju, doduše, mogućnosti da primoraju madarsku vladu na neke mjere, koje joj ne odgovaraju. I sam Rauhov (Rauch) režim nametnut je madarskoj vladi! Ali razumije se da Erental ne može prekršiti osnovne okvire ove suradnje uoči aneksije i izazvati nepo- željnu krizu. Zbog toga je vjerojatno da on još na početku priprema za aneksiju od'gada svoj jugoslavenski subdualistički program za čas kada aneksija bude osigurana s vanjskopolitičke strane. Zasada — u Erentalovoj praksi, kao i u djelatnosti madamke vlade — Hrvatska je samo most preko kojeg vodi put na Balkan!

I diualisticki i velikoaustrijski vrhovi Monarhije žele organizirati u Hrvatskoj političku grupaciju, koju bi mogli koristiti u svom interesu. Glavni predstavnik velikoaustrijskih vojnih krugova šef Gene- ralštaba Konrad najdosljedniji je u rješavanju jugoslavenskog pitanja. On želi aneksiju Bosne i Hercegovine i Srbije Monarhiji sa ciljem stvaranja jugoslavenskog kompleksa pod vodstvom „lojalnih“ Hr-

J 5 8 - M IR J A N A GRÖSÖ

vata.14 Konradov zaštitnik prijestolonasljednik Franjo Ferdinand! ne ide tako daleko. On se boji sukoba s Rusijom zbog Srbije, koji bi mogao ugroziti opstanak dinastije. On, štoviše, ne želi ni aneksiju Bosne i Hercegovine.15 U njegovoj djelatnosti u Hrvatskoj ne nazire se zbog toga konzekventna jugoslavenska politika, nego samo želja da stvori pogodnu političku formaciju, na koju bi se mogao osloniti kada postane via dar.

U svojoj težnji da organiziraju „lojalne“ Hrvate vrhovi Monarhije nailaze na velike poteškoće zbog stranačkih prilika u Hrvatskoj, koje će se uoči aneksije još komplicirati. Politika novog kunsa je, dodiuše. dioživjela slom u proljeće 1907, ali njen osnovni rezultat — hrvatsko- srpska sloga — pokazuje vlastodršdma da više neće lako izaći na kraj s Hrvatskom kao ranije, kada su rješavali hrvatski problem u svoju korist izigravajući medusobno hrvatsku i srpsku buržoaziju. Kao i Srbija, ni Hrvatska nije više quantite negligeable!

U Hrvatskoj postoje samo divije unutarnje političke sinage s kojima vrhovi Monarhije ozbiljno računaju: Hrvatsko-srpska koalicija i Starčevićeva hrvatska stranka prava, tj. Frankova stranka. Sve ostale grupacije zasada ne mogu biti važne u velikoj političkoj igri općemo- narhijskih razmjera uoči aneksije. Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka tek se postepeno uzdiže; klerikalci, i sami podijeljeni, nemaju političke osnove i djeluju više kao pojeddnci unutar raznih stranaka; socijalisti, kao predstavnici proletarijata, ne dolaze u obzir za suradnju s vrhovima Monarhije, iako se ovi ponekad nastoje poslužiti sukobom socijalista i domaće buržoazije. I, najzad, Srpska radikalna stranka, koja je nakon sloma vladavine Hrvatsko-srpske koalicije istu- pila iz Koalicije i suraduje s madarskom vladom, može koristiti madarskoj vladi u njenoj borbi protiv Koalicije, ali je ona u Hrvatskoj veoma slaba, jer osnovne političke i ekonomske pozicije drži u svojim rukama Srpska samostalna stranka, članica Koalicije.

U predaneksionom razdoblju vrhovi Monarhije ne mogu dakako računati s predstavnicom jugoslavenske ideje — Koalicijom, kao cje- linom. Oni bacaju oko samo na njen hrvatski dio u želji da ga odvoje od srpskog dijela i usmjere protiv njega. Najjača hrvatska stranka u Koaliciji je Hrvatska stranka prava, predstavnica viših slojeva hrvatske buržoazije i dijela katoličkog svećenstva. Vrhovi Monarhije ra~ čunaju sa svećenstvom u Hrvatskoj stranci prava u nadd da će ono podleći klerikalnim utjecajima iz Beča i razbiti Koaliciju. Drugi ddo Hrvatske stranke prava, u kojem su zastupani predstavnici razvijeni- jih ekonomskih središta (npr. Karlovac, Varaždin, Osijek, Hrvatsko primorje) uže je povezan s Koalicijom, pa nije slučaj da neki od njih fungiraju u konfidentskim izvještajima i falsifidranim dokumentima

14 Npr. C o n r a d , n. d., 523, 530, 532.15 Franjo Ferdinand sanja o „svetoj alijansi“ austrijskog, njemačkog i ru-

skog cara. T. v o n S o s n o s k y , Franz Ferdinand, München, Berlin 1929, 146. Vid. str. 252. .. . . „

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - J g g

kao veleizdajnici! Drugi faktor unutar Koalicije, s kojim računaju vrhovi Monarhije, jeste samostalna grupa Kulmer — Nikolić, povezana s Prvom hrvatskom štedionicom. Grof Miroslav Kulmer i Vladimir Nikolić održavaju dobre veze s Bečom i čini se da bi i oni pod povoljnim uvjetima mogli napustiti Koaliciju. Ostali dijelovi Koalicije ne dolaze u obzir za suradnju s vrhovima Monarhije. Hrvatsika pučka napredna stranka i Supilo pripadaju istoj veleizdajničkoj kate- goriji kao i Srpska samostalna stranka, i mjerodavni faktori im žele pripremiti istu sudbinu, iako ih privremena taktika ponekad primorava da pregovaraju i s „veleizdajnicima“ .

Politička snaga Koalicije i frankovaca veoma je različita. Hrvat- sko-srpska koalicija, kao predstavnica viših slojeva hrvatske i srpske buržoazije, dirži u svojim rukama najveći dio domaćih banaka, trgo- vačkih i industrijskih poduzeća. Ona, prema tome, raspolaže odredenim materijalnim sredstvima, kojima se služi u svojim političkim akcijama. Veći dio javnosti vidi u Koaliciji jedinu domaću snagu koja bi mogla nešto postići u borbi za proširenje hrvatske autonomije. Stoga Koalicija, i poredl svoje kolebljivosti i oportunizma, može računati na pomoć dijela sitne buržoazije i širih slojeva. Politički utjecaj Koalicije, koji se osniva na njenoj relativnoj ekonomskoj snazi, može se sačuvati samo uskorn suradnjom njenog hrvatskog i srpskog dijela. Drugim riječdma, njen hrvatski dio bez srpskoga bio bi vrlo oslabljen, izgubio bi svoju političku ulogu i postao orude vrhova Monarhije.

Stranka Josipa Franka okuplja hrvatsku sitnu buržoazijU: male trgovce, obrtnike i dio seoske buržoazije, koja osjeća pritisak stranog, ali i ojačalog domaćeg kapitala, koji većinom podupire Koaliciju. Kla- sna diiferencijacija u Hrvatskoj još nije toliko napredovala kao u pri- vredno razvijenijim zemljama, a svi društveni slojevi zajednički osje- ćaju pritisak tudinske prevlasti. Stoga je moguće da se dio hrvatske sitne buržoazije, koja još ne osjeća suprotnosti s višim slojevima do- maće buržoazije, opredijeli za Koaliciju, dok drugi dio podupire frankovce. Gotovo sva srpska sitna buržoazija privučena je ekonomskim organizacijama Srpske banke, stupa Srpske samostalne stranke. Na svaki način ekonomska osnova frankovaca, kao predstavnika sitne bur- žoazije, neuporedivo je slabija od Koalicijine. Mali trgovci i gostio- ničari ne mogu toliko pridonositi za političke akcije svoje stranke kao vlasmci većih novčanih zavoda i podiuzeća. Istina je, doduše, da i frankovci drže u svojim rukama odreden broj novčanih zavoda i po- duzeća, ali njihova ekonomska snaga daleko zaostaje za ekonomskim utjecajem Koalicije. Na temelju ovih činjenica postaje jasna diktatura J. Franka u stranci. Prihoddma svojih advokatskih poslova za strana poduzeća on uzdržava frankovačku štampu i vodi političke akcije. Ostali financijski izvori, koji su na raspolaganju stranci su, čini se, neznatni. Može se pretpostaviti da novčanu pomoć pruža i dio sve- ćenstva, koji pristaje uz frankovce.

2 6 0 - M IR J A N A G R O SS

Uoči aneksije vrhovi Monarhije ne mogu dopustiti ustavno ure- đenje u Hrvatskoj, koje jača Hrvatsko-srpsku koaliciju i jugoslavenske elemente. U tom pogledu oni se sreću s frankovcima, koji isto tako žele apsolutizam. U uvjetima ustavnog uređenja oni naime ne mogu pobijediti Koaliciju na izborima niti postati vladajuća stranka. Pravo glasa ima manje od 2% stanovništva. Glasači, ukoliko nisu državni činovnici (a i ovi u odiredenim uvjetima velikim dijelom glasaju za Koaliciju), pripadaju višim slojevima buržoazije i inteligencije, koji pristaju uz Koaliciju. A i onaj dio hrvatske sitne buržoazije koji ima pravo glasa često je ekonomski ovisan o Koallciji i glaisa za nju. Sam J. Frank uzdigao je apsolutizam u Hrvatskoj do načela. Pod utjecajem svojih veza s visokim vojnim krugovima on objavljuje svojoj okolinl da de oficiri uvjeriti kralja kako se sigurnost i integritet Habsburške monarhije može postići samo zadovoljenjem hrvatskih zahtjeva. Oni će nagovoriti Franju Josipa da prisili Mađare na popuštanje Hrva- tima.16 Iz Frankovog shvaćanja slijede dvije mogućnosti za držanje njegove stranke. Ona može pomagati vojnu diktaturu, kojoj bi bio cilj da oslabi pozicije mađarskih vladajućih klasa u Hrvatskoj i uništi jugoslavenske elemente. Medutim, diktatura odigovara samo velikoaustrijskim krugovima, koji su slabiji od dualističkih. Prema tome, s Frankova je stajališta realnije pomagati zasada apsolutizam u Hrvatskoj, koji provode dualistički faktori, uz uvjet da madarska vlada pristane na to da Frankova stranka dode na vlast ili bude pri vlasti kao važan oslon u protusrpskoj hajci, potrebnoj povodom aneksije. Frankova je stranka mnogo preslaba da sama ušutka srpsko i jugoslavenski nastrojeno hrvatsko stanovništvo. Naprotiv, jugoslavenska ideja već je počela rastvarati njene vlastite redove i prisiljavati je na uzmak ukoliko joj ne pomognu vrhovi Monarhije.

Iz svega što smo naveli jasno proizlaze koorddnate Rauhova re- žima, koji nei može biti drugo do li apsolutistički dualistički režim s većim utjecajem Beča od Pešte i oslonom na frankovce, a zadatak mu je da u cilju opravdanja aneksije otkriva srpske i hrvatske veleizdajnike i uništi Hrvatsko-srpsku koaliciju. Ujedno, vrhovi Monarhije pokušavaju organizirati hrvatske političke grupacije protiv srpskih, kako bi se, u krajnjoj liniji, ukoliko bi to odgovaralo vanjsko- političkim potrebama povodom aneksije, mogao izazvati gradanski rat. Da bi lakše pridobili hrvatske stranke, vrhovi Monarhije obećavaju rješavanje hrvatskog odnosno jugoslavenskog pitanja u velikohrvatskom smislu, ali diakako — poslije aneksije!

Rauhov režim, a preko njega i ciljevi odlučnih faktora Monarhije, dioživjet će slom. Rauh će svojim nezgrapnim i brutalnim postupcima

18 Historijski arhiv Zagreb (dalje; H AZ). Ostavština Peršić, sv. 3, 26 b.

h r v a t s k a u o c i a j n e k s i j e b o s n ü i h e r c e g o v i n e - 6̂1

samo ojačati jugoslavenske elemente. „Ne bojimo se hajke, mi mladi najmanje“, piše veleizdajnički Srbobran, „skidamo kapu i veselo po- zdravljamo Peštu i Beč zahvaljujući im mnogo!“17

Pripreme za Rauhov režim

Prve Frankove neposredne veze s bečkim velikoaustrijskim krugovima potječu još od 1905. godine, uoči i poslije Riječke rezolucije, dok se njegova suradnja s visokim oficirima uspostavlja u jesen 1906. Od 1905. pa sve do pada vladavine Koalicije Beč je namijenio Franku uglavnom samo ulogu potkopavanja Koalicije i sprečavanja ustavnog uredenja. U proljeće 1907. austrijski generali u Hrvatskoj već pred- lažu da se Frankova stranka dovede na vlast. Tada već i Erental po- činje računati s Frankom. Istovremeno madarska vlada mijenja svoje gledište prema frankovcima, u kojima je dotada vidjela samo agente svojih protivnika — velikoaustrijskih krugova Franje Ferdinanda. Dje- latnost frankovaca pokazala je madarskoj vladi da bi se i ona mogla njima poslužiti u svojoj borbi protiv Koalicije.1 Prema tome, u ljeto 1907. već svi odlučni faktori Monarhije računaju s Frankovom strankom, ali vrijeme za odiučnu akciju sazrijeva tek nakon sklapanja austro-ugartske nagodbe u razdoblju priprema za aneksiju Bosne i Hercegovine. Već u studenome 1907. šef Generalštaba Konrad uvjerava Erentala u potrebu aneksije. Mjesec dana kasnije zahtijeva aneksiju u audijenciji kod kraija. U tu svrhu predlaže privlačenje hrvatskih elemenata i zadovoljenje njihovih prava, te ističe da je aneksija potrebna kao korak prema konačnom rješenju jugoslavenskog pitanja.2 Ne začuđuje, dakle, što se Konrad u zimu 1907. obraća Franku u pitanju aneksije. Glavni posrednik je general Moric Aufenberg (Moritz Auffenberg), ali Konrad korespondira i neposredno s Frankom. Isto- vremeno Aufenberg posreduje vezu izrnedu ministra vanjskih poslova i Franka.8 Pred uži krug vodstva stranke Frank iznosi pismene upite Generalštaba (preko zagrebačke vojne komande), Ministarstva rata i Ministarstva vanjskih poslova na koje stranka treba da odigovori. Ini- cijatore aneksije zanima: „Kako bi se hrvatski narod diržao da dode do rata sa Srbijom i da dode do aneksije Bosne i čime bi tu aneksiju podu- pirao?“ I u ovom času dolazi do suprotnih gledišta izmedu Franka i njegovih protivnika u stranci starčevićanaca Ante Pavelića, Mila Starče-

17 H obu Cpöoöpan, 12 (25) IV 1908.1 G r o s s , n. d., 222.* C o n r a d , n. d., 516—7, 521—4.* G r o s s , n. d., 225. C o n r a d , n. d., 525—6. U rujnu 1907. general A ufen

berg premješten je iz Zagreba iu Beč, gdje ga smatraju stručnjakom za jugoslavensko pitanje. On postaje Konradov i Erentalov informator i dobiva vaine političke misije u Hrvatskoj i Bosni. A u f f e n b e r g — K o m a r o v , Aus Österreichs Höhe und Niedergang, München 1921, 110,

11 Istorija X X veka, III knjiga

1 6 2 “ M IR J A N A G R O S S

vića i Ivana Peršića, koji žele podupirati aneksiju samo u slučaju ako Bosna i Hercegovina budu neposredino pripojene Hrvatskoj, „inače prste k sebi“ . Starčevićanci shvaćaju da je Hrvatska postala faktor s kojim vrhovi Monarhije računaju, ali i orude u njihovim rukama. Stoga se oni žele poslužiti tom situacijom da istrgnu Beču barem neke kon- cesije za Hrvatsku.4 Medutim, Frank i njegov krug žele bezuvjetno pomagati aneksiju, jer znaju da o sjediinjenju Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom nema ni govora. Zato Frank sve manje zove starčevi- ćance na te tajne sastanke, da bi ih na kraju vodio potpuno bez svojih nepouzdanih protivnika. Prema Peršićevu svjedočenju, koje treba pri- miti s rezervom, starčevićanci su, štoviše, nastojali da stranka demonstrativno ustane protiv aneksije koja ne bi priključila Bosnu Hrvatskoj. Nesuglasice povodom aneksije još su jedan od razloga za raskol Fran- kove stranke.5 Beč se ne obraća samo na Franka nego i na Stjepana Zagorca, člana koalicione Hrvatske stranke prava, koji je kao i Frank izradio memorandium o Bosni. Već iz ovog se podatka vidi kako se u Beču računa s Hrvatskom strankom prava.6 Dakako da je Franku zabranjeno objaviti svoje veze s Generalštabom. Mora se zadovoljiti alu- zijama da iza njega stoji Beč, kako bi ojačao ugled stranke i proširio broj njenih pristaša, koji opada otkako su nesuglasice u vodstvu izbile u javnost.

U posljednjim mjesecima 1907. u Hrvatskoj se nižu dogadaji, koji, pored predstojeće aneksije, potiču vrhove Monarhije da pokušaju vladati u Hrvatskoj oslonom na frankovce. Ponovna opstrukcija delegata Hrvatsko-srpske koalicije u peštanskom Parlamentu u studenom 1907. i potpora jednog dijela jugoslavenskih poslanika u bečkom Ca- revinskom vijeću Koaliciji uperene su protiv sklapanja austro-ugarske nagodbe. Ovaj protest protiv Beča i Pešte, koji nisu Hrvatskoj mogli dati ništa do apsolutizma, vrlo uzrujava vodeće političare Monarhije. Opstrukcija utječe na Franju Josipa, koji želi da se nagodba što prije osigura, da pristane na režim u Hrvatskoj, koji bi surađivao s frankovcima. Kralj nije oduševljen Frankom kao njegovi generali. On teži samo jednom cilju — održavanju dualizma bez ma kakvih promjena, pa je sumnjičav prema pravaškom programu ujedinjenja hrvatskih zemalja. Cini se da je stari vladar nakon opstrukcije poslanika Koalicije protiv nagodbe duboko uvjeren da su svi politički krugovi u Hrvatskoj, osim frankovaca, veleizdajnici! To proizlazi i iz njegove re-

* Slično shvaćanje imade i Supilo, (vid. str. 189). Zanimljivo je stajališteBtarčevićanca I. Peršića u vrijeme tih pregovora. Uz uvjet da se Bosna ujedini6 Hrvatskom i Dalmacijom u treću državu Monarhije, on je spreman na to daBe Hrvati „za uvijek“ zavade sa Srbima. Ukoliko se ne može postići nova hrvat- ßka država, bol je je zamjeriti se Monarhiji nego Srbima. — H A Z Ostavština Peršić, sv. 16.

8 H AZ, sv. 3, 12, 16.8 Obzor, 31. I 1909 (Zagorac objavljuj© svoj memorandum tek poslije istupa

Iz Koalicije).


zignirane izjave Vekerleu da Frankova stranka „barem“ nastoji ostva- rlti svoje težnje u okvirima Monarhije.7 Budnići da i ministar vanjskih poslova stupa u zimu 1907. u vezu s Frankom, možemo pretpostaviti da se i on pridružio generalima sa zahtjevom da se u Hrvatskoj vlada oslonom na frankovce, s kojirna simpatizira još od časa njihove borbe protiv vladavine Hrvatsko-srpske koalicije.8 Dalju pomoć Frankovu uzdizanju pruža barun Pavao Rauh, koji je, pored Nikole Tomašića, banski kandidat. (Banovanje Sandora Rakodcaja [Sändora Räkodczäyja] smatralo se odi poöetka samo privremenim rješenjem.) U svojim razgovorima s Vekerleom u studenom 1907. on očito predlaže suradinju b frankovcima. Konačni poticaj daje Ministarski savjet 1. XII 1907, na kojem je, kako znademo, zaključeno da se provede aneksija kada to bude moguće. Sada, kada treba prići pripremi pogodnog terena za aneksiju u Hrvatskoj više ne može biti kolebanja u pogledu frankovaca.

Hrvatski sabor, u kojem Koalicija imade većinu, raspušta se već 12. XII 1907.0 Petog XII, dakle neposredno poslije zajedničkog Mini- starakog savjeta, madarski ministar predsjednik poziva k sebi Franka po nalogu Franje Josipa.10 Sigumo je da je kralj naredio taj razgovor pod utjecajem svojih generala i Erentala. U Hrvatskoj je bila javna tajna da iza Rauhova režima i njegove suradnje s frankovcima stoje generali.11

7 C o n r a d , n. d., 525—6. J. Frank Konradu, Agram, 14. X II 1907.' G r o s s , n. d., 163—4.* Prljedlog hrvatskog ministra G. Josipovića kralju za saziv 1 raspust

Jfrvatskog sabora priml jen je u kraljevu kabinetu 1. X II, tj. na dan sjednice Ministarskog savjeta. — H H SA K A Vorträge 1907/3723.

10 Hrvatsko pravo, 9. V I 1908.11 U svom velikom govoru u Carevinskom vijeću (17. V 1909) o veleizdaj-

ničkom procesu T. G. Masarik tvrdi da je Rauh postao ban protiv Vekerleove volje, a pod utjecajem nekih viših oficira. On ističe da to znade posve sigurno. Ne želi reći imena tih oficira, ali poručuje jednom od njih koji se nalazi na čelu uglednog vojnog instituta da bi bilo bolje da se brine o svom institiutu nego o hrvatskoj politici. N ije teško pogoditi da Masarik govori o Aufenbergu, koji je od mijna 1907, generalni inspektor Skole za oficire korpusa u Beču. T. G. M a s a r y k, Der Agramer Hochverratsprozess und die Annexion von Bosnien und der Herzegowina, 2. izd. W ien 1909, 73.

Odnos Konrada i Aufenberga prema Rauhovom režimu nije mi posve ja- san. Ovi predstavnici velikoaustrijskih vojnih krugova redovno zahtijevaju vojnu diktaturu u Hrvatskoj. Nije vjerojatno da siu naročito skloni Rauhovu dualističkom režimu, iako je pod pretežnim utjecajem Beča, a ne Pešte. Mo- guće je da oni vide u Rauhovtu režimu pi'elaznu fazu do vojne diktature s oslonom na frankovce. Međutim, drugi dio velikoaustrijskih krugova — kräcanski socijali odlučni su Rauhovi protivnici od početka njegova režima do aneksije. Franjo Ferdinand svakako ne bi dopustio sistematsku proturauhovsku kampanju svoje štampe, kada se ne bi slagao s tom taktikom. Da li, dakle, Konrad dovodi Rauha protiv volje ili bar bez dogovora s Franjom Ferdinandom? Ali Konrad 1 Aufenberg jo§ u prvim mjesecima Rauhove vlade zahtijevaju da se on makne i da se uvede vojni komesarijat. Da li oni postaju Rauhovi protivnici

la*

i 6 4 “ M IR J A N A GROSÖ

Potajno, u nadi da njegovi pristaše neće saznati da on, kao tobo- žnji odlučni protivnik madarskog agresivnog imperijalizma i dualizma, pregovara s njegovim glavnim predstavnikom, Frank odlazi u Peštu. Sastanak Vekerlea i Franka traje pet sati.12 Prije svega oni uvjeravaju jedan dirugoga u svoju odanost dinastiji. Prema tvrdnji starčevićanaca, najveći je dio petsatnog razgovora posvećen „srpskoj uroti“13 Cinje- nica je da Vekerle pokazuje Franku falsificirane dokumente, koje šalje Beogradsko poslanstvo i izvještaje konfidenata ministra za Bosnu i Hercegovinu Burijana (Buriäna).14 Cijela madarska vlada perhorescira pomisao da bi Srbi (tj. Koalicija) mogli doći na vlast, tvrdi bivši ban Kuen Hedervari (Khuen Hlederväry), koji je redovno dobro informiran. On smatra da je Vekerleu najsimpatičndja kombinacija Rauhove koalicije s frankovcima „koi bi za to vreme uz priuzdržaj njihovog programa (ä la 48-maša) vladali na temelju nagodbe“15. Stoga Vekerle, prema izjavi samog Franka, kaže na sastanku da bi se Hrvati u borbi protiv velikosrpske agitacije Koalicije morali osloniti na Madare.16 Iako je Franku miliji Beč od Pešte, on je spreman na suradnju sa svakom madarskom vladom. To je nužna pcsljedica frankovačke koncepcije, prema kojoj su Hrvatima opasniji Srbi od Nijemaca, Madara i Talijana.17 I iz dirugih maglovitih Vökerleovih izjava može se zaklju- čiti da je opravdana tvrdnja Frankovih protivnika kako ga je Vekerle

tek nakon njegove bruke u Hrvatskoj? Ili su postavili na noge Rauhov režim sa ciljem da bude odskočna daska za vojnu diktaturu, koju misle postići povodom aneksije? Na temelju ove druge hipoteze mogle bi se objasniti prividne nesuglasice izmedu vojnih i klerikalnih krugova s obzirom na Rauha. U tom slučaju kampanja klerikalaca samo bi pomagala prvobitni plan getnerala. Protiv ovog shvaćanja govori činjenica da se bečki kršćanski socijali sve do aneksije drže rezervirano prema frankovcima i njihovoj suradnji s Rauhom, dok generali svim sredstvima podupiru frankovce.

12 Osnovni podaci o tom razgovoru potječu od samog Franka. C o n r a d , n. d., 525—6, K A Nachlass Conrad, Bilješke adutanta Langera o razgovoru Franka i pukovnika Cičerića, travanj 1908; Izvještaj Ministarstva vanjskih poslova 14. V 1908, H H SA K A Kroatische Angelegenheiten, sv. 29, 1908/9; Hrvatski^ pravo, 9. III 1908. Nakon raskola starčevićanci se u svom organu Hrvatska sloboda osvrću u nizu članaka na taj razgovor. Saborski govori Mila Starčevića, Stenografički zapisnici i prilozi Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavo- nije i Dalmacije 1908-1913 I, 15. IV 1910; 1913-1918, I, 10. II 1914. Usporedi interpretaciju tog razgovora kod J. H o r v a t a : Frano Supilo, Beograd1961, 153.

18 Hrvatska sloboda, 28. VII 1908.

14 G r o s s , n. d., 206, K A Nachlass Conrad, razgovor Frank—Cičerić.

16 Sveučilišna knjižnica u Zagrebu (dalje: SKZ) Ostavština Tomašić, Kuen—Tomašiću, Hedervar, 18. X II 1907.

18 K A Nachlass Conrad, razgovor Frank—Cičerić.

17 Kao ideolog ovog shvaćanja nastupa frankovački svećenik K. Bošnjak. — H A Z Ostavština Peršić, sv. 26 b.


„kupio“ za obećanje „eiste hrvatske vlade“.18 Frank i Vekerle u osnovnim ertama dogovaraju Frankovu potporu Rauhovu režimu u pripremi pogodnog terena za aneksiju. Bio je to početak „intelektualnog pribli- žavanja“ frankovaca i „unionista“ (tj. Rauha) u zajedničkoj borbi protiv srpske propagande, te najveće opasnosti za dinastiju, državu i Hrvatsku prema interpretaeiji Rauhovih agenata.19

Povodom raspusta Hrvatskog sabora i predstojeeih novih izbora Frank uvjerava Vekerlea da će Koalicija ponovo pobijediti na izborima. Drugim riječima, on predilaže uvodenje komesarijata. U istom se smislu kreću i Rauhova nastojanja.20 Vekerle odbija ove zahtjeve. Madarska se vlada boji komesarijata, koji bi nužno doveo do poja- čane političke uloge vojske, a zajedničku vojsku ne kontrolira Pešta nego Beč, koji se može njome poslužiti i protiv madarske vlade i Parlamenta. Zato madarski nezavišnjaci i žele posebnu madarsku vojsku!21 Prema tome, u interesu je madarske vlade apsolutistički režim na čelu s banom, koji, prema konkretnoj potrebi, upravlja bez Sabora ili sa njim, tj. otvorendm ili prikrivenim apsolutističkim mjerama.

Vekerle i Frank vjerojatno razgovaraju i o važnim činovničkim položajima za frankovce i o popunjenju iispražnjenih biskupskih stolica frankovcima.22 Jedan od osnovnih uvjeta za uspon stranke je po- stavljenje njenih pristaša na visoke položaje. Za Franka sada postaje naročito važno da raspolaže odredenim funkeijama, jer se struktura njegove stranke mijenja. Napuštaju je, naime, elementi koji još erpu iz ostataka pravaških tradieija i ideala, a priključuju joj se oni koji nikada nisu imali veze s pravaštvom, nego su većinom bili madaroni. Sada kada Sinekure više ne dijele madaroni nego frankovei, oni mijenja ju svoje „uvjerenje“ .

Vekerleovi ciljevi u vezi s ovim razgovorom jasni su. On erpe iskustvo iz điržanja madarske Nezavisne stranke, koja još uvijek tvrdi da zastupa četrdesetosmaški program, dok njeni ministri stvamo vode dualistiöku politiku. Nezavišnjački su ministri, štoviše, sklopili nagodbu, koja je bila nepovoljnija po mađarske vladajuće klase od pret-

18 Vekerle je među političarima bio poznat po obećanjima koja nije izvr- šavao. Nazivali su ga ironično Promessen—Wekerle. — H A Z Ostavština Peršić, sv. 26 b.

19 V e r i d i c u s, Hrvatska u godini 1907. i 1908, Zagreb 1909. U brošuri su sabrani članci iz Narodnih novina, koji predstavljaju preradu Rauhova m e- moranduma kralju.

20 H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 29. Rauhov memorandum kralju, siječanj 1909.

21 Tek 1912. u vezi s daljim zaoštravanjem jugoslavenskog pitanja vlada ministra predsjednika Kuena neće naći drugog izlaza do li komesarijata.

22 Frank, doduše demantira da je razgovarao s Vekerleom o biskupskom pitanju. Hrvatsko pravo, 9. III 1908. Starčevićanci tvrde da se Frank borio za dakovačku biskupiju. Hrvatska sloboda, 5. V 1908. Njihove tvrdnje potvrduju i podaci sa str. 196, 248.

J ß ß - M IR J A N A G R O SS

hodtnih.23 Analogija s frankovcima nameće se sama od sebe. I frankovci na riječima pridržavaju program ujedinjenja hrvatskih zemalja, a stvarno su spremni da vode dualističku politiku, kako bi došli na vlast. Sa Vekerleova gleddšta postoji samo jedna opasnost, naime da bi se frankovci u borbi između dualističkih i velikoaustrijskih elemenata u Hrvatskoj mogli prikloniti neprijateljima madarske vlade. Cini se zbog toga da Vekerle zapravo ne želi ozbiljnu suradnju s frankovcima. On se samo služi njima u svojoj borbi protiv Koalicije.

Već sami uvjeti pod kojima Rauh postaje ban pokazuju da fran- kovačka pomoć vrhovima Monarhije u njihovoj politici divide et impera ne može dovesti do proširenja hrvatske autonomije. U svojoj audiijenciji kod Franje Josipa, 6. I 1908. godine, Rauh se slaže s kraljem u „axiomu“ da je „svako pomicanje današnjih zemaljskih granica nemoguce“ i da se diržavnopravni odnos Hrvatske i Ugarske smije izmijeniti samo u sitnicama. Vladar još preporučuje Rauhu „konzervativni razvoj“ .24 Prema tome, Rauhovoj je vladi zadatak da štitl dma- lizam sa svim njegovim posljeddcama, kao što je izoladja Dalmacije od Hrvatske i kršenje nagodbe. To su, dakle, osnove Frankovog „öisto“ hrvatskog režima!

Razgovor Frank — Vekerle važna je politička prekretnica. On obilježava prvu etapu intenziviranja veleizdajnicke atmosfere, koja postoji još od 1905. Taj razgovor imade značajne posljedice za obje najvažnije stranačke grupacije: Koaliciju i frankovce. Poslije sloma vladavine Koalicije u njenim se redovima pojavljuju tendendje, koje teže za sporazumom s glavnim faktorima Monarhije, a odbacuju odi- lučrni opozicionu politiku. Kao predstavnica domaćeg kapitala Koalicija se trudd da barem očuva svoje pozicije, kada ih već ne može proširiti. U skladu s porastom pritiska vrhova Monarhije na Koaliciju u njenim redovima jača želja za popuštanjem. Ovaj oportunizam imade odredene granice. Suradnja Koalidje kao cjeline i madarske vlade moguća je samo u političkoj situaciji, koja barem donekle ga- rantira slabljenje vanekonomskog pritiska na domaći kapital. Razgovor Frank —Vekerle izaziva kod Koalidje pravu paniku i nužno jača njene oportunističke tendencije. Jasno je, naime, da vlast koja se oslanja na frankovce neće prezati ni od kakvih zakonitih i nezako- nitih mjera da uništi domaći kapital i njegove političke predstavnike. Stoga s ovim razgovorom počinje razvoj, koji će dvije goddne kasnije dovesti Koalidju pravo u naručaj njenog bivšeg najvećeg neprijatelja Kuen-Hedervarija.25 Razgovor Frank — Vekerle ođlučuje i o sudbini Crankovaca. Frank se, dioduše, trudi da njegov sastanak s Vekerleom

23 G r o s s , n. d., 224.24 H H SA K A Geheimakten, Kroatische Angelegenheiten, sv. 28, Rauhov

memorandum kralju, siječanj 1909.

28 Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Cingrija, Supilo — Cingriji, Zagreb, 15. V 1910.

H R V A T S K A U O C I A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - J ß y

ostane tajna. Medutim, indiskrecijom Frankovog protivnika u stranci A. Pavelića vijest o sastanku prodire u javnost.26 Po posljednji put Mile Starčević ustaje u Frankovu obranu od napada S. Zagorca, koji tvrdi da je Frank dogovorio s Vekerleom akciju protiv Koalicije. Starčević izjavljuje da Frank to nije uradio, da ise nije povezao s protivnicima Hrvatske i da nije odstupio od pravaškog programa. Na- suprot tim tvrdnjama Frank je, prema Starčeviću, štoviše, saznao da je njegov program ostvarljiv u Monarhiji i da je pobjedia blizu. Samo o hrvatskom narodu ovisi osiguranje „stalne“ starčevićanske većine u Hrvatskom saboru i s time u vezi i „konačna pobjeda“27. Ova je izjava tipična za frankovačku propagandu u aneksionom razdofclju, koja u raznim varijantama uvijek opet ponavlja: razbijanje Koalicije i povezivanje hrvatskih stranaka, koje su po volji Beču, pod Fran- kovim vodstvom uvjet je vrhova Monarhije da blagonaklono dopuste ujedinjenje hrvatskih zemalja uključujući ovamo i Bosnu. Ipak dio članova Frankove stranke nema dovoljno razumijevanja za Frankovo „korištenje prilika“, za „pametno paklanje“ i „mudro mešetarenje“ u korist „eiste hrvatske misli“ , kako će frankovački svećenik Karlo Bošnjak naizvati suradnju s Rauhovim režimom.28 Oni, maprotiv, smatraju da Frank više nema nikakvih veza s pravaškim načelima i da suraduje is apsolutističkim režimom, koji upropaštava Hrvatsku. Dakako dia ovom preokretu pridonosi i propaganda Koalicije. Rezul- tati razgovora Frank — Vekerle izbit će na javu povodom izbora, u kojima će frankovei doživjeti neuspjeh i u vezi s raskolcm Frankove stranke.

Povodom privremenog rješavanja hrvatskog pitanja krajem 1907. postoji, pored kombinaeije Rauh — Frank i mogućnost povratka na Kuenov režim, jer bivši ban pripada onim utjecajnim faktorima Monarhije koji žele odlučnu politiku prodora na Balkan. Iz razloga koji leže van Hrvatske, sam Kuen ne namjerava prihvatiti banski položaj, ali bi to mogao uraditi njegov povjerenik Tomašić. Kuenovo gledište prema Hrvatskoj odreduju prilike u Madarskoj, gdje su na vlasti njegovi protivnici, predstavnici Madarske koalicije na čelu s Neza- visnom strankom. Nakon <klapanja nepovoljne austro-ugarske nagodbe madarska vlada proživljava krizu, koja postepeno postaje akutna zbog sukoba u samoj Koaliciji, jačanja otpora širih slojeva madarskog naroda protiv teškog pritiska madarskog financijskog kapitala i veleposjeda i, najzad, zbog otpora nemadarskih naeija protiv madarizaeije. U takvoj je situaeiji povjerenik dvora Kuen-Hedervari

S6 Hrvatsko pravo, 8. V 1908. Hrvatska sloboda, 9. V 1908. Ante Pavelić (1868—1938) nije iđentičan s „poglavnikom“ Nezavisne Države Hi’vatske.

87 Hrvatsko pravo, 31. X II 1907.*• Stenografički zapisnici, 1908—1913 I, 17. sjed. 15. IV 1910.

I ß g - M IR J A N A G R O SS

pretendent na položaj madarskog ministra predsjednika. Pri tom se taj predstavnik dualizma povezuje sa svojim velikoaustrijskim pro- tivnidma, agentima Franje Ferdinanda u zajedničkom spletkarenju u dlju rušenja madarske vlade.29 Pored ostalog, ta se veza zapaža i u činjenici da Kuen postaje od ogorčenog protivnika općeg prava glasa njegov „pristasa“ . To se može pripisati težnji da ugodd Franji Ferdinandu, koji bi htio srušiti vlast Madarske koalicije pomoću općeg prava glasa, jer s pravom pretpostavlja da bi izbomid iz širokih slojeva madarskog naroda i nemadarskih nacija glasali protiv košuto- vaca. Iz Kuenove borbe protiv Madarske koalicije proizlazi da ni on ni Tomašić ne mogu preuzeti vlast u Hrvatskoj (iako to Tomašić subjektivno želi) dok se vlada Madarske koalidje ne sruši. Razumije se da Kuen ne želi da ostad njegove Narodne stranke, koja se slu- žbeno razišla još 1906, snose pored odiiuma, koji su stekli svogom vlastitom politikom, još i mržnju, koju je na sebe navukla vlada Madarske koalicije, ponajprije nezakonitom željezničarskom pragmatikom.30 Kuenova politička računica sastoji se u slijed'ećem: Narodna stranka mora čekati dok sadašnja madarska vlada ne padne. U meduvremenu, njeni će članovi nastojati da zaposjednu visoke činovničke položaje i voditi političku taktiku, koja će utjecati na javnost u Hrvatskoj da u svojoj mržnji na vladu Madarske koalidje napusti svoj otpor protiv Kuenovih figura kao manjeg zla. Stoga Kuen savjetuje Tomašiću neka gleda prema „dolje“ , a ne prema „gore“ . Prema Kue- novoj uputi, Tomašić da je izjave protiv željezničarske pragmatike, a za ustavno uredenje, koje su prihvatljive za javnost u Hrvatskoj, ali ne i za madarsku vladiu. Kuen smatra da madarsku javnost treba makar i „prisilno“ osvjedočiti da u jezičnom pitanju mora popustiti, tj. povući željezničarsku pragmatiku, jer se bez toga ne može stvoriti unionistička stranka u Hrvatskoj.31 Na taj nadn Kuen već 1907. priprema teren za svoju vladavinu nad Hrvatskom goddne 1910. Nje- govim ciljevima odgovarat će i Rauhov režim u Hrvatskoj, koji će gurati Koalidju na suradnju s Kuenom, iako Kuen nije nimalo odu- ševljen isvojim ličnim protivnikom Rauhom. Najzad, potrebno je spomenuti da se Kuenov sin nalazi od ljeta 1907. do kraja 1908. u službi političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih poslova. Kako Kuen sam kaže, u Ministarstvu žele nekoga „koji poznaje donekle odnošaje naše balkanije Srbije i Hrvatstva...“32 Budud da će politiku u Hrvatskoj usmjeravati Erental, može se pretpostaviti da se on služi i Kue- novim informadjama i poticajima.

26 K r i s t ö f f y J ö z s e f , Magyarorszag kälväriäja, Budapest 1927, 525, 534, 544. itd. K. je mađarski povjerenik Franje Ferdinanda, koji suraduje s Kuenom sve do 1910, kada Kuen postaje ministar predsjednik.

10 G r o s s , n. d., 178. i d.41 SK Z Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću, Hedervär, 11. VII — 31. X II

1907. Instruktivna su i pisma Levina Cavraka u ovom fondM.82 Isto, Kuen Tomašiću, Hedei’vär, 13. VIII 1907, 5. X II 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - J ß g

Dolazak bana Rauha

Baruni Pavao Rauh, sin bana Levina Rauha, koji je nametnuo Hrvatsko-ugarsku nagodbu, prediestiniran je za banskog kandidata kao član aristokratske porodice, iz kojih se, uz malobrojne iznimke regrutiraju namje&nici pokrajina i visoki diržavni funkcioneri u Habs- burškoj monarhiji. Sam je Rauh još devedesetih godina želio da postane ban.1 U tu svrhu on se pridružio Kuenovim madarskim protivnicima, pa je kao virilist u Saboru govorio protiv Kuena. No pozicije tadašnjeg bana bile su snažne i Rauh se morao povući.2 U Saboru se ponovno javlja tek 1905, kada se režim Kuenovih agenata počeo ru- šiti. Da postigne banski položaj, on je nastojao da se posluži i Koalicijom, ali nije uspio.3 Već početkom 1907. pokazuju se tendiencije, koje će Rauh provoditi u vrijeme svog banovanja, tj. suradnja s frankovcima u pobijanju veleizdiajnika i njegove apsolutističke sklonosti.'4 Rauh postaje ban u političkoj situaciji u kojoj nema ni klike, a kamoli stranke, koja bi ga javno i odlučno pomagala. Frankovci, dakako, taje pred svojim pristašama da rade za Rauha; tek u ljeto 1908. oni će to javno priznatd. Stari madaroni, pripadnici a i protivnici Kuen — To- mašićeve grupe ne žele ise pridružiti Rauhu ̂ Svima bolje odgovara taktika čekanja na rješenje krize u Hrvatskoj, koju preporuča Kuen. Zato Rauh povjerava visoke položaje svojim rodacima i znandma, potpuno nesposobnim i dokraja korumpiranim licima.5 Neki su od njih redoviti gosti Rauhovih pijanki, što im donosi nadimak „Servus- društva“6. U toj situaciji Rauhu, dakako, odgovara apsolutizam u Hrvatskoj, a naročito veleizdajnička atmosfera. On objeručke pri- hvaća priliku da u aneksionom razdoblju nastupa kao „spasitelj“ Mo-

1 Usporedi Rauhovu karakteristiku i opis njegova režima kod J. H o r -v a t a , Supilo, 154 i d.; I s t i , Politička povijest Hrvatske I, Zagreb 1936.

3 U svom saborskom govoru Rauh je nazvao Kuena učenikom jednog ta- lijanskog pronevjeritelja, koji je izazvao evropski Skandal. Na jednoj od idu- ćih saborskih sjednica bio je prisiljen da pismeno povuče ovu uvredu. Steno- grafički zapisnici, 1892-1897. V 151. sjed., 9. X II i 154. sjed., 12. X II 1896.

* G r o s s, n. d., 72.4 U svom saborskom govoru Rauh odbija ustavne reforme, koje sprema

Koalicija, s argumentom da su preuranjene. Cini se da opravdanom smatra samo reformu — pučke škole! On ustaje protiv srpskog imena u adresi Koalicije, ističući da nagodba poznaje samo hrvatski narod. U tom času frankovci opstrui- raju protiv srpskog imena u adresi. Stenografički zapisnici, 1906—1911 I I /l , 46. sjed. 23. II 1907. G r o s s , n. d., 145. i d.

6 Rauhovi odjeli predstojnici su N. Crnković (Czernkovics) F. Mikšić(Mixich) i S. Aranicki (HHSA P A Ungarische Ministerratsprotokolle, sjed. Min. savjeta, 11. I 1908). Pri imenovanju svog nećaka za velikog župana Rauh naila/ina kraljev otpor, ali ipak uspijeva. Crnković i Mikšić moraju dati ostavku još za vrijeme Rauhova režima.

9 Pričalo se da je bana, izbezumljenog od demonstracija, kojima ga je dočekao Zagreb, primio pred banskim dvorima njegov prijatelj riječima: „Servus Paul, mach Dir nichts draus!“

17(5 - M IR J A N A G R O SS

narhije, u nadi da će time postići autoritet. Nalogom Erentala i vrhova Monarhije o zastrašivanju veleizdajnika Rauh se služi u istu svrhu, identificirajući svoju ličnost s kraljevom i svaku opoziciju protiv sebe s antidinastičnom i veleizdajničkom akcijom. Rauh odiržava neposredne veze s kraljevom kabinetskcm kancelarijom. Franjo Josip sistematski đobiva informacije o događajima u Hrvatskoj u Rauhovoj „obradi“.7Odnosi izmedu Rauha i Vekerlea nisu dobri od) samog po- četka Rauhova nastupa, jer je Rauh „oktroiran“ madarskoj vladi iz Beča, kako piše madarska štampa. Ova činjenica stalno podržava nadu u Koaliciji da će Rauh pasti. Ban nema sreće ni s okolinom prijestolonasljednika. Sam Franjo Ferdinand očito shvaća da Rauhov režim potiče hrvatsku javnost i na otpor protiv Beča. Već mjesec dana nakon Rauhova dolaska on piše svom adutantu dia bi htio uvjeriti „cmožute“ Hrvate u svoju ljubav prema njima i poručiti im neka izdrže do boljih vremena, tj. do njegova stupanja na prijestolje.8

Krajem prosinca 1907. prijestolonasljedinikov povjerenik Dancer (C. Danzer) organizira anketu među političarima i intelektualcima0 problemu reorgandzacije Habsburške monarhije. Rezultat je pora- zan! Konsolidacija Monarhije moguća je samo „jakom rukom“, tvrdi velik broj učesnika ankete. Drugim riječima, kaže Dancer, čini se dia narode Monarhije treba „prisiliti“ k njihovoj „sreci“ ! Za većinu poli- tičara dualizam je — noli me tangere!0 Očito je, dakle, dia sama poli- tička atmosfera u Monarhiji zarobljava Erentala u začarancm krugu dualizma i odreduje Rauhov dualistički i apsolutistički režim. Nije slučaj da komentatoru Neue Freie Presse upravo povodom Rauhova dolaska u Zagreb pada na pamet omiljela „konjusarska“ izreka grofa Andrašija (Andirässy) starijeg — dia u Hrvatskoj treba vladati bičem1 zobi!10

Petog I 1908. Franjo Josip prima Vekerlea i Rauha, a 7. I madarski Ministanski savjet prihvaća Rauha za bana.11 Fester Lloyd, tumaö gleddšta madarskog ministra predsjedinika, konstatira na dan Rauhova postavljanja da će novi ban pokušati da stvori svoju vlastitu unioni-

T Rauh korespondira s odjelnim predstojnikom kraljeve kabinetske kancelarije G. Daruvarijem, koji sistematski izvještava vladara o njegovim pismima (HHSA K A Geheimakten, Kroatische Angelegenheiten, sv. 26.) I, general Steb (Steeb), njegov rođak, imade dobre veze s dvorom.

8 L. v o n C h l u m e c k y , Erzherzog Franz Ferdinands Wirken und Wollen, Berlin 1929, 182—3. Franjo Ferdinand zahtijeva od adutanta da mu predloži ličnost kojoj bi se mogla povjeriti ova misija. Nadvojvodina redovita praksa bila je da preko nekih aristokrata uvjerava hrvatske političare u svoju naklonost prema Hrvatima, kako u njihovim očima ne bi snosio krivicu za katastrofalnu politiku dualističkih krugova i Franje Josipa u Hrvatskoj.

6 Das neue Österreich, Eine politische Rundfrage veranstaltet von C a r l M. D a n z e r , Wien 1908.

19 Neue Freie Presse, M ., 11 I 1908.11 H H SA K A Ungarische Ministerratsprotokolle, 7. I 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E -

stičku stranku, budući da nije htio uskrsnuti Kuenovu. Pester Lloyd želi Rauhu uspjeh, ali nije oduševljen njegovim ddktatorskim sklo- nostima. Očito bi Vekerle htio samo izmjenu lica, a ne sistema koji je uveo Kuen.12

Rauhovi talambasi, kojima priprema svoj dolazak u Zagreb, njegov zahtjev dia ga svečano dočekaju svi dtržavni službenici a i sfla- novnici grada, prva je od tipičnih kobnih grešaka tog uobraženog i ograndčenog velikaša. Javnost, na čelu s omladinom, žestoko odigovara na pretenzije bana, koji dolazi kao predstavnik auistro-madanskog apsolutizma. Ne pojavljuju se na dočeku ni gradski zastupnici, a na- čelnik, mađaron Amruš daje ostavku.13 I sam nadbiskup Posilović ne dolazi na doček zbog „bolesti“ . Stampa Koalicije poziva narodi da ne prisustvuje banovu dolasku.14 Umjesto svečanog dočeka, Rauh do- življava demonstracije i izgrede na čelu sa sveučilišnom omladinom. Padaju kamen je i jaja i po prvi put se pjeva „hirnna“ Rauhova režima „O du lieber Augustin“ , oaniljena pjesma pijanog „Servus-društva“ .15 Kako god je ovaj dioček neugodan, on dobro dolazi banu kao povod za ostvarenje njegova zadiatka — zastrašivanja veleizdajnika. On odmah proglašava demonstracije veleizdajničkima i, da ne bude sumnje, optu- žuje za njih Srpsku samostalnu stranku i cijelu Koaliciju.16 Dakako da Rauh i njegov podban Cmković (Czemkovios) svakom prilikom demonstrativno ističu svoje hrvatske osjećaje.17 Već na početku ban upotrebljava argumentaciju, kojom de se stalno služiti. On optužuje Koaliciju zbog terora i demagogije. Ističe da željezničarska pragmatika nije bila uzrok opstrukcije Koalicije u ugarskom Parlamentu I njena prekida s madarskom vladom. Bila je to samo krinka, koja je poslužila Koaliciji da navijesti rat Madarskoj i da protiv nje raspali

18 Pester Lloyd, Morgenblatt, (dalje M.), 7. I 1908.H H SA K A Geheimakten, Kroatische Angelegenheiten, Rauhov memo-

randum kralju. Obzor, 29. I 1908. Rauh imenuje S. Cuvaja (budućeg komesara) za zagrebačkog nadnačelnika, tj. povjerenika bana.

14 Riečki novi list, 11. I 1908.18 Obzor 16. i 21. I 1908. H ob u Cpöoöpan, 2 (15) I 1908. Pester Lloyd

Abendblatt, (dalje: A.), 14. I 1908. V e r i d i c u s , n. d-, 8.18 H o b u C p 6 o 6 p a u 7 (20) I 1908. Rauh naročito nastoji prikazati tučnjavu

nekih studenata i oficira kao antiđinastičku manifestaciju. Državni arhiv NR Hrvatske, Predsjeđništvo Zemaljske vlade (dalje: AN RH PZV), sv. 687/6—14, br. 326/1908. V e le iz d a jn ič k i p r o c e s , Z a g r e b 1909, 20. i d.

1T Karakterističan je članak u Rauhovoj Ustavnosti, 28. IV 1908, koji nosi naslov: Hrvatska domovina, hrvatski narod, hrvatska vlada, hrvatsko dru- štvo itd. To su, prema piscu Clanka, banovi izrazi, koji bi morali uvjeriti Hrvate u ljubav njihova bana prema hrvatstvu. Povodom svog postavljenja podbar, Crnković, bivši prisni saradnik tobožnjeg „srpskog“ bana Kuena, dočekuje začuđene činovnike govorom, u kojem ih uvjerava da je on Hrvat i da bi, ukoliko bi ga rastrgali, svaki njegov komadić vikao da je Hrvat. Ove je fraze Rauhov podban pozajmio od jednog poznatog člana Kuenove stranke, koji je istim riječima davao oduška svom srpstvu. Nije teško pogoditi da su ciljevi obojice isti. SK Z M. Grlović, Dnevnik 1908/1, 17. I. H o r v a t , Supilo, 156.

j 7 2 “ M IR J A N A G R O SS

mržniju hrvatskog naroda. Jedini Rauh čuvar je Monarhije i nerazdru- živosti zemalja krune sv. Stjepana.18

Dok mađarska štampa osuduje demonstracije, bečka štampa ne može suzdržati zlobnu radost, jer su demonstracije prije svega uperene protiv mađarske prevlasti. Kršćansko-socijalni Reichspost, organ Franje Ferdinanda, ističe neuspjeh madarske vlade u Hrvatskoj i njenu slabost, i čudi se što se Beč tako dugo bojao Madara. Drugim riječima, list poziva mjerodavne faktore Beča dia sruše vladu Madarske koalicije. Reichspost napada Rauha kao eksponenta madarske vlade, ali odobrava što je „snažnom šakom“ udario po predstavnicima velikosrpske ideje, koja je nanočito jaka u Bosni. Time je on poslužio i bečkim klerikalcima i Vatikanu, koji se plaše slabljenja religioznog utjecaja „zapada“ na Baikanu! Borba Bizanta i Rima, borba izmedu dvije kulture počinje iznova, piše Reichspost.10

S nesposobnosti i pokvarenosti Rauhovom na čistu su svi zainteresirani ministri još na pocetku njegova banovanja. U dvogodišnjem razdoblju njegove vladavine oni će često pomišljati na to da ga maknu, ali neće znati s kojom ličnosti da ga zamjene. Rauhov režim neprekidno nanosi golemu štetu vrhovima Monarhije umjesto dia štiti njihove interese, i predstavlja zbog toga tipičan odraz njihove nemoći da riješe hrvatsko i jugoslavenske pitanje.20 Još uoči Rauhova dolaska u Zagreb Supilov Novi list s pravom konstatira da u Hrvatskoj više ne može uspjeti protunarodni režim, jerl to onemogućava hrvatsko- srpska sloga.21 Ali, uoči aneksije, nemoguć je i režim koji bi bai'em donekle predstavljao političke snage u Hrvatskoj.

Rauh dobro znade dai se Koalicija ne može uništiti samo poli- tičkim pritiskom. Stoga se neposredno po preuzimanju banskog polo- žaja sprema da je napadne na području na kojem je ona najosjetljivija — a to su njene banke.22 Prilike za navalu na diomaci kapital povoljne su nakon svjetske krize krajem 1907, koja je pogodila i Hrvatsku.23 Rauh mora ponajprije steći utjecaj u Hipotekarnoj banci, kojom se Kuenov režim služio u svojoj borbi protiv domaćeg kapitala. Stoga on odstranjuje dotadašnjeg vladinog povjerenika u banci, eksponenta

18 V e r i d i c u s, n. d., H H SA K A Gebeimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26, Rauhov memorandum kralju.

16 Reichspost 16, 26, 30. I 1908. List govori o borbi Rima i Bizanta upravo nakon Erentalove izjave o sandžačkoj željeznici, koja će zaoštriti odnose s Ru- sijom. Vid. str. 181.

^Neposredno poslije demonstracija Kuen saznaje da su u Ministarstvu vanjskih poslova već zabriniuti zbog Rauhova imenovanja. SK Z Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću, Hedervar, 17. I 1908.

21 Riečki novi list, 11. I 1908.22 G r o s s , n. d., 25, i d.23 Kuen se nada da će financijska kriza pogoditi naročito Prvu hrvatsku

štedionicu. (SKZ Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću), Hedervar, 27. X 1907.O domaćim bankama za vrijeme krize vid. Obzor, 1. IV 1908.

Hr v a t s k a u o Ci a n e k s i j e b o s n e i h e r c e g o v i n e

kuenovca Tomašića, a imenuje na njegovo mjesto svog podbana Crn- kovića.24 U cilju sistematske borbe protiv banaka Koalicije nare- đuje podredenim organdma da skupe podatke o svim novčanim zavodima na svom području.25 U meduvremenu se, naime, i pored krize 1907, nastavlja skromni napredak diomaćeg kapitala. U času kada Prva hrvatska stedlionica povisuje svoj dionički kapital od 3,6 na 5,4 milijuna kruna, Rauh pregovara u Pešti s madarskim bankama o osnivanju nove velike banke, koja bi bila ekonomska podloga njegove vlasti. On se nada da bi na taj način mogao izvući velik dio stanovništva „iz mreže“ Kulmerove Prve hrvatske štedionice.26 Rauhovi organi, štoviše, napadaju Kulmera zbog lihvarstva. On im odgovara da je narod upravo organizacijom banaka izbavljen iz lihvarskih ruku i postao neovisan0 raznim ■ upravnim organima„ koji su ga silili da glasa za vladu.27 Rauh se ne može poslužiti Hipotekarnom bankom kako bi to želio, jer ona još uvijek ovisi o njegovu protivniku Kuenu, koji se iz pozadine ipak radiuje njegovim napadima na Prvu hrvatsku štedionicu1 Srpsku banku.28 Rauh ne dobiva potparu madarskog kapitala za osnivanje nove banke. Njegov je režim i suviše nesiguran, a ni njegovi odlnosi s madarskom vladom nisu dobri.29

Kao svaki ban, i Rauh mora objaviti svoj program. Što se tiče jezičnog pitanja u vezi sa željezničarskom pragmatikom, koja je bila povod hrvatskoj krizi, on. se približava shvaćanju madarske vlade, iako se s njime ne identificira. On naime smatra da je jezično pitanje otvoreno i da ga treba riješiti sazivom regnikolamih dieputacija hrvatskog i uganskog sabora. Stoga on negira stajalište Koalicije, koja istdče da je pitanje hrvatskog jezika, kao isključivo službenog, rije-

SK Z Ostavština Tomašiću, Hedervar, 23. I 1908. AN RH PZV, sv. 687/6-14, br. 167.

28 Isto, br. 1584 (izvještaj o novčanim zavodima u Modruško-riječkoj žu- paniji), Pester Lloyd, M., 28. III 1908.

20 Pester Lloyd, M., 9. IV 1908.

27 Ustavnost, 8. IV, Obzor, 9. IV, Hrvatska, 10. IV 1908. O problemu lihvarstva kod domaćih banaka vid. G r o s s , n. d., 29. Kampanja protiv Prve hrvatske štedionice u Rauhovoj štarnpi obustavljena je telegramom, kojim podban Crnković „zapovijeda“ uredniku Ustavnosti da prestane napadati banke. Propaganda Koalicije se uvelike služi ovim incidentom, koji osvjetljava odnos Rauhove vlade prema njenoj „reptilskoj“ štampi. V eleizdajnički proces, 13.

28 SK Z Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću, Hedervar, 14. IV 1908. Neka Rauh i Vekerle razbijaju glave kako će onemogućiti Prvu hrvatsku štedionicu, koju Je sam Vekerle postavio na noge (kada je dopustio vladavinu Koalicije), zlobno primjećuje bivši ban.

29 Rauh neće napustiti misao da uništi domaće banke i njihovu političku ulogu. Tako de, npr., pokušati da „otkrije zloupotrebe“ u bankama, koje se bave opozicijskom politikom. H H SA K A Geheimakten, Kroatische Angelegenheiten, sv. 26, Rauhov memorandum kralju.

1 7 4 “ M IR JA N A g r o s š

šeno nagodbom.30 Rauh predlaže ograničenu reviziju nagodbe, koja ni u čemu ne mijenja državnopravni temelj. Hrvatski sabor bi dobio pravo da izglasava dodatak na porez, koji se određuje u Pešti, ali u tačno preciziranim okvirima. Ban bi mogao sklapati zajmovne poslove neposredno s ministrom financija.81 Ovim manevrom Rauh želi pridobiti konzervativni dio hrvatske buržoazije, koja želi reviziju nagodbe. U tom je pogledu tipičan Kulmerov preddzborni govor. On zahtijeva reviziju nagodbe u pravcu financijske samostalnosti Hrvatske.32 Svojom stidljivom „revizijom“ Rauh, doduše, ne misli pridobiti Kulmerovu grupu u Koaliciji, koja je za njega opasna, jer bi u slučaju njena sporazuma s madarskom vladom ban bio Kulmer ili Nikolić, a ne Rauh. Radd se vjerojatno o taktdčkom potezu sa dljem izdvajanja Hrvatske stranke prava iz Koalidje i njena povezivanja s frankovcima u smislu Rauhova zadatka da uoči aneksije organizira hrvatske stranke protiv srpskih.

Dakako da je Rauhov program revizije nagodbe dogovoreniu Beču, a ne u Pešti. Može biti da se radi o Erentalovu opreznom pokušaju da sondira kako bi se madarska vlada držala prema njegovom subdua- lističkom programu, koji bi nužno počeo revizijom nagodbe. Madarska vlada zaista ne oklijeva s odgovorom! U svojoj težnji za jedinstvenom madarskom državom ona se boji i samog spominjanja revizije nagodbe. Vekerleov Pester Lloyd, dakle, izjavljuje da je Rauhov program vrlo „cudan“, da dosada ni jednom banu nije bilo toliko dopu- Steno i poziva madarsku javnost na veliku budnost povodom moguće revizije nagodbe,83

Izbori 1908. u Hrvatskoj

Budud da madarska vlada ne želi komesarijat u Hrvatskoj, nego apsolutističko uređenje prikriveno ustavnim formama, ona diopušta izbore. Svima je već unaprijed jasno da Rauhovi kandidati ne mogu pobjediti.1 Radi se uglavnom o pokušaju da se stvori saborska vedna, sposobna za rad, iz rauhovaca, frankovaca i srpskih radikala. Rauhu, koji bi htio vladati otvorenim apsolutizmom, krivo je što se uopće mora upuštati u izbore. U predizbomom razdoblju ne preostaje mu

eo Godlnu dana kasnije Rauh tvrdi da je htio zaaizeti hrvatsko stajallšte u pitanju pragmatike, ali je mađarski Ministarski savjet zahtijevao da bude „neutralan“. To je razlog, kaže Rauh, što nije došlo do pomirenja s Koalicijom (tj. s njenim hrvatskim dijelom). H H SA K A Geheimakten Kroatische A n g eld gemheiten, sv. 26. Rauhov memorandum kiralju.

81 Pester Lloyd, A ., 16. I, Ustavnost, 10. II 1908.82 U želji da ga Rauh ne „nadlicitira“, Tomašić izjavljiuje da se slaže s nje-

govim programom „revizije“ nagodbe. Pester Lloyd, M ., 18. I 1908. Obzor (večernje izdanje), 27. I 1908.

83 Pester Lloyd, M., 17. I 1908.1 SKZ. Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću, Hedervar, 21. I 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - I 7 5

drugo nego da se prikazuje ustavnim banom. Zato on u punoj suprotnosti sa stvamim položajem naziva svoj organ Ustavnost, a svoje po- slaničke kandddate Ustavnom strankom.

Rauh se žali funkcioneru carske kabinetske kancelarije Daruva- riju (Däruväryju) da novine pišu o njegovu nesigurnom položaju, ni- šaneći pri tom ne samo na štampu u Hrvatskoj nego i u Madarskoj. Priznaje da su izbomi izgledi u njegovu korist vrlo slabi zbog jačanja elemenata koji teže za državnopravnim prevratom i „terora masa“, tj. općeg narodnog otpora protiv njega. Banov je položaj naročito težak zbog nepouzdanosti autonomnog činovništva, koje simpatizira s Koalicijom. Ali on ne vjeruje mnogo ni dnovnicima zajedničkih ustanova u Hrvatskoj, koji glasaju po uputstvima madarske vlade. Rauh upozorava kabinetsku kancelariju da se samo „ekonomskim radom“ može spriječiti agitacija protiv njega. Izgradnjom nekih cesta, melioracijom rijeka, otvaranjem sajmova itd. ban bi htio pricbbiti opozicijsku bur- žoaziju. U ovu djelatnost on ubraja i uništenje privrednih pozidja Koalicije. U svojim pismima pred izbore ban naročito ističe kampanju žtampe protiv sebe. U tom poglediu on je nemoćan. Kad bi se i po- služio kaznenim zakonom, porota bi oslobodila krivnje tužene urednike ili pisce inkriminiranih članaka. Da bi postigao suspenziju Zakona o štampi on pokušava impresionirati kralja tobožnjim antireligioznim ispadima „najgore vrste“ u štampi.2

Ni pred javnosti Rauh ne krije da nema nade u uspjeh. Vjero- jatno bi time htio postid dopuštenje za nasilja na izborima, kakve je vršio Kuen, i spriječiti da oni budu slobodni kao 1906. Cini se da u tom smislu govori s kraljem u audijendji uoči izbora.3 Njegovi po- kušaji ostaju uzaludni. Dvor i madarska vlada još uvijek gledaju na Hrvatsku preoptimistički. Njihova se očekivanja poklapaju s izjavom hrvatskog ministra Josipovića, ogorčenog protivnika Koalidje, koji smatra da će frankovci i Koalicija dobiti približno jednak broj mandata.4 Ako, dakle, i banovi kandidati dobiju odreden broj mandata, mogla bi se stvoriti Rauh-frankovačka većina. Dakako da madarska vlada sprema unaprijed odgodu Hrvatskog sabora za slučaj pobjede Koalicije.5 I ne samo to! Preko Pešter Lloyda madarska vlada odigovara na pisanje štampe Hrvatsko-srpske koalicije da će Rauh pasti ako bude poražen na izborima. Ban je postavljen s odredenom, traj- nom misijom, koja nije ovisna o rezultatu izbora. Uostalom, ističe madarska vlada, postavljanje bana je isključivo pravo krune, a Hrvat- ski sabor nema u tom pogledu nikakvih ingerencija.0 O karakteru

* H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 28 Rauh—Da- ruvariju, Zagreb, 24. I, 31. I, 8. II 1908.

8 Pester Lloyd, A ., 12. II 1908.4 Pester Lloyd, M ., 13. II 1908.8 H H SA K A Ungarische Ministerratsprotokolle, sjed., 17. II 1908.* Pester Lloyd, A ., 21. II i M., 24. II 1908. Ustavnost, 8. II 1908.


Rauhove „misije“ Koalicija je očito već načisto. Prema tome, ova izjava predstavlja otvorenu grožnju i nagovještenje da o ustavnoj vladavini s manjim ili većim utjecajem Koalicije ne može biti ni govora. Dakako da Rauh bezobzimo i nasilno vodi izbomu borbu. Njegov pritisak na činovnike naročito je težak. Hapšenja su na dnevnom redu.7

I Koalicija sudjeluje svim svojim silama u predizbomoj borbi. Frano Supilo još je uvijek n-jen glavni predistavnik. U svom predizbornom govoru u Gorskom kotaru on se zalaže za nepomirljivu borbu protiv Rauha i drugih režima sve dok se državnopravni položaj Hrvatske ne preuredd na temelju ravnopravnosti Hrvatske i Ugarske.8 Su- pilova je formulacija zasada još oprezna i može se protumačiti kao program revizije nagodbe, koju on svakako smatra prvim korakom. Iz njegova govora proizlazi da bi Koalicija morala ostati u opoziciji. Ona je prisiljena na borbu i ne smije stati na pola puta, nego mora ići do kraja, piše Supilo Peri Cingriji. Kuenova se vremena više neće vratiti, izjavljuje on i ne sluteći kako je loš prorok.0 Odlučnoj opo- zicijskoj politici Supilovoj protivi se većina članova Koalicije, jer bi se ona u uvjetima apsolutističkog pritiska pretvorila u otvorenu nacio- nalnorevolucionarnai borbu, ukoliko bi se Koalicija oslonila na šire slojeve naroda. Medutim, Koalicija se ne usuduje postaviti se na čelo narodnih masa, jer strahuje za svoje ekonomske pozicije, koje bi u toku odlučnog, a vjerojatno i krvavog nacionalnog otpora, bile ozbiljno ugrožene ne samo od njemačkih i madarskih vladajućih klasa nego i od širih slojeva hrvatskog i srpskog naroda.10 Ovo načelno razmimoi- laženje o karakteru nacionalne borbe izmedu Supila i Koalicije dolazi naro&to do izražaja u ličnom sukobu Supila i Svetozara Pribićevića, koji se priprema u vrijeme predizborne borbe.11 U načelu Supilo, da-

T U svojoj okružnici Rauh zabranjuje činovnicima da glasaju za „destruk- tivn/u“ opoziciju. (Veleizdajnički proces, 28). Uhapšen je i S. Radić zbog izbornog proglasa u kojem zahtijeva prekid zajednice između Hrvatske i Ugarske. Dom, 19. II 1908. U izbomoj borbi Radić nastupa veoma oštro i protiv Franka.S. R a d i ć , Frankova politička smrt, Zagreb 1908.

8 Supilov protukandidat je F. Potodnjak, koji je napustio Koaliciju. U svojoj agitaciji on tvrdi da Supilo više nije pravaš. Da bi pridobio pravašku većinu izbornika u Gorskom kotami, Supilo naročito ističe da crpe iz pravaške tradicijei da je povezan s pravašima, koji nisu pošli frankovačkim putem. (Riečki novi list, 21. I 1908; Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Cingrija, Supilo—Cingriji, Rijeka 2. II 1908).

B Isto. Supilo karakterizira Rauha tvrdnjom da je Kuen u usporedbi s njim e „gospar“.

10 Kao predstavnica viših slojeva buržoazije Koalicija nužno dolazi u sukob s proletariziramim slojevima. M. G r o s s , Socijalna demokracija i politika „novog kursa“. Radovi Filozojskog fakulteta, Odsjek za povijest 2, Zagreb 1959.

II U ovom sukobu vid. str. 220. Još od pada vladavine Koalicije Pribi- ćević nastoji da se Supilo više ne kandidira u glinskom kotaru. — F. S u p i l o , Politika u Hrvatskoj, Zagreb 1953, 188 i d.

H R V A T S K A U O Č I A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - 1 7 7

kle, želi odlučnu borbu protiv dualizma, ali smatra da je potrebno dosta vremena da se ona solidno pripremi. U meduvremenu, on se neće protiviti pregovorima s mjerodavnim faktorima čas Beča, čas Pešte, jer je to, po njegovu mišljenju, samo politička taktika zavaravanja i korištenja slabosti i suprotnosti Pešte i Beča.12

Na predizbornom sastanku u Zagrebu Supilo otkriva želju madarske vlade da uključi Bakar i Kraljevicu neposredno pod madarsku upravu. On ističe da je jedian od razloga za „veleizdaju“ Koalicije što se tome protivila kad je bila na vlasti.13 Supilova izjava izaziva bijes madarske vlade. Iako Pester Lloyd i ministar Josipović tvrde da je Supilo izmislio želju madarske vlade da isključi Hrvatsko primorje iz hrvatske autonomije, može se iz mađarske štampe razabrati težnja madarske vlade da se učvrsti na Hrvatskom primorju. Ona bi htjela da se pored Pule, austrijske ratne luke, sagradi na Hrvatskom primorju madarska ratna luka. Osim toga madarski kapital, kojemu Rijeka postaje preusko područje, nastoji da proširi svoj utjecaj.14 Pred- izborna akcija Koalicije naročito smjera na to da okupi činovnike i učitelje. Računajući s time da će oni koji će glasati protiv Rauhovih kandiidata biti premješteni i progonjeni, Koalicija skuplja materijalna sredstva da im pomogne.15

Istakli smo da je razgovor Frank — Vekerle pripremio Rauhov režim s oslonom na frankovce. Sve do izbora Frank taji svoje veze s Rauhom. Uoči samih izbora otkrivaju ih službene Narodne novine pozivom biračima da glasaju za frankovce protiv Koalicije. Unioni- stički činovndk teško će dati svoj glas za frankovca, koji pobija Hrvat- sko-ugarsku nagodbu, piše Rauhov organ. Ali postoje znad koji pokazuju da su frankovci budući unionisti! Ovi so izbori pogodan trenutak da oni to zaista i postanu!16 Narodne novine, dakle, upozoravaju glasače da se Sabor neće raspustiti ako pobijede frankovd, kao što će se to desiti ako Koalicija bude u vedni. Ovim nespretnim člankom Rauh zapečaćuje sudbinu frankovaca na izborima. Velik dio dotada- šnjih Frankovih sljedbenika ne želi glasovati za stranku koja suraduje s Rauhom, a činovnici ipak glasaju za Koaliciju.

•112 Vid. str. 188, 223.18 Riečki novi list, 23. I 1908.

11 Pester Lloyd, M., 29. I 1908. Svoje aspiracije na Hrvatsko primorje m adarska vlada će 1914. pokušati da ostvari Zakonom o izvlašćenju morske obale.

18 Uoči izbora Koalicija sakuplja pisane izjave učitelja i profesora da će glasati za njene kandidate i pomagati progonjenim kolegama zbog glasanja protiv vladinih kandidata. — AN RH , Arhiv Surmin sv. 2.

14 Narodne novine, 26. II 1908. Poslije raskola Frankove stranke I. Peršić tvrdi da je članak inspirirao I. Kršnjavi, koji imade velik utjecaj na Frankovu djelatnost. Hrvatska sloboda, 27. IV 1908. Clanak je zaista pisan u duhu Kršnja- vijevih shvaćanja ( G r o s s , n. d., 96). I Kuen primjećuje iz prikrajka kako je s.reća što je Kršnjavi pomogao sružiti frankovce „sa visokog konja popula- riteta“ (SKZ Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiću, Hedervar, 9. III 1908).

12 Istorija XX veka, n i knjiga

178 - m i r j a n a g r o s s

Oslabljeni frankovci dobivaju potporu nekih klerikalnih elemenata. Nastojanja bečkih kršćanskih socijala da odvuku Hrvatsku stranku prava od Koalicije i da je povežu s frankovcima u „pravaski blok“ dioživljava uspjeh kod đakovačkih klerikalaca, koji su dotada bili članovi Hrvatske stranke prava. Oni se nakon susreta Frank — Vekerle pridružuju frankovcima.17 Supilo tim povodom izjavljuje da će „židovsko [frankovačka — M. G.]-jezuitska klika“, koja je u Dal- maciji i Hrvatskoj postala „zastitnicom prijestolja i oltara“, dovesti do toga „da završimo kako i Poljska“18. Klerikalci ipak ne mogu znatnije ojačati frankovce, jer ni sami nisu jedinstvend. Svi ostali svećenici, članovi Hrvatske stranke prava, neće ni da čuju o pove- zivanj'u s frankovcima. Oni su, štoviše, najogorčeniji neprijatelji J. Franka. U siječnju 1908. glavne ličnasti u uredništvu Hrvatske, organu Hrvatske stranke prava, postaju svećenici Stjepan Zagorac i Kerubin Šegvić, bivši urednik Hrvatskog dnevnika, organa sarajev- skog nadbiskupa J. Stadlera. Segvić, dotadia neobuzdiani frankovac, počinje svoju karijeru u Zagrebu raskrinkavanjem Frankove suradnje sa svakom vladom i uloge bosanske vlade u raspirivanju hrvatskog i srpskog šovinizma.19 Iz Šegvićevih članaka i pisanja Hrvatske uopće može se razabrati kako Zagorac i Šegvić simpatiziraju s protivnicima Frankovim u njegovoj stranci i da su skloni povezivanju s njima.20 Osim toga, oni ne pokazuju ni najmanju želju da suraduju s Rauhom, kao što to čini Frank. Hrvatska je puna oštrih članaka protiv Rauha, a sam Zagorac je prvi predstavnik hrvatskog dijela Koalicije, koji oštro reagira protiv banovih izjava o antidinastičnosti Koalicije, prije svega njenog srpskog dijela.21 Ni grupa klerikalaca oko Hrvatstva, koja je 1906. proklamirala osnivanje Hrvatske kršćansko-socijalne stranke prava, a da nije uspjela da je ostvari, ne zalaže se aktivno za Rauha.22 Hrvatstva ne napada bana otvoreno, jer se ne želi izjasniti protiv njegove protusrpske politike. Ono, štoviše, osuduje demonstracije protiv njega.23 Iz Hrvatstva se ipak vidi da list ne odobrava suradnju Franka s Rauhom. Frankovac I. Kršnjavi, koji kao bivši madaronski liberal ne može biti simpatičan klerikalcima, uzalud pokušava udobrovoljiti ih svojim člankom o velikim zadacima sve- ćenstva. Hrvatstvo ipak napada frankovačke kandidate, koji su po-

17 Hrvatsko pravo, 7. i 10. I 1908. Prebeg, koji se sada priključuje frankovcima postat će kasnije (pored A. Horvata) glavni predstavnik frankovštine.S njim e ostavlja Hrvatsku stranku prava i S. Ritig, ali će se on poslije raskola pridružiti starčevićancima.

18 Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Cingrija, Supilo Cingriji, 2. II 1903.19 Hrvatska, 2, 3, 4. I 19C8. B. T i o p o B M h : Oduocu udMefjy Cpöuje

u A ycrpo-yzapcK e y X X eetcy, Beorpa^; 1936, 135.20 Vid. str. 216.31 Hrvatska, 21. I 1908.*2 G r o s s , n. d., 127.** Hrvatstvo, 16. I 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE BO SN E I H E R C E G O V IN E - 1 7 9

znati kao liberali.24 List osuđuje frankovce zbog Rauhovog poziva da se za ngih glasa, ali ipak bodri svoje ßljedbenike da giasaju za frankovce u nacui da će stranka čuvati svoja „politicka nacela“ . Po- slije izbora Hrvatstvo konstatira da su Rauhov „danajski dar“ i razgovor Frank — Vekerle oslabili stranku za na j man je deset mandata.25 ÜCito je, dakle, da klerikalci oko Hrvatstva suraduju ß Fran- kovom strankom, ali se nalaze na putu koji će ih nakon raskola privremeno pribiižiti Frankovim protivnicima.

Na pocetku Rauhove vlade pojavljuje se pod okriljem krčkog bi- skupa Mannića nova grupa klerikalaca oko Pijeva društva, koja izdaje lißt Jutro. Radi se o svećenicima, protivnicima zagrebačkog nadbiskupa Posilovića, koji financira Hrvatstvo. Ne ulazeci u lične razmirice unutar svecenstva, koje dovodte do ove nove grupacije, potrebno je istaknuti načeina razmimoilaženja. Jutro nastoji okupiti sve što je katonCko i hrvatsko, i zato izjavijuje da stoji van ßtranaka. Osuduje postupak Hrvatstva, koje se ßuvise angaziralo za pojedine stranke (tj. frankovce). Cüj je Jutra da osnuje Katoiicku hrvatsku stranku.20 Svoje „vanstranaCko*4 raspoloženje Jutro će pokazati kritikom svih opozicionih ßtranaka. Stvarno, ono je veoma daleko od neutralnosti. I samo Pijevo drustvo osnovano je „furtim“ kao i katolička tiskara, koja izdaje Hrvatstvo 1904, a da svećenici, protivnici osnivača, nisuo tome mšta znali. Društvo se pojavilo uz Rauhovu pomoć.27 Banu, koji je uoći svog doiaska u Zagreb posjetio i bečkog nuncija, dobro doiazi nova kierikalna grupa, jer su bećki kršćanski socijali njegovi piouvmci.20 Budući cua preoisjednik Pijeva društva poßtaje frankovac M. TkajLćić, javnosti je jasno da ße radi o organizaciji koja će pomagati Rauh — Frankov „cisto“ hrvatski režim, iako izjavijuje da je opozicijska. Stoga je biskup Mahnić prisiljen da demantira tvrdnje svojih protivnika svećenika i antiklerikalaca da su osnivači Pijeva društva tajni savezmci Rauhove vlade.211

Katolićko svecenßtvo u Hrvatskoj raßprseno je prema tome u četiri poiitičke grupe (frankovci, Hrvatska stranka prava, klerikalci oko Hrvatstva i oko Jutra), a poslije raskola frankovaca biti će ih pet! Ova situacija nimalo ne oiaksava Franji Ferdinandu da oko svećen- stva kao središta stvori svoju poiitičku organizaciju u Hrvatskoj. Njegovi eksponenti, bečki kršćanski socijali moraju, dakle, odlučiti koja

21 Hrvatsko pravo, 17. I 1908. Hrvatstvo, 20. I 1908. List ustaje naročitoprotiv kandidature frankovaćkog književnika M. Ogrizovića.

25 Hrvatstvo, 27. i 28. II 1908. List čak zahtijeva da se vodstvo strankeizjasni da li je inspiriralo taj famozni članak ili ne. Hrvatsko pravo, 29. II dakako odgovara negativno.

2B Jutro, 10. II 1908. S. K o r e n i ć , Nekoliko misli k crkvenoj politici uHrvatskoj, Zagreb 1909.

27 Rauh je odobrio pravila Pijeva društva na brzinu, tako da se mogao održati osnivački sastanak za vrijeme Mahnićeva boravka u Zagrebu.

28 Vid. str. 180.29 Jutro, 16. III 1908.

i 3 Q - M IR J A N A G R O S S

im je od tih protivničkih grupa najvažnija. Njihov izbor pada na politički i ekonomski najutjecajniji dio svecenstva, koji je povezan s vrhovima hrvatskog kapitala, tj. na svećenstvo u Hrvatskoj stranci

” prava, članiti. Koalicije. Uoči izbora kršćanski socijali povećavaju svoju aktivnost u pravcu odvajanja Hrvatske stranke prava od' Koalicije i njena povezivanja s frankovcima. Pristaju, štoviše, i na kom- promis u srpskom pitanju. Istovremeno nastoje odvratiti frankovce od Rauha uvjeravajući ih da oni služe banu samo za izigravanje protiv Koalicije. Da bi pridobili Hrvatsku stranku prava na lijep način, oni ne napadaju toliko Koaliciju koliko Rauha. Kršćan&ko-socijalni Reichspost objavljuje intervju s jednim hrvatskim političarem, koji predlaže bana iz Kulmer-Nikolićeve grupe, dakako s namjerom da se pokuša njihovom pomoću razbiti Koalicija.30 U članku inspiriranom odi Franje Ferdinanda, a korištenjem informacija iz hrvatskih redova Koalicije, Reichspost konstatira da je Rauh izmislio antidinastične ciljeve dia bi slomio Koaliciju. Naročito mu zamjerava što je opoziciju protiv sebe identificirao s antidinastičnim manifestacijama protiv kraljeve ličnosti i što je pretvorio izgrede pijanih oficira i studenata u uvredu veličanstva. U drugom članku list tvrdi da Rauh želi izazvati u Hrvatskoj nemire, a poslije za njih okriviti Koaliciju.31 Reichspost se prema tome ne pridružuje banu u napadu na Koaliciju, ali u istom času sudjeluje u protusrpskoj hajci u Bosni, jer kršćanski socijali žele maknuti ministra za Bosnu i Hercegovinu Madara Burijana i prikazati ga kao pomagača velikosrpske propagande.32 Medutim, hajka protiv Koalicije u Hrvatskoj ne odgovara im u ovom času ne samo iz obzira prema Hrvatskoj stranci prava nego i zbog toga što je vodd vlada mađarskih nezavišnjaka, koju žele srušiti između ostalog i ukaziva- njem na njihovu bivšu veleizdajničku suradnju sa Srbijom 1906. A i u tom času Nezavisna stranka suraduje s organizacijama Srba i muslimana u Bosni, koje zahtijevaju autonomiju i ustav u želji da oslabe utjecaj Beča u Bosni.33 Zato velikoaustrijski krugovi ne napadaju

80 Reichspost, 10. II, 14. II 1908. Rauh je prisiljen da demantira kršćansko- socijalni organ. Naročito pobija njegove tvrdnje da je povezan s Frankom preko Vekerlea. Pester Lloyd, A ., 14. II 1908.

91 Reichspost, 14. II (s oznakom: Votn hochgeschätzter Seite) 15v II, 27. II 1908. U literaturi se može naći podatak da je Rauh pripadao „radioni“, tj. povjerenicima Franje Ferdinanda. (J. K r i s t o f f y , n. d., 452. G. F r a n z , Erzherzog Franz Ferdinand und die Pläne zur Reform der Habsburger M onarchie, München 1943, 69.). Uoči aneksije on nije imao pristupa nadvojvodi. Cini se da su neposredne veze započele poslije aneksije, a nastavile su se za vrijeme banovanja Rauhova protivnika Tomašića. — H H SA Nachlass Franz Ferdinand, Rauhov memorandum, travanj 1910.

82 Vid. str. 202, 205. Reichspost, 1, 10, 29 III 1908.88 B o g i ć e v i ć , n. d., 336, 340. Do Ijela 1908. nezavišnjaci su rezervirani

prema Rauhovoj protusrpskoj hajci, koju vode Vekerle i dualistički elementi. Tada napuštaju suradnju s bosanskim Srbima i muslimanima, a istovremeno se sve više angažiraju u protusrpskoj kampanji u Hrvatskoj, da bi najzad, povodom aneksije, postali njeni glavni propagatori. — Vid. str. 240.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - JQ J

samostalce nego Srpsku radikalnu stranku, koja je povezana s ma- đarskom vladiom, te neposredmo ili posredno pomaže Rauhu u progonima Srpske samostalne stranke. Pisanje Reichsposta uoči izbora i srdžba frankovaca povodom toga jasno pokazuju da kršćanski socijali nastoje privući hrvatske dijelove Koalicije. Posljedice njihova umi- ljavanja vidjet će se nakon izbora.84

Uoči samih izbora generalštabni pukovnik Zanantoni izvještava svog pretpostavljenog generala Konrada o političkoj situaciji u Hrvat- ßkoj. Svoje informacije crpe iz frankovačkog vrela. Oru pokušava rasvijetliti „maglovite ciljeve“ zagrebačke vlade. Nije mu jasno za- što Vekerle želi uništiti Koaliciju, jer je ona poredi sve svoje opozicije jeddna snaga u Hrvatskoj koja bi mogla doći u susret madarskoj vladi ukoliko se povuče željezničarska pragmatika. Dakako, objašnjava Zanantoni, Vekerle ne može suradivati s Koalicijom kakva je ona danas. On želi maknuti Supila i njegove sljedbenike i stvoriti novu ustavnu stranku. Prema torne, Rauhova suradnja s frankovcima i ra- dlkalima samo je privremena. Frankovci, s kojima je pukovnik u vezi, to dobro znadu i zato ne žele surađivati s banom odviše javno, nego samo toliko koliko je potrebno da se uništi Koalicija. Ali i pored toga frankovci su spremnd na pakt s Rauhovom vladom nakon izbora. Oni očekuju da de Rauh biti poražen na izborima, ali raču- naju da će oni dobiti otprilike isti broj mandiata kao i Koalicija i da de im ban omogućiti dia postanu saborska većina.35 Frankov uvjet Rauhu je navodno saziv regnikolamih deputacija u svrhu preuređenja državnopravndh odnosa izmedu Hrvatske i Mađarske i opće pravo glasa! Po Zanantonijevim informacijama ban je na to pristao. Razu- mije se d)a madarska vlada nikada ne bi prihvatila ove uvjete, a Frank je stvamo spreman da bezuvjetno dode na vlast. Uostalom, frankovci ne govore oduševljeno o Rauhu, vjerojatno zbog toga što znaju da ga velikoaustrijßki krugovi žele maknuti. Stoga Zanantoni dobiva dojam da će Rauh u najboljem slučaju vladati još samo pola godine. Kao u svim svojim razgovorima s izaslanicima vrhova Monarhije frankovci i u kontaktu sa Zanantonijem ističu potrebu anekssije Bosne i Herce- govine i stvaranja Velike Hrvatske.36

Dvadeset sedmog siječnja, tj. mjesec dana prije izbora u Hrvatskoj, Erental daje u dielegacijama svoju poznatu izjavu o produženju bosanske željeznice kroz Sandžak do Mitrovice, kojim bi Monarhija postigla ekonomsku blokadu Srbije.37 Koalicija shvaća značenje akti- viranja politike prodora Austro-Uganske na Balkan. Glasine o pred- stojecoj aneksiji Bosne i Hercegovine se množe. Supilo osuđuje „mirni

8i Vid. str. 189. i d.85 Vid. str. 175, 183.*° K A Nachlass Conrad, Zanantoni Konradu, Zagreb, 24. II 1908.97 'BopbeBnh, Aycrpo-cpncKU cyKoö o k o npojeKra Hoeona3apace oice-

jie3Huv,e, McTopujcKH uaconuc CAH , kh>. VII, Beorpa« 1957.


Drang“ na Balkan i izjavijuje da mu Hrvati neće pružiti pomoć.38 Kao što su 1906. ustajali protiv vanjske politike Goluhovskog (Go- luchovsky), poslanid Koalidje u ugarskim delegadjama napadaju Erentala i Trojni savez. Oni se brane od veleizdajničkih denundjacija i zahtijevaju da se Erental o njima izjasni. To pokazuje da oni već u tom času povezuju Erentala s Rauhovim režimom. Ministar izbjegava odgovor izjavom da delegadje nisu kompetentne za Hrvatsku. Koali- dju pomažu i dalmatinski poslanid u austrijskim delegadjama. Madarska štampa se žestoko obara na dogovore dalmatinskih i hrvatskih delegata i proglašava ih veleizdajndčkima.30 Nova aktivna Erentalova politika na Baikanu osjetit će se u Hrvatskoj mjesec dana nakon izjave o Sandžačkoj željeznid. Zasada je ministar zaposlen reakdjom velikih sila na željeznički projekt i zasjedanjem delegadja. On ima neprilika i s madarskom vladom, koja se boji da bi ta željeznica mogla ugroziti njene ekonomske interese. Osim toga, Erental se zamjerava madansikim političarima svojim zalaganjem za učvršćenje jedinstve- nog privrednog područja izmedu Austrije i Ugarske, bez kojeg se, po njegovu mišljenju, ne može voddti uspješna politika prodora na Balkan.40

Erental, dakle, nema vremena da se uoči izbora bavi hrvatskim pitanjem, ali šef Generalštaba Konrad posvećuje Hrvatskoj veliku pažnju. U svojoj auddjenciji kod kralja 7. II 1908. on govori dugo o hrvatskom pitanju i savjetuje kralju da ojača hrvatske dinastičke elemente (frankovce) i uništi velikosrpsku propagandu i da u tu svrhu primi J. Franka i sasluša ga. Cini se da se Konrad tom prilikom služi izvještajima svojih vlastitih špijuna i beogradskim Forgačevim dokumentima, o kojima ga Erental redovito obavještava, da bi privolio kralja na uzddzanje frankovaca kao najpogodnijih vladajudh elemenata ukoliko dode do rata sa Srbijom.41 U istoj audijenciji kralj dopušta Konradu da mu govori i o nevojničkim, tj. političkim pitanjima. On će ubudiuće redovito obavještavati Franju Josipa o Hrvat- skoj, koja ga pored Bosne i Sandžačke željeznice najviše zanima.42

Dvadeset sedmog i 28. II 1908. odrzavaju se izbori u kojima Koalicija, i pored pritiska Rauhova režima dobiva dvije tredne man data, dok Rauhova Ustavna stranka ostaje bez i jednog mandata! Netacna

88 Riečki novi list, 7. II 1908.89 Obzor, 6, 11. II 1908. H o b u Cpöoöpan, 28. II (10. II) 1908. Pester Lloyd,

M ., i A ., 11. II, M ., 12. II 1908.40 Pester Lloyd, M ., 1. II, A ., 6. II 1908.41 C o n r a d , n. d., 73, 554. K A Nachlass Conrad, Bilješke o audienciji kod

kralja, 7. II 1908.12 Isto. Konrad se sukobljava s ministrom rada Senajhom, koji se žali da

Konrad želi utjecati na politiku Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva rata i samog kralja. Ministar se ne slaže ni s time što Konrad pokreće rješa- vanje jugoslavenskog pitanja i smatra da se u to ne treba upustiti prije aneksije. Isto. Adutantove bilješke, 18. I i 12. III 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - J g ß

su bila predviđanja da će frankovci postići uglavnom jednak broj mandata kao i Koalicija koja dobiva preko dva puta više poslanika (56 prema 24). Među izabranim frankovačkim poslanicima nalaze se osim toga i starčevićanci, koji će se dva mjeseca kasnije otcijepiti od frankovaca.43 Prema tome, suradinja frankovaca s Rauhom dovodi do njihova slabljenja.44 Iz istih razloga doživljavaju poraz i srpski radikali, koji postižu svega jedan mandat! U ovoj situaciji ne dolazi u obzir stvaranje Rauhove većine uz pomoć frankovaca i radikala. Budući da je Koalicija kao saborska većina nemoguća u predaneksionom razdioblju, vlastodršcima neće preostati drugo nego da od'gode Sabor i da vladaju otvorenim apsolutizmom. Rauh i njegovi odjelni predstojnici naročito su bijesni na činovništvo, koje je većim dijelom glasalo za Koaliciju. Podban Crnković grozi im se osvetom. On negoduje i protiv srpskih raddkala, koje je madanska vlada toplo prepo- ručila Rauhu. Oni su, naime, „prevarili“ Rauha svojom tvrdnjom da će postići veći broj mandata.45 Progoni i penzioniranja činovnika zbog glasovanja za opoziciju na dnevnom su redu.46

Neposredno poslije izbora i u Hrvatskoj i u Pešti i Beču vlada uvjerenje da de Rauh pasti. Vekerleov organ Fester Lloyd trubi na uzbunu. Iz njegovih se članaka može razabrati da bi i madarski ministar predsjednik bio spreman maknuti Rauha i frankovce. Vekerle, mađarski i bečki protivnici nezavišnjaka služe se hrvatskim dogadajima protiv Nezavisne stranke, koja proživljava tešku krizu.47 Oni optužuju nezavišnjake kao krivce za neuspjeh madarske politike u Hrvatskoj. Značajno je da Pester Lloyd ne krivi Nezavisnu stranku zbog željezničarske pragmatike, koja je izazvala krizu u Hrvatskoj, nego zbog Košutova (Kossuthova) odobrenja 1906. da se održe slobodni izbori u Hrvatskoj!48 Izjave Pester Lloyda tipične su za pred- aneksionu situaciju. Madarska mora biti velika sila i sudjelovati

48 Podatke o podjeli mandata daje S u p i 1 o, n. d., 194.44 Frank pokušava oslabiti dojam o neuspjehu svoje stranke intervjuom.

Pester Lloyd, M., 1. III 1908. Neue Freie Presse, M ., 1. III 1908.48 Pester Lloyd, M ., 1. III 1908; Neue Freie Presse, Nachmittagsblatt,

2. III 1908. Reichspost, 29. II 1908.49 I. L o r k o v i ć, Progoni činovnika pod Rauchovom vladom, Zagreb

1909. ANRH PZV, sv. 687/6—14, br. 1000, 1755 itd. U ovom fondu se nalazi veći broj dokumenata o premještenju činovnika „radi nekorektnog političkog po- našanja" kod izbora. AN RH Arhiv Surmin, sv. 2. P. Magdić—V. Nikoliću, V a - raždin, 3. V 1908. Ovo pismo pokazuje da se fond Koalicije za pomoć progo- njenima ili barem dio fonda nalazi u istarskim bankama. Očito se Koalicija ne usuduje pohraniti taj novac u bankama Hrvatskq i Slavonije na dohvat Rauhove ruke.

47 Vekerle je, doduše, predsjednik vlade u kojoj sjede madarski nezavi- šnjaci, ali je postavljen uz uvjet da ih postepeno dovede do potpunog napu- štanja njihova programa. ( G r o s s , n. d., 70.). Prema tome, svi Vekerleovi postupci nisu u skladu s željama nezavišnjačJkih ministara.

48 G r o s s , n. d., 74.

1 8 4 “ M IR J A N A G R O SS

npr. u pacifikaciji Makedonije, a ne može umiriti „zemljicu“ (das Ländchen) onkraj Drave! List energično zahtijeva promjenu madarske politike u Hrvatskoj.49 Pest er Lloyd dakako ne može odgovoriti na pitanje kakova bi imala biti ta nova politika! Stoga Kuen-Heder- vari konstatira da madarska vladia ipak ne može napustiti Rauha, jetr ne zna koga bi postavila na njegovo mjesto. Budući da ne može suradivati s Hrvatsko-srpskom koalicijom, ona će ponovno morati da računa s Kuenovom Narodinom strankom, piše bivši ban i preporuča svom povjereniku Tomašiću: „Daklem ni levo ni desno, nego lepo mimo čekati.“ Kuen je uvjeren da „najvlsi faktor“ , tj. kralj s „na- sladkom“ gleda kako se ruši politika nezavišnjaka ,premd!a to pogadä i Mađarsku i Hrvatsku.50 Svi protivnici Mađarske koalicije poveća- vaju sadja svoje rovarenje protiv nje. Naročito su aktivnii velikoaustrijski agetnti, a opozicija se u svojim napadima na vladu služi i hrvatskim pitanjem.51 Razumije se dia s time u vezi raste nada Hrvat- sko-srpske koalicije u Rauhov pad i mogućnost kompromisa & madarskom vladram.

Početkom ožuljka poslanici Koalicije nalaze se u Pešti, gdje sudjeluju na sjednicama ugarskog Parlamenta u dsebati o reviziji parla- mentamog poslovnika, koji mađarska vlada želi pooštriti. Njemi odluku da predloži tu reviziju izazvala je opstrukcija poslanika Hrvatsko-srpske koalicije u proljeće i jesen 1907. Novi bi poslovnik onemogućio opstrukciju, a u velikoj mjeri i djelatnost poslanika ma- đarske i nemadarske opozicije. U ime Hrvatsko-srpske koalicije protiv revizije poslovnika ustaje Supilo i odmah izaziva negodovanje madarskih poslanika jer govori hrvatski. Madarski opozicijski posia- nici napadaju tom prilikom košutovce kao krivce za Riječku rezoluciju i izazivaju ih da istupe u svoju obranu.62

Nakon prvobitnog kolebamja madaiiske vlade madarski Mini- starski savjet ipak odlučuje da Rauh ostane. Pester Lloyd, štoviše, piše i o mogućnosti da Rauh bude imenovan kraljevskim komesarom! Mjerodavni su faktori spremni na najgore eventualnosti, prijeti Ve- kerleov list Koaliciji. Izbori su jasno pokazali velikosrpsku opasnost, koju Pester Lloyd vidi u mnogim mjestima u Hrvatskoj gdije se slu- žbeno upotrebljava srpski jezik, tj. ćirilica! Dobro su poznate razne

" Pester Lloyd, M., 28, 29. II, 6. III 1908.

80 SK Z Ostavština Tomašić, Hedervar, Kuen Tomašiou, 6. III 1908.61 Obzor, 24, 31. II 1908. Naročito se osieća aktivnost mađarskog ekspo-

nenta prijestolonasljednikova Kristofija. Pester Lloyd, M., 8. III 1908. Agramer Tagblatt, 17. III 1908. Az 1906. evi mäjus hö 19. erej hirdetett Orszäggyül^s nyomtatvänyai, Kepviselöhäz, Näplo, sv. 16, 288. sjedn., 11. III 1908. Vekerleov odgovor na interpelaciju o Kristofijevoj djelatnosti. K r i s t ö f f y, n. d., po- glavlje X .

82 Orszäggyüles nyomtatvänyai, sv. 16, 283. sjed., 5. III i 284. sjed.,6. III 1908. Revizija poslovnika izglasana je 24. III.


veleizdajnicke vecze prema kojima mađarska država ne može ostati ravnodušna, To je ono što odlučuje, grmi Pester Lloyd, a ne Rauhov poraz na izborima. Lilst ističe da se radi o politici koja je već odavno zacrtana, a sada se samo mora provesti u pojedinostima.53 Rauhova Ustavnost daje izjavu koja je u ustavnoj državi nečuvena. Ban je dobio ovlasti da provede svoj program i garancije da je njegov položaj osiguran „na dugi niz godina“ bez obzira na moguće promjene u ma- đarskoj vladi!54 Očito iza ove izjave ne stoji madarska vlada nego dvor.

U uganskom Parlamentu Vekerle naziva Supilovu djelatnost „po- litičkom patologijom“ ! Uoči otvaranja Hrvatskog sabora on naručuje jednu interpeladju, u kojoj se ironizira stajalište Hrvatsko-srpske koalicije da bi ban po načelima parlamentarizma morao pasti, jer ga ne podržava parlamentama većina. Interpeladja, naprotiv, konistatira da madarska vlada postavlja banove kao i velike župane! Vekerle odgovara da ban nije ovisan o Hrvatskom saboru, koji nije Parlament. Ban je isklju&vo eksponent madarske vlade! Vekerle se grozi vanrednim mjerama i tvrdi da je politički otpor u Hrvatskoj stvoren na umjetni način! To je prevara javnosti u Hrvatskoj, kaže minißtar, jer u Mađanskoj tobože ne postoji političar koji bi želio prekršiti nagodbu!55 Svojim govorom Vekerle u znatnoj mjeri pridonosi jačanju otpora protiv Rauhova režima. I sam se ban tuži na strašnu štetu, koju je pretrpio nakon Vekerleova govora, jer je to bila voda na mlin Koalicije.56 Pukovnik Zanantoni izvještava generala Konrada da je mržnja na Rauha i Vekerlea u Hrvatskoj upravo strašna. Veće poni- ženje hrvatskoj časti od Vekerleova govora ne može se zamisliti! On se upravo čudi relativnom miru u Hrvatskoj. Zanantoni i neki kon- fidenti tvrde da u Hrvatskoj sve vrije i da je moguća oružana buna ukoliko Rauh ne ode.57

U ovoj se situaciji načelne suprotnosti izmedu Koalicije i Supila zacrtane uoči izbora nužno zaoštravaju.58 Rauhov sramotni poraz na izborima, antipatija madarske vlade prema Rauhu kao bečkom öo- vjeku i njena bespomoćnost da riješi hrvatsku krizu potiču u Koalicije nadu da madarskoj vladi neće preostati drugo nego ponovni sporazum s Koalicijom. Budući da su privikli na grožnje protiv veleizdajnika još od 1905, predstavnidma Koalicije nije potpuno jasno da

®8 Paster Lloyd, M ., 7. III 1908.84 Ustavnost, 7. III 1908.BB Orszäggyüles nyomtatvänyai, sv. 16. 288. sjedn., 11. III 1908.80 H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26, Rauhov

memorandum kralju.87 K A Nachlass Conrad, Zanantoni Konradu, 15. III 1908. Oesterreichisches

Staatsarchiv Haus-Hof und Staatsarchiv Ministerium des Aüssem , Informationsbüro (dalje: H H SA M A IB) 1908/318^1. Konfident izmedu ostalog tvrdi da su članovi Hrvatske stranke prava Zagorac i Sišić izjavili da će doći do ne- mira ako Rauh ne ode. Cini se da su Rauhovi protivnici plašili vrhove Monarhije nemirima, kako bi postigli pad Rauhova režima.

88 Vid. str. 176.

I Q ß - M IR J A N A G R O SS

je situacija ovaj put mnogo ozbiljnija, jer Koalicija mora svojom veleizdajom poslužiti kao argument za aneksiju. S druge strane, ista politička situacija učvršćuje i SupiLovo shvaćanjev Računa(jući s mržnjom sveg naroda protiv Rauha i madarske vlade, Supilo smatra uoči otvaranja Hrvatskog sabora da je došlo vrijeme za prve ko- rake u provođenju odlučne antidualističke politike.69 Stoga on predlaže izvršnom odboru Koalicije borbu „za rušenje postojećih državnopravnih odmosaja“ oslonom na šire slojeve naroda. Cilj te borbe je „odgojiti Hrvatsku na narodnom duhu narodnog jedinstva i učiniti je atrakcionom točkom za Južne Slavene...“00 Supilova je želja da Koalicija kao većina u Hrvatskom saboru ne bira delegaciju za ugarski Parlament i da na taj način nagovijesti odilučnu borbu duali- zmu. Značajno je da ni jedian član izvršnog odbora ne podržava Su- pilov prijediog. Budući da se Sabor odgada odmah nakon otvorenja, problem biranja delegacije za peštanski Parlament i onako ne dolazi na dnevni red. Predstavnici Koalicije prisustvovat će, dakle, i dal je sjednicama ugarskog Parlamente. U ovim uvjetima Koalicija se može boriti protiv madarske vlade nastavkom proljetne i jesenske opstrukcije 1907. Prema izvještaju jedtnog mađarskog političara, bečkog konfidenta, Supilo poslije izbora u Hrvatskoj nije načisto da li da se pri- hvati tog sredtstva.61 Njegova kolebljivost bila bi logična kao posljedica njegove koncepcije da je Beč najveći neprijatelj, koji izaziva suprotnosti Hrvata i Srba i sukob Jugoslavena i Madara. On nagovje- štava konfidentu da je i pored teškoga pritiska madarske vlade jos uvijek bolja suradnja s Madarima nego podložnost Beču, koji sistematski vara Jugoslavene, a treba ih samo kao topovsku hranu.62 Ovo shvaćanje nimalo neće smetati Supilu da se istovremeno posluži taktikom plašenja madarske vlade suradnjom Koalicije i Beča uoči aneksije i da se ipak odluči da pokuša pokrenuti opstrukciju, pa, štoviše, i prekid s ugarskim Parlamentom.

89 Supilo je uvjeren da bi i frankovci morali ići s Koalicijom. S u p i l o , n. d., 195. Vid. str. 213.

eo Nema sumnje da je Supilo zaista gledao u Hrvatskoj centar buduće jugoslavenske države. (Gradska knjižnica u Splitu, Arhiv Tnumbić, Supilo Trumbiću, 27. IV 1905. G r o s s , n. d., 18.) Jedan konfident tvrdi da mu je Supilo izjavio kako nema ništa protiv srpskog „gospodstva“, jer su bolji Srbi nego stranci. Budući da su podaci ovog konfidenta vjerodostojni, može se pretpostaviti da se Supilo možda i izrazio u tom smislu, tj. da je pomišljao i na Srbiju kao „atrakcionu tačku“. (HHSA M A IB 1908/318—4). Godinu dana ranije Supilo je izjavio u Saboru: ako Bosna ne može pripasti Hrvatskoj, bolje je da bude srpska nego tudinska. ( G r o s s , n. d., 154.) Vjerojatno je, dakle, da je smatrao: ukoliko Hrvatska ne može biti središte Jugoslavena, neka to bude Srbi ja.

61 Ovaj konfident nije plaćeni špijun, nego vjerojatno mađarski političar. Njegovi se podaci o Supilovim izjavama poklapaju sa Supilovom djelatnošću u tom razdoblju.

62 H H SA M A IB 1908/318—4.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E -

Dvanaestog III otvoren je Hrvatski sabor. Kao i u prosincu 1907, privremeni predsjednik, najstariji poslanik Erazmo Barčić negoduje oštrim riječima protiv mađarskih tlačitelja i njihova „lakaja“ Rauha. Podržava ga cio Sabor, uključujući i Rauhove saveznike frankovce, koji se ne usuduju priznati svoje veze s banom.63 I katolički Hrvati i pravoslavni Srbi sada su protivnici Madarske, iako su ih Madari neprekidno medusobno izigravali, s tugom konstatira Pester Lloyd,64 Frankovci, dakako, vrše u Saboru protusrpske ispade. Kraljev re- skript Saboru je Rauhov program dogovoren s kraljevskim kabinetom još uoči Rauhova dolaska, ponešto prekrojen po madanskoj vladi u duhu isticanja ,.vječno povezanih kraljevina Hrvatske i Slavonije i Ugarske“ u jednu, tj. madarsku diržavu.65 Madarska vlada odlučila je već ranije da raspusti Hrvatski sabor, i Barčićev govor zaista nije bio potreban da je učvrsti u njenoj odluci.66 Pester Lloyd konstatira koincidenciju proslave šezdesetgodišnjice martovske revolucije 1848. i raspusta Hrvatskog sabora. To zvuči kao upozorenje na mogućnost ponovnog oružanog sukoba Hrvata i Srba s Madarima. Politika prkosa u Hrvatskoj mora prestati, opominje list, ističući pri tom da je raspust Sabora odigovor na kišu kamen ja koja je dočekala Rauha. Neka se Koalicija zaustavi na svom opasnom putu, jer bi idući odgovor bio još oštriji, prijeti Pester Lloyd. Ipak list preporuča Koaliciji da se približi madarskoj vladi, kako ne bi došlo do komesarijata!67 Prema pisanju Neue Freie Presse, bečki bi diualistički krugovi željeli da se madarska vlada sporazumije s Koalicijom i da povuče željezničarsku pragmatiku, ali shvaćaju da je to nemoguće zbog nepovjerenja madarske vlade i drugih važnih faktora prema Koaliciji, koja želi jugoslavensku kraljevinu.68

Koalicija odgovara madarskoj vladi proglasom od 20. III 1908. posljednjim Supilovim aktom izvedenim u ime cijele Koalicije. Cinje- nica da izvršni odbor Koalicije povjerava Supilu izradu manifesta pokazuje da suprotnosti izmedu nje i Supila još uvijek nisu suviše zaoštrene. Proglas zastupa shvacanja koja je Supilo već iznio u svom predizbornom govoru. On konstatira da su Rauhove optužbe Koalicije zbog antiddnastičnosti samo izlika da se posluži nezakonitim sredstvima. Ističući banov poraz na izborima kao jedinstven primjer i ži- gošući Vekerleovu izjavu o banu kao madarskom eksponentu, Supilo upozorava narod da u Hrvatskoj predstoji borba izmedu ustavnosti i apsolutizma. Spor izmedu Ugarske i Hrvatske ne može se riješiti

*3 Stenografički zapisnici, 1908—1913, I, 1. sjedn., 12. III 1908.64 Pester Lloyd, M ., 13. III 1908.

65 Vid. str. 166.

66 Vid. str. 175. Rauhova štampa dakako piše da je Barčić izazvao odgodu Sabora. Ustavnost, 14. i 16. III 1908.

47 Pester Lloyd, M., 13. III 1908.68 Neue Freie Presse, 16. III 1908.


jednostranim postupcima mađarske vlade. „Svim ustavnim i zakonitim sredstvima“ Koalicija će nastaviti „nepomirljivu borbu“ protiv Rauha i madarske vlade sve dok se zakonitim putem i na temelju ravnopravnosti ne preuredi državnopravnd odnos Hrvatske i Ugarske „tako, da u Hrvatskoj bude osigurana njezina samostalnost i sloboda“ . Proglas obećava borbu za opće prava glasa i poziva na slogu Hrvata i Srba i savjetuje narodtu da ostane miran.69 Proglasu i spontanim demonstracijama u Zagrebu ban odgovara zabranom kolportaže novina. Rauh je, dakle, uspio sa svojim navaljivanjima u Beču i Pešti da mu se dopusti gušenje opozicijske štampe. Iako je obustava kolpor- taže velik udarac za opoziciju, značajno je da ban nije postigao odio- brenje mjera koje bi potpuno paralizirale žestoku propagandu opozicijske štampe protiv njegova režima. Protivnici Koalicije, uznemireni uzrujanom atmosferom u Hrvatskoj u kojoj naslućuju uvod u veće nemire, ocjenjuju proglas kao umjeren. Pukovnik Zanantoni, štoviše, piše Konradu da je manifest opravdan.70 Sam Supilo smatra proglas veoma oštrim, iako u njemu ne može izraziti svoju težnju za niovim Na- rodinim pokretom po uzoru na 1903. Za razliku od pokreta 1903, kojemu se građanske stranke nisu postavile na čelo, Supilo bi htio da se one sadia na to pripreme. Svjestan je činjenice da bi narodni pokret mogao izazvati i krvave represalije. U svojoj ocjeni ovog političkog razdoblja on vjeruje da bi na taj način bili onemogućeni progoni samo srpskih veleizdajndka, jer bi vlaisti morale zatvarati i progoniti sve učesnike pokreta, i Hrvate i Srbe.71 Supilovu težnju dia organizira novi narodni pokret odražava i citirani konfidentski izvještaj jednog mađarskog političara. Budu li Madari nastavili tlačiti Hrvatsku i na- metati joj Rauha i pored dobrih namjera Koalicije, tj. njene sprem- nosti da suraduje s madarskom vladom, izjavljuje Supilo, prema konfidentu, ondia će „Amerikanci“ (povratnici iz Amerike) pokušati krajnje mjere. Supilo podvlači da treba nagovarati narod da ostane miran, jer zasada još nije pripremljen i organdziran. Kada do toga dođe, bit će dovoljna jedna jedina riječ, a ovisit će o Beču i Pešti kada će ona biti izgovorena. Iz ovih se izjava razabire da Supilo, doduše, želi narodni pokret, ali da ne iskljuöuje privremenu suradnju s vrhovima Monarhije u vrijeme njegove pripreme, ukoliko njihov pritisak na Hrvatsku popusti. On bi htio taktiku gravitiranja čas Beču čas Pešti, kako bi izigrao oba protivnika, kaže on konfidentu. Stoga Koalicija od vremena do vremena šalje svog predstavnika u Beč, jer ne želi da mjerodavni faktori vjeruju da ona misli sasvim prekinuti s Bečom. Ovom taktikom htio bi postići i to da madarska vlada iz

60 S u p i l o , n. d., 196. Riečki novi list, 21. III 1908.

70 K A Nachlass Conrad, Zanantoni Konradu, 24. III 1908. Neue Freie Presse crpe svoj komentar proglasa iz frankovačkih informacija. Neue Freie Presse, M., 23. III 1908.

71 S u p i 1 o, n. d., 198.

H R V A T S K A U Ö C l A N E K S IJE BOSN Ü I H E R C E G O V IN E - J g Q

straha pred sporazumom Koalicije i Beča ublaži svoje metode u Hrvatskoj. Prema konfidentu, Supilo se ljuti na Barčića, koji je u Saboru usporediio Hrvatsku s Italijom u vrijeme preporodia i time alarmirao Beč, a kompromitirao Koaliciju. Supilo osuduje i neke novine u Sr- biji, koje svojom kampanjom protiv Habsburške monarhije omogu- ćuju Rauhu da prikaže Koaliciju antidinastičkom i revolucionamom grupacijom. Koaliciona štampa nastoji ublažiti taj dojam.72 Supilova izjava konfidentu odražava cajegovu novu političku taktiku, koju miisli primijeniti sve do časa kada bi sve bilo spremno za narodni pokret. Kako kasnije sam kaže, on zamišlja Riječku rezoluciju „u drugom pravcu“ . Kao što se „novi kurs“ htio poslužiti borbom madarskih nezavišnjaka protiv Beča da postigne proširenje hrvatßke autonomije, sada bi u istu svrhu trebalo iskoristiti „pomamnu“ želju Beča za aneksijom Bosne i Hercegovine.73 U tom smislu Supilo daje intervju Pester Lloydu neposredno po raspustu Hrvatskog sabora. Austrij- ski apsolutizam doveo je Hrvate Madarima, a madarski apsolutizam dovest će ih Austriji, prijeti Supilo madarskoj vladd.74 Vjerojatno ovaj intervju potiče bečkog gradonačelnika Karla Luegera (Lueger), pred- sjeđinika Kršćansko-socijalne stranke, koji boravi u Lovranu, da pozove k sebi „veleizdajnika“ Supila. Cini se, medutim, da su predstavnici kršćanskih socijala još od početka Rauhova režima spremni na razgo- vore sa svim hrvatskim predstavnicima Koalicije. Istakli smo već da kršćansko-socijalni Reichspost u tom času ne napada Koaliciju nego Rauha.75 List stalno piše o velikosrpskoj propagandi u Bosni, ali naro- čito ističe da je situacija u Hrvatskoj sasvim drugačija. Reichspost jedn nom prilikom, štoviše, brani Supila i njegovu tobožnju izjavu u Saboru da Bosnu treba priključiti Srbiji, s napomenom da su to fraze (Redensarten) Riječke rezolucije, a da prava opasnost postoji samo u Bosni.76 Ovim je člankom Supilo upozoren da njegov eventualni pokušaj razgovora s kršćanskim socijalima neće biti odbijen. Zeli li on zaista stupiti u kontakt s Beoom, u obzir dolaze samo velikoaustrijski krugovi, jer dualistički faktori podupiru Rauha.

Lueger je pažljivo saslušao Supilova izlaganja, a nekoliko dana kasnije saopćava ih Franji Ferdinandu.77 Povodom svog boravka u Beču početkom travnja Supilo priča istarskom poslaniku Vjekoslavu Spinčiću kako je uvjerio Luegera da je taktika Riječke rezolucije bila dobra. Lueger kaže Spinčiću da je Supilo pametan čovjek. Nastradao je s Riječkom rezolucijom, ali sada bi to htio popraviti (tj. suradnjom s Bečom). Lueger je sada uvjeren u Supilovo poštenje i ne misli više

72 H H SA M A IB 1908/318-4 .78 S u p i l o, n. d., 212.74 Pester Lloyd, M ., 15. III 1908.76 Vid. str. 180.78 Reichspost, 26. I 1908. G r o s s , n. d., 154 i nap. 60.77 S u p i l o , n. d., 211. Horvat: Supilo, 162. Leuger se sastaje s Franjom

Ferdinandom, 28. III. - .

j[gO - M IR J A N Ä G R O SŠ

kao ranije da je on kupljen od Košuta.78 Zanimljivo je da Lueger na riječima prihvaća Supilovu misao o sporazumu sa Srbima. Neka oni zadrže svoju vjeru, pismo i crkvenu autonomiju, ali neka budu hrvatski državljani, izjavijuje on.79 Teško je vjerovati da je Lueger zaista iskren u srpskom pitanju. No u razgovoru sa Spinčićem, koji je povezan s Koalicijom, on zastupa liniju Reichspoäta, naime privlačenje hrvatskog dijela Koalicije uza svaku cijenu, pa i uz privremeno popu- štanje u intrasingentnom stavu prema Srbima. Nakon lovranskog razgovora Supilo posjećuje u Beču Luegera i kršćansko-socijalnog ministra Alberta Gesmana (Albert Gessmann).80 On i Spinčić očito zahtijevaju pomoć kršćanskih socijala da se sruši Rauhov režim. Gesman izjavijuje Spinčiću da je to zasada nemoguće, jer Vekerle i Košut imaju jak utjecaj na kralja, pa se protiv njih ne može uspjeti ni u Hrvatskoj. Oni su potrebni Franji Josipu za provodenje mjera u voj- sci (povećanja oficirskih plaća, povišenja kontingenata). Gesmanove riječi ne zvuče uvjerljivo, jer je poznato da Vekerle ne simpatizira s Rauhom, a čini se niti Košut.81 Moguće je, medutim, da Vekerle u času početka sistematskog pripremanja za veleizdajnički proces zaista ne vidi drugog izlaza nego da tu akciju provede preko Rauha. Supilo je zamolio Luegera da intervenira kod Erentala kako bi ga primio u audijenciju. On, naime, želi uvjeriti ministra da su glasine o veleizdaji Koalicije neosnovane! Lueger kaže Spinčiću da će to ići vrlo teško. Audijencija glavnog junaka falsificiranih Forgačevih i drugih dokumenata kod Erentala je svakako apsurdna u času kada ministar već priprema veleizdajnički proces.82

Osnovni problem u razgovorima Supila, a vjerojatno i drugih članova Koalicije, s kršćanskim socijalima nije Hrvatska nego Bosna! Lueger je pozvao Supila da surađuje s Bečom povodom aneksije Bosne i Hercegovine. Supilo uvjetuje svoj pristanak obavezom Beča da se Bosna i Hercegovina anektiraju Hrvatskoj i da se Hrvatska otcijepi od Ugarske, dakle trijalizmom.83 Iz Spinčićevih se bilježaka vidi da je Supilo već obavijestio Gesmana, a vjerojatno i Luegera, o svojim

78 Supilov prikaz se u osnovnim crtama poklapa s ovom Luegerovom izjavom. S u p i l o , n. d., 209—10.

78 AN RH Arhiv Spinčić 2/12. Bilješke, 8. IV 1908. Izraz „hrvatski držav- ljani“ zamijenjuje ovdje pojam „hrvatski politički narod“. O tom problemu usporedi G r o s s , n. d., 146. i d.

80 AN RH Arhiv Spinčić 2/12, bilješke 7. i 8. IV 1908. Kršćanski socijali s kojima hrvatski političari održavaju vezu jesu: minisar za javne radove Gesman, bečki načelnik Lueger, i urednik Reichsposta Funder. Po potrebi oni prenose informacije Franji Ferdinandiu. Nije mi poznato da li netko od hrvatskih političara imade uoči aneksije neposredne veze s prijestolonasljednikovim adutantom Brošom (Brosch).

81 U ovom času Košutova štampa osuđuje protusrpsku hajku i Rauhov režim.

81 Vid. str. 198.8* S u p i 1 o, n. d., 211-2 .

Mr V A T S K A U O Ć I A N E K S IJE B O SN E i H E R C E G O V IN E - 1 9 1

željama za državnopravno uređenje buduće jugoslavenske formacije unutar Monarhije.84 Lueger i Gesman vjerojatno ne odbacuju mo- gućnost trijalizma — ta velikoaußtrijski krugovi stalno obećavaju Hr- vatima trijalizam — ali oni ne žele raspravljati na toj osnovi u vezi s aneksijom. Kao i Erental, kršćanski socijali žele da Bosna i Herce- govina nakon aneksije postane corpus separatum cjelokupne Monarhije i zahtijevaju od hrvatskih političara da se angažiraju za takvu aneksiju.85 Supilo s pravom konstatira da je trijalizam „samo prazno obećanje, kojim i opet mame Hrvate u izmećarsku službu, te da nam nigdje nitko ne misli dati ništa, ako sami politikom i borbom ne izvoj- štimo“86. Koliko je Supilo u pravu, pokazuje i shvaćanje ministra Erentala, koje on iznosi u travanjskim danima dok Supilo boravi u Beču. Već je teško vladati u dualističkoj Monarhiji, a što bi tek bilo u trijalističkoj, izjavljuje Erental. To bi se moglo provesti samo stro- gim centralizmom (mit einem sehr strammen Zentralismus) u zajed- ničkim poslovima (carine, vojska, vanjski poslovi). Vidi se, dakle, da Erental smatra trijalizam dalekim ciljem. U meduvremenu, on, štoviše, pomišlja i na rješenje, koje je iznio Vekerle, da bi, naime, tri „ugarske“ (slavonske) županije Hrvatske pripale Ugarskoj, dok bi Bosna ujedii- njena s Dalmacijom i s preostalim dijelom Hrvatske, bila pod' aus tri j- skom vlašću.87

Supilo nastoji u Beču provesti svoju zamisao o „obratnoj“ Riječkoj rezoluciji. On pregovara s hrvatskim poslanicima Carevinskog vijeća i ponovo prijeti Madarima da će se Hrvati nagoddti s Austrijom ukoliko madarska vlada ne prekine s pritiskom na Hrvatsku i ne pristane na reviziju nagodbe.88 I pored uvjerenja da Beč ne namjerava pomoći proširenje hrvatske autonomije i sjediniti hrvatske zemlje s Bosnom, Supilo ipak ne napušta ideju o „obratnoj“ Riječkoj rezoluciji. Konstanta njegova političkog stila u svakom je slučaju korištenje sukoba Beča i Pešte, koji se opet jednom zaoštrava u borbi za Bosnu. Stoga ćemo se sretati s tragovima ove Supilove taktike uoči aneksije, a i poslije nje.89 Na svaki način, on se vraća iz Beča a da nije postigao ništa. Istovremeno sa Supilom Zagorac i Nikolić aktiviraju svoje veze u Beču. U strahu da de biti izigran, Rauh proglašava Koa- liciju velikoaustrijskom!90 Dolazi i do pregovora nekih članova Koalicije i madarske vlade. Već smo istakli da Franjo Ferdinand i Kuen-

84 Spinčićeve bilješke o tom pitanju su nejasne. Cini se da Supilo neželi da nova trijalistička formacija ima zajedniÖki pariament s Austrijom, nego samo delegacije, u kojima ne bi bilo moguće nadglasavanje. — ANRH Arhiv Spinčić 2/12 Bilješke, 8. IV 1908.

86 Vid. str. 252 i d.80 S u p i l o , n. d., 212. O trijalizmu vid. G r o s s , n. d., 218—224.87 Vid. str. 156. K A Nachlass Conrad, Razgovor Erental—Cičerić.88 Agramer Tagblatt, 6. IV 1908.8# Vid. str. 223.80 Ustavnost, 7. 1 8. IV 1908.

1 9 2 - M IR J A N A G R O S S

Hedervari, iako su načelni protivnici, zajedno rade na rušenju vlade Madarske koalicije na čelu s Nezavisnom strankom. Sporazum ove vlade s hrvatskim političarima značio bi njeno jačanje, a ne pad, kako to oni žele. Zbog toga madarski povjerenik Franje Ferdinanda, bivši ministar unutrašnjih poslova Krištofi (Kristöffy), nastoji zajedno s Kuenom i drugima ,,povjerljivim ljudima“ spriječiti sporazum Vekerlea i Nikolića, koji bi trebalo da postane ban. U tu svrhu oni se služe predstavnikom Hrvatske stranke prava Zagorcem, koji je, prema Krištofiju jedini član Koalicije zaista odan dinastiji i spreman da radi za Beč.91 Bog nas očuvao Supilo-Nikolić-Kulmerove vlade, piše Kuen Tomašiću, mnogo je bol je dia ostane Rauh dok se ne srede prilike u Madarskoj, tj. dok ne padne vlada mađarskih nezavišnjaka. Rauh nije opasan za Kuenove planove, jer nema ni svoje stranke ni većine u Saboru. Osim toga, on unapređuje činovnike Kuenovce i nastoji uni- štiti Prvu hrvatsku štedionicu! On, dakle, stvarno radd u Kuenovu interesu. Karakteristični primjer zakulisnih spletki predstavlja Kue- novo hvalisanje Tomašiću kako je on u Pešti jednog „rezolucionaškog vodu“ „tako smestio politički“ da je onemogućeno zbliženje Koalicije i madarske vlade. Taj političar Koalicije i ne sanja da Kuen vuče konce, jer su mu pristupili predstavnici nemadarskih nacija, s kojima Kuen ne održava veze.92 Medutim, predstavnici nemadarskih nacija surađuju s Krištofijem, pa nije teško pogoditi da je političar o kojem Kuen govori upravo Zagorac. Poslije aneksije on će izvršiti ulogu koju mu namijenjuje Beč i njegovi saveznici.

Pripreme za veleizdajnički proces

Istakli smo Erentalovu izjavu o izgradnji Sandžačke željeznice (27. siječnja) kao važan korak u pripremi aneksije. Ovaj željeznički projekat izaziva zaoštrenje odnosa izmedu Austro-Ugarske i Rusije, koji dolazi do izražaja u slomu zajedničke „reformne“ akcije u Makedom ji i u postepenom približavanju ruske i engleske diplomacije, koja će dovesti u lipnju do sastanka ruskog cara i engleskog kralja.1 U travnju, kada počinje sistematska priprema za veleizdajnički proces, Erental se još uvijek nada usp>oistavljanju ranijih sredenih odnosa s Rusijom.2 U tom času on još nije načisto s diplomatskom stranom aneksije, i zato ne želi žuriti s njenim provodenjem.3 Jasno mu je, medutim, da mu velikosrpska propaganda može dobro poslužiti u

91 K r i s t ö f f y , n. d., 525.84 SK Z Ostavština Tomašić, Kuen Tomašiou, Hedervar, 29. III, 5 i

19. IV 1908.

1 Ä- n o n o B H h : MseojbCKu u Epeuraji, Beorpam 1927, 9.2 C o n r a d , n. d., 574.8 B a e r n r e i t h e r , n. d., 81. N i n t c h i t c h , n. d., 195. K A Nachlass

Conrad, Razgovor Erental—Cičerić. Vid. str. 199.

H R V A T S K A U O ĆI A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - ^ 9 3

opravdanju same aneksije. Kad je željezničkim projektom učinio prvi korak prema aneksiji on se odiuouje i na drugi, tj. na sistematsku organizaciju protusrpske hajke, all uz ogradu da ne izazove lom sa Sr- bijom, odnosno Rusijom, prije aneksije.

Erentalova akcija teče istovremeno i u Hrvatskoj i u Bosnd u koordiniranoj protusrpskoj kampanji, koja zbog različitih političkih prilika u ovim zemljama ne operira istim sredstvima.4 Pri tom se Erental služi falßificiranim dokumentima, koje mu šalje beogradski poslanik Forgač. Njegov je cilj da njihovom pomoću izvrši psihološki pritisak na mjerodavne faktore da usklade unutamj u politiku s njegovim pripremama aneksije. U tom je pogledu karakterističan Erentalov dopis Vekerleu i Burijanu, koji nosi datum 28. veljače, tj. dana izbora u Hrvatskoj. Ova podudamost ne može biti 'slučajna.0 Na temelju Forgačevih izvještaja mlnistar upozorava da je Supilo opet dobio novaca od srpskog ministarstva vanjskih poslova, koji mu je potreban za izbore. Tendencija ovog dopisa je jasna. Potrebno je uvjeriti Ve- kerlea da izbori ni&u rezultat odnosa političkih snaga u Hrvatskoj, nego posljedica beogradiskih dinara. Vekerle, koji je mislio da će Rauh pomoću frankovaca i radikala ipak postići većinu, vjerojatno prima su- gestiju ovog dopisa da je ta kombinacija propala jedino zbog veleiz- dajniöke veze Koalicije s Beogradom. Erentalovo pismo imade i svrhu da skloni madarsku vladu da zadrži Rauha i da je pokrene na diefini- tivnu odluku o uvodenju apsolutizma u Hrvatskoj. Vekerleove grožnje Koaliciji i oštri napadi Pester Lloyda početkom ožujka očito nisu bez veze s ovim dopisom.0

U Srbiji vlada oduševljenje zbog pobjede Hrvatsko-srpske koalicije na izborima, javlja Forgač. Poraz radikala neugodan je vjerojatno radikalskoj vladi, ali uglavnom oni su zbog svoje suradnje s madarskom vladom i banom izgubili u Srbiji svaku simpatiju. Razlog odu- ševljenju Forgač tumači tobožnjim programom Koalicije, prema kojem je Bosna i Hercegovina srpska zemlja. Zato Koalicija i dobiva toliko novaca iz Beograda.7 Pašićeva vlada i vojvođanski radikali osu- đivali su sukob između Koalicije i mađarske vlade u vezi sa željezni- čarskom pragmatikom. Radikali su tada istupili iz Koalicije kako bi i dalje mogli održavati dobre veze s madarskom vladom, što ih dovodi u Rauhov naručaj.8 Radikali ne žele da se angažiraju u borbi protiv željezničarske pragmatike i Rauhova režima, tj. za održanje i proši- renje hrvatske autonomije. Djelatnost samostalaca u tom pravcu nazivaju oni „izdajom srpske stvari“ , dok ih samostalci zauzvrat pro- glašavaju „srpskim frankovcima“ . Radikali se zauzimaju isključivo za srpsku crkvenu autonomiju, a crkvenim fondovima ne mogu raspo-

* Vid, str. 202, 205.B Forgačev izvještaj pisan je 9. II. H H SA M A PA Serbien X I —4, 369/4.9 Vid. str. 184.7 H H SA M A P A Serbien X I—3, Forgačev izvještaj od 1. III 1908.8 TiopoBHh, n. d., 190. G r o s s , n< d., 209.


1 9 4 ~ M IR J A N A G R O SS

lagati bez potpore madarske vlade. Nakon izbora u Hrvatskoj Paši- ćeva Samouprava priznaje, doduše, „grešku“ željezničarske pragmatike, ali odlučno brani Rauha, koji se tobože nije htio poslužiti nasiljem jednog Tise (Tisza) ili Kuena. List osuduje borbene metode Koalicije i upozorava na tobožnju dobru volju madarske vlade da dode do sporazuma. Samouprava ujedno ističe da Hrvati dosada nisu pokazali dovoljno „savezničke pouzdanosti“ i „bratske predußretljivosti“ . Neka se Srbi čuvaju Hrvata, upozorava Pašićev organ, tj. poziva samostalce da istupe iz Koalicije.0 Tako Pašić u krajnjoj liniji dijeluje u interesu Beča i Pešte, koji upozoravaju Srbe da će dobiti prevlast u Monarhiji ukoliko napuste slogu s Hrvatima.10 Pašićeva antipatija prema Koa- liciji zadaje konfidentima velike glavobolje, jer oni moraju nastojati da prikažu Koaliciju kao agenturu beogradiske vlade. Ovu proturječ- nost Forgač nastoji uskladiti tvrdnjom da Pašić ne voli Koaliciju, jer njeni članovi Hrvati, izuzevši Supila, ne žele prepustiti Bosnu Srbiji.11

Erentalova upotreba falsificiranih dokumenata ne ogranlčava se samo na ugaraki dio Monarhije. On se obraća i austrijskom ministru predsjedniku Beku i ministru unutrašnjh poslova Binertu (Bienerthu). Upozorava ih na veliku i uspješnu agitaciju Koalicije preko štampe u Dalmaciji, Trstu i Istri. Ovaj je pokret pomagan iz Srbi je, tvrdi ministar, i predilaže dogovor o sredstvima za uništenje te agitacije opasne po Monarhiju.12 Forgač dobiva nalog da upozori Pašića kako znade sve o agitaciji srpske vlade u Bosni. Poslanik ne preporuča energičniji istup protiv srpske vlade, jer bi u tom slučaju moglo presušiti njegovo „dragocjeno“ vrelo informacija, tj. falsifikovanih dokumenata.18

Ni Erentalov protivnik Konrad ne stoji skrštenih ruku. U audijenciji kod kralja 10. III on predlaže politiku „velikog stila“ , tj. aneksiju i njene posljedice „balkansku politiku“, oštri istup protiv Srbi je. Cilj mu je skršiti Madare, velikosrpsku agitaciju i, dakako, Ita- liju. Što se tiče unutarnje politike, on predlaže Franji Josipu jedini recept veilikoaustrijskih krugova, koji oni upotrebljavaju u ßvakoj teškoj političkoj situaciji — naime generala kao namjeenika u Dalma-

8 CaMoynpaea, 13. i 14. II 1908. U svojoj osudi Hrvata list se poziva na Potočnjakov istup iz Koalicije. Potočnjak, koji se još devedesetih godina za- lagao za hrvatsko-srpsku slogu, napušta Koaliciju sa protusrpskim izjavama, kojima se Beč i frankovci na veliko služe u svojoj propagandi. Zanimljivo je da je to uradio upravo Potočnjak, jedini hi'vatski političar, za kojeg sam mogla utvrditi da je dobivao novaca iz Beograda. ( G r o s s , n. d., 66.). Usporedi Po- točnjakovu interpretaciju svog istupa: F: P o t o č n j a k , Iz mojih političkih zapisaka, Zagreb 1914. Poslanica dr Franlca Potočnjaka... Zagreb 1908. D. Đ o r-đ e v i ć , Pokušaji srpsko-ugarske saradnje i zajedničke akcije 1906, Istorija X X veka, 1961, 361.

10 Vid. str. 199.11 H H SA M A P A Serbien X I -1 , Forgačev izvještaj od 11. III 1908.12 H H SA M A IB 1908/646-4 11. III 1908.18 Isto, 537—8/4. Forgačev izvještaj od 1. III i Erentalovo pismo Bu-

rijanu od 11. III 1908.

H R V A T S K A U O ČI A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - j g g

ciji, „starog vojnika“ kao hrvatskog bana i velikoaustrijskog generala Varešanina kao poglavicu Bosne i Hercegovine s neograničenim ovla- stima. Izbori u Hrvatskoj potvrdiili su njegova predvidanja, izjavijuje Konrad kralju. Nemoguće je ostavlti Rauha, jer bi to značilo odbiti narod vjeran dinastiji.14 Istovremeno, Konrad javlja Aleksandru Brošu (Alexander Brosch); prijestolonasljedinikovu adutantu, da je vrlo zabrinut dogadajima u Hrvatskoj, kojima treba posvetiti naročitu1 pa- žnju.15 Bros mu u ime Franje Ferdinanda zahvaljuje na dragocjenim obavještenjima o Bosni i Hrvatskoj, koja zanimaju nadvojvodu u najvećoj mjeri. Adutant se nada uspješnom uništenju previranja opa- snog po državu na jugu Monarhije.16

Poslije raspusta Hrvatskog sabora Erental poziva političke ličnosti iz Hrvatske u Ministarstvo vanjskih poslova. Dvadeset šestoga ožujka njegov povjerenik Aleksandar Musulin prima bana Rauha, čiji je prijatelj iz mladosti. Rauh mu kaže da nije iznenaden rezultatima izbora. On i ovom prilikom napada činovništvo, koje je glasalo za Koaliciju. „Srbizacija“ napreduje, ističe ban, a opire joj se samo Frankova stranka. Politički aksiom s kojim su mjerodavni faktori doisada raču- nali u Hrvatskoj je suprotnost između Hrvata i Srba. Na žalost, konstatira Rauh, ona se gubi, a „srpska misao“ , pomagana iz Beograda, raste i u hrvatskom narodu! (Kao i njemački i madarski ministri Rauh pozna samo velikosrpsku i velikohrvatskuideju, ali ne i jugoslavensku). Brema banu, postoje tri uzroka jačanju „srpske misli“ : pomoć Madara Srbima u Bosni, materijalna potpora iz Beograda i „pakt“ Madarske i Hrvatsko-srpske koalicije, tj. Riječka rezolucija. Ova Rauhova izjava svjedoči o njegovim nesuglasicama s madarskom vladom. On, štoviše, konstatira da se hrvatsko pitanje može riješiti jedino na temelju hrvatske katoličke misli, naime — trijalizmom! Vidi se, dakle, kako se ban uživio u ulogu predstavnika „cisto“ hrvatskog režima, koja mu je bila namijenjena povodom aneksije. Da je madarska vlada, koja toliko strepi od trijalizma, saznala za ovu banovu izjavu, sigurno bi svim silama nastojala da ga makne. Dakako da Rauh nije pobomik trijalizma. Vjerojatno samo želi dia se ulaska velikoaustrijskim krugovima i Erentalu za kojeg pretpostavlja da u vezi s aneksijom pomišlja na rješavanje jugoslavenskog pitanja, a čini se da mu je već jasno da ministar odgada jugoslavensko pitanje zbog velikih poteškoća. Stoga i Rauh ističe da trijalizam nije moguć u dogledtno vrijeme, pa nije zgodno da se o njemu govori! (On se dakako boji madarske vlade.)

14 K A Nachlass Conrad, bilješke o audienciji, 10. III 1908. C o n r a d ,n. d., 74, 576, i d.

18 L. v o n C h l u m e c k y , Erzherzog Ferdinands Wirken und Wollen,Berlin 1929, 347.

18 K A Nachlass Conrad, Bros—Konradu, 18. III 1908. I njemačkom kancelaru Bilovtu (Bülow) tužio se Franjo Ferdinand na djelatnost Srba u Bosni pa ,,čak i“ u Hrvatskoj. L e p s i u s - M e n d e l s o h n-B a r t h o 1 d y, Die grosse Politik der europäischen Kabinete 1871—1914, Berlin 1925, 25/11 8775.

13*

1 9 6 ” M IR J A N A G R O SS

Zasada ban se mora prilagoditi prilikama. Nastojat će, dakle, pridobiti dio birača ekonomskim mjerama i stvoriti svoju stranku iz pripadnika svih postojećih stranaka. Nada se da će mu mjerodavni faktori dati barem dlvije do tri godine vremena da izvrši ovaj zadatak! Erental koji, čini se, prima bana nakon Musulina, ne vjeruje u uspjeh Rauhove akcije okupljanja undonističkih frakcija. On predbacuje banu što je raspustio Sabor još prije njegova konstituiranja. Rauh se, dakako, poziva na Barčićev govor. On će izradati neke zakonske osnove, koje će izazvati povoljan dojam u Saboru. Ne uspije li rad sa Saborom, on će ga u jesen raspustiti. Erental i Rauh sa zadovoljstvom konstatiraju da je Vekerle odbio prijedloge Koalicije za obnovu suradnje s madar- sikom vladom. Koalicija je, čini se, zahtijevala da se ban imenuje na prijedlog Hrvatskog sabora i neke elemente financijske samostalnosti.

Erental pokazuje Rauhu neke falsificirane dokumente, koje je slao Forgač17, te izjavljuje da briga o politici u Hrvatskoj i problem s kojim će strankama Rauh suradivati nije, doduše, u njegovoj kompeten- ciji. Ali njegova je dužnost da djeluje protiv utjecaja strane države u Hrvatskoj, koji dolazi sve više do izražaja. Stoga on nalaže Rauhu da stane na put tim utjecajima pomoću policije, koja mora otkrivati veze s Beogradom. Ban je jedva dočekao taj nalog da se požali na slabost policije i nedovoljna materijalna sredstva, koja u tu svrhu dobiva iz dispozicionog fonda. Ministar mu obećava osiguranje potrebnih sredstava za borbu protiv srpske propagande. On naročito ističe Ra- uhov zadatak da skuplja materijal o veleizdajnicima za kasniju akciju. Upozorava bana da djeluje vrlo oprezno i da ni u kojem slučaju ne ponovi grešku Vekerleovu, koji je javno upozorio da su mu poznate veze Zagreba i Beograda. Očito Erental želi iznijeti u javnost vele- izdajničiki materijal tek kada mu to bude potrebno u svrhu opravdanja aneksije. U razgovoru Rauha s Musulinom i Erentalom osvjetljava se i pitanje frankovaca. Ban izjavljuje da održava veze s J. Frankom i izražava bojazan da bi se frankovci mogli približiti Koaliciji kako bi spasili svoju populamost. Erental odobrava Rauhovu vezu s frankovcima. Njihovo nazadovanje on bi htio zadržati kandddiranjem tro- jice frankovaca za ispražnjenu đakovačku i senjsku biskupsku stollcu i za položaj zagrebačkog koadjutora.18

17 To je tobožnja Pašićeva instrukcija bibliotekaru Tomiću o tajnoj m i- siji u Hrvatskoj. Dokument će upotrebiti Funder u Reichspostu (vid. str. 267) i objaviti u svojoj broäuri za Fridjungov proces. F. F u n d e r , Aktenstücke zur grosserbischen Propaganda in Österreich—Ungarn, W ien 1908.

18 Zasada on o tom pitanju ne može raspravljait s nuncijem, kaže Erental. Pester Lloyd javlja drugog dana da je Rauh govorio s Erentalom o popunjenju biskupskih stolica, ali da treba još dugo vremena dok se to pitanje riješi. (Pester Lloyd, A ., 28. III 1908). N e začuđuje, dakle, što se Hrvatsko pravo žali da se u biskupskom pitanju prelazi preko volje naroda, tj. frankovaca, a uzima u obzir samo interes njegovih protivnika. (Hrvatsko pravo,


Erental prima i hrvatskog ministra Gezu Josipovića. Ne zadovo- ljavaju ga ministrovi prijedlozi o političkom sistemu, koji bi trebalo primijeniti u Hrvatskoj. Josipović samo maglovito prediaže vladavinu bez Sabora i medusobno izigravanje Koalicije i frankovaca. Iz njegovih primjedbi Erental razabire da madarska vlada nema pojma što da radi u Hrvatskoj. S nezadovoljstvom on istice da Košut još uvijek suraduje sa srpskim radikalima.

Nakon ovih razgovora Erental i Musulin koncipiraju plan Mini- starstva vanjskih poslova za političku akciju u Hrvatskoj. Prije svega, saopćit će se madarskom ministru predsjedniku i ministru unutra- šnjih poslova Andrašiju Forgačevi dokumenti o vezi srpskog Ministar- stva vanjskih poslova sa članovima Hrvatsko-srpske koalicije,) kako bi se oni mogli pobrinuti za policijsku pasku nad kompromitiranim ličnostima. Zasada treba pustiti na miru te agente srpske vlade! Nji- hove veze s Beogradom otkrit će se javnosti tek u „povoljnom tre- nutku“, tj. u vezi s aneksijom. Ruku o ruku s policijskom djelatnošeu u Hrvatskoj mora teći politička borba protiv Koalicije. Erental se odlučno protivi sporazumu s Koalicijom, jer bi se na taj način simpatije Hrvata (čitaj frankovaca) okrenule od Beča, a da istovremeno ne bi došlo do suradmje sa Srbima. Ministar želi oslon na frankovce, koji, doduše, zastupaju državnopravno stajalište, ali nastoje riješiti hrvatsko pitanje u Monarhiji i na temelju „Hrvatske misli“ . „Možda bi se mogla odstraniti državnopravna misao Starceviceve stranke opre- znim nagovještenjem budućeg položaja okupiranih zemalja [Bosne i Hercegovine — M. G.] i pridobiti je na taj način za suradnju pri sa- nadji u Hrvatskoj.“19 Treba požuriti s efikasnom potporom frankovaca, jer postoji opasnost da oni veoma oslabe u: odnosu na Koaliciju, koja nastupa s populamim demagoškim lozinkama. Kada bi frankovci prešli Koalidji radi svog samoodržanja, položaj u Hrvatskoj bio bi još gori. U izvještaju je, dakle, jasno zacrtana Erentalova taktika prema frankovcima uoči aneksije. Oprezno će im obećati ujedinjenje Bosne i Hrvatske poslije aneksije i pridobiti ih na taj način za svoje politiöke ciljeve u Hrvatskoj, tj. za potporu progona Srba veleizdajnika noči aneksije i za sudjelovanje pri kampanji za aneksiju Bosne i Hercegovine kao zajedničkog posjeda Austrije i

31. III 1908.). List je u pravu jer kršćanski socijali, na intervenciju hrvatskih svećenika, Frankovih protivnika, sprečavaju imenovanje bisloupa za vrijeme Rauhova režima. (ANRH Ai'hiv Spinčić 12/2 Bilješke o razgovoru s Gessman- nom, 7. IV 1908.).

10 „Vielleicht könnten die staatsrechtichen Gedanken der Starčević Partei auf einen vorsichtigen Hinweis auf die künftige Stellung der occupierten Länder beseitigt und so ihre Mitwirkung zur Sanierung der Verhältnisse in Kroatien gewonnen werden. H H SA M A PA Geheimakten X L —8, Izvještaji Erental—Musulin (koncepti) 27. III 1908. Na razgovor Erentala s Rauhom, Jo- sipovićom i Nikolićem prvi je upozorio Surmin. Đ. Š u r m i n. Prve priprave za aneksiju Bosne 1908. Novosti, 11. IV 1926.


Ugarske.20 Panika zbog nazadovanja frankovaca potječe iz informacija0 teškim nesuglasicama u njihovu vodstvu, a strah od suradnje frankovaca i Koalicije imade osnovu u stvarnoj tendenciji Frankovih protivnika M. Starčevića i A. Pavelića.21 Problem političke djelatnosti Ministarstva vanjskih poslova u Hrvatskoj protiv srpske propaganda u uskoj je vezi s političkim sistemom u Bosni i Hercegovini. U obim su pokrajinama analogne prilike, tvrdi Erental, i priprema se na organizaciju suradnje bosansko-hercegovačke uprave i hrvatske vlade.22

U dopisu Vekerleu i Andirašiju Erental razraduje ove teze. On ,se poziva na brojne veze beogradskog Ministarstva vanjskih poslova u Hrvatskoj i podsjeća na to da je on sam često informi- rao oba ministra o utjecaju srpske vlade na pojedine važnije političke ličnosti s ovu stranu Save. Nedavno je ponovo dobio obavijest da su iz Beograda poslani politički emisari, koji će održavati stalnu vezu s predstavnicima Hrvatsko-srpske koalicije. Erental će o tome usmeno1 vrlo opšimo obavijestiti ministre.23 Policijski nadzor agenata srpske vlade i ličnosti s kojima su povezani postaje nužno potreban, ističe ministar. Tek kada na temelju ovog nadzora bude sakupljen dovoljan materijal za optužbu, bit će moguć energičan udarac. U tom pogledu on je već dao uputstva Rauhu. Erental zahtijeva pojačanje policijskih snaga i njene organizacije, naročito u Zagrebu i Zemunu.24

Svoje stajalište iznosi ministar vanjskih poslova i na zajednič- kom Ministarskom savjetu, 30. ožujka. On podsjeća da je još prije godinu dana upozorio na važnost jugoslavenskog pokreta.25 Sam velikosrpski pokret u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Ugarskoj zapravo nije ništa novo. Izazvan je vanjskopolitičkim razlozima, tj . postoja- njem nacionalne dinastije u Srbiji, koja se oslanja na sumnjive elemente i pomaže aktivnu vanjsku politiku. Unutarnji razlozi leže, po

* Erentalovu mišljenju, u oštrom sukobu Hrvatske i Ugarske i u ne- povoljnim prilikama u Bosni i Hercegovini. Ministar apelira na austrijsku i ugarsku vladu, a i na bosansku upravu da usklade svoju jugoslavensku politiku. On predüaze oslon na Hrvate protiv Srba. Doduše, nije moguće potpuno ušutkati Srbe, jer su prejaki, ali suradnja s njima ne može doći u obzir, jer su povezani sa spretnim i beskrupuloznim Pašićem. Protiv veleizdajnicke propagande treba vrlo strogo postupiti. Samo metodom zastrašivanja mogu se postići uspjesi.26 Erental će budno pratiti djelatnost Beograda, ali ne želi

20 Vid. str. 247.21 Vidi str. 213.22 H H SA M A PA Geheimakten X L —8, Izvještaji Erental—M|usulin,

27. III 1908.23 Erental će u travnju doći u Peätu.24 H H SA M A PA Geheimakten X L —8, Erentalovo pismo 1. IV 1908.2" G r o s s , n. d., 162. i d.19 Erental se poziva na veleizdajničku aferu u Banja Luci, tj. na hap^enje

urednika Otadžbine. Vid. str. 202.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - } g g

pogoršanje odnosa sa Srbijom, da nc izazove sukob s velikim silama. Od toga bi imala koristi samo Italija, primjećuje ministar.27

Ovi podaci uvjerljivo pokazuju da Erental da je prvi impuls vele- izdiajničkom procesu, a ne madarska vlada. On želi tajno sakupljanje materijala za optužbu veleizdajnika sa ciljem da ga upotrebi u naj- pogodnijem času, tj. uoči aneksije. Erental nastoji da se s veleizciaj- nickim optužbama barata oprezno, kako se ne bi izazvalo nepotrebno zaoštrenje cdnosa sa Srbijom i velikim sdlama prije aneksije. Mini- strova taktika nalazi odraza i u njegovu razgovoru s pukovnikom Cičerićem (Csicserics). Aneksiju treba uskoro provesti, kaže ministar, ali on to ne želi forsirati na brzinu. Boji se naime rata s Italijom i Rusijom, do kojeg bi moglo doći u vezi s aktivnošću Monarhije na Baikanu i u Hrvatskoj.28 Nije, dakle, slučajno što Erental zasada još ne želi upotrebiti suviše oštre mjere protiv Srba u Hrvatskoj. Do- voljno mu je njihovo plašenje. Njegov organ Wiener Allgemeine Zeitung, štoviše, poziva Srbe da podupiru Monarhiju, koja de im po~ moći da u njenu okviru ostvare velikosrpsku ideju. Drugim rijecima, Erental poziva Srbe da napuste slogu s Hrvatima.29 Ministar neće uspjeti da koordiinira ni pisanje štampe, ni suradnju odilučnih faktora za pripremu aneksije na unutamjepolitičkom planu.30

I Erentalu je poznata slabost Rauhova režima. Stoga je spreman na suradnju s nekim članovima Koalicije. On pregovara s Vladimi- rom Nikolićem, koji je povezan s nekim utjecajnim bečkim krugovima.31 Krajem ožujka, u času kada se Erental intenzivno bavi hrvatskim pitanjem, Nikolić dva puta dolazi k njemu. Ministar izjavljuje da pozna Nikolića kao lojalnog i poštenog čovjeka, ali ga ubraja medu svoje protivnike dok pripada stranci koja je povezana s Beo- gradom.32 Erental hladno prima Nikolića kao člana „prodane“ Koalicije. Upozorava ga da je Barčićev govor u Hrvatskom saboru ddskre- ditirao Koaliciju. Srbobran i dalje gleda u Bosni i Hercegovini srpske zemlje, pa nije čudo što mjerodavni faktori ne mogu imati simpatija za Koaliciju i što smatraju njena politička načela opasnim po opstanak države.83 Politička važnost popunjenja biskupskih stolica očdtuje se i ovom prilikom u Nikolićevoj težnji da se to pitanje ne riješi za vrijeme Rauhova režima. Vidi se, dakle, da Ministarstvo vanjskih poslova vrši pritisak na Nikolića da ostavi Koaliciju. Budući da je Nikolić „ludo ambiciozan“ , kako tvrdi pukovnik Cičerić, koji do-

37 H H SA K A Gemeinsame Ministerratsprotokolle, sjed. 30. III. 1908.** K A Nachlass Conrad, razgovor Erental—Cičerić.29 Vid. str. 218.80 Vid. str. 226 i d.

81 To su kraljev adxitant Par (Paar), bivši šef Generalštaba Bek i nadvoj- voda Leopold Salvator.

82 K A Nachlass Conrad, Razgovor Erental—Cičerić.88 HH SA M A P A Geheimakten X L —8, Musulinovi izvještaji, 27. III 190?.


lazi u Zagreb u posebnoj političkoj misiji, čini se da Nikolić ozbiljno računa s mogućnošću svog istupa iz Koalicije kako bi postao ban. Erental zaista pomišlja na Nikolićevo banovanje, jer se interesira da li je Srbin već bio ban u Hrvatskoj. Osim toga, on preko Čičerića nastoji dobiti Nikolićev prijediog za smirivanje hrvatske krize, ali tako: da on ne sazna da se radi o Erentalovu nalogu.34 Ministar se, dakle, koleba i zrn.edu Rauhove vlade s oslonom na frankovce i Niko- lićeve vlade, u kojoj bi očito bio zastupan i Kulmer.

Velikoaustrijski vojni krugovi pomažu frankovce odlučnije od Erentala. General Aufenberg konstatira u svojoj predstavci od 1. travnja da je cio narod jedinstven protiv madarske i Rauhove vlade. On napada članove Koalicije, koji, po njegovu shvaćanju žele pošto-poto na vlast, a isiguran je da jedan njihov dio suraduje s Beo- gradom. Koalicija želi da ban postane Kulmer, koji je, doduše, lojalan, ali bi mogao podleći utjecaju veleizdajnika. Aufenberg se žestoko obara na Supila. Po njegovoj izjavi, u Koaliciji prevladava srpski utjecaj, koji je pokrenuo i Hrvatsku stranku prava u antiaustrijskom smjeru. General se ne slaže s komandantom 13. zagrebačkog korpusa Gerbom, koji održava veze s nekim uglednim članovima Koalicije i smatra da su oni lojalni. Gerba tvrdii da članovi Koalicije žale Ri- ječku rezoluciju.35 Aufenberg nagovara Konrada da odlučno pomogne frankovce i ističe da žrtve i djelo J. Franka zahtijevaju najveće priznanje!36 Generalu, doduše, smeta činjenica što je Frank asimilirani Jevrejin, a intimno on uopće ne drži mnogo do frankovaca. On, naime, kaže da ih treba pomagati bez obzira na moralnu vrijednost ljudi, jer oni svi žele da ostanu u Monarhiji za razliku odi dirugih stranaka. U okviru Monarhije moguća je samo Velika Hrvatska, a ne Velika Srbija, ističe general.37 Za razliku od Musulina, koji želi su-

84 K A Nachlass Conrad, razgovor Erental—Cičerić.85 Pukovnik Zanantoni dao je Gerbi neke prijedloge frankovaca (koje

je izradio Kršnjavi) o državnopravnom uredenju Hrvatske. Tu se zahtijevalo i otcjepljenje Hrvatske od Ugarske. Po Frankovu kazivanju, Gerba je o tome obavijestio Srbe iz Koalicije. Čičerić smatra da je Gerba lojalan ali vjeruje Srbima. (K A Nachlass Conrad, razgovor Frank—Cičerić, 20. V 1908.). Otvo- ren stukob dijeli Gerbu i Rauha. Svjestan mržnje koja vlada protiv njega, ban zahtijeva svaki čas vojnu asistenciju, koju komandant odbija. (ANRH PZV 1113, 1758/1908.).

80 Aufenberg smatra da se Kršnjavi služi svojom ulogom u stranci za vlastitu karijeru. On ističe da je stranka zadužena, a glavni joj je vjerovnik sam Frank. (K A Nachlass Conrad, Aufenbergov memorandum 1. IV 1908). Aufenberg je neumoran u obrani Franka. Optužbe starčevićanaca i drugih protiv Frankovih advokatskih makinacija prodiru i do vrhova Monarhije. General, doduše, priznaje da Frank kao advokat nije tako „rigorozan“ i „veli- kodušan“ kao u svojoj političkoj djelatnosti, ali odbacuje optiužbe protiv njega kao rezultat političke osvete. (K A Nachlass Conrad, Aufenberg Konradu, 12. III 1909.)

87 Godine 1910. general će se odlučiti za — Veliku Srbiju! (G r o s s, n. d., 223.).

H R V A T S K A U O ČI A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - 2 0 1

radnju Rauhova režhna s frankovcima, Aufenberg oštro osuduje Rauha i njegovu okolinu, istiöuci da se sve ugledinije ličnosti u Hrvatskoj priklanjaju Koaliciji, a ne banu.38 Generalu je dobro poznato da se frankovci u ustavnom uredenju ne mogu mjeriti s Koalicijom i da im je apsolutizam nužno potreban. On, dakle, predlaže vojnu diktaturu s oslonom na frankovce. Carski general-komesar ne bi smio biti ni Hrvat ni Srbin, jer bi morao stajatl iznad svih stranaka. Osim toga, on bi možda morao pucati na hrvatski narod, koji bi se mogao ddći na ustanak, ukoliko potraje Rauhov režim. Drugim riječima, Aufenberg se nudi za komesara. Ovaj memorandum lijepo pokazuje kakvu službu bečki mjerodavni faktori namjenjuju frankovcima. Nije, dakle, slučaj da svi frankovci ne mogu na tako nešto pristati.39

Erentalov nalog Rauhu da intenzivira kampanju zastrašivanja veleizdajnika i počne sa si&tematskim prikupljanjem materijala za optužbu odražava se u Hrvatskoj početkom aprila u Rauhovoj štampi, a zatdm i u austrijskoj i madarskoj štampi inspiriranoj od Erentala i Vekerlea. Već 1. travnja Agramer Zeitung donosi clanak protiv Koalicije s oznakom „von besonderer Seite“ . Clanak je vjerojatno napisao Musulin. Politika Koalicije i Monarhije oprečne su, konstatira pisac. Hrvati u Koaliciji nalaze se pod utjecajem Srpske samostalne stranke i srpske akcije u Bosni i Dalmaciji. Clanak ističe „tradicionalnu mi- ßdju“ Monarhije na Baikanu i sporazum s Njemačkom i Italijom, te s Rusijom, s obzirom na makedonske reforme. U suradnji s Koalicijom hrvatsko se pitanje ne može riješiti sa stajališta nagodbe, dinastije i Monarhije, ističe pisac.40 Clanak je, dakle, nesumnjivi poziv Beča Hrvatima da napuste Koaliciju, jer će se u protivnom pritisak na Hrvatsku pojačati. Napadd Rauhovih organa na Srpsku samostalnu stranku tokom travnja tako su žestoki da Srbobran konstatira kako ni „najzasukaniji“ frankovački listovi ne pišu tako „infamno“ protiv Srba kao Rauhova službena štampa. Rauhov je cilj da izmedu Srba i Hrvata izazove gradanski rat, koji bi omogućio Mađarima da potpuno pokore Hrvatsku.41 Dok banova štampa bjesni protiv veleizdajnika, on po Erentalovom nalogu sprema materijal za optužbu. Dio ma- terijalnih sredstava koja dobiva od Ministarstva vanjskih poslova

38 Naročito osuđuje zagrebačkog nadnačelnika S. Cuvaja (budućeg komesara) kao nasilnika, koji svakoj vladi vrši policijske usluge.

39 K A Nachlass Conrad, Memorandum Aufenberga, 1. IV. 1908. Aufenberg će i u jeku aneksione krize u ožujku 1909. preporučiti Kotnradu da se pošalju komesari u Hrvatsku i Bosnu, koji će „sve jednako tlačiti“ . Nakon rata sa Srbijom mogu se oba ova komesarijata pretvoriti u jedan. Dakle treća, jugoslovenska država bila bi — komesarijat! K A Nachlass Conrad,Aufenberg Konradu, 12. III 1909.

10 Agramer Zeitung, 1. IV 1908. Ustavnost, 1. IV 1908.11 H o b u Cpöoöpan, 9 (22) IV 1908.


preko madarske vlade da je on nekim novinarima da mu „nab ave“ veleizdajnički materijal.42

Erentalova koordinirana akcija dolazi do izražaja ponaj prije u Bosni hapšenjima povodom žestokog antiaustrijskog članka u srpskom banjalučkom listu Otadžbina.43 Značajno je da Rauh posjećuje ministra za Bcenu i Hercegovinu Burijana neposredno prije hapšenja.44 Madar Burijan dotada nije vršio pritisak na Srbe, zbog čega se za- mjerio naročito bečkim velikoaustrijskim krugovima. Sada, u skladu s pripremom aneksije, mora upotrebiti vanredne mjere iz 1878, na temelju kojih optuženi u aferi Otadžbine dolaze pred vojni sud.45

Jedan od važnih trenutaka u Erentalovim unutamjepolitičkim pripremama za aneksiju predstavlja njegov dolazak u Budimpeštu sreddnom travnja. Otkako je postao ministar, on je stalno želio pomoći sredivanju unutarnjih prilika kako bi mogao prići dalekosežnim vanjskim akcijama. Sva štampa u Monarhiji složna je u tome da je cilj Erentalova puta u Peštu da pridobije madarsku vladu za mjere u pravcu jacanja vojske i za aktivnu politiku na Baikanu.40 Razumije se da u sklopu tih problema značajnu ulogu imadie, pored Bosne i Hercegovine, i Hrvatska. Istovremeno s Erentalom borave u Pešti Rauh te beogradski i carigradlski poslanici Forgač i Palavičmi (Palla- vicini). Neposredmo prije Forgačeva odlaska u Peštu Franjo Josip ga prima u audijenciju. Službeni izvještaji objavljuju da je on obavijestio kralja o završetku rasprava za trgovaöki ugovor sa Srbijom.47 Vjerojatno je, medutim, da je Erental organizirao auddjenciju kako bi impresionirao Franju Josipa Forgačevim „dokazima“ o veleizdajnič- koj propagandi. Kralj je zaista uznemiren poslanikovim hvalisanjem da je otkrio „konepiracije“ srpske vlade, pa ga pita da li uskoro oče-

“ Odmah po početku veleizdajničkog procesa, 6. III 1909, naprednjački poslanik Surmin iznosi oi ugarsko-m Parlamentu materijale, koji pokaziiju kako je novinar Kant (Kandt) „nabavljao“ veleizdajnički materijal za Rauha. Jedan drugi Ranahov agent platio je nekom čovjoku da podnese prijavu protiv Cpöoöpana, kako bi Rauh imao izliku za premetačinu u redakciji i one- mogućio sipskai tiskaru. Pokret, 8. III 1909. Vid. aferu Kant u interpretaciji Erentalova agenta: L. M a n d l , Oesterreich-Ungarn und Serbien, Wien 1911, 46.

48 Clanak izlazi 12. III, dakle istoga dana kada se otvara Hrvatski sabor. Cpöoöpan, dakako, tvrdi da je članak podmetnut. H o b u Cpöoöpan, 24. III (6. IV) 1908. Clanak Otadžbine „popularizira“ Pester Lloyd, M., 22. III 1908. List je na čelu kampanje štampe čitave Monarhije, koja prethodi hapšenju urednika. Afera Otadžbine dobro služi Konradu. C o n r a d , n. d., 567. i d.

44 Pester Lloyd, M., 28. III 1908.45 Pester Lloyd, M., 16. IV 1908. Ereorttal se slažei si velikoaustrijskim

krugovima da se Rurijan makne. On samo želi da se to izvrši postepeno. C o n r a d , n. d., 572.

40 Pester Lloyd, M., 10. IV 1908. List brani Erentala od optužbi da se m i- ješa vi unutarnje poslove Madarske.

47 Pester Lloyd, M., 9. IV 1903. Pregovori o trgovačkcm ugovoru dovršeni su još u veljači.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - 2 0 3

kuje velikosrpske ustanke! No u tom poglediu poslanik ga umiruje.48 Štampa pažljivo prati Erentalovu djelatnost u Pešti i na veliko piše0 njegovim razgovorima u vezi s velikosrpskom propagandom.49 Ga- lama štampe, koja otkriva njegovu neposrednu ulogu u hajci na Srbe, vrlo smeta Erentalu. Zato on moli Andrašija i Vekerlea dia spriječe pisanje madarske štampe, koja ga dovodi u vezu s akcijama protiv velikosrpske propagandie. Ukoliko madarska štampa nastavi u tom smislu, ministar bi morao povući na odgovomost srpsku vladu, a to on zasada ne želi.50 Erentalovu taktiku komentiraju i u Hrvatskoj. Obzor osuđuje dvoličnu ulogu mjerodavnih krugova, koji ne bi htjeli pogoršati odnose sa Srbijom, ali im treba velikosrpska hajka zbog prilika u Monarhiji.51 Erental, dakle, organizira sistematsku protusrpsku hajku štampe u cijeloj Monarhiji, ali ona se mora odvijati tako dia se Ministarstvo vanjskih poslova ne može dovesti s njome u neposredmu vezu. Ministrov pravi cilj jasno izražava Forgač. Dojam protuisrpske kampanje u Srbiji vrlo je dobar, piše on u svom izvje- štaju. „Srbija se boji, a upravo to je ono što ova zemlja uvijek treba1 mora osjećati prema nama.“52 Po Erentalovoj želji Pester Lloyd demantira pisanje mađarske štampe da je on upozorio madarsku vladu na neke političare, tobože plaćenike srpeke vlade. Erental nema vremena da se bavi agentima! To je stvar madarskih vlasti, tvrdi list i ističe da su službeni krugovi sa zadovoljstvom primili izjavu srpske vlade kako Srbija ne vrši podzemnu propagandu u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj.53 Osim otklanjanja sumnje u Erentalov neposredni utjecaj na velikosrpsku kampanju, ovaj demanti ima zadatak da umiri mađanske nezavišnjake, koji se boje da bi se Beč mogao poslužiti i njihovim vezama s Beogradom 1906. i isadašnjim dobrim odnosima sa srpskim radikalima.54 U ugarskom Parlamentu jedan poslanik Neza- visne stranke interpelira Vekerlea povcdom tobožnje Erentalove izjave o plaćenim agentima i skreće pažnju vlade na veleizdajničku svenjemačku, rumunjsku i velikohrvatsku propagandu. Vekerle po- riče miješanje ministra vanjekih poslova u unutarnje probleme Madarske. O agentima se ne može raspravljati pred javnosti, jer bi to bilo na štetu državnih interesa, izjavljuje ministar predsjedinik.55 Madarska nezavisna štampa obara se na Rauha i njegovu veleizdaj-

48 K A Nachlass Conrad, Razgovor Erental—Cičerić.49 Pester Lloyd, 11-13. IV 1908. Neue Freie Presse, M., 15. IV 1908.60 H H SA M A PA Serbien X I -1 , Erental Andražiju, 14. IV, Wekerleu,

15. IV 1908. i iza 20. IV 1908.51 Obzor, 29. IV 1908.Ba „Serbien hat Angst und es ist dies jenes Gefühl, welches dieses Land

vor uns immer haben soll und muss.“ H H SA M A PA Serbien X I—1, Forgačevizvještaj 19. IV 1908.

88 Pester Lloyd, M., 15. IV 1908.64 G r o s s , n. d., 62. i d., 101. Vidi str. 180—1.86 Orszäggyüles nyomtatvänyai, sv. 18, 312. sjed., 29. IV 1908.


ničku kampanju kao tvorevlnu Beča i pristaša Velike Hrvatske.50 Predstavnik lijevlce Nezavisne stranke T. Baćanji (T. Batthyanyi), bivši pobomik suradnje s Jugoslavenima, ustaje u ugarskom Parla- mentu i protiv velikosrpske i protiv velikohrvatske propagande.57 Mađarski se nezavišnjaci najviše boje velikoaustrijskih 'krugova, koji intenzivno rade na rušenju njihove vlade. Nije, dakle, slučajno što Košut da je izjave o lojalnosti dinastiji.58

U protusrpskoj kampanji prednjači Pester Lloyd. List optužuje srpsku vladu i kralja Petra za velikosrpsku propagandiu, služeći se podacima iz falsificiranih dokumenata. Velikosrpska opasnost naro- čito prijeti u Hrvatskoj zbog suradnje hrvatskih i srpskih stranaka! Velikosrpskoj „hidri“ treba odrezati glavu zajedničkom aktijom u Zagrebu, Pešti, Sarajevu i Beču.50 I pored Erentalovih mjera da njegova djelatnost prodre u javnost samo u ograničenoj mjeri, madarska štampa piše o predstojećem hapšenju S. Pribićevića, o nalogu za istragu koji je dobio Rauh i o početku istrage zagrebačkog državnog odvjetnika. Po uputi madarske vlade, Pester Lloyd demantira ove vijesti.60 U svojim pregovorima u Pešti Erental se trudii da nade kom- promis izmedu madarske vlade i hrvatskih predstavnika. Pri tom ra- čuna s Nikolićem. Ipak, i sam smatra da s obje strane postoje nepremostive zapreke.61

Erentalova djelatnost da pomogne madarskoj vladi riješiti hrvatsku krizu, a samim tim i učvrstiti njen položaj, nije po volji ve'liko- austrijskim krugovima. Povjerenik Franje Ferdinanda Krištofi obara se na njegovu naivnost, jer traži potporu u gušenju velikosrpske propagande od one iste vlade u kojoj sjede plaćeni agenti inostranstva, tj. nezavišnjaci.02 General Konrad uvjerava kralja da su nezavišnjaci povezani s beogradskom velikosrpskom propagandom. Franjo Josip odgovara da su te veze nekada postojale, ali su sada prekinute. Sam mu je Košut rekao da treba spriječiti velikosrpsku agitaciju u Bo-

80 Povod za tu tvrdnju daje Rauhovo isticanje svog hrvatskog osje- ćaja. H ob u Cp6o6pan, 9 (22) IV 1908. Obzor, 22. IV 1908. Mađarska štampa donosi izmišljenje vijesti o ubijanju Madara, prikazujući to kao plod velikohrvatske propagande. AN RH PZV, sv. 688, 1908 /6 -14, br. 2081.

87 Pester Lloyd, M., 8. V 1908.

88 Pester Lloyd, A ., 15. V 1908. U tom se času u madarskoj štampi javljaju članci, koji tvrde da je Franjo Ferdinand velik prijatelj — Madara! Pester Lloyd, M ., 27. V 1908.

80 Pester Lloyd, M .. 18. IV 1908. Ovaj je članak odigrao naročito veliku ulogu u protusrpskoj kampanji. A li list objavljuje i članke srpskih autora, koji pobijajfu postojanje velikosrpske revolucije. Pester Lloyd, A ., 21. IV i M., 22. IV 1908; S u r m i n , n. d.

80 Pester Lloyd, M ., 17. IV 1908.91 K A Nachlass Conrad, razgovor Erental—Cičerić.*a K r i s t ö f f y , n. d., 527. ,

H R V A T S K A U OČI A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - 2 0 5

sni!63 Konrad) je impresioniran Forgačevim „otkricima“. Civilne su vlasti u početku smatrale vojne izvještaje pretjeranima, kaže general. Sada vide da se radi o revolucionamoj propagandi. U toku razgovora kralj u povišenom tonu upozorava Konrada da on ne mora sve znati, tj. ismatra da se general i suviše miješa u politiku.04 Konrad ipak moli kralja da može i dalje govoriti o političkim problemima. On u kraljevoj zlovolji naslućuje utjecaj svog protivnika Erentala. U toj auddjenciji Konrad zaista zahtijeva potpuno oprečnu politiku u Hrvatskoj od Erentalove. Umjesto hrvatsko-madarskog mira, on predlaže suradnju Beča i Hrvatske protiv Madarske i zadovoljenje zahtjeva lojalnih Jugoslavena (vjerojatno misli na frankovce i slovenske klerikalce), kako se i oni ne bi odvratili od Monarhije. Franjo Josip od- vraća Konradu da su Hrvatskoj nekada učinjene mnoge nepravde, ali sada to više nije slučaj! Vjerojatno smatra da je Hrvatska zaslužila apsolutistički pritisak zbog rasta jugoslavenskih, antidinastičkih elemenata, o kojima mu toliko pričaju.65 U članku inspiriranom iz pri- jestolonasljednikove vojne kancelarije R&ichspost istdče svoju za- slugu u ddzanju koprene s velikosrpske propagande u Bosni.60 List se raduje novom oštrom kurau, koji je očito rezultat razgovora Erental—Vekerle—Rauh.67 Nagovara bosanske Hrvate na borbu protiv Srba, s tipičnom bečkom izjavom da Hrvati tek po pobjedonosnom svršetku te borbe treba da porade na sjedinjenju Bosne s Hrvat- skom!08 Reichspost denuncira pojedine ličnosti i konstatira da je Srbija opasnija po Monarhiju od Italije. Za teško stanje u Bosni nije samo kriv kralj Petar nego i svaki onaj koji ne shvaća pravo zna- čenje velikosrpske propagande. Ovom se izjavom cilja na Burijana, kojeg velikoaustrijski krugovi žele zamijeniti generalom Varešani-. nom.09 Ministar vanjskih poslova marljivo šalje konfidentske izvje- štaje iz Beograda.70 Ipak on nema sreće s madarskom vladom, s ko- jorn dolazi u sukob zbog povišenja oficirskih plaća, jednog od) važndh pitanja u kompleksu mjera za jačanje vojne sile. Situacija se zao- strava, pa Erental i ministar rata Senajh (Schönaich) nudle kralju

08 Konrad pokazuje kralju jedan „antidinasticni“ članak Košutova lista Budapest. Ove su intrige očito navele Kosuta da dade svoju izjavu lojalnosti.

01 Svada izbija povodom Konradove izjave o beogradskom vojnom ata- šeu Tančošu (Tancsos), koji se, po njegovu mišljenju, ne angažira dovoljno u potrazi za veieizdajnicrma.

°* K A Nachlass Conrad, bilješke o audijenciji, 15. IV 1908.

06 Clanci o velikosipskoj propagandi u Bosni i njenoj vezi s Madarima odnosno s Burijamom: Reichspost, 17. i 29. III, 14. IV, 15. V 1908.

07 Erental se ljuti na ovaj članak, koji ga prikazuje kao pokretača protusrpske hajke. C o n r a d , n. d., 79.

88 Vid. stajalište kršćanskih socijala povodom aneksije, str. 252 i d.69 Reichspost, 23. IV 1908. Burijan in&pirira odgovor u Pester Lloydu, M.,

29. IV 1908.70 H H SA M A PA Serbien X II—3, Dopisi Vekerleu i Burijanu, 1. V 1908.

2 0 0 - M lR J A N A G R O SS

ostavku. Krajem svibnja dolazi do kompromisa s madarskom vladom, na veliku žalost velikoaustrijskih krugova, koji opet govore o popu- štanju Madarima.71

Kada početkom travnja počinje snažna protusrpska kampanja potaknuta Erentalom, predstavnici Koalicije slute da se pripremaju progoni i hapšenja. Zato poslanici Srpske samostalne stranke odlu- čuju da uprave otvoreno pismo Rauhu, u kojem ga pozivaju da do- kaže svoje denuncijacije. Pismo je objavljeno u času kada ban polazi u Peštu na sastanak s Erentalom. Ono očito ima zadatak da isprovo- cira glavnog pokretača veleizdajndčke kampanje Erentala da se izjasni posredno ili neposredno. U pismu se iznosi historijat Rauhove djelatnosti protiv samostalaca odi časa njegove reakcije na demonstrative kojima je dočekan u Zagrebu. Glavni razlog banovih kleveta je suradnja Srba i Hrvata u borbi za prava kraljevine Hrvateke, a cilj mu je da stavi samostalce van zakona, tvrdi pismo. Svojom djelatno- šću Rauh želi pokazati mjerodavnim faktorima koliko im je potreban u obrani ugroženih interesa dinastije i Monarhije. Razumije se da Rauhu nije dopušteno diokazati svoje tvrdnje pomoću falsificiranih dokumenata Ministarstva vanjskih poslova, jer još nije došao čas za „fudlarac“ , koji Erental predvida tek povodom aneksije. Po nalogu Erentala i Vekerlea, ban odgovara iz Pešte da se njegove primjedbe cdnose na činjenicu da Srpska samostalna stranka i Srbobran sa simpatijama suisreću „velikosrpske sanjarije“ . U dalju polemiku on ne želi da se upusti.72 Nakon ove izjave samostalski poßlanici konstatiraju da Rauh nema dokaza za svoje tvrdnje, i proglašavaju ga kle- vetnikom.73 Sada ban poziva predsjednika Srpske samostalne stranke Medakovića na — dtvoboj! Cini se da je to uraddo privolom kralja.74 Rauh detaljno obavještava kabinetsku kancelariju o razvoju afere, koja nipošto ne koristi njegovu ugledu u Beču.75 Prašina koju je uzdi- gla „viteška afera‘; uskoro se slegla. Do dvoboja, dakako, nije došlo.70

71 Vid. Pester Lloyd u toku svibnja 1908.78 H obu Cpöoöpan, 28. III (10. IV) 1908. Ustavnost, 13. IV 1908.

78 H ob u Cpöoöpan, 2 (15. IV) 1908.

74 H H SA K A Kroatische Angelegenheiten Geheimakten, sv. 26. Rauhov memorandum kralju. Klerikalci napadaju Rauha zbog izazova na dvoboj, koji katolička crkva zabranjuje. Hrvatstvo, 14. i 18. IV 1908.

78 K A Nachlass Conrad, bilješke o audienciji, 15. IV 1908. Franjo Josip smatra da Rauh nije trebao odgovoriti samostalcima, a Konrad mu odgovara da je dobro što im je rekao „istinu“. Vidi korespondenciju Rauh—Danuvari o dvoboju u fondu H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26.

70 Medakovićevi svjedoci osporili su Rauhu pravo da zahtijeva „vitešku zadovoljštinu“, dok ne dokaže svoju optužbu. Rauhovi svjedoci odbili su da to urade pozivajući se na „državnu tajnu“. V eleizdajnički proces, 38. i d. Das Aktenmaterial über die ritterliche Affaire des Banus Paul Rauch, Zagreb 1908 (Rauhovo stajalište).

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE E O SN E I H E R C E G O V IN E - 2 0 7

Dogovori Erentala i Rauha o veleizdajničkoj kampanji se nastavljaju.77

Rauh je, doduše, postigao zabranu kolportaže, ali ne može spri- ječiti opozicijsku štampu da prikazuje karakter njegova režima nasilja i korupcije. Iako on opozicijsku štampu žigoše kao veleizdaj- ničku i antidiinastičku, njeno pisanje ipak utječe na odinos vrhova Monarhije prema Rauhu i sprječava učvršćenje njegova položaja. Stoga se ban neprekidno trudi da postigne potpuno gušenje stampfe s argumentom da ona potiče na atentate protiv njega.78 U meduvremenu ban se osvećuje svojim protivnicima. Naročito mu je stalo da makne sveučilišnog profesora Surmina, koji je prisustvovao demonstracijama studenata povodom Rauhova dolaska u Zagreb, a da kao dekan nije uradio ndšta da ih u tome spriječi. Rauh je uvjeren da će uspjeti, jer je Surmln predstavnik Hrvatske pučke napredne stranke, članice Koalicije, u kojoj Beč, pored Supila, vidi svog najopasnijeg protivnika u hrvatskom dijelu Koalicije. Da bi privolio kralja na Surminovo penzioniranje Rauh mu javlja dia se Surmin i naprednjaci služe „najprljavijim sredstvima“ protiv vjere i svećenstva, šire u omladini ateizam i nastoje silom izazvati „Kulturkampf“ . To nije pretjerano, uvjerava Rauh svog pouzdanika u kabinetskoj kancelariji,i moli ga da upotrebi ovaj argument kod vladara.70 Franjo Josip nije ođuševljen ovom mjerom vjerojatno zbog toga što se na austrijskim sveučilištima vodi žestoka borba izmedu klerikalaca i antiklerikalaca povodom pokušaja da se makne jedan profesor. Kralj očito ne želi Šurminovim slučajem pridonijeti zaoštravanju tih sukoba.80 Rauhu pomaže Vekerle, koji se slaže s njime da vanredne prilike zahtijevaju vanredne mjere. Blag postupak bio bi neumjesan, tvrdi Rauh, a tu- mačio bi se kao da se kralj slaže s rovarenjima u Hrvatskoj.81 Krajem travnja kralj potpisuje dekret o Surminovu penzioniranju. I sveuči- lišni profesor Manojlović, potpisnik izjave samostalaca protiv Rauha, biva suspendiran i podvrgnut disciplinskoj istrazi. U času kada je javnost već veoma uznemirena aferom Rauh — Medaković, ovaj novi akt djeluje kao lijevanje ulja na vatru. Zato Rauh u audijenciji kod kralja izražava bojazan pred velikim neugodnostima na sveučilištu.82

77 Pester Lloyd, M., 29. IV 1908.78 Pester Lloyd, A., 25. IV 1908. H H SA K A Geheimakten Kroatische A n

gelegenheiten, sv. 26. Rauhov telegram Daruvariju, 3. V 1908.

7® Isto. Rauh Daruvariju, Zagreb, 31. III 1908.80 Isto. Daruvari — Rauhu, Beč, 4. IV 1908. O aferi profesora crkvenog

prava Varmunda (Wahrmund) vid. F. F u n d e r , Vom Gestern ins Heute, Wien 1952, 424. i d. (klerikalna interpretacija). Prikaz Funderove knjige vid. kod: J. K e c m a n o v i ć , Hrišćanski socijalisti i „Bosansko“ pitanje, Pregled, g. X I (1959), knj. 1, br. 6.

81 H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26, Rauh — Daruvariju, 9. IV. 1908.

82 Isto. Rauhov memorandum kralju.


Opozicijska se štampa žestoko obara na Rauha, koji privremeno obu- stavlja nastavu na sveučilištu. Studenti odgovaraju exodusom. Veći dio ostavlja Zagreb i odlazi privremeno u Prag i Beč, a neki i u Beograd.83 Koalicija na čelu s naprednjacima, ali i starčevićanci, koji su napustili Franka, podupiru ih pri tom moralno i materijalno. Sve- čano ispraćeni govorima i mnoštvom gradana, studenti odlaze iz Za- greba.84 U Beču ih demonstrativno dočekuju dalmatinski, istarski i slovenski liberalni poslanid Carevinskog vdjeća. Akcija studenata težak je udarac za Rauha. Sada više nikakvi propagandni manevri ne mogu uvjeriti javnost van Hrvatske da &u mu protivni samo Srbi- veleizdajnici. Situacija je neugodna i zbog toga što istovremeno sa zagrebačkim studentima boravi u Beču i njemački car, koji na čelu njemačkih prinčeva čestita Franji Josipu njegovu šezdesetgoddšn.jicu vladanja. Vladar se očito ne raduje „čestitki“, koju mu je uputio njegov nespretni ban. Vekerle je također bijesan što tse exodusom studenata da je oi ruke njegovih bečkih neprijatelja novo agitaciono sred- stvo protiv madarske vlade, tj. nov dokaz za slom madanske politike u Hrvatskoj. Pester Lloyd piše da je Rauh morao sačuvatd madarsku državu od exodusa studenata u Austriju. Umjesto toga, on je izazvao evropski skandal. Većina naroda u Hrvatskoj pruža otpor Madarskoj, uzbuduje se Pester Lloyd, i zahtijeva da se prestane s polovicnim mjerama u Hrvatskoj. List ponovno prijeti komesarijatom.85 U svom odigovoru Pester Lloydu Rauh se poziva na presedens penzioniranja profesora iz političkih razloga za vrijeme Kuena. On tvrdi da su stu- dentsku aferu izazvali naprednjaci kako bi doveli omladinu u Prag svome učitelju Masariku (Masaryk). On ih, dakle, pokušava dtenun- cirati pred klerikalnim velikoaustrijskim krugovima, koji mrze Ma- sarika. Osim toga, Rauh izjavljuje dia medu studentima postoji jugoslavenski, tj. veleizdajnički odbor.80 Bečki velikoaustrijski krugovi zaista se služe exodusom u svojoj hajci protiv madarske vlade. Reichspost donosi diopis iz Zagreba u kojem se prikazuju sva Rauhova zlodjela, a hvale se naprednjak Šurmin i Manojlović, član Srpske samostalne stranke! Neka ove činjenice upozore Beč kako se vlada u Hrvatskoj u ime Njegova Veličanstva, uzvikuje pisac.87

83 Forgač odmah javlja o dolasku studenata u Beograd i o njihovoj organizaciji. HH SA M A PA Serbien X I -5 . Izvješlaj Forgača, 24. V 1908.

84 Novinar Grlović opisuje studentsiku povorku pri odlasku na željezničku stanicu, Oni pjevaju poznate pjesm e pijanica, a publika se grohotom smije, uključivši i policajce. Kasnije dakako intervenira vojska na konjima. (SKZ G r l o v i ć , Dnevnik 1908/1 3. V.). Nije čudo što bečki Arbeiter Zeitung naziva bana „der Operettenbanus“.

88 Pester Lloyd, M., 9. V 1908. Istovremeno i afera Varmund je na vrhuncu.89 Ustavnost, 11. V 1908. Pester Lloyd, M., 12. V 1908. (intervju bana).

A., 12. V 1908. (Demanti hrvatskih poslanika, koji se nalaze u Pešti.)87 Reichspost, 4. V 1908. List donosi, doduše, intervju sveuč. profesora

Kršnjavoga, koji denuncira svog kolegu Surmina, ali se ograduje od njegovih izjava. Reichspost, 25. V 1908. U jesen 1908. većina studenata vraća se u Zagreb.

H R V A T S K A U Ö C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - 2 0 9

Raskol Frankove stranke

„Njegovo veličanstvo postaje upravo diivlje i udara šakom o stol kada se govori o Koaliciji, a nasuprot tome hvali starčevićance“ (tj. frankovce), tvrdi zagrebački komandant Gerba.1 To je, dakako, rezultat Erentalove veleizdajničke kampanje i obavijesti Rauha i vojnih krugova. Medutim, Frankova očekivanja da će dvor dovesti njegovu stranku na vladu ipak se ne ispunjuju, iako će ona povodom veleizdaj- ničkog procesa postati stvamo stranka pri vlasti. Jedan od glavnih razloga koji onemogućavaju Frankovu vladavinu je raskol njegove stranke. Istakli smo poraz frankovaca na izborima kao posljedicu Frankova sporazuma s Vekerleom i njegove suradnje s Rauhom.2 Frankov je položaj ugrožen. Iako on u Hrvatskom pravu ne priznaje svoj poraz, ipak njegov organ mora konstatirati dia „neprijatelji star- čevićanaca i hrvatske stvari“ nisu još nikada bili tako složni kao na ovim izborima i da su uglavnom svi pomagali Koaliciju.3 U težnji da opere sa sebe ljagu niza svojih postupaka, koji nemaju veze s pravaš- kom traddcijom, on upravo poslije izbora daje svoju verziju razgovora s Vekerleom, o kojem je dotada šutio.4 Da bi se održao, Frank izvodi lukav manevar. Cetrnaest dana nakon izbora, Hrvatsko pravo javlja da je Frank dao ostavku na predsjedništvu stranke. Novi je predsjednik Luka Starčević, koji je samo figura. Pored Frankova povjerenika Karla Bošnjaka potpredsjedinik stranke postaje Mile Starčević, dok u poslovni odbor ulaze đva frankovca i dva starčevićanca (Pavelići Peršić).5 Povodom ovih izmjena javnost vjeruje da će starčevićanci ubuduće voditi glavnu riječ. Stvarno Frank se samo privremeno pri- tajio. On iza kulisa uvjerava vojne krugove da ipak zadržava vodstvo. Genetral Aufenberg piše Konradu da su frankovci, doduše, loše prošli na izborima, ali da je Frank istupio samo iz taktičkih razloga i ostaje „diusa“ stranke.6 U jednom izvještaju Ministarstva vanjskih poslova o prilikama u Hrvatskoj Frankovo se povlačenje tumači kao taktički potez da se zadovolje ambicije Luke i Mila Starčevića!7 Nagovarajući Erentala da zajedno s kraljem odlučno intervenira u Hrvatskoj, general Cičerić pretpostavlja da je Frank napustio vodstvo, jer se

1 K A Nachlass Conrad, razgovor Frank—čičerić.* Vid. str. 177.* Hrvatsko pravo, 28. i 29. II 1908.1 Hrvatsko pravo, 9. III 1908.8 Hrvatsko pravo, 13. III 1908.6 K A Nachlass Conrad, Memorandum Aufenberg, 1. IV 1908.7 H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26. Izvještaj

Musulina ili Erentala 14. V 1908. Njemački poslanik u Bedu Čirški (Tschirschky) piše kancelaru Bilovu da Frankov odstup znači uspjeh velikosrpske ideje! Očito ova interpretacija potječe iz Ministarstva vanjskih poslova. Poslanik daje iscrpni izvještaj o političkoj situaciji u Hrvatskoj, što pokazuje značenje rezultata izbora oi Hrvatskoj. Grosse Politik, 25/11 8913.



uzalud nadao da će ga kralj pozvati u audijenciju. Erental obećava dia će moliti Franju Josipa da primi Franka.8 Tri dana prije samog raskola Frank u razgovoru sa Cičerićem izjavijuje da Mile Starčević želi postati nasljednik Ante Starčevića i da održava vezu sa Srbima. Uvjerava generala da je on sam pravi voda, što će dokazati na stranač- kom sastanku kada će prisiliti M. Starčevića i A. Pavelića da istupe iz stranke.9

I politika velikoaustrijskih krugova u Hrvatskoj prisiljava Franka na privremeni odstup. Već smo istakli da oni nastoje istvoriti pravaški blok od Hrvatske stranke prava (uz uvjet njena istupa iz Koalicije), frankovaca i klerikalaca van stranaka. Međutim, utjecajno svecenstvo u Hrvatskoj stranci prava odlučno se protivi suradnji s J. Frankom.10 Ni sam Frank ne može pristati na stranačku formaciju kojoj on ne bi mogao biti na čelu i koja bi ga, štoviše, mogla sasvim makmuti. Stoga njegovi odnosi s bečkim pokretačima ove politike — kršćanskim socijalima nisu uvijek najbolji, i pored Frankove velikoaustrijanštine. Bečki kršanski socijali izričito ne napadaju Franka, ali su hladini prema njemu zbog njegove suradnje s Rauhom i Vekerleom i nastoje privući njegove najveće neprijatelje iz Hrvatske stranke prava. Zagrebački klerikalci oko Hrvatstva suradivali su' s Frankom, iako se u svemu nisu slagali.11 Uoči raskola, oni prelaze u otvoreni napad protiv Franka zbog „radnicke“ organizacije. Od 1906. postoji, naime, kr- šćansko socijalna radnička organizacija, koja okuplja i bivše franko- vačke radnike. Stvarno frankovci nisu sudjelovali u radu klerikalaca. Zadaća frankovačkih radnika bila je, naime, pored borbe protiv socijalista da izvrše razne akcije za Franka, ponajprije da za njega ma- nifestiraju na ulici. Dakako da se Frank ne može poslužiti u svom ličnom interesu članovima društva, koje vodd svećenstvo. Težnja da ugodi klerikalcima potakla ga je 1906. da dopusti fuziju frankovačkihi kršćansko-socijalnih radndka. Sada, kada je njegov položaj ugrožen, potrebna mu je više nego ikada grupa radmika s kojom može bezuvjetno raspolagati. Zato se odlučuje na osnivanje Hrvatskog radničkog saveza, koji izaziva bijes klerikalaca, iako nije uperen protiv njih. Oni stoga proglašavaju frankovce „bezvjercima“ kao i socijaliste.12

Pobjeda Hrvatsko-srpske koalicije na izborima svakako je opas/na po interese velikoaustrijskih krugova. Da bi spriječili eventualni dolazak Koalicije na vlast, oni znatno intenziviraju svoju djelatnost razbijanja Koalicije i stvaranja pravaškog bloka. Neposredno poslije izbora, Hrvatstvo u seriji članaka poziva na slogu svih pravaša koji zastupaju ujeddnjenje hrvatskih zemalja unutar Habsburške monarhije

8 K A Nachlass Conrad, razgovor Erental—Čičerić.8 Isto. Razgovor Cičerić—Frank.

10 Vid. str. 178.11 Vid. str. 178-9.12 Hrvatsko pravo, 26. III, 27. IV 1908. Hrvatstvo, 30. III, 6. IV 1908.


na temelju pravaškog programa iz 1894. List tvrdi da izmedu Hrvatske stranke prava i Starčevićeve hrvatske stranke prava (frankovaca) ne postoje načelne nego samo lične suprotnosti. Zato pozdravlja Frankov istup iz vođstva, ističući njegove „greske“, ali i zasluge.13 Iz Beča stižu glasine o fuziji Hrvatske stranke prava i frankovaca, koje naj- više širi Reichspost. List čak sugerira pravašima da podignu optužbu protiv Rauha.14 Medutim, Hrvatska stranka prava ostaje u Koaliciji. Predisjednik stranke Grga Tuškan izjavljuje da ne želi učiniti uslugu Rauhu razbijanjem Koalicije i spajanjem s frankovcima i demantira tendenciozne glasine o tobožnjem sukobu pravaša i samostalaca.13

Nakon Frankova privremenog povlačenja neminovan je utjecaj M. Starčevića i Pavelića na smjer Hrvatskog prava. Milinovci (ili star- čevićanci) smatraju da bi trebalo podupirati borbu Koalicije protiv madarske vlade. U tom ih uvjerenju podržavaju i dalmatinski pravaši na čelu s M. Drinkovićem.16 Hrvatsko pravo piše, dioduše, protiv velikosrpske propagande u Bosni u skladu s Erentalovom kampanjom, ali je njegova kritika nagodbenjaštva Koalicije umjerena.17 Mile Star- čević izjavljuje da želi savez s Madarima, ali ne na temelju nagodtbe. Iako ističe da je načelni protivnik Koalicije, on zahtijeva da ona dode na vlast, jer je pobijedila na izborima.18 Uoči raskola klerikalci pred- lažu da Srbi-samostald istupe iz Koalicije, jer ona zbog njih nosi pečat veleizdaje i da iz opozicije pomažu borbu fuziondranih pravaških frakcija} koje treba da preuzmu vlast.19 Jedan dan kasnije i Mile Starčević izlazi s tim prijeddogom. Vekerle i Erental uvjereni su da je Koalicija antidinastička i da ona ne može doći na vlast, i Rauh će prema tome ostati. Pravaši su protivnid velikosrpske ideje, ali i ideje madarske jedinstvene države, koje se sada sukobljavaju u Hrvatskoj i Bosni. Starčević ipak zahtijeva od Srba-samostalaca da nakon istupa pomažu borbu Hrvata protiv jedinßtvene mađarske države.20 Tim povodom štampa Koalicije ističe utjecaj klerikalaca na milinovce. Medutim, Ante Pavelić ne prihvaća ovo stajalište. On konstatira da se Rauhova štampa najednom zalaže za slogu pravaša! Za fuziju pravaških grupa sada nije čas zbog prilika u Monarhiji. Pavelić pretpostavlja da bi razbijanje Koalidje samo ojačalo položaj madarske vladle. Stoga želi pomod Koaliciji da dode na vlast.21 Hrvatska, organ Hrvatske stranke prava, odbija prijedlog Mila Starčevića i konstatira da on ne istražuje da li su tvrdmje o antidinastičnosti osnovane, a ipak želi odigumuti

13 Hrvatstvo, 2, 3, 11. III 1908.ai Reichspost, 12. III 1908.1B Pester Lloyd, A., 23. III 1908 (Tušlcanov intervju).16 S u p i lo , n. d., 197.17 Hrvatsko pravo, 2. i 7. IV 1908.18 Obzor, 5. i 7. IV 1908.19 Hrvatstvo, 15. IV 1908.20 Hrvatsko pravo, 16. IV 1908.31 Starčevićanac, 18. IV 1908. Hrvatstvo, 22. IV 19C8. osuđuje Pavelića.

14*


„braću po krvi i jeziku“ u času kada brane prava kraljevine Hrvatske, iako ih je Vekerle nagovarao da ostave Hrvate.22 U umjerenom pole- mičkom tonu Cpöoöpan ističe da M. Starčević želi razlaz Koalicije jer ona nije simpatična Vekerleu. Ali zar će njemu biti drag pravaški blok na temelju programa iz 1894, koji je sam proglasio veleizdajničkim?23 Na svaki način, akcija za osnivanje pravaškog bloka doživljava neuspjeh. Vodstvo Hrvatske stranke prava ponovo izjavljuje da ostaje u Koaliciji i osuduje klevete protiv Srba-samostalaca.24

Kriza Starčevićeve hrvatske stranke prava trajala je od 1905.25 Nakon niza peripetija dolazi konačno do formalnog raskola izmedu frankovaca i starčevićanaca na sjednici stranačkog vodstva, 23. VI 1908. Istakli smo da je Frank unaprijed odlučio da se na toj sjednici isključe starčevićanci. No čini se da se i Pavelić spremio da konačno raskrsti s Frankom.20 Na sastanku su podnesene dvije rezolucije. U prijedlogu frankovca A. Horvata nagovješta se oštra borba svim nagodbenim strankama, a prije svega — Koaliciji. Rezo- lucija zahtijeva ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u Monarhiji i priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj, te ističe protusrpsko stajalište frankovaca. Horvat osuduje lične zadjevice tj. navale na Franka, ali i one koji na temelju vjerskih razlika žele stvoriti poli- tičke i socijalne suprotnosti u hrvatskom narodu.27 Ovaj se posljedlnji pasus može tumačiti na dva načina. Ili je on uperen protiv onih koji gledaju u Srbima posebnu naciju, ili znači napad na klerikalce, koji svojim intrasingentno katoličkim stajalištem odbijaju od sebe muslimane. Klerikalci oštro reagiraju na Horvatovu rezoluciju.28 U ovom prijedlogu nema, dakako, ni riječi osude Rauhova režima. Stoviše, frankovci Horvat i Elegović izjavljuju da je Rauhova vlada nakon četrdeset godina prva hrvatska vlada i da im je sto puta miliji Rauh nego Koalicija!20 Nasuprot tome, starčevićanski prijedlog, koji pod- nosi I. Peršić, zahtijeva borbu protiv Rauhova režima i vidi u njegovu isticanju velikosrpske propagande samo manevar da se dio stanovni- štva Hrvatske odbije od borbe za ono malo prava što je Hrvatskoj još preostalo. Drugim riječima, starčevićanci priznaju Srbima-samostalcima njihovu dotadašnju djelatnost unutar Koalicije za autonomiju Hrvatske i dobro shvaćaju da samostalce progone upravo zbog toga. Ukoliko srpska propaganda šteti dinastiji i Monarhiji, nastavlja re-

22 Hrvatska, 18. IV 1&08. I Radić naziva prijedlog M. Starčevića „mota- njem “. Dom, 22. IV 1908.

23 H o b u Cpöoöpan, 4 (17) IV 1908. G r o s s , n. d., 200.24 Hrvatska, 29. IV 1908.25 G r o s s , n. d., 140. i d. Raskol frankovaca 1908. spominje V. B o g d a -

n o v u radu Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1958., 766—7.20 Supilo tvrdi da je Pavelić glavni pokretac raskola. S u p i l o , n. d., 198.27 Hrvatsko pravo, 24. IV 1908.28 Hrvatstvo, 4. VI 1908.39 Hrvatska sloboda, 4. V 1908.


zolucija, bit će suzbijena kada se budu povratila sva historijska i na- rodlna prava kraljevine Hrvatske. Milinovci oštro osuduju povezivanje vodstva Frankove stranke s Rauhom preko I. Kršnjavoga. U svom proglasu pristašama milinovci ističu da nisu istupili iz stranke nego da su rasknstili s izopačiteljima nauke Ante Starčevića, koji, osim imena, nemaju ničeg zajedničkog sa starčevićanstvom. Već tri godine ond nastoje odstraniti od stranke sumnju da ona pomaže austro-ugarski pritisak na Hrvatsku.30 Frankovi sumišljenici nastojali su osujetiti rad novog predstavništva, koje je htjelo slogu hrvatskog naroda protiv vanjskog neprijatelja, tj. suradnju s Koalicijom.

Frankovački proglas optužuje starčevićance da naginju Koalicijii njenoj taktici.31 Ova je tvrdnja djelomično istinita. Mile Starčević osuduje poslije raskola Riječku rezoluciju, ali odobrava borbu Koalicije protiv željezničarske pragmatike.32 Cini se da je željezničarska pragmatika bila važna prekretnica po odnose starčevićanaca prema Koaliciji. Milinovac Peršić tvrdi da je on još 1903. počeo pomišljati na to da ne bi trebalo produbljivati hrvatsko-srpski sukob, jer se tada završila „protuprirodma politika Srbije“, tj. oslon Obrenovića na Habs- buršku monarhiju. S tom novom koncepcijom bio je potpuno načisto kada je vidio kako Supilo kod „narodne inteligencije“ , a braća Raddć u „najhrvatskijim slojevima seljačkog naroda“ nailaze na potporu novo j politici sloge sa Srbima, ukoliko oni prestanu biti oružje Nije- maca, Madara i Talijana protiv „hrvatskih narodnih tražbina“ .33 „Tako sam ja polagano postajao od grlatoga propovjednika da nema Srba, sve veći račundžija s njihovom eksistencijom“, tvrdi Peršić.34 Njegove sumnje u opravdanost frankovačke protusrpske politike, koje očito dijele Starčević i Pavelić, mogu se naslutiti u vrijeme vladavine KoaUcije.35 Zajednička borba srpskih i hrvatskih poslanika protiv željezničarske pragmatike izvršila je snažan dojam na milinovce. Do- tada je Peršić bio pristaša „okvira“ , tj. rješenja hrvatskog pitanja unutar Monarhije.36 Zeljeznicarska pragmatika do kraja ga je uvjerila da će Hrvatska u „okviru“ uvijek biti podredena Madarima i Nijem-

80 Hrvatska sloboda, br. 1/27. IV 1908.31 H r v a ts k o p r a v o , 24. IV 1908.32 Obzor, 25. IV 1908.83 H A Z Ostavština Peršić, sv. 3.

Isto, sv. 12.

85 Tada starčevićanci održavaju kontakt sa Supilom. U svom saborskom govoru Peršić doduše ustaje protiv srpskog imena, ali se iz njegovih izjava o Bosni može razabrati da pomišlja na sporazum sa Srbima. ( G r o s s , n. d.,156, 143.). Peršićevi memoari pisani su veoma subjektivno, pa ih treba upo- trebljavati s velikim oprezom. Njegove izjave iz doba raskola mogu se u osnov-nim crtama prihvatiti kao tačne, jer se poklapaju s podacima iz drugih izvora.

1,8 Kao mladi pravaš Peršić je zajedno s Davidöm Starčevićem bio neza- dovoljan što se stranka dala „ujarmiti u okvir“ svojim programom od 1894. — H A Z Ostavština Peršić, sv. 3. i 4.


cima, jer iza njih stojl njemačko carstvo.37 Dakako da nove koncepcije starčevićanaca, koje se postepeno razvijaju, postaju vidljive tek nakon raskola.38

Dotadlašnji unutarnji sukobi u stranci bill su izazvani velikim dijelom Frankovom težnjom da dode na vlast. Naročito Kršnjavi podupire Frankova nastojanja da postane „regierungsfähig“ s argumentom da je cilj svake stranke da dode na vlast i da tako korak po korak ostvaruje svoj program.39 Prema Pavelićevoj tvrdinji, Frank je od izbora 1906. radio na tarne da se onemogući Sabor, tj. od časa kada su u Beču spoznali da mogu upotrebiti frankovce kao svoje agente. Frankova težnja za vladlom u uvjetima apsolutizma nailazila je, prema Paveliću, na otpor starčevićanaca. Tada je Frank iznio novu formulu, prema kojoj bi njegova stranka imala većinu u Saboru, a ne bi bila neposredno na vlasti. U tom smislu Hrvatsko pravo je često pisalo pred izbore, a i famozni profrankovački članak Narodnih novina sastavljen je u tom duhu. Milinovci su ustajali i protiv ovei namjere s izjavom da je nemoguća suradnja izmedu protunagodbene većine i nagodbene vlade.40

Nakon raskola sastaje se vijeće stranke, koje jedmoglasno osuduje „odmetnike“ i ponovo bira J. Franka za predsjednlka.41 Raskol povlači za sobom i razdvajanje članstva, čiji veći dio ostaje s Frankom. Dalmatinski pravaši uglavnom su protivnici Frankovi.42 Organ sara- jevskog nadbiskupa J. Štadlera odlučno podržava frankovce. To, dakako, nije slučaj, jer nadbiskup zastupa tipično frankovačko stajalište oslona na Nijemce i Madare protiv Srba. U tom je pogledu značajno pisanje njegova lista povodom dolaska madarskog ministra trgovine, predsjednika Nezavlsne stranke F. Košuta u Bosnu. Hrvatski dnevnik ga pozdravlja kao pobomika ideje snažne Monarhije! Samo je strani, srpski utjecaj iz Beograda potakao Madare na neprijateljstvo protiv Hrvata! Drugim riječima, jedan od glavnih krivaca za željezničarsku

87 Isto, sv. 3. U ovu argumentaciju Peršićeva gubitka vjere u Habsburšku monarhiju može se posumnjati, jer je ona identična s osnovnom koncepcijom novog kursa i možda naknadno projicirana u prošlost.

88 Vid. str. 236.89 Isto, sv. 26 b.40 Hrvatska sloboda, 4, V 1908.41 Hrvatsko pravo, 3. V 1908. Hrvatska sloboda, 8. i 9. V. Starčevićanci

tvrde da je njihovu „osudu“ na vijeću sastavio Kršnjavi.

42 U ovom okviru ne može se, na žalost, govoriti o problemu pravaštva u Dalmaciji. Moramo ipak napomenuti da skupština dalmatinskih pravaša u svibnju 1908. potpuno prelazi preko raskola. Zadatak je ove skupštine da po- veže razne pravaške frakcije pod utjecajem politike pravaškog bloka velikoaustrijskih ltrugova. I medu dalmatinskim pravašima osjeća se evolucija u srpskom pitanju kao i kod starčevićanaca. S iznimkom malobrojnih frankovač- kih grupa, lcoje je stvorio Beč, dalmatinski pravaši osuđuju Rauhov režim, a manje ili više otvoreno i frankovce.


pragmatiku i predstavnik madarskog agresivnog imperijalizma poziva se na suradnju s' hrvatskim političarima protiv Srba. Usporedlba sa srpskim radikalima i većim dijelom srpskih političara u Bosni nameće se, jer su i njima miliji Madari od Hrvata.43

Povodom raskola očekuju se znatne promjene u političkom životu, ali još nije jasno u kojem pravcu. Hoće li raskol frankovaca omogućiti pravaški blok, tj. raspad Koalicije? J. Frank ise i dal je bori protiv pravaškog bloka s izjavama da se pravaši mogu okupiti samo u njegovoj stranci.44 Još uoči raskola, kada su na smjer Hrvatskog prava utjecali stairčevićand s nešto oštrijim tonom protiv Rauha, njegova Ustavnost u nizu članaka poziva Frankovu stranku da ođlučno pri- hvati unionističko gledište i osuđuje pravaški program iz 1894. i „na- migivanje“ Hrvatskog prava Koalidji.45 Zanimljivo je da Rauhova štampa piše neposredno poslije raskola za starčevićance, a ne za frankovce. Rauh vidi u secesiji prvi uspjeh „unionističkog“ režima u cilju da se u unionističkom taboru okupe svi „konzervativnd“ hrvatski elementi. On pozdravlja raskol, iako on zasada karistd samo Koaliciji. Rauhova štampa ističe vrenje i u Hrvatskoj stranci prava, drugim ri- ječima nada se i raskolu Koalicije. Ovaj Rauhov manevar očito služi sprečavanju suradinje izmedu starčevićanaca i Koalicije protiv Rauha.40 Vidii se, medutim, i to da je Rauh upleten u politiku pravaškog bloka, dakako pod uvjetom da se nova stranačka grupacija pretvori u njegovu unionističku stranku. Uskoro de Rauh vidjeti da ne može upotrebiti starčevićance u svoje svrhe. Ova situacija omogućava frankovcima da prikazuju milinovce kao madarone i srbofile. Frank je još na samoj sjednici, na kojoj je došlo do raskola, osudio M. Starče- vića zbog njegova prijedloga da Srbi iz opozicije pomažu borbu Hrvata.47 Već se iz ovih podataka vide dvije mogućnosti za razvoj star- čevićanaca. Kao bivši frankovci, oni svojim raskrinkavanjem „slu- žndčke frankovštine“ bol je postižu njeno osipanje nego propaganda Frankovih protivnika Koalicije, Seljačke stranke i socijalista. Istovremeno, ova ih djelatnost vodi sve više na stranu opozicijskih jugoslavenskih elemenata. S druge strane, njihovom se dijelatnošću mogu, preko klerikalaca, poslužiti vrhovi Monarhije, koji žele pravaški blok u Hrvatskoj, a samim tim slabljenje jugoislavenskih elemenata. Rasko-

48 Pester Lloyd, M., 18. IV 1908. Riečki novi list, 28. IV 1908. Vid. str. 194.I srpski i muslimanski političari u Bosni svečano dočekuju Košuta. — B o g i - ć e v i ć, n. d., 340.

41 Obzor, 25. IV 1908.45 Ustavnost, 18. i 20. III, 3. IV 1908.46 Isto, 25. i 28. IV 1908. i d. Hrvatska sloboda, 27. IV 1908. Obzor, 29. IV

1908. Pester Lloyd, M., 25. i 26. IV 1908. Nasuiprot tome, javnost u Hrvatskoj vidi u raskolu slabljenje Rauha odnosno onih koji ga pomažu. Radićev Dom se ve-seli raskrinkavanju Franka, ali se ne solidarizira sa starčevićancima, jer ne vode„pučku i slavensku“ politiku. Dom, 29. IV 1908.

47 Hrvatsko pravo, 25. IV 1908.


lom je prema tome zacrtan krivudavi razvoj starčevićanaca, koji će ih za vrijeme I svjetskog rata ipak dovesti u tabor pobomika jugoslavenske države.

Pokretači pravaškog bloka, velikoaustrijski ikrugovi i njihovi eksponenti zagrebački klerikalci, vanredno su zainteresirand za raskol. Hrvatstvo podupire milinovce, ali to čini veoma oprezno, jer se boji njihove suradnje s Koalicijom, dok bi ih klerikalci htjeli upotri- jebiti za razdvajanje Koalicije i stvaranje pravaškog bloka48 Medutim, mjesec dana nakon raskola Hrvatstvo otvoreno napadia frankovce zbog tobožnjeg antiklerikalizma, koji nazrijeva u osnivanju Hrvatskog radničkog saveza, u djelatnosti frankovačke omladine i najutjecajnijeg frankovca, pored Franka, I. Kršnjavoga, kojeg proglašava „prora- čunandm spekulantom“. Klerikalci, štoviše, odlučno zahtijevaju da se Frank povuče i omogući stvaranje pravaškog bloka, te brane milinovce od optužbe da su mađaroni i srbofili. Zato i Kršnjavi tvrdi da su oni pod utjecajem klerikalaca.49 Dva klerikalca zaista znatno utječu na starčevićance. To su Fran Milobar i Kerubin Šegvić. Milobar, jedan od pokretača klerikalnog Hrvatstva, nastoji ostvariti pravaški blok oko klerikalnog centra, pa u tu svrhu „gostuje“ kod svih pravaških grupa i piše članke u njihovim organima. Poslije raskola Milobar piše i u starčevićanskoj Hrvatskoj slobodi, ali to ne zna ndtko osim uredi- nika Peršića.50 Redovne uvodnike u tom stilu piše Segvić, kojeg smo već upoznali kao urednika organa Hrvatske stranke prava i ogorčenog Frankovog protivnika. Cini se da je Šegvić još od svog dolaska u Zagreb bio u dodiru s Pavelićem i Starčevićem i da ih je nagovarao na raskol. Tvrdio je da bi u tom slučaju Hrvatska stranka prava pod utjecajem S. Zagorca napustila Koaliciju i pridružila se starčevićan- cima. Ovo nastojanje Segvića i Zagorca ocita je posljedica utjecaja velikoaustrijskih krugova.51 Stoga se pravaška Hrvatska poslije raskola odlučno izjašnjava za starčevićance i intenzivira svoju kampanju protiv „franko-madarona“ i samog Franka.52

Velikoaustrijski krugovi dirže se rezervirano prema raskolu i očito čekaju razvoj događaja, iz kojeg bi mogli zaključiti koja bi im frakcija mogla bolje poslužitd. Jasno je, medutim, da Reichspost osuduje suradnju Franka i Rauha. List donaša intervju s frankovcem Kršnja-

48 Hrvatstvo, 25. i 27. IV 1908. Razumije se da list osuđuje Peršićevu osuduprotusrps-ke hajke na sjednid, na kojoj je došlo do raskola.

40 Hrvatstvo, 4, 17. i 20. V I 1908. i d. Hrvatsko pravo, 5, 11, 16, 27. VI1908. i d. Hrvatska sloboda, 1. VII 1908. Klerikalno Jutro osuduje i frankovcei starčevićance zbog liberalizma. Jutro, 30. VI, 6. VII 1908.

50 H A Z Ostavština Peršić, sv. 4, 26 b, 45.61 Isto, sv. 48.62 Clanci iz Hrvatske izlaze u posebnoj brošuri. G u s l a r s a V e l e b i t a

(S t i 1 i n o v i ć?), Tko je dr. Josip Frank?, Zagreb, u lipnju 1908. „Otresimo se vraga“, tj. Franka, poziva brošura. i predlaže povezivanje sa starčevićancima u jedinstvenu Stranku prava.


vijem, ali se ograđuje od njegovih izjava. Reichspost sumnja u to da je jedini razlog raskola ograničenost i taština starčevićanaca, kako tvrdi Kršnjavi.53 Želje zagrebačkih i bečkih klerikalaca u proljeće 1908. pokazuje članak Reichsposta o tobožnjem tajnom planu Koalicije. Gmpa Kulmer-Nikolić, naprednjaci i samostalci došli bi na vlast zajedno s Tomašićevom grupom starih madarona, dok bi ise Hrvatska stranka prava otcjepila i povezala sa starčevićancima.54 Ako uzmemo u obzir da je glavni cilj klerikalnih i vojnih velikoaustrijskih krugova da sruše mađarsku vladu nezavišnjaka, možemo pretpostaviti da bi im do pada te vlade odgovarao gornji plan. Upada u oči želja da se Koalicija poveže is Tomašićevom grupom, koja bi kao Kuenov eksponent također mogla pridonijeti rušenju madarske nezavišnjačke vlade. U pozadini pripremao bi se opozicijski pravaški blok, koji bi nakon pada madarske vlade mogao doći na vlast.55

Kriza Hrvatsko-srpske koalicije uoči aneksije

Vidjjeli smo kako se u toku travnja prilike u Hrvatskoj sve više zaoštravaju, jednim dijelom i zbog Erentalova naloga Rauhu da skuplja materijal za veleizdajndčki proces. Istovremeno, vrše se u Beču pripreme za proslavu šezdesetgodišnjice vladianja Franje Josipa. Sve- čanosti počinju u svibnju dolaskom njemačkog cara i poklonstvom generala, a dostižu vrhunac u lipnju velikom povorkom, u kojoj su trebalo biti zastupani predstavnici svih nacija. Centralni bečki odbor za proslavu izdaje program povorke, u kojoj se pojavljuju i bivši gra- ndčari. Brošura tumači da su graničari Hrvati i dijelom Cigani! „Na- ročiti talenat imao je on [Hrvat — M. G.] za prisvajanje tudeg vla- sništva“ , konstatira bečki odbor.1 Ova „krvava uvredia“ izaziva veliko uzbudenje u Dalmaciji i Hrvatskoj. Ona demantira uvjeravanja bečkih krugova o njihovim simpatijama za Hrvate i pokazuje da oni jednako preziru i Hrvate i Srbe, koji su im potrebni samo kao „moneta za pot-

68 Reichspost, 9. V , 25. V 1908.54 Isto, 4. VI 1908.88 Velikoaustrijski krugovi ipak moraju biti oprezni s pravaškim blokom

iz obzira prema svojim mađarskim suradnicima. Prijestolonasljednikov povjerenik Krištofi osuđuju tendencije, prema kojima bi hrvatski dio Koalicije postao „regierungsfähig“, dok bi se Srbi odbacili! Oni bi na taj način izgubili m o- gućnost djelatnosti u Hrvatskoj i nužno bi se okrenuli prema jugoslavenskim aspiracijama, koje bi lako mogle osvojiti i „slavenska i ilirska srca“ Hrvata. Stoga Krištofi hvali Kuenovu taktiku da Hrvate i Srbe drži „u šahu“ medu- sobnim izigravanjem i veže njihovu djelatnost za područje Hrvatske. Krištofi očito interpretira Kuenovo shvaćanje. Sigum o i madarska vlada više voli Kuenov nego bečki recept Divide et impera. — H H SA Nachlass Franz Ferdinand, Krištofijev memorandum Erentalu b. d. (po sadržaju 1908. prije aneltsije).

1 Riečki novi list, 7. VII 1908. Velebit, 9. VI 1908.


kusurivanje“ međusobnih računa Beča i Pešte, Ovu taktičku grešku uglednih ličnosti Monarhije, koje se nalaze u odiboru, ne može ublažiti povlačenje brošure i njen ispravak na intervenciju jugoslavenskih poslanika u Carevinskom vijeću. Iako se rad'i samo o epizodi, ona će utjecati na neke šovinističke hrvatske krugove da se ne priključe slu- žbenoj hajci na Srbe povodom hapšenja veleizdajnika. Nije slučaj što u Splitu demonstracije dočekuju povratnike s bečkog jubileja.2 Istih dana austrijski ministar predsjednik Bek, predstavnik dualistič- kih krugova, ustaje u Carevinskom vijeću protiv sjedinjenja Hrvatske i Dalmacije.3 Značajno je da Reichspost, koja tobože zagovara ujedinjenje hrvatsklh zemalja, ne protestira. List, štoviše, žali što Bekovo uvjeravanje o njegovoj velikoj brizi o Dalmaciji ne nailazi na odjek i koii rezerviranost dalmatinskih političara.4

Intenziviranjem protusrpske kampanje u travnju Rauh nije postigao raspad) Koalicije. Vrhovi Monarhije ne uspijevaju izvući Hrvate iz Koalicije obećanjem „misije“ na Baikanu, koju uglavnom prihva- ćaju samo frankovci. Zato ne začuđuje Erentalov pokušaj da razbije hrvatsko-srpsku suradnju pomoću „srpske misije“ . U jeku protusrpske kampanje on se ne ustručava da u svom organu ponudi samostalcima ostvarenje velikosrpske ideje u Monarhiji, nagovještavajući mo- gućnost da se Hrvati i hrvatska idieja žrtvuju srpskoj prevlasti.5 Koalicija, dakle, ostaje na okupu, ali je Rauhov teror goni na nove poku- šaje pregovora s mađarskom vladom, s obzirom na to dia su odnosi bana i madarske vlade vrlo zategnuti. Koalicija ne može doći na vlast dok jej vrhovima Monarhije potrebna fikcija velikosrpske propagande u težnji da carevu jubilamu godinu okrune aneksijom, piše Obzor.ß Pa ipak, dijelovi Koalicije ne gube nadiu. Već početkom svibnja znade se u Hrvatskoj da Rauh sprema veleizdajnički proces, jer se putovanja i istrage državnih organa ne mogu sasvim prikriti.7 Razumije se, dakle, da su najviše ugroženi samostalski poslanici, naročito zainteresirani za pregovore s madarskom vladom i odlazak Rauha. Stoga oni stalno šire glasdne o njegovu padu, a okrivljuju ga, štoviše, i zbog antidi- nastičnosti, jer sva nasilja vrši u kraljevo ime.8 Osnovne težnje pred-

2 österreichisches Staatsarchiv, Allgemeines Verwaltungsarchiv, Ministerium des Innern präs. 1908/5632.

* Riečki novi list, 4. V I 1908.

* Reichspost, 11. VI 1908. List donosi članak poslanika Ivaniševića, koji zahtijeva trijalizam, kao nastavak Gajeva ilirizma i Štrosmajerova jugoslavenstva i brani Rijeöku rezoluciju kao politički manevar. Uredništvo se ograduje od ovog članka, ali priznaje da ga dijele mnogi dalmatinski političari.

B Hoeu Cpöoöpan 24. IV (7. V) 1908. Hrvatska sloboda, 12. V 1908.0 Obzor, 30. IV 1908.7 H oeu Cpöoöpan, 28. IV (11. V) 1908.8 H oeu Cpöoöpan, 3 (16), 6 (19), 13 (26) V 1908. U ugarskom Parlamentu D.

Popović okrivljuje Rauha zbog antidinastičnosti! Orszäggyüles nyomtatvänyai, sv. 18, 322. sjedn., 13. V 1908.


stavnika srpske buržoazije izražava Cpöoöpau kada konstatira kako neuspjeh Rauha da uništi Koaliciju pokazuje Pešti dia preko Koalicije ne rnože prijeći na dnevni red. Treba samo izdržati, bodiri Cpöoöpau, dok se vlastodršci ne odluče na popuštanje zakonitim zahtjevima Koalicije.0 Bilo bi netaöno svaliti uglavnom svu krivnju za oportunizam Koalicije na Srbe^samastalce na čelu sa S. Pribićevićem, kao što to dni Supilo.10 I grupa Kulmer—Nikolić, koju Rauh teško ugrožava, takoder želi da dode na vlast. Zato razne zakulisne akcije i stalne glasine da će Kulmer i Niikolić formirati vladu nisu slucajne.11 Sigurno drugačije ne misle ni predstavnici Hrvatske stranke prava, jer inače ne bi bilo moguće da se upravo njeni članovi upuste u pregovore s madarskim političarima.

U svibnju poslanid Koalicije govore u ugarskom Parlamentu protiv zajedničkog proračuna i iznose prilike u Hrvatskoj. Supilo govori narod to oštro. On prikazuje historijat Rauhova režima i ironično čestita Košutu na veleizdajničkoj kampanji. U svom pismu Cingriji Supilo ističe da je nastupio ratoborno jer je htio poniziti silnoga Vekerlea.12 Supilov govor izaziva( u Pešti ogorčenje, jer istoga dana i dalmatinski poslanik Bjankini interpelira u Carevinskom vijeću (to je, dakako, dogovoreno), zahtijevajući da austrijski ministar predsjednik Bek intervenira kod kralja u korist Hrvatske. Pester Lloyd poručuje Bjankiniju da je kralj vrlo dobro informiran i nagovještava da on upravo na temelju tih informacija odobrava madarski pritisak u Hr- vatskoj. Neue Freie Presse konstatira da je oštar govor Supilov simp- tomatičan za ogorčenje koje vlada u Koalidji.13

Mjesec dana kasnije poslanid Koalicije sudjeluju u parlamentar- noj debati o investicijama i povišenju poreza na žestu, koji pogada poljoprivredu Hrvatske. I tom prilikom oni se obaraju na Rauha i stanje u Hrvatskoj. Parlamentami krugovi u Pešti boje se nove opstrukcije. U četrnaest dana bilo je više od 100 hrvatskih govora, upozorava Pester Lloyd. Od 11. do 27. VI hrvatski i srpski poslanici govorili su na svakoj sjednici, pojedinci i po nekoliko puta.14

0 H o b u Cpöoöpan, 4 (17) V I 1908.10 S u p i l o , n. d., 199.11 Npr. glasine krajem srpnja. Obzor, 28. VII 1908. Prijatelj naroda 30. VII

1908. SK Z Ostavština Tomašić, Hedervar, Kuen Tomašdću 31. VII 1908. Proces prema oportunizmu napreduje i kod bivših dalmatinskih pobornika novog kursa. Npr. Trumbić u svom listu Velebit daje vladi do znanja da je spremajn na suradnju. Velebit, 3. VI 1908. Državni arhiv u Zadru, Dalmatinsko namjesništvo, Predsjedništvo, 1908/2826.

12 Orszäggyüles nyomtatvänyai, 18, 318. sjed., 8. V (Supilo govori madarski) Riečki novi list, 10. i 12. V 1908. Arhiv Cingrija. Supilo Cingriji, 11. V 1908.

13 Pester Lloyd, M., 9. V 1908. Neue Freie Presse, M., 8. V 1908.14 Pester Lloyd, M., 28. V I 1908. Orsäggyüles nyomtatvänyai, sv. 20. Od

jeseni 1907. zapisnici Parlamenta više ne bilježe hrvatske govore, nego ih samo spominju. Može se, dakle, zaključiti koliko je govora bilo, ali se ne zna njihov tačan sadržaj, jer štampa donosi samo kratke izvatke.

2 2 0 ■" M IR J A N A G R O SS

O opstrukciji se tim povodom ne može govoriti. Poslanici samo mar- kiraju svoje nezadovoljstvo, ali ne žele oštru borbu, na koju ih goni Supilo, jer bi ona onemogućila izglede na pregovore s madarskom vladom. Cini se da je bilo borbe dok su poslanici pristali i na ovaj umjereni istup i dia tom prilikom dolazi do prvog otvorenog sukoba izmedu Srba-samostalaca i Supila.15 Po Supilovu svjedočenju oni žele samo dia se riješe Rauha i da bezuvjetno dodu na vlast. Supilo ne može organizirati masovne govore u proračunskoj debati. Po njegovoj tvrdnji, samostalci ga, štoviše, kore da svojom oštrinom kvari poli- tičku situaciju.10 Dok, s jedne strane, pokušava organizirati opstrukciju, ni Supilo ne preza od kontakta s madarskom vladom. Cini se da je Vekerle postavio Supilu i B. Mažuraniću (članu Hrvatske stranke prava) neke prijedloge za rješenje hrvatske krize, koje su oni odbili.17 Povodom početka veleizdajničkog procesa 1909. Supilo piše Čingriji dia je bila greška što se poslije izbora 1908. nije nastavila opstrukcija. Koalicija nije uradila ništa da na teror protivnika odigovori terorom u Pariamen tu. Supilo nije uspio da je nagovori na ovu taktiku. Neki poslanici već su bili umomi, drugi su se bojali da će njihove advokat- ske kancelarije stradati, treći po svojoj prirodi nisu za borbu. Osim toga, neki samostalci željeli su na svaki način sporazum s madarskom vladom da se riješe Rauha. Supilo naglašava da se medu njima nije nalazio predsjednik stranke Mediaković.18

U toku lipnja šire se glasine o pregovorima Koalicije i madarske vlade iza Rauhovih leda. Rezultata nije bilo kao što se vidi iz po- novne grožnje madarskog ministra predsjedinika na adresu Koalicije. Nakon iredentističkih tendencija, koje su izbile pri otvorenju Hrvatskog sabora, ne može doći do sporazuma, izjavljuje Vekerle i ističe da Rauh ostaje na vlasti sve dok se madarska politika ne učvrsti u Hrvatskoj.10 Koncem lipnja javnost saznaje da je glavna ličnost u tim pregovorima bio S. Zagorac. Prema Supilovu mišljenju, Srbi-samostalci snose dio odgovornosti što se on u to upustio.20 Vjerojatno je da samostalci guraju Zagorca na pregovaranje, jer su oni kao veleizdajnici u tom ča&u nepogodni pregovarači. Međutim, čini se da je Zagorac prije svega žrtva zajedničke akcije velikoaustrijskih krugova i Kuena, na koju smo već upozorili. Na to upućuje činjenica da su inicijativu za pre-

18 O početku tog sukoba sam Supilo daje dvije proturječne izjave. U pismu Cingriji tri dana nakon svog velikog govora tvrdi da su „nasi ljudi“ složni. Arhiv Cingrija, Supilo Cingriji, 11. V 1908. U svojoj Politici kaže da su ga Srbi napadali zbog tog oštrog govora. S u p i l o , n. d., 201.

19 S u p i l o , n. d., 201. Poslanici su, doduše, govorili, a medu njima i samostalci (Pribićević, Budisavljević, Popović, Muačavić i Banjanin) ali očito nisu pristali na ošt.ru opstrukciju, tj. „da bar po deset njih na svaku stavku govori“, kako je htio Supilo.

17 Arhiv Cingrija, Supilo Cingriji, Rijeka, 17. X II 1908.18 Isto. Rijeka, 4. III 1909.19 Orszäggyüles nyomtatvänyai, sv. 20. 351. sjed., 23. V I 1908.20 Arhiv Cingrija, Supilo Cingriji, Rijeka, 4. III 1909. S u p i l o , n. d. 202.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - £ 2 1

govore dali predstavnici Narodne stranke, tj. madarskih klerikalaca povezanih s bečkim kršćanskim socijalima.21 Rezultati pregovora potpuno odgovaraju neprijateljima madarske vlade i Hrvatsko-srpske koalicije. Oni, naime, dovode do novog zaoštrenja odnosa izmedu Koalicije i madarske vlad'e, izazivaju sukob u Koaliciji i guraju Zagorca korak dal je u naručaj Beča i njegove politike pravaškog blokiranja. S tog stajališta zanimljiva je polemika članova Hrvatske stranke prava Zagorca, A. Pinterovića i B. Mažuranića s madarskim poslanicima, koji su sudjelovali u pregovorima. Hrvati, naime, tvrde da je inici- jativa za pregovore diošla s madarske strane, a Madari — da je potekla od hrvatskih poslanika.22 Nije slučaj da upravo u vrijeme ovih dogo- daja dolazi do žestokih trzavica izmedu Hrvatske stranke prava i Na- predne stranke. Klerikalen u Hrvatskoj stranci prava i antiklerikale naprednjaci sukobljavaju se još od stvaranja Koalicije. Dakako da i ova činjenica predstavlja jednu odi mogućnosti za razbijanje Koalicije u režiji njenih bečkih i peštanskih protivnika. Hrvatsku oštro osuduje antiklerikalne „provokaeije“ naprednjačkog Pokreta i vanstranačkog Obzora.23 Cini se da se radi o pokušaju antiklerikalaca van Hrvatske stranke prava i unutar nje da se odupru prevlasti svećenstva u Hrvatskoj stranci prava.24 A. Bauer identificira napad na „vjerske svetinje“ s napadom na Hrvatsku stranku prava, a izvršni odbor stranke osuduje Pokret i Obzor u posebnom kominikeu.

U tom času Supilo odlučuje da javno istupi sa svojom kon-cep- cijom o prekidu s Peštom. Mogu se pretpostaviti dva razloga koja ga pokreću da objavi svoje stajallste. Najvažnije je saznanje o predisto- jećoj aneksiji. Od) časa svog stupanja na političku pozornicu Supilo je rediovno nastojao da se posluži kritičkim situaeijama u Habsburškoj monarhiji, kako bi postigao barem korak naprijed u borbi za proši- renje hrvatske autonomije. Zato je poveo političke akeije u času naj- oštrijeg sukoba izmedu Madarske koalicije i kralja i u vrijeme sklapanja austro-ugarske finaneijske nagodibe. Njegov politički stil na- meće mu da se sada posluži aneksijom, koja na može proći bez sukoba Beča i Pešte. Vidjeli smo da je Supilo u rano proljeće bio sklon privremenoj suradnji s Bečom protiv Pešte i da je pokušao djelovati u Beču u smislu „obratne“ Riječke rezolueije. Supilo očito ne vjeruje da bi neka akeija Koalicije mogla dovesti do sjedinjenja Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. On bi samo htio da se posluži predaneksionom situaeijom za rušenje Rauhova režima, popuštanje mađarskog pritiska i eventualnu akeiju za reviziju nagodbe. Nje-

21 Vid. str. 192.23 Pester Lloyd, 3 -1 0 . VII 1908. Hrvatska, 2, 4, 8. i 10. V II 1908.28 Povod sukobu je pisanje Pokreta povodom smrti Jurislava Janušića,

organizatora Napredne omladine. Pokret, 16. i 17. VI 1908.2‘ Klerikalno Hrvatstvo naziva liberalni dio Hrvatske stranke prava „po-

kretaškim pravašima“, tj. predbacuje im njihove dobre odnose s naprednjacima.


gov istup upravo poslije sloma Zagorčevih pregovora u Pešti pokazuje i to da znade ili naslućuje da bi Zagorac mogao krenuti putem razbijanja Koalicije u imteresu velikoaustrijskih krugova. Cini se da on to želi spriječiti, a da se ipak približi Beču uod aneksije i izvuce iz toga koristi. Prekid s Peštom predstavlja za' Supila korak prema novom Narodnom pokretu, jer je siguran da bi se Koalicija u odlučnoj borbi protiv Pešte mogla osloniti na široke slojeve naroda i u slučaju da se privremena suradnja s Bečom ne ostvari. Budući da Supilo nije uspio sa svojom taktikom, ne može se sa sigurnošću reći da li je zaista miislio na pund prekid s Peštom (što ne bi bilo u skladu s njegovom koncepcijom da je njemački „Drang“ najopasniji protivnik), ili je samo htio dobro preplašiti madarsku vladu sjećajući se na to kakovu je paniku izazvala u Beču Riječka rezolucija. Dvanae- stog VII u svom govoru izbomicima u Delnicama Supilo ističe da po- oštreni poslovnik u ugarskom Parlamentu onemogućava djelatnost poslanicima Koalicije. Stoga predlaže da Hrvatski sabor više ne šalje svoje delegate u peštanski Parlament i da teüste svoje djelatnosti prebaci na podrucje Hrvatske. Po Supilovu mišljenju, tako bi se ubrzala reorganizacija državnopravnih odnosa izmedu Ugarske i Hrvatske.26 U Novom listu on precizira svoje stajaliste i izjavijuje da treba poći od proglasa Koalicije 12. VII 1907, tj. od pada vladavine Koalicije i časa njena nagovještenja nove politike — odlučne borbe protiv dualizma.27 On se više ne želi povratiti na peštansku deklara- ciju 1906. kojom je Koalicija izrazila svoju spremnost za suradnju s madarskom vladom. Zato napada Zagorčeve pregovore s madarskim političarima.28 Zagorac odgovara da se u suštini slaže sa Supilom, tj. s odlučnim istupom Koalicije, ali ne i s njegovom „budalastom taktikom“ državnopravnog preloma. On odbacuje Supilove „nepromi- šljene planove“ i branij svoj pokušaj pregovora. Iz njegova prikaza Supilova istupa dobiva se dojam da Supilo nastoji odstraniti domi- nantni Zagorčev utjecaj u Hrvatskoj stranci prava, a možda i maknuti ga iz Koalicije. Odbacujući, dakle, taktiku državnopravnog preloma Zagorac poziva Supila neka u prvom redu izvrši jedan drugi prelom, tj. aludira na njegove veze s Beogradom.29 Madarska, Rauhova

25 Hrvatska, 25. VI, 21. VII 1908.28 Hrvatski ncvi list, 14. VII 1908.

27 G r o s s , n. d., 219. Razlika je, medutim, u tome što je Supilo u vezi s predstojeoom austro-ugarskom nagodbom 1907. istiupio oštro i protiv Beča i protiv Pešte. Sada borba protiv Beča nije naglašena.

28 Riečki novi list, 22 -26 . VII 1908.29 Hrvatska, 31. VII, 1, 4. i 7. VIII 1908. Prijatelj naroda, 23. i 30. VII,

6. VIII 1908. Ovi dogodaji izazivaju mržnju izmedu Zagorca i Supila i važni su u vezi sa Zagorčevim napuštanjem Koalicije. Zato će urednik Reichsposta Funder pozvati Zagorca da na Fridjungovu procesu svjedoči u njegovu korist protiv Supila. Na Funderovu žalost Zagorac izjavijuje da nikada nije sumnjao u Supilovo lično poštenje i da je uvjeren kako Supilo nije primao nikakve novce.


i frankovačka štampa tumače Supilove izjave kao poziv na revoluciju. Predstavnicl Koalicije ne prihvaćaju njegove prijedloge.30 U me- đuvremenu izlazi Nastićeva brošura, signal za hapšenje veleizdajnika. U tom času sukobi unutar Koalicije mogu koristiti samo protivnicima. Izvršni odbor Koalicije privremeno stišava strasti. U izjavi odbora se ističe dla shvaćanja nekih političara (Supila) ne znače prijedlog za promjenu taktike. Radii se samo o idejama, o kojima bi narod trebalo da „razmišlja“ ! Koalicija ostaje pri svom zaključku da neće raspravljati s mađanskom vladom dok traje nezakonito stanje u Hrvatskoj i da će se boriti protiv hrvatske i madarske vlade. Sloga Koalicije, a i Hrvata i Srba, prisilit će odlučne faktore da poštuju stajalište Koalicije. Odbor se nada da protusrpska hajka neće uspjeti. Ovu je diplo- matsku izjavu prihvatio i Supilo, iako on ndpošto nije iznosio svoj prijedlog samo na „razmišljanje“ .31 U svojoj Politici Supilo s ogor- čenjem kaže da njegova misao o „obratnoj“ Riječkoj rezoluciji nije naišla na odziv, ali je kasnije, kada je već bilo prekasno, tj. poslije aneksije, dobila priznanje.32

Hapšenje veleizdajnika

Dok su se vodili pregovori izmedu hrvatskih i madarskih politi- čara, Rauh je strepio za svoj položaj . Krajem lipnja situacija se rašči- šćuje u njegovu korist. U znak „povjerenja“ krune i madarskog ministra predsjednika Rauh je imenovan kraljevim tajnim savjetnikom,

Ipak se ne može suzdržati a da ne prikaže ßupila kao diktatora i da, izmedu osta- loga, obrazloži svoj istup iz Koalicije Supilovim vodstvom, koje mu je bilo ne- podnošljivo: R. W . S e t o n - W a t s o n , The sauthern slav question and the Habsburg monarchy, London 1911, 256—7.

80 Pokret i Srbobran izjavljuju da je polemika o taktici nepotrebna. Pokret piše da je Supilova taktika mač s dvije oštrice, a Srbobran konstatira da ona koristi samo protivnicima. Pokret, 3. VIII 1908. H oeu Cpöoöpan, 24. VII (6. VIII) 1908. Supila oštro napada Obzor 1, 2, 5. i 7. VIII 1908.

81 Riečki novi list, 8. VIII 1908.82 S u p i 1 o, n. d., 212. Cini se da Supilo ni poslije aneksije neće zabora-

viti „obratnu“ Riječku rezoluciju. U svibnju 1909. on ponovno obilazi Luegerai Gesmana i nastoji čak da bude primljen od Franje Ferdinanda! Po Supilovim prijedlozima za izmjenu državnopravnog uredenja Koalicija bi pristala na zajedničke poslove s Austrijom, koji bi obuhvaćali vojsku i momaricu, vanjsku politiku, promet (željeznice) i novac. Za uzvrat, Beč bi pomogao srušiti Rauhovu vladu i dovesti na vlast Koaliciju uz formulu za privremeno uredenje odnosa izmedu Koalicije i madarske vlade. (ANRH Arhiv Spinčić 2/13 bi- lješke, 3. V 1909.). Ovfu taktiku odražava brošura Kroatien und dessen Beziehungen zu Bosnien, Von einem, kroatischen Abgeordneten, W ien 1909. Brošura je izašla u lipnju 1909. Taktika „obratne“ Riječke rezolucije dolazi do izražaja u obrani Koalicije, prononsiranom protumađarskom stajalištu, napadu na Rauha, Franka i veleizdajnički proces, u simpatijama za Austriju i uvjera- vanju da Beč mora pridobiti Bosnu pametnom politikom u Hrvatskoj i, najzad, u zahtjevu za sjedinjenjem Bosne i Hrvatske.

2 2 4 “ M IR J A N A G R Ö S S

na ogorčenje javnosti u Hrvatskoj. Vekerleov Pester Lloyd komentira ovaj događaj kao izraz odlučnosti dvora i madarske vlade da ostave „madarskog eksponenta“ na vlasti i da zadaju udarac „sanjama“ o samostalnoj hrvatskoj državi i Parlamentu u Zagrebu. Nova banova titula znači da će se u Hrvatskoj vladati bez Sabora dok se Hrvati ne „opamete“ , poučava Paster Lloyd svojim uobičajenim prepotentnim tonom. List se ujedno grozi da će madarska vlada uspcstaviti ravno- težu u Hrvatskoj, pa makar uz visoku cijenu.1 Sada novi tajni savjet- nikmože ostvariti svoj odavno pripremani plan — putovanje po Hrvatskoj. Cilj mu je da stekne „popularnost“ obećanjima da će zadovoljiti ekonomske potrebe općina i kotareva (kao da materijalna sredßtva autonomne vlade uopće dopuštaju tu mogućnost). Ban, dakako, raöuna s demonstracijama, koje bi mu dobro dosle u jeku protusrpske kampanje. Zato odlazi upravo u Liku, gdje živi brojno srpsko stanovništvo. Na svoju žalost veće demonstracij e doživljava tek po povratku, i to na posve hrvatskom području u Novom. Po uputi Srpske samostalne stranke, srpsko stanovništvo ne nasjeda Rauhovoj provokaciji. Veće srpske demonstracijedočekuju ga jedino u Kninu, tj. na dalmatinskom području. Zbog toga dolazi do konflikta austrijske i madarske vlade, jer Rauh tvrdii da je u Kninu (i u Novom) na njega spreman atentat. On se, dakako, osvećuje Kninu i Novom. Knjinjanima zabranjuje pašu na hrvatskom teritoriju, a u Novom uvodi malo opsadino stanje, koje u ljetnim mjesecima pogada Novi kao turističko središte.3 U cijeloj Hrvatskoj odobravaju „šlaprčke i paradajze“, kojima su „dicni pri- morski i dalmatinski Hrvati“ dočekali „madarskog nametnika“ Rauha.4 Ban izjavljuje Pester Lloydu da je njegov put izazvan brigom o zaostalim podiručjima. Atentat u Kninu organizirala je Srpska samostalna stranka. Gdje ona djeluje, tamo ni katolici ne cijene bansku vlast. Katolici su ga dobro dočekali, osim u Novom, koji se nalazi pod Supilovim utjecajem.5 Rauh u intervjuu ne govori o Srbima i Hrva- tima, nego o pravoslavnima i katolicima. U eri pripreme procesa oni ne želi izgovoriti srpsko ime. Katolici, koji dočekuju Rauha, samo su frankovci. Do tog časa oni su proglašavali klevetom tvrdnje svojih protivnika da su povezani s Rauhom. Otkrića milinovaca da oni smatraju Rauha „prvim hrvatskim banom“ vrlo su ih pogodila.6 Medutim, u vezi s pripremom veleizdajničkog procesa, u toku kojeg će fran-

1 Pester Lloyd, M., 25. VI 1908.2 V e r i d i c u s, n. d., Pester Lloyd, M ., 22. i 23. VII 1908. Oesterreichisches

Staatsarchiv, Allgemeines Verwaltungsarchiv, Ministerium des Innern präs.6427, 6531, 6737, 6954/1908. Rauh doživljava neprilike i u Karlovcu, koje dovodedo sukoba načelnika Banjavčića i gradskog vijeća i do njegova istupa iz Hrvatske stranke prava.

8 AN RH PZV 2913/1908. Hrvatska sloboda, 13. VII 1908.* Iz naprednjačkog letka u Križevcima. AN RH Arhiv Šurmin, sv. 2.0 Pester Lloyd, M ., 14. i 16. VII 1908.8 Vid. str. 212.


kovci nužno i javno manifestirati svoju suradnju s Rauhom, oni postepeno otkrivaju svoje prave osjećaje za bana. U početku Hrvatsko pravo proglašava pisanje koalicionaške štampe o frankovačkim do- čecima bana izmišljotinama i osvetom zbog proglasa protiv Koalicije povodom njena pogađanja s mađarskim političarima. Kasnije ipak priznaje da su frankovci klicali banu, jer je izjavio da želi sjediniti narod pod jednom, hrvatskom zastavom. Dok Rauh staje na put velikosrpskoj propagandi, on je dobrodošao frankovcima. Stoga Hrvatsko pravo ustaje protiv demonstrativnog otpora banu, koji tobože koristi samo Koaliciji. Cini se da je redakcija Hrvatskog prava upo- zorena da je ovim člankom ipak išla predaleko. Zato u daljim član- cima nastoji ublažiti mučni dojam, koji je moralo izazvati proglašenje Vekerleova „madarskog eksponenta“ „hrvatskim banom“. Hrvatsko pravo, dakle, konstatira da Rauh sam o sebi tvrdi da je hrvatski ban, a stvamo on to nije, jer su ga postavili Madari. Frankovci ne ustaju protiv Rauha. Razlog tome nisu simpatije prema banu, nego činje- nica da ni jedan nagodbeni ban ne bi bio bolji, izvlači se Hrvatsko pravo.1 Istovremeno, starčevićanac A. Pavelić upozorava da se madarska vlada i Rauh služe veleizdajničkom aferom u cilju da odvrate „grko-istocne Hrvate“ od borbe za Hrvatsku i hrvatski jezik i poziva Ličane da ne dočekuju Rauha.8

Ban je vrlo aktivan u pripremi veleizdajničkog procesa. Počet- kom lipnja primaju ga Vekerle, Erental, Burijan i kralj. Stampa tvrdi da se raspravlja o srpskom pitanju. Rauh dogovara s vrhovima Monarhije nove mjere u Hrvatskoj povodom početka veleizdajničkog „bombaskog“ procesa na Cetinju. Uoči ovih razgovora mostarski Narod i Srbobran objavljuju faksimile korespondencije izmedu general- štabnoga kapetana Fomera (Vomer) i agenta-provokatora na cetinj- skom procesu Đorda Nastića, iz koje se vidi da je Nastić agent vojno- informacionog ureda.9 Na temelju ovog otkrića javnost vjeruje da je cetinjski proces dijelo austrijskih agenata sa ciljem da se još više zavade srpska i cmogorska dinastija i da „otkrica“ na Cetinju o upotrebi bombi za ostvarenje beogradtsikih velikosrpskih ciljeva posluže potiskivanju jugoslavenskih elemenata u Monarhiji. Službeni krugovi Monarhije prisiljeni su demantirati da je Nastić njihov agent.10 Srbo- branovim otkrićem pogoden je glavni režiser protusrpske kampanje Erental. On predbacuje Konradu nespretnost njegove špijunske službe i zahtijeva da general desavuira kompromitirane obavještajne oficire i da ograniči njihovu djelatnost. Konrad se, doduše, ispričava zbog neugodtnog slučaja Fomer-Nastić, ali ujedtno podsjeća Erentala

7 Hrvatsko pravo, 9, 13, 14, 15, 16, 17, 20. VII 1908.* Hrvatska sloboda, 6. VII 1908.* Ta o p o b m h, n. d., 135. i d. H o b u Cpöoöpau, 20. V (2. VI) 1908. Prvi članak

protiv Nastića list je objavio 23. III (5. IV) 1908.10 Pester Lloyd, M., 15. VI 1908. I Đ. Nastić bi htio dokazati da nije špijun.

Đ. N a s t i ć , M oje afere, Zagreb, lipanj 1908.


2 2 6 ” M IR J A N A G R O S S

da je i on doživio slične neugodnosti, koje su neminovne, jer informa- cioni ured održava veze sa sumnjivim licima. Poznata konkurencija špijunske službe Mindstarstva vanjskih poslova i vojske diolazi do izražaja i ovom prilikom.11

U vezi ei pripremom aneksije i veleizdajničkog procesa Erental se trudi da organizira uskladeni postupak austrijske i madarske vlade, te bosanskog ministarstva. Naročito mu je stalo do informiranja javnosti u njegovu interesu. Na temelju svojih tajnih dokumenata poslanik Forgač stalno upozorava na težnju srpske vlade da u Ugarskoj, Hrvatskoj i Bosni propagira velikosrpsku misao, piše Erental Beku, Vekerleu i Burijanu krajem lipnja. Ujedno im šalje nove Forgaöeve dokumente. Jugoslavenski problem sa svoje dvije mogućnosti, velikosrpskom i velikohrvatskom, mora se riješiti unutar Monarhije, piše ministar i upozorava na potrebu pregovora obiju vlada o tom pitanju.12 Značajno je da Erental u jeku protusrpske kampanje misli i na velikosrpsku varijantu jugoslavenskog pitanja.13 (Za njega, kao i za sve državnike Habsburške monarhije, dolazi u obzir samo oslon na Hrvate protiv Srba ili obratno, treća mogućnost ravnopravnosti Hrvata i Srba za njih je neprihvatljiva.) Srpska vlada troši mnogo novaca u Makedoniji, Bosni i zemljama Monarhije u kojima žive Srbi i Hrvati, ali i u Sloveniji, piše Erental ministrima. To se pokazalo u vrijeme cmogorskog „bombaškog“ procesa. Jedan se srpski agent hvalio da ßu sve jugoslavenske novine u austrijskom dijelu Monarhije pri- dobivene za srpsku stvar protiv Cme Gore.14 Erental je uznemiren jer ne postoji protuakcija režimske štampe. Nije čudo što su plodovi velikosrpske propagande stvorili i u Hrvatskoj teške prilike. Ta polu- obrazovani Jugoslaveni bogati su fantazijom! Politika je njima dijelom potreba, dijelom pitanje kruha, a dijelom zadovoljenje histerične te- žnje za senzacijama, iskaljuje ministar svoje neraspoloženje prema Jugoslavendma. On preporuča odlučnu konfiskaciju jugoslavenske štampe, siudski progon agitatora i organizaciju lojalne štampe, koja bi propagirala ostvarenje nacionalnih ciljeva legalnim putem unutar Monarhije. Pojedinačne akcije u tom pravcu ostale bi bez uspjeha, upozorava Erental. On želi koordinirati djelatnost u oba ddjela Monarhije.15 Erental bi, dakle, htio organizirati suradnju ministara u

11 Conrad, n, d., 83. Konradovo pismo Erentalu 30. V I 1908. Ujedno Konrad preporuča dobre odnose sa Cm om Gorom i priključenje Srbije Monarhiji.

12 H H SA M A PA Serbien X II—3, Erentalov dopis, Beč, 24. VI 1908.18 Vid. str. 218.14 Iznimke su, čini se, samo Slavenska misao (Trst), Naše ječUnstvo (Split)

i Prava crvena Hrvatska (Dubrovnik), koje Beč subvencionira. G r o s s , n. d., 125. H H SA M A IB Gz. 318/1908.

15 H H SA M A PA Serbien X II—3, Erentalov dopis, Beč, 24. VI 1908. General Aufenberg tvrdi da je Erental pomagao jugoslavenske stranke, koje su mu odgovarale subvencijom štampe, ali je suma bila malena. A u f f e n b e g - K o - m a r o v , n, d., 117.

H r v a t s k a u o C i a n e k s i j e b o s n e i h e r c e g o v i n e - 227

pripremi jugoslavenskog programa* koji bi zastupali vrhovi Monarhije preko plaćene štampe. U tom mu smislu odgovara ministar za Bosnu i Hercegovinu Burijan podržavajući uskladenu protuakciju lojalne štampe.10 On ističe da poteškoće ne leže samo u materijalnoj potpori, koju Jugoslaveni primaju iz Beograda, kako to tvrdi Erental. Trebalo bi odgovoriti na lozinke o jugoslavenskoj solidamosti i uje- diinjenju Jugoslavena u raznim varijantama stvaranjem pozitivnog programa, koji bi štampa ministra vanjskih poslova propagirala. Stoga Burijan predilaže prethodni sporazum ministara o tom programu. Vlade austrijskog i ugarskog dijela imaju svoje stajalište prema jugoslavenskom pitanju, ali ne znaju kako da ga riješe. One ne rade ništa drugo nego samo teoretski ističu da se velikosrpsko i veliko- hrvatsko pitanje mora riješiti u Habsburškoj monarhiji, konstatira Burijan. Na temelju sušte negacije svake ideje o okupljanju Jugoslavena ne može biti uspješne novinarske protuakcije. Lojalna bi štampa morala zahvatiti nacionalni problem, a ne oslanjati se jedino na program privrednog i kultumog podizanja stanovništva, završava Burijan.17 Ovim dopisom ministar se dotiče same suštine odnosa vrhova Monarhije prema jugoslavenskom pitanju. Njihov se program zaista sastoji samo u izjavama da jugoslavenski problem treba rije- šiti u Monarhiji. Koordiinirana akcija lojalne štampe, koju želi Erental, pretpostavlja, dodiuše, zajednicki jugoslavenski program, ali taj ne mora biti definitivan, nego samo privremen, tj. prilagođen trenutač- nim potrebama povodom aneksije. Dok Erental barem pomišlja na rješavanje jugoslavenskog pitanja, ministri predsjednici Bek i Vekerle ne žele nikakve promjene.18 Osim toga, i2među njih dolazi uoči anek- sdje do teškog sukoba zbog težnje prevlasti njemačkog odnosno madarskog kapitala u Bosni.19 Razumije se, dakle, da o nekom zajedtnič- kom pozitivnom jugoslavenskom programu ne može biti ni govora. Štoviše, ni suradnja i zajednička kontrola ministara nad jugoslavenskim zemljama nije moguća. Austrijski ministar predsjednik Bek odgovara Erentalu tek nakon dva mjeseca. On, doduše, predlaže dogovor predstavnika austrijske i madarske vlade, diplomata akreddtiranih u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj, te upravnika jugoslavenskih podrueja, ali do takva sastanka ne dolazi.20 U vezi s organizacijom lojalne štampe povodom aneksije održava se samo jedna konferencija u Ministarstvu vanjskih poslova, kojemu ne prisustvuju ministri. Iz zapisnika se može zaključiti da prisutni uglavnom ne znaju šta da rade. Jedan funkcioner, štoviše, izjavljuje da je protuakcija lojalne štampe unaprijed osudena na propast, jer bi javnost svaki takav list žigosala što

10 Lojalna štampa u Bosni: Hrvatski dnevnik, Osvit, Tjednik, Bošnjak isrpski list Ran.

17 H H SA M A PA Serbien X I I -3 , Burijan-Erentalu, Beč 30. VI 1908.18 Vid. str. 243.1# Vid. str. 243.ao H H SA M A PA Serbien X I I I -3 , Bek-Erentalu, Beč 18. VIH 1908.

19*

228 “ m i r J a n A g r o s s

se prodao Beču i ne bi ga čitala. On misli da bi trebalo prije svega utjecati na stranu štampu.21

Povodom frankovačkih denuncijacija dolazi 1. VII do hapšenja prvih veleizdajnika u Kostajnici.22 Možda je ovaj dogodaj posljeddca Erentalove želje, izražene u dopisima ministrima, da se pored ostalih mjera započne i sudiskim progonima. Teško je, naime, vjerovati da je Rauh mogao u tom poglediu postupati po vlastitoj inicijativi. Beogradski poslanik u srpnju je naročito aktivan u slanju falsificiranih dokumenata, koji kompromitiraju Supila, S. Pribićevića, Medakovića i predistavnika naprednjaka Lorkovića. „Dokumenti“ prikazuju članove Koalicije kao prosjake, koji neprekidno moljakaju novaca od beo- gradßke vlade. Falsifikatori se trude da ne dodu u proturječnost s po- znatom činjenicom da Pašić kao radikal nema simpatija za Koaliciju. Zato ističu da on nerado da je novaca. Razumije ise da se u spisu tvrdi kako je srpsko Ministarstvo rata obećalo Koaliciji veću svotu.23 Na~ ročito je važan dokumenat koji Forgač šalje 20. VII, dakle neposredno prije izbijanja mladoturske revolucije, koja ubrzava izvršenje aneksije, a u vezi s tim i hapšenje veleizdajnika. Radi se o tobožnjim pismima funkcionera srpskog Ministarstva vanjskih poslova Spalajko- vića, koja ne pripadaju seriji Vasićevih falsifikata. Ona potječu vjerojatno iz „radione“ madarskog agenta Iiorvata (Horvath) kao i Spa- lajkovićev izvještaj godinu dana ranije, koji je odigrao važnu ulogu u rješavanju krize (nakon pada vlade Koalicije) u korist madarske vlade.24 Mađarski falsifikat očit je i iz činjenice što se medu stranim novinarima koji tobože primaju novaca od srpske vlade nalazi i R. Se- ton-Vatson (R. Seton-Watson), odlučni neprijatelj madarske vlade i njene politike prema nemadarskim nacijama u Ugarskoj i Jugosla- venima.25 Dokumenti ostavljaju izrazit dojam da su nastali uz su-

21 Isto. Zapdsnik sastanka u Ministarstvu vanjskih poslova 30. IX 1908 (zapisnik je djelimično nečitljiv). Uoči te konferendje vlada misli i na potku- pljivanje srpstke štampei u Dalmaciji. — Državni arhiv u Zadru, Tajni spisi 1908/80. Vlada naručuje dvije brošure: S r b i u P r i m o r j u , Aneksija Bosne i Hercegovine, Zadar 1908. i S r b i n -K a t o l i k, Program Srba u Monarhiji i aneksija Bosne i Hercegovine, Mostar 1908. Pisci su uredmik službene Smotre Dalmatinske P. K a s a n d r i ć i franjevac K. T a d i n , koji je neko vrijeme bio urednik Stadlerova Hrvatskog dnevnika. Tajni spisi 127, 150/1908; 0, 85/1909.

22 O Kostajničkoj aferi vid. V eleizdajnički proces 43. i d. ' R o p o B M h , n. d., 139. J. K e c m a n o v i ć : Uz pedesetogodišnjicu veleizdajničkog procesa, Pregled, god. X I, knj. 2. (1959) br. 11-12.

23 H H SA M A PA Serbien X II—3, Forgačevi izvještaji, Beogradl 2. i 6. VII 1908.

24 G r o s s , n. d., 206. H H SA M A P A Serbien X II—6, Forgač sekcijskom šefu Makiu (Macchio), Beograd 21. X I 1909.

25 Godine 1908. izašle su dvije Siton-Vatsonove brošure, koje su teško po- godile madarsku vladu. S c o t u s V i a t o r , Die Zakunft Österreich-Ungarns und die Haltung der Grossmächte, Leipzig-Wien 1908. I s t i Racial problems in Hungary, London 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE BO SN E I H E R C E G O V IN E - £ 2 9

djelovanje Rauhovih agenata.26 Jedno Spalajkovićevo „pismo“ upu- ćeno je Medakoviću, s kojim se Rauh neslavno proveo u poznatoj duelantskoj aferi. Karakterističan je i tobožnji prikaz Hrvatske stranke prava. Spalajković, naime, žali što predstavnici stranke ne žele biti „Srbo-Hrvati“ nego samo Hrvati, iako su primali novaca iz Srbije, iäko srpska vlada protiv vlastitih interesa mobilizira svjetsku štampu protiv Madara, koji su joj potrebni kao protivnici Austrije. Naročito s obzirom na Bosnu Srbiji su vezane ruke zbog hrvatskih političara, i Spalajković tobože vjeruje samo Supilu. Ovaj je dokumenat falsifi- ciran nakon Erentalovih sastanaka s Frankom, koji forsira odtržavange RauhC' 'a režima.27 Rauhova tendeneija sa Spalajkovićevim „pismom“ öini nam se jasna. On, s jedne strane, denuncira Hrvatsku stranku prava kao plaćenicu Beograda, jer znade da ga dio pravaša ni pod kojim uvjetima ne želi podiupirati. S druge strane, opet, tvrdd da ona nije po volji Beogradu, jer vjeruje da bi se dio stranke mogao pod pritiskom a uz obećanje povodom aneksije povezati u grupaeiju pod Fran- kovim vodstvom, tj. u njegovu toliko željenu „unionisticku“ stranku.28 Erental žuistro reagira na sugestije falsifikatora. U pismu Vekerleu on izjavljuje da Forgačeve dokumente ne bi trebalo iskoristiti za javni napad na Koaliciju. Po njegovu mišljenju, jedini je pravi put pridobiti Hrvate iz Koalicije za stvaranje zajedničke grupaeije s Fran- kovom strankom, na koju bi se Rauh mogao osloniti.20 Značajno je dia se u tobožnjem Spalajkovićevom pismu prikazuje Valerijan Pribićević kao posrednik izmedu Koalicije i srpske vlade. To pokazuje da su falsifikatori povezani s Nastićem i njegovom brošurom, koja će izazvati hapšenje veleizdajnika. Sveslavenski kongres u Pragu, koji se održava u srpnju, pojačava veleizdajničku atmosferu. Službeni krugovi Monarhije vrlo se boje „neoslavizma“ i povezuju ruski utjecaj s velikosrpskom propagandom.30 Na Kongres odlaze i predstavnici Koalicije. Ne začuđuje, dakle, da odraz ove manifestaeije dopire i u falsificirane dokumente. Jugoslavenski klub u Beogradu postavit će pitanje Hrvatske pred rusku javnost posredstvom nekih ruski h sveu-

a® Očito su pred nama falsificirani dokumenti, koje je Rauh naručivao od novinara Kanta. Vid. str. 202, nap. 42.

27 Vid. str. 248.

28 V e r i d i c u s, n. d. Poslije aneksije Rauh će stupiti u kontakt sa Za- gorcem. HH SA K A Geheimakten, Kroatische Angelegenheiten, Rauh Daruva- riju, Zagreb, 13. X II 1908.

28 Vid. str. 248. H H SA M A PA, Serbien X I I -3 , Erental Vekerleu, Beč, 29. VII 1908.

80 A. F o u r n i e r , W ie wir zu Bosnien kamen, Wien 1909. Neue Freie Presse, Nachmitagsblait, 13. VII 1908. Obzor (14. VII i d.) donosi reportaže sn kongresa. O neoslavizmu vid. E. B e n e š , Üvahy o slovanstvi, Praha 1947.


čilišnih profesora, plaši Forgač.31 Situacijom nastalom povodom Sve- slavenskog kongresa služi se i falsdfikator Spalajkovićevog pisma tobože upućenog jednoj ličnosti u Prag. Sveslavenska banka, koju žele osnovati inicijatori Kongresa, mora poslužiti interesima Srba u Austro-Ugarskoj i Bosni.' Na samom Kongresu težište bi moralo biti na oslobođenju Bosne i Heregovine od austrijskog terora, piše tobože Spalajković.82 Cini se da put Rauha i državnog nadodvjetnika Akurtija (Accurti) u Peštu nije bez veze sa citiramm dlokumentima. Očito se vodie posljednji razgovori u vezi s hapšenjem veleizdajnika. U pismu Erentalu Vekerle izražava svoje priznanje Forgaču. On s banom sistematski prati njegove izvještaje i intenzivno se bavi s njima. Moli Erentala da ga i ubuduće u tančine obavještava.33

Dvadeset petog VII izbija mladoturska revolucija i prisiljava Erentala da privede kraju daplomatske i unutamje pripreme za aneksiju. Trenutak „velikog udarca“ koji Erental priprema u Hrvatskoj zajedno s Vekerleom konačno je osvanuo. Mogao je započeti uvod veleizdajničkom procesu, tragičnoj komediji u Rauhovoj režiji, tom „delirijumu tremensu jednoga alkoholičara“ , kako ga naziva Masarik.34 Prvog VII Cpöoöpan javlja da je u Mađarskoj izašla Nastićeva bro- šura Finale. List tvrdi da Erental i Vekerle raspolažu Nastićevim materijalom još od jeseni 1907, tj. od časa izbijanja bombaške afere na Cetinju i smatra brošuru rezultatom taktike madarske vlade i Na- stićeve osvete.3” Cpöoöpan i srpski listovi u Bosni još su od travnja počeli raskrinkavati Nastića kao austrijskog špijuna. On im u lipnju odgovara brošurom Moje afere, u kojoj brani svoju djelatnost u bom- baškom procesu i daje svoju verziju veza s generalštabnim oficirom Fomerom, prema kojima on dakako nije špijun.36 Tom prilikom Na- stić poručuje Cpöoöpany i bosanskim listovima Cpncna pujen i Hapod neka uvuku svoje „pogane jezičine“ , jer će on inače „učiniti atentat na svoj patriotski osjecaj“ i objaviti vrlo neugodne stvari.37 Svoju osvetu Nastić mora uskladiti s potrebama madarske vlade. Tek u srpnju mu je dopušteno da zajedno s još dvojicom Rauh-Vekerleovih špijuna izradi Finale, koji se pojavljuje iza konferencije državnog

81 H H SA M A PA Serbien X II—1, Forgačev izvještaj 2. VII 1908. (sa „za- pisnikom“ sjednice Jugoslavenskog kluba, 17. VI 1908 — Vasićev dokument).

32 Isto. Serbien X II—3. Forgačev izvještaj, Beograd, 20. VII 1908.

83 Isto. Vekerle Erentalu, 29 V II 1908. 27. VII Erental moli da se uvede posebna nadzorna služba nad srpskim agitatorima. Naročito je važan Zemun.Isto, Serbien X II—1.

84 T. G . M a s a r i k , n . d., 75. H o r v a t : Supilo, 166. i d. (opis priprema za veleizdajnički proces).

88 H oeu Cpöoöpan, 2. i 4. VIII 1908.

89 Vid. str. 225.

87 Đ. N a s t i ć , M oje afere, Zagreb lipanj 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - £ 3 1

odvjetnika Akurtija i Vekerlea.8* I srpski crkveni kongres, koji se otvara 28. VII, određuje datum izlaska brošure. Na dnevnom je redu izbor patrijarha, a Finale može poslužiti kao pritisak da se izabere Vekerleov kandidiat.30 Za madarsku viad'u a i za druge vrhove Monarhije vrlo je važno da kontroliraju patrijarha, jer se oko crkvenih fondova koncentrira politička borba srpskih stranaka. Madarska vlada ne može dopustiti da se tim fondovima služi veleizdajnička Srpska samostalna stranka, nego samo Srpska radikalna stranka, koja podupire madarsku vladu.40 U brošuri Nastić tvrdi da se u Beogradu sprema opća revolucija svih Južnih Slavena i da se bombe mogu pojaviti u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni. Svojim izjavama on teško kom- promitira braću Pribićević i poslanika Srpske samoistalne stranke B. Budisavljevića. Kulminacija brošure je revolucionami Statut Mi- lana Pribićevića, jedini autentični dokument u cjelokupnom veleizdaj- ničkom procesu.41

Cetvrtog VIII Rauh odlazi Vekerleu da dogovori posljedinje po- tankosti za hapšenje veleizdajnika. Sestog VIII Erental i Burijan d.e- finitivno zaključuju aneksiju, a vjerojatno i njen tačan datum.42 Sedmog VIII uhapšen je Adam, a 9. VIII Valerijan Pribićević. Nakon toga postepeno je uhapšeno pedeset i tri člana Srpske samostalne

*® O postanku Finala: Korespondencija šefa policije Sporčića s Nastićem i novinarom Stajnhartom (Steinhardt), koju poslanik S. Budisavljević iznosi u Hrvatskom saboru. Stenografički zapisnici, 1910—1915 I, 22. sjed., 14. III 1910. Veleizdajnički proces, 118. i d. Govori branitelja u kaznenoj pam ici protiv A. Pribićevića i pedesetdvojice drugova, Zagreb 1909. Ti o p o b h h, n. d., 137. M a n d l , n. d., 43. i d.

** Prema Masarikovoj tvrdnji Vekerle i Rauh dogovorili su još 25. IV da će nakon izbora patrijarha početi velika akcija protiv Srba. M a s a r i k , n. d., 87. H o b u C p ö o ö p a n , 21. VII (3. VII) 1908.

40 Vekerle ne može izaći na kraj ni sa svojim saveznicima radikalima. Iza- bran je kandidat koji mu ne odgovara, pa madarski Ministarski savjet odlu- čuje zamoliti kralja da stornira izbor, jer on tobože odražava djelatnost neprijateljsku državi na području Hrvatske i Slavonije. H H SA K A Ungarische M i- nisterratsprotokolle, sjed., 3. VIII 1908. Tek šest sedmica kasnije izabran je za patrijarha Vekerleov kandidat.

41 Đ. N a s t i ć , Finale, Zagreb 1908. Inspiratori Finala nastoje prikriti svoje veze s brošurom. Rauh uvjerava kralja da je Finale štetio dotada tajnoj istrazi (poznatoj u Hrvatskoj još od svibnja, vid. str. 218) i prisilio na preura- njena hapšenja, koja su izazvala uništavanje dokaznog materijala. Narod (der Volksmund) tvrdi da su veleizdajnici bacili oružje u vodu. Time Rauh želi opravdati činjenicu Što se na procesu neće pojaviti nikakav dokazni materijal. H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, Rauhov memorandum, siječanj 1909.

i2 B a e r n r e i t h e r , n. d., 81. 7. VIII. Erental poziva austrijskog ministra predsjednika na suradnju povodom pripreme aneksije. Vid. str. 241. Sre- dinom kolovoza on objavljuje tačan datum aneksije i Funderu. F u n d e r , n. d., 439.

2 3 2 ~ M IR J A N A g r o s s

stranke.43 Iako javnost nije upoznata s fazama pripreme aneksije, Erentalova i Vekerleova uloga u hapšenjima uglavnom je svima jasna. Službeni detmanti da se radi o sudskom procesu bez političke pozadine, s kojim nemaju veze Rauh, Vekerle i Erental, a ni kralj (koji je, po pisaniju nekih listova, naredio Vekerleu sudski progon veleizdajnika) ne može nikoga uvjeriti.44 Uvjerenju javnosti pridonosi Pisačićeva brošura, u kojoj autor iznosi izjavu generala Steba (Steeba), Rauchova rodaka, da je Nastićev materijal bio poznat još prije godinu dana. U komentaru brošuri Obzor konstatira da su prema tome u Beču znali za Nastićevu aferu u času kada ju je „organizirao“ . Vladi je potrebna urota, a ne njeno osujećenje, piše list.45

S obzirom na međunarodnu situaciju uoči aneksije zanimljiva je brošura urednika Rauhova organa Agramer Zeitung Bresnica (Bre- snitz), koja ima zadlatak da obavijesti javnost u Njemačkoj u interesu Rauha i njegovih gospodara. Jugoistok Austro-Ugarske siguran je samo dok dominira hrvatstvo u nacionalnoj i konfesionalnoj borbi protiv srpstva. Jao Monarhiji kada Srbi i Hrvati pruže jedni dirugima bratsku ruku i dogovore se na antiaustrijskom temelju. Iznoseći niz „veleizdajnickih“ podataka, poznatih još od Argusove afere 1905, Bresnic hvali Rauhovu borbu protiv političara kupljenih od Beograda. Za njemačku javnost on naročito ističe ulogu materijalne potpore „panslavista“ , Rusa i Engleza i, s time u vezi, ulogu velikosrpske

48 U ovom okviru nemoguće je opisati u tančine sve događaje koji slijede poslije prvih hapšenja (polemiku jugoslavenske Stampe i Nastića, njegove izjave u bečkoj i peštanskoj štampi, njegov dolazak u Zagreb i ulogu u istrazi, hap- šenja urednika opozicijskih listova itd.). Za samiu pripremu aneksije ovi problemi više nisu bitni.

44 Pester Lloyd, M., i A ., 12. VIII, M ., 23. VIII 1908. Rauh u svom deman- tiju već govori u stilu optužnice o hrvatskom stanovništvu grčko-istočne vjere. Ministarstvo vanjskih poslova nastoji uvjeriti strane diplomate da nema veze s procesom. Austro-fugarski otpravnik poslova u Beogradu izjavijuje njemačkom otpravniku poslova da postoji daleko brojniji veleizdajnički materijal nego äto je Nastićev. U krajnjoj liniji, Nastićeva brošura je neugodna jer sada mora postupiti državni odvjetnik, a na sud se ne može utjecati! Ministarstvo vanjskih poslova se plaši neugodnih posljedica po austro-ugarsko-srpske odnose, ako se dokaže istinitost Nastićevih optužbi. Njemačkom otpravniku poslova kažu u M i- nistarstvu vanjskih poslova da nemaju dokaza za ulogu kralja Petra i prijestolonasljednika iu velikosrpskoj propagandi, ali za Pašićevu djelatnost sigurno znaju. Stvam o falsificirani dokumenti ukazuju na neposrednu ulogu dinastije. Ova izjava pokazuje da Erental ne želi rat sa Srbijom. Napadi na Pašića u tom času nisu opasni, jer on više nije minister. Grosse Politik n. d., 26/1 8921, 8919.

45 M i r k o p 1. P i s a č i ć — H i ž a n o v e č k i , Politički Skandal ili „Na- stićijada“, Zagreb, u kolovozu 1908. (Pisačić je frankovac!) Obzor, 22 i 23. VIII 1908. Izmedu ostalog, Steb je hvalio Rauhovu čestitost i tvrdio da V ekerle nastoji izigrati Rauha kod dvora, pa je svaka borba protiv Rauha potpora Vekerleu! Rauhova štampa demantira ovu interpretaciju u istom času kada Ve- kerleov organ zahtijeva od Rauha da već konačno jednom stvori svoju „stranku“ i razbije Koalicijiu, a ako to ne može — neka ide! Pester Lloyd, M., 26. VIII 1908. Ustavnost, 27. VIII 1908.


akcije u slabljenju Trojnog saveza i izolaciji Njemačke. Zbog toga, oslonom na katoličke Hrvate, Monarhija treba da pripremi Srbima nož!40 Bresnic jasno pokazuje cilj Erental-Vekerleove kampanje da podignu hrvatsko stanovništvo protiv srpskog i dia po potrebi izazovu gradanski rat. U tom nastojanju oni moraju doživjeti neuspjeh.

Politički i ekonomiski razvoj poslije 1903. povezao je više slojeve hrvatske i srpske buržoazije i onemogućio povratak Kuenovoj naeio- nalnoj politici izigravanja jedne buržoazije protiv druge. Štoviše, ni onaj dio hrvatske buržoazije koji nije spreman na suradnju sa srpskom više se ne može gumuti u aktivnu protusrpsku djelatnost. Bio je to rezultat politike „novog kursa“47. Ni širi slojevi hrvatskog naroda ne mogu se uvući u protusrpsku kampanju. U seljaštvu raste utjecaj S. Radića, koji je 1902. istupio protiv protusrpskih demonstracija u Zagrebu. Iako on u srpskom pitanju nije dosljedan, on ipak one- mogućava uspjehe frankovaca klerikalaca i protusrpske kampanje kod velikog dijela seljaka. Zato se često spominje u konfidentskim izvje- štajima kao plaćenik Beograda. Osim toga, dio seljaka-maloposjednika ovisan je o novčanim zavodima i zadružnim organizacijama Koalicije. Radnici se nalaze pod utjecajem socijalista, koji još od početka svoje djelatnosti aktivno istupaju za hrvatsko-s.rpsku slogu. Potrebe Ministarstva vanjskih poslova, madarske vladie i vojnih krugova za protusrpskom kampanjom nailaze na odjek jedino u dijelu hrvatske sitne buržoa2dje i s njome povezane inteligencije, koji podupiru Fran- kovu stranku, i u dijelu katoličkog svećenstva. Ovim elementima odgovara priprema veleizdajničkog procesa, od kojeg se nadaju uni- štenju svojih konkurenata — srpskih trgovaca, obrtnika i bogatijih posjednika i odstranjenju srpskih učitelja, svećenika i činovnika, koji imaju najveći utjecaj na izbor općinskog zastupstva. Ova činjenica udara pečat izboru žrtava za proces.48 Uoči aneksije Erental se, naime, još uvijek ne želi poslužiti Forgačevim dokumentima i provocirati hapšenje srpskih političara.40 On u tom času još ne zna na kakav će odjek naići aneksija i ne želi pri je vremena zaoštriti situaciju dokraja, jer još uvijek pomišlja na to da proved'e aneksiju bez rata.50 Osim

“ B r e s n i t z v o n S y d a c o f f , Das Balkanproblem und die Balkandynastien, Leipzig 1908.

*7 G r o s s , n. d., 203. i d.48 Optuženi po zanimanju: 15 trgovaca (od toga 1 trgovac i pekar, 2 trgovca

i gostioničara, 2 trgovca i posjednika) 4 obrtnika (1 krčmar, 1 mesar, 1 gostio- ničar, 1 krojač, 1 brijač), 3 posjednika, 3 ratara, 12 učitelja, 5 svećenika, 7 či- novnika, 3 intelektualca, 1 bez bliže oznake. Optužnica..., Prilog Narodnim no- vinama br. 12/1909. Optužnica se dijelila kao letak u tisućama primjeraka.

40 Vid. str. 229.60 Sredinom kolovoza Erental kaže Funderu da će učiniti sve kako bi

sprečio rat. ( F u n d e r , n. d., 439.). Ovoj izjavi, doduše, proturječi njegov „rato-borni“ memorandum od 9. VIII, u kojem predlaže podjelu Srbije izrneđu Austro-Ugarske i Bugarske. (Vid. str. 241.). Medutim, iz same formulacije proizlazi daje to krajnji Erentalov cilj, kojeg ne misli ostvariti povodom aneksije.


toga, on vjerojatno ipak znadie ili sumnja da se radi o falsifikatima, pa čuva njihovu javnu upotrebu za čas kada će smatrati da je rat neizbježan. Tek tadia Fridjung (Friedjung) će napisati svoj članak u Neue Freie Presse.*1 Zasadia Erentala zadovoljava Nastićeva brošura i hapšenje seoskih trgovaca, učitelja i popova, članova Srpske samostalne stranke, zbog stvamih ili izmišljenih šovinističkih ispada, izjava simpatija za Srbiju, upotrebe grbova, ćirilice itd., na temelju denuncijacije frankovaca.

Denuncijacije počinju stizati hrvatskoj vladi uglavnom od svibnja, kada javnost isaznaje da Rauhovi organi vrše izvide i premetačine kod samostalaca i traže veleizdajnike. Svaka se anonimna prijava pomno istražuje. Državni odvjetnik Akurti i sudac Košutić sami vode istragu, jer Rauh ne vjeruje drugirn sucima. Da bi se osvijetlila atmosfera u ljeto 1908, iznosimo neke tipične denuncijacije. Telegram iz Podlapca potpiisan tobože od članova čitaonice optužuje jednog sa- mostalca za izgrede, uzvike protiv Rauha i za širenje srpske propagande. Izvidd pokazuju da je pisac anonimne prijave dosada jedini trgovac u Podlapcu, a želi se osloboditi novodoseljenog srpskog trgovca.52 Jedan župnik frankovac prijavljuje modiruško-riječkom velikom županu pravoslavnog svećenika i diruga lica. Moli ga da javnost ne sazna njegovu denluncijaciju. „Eto frankovaca s rauhovcima!! vikali bi u svih svojih novinah srpski plaćenici, te zagl-upljivali još većma našu i önako već dosta obezumljenu poluinteligenciju.“53 Dakako da anonimne prijave pogadaju redovito samostalce. Ali neki lukavci žele se poslužiti protusrpskom hajkom da maknu svoje protivnike Hrvate. Jednog karlovačkog gradiskog vijećnika optužuje anonimna prijava da je kao Srbin korio Rauha. Izvidi pokazuju da je on Hrvat i da su njegovi tobožnji iapadd izmišljeni. Općinski odbor- nici u Brlogu zahtijevaju da se makne katolički predstojnik, jer pomaže Srbima da dobiju općiruu u svoje ruke.54 U borbi samostalaca i frankovaca za općine državni odvjetnik ima često priliku da postupa protiv veleizdajmka. Na primjer, u svojoj žalbi protiv izbora jednog

81 Nije zadatak ovog rada da istražuje Erentalovu ulogu u nastanku falsificiranih dokumenata. No zaista je „neshvatljivo“, kako to kaže Berenrajter (Baernreither), da ministar nije ni pokušao da dade istražiti vjerodostojnost dokumenata. (B a e r e n r e i t h e r, n. d ., 137, 142—3. T l o p o b uh, n. d., 140.) Berenreiterovo pričanje o tome kako se nitko nije usudio upozoriti Erentala da su dokumenti sumnjivi, jer bi se on strašno ljutio, može se dopuniti ovim podatkom. Za vrijem e Fridjungova procesa Konrad izjavljuje kralju da je u proljeće 1909. poslao Erentalu jednog oficira da ga upozori na mogucnost da su dokumenti falsificirani od Srba. Ministar je bio vrlo ljut. Tvrdio je da „dokumenti potjeöu iz pouzdana izvora, pa ako nam to nije pravo oni nam više neće ništa dati.“ K A Nachlass Conrad, bilješke o audienciji, 19. X II 1909.

83 AN RH PZV. sv. 6 8 8 /6 -1 4 1883/1908.BS Isto, 4409.84 Isto, 2287, 2828. j


općinskog odibora u Slavoniji advokat M. Marković ističe da ne postoji zakon prema kojem Srbin ne bi mogao biti općinski odbomik. On ustaje protiv „ čivutsko-f rankovačke hajke na Srbe“, protiv „ne- narodne, protuustavne i tudinske“ vlade, protiv „prvog hrvatskog bana“, koji progoni Srbe jer se bore za slobodu hrvatskog i srpskog naroda i za slobodiu otadžbine kraljevine Hrvatske.56 Ni prijave radikala protiv samostalaca nisu rijetkost.36 Jedan denuncijant iz općine Topusko prijavljuje da je općinski upravitelj poslao pismo napisano „uredskim pismom tude zemlje“, tj. ćirilicom, ističući da bi to moglo „profucirati“ bunu.57 Kao odgovor na vladdnu okružnicu, kojom se traže podaci o srpskim sokolskim društvima, velikim županima stižu prijave o srpskoj propagandi sokolskih društava. Brojne su i prijave protiv grbova „tude kraljevine“58. Znalo se da Rauh traži „dokaze“ i protiv naprednjaka. Pod utjecajem Nastićeve brošure iz Križevaca stiže denuncijacija protiv naprednjaka, od kojih su neki profesori na gospodarskoj školi. Akurti odmah putuje u Križevce da traži bombe u kemijskom laboratoriju škole, ali ih na svoju žalost ne nalazi.50

Jedino frankovci pomažu Rauhovu kampanju nakon pojave Na- stićeve brošure i hapšenja veleizdajnika. I Hrvatsko pravo mora, do- duše, priznati Nastićeve sumnjive moralne kvalitete, ali kategorički tvrdi da njegova otkrića ne podliježu sumnji. U svakom broju list operira s dinamitom, nitroglicerinom i bombama, koje najveći neprijatelji Hrvatske „Srbi“ spremaju da bi u zgodnom času digli vl zrak cijelu Hrvatsku! Hrvatsko pravo smatra pravoslavne svećenike glavnim nosiocima srpske propagande i zbog toga predlaže osnutak hrvatske pravoslavne crkve. Frankovac Eiegović poziva na hapšenje pravih voda velikosrpske propagande, tj. predstavnika Koalicije. Hrvatsko pravo žigoše i hrvatske i srpske branitelje optuženih kao neprijatelje Hrvatske, u nadi da će se optužba protegnuti i na njih.60

Starčevićanci ne sudjeluju u protusrpskoj hajci. Već smo upozorili na to da se u njihovim redovima odvijao proces napuštanja fran- kovačke srpske politike jaš prije raskola.61 Nakon toga oni dosljedno zastupaju stajalište da treba suradivati sa Srbima protiv Rauha, a ne obratno, kako to rade frankovci. Ipak, oni su u svojim izjavama veoma oprezni. Razlog valja tražiti u činjenici što se dio hrvatske sitne bur- žoazije protivi slozi sa Srbima. Zele li, dakle, milinovci privući barem dio dosadašnjih frankovaca, oni moraju izražavati svoje stajalište postepeno i oprezno. Kao u svim načelnim pitanjima, oni i u vezi »a

88 Isto, 2402.80 Isto, sv. 689 3594.8T Isto, sv. 688 2884.88 Isto, 3326, 4043, 3690.88 Isto, 3126.,0 Hrvatsko pravo, 11. VII, 5. VIII i d. 17. VIII 1908.81 Vid. str. 213.


srpskim problemom pokušavaju da se vrate na prvobitne koncepcije Ante Starčevića, koje je nanos frankovštine već sasvim pokopao. Ne- posredno poslije raskola Hrvatska sloboda ustaje protiv frankovačke propagande, koja naziva Starčevićance „posrbicama“, ističući da u Hrvatskoj postoji samo hrvatska nacija i citirajući ranije šovinističke izjave starčevićanaca. List nastavlja is frankovačkom praksom pisanja srpskog imena pod navodnicima. S dtruge strane, Hrvatska sloboda smatra da je dužnost milinovaca podupirati borbu Koalicije protiv mađarskog pritiska, zahtijeva i nadalje istup samostalaca iz Koalicije, ali izjavljuje da starčevićanci ne žele sudjelovati u protusrpskoj hajci, koja koristi jeddno Vekerleu, Rauhu i Beču. Ipak Hrvatska sloboda upozorava hrvatske prijatelje Srba-samostalaca da starčevićancd ne žele da hrvatski narod „podmetne leda“ udarcima namijenjenim velikosrpskoj propagandi, tj. oni će biti neutralni.62 Medutim, ni ova neutralnost ne odgovara Erentalovoj politici, jer on želi uvući cijelo hrvatsko stanovništvo u protusrpsku hajku. Novo stajalište milinovaca učvršćuje naročito već citirani članak u Erentalovom organu koji uvjerava Srbe u potporu Beča ukoliko oni pristanu na ostvarenje velikosrpske ideje u Monarhiji.63 Starčevićancima je povodom tog član- ka jasno da Beču služi i hrvatski i srpski narod) samo kao sitniš u njegovim računima. Dok se Hrvatska sloboda dlrži rezervirano prema protusrpskoj hajci u Hrvatskoj, ona piše protiv 'srpske propagande u Bosni, naziva Srbiju dlržavom drugog reda i ustaje protiv priklju- čenja Bosne Srbiji, zahtijevajući njend pripojenje Hrvatskoj. Nepo- sredno pri je hapšenja veleizdajnika starčevićanski svećenik. J. Po- silović pokušava teoretski razraditi novo stajalište u srpskom pitanju. Ante Starčević htio je okupiti hrvatski narod raznih vjera, tj. i „Srbe“ . Tek pod Frankovim vodstvom stranka je izazvala bratoubilački boj, koji je dojadio svakom ozbiljnom čovjeku. Ovom borbom frankovci nisu spriječili napredovanje srpskog nacionalnog osjećaja, nego su, štoviše, pomogli njegovu širenju. Starčevićanci moraju pridobiti „taj dio hrvatskog naroda“ za svoju „svetu ideju“64. U drugom članku Hrvatska sloboda ističe da narodni neprijatelji, osobito Beč, žele raz- dvojiti hrvatski narod (Srbe i Hrvate) za „vjecna vremena“ . Starčevi- ćanci ne žele povećati to zlo i upropašćavati onaj dio svog vlastitog naroda koji je „zaveden“ za srpstvo. Hrvatska sloboda poziva i „Srbe“ na obranu hrvatskog državnog prava i ističe da starčevićanci ne žele postati agenti Monarhije kao frankovci.65 Hapšenje veleizdajnika nije pokolebalo starčevićance na njihovom novom putu. Mile Starčević optužuje Monarhiju da provocira gradanski rat i izjavljuje da je veleizdajnička afera montirana zbog diplomatskih potreba povodom

82 Hrvatska sloboda, 2, 4, i 12. V , 1908.83 Hrvatska sloboda, 12. V 1908. Vid. str. 199, 218.04 Hrvatska sloboda, 11. V II 1908.05 Hrvatska sloboda, 28. VII 1908,

H r v a t s k a u ö c i a n e k s i j e b o s n e i h e r c e g o v i n e - 2 3 7

aneksije. Istovremeno, on poziva Hrvate da se ne zauzimaju za osum- njičene, jer to može po njih svršiti samo loše, bili optuženi krivi ili ne.66

U krajnjoj liniji starčevićanci se ipak zalažu za one koje nazivaju „Srbima“, i to na način koji bi im u vrijeme velike aktivnosti držav- nog odvjetnika mogao postati opasan. Hrvatska sloboda, izjavljuje dia ne vidi u Pribićevićevom statutu (koji je objavio Nastić) organizaciju za uništenje hrvatskog naroda, kako to tvrdi frankovačka propaganda, Naprotiv, istiöu starčevićanci, težnja Milana Pribićevića za oslobo- denjem i ujedinjenjem Južnih Slavena i njegova „federalistdcka državna zajednica sa autonomijama pokrajinskim“ identična je sa shvaćanjem Ante Starčevića iz 1868.07 Njegova maglovita vizija drža- ve daleke budućnosti na Baikanu, koja bi pored Južnih Slavena obuh- vaćala i druge narode, a s vremenom bi se možda pretvorila u jedinstvenu nacionalnu državu, ne može se usporediti s jugoslavenskom koncepcijom Milana Pribićevića. A. Starčević, naime, u istom članku tvrdi da se srpska narodnost ne može održati kao ni slovenska. Cini se, prema tome, da bi se u njegovu državu budućnosti (pored Bugara i nejužnoslavenskih nacija) uključila samo hrvatska nacija, u koju bi se prethodno pretopili Srbi i Slovenci. Treba, medutim, istaknuti dia A. Starčević, za razliku od Franka, ne želi spajanje na temelju sile nego na osnovi slobodne volje i vjere u zajedničku korist. Polazeći s tog stajališta rezerva istarčevićanaca prema protusrpskoj hajci u duhu je Ante Starčevića. Tvrdnja Hrvatske slobode o identičnosti shvaćanja Pribićevića i A. Starčevića pokazuje da milinovci na zao- bilazni način brane veleizdajnike i da su zakoraknuli na put koji će ih dovesti do priznanja srpske nacije i povezivanja s jugoslavenskim elementima.08 Taj će put biti vrlo težak zbog utjecaja klerikalaca i velikoaustrijskih krugova, koji djeluju u suprotnom pravcu.

Još u proljeće Hrvatstvo napada „Srbe“, kako ono piše. Dio hrvatskog naroda „grko-istocne vjere“ nije buntovan sam po sebi. Kriva je jedino „trula bizantska inteligencija“ . Hrvatstvo ustaje protiv srpskog imena i „lude politike“ hrvatskcnsrpskog bratstva, koja je dovela do toga da je sada i hrvatski narod osuden zbog antidinastičnosti. List ističe da ne želi srkob katoličkog i pravoslavnog stanovništva i da se raduje što su svi složni protiv Madara, ali osuduje osnovu tog složnog otpora, naime hrvatsko-srpsku suradnju. Klerikalci bi željeli dia se

96 Mile Starčević izjavljuje da ne vjeruje Srbima u Koaliciji. Hrvatska sloboda, 31. V II 1908. Hrvatska sloboda, 19. i 25. V III 1908.

67 Hervat 1868, (A. S t a r č e v i ć ) Stranke u Hrvatskoj, 19. i d., 99. i d. Hrvatska sloboda, 10. VIII 1908. Ovo stajalište prihvaćaju Hrvatska i A . Radić. Seljačka stranka se drži prema veleizdajnicima kao i starčevićanci. Dom,19. VIII 1908.

68 Ovim podacima načet je problem interpretacija ideja Ante Starčevićauoči prvog svjetskog rata. Poznato je da se nacionalistička omladina, koja za-stupa ideju integralnog jugoslavenstva, poziva i na Starčevića.


otpor ubuduće temelji na „cistom hrvatstvu“60. Istakli smo da klerikalci oko Hrvatstva stoje na strani starčevićanaca. Još početkom srpnja oni žestoko napadaju Franka. Međutim, tokom tog mjeseca kod njih se opaža preokret koji će postati potpuno vidljiv nakon hapšenja veleizdajnika i aneksije. Očito klerikalci dobivaju mig iz Beča da promijene svoje stajalište u času intenzivnog kontakta izmedu vrhova Monarhije i Franka uoči aneksije.70 U skladu s time Hrvatstvo podupire Rauha, ali ne suviše otvoreno. U nizu članaka list ističe da će Beč zaštitlti hrvatski narod. Hrvatstvo kritizira Milu Starčevića zbog njegovih antiaustrijskih članaka uperenih protiv Frankovih veza s Beöom.71 Još povodom srpskog crkvenog kongresa Hrvatstvo se žestoko obara na sve Srbe. Poslije hapšenja veleizdajnika ono podupire Rauh-Frankovu hajku, ali nastoji da se potpuno ne identificira s Rauhovim „monstre“ procesom.72 I Jutro, klerikalni protivnik Hrvatstva podupire Rauha. U vezi s Pribićevićevim statu- tom list ističe da nitko ne može braniti veleizdajnike kao nevino pro- gonjene ako i sam nije u njihovoj službi.78

Razumije se da borba klerikalaca za pravaški blok mora ponovno oživjeti uoči aneksije. Izgledi za uspjeh sada su realniji. Nakon hap- šenja veleizdajnika i nad hrvatskim prijateljima Srba visi Damoklov mač progona. Osim toga, sam akt aneksije nužno pridonosi produblje- nju suprotnosti izmedu hrvatskih i srpskih političara u pitanju diržavnopravnog statusa Bosne i Hercegovine. Kriza Koalicije i onako je na dnevnom redtu poslije sukoba Supilo — Zagorac. Borba klerikalaca za pravaški blok jasno se odražava u Hrvatstvu. List, naime, napada sve tri pravaške grupacije, nastojeći da odstrani smetnje blo- kiranju u svakoj pojedinoj. Hrvatstvo kori starčevićance zbog „pre* tjerane“ mržnje protiv frankovaca i simpatija za Koaliciju i poziva Hrvatsku slobodu da prestane s pobijanjem frankovaca. Ne može se poricati poštenje ljudima koji su ostali uz Franka, tvrdi Hrvatstvo, i žali što Hrvatska sloboda razdvaja pravaše umjesto da pomaže kon- centradju. Jasno je, dakle, da klerikald sada žele pravaški blok s Frankom, a ne bez njega kao nakon raskola. Iz Hrvatstva se može zakljudti da klerikalci utječu upravo na Milu Starčevića, kojeg ili hvale ili blago kritiziraju, dok napadaju redakdju Hrvatske slobode što je naklonjena Koaliciji.74 Po svjedočenju njena urednika Peršića, glavni klerikalni agitator F. Milobar uvjerava Milu Starčevića nakon raskola da ga klerikalci podiržavaju, da žele odvući pravaše od Franka

88 Hrvatstvo, 15. i 16. IV, 1. V 1908. List stalno piše protiv velikosrpskepropagande tu Bosni.

70 Vid. str. 248 i d.70 Hrvatstvo, 15, 16, 22, 23. VII 1908.78 Npr. Hrvatstvo, 1. i 11. VIII 1908.7* Jutro, 17. VIII 1908.7* Hrvatstvo, 12. VIII 1908.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E

i stvoriti blok ne samo pravaša nego i ostalih stranaka. Cilj ove grupe bio bi zastupanje interesa Hrvatske u času aneksije. U tom smislu Milobar sastavlja članak za Hrvatsku slobodu, koji potpisuje Mile Starčević. U članku se konstatira da se vrše pripreme za aneksiju bez sudijelovanja hrvatskog naroda, kao da je Hrvatska kolonija. Po- ziva se na osnivanje „Narodnog vijeća“ svih stranaka. Hrvatski i slovenski poslanici neka se obrate izravno kralju mimo svojih vlada. U „Narodno vijeće“ poziva se i Koalicija. Pri tome klerikalci misle dakako samo na Hrvatsku stranku prava u slučaju njena istupa. Po Peršićevu kazivanju, Milobar suraduje sa Zagorcem, čija je veza sa prijestolonasljednikovom okolinom već definitivno u&postavljena. Za- gorac je bio uvjeren da je Franjo Ferdinand najmoćniji faktor u Monarhiji.75 Hrvatstvo dakako lomi koplje za tobožnji članak Mile Star- čevića o „Narodmom vijeću“ . Ali klerikalci se boje da starčevićanci ne ßhvate „Narodno vijece“ kao organizaciju hrvatskih i srpskih stranaka koja bi se mogla okrenuti protiv vrhova Monarhije. Stoga list ističe da ta akcija može biti samo hrvatska i samo pravaška i da ona ne bi uspjela bez frankovaca, medu kojima imade najizrazitijih predn stavnika pravaške misli. Da bi odvratilo starčevićance i Hrvatsku stranku prava od Srba, Hrvatštvo se služi argumentima istrage, tj. srpskim zastavama, slikama kralja Petra, šovinističkim školskim knjigama itd.76

Organ Hrvatske stranke prava Hrvatska reagira blijedo na osnivanje „Narodnog vijeca“ s pozivom da starčevićanci stupe u kontakt s Koalicijom.77 Tako i ovaj pokušaj pravaškog blokiranja ostaje bez rezultata. Cini se da se raspuštanju Koalicije odupire neklerikalni dio Hrvatske stranke prava. Stoga klerikalci pozivaju svećenstvo u njenim redovima da se odijeli od ovih elemenata, medu kojima se nalaze i advokati veleizdajnika.78 Medutim, i svećenici u Hrvatskoj stranci prava ustaju u obranu uhapšenih veleizdajnika. Hrvatska, koja se nalazi u njihovim rukama, konstatira da je u Hrvatskoj svak veleizdajnik osim Josipa Franka i u nizu članaka raskrinkava Rauh- Frankovo izazivanje „bratoubilačkog“ rata, ističući da otpoma snaga kraljevine Hrvatske počiva na slozi Hrvata i Srba. Stoviše, Hrvatska žestoko polemizira s Hrvatstvom.79

76 H A Z Ostavština Peršić, sv. 22, 26 b, 45. Hrvatska sloboda, 14. VIII 1908.79 Hrvatstvo, 18, 25, 28. VIII 1908.77 Hrvatska, 23. V III 1908.78 Hrvatstvo, 12, 19. V III 1908. i d.78 Hrvatska, 11. V III 1908. i d. U svom govoru na pouzdanoj skupätini

(javna je skupština zabranjena) najugledniji svećenik u Hrvatskoj stranci prava A . Bauer ističe da su se Srbi u Koaliciji povodom opstrukcije protiv željezničarske pragmatike borili za „naše hrvatsko državno pravo istom žestinomi 'ustrajnošću kao i Hrvati...“ (Hrvatska, 15. IX 1908.). Svećenici Hrvatske stranke prava, dakle, brane Srbe, ali će ih poslije aneksije ipak ostaviti. Hrvat- 6ka stranka prava j u službenoj izjavi osuduje protusrpsku hajku. Hrvatska, 25. VIII 1908.


Istakli smo da su svećenici u Hrvatskoj stranci prava već povezani s okolinom Franje Ferdinanda, koja je, dakako, protivnica hrvatsko-srpske sloge. Ali u ovom času njen kršćansko-sodjalni organ Reichspost još ne sudijeluje u protusrpskoj hajci u Hrvatskoj. Veledzdajnički proces organiziraju dualistički krugovi i madarska nezavišnjaeka vlada. Dualistička štampa na čelu s Neue Freie Presse i Pester Lloydom najgrlatija je u borbi protiv veleizdajnika. Madarska štampa, doduše, jednoglasno osuđuje jugoslavensku propagandiu, ali je podijeljena u pitanju progona Srba. (Objektivna je jedino socija- listička Nepsava [Nepszava], koju hrvatska štampa često citira.) Znača- jan je preokret mađarskih nezavišnjaka. Od Rauhova dolaska njihova se štampa držala manje-više rezervirano prema protusrpskoj kampanji, jer su i sami nezavišnjaci održavali 1905/6. veleizdajničke veze s Beo- gradom.80 U času kad je aneksija pred vratima, nezavišnjaci sudjeluju u odlučnoj protusrpskoj hajci. Košutov Budapest izjavijuje da je velikosrpska propaganda kriva što Koalicija ne priznaje madarsku jedinstvenu državu!81 „Veleizdajnik“ Košut u ulozi spasitelja Monarhije od velikosrpske opasnosti ponovno izaziva žestoku reakciju velikoaustrijskih krugova, koji žele srušiti madarsku vladu. Istakli smo obzire bečkih kršćanskih socijala prema Hrvatskoj stranci prava, koju nastoje odvući od Koalicije na lijep način, pa se privremeno ustru- čavaju napadati Koaliciju, te isudjeluju samo u protusrpskoj hajci u Bosni, a ne u Hrvatskoj.82 Još u proljeće zagrebački dopisnik Reichsposta (vjerojatno član Hrvatske stranke prava) napada Rauhov režim i konstatira da on širi glasine o velikosrpskom pokretu, koji je tobože zahvatio cijelu zemlju, kako bi mogao opravdati svoja nasilja. Njegov je cilj da tom hajkom prevari Beč. Velikosrpska propaganda u Bosni, nastavlja pisac članka, nema ni najmanje veze s hrvatskim prilikama! „Ne postoji velikosrpski pokret u Hrvatskoj.“83 Ovo stajalište list uglavnom ne mijenja ni povodom hapšenja veleizdajnika. U nizu članaka Reichspost izražava svoje čuđenje što su Madari najednom postali protivnici Srba. List tvrdi da oni samo žele zabašuriti svoju vlastitu veleizdaju i suradnju s pravim veleizdajnicima — srpskim radikalima. Povodom izjave madarske vlade da Erental i Vekerle nisu inicijatori veleizdajničkog procesa Reichspost konstatira da proces nije stvar suda nego politička komedija u interesu madarske vlade.84 U promijenjenim prilikama poslije aneksije Reichspost će se priklju- čiti onima koji će podupirati politiku veleizdajničkog procesa.

80 Vid. str. 180.81 Obzor, 13. VIII 1908. H o b u Cpöoöpau, 31. VII (13. VIII) 1908. Poslije

aneksije H o b u Cpöoöpau, 26. IX (9. X ) 1908. tvrdi da se Košutov organ Budapest nalazi na čelu protusrpskih denuncijacija.

82 Vid. str. 180, 202, 205.88 Reichspost, 4. V 1908.** Reichspost, 10, 12, 13. VIII 1908. Vid. str. 232.

H R V A T S K A U O C l A N E K S IJE B Ö SN E I H E R C E G O V IN E - £ 4 1

Hrvatski političari i aneksija

Prvih dana kolovoza Erental dobiva kraljevo dopuštenje da sa zajedničkim ministrima i austrijskim i madarsklm ministrima pred- sjednicima pripremi aneksiju.1 Ne može biti sumnje o glavnoj Eren- talovoj brizi u vezi s unutarnjepolitičkom stranom aneksije, koja nu- žno izaziva sukob između njemačkih i mađarskih vladajućih klasa oko Bosne i Hercegovine. Ministar se, dakle, mora truditi da te razmirice ublaži. Aneksija austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije izazvala bi strahovitu krizu. Jedino prihvatljivo rješenje za Beč i Peštu je aneksija Bosne i Hercegovine kao posebnog područja pod kontrolom cjelokupne Monarhije (Reichsland). Na to rješenje moraju pristati i oni krugovi koji smatraju „Reichsland“ konačnim aktom i oni koji vjeruju da će se pitanje definitivnog statusa Bosne i Hercegovine ra- spraviti kada aneksija bude osigurana sa diplomatske strane. Sedmog VIII Erental poziva austrijskog ministra predsjednika Beka da mu pruži svoju potporu povodom aneksije, koju opravdava potrebom uvodenja ustava u Bosni. Anektirana Bosna i Hercegovina bit će Corpus separatum pod kontrolom austrijske i madarske vlade, piše ministar i ističe da aneksija ne prejuddcira eventualnom priključenju anektiranih zemalja austrijskom ili ugarskom dijelu Monarhije.2 U dopisu nema ni riječi o velikosrpskoj propagandi kao opravdanju za aneksiju, ni o jugoslavemskom aspektu bosanskog pitanja. Dva dana kasnije Erental u memorandumu kralju konstatira potrebu „sigurnih granica“ na jugu, koje se mogu postići samo ako se učini kraj „ve- likosrpskim snovima“. U tu svrhu treba pomagati stvaranje velike Bugarske na račun Srbi je, kako bi u času povoljne evropske konstelacije Monarhija mogla prisvojiti ostatak Srbije.3 Mjesec dana kasnije Erental povjerava seki'etaru njemačkog Ministarstva vanjskih por- slova, uz napomenu stroge diskrecije, dia je cilj njegove balkanske politike „potpuno uništenje srpskog revolucionamog gnijezda“ i stvaranje velike Bugarske na ruševinama Srbije. Njemački diplomati zaključuju na temelju njegove izjave da on želi podijelu Srbije izmedu Bugarske i Austro-Ugarske i stvaranje treće jugoslavenske države pod žezlom Habsburgovaca. Cini se, prema tome, dia Erental uoči aneksije misli na odhično rješavanje jugoslavenskog pitanja poslije aneksije, ukoliko to konstelacija velikih sila dopusti.4 Vjerojatno je, dakle, tačna pretpostavka da je Erental zamišljao aneksiju kao početak svoje jugoslavenske politike. S time se poklapaju. njegova obećanja hrvatskim političarima, koja se ne mogu shvaćati samo kao puka prevara

1 Ö U A 29.a Isto.8 Ö UA 32.4 Grosse Politik, 26/1 8927. Ti.op o b u h , n. d ., 132. i d . 141. i d. 144. i d.

N i n t c h i t c h , n. d ., 84. i d.


2 4 2 “ M IR J A N A G R O S Š

(možda je Erental vjerujući u svoje mogućnosti u vezi s rješavanjem jugoslavenskog pitanja najviše varao sam sebe) i njegovi, doduše ne suviše odlučni, pokušaji zajediničke jugoslavenske akcije ministara.5 Zasada on mora nastojati da izbjegne dalje zaoštravanje odwosa s Ru- sijom i da ne izazove unutarnju krizu postavljenjem reorganizacije Monarhije na dnevni red. I uoči aneksije Erental zbog toga nastavlja s taktikom kojom se služio i u proljeće. S jedne strane, odvija se protusrpska hajka u Hrvatskoj, koja dosiže kulminaciju hapšenjem veleizdajnika; is druge strane, Erental naistoji da se prije vremena ne zaoštre odnosi sa Srbijom. Po njegovu nalogu, otpravnik poslova Beo- gradskog poslanstva plaši srpskog ministra vanjskih poslova Milo- vanovića sudskom istragom u Hrvatskoj.6 Istovremeno, on nasuprot žestokom otporu austrijskih agraraca okupljenih u Kršćansko-soci- jalnoj stranci i kršćansko-socijalnog ministra poljoprivrede postiže d)a austrijska i madarska vlada privole da trgovaeki ugovor sa Srbijom, sklopljen još u veljači, stupi privremeno na snagu 1. IX.7 Po završetku borbe za trgovaeki ugovor dolazi i do razgovora izmedu Erentala i Milovanovića, tokom kojeg Erental upozorava srpskog ministra da ne nastavi „vratolomnu“ politiku bivšeg Pašićevog kabineta, tj. njegovu neprijateljsku propagandu protiv Monarhije.8

U meduvremenu (19. VIII) sastaje se zajedinički Ministarski savjet sa zadatkom da formalno odobri aneksiju. Kao i u ranijim pregovorima s ministrima, Erental obrazlaže aneksiju potrebom uvodenja ustava u Bosni i Hercegovini nakon mladoturske revolucije, jer Monarhija na drugi način ne može izvršiti svoju misiju na Baikanu.

' M u s u l i n , n. d., 206. T i o p o ß n h , n. d., 296. Ninčić postavlja i teoriju da Erental djeluje zapravo pod madarskim utjecajem i da ga ideja o komadanju Srbije dovodi do napuštanja rada za stvaranje jugoslavenskog sre- dišta u Monarhiji. Medutim, kada Erental poslije aneksije diže ruke od jugoslavenskog pitanja, on stvarno zastupa stajalište koje proturječi njegovim izjavama o diobi Srbije povodom aneksije, što mu predbacuje i Konrad. — V id str. 269. N i n t c h i c h, n. d., 187 i d. B a e r n r e i t h e r, n. d., 82. i d.

6 H H SA M A PA Serbien X II—3. Izvještaj otpravnika poslova Franza20. VIII 1908.

7 U austrijskoj se literaturi redovno svaljuje sva krivnja za posljedice ca- rinskog rata sa Srbijom na leda madarskih agraraca (npr. H. B e n e d i k t , Die wirtschaftliche Entwicklung in der Franz-Joseph Zeit, Wiener historische Studien IV, Wien-München 1958, 136. i d.), a prelazi »e preko uloge austrijskih agraraca. U ovom času se kršćanski socijali kao predstavnici agraraca sukobljavaju s interesima njemačke i češke industrijske buržoazije. Dok kršćanski socijali organiziraju peticija i protestne skupštine protiv trgovačkog ugovora (oni dakako kao tobožnja stranka „malog čovjeka“ više govore o interesima seljaka nego veleposjednika), liberalni krugovi, koji podupiru Erentala, šalju peticije za stavljanje ugovora na snagu. Ö U A 44. H H SA K A Direktionsakten 29/1908. Neue Freie Presse, M ., 20. i 25. VII. Reichspost, 25. VIII 1908. Pester Lloyd, M., 30. VIII 1908. Srpska narodna skupština primila je trgovački ugovor19. VIII. Obzor, 23. i 30. VIII 1908. se naivno nada da će povodom, stupanja ugovora na snagu nestati veleizdajničke deniuncijacije.

8 Ö U A 78.


Erental nl jednom riječju ne spominje velikosrpsku propagandu, ali to čind Vekerle. On se odlučno zalaže za aneksiju, koja će onemogu- ćiti subverzivne pokrete u j ugosla venskim zemljama. Dosada se „besramnoj“ djelatnosti Srbije u Bosni namjemo nije posvećivala pažnja. Kada bi Srbi ja tako nastavila, Austro-Ugarska bi morala ener- gicno istupiti protiv nje. Vekerle, dakle, prihvaća aneksiju, ali pod uvjetom „da se aneksija provede u okviru dualističke diržavne forme Monarhije i da se isključi mogućnost trijalističkog uredenja povezi- vanjem jugoslavenskih zemalja Monarhije“9. Bosna i Hercegovina moraju biti corpus separatum, izjavijuje madarski ministar predsjednik, i želi da se aneksija provede na temelju prava krune sv. Stjepana na Bosnu. Drugim riječima, Vekerle misli da u zgodnom času nakon aneksije pokrene pitanje priključenja Bosne Ugarskoj. Erental se tome protivi, a naročito austrijski ministar predsjednik Bek. On se boji i vanjskopolitičkih zapletaja, koji moraju nastati povodom krše- nja Berlinskog ugovora. Bek ustaje protiv pomisli da se Bosna i Hercegovina priključe Uganskoj. Taj bi zahtjev morao dovesti do sukoba između Beča i Pešte. Značajno je da austrijski ministar predsjednik nimalo ne zaostaje za madarskim u strahu od jugoslavenske države unutar Monarhije. „Aneksija Bosne i Hercegovine može dovesti do unutamjepolitičkog konflikta i obzirom na tendenciju ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, koja je naročito došla do izražaja u Riječkoj rezoluciji, osobito ako ova tendencija bude pothranjena inkorpora- cijom novih jugoslavenskih zemalja.“10 Zbog svih tih razloga Bek bi želio odgoditi aneksiju. Ova sjednica, koja se odvija u znaku sukoba izmedu austrijskog i ugarskog ministra predsjednika, jasno pokazuje zašto Erental ne želi pokrenuti jugoslavensko pitanje povodom aneksije.11 Ali ono ostaje u pozadini kao prijetnja. Sef Generalštaba Konrad brani aneksiju s vojnog stajališta, ali se ne upušta u državno- pravna razmatranja. Poslije sjedinice on izjavijuje ministru rata Senajhu i Erentalu da bi jugoslavenski kompleks bio u interesu Monarhije i protivi se pokušaju da se Bosna pripoji zemljama ugarske krune. Kada bi se to ipak dogodlilo, trebalo bi Bosnu i Hercego- vinu priključiti Hrvatskoj. Pripojenje Bosne Ugarskoj izazvalo bi,

9 „...dass die Annexion sich innerhalb des Rahmens der dualistischen Staatsform der Monarchie vollziehe und eine trialistische Gestaltung durch Zusammenschluss der südslawischen Länder der Monarchie ausgeschlossen bliebe.“

10 „Die Anexion Bosniens und der Herzegowina könne aber auch im Hinblicke aiuf die spezielle in der Fiumaner Resolution zum Ausdruck gebrachte Tendenz der Vereinigung Dalmatiens mit Kroatien zu einem innerpolitischen Konflikte führen, zumal wenn diese Tendenz durch Inkorporierung weiterer südslawischer Ländergebiete neue Nahrung erhalte."

11 H H SA K A Gemeinsame Ministerratsprotokolle, 19. VIII 1908. Ö U A 40. (U toj zbirci su ispuštene državnopravne diskusije t. j. gom ji citati.) C o n r a d , n. d., 103. (samo rezime).

16*

2 4 4 ~ m i r j a n a g r o s s

po mišljenju Konradovu, „jugoslavensku revoluciju“, čije posljedice se ne mogu saglediati!12

Glasovi da ministri pripremaju aneksiju prodiru i u javnost. Stampa u Austro-Ugarskoj i evropski listovi bave se aneksijom i ugrožavaju Erentalove diplomatske pripreme. Prisiljavaju ga na slu- žbena uvjeravanja da Ministarstvo vanjskih poslova ne misli na aneksiju.18 Dakako da se pripreme vrše ubrzanim tempom. Desetog IX ponovno se sastaje zajednički Ministarski savjet, na kojem opet dolazi do teških sukoba izmedu Vekerlea i Beka. Madarski ministar predsjednik insistira na pravima ugarske krune i priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Bek izjavljuje da je to rješenje neprihva- tljivo za sve stranke zastupane u Carevinskom vijeću, istiöud, izmedu ostalog, i otpor koji bi pružili Slaveni sl obzirom na položaj nemadarskih nacija u Ugarskoj. Cini se dia duga i oštra debata između ministara izaziva u Erentalu strah da bi Minilstarski savjet mogao odgoddti aneksiju. Zbog toga on apelira na prisutne da pristanu na ubrzanu djelatnost. Pored mogućnosti saziva turskog Parlamenta, kao glavni mu argument služe i falsifidrani dokumenti Beogradskog poslanstva, iz kojih proizlazi da se revolucionamo sreddšte u društvu Slovenski jug povezalo s mladoturskim odborom u svrhu podizanja ustanka u Bosni, te propagande i spletkarenja u Hrvatskoj.14 Ovo je prvi put da Erental opravdiava aneksiju velikosrpskom opasnošću prema podacima falsifidranih dokumenata. Vidjeli smo kako su Erental i Vekerle preko Rauhova režima sistematski pripremali „velikosrpsku opasnost“ . Razumije se, medutim, da se protusrpska hajka povezivala s predstojećom aneksijom samo u štampi opozicije. Istakli smo kako je Erental redovno nastojao da njegova aktivnost ne izazove prije reda prekid sa Srbijom, odnosno s Rusijom. Zbog toga je, čini se, od samog početka svoje djelatnosti namjeravao dia s argumentom srpske opasnosti istupi tek u posljednji čas. On vjerojatno nije želio govoriti o tome na sastanku 19. VIII, jer bi tada potvrdio glasine da stoji iza hapšenja veleizdiajnika.15 Tek ga situacija na ministarskoj sjednid 10. IX goni na to da se posluži falsifidranim dokumentima, koji sadiržavaju tačno one podatke koji su mu potrebni da impresio- nira ministre, koji se toliko boje Jugoslavena. Da bi potkrijepio svoja izlaganja na sjednid, Erental nekoliko dana kasnije upozorava Beka, Vekerlea i Burijana na izvještaj konfidenta Stražidća (urednika split-

12 K A Nachlass Conrad, Bilješke s konferencije. C o n r a d , n. d., 106.13 Ö U A 5 0 -5 2 ; Grosse Politik, 26/1 8923-4 .14 HH SA K A Gemeinsame Ministerratsprotokolle, 10. IX 1908. Ö U A 75

(Diskusija Vekerle—Bek je ispuštena). Vasićevi falsifikati na koje se Erental poziva nalaze se u H H SA M A PA Serbien X II—1. I njemačkom poslaniku izjavljuje Erental da je aneksija odgovor na velikosrpsku propagandu. GrossePolitik, 26/1 8936, 8992.

16 U skladu s time i njemačikog poslanika uvjeravaju da Ministarstvovanjskih poslova nema veze s Nastićem. Vid. str. 232, br. 44.


skog Našeg jedinstva), kojemu je cmogorski knez Nikola izjavio da vjeruje u istinitost Nastićevih „otkrica“ i da bi bio sretan kada bi Monarhija uništila velikosrpski pokret.16 Natezanja medu ministrima se nastavljaju. Tek nekoliko dana pri je same aneksije madarski 1 austrijski Ministarski savjet daju svoje formalno odobrenje i Erental može odahnuti.

Madarski Ministarski savjet održava se 3. X (prisustvuje mu i Rauh). Vekerle i ovom prilikom opravdava aneksiju srpskom agita- cijom. Za Austro-Ugarsku postoje samo dvije mogućnosti: rat protiv Srbije ili aneksija, tvrdi ministar. Po mišljenju ministra Aponjija (Appony) rat protiv Srbije bio bi bolji! Protiv aneksije ustaje upravo Andraši mlađi, čiji je otac kao ministar vanjskih poslova proveo okupaciju. On napada odiluku da austro-ugarska vojska povodom aneksije napusti Sandžak, jer se boji sjedinjenja Srbije i Cme Gore u veliku jugoslavensku državu, koja bi odirezala Monarhiju odi Bal- kana i Albanije. Aneksijom se ne bi prekinula „besramna“ srpska agitacija u Bosni i Hrvatskoj. Andraši daje prijedlog kako da se obra- čuna sa Srbijom, koji je karakterističan za madarske dualisticke krugove. Po njegovu mišljenju, to bi se moglo postići „pravom“ politikom u Madarskoj, uskom suradnjom kralj a i nacije (dakako samo madarske) i jačanjem vojske. Na ovim „radruim“ temeljima trebalo bi početi „ostrijim tonom“. Ministru je, prema tome, i suviše blag postupak madarske vlade prema nemadarskim nacijama i Hrvatskoj.17

Vidjeli smo kako se Generalstab i Ministarstvo vanjskih poslova još u početku priprema za aneksiju obraćahu Franku da pomogne njihov pothvat u Hrvatskoj. Rezultati se vide u Frankovoj potpori ,,či- sto“ hrvatskom Rauhovom režimu. Razumije se da Erental u ožujku i travnju (kada počinje sa svojom sistematskom intervencijom u Hrvatskoj) računa pri je svega s Frankom, iako pregovara i s dirugim političarima.18 Zajednički politički emisar Generalštaba i Ministarstva vanjskih poslova general Cičerić razgovara s Frankom o aneksiji. Njemu, a i drugim ličnostima Frank iznosi svoje shvaćanje da bi se Bosna i Hercegovina morale ujediniti s Hrvatskom istim načinom kao i Vojna krajina i Hrvatska. Formalno, Hrvatska bi pripala Bo-

19 H H SA M A P A Serbien X II—3, dopis Erentala, 16. IX 1908. I bosanska vlada potvrduje „istinitost“ Nastićeve brošure, iako nema dokaza za krijumča- renje bombi tu Bosnu 1 postojanje tajnih skladišta bombi. Ö U A 65.

17 H H SA K A Ungarische Ministerratsprotokolle, 3. X 1908. Vidi str. 257. Kako Franjo Josip misli o suradnji „kralja i nacije“, vidi se iz njegove izjave krajem 1909. On se slaže sa zahtjevima madarske vlada da se „hegemonija madarstva" bezuvjetno održi, ali bi ipak htio da madarska vlada vodi računao opravdanim hrvatskim žalbama. Stari vladar dakako ne razumije da se obje ove same po sebi proturječne želje ne mogu usldaditi. Isto, 23. X I 1909.

18 Vid. str. 196-7.


sni, koja ima posebnu financijsku i carinsku upravu. Frank se ovom izjavom nastoji ulaskati Beču, koji se protivi državnopravnim aspiracijama krune sv. Stjepana, tj. madarskog kapitala na Bosnu. Pri- ključenje Bosne Hrvatskoj moglo bi se, naime, izvršiti i unutar ugarskog dijela, kao i spajanje Dalmacije Is Hrvatskom. Priključenje Hrvatske Bosni bilo bi iz ovih razloga prihvatljivije za Beč, koji bi u tom slucaju mogao računati s time da će voditi glavnu riječ u Frankovoj velikoj Hrvatskoj! U Bosni mora vladati Auistrija, a ne Mađarska, piše Franjo Ferdinand svom adutantu nakon aneksije.19 Frank tumači Cičeriću da bi njegova Velika Hrvatska u tom slucaju postala jaka ratna snaga, koja bi mogla graddti Monarhiji ratne brodove. Ovim prijedlogom Frank vodi računa o prijestolonasljedi- niku, koji se naročito bori za povećanje ratne mornarice, i o Konradu, koji želi rat s Italijom. Priključenje Hrvatske Bosni može provesti njegov zaštitnik, general Aufenberg, tvrdi Frank. Ni u kojem slučaju ne smije to izvršiti zapovjedndk zagrebačke vojne komande Gerba, Frankov protivnik. Ova je Frankova izjava svakako posljedica Aufen- bergove sugestije, koji se sprema da postane komesar.20

U kraljevoj kabinetskoj kancelariji nalazi se nepotpisani prijepis izvještaja od 14. V 1908, koji se bavi upotrebom J. Franka povodom aneksije. Radi se vjerojatno o izvještaju sekcijskog predstojnika Ministarstva vanjskih poslova Musulina ili o memorandumu samog Erentala kralju na temelju Musulinovih, Aufenbergovih i Čičeriće- vih informacija. Može se pretpostaviti da je taj memorandium rezultat Erentalove izjave Cičeriću da će} zamoliti kralja neka primi Franka.21 U skladu s jačanjem velikosrpske propagande raste zna- čenje Starčevićeve (Frankove) stranke, koja jedina zastupa hrvatsko katoliöko stajalište, kaže se u memorandumu. Pisac konstatira da će frankovci imati važnu ulogu u rješavanju jugoslavenskog pitanja i želi ih pripraviti na zadatke koji ih čekaju. On će stupiti u vezu s Frankom i saopštiti mu da „s ove straine“ postoji veliko razumije- vanje za „zadaću“ hrvatskog naroda, koji slobodan od iredentizma, želi ostvariti svoj prirodni razvoj samo u okviru Monarhije i oslonom na njenu velesilu. Pisac će Hrvatima obećati bezuvjetno političko vodstvo u „Trojednici“ , ali će upozoriti Franka da ne smije pritisnuti uza zid pravoslavne i natjerati ih u naručaj vanjskom iskušenju. (I ovdje dolazi do izražaja tipična Erentalova politika koja zbog vanj-

19 C h l u m e c k y , n. d., 37.20 K A Nachlass Conrad, razgovor Frank—Cičerić. Vid. str. 201. Karakte-

ristična je sličnost Frankove ideje o prikljiučenju Hrvatske Bos<ni i Pilarova prijedloga (iz vrexnena prvog svjetskog rata), o „bosinifikaciji“ Hrvatske, koji se svodi na pretvaranje jugoslavenskog (po Pilaru velikohrvatskog) kompleksa u „Reichsland“ ovisan o austrijskom i ugarskom dijelu Monarhije! L. v.S ü d 1 a n d, Die südslawische Frage und der Weltkrieg, 2. izd. Zagreb 1944.

21 Vid. str. 209—10. H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26, Memorandum Musulin ili Erental, Beč, 14. V 1908.


skopolitičkih razloga postavlja granice progondma Srba u Hrvatskoj.) Piisac će uputiti Franka da prema Madarima vodi realnu, praktičnu politiku i dia ostavi u pozadini državnopravni starčevićanski program, kako bi se izbjegli ustavni konflikti s Ugarskom i austrijskim dijelom Monarhije. Put za ostvarenje želja Starčevićeve stranke ostaje otvoren, pa se i u dosadanjem zakonitom okviru može raditi u tom pravcu. Dode li u Hrvatskoj do režima koji bi se oslanjao na „nationalnu hrvatsku misao“ , bit će lakše i sa težnjama Starčevićeve stranke u pogledu Bosne. Tendencija Ministarstva vanjskih poslova jasno proizlazi iz ovog memoranduma. Frank treba da posluži u pripremi terena za aneksiju i da pomaže veleizdajniöki proces kao odraz djelatnosti režima koji se oslanja na hrvatsku misao protiv srpske! Da bi Franka privolio na suradnju bez garancija ne samo za ostvarenje pravaškog programa (ujedinjenje hrvatskih zemalja s Bosnom) nego i bez garancija za učvršćenje i proširenje hrvatske autonomije, same po sebi opasne Monarhiji, Erental obećava Franku „hrvatska režim“, tj. vladavinu Frankove stranke uz maglovita nagovještenja da bi se nakon aneksije mogle ostvariti težnje hrvatske buržoazije da dobije Bosnu. Ovaj memorandum ilustrira karakter Frankove djelatnosti uoči i poslije aneksije. On svoju pomoć vrhovima Monarhije ne uvjetuje niti proširenjem hrvatske autonomije, niti jačanjem užih klasnih interesa hrvatske buržoazije. Zahtijeva jedino potporu, bez koje ne može doći na vladu niti popuniti najvažnije položaje u Hrvatskoj frankovcima.22 Medutim, „hrvatski narodni“ ban ne bi morao biti Rauh! Memorandum konstatira da je bila dobra misao poslužiti se Rauhom za sredivanje prilika u Hrvatskoj i postepeno približavanje Frankovoj stranci uz istovremeno potiskivanje velikosrpske propagande. Ali Rauh je još zaoštrio 'Situaciju u Hrvatskoj tako da je ustavno rješenje krize postalo nemoguće. Zbog toga pisac razmatra mogućnost „neutralne licnosti“ kao komesara.23 Vjerojatno pomišlja na generala Aufenberga. Istovremeno i Rauh moli da ga postave za komesara, jer on „s tim ljudima“ ne može izaći na kraj normalnim „evropskim sredlstvima“ . Balkan, naime, prema Rauhu, svršava na štajerskoj granici!24 Medutim, Rauhov režim ipak ostaje nepromije- njen, vjerojatno zbog otpora madanske vlade protiv formalnog kome- 6arijata. Cini se da bi i Erental i Vekerle htjeli maknuti Rauha, ali ne nalaze drugu pogodnu ličnost.25 Uostalom, što se više približava aneksija, to se više smanjuje raspoloženje vrhova Monarhije da se upuste u poteškoće, povezane sa izmjenom režima u Hrvatskoj.

aa Radi se u prvom redu o položajima visokog klera. Vid. str. 248.23 Uz navedeni memorandum nalazi se promemorija s istim datumom ko.ia

se bavi državnopravnim aspektom komesarijata u Hrvatskoj.3* H H SA K A Geheimakteni Kroatische Angelegenheiten, sv. 26. Rauh —

Daruvariju, Zagreb 9. i 26. V 1908.26 Vid. str. 268.


Tokom lipnja Erental ise dva puta sastaje s Frankom. U svom dopisu predstojniku kraljeva kabineta on opisuje njihov drugi razgovor. Frank je vrlo zabrinut zbog pregovora članova Koalicije s madarskom vladom.26 Erental ga umiruje izjavom da ne predstoji ponovna vladavina Koalicije. Imenovanje Rauha za tajnog savjetnika pokazuje da kruna želi nastaviti s dotadašnjom politikom u Hrvat- &koj, kaže Erental. Već kodi njihova prvog sastanka Frank je prepo- ručio potporu Rauhovu režimu kao „pravu“ politiku u Hrvatskoj. On se tuži Erentalu na raspadanje svoje stranke. Tumači to nestrplje- njem pristaša, koji se okreću onamo gdje se dijele položaji! Koalicija svih hrvatskih stranaka na čelu s Frankom, koju bi Erental želio27, može uspjeti samo u slučaju ako Frank dobije moralnu potporu i može izjaviti kako njegove težnje nisu „utopijske“ , izjavljuje Frank. To bi se moglo najbolje postići imenovanjem dvojice poznatih fran- kovačkih svećenika kanonicima. Frank moli Erentala da potakne Rauha na takav prijedlog.28 Frankova želja proizlazi iz njegova straha da se pravaški blok ne bi nalazio pod njegovim vodistvom budući da su i svećenici u Hrvatskoj stranci prava njegovi protivnici. Pri je svega, njima treba pokazati da Frank odlučuje o crkvenim položa- jima, i pridobiti ih na taj način za potporu Franku. U Frankovim ri- ječima sadržana je i molba za dopuštenje da on smije impresionirati javnost izjavama kako iza n-jega stoje vrhovi Monarhije. Stoga će mu biti dopušteno da istupi sa svojim „garancijama“29. Iz odgovora predstojnika kabineta Erentalu proizlazi da ni Franjo Josip nije više sklon Rauhu.30 Ipak ostavlja njegov režim na snazi. Pod utjecajem razgovora s Frankom Erental se obraća na kralj ev kabinet sa zahtjevom da se u Rauhovu interesu ojača Frankova stranka „malim potpo- rama“, kao što je imenovanje dvojice kanonika. Na taj bi se način izvršio pritisak na Koaliciju, tj. na svećeničke krugove koje obu- hvaća.31

Frankova veza s Erentalom i vojnim krugovima odražava se u toku lipnja u Hrvatskom pravu, u kojem Kršnjavi slavi vojsku i Mo- narhiju kao bedem Hrvatske. Tek kada se ostvari pravaški programo ujedinjenju hrvatskih zemalja s Bosnom Monarhija će moći „pra- viti red“ u Makedoniji, osigurati za sebe Albaniju, željeznicu do So- luna, a kao nositeljica „slobode balkanskih naroda“ mogla bi postići

2BVid. str. 220 i d.27 Vid. str. 229.

28 H H SA K A Direktionsakten 25/1908. Erental — predstojniku kabineta Sislu (Schiesslu), Beč, 3. VII 1908.

29 Vid. str. 249.

80 H H SA K A Direktionsakten 25/1908. Sisl—Erentalu, Beč, 4. VII 1908.

81 Isto. Erental—Sislu, Sesmering 5. VII 1908. Sisl bilježi 6. VII da je kralj sporazuman s imenovanjem frankovačkih kanonika, ali ne zna kako da se to izvede da ne dode do indiskrecije.


i njihovo dobrovoljno priključenje!32 U nizu članaka J. Frank tvrdi da je bosansko pitanje zapravo hrvatsko pitanje. „Svi pojavi doka- zuju da se pitanje Bosne mora riešiti i naskoro riešiti“ , piše on po- četkom lipnja. Zato poziva „hrvatski narod“ u svoju stranku. Samo jakoj stranci prava povjerit će se upravljanje sudbinom Bosne! Koalicija je suvišna i štetna jer se sukobljava s dinastijom. I u Hrvatskom pravu Frank predlaže priključenje Hrvatske Bosni.33 Ovi su članci očito pisani sa znanjem Aufenberga i Erentala, ali oni nisu po volji onom ddjelu okoline Franje Ferdinanda koji se protivi aneksiji. Prije- stolonasljedlnik vjeruje da se jačanje srpske ideje u Bosni može zau- staviti izmjenom ličnosti. Umjesto Madara Burijana, kojeg bi, štoviše, htio staviti pod pasku konfidenata Generalštaba, on želi vidjeti na čelu Bosne svog povjerenika carskog generala Varešanina. Pored pri- jestolonasljednikove mržnje na madarsku Nezavisnu stranku i strah od aneksije razlog je što ne podržava Erental-Vekerleove metode pripreme aneksije u Hrvatskoj.34 Očito je Franji Ferdinandu ne- ugodno Frankovo hvalisanje da će on oddučivati o sudbini Bosne. Bečki klerikalni Vaterland s „mjerodavne strane“ demantira Frankova nagovještenja aneksije. Austro-Ugarska ne rnože sarna izvršiti aneksiju, a medunarodni položaj nije za nju povoljan. Zbog toga u Bosni neće biti promjene, poručuje okolina Franje Ferdinanda Franku, na veliko veselje njegovih protivnika.85 Ovaj udarac neće utjecati na Frankovu ulogu u aneksiji, koja će se obaviti mimo prijestolonasljednika. Osim toga, velikoaustrijski krugovi u svojoj vedni žele aneksiju, a prema tome i potporu Franku.

Frankovoj molbi Erentalu, a vjerojatno i ofidrima i kršćanskim eocijalima, da mu se dopusti objaviti hrvatskoj javnosti da uživa pot- pom vrhova Monarhije, udovoljeno je istovremeno s izlaskom Na- stićeve brošure. Istoga dana kada se Finale pojavljuje u Zagrebu (1. VIII) Frank u Hrvatskom pravu tvrdi da imade „garandje“ za ostvarenje pravaškog programa, tj. sjedinjenje hrvatskih zemalja s Bosnom.36 Drugim rijedma, Frank poziva hrvatske političare da prihvate njegovo vodstvo, koje žele vrhovi Monarhije, a zauzvrat Hrvatskoj će se pokloniti Bosna. „Jedna visoka osoba“ dostavlja kralju , a vjerojatno i prijestolonasljedniku, Frankov memorandum

32 Hrvatsko pravo, 10. i 12. VI 1908.

88 Hrvatsko pravo 25. V, 1., 9., 15. V I 1908.

®* K A Nachlass Conrad, Franjo Ferdinand Konradiu, 6. VIII 1908. C h l u m e c k y , n. d., 98.

85 Hrvatsko pravo, 19. VI 1908.

89 Hrvatsko pravo, 1. i 5. VIII 1908. U govoru na jednoj skiupštini izbomika (Rauh dopušta javne skupštine samo frankovcima) u kojem je na radost Pester Lloyda denuncirao veleizdajniöku Koaliciju, on štoviše, daje svojim izbom idm a „časnu riječ“ da je dobio „garancije“ ! Hrvatsko pravo, 25. i20. VIII 1908. Pester Lloyd A ., 25. VIII 1908.

2 5 0 “ M IR JA N A G R O S S

o Bosni.87 Tek poslije aneksije bit će mu dopušteno da ga objavi. Ističući velikosrpsku propagandu, koja potiskuje dinastičke elemente u Hrvatskoj i Bosni, on] kliče: „Hrvatsku treba stvoriti!“ Nova bosansko-hrvatska država bila bi čvrsto uporište Monarhije za prodor na Balkan i mogla bi bar svake četvrte goddne graditi po jedan ratni brod! Usput Frank ne propušta dia istakne hrvatske „voj nicke kre- posti“ . Pri tom svakako misli dia bi te osobine mogle doći do izražaja u ratu protiv Srbije. Poslije aneksije Frank će, štoviše, nuddti Beču da Hrvatska plati Turskoj pedeset dva milijuna kruna za Bosnu i da sagradd tri drednota, ukoliko vrhovi Monarhije dopuste sjedinjenje Bosne s Hrvatskom.38 Frank, dakle, nudd Beču još više nego što se zahtijeva. Njegova je taktika jasna dok postoje neprijateljske pravaške grupe, koje ga mogu izigrati u Beöu. Frankova se „skromnost“ odražava i u državnopravnim prijedlozima. Austrija i Madarska ne bi se smjele bojati cjelokupne Hrvatske, umiruje Frank vladara i dualisticke krugove. „Ta u bitnosti se uobće radi samo o novom razmještaju uprave.“ Jedinstvo Monarhije bilo bi time oja- čano. Sudeći po ovoj formulaciji, Frank se ne usuduje zahtijevati treću, jugoslavensku državu. Njegova velika Hrvatska bila bi, dakle, samo nova upravna jedinica unutar snažne Monarhije sa središtem u Beöu. Ovaj je prijedlog veoma sličan velikoaustrijskoj koncepciji.39 Budući da se Frank u aneksionom razdoblju ljulja izmedu dualistič- kih i velikoaustrijskih krugova, on imade i drugo željezo u vatri. Po svjedočenju generala Aufenberga, Frank je pristajao i na modifika- ciju dualizma.40

87 Ta je „visoka osoba“ vjerojatno ministar Gesman. Memorandum očito nije sastavljen bez Erentalova znanja.

88 Hrvatsko pravo, 22. X 1910.80 Hrvatsko pravo, 10. X 1908. Usporedi velikoaustrijsku teoriju, G r o s s

n. d., 59—60, 223.40 A u f f e n b e r g —K o m ä r o v , n. d., 106. U kraljevom kabinetu nije se

sačuvao Frankov memorandum, ali su ostali njegovi tragovi, naime tabele o reorganizaciji Monarhije na temelju programa „Starčevićeve stranke“. One su nedatirane, ali se iz nekih podataka vidi da su sastavljene prije aneksije. Prema ,;užem programu Starčevićeve stranke“ (koji obuhvaća Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Medumurje, Rijeku i Istru) stanovništvo velikohrvatske države bilo bi podijeljeno ovako: Hrvati 49,2% , Srbi 27,6%, muslimani 11%. Prema „proširenom“ programu koji pored navedenih zemalja obu- hvaća slovenske zemlje (Stajersku: kotareve Celje, Ljutomer, Maribor, Ptuj, Brežice, Slovengradec; gradove: Celje, Maribor, Ptuj; koruški kotar Veli- kovec, Kranjsku, Trst i okolinu, Goricu i Gradišku) u Velikoj Hrvatskoj stanovništvo bi poj narodnosti bilo rasporedeno ovako: 38,5% Hrvata, 21,6% Srba, 17,6% Slovenaca, 8,6% muslimana. (Ovaj program prikazuje i Hanau u svom drugom izdanju Trias-karte, na kojoj su geografski nazivi slovenskih zemalja njemački, Hrvatske madarski, [npr. Zägräb, Szleme, Veröcze, Nagy i Kiss Kapela!]. Dalmacija i Istra se kite talijanskim imenima. Jedina Bosna uživa privilegij narodnih imena! — H. H a n a u , Neue Triaskarte der Habsburger M onarchie, Wien b. g.) Prema užem programu, Austrija bi imala 25,211.874, Ugarska 16,718.185, a Velika Hrvatska 5,132,831 stanovnika. Prema širem programu, A u-


Starčevićanci i Hrvatska stranka prava osuduju Frankov memorandium, jer ne govori sa stajališta interesa Hrvatske, nego se obazire samo na interese jedinstvene Monarhije. Oni odbacuju Frankov savjet da se težište Monarhije prenese u Hrvatsku! To bi značilo germani- zirati Hrvatsku. Memorandum je posve u Frankovu stilu, piše Hrvatska, prema kojem su svi političari u Hrvatskoj veleizdajnici, sa izuzetkom samog Franka. Hrvatska sloboda se pita što tek Frank radi iza kulisa kada iznosi takav spis pred javnost.41

Sve su to, dakako, teoretska razmatranja. Beč obećava rješavanje hrvatskog pitanja u velikohrvatskom duhu tek poslije aneksije. Frank, prema tome, mora podupirati aneksiju Bosne cjelokupnoj Monarhiji, a ne Hrvatskoj. Jedna od glavnih lozinki frankovačke propagande protiv starčevićanaca je tvrdnja dia su oni zločinački izveli raskol stranke upravo uoči aneksije i da će stoga oni (pored veleizdaj- ničke Koalicije) snositi odgovornost ukoliko ne dode do sjedinjenja Bosne i Hrvatske. Tako Frank uporedo sa svojim izjavama o ostva- renju pravaškog programa aneksijom sprema odstupnicu za cas same aneksije, kada se mora pokazati da njegova obećanja nisu istinita. Poučend iskustvom pregovora s vrhovima Monarhije 1907, starčevi- ćanci tvrde da Beč nikada nije ni pomišljao na sjedinjenje hrvatskih zefmalja s Bosnom. Erental i Vekerle žele aneksiju Monarhiji, a ne Hrvatskoj. Starčevićanci protestiraju protiv „glupih i opasnih“ Fran- kovih priča o „Becu“ i o njegovim vezama s Franjom Josipom, Fra- njom Ferdinandom, Luegerom, Ministarstvom vanjskih poslova, generalima i raznim grofovima. I Hrvatska izjavljuje da Beč ne želi pripojiti Bosou Hrvatskoj.42

Za Hrvatsko-srpsku koaliciju problem Bosne bio je težak već od njena osnutka.43 Svi hrvatski članovi žele priključenje Bosne Hrvatskoj, dok se Srbi protive njenu uklapanju u Habsburšku monarhiju.strija bi imala 23,783.165, Ugarska 16,718.185, a Velika Hrvatska 6,561.540 stanovnika. Brojčani odnos treće đržave prema Austriji i Ugarskoj jedan je od razloga što Erental i drugi smatraju treću jugoslavensku državu nesposobnom za život. Pored trijalističkih, Frank dostavlja kabinetai i subdualističke tabele, koje pokazuju brojčane odnose stanovništva u slučaju priključenja Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slavonije i Rijeke Austriji, odnosno u slučaju pri- ključenja Bosne i Hercegovine zemljama ugarske krune. U vezi s ugarskom varijantom subdualizma tabela dakako äuti o priključenju austrijskih jugoslavenskih zemalja jugoslavenskom kompleksu unutar Ugarske (Vid. str. 254). Najzad, postoje još dvije tabele, koje su značajne zbog straha madarske i austrijske vlade od Slavena. One, naime, pokazuju postotak Slavena (sjevemih1 južnih) u subdualističkim varijantama. Po priključenju jugoslavenskog kompleksa Austriji Nijemci bi spali od 35,6% na 31,3% ukupnog stanovništva. Po priključenju Bosne i Hercegovine ugarskom dijelu Monarhije Slaveni bi iznosili 34% stanovništva. H H SA K A Geheimakten Kroatische Angelegenheiten, sv. 26.

41 Hrvatska, 11. X 1908. Hrvatska sloboda, 12. X 1908.4S Hrvatska sloboda, 6. i 16. V , 19. V I 1908. Hrvatska 14. VI, 3. VII,

12. VIII 1908.48 G r o s s , n. d., 154, 119-120, 200, 204-5 .


Bosna, dakle, predstavlja onu opasnu hrid na kojoj se Koalicija može Iako razbiti, naročito na bumom moru aneksionog razdoblja. Predstavnici Koalicije najradije su šutjeli o Bosni, ali potaknuti osudom svojih protivnika, a kasnije i pripremom aneksije u Hrvatskoj, oni se moraju izjasniti. Iz novinskih se članaka vidli da Koalicija zahtijeva uvodenje ustava u Bosni i Hercegovini i izjavijuje da ni Hrvati ni Srbi neće biti pozvani da odlučuju o Botsni, jer ona ovisi o signatar- nim silarna Berlinskog ugovora. Koalicija manje-više uvijeno pri- hvaća dvije mogućnosti: aneksiju Bosne Monarhiji, pod uvjetom njena priključenja Hrvatskoj ili aneksiju Srbiji, ukoliko to velike sile zaključe.44 U okvir ovih nedorecenih shvaćanja mogu se za nuždu stisnuti različita stajališta pojedinih stranaka Koalicije prema aneksiji. Osnovno je da Koalicija u pitanju aneksije zauzima stav pasivnog čekanja. Teško je pretpostaviti da članovi Koalicije zaista vjeruju da će signatame eile odlučiti o sudbini Bosne, tj. dia će im austro-ugarska diplomadja dopustiti dia one eventualno prekinu austro-ugarsku upravu nad Bosnom, nakon trideset godina u toku kojih je Bosna bila područje eksploatadje njemačkog i madarskog kapitala i naknada za gubitak Lombardije i Venecije. Osim toga, ve- leizdajnička hajka protiv Koalicije, koju su njeni predstavnid još u proljeće 1908. povezivali s pripremama za aneksiju, morala im je ujedno i svojim karakterom pokazati da upravo služi opravdanju aneksije mimo Berlinskog ugovora. Vjerojatno oni znaju i to da je nemo- guća aneksija Bosne i Hercegovine, kako Srbiji tako i Hrvatskoj. Borba za ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije za vrijeme vladavine Koalicije morala je ukazati na nepremostive poteškoće svake reorganizacije Monarhije. Jedna od osnovnih karakteriistika Koalicije dolazi do izražaja i u pitanju Bosne. Kao predstavnica viših slojeva bur- žoazije, ona se ne upušta u akcije koje bi mogle izazvati revolucio- narno rješavanje nacionalnog pitanja, nego čeka povoljnu meduna- rodnu situaciju, a u meduvremenu daje više-manje maglovite izjave i nastoji da dode na vlast.

U predaneksiono doba se, s izuzetkom frankovaca i dijela klerikalaca, ndtko aktivno ne zalaže za aneksiju. Do prave uzbune dod će tek krajem kolovoza, a narodto u rujnu. Na čelu novinske kampanje za aneksiju stoji kršćansko-isocijalni Reichspost. Urednik lista F. Funder putuje u Sarajevo neposredno nakon izbijanja mladoturske revolucije. On izvještava Erentala o svojim razgovorima s predstavnicima svih političkih i nadonalnih grupa. Funderova akcija nije rezultat naloga Franje Ferdinanda, koji se boji posljedica aneksije po unutamju ravnotežu Monarhije, a i rata s Rusijom. Ipak, on ne sprečava Funderovu djelatnost.45 Kao i Erental, i Reichspost zastupa pretvaranje Bosne i Hercegovine u „Reichsland“ . Trijalističko rje-

4* Obzor, 2. IX 1908.48 F u n d e r , n. d., 439—440. Erental vodi pripreme za aneksiju iza leda

Franje Ferdinanda. Ö U A 43.


šenje povodom same aneksije ne spominje se. U tom pogledu Reichspost djeluje u skladu s prijestolonasljednikovim intencijama. Šestog VIII Franjo Ferdinand piše Erentalu da se protivi aneksiji. Ukoliko do nje ipak mora doći, Bosna i Hercegovina moraju postati „Reichsland“ . Prijestolonasljednik strepi pri pomisli da bi Madari mogli zahtijevati Bosnu za sebe. On pred'laže generala Varešanina kao ličnost koja bi mogla provesti aneksiju mimo parlamenata. Ni jednom riječi ne spominje trijalizam.46

Javnost u Hrvatskoj alarmira Nikol a Mandić, hrvatski političar iz Bosne. On se nalazi na čelu deputacije koja je došla pokloniti se kralju povodom njegova rodendana. U svom govoru pred vladiarom on zahtijeva aneksiju.47 Svima je jasno da to Mandić nije uradio bez odobrenja najviših faktora. Godinu dana prije toga zabranjeno je sla- nje peticije Franji Josipu, u kojoj se zahtijevala aneksija.48 Početkom rujna Reichspost počinje objavljivati Funderove intervjue u Bosnd. Ponovno Mandiićeva izjava izaziva uzbudenje u Hrvatskoj. Ne smije se gubiti vrijeme, upozorava on. Mora se što prije provesti aneksija. Da li zasada još ne treba razmatrati pitanje đržavnopravne pripadh nosti Bosne unutar Monarhije, npr. njeno priključenje Hrvatskoj, pita Funder. Mandić odgovara da bi rasprave o tome izazvale trzavice izmedu obiju dijelova Monarhije. Poslije aneksije neka se sazove Sa- bor, koji bi bio nalik na sabore (Landtage) austrijskih pokrajina. Prema tome, Mandić kao i Frank, prihvaća bezuvjetnu aneksiju, koju mu sugeriraju vrhovi Monarhije. Razlika je samo u tome što to Man- dić otvoreno kaže, dok Frank to prikriva, pa čak osuduje Mandića.49 Sarajevski nadbiskup Stadler, Mandiićev protivnik, izjavljuje Funderu da se aneksija ne smije izvesti polovično. On ne želi da Bosna i Hercegovina postanu „Reichsland“, nego da ise priključe Hrvatskoj. To Funder dakako ne želi. Austrija ne bi pristala na to da Bosna pri- padne Ugarskoj, a i Madari se boje jačanja hrvatskog elementa, pri- mjećuje on. Iz Stadlerova odgovora se vidi da on zapravo ne pomišlja na trijalističko rješenje, nego na subdualizam, tj. na jugoelavenski kompleks unutar ugarskog dijela. Zato je njegova izjava pomirljiva

46 C h l u m e c k y , n . d.> 98.47 Reishspost, 21. VIII 1908.48 G r o s s , n. d., 120.4® Reichspost, 6. IX 1908. Povodom napada zbog njegova zalaganja za

bezuvjetnu aneksiju Mandić izjavljuje da je priključenje Bosne Hrvatskoj krajnji cilj. U sadašnjem času došlo bi do teškog sukoba izmedu Austrije i M adarske, zato se zadovoljava priključenjem Bosne Monarhiji. Mandić se nada da će se naći modus vivendi sa Srbima i muslimanima i ističe da u redovima K oalicije imade hrvatskih patriota. (Neue Freie Presse, M ., 2. X 1908.). Cini se da se Mandić povezuje u času aneksije s prijestolonasljednikovim adutantom Brošom, od kojeg će u buduće primati direktive za svoju političku djelatnost. HH SA Nachlass Franz Ferdinand, Korespondencija Mandić—Broš 26. X 1908. — 23. V 1909. K a Nachlass Conrad, izvještaj generala Lipšćaka, Sarajevo, 14. IX 1908. C h l u m e c k y , n. d., 323. Franjo Ferdinand Brožu, 20. X 1908.


prema Mađarima.50 Nije jasno što potiče Štadllera na izjavu nepri- hvatljivu za Beč.

Stajalište kršćanskih socijala o diržavnopravnoj pripadnosti Bosne i Hercegovine najbolje izražava sam Reichspost u članku kojim komentira aneksiju. „Reichisland“ Bosna i Hercegovina znači jača- nje ideje „Reicha“ i njegova jedinstva nasuprot mađarskim težnjama. „Sunce Velike Austrije svijetli dakle nad bosanskim planinama...“ , kliče list oduševljeno.51 Ova izjava ne vodi nimalo računa o preten- zijarna hrvatske buržoazije na Bosnu. U privatnom razgovoru s hrvatskim političarima kršćanski socijali dakako neumomo obećavaju trijalizam. Jedan takav tipičan slucaj zabilježio je istarski političar Vje- koslav Spinčić. Tjedan dana prije aneksije razgovara on sa kršćansko- socijalnim ministrom Gesmanom, koji mu nagovještava da predstoje „veliki dogadaji“ . Njegov je ideal oduvijek trijalizam, izjavljuje ministar, jer je to jedrini način da ise konsolidira Monarhija. Bosnu i Her- cegovinu, Hrvatsku i Slavoniju i Dalmaciju „bi Vam prepustili“ , kaže on blagonaklono. A Istru? pita Spinčić zaprepašteno. Gesman odgovara da je to nemoguće. Još u travnju Gesman je rekao Spinčiću da nema ništa protiv trijalizma, ali je pitao da li bi Dalmacija i Istra mogle pregorjeti materijalnu potporu koju će im austrijska vlada tobože dati.52 On sam smatra da Istra i Dalmacija, kao siromašne zemlje, ne bi bile u povoljnom položaju kada bi se združile s ostalim hrvatskim zemljama. Iz oba ova razgovora Spinčić može Iako zaklju- čiti da Gesman ne želi izdvojiti ni Dalmacij-u ni Istru iz austrijskog dtijela Monarhije. Kako da mu onda vjeruje da želi „prepustiti“ Bosnu Hrvatskoj? Uoči aneksije Spinčić se tuži Gesmanu na grozno stanje u Hrvatskoj. „Tu kao da je rekao: da ga treba uzdržati još radi predstojećih dogođaja.“ [podivukao Spinčić] sa zgražanjem bilježi Spinčić. Zajednička djelatnost velikoaustrijskih krugova i Kuena na rušenju madarske vlade odražava se i u Gesmanovoj izjavi o moguć- nosti dia Kuen postane madarski ministar predsjednik, koji bi tada uveo „posve druge odnošaje“ u Hrvatskoj [podvukao Spinčić]. Ministar, dakle, obećava poboljšanje političkih prilika u Hrvatskoj Kuem> vim režimom! Značajno je da je to jediino obećanje kršćanskih isocijala koje će ise doista ostvariti! Spinčid uvjerava Gesmana da je srpska pix>paganda samo izlika za Rauhov despotski režim. Zanimljivo je da se ministar poziva na tobožnju englesku i talijansku materijalnu po- moć velikosrpskoj agitaciji, što pokazuje da su mu poznati Forga- čevi dokumeniti, koji to spominju. Poslije ovog razgovora Spinčić u svojim bilješkama daje odluška svom očaju. Cini -se, uostalom, da je razočaranje hrvatskih političara nakon svakog kontakta s okolinom

80 Reichspost, 10. IX 1908. Vid. str. 214—5.81 Reichspost, 7. X 1908.

82 Gesman misli na Bekov program ekonomskog podizanja Dalmacije. — G r o s s , n. d., 168.


Franje Ferdinanda redovita pojava.53 Pravu pozadinu kršćansko- socijalnih obećanja izrazio je sam Spinčić u razgovoru sa Siton-Vot- sonom izjavom „kako bi nas njeki krugovi htjeli porabiti proti Ma- gjarom, a da nam ništa nedadu.“54

Cij ela hrvatska štampa u Hrvatskoj osuđuje Mandićevu izjavu0 bezuvjetnoj aneksiji. I Koalicija prisiljena je progovoriti. Na to je ne tjera toliko Mandićev intervju koliko starčevićanska Hrvatska sloboda, a vjerojatno i želja vrhova Monarhije da njen hrvatski dio aktivno sudjeluje u aneksionoj kampanji. Hrvatska sloboda napada Hrvatsku stranku prava zbog njene šutnje o Bosni. Ističući da Srbi- samostalci iz obzira prema Srbima u Bosni ne žele priključenje Bosne Hrvatskoj, Mile Starćević poziva Koaliciju da se aktivira u bosanskom pitanju. Hrvatska sloboda napada njen hrvatski dio da stoji pod utjecajem Srba i da svojom šutnjom o Bosni učvršćuje dinastiju u uvjerenju o svojoj nepouzdanosti. Mile Starcević naivno vjeruje da bi Hrvati mogli biti jezičac na vagi povodom aneksije. Hrvatska sloboda želi trijalističko rješenje s uikljucenjem slovenskih zemalja.55 Očito je, prema tome, da se starčevićanci vraćaju na prijedäog klerikalaca da Srbi istupe iz Koalicije i da se pokrene „Narodno vi- jeće“ svih hrvatskih stranaka, koje bi u praksi bilo pravaški blok. U istom duhu piše i klerikalno Hrvatstvo, koje žestoko napada sve- ćenstvo u Hrvatskoj stranci prava zbog neaktivnosti u bosanakom pitanju i njegove suradnje sa Srbima u Koaliciji. Uoči aneksije Hrvatstvo istupa oštro i protiv Ante Pavelića, koji čini se nije dostupan klerikalnom utjecaju kao Starčević.56 U polemici sa starčevićancima1 klerikalcima pravaška Hrvatska priznaje da je šutjela o Bosni na- ročito kada je bosanska hrvatska štampa pozdravila jednog Košuta!57 List osuduje „Franko-furtimasku“ akciju za bezuvjetnu aneksiju i izjavijuje da pristaje samo na priključenje Bosne Hrvatskoj, a ni- kako Austriji ili Ugarskoj, pa niti na njeno pretvaranje u „Reichsland“ . Ustaje protiv onih koji smatraju dia Bosni treba prije svega dati ustav, a onda će sam narod odlučiti o njenoj pripadnosti. Drugim riječima, Hrvdtska se ne slaže ni sa srpskim stajalištem. Kao i ostali ddjelovi Koalicije, i Hrvatska izjavijuje da aneksija ne ovisi o Hrva- tima. U toku rujna list žestoko polemizira s Hrvatstvom, napadajući klerikalce zbog suradnje s Rauhom i frankovcima, ali nikada ne istupa oštro protiv starčevićanaca.58 Pitamo se zbog čega svećenici u Hrvatskoj stranci prava ne pomažu aktivno aneksionu kampanju bečkih

89 H A Z Ostavština Peršić, sv. 26 b.

54 AN RH Arhiv Spinčić 2/12 bilješke 6. i 8. IV 1908. 2/13 bilješke 28. IX 1908.

65 Hrvatska sloboda, 5. i 16 IX 1908.B# Hrvatstvo, 21. IX 1908.57 Vid. str. 214-5 .58 Hrvatska, 0. 9, 30. IX 1908. Hrvatstvo, 28. IX 1908.


kršćanskih-socijala? S. Zagorac svakako već tada održava uske veze s najagilnijim borcem za aneksiju, urednikom Reichsposta Funde- rom.50 Pored obzira na liberalni dio Hrvatske stranke prava, koji ne želi zastupati interese vrhova Monarhije u Hrvatskoj, razlog valja tražiti u Zagorčevoj taktici, koja će postati jasna nakon njegova istupa iz Koalicije. Zagorac se vjerojatno ne želi uključiti u kampanju kršćanskih socijala za „Reichsland“ . U času same aneksije, kojom se Bosna i Hercegovina neće priključiti Hrvatskoj, Zagorac ne bi htio stajati pored Franka, koji se zalaže za bezuvjetnu aneksiju. On se ne želi identificirati s aneksijom, koja mora izazvati negodovanje hrvatske buržoazije. Na taj način na njemu neće biti ljage i on će još na dan same aneksije započeti akciju da se tobože privremeno rje- šenje „Reichslanda“ pretvori u trajno priključenjem Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Na temelju ove taktike Zagorac možda računa da će hrvatska buržoazija slijeddti njegovui politiku pravaškog bloka, a ne J. Franka, koji ih je varao obećanjima o priključenju Bosne i Hercegovine Hrvatskoj.60

I Supilo osuduje bezuvjetnu aneksiju. On odgovara na poziv starčevićanaca da Koalicija ude u aneksionu kampanju, da mala Hrvatska ne može rješavati bosansko pitanje! To će uraditi velike sile. Hrvatskoj je prvi zadatak da se spasi od „atentata“,. tj. od Rauha, a bosansko pitanje nije za nju najaktuelnije. Za Supila je apsurdan zahtjev da Koalicija raspravlja o Bosni, a izvire iz težnje da se u Koaliciju baci kamen smutnje.61 Prema tome, Supilo ne želi javno zau- zeti stajalište prema budućem državnopravnom uredenju Bosne i Hercegovine nakon što je propala njegova akcija „obratne“ Riječke rezolucije.

I Hrvatska pučka napredna stranka, članica Koalicije, izlazi uoči aneksije iz svoje rezerve. Njen organ Pokret izjavljujef da su afera banjalučke Otadžbine, Nastićeva „otkrica“ i sam Rauhov režim posljeddca priprema aneksije. A sada viši krugovi žele još i da Hrvatska sankcionira aneiksiju. Naprednjaci su uvijek zahtijevali da narod u Bosni odlučuje sam, ali sada se vidi da njegovu sudbinu odireduju vanjski faktori. Koalicija nije nikada zahtijevala da se Bosna pri- ključi Srbiji ili Tunskoj, piše Pokret, i ističe da sve stranke u Koaliciji zadiržavaju u pitanju Bosne slobodne ruke. Zajedničko im je samo načelo da narod u Bosni treba da sam odlucuje o svojoj sudbini. Dok

69 Nakon sukoba Zagorac—Supilo Reichspost piše da je Supilova zvijezda ugasla i da je sada Zagorac moralni voda Koalicije! Reichspost, 25. VIII 1908. Vid. str. 222—3, nap. 29.

60 Ni dalmatinski pravaäi ne sudjeluju u aneksionoj kampanji onako kako bi to vrhovi Monarhije htjeli. Prodanova Hrvatska kruna, 4. VIII 1908. citirä riječi Ante Starčevića, kojima poziva Hrvate da ne nasjedaju austrijskim obe- ćanjima u vezi s Bosnom! Clanak je dakako zaplijenjen. Državni arhiv u Zadru, Dalmatinsko namjesništvo, predsjedništvo 4717/1908.

91 Riečki novi list, 11. i 16. IX 1908.

H R V A T S K A U O C I A N E K S IJE B O SN E I H E R C E G O V IN E - £ 5 7

se tako vlađa u Hrvatskoj ni Hrvati ni Srbi ne mogu smatrati Mo- narhiju atrakcionom tačkom. Sjedinjenju Bosne s Hrvatskom mora prethoditi uredenje državnopravnog položaja same Hrvatske, tj. njeno sjedinjenje s Dalmacijom. U sadanjem času Hrvati nemaju razloga da zahtijevaju ni bezuvjetnu aneksiju ni sjedinjenje Bosne s Hrvatskom.62

Veleizdajnička srpska štampa dakako šuti. Iz maglovitih formulacija i između redaka može se zaključiti da oni podupiru akciju srpskih i muslimanskih političara u Bosni, koji zahtijevaju uvodenje ustava bez rješavanja državnopravnog pitanja.63

U predaneksionim danima nižu se dogodaji, koji potresaju i Hrvatsku. U Ljubljani dolazi do krvavih sukoba Slovenaca i Nijemaca u kojima Erentalova štampa vidi rezultat velikosrpske propagande i panslavizma!64 I u Ceškoj vrije. Madarska Nezavisna stranka pro- življava tešku krizu, koja je posljedica njenog vlastitog popuštanja Beču i udaraca njenih protivnika. Njena potpora protusrpskoj kampanji služi joj da skrene pažnju javnosti sa svojih neprilika i da osigura potporu dvora. Ministar unutrašnjih poslova Andraši zahtijeva da se hrvatskom banu dadu neograničene ovlasti i da se više ne gubi vrijeme pokušajima rješavanja hrvatske krize pomoću Sabora. U pro- tivnosti s obavezama madarske vlade da će provesti opće pravo glasa Andraši potajno sprema reakcionami izbomi zakon, koji bi se teme- ljio na posrednom pravu glasa i onemogućio politički utjecaj nema- đarskih nacija i širih slojeva madarskog naroda. Ove tajne planove otkrivaju madarski socijalisti i izazivaju uzbudene proteste u ugarskom i austrijskom dijelu Monarhije.65 Erentalova želja da u času aneksije vladaju u Monarhiji sredene prilike, nije se prema torrie ispunila.

Poslije aneksije

Sam akt aneksije nije iznenadio javnost u Habsburškoj monarhiji. Najveći dio predstavnika vladajućih klasa svih nacija, sa izuzetkom Srba, odobrava aneksiju kolonije, obdarene tolikim prirodnim bogatstvima. Ali čija će Bosna i Hercegovina zapravo biti? S unutarnje političke strane sama aneksija doživljava sudbinu svih važnijih

02 Pokret, 2. X 1908.88 H. K a p i d ž i ć, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini

(1908—1910), Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine X , 1959., 122 i d . N. S t o j a n o v i ć , Bosanska kriza 1908—1914, Sarajevo 1958, 29. O knjizi N. Stojanovića vid. G. R e d ž i ć, Aneksiona kriza Bosne i Hercegovine u jednom jubilarnom osvjetljenju, Pregled X I (1959), knj. 1, br. 6. B o g i ć e v i ć , n. d., 341, 343.

84 Neue Freie Presse, M ., 19. IX 1908. Veleizdajnički proces, 12.08 Obzor, 20., 29. IX 1908.

17 Istörija X X veka, III knjlga


odluka vrhova Monarhije. Zbog množine suprotnih interesa ona na kraju ne može zadovoljiti nikoga! U svom ručnom pismu od 5. X. vladar objavljuje da zbog potreba ustavnog u reden ja u Bosni i Hercegovini proširuje svoja suverena prava na ob je pokrajine uz iisto- vremeno povlačenje austro-ugarske vojske iz Sandžaka. I pored sukoba Vekerle-Bek zbog pripadnosti Bosne i zaključka da se aneksijom ne prejudicira budući državnopravni položaj Bosne i Hercegovine, madarski ministar predsjednik ipak postiže formulaciju, prema kojoj se Franjo Josip u svom proglasu stanovništvu poziva na prava krune sv. Stjepana na Bosnu i Hercegovinu. U ogorčenoj polemici izmedu austrijske i mađarske štampe Madari čak negiraju Austriji svako pravo da uopće raspravlja o Bosni.1 Politička atmosfera odzvanja vikom o „madarskim historičkim pravima“ i o „austrijskim žrtvama u novcu i krvi“ za Bosnu. Jugoslavensko pitanje ostaje u pozadini. Stoga M. Grlović, novinar službenih Narodnih novina, zapisuje u svoj dnevnik: „Bosnu ćemo dobiti kao i Rieku za kralja Franje Jo- sipa X X !“2

Istakli smo da se hrvatski političari, s izuzetkom frankovaca, nisu angažirali u pripremi aneksije. Oni su znali da će Bosna i Hercegovina postati „Reichsland“, ali su s obzirom na obećanja iz Beča vjerovali da će u samom aktu aneksije biti nagovještena njena veza s Hrvatskom ili barem spomenut hrvatski narod. Potpuna šut- nja kraljevih proglasa u tom pogledu izaziva teško razočaranje. Pa ipak, žestoka madarska propaganda koja svojata Bosnu isključivo za madarske vladajuće klase, nužno gura hrvatske političare u naručaj Beča. Konzervativnim hrvatskim političarima sada ne preostaje drugo nego da se drže bečkih obećanja i zahtijevaju trijalizam i da se hvataju za slamku nade da Beč mora rješavati akutno jugoslavensko pitanje, i da će ipak radije dati Bosnu Hrvatskoj nego Madarskoj i, najzad, da aneksija Bosne Austriji ne odgovara Nijemcima, koji ne žele po- rast broja Slavena.8 Držanje hrvatskih političara u poistaneksionom razdoblju može se donekle svesti na ovaj zajednički nazivnik: osuda načina aneksije zbog mimoilaženja Hrvata, odobravanje same aneksije i zahtjev za trijalističkim preuredenjem Austro-Ugarske.

Nekoliko dana uoči aneksije Frankovo Hrvatsko pravo izjavijuje da će se aneksija izvršiti na način koji nije u interesu hrvatskog naroda, a krivnju za to snosi Koalicija. Medutim, aneksija ipak daje mo- gućnost za ostvarenje pravaškog programa.4 U vrijeme proglašenja

1 Pester Lloyd, M., 11. X 1908. Šišić pobija pravo ugarske krune na Bosnu, F. Š i š i ć , Herceg-Bosna prigodom aneksije, Zagreb 1908.

2 SK Z Grlovićev dnevnik, 7, 11. X 1908.

8 F a b r i c i i u s , Die Annexion Bosniens und der Herzegowina, Bozen 1908. Ističući prava Madarske na Bosnu i Vekerle se služi tim argumentom. Obzor, popodnevno izd., 17. X 1908.

4 Hrvatsko pravo, 2. X 1908.


aneksije Frank je u Beču i Pešti. Vjerojatno nije bio upućen u tačan datum aneksije, pa je propustio da dade direktive redakciji Hrvatskog prava. Tako se moglo desiti da frankovački organ objavi gornji članak i da na sam dan proglasen ja aneksije dijeli konsternaciju cijele hrvatske štampe zbog načina aneksije. Ovakova aneksija izaziva bojazan za budućnost hi'vatskih zemalja, žali se list, ali poziva hrvatski narod da ne gubi nadu.5 Drugi dan u Hrvatskom pravu izlazi članak samog Franka, u kojem on pokušava ispraviti grešku redakcije i odgovoriti na tvrdnje protivničke štampe da su njegova obećanja o sjedinjenju Hrvatske i Bosne bila lažna. On proglašava i ovakovu aneksiju svojim ličnim uspjehom. Odbija tvrdtnje koalicione štampe da je položaj Bosne i Hercegovine definitivno riješen aneksijom, i to na štetu Hrvata. Frank, naprotiv, ističe da se radi samo o prvom koraku u pravcu ostvarenja pravaškog programa. Kraljeva ručna pisma nisiu uperena protiv hrvatskih interesa, tvrdi Frank. Postojala je, naime, mogućnost da se Bosna povodom aneksije podijeli izmedu Austrije i Madarske. To nije uradeno upravo iz obzira prema Hrvatskoj! Prema Franku, to je znak da su realne garancije koje su mu date. Svojim memorandumom iz prve polovine kolovoza Frank je utjecao na izvršenje aneksije! Drugim rijecima, Frank izjavljuje da Bosna njegovom vlastitom zashigom nije podijeljena izmedu Austrije i Madarske! Bosna će se, dakle, sjediniti s Hrvatskom ako se svi Hrvati pokore njegovu vodstvu.0 Već smo istakli da vrhovima Monarhije povodom aneksije ne preostaje ništa drugo do „Reichsland“, ukoliko ne žele izazvati katastrofalnu unutamju krizu. Frankova tvrdnjao njegovoj ulozi u tome pogledu dakako je apsurdna. Prirodno je da vrhovima Monarhije ne pada na pamet da demantiraju Franka, kao što su to uradili tri mjeseca ranije (Ta možda su i sami potakli njegovo hvalisanje da se mogu lakše njime poslužiti.). Dogodaji u Srbiji nakon aneksije i držanje velikih sila ne isključuje mogućnost rata. U toj situaciji i oni vrhovi Monarhije koji ne vole Franka gledaju u njemu najpogodnijeg izvršioca svojih naloga. Po direktivi generala Konrada i Aufenberga, koji žele rat protiv Srbije, Frank osniva „hrvatske legi je“ (prvu fašističku organizaciju u našim zemljama) za borbu protiv „srpskih i cmogorskih bandi“ . Medutim, Vekerle, a svakako i Erental, onemogucuju vojničku organizaciju legija sa strane Ministarstva rata. Vekerle se očito boji vojne diktature, koja bi se koristila legijama i protiv madarske vlade.7 Tako je propao osnovni

8 Hrvatsko pravo, 7. X 1908.8 Hrvatsko pravo, 8, 10. X 1908. I na skupštini svoje stranke 5. X I Frank se

hvali svojim udjelom u aneksiji. Da bi pogodio Frankovu ,.barnumsku re- klamoi“, Zagorac izjavljuje da je i memorandum Hrvatske stranke prava stigao do najviših mjesta. Obzor, 6. X I 1908. Vid. str. 162.

7 Hrvatsko pravo, 5. X I 1908. C h l u m e c k y , n. d. Aufenberg Brošu, 2. I 1911. Sa skupštine Frankove stranke kralju je poslana zahvalnica za aneksiju i molba da se Bosna ujedini s Hrvatskom. Erental moli kralja da izrazi

17*


cilj generalä u Hrvatskoj da stvore vojnu diktaturu, koja bi se osla- njala na vojničke formacije, a mogla bi ih upotrebiti prema potrebi u ratu protiv Srbije, u izazivanju građanskog rata u Hrvatskoj i u eventualnom obračunu s madarskim vladajućim klasama. I ovom prilikom dualistički su krugovi bili jači. Tako legi je posta ju samo sred- stvo za premlaćivanje Frankovih protivnika: članova Koalicije, socijalista, starčevićanaca i radićevaca.

Stajalište starčevićanaca poslije aneksije u punoj je suprotnosti s Frankovim izjavama. Hrvatska sloboda se doduše raduje što su pro- pali „svesrpski sni“ o Bosni. Ali kakvu će korist imati Hrvati od' toga što će se po Bosni još više širiti „Svabi“ i Madari, pita list. Zajedno sa Srbima i muslimanima bosanski Hrvati biti će roblje carsko-kra- ljevske vlade. Starčevićanci se nadaju slozi svih nacionalnih grupa u Bosni u borbi za sjedinjenje s Hrvatskom i Dalmacijom. Prekore- vajući Koaliciju što je nespremna diočekala aneksiju, starčevićanci i sada zahtijevaju da se ona angažira u borbi za trijalizam.8 Povodom aneksije klerikalno Hrvatstvo završava svoj zaokret prema frankovcima. List potpuno prihvaća Frankovu argumentaciju o aneksiji i ustaje protiv njegovih neprijatelja, koji se rugaju rezultatima njegovih „garancija“, ističući, kao i uvijek, potrebu pravaškog bloka, ovaj put očito pod Frankovim vodstvom.9

Istakli smo da se Hrvatska stranka prava uoči aneksije dlrži rezervirano prema aneksionoj kampanji, iako je njen svećenički dio povezan s bečkim kršćanskim socijalima. U samom času aneksije Za- gorac otvoreno inaugurira politiku, koju ovi krugovi zahtijevaju, naime akciju za ostvarenje pravaškog bloka. Na sam dan proglašenja aneksije S. Zagorac izjavljuje jednom bečkom listu da su interesi ddnastije, Monarhije i Hrvatske identični. Austrija može vršiti utjecaj na Baikanu samo putem Hrvatske i hrvatske Bosne. Isto tako Mo- narhija ne može postati pomorska sila bez Dalmacije. Zato on zahtijeva priključenje Bosne Hrvatskoj i protivi se da ona budie „kolonija“ Austrije i Ugarske. On vjeruje da će muslimani i Srbi raditi za sjedinjenje Bosne i hrvatskih zemalja. Stoga on progon Srba naziva be- zumljem.10 U svom prvom članku nakon aneksije Hrvatska progla- šava kraljevo ručno pismo o aneksiji najvećim udarcem hrvatskom državnom pravu u poslijednjih šezdeset godina. Uza sve omalovaža- vanje Hrvatske list pozdravlja aneksiju i zahvaljuje kralju, koji nije diopustio da Bosna postane plijen „Svaba“ i Madara! Slicnost izmedu ove i Frankove argumentacije i suviše je očita. U času velikih sukoba

Franku svoju „previsnju“ zahvalnost za njegovo patriotsko držanje. Na V e - kerleovu intervenciju sistiran je telegram s kraljevim odgovorom. H H SA K A Direktionsakten 25./1908. Geheimakten, Ki'oatische Angelegenheiten, sv. 26.

8 Hrvatska sloboda, 7—9. X 1908.9 Hrvatstvo, 9. X . Hrvatsko pravo, 10. X 1908.

10 Hrvatska, 7. X 1908.


s Peštom zbog Bosne, Beču su potrebne hrvatske izjave koje pozdrav- ljaju „Reichsland“. Nastavak citiranog članka temeljito se razlikuje od Frankovih izjava i pokazuje da nije tako Iako upotrebiti dio Hrvatske stranke prava u bečkom interesu. Kao i ostali organi Koalicije, i Hrvatska konstatira da je aneksija odstranila smutnje sa Srbima, koji su za razliku od Hrvata zastupali ideju o pravu samoodredenja naroda u Bosni i Hercegovini. List se nada da će Hrvati i Srbi ubu- duće raditi zajedno u bosanskom pitanju.11 U nagovaranju Hrvatske stranke prava da napusti Koaliciju naročito je agilna Rauhova štampa. Služeći se nedavnim sukobom izmedu Zagorca i Supila, „reptilske“ novine pozivaju sve „hrvatske muževe bez razlike vjere“ da napuste Supila. Hrvatska, doduše, odgovara da su svi u Hrvatskoj lojalni osim Markovog trga (tj. bana), ali uskoro zatim već polemizira protiv Supila, koji se drži rezervirano prema aneksiji i ne želi zahvaliti dvoru što je „Reichslandom“ tobože stavio u izgled rješenje bosanskog pitanja u hrvatskom smislu.12

Svi protivnici Koalicije napeto očekuju rezultate konferencije njenog izvrsnog odbora, koja se održava deset dana nakon aneksije. Umjesto očekivanog razlaza, predstavnici Koalicije donose rezoluciju u kojoj se zaključuje da će delegati ugarskih delegacija i Parlamenta govoriti o Bosni i da će članovi Koalicije zajedno s dalmatinskim poslanicima saslusati mišljenje predßtavnika naroda Bosne i Hercegovine u pogledu vodenja jedinstvene narodne politike. Ova maglovita, kompromisna izjava daje novog povoda veleizdajničkoj kampanji protiv Koalicije. Hrvatska stranka prava prihvaća ovu rezoluciju, ali svojom posebnom izjavom precizira svoje stajalište. Ona zahtijeva da se Bosna i Hercegovina na temelju pravaškog programa iz 1894. pri- ključe Hrvatskoj.13 Izjavu potpisuje i klerikalni i liberalni dio stranke. Hrvatska stranka prava krenula je, dakle, korak dalje u pravcu na- puštanja Koalicije. Protivnička je štampa puna tvrdnji o teškoj krizi i predistojećem raskolu Koalicije. Medutim, liberalni dio Hrvatske stranke prava ne želi istupiti iz Koalicije. Nesuglasice unutar stranke prodiru u javnost povodom sastanka njena središnjeg odbora. U svom govoru Zagorac zastupa ideju trijalizma, uključujući u novu jugoslavensku državu i slovenske zemlje i poziva na ostvarenje „Narodnog vijeća“, tj. pravaškog bloka u svim hrvatskim zemljama. Osječki predstavnik A. Pinterović odbija klevete protiv Koalicije i izjavijuje da je dužnost nekompromitirane Hrvatske stranke prava da izvede zemlju iz kritičkog stanja. Pinterovićeva izjava odražava činjenicu da je Hrvatska stranka prava, pored svojih protivnika frankovaca, jedina politička snaga u Hrvatskoj, koja može u postaneksionoj situaciji po-

11 Hrvatska, 8, 10. X 1908.

12 Hrvatska, 9, 18. X . Riečki novi list, 7 -1 0 . X 1908. S u p i l o , n. d.. 213; J. H o r v a t , Supilo, Zagreb 1938, 228. i d.

19 Hrvatska, 20, 22. X . Hrvatska sloboda, 20. X 1908.


krenuti neku političku akciju. Na samoj konferenciji predstavnici liberalne grupe odbijaju prijedloge koji vode do istupa Hrvatske stranke prava iz Koalicije. Konferencija zaključuje povezivanje poli- tičkih snaga u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Istri, Rijeci i u Medu- murju, uključujući muslimane i Srbe.14 „Koaliciju pritiskuju sa svih strana za da prsne“, piše Supilo Cingriji, „a najviše se presije čini na Srbe i na popovsko krilo hrvatske stranke prava (a to je jedna polo- vica njihova kluba). Sad je došla bosanska stvar sa svim mogućim šaputanjima iz Beča, da ćemo ,sve‘ dobiti, ma u toliko niko ne dava ništa, ali pitaju ucjene. Prva je ucjena bila moja glava. Ja sam našim reko, neka me slobodno žrtvuju, ako se može izaći častno, tim ne bi izgubio ništa, dapače bi dobio. Onda su htjeli da se imaju žrtvovati Srbi i naprednjaci, po černu smo vidjeli koliko je ura. Ipak se popovi u koaliciji nešto muvaju, te bi moglo doći i do eksodusa pod kojom izlikom. Mora da na njih vrlo djeluju razni Stadleri, koji su u novom zelotizmu postali idrofobi“ .15 Završnu etapu tog razvoja predtstavljaju sastanci Hrvatske stranke prava krajem prosinca i početkom siječnja, na kojima konačno prevladava liberalni dio i zaključuje da stranka i dal je ostaje u Koaliciji. Zagorac i njegova svećenićka grupa istupaju iz Koalicije upravo u času kada se objavljuje optužnica veleizdajnič- kog procesa. Nešto kasnije oni će se pridružiti starčevićancima.16 Iako su iz Beča oslabili Koaliciju istupanjem Zagorčeve grupe i pridoni- jeli pasivnosti Koalicije sve do kraja Rauhova režima, nije im uspjelo razbiti Koaliciju povodom veleizdajničkog procesa.

Istakli smo u osnovnim crtama zajedničku liniju bečkih kršćan- skih socijala i Erentala uoči aneksije, tj. njihovu težnju da se hrvatski političari angažiraju za aneksiju Bosne i Hercegovine Monarhiji kao „Reichslanda“ uz obećanje da će se poslije aneksije rješavati hrvatsko pitanje. Interesi vrhova Monarhije diktiraju stavljanje na dnevni red rasprave o trijalizmu. Kao i godlinu dana ranije trijalizam odlicno služi kao strašilo protiv mađarskih vladajućih klasa, koje nastupaju sa svojim aspiracijama na Bosnu.17 Osim toga) u toku aneksione krize može doći do rata sa Srbijom i Crnom Gorom, i vrhovi Monarhije nastoje da obećanjem Velike Hrvatske u ovoj ili onoj formi spriječe mogu će akcije jugoslavenskih elemenata, koje bi u tom času bile opasne po Habsburšku monarhiju. Obzor komentira galamu oko trijalizma poslije aneksije izjavom da su Bosna i Hercegovina mamac „za po- budivanje ispraznih nada sredstvom zavaravanja, zaludivanja sa strane naših neprijatelja, koji su im faktiöki gospodari, te ni ne pomišljaju

14 Hrvatska, 6. X I 1908.15 Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Cingrija, Supilo Cingriji, Rijeka,

17. X II 1908. Supilo vjeruje da je Erental izveo aneksiju po nalogu Franje Ferdinanda, vjerojatno zbog toga što Lueger podupire aneksiju „dušom i tielom sa svim popovsko-jezuvitskim aparatom“.

10 Hrvatska, 29, 30. X II 1908. Obzor, 13. I 1909.17 G r o s s , n. d., 219. i d.


na to da nam ih ikada dadiu“ . Bosna i Hercegovina su kolonija Austrijei Madarske „...a sad se ide za tim dia se u područje te kolonijalne politike povuče i Hrvatska“ .18 Neposredno poslije aneksije Luegerov se organ izjašnjava za trijalističku Veliku Hrvatsku. Priključenjem Bosne Austriji Nijemci bi bili u manjini, a ni Madari se ne bi smjeli protiviti kada ne mogu „probaviti“ ni Hrvatsku.10

Na putu od obećanja pa do pokretanja ozbiljne akcije za ostvarenje trijalizma leže nepremostive zapreke. Pri tom ne treba baciti te- žište na ono što su velikoaustrijski krugovi zaista htjeli, nego na ono što su mogli uraditi. Neki su predstavnici Velike Austrije, ponajprije Konrad, očito iskreno željeli trijalizam, drugi su se izjašnjavali protiv, treći su zamišljali razne forme povezivanja jugoslavenskih zemalja koje ne bi krnjile bečki centralizam. Pored otpora Madara, te Cehai dirugih potlačenih nacija, golemih upravnih i ekonomskih poteškoća pri kompliciranju i onako zapletene dualističke mašinerije, straha od katastrofe Habsburške monarhije, do koje bi moglo doći povodom reorgamzacione krize — treba istaknuti teškoće koje izviru iz same Kršćansko-socijalne stranke. Kršćanski su socijali, pored vojnih krugova, glavni oslon ddnastije, najpouzdaniji borci za jedinstvo Monarhije i njenu ulogu kao velike sile. Shvaćajući jugoslavensko pitanje kao životno pitanje Monarhije oni su zaista mogli pokrenuti njegovo rješavanje. Medutim, Kršćansko-socijalna stranka je i najjača nje- mačka stranka. Njemački kapital ne bi nikada ispustio iz svojih ruku slavenske zemlje i Istru kao most prodora ka Jadranu. S Dalmacijom je isti slučaj. Njemačkom se kapitalu, doduše, ne isplate veće investi- cije u Dalmaciji, ali njegovi predstavnici nagovještavaju svoju od- lučnost da je zadrže bučno reklamiranim obećanjima austrijskog ministra predsjednika Beka o materijalnoj pomoći za ekonomsko podi- zanje Dalmacije. I najzad, nije li njemačkom kapitalu lakše da se mjeri s madarskim u Bosni „Reichslandu“ nego u upravnoj jedinici pod) kontrolom nepouzdanih Jugoslavena? Kada bi se, dakle, kršćan- ski socijali odlučno založili za trijalizam, njihova bi stranka nužno oslabila u korist žestokih protivnika trijalizma i Jugoslavena, nje- mačkih diualističkih krugova i Svenijemaca. Ista dilema muči i Franju Ferdinanda. Moždla on u određenim političkim situacijama i pomišlja na trijalističku jugoslavensku upravnu jedinicu pod kontrolom beč- kog centra, ali i on dobro shvaća težak položaj njemačkih vladajućih klasa, ukoliko ih jugoslavenska formacija odreže od Jadrana. Ne treba zaboraviti da je prijestolonasljednik usko povezan s „Austrijskim Lloydom“ i energično podupire njegova nastojanja da proširi pomor-

18 Obzor, 1. I 1909. Supilo kaže da su trijalistička obećanja „jedna luda stvar“, jer Cesi neće dopustiti „da budu đefinitivno utopljeni u njemačkoj Austriji“. Državni arhiv u Dubrovniku, Arhiv Čingrija, Supilo Čingriji, Rijeka, 17. X II 1908.

16 Hrvatska, 13. X 1908.

2 6 4 “ M IR JA N A g r o s s

sku trgovinu s Orijentom.20 Sigurno je svakako da ga njegova osnovna politička koncepcija najzad primorava dia odbaci trijalizam. Težište politike Franje Ferdinanda je savez s Njemačkom, koja ne dopušta jačanje Slavena u Habsburškoj monarhiji. Stoga je i prijestolonasljednik uvjeren u kulturnu misiju austrijskih Nijemaca, kao nositelja dr- žavne i dinastičke ideje, tj. u potrebu njihove prevlasti u Velikoj Austriji.21 Razumije se, dakle, da su izjave kršćanskih socijala uvijek maglovite i oprezne, da se pojavljuju periodički (u odredenim poli- tičkim situadjama opasnim po Monarhiju) i da nikada ne prelaze u fazu konkretne djelatnosti.

Pitanje je, dakle, na što se svode u praksi trijalistička obećanja? Ona su iskljudvo pokretač politike pravaškog bloka, koji bi bio oslon budućem vladaru Franji Ferdinandu, čini se prije svega u borbi s madarskim vladajudm klasama. Prikazali smo kako okolina prijestolonasljednika nastoji stvoriti pravaški blok još od same pojave veliko- austrijske politike, tj. od 1905. Nakon aneksije taj problem ulazi u novu fazu. Izgledi za ostvarenje pravaškog bloka sada su daleko bolji, zbog težnje pravaških i drugih hrvatskih političkih grupa u Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i Bosni da zajedno rade za sjedinjenje hrvatskih zemalja s Bosnom. Dakako dia središte tog okupljanja mora biti Hrvatska. Ali ovdje nema političke snage na koju bi se Franjo Ferdinand mogao potpuno pouzdati. Klerikalci, koje on želi kao jezgro, nisu uspjeli organizirati svoju stranku. Okupljanje hrvatskih stranaka ne može, dakle, ted pod klerikalnom firmom, nego samo pod prava- škom, jer pravaštvo usprkos svojim brojnim metamorfozama i rasko- lima, te svojatanjima pravaškog imena sa strane najrazlidtijih politič- kih grupa, još uvijek predstavlja jaku privlačnu snagu za hrvatsko stanovništvo. Ali pravaške grupe ne djeluju onako kako to Franjo Ferdinand želi. Svećenici će, doduše, istupiti iz Hrvatske stranke prava, ali će se pridružiti starčevićancima, koji svojim držanjem povodom protusrpske hajke jasno pokazuju da postoje granice preko kojih se Beč ne može poslužiti njima. Isto vrijedi za dalmatinske pravaše, koji su većim dijelom starčevićanci, a ne frankovd. Cini se da je okolini Franje Ferdinanda jasno da sa samim frankovcima, koji bez bečkih štaka neprekidno gube na terenu, ne mogu djelovati u Hrvatskoj. Osim toga je i frankovačka Štadlerova grupa u Bosni oslabljena sukobom s Mandićevom grupom i franjevcima. U jugoslavenskom pod-

20 C h l u m e c k y , n. d., 45—7. Korespondencija Broš—Hlumecki pokazuje interes Franje Ferdinanda za „Austrijski Lloyd“.

81 C h l u m e c k y , n. d., 76. i d. U srpnju 1909. prijestolonasljednik piše njemačkom caru da mu je osnovni cilj slomiti Madare. „Inače postat ćemo s apodiktičkom sdgumošću slavensko carstvo, a trijalizam, koji bi bio nesreća, bio bi ostvaren.“ („Sonst werden wir mit apodiktischer Sicherheit ein slawisches Reich und der Trialismus, der ein Unglück wäre, ist fix und fertig.“) (R. K i s z 1 i n g, Erzherzog Franz Ferdinand von Oesterreich-Este, Graz-Köln 1953, 149.) U svom memorandumu 1910/11 prijestolonasljednikov ađutant Broš ustaje protiv trijalizma. Sosnosky, 78. i d. C 1 u m e c k y , n. d., 226.


ručju Austro-Ugarske postoji samo jedna stranka, koja je najjača po- litička snaga u svojoj zemlji i pouzdani oslon prijestolonasljednika. To su slovenski klerikalci, koji na čelu sa Šusterčičem postaju poslije aneksije ona snaga koja rukovodi pravaškim blokiranjem u jugoslavenskim zemljama Monarhije. Etape ovog razvoja predßtavljat će u razdoblju 1909—1913. jedan od centralnih političkih problema u hrvatskim zemljama. Nema sumnje da su slovenski klerikalci preko svojih veza u Hrvatskoj i u Carevinskom vijeću utjecali još od goddne 1905. na djelatnost zagrebačkih klerikalaca. U travnju 1908. slovenski poslanik Korošec istupa za ujedinjenje Hrvata i Slovenaca, koji su po njegovu mišljenju jedna nacija. Njemu se pridružuje i dalmatinski poslanik Bjankini i predlaže konferenciju hrvatskih i slovenačkih poslanika.22 Rezultati ove akcije vide se uoči i neposredino poslije aneksije samo u izjavama S. Zagorca i starčevićanaca, koji bi trijalistič- kom državom htjeli obuhvatiti i Slovence.

Poslije aneksije sastaju se delegacije. U austrijske delegacije iza- brani su Susterčič, Korošec i Bjankini. Spinčićeve bilješke otkrivaju kako se Susterčić prilagodava velikoaustrijskim planovima. Jugo- slavenski delegati zauzet će slijedeće stajališe, objašnjava Šusterčič Spinčiću: odobrit će aneksiju, izjavit će da su Bosna i Hercegovina dijelovi hrvatske države i zahtijevat će trijalizam, ali neće o tome jasno ni javno govoriti zbog otpora Mađara i Nijemaca. Naročito ne bi bilo oportuno isticati koje bi sve zemlje obuhvaćala hrvatska dr- žava. Ne smije se govoriti o slovenskim zemljama i Istri, ali ih treba zahtijevati iza kulisa. Treću državu misli Susterčič opravdati njenom ulogom oslona Monarhije protiv Mađara i Talijana, „pa i protiv Srba“ . Slovenske bi zemlje bile protuteža pravoslavlju, koje bi moglo biti jako u hrvatskim zemljama. Susterčič smatra da se velike sile ne smiju miješati u pitanje Bosne. Njeno je uređenje unutamja stvar Austro-Ugarske. Spinčić odgovara da se u unutarnja pitanja Monarhije miješaju i Njemačka i Italija. On ne odobrava bezuvjetno pre- puštanje Bosne i Hercegovine Monarhiji, s obzirom na postupak u Hrvatskoj i u drugim slavenskim zemljama. Šusterčič odgovara s tipičnim bečkim argumentom da se postupa tako „Od straha pred Mađari, al bit će bolje...“ i izaziva time Spinčićev komentar: „Al’ toga bit će bolje Hrvati su već siti.“23 U smislu ovih zaključaka Šu- šterčič govori u delegacijama. Zanimljivo je da predlaže balkansku fedieraciju Jugoslavena (tj. i Srbije i Crne Gore) pod vodstvom Habs- burške monarhije i čestita Erentalu na aneksiji. O Rauhovu režimui veleizdajničkom procesu ne progovara dakako ni riječi. Tek povodom provokacije češkog poslanika Klofača izjavljuje da suosjeća sa sudbinom Hrvata. U Bjankinijevim se govorima osjeća njegova veza s Hrvatskom 'strankom prava. On interpelira zbog omalovažavanja

s* Hrvatstvo, 21. IV, Hrvatska, 1. V , Obzor, 2. V 1908.33 AN RH Arhiv Spinčić 2/13, bilješke 15. X 1908.


prava kraljevine Hrvatske povodom aneksije i izjavljuje da je aneksijom svršila borba Hrvata i Srba o Bosnu. On brani Koaliciju od veleizdaje, osuđuje Nastića i aferu Forner kao i postupak s uhapšenim veleizdiajnicima. On zahtijeva sjedinjenje Hrvatske s Bosnom, ali pri je toga treba maknuti „pijanu bandu“, koju su postavili Madari.24 U ugarskim delegacijama govori u istom smislu predsjednik Hrvatske stranke prava Tuškan. Predsjedinik Srpske samostalne stranke Meda- ković izjavljuje da je aneksija provedena mimo naroda, od kojeg se sadia očekuje da se prilagodi novom stanju. Zato vlastodršci moraju računati sa željama narodia i uvesti ustavno uredenje u Bosni. On zahtijeva samoopredjeljenje za sve tri nacionalne grupe u Bosni i ističe potrebu sloge Hrvata i Srba.25 Medakovićev govor odražava službeno stajalište samostalaca, tj. primanje aneksije do znanja, šutnja o dr- žavnopravnom uredenju Bosne.

Poslije aneksije dolazi do preokreta hrvatske politike bečkih kršćanskih socijala, i to pod utjecajem samog prijestolonasljednika. Vidjjeli smo da su kršćanski socijali bili na čelu protusrpske hajke u Bosni, pomoću koje su nastojali maknuti madarskog eksponenta Burijana i utjecati na pad madarske vlade. Istakli smo da su se u ve- leizdajničkoj kampanji u Hrvatskoj držali rezervirano, izmedu ostalogi zbog toga što tu kampanju vodi ona ista madarska vlada u kojoj sjede bivši veleizdajnici — košutovci. Uoči same aneksije Nezavisna stranka proživljava tešku krizu. Stoga se Košut naročito ističe u vele- izđiajničkoj kampanji kako bi osigurao potporu dvora. Osim toga, javnost saznaje da ministar Andraši sprema prijedlog izbomog zakona, koji bi uništio nastojanja Franje Ferdinanda dia pornoću općeg prava glasa pridobije nemadarske nacije i zajedno s njima i Hrvatskom uni- šti prevlast svojih protivnika u madarskim vladajućim klasama. A i s obzirom na aneksionu krizu došao je čas za odlučnd obračun s neza- višnjacima. Veleizdajnička atmosfera nameće prijestolonasljeidniku taktiku tog napada. Cetmaest dana nakon aneksije on nareduje svom adutantu Brošu da pokrene njegovu štampu na oštri napad protiv Košuta. Novine neka pišu kako se Košutova stranka bratimila sa srpskim revolucionarima. Neka otvore svi jetu oči za činjenicu da su pravi veleizdajnici — Mađari. Oni samo glume ogorčenje protiv velikosrpske propagande kako bi obmanuli javnost i Franju Josipa, a zapravo je „ta ban da“ povezana s Beogradom.26 Na temelju ovog naloga Bros može uraditi samo jedno, a to je da stavi prijestolonasljednikovoj štampi na raspolaganje falsificirane izvještaje, koje je njegova vojna kancelarija primila od Erentala, da bi se pomoću njih sastavila novi-

24 Stenographische Sitzungs-Protokolle der Delegation des Reichsrates, 43. Session, 1. sjed., 8. X , 2. sjed. 27. X 1908.

28 Obzor, 22. X 1908.

ä‘ C h l i u m e c k y , n. d., 322.


narska kampanja protiv Košuta.27 Ne treba posebno isticati da se radi upravo o „dokumentima“ iz 1906/7, iz razdoblja „prijateljstva“ neza- višnjaka i Hrvatsko-srpske koalicije uz neslužbeni blagoslov srpske vlade. Ova kampanja mora, dakle, punom snagom pogoditi i Koaliciju. Može biti da nadvojvodi u tom času nije toliko važna Koalicija. Kao i ostali vrhovi Monarhije, on uglavnom gleda na Hrvatsku kroz očale svojih madarskih interesa. Vjerojatno je, međutim, da i prilike u Hrvatskoj poslije aneksije pridonose izmjeni političke taktike Franje Ferdinanda i intenzivno sudjelovanje njegove štampe u podupi- ranju veleizdajničkog procesa. Blagošću, kojom su se kršćanski socijali dotada služili, nije bilo moguće istjerati Hrvate iz Koalicije. Snažnim udarcem, tj. objavljivanjem podataka iz falsificiranih dokumenata, u koje Franjo Ferdinad dakako ne sumnja, kršćanski socijali ubrzavaju istup Zagorčeve grupe iz Koalicije. Reichspost, dakle, donosi pet dokumenata, koje je urednik Funder dobio u prijestolonasljednikovoj vojnoj kancelariji. On šuti odakle su podaci, ali bečka javnost pogada njihovo porijeklo.28 Glavne optužbe uperene su protiv Supila, čiji Novi list tobože dobija od srpske vlade 20.000 kruna godišnje i zato piše protiv Beča, i na S. Pribićevića uz pozivanje na „otkrića“ povodom veleizdajničkog procesa. Na protest Supila i drugih članova Koalicije Reichspost izlazi s novim „podacima“ iz tobož- njeg Spalajkovićevog izvještaja Pašiću. Jedan za drugim slijede članci s veleizdtajničkim optužbama, koje po svom tonu nadilaze štampu in- spiriranu od Erentala. Reichspost nailazi na oduševljeno odobravanje frankovačke i Rauhove štampe. Bolju potporu svom veleizdajničkom procesu oni ne mogu poželjeti! Rauhu je, doduše, neugodan napad na Košuta, ali se snalazi na taj način što zajedno s nezavišnjačkom štampom tvrdi da košutovci nisu veleizdajnici, ali članovi Koalicije jeisu! Do aneksije jedino su vojni velikoaustrijiski krugovi odlučno s taj ali uz frankovce. Sada se i dotadanji Rauhovi protivnici, kršćanski socijali, koji su bili rezervirani prema frankovcima, postavljaju na stranu Rauh-Frankovog saveza.29 Oni neće prezati od neposredne pot

27 österreich isch e Rundschau, 1. X 1908. objavljuje zapaženi članak o velikosi*pskoj propagandi, koji se isto tako služi podacima iz nadvojvodine vojne kancelarije. (TiopoBMh, n, d., 183.) Od veleizdajničkih optužba protiv Košuta Funder će uskoro preći i na raskrinkavanje njegovih malverzacija u Reichspostu i posebnoj brošuri i pridonijet će na taj način raskolu Nezavisne stranke. F u n d e r , n. d., 397.

28 F u n d e r , n. d., 442. Glavnu ulogu imadiu tobožnji Spalajkovićev izvje- štaj Pašiću iz 1907. i Pašićev nalog bibliotekaru Tomiću o misiji u Hrvatskoj uoči izbora 1908. (F. F u n d e r , Aktenstücke...). Spalajkovićevrt diokument objavljuje i F r i e d j u n g , Aktenstücke zur grosserbischen Bewegung in Österreich-Ungarn, Wien 1909.

29 Kuen se raduje aneksiji i krizi Nezavisne stranke, ali shvaća da kralj ne može srušiti madarsku vladu neposredno poslije aneksije. Zato ponovo upc- zorava Tomašića da ne dira Rauha. SK Z Ostavština Tomašić, Kuen — To.našić^, Hedervar, 25. X , 5. X I 1908.

268 - M IR JA N A GR O SS

pore veleizdajničkom procesu, kojeg su uoči aneksije sami proglasili Vekerleovom montažom, pa će braniti i poznate nezakonite postupke na tom procesu.30 Historija Fridjungova procesa počinje u ljeto 1907. pojavom tobožnjeg' Spalajkovićevog diokumenta, i u jesen 1907. prvim Vasićevim falsifikatima. Sve do aneksije oni služe Erentalu i drugim vrhovima Monarhije za stvaranje određene atmosfere, kojom će se poslužiti povodom aneksije u rediovima ministara i najviše birokra- cije i od'redenog broja „lojalnih“ političara, a u javnost prodiru samo kao prijetnje u Erentalovoj i Vekerleovoj štampi. Nakon aneksije Reichspost počinje s drugim činom drame, objavljivanjem falsificiranih dokumenata, izazivajući na taj način tužbu kompromitiranih članova Koalicije, koja će se kasnije povezati s tužbom protiv Fridjunga.

Opsjednut mržnjom protiv nezavišnjaka, Franjo Ferdinand se ne brine o Erentalovoj politici u aneksionoj krizi, vjerojatno i zbog toga što mu zamjerava pripremu aneksije iza njegovih leda. Objavljivanjem falsificiranih dokumenata temeljito je pomrsio Erentalove ra- čune. Da je, naime, Erental htio da se posluži Forgačevim materijalom, on bi to uradtio sam preko svojih agenata i štampe. Već smo istakli da se on zadovoljava sitnim „dokazima“ , koje Rauhov režim konstruira protiv veleizdajnika, a čuva Forgačeve dokumente za čas nesumnjive ratne opasnosti. Ovo Erentalovo držanje u skladu je s njegovim sta- jalištem prema jugoslavenskom pitanju poslije aneksije. Istakli smo da je on pomišljao na rješavanje jugoslavenskog pitanja prvo povodom sklapanja austro-ugarske financijske nagodbe, a zatim povodom aneksije. Suočen s velikim teškoćama u razdoblju pripreme aneksije odlučio je da jugoslavensko pitanje odgodi do öasa kada će diplomat- ska strana aneksije biti osigurana. Ali već u poöetnoj fazi aneksione krize on se osjeća iscrpen i gubi volju da uzme na sebe još i teret rje- šavanja jugoslavenskog pitanja. Od toga ga odtvraća opasnost svjetskog rata, a i teški sukob njemačkih i mađarskih vladajućih klasa za Bosnu. Erental nema ni snage da makne Rauha, iako vjerojatno vidi da njegov režim šteti interesima Monarhije. On se slaže s Konradom da se stanje u Hrvatskoj mora srediti. Rauh je korumpirana ličnost, izjavljuje on Konradu, ističući da to misli i Vekerle. Ali s Madarimai Vekerleom teško je pregovarati o hrvatskom banu, uzdiše Erental. Drugim riječima, bol je je ostaviti Rauha nego izazivati sukobe s madarskom vladom oko licnosti bana, jer öovjek koji bi mogao zadovoljiti sve vrhove Monarhije ne može postojati. Erental nije oduševljen ni Konradovim zahtjevom dia se uvede komesarijat u Hrvatskoj.31 Kada mu je nemoguće barem privremeno srediti prilike u Hrvatskoj, Iako je shvatiti njegov strah od čitavog kompleksa jugoslavenskog

80 Reichspost, 29, 31. X , 4, 6, 7, 21. X I, 12. X II, 1908. i d.31 K A Nachlass Conrad, razgovor Konrad Erental, 30. X II 1908. C o n r a d ,

n. d., 133.


pitanja. Erental se početkom 1909. dođ'uše slaže s Konradom „da je aneksija odraz volje Monarhije da sama uzme u ruke neminovnu iz- gradnju južnoslavenske države“32. Ali istovremeno on odlučno odbija Konradov zahtjev da se provede inkorporacija Srbije i Crne Gore, koja bi mogla izazvati rat s Rusijom i „isvjetski požar“ i izjavljuje: „Cilj moje politike je osigurati aneksiju sa svih strana, a dalje neka se brine moj nasljednik!“33 Na to mu Konrad predbacuje da je još prije kratkog vremena (uoči same aneksije) želio agresivnu politiku prema Srbiji. Ministar odgovara da on to nije tako mislio i da ga je Konrad krivo razumio!34 Ove su riječi dovoljno jasne. Umjesto da aneksija bude početak Erentalova rješavanja jugoslavenskog pitanja, ona postaje kraj njegove jugoslavenske politike.35 On će i dalje smatrati da se „nebugarski“ dio Srbije mora „jednoga dana“ priključiti Monarhiji, i da treba uništiti privlaönu snagu Srbije odigovarajućom jugoslavenskom politikom u Sarajevu i Zagrebu.36 Medutim, on lično diže ruke od jugoslavenskog programa i prepušta to svom nasljed- niku!37 Ali državnik koji bi imao snage da priđe rješavanju jugoslavenskog pitanja unutar Monarhije, za kojim toliko vapi Siton-Vatson, ne može se pojaviti!33 Monarhiji više nema spasa. To će se nakon aneksije odraziti i u neuspjehu politike vrhova Monarhije u Hrvatskoj.

Mirjana GROSS

82 „Einigkeit der Anschauungen, dass die Annexion den Willen der M onarchie zum Ausdruck gebracht hat die unvermeidliche südslavische Staatenbildung selbst in die Hand zu nehmen und dass diejenigen kurzsichtige Menschen sind die das nicht einsehen; und wie sonderbar diejenigen sind, gleich bei den ersten Schwierigkeiten, und solche Dinge gehen ja nie glatt, nervös und irritiert zu werden.“

38 „Das Ziel meiner Politik ist die Annexion allseitig zu sichern, das weitere möge mein Nachfolger tun!“

81 K A Nachlass Conrad, Bilješke ađutanta Langera o razgovortu Konrad — Erental, 17. I i 18. II 1909. U istom smislu Erental piše njemačkom kancelaru Bilovu. Grosse Politik, 26 /II 9386.

85 M u s u l i n , n. d., 175, 206.80 C o n r a d , n. d., 247. Erentalova promemorija, 15. VI 1909.87 Erental će se sukobljavati s vojnim krugovima zbog njihova zalaganja

za trijalizam. Ovim de razlogom argumentirati svoj otpor protiv postavljanja generala Aufenberga za ministra rata. H H SA K A Direktionsakten 18/1911.

88 S e t o n — W a t s o n , n. d., 340. i d.

KROATIEN AM VORABEND DER ANNEXION BOSNIENS UND DER HERZEGOWINA

Z u s a m m e n f a s s u n g

A m Ende des Jahres 1907. wurde die Annexion Bosniens und der Herzegowina auf die Tagesordnung der österreichisch-ungarischen Aussen und Innenpolitik gesetzt. Dabei legten die Spitzen der Monarchie besonderen Wert auf Kroatien, als den wichtigsten südslawischen politischen Faktor innerhalb der Habsburgischen Monarchie. U m in ihrem Interesse ein günstiges Terrain in Kroatien zu schaffen war es vor allem nötig die Kroatisch-serbische Koalition,Vertreterin der südslawischen Idee, ziu sprengen und eine kroatische politische Gruppierung anzuregen, welche geeignet wäre gegen die Serben und unter bestimmten Bedingungen auch gegen Ungarn ausgespielt zu werden. Die Wiener Christlich-Sozialen (und Erzherzog Franz Ferdinand wollten sich der Kroatischen Rechtspartei, eines Mitgliedes der Kroatisch-serbischen Koalition, bedienen. Diese Partei vertrat einflussreiche Teile der katholischen Geistlichkeit und höhere Schichten des kroatischen Bürgertums. Die Kroatische Rechtspartei hätte die Koalition zu verlassen und um*ihre Priester solten sich die übrigen kroatischen Parteien und Gruppen in Kroatien und Slawonien, Dalmatien, Istrien, Bosnien und der Herzegowina sammeln. Dadurch würde ein Rechtsparteiblock entstehen, der als Stützpunkt des zukünftigen Herrschers Franz Ferdinand in den südslawischen Ländern dienen könnte. Der Chef des Generalstabs Conrad und Aussenminister Aehrenthal wollten sich der Gegnerin der Kroatischen Rechtspartei, der Frank’schen Partei (Starčević’s kroatische Rechtspartei), Vertreterin eines Teiles des kroatischen Kleinbürgertums, bedienen. Während der Regierung der Ki'oatisch-serbischen Koalition (1906.—7.) und nach ihrem Sturze wurde die Frank’sche Partei durch das Vordringen der südslawischen Idee geschwächt. Unter den Umständen einer verfassungsmässigen Regierung hatte sie keine Aussichten die Koalition zu übertrumpfen. Daher deckten sich die Interessen Frank’s mit den Interessen der Militärkreise eine Militärdiktatur in Kroatien einzuführen und die Frank’sche Partei an die Macht zu bringen. A m Vorabend der Annexion war eine verfassungsmässige Regierung in Kroatien unmöglich. Allerdings, auch eine Militärdiktatur war nicht durchführbar, da die dualistischen Kreise den grossösterreichischen überlegen waren. Aus diesem Grunde verbündete sich Frank notwendigerweise mit dem dualistischen absolutistischen Regime des Banus Rauch. Bereits im Herbst 1907. verhandelte Frank mit dem Generalstab und dem Aussenministerium über die Unterstützung seitens seiner Partei der Annexion Bosniens und der

Mirjana Gross


Herzegowina an die Monarchie (und nicht an Kroatien!). Unmittelbar nach der Sitzung des Ministerrats vom 1. X II 1907. (welcher die Annexion grundsätzlich genehmigte) lud der ungarische Ministerpräsident Wekerle, im Aufträge Franz Josephs, Frank zu sich ein. Einen Monat später wurde Paul Rauch zum kroatischen Banus ernannt. Er stand an der Spitze eines dualistischen absolutistischen Regimes, auf welches der Einfluss Wiens grösser war als jener von Budapest und welches sich auf Franks Partei stützte. Es war Rauchs Aufgabe, im Zusammenhang mit der Rechtfertigung der Annexion, die kroatischen und serbischen „Hochverräter“ zu verfolgen und die Kroatisch-serbische Koalition zu vernichten. Rauch wurde in Zagreb mit grossen Demonstrationen em pfangen, die ihm Gelegenheit boten, als Verteidiger der Monarchie und des Kroa- tentums gegen die „grossserbische Revolution“ hervorzutreten und jeden W iderstand gegen sein Regime für antidynastisch zu erklären. Die Wiener Christlich- Sozialen wollten Rauch und seinen Kampf gegen die Koalition nicht unterstützen, obwohl sie sich an der antiserbischen Agitation in Bosnien sehr aktiv beteiligten. Franz Ferdinand bemühte sich nähmlich die Regierung der ungarischen Unabhängigkeitspartei zu stürzen, u. a. auch durch Hinweis auf ihre frühere hochverräterische Verbindung mit Serbien. Es entsprach durchaus nicht den Absichten der Christlich-Sozialen dass die ungarische Regierung die Verfolgung der Serbischen unabhängigen Partei (eines Mitgliedes der Koalition) befürwortete, während sie gleichzeitig mit der Serbischen radikalen Partei, (einer Gegnerin der Koalition) und den serbischen Organisationen in Bosnien freundschaftliche Beziehungen unterhielt.

In den Wahlen von Ende Februar 1908. trug die Kroatisch-serbische Koalition einen überwältigenden Sieg davon, während die Kandidaten Rauchs kein einziges Mandat gewannen. (Trotz der Unzufriedenheit mit Rauch fanden die entscheidenden Faktoren der Monarchie keine andere geeignete Persönlichkeit für die Banuswürde welche die Verhältnisse in Kroatien vor der Annexion und später während der Annexionskrise in ihrem Interesse lenken könnte.) Auch die Frank’sche Partei erlitt einen Misserfolg bei den Wahlen, da die Beziehungen Frank’s zu Wekerle und Rauch ruchbar geworden waren. Das kroatische Parlament wurde vertagt und Rauchs Regierung trat nun aiuch formell als Diktatur auf.

Der kroatische Politiker Supilo, welcher bisher für die Richtung der Kroatisch-serbischen Koalition massgebend war, wollte sich nun einer neuen Taktik bedienen. Die Resolution von Rijeka und die Politik des „neuen Kurses“ war im Jahr 1905. bestrebt den Streit zwischen Wien und Budapest auszunützen, um einen Versuch zu machen, die kroatische Autonomie zu erweitern, sich gegen Wien auf Budapest stützend. Nun wollte sich Supilo des neuen Kampfes zwischen Wien und Budapest für die Vorherrshaft in Bosnien und der Herzegowina in Zusammenhang mit der Annexion, bedienen, um durch Anlehnung an Wien gegen Budapest den Sturz der absolutistischen Regierung in Kroatien herbeizuführen und eventuell auch die Verbindung der kroatischen Länder mit Bosnien und der Herzegowina vermittels der Annexion zu erreichen. Die Gespräche Supilos mit den Vertretern der Christlich-Sozialen blieben erfolglos, da diese eine bedingungslose Unterstützung der Annexion forderten und offensichtlich auch keine Mitarbeit mit dem Helden der gefälschten Dokumente (welche der österreichisch-ungarische Gesandte Forgäch aus Beograd lieferte) wünschten. Aehrenthal benützte schon reichlich diese Dokumente um die entscheidenden Kreise der Monarchie zur Unterstützung seiner Politik zu veranlassen.

Ende März befahl Aehrenthal dem Banus Rauch Materialien über serbische „Hochverräter“ für einen späteren Gebrauch zu sammeln. Er verlangte aber dass die ganze Angelegenheit vorläufig vor der Oeffentlichkeit verheimlicht


werde. Mit Hilfe von Forgächs Dokumenten überredete Aehrenthal die ungarische Regierung, die polizeiliche Aufsicht über kompromitierte Persönlichkeiten anzuordnen, sie aber vorderhand nicht verhaften zu lassen. Er empfahl Unterdrückung der Koalition und Beziehungen zur Frank’schen Partei, die durch ein vorsichtiges Versprechen der Vereinigung Kroatiens mit Bosnien und der Herzegowina nach der Annexion als Werkzeug in Kroatien zu gewinnen wäre. Aus der Tätigkeit des ungarischen Ministerpräsidenten Wekerle lässt sich schliessen, dass er die Einflüsterungen Aehrenthals zur Vorbereitung des Hochverräterprozesses in einem für die Annexion günstigen Augenblick bereitwillig annahm, da sich diese Tendenzen mit der Notwendigkeit der ungarischen Regierung, Kroatien vollkommen zu unterwerfen, deckten. Ausserdem war W e kerle ein entschiedener Verfechter der Annexion. Die Aktion Aehrenthal- Wekerle wurde teüweise schon im April aus der systematischen antiserbischen Kampagne der Regierungspresse der gesammten Monarchie, sichtbar. Aehrenthals gleichzeitiger Aufenthalt in Budapest liess die Oeffentlichkeit glauben, dass er hinter dieser Kampagne stünde. Der Minister bemühte sich die Presse zu verhindern in diesem Sinne zu schreiben. Aehrenthals Einflussnahme auf die kroatischen Verhältnisse in Zusammenhang m it der Vorbereitung des Materials für den Hochverräterprozess zeigt, dass er in diesem Augenblick keine Verschärfung der Beziehungen zu Serbien bzw. Russland wünschte, dass er sich aber nach der Affaire mit der Sandžak-Bahn für diese Möglichkeit vorbereitete. Die grossösterreichischen Kreise bekämpften Aehrenthals Absicht die Stellung der ungarischen Regierung, welche sie stürzen wollten, in Kroatien zu befestigen.

Gleichzeitig kam es zu einer Spaltung in der Frank’schen Partei. Mile Starčević, der N effe Ante Starčević’s, und seine Anhänger waren m it Frank’s Tätigkeit für die Interessen W iens und Budapests schon seit dem Jahr 1905. unzufrieden. Sie wünschten die Rückkehr zu den Grundsätzen A . Starčević’s, von welchen sich die Frank-Partei in der Praxis losgesagt hatte. Die Starče- vićaner wollten gemeinsam mit der Koalition Rauchs Diktatur bekämpfen und verurteilten die Dienste welche Frank Rauch und der ungarischen Regierung bei den Verfolgungen der Koalition geleistet hatte. Obwohl die Mehrheit der Partei bei Frank verblieb, schwächte diese Spaltung in bedeutendem. Ausmass den Einfluss der Spitzen der Monarchie in Kroatien vor der Annexion und während der Annexionskrise.

Durch den aus W ien und Budapest ausgeübten Druck verschüchtert, trachteten Vertreter der Koalition sich m it der ungarischen Regierung (welche Rauch als einem Wiener Werkzeug in Kroatien nicht geneigt war) hinter Rauchs Rücken abzufinden. Dies war besonders das Begehren einiger Mitglieder der Serbischen unabhängigen Partei, die am meisten gefährdet war. Als „Hochver- x-äter“ bezeichnet, waren sie selbstverständlich ungeeignet zu Verhandlungen, die von S. Zagorac, Vertreter der Kroatischen Rechtspartei geführt wurden, obwohl er bereits zu den Wiener Christlich-Sozialen Beziehungen hatte. Die Verhandlungen scheiterten und veranlassten Supilo, im Einklang mit seiner Auffassung der „umgekehrten“ Resolution von Rijeka und seiner Tendenz die Volksbewegung von 1903. zu erneuern, den Bruch mit Budapest vorzuschlagen. Dabei stiess er aber auf Widerstand sämtlicher Teile der Koalition.

Nach der Jungtürkischen Revolution erschien die Broschüre des Provokateurs Nastić, die zur Verhaftung von 53 serbischen „Hochverrätern“ den Anlass gab, zur Zeit als das Datum der Annexion bereits festgesetzt war. Diese „Hochverräter“ waren nicht die Abgeordneten der Serbischen unabhängigen Partei, die durch Forgächs und andere Konfidenten-Berichte kompromittiert waren. Aehrenthal wollte offensichtlich nicht Forgächs Dokumente am Vorabend der Annexion gebrauchen um die Verhältnisse nicht vorzeitig


äusserst zu verschäfern und um die Annexion ohne Krieg durchführen zu können. Ein Schreckschuss gegen Serbien genügte ihm vorläufig. Die von Rauchs Organen vorgenommene Untersuchung auf Befehl Aehrenthals war erfolglos geblieben. Der Aussenminister und der ungarische Ministerpräsident begnügten sich daher mit der Verhaftung von Dorfpriestem, Lehrern und Händlern, Mitgliedern der Serbischen unabhängigen Partei, wegen tatsächlicher oder erdichteter antiösterreichischer und antikroatischer Äusserungen, Sym pathien für Serbien, Gebrauchs der zyrillischen Schrift usw. auf Grund der Anzeigen seitens der Frank’schen Partei. Allerdings die Verhaftung der Brüder des Abgeordneten S. Pribićević wies auf die Möglichkeit einer gerichtlichen Verfolgung der Führer der Serbischen unabhängigen Partei hin.

Die antiserbische Propaganda gelegentlich der Verhaftung der „Hochverräter“ wurde nur von einem Teil des kroatischen Kleinbürgertums in der Frank’schen Partei unterstützt, das seine Konkurrenz — die serbischen Kleinhändler und Handwerker — loswerden wollte, sowie von einer Gruppe Klerikaler ausser den Parteien. Folglich blieben die Versuche Aehrenthals, Wekerles und Conrads, mit Franks Hilfe die kroatische Bevölkerung gegen ihre serbischen Mitbürger aufzuhetzen, ohne Erfolg. Die ehemaligen Mitglieder der Frank- Partei, die Anhänger M. Starčević’s, verurteilten Franks antiserbische Pro» paganda und teilten die Ansicht der übrigen kroatischen politischen Gruppen, dass die Spitzen der Monarchie einen Bürgerkrieg in Kroatien provozieren

wollten und das die Hochverräteraffaire montiert war um dem österreichischungarischen Aussenministerium ein Mittel zur Rechtfertigung der bevorstehenden Annexion in die Hand zu geben.

Bereits seit den ersten Tagen von Rauchs Regierung stand Frank im ständigen Kontakt m it den Vertrauensmännern des Generalstabs und des Aussenministeriums. Er empfahl den Anschluss Kroatiens an Bosnien und nicht umgekehrt. A u f diese Weise würde man die eventuelle Vereinigung südslawischer Länder innerhalb des ungarischen Teiles der Monarchie verhindern. Für seine bedingungslose Unterstützung in der Annexions- und antiserbischen Kampagne versprach Aehrenthal Frank die Macht und Ernennung seiner Anhänger zu den wichtigsten höheren Ämtern. Aehrenthal sowie die christlich sozialen Verfechter der Annexion forderten von den kroatischen Politikern eine bedingungslose Unterstützung der Annexion Bosniens und der Herzegowina, als eines gemeinsamen Besitzes der gesammten Monarchie, m it nebelhaften Versprechungen der Lösung der kroatischen Frage nach der Annexion. In dem Augenblick wo die Broschüre Nastić’s erschien gestattete man Frank zu erklären, dass er „Garantien“ für die Vereinigung kroatischer Länder m it Bosnien seitens der Spitzen der Monarchie besässe. Bedingung wäre allerdings dass die kroatischen Politiker sich seiner Führung unterwerfen. Angesichts des Hasses aller übrigen kroatischen Gruppen und eines grossen Teiles der Geistlichkeit gegen Frank (auch die Mehrheit der dalmatinischen Rechtspartei war Franks Gegnerin, der bosnische Erzbischof Stadler unterstützte ihn dagegen) war so ein Anliegen unannehmbar.

Die übrigen kroatischen Politiker beteiligten sich nicht an den Vorbereitungen zur Annexion. Sie wussten genau das Bosnien und die Herzegowina nur als Reichsland annektiert werden könnten, während die kroatische Bourgeoisie eine Annexion an das mit Dalmatien vereinte Kroatien und Slawonien wünschte. Allerdings, die Wiener Versprechungen beinflussten doch die Hoffnung der kroatischen Politiker dass man im formellen A kt der Annexion die Beziehungen dieser beiden Länder zu Kroatien oder wenigstens das kroatische Volk erwähnen würde. Das Schweigen der königlichen Aufrufe in dieser Hinsicht verursachte eine bittere Enttäuschung. Jedoch die heftige Propaganda der ungarischen Presse gegen W ien und die Südslawen, welche Bosnien und

18 Istorija X X veka, HI knjiga


die Herzegowina ausschliesslich als ungarische Kolonie bezeichnete, drängte die kroatischen Politiker auf die Seite Wiens. Ein Teil der kroatischen Politiker verlangte eine trialistische Neuordnung der Monarchie und hoffte, dass Wien für die brennende südslawische Frage eine Lösung zu suchen genötigt sein werde.

Auf Befehl des Generalstabs gründete Frank die „kroatischen Legionen“, welche der Militärdiktatur in Kroatien zu dienen hätten, hn Krieg gegen Serbien kämpfen müssten, den Bürgerkrieg in Kroatien entfachen sollten und eventuell auch zur Abrechnung mit den herrschenden Klassen in Ungarn gebraucht werden könnten. Die einflussreicheren dualistischen Kreise vereitelten die Gründung dieser militärischen Verbände.

Unter dem Einfluss des Erzherzog Franz Ferdinand erfolgte in der kroatischen Politik der Christlich-Sozialen eine Umwälzung. Noch während der im August erfolgten Verhaftungen der „Hochverräter“ nahmen sie nicht an der Kampagne gegen die Kroatisch-serbische Koalition teil. Jedoch nach der Annexion stellte die christlich-soziale Presse im Aufträge des Kronprinzen die ungarische Unabhängige Partei als eine hochverräterische Mitarbeiterin der Kroatisch-serbischen Koalition und Belgrads dar und zwar auf Grund der gefälschten Dokumente die Franz Ferdinand von Aehrenthal erhalten hatte. (Natürlich entsprach dies durchaus nicht der Aehrenthalschen Politik unmittelbar nach der Annexion) Diese Kampagne stellte auch die Christlich-Sozialen auf die Seite der Verfechter der anti-serbischen Hetze und des Hochverräterprozesses in Kroatien.

Nach der Annexion durchlebte die Kroatisch-serbische Koalition eine schwere Krise. Allerdings die Versuche der Christlich-Sozialen die Koalition zu sprengen veranlasste nur S. Zagorac mit einer Gruppe von Geistlichen die Koalition zu verlassen und sich den Anhängern M. Starčević’s, den Gegnern Franks anzuschlissen.

Die grossösterreichischen Kreise weigerten sich vor und nach der Annexion die Frage des Trialismus ernstlich aufzurollen. In der Praxis, sollten die trialistischen Versprechungen nur die Gründung eines Rechtsparteiblocks, der Agentur des Kronprinzen in den südslawischen Ländern hervorruffen. Die Leitung dieses Unternehmens übernahmen die slowenischen Klerikalen, die einzige Gruppe in den südslawischen Ländern, die das volle Vertrauen des Erzherzogs gemessen konnte.

Aehrental, der am Anfang seiner Aussenminister-Karriere die Absicht gehabt hatte sich aktiv an der Lösung der südslawischen Frage im Rahmen der Monarchie zu beteiligen, gab allmählich seine ursprünglichen Tendenzen auf. Der schwere Konflikt zwischen den deutschen und den ungarischen herrschenden Klassen um die Vorherrschaft in Bosnien und der Herzegowina liess keinen ernstlichen Schritt zur Vorbereitung einer Ordnung der kroatischer. Verhältnisse, geschweige denn zu einer Lösung der südslawischen Frage in der Habsburgischen Monarchie zu. Daher liess auch Aehrenthal von der südslawischen Frage ab.

S A D E 2 A J

Vrhovi Monarhije i Hrvatska krajem godine 1907. (153); Pripreme za

Rauhov režim (161); Dolazak bana Rauha (169); Izbori 1908. u Hrvatskoj (174);

Pripreme za veleizdajnički proces (192); Raskol Frankove stranke (209); Kriza

Hrvatsko-srpske koalicije uoči aneksije (217); Hapšenje veleizdajnika (223);

Hrvatski političari i aneksija (241); Poslije aneksije (257).

Z u s a m m e n f a s s u n g (270).

Documents

Hrvatska uoči aneksije Bosne i Hercegovine