UVOD - KNJIŽEVNOST

KNJIŽEVNOST je umjetnost riječi. Jezik je građa kojom se oblikuje književno djelo.

Literatura (lat. littera – slovo) je naziv za skup djela koja se odnose na neku temu ili na neko znanstveno područje.

Beletristika (franc. belles lettres) znači lijepa književnost, odnosi se uglavnom na romane i novele.

PODJELA KNJIŽEVNOSTI: - prema podrijetlu: usmena i pisana- prema jeziku: hrvatska, francuska, engleska, američka…- prema vremenu nastanka: klasična, moderna

Svako djelo je tekst – ono što je na nekom jeziku napisano.

Književno-umjetničko djelo jezična je tvorevina. Za razliku od neumjetničkog teksta, odlikuje se obilježjima: slikovitost, izražajnost, emotivnost, zvukovna i asocijativna vrijednost riječi. Ono što tekstu daje osobitost umjetnički je kontekst (lat. contextum – skupa tkano, prepleteno) – misaona cjelina unutar koje napisano dobiva pravi smisao.

Analizom književno-umjetnički tekst raščlanjujemo na sastavne dijelove.

Interpretacijom tumačimo književno djelo utvrđujući smisao djela u cjelini i ulogu njegovih pojedinih dijelova s obzirom na cjelinu djela.

Funkcije književnosti: spoznajna, izražajna, funkcija vrednovanja, zabavljačka, estetska.

KNJIŽEVNI RODOVI: LIRIKA, EPIKA, DRAMA, DISKURZIVNI KNJIŽEVNI OBLICI.

Lirika je pjesništvo (u stihovima ili prozi) koje je subjektivno, iznosi osjećaje i zasniva se na ritmu.Epika je opći naziv za pripovjednu književnost, može biti u stihovima i prozi, a po značajkama je objektivna jer iznosi događaje i situacije.Drama je književno-scensko djelo, pisana je u obliku dijaloga i namijenjena izvođenju na pozornici.Diskurzivni književni oblici (lat. discursus: govor, razmišljanje, rasprava) ili književno-znanstvene vrste povezuju znanstveni izraz s umjetničkim elementima i teže poučavanju.

ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI je znanost koja proučava književnost, a dijeli se na:

1. POVIJEST KNJIŽEVNOSTI – proučava književna djela u povijesnom slijedu, a obuhvaća:a) povijest pojedine književnosti – nacionalnu književnost (npr. povijest hrvatske

književnosti),b) komparativnu (poredbenu) književnost – istražuje veze i odnose između dvije ili više nacionalnih književnosti,c) opću povijest književnosti – koja pak obuhvaća:

2. TEORIJU KNJIŽEVNOSTI – proučava opće zakonitosti književno-umjetničkog oblikovanja, npr. književne rodove i njihove osobitosti (klasifikacija), stilska sredstva (stilistika), stih (versifikacija) i dr.3. KNJIŽEVNU KRITIKU – bavi se vrednovanjem književnog djela (analiza i interpretacija).4. KNJIŽEVNU METODOLOGIJU – bavi se metodama proučavanja književnosti.

Znanosti SRODNE ZNANOSTI o književnosti jesu: LINGVISTIKA, ESTETIKA i SEMANTIKA..

LIRIKA (grč. lyra: vrsta glazbala) je nastala u sjedinjenju glazbe, glume, govora i plesa. Obilježja književnog roda lirike jesu: - subjektivna je (osobna)

- iznosi osjećaje (emocionalna)- temelji se na ritmu- uglavnom je kratkoga vanjskog oblika, sažeta- bogata je pjesničkim slikama, motivima i stilskim izražajnim sredstvima.

PODJELA LIRIKE

a) PREMA TEMI:Misaona lirika je ona u kojoj se iznosi pjesnikovo misaono iskustvo u svezi s nekom pojavom (D.Cesarić, Pjesma mrtvog pjesnika).Socijalna lirska pjesma je ona u kojoj pjesnik pjeva o siromaštvu, društvenoj i ljudskoj nejednakosti i socijalnoj nepravdi (D.Cesarić, Vagonaši).Ljubavna lirika je ona u kojoj pjesnik izražava ljubavne osjećaje (J. Pupačić, Zaljubljen u ljubav).Domoljubna izražava ljubav prema domovini, zavičaju, narodu, jeziku (S. S. Kranjčević, Moj dom).Duhovno-religiozna je ona u kojoj pjesnik izražava religiozne misli i osjećaje (N. Šop, Isus čita novine; F. Mažuranić, Svemir; I. Andrić, Poimam i shvaćam, Bog izbija kao svjetlo).Pejsažna opisuje krajolik, često povezan s raspoloženjem lirskoga subjekta (pjesnika) – A. G. Matoš, Jesenje veče, V. Vidrić, Jutro, A.G. Matoš, Notturno, M. Krleža, Nokturno, T. Ujević, Notturno).

b) PREMA TRADICIJI:Himna – pjesma uzvišena i svečana izraza posvećena nekome (ili nečemu) koga (ili što) čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja i divljenja (A. Mihanović, Hrvatska domovina, F. Prešeren, Zdravljica; Eshaton, Himna Atonu, bogu-Suncu)Oda – svečana pjesma u čast nekome (ili nečemu) prema kome (ili čemu) osjećamo privrženost ili ljubav (P. Preradović, Rodu o jeziku, F. Schiller, Oda radosti)Elegija – lirska pjesma sjetnoga tona koja izražava žaljenje i tugu za nečim nedostižnim, izgubljenimili prošlim; tužaljka (F. Ciraki, Florentinske elegije, I. Česmički, U smrt majke Barbare, J. Šižgorić, Elegija o pustošenju šibenskoga polja, R. M. Rilke, Devinske elegije) Epigram – jednostavna i duhovita (šaljiva ili podrugljiva, satirična) pjesma, kratka, s neočekivanompoentom (Marcijal, Liječnik-grobar, Krivi izbor, Siromašni pjesnik; I. Crijević, Epigram knjižnici; I. Česmički, Prosperu; A. G. Matoš, Ad hominem, Po Sv. pismu, Djed unuku; S. Vraz, Nadriknjištvo)Epitaf – nadgrobni natpis u kojem se na pjesnički način izražava odnos prema životu i smrti, prolaznosti svega (zapisi sa stećaka: Slovo o vremenu, Slovo za Ivana, Se leži Hrelja…)Ditiramb – pjesma u kojoj se zanosno iznose životna radost i oduševljenje. To je pjesma koju su stari Grci pjevali u čast boga Dioniza. U početku je imala obredni karakter, dijaloški oblik i pripovjedne elemente, a s vremenom je postala pjesma koja izražava radost i životni optimizam (V. Nazor, Cvrčak).Idila – naziv za lirsku pjesmu, ali i za svako djelo koje prikazuje miran život u prirodi, osobito na selu. Tvorac idile grčki pjesnik Teokrit prikazivao je prizore iz seoskog života, razgovore i prepirke pastira, ljubavne izjave, natjecanja u pjevanju. Rimljanin Vergilije u idili Bukolike (grč. bukolos, govedar), kasnijenazvane Ekloge (lat. eclogae, izabrane pjesme), opisuje pastirski život i arkadijski ugođaj (Arkadija, zemlja sretnih pastira). Dakle, idili srodni nazivi su: bukolika, ekloga, pastorala (vrsta drame).

c) PREMA OBLIKU- lirska pjesma u stihovima

- lirska pjesma u prozi – kraći prozni tekst s elementima lirskog izraza – ugođaj, subjektivnost, osjećajnost, pjesničke slike, ritam, stilska sredstva (F. Mažuranić, Svemir)d) PREMA JEZIKU- lirska pjesma na standardnom književnom jeziku- dijalektalna lirika – pjesma napisana na jednom od dijalekata (D. Domjanić, Ciklame, krvave ciklame; D. Gervais, Tri nonice)- lirika na žargonu

PRISTUP LIRSKOJ PJESMI

Pri analizi lirske pjesme uočavamo: temu, kompoziciju, jezik i stil.

TEMA – u lirskoj pjesmi nema pripovijedanja, ali ona o nečemu govori i to je vrlo često naznačeno u naslovu (tema je ono o čemu pjesma govori).KOMPOZICIJA je način na koji su dijelovi organizirani u cjelinu, raspored tih dijelova.

MOTIV je najmanja tematska jedinica, najmanji dio neke teme. U lirskoj se pjesmi uglavnom nižu asocijacije uz glavni motiv (motivski asocijativni niz ).

a) vanjska kompozicija – odnosi se na vanjske značajke, oblik pjesme. b) unutarnja kompozicija – raspored motiva i njihovo značenje za cjelinu pjesme

STROFA ili kitica skupina je stihova jednakog ili nejednakog broja slogova povezanih istom mislii osjećajem koji izražavaju. Strofe: distih ili dvostih (strofa od dva stiha), tercet, tercina (od tri stiha), katren, četverostih (strofa od četiri stiha), pentastih (5), se(k)stina (6), septima (7), oktava (8).

STIH je temeljni dio pjesme, (najčešće) redak u pjesmi. Vezani stih temelji se na određenom brojuslogova. Najčešće ima rimu. Po broju slogova stihovi su najčešće: osmerci, deseterci, jedanaesterci...Slobodan stih nema određeni broj slogova i rimu, nema nikakvih pravila u gradnji stihova i strofa.Strofična pjesma: stihovi se nižu jedan za drugim; stihična pjesma: stihovi su povezani u strofe.Sonet je pjesma od 14 stihova u četiri strofe. Osnovni oblik soneta je talijanski ili Petrarkin sonet.

JEZIK I STIL Jezik pjesme može biti standardni, dijalekt i žargon. Stil je skup jezičnih obilježja koja razlikuju jednog pisca od drugog pisca. Osnovna stilska sredstva zovu se FIGURE. Postoje: dikcije ili glasovne figure, figure riječi ili tropi, rečenične ili sintaktične ili figure konstrukcije te figure misli (odnose se na širi smisao).

RITAM nastaje u pravilnoj izmjeni naglaska, stanke, istih glasova, riječi i rečeničnih dijelova.Ritam može biti: brz, spor, ujednačen, smiren. Na ritam utječu: prebacivanje (u sljedeći stih prenosi se samo jedna riječ iz prethodnoga stiha), opkoračenje (dio prethodnog stiha prenosi se u sljedeći stih).

Na ritam utječe i RIMA ili srok – glasovno podudaranje na kraju stiha.

STILISTIKA je znanost koja proučava stil. Dio je teorije književnosti.

PJESNIČKE FIGURE su osnovna stilska sredstva. One odstupaju od uobičajenoga načina govora. Naziv figura za stilska sredstva potječe iz antike, iz vještine govorenja koja se u staroj Grčkoj zvala retorika. Retoričari su se bavili ne samo ispravnošću i točnošću govorenja već i njegovom izražajnošću, pa su zato popisivali sredstva kojima se postizala posebna, povećana izražajnost (ekspresivnost). Iz stare retorike sačuvala su se do danas imena za oko trideset figura:

figure dikcije figure riječi ili trope figure konstrukcije figure misli GLAS RIJEČ REČENICA SMISAO

FIGURE DIKCIJE FIGURE RIJEČI FIGURE KONSTRUKCIJE FIGURE MISLI (GLASOVNE) (TROPI) (SINTAKTIČKE)

ASONANCIJA METAFORA INVERZIJA POREDBA ALITERACIJA METONIMIJA RETORIČKO PITANJE ANTITEZA ONOMATOPEJA SINEGDOHA ELIPSA HIPERBOLA PERSONIFIKACIJA ASINDETON LITOTA Lirski paralelizmi: EUFEMIZAM POLISINDETON GRADACIJA ANAFORA EPITET IRONIJA EPIFORA ALEGORIJA SARKAZAM SIMPLOKA SIMBOL PARADOKS ANADIPLOZA PERIFRAZA OKSIMORON

FIGURE DIKCIJE (dictio = govor) ili glasovne, zvučne figure

ASONANCIJA – ponavljanje istih samoglasnika: jesenje veče, oko sokolovoALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika i suglasničkih skupina: Vijavica. Vjetar vije.ONOMATOPEJA – glasovno oponašanje: kukavica, cvrči cvrčak, šuškati, graktati, zveckati

ANAFORA – ponavljanje riječi na početku stihova: I nema sestre ni brata I nema oca ni majke

I nema drage ni druga. (T. Ujević)EPIFORA – ponavljanje riječi na kraju stihova: Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni, A meni je put sjevera – u jeseni. (S. Vraz)SIMPLOKA – ujedinjenje anafore i epifore: na početku i na kraju stihova: To sada gleda on / To sada misli on / To sada sanja on. (D. Cesarić, Djetinjstvo)ANADIPLOZA – ponavljanje jedne ili više riječi s kraja stiha na početku idućeg stiha: … kad prevratom ću smjelim oboriti Bastilju, Bastilju sviju kriza: moj mozak! Moj mozak! (M. Krleža, Revolta)

FIGURE RIJEČI ili tropi ili figure prenesenog značenja

METAFORA – skraćena, skrivena poredba utemeljena na sličnosti, prenošenje pojmova i izraza iz jednog područja života i svijeta u druga: Golema harfa sja. (Sunce) (V. Nazor, Cvrčak)METONIMIJA – sažeta metafora koja prenosi značenja putem logičkih odnosa; jedan se pojam zamjenjuje bliskim pojmom: čitati Zagorku (čitati Zagorkino djelo) Lat. toto pro parte: cjelina za dioSINEGDOHA – podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu (lat. pars pro toto): Pjesma nas je sačuvala. Stići će vas naša ruka.PERSONIFIKACIJA – lat. persona: osoba; poosobljavanje – pojavama, stvarima, životinjama, biljkama pridaju se ljudske osobine: Dan se budi. Sloboda pjeva. Riječ također označava predočivanje apstraktnog pojma (predmeta, ideje) u liku neke osobe: Hitler je personifikacija zla. ALEGORIJA – metafora proširena na cijelo djelo, izražava neku opću ili apstraktnu ideju (Ivan Gundulić, Dubravka; Dante, Božanstvena komedija).

SIMBOL – zamjenjivanje riječi, pojave ili pojma njegovom uvjetnom alegorijskom oznakom: Samo gordi jablan šapće o životu mrakom gluhijem… (pjesnik). (Matoš, Jesenje veče).Amblemi su stalni simboli u kulturi i umjetnosti (golub = mir, križ = kršćanstvo)EUFEMIZAM je figura ublažavanja kad nešto nepristojno ili pregrubo izrazimo blažom riječju: otići umjesto umrijeti, veseo umjesto pijan, prijateljice noći umjesto prostitutke.EPITET – svaki atribut kojim se postižu življe, slikovitije predodžbe: Dršću troma stabla…U usmenoj književnosti postoje i tzv. stalni epiteti: crna zemljica, sjajna sablja, rujno vince.PERIFRAZA – umjesto jedne riječi rabi se više riječi ili rečenica: ognji neba (zvijezde), Boj se onog tko je viko / bez golema mrijeti jada (Boj se hrabroga). (I. Mažuranić)

FIGURE KONSTRUKCIJE ili rečenične (sintaktičke) figure

Kako se sintaksa bavi zakonitostima gradnje rečenice, to navedeni naziv upućuje na to da je riječ o rečeničnim figurama od kojih je inverzija najčešća figura.

INVERZIJA – obrtanje reda riječi ili dijelova rečenice (gramatički je najispravnije S–P–O): U dvorani kobnoj, mislima u sivim. (A. G. Matoš, Utjeha kose)RETORIČKO PITANJE – upitna rečenica koja je u biti izjavna, pitanje koje ne traži odgovor: Tko mi je dao udes izvora i ušća, meni, koja sam beskrajna? (Vesna Krmpotić)

ELIPSA – izostavljanje iz rečenične cjeline pojedinih riječi koje se, gramatički gledano, ne mogu izostavljati, ali ako ih se izostavi, smisao se ipak može odrediti: Mladost – ludost! Vatra!

ASINDETON – nabrajanje, nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja veznicima: Plemići lažni – carski svodnici, Mračnjaci tusti – vragu srodnici… (A. G. Matoš, Mora)POLISINDETON – nabrajanje i nizanje riječi uz pomoć veznika bez gramatičke potrebe: I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. (T. Ujević, Svakidašnja jadikovka)

FIGURE MISLI odnose se na širi smisao onog što je rečeno (slične su tropima).

POREDBA – uspoređivanje na temelju nekih zajedničkih osobina (komparacija).ANTITEZA – poredba koja se zasniva na opreci suprotnosti: Sit gladnu ne vjeruje! Bučni su anđeli tuge…/ Al anđeli radosti šute. (V. Nazor, Dvoji anđeli)SLAVENSKA ANTITEZA: pitanje, negacija tog pitanja i odgovor; česta u slavenskim narodnim pjesmama. Prvih šest stihova Hasanaginice: Što se bijeli u gori zelenoj …

HIPERBOLA – figura pretjerivanja i preuveličavanja: Rekao sam ti tisuću puta!GRADACIJA / STUPNJEVANJE – postupno pojačavanje ili slabljenje početne predodžbe (klimaks i antiklimaks): Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije… (M. Krleža)LITOTA – suprotna hiperboli, umanjuje zamjenjujući pravi izraz slabijim, negativnim i suprotnim: Nije ti loše. (Dobro ti je.); Otišli ste malo predaleko.

IRONIJA – uporaba riječi suprotna značenja, misli se obrnuto: E, baš si pogodio! (Promašio si.)SARKAZAM – okrutna, gorka, zajedljiva, zagrižljiva poruga: I vrt imade naša kuća, /ukraj pruge drač, / da igrajuć se u njem djeca / zaborave na glad i plač. (D. Cesarić, Vagonaši)

PARADOKS – misao naizgled u sebi proturječna, upućuje na dublji smisao rečenoga: Znam da ništa ne znam. (Sokrat)OKSIMORON – stvaranjem proturječnih pojmova stvara se novi pojam (vrsta antiteze): mudra ludost, umrli život, rječita tišina, Vrući led, Novi fosili.

Najraširenije su STROFE i PJESME ROMANSKOGA PODRIJETLA:- Tercina (tri jedanaesterca),- Stanca ili ottava rima (osam jedanaesteraca)- Sestina (šest jedanaesteraca)- SONET je pjesma od 14 stihova u 4 strofe ; podrijetlom iz Provanse, razvio se u

Italiji početkom 13. st. Osnovni oblik je - TALIJANSKI ili Petrarkin sonet (dva katrena i dva terceta – 4+4+3+3 – ili jedna

strofa od osam i druga od šest stihova – 8+6). Raspored je rima abba abba u katrenima, u tercetima više kombinacija pri čemu je jedino važno da se u tercete ne prenose rime iz katrena i da terceti budu međusobno povezani rimama (npr. ada ada ili cde cde). U pravom sonetu nastoji se da katreni za sebe i terceti za sebe čine cjeline odvojene po smislu, te da njihov odnos bude obrat u obradbi teme. U tercetima se pojavljuje poanta ili neka suprotnost monotoniji rima u katrenima. Hrvatski naziv za sonet je zvonjelica.

- ELIZABETSKI ili Shakespeareov sonet (engleski) čine tri katrena i jedan distih (4+4+4+2).

Sonetni vijenac ciklus je od 15 soneta. Petnaesti se sonet naziva magistrale ili majstorski sonet, a sastoji se od početnih stihova prvih 14 soneta. Strofe su prepletene: posljednji stih jednog soneta ponavlja se kao početni stih sljedećeg soneta. Ponekad prva slova stihova u majstorskom sonetu čine akrostih koji kazuje ime osobe kojoj je sonetni vijenac posvećen.Matošev sonet – jedan od najvećih hrvatskih majstora soneta držao je da u pravom sonetu nije toliko važna izmjena naglašenih i nenaglašenih slogova koliko prava, čista i bogata rima.