Hrvatski arhitekti u 19. stoljeću

Hermann BolléHermann Bollé (Köln, 18. listopada 1845. – Zagreb, 17. travnja 1926.), austrijski arhitekt.Nakon završene graditeljske obrtne škole, stupa u atelijer arhitekta H. Wiethasea, gdje se bavio nacrtima crkava i crkvene opreme. Od 1872. studirao je arhitekturu na bečkoj Akademiji i istovremeno radio u atelijeru glasovitog austrijskog arhitekta Friedricha von Schmidta. Godine 1875./76. boravio je u Italiji gdje je upoznao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Isu Kršnjavoga, što je njegov životni put skrenulo u Hrvatsku. Već 1876. godine dolazi u Đakovo gdje je Friedrich von Schmidt nakon smrti arhitekta K. Rösnera, preuzeo poslove na završavanju gradnje đakovačke katedrale Sv. Petra. Bollé će isprva samo razrađivati Schmidtove projekte za đakovačku katedralu, da bi se vremenom osamostalio i dio projekta za Đakovo izveo posve sam. Iste godine kada dolazi prvi puta u Đakovo započinje s nadziranjem restauracije zagrebačke crkve Sv. Marka po Schmidtovim planovima koji mu povjerava gradnju zgrade Akademije i obnovu zagrebačke katedrale, pa se Bollé 1878. za stalno nastanjuje u Zagrebu. Odmah dobiva narudžbe s raznih strana te započinje intenzivnu arhitektonsku, društveno-kulturnu i pedagošku djelatnost.

U povijesnim stilovima restaurirao je i izgradio je u Hrvatskoj brojne objekte (zgrade Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole; kompleks groblja Mirogoj u Zagrebu). U duhu romantizma obnavlja i restaurira hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, katedralu i nadbiskupski dvor, te više Kaptolskih kurija u Zagrebu. Po njegovim nacrtima izvedeni su i detalji zagrebačke urbane opreme, a sudjelovao je u svim važnim pitanjima urbanističkoga oblikovanja Zagreba. Gotovo je nepregledan broj njegovih ostvarenja i projekata na području primijenjenih umjetnosti, od namještaja, do kazališnih kostima i inscenacija, vitraja, nakita, posuđa, svjetiljaka i dr.

Opsežna je Bolléova društveno-kulturna i pedagoška djelatnost. Bio je aktivan član Društva umjetnosti, jedan je od osnivača i ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole u čijem okviru je osnovao i Graditeljsku školu koju je i vodio pune 32 godine. S učenicima i nastavnicima sudjelovao je na velikim izložbama u svijetu (Trst 1882., Budimpešta 1885. i 1886., Pariz 1900.) dobivši više vrijednih priznanja i odlikovanja. Unatoč polemikama koje se i danas vode glede njegova rada, Bollé je nesumnjivo odigrao presudnu ulogu u urbanističkome oblikovanju Zagreba druge polovice 19. stoljeća.

RadoviZagreb* zgrada palače HAZU* Zavod sv. Josipa odnosno samostan Magdalenki u Nazorovoj ulici (1879.)* kurija na Kaptolu 6 (nakon 1880.)* kurija u Novoj vesi 5 (1880.-1882)* sjemenišna kapela na Kaptolu (od 1880.)* Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu (1882.-1884)* evangelička crkva i općina (1882.- 1887.)* zgrada Muzeja za umjetnost i obrt i Obrtne škole (1882.-1892.)* palača Pongratz na Jelačićevu trgu (1882.-1884., srušena između dva rata)* kompleks groblja Mirogoj (arkade, mrtvačnica, kapela Krista Kralja, kapela na pravoslavnom dijelu groblja i brojni spomenici, 1883.-1914.)* kurija na Kaptolu 21 (1885.)* vila Weiss na Prekrižju (1890., srušena između dva rata)* stambena jednokatnica u Dalmatinskoj 10 u Zagrebu (1890.)* kapelica na Ilirskom trgu (1892.)* stambena dvokatnica u ulici J. Žerjavića 4 (1893.)* Učiteljska škola u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1893.)* umjetnički ateljei u Ilici 85 (u suradnji s V. Bukovcem, 1894.).

Drugdje u Hrvatskoj* Đakovačka katedrala (1876.-1883., uključen u vođenje gradilišta prema projektima Karla Rösnera i F. Schmidta)

* gimnazija u Osijeku (od 1880.)* grobna kapela Pejačević u Našicama (1881.)* grobnica obitelji Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima (1884.)* župna crkva u Tounju (1886.-1897.)* drvena crkvica u Gustelnici u Turopolju (1889.)* činovnička kuća na imanju Weiss u Budinščini (1890.)* župna crkva i dvor u Šišljaviću pokraj Karlovca (od 1892.)* parohijalna crkva u Štikadi pokraj Gračaca (1894.)* Župna crkva Sv. Martina biskupa (Dugo Selo) (1895.)* spomenik palim junacima u I. svjetskom ratu na vojnom groblju u Karlovcu (1918.).* prema njegovom nacrtu majstor Franc izradio raspelo koje se od 1957. godine nalazi pored kasnobarokne crkve Majke Božje Snježne u Kutini, koje je naručio rektor Zagrebačkog sveučilišta, rođeni Kutinčan Gustav Baron

Izvan Hrvatske* hrvatski paviljon na svjetskoj izložbi u Trstu (1882.)* župna crkva u Erdeviku u Srijemu (1885.-1890.)* šumarski paviljon na Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896.)* vincilirska kuća na imanju Odescalchija u Višnjevcima u Srijemu (1903.)* grobna kapelica Đurišić u Rumi (1910.)* župna crkva i dvor u Čalmi u Srijemu (1914., srušeno u II. svjetskom ratu)* grobna kapelica Taschner u Rumi (oko 1923).

Obnovio i restauriraoZagreb* Crkva sv. Marka (nadzirao prema nacrtima F. Schmidta, 1877.-1880.)* katedrala i nadbiskupski dvor (1880.-1905.)* kaptolske kurije br. 2, 3, 4, 20, 21, 26 (samostalno ili u suradnji, nakon 1880.)* pročelje crkve Sv. Katarine (nakon 1880.)* Franjevačka crkva (1881.-1902.)* Crkva u Remetama (od 1881.)* unutrašnjost pravoslavne crkve (1882.-1894.)* zgrada u Ilici 45 (1882., pregrađeno)* zgrada na Jelačićevu trgu 1 (1882., uklonjeno)* grkokatolička crkva Sv. Ćirila Metoda (1883.-1885.)* zgrada Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10 (1892.)* kapelica Sv. Duha (od 1893.).

Drugdje u Hrvatskoj* župna crkva Sv. Ane u Križevcima (1878.-1890.)* hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici (1878.-1883.)* župna crkva u Dubrancu pokraj Karlovca (1883.-1889.)* crkva u Resniku pokraj Zagreba (1887.)* župna crkva u Belici u Međimurju (1890.)* crkva u Kaštu pokraj Ozlja (1892.)* franjevačka crkva u Iloku (1892.-1909.)* grkokatolička katedrala u Križevcima (od 1892.)* franjevačka crkva i samostan u Kostajnici (1892.)* župna crkva u Velikoj Gorici (1893.)* episkopska crkva i dvor u Pakracu (1893.)* kapela Sv. Marije u Gornjoj Stubici (prije 1896.)* pravoslavna crkva u Bjelovaru (1897.)* franjevačka crkva u Virovitici (1899.).

Izvan Hrvatske* hodočasnička kapela Snježne Gospe Tekijske kod Petrovaradina (1881.)* župna crkva u Franjindolu kraj Zemuna (1888.)* manastir i crkva u Grgetegu u Srijemu (1899.).

Projekti zagrebačke urbane opreme

* kaptolska fontana (u suradnji sa Schmidtom, 1882.)* fontana na Zrinjevcu (1891.-1893.)* Meteorološki stup na Zrinjevcu (1894.)* ograda i portal Botaničkoga vrta (1894.)* ograda zgrade Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10 (1894.).

Friedrich von SchmidtFriedrich von Schmidt (* Frickenhofen, Gschwend, Württemberg, 22. listopada, 1825.; † Beč, 23. siječnja, 1891.), bio je znani arhitekt u doba procvata neogotike, za što je i osobno zaslužan. Veliki dio života i rada proveo je u Beču, i bio osobito cijenjen građanin.

Život i djeloNakon studija na visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu, 1845. ušao je u ceh radnika graditelja Kölnske katedrale, na kojoj je radio petnaest godina. Većina skica za tornjeve i ukrase katedrale su dijelo Schmidta i Vincenza Statza. 1848. postao je cehovski majstor, a 1856. položio je ispit za državnog arhitekta. Nakon prelaska na katoličanstvo 1858., otišao je u Milano i radio tamo kao profesor arhitekture i obnovitelj katedrale San Ambrogio. No zbog ratnih prilika i nesigurnosti 1859. se preselio u Beč, gdje je dobio mjesto profesora na Umjetničkoj akademiji. Prihvatio se posla obnove i restauracije Bečke katedrale 1862. 1865. dobio je titulu Glavnog arhitekta, a 1888. od cara je dobio plemićku titulu baruna.

Radio je u doba historicizma, i ponovno otkrivene ljubavi za gotiku, on je osobno volio i razumio taj stil. Tako da se njegov arhitektonski stil kretao u duhu neogotike, u tom stilu sagradio je u Beču crkvu sv. Lazara, i mnoge druge građevine poput Rathausa (gradske vijećnica) . Tako je podigao i zgradu Bečke klasične gimnazije s gotičkom fasadom. Podigao je velik broj crkvenih i svjetovnih građevina po Austro-Ugarskoj i Njemačkoj. Značajan je i za Hrvatsku, po njegovom projektu podignuta je zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Zagrebu. Zagrebačka katedrala nije njegovo djelo, ali su prve skice katedrale bile djelo Schmidta, zbog prezauzetosti nije prihvatio posao, ali je poslao u Zagreb svog suradnika Hermanna Bolléa. Njegov posljednji veliki rad je obnova katedrale u Pečuhu ( Mađarska). Kao Glavni arhitekt, radio je na obnovi Bečke katedrale Sv. Stjepana sve do 1872.

Najznačajnije građevine* 1852: Spomenik palima u ratu 1813 -15, Gradski vrt, Krefeld* 1855-1858: Župna crkva sv.Matilde u Quedlinburgu* 1857-1859: Župna crkva sv. Gertrude u Krefeldu, Bockum* 1868-1869: Župna crkva sv. Pavla, Lövenich* 1859: Župna crkva sv. Mauricija u Hattingenu, Niederwenigern* 1869-1863: Crkva sv. Lazara, Beč* 1863-1866: Klasična gimnazija , Beč* 1866-1869: Župna crkva St. Othmar unter den Weißgerber, Beč* 1867-1873: Brigittakirche, Beč* 1868-1869: Župna crkva, Bruck an der Großglocknerstraße* 1868-1875: Crkva Marija pobjednica, Beč* 1872-1883: Bečki Rathaus(Vijećnica), Beč* 1875-1876: Župna crkva u Weileru (Vorarlberg)* 1877-1878: Crkva srca Isusovog Riedenburg Salzburg* 1880: Dvorska crkva, Schloss Wernigerode* 1881-1883: Liebfrauenkirche, Dortmund* 1882-1885: Sühnhaus, Beč* 1882-1891 Katedrala Sv. Petar, Pečuh, Mađarska* 1882-1901: Obnova crkve u Stift Klosterneuburgu* 1883-1889: Župna crkva Weinhaus, Beč* 1884. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb* 1884-1888: Dvorac Runkelstein* 1885: Župna crkva sv. Sulpicijusa u Frastanzu,(Vorarlberg)* 1887-1891: Zamak Karlštejn

* Dvorac Rothschild u Waidhofen an der Ybbs

Josip VancašJosip pl. Vancaš (Sopron, 22. ožujka 1859. – Zagreb, 15. prosinca 1932.), hrvatski arhitekt.

Josip pl. Vancaš rođen je 1859. godine u mađarskom gradu Sopronu. Studirao do 1881.na Technische Hochschule] a potom 1882.- 1884. na Umjetničkoj akademiji u Beču [1]. Prakticirao u atelijeru kod Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, te kod Friedricha Schmidta.

Odlazak u SarajevoGodine 1884. na poziv bosanske vlade odlazi u Sarajevo, gdje djeluje do 1890. kao vladin arhitekt. Odlaskom iz državne službe u Sarajevu do 1921. vodi vlastiti atelijer. Tijekom bogatog djelovanja izgradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, 6 hotela. Radio je nacrte za oltare te za stambene i crkvene interijere.

Proučavao je bosansko pučko graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti “bosanski stil”. Kao zastupnik bosanskohercegovačke vlade 1911. podnio rezoluciju o zaštiti historičkih spomenika u BiH. Napisao je čitav niz studija o bosanskoj pučkoj arhitekturi. Od 1921. živi u Zagrebu, gdje i umire 15. prosinca 1932. godine.

Najznačajnija ostvarenjaNajznačajnija su mu ostvarenja: Katedrala Srca Isusova (1884.-1889.), Palača Zemaljske vlade u Sarajevu (1884.-1886.), Sjemenište sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu ( 1892.-1896.), Palača Prve hrvatske štedionice u Zagrebu (1898.-1900.), stambena zgrada Ješue D. Saloma (1901.) i vila Mathilde u Sarajevu (1902.- 1903.), Župna crkva sv. Jurja u Desiniću (1901.- 1902.), Župna crkva sv. Nikole u Krapini (1901.- 1903.), Hotel „Union“ i zgrada Gradske štedionice u Ljubljani. (1902./3.), Palača pošte i telegrafa u Sarajevu (1907./13.), Crkva Kraljice Sv. krunice

Svoje je radove izlagao na svjetskim izložbama u Budimpešti (1896.), Beču (1898.) i Parizu (1900.).

Biro Fellner & HelmerBiro Fellner & Helmer iz Beča bio je zajednički projektni atelje koji su od 1873. do 1919. vodili arhitekti Ferdinand Fellner (1847.-1916.) i Hermann Helmer (1849.-1919.).

Ovaj projektni biro specijalizirao se za projektiranje i gradnju kazališnih zgrada, izgradili su četrdeset i osam kazališta po Austro-Ugarskoj i drugim državama Europe. Biro Fellner i Helmer, postao je mjesto visoke kvalitete usluge, uz relativno nisku cijenu i brzu uslugu, tako da su postali monopolisti za takav tip građevina u Austro-Ugarskoj. Jedini sličan takav arhitektonski biro bio je onaj britanskog arhitekta Franka Matchama. Njihovo graditeljsko umijeće bilo je načelno historicističko, no oni su ipak dali i neke novine, napravili su odmak talijanske renesanse, ponovno su pobudili interes za barok, a u posljednjim radovima koristili iskustva secesije. Tako su projektirali kazališta, ali i reprezentativne palače, banke i hotele.

Unatoč brojnim ratovima i razaranjima skoro sve kazališne zgrade su u uporabi i danas i puno znače za kulturni život svojih sredina. Ono što treba istaći je činjenica da i danas, ove zgrade bez velikih preinaka služe istoj svrsi, što govori o velikom umijeću Fellnera i Helmera.

Kazališta i koncerne dvorane* Augsburg: Stadttheater (1877., danas su jedino vanjski zidovi isti )* Baden pokraj Beča: Stadttheater (podignut kao "Jubiläums-Stadttheater, 1909.)

* Berlin: Komische Oper (podignut kao "Theater Unter den Linden", kasnije "Metropol-Theater", 1892. preuređen, za drugog svjetskog rata srušen)* Berndorf (Donja Austrija): Stadttheater (podignut kao "Kaiser-Franz-Josef-Theater", 1898.)* Bielsko-Biała: Teatr Polski (podignut kao "Stadttheater", građen 1904.-1905.)* Bratislava: Slovenské národné divadlo (podignut kao "Königliches Freistädtisches Theater", 1886.)* Brno: Interimstheater (1871-1882)* Brno: Mahenovo divadlo (podignuto kao "Deutsches Stadttheater", 1882)* Budimpešta: Népszínház (Volkstheater, 1875, srušen 1965.)* Budimpešta: Vígszínház (Kazalište Komedija, 1896.)* Budimpešta: Fövárosi Operett Szinház (podignut kao "Somossy-Orfeum", 1894.)* Černovic (Ukrajina): Teatr im. Olgi Kobiljanskoj (podignut kao "Stadttheater", 1905.)* Cieszyn(Poljska): Teatr im. Adama Mickiewicza (podignut kao "Deutsches Theater", 1910.)* Cluj-Napoca: Teatrul National (podignut kao "Nemzeti Színház", 1906.)* Darmstadt: Hoftheater (1904. za drugog svjetskog rata srušen)* Fürth: Stadttheater (1902.)* Gießen: Stadttheater (1907.)* Graz: Opernhaus (podignuta kao "Stadttheater", 1899.)* Hamburg: Deutsches Schauspielhaus (1900.)* Iaşi (Rumunjska): Teatrul National "Vasile Alecsandri" (1896)* Jablonec nad Nisou: Mestské divadlo (podignuto kao "Stadttheater", 1907.)* Karlovy Vary: Divadlo V. Nezvala (podignuto kao "Stadttheater", 1886.)* Kecskemét: Katona József Színház (1896.)* Klagenfurt: Stadttheater (podignut kao "Kaiser-Franz-Josef I.-Jubiläumstheater", 1910.)* Liberec: Divadlo F. X. Saldy (podignuto kao "Stadttheater", 1883.)* Mladá Boleslav: Mestské divadlo (podignuto kao "Mestské divadlo/Stadttheater", 1909.)* Odesa: Teatr operi ta baletu (1887.)* Oradea (Rumunjska): Teatrul de Stat (podignut kao "Szigligeti Színhzáz/Stadttheater", 1900.)* Ottensheim pokraj Linza: Schlosstheater (1902. zatvoren 1930.-tih , danas postoje samo ostatci)* Prag: Státní Opera (podignuta kao "Neues Deutsches Theater", 1887.)* Ravensburg: Konzerthaus (1897.)* Rijeka: Hrvatsko Narodno Kazalište "Ivan Zajc" (podignuto kao "Stadttheater", 1885.)* Salzburg: Landestheater (podignut kao "Stadttheater", 1893.)* Sofija: Bugarsko Narodno Kazalište „Ivan Vazov“ (1906.)* Szeged: Nemzeti Színház (1883)* Tata (Mađarska): Schloßtheater (1889, srušen 1913.)* Temišvar (Rumunjska): Teatrul National (podignut kao "Ferenc József szinház/Stadttheater", 1875., kasnije znatno izmjenjen)* Torun (Poljska): Teatr im. Wilama Horzycy (podignut kao "Stadttheater", 1904.)* Varaždin: Hrvatsko Narodno Kazalište (podignut kao "Stadttheater und Redoute", 1871.-1873.; kasnije preoblikovan)* Beč: Stadttheater (1872; 1884. izgorio )* Beč: Etablissement Ronacher (1888., Pregrađen u Stadttheater)* Beč: Volkstheater (podignut kao "Deutsches Volkstheater", 1889.)* Beč: Theater der Internationalen Musik und Theaterausstellung (1892., srušen)* Beč: Brand-Modell-Theater (1905. podignut zbog testiranja, zatim srušen)* Beč: Konzerthaus und Akademie (Beč) (1913.)* Zagreb: Hrvatsko Narodno Kazalište (podignut kao "Königlich Kroatisches Landes- und Nationaltheater", 1895.)* Wiesbaden: Hessisches Staatstheater (podignut kao "Stadt- und Königliches Hoftheater", 1894.)* Zürich: Opera (podignuta kao "Stadttheater", 1891.)* Zürich: Tonhalle (1895., danas dio Kongresnog centra, izvana potpuno obnovljena)

Ostala djelaBeč:

* Sveučilišna zvjezdarnica* Gradska palača, Prinz-Eugen-Straße 40, u njoj je od 1916. tursko veleposlanstvo* Robna kuća Gerngroß* Springer Schlössl* Thonet-Haus "Eisernes Haus", Kärntner Straße 12* Robna kuća Rothberger, StephansplatzKarlovy Vary (Karlsbad):* Parkquellenkolonnaden (1900.)* Grandhotel Pupp (1913.)* Bad I - Kaiserbad (1895.)Ostali gradovi:* Bad Vöslau:Schlumberger-Schloss* Graz: Robna kuća Kastner & Öhler* Liesing (danas dio Beča, 23. Bezirk): Vijećnica* Plzeň: Schneeberghotel* Schneeberg (Donja Austrija): Planinarski dom Hochschneeberg* Semmering (Donja Austrija): Hotel Panhans* Lavov: Hotel Georg

Vjekoslav BastlVjekoslav Bastl (Přibram, 13. kolovoza 1872. – Zagreb, 3. rujna 1947.), hrvatski arhitekt.

Hrvatski protomodernistiPočetak dvadesetog stoljeća u zagrebačkoj, odnosno hrvatskoj arhitekturi obilježilo je djelovanje dvojice arhitekata- Viktora Kovačića (1874. - 1924.) i Vjekoslava ( Alojza) Bastla, predvodnika tzv. “druge akademske generacije”, koja će koncem 20. stoljeća, nasuprot akademskom eklekticizmu kasnohistoricističkog stilskog izričaja, kod nas afirmirati nove ideje arhitektonskog oblikovanja. Tu se prije svega radi o afirmaciji secesije, te ranog, prijelaznog oblika modernizma, odnosno protomoderne. Jedan od bitnih, iako ne i prvih podsticaja tome je što su oba ova arhitekta pohađala, tada popularnu visoku školu arhitekture Otta Wagnera, pri bečkoj Akademiji lijepih umjetnosti ( Akademie der Bildenden Künste). Prvi, iako nešto mlađi, 1896. k Wagneru odlazi Kovačić, a u semestrima između 1899./900. - 1901./2. i Bastl, koji se do tada već afirmirao radeći u tada vodećem zagrebačkom arhitektonsko - projektantskom atelieru i izvođačkoj tvrtci Hönigsberg & Deutsch.

Kod Hönigsberga & DeutschaArhitekt Vjekoslav (Alojz) Bastl rođen je 13. kolovoza 1872. u češkom gradu Přibramu. Pod još nepoznatim okolnostima i motivima seli se u Zagreb gdje će od 1892., u prvoj generaciji polaznika Kraljevske zemaljske obrtne škole, skupa s Stjepanom Podhorskim, također jednim od utemeljitelja Kluba hrvatskih arhitekta.

Nakon što je 1896. apsolvirao i diplomirao, iako još nije zasigurno potvrđeno radi izgubljene dokumentacije, Bastl najvjerojatnije odmah počinje raditi u arhitektonskom atelieru Hönigsberg & Deutsch. Arhitektonski biro Hönigsberg & Deutsch jedan je od vodećih u Zagrebu na prijelomu stoljeća, obuhvaćajući posljednje desetljeće devetnaestog stoljeća i prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća. Arhitekti Leo Hönigsberg i Julio Deutsch, jedni od predstavnika prve generacije akademskih arhitekata, izravni su izdanci bečke arhitektonske škole historijskih stilova, budući da su obojica završila studij na bečkoj tehničkoj školi kod jednog od, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina devetnaestog stoljeća najutjecajnijih bečkih historicističkih arhitekata Heinricha von Ferstela, autora glasovite bečke neogotičke crkve "Votivkirche". Kao što je rečeno, arhitekt Alojz Bastl najvjerojatnije dolazi u atelier Hönigsberg & Deutsch oko 1896. godine, u vremenu kada promjenom ustrojstva ovog poduzeća dolazi do drugog razdoblja, kojim dolazi do značajne prekretnice u njegovom djelovanju. Kuću apotekara Pečića "K Svetome Trojstvu" (Ilica 43) Bastl za atelier Hönigsberg & Deutsch realizira 1899. godine Ova zgrada od izuzetne je važnosti za povijest domaće arhitekture, budući da predstavlja jednu od prvih manifestacija wagnerijanske secesije u Zagrebu. Smjele konstrukcije s otvorenim i ostakljenim pročeljem prizemlja, te naglašenom vertikalom

dvije gornje etaže, osobito u središnjoj zoni, pročelje ove zgrade zaključuje se sa po dvijema bočnim atikama te kvadratnim zabatom između, skrivajući tako od pogleda s ulice konstrukciju krova. Pročelje je bilo u potpunosti urešeno bogatim secesijskim ukrasima. Osobito valja istaknuti središnji zabat drugog kata koji je ukrašavao natkriveni reljef Svetog Trojstva, rad kipara Rudolfa Valdeca. Nažalost, krajem dvadesetih godina pročelje je u potpunosti preoblikovano, a reljef uklonjen, te nam dragocjene podatke o njegovom izvornom izgledu daje tek nekoliko sačuvanih crteža i fotografija. Kuća Pečić postaje najranije datirano Bastlovo ostvarenje vezano za atelier Hönigsberg & Deutsch. Godinu poslije realizacije, kuća Pečić će biti predstavljena i u tada utjecajnoj bečkoj arhitektonskoj reviji Der Architekt. U to vrijeme Bastl je već na školovanju kod Wagnera.

Akademie der Bildenden KünsteU izrazito liberalnoj atmosferi wagnerove škole Bastl je izradio nekoliko, zbog svoje originalnosti zapaženih idejnih projekata. Najraniji je projekt stambene zgrade s fotoatelierom koji nosi duhoviti Bastlov natpis : ”U radu je spas ipak nije kod svakoga/ocijeni valjano ne strančari”. Drugi zapaženi projekt je studija pod naslovom “Studie fur eine Villa in Agram”. Tema završnog Bastlovog rada na bečkoj akademiji je studija crkve svetog Blaža u Zagrebu. Ovaj projekt je rađen pod izravnim utjecajem arhitekata Lea von Klenzea i Ludviga Langea, čije će aksijalno arhitektonsko oblikovanje tlocrta i valjkastih volumena s polukružnom kupolom Wagner prenijeti i na svoje đake. Ovaj se utjecaj osobito odrazio i na Bastlovom diplomskom radu, na projektu palače Znanstvenih zavoda za okultne znanosti u Parizu, za koji će mu biti dodijeljena i prestižna Gundelova nagrada.

Povratak u ZagrebKada je 1902. diplomirao, Arhitekt Bastl se vraća u Zagreb u atelier Hönigsberg & Deutsch, no neposredno prije povratka sudjeluje i na dva natječaja u Beču i Pragu. Pod okriljem Hönigsberga i Deutscha Bastl ostaje sve do 1906.godine, kada postaje samostalni projektant, ostvarivši do tada u Zagrebu čitav niz važnih realizacija. Među najvažnijim su zgrada Trgovačko obrtničke komore na Trgu maršala Tita i Trgovačko-obrtničkog muzeja na Mažuranićevom trgu (1902./3.), trgovačko-stambena kuća Josipa Kalline u Gundulićevoj 20 (1903./4.), stambena zgrada Mirovinskog zavoda Hrvatskog zemaljskog kazališta na Mažuranićevom trgu, kuća Desiderija i Eugenie Rozsay u Kurelčevoj 3 i trgovačko-stambena zgrada Eugena Rada na trgu Bana Jelačića (1904./5.) te trgovačko-stambena zgrada Eugena Fellera-poznata i kao “Elsa-Fluid dom” u Jurišićevoj 1 i zgrada Hrvatsko-slavonske centralne zemaljske štedionice u Ilici 25 (1905./6.). Zgrada Trgovačko obrtnog muzeja ( danas Etnografski muzej, Trg Mažuranića trg 14 ) jedna je od najreprezentativnijih realizacija u Zagrebu s početka stoljeća. Rađena pod utjecajem Wagnerovog projekta iz 1896. za Muzej gipsanih odljeva, ova zgrada svojom raščlambom horizontale glavnog pročelja s ortogonalnim rasporedom prozorskih osi, tipičan je primjer izgradnje s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Glavni naglasak dan je vertikali središnjeg rizalita s portalnom zonom i kupolom u obliku nebeske polukugle s dvijema žarama između kojih je alegorijska skupina Hrvatice koja štiti trgovinu i obrt, također rad kipara Valdeca. No uz opće ikonografsko tumačenje, temu središnjeg rizalita s kupolom i alegorijskom skupinom možemo isčitavati i kao alegorijski odraz samoga autora, arhitekta Bastla. I to iz slijedećeg razloga. Naime, poznato nam je da se Bastl uz svoj arhitektonski rad bavio intenzivno astrologijom i spiritizmom, objavivši pod pseudonimom Uranus više zapaženih studija na tu temu. Bastlove skice za centralnu zonu muzeja u mnogim su detaljima bliska naslovnoj ilustraciji astrološkog i okultističkog časopisa "Novo sunce", “mjesečnika za znanstveno proučavanje supernormalnih psihičkih fenomena”, a u kome je on bio i jedan od aktivnih suradnika. Kuća Josipa Kalline (Gundulićeva 20/ Masarykova 21-23), građena 1903. - 1904. ima jednak značaj za povijest secesijske arhitekture u Hrvatskoj kao i kuća Pečić. Ono što ovu stambenu uglovnicu čini izuzetnom je to da je pročelje prema uzoru na Wagnerovu glasovitu stambenu kuću na Wienzeile Linke Wienzeile 38 u Beču, poznatiju pod nazivom " Wagner Majolikhaus" u potpunosti obloženo keramičkim pločicama ( 1898. - 1899.). Bastlovo žuto/modro pročelje, smješteno između dviju Kovačićevih gradnji (Gundulićeva 23, Masarykova 21-23) znatno je jednostavnije od svog bečkog uzora. Na stilsku bliskost s kućom Kallina, ukazuje uglovnica Mihelić (Petrinjska/Hatzova), koju većina stručnjaka pripisuje također Bastlu. Kuća zubara dr. Eugena Rada (Trg bana Jelačića 5), građena je 1904. - 1905. Uz uglovnicu Popović

arhitekta Aladara Baranyaja ona započinje sjeverni niz pročelja Trga bana Jelačića. Jedno od najznačajnijih Bastlovih ostvarenja je Kuća Feller ( tzv. Elza - Fluid dom, Jurišićeva1/ Trg bana Jelačića). Kuća je izvedena 1905. - 1906. U oblikovanju njenog uličnog pročelja Bastl dostiže svoj potpuni vrhunac umjetničke imaginacije. Uglom ove zgrade dominira sasvim neočekivan i grotesktan detalj- dvokatna boca Fellerova univerzalnog tonikuma. Naime jednako kao što će Josip Kallina majolikim pročeljem svoje kuće ukazivati na vrijednosti građevne keramike koju je proizvodio, tako će i Feller na taj način, sasvim transparentno reklamirati svoj proizvod. Svojom likovnom atraktivnošću, s uglovnom kupolom koju su s obje strane pridržavale ljudske figure, pročeljima neujednačenih visina, te balkonima, istakama i brojnim dekoracijama, a čemu je najviše pridonijela upravo transparentnost boce na uglu zgrade, Elsa-fluid sama je po sebi predstavljala spomenik izrazitih plastičkih vrijednosti. Hrvatsko-slavonska zemaljska štedionica (Ilica 25). Projektom ugaone trokatnice tadašnje Hrvatsko-slavonske zemaljske centralne štedionice, Bastl se vraća temi klasične uglovnice s kupolom u kombinaciji s historicističkim dekorom pročelja. Ovo je ujedno i posljednji Bastlov rad u atelieru Hönigsberg & Deutsch, koji radi u suradnji s Ivanom Štefanom, koji privodi izvedbu zgrade kraju i arhitektom Ottom Goldscheiderom, koji je zaslužan za njena interijerska rješenja. Kuća je realizirana 1905. - 1906. Historicistička dekoracija, na tome relativno pročišćenom uglovnom pročelju, koncentrirana je prije svega na samoj vertikalnoj, uglovnoj zoni i to tek od druge, odnosno treće etaže s motivom natprozorne neobarokne kartuše s po jednim anđelom sa svake strane te nizom dvostrukih poveznih etažnih stupova s arhitravom i potkrovnim vijencem, odnosno s potkupoljem i kupolom na šatorastom tamburu s vitkom lanternom na vrhu. Bočna pročelja ( Ilica/Gundulićeva), naglašene horizontalne osi, zanatno su pročišćenija od dekorativnih detalja.

Klub hrvatskih arhitekta (1905. – 1914.)Arhitekti Vjekoslav Bastl i Stjepan Podhorsky 1905. godine inicirali su osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta kome se prvo pridružuju Edo Šen, Viktor Kovačić, Ćiril Metod Iveković, a nešto kasnije i Hugo Ehrlich i Dionis Sunko. Cilj djelovanja kluba bio je da: „goji i unapredjuje arhitekturu kao glavnu granu obrazovnih djelatnosti” i da štiti strukovne interese hrvatskih arhitekata. Godina 1906. prijelomna je godina Bastlova života. Kao što je rečeno, te godine on napušta atelier Hönigsberg & Deutsch i postavši ovlašteni civilni arhitekt započinje sa samostalnim radom. Do Prvog svjetskog rata Bastl će samostalno ostvariti nekoliko objekata. Među inim trgovačko-stambenu zgrade Goršak u Ilici 166 (1906.) i stambenu zgradu Hodovsky u Gajevoj 47 (1909./10.). Tada Bastl djeluje i kao eksterni učitelj na Obrtnoj školi u Zagrebu. No svakako najznačajniji njegov projekt iz toga razdoblja je zgrada Kraljevskog zemaljskog ludžbenog i farmakognostičkog labaratorija na Marulićevom trgu (1913./14.). Nakon rata od 1919. godine Bastl se posvećuje profesuri na zagrebačkoj Obrtnoj školi. No njegova projektantska djelatnost ne prestaje. 1920. godine projektira hotel s kupalištem za d.d. Manduševac na uglu Vlaške i Schlosserovih stuba, čiju gradnju u izmjenjenom obliku za Slavensku banku preuzima Hugo Ehrlich, a nešto kasnije realizira i trgovačko-stambenu zgradu Exporting u Draškovićevoj 25 i uglovnicu Središnjeg doma Hrvatskog radiše ( Mislavljeva/ Bornina, 1924./27.). Kraj dvadesetih i početak tridesetih obilježit će njegovo kapitalno ostvarenje zagrebačke Gradske tržnice Dolac (1926./30.) u okviru koje, u Art Decor maniru izvodi trgovačko-stambenu zgradu i ljekarnu dr.Vlatka Bartulića (1927./28.) te zgradu Tržnog nadzorništva (1929./30). U isto vrijeme Bastl izvodi i rekonstrukciju crkve svetog Petra u Vlaškoj ulici, a realizacijom vile Deruf-Radošević, poput svojih suvremenika, arhitekata Rudolfa Lubinskog i Ede Šena, očituje potpuno prihvaćanje novog, funkcionalističkog arhitektonskog izričaja. Arhitekt Vjekoslav (Alojz) Bastl svojim djelovanjem zauzima značajno mjesto u formiranju hrvatske moderne arhitekture. Njegova djela danas su kao cjelina opće mjesto za razumijevanje i izučavanje arhitektonskih ali i sveopće kulturoloških fenomena u Hrvatskoj na prijelomu i tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća, i njihova odnosa s analognim zbivanjima na međunarodnom planu.

Leo HönigsbergLeo Hönigsberg (Zagreb, 1861. – Zagreb, 1911.), hrvatski arhitekt.

Leo (Lav) Hönigsberg studirao je 1879.- 1883. na Technische Hochschule u Beču kod Hainricha v. Ferstela i Karla Königa. Prakticirao u bečkima atelijerima kod Ludviga Tischlera (1883.- 1884.) i A. Kronesa (1885.- 1886.). Od 1887. djeluje u Zagrebu. Godine 1889. u zajednici s Deutschom osniva atelijer Hönigsberg & Deutsch.

Atelijer Hönigsberg & DeutschNa prijelazu 19.- 20. stoljeće arhitektonski atelijer Hönigsberg & Deutsch jedan je od vodećih suvremeno ustrojenih zagrebačkih atelijera. Svojim će djelovanjem Hönigsberg & Deutsch postati najznačajnijim i najdjelatnijim predstavnicima kasne faze zagrebačkog historicizma, u čijim će se ostvarenjima prepoznavati utjecaji bečkih arhitekata Ludviga Tischlera i Karla Königa, poznatih po građevinama neorenesansnih oblika. Upravo zahvaljujući bečkim dojmovima, ali i Deutschovim iskustvima, koje je stjecao u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, te njegova suradnja s francuskim arhitektom Lefevreom u Parizu, zagrebačke će ulice na prijelomu stoljeća preplaviti eklektičko šarenilo neostilskih pročelja renesanse, baroka i rokokoa.

Samo u Zagrebu do 1900. atelijer Hönigsberg & Deutsch izvesti će više od sto gradnji. Važnija ostvarenja: stambene palače Halper (1887.- 1888.), M. Hönigsberg (1887.- 1888.), Schlesinger (1891.), Preister- Schillinger ( 1891.- 1893.) i Bukovac (1895.- 1896.); trgovačko- stambene zgrade M. Hönigsberg (1894.), Farkaš (1898.) i Spitzer (1899.), Dom saveza učiteljskih društava (1887. 1888.), Zagrebačka tvornica papira (1892.- 1894.), Starčevićev dom (1894.- 1895.), školska zgrada Izraelitske općine (1897.- 1898.), zgrada Kotarskog suda (1897.- 1898.), Učiteljski konvikt (1899.) i zgrada Hrvatsko – slavonskog domobranskog zapovjedništva (1900.).

Van Zagreba ostvarili su: postrojenje mesne ind. Braće Gavrilović u Petrinji (1895.), sinagogu u Križevcima (1895.), sinagogu u Slavonskom Brodu (1895.), te zgradu Financijalnog ravnateljstva i Županije u Požegi (1896. 1897.)

Ostvarenja nakon 1900. uglavnom su samostalna djela njihovih suradnika: Vjekoslava Bastla, Ivana Štefana i Otta Goldscheidera. Kao građevno poduzetništvo Hönigsberg & Deutsch izvesti će čitav niz objekata drugih autora: Zemaljsko narodno kazalište ( Fellner & Helmer, 1894.- 1895.), zgradu Hrvatske eskomptne banke (Fellner & Helmer, 1898.- 1899.), Umjetnički paviljon (Fellner & Helmer, 1897.- 1898.), Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo (A. Aigner, 1898.- 1899.), Financijalno ravnateljstvo (L. Zobi, 1901.- 1902.), Direkciju državnih željeznica (F. Pfaff, 1902.- 1903.), Zem. hipotekarnu banku ( Fr. Schachner, 1903.- 1904.), prijamnu zgradu bolnice na Šalati (D. Sunko, 1909.), Zem. rodilište na Šalati (I. Fischer, 1913.).

Van Zagreba prema Sunkovom projektu realizira bolnicu u Pakracu (1909.).

Nakon smrti Lea Hönigsberga, 1911.godine, vodstvo atelijera preuzima Julio Deutsch, a nakon njegove smrti 1922. atelijer nasljeđuje njegov sin Pavao Deutsch. Godine 1923. Pavao Deutsch se udružuje s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom u atelijer Freudenreich & Deutsch.

Julije DeutschJulio Deutsch (Geppersgorf kraj Opave u današnjoj Češkoj, 1859. – Zagreb, 1922.), hrvatski arhitekt.

Julio Deutsch je suosnivač atelijera Hönigsberg & Deutsch. Studirao na bečkoj [Technische Universität Wien|Technische Hochschule]] kod Heinricha Ferstela i Karla Königa. Diplomirao je 1882.

Nakon školovanja jedno vrijeme prakticira u Parizu. S preporukom Hermanna Helmera 1888. dolazi u Zagreb u atelijer Kune Waidmanna. Od 1889. radi u zajednici s Leom Hönigsbergom.

Atelijer Hönigsberg & Deutsch vodeći je zagrebački arhitektonski atelijer na prijelazu 19. – 20. stoljeće. Atelijer je realizirao čitav niz značajnih ostvarenja u duhu kasnog historicizma i secesije. U atelijeru su radili mnogi suradnici među kojima i nekoliko vodećih arhitekata s početka 20. stoljeća poput Vjekoslava Bastla, Otta Goldscheidera i Ivana Štefana.

Nakon smrti Lea Hönigsberga, 1911., vodstvo atelijera preuzima Julio Deutsch, a nakon njegove smrti 1922. atelijer nasljeđuje njegov sin Pavao Deutsch. Godine 1923. Pavao Deutsch se udružuje s arhitektom Aleksandrom Freudenreichom u atelijer Freudenreich & Deutsch.

Bartol FelbingerBartol Felbinger (Cheb, Češka, 15. rujna 1785. - Zagreb, 17. veljače 1871.), zagrebački graditelj.Najznačajniji je domaći graditelj u prvoj polovici 19. stoljeća, te istaknuti predstavnik arhitekture klasicizma u Zagrebu i kontinentalnoj Hrvatskoj. U Beču je radio kao zidarski pomoćnik kod F. Wipplingera te F. Zaunera, direktora Akademije likovnih umjetnosti, a zatim kao crtač na izgradnji dvorca Laxenburg. Nakon šest godina boravka u Beču, postao je vrhunski crtač arhitektonskih nacrta. U Zagreb je došao 1809. godine, od kada se javlja na svim većim javnim i brojnim privatnim projektima. Među brojnim njegovim radovima reprezentativnošću se osobito ističu nerealizirani projekti za đakovačku katedralu.

Projekti i izvedbe* kuća u Basaričekovoj 3 (1816.)* kuća u Habdelićevoj 2 (1821.)* pročelje ljekarne u Kamenitoj 9 (1823.)* pregradnja ljetnikovca biskupa Alagovića u Novoj vesi 86 (1824.)* dogradnja vlastite kuće u Radićevoj 70 (1820-24.)* uglovnica u Mesničkoj 49 (1826.)* zgrada na Trgu bana Jelačića 15 (1827.)* dogradnja grkokatoličkog sjemeništa u Ćirilometodskoj (1827.) i kapele sv. Vasilija uz nju (1828.)* skladišna zgrada u Kožarskoj (prije 1830., pripada kući u Radićevoj 32)* škola u Opatičkoj 32 (1839.)* dogradnja lječilišne zgrade u Varaždinskim Toplicama (1820.)* općinska vijećnica u Samoboru (1824.-26.)

Nerealizirani projekti* župna crkva u Novom Sadu (1812., izgubljen)* katedrala u Đakovu (1817.)* pregradnja dvorca Erdoedy u Jastrebarskom (1820., 1822.)* adaptacija gradske vijećnice kraj kazališta (1823., izgubljen)* zgrada Zagrebačke županije na Markovu trgu (1841., izgubljen)* projekti za Dvorac Januševec (1830.)

Atribuirani projekti* župna crkva u Glini (1824.-26.)* trijem na ulazu u Jurjevsko groblje (1825.-27.)* kuća u Opatičkoj 16 (1824.)* kuća na Markovićevu trgu 1 (1826.)* kuća u Vlaškoj 40 (1826.-29.)* kuća na Tuškancu 100 (1826.-29.)* kuća u Opatičkoj 23 (1826.-29.)* trijem i ulični portal na palači Magdalenić-Drašković u Demetrovoj 7 (1834.)* kuća u Demetrovoj 9 (1832.-33.)

Izvedbe* Palača Dömötörffy u Radićevoj 32 (1815.)* kuća u Opatičkoj 18 (1838.)

* zgrada u Ilici 44 (1844.)

Ignjat FischerIgnjat Fischer (Zagreb, 18. lipnja 1870. - 19. siječnja 1948.), hrvatski arhitekt.

Studirao je u Beču i Pragu. U Zagrebu je imao veliki atelijer u sklopu kojeg je projektirao četrdesetak različitih objekata.

U svojoj ranoj fazi jedan je od značajnih arhitekata s prijelaza stoljeća koji su uveli secesiju u hrvatsku arhitekturu. U tom smislu nastaju izrazito kvalitetna ostvarenja: kuća Rado na Strossmayerovu trgu 7 (1897.), Sanatorij u Klaićevoj (1908.), poznat po V-tlocrtnoj osnovi, te zgrade dekanata i instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati (1911.-12.).

Između dva svjetska rata projektirao u duhu kasnog historicizma i umjerenog modernizma, a najveća ostvarenja su mu zgrada Šumarske akademije na Mažuranićevu trgu 5 (oko 1920.), palača Gradske štedionice na Trgu bana Jelačića 10 (1922.-25., nadograđena 1931.), te jednostavna i moderna kuća Arko na Dolcu (1929.)

Ćiril Metod IvekovićĆiril Metod Iveković (Klanjec, 1. studenog 1864. - Zagreb, 15. svibnja 1933.), hrvatski arhitekt.

Rođen je kao prvo od jedanaestero djece općinskoga bilježnika u Klanjcu. Mlađi brat Oton istaknuti je hrvatski slikar, dok su stric dr. Franjo Iveković i rođak dr. Ivan Broz poznati kao tvorci hrvatskoga rječnika. Nakon što je u rodnome mjestu završio pučku školu, a srednju u Varaždinu i Zagrebu, stric mu je omogućio školovanje na Višoj obrtničkoj školi u Beču.

Pod nadzorom glasovitoga Hermanna Bolléa vodio je 1884. klesarske radove na restauraciji zagrebačke Katedrale i gradnji crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Iduće godine predavao je klesarstvo na Obrtnoj školi u Zagrebu, a ujesen 1886. uputio se pješice, bez sredstava i bez ičije potpore, na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču.

Tijekom studija surađuje u atelijeru poznatih kazališnih arhitekata Hermanna Helmera i Ferdinanda Fellnera, a kada je u srpnju 1890. završio studij, prvo je proputovao Italijom, da bi potom u atelijeru svojega profesora, slavnoga Karla von Hasenauera, pomagao u izradbi detaljnih nacrta dvorišnog pročelja dvorca Hofburga i dijelova Dvorskoga povijesno-umjetničkog muzeja u Beču. S preporukom prof. Hasenauera, potkraj godine odlazi za samostalnoga arhitekta u Zemaljskoj vladi u Sarajevu.

U Sarajevu je ostao šest godina, ostvarivši svoj najuspješniji projekt, antologijski primjer historicizma – zgradu Gradske vijećnice. Vijećnicu je sagradio također u Brčkom, a u Travniku medresu.

Godine 1896. imenovan je za arhitekta bogoštovnih zgrada kod dalmatinskog namjesništva u Zadru. Bio je to početak njegova najplodnijega razdoblja. Ondje je proveo četvrt stoljeća djelujući kao arhitekt, konzervator, arheolog, restaurator i konačno kao fotograf. Diljem Dalmacije izgradio je četrdesetak sakralnih i profanih građevina.

Odmah nakon dolaska u Zadar poduzima dva velika putovanja Dalmacijom, a već 1899. sudjeluje u arheološkom istraživanju rimske Asserije pokraj Benkovca. Manje je poznato da je tada sanirao delikatna oštećenja na dogradnji zvonika zadarske Katedrale.

Od 1899. bio je dopisni član Središnjega povjerenstva za proučavanje i održavanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču. Neposredno je vodio značajne zaštitne radove na katedralnom sklopu i sv. Donatu, a posebno na Krstionici Katedrale i crkvi sv.

Krševana. Iveković je bio član i potpredsjednik Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu, član Austrijskoga arheološkog instituta u Beču i društva Bihaći don Frane Bulića.

Po završetku Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, kada je Zadar došao pod vlast Italije, Iveković se 1920. odselio u Zagreb. Ondje je postao profesorom arhitekture na Visokoj tehničkoj školi, a od 1922. i akademikom. Umro je iznenada, neposredno prije odlaska na nova arheološka iskapanja u Biogradu.

Franjo KleinFranjo Klein (Beč, 17. listopada 1828. - Zagreb, 26. kolovoza 1889.), hrvatski graditelj.

Studirao je arhitekturu u Beču. U ranoj fazi izrazit je predstavnik romantičnoga historicizma bečke arhitekture (sinagoga, pravoslavna crkva, današnji Meteorološki i geofizički zavod u Zagrebu). Kasniji njegovi objekti odlikuju se jakim plasticitetom pročelja: palača Gospodarskog društva na Trgu maršala Tita. U prvom razdoblju nakon doseljenja u Hrvatsku, od 1851. do 1859. živi i radi u Bjelovaru pri građevnom uredu Bjelovarsko-đurđevačke pukovnije. Njegov najraniji poznati rad iz toga perioda je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Molvama, podignuta na inicijativu zapovjednika pukovnije Ignaca Čivića pl. Rohrskog između 1855. i 1863. godine.

Rudolf LubinskiRudolf Lubinski (Zagreb, 31. listopada 1873. - Zagreb, 27. ožujka 1935.), bio je jedan od najvećih hrvatskih arhitekata secesije. Njegovo najpoznatije djelo je poznata zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu.

ŽivotopisLubinski je rođen u zagrebačkoj židovskoj obitelji - Lubinski-Lövy[2], studirao je na Technische Hochschule u Karlsruheu, nakon studija jedno vrijeme radio je u arhitektonskom birou Josefa Durma, sudjelujući u projektima za Offenburg, Köln, Karlsruhe i Freiburg. Sudjelovao je i u razradi projekta za Sveučilišnu knjižnicu u Heidelbergu, što će mu osobito dobro doći kao stečeno iskustvo u poznijem radu u Zagrebu.

Od 1907. radi u vlastitom ateljeu u Zagrebu. Projektirao je brojne stambene kuće u: Nazorovoj, Petrinjskoj, Masarykovoj. Njegovi značajniji projekti su bili; Evangelički centar u Gundulićevoj (1909.), Svećenički dom u Palmotićevoj (1910.), Zgrada osiguravajućeg zavoda u Mihanovićevoj (1928.). Od 1911.-1913. radi na svom najvećem projektu zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu u Zagrebu, taj projekt dobio je kao prvoplasirani na javnom natječaju. Taj objekt bio je ono što danas zovemo total dizajn, on je projektirao sve na tom objektu i tako ostvario jedinstvo arhitekture, dekora i opreme. Od 1926. do 1930. radi na židovskoj sinagogi u Sarajevu Il Kal grandi.[3]

U njegovu ateljeu radilo je mnogo arhitekata, koji su poslije izrasli u velika imena zagrebačke moderne arhitekture: Stjepan Planić, Stjepan Gomboš, Juraj Neidhardt i brojni drugi. Njegov posljednji projekt bila je poslovna zgrada u Gajevoj 5 , u ovom projektu Lubinski je zaplivao je u vode funkcionalizma, dokazavši da je ostao duhovno mlad. No on će ostati upamćen u povijesti hrvatske arhitekture prije svega kao najveći hrvatski secesijski graditelj.

Stjepan PodhorskyStjepan Podhorsky (Zagreb, 21. prosinca 1875. – Zagreb, 13. listopada 1945.), hrvatski arhitekt.

Školovanje'Arhitekt Stjepan Podhorsky' rođen je 21. prosinca 1875.godine u Zagrebu, u Vlaškoj ulici. Nakon što je završio osnovnu školu i realku Podhorsky se upisuje u Graditeljsku školu, koju završava 1896. u skupini prvih apsolvenata graditeljskog tečaja, kojoj su pripadali i

Josip Marković, Alojz Bastl i Oton Munder. Već tijekom školovanja u svoj atelier kao osobito darovita đaka primio ga je arhitekt Hermann Bollé. No, prije uposlenja "pošalje Bollé Podhorskoga", pisati će tridesetih godina Jurtarnji list, "'u klesariju stolne crkve, da temeljito izuči klesarstvo, a nakon toga uposli ga stalno u svom atelieru projektiranjem svega, što je u ruku došlo. U atelieru arhitekta Bolléa našao se Podhorsky sa drugim Zagorcem, pokojnim arhitektom Viktorom Kovačićem. Tako ova dva mladića postaju značajnim saradnicima pokojnog Bolléa."Stjepan Podhorsky- Studija obnoce crkve sv. Križa, Križevci 1910.

Borba za baštinuUsprkos tome što će i Podhorsky i Kovačić biti Bolléovi suradnici, oboje dolaze sa njim u žestok sukob, prije svega zbog neslaganja s radikalnim purističkim pristupom obnovi hrvatske arhitektonske baštine. Kako će pisati Gjuro Szabo u nikada objavljenom rukopisu iz 1932. : Hermann Bollé i njegova (ne)djela- Djela Hermanna Bollé- a sude sud Hermannu Bollé- u: "… od doba Tatara nije nitko toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio, dapače uradio je gore, jer je ne samo ono, što su dapače i Turci ostavili utamanio, već je još toliko apsolutno bezvrijednoga posagradio, tako, da to treba ponajprije srušiti. Učinio je to ne zato, što bi bio samo željan rada, već više što je bio nezasitan za novcem, kako mu je sam Strossmayer to zapisao…". No, ne budimo u zabludi, britko Szabino pero neće zaobići niti Podhorskog. Sukob Bolléa i Podhorskog došao je do izražaja 1901. godine kada ga Bollé šalje na Frušku goru da vodi izgradnju i rekonstrukciju pravoslavnoga manastira Grgetka. Ubrzo Podhorsky napušta atelier i samostalno se prihvaća obnove i izgradnje srušene srednjovjekovne 'crkve Blažene Djevice Marije u Oštarijama1901./2.). Godinu poslije Podhorsky odlazi u Beč na daljnje školovanje, na Akademiju lijepih umjetnosti kod profesora Viktora Lunza, dvorskog savjetnika za antičku i srednjovjekovnu umjetnost i jednog od predstavnika bečkog historicizma. Takav će odabir ostaviti trajan trag na njegovom daljnjem radu, koji se očitovao u neostilskom eklekticizmu. Tih godina Podhorskom će u Beču biti dodijeljeno nekoliko priznanja, od kojih je najznačajna velika Hansenova medalja za najuspjeliju klasičnu radnju.

Klub hrvatskih arhitekta (1905. - 1914.)Nakon što se vratio sa školovanja Podhorsky u Zagrebu izvodi čitav niz zapaženih gradnji, kao što su 'vila Heim u Nazorovoj ulici (1906.), zgrada pravoslavne općine u Bogovićevoj ulici (1907.), stambena zgrada i ljekarna Gayer na križanju Kačićeve i Ilice ( 1908.), te Obrtni dom na Mažutanićevom trgu ( 1908./10.). Tih godina izveo je i adaptaciju glasovite ljekarne kod Kamenitih vrata]], te regulaciju parka napuštenog Jurjevskog groblja.

Dakako, najznačajnije iz tog razdoblja djelovanja Podhorskog je osnivanje Kluba hrvatskih arhitekta. Podhorsky tada piše: "'Dnevnik o ustroju Kluba vodjen po arhitektu S. Podhorskom", iz koga doznajemo da je: "Prvi sastanak da se ustroji klub bio 20. svibnja 1905.". Jedna od prvih "akcija" Kluba bio je 1906. sukob s Bolléom i Kršnjavim u vezi rušenja Bakačeve kule, u kome niti jedna strana neće štedjeti na uvredljivim riječima i brzojavima međusobnih optužbi upućivanim iz dana u dan tadašnjem banu Teodoru Pejačeviću. No, to je i vrijeme prvih velikih domaćih arhitektonskih natječaja, na kojima će sudionik biti i Podhorsky. Među inim na "natječajima za Vladinu palaču ( danas zgrada Sabora, 1907., 2. nagrada), regulaciju Kaptola (1908., 2. nagrada) i župnu crkvu u Voloskom (1913., 1. nagrada)." Podhorsky će dugi niz godina biti predsjednikom Kluba hrvatskih arhitekata, a Kovačić tajnikom što će u početku među njima pokrenuti rivalstvo, posebice nakon dolaska arhitekata Dioniza Sunka i Huge Ehrlicha, kada dolazi i do otvorenog sukoba interesa uslijed čega će Podhorsky par puta podnositi i povlačiti ostavku na članstvo i sve funkcije u Klubu, što će na kraju će rezultirati njegovim raspadom. 4. veljače 1914. Podhorsky će se tijekom života istaknutu kao uspješan obnovitelj hrvatske graditeljske baštine. Kao što je rečeno, najranija je obnova crkve u Oštarijama. No, vrhunac će dostići realizacijom projekta obnove crkve sv. Križa u Križevcima (1910. – 1913.), žestoko se sukobivši oko pristupa obnovi sa Isom Kršnjavim, koji je u Hrvatskoj bio glavni promotor historicističke doktrine i Bolléov ideološki pokrovitelj. Zbog toga sukoba Podhorsky neće dobiti profesuru na tadašnjoj Srednjoj tehničkoj školi na čijem je čelu bio Bollé.

Vero Croatica

Presudna godina u stvaralaštvu Stjepana Podhorskog je 1911. Naime, te godine Podhorsky u spomen 300 godišnjice grkokatoličke crkve u Hrvatskoj na nadbiskupskom dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podiže crkvu sv. Marije' koncipiranu kao centralni objekt s jasnim naznakama neobizantske arhitekture. Početak je to dugoga puta na kome je Podhorsky nastojao stvoriti novi stil zasnovan na elementima bizantske i starohrvatske arhitekture, koji će crkveni povjesničar o. fra Dominik Mandić okarakterizirati kao "renesansu starohrvatskih oblika" nazvavši ga stilom "Vero Croatica". U težnji ka tome stilu Podhorsky će projektirati čitav niz sakralnih objekata, od kojih mnogi nikada neće biti realizirani. Najznačajnije realizirane sakralne građevine Podhorskog su: bazilika sv. Ćirila i Metoda na Duvanjskom polju (1921. - 1925.), crkva sv. Jurja u Đurđevcu (1928.) i franjevačka crkva u Makarskoj (1921./31.- 1939./43.).

Franjevačka crkva Blažene Djevice Marije u sklopu franjevačkog samostana u Makarskoj jedno je od njegovih najuspjelijih ostvarenja i u smislu čistoće oblika i jednostavnosti, ali i u jasnoći prostornog koncepta. Moglo bi se reći, da Podhorsky razvija jednu sakralnu maniru, koja će mu 1914. na velikoj izložbi likovnih umjetnosti u Beogradu donijeti prilično uspjeha u ondašnjim krugovima, koji ga pozivaju u Srbiju, kako bi projektirao razne zadužbine. No, u tome ga je omeo rat, koji će provesti u Križevcima dovršavajući jedno od svojih najznačajnijih ostvarenja- zgradu Hrvatskog doma ( 1913. – 1916.). Nakon rata, Podhorsky je dekretom narodnog vijeća 1918. imenovan profesorom na Obrtnoj školi, a ubrzo postaje i članom Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata- sekcija Zagreb.

Osim velikog broja crkava Podhorsky će također projektirati i nekoliko mauzoleja od kojih su najpoznatiji mauzolej obitelji Halper u Krapini (1911.) i mauzolej obitelji Podhorsky na zagrebačkom Mirogoju (1929.- 1933.). Među značajnijim ostvarenjima koje će Podhorsky realizirati između dva rata je i Dom sv. Antuna na zagrebačkom Kaptolu, građen za potrebe franjevačkog samostana, danas Kazalište Komedija (1936.- 1937.).

Tijekom 2. svjetskog rata Podhorsky radi projekte za obnovu crkava i samostana u Plitvicama, Zrinu, Gvozdanskom, Voćinu i Kostajnici (1941.), obnovu grkokatoličke stolne crkve i biskupskog dvora u Križevcima (1941. – 1943.), te projekt vlastite vile na Prekrižju (1942. - 1943.). Tijekom rata dovršava i velebnu dogradnju crkve sv. Ante u Bihaću, koju je započeo 1938. godine, no koja je 1944. pred sam završetak radova tijekom savezničkog bombardiranja srušena gotovo do temelja. Bila je to ujedno i posljednja crkva koju je gradio, budući da umire 13. 10. 1945. u 78. godini života.

Franjo SchüchtFranjo Schücht (izvorno: Franz Schücht), graditelj austrijskog podrijetla koji je djelovao u Zagrebu.

Njegov život i rad odvijao se u doba klasicizma, oko sredine 19. stoljeća. Schücht se spominje prvo kao voditelj građevinskih radova na posjedu bečkoga dvora u Laxenburgu. Četrdesetih godina 19. stoljeća po narudžbi biskupa Jurja Haulika gradi objekte u parku Maksimir: Biskupski ljetnikovac, Vidikovac, Švicarsku kuću, Mirnu kolibu te razne paviljone, a vjerojatno i ulazni portal. U Zagrebu je također projektirao i nacrt samostana i crkve Sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici (kasnije nadograđen).

Antun StiedlAntun Stiedl, zagrebački graditelj. Djelovao je u prvoj polovici 19. stoljeća. Došao je u Zagreb iz Karlovca na poziv biskupa Aleksandara Alagovića, za kojega je radio više projekata. Među njima se ističu: proširenje istočnog krila biskupskog dvora (1834.), novo krilo sjemenišne zgrade u Zagrebu, plan obnove bivšeg isusovačkog kolegija u Požegi, župni dvor sv. Ivana u Novoj Vesi 55 (1834.), te vrtlareva kućica na Ribnjaku, obje u Zagrebu. Najvažnije mu je djelo zgrada vojarne u Vlaškoj 87 (kasnije vojna bolnica), velika dvokatna zgrada sa slijepim arkadama u prizemlju. Djela Antuna Stiedla nose obilježja klasicizma.

Kristijan Heinrich VesteburgKristijan Heinrich Vesteburg (rođen 1771. – umro u Zagrebu, 20. svibnja 1816.), zagrebački graditelj. Bio je franjevac, vjerojatno podrijetlom iz Brežica. Poznat kao službeni graditelj zagrebačke biskupije, radio je za biskupa Maksimilijana Vrhovca. Najveće djelo mu je kupališni kompleks u Stubičkim Toplicama, koje su tada bile u vlasništvu biskupije. Projektirao je glavnu kupališnu zgradu, zvanu Maksimilijanovu kupelj, mali paviljon za parnu kupelj nazvan Dijanina kupelj, obje oko 1811.godine, a vjerojatno i obližnju kapelu. U Zagrebu je sagradio crkvu sv. Martina u Vlaškoj ulici. Njegova arhitektura nosi obilježja klasicističkog stila.

Kuno WaidmannKuno Waidmann (Tigerfeld, 8. ožujka 1845. – Graz, 4. listopada 1921.), njemački arhitekt.

BiografijaDjetinjstvo i školovanjeKuno Waidmann rođen je 1845. u Tigerfeldu u Njemačkoj. Otac mu je bio graditelj Michael Waidmann. U šestoj godini života ostaje bez roditelja nakon čega se seli kod rođaka u Heigerloch. Tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća školovao se na Visokoj tehničkoj školi u Stuttgartu gdje je graditeljski smjer.

Nakon završenog školovanja odlazi u Klagenfurt gdje započinje s arhitektonskom praksom. Jedno je vrijeme radio i za Ugarsku željeznicu za koju projektira kolodvorske zgrade. Nažalost danas nije poznato o kojim je kolodvorima riječ.Prvo poznato Waidmannovo ostvarenje je Zemaljska bolnica u Klagenfurtu.

Dolazak u ZagrebGodine 1877. povjerena mu je gradnja bolnice za umobolne u tadašnjem Stenjevcu kraj Zagreba. Zbog toga se s obitelji seli u Zagreb gdje će živjeti i djelovati trideset godina. Kao arhitekt ostvario je u Zagrebu značajan opus koji će znatno utjecati na razvoj hrvatske arhitekture na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Iako nije nikada naučio hrvatski jezik u Zagrebu je bio izuzetno cijenjen kao stručnjak a u njegovom su atelijeru na početku svoje karijere radili mnogi kasnije poznati hrvatski arhitekti, poput primjerice Hönigsberga i Deutscha, Martina Pilara i Viktora Kovačića. Unatoč što je bio stranac 1894. godine bio je izabran za podpredsjednika Društva inžinira i arhitekta, a 1898. car Franjo Josip nakon posjeta Zagrebu, osobno ga je imenovao za građevinskog savjetnika.

Zanimljivo je da Waidmann dolazi u Zagreb nekako u isto vrijeme kada i Hermann Bollé. Pretpostavlja se da su tada surađivali pri radovima na zagrebačkoj katedrali i izradi projekata za Evangelističku crkvu i općinu (Gundulićeva ulica, 1880.). No zbog razmimoilaženja u stavovima njihova je suradnja naglo prekinuta.

Tijekom tridesetogodišnjeg boravka u Zagrebu Waidmann je realizirao preko pedeset objekata. Nakon dovršetka gradnje bolnice (1879.) u Zagrebu gradi čitav niz stambenih objekata. Među najranijim su kuće: Živković (1880. – 1881.), Arnold (1880. – 1882.), Bauer (1882.), Weller (1885.) i Prister ( 1885. – 1886.). U vrijeme kada su bile izgrađene te su kuće izazivale pravu senzaciju unoseći u zagrebačku arhitekturu jedan posve novi duh njemačkog historicizma. Naime tada je zagrebačka arhitektura oblikovana pod snažnim utjecajem bečkog historicizma. „Njihovim jednostavnim oblicima“, pisati će povjesničarka umjetnosti Đurđica Cvitanović, „uzor je renesansni stil po kojem je građena kompozicija pročelja, a u detaljima se otkriva njemačka renesansa u umjerenoj dekoraciji, u upotrebi opeke kao materijala u prirodnoj boji, u grupiranju arhitektonskih elemenata plitkih rizalita sa zabatima i tornjevima, u nizanju otvora u gustom ritmu s akcentom na profilaciji istaknutih zona.“ U tom duhu Waidmann će projektirati nekoliko gradskih palača među kojima treba istaknuti kuće: Weller (1885.- 1887.), Waidman (1886. – 1887.) i Varga ( 1887.). Osobitu senzaciju tada je izazvala kuća Varga o kojoj je 1887. godine pisao i Obzor: „Ova će kuća biti unikum u našem gradu i arhitektonički specijalitet, kao znamenita gradnja u Zagrebu.“

Stvaralački vrhunac Waidmann će ostvariti realizacijom palače Gavella (1889.) koja će vizualno definirati sjeverno pročelje Trga bana Jelačića. Upravo na palačama Varga i Gavella vidljivo je najbolje Waidmannovo koketiranje s neobaroknim historicizmom. Tadašnji će zagrebački tisak za palaču Gavella pisati da je građena u „modernom barok – slogu“. U vrijeme gradnje palače Gavella, Waidmann je boravio u Firenci (1888. – 1889.). Nakon povratka u Zagreb gradi nekoliko palača. Među inim: Blümental (1890.), Pečak (1891.) i Hafner (1892.).

Tijekom svog boravka u Zagrebu Waidmann je izveo i čitavi niz adaptacija ranije građenih objekata, poput primjerice dogradnje iličkog hotela i restauracije „Prukner“ (1886.).

Od 1890. do 1906. godine Waidmann je u Zagrebu imao i nekoliko velikih narudžbi od strane države i industrijalaca. U tom je razdoblju izveo: palaču Društva sv. Jeronima (1890. – 1891.), palaču „Narodnih novina“ (1891.), Mušku učiteljsku školu (1891. – 1892.), bolnicu Milosrdnih sestara (1892.), tvornicu cikorije Frank (1892. – 1893.), palaču Zemaljske naklade školskih knjiga (1893.), Cjepilišni zavod (1895.) te zgradu Nadbiskupskog orfantorija (1895.).

Arhitekt Kuno Waidmann realizirati će i čitav niz zapaženih ostvarenja van Zagreba. U Hrvatskoj su prema njegovim projektima izgrađeni: vojarna u Sisku, Zemaljska bolnica u Šibeniku (1885.), Zemaljska bolnica u Zadru (1885.) i Zemaljska bolnica u Dubrovniku (1888.).

Van Hrvatske projektirao je: ljetnikovac i hotel na Bledu u Sloveniji, Zemaljsku bolnicu u Ljubljani, polikliniku „Umberto I“ u Rimu, Gradsku opću Bolnicu u Berlinu, Zemaljsku bolnicu u Gothenburgu, bolnicu za duševne bolesti u Trstu (1892.) te bolnicu za duševne bolesti u Klagenfurtu.

1906. godine Waidmann se povukao u mirovinu i s obitelji je odselio u Graz. Potpuno je napustio projektiranje, prema Đurđici Cvitanović, „ prateći nove događaje u arhitekturi, no smatrajući da im nije dorastao i da je njegovo vrijeme prošlo“. Umro je u Grazu 4. listopada 1921. godine od upale pluća. Naknadno su mu posmrtni ostaci bili preneseni u Klagenfurt gdje je pokopan u obiteljskoj grobnici.

OstvarenjaZagreb* Bolnica za duševne bolesti, Stenjevec 1877. – 1879.* Kuća Sejk, Mesnička 17, 1877.* Kuća Živković, Jurjevska 27, 1880. – 1881.* Kuća Arnold, Gajeva 22, 1880. – 1882.* Adaptacija i prigradnja palače Burrati, Katarinski trg 6, 1881. – 1883.* Kuća Bauer, Preradovićeva 31, 1882.* Kuća Crnković, Amruševa 1, 1882.* Kuća Pavić, Preradovićeva 35, 1882.* Kuća Šenoa, Mesnička 21, 1884.* Kuća Weller, Đorđićeva 10, 1885.* Kuća Prister, Gajeva 20, 1885. – 1886.* Kuća Weller, ugao Đorđićeva 22 – Palmotićeva 28, 1885. – 1887.* Adaptacija i dogradnja hotela Prukner, Ilica 44, 1886.* Kuća Waidmann, Prilaz Gjure Deželića 4, 1886. – 1887.* Kuća Bedeković, Mesnička 27, 1887.* Kuća Kautz, Gundulićeva 17, 1887. ( Srušena je 1932., na njenom se mjestu danas nalazi uglovna višekatnica arhitekta Slavka Löwya)* Kuća Varga, Ilica 34 – 36, 1887.* Kuća Oblak, Dalmatinska 7, 1888.* Kuća Egersdorfer, Mesnička 31, 1889.* Kuća Gavella, Trg bana Jelačića 6, 1889.* Adaptacija stana i prigradnja stubišta, Frankopanska 12, 1889.* Kuća Blümental, ugao Hatzova 18 – Palmotićeva, 1890.* Grand- hotel Lavoslava Schwartza, Ilica 6

(Arhitekti Stjepan Planić i Aleksandar Freudenreich zgradu hotela su naknadno adaptirali za potrebe trgovačke kuće NA – MA )* Palača Društva sv. Jeronima, ugao Trg kralja Tomislava 21 – Hatzova 33, 1890. – 1891.* Kuća Waidmann, Dalmatinska 5, 1890.* Palača „Narodnih novina“, ugao Frankopanska 26 – Prilaz Gjure Deželića 2, 1891.* Kuća Pečak, Prilaz Gjure Deželića 7, 1891.* Kuća Sibalić, Medulićeva 38, 1891.* Muška učiteljska škola, Medulićeva 33, 1891. – 1892.* Dogradnja lođe na vrtnom pročelju kuće Pongratz, Visoka 22, 1892.* Dogradnja balkona na pročelju kuće Eisner, Zrinjski trg 14, 1892.* Bolnica Milosrdnih sestara, Ilica 83, 1892.* Kuća Müller, ugao Prilaz Gjure Deželića 14 – Medulićeva 29, 1892.* Nadogradnja kuće Paulić, ugao Petrinjska 54 – Šenoina, 1892.* Adaptacija kuće Rakovac, Markov trg 9, 1892.* Kuća Hafner, Ante Kovačića 14, 1892.* Kuća Miletić, Jurjevska 29, 1892.* Tvornica cikorije g. g. Hinka Francka i sinova, Vodovodna 20, 1892. – 1893.* Kuća Stepnicku, Gundulićeva 23, 1890. – 1893.* Kuća Gagliardi, Kačića Miošića, 7, 1893.* Kuća Waidmann, Ivana Gorana Kovačića 17, 1893.* Palača Zemaljske naklade školskih knjiga, Roosveltov trg 6, 1893.* Kuća Weller, Palmotićeva 32/a, 1894.* Kuća Vranicani Gurlati, rekonstrukcija stubišta, Trg bana Jelačića 2, 1894.* Kuća Živković, dogradnja dvorišnih krila, Trg bana Jelačića 10, 1894.* Cjepilišni zavod, Gundulićeva 57, 1895.* Kuća Kršnjavi, Primorska 8, 1895.* Nadbiskupski orfantorij, Vlaška 38, 1895.* Kuća Waidmann, Ivana Gorana Kovačića 11, 1895. – 1896.* Kuća Waidmann, Ivana Gorana Kovačića 13, 1896. (Prizemni drveni ljetnikovac koji je izgorio krajem pedesetih godina 20. stoljeća, na istom je mjestu izgrađena nova zgrada)* Kuća Kosovac, Ilica 223, 1896. – 1897.* „Katoličko djetičko društvo u Zagrebu“, Britanski trg 10, 1897.

Hrvatska* Adaptacija orfantorija u Senju* Zemaljska bolnica u Šibeniku, 1885.* Zemaljska bolnica u Zadru, 1885.* Zemaljska bolnica u Dubrovniku, 1888.* Vojarna u Sisku, oko 1888.

Druge zemlje* Ljetnikovac i hotel na Bledu, Slovenija* Zemaljska bolnica u Ljubljani* Poliklinika „Umberto I“ u Rimu* Zemaljska bolnica u u Judenburgu* Gradska opća bolnica u Berlinu* Zemaljska bolnica u Gothenburgu* Opća bolnica u Klagenfurtu* Bolnica za duševne bolesti u Trstu, 1892.* Bolnica za duševne bolesti u Mauer-Öhlingu* Bolnica za duševne bolesti u Gorici* Starački dom u Gorici* Opća bolnica u Odessi* Pučka škola u Bleiburgu* Bolnica za duševne bolesti u Klagenfurtu

Izidor Kršnjavi

Isidor Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1845. - Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti i političar.

Prvu likovnu poduku dobija u Osijeku, a potom u Beču studira povijest i povijest umjetnosti. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Kao stipendist studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.

Posredovanjem Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već slijedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti te je postao ravnatelj galerije.

Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristašama, te ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, a 1897. vraća se na Sveučilište. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba - njegovom su inicijativom izgražene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je tiskanje udžbenika i modernizirao školstvo.

Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. Kao likovni kritičar Kršnjavi je aprioričan s jakim sklonostima prema estetiziranju, historicizmu i tradicionalnosti. 1925. godine objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirao. Također je pisao i pjesme, koje su bile objavljivane u suvremenim časopisima, putopise te memoare.