Hrvatski Karusel Stipe Suvar

1

STIPE ŠUVAR, odlomci knjige:

HRVATSKI KARUSEL Kako su nestali Srbi Prema popisima stanovništva 1900. i 1910. godine, Srbi su u tadašnjim kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno u banskoj Hrvatskoj činili više od 25 odsto stanovništva. Granica se na istok, doduše, protezala sve do ušća Save u Dunav ispod beogradskog Kalemegdana. U ritularno trećoj jedinici "trojedinici" Dalmaciji Srbi su pak činili 17 posto stanovništva, s tim što je u granicama Dalmacije bila i Boka kotorska. U Banovini Hrvatskoj, stvorenoj uoči Drugog svjetskog rata, a koja je obuhvaćala i najhrvatskije dijelove Bosne i Hercegovine, Srba je bilo 20 posto. U Hrvatskoj, ako se izuzme područje koje će do proljeća (1997. prim. ur.) biti pod upravom UNTAES-a, Srbi danas čine samo dva do tri posto stanovništva. A po svoj prilici glavnina će odseliti i sa područja, na kojem je instaliran UNTAES. Iz Hrvatske je, naime, od 1990. godine naovamo izbjeglo u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje oko četiri stotine tisuća Srba. A na područje, koje je sada pod upravom UNTAES-a, iz zapadne Slavonije 1991. godine i sa prostora na kojima su se odigrali "Bljesak" i "Oluja" 1995. godine sklonilo se njih oko 60 tisuća. Nema zemlje u Evropi u kojoj se u 20. stoljeću, eto, tako temeljito uspjelo u stvaranju "čiste" države - nacije, kao što je Hrvatska. Fašistička je Njemačka, doduše skrivila egzodus sudetskih Nijemaca na kraju Drugog svjetskog rata, pa je i Češka tada postala uglavnom etnički čista. A u Poljskoj je njemački fašizam uništio Židove i također izazvao egzodus Nijemaca, što je uz pomicanje poljske granice na istoku u korist bivšeg Sovjetskog Saveza, dovelo i do visoke etničke čistote Poljske. Grčka i Turska su pak u ratu 1922-23. provele međusobno etničko čišćenje, ali Turska danas ima 12 milijuna Kurda, koje ne priznaje i ugnjetava, a i Grčka ima nekoliko stotina tisuća Albanaca, uz Makedonce koje ne priznaje. Da nije postojala prva i druga Jugoslavija i da nije bilo politike prema njima kakvu je provodila Pavelićeva Hrvatska 1941-1945. godine, te politike kakvu provodi Tuđmanova Hrvatska od 1990. godine naovamo, Srba bi u granicama današnje Hrvatske sada bilo oko milijun i po. Ovako ih je ostalo, odnosno ostaće, nakon što se provode reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, ne više od 150 tisuća, i to mahom raspršenih po većim naseljima, a sa perspektivom da ih najdalje kroz pola stoljeća više u Hrvatskoj i ne bude. Ukoliko se Hrvatska u posljednjih pet-šest godina posve približila ostvarenju sna najzagriženijih i najbeskrupuloznijih hrvatskih nacionalista - "čiste" nacije-države, u kojoj uskoro gotovo da neće biti Srba, nekad brojnog drugog njezinog naroda, ali ni ostalih nacionalnih manjina, izuzimajući možda talijansku u Istri i Rijeci. Jer, teče i snažni proces asimilacije svih manjina. A tek manjina Srba mlađe dobi usuđuje se danas javno deklarirati svoju nacionalnu pripadnost u strahu od diskriminacije. Bošnjacima-Muslimanima i Slovencima se pak i ne dopušta da budu nacionalne manjine. Desetostruko smanjenje udjela Srba u stanovništvu Hrvatske u ovom našem stoljeću, koje je na isteku, posljedica je na jednoj strani postojanja dviju Jugoslavija, koje su zajedno živjele, uključujući i vrijeme raspada prve i rađanja druge, 73 godine, a u kojima su se odigravala značajne kolonizacije i migracije Srbaiz Hrvatske uglavnom u pravcu Srbije, ponajviše Vojvodine, a i u druga područja sve do Kosova i Makedonije. Najmanje pola milijuna stanovnika sadašnje SR Jugosalvije, a ne računajući i doseljene i izbjeglice od 1990. godine naovamo, došlo je iz Hrvatske ili vodi porijeklo iz nje do ukjučivo treće

www.krajinaforce.com Glas Krajisnika u Egzilu

2

generacije. (Doduše, migracije su tekle i u suprotnom smjeru, te su u Hrvatsku kroz vrijeme postojanja dviju Jugoslavija doseljavali i Srbi iz same Srbije i iz Bosne i Hercegovine, a procjenjujemo da ih nije doselilo više od sto tisuća). Na drugoj strani, smanjenje broja i udjela Srba u stanovništvu Hrvatske posljedica je bjesomučnog nastupanja hrvatskog nacionalizma, čije su se eksplozije dogodile, početkom, sredinom i krajem našeg stoljeća. Bez obzira na uzroke i povode, pa i na naslov u zagrebačkom "Srbobranu" 1902. godine: "Do istrage naše ili vaše", Srbi su u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća bili izloženi hajci, čiji je vrhunac bio rušilački pohod na njihove trgovine i radnje u Zagrebu. A onda su uslijedili i veleizdajnički procesi Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i manifestacije antisrpskih raspoloženja u povodu aneksije Bosne i Hercegovine, atentata u Sarajevu i izbijanju Prvog svjetskog rata, kada se pjevalo: "Vjetar piri, Hrvatska se širi, kiša pada, Srbija propada", a i uzvikivalo "Srbe na vrbe!", što je, doduše, prvi uzviknuo Slovenac Marko Natlačen u Ljubljani. Ideja južnoslavenskkog ujedinjenja, uz postojanje hrvatsko-srpske koalicije, zadobila je, međutim, prevagu u hrvatskom narodu. Pa je došlo i do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno do prve Jugoslavije, u kojoj su se Srbi u Hrvatskoj dijelom, i na kraće vrijeme, a pod vodstvom Svetozara Pribićevića, bili priklonili i velikosrpskoj hegemoniji, od koje, međutim, sami i nisu, kao prečani, osjetili neke posebne blagodati. Besramna priča o velikosrpstvu partizana Bolno iskustvo prve Jugoslavije olakšalo je hrvatskim ustašama, da se uz blagoslov i oružanu silu Mussolinija i Hitlera, instaliraju na vlasti u kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a pri čemu im je strateški cilj bio istrijebiti Srbe ne samo u Hrvatskoj već i sve do Drine i utoka Save u Dunav, a sve prema krilatici: trećinu pobiti, trećinu prekrstiti, trećinu otjerati. Srbi u Hrvatskoj su utoliko bili ona skupina, ili dio jednog naroda, koji je, uz Židove, najviše stradao u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Bili su izloženi genocidu, a kojem su se oduprli antifašističkom borbom. Činili su jednu trećinu aktivnih učesnika NOB-a u Hrvatskoj. U četnike je otišao jedino jedan broj Srba oko Knina i oko Plaškog, dok se gotovo nijedan četnik nije pojavio u Slavoniji, pa ni u Baniji, Kordunu i ostaloj Lici. (Jedna od najbesramnijih laži današnjeg hrvatskog nacionalizma je priča o velikosrpstvu Srba-partizana u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj bili su svoji na svome i u svemu ravnopravni s Hrvatima u vremenu propalog socijalizma od 1945. do 1990. godine. Bili su uz Hrvate konstitutivni narod hrvatske države, članice jugoslavenske federacije, a što nije dovodilo u pitanje Hrvatsku kao državu hrvatskog naroda, jednako kao što Srbima nije smetala ni himna "Lijepa naša", koja se pjevala u svim službenim prilikama, sve tamo od prvog zasjedanja ZAVNOH-a u Otočcu 1943. godine, niti crveno-bijelo-plava zastava na kojoj je, doduše, bila petokraka, niti šahovnica u grbu. Osjećala se i sve veća integriranost Srba u kulturu većinskog naroda, a što je bilo daleko od asimilacije i ugrožavanja njihova nacionalnog identiteta, kako su to trubili ideolozi i pobornici "antibirokratske revolucije", koja je s nacionalističkim ambicijama rušenja avnojske Jugoslavije povedena iz Beograda. Mogle bi se navesti mnoge činjenice i podaci, koji opovrgavaju tezu hrvatskih nacionalista da su Srbi vladali Hrvatskom i u Hrvatskoj. Doduše, velik broj njih se bio urbanizirao i doživio socijalnu, pa i političku promociju na tragu zasluga iz NOB-a, ali zar se to jednako nije odnosilo i na Hrvate? Područja na kojima su Srbi bili u većini ili relativno visoko zastupljeni u strukturi stanovništva, a ako se izuzmu Vukovar i Baranja, po pravilu su bila i ostala najnerazvijenija područja Hrvatske, a hrvatski Srbi su doživjeli i veću demografsku regresiju (starenje, niski prirodni prirast, raseljavanje) nego li Hrvati. Njihov broj i udio u strukturi


3

stanovništva Hrvatske su opadali, dijelom i zbog toga što su odseljavali prema Beogradu i Vojvodini, gdje su od ranije imali brojnu rodbinu, a uz to jedan se broj izjašnjavao kao nacionalno neopredijeljeni Jugoslaveni. Katastrofalni ishod po Srbe u Hrvatskoj, a koji je, evo, danas očigledan, mogao se naslutiti već samim dolaskom na vlast HDZ-a i Franje Tuđmana. U predizbornoj kampanji 1990. godine oni i nisu spominjali Srbe osim u smislu opće harange. Bez obzira na bjesomučnu propagandu iz Beograda, koja je našla odjeka i među hrvatskim Srbima, pa i manifestacijama velikosrpstva i na tlu Hrvatske sve tamo negdje od 1989. godine, i bez obzira na činjenicu da je razbijanje avnojske Jugoslavije krenulo iz Beograda, od snaga srpskog nacionalizma, koje su se bile ugnjezdile u Savezu komunista Srbije, rat je Franji Tuđmanu i pokretu koji je on stvorio i vodio bio potreban i da jednom zasvagda "riješi" srpsko pitanje u Hrvatskoj onako kako je ono, evo, i "riješeno". Srbi u Hrvatskoj su danas malobrojna raspršena, zaplašena i asimilaciji sklona, uglavnom "urbana", populacija, s perspektivom da u dogledno vrijeme i posve nestane. Srbima se na početku nije davalo šanse ni na kulturnu autonomiju. Jedno je sigurno: HDZ i Franjo Tuđman ne bi ni došli na vlast ili bar ne bi na njoj duže ostali, kada su je osvojili na izborima održanim u trenucima velike krize i naleta snaga srpskog nacionalizma iz Beograd i same Srbije, da i Srbi u Hrvatskoj nisu gurnuti u ralje i velikosrpske histerije, da ih na neki način nije izdao i tadašnji Savez komunista Hrvatske, a za koji su oni u velikoj većini glasali na izborima 1990. godine. Na izborima 1995. godine HDZ je jedva sačuvao većinu u Saboru pomoću glasova Hrvata iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a za koje je zakonom bilo rezervirano 12 mandata. Sa pola milijuna glasova hrvatskih Srba ishod ne samo prošlih već i svih budućih izbora bio bi, zar ne, za HDZ, a i Tuđmana znatno nepovoljniji. Usprkos svim pritiscima iz svijeta, a i formalnim deklariranjima sadašnje hrvatske vlasti, šanse većeg povratka Srba izbjeglih iz Hrvatske nisu velike. Ta, nije li iz vrhova sadašnje vlasti rečeno da je najveći rezultat tzv. domovinskog rata upravo taj što su Srbi otišli, pa neće više biti "remetilački faktor" u hrvatskoj državi i nije li sam Franjo Tuđman više puta govorio o namjeri da će područja Hrvatske iz kojih su Srbi izbjegli, kao i osvojeni, a zapravo sa Slobodanom Miloševićem trampljeni, predjeli zapadne Bosne da se nasele Hrvatima iz tuzemstva i iz svijeta, a što će tobože osigurati budućnost hrvatske države u budućim stoljećima? I zar se takvo naseljavanje na ta opustošena i opljačkana područja na kojima se preostale malobrojne Srbe i dalje šikanira, pljačka, pa i ubija, već intenzivno ne provodi? Vjeronauk, prekrštavanja i štošta drugo Situacija bi se mogla promijeniti nabolje (u vezi sa raseljavanjem srpskog stanovništva, prim. ur.) ako bi sadašnja vlast bila uklonjena voljom hrvatskih građana na izborima, pa ma kada izbori bili. Ali ni u tom slučaju ne bi trebalo gajiti neki veliki optimizam, jer u pristupu srpskom pitanju u Hrvatskoj ni glavnina sadašnje opozicije ne zauzima stavove koje se bitnije razlikuju od pozicija sadašnje vlasti. (Riječ na okruglom stolu "Srbi u Hrvatskoj: jučer, danas, sutra" u Zagrebu, 18-20. listopada (oktobra, p. u.) 1996, koji je priredio Hrvatski helsinški odbor) * * * Kada je pred više od dvije godine (1991. prim. ur.) spomenuo prekrštavanja pravoslavne (srpske) djece na katoličku vjeru (a čime se prešutno stječe i hrvatska pripadnost) Milorad Pupovac je izložen žestokoj kritici. A onda je nedavno izbila svađa u hrvatskom Saboru o tome da li uopće ima i koliko srpske, pravoslavne djece koju prisiljavaju na katolički vjeronauk. Čak je zbog toga u


4

Saboru potekla i hrvatska krv, i to iz nosa zastupnika Hrvata Drage Krpine, koji je kidisao na zastupnike Srbina Dragana Hinića, pa mu ovaj uzvratio šakom po nosu. (Nastranu to, što je sam Krpina kapanje krvi iz njegova nosa proglasio povijesnim događajem!) Okršaj riječima u Saboru, a onda i incident između Krpine i Hinića, bili su sa svoje strane povod da u hrvatskim medijima osvanu mnogi oštri komentari, u kojima se kategorički odbacuju sve tvrdnje o tome da katolički vjeronauk moraju polaziti i pravoslavna djeca i da ima i pojava prekrštavanja. U međuvremenu oglasila se Katolička crkva. Kardinal Kuharić obratio se, u svojstvu nadbiskupa, župnim uredima svoje nadbiskupije, da dostave izvještaje o tome što je na stvari. Odmah da kažemo, da taj potez kardinala Kuharića treba pozdraviti, premda ne znamo i da li će uroditi jedinim poželjnim ishodom: jasnim uvidom u stanje stvari ako ne u svim hrvatskim nadbiskupijama i biskupijama, a ono u najvećoj. Jer, kako je izvijestio "Večernji list" (u broju od 12. studenog 1994) već se naziru rezultati ankete koju je kardinal zatražio: broj nekatolika koji pohađaju katolički vjeronauk je neznatan. No, i usprkos svemu, čini nam se da Kaptol i ovim potezom kardinala Kuharića danas posvjedočuje ulogu, kakvu možda nije igrao nikad u ranijoj povijesti: prednjači po političkim potezima i ponašanjima koji nemaju samo pastoralni karakter i isključivo vjersku pobudu. A to onda dovoljno govori gdje se to našla "laička" tuđmanovska politika. Kao što se zna, tjeranje pravoslavnih vjernika da se prekrste u katolike više je nego sramna mrlja iz nedavne historije Crkve u Hrvata: u doba kvislinške NDH jedan dio katoličkog klera je poticao masovno prelaženje (oko 300 tisuća ljudi) s pravoslavlja na katolicizam, a na što su ljudi bili prisiljeni po cijenu očuvanja golog života. Stepinčeva linija u Crkvi nije to osuđivala, naprotiv, tolerirala je, obrazlažući da time pomaže ugroženima. Danas se nešto slično ipak ne može ponoviti, ali i najmanji broj slučajeva upravo Crkvu u Hrvata mora siliti na oprez. I stoga je dobro, da je ona reagirala, makar i sa zakašnjenjem, jer je već tri godine ipak primjetno da, u atmosferi straha u društvu i među roditeljima, na katolički vjeronauk hrle i djeca nekatoličkih roditelja i djeca ateista, često nekrštena. Čini se da su brojke o 11 ili 14 tisuća ili još više ili još manje djece koja su prisiljena na vjeronaučno pokatoličenje iznošene napamet, bez istraživanja i anketiranja. No, podaci o tome, ako se najzad i prikupe, i nisu sami po sebi najvažniji. Pojave mimikrije u stvari vjeronauka ne toliko djece koliko roditelja, pa ma kako bile ili ne bile učestale, ne bi nas trebale toliko brinuti, koliko ukupno težak, više nego nezahvalan položaj Srba u Republici Hrvatskoj, bez obzira da li su vjernici ili ateisti, da li se nalaze u mješovitim brakovima, da li su i koliko lojalni građani, da li su se ili nisu u bilo čemu ili na bilo koji način zamjerili državi, režimu, sugrađanima, susjedima, onima s kojima žive, rade i dolaze u svakodnevne kontakte. Zabrana prodaje na tržnici Još prije izbijanja bilo kakvih sukoba (ako se izuzmu sitniji incidenti u ljeto 1989. godine) između Hrvata i Srba u samoj Hrvatskoj, na zadarskoj je tržnici, na primjer, tzv. obični svijet, piljarski, prodavačko-kupački zatražio da se Srbima iz okolice zabrani da na tržnici prodaju svoje povrće i druge proizvode, da ih se jednostavno s tržnice potjera. Možemo citirati vijesti, koje su o tome donijele neke hrvatske novine u proljeće 1991. godine. Pa je izbio neobjavljeni rat, i već u prvim mjesecima eskalacije masovno su u mnogim hrvatskim gradovima i selima, od Osijeka preko Karlovca pa do Metkovića i Dubrovnika, u zrak letjele kuće, lokali, auta u vlasništvu ili posjedu građana srpske, a ponekad i crnogorske i neke druge nacionalnosti (pa i onih


5

Hrvata koje se drži nepodobnima ili su se nečim zamjerili). Prema izjavi hrvatskog ministra vanjskih poslova dr Mate Granića, minirano je 5.000 kuća, a prema tvrdnjama ljudi iz Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i 10.000. A o onom najstrašnijem: da su ljudi, i opet zbog svoje nacionalnosti, nestajali bez traga, da ih je gutala noć, a ponekad i dan, te da su kasnije nalaženi ili iskopavani leševi nekih od njih, još uvijek se u Hrvatskoj rijetko tko usudi i zucnuti (čast pojedincima kao što su Slobodan Budak, Ivan Zvonimir Čičak, Anto Nobilo, Danijel Ivan, pa i Josip Manolić i Stipe Mesić, koji su naknadno iznijeli ponešto od onog što su ranije, dok su bili u vrhu sadašnje vlasti, znali), a kamoli da se sačini evidencija, povedu stvarne a ne ponekad samo fingirane istrage i na sud izvedu počinioci. Mnogo se od 1990. godine naovamo lagalo o brojčanoj dominaciji Srba u SUP-u i miliciji, u medijima, u saborskim, gradskim i općinskim službama, u sudstvu, u pojedinim poduzećima, mada su oni u nekim od tih službi i institucija bili i prekomjerno zastupljeni. Pa se do danas provela njihova temeljita čistka i sa gotovo svih iole odgovornih radnih mjesta, a da se o rukovodećim i ne govori. Sumnjamo stoga i u istinitost tvrdnje, koju smo nedavno čuli iz ustiju predsjednika Tuđmana, da Srbi čine polovicu sudaca u Karlovcu. U nekim službama i institucijama Srba više i nema ili je ostao tek poneki. U Saboru, čija se administracija i te kako povećala u usporedbi s onom iz "komunističkog" vremena, Srba je među svim tamo zaposlenim još 7 ili 8! Nedavno se u Požegi objesio i posljednji Srbin, mlad čovjek od 28 godina, koji je ostavio dvoje malodobne djece, a koji je službovao (stražario) u tamošnjem zatvoru. Srbi na rukovodećim položajima i ustanovama danas su prava rijetkost, u hrvatskoj Vladi je jedan, zadužen za nacionalne manjine, na dužnosti ambasadora (veleposlanika) ni jedan, među visokim časnicima (oficirima) Hrvatske vojske također ni jedan (ali među običnim vojnicima ima ih valjda 5-6 posto, pa je utoliko Hrvatska vojska ona "struktura" u kojoj su Srbi danas zapravo najzastupljeniji!). Da se i ne govori i o potihoj politici, da se Srbima ne dopusti da "prave poslove" i ulaze i u redove novih kapitalista u Hrvatskoj. A tek spomenimo deložacije iz stanova bivše JNA, koje su u najvećem broju pogađale i još pogađaju ljude srpske nacionalnosti. A spomenimo i to da nije mali broj Srba kojima se još uvijek uskraćuju domovnice, pa i kada su se rodili u Hrvatskoj i tu su im se rađali i živjeli i preci i stotinama godina unatrag. Itd. Moglo bi se mnogo toga iznijeti, i potkrijepiti i podacima i primjerima, a što bi pokazalo da je daleko od svake istine izjava zastupnika u hrvatskom Saboru Šime Đodana da u Hrvatskoj ni jednom Srbinu nije pala ni dlaka s glave (možda nije dlaka, ali jest glava!). Kada sve ovo spominjemo, ne previđamo ni zločine ni razbojništva, ni progone ni sve svireposti na onoj "drugoj" strani, među Srbima u Krajini i onima koji su im se iz Srbije, Bosne i od drugdje pridruživali, pa niti moguća ogrješenja nekih Srba u hrvatskim gradovima i selima o Ustav i zakone uoči izbijanja samog rata, u njegovu toku i poslije njega. No, jedno je to, a drugo su tendencije na hrvatskoj strani i među Hrvatima da se na domaće i sve Srbe primijeni (ne)načelo kolektivne krivnje i odgovornosti. Neki Srbi "postali su" Hrvati Pod pritiskom stanja koje vlada od 1990. godine naovamo značajan broj Srba u Hrvatskoj pokušao se adaptirati skrivanjem svoje nacionalne pripadnosti, ili je pak izlaz potražio u bijegu i iseljavanju. Dok još oružje nije bilo progovorilo, ali je bila zavladala sumorna atmosfera i odnosi postali napeti, proveden je, u proljeće 1991. godine, popis stanovništva, u kojem su se neki Srbi već deklarirali kao Hrvati, pogotovo ako su potekli iz mješovitih brakova. Ako bi se pak savjesno sačinio popis svih onih koji su mijenjali svoja imena i prezimena da bi sakrili srpsku nacionalnu pripadnost, onda bi se ustanovilo da je i takvih na tisuće. Novine su pisale o tome koliko takvih ima


6

samo u Splitu. A i u Zagrebu ih nije malo, također u drugim većim gradovima. Najzad, prema navodima generalnog sekretara UN Boutrosa Ghalija iz jednog izvještaja Vijeću sigurnosti još u proljeće 1993. godine, područje Republike Hrvatske (bez UNPA) napustilo je 252 tisuće Srba. Pa iz te sveukupne situacije proizlaze i pojave da se djeca pravoslavnih roditelja, a i ateista i pripadnika drugih vjera i bez obzira na nacionalnu pripadnost, "dobrovoljno" uključuju po školama u katolički vjeronauk. Jer, u protivnom osuđena su i na bojkot, prozivanja, predbacivanja, ruganja, šikaniranja, a bogme i na to da kućama dolaze okrvavljenih noseva. Ili, koliko ima slučajeva da oboje ili jedan od roditelja kriju od svoje malodobne djece da su Srbi, da ona ne bi proživljavala teške traume. Ili, koliko ima slučajeva da se i danas pojedini roditelji pošto-poto iseljavaju iz Hrvatske, da bi svoju djecu poštedili od svih strašnih iskušenja otkrivanja ili pak i skrivanja i svoje nacionalne, i vjerske ili ateističke, pripadnosti. (HRVATSKA LJEVICA, 12/1994) * * * Ne možemo na ovom mjestu i u ovoj prilici iole potpunije doticati povijest Srba u Hrvatskoj, odnosno srpskog pitanja u Hrvatskoj. Spomenut ćemo samo neke činjenice o doseljavanju, a onda i teze o "remetilačkom čimbeniku". Srbi su se na područje današnje Hrvatske (koja je međunarodno priznata u granicama kakve je imala kao federalna država u bivšoj Jugoslaviji), naseljavali u valovima migracija uglavnom od 16. do 18. stoljeća. No, sudeći po manastiru Krka, Srba je u Dalmaciji bilo već i u 15. stoljeću, kada je Jelena Šubić, žena moćnog Mladena Šubića i sestra cara Dušana, bila i gospodarica Skradina. Za vrijeme rata Svete lige 1537-1540. pod mletačku je vlast u Dalmaciju a sa područja pod turskom vlašću prebjeglo "oko pet hiljada kršćana (vlaha)", a novi su prebjezi pristizali i poslije završetka tog rata. U vrijeme tzv. kandijskog i morejskog rata 1645-1633. na mletačko područje Dalmacije i Bosne došlo je mnogo kršćana pravoslavne vjere iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore, ali i katolika iz Bosne i Hercegovine. Morlački narod, narod uskoka, hajduka, pandura, koji je u pograničnim područjima živio u bijedi, činili su i katolici i pravoslavci, a kasnije su se jedni nacionalno osvijestili kao Hrvati, a drugi kao Srbi. U Liku, opustjelu pred njihovim osvajanjem, sami su Turci počeli naseljavati Srbe u većem broju 1580. godine. "Vlasi, ili Račani, odnosno Srbi" u Slavoniju su pak pretežno doselili u vremenu nakon što je ona oslobođena od Turaka, a najviše između 1683. i 1699. Gro Srba u Hrvatskoj i Slavoniji (Dalmacija, Istra i Boka bile su pod vlašću Mlečana) živio je u Vojnoj krajini, što su je habsburgovci stvarali od 1553. godine, za obranu od Turaka, a koja je razvojačena i inkorporirana u bansku Hrvatsku tek 1881. godine (u početku su postojale odvojene Hrvatska i Slavonska krajina, general prve imao je sjedište u Karlovcu, a druge u Varaždinu). Ona struja hrvatske historiografije i tzv. nacionalne misli, koja je bila i ostala nacionalistička i posebno srbofobska, nastojala je od početka dokazati: da su Srbe doveli Turci, kao svoje pomoćne i ujedno pljačkaške horde, da to i nisu bili Srbi već Vlasi kao posebno iskvaren stočarski svijet, da su mnogi Hrvati postali Srbima, prelazeći s katoličke na pravoslavnu vjeru, da je taj sumnjivi i pljačkaški svijet, koji se usudio proglasiti Srbima na svetoj hrvatskoj zemlji, ne samo htio tobože i uspijevao i vladati Hrvatima i Hrvatskom, itd. U ovim tragičnim danima i hrvatske i srpske historije, ta struja trijumfira sa svojim tezama, te je u hrvatskom narodu 1995. godine uspjela raspiriti antisrpsku histeriju veću negoli je bila i ona 1941. godine. Četiri stoleća - došljaci i "dotepenci" Obilje povoda za njezine (reč je o nacionalističkoj i srbofobističkoj struji hrvatske istoriografije, prim. ur.) rasističke teze o narodu koji je došao pod skutima turskih


7

osvajača i koji je na svetoj hrvatskoj zemlji, eto, uvijek bio samo instrument tuđinske vladavine (turske, njemačke, mađarske, talijanske i najzad srbijanske) nad Hrvatima i "remetilački čimbenik" u domovini nam Hrvatskoj, davala je i još daje suluda i mitomanska velikosrpska politika, koja se trudila, i još je time zaokupljena, dokazati: da Hrvati gotovo i ne postoje, da su većina Hrvata tek pokatoličeni Srbi, da su granice Srbije u slučaju razlaza negdje na liniji Virovitica-Karlobag, itd. Velikosrpska historiografija, ideologija i politika u tom pogledu su možda i bolesnije i mitomanskije od velikohrvatske historiografije, ideologije i politike. Ali su podjednako zločinačke po posljedicama na "terenu", posvuda tamo gdje su Hrvati i Srbi stoljećima zajedno živjeli. Srbi u Hrvatskoj (bili) su "dotepenci", odnosno "došljaci" četiri stoljeća, jednako kao što su Hrvati to trinaest stoljeća. Nema tu kvalitativne razlike. Duže su "dotepenci" nego i Sjeveroamerikanci na svom kontinentu, na kojem su u međuvremenu potamanili crvenokošce. I duže su na hrvatskom tlu nego što je to većina naroda u svijetu na svom sadašnjem tlu. Nekoliko stoljeća oni isključivo ili u većini nastupaju u više od 1.000 naselja u Hrvatskoj. Sada su morali, nisu valjda i željeli, ma koliko da su bili pod utjecajem, pa i prisilom nekolicine neslavnih krajiških lidera, napustiti većinu tih naselja, ostavljajući svoja ognjišta i grobove predaka do dvadeset generacija unatrag! Ako je Hrvatska bila predziđe kršćanstva, onda su i Srbi bili značajni zatočnici borbe "za krst časni i slobodu zlatnu" i u hrvatskim zemljama u koje su doselili, da bi zajedno s Hrvatima lili krv za druge, ali i za Hrvatsku, kao na primjer u NOB-u 1941-1945. godine. Junaštvo Stojana Jankovića, kao pravoslavca, ide rame uz rame s junaštvom Ilije Smiljanića, kao katolika. (Pravoslavci su počeli postajati Srbi, a katolici Hrvati u smislu modernog nacionalnog osjećanja tek u 19. stoljeću.) Mlečani su se plašili senjske ruke, a ona se krstila ne samo sa dva nego i sa tri prsta. Pravoslavce među uskocima Austrija je naselila u Žumberak, pa su se oni kasnije pounijatili, da bi se većina danas osjećala (žestokim) Hrvatima, a neki bogme i Srbima. Ban Josip Juraj Jelačić bio je pobornik sloge Hrvata i Srba i zbog toga što su i jedni i drugi činili njegove krajiške postrojbe. Kada je krenuo na Mađare preko Drave, u njegovoj je vojsci Srba bilo ne mnogo manje od Hrvata. Neki značajni muževi Ilirskog pokreta bili su Srbi. Jovan Sundečić, pravoslavni pop, kojeg su odgojili franjevci u Imotskom, penjao se na Biokovo u prvoj polovici prošlog stoljeća, da bi u svojoj poemi klicao bratstvu ne samo Hrvata i Srba, već svih južnih Slavena. U drugoj polovici 19. stoljeća Strossmayer je pronosio ideju jugoslavenstva, ne odričući se ni hrvatstva ni katoličanstva, i ne bi se moglo reći da je u Srbiji i među Srbima nailazio samo na gluhoću i nerazumijevanje, uključujući čak i članove dinastije Obrenovića. Đuro Daničić dolazi iz Srbije u Hrvatsku, da bi bio velik neimar znanosti i jezikoslovlja, a u duhu povezivanja hrvatskog i srpskog naroda. A Ante Starčević, koji će kasnije steći priznanje "oca domovine", pisat će još ranije na ćirilici u Beograd, moleći da mu se tamo da zaposlenje! Srbi u granicama Austro-Ugarske, od Vojvodine, preko Vojne krajine, do civilne Hrvatske i Slavonije, pa do Dalmacije, a onda i Bosne i Hercegovine, kada je ona 1878. okupirana, gledali su, što je razumljivo, u kneževini, pa kraljevini Srbiji oslonac i za svoj nacionalni identitet i samoodređenje. Iz toga se rađao i njihov otpor, tamo gdje su bili izmiješani sa Hrvatima, da se utope u "hrvatski politički narod", te je dolazilo i do određenog priklanjanja službeničkog sloja iz njihovih redova više interesima Pešte ili Beča nego Zagreba. To je ono što će onda izazvati i stanovito bijes kod Ante Starčevića, koga je inače odnjihala majka Srpkinja. Sve što se od tih vremena konstituiranja modernog političkog života u drugoj polovici 19. stoljeća pa do danas događalo posebno između Hrvata i Srba u Hrvatskoj bilo je u znaku polarizacije prije svega u redovima većinskog naroda (a ne zaboravimo, da su na onom teritoriju koji se danas nalazi u granicama Republike Hrvatske sve do Drugog svjetskog rata Srbi činili više od 20 posto stanovništva) u odnosu na manjinski.


8

"Oluja" - već mit, a još zbilja Načelnik glavnog stožera Hrvatske vojske general-pukovnik Zvonimir Červenko izjavio je, govoreći u Karlovcu o operaciji "Oluja", da u trinaest stoljeća svoje povijesti hrvatski narod nije imao veće pobjede, a njegov neprijatelj većeg poraza! Lider hrvatskih liberala Dražen Budiša "Oluju" je, u svojoj čestitki Tuđmanu, označio "najznačajnijom vojnom i političkom pobjedom nad našim neprijateljima u novijoj povijesti hrvatskog naroda". "Ovo su dani za povijest, ne samo za Hrvatsku, nego i za Evropu i svijet", uzviknuo je patetično načelnik Političke uprave hrvatskog Ministarstva obrane general-bojnik Ivan Tolj, na konferenciji za novinare. Sličnih smo se euforičnih izjava u ovih mjesec dana od početka "Oluje" (a euforija se još nije posve smirila) naslušali napretek, a one će nedvojbeno i ubuduće pljuštati. Od "Oluje" je, sudeći po tim izjavama i po svemu što sada obilježava hrvatski politički i javni život, već stvoren tipično hrvatski mit. A što je ona doista bila, kako je izvedena, kakve je neposredne tragove ostavila i koje će joj biti dugoročne posljedice malo se tko pita na sadašnjem vašaru hrvatske taštine i nimalo suzdržanih zanosa. Prvo, zar Hrvati u tinaest stoljeća doista nisu imali veće pobjede? Ako je tako, onda nam je povijest prilično siromašna pobjedonosnim pothvatima. Drugo, teško bi se moglo reći da je "Oluja" bila samo hrvatska, kada nije tajna da su značajnu ulogu i njezinoj pripremi i logistici igrali u ovom času moćni hrvatski više pokrovitelji nego saveznici. Neku su ulogu valjda odigrali i umirovljeni američki oficiri (koji hrvatsku vojsku instruiraju, kako je izjavio sam hrvatski ministar obrane Gojko Šušak, sa znanjem i odobrenjem američke vlade). "Oluju" su prethodno blagoslovile, i valjda nisu ostale samo na tome, dvije najmoćnije zemlje Zapada, SAD i Njemačka. Ne samo da je Hrvatska vojska imala avio-snimke i detaljne podatke o svim položajima i naoružanju krajinskih Srba, već su joj avioni NATO-a na početku operacije "Oluja" pritekli u pomoć, kada su bombardirali i uništili glavni radarski centar kod Knina. Treće, Hrvatska se upustila u "Oluju" sa pouzadnim saznanjem da će to biti obračun samo sa Srbima iz Krajine, da se Srbija, odnosno SR Jugoslavija neće umiješati, a da će eventualnu manju pomoć krajinskim Srbima pružiti bosanski Srbi. Da je Tuđman znao, da Miloševć neće ratovati za hrvatske Srbe i da će ih ipak prepustiti Tuđmanovoj volji i milosti moglo se zaključiti po njegovim, Tuđmanovim izjavama o tome kako je i što razgovarao sa Miloševićem, u vremenu dok su se sastajali. Uostalom, i general Tolj je na konferenciji za novinare na vrhuncu "Oluje" izjavio da je predsjednik Tuđman "ovo što se sada odvija predvidio i prije pet godina". Znao je da se Srbija neće umiješati. "Povijesno iskustvo govori da su oni (Srbi iz Krajine) uvijek ostavljeni i da su moneta za potkusurivanje", rekao je Tolj i "pojasnio" da je "potpuno prirodno da su ostavljeni, jer su ovo prostori Republike Hrvatske, koje hrvatski narod nastanjuje od 7. stoljeća i doista nemaju ni političku, ni civilizacijsku, ni kulturološku, niti bilo koju vezu i svezu sa Srbijom". Prema tome, ne radi se o "najvećoj hrvatskoj pobjedi" nad Srbima i Srbijom već o pobjedi nad Srbima u Hrvatskoj i njihovoj tragediji. Četvrto, radilo se o odviše velikom nsrazmjeru snaga, oružja i logistike strane koje je napala (hrvatske) i strane koja se trebala braniti (krajinskosrpske). General Červenko je (u intervjuu HTV 9.8.1995) iznio podatak da je "cjelokupna vojska tzv. Republike Srpske krajine brojila 37.000 do 41.000 ljudi pod oružjem,onda je realno uzeti da je najmanje 15.000 njih bilo (i ostalo) u sektoru Istok, odnosno na području istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, a gdje su "linije razdvajanja" duge 120 kilometara. "Oluji" se, dakle, moglo suprotstaviti oko 25.000 krajinskih vojnika. Kako je u "Vjesniku" (13. kolovoza 1995) pisao (p)ovlašteni vojni komentator Fran Višnar, Hrvatska ima 80.000 profesionalnih


9

vojnika, a za "Oluju" je mobilizirala još 120.000 ljudi u jedinice domobranskog sastava. A sudjelovalo je i nekoliko tisuća pripadnika specijalnih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova. U bosanskom zaleđu Knina nalazile su se i snage HVO, a u borbe se uključio i Peti korpus Armije BIH, koji se na Uni spojio sa jedinicama Hrvatske vojske. Krajina kao kula od karata Premda je Hrvatska morala držati svoju vojsku u stanju pune pripravnosti u sektoru Istok i u zaleđu Dubrovnika, ipak je u akciji "Oluja" sudjelovalo najmanje 200.000 hrvatskih vojnika, a na strani krajiških Srba najviše 25.000. A treba spomenuti i različit dobni sastav vojnika. Na hrvatskoj strani on je bio znatno povoljniji. Jer, među krajinskim Srbima pod oružjem bilo je i nemalo starijih od 55 godina, a i mlađih od 18 godina. Fran Višnar iznosi da su u toj vojsci "najbolja godišta obuhvaćala pet do deset tisuća vojnika, a 20 tisuća su predstavljali drugopozivci". Hrvatske snage su napale iz 31 pravca na frontu dugom 700 kilometara, a potpomognute snažnom i nesmiljenom vatrom ne samo sa zemlje već i iz zraka. General Agotić se pohvalio da je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo bilo "kralježnica vojnog manevra", dok je general Červenko ulogu tog zrakoplovstva ocijenio kao "vrlo djelotvornu", a u situaciji kada je "gotovo svakog dana bilo 30 do 40 polijetanja MIG-ova". A general Vrbac spominje još 12 do 20 helikopterskih polijetanja. Srbi u Krajini imali su pak, prema Červenku, 25 lovaca "orao", koji su uglavnom bili neutralizirani bombardovanjem aerodroma kod Udbine ne samo s hrvatske strane, nego i iz aviona NATO-a (navodno ih je devet odbjeglo u Banja Luku). Krajinski Srbi i nisu imali logističku podršku, dok se logistička podrška Hrvatske vojske protezala ne samo na čitav teritorij Hrvatske, već i šire, do natovske pozadine. Neviđeni topioničko-reketni udar u "Oluji", kako to piše Višnar, počeo je 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro, iz 2.000 hrvatskih topova, haubica, minobacača, samohotki, višecijevnih bacača raketa i bestrzajnih topova. Na paljbu 2.000 hrvatskih topova i minobacača moglo je odgovoriti 250 istih oruđa na srpskoj strani. Hrvatska je strana raspolagala sa 45-50 raketnih sistema, a srpksa sa 20-25. S hrvatske strane nesmiljeno se pucalo ne samo na vojne ciljeve, nego i na sva iole veća naselja, da se izazove panika i da srpsko stanovništvo počne bježati glavom bez obzira. (General Vinko Vrbanac u listu "Panorama" konstatira da "plotunsku paljbu jednog tipničkog diviziona teško tko može otrpjeti".) A kada je ministar Šušak objavio da je "Oluja" nakon 84 sata okončana jer je tako bilo obećano (premda su se još nekoliko dana vodile najžešće borbe na Baniji i Kordunu, posebno oko Dvora), u atmosferi tipično hrvatske euforije i svenarodnog oduševljenja na sve se strane govorilo i pisalo, i još se to čini, da hrvatski vitezovi nisu mogli toliko brzo trčati koliko su brzo srpski četnici bježali. Krajina se, pisali su hrvatski mediji, srušila kao kula od karata. Jednom riječju, "Oluja" je bila nešto kao safari, hrvatsko junaštvo gotovo da i nije imalo prilike da se iskaže kraj tolikog srpskog kukavičluka. "Odradili smo posao", pohvalio se jedan hrvatski bojovnik. Na stranu to što je najmanje pet stotina hrvatskih vojnika, časnika i civila "Oluju" platilo svojim životima, a najmanje tri tisuće ih bilo ranjeno. (Službeni hrvatski izvori govore o 211 poginulih i 1.500 ranjenih na hrvatskoj strani, no samo osmrtnice u dnevnim novinama govore o gotovo 500 imena poginulih). "Ovo je rat ljubavi", izjavio je jedan ugledni hrvatski intelektualac. No, svaki je rat, a "Oluja" je to bila više po žrtvama i posljedicama, nego po trajanju, ipak izraz ljudske destruktivnosti i ubijanja, ma tko ga i kako "odrađivao". Jedan je hrvatski publicist, izrazito katoličkog uvjerenja, pisao o "pobjedi istinskog humanizma", da bi ubrzo izrazio svoje ogorčenje, kada je osobno krenuo


10

tragovima "Oluje" u sjevernoj Dalmaciji. A u novinama koje u žargonu zovu "Kutlača" nakon "Oluje" osvanuo je pak naslov: "Hrvatska gradi novi svjetski poredak". Glavni urednik tih novina najavio je prvi dan "Oluje" kao "hrvatski Veliki petak", da bi trećeg dana u svom pobožno-ideološkom stilu (a tako je ranije pisao i u službi socijalizma), obznanio "hrvatski Uskrs". U tim je novinama kolumnista koji se voli predstavljati kao nonkonformist izrazio zadovoljstvo "argumentom hrvatskog oružja". Djevojke s bombama i starice u maskirnim uniformama Samo se nekolicina hrvatskih intelektualaca od formata usudila izreći svoju sumnju i u doseg "Oluje" i u namjere službene hrvatske politike. I samo su se na stranicma nekih novina ("Feral Tribune", "Arkzin", "Novi list") pojavile riječi osude. Samo jedna politička stranka, SDU, nije pružila bezrezervnu podršku. Oglasilo se, u zajedničkom saopćenju, i desetak antiratnih i humanitarnih grupa, a koje ionako imaju tretman podrivačkih i nedomoljubnih. Predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman, shvativši valjda da se pričama o padu Krajine kao kule od karata i o bježanju Srba čini smiješnom fama o najvećoj hrvatskoj pobjedi u povijesti, izjavio je, prigodom posjete ranjenicima u bolnici Dubrava, kako je to bio "pravi, žestoki rat", iznoseći nepotpune podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. A onda su hrvatske "tiskovine", možda i nehotično, obznanile i neke detalje, da se baš i nije radilo samo o srpskom kukavičluku i bježaniji. Potpredsjednik Vlade dr Kostović skrenuo je pažnju javnosti i na (pokojnu) babu koja je negdje u Medačkom džepu svojedobno pucala na hrvatske vojnike iz protuavionskog topa! Dopisnica Vjesnika iz Šibenika izvještavala je (7. kolovoza) o "djevojkama s bombama i staricama u maskirnim uniformama", koje su "pucale na hrvatske vojnike" i, dakako, "ubrzo savladane". Da su u "Oluji" hrvatski vojnici i policijski specijalci naišli na žestoke otpore srpskih snaga, posvjedočili su i generali Korade i Markač. Prema riječima generala Ivana Koradea, njegova 7. brigada i 4. gardijska brigada nisu tek tako ušetale u Knin. Žestoka devetsatna bitka vodila se u području Crvene zemlje, sjeverno od Knina, a tek su se drugog dana hrvatske snage probile u Knin. General Mladen Markač, zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a, čije su snage imale zadatak da probiju srpske crte obrane na Velebitu, spuste se u Liku i krenu prema Gračacu, iznio je kako su im Srbi najjači otpor pružili na Malom Alanu, te da su vojni specijalci taj "mali prijevoj" probijali osam sati, a imali su jaku potporu raketno-topničke skupine. Imali su "mali broj žrtava, ali nešto više ranjenih,70-ak momaka". No, najteže borbe su se, izgleda, vodile oko Petrinje, Gline, Dvora i u njima, te pred Karlovcem, a zatim i oko Vrginmosta i Vojnića. Najviše je o tome šira javnost mogla saznati iz intervjua generala Vinka Vrbanca, šefa tima za vođenje operacije "Oluja" u Glavnom stožeru Hrvatske vojske: "Problema je bilo na Kupi, koju je 104. brigada prešla, ali su je četnici uspjeli odbaciti natrag. Paklena situacija bila je u Dvoru na Uni, koji je Mrkšić žestoko branio, da bi mogao izvući svoje snage s Banije. U jednom smo navratu zauzeli Dvor, ali su nas tada sa svih, a naročito s bosanske strane, zasuli topničkom vatrom. Toliko su grčevito htjeli zadržati to mjesto, da je, kada smo ušli u drugom naletu, neki njihov kapetan skočio na naš tenk. Naši borci su ga likvidirali, tako da nije uspio ništa napraviti". Operacija "Oluja" je inače, kao što sada naglašavaju hrvatski generali, dugo i pažljivo pripremana i zapravo je počela mnogo ranije od paljbe iz svih oružja i bombardiranja iz zraka u rano jutro 4. kolovoza 1995. godine. General Korade kaže: "Akcija za oslobođenje Knina dugo je temeljito pripremana. Još od vojnih zadataka koji su poduzimani na Livanjskom polju, kada su kod Čelebića i Rujana probijene neprijateljske crte. Tijekom zime ovladalo se masivom Dinare, probijeni s putevi i stvorena je kompletna logistička potpora za daljnje napredovanje. Nakon toga postrojbe Sedme i Četvrte gardijske brigade, kao najelitnije brigade


11

HV, krenule su prema Grahovu, što nije bio nimalo lak zadatak. A padom Grahova neprijatelji su izgubili prvu crtu obrane njihove izmišljene prijestonice, što je među njima izazvalo pravu pometnju. "A general Vrbanac navodi da su i sve operacije koje su prethodile "Oluji", od Maslenice i Miljevačkog platoa, zauzimanja zaleđa Dubrovnika, pa preko Medačkog džepa, do "Bljeska", kao izrazi taktike "mišijeg ugriza", bile zapavo njezine predigre i povodi za korekcije njenog plana. Tuđman se faraonski odmarao na Brionima i zvao filmsku čeljad na domjenke, a ratna mašinerija se punom parom pripremala i očekivala znak za početak "Oluje". Razgovor u Ženevi s delegacijom iz Knina samo je spadao u taktiku zavaravanja, kao što je uostalom i neprestanim izvještavanjem da Srbi napadaju Otočac, Gospić, Karlovac, a što ni tih dana inače nisu činli, domaća i svjetska javnost pripremana na ratni pohod. Hrvatski divlji istok za nova stoleća I eto, ratni pohod je završio brzom pobjedom, mada se i dalje negdje dime zgarišta. Svi leševi "mrskih neprijatelja" još nisu pokupljeni, a na područjima kojem je "Oluja" prohujala još se, čini se, događaju i ubojstva, pali i pljačka - pustoš koja je ostala ipak se ne može prikriti uza svu bjesomučnu "promidžbu", trikove i parade, držanje naroda u neznanju i euforiji, pa ni "dolaska na kavu u Knin kao hit"! Teško je vjerovati da uz takve žrtve i posljedice i ranije prognani Hrvati, čije su kuće najčešće popaljene, a nekima ubijeni i njihovi najbliži, mogu biti do kraja sretni, barem većina onih koji ne prihvaćaju načelo: oko za oko, zub za zub! Svako normalan u Hrvatskoj bio je za reintegraciju Krajine, ali ne i na način "Oluje" i onog što se na njezinom tragu, evo, zbiva. Krajinske Srbe su predvodili i neki notorni razbojnici, i s njima se i nije moralo pregovarati. No, zar stvari ipak nisu sazrijevale u pravcu mirnog rješenja? Tuđmanu se, međutim, pružila prilika da se riješi svih krajinskih Srba, kad mu je ujka Sam povjerio da "odradi" dio posla za Pax Americana u Bosni i Hercegovini i uopće na ovim prostorima. Svi smo, dakako, suosjećali i još suosjećamo s hrvatskim prognanicima, njihovim stradanjima i patnjama i željeli da se vrate na svoja ognjišta i u svoje zavičaje, ali zar čovjek, ako je čovjek, može da ne suosjeća i sa patnjama i stradanjima, te gubitkom svega na putu bez povratka i stotine tisuća ljudi, a pogotovo žena, djece i staraca one druge nacionalnosti, a kojima je Hrvatska također (bila) domovina? - Mi smo za demokratsku Evropu, ali bez Srba, Židova, ljevičara i Haškog suda! (Hrvatska ljevica, 7/2002) Područje Hrvatske koje su do vojno-policijske akcije "Oluja" u kolovozu prošle godine držali pobunjeni hrvatski Srbi i područje Bosne koje su osvojile Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane prije i nakon "Oluje" danas čini hrvatski divlji istok. A po svoj prilici, ono će takvim ostati možda i stoljećima pred nama. Na oko 11.500 četvornih kilometara teritorija Hrvatske koje se našlo pod vlašću pobunjenih Srba, a zahvaljujući bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja ga je, u sukobima s hrvatskim oružanim snagama, Zborom narodne garde i policijom, zadržala pod svojom kontrolom do povlačenja u jesen i zimu 1991, a nakon donošenja Vanceova plana, 1991. imalo je stalno prebivalište nešto više od 200 tisuća Srba, oko 80 tisuća Hrvata i desetak tisuća Jugoslavena i ostalih. Na 3.458 četvornih kilometara općina Kupres, Bosansko Grahovo, Glamoč i Titov Drvar, područja koja su Hrvati osvojili, a s njega izbjegli svi Srbi, živjelo je 1991. 39.311 Srba, 5.156 Hrvata (uglavnom u općini Kupres), 3.104 Muslimana-Bošnjaka (najviše u Glamoču) i 977 Jugoslavena i ostalih. Sada se na tom području jugozapadne Bosne formira "hrvatski" kanton, a u koji još ulaze i općine Livno i Tomislavgrad s izrazitom hrvatskom većinom (u te dvije općine živjelo je u vrijeme popisa 1991. godine 55.300 Hrvata, 8.941 Muslimana, 4.489 Srba i 1.884 Jugoslavena i ostalih). Ako se uzmu u račun i površina i stanovništvo općine Livno


12

i Tomislavgrad, onda "hrvatski" kanton ili županija jugozapadne Bosne, u sastavu Federacije BiH, ima 5.359 četvornih kilometara, a imao je 118.257 stanovnika, i to Hrvata 60.456, Srba 43.800, Muslimana 12.045 i 2.861 Jugoslavena i ostalih. Srba sada tamo gotovo više nema, a ni Muslimana, osim nešto u samom gradu Livno. Jugoslaveni i ostali su ili nestali netragom ili se morali drukčije deklarirati. Od Hrvata koji su na tom području 1991. imali stalno prebivalište vjerojatno sada također trećina nije tamo, jer su od ranije mnogi od njih gastarbajteri, a u zbivanjima od 1991. do 1995. također su pojačano odlazili u Hrvatsku i svijet. U kuće i na imanja Srba sada se pak smeštaju Hrvati iz ostalih područja Bosne, i takvih je već desetak tisuća. TUĐMAN: "Knin je bio antihrvatski užas" Na hrvatskom prostoru na kojem se odigrala "Oluja" ostalo je desetak tisuća mahom staraca i starica srpske nacionalnosti, a već se vratilo ili je na putu povratka oko 60 tisuća Hrvata (najmanje 20-ak tisuća neće se vraćati, jer se okućilo negdje drugdje i ima povoljnije životne perspektive nego u slučaju povratka). Na taj prostor doselilo se, u srpske kuće i stanove, pak oko 12 tisuća Hrvata, koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom i iz Srijema i Bačke. Sve u svemu, na oko 16 tisuća četvornih kilometara hrvatskog i bosanskohercegovačkog teritorija, koji je sada kontinuirano hrvatski, mada formalno presječen državnom granicom Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, odnosno do daljnjeg Federacije Bosne i Hercegovine, u ovom trenutku otprije živi, vratilo se ili će se vratiti iz progonstva i izbjeglištva ili se tamo već naselilo, najviše 140 tisuća stanovnika. To je u Evropi, ako se izuzmu neki periferni dijelovi evropskog dijela Rusije, najrjeđe naseljeni prostor. A takvim će zadugo, ako ne i zauvijek, i ostati. To je hrvatski divlji istok. Kao što su bijeli doseljenici, trijebeći i potiskujući Indijance, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, naseljavali američki divlji zapad, sada bi Hrvati trebali, a nakon što su se oslobodili Srba, naseljavati svoj, hrvatski divlji istok! Pokrećući "Oluju", predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman je 4. kolovoza 1996. godine, pored ostalog, pozvao "hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća, i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava (kao da im je netko ta građanska prava i mogao, i može, oduzeti), i omogućiti izbori za lokalnu samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu uz prisutnost međunarodnih promatrača". Zastrašeni svime što se zbivalo u prethodne četiri i više godina, a i sa kolektivnim pamćenjem na zbivanja u vrijeme Drugog svjetskog rata i na "rješavanje" srpskog pitanja kojem je bila pribjegla tzv. NDH, te zaluđeni i od svojih vođa, onakvih kakvi su u tzv. Republici Srpskoj Krajini bili, a te vođe bile su neočetnički orijentirane, Srbi su masovno izbjegli. A Franjo Tuđman je onda odmah požurio da im zaželi sretan put. Na svom trijumfalitičkom putovanju u tzv. vlaku slobode 26. kolovoza 1996. godine od Zagreba od Splita izjavljivao je: da "nema više onih koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu, to se i ne može izraziti nikakvim novcem, negoli upravo time da je ovim korakom ("Olujom" - naša napomena) budućnost hrvatskog naroda, suvremene i nezavisne hrvatske države jednom zavazda osigurana za buduća stoljeća i milenije"; da su Srbi u Hrvatsku "došli prije ili iza osmanlijskih osvajača, stavljali se u službu Beča, Pešte i Beograda, a sada, kada smo uspostavili demokratsku Hrvatsku, onda su je htjeli oboriti"; da "jamčili smo im etnička prava", a "sve to nije prihvaćao njihov najveći dio, otišli su"; no da hrvatski ljudi "ne uništavaju kuće Srba koji su otišli, jer to je sada hrvatska imovina"; da su posebno otišli i Srbi iz Like i "Lika je ostala danas slobodna", da je Knin "bio takav antihrvatski užas", "koji ih je evo doveo i do toga da neslavno nestanu iz Knina i svih krajeva kao da ih nikad nije ni bilo"; da sve


13

što je iza Srba ostalo "to je sada hrvatsko, to više nije srpsko ni tuđe". Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman bio je posebno obuzet time što je Hrvatska nalik(ovala) perecu ili kifli. Pa je pod svaku cijenu težio i osvajanju dijela Bosne, kako bi Hrvatska dobila i trbuh, kako bi odebljala, proširila se u struku, gdje je doista veoma tanka. Srbima oduzeta svaka nada u povratak I prije se "Oluje" u Bosni odigravalo "Ljeto 95", a nakon "Oluje" tamo je zapahao "Maestral", koji Hrvatsku vojsku zamalo nije doveo i u Banju Luku, jer su Srbi bili dovedeni na rub poraza ne toliko njezinim nadiranjem koliko strahovitim udarima NATO-a iz zraka. U Daytonu se, međutim, pokazalo da osvajanje Kupresa, Grahova, Glamoča, Drvara, Šipova, Mrkonjić Grada nije služilo za eventualnu trampu osvojenog za Bosansku Posavinu već upravo da Hrvatska dobije trbuh, a bude i s druge strane Dinare i da se tako strateški osigura i za sva buduća stoljeća. A onda su Srbima vraćeni Šipovo i Mrkonjić Grad ne samo da bi im se oduzeli dijelovi Sarajeva koje su držali, već i da bi se, u hrvatskom interesu, presjekla cestovna i željeznička veza Bihaća sa Sarajevom. Možda "hrvatski" kanton jugozapadne Bosne neće u dogledno vrijeme, pa ni bilo kada, biti de iure prisajedinjen Hrvatskoj, ali više ga bez eventualnih novih ratova neće joj ni oduzeti kao prirepak (pertinentio). Dok se eventualno ne izgrade nove transverzale kroz Liku i Velebit između panonske i jadranske Hrvatske, od najvećeg je strateškog interesa hrvatska stvarna kontrola željeznice i ceste Bihać-Knin (za cestu i Livno) - Split. A ako Muslimani-Bošnjaci ne budu uviđavni, Franjo Tuđman zasad ima u pričuvi, za svaki slučaj, i Fikreta Abdića, koga bošnjačka strana smatra ratnim zločincem, Hrvatska mu je davno dala domovnicu i omogućila komfor, dok većina bošnjačkog naroda oko Velike Kladuše i Gazina još ga smatra herojem. Nema, dakle, sumnje da se hrvatski divlji istok protegao i na jugoistok Bosne, bar na djelić nekadašnje Turske Hrvatske. I čitav taj hrvatski divlji istok izložen je danas kolonizaciji isključivo hrvatskim življem. Ne samo da Srbi ne mogu računati na povratak na taj prostor, već na njemu nema mjesta ni za Muslimane-Bošnjake, a dakako pripadnici drugih etnosa neće ni pokazivati želju da se tamo pojave. Ma koliko god da se iz svijeta i dalje bude javljao pritisak da se Srbima izbjeglim u "Bljesku" i "Oluji" omogući povratak u Hrvatsku i ma koliko da se računa i na ostanak i povratak 160.000 Srba koji su sada nastanjeni u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu (jer, od 170.000, koliko ih se sada tamo nalazi, možda svega 10.000 nema domicil u Hrvatskoj), područja u Hrvatskoj koja su uglavnom ostala bez Srba neće više biti njima napučena. Neće to dopustiti Tuđmanova vlast, a ako bi nakon nje i došla neka tolerantnija vlast, bit će prekasno. (Štoviše, može se očekivati da će i iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, pa ma kako god da se reintegracija odvijala, ako ne većina a ono znatan broj Srba iseliti, no o tom drugom prigodom.) Hrvatska će se možda suglasiti sa povratkom onih koji su stari i nemoćni, pa im se može dopustiti da se vrate na zgarišta svojih kuća ili negdje rodbini u Hrvatskoj, da umru. A svaki muškarac koji je nosio pušku ili uniformu, pa bio ili ne bio grešan, riskira da bude uhapšen i suđen na dugogodišnju ili višegodišnju robiju. Čak ako se i donese zakon o amnestiji, pojedince se može optuživati za ratne zločine, pa ako se i pokaže da ih nisu počinili, oni ostaju žigosani i izopćeni. Itd. Sam Franjo Tuđman je izbjeglim Srbima, kako smo vidjeli, oduzeo svaku nadu u povratak, a njihovu imovinu proglasio hrvatskom. Jedan od njegovih političkih skutonoša, famozni čuvar državnog pečata, Ivan Milas proslavio se, pored drugih svojih izjava, i izjavom da je to što se Hrvatska oslobodila Srba nešto najznačajnije u njezinoj povjesti. A treba samo slušati i čitati što govore perjanice


14

i dušebrižnici sadašnje hrvatske vlasti, kada obilaze područja na kojima se odigrala "Oluja". I to upravo u ovim danima nakon što se poglavar i vrhovnik Franjo Tuđman, zajedno s predsjednikom hrvatskog parlamenta Vlatkom Pavletićem, pred Evropom potpisom obavezao da će omogućiti povratak izbjeglih Srba, te povrat njihove imovine, odnosno plaćanje odštete, a i nakon što je u Ženevi potpisao obavezu da će hrvtske vlasti "ubrzano odobravati zahtjeve Srba, koji su pobjegli iz Hrvatske, a žele se vratiti u svoje domove". U Drnišu tamo neki Ante Đelalija poručuje da što se tiče tog kraja - povratak Srba neće proći. A veoma poduzetni i kočoperni zastupnik Drago Krpina u Benkovcu i oko njega već najavljuje i neformalnu komasaciju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu odbjeglih Srba i podjelu srpske zemlje hrvatskim povratnicima i kolonistima. Jedan od najdržavotvornijih Hrvata, predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo Vice Vukojević izjavio je da se neće izjašnjavati o srpskoj imovini, ali neka se zna da u Hrvatskoj "više vrijedi jedan hrvatski nokat nego svi četnici". Za nedavne posjete zastupnika iz HDZ-a Baniji i Kordunu rečeno je da će se tamo uskoro naseliti 12 tisuća Hrvata iz Bosanske Posavine. Martin Katičić, zastupnik i moćni direktor Privredne banke Zagreb, obećao je tamo već doseljenim Hrvatima iz Bosne otvaranje tri tisuće radnih mjesta, poručujući im: (srpske) kuće koje ste dobili možete smatrati svojim domom, a ovaj kraj svojim (novim) zavičajem. Za paljevinu i neviđenu pljačku, brojna ubojstva i zulume nakon "Oluje", a što ni do danas ne prestaje, gotovo da nitko još nije osuđen. Naprotiv, pojedine ubojice su već na sudu i oslobođene. Kao što je na to upozorio i Zvonimir Čičak (u intervjuu "Novom listu"), sve je to bilo i planirano, te nikako nije samo djelo osvetoljubivaca, rođenih ubojica i nepopravljivih lopova. Nisu paljene (iako su pljačkane) kuće u naseljima, koja su imala više ili manje izrazitu srpsku većinu, na koja se računalo da će u njih doći kolonizirani Hrvati. Od većih naselja gotovo u cjelini je spaljeno Kistanje, a ne mnogo manje i Donji Lapac, jer su uz Korenicu, bili najsrpskiji. A inače u ostala relativno pošteđena sva ostala gradska naselja, te veća, gradovima bliža, uz prometnice smještena, bogatija seoska naselja. Prihvaćanje kroz kolonizaciju Hrvata iz Bosne i Srbije, ali i od drugdje, već je uzelo maha. Premda nitko ne iznosi precizne podatke, a pretpostavljamo da oni nisu ni prikupljeni na jednom mjestu, već se naselilo, kao što smo naveli, oko 12 tisuća ljudi, a 20-ak tisuća se vratilo svojim (uglavnom porušenim) kućama. No, na cijelom području na kojem je bila "Oluja" otvoreno je svega 2-3 tisuće radnih mjesta. Knin sada ima već oko 7.000 ljudi, no u privredi ih je zaposleno tek 180, a 440 ih dobiva plaću iz državnog budžeta. Najbrže se obnavljaju porušene katoličke crkve, dok one pravoslavne crkve koje su ostale čitave, zjape prazne. Općenito, katolički vjerski život buja i što se pobožnosti tiče hrvatski divlji istok daleko nadmašuje nekadašnji američki divlji zapad. Osim pravoslavnih crkava tamo gdje ih je bilo, koje će valjda ostati spomenicima kulture, sve drugo što nosi srpski trag i obilježje netragom nestaje. Pa i imena mjesta. Vrginmost i naselja oko njega, već dobrano naseljena nekim žestokim Hrvatima, trebali bi promijeniti imena. Tako je predloženo i tako će valjda i biti. Osam mjeseci nakon "Oluje" i sedam mjeseci nakon "Maestrala" hrvatski divlji istok ipak je još pusta zemlja. Siromašna je i ukleta i bila. A zadugo će ostati i neprivlačna za sve Hrvate, koji nisu desperadosi, avanturisti ili ljudi bez ikakvog drugog izlaza. U idućih stotinu godina na hrvatskom divljem istoku, po svoj prilici, neće biti dvostruko više ljudi nego ih ima danas, pa ma koje nacije i vjere bili. Pa makar svi bili Hrvati. (Hrvatska ljevica, 4/1996) Vjerojatno najgledanija i najutjecajnija televizija na svijetu, CNN emitirala je 5. listopada 1995. godine prilog o zločinu nad devet staraca i starica u selu Varivode, 20-ak kilometara jugozapadno od Knina i od zamjenika američkog


15

državnog sekretara za ljudska prava Johna Shattucka, te od predstavnika UN u Kninu Aluna Robertsa zatražila da komentiraju viđeno i ocijene hrvatsku politiku prema Srbima na područjima oslobođenim u operaciji "Oluja". Voditelj emisije upozorio je da prizori koji će se prikazati nisu za ljude koji teško mogu gledati grozote. John Shattuck je inače krajem rujna obilazio područja opustošena "Olujom", da bi potom u Zagrebu hrvatskim čelnicima skrenuo pažnju na posljedice hrvatske politike prema odbjeglim i preostalim Srbima. Sramota skrivena od očiju javnosti A preko CNN je u spomenutoj emisiji i najširoj američkoj, i ne samo američkoj, javnosti dao do znanja da do zločina nad Srbima u Krajini ne bi ni došlo da je hrvatska vlast poduzela potrebne mjere. Predstavnik UN Roberts je pak izjavio da "nakon ubijanja preostalih srpskih civila, paljenja i pljačkanja, nema nikakvih znakova ohrabrenja i podrške onima koji su otišli da se vrate". U prilogu CNN pokazane su i kuće u plamenu, a moglo se čuti tvrdnje iz sjedišta UN u Zagrebu, da se i dva mjeseca nakon "Oluje" još uvijek pali i pljačka, da vojni i civilni predstavnici UN i dalje nailaze na zapaljene i opljačkane kuće, kao i na tijela ubijenih staraca. Kao da se protekom vremena nakon "Oluje" u svijetu sve više govori i piše o onom što se u njoj i nakon nje događalo i još događa: o neviđenoj pljački, paljevini većine kuća, devastaciji svega, ali i o brojnim ubojstvima zatečenih Srba na područjima na kojima je protutnjala. Mnogi, i sve ih je više, diljem svijeta pokazuju svoju veliku zabrinutost hrvatskom politikom prema 200 tisuća odbjeglih Srba (a da ih je toliko otišlo iz Krajine podatak je koji iznose predstavnici UN). Pogotovo se pak u svijetu groze nad zločinima, po pravilu nad starim i nemoćnim ljudima koji su ostali u 700 sada opustjelih naselja od Dvora i Petrinje do Obrovca i Benkovca u kojima su živjeli isključivo Srbi ili su bili velika većina. I onim međunarodnim institucijama koje neposredno bdiju nad apokaliptičnim zbivanjima na prostorima ex-Jugoslavije, te za prisutne na licu mjesta, kao i emisarima i diplomatima velikih sila trebalo je, izgleda, vremena da uoče i shvate svu brutalnost hrvatske politike u toku i nakon hrvatske "briljantne vojno-redarstvene akcije", koja je tobože iznenadila i zadivila svijet, no u kojoj je i nakon koje je štošta ostalo skriveno i od očiju motrilaca iz svijeta, a pogotovo od šire hrvatske javnosti, koja uglavnom zna ono što čuje na hrvatskom radiju, vidi i čuje na hrvatskoj televiziji ili pročita u dnevnim i tjednim novinama koje su mahom u službi Tuđmana i HDZ-a. Uostalom, od svijeta a i od domaće javnosti je skriveno i ostalo dosad skrito štošta što se dogodilo u "Oluji" i još događa na njezinom tragu. Predstavnici UNCRO-a su u danima "Oluje" bili uklanjani s mjesta događaja, opkoljavani, zarobljavani, evakuirani, pa u nekim slučajevima i ubijani (sjetimo se epizoda s danskim, češkim, poljskim vojnicima). Nije im dopušten pristup na područja koja je Hrvatska vojska "oslobađala" ne samo u trenucima borbi, što je razumljivo, već i danima poslije. A u neke im predjele nije dopušten pristup sve do dan-danas. Strani novinari u prvih desetak dana nisu smjeli nigdje ni proviriti, osim što ih se odvelo u Knin s namjerom da vide tvrđavu i hrvatski barjak na njoj, ali ne i da vide i saznaju bilo što nepovoljno po hrvatsku stvar. Snimanje jedne kuće u plamenu, a da nije gorjela od borbi, stajalo je života jednog novinara BBC: hrvatski vojnik mu je iz blizine pucao u vrat. Pristup u početku, doduše, nije bio dopušten ni hrvatskim novinarima, osim onima s HTV, kojima je propusnice davala Politička uprava Ministarstva obrane. No, kako se moralo uspostavljati hrvatsku vlast i policiju, otvarati institucije, puštati hrvatske prognanike, ispraćati i dočekivati "vlak slobode", pa i ući u prve pothvate popravaka proizvodnih kapaciteta i infrastrukture, te najzad i doseljavati


16

Hrvate izbjeglice iz Bosne i Vojvodine, čitav prostor Krajine nije se mogao duže držati pod embargom posjeta i brojnih stranaca, novinara, diplomata, a pohrlila je tamo, osim hrvatskih prognanika koji su nakon četiri-pet godina žurili da opet vide zavičaj i da se nađu na ruševinama svojih kuća, i sva sila domaćih radoznalaca, s namjerom da "popiju kavu u Kninu", ili skupe odbjeglu stoku ili pokupe što se još moglo iz napuštenih kuća i dvorišta. Karl Bilt: To je teroristički napad Postolujna zbilja počela se razotkrivati, usprkos još evidentnim nastojanjima hrvatskih vlasti da se mnogo toga ne sazna, a i nastojanja režimskog propagandnog aparata da stvari prikazuje onako kako režimu odgovara. Od samog početka predstavnici UN na konferencijama za novinare u Zagrebu iz dana u dan izvještavaju i alarmiraju da se čitavo područje na kojem se odigrala "Oluja" pretvorilo u poligon posvemašnje pljačke, sračunate paljevine i uništavanja najvećeg dijela stambenog fonda, maltretiranja preostalih Srba, pa i njihovog ubijanja. Izvještavali su i još izvještavaju o raznim postupcima i potezima hrvatskih vojnih i civilnih snaga koji se kose sa međunarodnim normama i civilizacijskim mjerilima. A to onda prenose svjetske agencije i najutjecajniji listovi u zapadnim, a i mnogim drugim zemljama. Izvještajima promatrača UN sa lica mjesta pridružili su se i više nego alarmantni izvještaji Međunarodne helsinške federacije i Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, organizacije Amnesty International, niza humanitarnih i antiratnih organizacija, pa i stranih parlamentaraca i diplomata koji posjećuju Krajinu. Izrazima zabrinutosti za hrvatska ponašanja javljaju se i međunarodni pregovarači, pojedini državnici, emisari koje u Zagreb i u Krajinu šalju velike sile. Carl Bildt je prvi posumnjao u karakter i domete "Oluje", nazvavši hrvatsku vojnu akciju na Knin "terorističkim napadom". Za "Oluju" je Bildt izjavio da se radi o najvećem etničkom čišćenju od početka rata u bivšoj Jugoslaviji, te da očekuje da će se time pozabaviti Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu. "Ako Tuđman smatra da je u redu da ovako očisti Hrvatsku od Srba, otkud mu pravo da osudi Jeljcinovo čišćenje Čečena, ili da uputi protest ukoliko Milošević jednog dana odluči da se riješi kosovskih Albanaca" - poručio je čovjek kome su Ujedinjeni narodi povjerili mandat mirovnog posrednika u rat(ovima) na području bivše Jugoslavije. Za pregovore, koji su i posljednjeg dana uoči "Oluje" vodili predstavnici hrvatske vlasti i predstavnici pobunjenih krajinskih Srba Bildt je pak rekao da će "ući u povijest diplomacije kao puko hrvatsko blefiranje u trenutku kada je odluka da se krene u ofenzivu već bila donesena". Dakako, tuđmanovska vlada Republike Hrvatske odmah je požurila da Carla Bildta proglasi za personu non grata, priopćujući da "Republika Hrvatska ne bi trebala surađivati s gospodinom Bildtom". No, u nekoliko navrata je svoja oštra upozorenja Hrvatskoj uputio i Klaus Kinkel, za koga bi se najmanje moglo tvrditi da joj nije sklon. U posljednje vrijeme (krajem rujna i početkom listopada) uslijedile su osude hrvatske politike od gotovo svih međunarodnih činilaca koji imaju ključnu ulogu u rješavanju krize na području bivše Jugoslavije i u uspostavljanju i održanju mira i normalizacije odnosa, a što je sada možda ipak na vidiku. Zahtijeva se da ona promijeni ponašanje prema Srbima izbjeglim iz Krajine, te zaštiti one malobrojne preostale, da izbjeglim Srbima omogući povratak, da sprečava pustošenja i pljačke, da počinioce zločina izvede pred sud. Vijeće sigurnosti UN u svojoj je predsjedničkoj izjavi od 2. listopada 1995. godine o stanju u Hrvatskoj izrazilo zabarinutost za kršenje ljudskih prava u njoj, posebno srpskog stanovništva u Krajini koje je ostalo nakon "Oluje", te od Hrvatske zatražilo da omogući povratak iz Krajine izbjeglih Srba i povuče zakone o preuzimanju njihove imovine. Skupština vijeća Evrope je polovicom rujna 1995. godine još jednom odgodila odluku o primanju Hrvatske, zamrznula razgovore o ekonomskom pridruživanju i


17

korištenje programa PHARE, sve dok se ne otklone "razlozi ozbiljne zabrinutosti" prilikama u Hrvatskoj, a o čemu će izvještaj podnijeti delegacija Vijeća što stiže tek u prosincu 1995. godine. U međuvremenu je objavljen izvještaj promatračke misije Evropske unije o zbivanjima u Krajini u vrijeme operacije "Oluja" i nakon nje, a u kojem se konstatira da se Hrvatska teško ogriješila o međunarodno pravo, da je "vojno zauzimanje bilo praćeno ubojstvima civila, pljačkama i paljelnjem srpskih kuća", da je u nekim naseljima spaljeno i do 90 posto kuća, da su pronađena tijela 62 muškaraca i žena, koji su ubijeni nakon operacije "Oluja", uglavnom pucanjem u potiljak i rezanjem vrata (klanjem), da se strahuje da je broj ubijenih mnogo veći, te da promatračima EU nije bio dopušten pristup nekim područjima itd. U izvještaju se kaže da se sve to čini da bi se spriječio povratak Srba u Krajinu. Jedan je član Promatračke misije inače izjavio da se "Hrvati ponašaju kao ranije Srbi. Uniforme su drukčije, ali ponašanje jednako brutalno". Direktne pretnje ujka Sama Tuđmanu Visoki komesar UN za ljudska prava Ayala Lasso uputio je pismo predsjedniku Tuđmanu, u kojem je također izrazio zabrinutost zbog zločina koji se događaju u Krajini, uglavnom nad starijim osobama (jer mlađih i nema - naša opaska), nastavljanja paljenja i pljačkanja srpskih kuća, ali i zbog "diskriminatorskog karaktera" donesenog zakona, po kojem država preuzima kontrolu nad napuštenom srpskom imovinom. Upozorio je da je to u suprotnosti s Deklaracijom UN o ljudskim pravima, te naglasio da Hrvatska mora osigurati uvjete za povratak izbjeglih Srba. Već spomenuti zamjenik američkog državnog sekretara za ljudska prava John Shattuck je na licu mjesta, u Zagrebu, a nakon obilaska područja na kojima se odigrala "Oluja", izjavio da je povratak Srba u Krajinu "osnovni preduvjet za daljnje angažiranje SAD u procesu mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni sistem Hrvatske", a sličnom izjavom pridružio mu se i američki ambasador u Zagrebu Peter Galbraith. To je zvučalo kao stanovita prijetnja ujka Sama, da Tuđmana neće dalje tapšati po leđima. Shattuck je upozorio, da se, obilazeći područje Krajine, sam uvjerio da još uvijek ima incidenata, fizičkog zlostavljanja Srba koji su tamo ostali, paljenja kuća i uništavanja imanja, da hrvatske vlasti to moraju spriječiti, počinioce takvih djela izvesti pred sud, a za one koji su počinili ratne zločine uključiti i Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu. U Zagreb je početkom listopada doputovao i visoki predstavnik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova dr Gottfried Hass i potpredsjedniku hrvatske vlade dr Ivici Kostoviću prenio stav Evropske unije i Njemačke da će njihova ekonomska pomoć za obnovu neposredno ovisiti o tome da li će hrvatske vlasti omogućiti povratak svim izbjeglim Srbima koji to žele. Itd. Prema tvrdnjama iz sjedišta UN u Zagrebu, u bivšem sektoru Sjever (na Baniji i Kordunu) ostalo je nakon "Oluje" 2.600 do 3.000 Srba, a u bivšem sektoru Jug (sjeverna Dalmacija i istočna Lika) oko 1.150. Nitko od njih nije siguran da će ostati u životu, većina živi u strahu, krije se, ako može, pred raznim neželjenim gostima koji najmanje dolaze u napuštena naselja da bi ih upitali za zdravlje i da bi im eventualno pomogli. Ti preostali Srbi su mete javnosti dosad nepoznatih pljačkaša, siledžija i ubojica, osim ako nisu zbog bolesti i iznemoglosti smješteni u bolnicu ili kakvo prihvatilište. U svom očaju i napuštenosti pojedinci sami sebi oduzimaju život, vješanjem, skakanjem u bunar, trovanjem. Promatrači UN su, kako smo vidjeli, regisrirali šezdeset dvoje ubijenih nakon "Oluje", a strahuju da je ubijenih mnogo više. Hrvatski helsinški odbor upozorio je da je broj mrtvih u Krajini mnogo veći, da je ubijeno nekoliko stotina ljudi, uglavnom staraca, dok se za sudbinu velikog broja ljudi i ne zna, budući da su ih uniformirane osobe odvodile iz sela i zaselaka, nakon čega se nisu vraćali kućama.


18

U samom toku "Oluje" hrvatske su snage bezobzirno tukle izbjegličku kolonu kod Dvora, a onda i na cesti prema Bosanskom Petrovcu. Kada su izbjeglice za Srbiju prolazile kroz Sisak, bili su kamenovani, neki i na smrt. Svijet je tada obišla slika mrtve starice koju voze u izbjegličkoj koloni, a ubijena je ciglom u čelo. Američki ambasador Peter Galbraith išao je da se priključi koloni, kako bi iskazao svoj protest, a nakon čega je na HTV po prvi put bio bezobzirno napadnut. No, eskadroni smrti krenuli su u potragu za Srbima, koji su ostali, tek kad je "Oluja" protutnjala. Što bi se tek desilo sa mladima, sposobnima za oružje, da su ostali u Krajini, kako ih je hrvatska vlast licemjerno pozivala, kada se ubija preostala nemoćna starčad po Krajini. Uostalom, hrvatskim vojnicima je, kada su krenuli u "Oluju", rečeno da zarobljenika nema. U Kninu nema više šta da se ukrade Pljačka Krajine je potpuna. U njoj su masovno sudjelovali i hrvatski vojnici i povratnici, ali i mnogi drugi koji se poput strvinara zalijeću u prazna naselja i kuće, kradu lutajuću stoku, skidaju i prozore i vrata s onih kuća koje još nisu popaljene ili do kraja "očišćene" od svake upotrebljive stvari, namještaja, alata. U "Slobodnoj Dalmaciji" mogli smo (5. listopada 1995) pročitati da se "u Kninu više ne pljačka, no ne zbog zavedenog reda, nego se tamo više i nema što odnijeti, pa se već skidaju i prozori i vrata s napuštenih kuća". A kada je tako u Kninu, u kojem je toliko vojske i policije, a u njega inače sada svakodnevno hodočaste i svi Hrvati koji drže do svog rodoljubnog prestiža, kako li je tek u tih nekoliko stotina sela od Banije do Ravnih kotara, u kojima nema sada ni žive duše? Spaljene su uglavnom sve one kuće Srba, koje nisu zaposjeli Hrvati za sebe, ili ih vlast nije rezervirala, pa i dodijelila Hrvatima izbjeglim iz Bosne, Vojvodine i sa Kosova. Iza te paljevine skriva se namjera da se oni koji su te kuće nastanjivali više nikad ne vrate. Sačuvana su ona naselja, prije svega gradovi (osim Donjeg Lapca) i neka sela u njihovoj blizini, u koje se sada naseljavaju Hrvati iz Bosne i Srbije ili smještaju Hrvati povratnici i oni Hrvati koji su neophodni da profunkcioniraju vlast, infrastruktura, javne službe, a donekle i proizvodni kapaciteti. Iza svega što se događa u Krajini i nakon "Oluje" stoje, dakako, najviše instance hrvatske vlasti, a idejni inspirator i najviši nalogodavac je bez sumnje, poglavar, dr Franjo Tuđman. U početku je vladao silni trijumfalizam nad munjevitošću i savršenstvom "Oluje" i sva je režimska propaganda dokazivala da su, eto, krajinski Srbi, usprkos Tuđmanovim pozivima i garancijama, sami odlučili da odu. Ivan Aralica, koji se prošlog proljeća pročuo i po uzviku u Saboru: "Jedan Srbin manje", kada je bila riječ o tome da je, eto, neki Srbin ovdje u Hrvatskoj prodao stan i odselio u Srbiju, pohvalio se svojom ranijom dijagnozom da će Srbi iz Krajine svi otići pred hrvatskim oslobodiocima. Hrvatska televizija je pak pokazivala hrvatske vojnike kako dijele čokoladu ponekom srpskom djetetu ili ponekoj staroj Srpkinji. Pa kada su učestali glasovi o zločinima, pljački i paljenjima, hrvatski su dužnosnici, od generala Čermaka do ministra-popa Rebića sve svodili na ekscese pojedinaca, koji se preoblače i u odore hrvatskih vojnika itd. Po novinama sve je vrvjelo od naslova poput, recimo "Lika je slobodna i vesela" i "Osmijeh u Donjem Lapcu" (u kojem je do 1991. godine živjelo samo 14 Hrvata). A na prve izraze zabrinutosti u svijetu nad hrvatskim nedjelima reagiralo se komentarima pod naslovima "Zamke neistinitih optužbi" i optužbama da je Zapad zahvatila "humanitarna histerija". Hrvatske su vlasti pokazivale, da za sva upozorenja mnogo ne haju ili su ih nastojale opovrći svojim "istinama", obezvrijediti raznim relativizacijama, suzbiti vlastitim izjavama u kojima su iznosile laži ili pak davale obećanja koja ne namjeravaju izvršiti. Pa kada su osude iz svijeta poprimile razmjere ozbiljnog pritiska na Hrvatsku, da


19

sankcionira štetočinstva i zločine i da dopusti povratak krajinskih Srba, poglavar i vrhovnik je na svojoj konferenciji za novinare 5. listopada urbi et orbi ne samo dao do znanja da Srbima nema povratka već da je sve ono što se dogodilo i događa i bilo i jest neizbježno, kao u svim ratovima. I očitao je lekciju kritičarima iz svijeta, pa ma tko da su oni, iznoseći na svoj uobičajeni način lošeg i priučenog povjesničara razne komparacije, kako je to bilo sa Nijemcima, a i sa stanovnicima Falklandskog otočja (na kojima je, uostalom, 1982. godine živjelo tek oko 1.700 ljudi). Tuđmanu nije ni na kraj pameti da pravdi, pa makar onakvoj kakva u Hrvatskoj danas jest, privede pljačkaše, palikuće, ubojice. Mada je iznio podatak o 24 uhićena. A zar se od Franje Tuđmana i može očekivati drukčije razmišljanje i ponašanje? Zar on nije glavni inspirator svega što se dogodilo i događa u "Oluji" i na njezinom tragu? Srbima je, uostalom, u trenucima svoje raspojasane vožnje, sa svitom, "vlakom slobode" od Zagreba preko Knina do Splita, poručivao da im želi sretan put i objašnjavao da se radi o onoj "oko za oko, zub za zub" i s prezirom dobacivao da su pobjegli, a da nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće. Oj, Krajino, krvava haljino Nema, dakle, nade da će se Tuđmanova Hrvatska postidjeti pred svijetom. I da će prestati činiti ono što čini. Franjo Tuđman računa da će mu veliki "partneri" i dalje progledavati kroz prste i tetošiti ga, jer njegova pješadija obavlja ono što zasad izbjegavaju Amerikanci i NATO: da iskrcaju svoje momke koji bi na ovim prostorima, prije svega u Bosni i Hercegovini, ginuli. O zločinima u akciji na Medački džep, pa u operaciji "Bljesak", pa u "Oluji" u svijetu se, naime, štošta znalo i ranije, znalo se i za "tehnologije" uklanjanja i skrivanja žrtava, sve do pranja cesta od krvi. No, možda se sada ipak radi o novoj situaciji, u kojoj Hrvatska više i ne može igrati ulogu žrtve, odnosno računati na to da se smatra žrtvom, tim više što se sama reklamira kao regionalna sila, kao mali div s nabreklim mišićima! Utoliko bi i posljedice oglušivanja o sva upozorenja koja dolaze i od moćnika iz svijeta po Hrvatsku ipak mogle biti dalekosežne: dobijanje mnogo manjeg kolača međunarodne pomoći koja se najavljuje za ovdašnjim ratom (ratovima) zahvaćene zemlje, produžavanje politike kojom joj Evropa zatvara vrata svojih institucija i ne dopušta korištenje evropskih programa, sporo ili nikakvo pritjecanje stranog kapitala u obamrlu Hrvatsku. U narodnoj pjesmi ostao je trag krvave prošlosti Krajine i Krajina: oj Krajino, krvava haljino. Krajina od Petrinje do Benkovca bila je i opet od 1991. do 1995. godine krvava haljina. I još je to, a mogla bi i dugo ostati kao prostor kojim više ne bi vršljali hajduci i uskoci već bi služio kao poligon terorizma. A to bi od cijele Hrvatske stvaralo vojno-policijsku krajinu. Možda bi i stravičan zločin nad devetoro starih i nemoćnih Srba u selu Varivodama kod Kistanja, izvršen 29. rujna. 1995. godine, ostao sakriven od hrvatske javnosti, da o njemu nije domaću i svjetsku javnost alarmirao Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, obavještavajući i hrvatske vlasti i UN. Zločin je otkrila rodbina ubijenih, a kada su predstavnici UN stigli u selo, našli su krvave tragove u osam kuća i oko njih (pokraj jedne kuće trag krvi bio je dug petnaestak metara), te ostatke kose i ljudske kože, kao i okrvavljene gumene rukavice. Tijela devetoro staraca i starica (od 66 do 85 godina) hrvatska je policija već bila prebacila u Knin (udaljen oko 25 kilometara) i na tamošnjem ih groblju, bez prisustva rodbine, na brzinu pokopala. U sjedištu UN u Zagrebu izjavili su da će zatražiti od hrvatskih vlasti ekshumaciju leševa i obdukciju, kao i svoju prisutnost u istrazi, a od čega po svoj prilici neće biti ništa. Istražni sudac Županijskog suda u Zadru Ante Klišmanić odmah je izjavio da "odgovorno tvrdi da nikakvih masakriranja nije bilo", da je svih tih


20

devetoro starih i nemoćnih ljudi ubijeno "isključivo vatrenim oružjem". Drugim riječima, nema potrebe ni za kakvom ekshumacijom i obdukcijom. A Ured za odnose sa javnošću MUP-a Hrvatske izdao je posebno saopćenje, u kojem je optužio Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava da (svojim saopćenjem o zločinu u Varivodama, ali i o drugim zločinima u Krajini) pokušava diskreditirati hrvatske civilne i vojne vlasti i hrvatsku prikazati "kao državu u kojoj se ne poštuju ljudska prava, zakoni i Ustav". Ministarstvo nije demantiralo tvrdnje Odbora već ih samo "korigiralo". Upravo zahvaljujući tom saopćenju - napadu na Hrvatski helsinški odbor, šira je hrvatska javnost prvi put (indirektno) čula za zločin u Varivodama. Prije toga, Hrvatska televizija taj zločin nije ni spomenula, a nije objavila ni saopćenje Helsinškog odbora već samo saopćenje MUP-a u povodu tog saopćenja! HTV nije, dakako, poslala svoje novinare i snimatelje na lice mjesta, a neke hrvatske prorežimske novine (kao "Slobodna Dalmacija" i "Vjesnik") pozabavile su se činom zločina tek naknadno, da bi svaku odgovornost za nj skinule sa hrvatskih vlasti. U međuvremenu su u Varivode došle ekipe nekih velikih svjetskih televizija, CNN je emitirao potresnu reportažu. Kada su pripadnici UN (koji su bili sa ekipom CNN) jedinom, a slučajno preživjelom bolesnom starcu Milanu Pokrajcu rekli da će ga opeet posjetiti, on je rezignirano odgovorio: "Ako me nađete živoga". Imao je valjda na umu činjenicu da su predstavnici UN posjetili Varivode i nekoliko dana prije zločina, kada je i devetoro ubijenih bilo živo. Govoreći u emisiji CNN, zamjenik američkog državnog sekretara za ljudska prava John Shattuck izjavio je pak da do zločina u Krajini ne bi došlo da su hrvatske vlasti poduzele potrebne mjere. Varivode su inače u vrijeme popisa 1991. godine imale 477 stanovnika. Srbi poverovali u vožda i premoć Beograda Srbi u Hrvatskoj su još u odlukama ZAVNOH-a 1943. godine bili priznati za konstitutivni narod, uz Hrvate kojima je Hrvatska i nacionalna država. I to su bili do dolaska HDZ-a i Franje Tuđmana na vlast 1990. godine, koji su opštužili Srbe općenito za hegemoniju nad Hrvatima i drugim narodima u federativnoj Jugoslaviji, a Srbe u Hrvatskoj posebno i za privilegije manjine, koja je u samoj Hrvatskoj prigrabila funkcije u politici, privredi, policiji, sudstvu, sredstvima informiranja, i to od razine republike do lokalnih razina. Rasplet je poznat: Srbi su, uvelike šikanirani već u počecima Tuđmanove vladavine, na rubnim područjima Hrvatske (gdje su činili ili apsolutnu većinu ili su bili zastupljeni u visokom postotku) uz pomoć i zaštitu tadašnje JNA, u toku 1991. proglasili secesiju, odvajajući se u tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Nemali broj njih bio je nasjeo politici srpskog okupljanja u jednu srpsku državu i povjerovao u voždovsku ulogu i zaštitničku moć Slobodana Miloševića, odnosno u premoć Beograda. U "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine Hrvatska vojska je, uz blagoslov i jedva prikrivenu podršku Zapada, skršila srpsku pobunu, osim u istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje je diplomacija došla do riječi i uvela upravu UNTAES-a na putu do reintegracije. Od 1990. godine do danas Hrvatsku je napustilo ili moralo napustiti vjerojatno oko 450 tisuća Srba od njih oko 650 tisuća. Najviše u "Bljesku" i "Oluji", ali i ranije i kasnije. Mnogi su već 1990. godine izbacivani s posla i micani s manjih rukovodnih dužnosti, a 1991. godine, kada su učestali oružani sukobi i zločini na obje strane, progoni Srba i u gradovima i krajevima u kojima se nije pucalo poprimili su karakter velike hajke, a u znaku masovne histerije. I sve do danas nije prestalo tretiranje Srba kao građana drugog reda, usprkos tome što im se na riječima priznaju sva manjinska prava. Onima koji su otišli oduzeta je imovina i još im nije vraćena. Povratak u Hrvatsku Srba koji su izbjegli u "Bljesku" i "Oluji", pa i prije i poslije nje, današnja hrvatska vlast uporno ometa, eskivirajući i sve


21

jači pritisak iz svijeta, pa i onih moćnih sila kojima se Hrvatska htjela - ne htjela mora povinovati. Franjo Tuđman je u trenutku kada je naredio "Oluju" pozvao Srbe da ostanu, a onda ni on ni njegove skutonoše nisu mogli sakriti veliko oduševljenje što su otišli i što ih se Hrvatska, eto, oslobodila kao "remetilačkog faktora". Pa dok su Tuđman i njegovi na vlasti, ni preostali Srbi neće biti faktično nediskriminirani, niti oni koji bi se vratili u zavičaj, a i u domovinu, poželjni. Srbi u Hrvatskoj, odnosno hrvatski Srbi utoliko su glavne žrtve ludila koje je dovelo do raspada avnojske Jugoslavije, s epicentrima u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, ali i u drugim središtima nacionalističkih birokracija koje su se bile ukotvile na vlasti još za Titova života. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su jedan od tri njezina konstitutivna naroda od odluka ZAVNOBIH-a 1944. godine, koji je na zasjedanju u Mrkonjić gradu proklamirao da Bosna i Hercegovina "nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska" već "i srpska i muslimanska i hrvatska". U 1991. godini tamošnji Srbi počeli su, tvrdeći da im pripada 64 posto teritorija, stvarati svoje autonomne oblasti, da bi se 1992. godine, također uz pomoć tadašnje JNA, koja se već bila raspala i više-manje svela na srpsko-crnogorsko ljudstvo, dohvatili i oružja. Franjo Tuđman brinuo se da pruži "pomoć" ugroženim Hrvatima i Muslimanima-Bošnjacima, imajući na umu ono što je već utanačio sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu, da bi onda 1993. godine inspirirao hrvatsko-bošnjački rat oko teritorija u centralnoj Bosni, Hercegovini i Posavini, a sve na tragu svoje opsesije da je Bosna i Hercegovina "umjetna tvorevina", a Muslimani izmišljeni narod. I završilo je tako da su pod pritiskom iz svijeta sklopljeni sporazumi u Washingtonu i Daytonu, da u Bosni i Hercegovini sva tri nacionalizma još istrajavaju na svom "rješenju", da u njoj snažne vojne snage izvan održavaju uspostavljeni status quo, i da je ona via facti pod međunarodnim protektoratom, a koji će potrajati. Kao najmalobrojniji, Hrvati su u Bosni i Hercegovini i najveće žrtve njezine dezintegracije (premda su Muslimani-Bošnjaci najviše izginuli i najviše ih se moralo preseliti). Naime, od 760 tisuća Hrvata koliko ih je u Bosni i Hercegovini bilo 1991. godine, danas ih u njoj živi 350 tisuća. Stotinu tisuća naseljeno je mahom u srpske kuće i na srpska imanja u Hrvatskoj. A u njihove kuće i na njihova imanja, ukoliko nisu u ruševinama, uselili su pak Srbi iz same Bosne i Hercegovine ili pak Srbi koji su izbegli iz Hrvatske, te Muslimani-Bošnjaci. Jedan broj Hrvata u Bosni i Hercegovini preselio se na ranije srpske prostore (Drvar, Glamoč, Bosanki Petrovac, pa i Kupres). A Hrvati u Herceg-Bosni (koja i dalje postoji kao paradržava) ne daju ni Muslimanima-Bošnjacima, ni Srbima da se vrate tamo gdje su ranije od njih i pred njima izbjegli. U Federaciji BIH (bošnjačko-hrvatskom entitetu) brojčani odnos Muslimana i Hrvata je 4:1, pa usprkos svim proklamacijama i garancijama potonji dospijevaju u položaj nacionalne manjine. Hrvata je veoma malo ostalo ne samo u Banjaluci već i u samom Sarajevu, pa u Zenici i Tuzli. Od većih gradova ostalo im je samo zapadni Mostar. A da se i ne spominje njihov egzodus iz Bosanske Posavine, pa i iz srednje Bosne. Uz hrvatske Srbe, bosanski Hrvati utoliko su također glavne žrtve krvavih zapleta i raspleta u godinama 1990-1998. A da nisu isključeni ni novi zapleti i raspleti. Franjo Tuđman je "riješio" hrvatsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da na 90 posto teritorija Bosne i Hercegovine uskoro neće biti Hrvata ni za lijek. A Slobodan Milošević je "riješio" srpsko nacionalno pitanje tako da se pobrinuo da Srbe u Hrvatskoj instrumentalizira i onda ostavi na cjedilu i prepusti izbjegličko-prognaničkoj sudbini. S tim što rasplet na Kosovu tek slijedi, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini nemaju se čemu radovati, nakon što su se našli u svojevrsnom rezervatu. (HRVATSKA LJEVICA, 4/1998)


22

Manjine žive u strahu od iščezavanja U današnjoj Hrvatskoj sve se nacionalne manjine i manjinske etničke zajednice osjećaju nespokojno, a u strahu i od iščezavanja. To je posljedica politike stvaranja etnički čiste države, koje se vodila od 1990. do 2000. godine, a s kojom se još nije posve prekinulo. Najugroženija je srpska nacionalna manjina, a koja je i daleko najbrojnija. Srpski narod u Hrvatskoj bio je, uz hrvatski, do 1990. godine konstitutivni narod, a te je godine, usvajanjem sadašnjeg Ustava Republike Hrvatske, pretvoren u nacionalnu manjinu. A kao što znamo, većina stanovnika Hrvatske srpske nacionalnosti bila je prisiljena da u kovitlacu nesretnih i krvavih zbivanja od 1990. do 1995. godine, a i u besperspektivnim okolnostima ovih posljednjih pet-šest godina, napusti Hrvatsku. U pravcu današnje SR Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i u treće zemlje otišlo je najmanje 350.000 hrvatskih Srba. A do danas ih se trajno vratilo možda tek dvadesetak tisuća, tridesetak tisuća dolazi u zavičaj povremeno, najviše da uzmu mirovine, jer nemaju gdje stanovati, budući da su ostali bez kuća i stanova. Hrvatske je dokumente uzelo, odnosno dobilo oko 170.000 izbjeglih Srba, a još oko 100.000 želi ih se vratiti, ali ako potraju današnje okolnosti i ako se ne prekine s faktičnom politikom otežavanja njihova povratka, ako svima ne budu vraćene njihove kuće i imanja i ako se ne napusti politika otvorene ili prikrivene diskriminacije Srba, onda će ih se vratiti još možda samo 20 do 30 tisuća, i to uglavnom onih starih, da umru tamo gdje su se rodili, a i gdje su se rodili i umrli i njihovi preci. Mora se u Hrvatskoj najzad prestati s difamiranjem i sotoniziranjem Srba, mora prestati neprekidni govor mržnje, koji se i dalje emitira s malih ekrana i iz etera, a i širi na stranicama novina, ili se njime vitla i prijeti na kojekakvim političkim skupovima. Govori se uglavnom o zločinima Srba, iskopavaju grobovi Hrvata, ali ne i Srba, ukoliko to eventualno negdje ne učine haški istražitelji. Srbe koji se vraćaju nerijetko se hapsi napamet, bez opipljivih optužbi da su počinili ratni zločin. Gotovo da je u tom smislu situacija ista ako ne i gora u odnosu na onu iz doba najžešćih oružanih i drugih sukoba. Srbi su autohtoni uglavnom u najnerazvijenijim krajevima Hrvatske, s izuzetkom istočne Slavonije. Činili su većinu u 1.006 od 6.659 naselja u Hrvatskoj. A danas u oko osam stotina tih naselja nema nikoga, ili tamo u krajnje bijednim prilikama životare tek starice i starci, čak i po samo jedan starac ili starica u opustjelom ili uništenom naselju. Kuće su u svim tim naseljima ili zapaljene ili je iz njih sve odneseno, ne samo u "Bljesku" i "Oluji" i nakon njih 1995. godine, nego i ranije, još 1991. godine, kao u nekoliko stotina sela zapadne Slavonije, a imanja su posve zarasla u korov. Ta naselja često nemaju ni struje, ni telefona, ni autobusnih veza, a starčad bi u njima pomrla od gladi da nije pomoći humanitarnih organizacija. To tvrdim i iz osobnog iskustva, jer sam više takvih naselja i sam posjetio. U ostalih 200 naselja, u kojima su Srbi bili većina, ponekad i stopostotna, a koja su ili manji gradski centri ili naselja u njihovoj blizini ili naselja koja leže duž komunikacija, naseljeni su hrvati iz BIH, nešto i sa Kosova, a rijetko i iz Vojvodine (jer, potonji su uglavnom dolazili zamjenom kuća i imanja), no i znatan broj Hrvata iz drugih krajeva Hrvatske. Srbi su 1991. godine činili većinu i u gradovima Beli Manastir, Benkovac, Borovo (naselje), Donji Lapac, Glina, Gračac, Kistanje (koje se bilo razvilo u gradić), Knin, Korenica, Lički Osik, Lipik, Okučani, Obrovac, Pakrac, Petrinja, Plaški, Topusko, Vojnić i Vrginmost. A danas oni čine većinu samo u Vukovaru (doduše privremenu, a ranije u njemu nisu bili većina ali s deklariranim Jugoslovenima jesu), Donjem Lapcu, Dvoru, Plaškom i Vojniću. Srbi su činili i značajan postotak stanovništva većih gradova kao što su Osijek, Karlovac, Sisak, Vinkovci, Zadar, Šibenik, ali su, otpuštani s posla i izbacivani iz stanova, pa i izloženi pravim pogromima, mnogi morali otići, tako da u tim gradovima nije ostala ni trećina njih.


23

Najmanje je 30.000 obitelji Srba, onih koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su dotad samo u njoj živjeli, izbačeno iz stanova u hrvatskim gradovima. A za njih nema nade u povratak, ni povratka, ukoliko im se ne vrate i stanarska prava, kao što se to činilo i čini u slučaju hrvata povratnika. Srbi su iz Hrvatske odlazili i bježali ne iz obijesti već iz straha i ugroženosti. Kada je Tuđman stupio na scenu i relativno brzo pridobio hrvatsku većinu za svoju nacionalističku politiku, u hrvatskim Srbima su se probudila sjećanja i na sva strdanja u Drugom svjetskom ratu, a bilo im je jasno da im se ništa dobro ne piše, kada se na čelu države nalazi čovjek koji je u ljeto 1991. godine poručivao da će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti riješeno kada se broj Srba u ukupnom stanovništvu svede na tri posto (pa se u poznatom govoru u Ratnoj školi osam godina kasnije pohvalio da je taj cilj ostvaren), te zaprijetio - ukoliko dođe do rata - da ni jednom Srbinu u Hrvatskoj ne može garantirati sigurnost. Njegovi govori i govori njegovih sljedbenika i oživljavanje ikonografije i parola iz vremena NDH-e utjerivalo je Srbima strah u kosti i guralo ih je u pobunu, u kojoj su ubrzo glavnu ulogu preuzeli i četnički elementi. Svaki zločinac ima ime i prezime Svakako da nije sporno da je i u redovima hrvatskih Srba na značajan odaziv naišao sirenski zov miloševićevskog velikosrpstva i da ih je ne mali broj u vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine podlegao i četništvu, kao što se na hrvatskoj strani povampirilo ustaštvo. Nije sporno ni to da su neki Srbi počinili zvjerstva nad Hrvatima i da su postali ratni zločinci. Kao što je evidentno da su neki Hrvati počinili zvjerstva nad Srbima. I stvar je u tome da zločince i na jednoj i na drugoj strani, a koji imaju svoja imena i prezimena, treba stići ruka pravde. No, i da se krivica ne može i ne smije pripisivati čitavim narodima. Prema Srbima u Hrvatskoj primijenjena je svirepa politika etničkog čišćenja. Tuđman ih je na početku "Oluje" licemjerno pozvao da ostanu, a onda im radosno dovikivao neka im je sretan put, uz opasku da su sa sobom ponijeli samo svoje prljave gaće. A na onima malobrojnima koji su ostali na područjima kojima su protutnjali "Bljesak" i "Oluja" započeo je pogrom. Tuđmanovska politika se svojski trudila, i pored osuda i pritisaka iz svijeta, da odlazak Srba nakon "Bljeska" i "Oluje", a i svih koji su otišli ranije, bude put bez povratka. No, na žalost, i sadašnja račanovska politika ne čini gotovo ništa da im olakša povratak, evo već više od godinu dana nije u stanju ili neće da iz njihovih kuća deložira barem ratne profitere, ljude koji drugdje imaju kuće i stanove, i još uporno pokušava uvjeriti međunarodnu zajednicu da se ne radi o pomanjkanju političke volje već isključivo o ekonomskom i socijalnom problemu. Sadašnja vlast također radi ispod žita, da se Srbi ne vrate, ili ne radi ono što bi morala, da se vrate. Zapravo i ona želi da ih se što manje vati. Srba je u banovini Hrvatskoj (koja se, doduše, prostirala sve do Zemuna) 1910. godine bilo 26 posto, a u Dalmaciji (od Raba do Boke) 17 posto. Uoči Drugog svjetskog rata na današnjem teritoriju Hrvatske bilo ih je oko 20 posto, a nakon tog rata 17 posto. Plašim se da ih po sadašnjem popisu neće biti više od tri-četiri posto, iako bih volio da se moja prognoza ne obistini. Jer, ne radi se samo o velikom broju protjeranih i izbjeglih Srba, nego i o jednom broju onih, posebno mladih u gradovima, koji su zbog straha da se na njih stalno upire prstom, da će trajno biti obilježeni, pa i diskriminirani, više ne izjašnjavaju kao Srbi već kao Hrvati. Jedan broj čak mijenja imena i prezimena. Bježi od svog identiteta. Posrijedi je asimilacija, ali ne neka normalna, kakva postoji u najdemokratskijim zemljama. U Hrvatskoj su promijenjeni ili stavljeni izvan snage neki propisi koji su diskriminirali Srbe, no još ne svi. Štošta ih još diskriminira i na papiru, a pogotovo u praksi. Mogu se političari i znanstvenici sporiti oko toga, da li je to što su Srbi u


24

Hrvatskoj položaj konstitutivnog naroda zadobili u zajedničkoj borbi s Hrvatima za federalnu Hrvatsku u federativnoj Jugoslaviji 1941-1945. bio povijesni eksces, no činjenica je da je Srba u Hrvatskoj 1991. godine bilo samo nešto manje nego Hrvata u BIH. A vidite koliko smo, s pravom, danas zabrinuti za konstitutivnost hrvatskog naroda u toj susjednoj državi (koji je stradalnik prije svega zbog politike Tuđmana i HDZ), a da se u isto vrijeme gotovo nitko i ne sjeti toga da je Tuđman potezom pera izbrisao konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj. Da više ne dužim o srpskom pitanju kao gorućem manjinskom pitanju u Hrvatskoj. Još jedino da se ovdje upitam: zar ćemo demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj uskoro rješavati doseljavanjem Albanaca, Rumunja, Bugara, Ukrajinaca i drugih i njima popunjavati područja ispražnjena od Srba? Tim više što su Hrvati, koji su iz BIH, a jednako su veliki stradalnici, naseljeni prevarom i lažnim obećanjima, prisiljeni da sada iseljavaju sa tih područja. Smatram da svim silama treba pomagati povratak Srba u našu i njihovu domovinu Hrvatsku, ukloniti sve preostale diskriminacione norme i u praksi primenjivati ono što se danas proklamira, a ispod žita zaobilazi ili i dalje gazi. Ksenofobija malog, samo za sebe zabrinutog naroda To što moramo osigurati Srbima, a tiče se proporcionalne zastupljenosti i identiteta, moramo, dakako, osigurati i svim drugim nacinalnim manjinama. Skeptik sam i u pogledu broja pripadnika svih drugih nacionalnih manjina i manjinskih zajednica u Hrvatskoj. Bojim se da će sadašnji popis stanovništva pokazati da su one malobrojnije nego su bile 1991. godine, izuzevši možda talijansku nacionalnu manjinu i židovsku zajednicu. Posrijedi je bila i jest asimilacija i njihovih pripadnika, a kao posljedica okolnosti u kojima ljudi misle da je bolje da se iskažu kao pripadnici hrvatskog naroda nego kao pripadnici neke etničke manjine. Bojim se da će i Bošnjaka i Slovenaca u Hrvatskoj biti manje nego prije deset godina. Spomenuo bih posebno i Rome u Hrvatskoj, koji su djelić po čitavom svijetu raspršenog naroda. I mnogi se Romi danas deklariraju kao Hrvati, ali im to baš i ne pomaže, jer u očima mnogih Hrvata oni ostaju ljudi drugoga reda. Hrvatska bi politika, na svim razinama, morala mnogo više činiti na poboljšanju nezahvalnog pložaja većine Roma u našoj zemlji. Ovih dana mi je dospjela u ruke knjiga Amerikanca Pascala Zacharyja, koja uvjerljivo pokazuje da su multikulturalna i multietnička društva, u kojima je razvijena tolerancija, u svakom pogledu, a osobito u ekonomskom i kulturnom, i kreativnija i uspješnija u usporedbi s društvima koja su sva usmjerena na očuvanje etničke čistoće i nacionalnog identiteta u granicama što čistije i homogenije nacionalne države. Hrvatsko je društvo, kao i sva društva u sada osamostaljenim zemljama na prostoru bivše Jugoslavije, ne izuzimajući ni slovensko, vrlo daleko od takvih društava. Zasluga je desetgodišnje ere u znaku autokratske vladavine okorjelog nacionaliste Franje Tuđmana da se Hrvatska uvelike "očistila" od "remetilačkog faktora", ali da time nije, dakako, postala ni sretnija ni perspektivnija. A odgovornost je sadašnje hrvatske vlasti i u tome što, izgleda, nije svjesna da bez manjinske politike, koja bi, uz hrvatski identitet, čuvala i razvijala i sve identitete manjina, nema baš neke bolje budućnosti za Hrvatsku, osim da tavori u oklopu etnocentrizma i ksenofobije malog, samo za sebe zabrinutog naroda. (RIJEČ NA MEĐUNARODNOJ KONFERENCIJI "IZAZOVI MANJINSKE POLITIKE U HRVATSKOJ DANAS" U ZAGREBU, 6. TRAVNJA 2001) Sedam je uzroka drastičnog smanjenja broja Srba u Hrvatskoj u vremenu između popisa stanovništva 1991. i 2001. godine, sa 11,2 posto na 4,5 posto: - politika diskriminacije i šikaniranja, koja je počela dolaskom na vlast HDZ-a i Franje


25

Tuđmana, a koja nije prestala ni u ovom vremenu otkako je na vlasti koalicije petorke, a Račan, kako vidimo, igra ulogu nekog malog Tuđmana; - provođenje zamisli Franje Tuđmana da Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske ne bude više od 3 do 4 posto, a što se postiglo njihovim otpuštanjem s posla, izbacivanjem iz stanova, paljenjem i miniranjem kuća i na područjima gdje nije bilo nikakvih oružanih okršaja od 1991. do 1995. godine, lovom na tzv. snajperiste, hapšenjima, saslušanjima, pa i ubojstvima, za koja do dana današnjeg nitko nije odgovarao, da bi vrhunac uslijedio divljim pirom dijelova pobjedničke vojske i "čistača terena" u "Bljesku" i "Oluji"; - strah ne baš malog broja ljudi da se izjašnjavaju kao Srbi, pa se, na primjer, djeca čija su oba roditelja Srbi često (osim u preostalim rijetkim naseljima, u kojima žive samo Srbi) redovno izjašnjavaju kao Hrvati; - neobuhvaćanje popisom 2001. godine najmanje 50 hiljada Srba, koji su potražili izlaz odlaskom iz Hrvatske u evropske zemlje i na druge kontinente, ili su tamo gastarbajteri od ranije; - neobuhvaćanje popisom 2001. godine i velikog broj Srba koji su izbjegli u današnju SR Jugoslaviju i u Republiku Srpsku unutar BIH, kako onih koji su uzeli i dobili nove hrvatske dokumente (domovnice, putovnice), tako i onih koji ih nisu ni tražili; - primjena odredbe da se popisom 2001. godine ne obuhvate osobe koje posljednju godinu dana nisu boravile u Hrvatskoj; - otežavanje na sve moguće, ali perfidne načine, povratka Srba u Hrvatsku, čemu i dalje pribjegavaju lokalne vlasti, a i sadašnja Vlada svime što čini ili ne čini daje do znanja da želi da ih se što manje vrati. Franjo Tuđman uspešniji od Ante Pavelića Franjo Tuđman je u govoru polaznicima Ratne škole "Ban Josip Jelačić", koji mjesec prije smrti, izjavio da je srpsko pitanje riješeno jer da u Hrvatskoj više nikada neće biti više od 3 do 5 posto Srba. Dakle, on je znao unaprijed podatak koji je utvrđen, ako je utvrđen, popisom 2001. godine! Srba je u Hrvatskoj i Slavoniji (tadašnjoj banovini Hrvatskoj) u vrijeme posljednjeg austrougarskog popisa stanovništva 1910. godine bilo više od 25 posto, a u Dalmaciji s Bokom 17 posto. Snage hrvatskog nacionalizma u toku 20. stoljeća, a posebno 1941-1945. i 1991-1995. godine, uspjele su, eto, u tome, da Srbi više nisu "remetilački faktor" hrvatske države, pa ma kakva da je ona. Poznato geslo: ili se pokori ili se ukloni! uspješnije je proveo Franjo Tuđman nego Ante Pavelić! Upravo je sramotno kada danas Ivica Račan tvrdi da je trostruko smanjenje broja Srba u Hrvatskoj logična posljedica (srpske) agresije na Hrvatsku. A jadni su i smiješni i Zdravko Tomac, Mato Arlović, Vesna Škare-Ožbolt, Jadranka Kosor, Zlatko Tomčić, Đurđa Adlešić, da se o Ivi Sanaderu, Dragi Krpini, Antu Đapiću i sličnima i ne govori, kada u biti poručuju da su Srbi u Hrvatskoj doživjeli ono što su i zaslužili, odnosno da nije vršena politika etničkog čišćenja. Takvi, dakle, inzistiraju na kolektivnoj odgovornosti Srba kao naroda. (IZJAVA U "NOVOSTIMA SEDAM DANA", ZAGREB 31. V 2002. GODINE) Drugi svjetski rat je na području bivše Jugoslavije odnio najmanje milijun i sto tisuća ljudskih života. U vremenu vladavine komunista i socijalističkog poretka govorilo se o više od milijun i sedamsto tisuća "žrtava palih za slobodu" (iako se većina žrtava nije borila ni za kakvu slobodu!), a do te se brojke, izgleda, došlo procjenom u Saveznom zavodu za statistiku iz 1947. godine, a ona je, kako svjedoči i njen autor, dr Vladeta Vukić obuhvaćala sve demografske gubitke: ubijene, poginule, umrle, iseljene, nerođene zbog smanjenog prirodnog priraštaja. Tek u 1964. godini bio je priređen popis žrtava, ali rezultati nikad nisu ugledali svjetlo dana. Izgleda da ti rezultati i nisu mogli biti pouzdani nakon toliko vremena koje je proteklo od vremena rata.


26

I ranije, u doba socijalističkog političkog jednostranačja i forsirane jednodušnosti, kroz puna četiri i po desetljeća trajala su više ili manje otvorena licitiranja o broju žrtava, te čije su, koliko su stradali Hrvati, koliko Srbi, koliko Muslimani, koliko ostali, koji je narod provodio genocid, a koji bio žrtva tog genocida. General JNA Terzić je išao tako daleko u preuveličavanju broja Srba, Židova, Roma, Hrvata, (sada je, sa pijedestala "poglavara svih Hrvata", "otkrio" da su u Jasenovcu nakon 1945. godine nedužne Hrvate ubijali i komunisti!). Titu je sa strane srpskih nacionalista spočitavano i to da se nikad nije udostojio posjetiti spomen-područje Jasenovac, te da je i time prikrivao zločine Hrvata i ustaša. A hrvatski nacionalisti su pak u Titu vidjeli i vide i danas najvećeg zločinca koji je, predvodeći partizane i komuniste, dopuštao tobožnji srpski genocid nad hrvatskim narodom i u ratu i u poraću. U čitavom vremenu od 1945. do 1990. godine evocirale su se uspomene na pale partizanske borce i žrtve fašističkog terora, njima su podizani spomenici, a i logično je bilo što takva evociranja i javna prisjećanja nisu bila tolerirana i za ustaše, četnike i sve ostale koji su bili na onoj drugoj strani, na strani sila fašizma i nacionalnih izdaja. A kada je pak nastupilo vrijeme, koje još traje, obračuna sa "protunaravnim sustavom" socijalizma i zatiranja svega komunističkog, pa i odbacivanja i difamiranja velike antifašističke epopeje svih naroda bivše Jugoslavije iz vremena 1941-1945., došlo je do posvemašnjeg obrata: partizani i antifašisti su, u Hrvatskoj kao nigdje drugdje, stavljeni na stub srama, spomenici njima i njihovoj borbi su uglavnom porušeni, a ustaše se slavi i veliča (u Srbiji četnike), njima se podižu spomenici. Cvetanje raznih statistika smrti Idejni nastavljači onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili poraženi poveli su nove ratove i sada u ulogama vlastodržaca ne samo da iznova pišu povijest nego i zagađuju svijest naroda (svaki svog), a posebno novih, mladih naraštaja, ogromnim količinama laži i falsifikata i izlažu ih pravom teroru starih i novih nacionalističkih motiva, a sve u ime nekakve "duhovne obnove" hrvatskog naroda, "konačnog istorijskog osvješćivanja" srpskog naroda, "otkrivenog identiteta" muslimansko-bošnjačkog naroda itd. Kao sredstva zagađivanja svijesti, cvjetaju razne statistike smrti, ne samo one iz nedavnih ili netom prohujalih, odnosno utihnulih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i iz Drugog svjetskog rata i čitavog vremena poraća 1945-1990 (egzekucije u 1945, 1946, pa i 1947, stradanja na Golom otoku, ubojstvu političkih emigranata u inozemstvu). Napisane su i pišu se knjige (već ih ima na stotine), rasprave, članci, izlazili su i izlaze brojni feljtoni po novinama, emitirane su i emitiraju se televizijske emisije i serije, kojima se pokušavalo i pokušava dokazati, da su u Drugom svjetskom ratu najviše stradali Srbi, i to uglavnom od Hrvata i Muslimana, nešto od Nijemaca, Albanaca, Bugara, Mađara; da su najviše stradali Hrvati (Tuđman: "Hrvati, tvrdim, nisu počinili veće zločine nego drugi. Hrvatski narod nema manje nego više ratnih žrtava nego Srbi"), i to isključivo ili uglavnom od Srba, pa i bez obzira da li su bili četnici ili partizani; da su najviše stradali Muslimani, i to isključivo ili uglavnom od Srba i Crnogoraca itd. A kako je bilo u Drugom svjetskom ratu tako se, eto, ponovilo i u ovim ratovima na razvalinama avnojske Jugoslavije! Kragujevački neočetnički list "Pogledi" još je 1989. čitav jedan broj posvetio zločinima partizana nad Srbima u samoj Srbiji nakon oslobođenja 1944. godine. Komunisti su tobože u Srbiji tada poubijali 250.000 ljudi. A sudeći po raspravama i izjavama nekih današnjih hrvatskih "mrtvozorničkih speleologa", u Bleiburgu i nakon njega životom je platilo čak 600.000 Hrvata. Kada se saberu sve takve i slične statistike smrti, proizlazi da je na području Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i na njegovom tragu umoreno deset od ukupno nešto više od petnaest


27

milijuna ljudi, koliko ih je bilo uoči samog rata! U Hrvatskoj je nacionalistička promidžba Tuđmanovog režima, ali ne samo ona, stvorila i mit Jazovke, u koju je tobože bačeno ako ne na stotine, a ono na desetine tisuća ljudi. Svojedobno je obrazovana i državna komisija za Jazovku, no zašto nije svoj zadatak izvršila i izašla s izvještajem o broju kostura u toj jami? Izgleda da je u jami nađeno tek nešto više od 200 ljudskih kostura, a čijih znalo se od ranije: u Jazovku su najprije bačeni pobijeni iz partizanske bolnice na Žumberku, a onda i strijeljane zarobljene ustaše nakon partizanskog zauzeća Krašića 1943. godine! Nema doista smisla ukazivati na sva napuhavanja i ciljeve političke speleologije kojoj su se u Hrvatskoj odali pojedini današnji vlastodršci, a i čitav promidžbeni stroj u rukama vladajuće stranke. Činjenica je da je u vremenu kada su Titove snage došle na vlast bilo i okrutnih neopravdanih egzekucija, ali kamo se to cilja tvrdnjama, da su partizani i komunisti od 1945. godine naovamo pobili više Hrvata nego li ih je, recimo, ubijeno ili poginulo od ustaša, Nijemaca i Talijana u toku rata. Priča o žrtvama i zločinima u prošlosti već je naširoko prenijeta i u udžbenike, u čitanke, na školske svečanosti (kao, na primjer, u satove o Bleiburgu i križnom putu), a da se u isto vrijeme skrivaju zločini "naših" i potenciraju zločini "njih" u netom minulim (da li i konačno minulim?) ratnim okršajima. Antifašisti saterani u mišju rupu Usporedo, gotovo da nije preostao ni jedan još živi istaknuti ustaša, u tuzemstvu ili inozemstvu, a da ove ili one novine nisu s njime obavile razgovor i prikazale ga i kao junaka i kao pravednika. Živi partizani nemaju prilike da se više igdje oglase, osim na svojim rijetkim prigodnim skupovima, o čemu javnost može nešto saznati samo ako kažu ili učine nešto "nepodobno" (slučaj osnivanja Društva "Josip Broz Tito") ili pak na sprovodima svojih drugova. Tiskaju se djela Ante Pavelića i Dide Kvaternika, no da li itko smije danas u Hrvatskoj tiskati bilo što iz opusa Josipa Broza Tita, Vladimira Bakarića, pa čak i Karla Marxa. Hrvatska je jedina zemlja u Evropi, u kojoj su antifašisti natjerani u mišju rupu i kojima su oduzeta ranije stečena prava (čak i onima koji su ratni invalidi), a čast i slava se danas podjeljuju onima koji su bili na strani fašizma i njegove sluge (tobože su se i oni borili za Hrvatsku). Svođenje gotovo pola stoljeća novije povijesti na "vrijeme mraka", "komunističke strahovlade", "protunaravnog sustava", "jugokomunističkog nasilja", "srbokomunističke hegemonije", a u kojem je hrvatski narod trpio nasilja i čak bio osuđen na odumiranje i nestanak, u funkciji je opravdanja sadašnjeg "sustava" u znaku etničkog rasizma, najprimitivnije grabežljivosti, bogaćenja stotinjak hrvatskih obitelji po cijenu krajnjeg siromaštva velike većine hrvatskog naroda. Mit Bleiburga i sve te priče o strahotama i zločinima bivšeg sistema, koji se poziva na plemenite ideale socijalizma i komunizma, ali je u zbilji pokazivao i mnoge svoje rogobatnosti, pa i svireposti, neće, međutim, na dugi rok moći zagađivati svijest naroda, a pogotovo novih naraštaja. Rekli bismo, da sve te priče već i sada više ocrnjuju one koji ih lansiraju nego one, iz prošlosti, protiv kojih su uperene. Doduše, lažno prikazivanje novije povijesti uklapa se u mitološka tumačenja čitave hrvatske, i ne samo hrvatske, povijesti iz ugla frustriranog hrvatskog nacionalizma: Hrvati kao tobože najstariji evropski narod, tobožnji hrvatski sabor na Duvanjskom polju u 10. stoljeća, tobožnja pobjeda nad Tatarima kod Grobnika. Snage u hrvatskom društvu koje danas NDH prikazuju čak kao kulturnu i civiliziranu državu, a Jasenovac gotovo kao sanatorijum, ipak nemaju šanse da provedu "duhovnu obnovu" po svojim kalupima. Po svemu sudeći, naraštaji današnje omladine u studentskom i đačkom uzrastu


28

već gotovo da i ne haju ni za te snage ni za njihove priče. I na njih, na njihovo održavanje u budućnosti najmanje računaju. Pomišljaju na svoju budućnost, kojom će sami upravljati, a po vlastitom sistemu vrednota, na prvi pogled "neideološkom" i "apolitičnom", a u stvari u suglasju sa najboljim dostignućima suvremene civilizacije u univerzalnim okvirima. Dakako, to ne znači da zagađivanje svijesti kojim su nova pokoljenja izložena neće ostaviti nikakvih negativnih tragova. No, mogli bismo reći: kao što javni odgoj i javni život u nedavnoj prošlosti, u znaku marksizma i socijalizma, nije sprečavao da se - ta to danas vidimo posvuda oko sebe - formiraju i teški nacionalisti, zatucani domoljubi, predani katolici, razni ksenofobi i Hrvati po zanimanju, tako ni danas ni sutra javni odgoj i javni život u znaku nacionalizma i kapitalizma, ukoliko potraju, neće sprečavati formiranje i novih marksista i novih socijalista, patriota koji nisu nacionalisti, ateista koji poštuju vjernike, itd. (HRVATSKA LJEVICA, 6/1994) U intervjuu agenciji Reuters 12. lipnja 1994. godine tužitelj Ujedinjenih naroda Graham Blewitt izjavio je da će idućih mjeseci podići optužnice protiv osoba osumnjičenih da su počinili ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Taj 47-godišnji Australac nalazi se na čelu ureda tužitelja UN, a pri Sudu za ratne zločine, koji je posebno formiran za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, kao prvi takav međunarodni sud nakon sudova koji su u Nurnbergu i Tokiju vodili procese protiv zločinaca u Drugom svjetskom ratu. Koliko će ljudi biti optuženo i tko su oni nitko još ne zna, pa vjerojatno ni sam Graham Blewitt. On je dao do znanja da će istraga biti provedena i protiv pojedinaca koji su planirali i naredili zločine, odnosno "oblikovali politiku i izdavali naređenja", odbijajući da bilo koga identificira prije podizanja samih optužnica. Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije teško se formirao, radi u nepovoljnim uvjetima i zasad ipak nije sigurno, usprkos Blewittovoj najavi, da će imati priliku da to učini. Jer, ni jedna država, a pogotovo paradržava, koje sada egzistiraju na prostoru bivše Jugoslavije ne mora izručiti pojedince pravdi takvog suda. Sankcija za oglušivanje o odziv da nekoga izruče nema, osim proglašenja sankcija od strane Vijeća Sigurnosti ako se sud bude žalio! U iznajmljenoj zgradi u Den Haagu uređuje se, doduše, dvadeset ćelija, a tko će se naći u njima i prema riječima sekretara Suda Thea van Bovena može se samo nagađati, a ne i prejudicirati. Razočaranog predsjednika Suda Fritza Kalhovena zamijenila je nizozemska sutkinja, koja također ne krije skepsu. Prema njenim riječima, jedanaestorica sudaca nalikuju na vatrogasce koji "glancaju" svoja kola čekajući vatru". Do kraja ove godine utrošit će se nekih 18 milijuna DEM na najam prostora i sudačke plaće, a oskudica novca više je nego izrazita. Dosad je znatniji iznos doznačio jedino Paksitan, milijun USA dolara. Amerikanci su obećali novac, ali ga još nisu dali. Čeka se na prilog od tri milijuna dolara, na opremu i ljude, od agenata FBI-a do analitičara povjerljivih informacija. Ako se nitko od optuženih ne odazove ili ne bude izručen, neće biti ni suđenja. Jer, neće se suditi u odsutnosti. Neka imena, kojima bi se moglo u Den Haagu suditi već se, doduše, spominju. Tako je švicarski list "Die Weltwoche" iza rešetaka već smjestio Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Matu Bobana. Još ranije spominjana su i imena drugih, uglavnom Srba, pa i samog Slobodana Miloševića. Nijemci su u veljači ove godine strpali u zatvor izvjesnog Dušana Tadića, optužujući ga za svirepe zločne u Bosni, a obrađuju i još tridesetak slučajeva onih koji su sumnjivi za zločine, a dospjeli su na tlo Njemačke. Francuzi i Danci također istražuju slučajeve nekih pojedinaca koji su sa mjesta zločina dospjeli u njihove zemlje. Jednog od osumnjičenih pritvorila je i Švicarska. Možda će te zemlje "svoju" lovinu isporučiti sudu u Den Haagu. Ili će im same suditi, ako Sud ne proradi. No, u svakom slučaju radi se o "sitnim" egzekutorima, a nitko ne vjeruje da bi se na eventualnom suđenju u Den Haagu mogao pojaviti netko iz redova velikih naredbodavaca, vođa naroda, vojskovođa, začetnika, provodnika i čelnika


29

paradržava i etničkih čišćenja. Na "licu mjesta" svatko još slavi svoje tobožnje heroje, a skriva i štiti zločince. Upire prstom na zločine protivničkih strana, a vlastitu javnost uvjerava u domoljublje i nedužnost svih svojih nacionalnih predvodnika, vojnih zapovjednika, policajaca i vojnika, propagandista i ideologa-trovača. U novinama se pojavila vijest da je u Sarajevu počelo suđenje pripadniku Armije BIH koga optužnica tereti da je u studenom prošle godine u Fojnici ubio gvardijana franjevačkog samostana fra Nikicu Miličevića i vikara Leona Martu Migića, a sudi se i trojici njegovih pomagača. Još ranije pojavila se vijest da je i u Srbiji, u Šapcu, počelo suđenje jednom ratnom zločincu, koji nije s one "druge" ili "treće" strane. U Hrvatskoj zasad nema takvih suđenja, a koliko znamo nije ih ni bilo. Zločina je bilo strahovito mnogo i još se čine. O tome se u svijetu više zna nego u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dakako, kada je riječ o "našima", a ne o "njihovima". O tim je zločinima diljem svijeta napisano već i stotinjak knjiga, sastavljeno mnogo tajnih i javnih izvještaja, tu je i golema dokumentacija UN, Amnesty International, Helsinki Watcha, Tadeusza Mazowieckog, UHRC, UNPROFOR-a, Međunarodnog crvenog križa i polumjeseca, brojnih drugih međunarodnih organizacija i institucija. A da se o reportažama i napisima, koji evo već tri godine iz dana u dan potresaju svijet, i ne govori. Za potrebe samog Suda za ratne zločine u Den Haagu već je pripremljen dossier, a pod vodstvom Sherifa Bassounija, predsjednika Komisije UN za istraživanje ratnih zločina, koja je prethodila Sudu. Taj se dossier sastoji od 60.000 dokumenata. Službene komisije država i paradržava, i Hrvatske i SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, i SR Krajine i Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a vjerojatno i Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne, stvorile su svoje dokumentacije o zločinima "drugih", a možda imaju ponešto i o zločinima "svojih", ali ne i za javnost. Zagrebački "Večernji list" upravo objavljuje feljton o nalazima državne komisije Bosne i Hercegovine, a koji se, dakako, odnose samo na srpsku stranu! Mozgovi isprani mlazevima propagande Jedan je hrvatski dragovoljac šokirao sve nas koji čitamo Feral Tribune i druge nerežimske novine priznanjem da je u Pakračkoj Poljani, Gospiću i drugdje ubio 72 čovjeka, odreda srpske nacionalnosti. Kako je rekao, on i drugi egzekutori iz terorističke Merčepove postrojbe nisu Srbe smatrali ljudima. A u metodama i mučenja i ubijanja nije im nedostajalo ne samo svireposti nego ni mašte. Ispovijest tog dragovoljca naišla je na velik odjek i po svijetu, u kojem inače hrvatski rejting sve više pada, a priča o čistom obrambenom ratu za samoodržanje i samoodređenje ionako je već poodavno izblijedila. Ta je ispovijest samo povećala ionako veliku, a više ili manje prikrivenu nelagodu u hrvatskom javnom životu, preko nje nisu mogli prijeći ni oni koji su se u vrhovima i na svim razinama današnje hrvatske vlasti sve od 1991. godine naovamo upinjali da dokažu da Hrvati nisu činili zločine nego samo Srbi (a kasnije i Muslimani u Bosni i Hercegovini). U tom smislu posebno se pred tri godine svojom izjavom da Hrvati, jer se brane, ne mogo počiniti zločine, pročuo tadašnji, a i sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Milan Vuković. Ako je vjerovati anketi Tjednika, provedenoj, doduše, među samo 300 ispitanika uz 70 hrvatskih gradova i naselja, "Hrvati u zločin ne vjeruju", kada se radi o ratnicima, a i o neratnicima u njihovim redovima. Većina nije ni upoznata sa ispoviješću dragovoljaca na stranicama Ferala, a od onih koji su upoznati dva i po puta više njih mu ne vjeruje. 59,3 posto i dalje smatra da Hrvatska vojska uopće nije mogla počiniti ratne zločine s obzirom da je vodila obrambeni rat, 22 posto ne zna što da misli, a 18,7 posto smatra da je mogla. (vidjeti Tjednik od 19. rujna


30

1997. godine) Dakle, većina nacije ili zatvara oči pred onim što ne želi vidjeti ili još ima mozgove isprane mlazevima jedne promidžbe koja, evo, bez imalo predaha i bez ikakvih obzira, traje već sedam-osam godina. A u tom pranju mozgova većine Hrvata i Hrvatica sudjeluju i pojedinci koji su ranije kao savjetnici vrhovne vlasti izvodili razne trikove, da bi danas pokušavali igrati ulogu nepristranih i tobože kritički nastrojenih publicista. Pozivajući se na nalaz Srpskog demokratskog foruma da je, prema podacima koje je to tijelo uspjelo prikupiti u vremenu od 1991. godine do danas, ubijeno (ne poginulo!) 186 Srba, dr Slaven Letica slavodobitno u Globusu poručuje da su "sveukupni ratni zločni Hrvata manji od broja masakriranih Hrvata samo na Ovčari kod Vukovara" (vidjeti Globus od 26. rujna 1997). Licitiranje brojem zločina i stradalnika, a u svrhu poruke: koliko li smo "mi" malo ubili "njihovih", a koliko su mnogo i premnogo "oni" pobili naših, inače je prokleta navika i Hrvata i Srba, kada rasuđuju o odnosima ta dva naroda u ovom stoljeću. Pa, eto, tome podliježu i ljudi poput Slavena Letice, koji uza sve stoji na čelu "europskog" pokreta u Hrvatskoj! No, što ćemo, izgleda da nam je suđeno da živimo ne samo sa zločincima, već i sa opsjenarima! Da su i sa hrvatske strane vršeni zločini još 1991. godine, pa i u akciji Maslenica 1992. godine, pa u akciji Medački džep 1993. godine, pa u "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine i poslije njih, dobro znaju svi oni među nama koji nikakav i ničiji zločin ne odobravaju, a jednako tako i svi oni koji su te zločine, iz vrhova vlasti i vladajuće stranke, poticali i prikrivali. O zločinima na hrvatskoj strani je, na primjer, još jednom, a i u ovoj prilici hrabro progovorio odvjetnik Slobodan Budak (vidjeti Nacional od 10. rujna 1997. godine). Hrvatski helsinški odbor na čelu sa neumornim i odvažnim Ivanom Zvonimirom Čičkom prikupio je i o tome golemu dokumentaciju, s kojom je dijelom upoznao i međunarodne činioce. U Feralu, Tjedniku i drugim novinama izišli su novi prilozi o zločinima u Vukovaru i prije početka sukoba, još u 1990., kada su leševi ubijenih Srba plivali Dunavom, pa u Gospiću i Hrvatskom primorju, gdje su razbojnici iz redova "merčepovaca" likvidirali, izgleda, i 24 golobrada vojnika JNA, koji su zapravo bježali svojim kućama. Zna se dovoljno i o ubijanju Srba u Osijeku, Sisku i drugim gradovima, pa i u Zagrebu. Nije osuđen ni Hrvat, iz jednog sela kod Zadra, koji je upao u zatvor i ubio tri svoja susjeda Srbina, ni hrvatski policajac u Karlovcu koje je na mostu na Korani pobio četrnaest Srba koji su se već bili predali, ni hrvatski vojnik koji je u Gorskom kotaru isto tako u zatvoru pobio osmoricu Srba. Ubojica Hrvata Reih-Kira i dvojice Srba Gudelj na sudu je oslobođen. Ovčara vapi za pravdom do neba Svaka statistika zločina je, inače, sama po sebi više nego onespokojavajuća, a pogotovo kada je vode hrvatski šovinisti da bi dokazali kako su samo Srbi činili zločine, a srpski šovinisti da bi pak dokazali kako su samo Hrvati činili zločine. Dosad je ekshumirano 1.406 žrtava na hrvatskoj strani, a koji su poginuli ili ubijeni od oružja u srpskim rukama. Zločin iz Ovčare vapi za pravdom do neba. Ali, moramo znati da nije izoliran, premda je možda najsvirepiji. Sve Srbe koji su u ime velikosrpstva ogrezli u zločinima treba da stigne ruka pravde, ma gdje bili. Ali i sve Hrvate koji su ubijali u ime velikohrvatstva, a izvan regula oružanih sukoba zaraćenih vojski. Ako se za neke zločine još i ne zna, znat će se. I nikakva politika zataškavanja i relativiziranja zločina u ime domovine i Boga, ne samo da neće priskrbiti dobar glas Hrvatskoj, nego ni olakšati savjest onima koji se još prave da ne znaju kako su stvari stajale i kako stoje, a pogotovo onima koji odlučuju o tome da li će hrvatska država sankcionirati i hrvatske zločine.


31

(HRVATSKA LJEVICA, 10/1997) Nekažnjavanje za stotine ubojstava što su ih počinile hrvatske snage u ofanzivi 1995. uznemirujući je nagovještaj onoga sa čime bi se mogle suočiti žrtve i preživjeli najnovijeg sukoba u regiji - onoga na Kosovu - kaže se u izvještaju organizacije Amnesty International, a pod naslovom "Tri godine poslije operacija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ - tri godine odricanja pravde i dostojanstva". Prenosimo osnovne nalaze iz tog izvještaja. U vrijeme kada su bile poduzete operacije ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ značajan je publicitet bio dat stotinama ubojstava - uključujući tzv. izvansudska pogubljenja što su ih provodile hrvatske snage, a o kojima je postojala solidna dokumentacija, te drugim oblicima kršenja ljudskih prava poput "nestanka", mučenja - uključujući silovanja, masovnog i sustavnog razaranja kuća, nasilnog protjerivanja i zlostavljanja. Tri godine poslije toga i usprkos zahtjevima međunarodne zajednice da hrvatske vlasti reagiraju, obiteljima žrtava i dalje se uskraćuje pravo dostojanstvenog i prikladnog pokopa njihovih voljenih, stotine zločina ostalo je nepriznato, a njihovi počinitelji - nekažnjeni. Za rodbinu nestalih i "nestalih" dostojanstven pokop znači da imaju grob uz koji mogu oplakivati one kojih više nema. Za rodbinu žrtava pokopanih u "vrtne grobove" to znači propisno označen grob uz koji će se i potomstvo moći sjećati mrtvih. A za rodbinu onih koji su pokopani pod zbijenim redovima drevnih križeva na gradskim grobljima, to znači pokop u obiteljskom grobu s prikladnim nadgrobnim kamenom. Hrvatske su vlasti pokušavale uvjeriti Amnesty International i međunarodnu zajednicu da su, kao odgovor na kršenja ljudskih prava počinjena u vrijeme i poslije ofanziva snaga sigurnosti, poduzele odgovarajuće mjere. No, policijski su zapovjednici na sudovima svjedočili kako im je bilo zapovijeđeno ne da štite civile, kao što su hrvatske vlasti tvrdile međunarodnoj zajednici, već da štite kulturne objekte, odnosno da pucaju na sve što se miče. Ubojstvo petero, a najvjerojatnije šestero uglavnom starijih Srba u selu Grubori u dolini Plavno najpoznatiji je slučaj što su ga hrvatske vlasti naprosto ignorirale. Postoje, međutim, stotine drugih slučajeva gdje također žrtvama nije pružena ni pravda, ni dostojanstvo što ih zaslužuju. Vlasti nikada nisu dale na uvid pojedinosti o konkretnim slučajevima na koje su bile upozorene, nego su odgovarale podacima o velikom broju istraga, odnosno suđenja što traju. No, od 2.848 slučajeva za koje su vlasti tvrdile da se procesuiraju u lipnju 1996, manje od dva posto odnosilo se na ubojstva, iako su - prema podacima tih istih vlasti - od 900 tijela što su ih pokopale, više od 450 bila tijela civila. U siječnju 1998. vlasti su tvrdile da je pred sudovima 5.580 slučajeva, no ta brojka nije uključivala dodatne slučajeve iz vremena operacija "Bljesak" i "Oluja", nego kaznena djela počinjena između 1996. i 1998. Iako su vlasti obećale da će ona djela kršenja ljudskih prava o kojima je bila otvorena istraga imati prioritet, nekoliko ih ni do sada nije došlo pred sud, iako su kaznene prijave podnijete još 1995. i 1996. Mada su mnogi svjedoci i sada još u tolikom strahu, da se boje izvijestiti o počinjenim zločinima, to hrvatsku vlast ne oslobađa dužnosti da provede istragu i da one za koje bude utvrđeno da su odgovorni, privede pravdi. U postupke pred nacionalnim sudovima trebalo bi uključiti dokaze i dokumentaciju što su ih međunarodne organizacije prikupile 1995. Nekažnjavanje počinitelja zločina bitan je faktor koji pridonosi nepovjerenju Srba iz Hrvatske u hrvatske vlasti. Stotine tisuća Srba iz Hrvatske koji su izbjegli između 1991. i 1995. i dalje ostaju u izbjeglištvu u Bosni i Hercegovini i SR Jugoslaviji, uključujući Kosovo, gdje su se našli u središtu nove tragedije - poslani tamo kao žrtve političke manipulacije vlasti SR Jugoslavije, sada su došli pod udar otpora etničkih Albanaca.


32

Činjenice u opasnosti da se "izgube u povijesti" Amnesty International poziva hrvatske vlasti da pokrenu promptne, neovisne, objektivne i temeljite istrage i sudske postupke, te im preporučuje da isplate odštetu žrtvama i poduzmu mjere - u skladu s međunarodnim zakonima i standardima - kako bi se spriječilo ponavljanje takvih djela. Također poziva vladu Hrvatske da ispita je li bilo pokušaja prikrivanja zločina počinjenih za vrijeme i poslije operacija "Bljesak" i "Oluja". Teški zločini počinjeni u vrijeme operacija "Bljesak" i "Oluja", kao i poslije njih, gotovo su zaboravljeni. Hoće li hrvatskim vlastima biti dopušteno da pokažu kako će međunarodna zajednica na kraju izgubiti interes i posvetiti se drugim stvarima, samo ako se dovoljno dugo bude otporan na njenu zaprepaštenost i kritiku? Ukoliko nikakva akcija ne bude poduzeta, golema većina počinitelja nikada se neće suočiti s posljedicama svojih zločina, a činjenicama prijeti opasnost da budu izgubljene u povijesti, kaže se u zaključku izvještaja Amnesty International. Hrvatske su vlasti u dva navrata pokušale demantirati navode i podatke iz izvještaja, ali bez uspjeha u odnosu na Amnesty International, a valjda i u odnosu na upućenu domaću i stranu javnost. Iz centrale Amnesty International se na hrvatski demanti reagiralo izjavom da su "statistika i nejasne izjave koje je dalo hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova vrsta izjava bez značenja koje su neprihvatljive kao odgovor hrvatskih vlasti". U svojim intervjuima "Jutarnjem listu" i "Novom listu" (6. kolovoza 1998.) Johana Bjorken, glavna istražiteljica Međunarodnog sekretarijata Amnesty International za Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu, izjavila je da za više od 200 ubojstava Srba poslije "Oluje" još uvijek nitko nije odgovarao. U izvještaju su dati podaci za 31 ubojstvo, koje je do kraja dokumentirano, "ali ne uspijevamo dobiti rezultate istraga, ako su uopće provedene". Upitala je "kako se mogu gubiti pojedini leševi". Ignoriranjem hrvatska vlast želi zataškati zločine. Mi bismo rekli: "olujna" statistika Amnesty Internationala, ma koliko god da i ona zabrinjava, veoma je nepotpuna. To se, uostalom, napominje i u nedavnoj izjavi predsjedništva Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, koje je najavilo obznanjivanje svog iscrpnog izvještaja o zločinima u "Oluji" i nakon nje. Ivan Zvonimir Čičak, odajući priznanje Amnesty International, tvrdi da predstavnici te organizacije "nisu do kraja ušli u dramatičnost i širinu zločina koji su se dogodili nakon ‘Bljeska’ i ‘Oluje’". Ubojstava, premlaćivanja, paljevina i drugih nedjela u "Bljesku" i "Oluji" 1995. godine bilo je kudikamo više nego što je to poznato međunarodnim organizacijama, široj hrvatskoj javnosti, pa - i hrvatskim vlastima. Možda će se jednom utvrditi i broj kostura na poznatim i nepoznatim grobljima. Sada se otkrivaju grobnice i neidentificirani ostaci poginulih i ubijenih iz vremena 1991-1995, za koje je odgovorna srpska strana. A onda će možda doći na red i otkapanje i identifikacija i žrtava na srpskoj strani. U "olujnu" statistiku, također još vrlo nepotpunu, spadaju i spaljene kuće i opljačkana stoka i druga dobra u "Oluji" i nakon nje. Prema podacima Hrvatskog pravnog centra, a koje je nedavno javnosti podastro Slobodan Budak, poslije "Oluje" uništeno je 15 do 20 tisuća srpskih kuća. A palikuće i pljačkaši ostat će nekažnjeni ne samo zbog zastare kažnjivih djela već i zbog toga što im ide na ruku i novi kazneni zakon, koji ih u biti abolira. Da ne spominjemo i najmanje 30 tisuća kuća i imanja Srba, u koje je i na koje je hrvatska vlast uselila i naselila Hrvate iz Bosne i Hercegovine, s Kosova, iz Vojvodine, ali i Hrvate iz drugih krajeva Hrvatske. Pod pritiskom iz svijeta sada se kuće i imanja moraju vraćati vlasnicima, ali proteći će još mnogo vremena u kojem će hrvatska vlast na sve moguće načine izigravati i obeshrabrivati "vlasnike", ali i zavaravati međunarodne činioce. "Oluja" se i ove godine veličala kao najveća hrvatska vojna pobjeda u povijesti. Iole bolje upućeni znaju da je to daleko od istine, te da Hrvati kroz svoju povijest imaju mnogo bitaka i ratova koji nadmašuju "Oluju". Ali, dok su u Hrvatskoj na


33

vlasti vojskovođe "Oluje" i ideolozi koji tumače njezin smisao i doseg, u amorfnom mnoštvu današnjih Hrvata pothranjivat će se svijest o hrvatskom vojnom trijumfu nad Srbima, a koji je doveo i do egzodusa većine Srba iz Hrvatske. General Petar Stipetić u intervjuu u povodu treće godišnjice "Oluje" (Novi list 4. i 5. kolovoza 1998.) tvrdi da je u "Oluji" na hrvatskoj strani bilo oko 300 poginulih, a i da srpske žrtve nisu bile velike, "jer oni zapravo i nisu pružili odgovarajući otpor". Pa, kako uz tako male žrtve i uz tako slabašan otpor neprijatelja, "Oluja" može biti najveća hrvatska pobjeda u povijesti? Priznanja pod torturom u istrazi Za odnos Hrvata i Hrvatske prema sudu u Haagu osnovno je: suočiti se s istinom da su i sa hrvatske strane, a ne samo sa srpske (i crnogorske), te muslimanske (bošnjačke), počinjeni ratni zločini i onda iz tog suočavanja izvući zaključak da zločince treba osuditi. U Hrvatskoj, međutim, dosad ni jedan Hrvat nije osuđen za ratni zločin. Za ratni su zločin osuđene, uglavnom u odsutnosti, 462 osobe srpske nacionalnosti (za druga je djela - oružanu pobunu, sudjelovanje u ratnim okršajima, krađu pokretne imovine i slično, na koja se mogao i može primjeniti Zakon o općem oprostu, optuženo ili osuđeno više od 20.000 Srba). Jedino se Srbe i danas hapsi, uglavnom na osnovu starih optužnica, te ponavljaju sudski proces ili pokreću novi. U ovom se trenutku u hrvatskim zatvorima nalaze 83 osobe srpske nacionalnosti, od kojih je 49 pravomoćno osuđeno za ratni zločin i izdržava kaznu u Lepoglavi, a 39 se nalazi u pritvoru, neki odnedavno, a neki i po više godina, i čeka suđenje. Među Srbima koji izdržavaju kaznu zatvora za ratni zločin ima i onih za koje pravnici tvrda da su osuđeni "bez i jednog dokaza", samo na osnovu iznuđenih priznanja, pod torturom u istrazi. U hrvatskim se zatvorima nalazi samo pet osoba hrvatske nacionalnosti koje su osumnjičene za ratni zločin. Radi se o tzv. gospićkoj grupi, koja se sumnjiči za ubojstvo srpskih civila 1991. godine, a koja je u istražni zatvor privedena u atmosferi stvorenoj nakon ubojstva Milana Levara. U širu hrvatsku javnost, sa velikim zakašnjenjem, a uz razne relativizacije i apriorna opravdanja, tek prodiru istine o zločinima nad Srbima 1991. godine u Gospiću, Sisku, Karlovcu, Osijeku, a i samom Zagrebu, o mučenjima i ubojstvima u splitskoj Lori i šibenskim Kulinama, o paljevinama, pljačkama i ubojstvima u srpskim selima zapadne Slavonije, o egzekucijama civila, najčešće starčadi, ali i djece, u hrvatskim oružanim akcijama u Medačkom džepu, "Bljesku" i "Oluji". Haaški sud će, izvjesno je, optužiti nekoliko hrvatskih časnika po tzv. zapovjednoj odgovornosti, a možda i nekog od civilnih dužnosnika. Pa hoće li Hrvati i Hrvatska, kada do toga dođe, imati snage da se tek nakon suđenja u Haagu suoče s istinom i o zločinima koje su počinili Hrvati na hrvatskoj strani i na tlu Hrvatske. (Ovdje, dakle, nije riječ o onim bosanskohercegovačkim Hrvatima koje je Haag već optužio za ratne zločine, a izručili su ih Franjo Tuđman i Gojko Šušak). Hrvatska je bila među inicijatorima osnivanja Haaškog suda. Pa je u vrijeme Tuđmanove vladavine donijela i ustavni zakon o suradnji s tim sudom. Sadašnja Vlada, u svom koprcanju, formulirala je 13 točaka o uvjetima suradnje, što je ponukalo Carlu del Ponte da dojuri u Zagreb, a i da, kako se čini, pristane na neke ustupke u pogledu timinga. No, ako Haaški sud još nije uručio neke optužnice, sigurno je da će to učiniti. Kao što je sigurno i to, da će u Hrvatskoj tada doći i do velike konsternacije i do opasnih zbivanja. Velika je laž da Haaški sud postoji (samo) zbog Hrvata i da je oruđe zavjere protiv Hrvatske. Tamo je, uostalom, privedeno, a i bit će još privedeno, daleko više Srba. A i neki Muslimani će, koliko god da je taj sud spor, doći na njegovu optuženičku klupu. Treba suditi svakome tko je počinio ratni zločin i tko je


34

odgovoran za nj, zar ne? Pa bio to i Hrvat iz Hrvatske. Hrvati kao narod i Hrvatska kao država neće položiti vlastiti ispit savjesti, a ni ispit odgovornosti pred svijetom, ako ne kazne svoje zločince, te ako ih ne isporuče i Haagu, kad im se već nije sudilo i odbija suditi ovdje, u samoj Hrvatskoj. Hic Haag, hic salta! (Hrvatska ljevica, 1-2/2001) Vlada Republike Hrvatske na svojoj je sjedinici od 9. ožujka 2001. godine zadužila Ministarstvo unutarnjih poslova i Državno odvjetništvo (tužilaštvo) "da istraže zločine prema ratnim zarobljenicima i civilima poražene strane u Drugom svjetskom ratu i pokrenu kazneni progon mogućih počinitelja". Vlada je ujedno zaključila, kako na istraživanju tih zločina, počinjenih za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, nije dovoljno napravljeno, štoviše da su zločini poput onih u Bleiburgu i na Križnom putu sustavno prešućivani, pa je povjerila Hrvatskom povijesnom institutu da sve to istraži. Donijela je i odluku o pokretanju znanstvenog istraživanja tzv. domovinskog rata, s tim što taj projekt, kako je objasnio premijer, treba obuhvatiti "povijesne procese od 1918. godine do agresije na Republiku Hrvatsku" i onda do kraja rata. To će istraživanje također provoditi Hrvatski povijesni institut, u kojem će u tu svrhu biti osnovan i posebni odjel, a Ivica Račan je naglasio iz kojeg će se ugla to činiti. Prema njegovim riječima, "temeljna vrijednost Domovinskog rata je uspostava i obrana državnog suvereniteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za uspostavu pravne države". Lov na antifašiste Dakle, kada je riječ o Drugom svjetskom ratu, Račana zanimaju zločini antifašista, a kada je riječ o tzv. domovinskom ratu, zanimaju ga "temeljne vrijednosti" toga rata. Konstatirajmo: Republika Hrvatska jedina je zemlja u Evropi i u svijetu koja danas, na početku trećeg milenija, treba istražiti zločine i kazniti moguće počinitelje iz redova antifašista u Drugom svjetskom ratu. Drugi svjetski rat završio je u Evropi 9. svibnja 1945. godine, a na tlu bivše Jugoslavije, zbog produženog otpora njemačke vojske u povlačenju i njezinih saveznika - ustaša, četnika, bjelogardejaca, pa i ruskih vlasovaca, sedam dana kasnije, kada se dogodila i (primo)predaja na Bleiburškom polju. Za koji mjesec proteći će, eto, pedeset šest godina otkako je jedna strana - fašistička, u tom ratu poražena, dok je druga - antifašistička, bila pobjednička. Kakvog smisla ima da danas upravo i jedino hrvatska država, koju je, ako je suditi i na osnovu preambule njezinog Ustava, konstituirala upravo antifašistička, pobjednička strana u tom ratu, želi pronaći i kazniti zločince antifašiste. Cilj je, kako vidimo, da se kazne mogući počinitelji zločina upravo iz redova antifašista, a nad pripadnicima poražene, fašističke strane, ako su bili zarobljeni ili civili. Ratni zločini, prema normama međunarodnog prava, donesenim, doduše, tek nakon Drugog svjetskog rata, ne zastarijevaju i doista je moguće i danas i sutra i u Hrvatskoj suditi živim počiniteljima, ako se takvi identificiraju i ako su dostupni. U svakom slučaju, eventualni osumnjičenici i osuđenici nisu danas mlađi od sedamdeset godina, a ni stariji od devedeset, jer je danas među živima možda tek desetak nekadašnjih antifašista starijih od devedeset godina. U nalogu Vlade resoru unutarnjih poslova i tužilaštvu spominje se i vrijeme "neposredno nakon Drugog svjetskog rata", no bez datumskog preciziranja, pa to može biti, recimo, i do 1954. godine, kada su na području Hrvatske uništene posljednje oružane skupine "poražene strane", a koje su se skrivale i izvodile terorističke akcije od kojih je stradalo mnogo ljudi. Tko će znati što se Ivici Račanu i njegovim ministrima mota po glavi i u tom poimanju "vremena neposredno nakon Drugog svjetskog rata". Ako misle samo na 1945. godinu,


35

onda se također radi o traganju za današnjom malobrojnom antifašitičkom starčadi, kojoj bi se sudilo, eto, i za poratne zločine. Goran Granić, zamjenik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, određen za koordinatora istaživanja ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata (ali samo na strani antifašista), inače koordinator dvadesetak važnih Vladinih poslova, izjavio je kako mu je čast što sjedi u Vladi koja tako pristupa pitanju ratnih zločina. Pa čime se to ima ponositi? Zar time što će se utvrđivati i sankcionirati zločini samo na strani pobjednika u Drugom svjetskom ratu? A zar su utvrđeni svi zločini i sankcionirani svi počinitelji i na strani poraženih? Zar nije neophodna i potpuna istina o Jasenovcu? Bilo kako bilo, nameće se pitanje: kako to sadašnja hrvatska vlada pristupa pitanju ratnih zločina? Pristupa onako kako su to činile i ranije vlade, u vrijeme diktature Franje Tuđmana. I posve u skladu s izjavom Ivice Račana nakon vijesti o smrti Franje Tuđmana, kada je obećao da ćemo "nakon Tuđmana sve učiniti da Hrvatska ide dalje demokratskim putem" i da "preuzimamo obavezu da to činimo zajedno". I dosita, Račan i tuđmanovska i druga desnica štošta čine zajedno! Napomenimo odmah: Franjo Tuđman, zanijet mišlju o pomirenju Hrvata, nije bio toliko restriktivan koliko Ivica Račan. Tuđman je želio da se utvrde sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, pa i političke žrtve u Hrvatskoj sve tamo od 1918. godine. A Račan je, kako vidimo, dao zadatak državnim tijelima da utvrđuju jedino zločine antifašista. Tuđman je u proljeće 1998. godine naredio da se o tome donese poseban zakon i imenovao Državno povjerenstvo za povijesne i ratne žrtve, na čelu s ranijim predsjednikom Vlade Nikicom Valentićem. Zadatak tog povjerenstva bio je da "usklađuje rad državnih tijela, instituta i ustanova u svezi s utvrđivanjem svih ratnih povijesnih žrtava u razdoblju od 1918. godine do danas". U povjerenstvo su inače izabrani ljudi poznati po nacionalističkim stavovima ili po političkoj prevrtljivosti (dr Nedeljko Mihanović, Vice Vukojević, dr Mirko Valentić, dr Zvonimir Šeparović, dr Anđelko Mijatović, Kazimir Sviben, dr Dušan Bilandžić i drugi). No, još od ranije je djelovala, a da ni do dan danas nije formalno raspuštena, i saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, čiji je prvi predsjednik bio Vice Vukojević, desetak godina zastupnik u Saboru a sada sudac Ustavnog suda, dok je sadašnji, još nerazriješeni predsjednik Kazimir Sviben, pripadnik vojske "poražene strane" u Drugom svjetskom ratu, a koji se, pored ostalog, proslavio i izjavom da su 1991. godine "na najplemenitiji način osvećene žrtve Drugog svjetskog rata, ali i Bleiburga i Križnog puta"! Rad spomenute, "Vukojevićeve komisije" je, čini se, nakon 3. siječnja 2001. godine, pa i prije toga dana, umrtvljen, ali ona formalno još postoji, broji čak 61 člana, a još je uvijek u njoj zaposleno devet ljudi. Plod gotovo desetogodišnjeg rada "Vukojevićeve komisije" ugledao je svijetlo dana u "izvješću" Saboru 12. listopada 1998. godine, a o čemu je Sabor raspravljao 12. studenog 1998. godine i, premda je u njemu HDZ tada imao dvotrećinsku većinu, ipak nije imao obraza da to "izvješće" prihvati. Donijet je zaključak da komisija treba izraditi dodatno "izvješće", ali se ona u međuvremenu više nije oglasila. S koliko se šovinističke zaslijepljenosti i mržnje prema Srbima, pa i svim nehrvatima "radilo" u toj komisiji, a koja je uostalom, od 1991. do 2000. godine potrošila čak 2.822.441 DEM (samo je na reprezentaciju u 1996. godini svakog dana trošeno 340 DEM), vidi se po njezinim "otkrićima": u ratu i poraću stradalo je samo 726 ljudi pravoslavne vjere i 331 Židov, a 68.932 katolika, a po nacionalnoj pripadnosti 701 Rom, 293 Židova, 17.410 Srba i 79.318 Hrvata. U Jasenovcu je, zamislite, ubijeno tek 2.238 ljudi. A što se tiče počinitelja ubojstva, u 90 posto slučajeva to su bili "partizani" ili "vlasti FNRJ", a preostalih 10 posto slučajeva četnici ili nepoznati. Sadašnji zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru Nenad Stazić s pravom je pokrenuo postupak da se "Vukojevićeva komisija" raspusti i ukine, ali vladajuća šestorka to još nije učinila. Umjesto toga sadašnja hrvatska vlada inzistira na u


36

biti istoj preokupaciji iz Tuđmanovog vremena, da se procvatom hrvatskog "žrtvoslovlja" prije svega dokazuje zločinačka priroda antifašističkog pokreta i socijalističke vlasti, a nasuprot tome, svetost i nedodirljivost tzv. domovinskog rata, pa i usprkos tome što je ta Vlada prisiljena da se složi s procesuiranjem bar nekih osoba za zločine na hrvatskoj strani u tom ratu (tzv. gospićka grupa). Takav je pristup vidljiv već i iz namjere da se znanstveni projekt, "kojim će biti obuhvaćeni povijesni procesi od 1918. godine pa do agresije na Republiku Hrvatsku i kraja Domovinskog rata, uključujući stradanja stanovništva", a koji će se financirati iz državnog budžeta, povjeri istim institucijama i, vjerojatno, istim pojedincima u njima, koji su se istakli u nacionalističkim "obradama" zbivanja i kroz deset godina vladavine Franje Tuđmana, a to su Hrvatski povjesni institut i Hrvatski državni arhiv. Kao što je već upozorio ugledni historičar Ivo Goldstein ("Jutarnji list" od 11. ožujka 2001), Hrvatski povjesni institut je u proteklih deset godina "bio glavna karika u tuđmaniziranju hrvatske historiografije i uspio joj nanijeti velike štete". U izdanju tog instituta, upozorava profesor Goldstein, izašle su i takve knjige koje propagiraju revizionisitčke ideje o Drugom svjetskom ratu, te bi u svakoj normalnoj evropskoj zemlji izdavač takvih knjiga bio pribijen na stub srama, dok kod nas dobija najvažnije državne projetke. Uz sve ostalo, napominje prof. dr Ivo Goldstein, "način na koji Vlada misli da će obaviti taj posao je pogrešan i zapravo neprovediv. Mogu se samo nadati da i sama Vlada to shvaća i da čitava priča služi za smirivanje uspaljenih duhova s desna". Mi, međutim, mislimo da Račanova Vlada svakako želi smirivati uspaljene duhove s desna, ali i da se ne radi samo o tome. I u ovom slučaju ona na nedopustiv i skandalozan način udovoljava zahtjevima desnice. A to je samo detalj u njezinom ukupnom ponašanju na liniji politike tuđmanizma i nakon Tuđmana. Zahtjev da se tobože znanstveno istražuje tzv. domovinski rat, a kako bi se, dakako, utvrdilo da je bio svet i da je nedodirljiv, prvo je uputila skupina umirovljenih generala Hrvatske vojske, koji su svojim pismom u rujnu 2000. godine najviše inicirali pokušaje puzajućeg državnog udara. Pa ih je, eto, Vlada uslišila. A ionako je nedodirljivost tzv. domovinskog rata već definirana deklaracijom, prihvaćenom konsenzusom u Hrvatskom saboru. A što se tiče zločina partizana i komunista, bojimo se da Račanu i njegovom kabinetu i nije do toga da se i u tom pogledu najzad sve istraži da se utvrdi historijska istina, pa možda i kazni neki preostali krivac, već do ubiranja političkih poena tobožnjim ponašanjem a la Willy Brandt. Tješimo se jedino da nitko normalan ne drži do usporedbi velikog Willyja i malog Ivice (kakvu neumjesnu usporedbu pravi Duško Čizmić Marović u "Jutarnjem listu" 11. ožujka 2001). Povjeriti žestokim nacionalistima poput dr Mirka Valentića, koji stoji na čelu Hrvatskog povijesnog instituta, ili pak manje historičarima a više prevrtljivim politikantima poput dr Dušana Bilandžića, da istraže to što se dogodilo u Bleiburgu i nakon njega, da utvrde istinu o Jazovki (u kojoj je nađena koja stotina kostura, a ubijene su u nju bacale i ustaše i Nijemci i partizani), ili da o našoj novijoj povijesti pišu objektivno, bez ikakvog političkog svrstavanja i izvan bilo kojeg ideološkog rakursa, nije samo promašeno nego i opasno, osima ako se ne želi produžiti s tuđmanizacijom hrvatske historiografije. Dr Mirko Valentić je, uostalom, već unaprijed ispisao zaključke projekta koji je "s veseljem pozdravio" ("Večernji list", 11. ožujka 2001): velikosrpska represija nakon 1918. godine, o čemu svjedoče brojna ubojstva po zagrebačkim "haustorima", prešućeni četnički zločini u toku Drugog svjetskog rata (napomenimo da su četnici na tlu Hrvatske u tom ratu ubili nešto manje od tri hiljade ljudi, a među njima su jedna trećina bili Srbi), masovna ubojstva razoružanih ustaša i domobrana radi "čišćenja" Titove palube, nepovoljni položaj Hrvatske u drugoj Jugoslaviji, Memorandum SANU... Pa zar ne vidimo kako će, u kojem smjeru i kojim stilom biti realiziran projekt koji je Račanova Vlada povjerila dr Mirku Valentiću i Hrvatskom povijesnom institutu?


37

Tragikomično rodoljublje Dakako, i opet i još zadugo tema Bleiburga i tzv. Križnog puta bit će najvše razglabana, a i povod eventualnim suđenjima pobjednicima iz rata 1941-1945. (ako do njih dođe, što je ipak malo vjerojatno). A i u sijanju laži o Bleiburgu i u povodu njega prednjačili su neki "povjesnici" iz Tuđmanovog doba, koji su, eto, oslonac i današnjim vlastodršcima. Ovdje ne možemo pobliže ulaziti u priču o Bleiburgu, no dovoljno je podsjetiti na upozorenja Danijela Ivina, jednog od osnivača HLSL-a 1989. godine, da se u toj priči prešućuje da se radilo o "neprijateljskoj vosjci, koja nije poštovala završetak rata", koja je "u svom očaju da izbjegne zarobljavanje od vojske s kojom se četiri godine žestoko tukla, napadala tu pobjedničku vojsku, napadala partizanske jedinice, i to žestoko, kako bi se probila do engleskih i američkih sanga u Austriji", zatim se prešućuje da na Bleiburškom polju nisu bili samo hrvatski domobrani i ustaše, već i pripadnici slovenske Bele garde, te nekoliko tisuća četnika, uglavnom iz Cne Gore i da su "i Slovenci i Crnogorci pogubljeni u većem postotku nego hrvatski domobrani, pa čak više nego i ustaše", da civile na Bleiburško polje nisu otjerale partizanske jedinice, već u najvećem broju ustaše svojim zastrašivanjima, pa i egzekucijama onih koji su se opirali. Istinu o Bleiburgu treba jednom utvrditi, po mogućnosti i poimenično navesti sve ubijene i umrle na tzv. Križnom putu. A i kazniti pojedince za koje se nedvojbeno utvrdi da su bez suđenja ubijali zarobljenike i civile. Ali teško da istinu mogu utvrditi historičari poput Valentića i Bilandžića, a pravedne kazne izreći hrvatsko sudstvo kakvo je danas. No, još više nego o Bleiburgu potrebno je utvrditi istinu o tzv. domovinskom ratu i sankcionirati sve zločince u njemu na obje ili na sve tri strane (kada se radi o BIH). Tu istinu neće utvrditi razne udruge iznikle nakon njega, niti razni stožeri za zaštitu njegovog digniteta, niti priče politikantskih i sumnjivih generala. Uostalom, teško da će Račanova vlada i zahtjevati da se sudi i ratnim zločincima na hrvatskoj, a ne samo srpskoj strani. Sam Račan je u Dnevniku HTV 3. listopada 2000. godine izjavio da je "u Hrvatskoj, u domovinskom ratu, u našoj zajedničkoj borbi protiv velikosrpske agresije počinjeno, srećom, vrlo malo takvih delikata. Vrlo malo! I vrlo je malo onih za koje možemo sumnjati da su ih počinili."(!) Za zločine na hrvatskoj strani nije još osuđen ni jedan pojedinac, pa ni onaj koji je pobio 13 zarobljenika na mostu u Karlovcu. A što se tiče utvrđivanja zločina i kažnjavanja zločinaca iz vremena 1991-1995. godine, stvari su kudikamo jednostavnije nego kada se radi o zločinima i zločincima iz davnog Drugog svjetskog rata. Obavljanje tog posla i nije toliko teško, jer je protek vremena mali, tu su i mnogi dokumenti i živi svjedoci, a i zna se za mnoge počinioce. Trebalo bi sačiniti popis oko 13.000 poginulih i ubijenih na hrvatskoj strani, ali i oko 7.000 poginulih i ubijenih na strani Srba u Hrvatskoj, te navesti okolnosti u kojima su izgubili život i, ako se to može ustanoviti, od koga. Pa onda suditi svakom i svim zločincima. A sve to ovisi o pravnoj državi i o onima koji su danas najodgovorniji da ona i djeluje. (HRVATSKA LJEVICA, 3/2001) HAGIJADA U Hrvatskoj je u punom jeku hagijada, tragikomična manifestacija rodoljublja i mazohističkog istrajavanja u opsesiji da se cijeli svijet urotio i protiv samog opstanka samostalne hrvatske države. Hagijada (riječ izvedena od Haag, a opet taj je grad, dakako, svim Hrvatima, pa ma gdje bili, ušao u svijest, i neprestano im je i na vrhu jezika, po sudu i zatvoru koji su tamo locirani odlukom Vijeća sigurnosti UN) počela je još 1996. godine. Sama Hrvatska bila je među osnivačima suda u Haagu za zločine na području bivše Jugoslavije, koji je utemeljen još 1993. godine. Franjo Tuđman, Mate Granić i kompanija očekivali su da će se na tom sudu suditi valjda samo Srbima, onima tamo preko Drine, ali i


38

onima preko Une, pa i onima s ovu stranu Une, koji su se pobunili ne protiv Hrvatske kao svoje domovine, već protiv netom uspostavljene tuđmanovske Hrvatske, koja ih se 1991. godine, kao i pavelićevska Hrvatska 1941. godine, htjela riješiti kao "remetilačkog faktora". Da bi Hrvati mogli biti uhićenici i osuđenici tamo, u tom ipak nama ovdašnjima dalekom Den Haagu, Tuđman i tuđmanovci nisu ni pomišljali sve dok 1996. godine nisu podignute prve optužnice i upućeni zahtjevi za izručenje i nekih Hrvata (a ne samo nekih Srba), doduše, onih iz Bosne i Hercegovine. Pod pritiskom i uz prijetnje, Tuđmanov je režim, uz dirljivo uprizorenje na splitskom aerodromu, u Den Haag otpremio i desetoricu Hrvata iz srednje Bosne. A tamo je već ranije dobrovoljno bio otišao nekadašnji kapetan JNA, a onda general HVO Tihomil Blaškić, da bi prvi od Hrvata, a žrtvovan i napušten, u međuvremenu bio osuđen i na drastičnu kaznu od 45 godina zatvora. I tada je zapravo počela hrvatska hagijada. Kasnije je Tuđmanov režim morao isporučiti i Tutu i Štelu, protagoniste borbe za hrvatsku stvar u Mostaru i Hercegovini, a protiv Bošnjaka, pa i Srba, kao dindušmana roda hrvatskoga. Nekolicina bosanskohercegovačkih Hrvata uspijeva, ne bez susretljivosti, ili bar nehaja hrvatskih vlasti, da se sakrije i još se skriva, kako se ne bi obrela u Hagu. Mitologija tzv. domovinskog rata Uzbune u Hrvatskoj kojima se raspiruje hagijada učestale su pak nakon izricanja presude Tihomiru Blaškiću. Eksploatirao se i "slučaj" generala Stipetića: javnost se uzbuđivala pitanjima je li i on osumnjičen i hoće li iz Haaga biti zatraženo njegovo izručenje, sve dok se nakon njegovih razgovora s haškim istražiteljima u Zagrebu s njega, izgleda, nije skinula sumnja. A onda je nacija dizana na noge u povodu namjere uhićenja i zatvaranja Mirka Norca, a do čega je došlo da ga se ne bi moralo poslati u Haag. "Slučaj" Norac još će dugo biti korišten, a to se najbolje vidjelo i po svemu što je prethodilo i što se događalo na Sinjskoj alki 5. kolovoza 2001. godine, za raspirivanje ogorčenja ako ne većine, a ono velikog dijela hrvatskog naroda i prema Haagu i prema "vanjskim neprijateljima", onima i onakvima kakvima ih, na primjer, prikazuje Crkva u Hrvata i njezina komisija Justitia et pax, pa i prema sadašnjoj hrvatskoj vlasti, jer da ona tobože vrši "nacionalnu izdaju". No, ovdje odmah napomenimo: ljutnja na sadašnju hrvatsku vlast da se upregla u kola "nacionalne izdaje" nikako ne stoji. Naprotiv, kada je riječ o mitologiji tzv. domovinskog rata, o svetosti i neupitnosti tog rata, o hrvatskoj, a ne samo srpskoj, agresiji na Bosnu i Hercegovinu, kao i o zločinima Hrvata u godinama 1991-1995., sadašnja hrvatska vlast nastavlja politiku iz vremena Franje Tuđmana. Ljeto 2001. godine posve je u znaku hagijade u Hrvatskoj, a nove impulse su joj dale i prve dvije haške optužnice protiv pojedinaca iz Hrvatske vojske. General Rahim Ademi obukao je svečanu uniformu i sam otišao u Haag, a prema njemu je javnost uglavnom ravnodušna. U obranu optuženog generala Ante Gotovine diglo se pak sve što tobože hrvatski diše i što tobože strepi nad sudbinom hrvatske države. Prijetilo se, da će njegovo izručenje biti spriječeno svim sredstvima, on sam se skrio, a hrvatska se vlast baš nije pretrgla ni da na njega motri niti sada baš i traga za njim... Ivica Račan je u međuvremenu naciju bio ostavio bez daha u iščekivanju da li će vlada kojoj je on na čelu dobiti povjerenje u Saboru. Pothranjivao je strepnju da bi se HDZ i sva ostala desnica mogli vratiti na vlast. Riješio se Dražena Budiše, kao koalicionog partnera, koji je neprestano izazivao uzbune, a od kojih sadašnja koaliciona vlast tobože tresla. Ovaj put Budiša je od članova svoje stranke u Vladi tražio da se suprotstave izručenjima u Haag. U Saboru se odigralo višednevno i višenoćno nadmetanje u licitiranju svetošću i neupitnošću tzv. domovinskog rata i nedužnošću hrvatskih generala, te u optuživanju haških istražitelja i tužitelja za


39

namjeru da kriminaliziraju ne samo tobožnje slavne bitke i pobjede hrvatskog oružja nad JNA i Srbima, nego i da Hrvatsku i Hrvate još jednom pred svijetom ocrne, kao što se to činilo i u proteko pola stoljeća, srpskom propagandom u vrijeme mrske bivše Jugoslavije. U trenucima dok se Ante Gotovina skrivao i dok se njemu u čast i slavu priređuju mitinzi (pod krinkom promocije knjige o njemu iz pera čuvenog Nenada Ivankovića), u Hrvatskoj se strepi i od novih optužnica iz Haaga. A posve je sigurno da će nove optužnice stizati i da će se Ivica Račan i opet naći na muci koliko će ih vremena skrivati od javnosti i kakve će prigovore uputiti, jer, eto, bitka za "našu istinu i faktografiju mora se izboriti upravo u Haagu i pred Haagom". Utoliko će braniteljski stožeri, Crkva u Hrvata, HDZ, HIP, DC, HKDU, cijela desnica, ali i "močvara" na vlasti, uključujući i SDP, i dalje dizati uzbune, dokazivati "našu istinu i faktografiju", kako bi se svijet uvjerilo da se Haški sud usmjerio na komptomitaciju Hrvatske i kriminalizaciju njezinog plemenitog i svetog rata za slobodu i suverenost. U politici prema Haagu i u prakticiranju hagijade razlika između onih sada na vlasti i onih u opoziciji je samo u jednom: prvi tumače da se Haagu mora udovoljavati kako Hrvatska ne bi bila podvrgnuta sankcijama i našla se, prezrena i odbačena, u posvemašnjoj izolaciji, a drugi su, radi stjecanja političkih poena i eventualnog povratka na vlast, za "preispitivanje" suradnje sa Haagom i izmjene ustavnog zakona o toj suradnji, protiv izručenja generala i bilo koga, pa i za prekid suradnje s omraženom Carlom del Ponte i njezinim istražiteljima, te protiv izlaska ma i jednog Hrvata, osim onih koji su već u Haagu, pred haške suce. U vrijeme kad su Tuđman, Šušak, Pašalić i drugi u Haag slali Hrvate iz Bosne i Hercegovine naivno se, kobajagi, vjerovalo u to da će im se brzo suditi i da će biti oslobođeni. A pokazalo se, kako tvrde svi hrvatski nacionalisti, od onih krajnje desnih do onih tobože lijevih (poput Zdravka Tomca), da je sud u Haagu ne samo spor i nepravedan, nego i antihrvatski, štoviše, smisao mu je u tome da prvenstveno sudi Hrvatima i pred svijetom ocrnjuje Hrvatsku i hrvatski narod. Nikome se, unisono tvrde i hrvatski političari od Đapića pa do Račana, ne može suditi za objektivnu zapovjednu odgovornost u ratu, u kojem su ubijani civili. Hrvati nisu činili zločine, a boreći se za svoj opastanak i slobodu. U "Oluji" su, doduše, popalili najmanje 22.000 kuća hrvatskih Srba i pobili nekoliko stotina (a možda i koju tisuću) nedužnih civila, ali to su bili "ekscesi", neizbježni u svakom ratu. Itd. Do besvijesti se, dakle, ponavlja priča. No, dakle? Oruđe onih koji u svetu vedre i oblače U međuvremenu su iz Srbije u Haag isporučili Slobodana Miloševića i na njega tamo gotovo zaboravili. Doduše, on je prvotno osumnjičen samo za zločine nad Albancima na Kosovu, a sada mu se, prema izjavi Carle del Ponte, priprema i optužnica za zločine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. A i u Miloševićevom slučaju radi se o objektivnoj zapovjednoj odgovornosti. Oni hrvatski političari čije bi izručenje, a po istoj logici po kojoj je zatražio izručenje Slobodana Miloševića, Haag vjerojatno zatražio kao najodgovornije za zločine koji su sa hrvatske strane počinjeni u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nisu, međutim, više među živima. To su Franjo Tuđman i Gojko Šušak. No, svejedno na red bi i prije nekih generala trebao doći i poneki političar iz vrha Tuđmanovog režima. Hrvatski sudovi još nikoga od Hrvata nisu osudili za ratne zločine. Suđenje Mirku Norcu i još četvorici iz Gospića zapravo još nije ni počelo, a i ne zna se kako će i kada završiti. A u Hrvatskoj se još i te kako sudi Srbima iz Hrvatske, ne samo za ratne zločine već i za genocid! Ako ćemo pravo, Carla del Ponte imala je mnogo razumijevanja za sadašnju hrvatsku vlast, kada je pristala da se generalu Norcu sudi u Hrvatskoj, a da ga


40

Haag ne zatraži ne samo za zločine u Gospiću već i za zločine u Medačkom džepu, koji su u međuvremenu svaljeni na leđa samo Rahima Ademija. No, ipak je i prema Hrvatskoj uviđavna haška tužiteljica najzad morala poslati prve dvije optužnice u Zagreb. U međuvremenu su u Haag otpremljena, i to eskspresno, i tri oficira Armije BIH, optužena za zločine nad Hrvatima: general Enver Hadžihasanović, koji je čak bio i načelnik Generalštaba Armije BIH, general Mehmed Alagić, komandant Trećeg korpusa Armije BIH u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u srednjoj Bosni i pukovnik Amir Kubura, pod čijom su komandom bili i ozloglašeni mudžahedini. U Haagu se dosad obrelo 65 Srba, 18 Hrvata (iz BIH), jedan Albanac iz Hrvatske (Ademi) i petorica Bošnjaka. Nema sumnje da će se u konačnoj bilanci u Haagu naći možda i stotinjak Srba. Jer, tamo tek trebaju stići Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Milan Martić, Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i drugi. No, ni Hrvata, vjerojatno, neće biti manje od 30-40. A i Bošnjaka će biti desetak. Najzad, tamo bi se moglo naći i Albanaca za zločine nad Srbima na Kosovu... Nema sumnje, da je sud u Haagu oruđe onih koji na svjetskoj pozornici vedre i oblače. Područje bivše Jugoslavije poslužilo im je i još im služi za upravljanje krizama dok se ono ne modelira onako kako to oni žele: posve rascjepka, pa onda poveže pod njihovom apsolutnom kontrolom. No, jedno je to znati. I ne imati iluzija o Hagu. U ostalom, svijet neće dočekati sud koji bi za ratne zločine sudio i Amerikancima (npr. i za bombardiranje sadašnje Jugoslavije), Britancima, Francuzima, pa i ponovo Nijemcima. Ali, eto, sada se na međunarodnoj razini sudi pojedinim Tutsima, Hutsima, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima. A nije da oni to nisu zaslužili. Počinili su ratne zločine, a njihovi nacionalni sudovi im za to ne sude i neće da sude (što se ne odnosi na Ruandu). Da nije Haaga, mnogi bi Hrvati i dalje vjerovali da Hrvat ne može biti zločinac, a da je Srbin predodređen da to bude (dakako, mnogi Srbi isto misle o Hrvatima). Sve dok se u Hrvatskoj istini ne pogleda u oči i u slučaju tzv. domovinskog rata i sve dok sud u Haagu bude funkcionirao (a funkcionirat će bar još nekoliko godina), u Hrvatskoj će na sceni biti hagijada. Hag će biti optuživan i za tobožnji juriš na dostojanstvo i ponos hrvatskog naroda, onih koji stoje iza Haaga za ponovno oduzimanje države tom narodu, a onih koji kod kuće ne viču: "Svi smo mi Franjo Tuđman!", "Svi smo mi Mirko Norac!", "Svi smo mi Ante Gotovina!" kao izrodi i izdajnici. Hagijada je smotra hrvatskih samozabluda i samozavaravanja, primitivnog ili proračunatog rodoljublja, vlastodržačkih manipulacija, tipično hrvatske ksenofobičnosti i autističnosti. Srbiji i Bosni i Hercegovini, izgleda, više ne prijeti opasnost da zapadnu u svoje hagijade. A dokle god Hrvatska ostaje u svojoj, hrvatskoj hagijadi, nema ni nade da se ona otisne putem ekonomskog i socijalnog oporavka i onda napretka, pa ni putem u Evropu, osim na način prezrene kolonije! (HRVATSKA LJEVICA, 7-8/2001) Kao što je najavilo, uredništvo "Hrvatske ljevice" prikupilo je i u ovom broju lista prezentira neke dokumente i jedan broj napisa u hrvatskim novinama (onima koje su do sada o tome najviše pisale) o zločinima u Sisku i u okolici 1991. godine, a i kasnije. Povod je presuda Općinskog suda u Zagrebu da izdavač lista plati Ivanu Bobetku, predsjedniku Kriznog stožera za Baniju, Moslavinu i Posavinu 1991. godine, 50.000 kuna (taj je sud bio odredio 100.000 kuna, ali je Županijski sud u Zagrebu, kao drugostepeni, nakon žalbe izdavača, iznos prepolovio) za duševne boli koje je dotični tobože pretrpio i valjda još uvijek trpi zbog toga što je "Hrvatska ljevica" u svom siječanjskom broju 1998. godine apostrofirala i njegovu odgovornsot (ako ne drugu, a ono zapovjednu) za zločine u Sisku.


41

Srbi kao Kosovci, špijuni, snajperisti i petokolonaši Kao i onaj dio hrvatske javnosti koji želi i traži da se Republika Hrvatska oslobodi hipotke počinjenih zločina u vremenu njezinog osamostaljenja, pa i u kasnijem vremenu (u "Bljesku" i "Oluji" i u danima nakon njih), mi vjerujemo da će hrvatsko pravosuđe kad-tad morati suditi počiniteljima ratnih zločina u Sisku, kao i u Osijeku, Šibeniku, Splitu i drugim gradovima, odnosno da će morati suditi počiniteljima ratnih zločina, kako izvršiocima tako i naredbodavcima, ma gdje u Hrvatskoj, pa makar ih država i dobar dio javnosti i dalje amnestirali kao tobožnje borce za hrvatsku slobodu. Da su u Sisku 1991. godine, a i u godinama koje su uslijedile počinjeni brojni i užasni zločini nad Srbima, a i nad nekim Hrvatima, a sve pod izlikom hrvatske borbe za slobodu i protiv srpske agresije, o tome nema dvojbe u jednom dijelu neslužbenog javnog mišljenja samog Siska, Banije, a i cijele Hrvatske. Da ne spominjemo i onu "drugu" stranu, tamo preko Une i tamo preko Drine, čije se javno mišljenje još hrani tvrdnjama o žrtvama ustaških zločina (i) u Sisku i na Baniji. No, s druge strane, u Sisku, na Baniji i u cijeloj Hrvatskoj kao da u javnom mnijenju još dominira uvjerenje da zločina i nije bilo, da ih nisu počinili oni koji su ih doista počinili, da odgovornost ne trebaju snositi oni koji su doista bili odgovorni, da nisu ostali teški ožiljci na društvenom organizmu i u mnogim pojednicima i obiteljima, da provala mržnje i bestijalnog mahnitanja nije bilo, da naslage mržnje više ne postoje, da se sjećanja mogu izbrisati, da se neka sredina, etnos, grad, zemlja mogu praviti slijepima ili pak pravdati vlastitom nevinošću, neinformiranošću, pasivnošću. Zločini u Sisku paradigma su u tom smislu što su zorno pokazali svu svirepost i krvoločnost politike koja je išla za etničkim čišćenjem i u Hrvatskoj, te u ime hrvatskog etnosa poduzimala i barbarske egzekucije. A istina o njima i dan-danas se teško probija i širi u javnost, dok se u samom Sisku još uvijek s indignacijom odbacuju tvrdnje da je bilo zločina i da postoje zločinci. Neki objekti u Sisku bili su 1991. godine u nekoliko navrata izloženi artiljerijskim napadima od strane JNA, a 1995. godine, za vrijeme "Bljeska", i od strane vojno-paravojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine. Bilo je materijalnih šteta, ali ne i žrtava koje bi izazivale osvetu nad onima koji su bili radnici, umirovljenici, više ugledni i manje ugledni stanovnici grada, susjedi, znanci, a i prijatelji, ali sumnjivi samim tim što su one druge nacionalne pripadnosti, koje se en bloc i apriori smatralo neprijateljskom i koju se htjelo i iskorijeniti ili pak protjerati. Srbi su i u Sisku sumnjičeni kao Kosovci, špijuni, snajperisti, petokolonaši. I stoga ih je ne mali broj u ljeto i jesen 1991. godine odveden iz kuća i stanova, iz ureda i sa radnih mjesta, ili čak i ubijan u kućama i na radnim mjestima, te presretan na ulicama i na putevima, da bi netragom nestao, ukoliko se ne bi našlo leševe. Ako se pak ne bi našao leš nekog pojedinca, a ni najbliži srodnici nisu ništa mogli saznati što se s njim dogodilo, proglašavalo ga se bjeguncem na drugu, neprijateljsku stranu, četnikom, koji je otišao da se bori protiv Hrvatske, da ubija Hrvate, kako bi se sačuvala ili obnovila velikosrpska hegemonija i u Sisku i na Baniji i kako bi se izvojevala velika Srbija sve do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag. Itd. Stvari su se na isti ili veoma sličan način odigravale i u Osijeku, Vinkovcima, Požegi, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Splitu, i u još nekim većim i manjim gradovima. A da i ne spominjemo sve ono što se zbivalo i u samom Zagrebu, u lovu na snajperiste, odvođenju ljudi na Velesajam i u Pakračku poljanu, ubijanju po haustorima, pa i u stanovima. A kada se uspostavila srpska kontrola nad Vukovarom, Baranjom, dijelovima zapadne Slavonije, gotovo cijelom Banijom, Kordunom, dijelovima Like i sjeverne Dalmacije, politika i praksa koje su rađale zločine bile su i na srpskoj strani iste: sumnjičilo se, proganjalo, ubijalo Hrvate, a i druge, u ime srpstva i u svrhu etničkog čišćenja.


42

U ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, pa posebno i u oružanim okršajima na tlu Hrvatske, a i tamo gdje uopće nije bilo takvih okršaja, zločini su bili ukalkulirani, opravdanja za njih zvučala su slično, nisu se baš razlikovali ni po svojim tehnologijama. Sve su sukobljene strane činile zločine, a pripadnici svih strana bili su žrtve zločina. U Sisku se 1991. godine vodila politika, svakako dirigirana iz Zagreba, da se u samom gradu i njegovoj okolici, a zatim i na cijeloj Baniji, smanji broj Srba i njihov udio u ukupnom stanovništvu. Jer, Sisak je nakon Drugog svjetskog rata izrastao u snažno industrijsko središte, u koje se masovno doseljavala radna snaga sa same Banije, a zatim iz Bosne, a koja je bila pretežno srpske, a onda i muslimanske (bošnjačke) nacionalnosti. Na Baniji je srpsko stanovništvo pak bilo većinsko još od 17. stoljeća. Trebalo je stoga Sisak, a i Baniju, ponovno pohrvatiti, odnosno učiniti više hrvatskima. Zločini inspirisani i raspirivani iz Zagreba A strepilo se i za rasplet na Baniji koja se gotovo sva našla pod kontrolom pobunjenih Srba, koje je štitila i JNA do njezinog povlačenja krajem 1991. godine. S područja Banije pod srpskom kontrolom pobjeglo je ili bilo prognano oko 20.000 Hrvata, a navodno je njih oko 1.700 u vremenu 1991 - 1995. ubijeno ili poginulo. No, iz samog Siska i okolice 1991. pobjegla je, i to ne samo na područja pod srpskom kontrolom u samoj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i Srbiji, već i u druge krajeve Hrvatske i u treće zemlje, trećina nastanjenih Srba, zahvaćena strahom i panikom zbog ubojstva i nestanka ne malog broja ljudi, masovnog otpuštanja s posla, nasilnih deložacija iz stanova, maltretiranja i šikaniranja svih vrsta. U Sisku i oko Siska, a na Baniji pogotovo, događalo se štošta i u vrijeme "Bljeska" i "Oluje" 1995. godine. Valjda će se jednom pokazati da li ima istine u pričama o spaljivanju leševa, ali i živih ljudi u pećima sisačke Željezare. Poslije "Bljeska" i "Oluje" bilanca politike etničkog čišćenja, kojoj se pribjegavalo i na hvratskoj i na srpskoj strani, ispala je na štetu Srba: njih je u vremenu 1991 - 1995. godine na području Sisačko-moslavačke županije ubijeno i nestalo oko 2.000, a njihov se broj kroz deset godina smanjio gotovo pet puta. Naime, na području Sisačko-moslavačke županije Srba je 1991. bilo 91.333, a 2001. 21.617. Zločini u Sisku su paradigma zločina u Hrvatskoj i po tome što su bili inspirirani, raspirivani, a i prikrivani iz Zagreba, što je iz Zagreba upućen čovjek koji je vodio Krizni stožer 1991. godine i što su se počinitelji regrutirali iz jedne vrste zatečenog društvenog ološa, iz redova kriminalaca i ljudi koji su se nalazili u zatvorima, a sve uz blagoslov i sudjelovanje jednog dijela provincijske inteligencije i bivših komunističkih kadrova, te uz zatvaranje očiju većine "običnih" ljudi. U Sisku je na izborima 1990. godine bio pobjedio SDP, zahvaljujući i glasovima Srba, ali se on i tu pokazao jadnim, kada se trebalo suprotstaviti tuđmanovskoj ideologiji i praksi na licu mjesta, te je u biti cijelo vrijeme kolaborirao s onima koji su mu u gradu brzo vlast preoteli i koji je do danas obnašaju. Zločini u Sisku i okolici kamenčići su u mozaiku zločina u tzv. domovinskom ratu 1991-1995. Priču o tim zločinima u Sisku zapravo bi trebalo smjestiti u opću priču o zločinima, i to ne samo na tlu Hrvatske, već i na cijelom prostoru bivše Jugosalvije (jer, u desetljeću 1991-2001. ratovalo se od Slovenije do Makedonije). No, moramo se ograničiti prije svega na ono što se događalo upravo u Hrvatskoj, potom i u Bosni i Hercegovini, jer su i u tamošnjim ratovima sudjelovali Hrvati i Srbi iz Hrvatske. U oružanim okršajima, pozadinskim akcijama i u lovu na civile i po gradovima i po selima na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine u vremenu 1991-1995. godine ubijeno je i nestalo oko 20 tisuća ljudi koji su bili građani Hrvatske, odnosno u


43

njoj stalno prebivali (neki su doduše, došli i iz inozemstva, da se ovdje bore, a neki i obračunavaju). Potpuni spiskovi ubijenih, poginulih i nestalih još uvijek ne postoje. Republika Hrvatska ima svoje spiskove ubijenih i poginulih na hrvatskoj strani, a sadašnja Savezna Republika Jugoslavija ima pak svoje spiskove žrtava na srpskoj (i crnogorskoj) strani. Dvije države već godinama pregovaraju u cilju pronalaženja grobova i identifikacije ubijenih i nestalih. Još se iskapaju tzv. masovne grobnice na tlu hrvatske, sada ne samo žrtava koje se pripisuju Srbima kao "agresorima" i "četnicima", nego i žrtava hrvatskih vojno-policijskih operacija "Bljesak" i "Oluja". Među ubijenima, poginulima i nestalima, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, Mađara, Roma pa i Srba koji su stradali na "hrvatskoj" strani ima oko 13 tisuća, a Srba, uz ponekog Hrvata i pripadnika drugih etnosa, koji su stradali na "srpskoj" strani oko sedam tisuća. Ne malo ljudi poginulih na "hrvatskoj" strani bili su pripadnici hrvatskih oružanih formacija (HV i HVO) u okršajima na tlu Bosne i Hercegovine, a pretežno su porijeklom i rođenjem bili Hrvati koji su se iz Bosne i Hercegovine ranije doselili u Hrvatsku. A i na "srpskoj" strani ima jedan broj "hrvatskih" Srba, koji su se u vremenu od 1991. do 1995, milom ili silom, našli u Bosni i Hercegovini, i stradali kao pripadnici tamošnjih srpskih vojnih i paravojnih formacija, a ponekad i kao civili. A kada je riječ o žrtvama na "hrvatskoj" strani, treba istaći da je među njima relativno dosta Bošnjaka, koji su kao dobrovoljci stupili u Zbor narodne garde, HOS, HVO, a bili su iz Hrvatske, odnosno i njezini državljani. No, na "hrvatskoj" strani stradao je i nemali broj Srba, koji su također bili dobrovoljci u Zboru narodne garde ili su kasnije mobilizirani u Hrvatsku vojsku, čineći između 5 i 8 posto sastava njezinih vojnika, dok su rijetko bili zastupljeni i među njezinim časnicima i dočasnicima. Kada to spominjemo, treba konstatirati još nešto: dok su pojedini Srbi bili u uniformama Hrvatske vojske, njihovi očevi i majke, djedovi i bake bili su kod svojih kuća ili u svojim stanovima ubijani kao civili, izbacivani iz kuća i stanova, pljačkani i na razne načine maltretirani. Blagoslov da se zločini ne utvrđuju Ne upuštajući se u ocjene "proizvodnje" rata, stvaranja ratnih psihoza, buđenja i raspirivanja etničkih mržnji (prije svega između Hrvata i Srba), provociranja i onda izbijanja oružanih sukoba i svega onog što se zbivalo u njihovoj pozadini (a pozadina je bila cijela Hrvatska), poput saslušanja i hapšenja ljudi, otpuštanja s posla, izbacivanja iz stanova, paljenja kuća (samo na područjima na kojima nije bilo nikakvih okršaja hrvatskih vojnih i paravojnih snaga i snaga na "srpskoj" strani, odnosno JNA, dok se ona nije krajem 1991. godine posve povukla iz Hrvatske, i formacija "pobunjenih" Srba bilo je minirano, porušeno, uništeno oko 10 tisuća kuća u vlasništvu Srba, da bi ih onda bilo popaljeno još više od 20 tisuća u "Bljesku" i "Oluji" i nakon njih), ubijanja zatvorenika i odvođenja, mučenja i ubijanja civila, ovdje bismo - u povodu onog što se zbivalo u Sisku - apostrofirali pitanje o zločinima i kaznama. Da su počinjeni stravični zločini u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije 1991-1995. (pri čemu je izuzet operetski, ali također prljavi desetodnevni rat ili "rat" na tlu Slovenije 1991), cijelom je svijetu obznanjeno, kada je odlukom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ustanovljen međunarodni sud u Den Haagu i stavljeno mu u zadatak da sudi nekim najvećim počiniteljima tih zločina i nalogodavcima za njih, a čime će se taj sud baviti, kako izgleda, sve do 2008. U svijetu se o svireposti i razmjerima zločina, pa i onih na tlu Hrvatske, najmasovnijih poslije zločina na tlu Bosne i Hercegovine, govorilo i pisalo čim se za njih saznalo, iako su ti zločini uglavnom prikrivani i od strane tijela i pojedinaca koje je međunarodna zajednica slala da budu mirovni posrednici ili tampon-stražari između sukobljenih, zaraćenih strana.


44

Inspiratori i počinitelji zločina odbijali su, i još to, dakako, čine da ih priznaju na svojoj strani, a dizali su dreku i upirali prstom na svirepost, razmjere, počinitelje i nalogodavce na onoj drugoj ili trećoj strani. U Hrvatskoj je, da podsjetimo, i sa visokih mjesta lansirana teza da Hrvati u svom svetom, obrambenom, oslobodilačkom ratu nisu ni mogli, niti su počinili (ratne) zločine. Postepeno je, međutim i najšira hrvatska javnost saznavala štošta o zločinima počinjenim upravo na hrvatskoj strani, i to ne samo na "bojišnicima" već u pozadini, u gradovima i selima, nad civilima. No, ta najšira javnost ni izdaleka ne zna za mnoge zločine. A onda, kada o njima i čuje ili sazna, pa i uz predočenu dokumentaciju i veoma uvjerljiva svjedočenja, nije spremna da ih i smatra zločinima, da moralno osudi počinitelje, da traži i podupire i suđenja i kazne od strane sudova, jednog od tri stupa državne vlasti. A kako se pak ponašala i još ponaša hrvatska država, kada je riječ o zločinima u vremenu 1991-1995, a i o nekim zločinima nakon završetka tzv. domovinskog rata, koji se događaju sve do danas? Još u vrijeme zbivanja u Gospiću, Sisku, Osijeku, u Pakračkoj Poljani i drugdje bili su alarmirani Franjo Tuđman, Josip Manolić, Gojko Šušak i drugi pojedinci u vrhovima hrvatske vlasti, te nadležna tijela i institucije. Dobijali su izvještaje o zločinima počinjenima u ime Hrvatske i za Hrvatsku, u ime hrvatske borbe za (nacionalnu) slobodu, obrane teritorijalnog integriteta, otpora zločinačkom agresoru itd. Sudeći po svemu što je dosad dospjelo u javnost, Franjo Tuđman i vlastodršci oko njega i njemu potčinjeni tu i tamo su se zainteresirali, pa i poslali nekoga da stvari izvidi, primili ponekog da čuju upozorenja, ali kako sada svjedoči i Josip Manolić, drugi najmoćniji čovjek u državi od 1991. do 1994. godine, nije bilo ni stvarnih istraga, ni procesuiranja. S državnog vrha dolazio je blagoslov da se zločini ne utvrđuju, a time zločinci i ohrabruju za nove zločine. A mnogi su, i nakon što se u vrhu znalo za njihove zločine, i unapređivani i odlikovani, slavljeni i uzdizani kao veliki hrvatski vitezovi. Na stranu to, što bi se po načelu zapovjedne odgovornosti, a kao što je i potvrđeno s lica mjesta, pred sudom u Den Haagu našli i Franjo Tuđman i Gojko Šušak, da su još živi. Pod pritiskom iz svijeta, Hrvatska je bila primorana pristati na suradnju sa Haagom u pogledu izručenja onih pojedinaca protiv kojih je tamošnje tužiteljstvo podiglo optužnice. Pa se upravo Gojko Šušak pobrinuo da se još 1996. godine sa splitskog aerodroma u Haag otpremi grupa Hrvata iz Bosne i Hercegovine, protiv kojih su bile pripremljene optužnice. Kasnije su tamo otpremljeni i Mladen Naletić-Tuta i Vinko Martinović-Štela. A kada su podignute i optužnice protiv dvojice generala Hrvatske vojske, Ante Gotovine i Rahima Ademija, koji bi trebali biti suđeni po zapovjednoj odgovornosti, sva se desna i desničarska Hrvatska, a ona je i te kako snažna i bučna, digla na noge. To je bio povod za tada jedva premošćen rascjep u novoj, koalicionoj vlasti, koja je nakon 3. siječnja 2000. godine naslijedila vlast koju je do svoje smrti predvodio "poglavar svih hrvata" (sam je sebe tako nazivao). Ta je vlast pogotovo bila prisiljena ispunjavati prema Haagu obaveze na koje se već bio obavezao režim Franje Tuđmana. U svjetlu činjenice da je iz Haaga dosad optuženo sedamdesetak ličnosti i da je većina njih tamo i isporučena ili dopremljena, da se u Haagu već sudi i Slobodanu Miloševiću, da je tamo otišao i Milan Martić i da se još traži izručenje Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Veselina Šljivančanina, kao i još petnaestak Srba optuženih za zločine, da će u Haag morati otići i još neki Bošnjaci, pa i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, treba očekivati da će u Hrvatsku stići još poneka optužnica protiv pojedinaca iz vrhova vojske i vlasti u vremenu od 1991. do 1995. godine. A to onda znači da treba očekivati i nove provale nezadovoljstva i prijetnji ovdašnje snažne desnice, a i muke onih koji su sada na vlasti (ili će doći na vlast, ako uslijede prijevremeni izbori), kako da i izvršavaju obaveze prema Haagu i da se ne zamjere snagama koje se u Hrvatskoj i dalje protive suđenjima Hrvatima (ne,


45

dakako, Srbima i Bošnjacima) u Haagu, jednako tako kao što protestiraju protiv svakog suđenja za ratne zločine na hrvatskim sudovima. Sudovi u Hrvatskoj u ranijim su godinama osudili nekoliko stotina pojedinaca koji su bili na strani "srpske agresije", odnosno u redovima "pobunjenih Srba", doduše, veliku većinu njih u odsutnosti za ove ili one zločine, počinjene već 1991. godine ili u vrijeme postojanja tzv. Republike Srpske Krajine. Sudovi se pri tom baš i nisu naprezali da utvrde činjenice i da zločine dokažu, a kazne su nerijetko bile drastične. U hrvatskim zatvorima danas izdržava kaznu 79 Srba, koji su bili dostupni, a osuđeni su na tim i takvim procesima. U Hrvatskoj, međutim, još ni jedan Hrvat (ili netko tko i ne mora biti Hrvat) nije pravomoćno osuđen za ratni zločin počinjen sa hrvatske strane, u tzv. domovinskom ratu (ili u vrijeme njegova trajanja, kada su pojedinci ubijali, i kada se pojedince ubijalo, a da i nisu bili pod oružjem i u uniformama). Vođena je istraga i nekoliko puta prekidano suđenje pojedincima osumnjčenim za zločine u Pakračkj Poljani, izvođen je na sud ali nije osuđen Mihajlo Hrastov, osumnjičen za ubojstvo 13 Srba na mostu na Korani u Karlovcu 1991. godine, koji su se bili predali Hrvatskoj vojsci, zbog proceduralnih propusta u istrazi nije se sudilo ubojicama obitelji Zec iz 1991. godine, data je abolicija ubojicama Damjana Žilića, inženjera iz sisačke Rafinerije, ubijenog 1991. godine... Pod velikim pritiskom izvana, a i pod pritiskom onog dijela hrvatske javnosti koja je za suđenje ratnim zločincima, pa ma koje nacije bili i ma koga da su ubijali, današnja je hrvatska vlast morala dati mig da se sudi tzv. gospićkoj grupi, i to u Rijeci, te da počne suđenje i osmorici optuženih za zločine u splitskoj Lori. Teško je prdvidjeti ishod suđenja u Rijeci, a za koje se u javnosti dobija dojam da teče korektno. Suđenje u Splitu već se u startu odvija uz halabuku i u samoj sudnici, a svjedoci se uglavnom ili ničega ne sjećaju ili se od straha ne odazivaju. Suđenje nekolicini u Bjelovaru zbog ubojstva civila u Virovitici okončano je smiješnim presudama, a drugo, onima koji su u Bjelovaru strijeljali šest ljudi završilo je oslobađajućim presudama. Suđenje u Šibeniku ubojicama neke starčadi u Ravnim kotarima tek je najavljeno. Haški tribunal bdije nad suđenjem u Rijeci i Splitu i može se dogoditi, da te slučajeve i preuzme od hrvatskih sudova, ako dođe do zaključaka da procesi baš i nisu vođeni tako da se počinioci zločina doista sankcioniraju. Hrvatsko pravosuđe, onakvo kako se pokazalo u proteklih deset i više godina, ne ulijeva povjerenje, ne garantira sa svoje strane vladavinu prava i pravnu državu, pa u tom smislu ni sankciniranje počinjenih ratnih zločina. Bilo kako bilo, u Hrvatskoj još nitko nije osuđen za ratne zločine, a da je Hrvat i da ih je počinio tobože u ime hrvatskog domoljublja i za hrvatsku stvar. A zločina je i na hrvatskoj strani bilo i previše, i to upravo neshvatljivih po svireposti. "Duševne boli" Ivana Bobetka Zločini nad civilima u hrvatskim gradovima 1991, a i 1992. godine, u Sisku, Osijeku, Karlovcu, Zadru, Šibeniku, Splitu, Bjelovaru i Zagrebu (da manje gradove i ne spominjemo) posebno su se prikrivali. S izuzetkom zločina u Gospiću, nisu još dospjeli pred hrvatske sudove, a pitanje je da li hoće. U onim gradovima u kojima su se zločini odigrali ljudi su još i te kako njima zaokupljeni i znaju aktere i okolnosti. I u policiji i u državnim odvjetništvima mnogo se toga zna, postoji i obimna dokumentacija, ali se stvari prikrivaju, ne pokreću istrage i suđenja, nisu se prikupljali i još se uvijek u istragama ne prikupljaju dokazi i ne saslušavaju počinioci i svjedoci. Hoće li ostati tako? Hoće li se zločini i dalje prikazivati kao čin domoljublja, dokaz viteštva, aduti za dužnosničke položaje i razlozi za privilegije? "Hrvatska ljevica" je jednim relativno blagim osvrtom 1998. godine skrenula


46

pažnju na neke zločine u Sisku i okolici 1991. godine, a i u kasnijem vremenu. Pa je Ivan Bobetko, jedan od pojedinaca koji su u Sisku tada vedrili i oblačili, predao tužbu Općinskom sudu u Zagrebu i zatražio odštetu za svoje "duševne boli". I tu je odštetu dobio. Uostalom, jedino se u presudama - da se kojekakvim pojedincima isplate odštetu za "duševne boli", hrvatsko pravosuđe pokazalo ažurno i nepopustljivo. Nije nikoga, eto, na hrvatskoj strani osudilo za zločine, ali je zato revno osuđivalo novine što su nanosile duševne bili onima koji su stekli glas počinitelja i inspiratora zločina. (HRVATSKA LJEVICA, 7/2002) Uredništvo "Hrvatske ljevice" se 9. srpnja 2002. godine obratilo Županijskom državnom odvjetniku u Sisku, gospodinu Stipi Vrdoljaku pismom ovog sadržaja: Naš list priprema dossier o zločinima u Sisku, a u povodu sudske presude da nadoknadimo duševnu bol Ivanu Bobetku, koji je bio spomenut u jednom pismu čitalaca objavljenom u "Hrvatskoj ljevici" br. 1/1998. Taj dossier list će objaviti u broju 7/2002, koji će ići u kioske za desetak dana. Molimo Vas da nam odgovorite na pitanje: Da li Županijsko državno odvjetništvo u Sisku vodi istragu radi utvrđivanja počinitelja zločina u Sisku 1991. godine, te ako istragu vodi, od kada, protiv koliko osoba, u kojoj fazi je istraga i dali se može očekivati eventualno podizanje optužnica(e)? Županijski državni odvjetnik u Sisku Stipe Vrdoljak je ažurno, 10. srpnja 2002. godine, na naše pismo odgovorio svojim priopćenjem: Udovoljavajući Vašem traženju od 9. srpnja 2002. godine, kojim tražite podatke o postupcima o počinjenim ubojstvima u Sisku tijekom 1991. i 1992. godine, temeljem čl. 130 Zakon o državnom odvjetništvu, a u skladu s čl. 171, st. 3 (NN58/02) dajem priopćenje kako slijedi: Županijsko državno odvjetništvo u Sisku ne vodi istragu (formalnu) u smislu Zakona o kaznenom postupku protiv nijedne osobe za uvojstvo građana na području Siska tijekom 1991. i 1992. godine. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku zaprimilo je dvije kaznene prijave (jednu 2001, a drugu 2002. godine) protiv poznatih počinitelja za navedena kaznena dijela i oba predmeta su u fazi predistražnog postupka, tj. provode se dodatni izvodi i provjere. Iz razumljivih razloga ne možemo ništa reći o prijavljenim osobama. Sve ostale kaznene prijave za ova kaznena dijla (ukupno dvadeset četiri prijave) su prijave protiv nepoznatih počinitelja, pa po Zakonu o kaznenom postupku u tim predmetima mi ne možemo zahtjevati provođenje istrage, te se u svim tim predmetima putem kriminalističke policije nastavljaju izvodi u cilju otkrivanja tih kaznenih dijela. Što se može zaključiti na osnovu citiranog priopćenja? Županijsko državno odvjetništvo u Sisiku ne vodi, dakle, ni jednu formalnu istragu niti protiv jedne osobe za ubojstvo građana na području Siska. A najmanje svaki deseti građanin u Sisku ima nekog među ubijenima i nestalima: djeda, baku, oca, majku, brata, sestru, unuka ili unuku. Evo, dvanaest je godina proteklo otkad su ljudi ubijani i po kućama i stanovima, odvođeni na mjesta mučenja i tamo ubijani, a neki zatim bacani u Savu, Kupu, Odru, ili su njihovi leševi ostavljani kojekuda i uništavani. U memoriji neformalnog javnog mišljenja u samom Sisku sve te žrtve zločinačke politike i prakse onih koji su 1991. i 1992. godine, a i kasnije, odlučivali o životima i smrtima ljudi, mahom Srba, te onih, kojima je naređivano da muče, ubijaju i pljačkaju, ili im je ostavljena sloboda da divljaju, još žive. Zna se tko su bili najodgovorniji provodioci sisačke politike, dirigirane iz Zagreba, a zna se i za većunu izvršilaca zločina iz antiterorističkih grupa "vukova", "zenga", vojne policije, policije. Ima i dovoljno ljudi koji su bili svjedoci, i to i na strani izvršilaca. Istina je, da među rodbinom žrtava još i danas postoji paničan strah i da se kaže sve što se pouzdano zna i što se saznalo, a i da se podnose kaznene prijave protiv poznatih i nepoznatih počinitelja. Da su nadležna tijela htela i da se to i danas hoće, ušlo bi se u trag i spiskovima za likvidacije, a i utvrdilo tko ih je sastavljao, a tko ljude ubijao. Uostalom, u


47

neformalnom javnom mnjenju u samom Sisku zna se za trideset-četrdeset izvršilaca zločina. Kao što se vidi iz javnosti već obznanjenih izjava, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vjekoslav Vidović je, uznemiren i onim što su mu javljali suci iz Siska, da je desetak ljudi ubijeno i da su njihvi leševi isplivali u jednom rukavcu Kupe, išao i tadašnjem predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Franji Gregoriću da traži da MUP nešto poduzme. Zauzimanje gospodina Vidovića za funkcioniranje pravosuđa u skladu s Ustavom i zakonima imalo je za posljedicu njegovo bezobzirno eliminiranje iz samog pravosuđa. Zločinačke orgije u gradu metalurgije U Sisak je, zbog glasova i informacija o zločinima, dolazio i Stjepan Herceg, savjetnik predsjednika Republike Franje Tuđmana, te o onome što je saznao izvijstio samog Tuđmana. Ali, i to je bilo uzaludno. Zločinačke orgije u gradu metalurgije, tada najradničkijem hrvatskom gradu, nije se htjelo ni iz Zagreba zaustaviti. Županijsko javno odvjetništvo, kako proizlazi iz citiranog priopćenja, vodi predistražni postupak: izvide i provjere protiv poznatih počinitelja, a na osnovu dvije kaznene prijave, jedne iz prošle a jedne iz ove godine. A istragu na osnovu dvadeset i četiri prijave protiv nepoznatih počinitelja vodi policija. Stvar je u tome, da ako neka ubojstva i budu istražena i utvrđeni njihovi počinioci, te ako i dođe do suđenja, zločini se neće kvalificirati kao ratni zločini, niti će se pojedincima suditi kao ratnim zločincima. Sudeći po tome kako se postavljaju policija i državno odvjetništvo, tobože se radilo o običnim ubojstvima. A više je nego bjelodano da se radi o ubojstvima civila, koje su vršile uniformirane osobe, ljudi u vojsci i policiji, pod nazorom ili bar uz znanje vojnih i policijskih vlasti, i to u ratu koji je u Hrvatskoj službeno proglašen domovinskim. "Večernji list" je 5. rujna 2001. godine pisao da je policija podignula 26 kaznenih prijava za ubojstva 27 osoba. Petar Mašić, glasnogovornik Policijske uprave sisačke, potvrdio je novinarima tog lista da je policija podigla 21 kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, a za ubojstvo 22 osobe počinjena 1991. godine, jednu kaznenu prijavu poznatog počinitelja za ubojstvo, te još četiri kaznene prijave za ubojstvo protiv nepoznatih osoba. Petar Mašić je rekao "da je još uvijek u tijeku kriminalistička obrada za svaki pojedinačni slučaj.". Pripremajući dossier o zločinima u Sisku i okolici, uredništvo "Hrvatske ljevice" nije se obratilo sisačkoj policiji, da bi saznalo dokle je stigla kriminalistička obrada, "još uvijek u tijeku", svih tih slučajeva, što ih je ona uzela u postupak. Uredništvo bi vjerojatno dobilo odgovor da u interesu istrage policija ne može iznositi nijednu pojedinost. U medijima su se pojavljivale tvrdnje, da je policija saslušavala čak i svog bivšeg šefa Đuru Brodarca, a što je on demantirao. Doista, jesu li o okolnostima zločina u Sisku dosad uopće saslušavani Đuro Brodarac, Ivan Bobetko, Vladimir Milanković, policijski, a i vojno (krizni stožer, Ivan Bobetko u uniformi i sa oružjem) najodgovorniji na licu mjesta (da ostavimo po strani naredbodavce iz Zagreba) za zbivanja 1991. godine (a Brodarac i Milanković i kasnije). Nije moguće da oni nisu ništa znali. Zar nisu za svoje ratne zasluge dobili i činove i odličja? A zar ne postoji njihova zapovjedna odgovornost? O zločinima u Sisku sigurno je štošta znao, budući da je navodno u njima i te kako sudjelovao, i bogobojazni Josip Brajković, prvi predsjednik HDZ-a u Sisku, ali on više nije među živima. Navodno je nedavno počinio samoubojstvo, a neslužbena sisačka javnost još bruji, da se baš i nije radilo o samoubojstvu. Bilo kako bilo, policija je već 1991. bila dužna ne samo poduzeti već i privesti kraju istrage u povodu brojnih ubojstava ljudi u Sisku i okolici. A eto, ona ponešto još istražuje i u 2002. godini i pitanje je kada će i da li će uopće te svoje istrage i


48

okončati na drugi način osim priopćenjem da nije ništa otkirla. Županijsko državno odvjetništvo, na čijem je čelu do pred kraj prošle godine bio Franjo Jerković, svojski se, izgleda, trudilo - da ništa ne poduzima. A vjerojatno se neće ni sutra pretrgnuti od nastojanja da nešto i stvarno učini u smislu eventualnog podizanja optužnica, pa makar i jedne jedine. Haškom tribunalu dostavleni su razni papiri svjedočenja o zločinim u Sisku i okolici, te spiskovi s imenima ubijenih i netragom nestalih. On na svom popisu žrtava zločina u Hrvatskoj ima i neke žrtve iz Siska. No, da li će se Haag uopće i u "slučaju" Sisak umiješati, ako hrvatsko pravosuđe ne poduzme ništa (osim "predistraga"). To ostaje otvoreno pitanje, kao i u "slučajevima" Gospića (gdje je ipak u toku proces optuženima) i Lore (gdje proces teče na skandalozan način), Pakračke poljane, suđenja Hrastovu u Karlovcu, itd? Dok se u Hrvatskoj ne stvori drugačija službena politička klima, dok se stanje u pravosuđu bitno ne promijeni, dok i u Sisku i u Zagrebu još vedre i oblače pojedinci čije ruke nisu čiste i u smislu odlučivanja o životima drugih i u smislu grabeža imovine, položaja i moći u 1991. godini i nakon nje, dotle ne možemo očekivati da će i u "predmetu" zločina u Sisku pravda biti zadovoljena. (Hrvatska ljevica, 7/2002) Današnja Hrvatska više živi u prošlosti nego što je okrenuta budućnosti. Kakva će biti budućnost, već ona najbliža, a pogotovo ona nešto daljnja, gotovo da nitko ne zna, ne predviđa, o tome ne razmišlja. Prevladava logika preživljavanja i snalaženja u sadašnjosti, življenja od danas do sutra, uz strepnju većine da baš i ne može očekivati poboljašanja uvjeta svog života, te izlazak drušva iz moralne i političke kaljuže. Diskriminisana i prezrena periferija Evrope Relativno blagostanje one dvije trećine pripadnika društva, kakvo je postignuto u razvijenom kapitalizmu na Zapadu, u Hrvatskoj, kao uostalom i u drugim zemljama koje su se osamostalile raspadom bivše Jugoslavije, ne izuzimajući ni Sloveniju, neće biti postignuto u prvoj polovici ovog stoljeća. A kada se uđe u Evropsku uniju, većina sposobnih će se razmiliti po Evropi, tako da će u "lijepoj našoj" ostati uglavnom oni koji su prisiljeni da u njoj tavore. Hrvatskoj i inače predstoji demografska depresija s katastrofalnim posljedicama. Već je danas više od 17 posto njezinih stanovnika starije od 65 godina, a prema prognozi, izrađenoj u Ujedinjenim narodima, 2050. takvih će biti i više od 30 posto. Do eventualnog demografskog oporavka može doći jedino imigracijom s Istoka, ali ne više Srba i Bošnjaka iz susjedstva, a dakako ni malobrojnih Crnogoraca i Makedonaca, već jedino Albanaca s Balkana, pa onda istočnjaka iz Evrope i Azijata. Jer, isključeno je da će ovamo doseljavati, osim eventualno kao umirovljenici, Talijani, Austrijanci, Nijemci, Mađari, Česi, pa i drugi Evropljani sa zapada i sjevera, kao što se u nekim trenucima u prošlosti to događalo! U Hrvatskoj nema vizija budućnosti. Aktuelna politika zauzeta je samo projekcijom izgradnje još nekih cesta, usporavanjem prekomjernog zaduživanja vani, što bržim ulaskom u Evropsku uniju i Atlantski pakt, doduše, i povećanjem izvoza, ali što možemo izvoziti osim trupaca i ljudi i što možemo prodavati osim sunce i more onima koji tu na koji dan li na desetak dana dolaze kao turisti. Sve to, dakako, ne samo da nije presudno nego ni značajno, a ni spasonosno za Hrvatsku. I kada "lijepa naša" uđe u Evropsku uniju, moglo bi doći do gubitka nekih iluzija, pa i do velikih razočarenja. Jer, za Evropu će sve zemlje od Triglava do Vardara, pa i one druge na Balkanu i na istoku Evrope, biti tek njezina nerazvijena periferija, uveliko diskriminirana, pa i prezrena, a jedino isplativa za korporacijski kapital, za eksploataciju jeftinije radne snage i plasman onih proizvoda koji nisu kurentni tamo gdje se proizvode ili nabavljaju.


49

Ne volimo se upuštati u crne prognoze, ali ni bolovati od iluzija. No, tako stvari stoje što se tiče budućnosti. A prošlost je uteg koji u Hrvatskoj zarobljava mozak i srce velike većine ljudi, pa čak i onih mladih i najmlađih. Još se vode bitke iz Drugog svjetskog rata, a onda i pogotovo iz tzv. domovinskog rata, koji je utihnuo prije osam godina, a da u svom petogodišnjem trajanju, 1991-1995. godine, baš i nije bio ispunjen kontinuiranim i teškim ratovanjem, a nije zahvaćao dvije trećine teritorija Hrvatske (ako se izuzmu neke veće ili manje čarke oko garnizona JNA, dok se ona nije povukla). Zapravo, tzv. domovinski rat je u određenom smislu bio nastavak rata na tlu Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, iz vremena 1941-1945. godine, a baz prisutnosti njemačkog, talijanskog, mađarskog okupatora (a, dakako, uz prisutnost i miješanje moćnih činilaca izvana). Ideologija i politika koje su bile pobjedničke 1945. poražene su 1991. Političke snage, formacije, ljudi koji su 1945. trijumfirali, i njihovi sljednici, 1991. su poraženi, a politički snage, formacije, ljudi, koji su 1945. bili poraženi, i njihovi sljednici, 1991. su pobijedili. Dakako, i 1945. i 1991. posrijedi su bili i masovno konvertitstvo i mimikrija golemog broja ljudi, silna pretrčavanja na stranu pobjednika, uz ispovijedanja o tome kako se stradavalo, trpjelo, izigravalo vlastodršce, zatomljivalo misli i osjećaje. Da se razumijemo, to što se događalo, dogodilo i događa u Hrvatskoj samo se po konkretnim pojavnostima razlikuje od onog što se događalo, dogodilo i događa u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, pa i u Sloveniji i Makedoniji. Nema pouzdane statistike žrtava Na udaru su se 1991, a u neku ruku već i ranije, pa onda i u ovom vremenu od 1991. do 2003, s tim što će stvari tako stajati i godinama, možda i desetljećima pred nama, našli partizani, komunisti, NOB, antifašizam, Tito, sve snage i akteri NOB-a 1941-1945. i poretka 1945-1990. A uvelike su rehabilitirane ustaše, sve vrste antikomunista, NDH, Ante Pavelić, pa i mnoge profašističke ideje, uz, dakako, zakljinjanje ne više u nekakav "novi poredak" u Evropi i svijetu, za koji su se u Drugom svjetskom ratu borili Nemačka, Italija i Japan, sa svojim satelitima (među kojima je tzv. Nezavisna Država Hrvatska čak i prednjačila), već za poredak slobode i demokracije, kako ih shvaćaju i nameću SAD i Atlantski pakt. Od 1941. do 1945. ustaše su strijeljale svakog zarobljenog partizana, a i partizani ustaše. Ustaše su strijeljale i domobrane, ako baš ne bi bili poslušni (samo pri povlačenju od Zemuna do Zagreba 1944-1945. ustaše su strijeljale oko 1.800 domobrana koji ih nisu htjeli slijediti), a partizani su ih jedino razoružavali i svlačili. Ustaše su ubile, objesile, zatočile u svojih 38 logora, bacile u jame koju stotinu tisuća civila, najviše Srba, pa Hrvata antifašista i komunista, pa Židova, pa Roma. Partizani su u godinama rata tu i tamo vršili egzekucije nad "suradnicima okupatora", odnosno njihovim "domaćim slugama". A onda su u ulozi pobjednika nakon oslobađanja pojedinih mjesta i krajeva, pa i u prvim poratnim godinama, i po presudama vojnih i civilnih sudova (sve do suđenja u zamku uhvaćenih ustaša koji su se 1948. prebacivali u zemlju da dižu ustanak) i bez tih presuda ubili možda i koju desetinu tisuća onih koji su im bili ratni neprijatelji, a neki i veliki zločinci, ili su ih jednostavno tretirali kao "neprijatelje naroda". Pri tom su, dakako, glavu gubili i nedužni ljudi, a bilo je i slučajeva osveta. Tu treba spomenuti egzekucije i stradanja u kolonama povratka s polja u Bleiburgu. No, pouzdane statistike žrtava iz vremena od kojeg je proteklo već pola stoljeća nema, tu se statistiku ranije nije pokušalo sačiniti, a danas to više i nije moguće. Ako je vjerovati demografu Ivici Nejašmiću, koji je pokušao utvrditi podatke o onima koji su u Drugom svjetskom ratu izgubili živote u Hrvatskoj (u njezinim


50

današnjim granicama), onda oni izgledaju ovako: sudionici NOR-a - 70.000, ustaše, domobrani, četnici ("poginuli kolaboracionisti")- 55.000, ubijeni civili - 170.000, umrli od epidemija - 15.000 (vidjeti: Ivica Nejašmić, Depopulacija u Hrvatskoj: korijeni, stanje, izgledi, Globus, Zagreb 1991). Činjenica je da se od 1945. do 1990. na grobovima ubijenih, poginulih i umrlih ustaša nije smjelo obznanjivati da su to bili, a nije se pribjegavalo ni tome da se na grobnom spomeniku za nekoga navede da je bio domobran, odnosno pripadnik "hrvatske vojske" (ustaša i domobrana u službi NDH). A svakome tko je bio partizan to se i na grobu obznanjivalo i u pravilu se stavljala i zvijezda petokraka. Od 1991. naovamo pojavili su se, međutim, mnogi "ustaški" tragovi, dok su "partizanski" nerijetko oštećivani, na njima je razbijana petokraka, te stavljano slovo "U" ili hrvatski grb. Porušeno je ili devastirano oko 3.500 spomenika NOB-a i spomen-ploča ličnostima koje su bile na suprotnoj "strani", onoj koja je 1991. pobijedila. Opskurna ideja pomirenja Franje Tuđmana Nijedna jedinica Zbora narodne garde, pa onda Hrvatske vojske nije nosila niti nosi ime nekog partizana, ali su neke nosile imena poznatih ustaških zločinaca. U tzv. domovinskom ratu nije se nigdje isticala slika Josipa Broza Tita, ali bogme jeste slika Ante Pavelića. U Hrvatskoj vojsci nije nikad zapjevana neka partizanska pjesma, ali se ustaške još i danas pjevaju. Ideja pomirbe kakvu je pokušao provesti Franjo Tuđman bila je opskurna, a on se pri tom inspirirao španjolskim fašistom Francom, itd. Novi naraštaji se od 1990. naovamo, pa i danas, odgajaju u antipartizanskom duhu, a koji je dobrim dijelom i proustaški. Jer, partizani i komunisti, koji su predvodili antifašističku borbu 1941-1945. i vodili Hrvatsku od 1945. do 1990, tobože su bili anacionalni i nacionalne izdajice. Kao da, usprkos svim podbačajima, u vremenu 1945-1990. nije bio na djelu neslućeni prosperitet Hrvatske, i kao da od 1990. naovamo ona gotovo u svemu nije nazadovala. Za one koji se danas u Hrvatskoj osjećaju gubitnicima i razvlaštenima ima opravdanja što su okrenuti prošlosti. Ali zašto su, pobogu, njome toliko zaokupljeni i oni koji se osjećaju dobitnicima i koji su vlastodršci (makar su među njima i oni koje kolokvijalno zovu "reformiranim komunistima")? Bilo kako bilo, Hrvatska je zasad duboko podijeljena u pogledima na noviju prošlost: za neke je to bilo doba "mraka", iz kojeg se, evo, izišlo na svjetlo, za druge je to bila bolja prošlost u odnosu na lošiju sadašnjost, i tek se sada zamračilo! A iz različitog sagledavanja prošlosti proizlazi i različito gledanje na budućnost. Pri tome je paradoksalno da snage koje su izvele društveni prevrat od 1990. naovamo i koje su prisvojile društvenu moć (vlasništvo na sredstvima za proizvodnju, novac, funkcije, te samu vlast) strahuju za budućnost naroda i države, jer su i narod i država tobože ugroženi lošim Hrvatima i nehrvatima u zemlji, narodima koji nisu tako dobri kao Hrvati, a i dalje su tu, blizu Hrvata, a ponegdje još uvijek pomiješani sa Hrvatima (Srbi, Bošnjaci, Slovenci), a pogotovo su ugroženi onima iz Evrope i svijeta koj se tobože još uvijek nisu pomirili s postojanjem samostalne hrvatske države i koji Hrvatsku još uvijek uporno svrstavaju na Balkan. Strahuju i od penetracije stranaca i infilitracije stranog kapitala koji Hrvatsku uzima pod svoje. Oni jesu za kapitalizam i za slobodu i demokraciju, za ulazak u evroatlantske integracije, za povezivanje s Evropom, ali su uvelike i ksenofobični, zabrinuti za sam opstanak hrvatskog naroda, kojem tobože prijeti izumiranje. Oni bi Hrvatsku ipak željeli vidjeti kao svoje leno, mada su već faktično postali provincijalna kompradorska buržoazija, koja je malu zemlju već učinila prezaduženom, bez perspektive razvoja sa osloncem na vlastite resurse i na ona područja proizvodnje i usluga na kojima je moguće postići komparativne prednosti u međunarodnoj razmjeni.


51

Oni koji ne odbacuju noviju povijest kao doba "mraka", zapravo drugačije, a nikako i ksenofobično, gledaju i na hrvatsku budućnost. Ali danas poluge društvene moći nisu u njihovim rukama. Nadajmo se, međutim, da tako ipak neće ostati i na iole duži rok, pa makar da Hrvatska neće bar u prvoj polovici ovog stoljeća uhvatiti korak s razvijenim svijetom. (Hrvatska ljevica, 9/2003) Čuvari nacije i zagovornici krvi i tla Intelektualac je, kao što bi rekao moderni intelektualac Bernard Henry-Levi, prije svega moderna pojava. U srednjem vijeku intelektualci su možda bili samo dvorske lude, te teolozi i svetitelji unutar crkava, začinjavci u književnosti, a ponekad i vladari (ali nećemo o potonjima!) Etnosti koji se ubrajaju u južne Slavene nisu zapravo u prvim stoljećima epohe moderne, a koja počinje u Evropi s humanizmom i renesansom, ni imali intelektualaca, osim ponekog. Sve do polovice 19. stoljeća 98 posto pripadnika tih etnosa (a i Albanaca, Grka i Turaka na Balkanu) bilo je nepismeno. U gradovima je živjelo tek po nekoliko postotaka stanovništva (pri čemu su u gradovima na istočnoj obali Jadrana živjeli Slaveni i Romani, a u gradovima Balkana, Panonije i istočnih Alpa pretežno Turci, Nijemci, Mađari). Mali, a uvelike ispremiješani, južnoslovenski narodi tek su u 19. i 20. stoljeću stvorili svoje države (neki su ih imali i u ranom Srednjem vijeku), svoja sveučilišta, svoje akademije znanosti. Nacionalna svijest se također razvila u 19. i 20. stoljeću. U Srba, Makedonaca, Crnogoraca inteligencije, pa ni intelektualaca nije bilo sve do 19. stoljeća, ako se izuzmu neki klerici i poturčeni pojedinci, pa i neki ljudi iz redova janjičara i usred Carigrada. Doduše, Srbi u južnoj Ugarskoj, kasnijoj Vojvodini, stvarali su svoju inteligenciju još u 18. stoljeću, a to se odnosi i na Srbe u Hrvatskoj (Dositej Obradović, Savo Mrkalj). U Slovenaca inteligencija se ponijemčivala (premda od Primoža Trubara, pa preko Valentina Vodnika do Franca Prešerna postoji kontinuitet istrajavanja na svijesti o slovenskom narodu). Kod Hrvata intelektualci su se uglavnom školovali u germanskoj, romanskoj i ugarskoj sredini (pa su pretežno i djelovali unutar kultura vladajućih naroda, Talijana, Nijemaca, Mađara). Kod islamiziranih južnih Slavena (danas Bošnjaka) učeni ljudi su se osjećali pripadnicima vladajućih Turaka (ili "Turaka"), nasuprot "raji", a služili su se i arapskim jezikom i pismom. Neki ljudi koji se, recimo, danas smatraju velikanima, kao što su bili Marko Marulić, Matija Vlačić, Ruđer Bošković bili su više Evropljani nego što su se osjećali Hrvatima. Izuzetak su bili učenici Dubrovčani, kojih nije bilo malo, a koji su se pretežno školovali u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, ali su djelovali i stvarali, bar neko vrijeme, u svom gradu-republici i osjećali se "Slovinima", jednako kao i još neki ljudi iz drugih danas hrvatskih i crnogorsko-bokeljskih gradova na Jadranu (Orbini, Pribojević, Hektorović, Zoranić, Vrančić, Zanovići itd.). Radi se, dakle, uglavnom o školovanju drugdje i o doprinosima kulturama naroda koji su stoljećima vladali južnim Slavenima, kulturama Talijana, Germana, Mađara, Turaka. A onda u 19. stoljeću dolazi i do odlaska na školovanje po Njemačkoj, Francuskoj, Rusiji, Švicarskoj (da spomenemo samo dva velika imena kod Srba, Svetozara Markovića i Jovana Cvijića), pa sve do današnjih relativno masovnih dijaspora inteligencije i intelektualaca iz redova južnoslavenskih naroda diljem Zapada. Još treba imati na umu, kada se razmatra uloga intelektualaca u oblikovanju nacionalnih identiteta, te u njihovim povezivanjima i sukobljavanjima, a do ovih posljednjih dolazi tek u 20. stoljeću (jer, ranije i nije bilo ni političkih povezivanja ni sukobljavanja među, još nejasno izdiferenciranim, južnoslavenskim etnosima). Velika većina ineligencije i intelektualaca bila je, sve do najnovijeg vremena,


52

seljačkog porijekla. A pošto je seljak po svojoj prirodi zatočenik tradicije i konzervativizma, to su i intelektualci seljačkih roditelja oni koji se najbolje osjećaju u ulozi čuvara nacije, pa i zagovornika, na ovaj ili onaj način, krvi i tla. Tog je intelektualca "našijenca", da ovdje samo spomenemo, sjajno svojedobno opisao Vladimir Dvorniković. U ranijim razdobljima naše moderne epohe na prostorima koje su pretežno nastanjivali južni Slaveni nije, dakako, bilo neke svijesti o nacionalnom identitetu, premda su se među Srbima čuvale uspomene na Kosovsku bitku, među Hrvatima se spominjalo "horvatsko ime", a kod Slovenaca se pre naznake identiteta, usprkos legendi i karantinskim knezovima, nalaze tek u nazorima Primoža Trubara. Ali, javljali su se pojedinci, koji su, upravo zbog svijesti o identitetu vlastitog naroda, tragali i za namogućim rješenjima i sanjali neostvarive snove, pa su ih i pogađale najpotresnije sudbine. Prototip je Juraj Križanić, o kojem je Miroslav Krleža ispisao i ove retke: "On je pobjegao iz Hrvaske, što je stajala na rubu turskog groba, a njegova najintimnija istina, koju je nosio u sebi čitav život kao svoju tajnu, da sojim fiktivnim integritetom od Karlovca do Moskve spasi tu svoju razdrtu Hrvatsku od turskog groba, ta istina svijetlila je pred njim kao jedina svjetlost. Između blokova tadanjih vjerskih, političkih i kulturnih predrasuda i veltanšaunga, između masa i kvantiteta krvavih i suludih, između požara i pokolja, on se vijuga, ‘lukav k’o zmija’ i nosi u sebi svoje osnovno raspoloženje kao kadionicu s tamjanom... a njegovo najsvetije i najtamnije bilo je da od Ribnika (rodno mjesto Jurja Križanića, kod Karlovca - op S.Š.) do Tobolska živi jedna te ista etnička masa i da će ta masa pobijediti i savladati sve probleme, pa tako i probleme Hrvatske, da se ne strovali u turski grob." Nakon Jurja Križanića kod Hrvata se pojavio Pavao Ritter Vitezović, koji ne traži rješenje za istu etničku masu od Ribnika od Tobolska, već propagira Croatiu redivivu i šire od granica kasnije zajedničke države južnoslovenskih naroda (bez Bugara). A onda će ilirski pokret, kao u stvari pokret hrvatskog narodnog preporoda, izrastanja hrvatskog etnosa u naciju, rješenje tražiti u okupljanju i ujedinjavanju svih "Ilira". Ante Starčević će pak nakon toga razviti barjak svehrvatstva. Kod Srba svijest o nacionalnom identitetu urodit će polovicom 19. stoljeća "Načertanijem" Ilije Garašanina, a nakon što je Vuk Stefanović Karadžić pisao da su "Srbi svi u svuda" i da se radi o "Srbima sva tri zakona" (to jest, sve tri vjere - op. S.Š.). Kod Slovenaca će nakon Bleiweissa nacionalnu svijest po prvi put beskompromisno izražavati pjesnik France Prešern. U Bosni i Hercegovini, koja je najduže ostala pod osmanlijskom vlašću, svijest o posebnom identitetu se možda prvi put očitavala u pobuni ajana (kapetana) protiv sultana u Carigradu, a pod vodstvom Husein-bega Gradaščevića u prvoj polovici 19. stoljeća. A onda se ta svijest nedvosmisleno izrazila u pisanju "Bosanskog vjesnika" 1866. godine: "Bosna je svoju istoričnu individualnost pri svim promjenama vremena zadržala i njena prastara narodnost (potcrtao S.Š.) ovdje je preživjela bure prošlosti. Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetička nego i istoričnost spojena sa svojom zemljom, i nju ograničavajuća također ograničavana, ostala je nepovređena različnošću vjeroispovijesti." Doduše, tada je već i onemoćala turska vlast pristajala uz tezu o posebnom bosanskom narodu, pribojavajući se moguće srbizacije, a u tom trenutku manje i hrvatizacije Bosne (i Hercegovine). To je vrijeme kada se u Bosni začinje svijest o posebnosti tamošnjih Srba, koji neće da ih se zove Vlasima, Hrvata, među kojima djeluju franjevci - prosvjetitelji, ali i Muslimana-Bošnjaka, koji znaju da nisu nikakvi Turci, već da mahom potječu od islamiziranih južnih Slavena. Kod Makedonaca se svijest o posebnom identitetu, ali ne toliko nacionalnom koliko o slavenskom, jezičnom i vjerskom, a bez nekih spoznaja o razlici od Bugara, pa i od Srba, javlja već u djelovanjima i opustima braće Miladinov polovicom 19. stoljeća, da bi se onda krajem 19. i početkom 20. stoljeća jasnije


53

oblikovala u nastojanjima i djelovanju Vnatrešne makedono-odrinske revolucionarne organizacije (VMORO). Dane Grnev, Petre Pop-Arsov, Hristo Tatarčev, Goce Delčev, Đorče Petrov, Pere Tošev i drugi htjeli su punu političku autonomiju Makedonije i Jedrena, a zapravo samostalnu makedonsku državu, koja bi ušla u balkansku federaciju. A tim su se ciljevima suprotstavljali ne samo turska vlast, već i tzv. vrhovisti, probugarski orijentirani Makedonci, koji su imali svoj Makedonski komitet u Sofiji, te bugarska, srpska i grčka monarhija, koje su težile prisajedinjavanju Makedonije, u cjelini ili dijelovima. Kod Crnogoraca je prije nastala država nego nacija. Država se rađa već u vrijeme Petra Petrovića I. Njegoša, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a glavne njezine institucije uvodi Petar Petrović II. Njegoš, da bi postala i svjetovnom pod knezom Danilom. No, vladika Rade, pjesnik Njegoš svoj slavni spjev "Gorski vijenac" posvećuje "prahu oca Srbije" Karađorđu, a svoje pjesme izdaje pod naslovom "Ogledalo srpsko". Crnogorski narod je ostao sve i do danas raspolučen u pogledu nacionalne svijesti: jedni se osjećaju samo Crnogorcima, a drugi također Crnogorcima, ali s osjećajem da su Crnogorci u odnosu na Srbe ono što su Spartanci bili u odnosu na Grke! Pojedini južnoslovenski etnosi, Hrvati, Srbi, Makedonci, pa u određenom smislu i Slovenci, Crnogorci, Bosanci (koji, dakako, tada nisu bili diferencirani na tri etnosa) imali su u Srednjem vijeku duže ili kraće vrijeme svoje države: kneževine, kraljevstva i carstva, s kneževskim, kraljevskim i carskim dinastijama (carevu su bili, recimo, Samuilo i Dušan Silni), da bi potom stoljećima bili pod vlašću drugih, moćnijih etnosa i sila. A onda su i ti južnoslovenski narodi u vremenu nakon Francuske revolucije, neki ranije, a neki kasnije, poput svih evropskih naroda, počeli težiti stvaranju vlastitih, dakle, nacionalnih država. San o oslobođenju svog naroda A što se tiče formiranja država, svoje su države u 19. stoljeću uspjeli stvoriti jedino Srbi i Crnogorci, dok su Hrvati od ranije imali veoma reduciranu državnost u personalnoj uniji Hrvatske i Mađarske, a pod izrazitom mađarskom dominacijom. U prvoj jugoslavenskoj državi ni jedna nacija nije imala državnost, premda je i u njezinom nazivu, do 1929. godine, stajalo da je to kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U zajedničkoj antifašističkoj borbi, u sklopu Drugog svjetskog rata, svi su narodi formirali svoje države, kao članice federacije, s tim što je Bosna i Hercegovina konstituirana kao država i Srba i Hrvata i Muslimana. Glavnina svakog naroda našla se u granicama svoje federalne države, no oko 40 posto Srba, oko 25 posto Hrvata i oko 20 posto Muslimana našlo se u granicama drugih federalnih država. Intelektualci su, ma koliko u 19. stoljeću, pa i u prvoj polovici 20. stoljeća malobrojni, bili, dakako, protagonisti nacionalnog osvješćivanja i konstituiranja u nacije. Sanjali su o oslobođenju svog naroda od vlasti drugih, moćnijih etnosa (turskog, germanskog, romanskog, mađarskog), o pravu na materinjski jezik, o prošlosti i kulturi na tom jeziku, o napretku i boljitku etnosa u kojima su ponikli i kojima pripadaju. Bili su jedini obrazovani, poznavali historiju i znali više o svijetu od goleme većine svojih, uglavnom nepismenih zemljaka, a nerijetko bili i povlašteni porijeklom, zvanjem, dužnošću: svećenici i crkveni dostojanstvenici, sve do vladika i biskupa (od Jurja Križanića do Njegoša i Strossmayera), feudalci (grof Janko Drašković, Pavao Ritter Vitezović), oficiri (Petar Preradović) i profesori, liječnici, pravnici (Baltazar Bogišić), pa i visoki dužnosnici (kao ban i ujedno pjesnik Mažuranić) i prvi historičar (Ivan Kukuljević, Franjo Rački, Joakim Ruvarac, Stojan Novaković), novinari ili jednostavno reformatori i prosvjetitelji (kao npr. Primož Trubar, Dositej i Vuk, braća Miladinov, Valentin Vodnik), vlastodršci (ban Jelačić, knez Mihailo), pisci i pjesnici (France Prešern, Jovan Sundečić, Simo Milutinović-Sarajlija, Ivan Cankar i sva sila drugih), pa i prvi


54

moderni revolucionari (Svetozar Marković, Goce Delčev, Dimitrije Tucović). Svi su bili za nacionalnu emancipaciju, pa i za oslobođenje svog naroda od vladavine tuđinaca i njihov izlazak iz velikih imperija (Turske, Austro-Ugarske), ali su različito sagledavali mogućnosti emancipacije: jedni u nacionalnoj državi, koja će ekspandirati i na račun drugih etnosa, a drugi u povezivanju po osnovi zajedničke historijske sudbine, etničke i jezične srodnosti i kulturne bliskosti. U 19. stoljeću pojavile su se i zamisli "velike Srbije", "velike Hrvatske", pa čak i "velike Slovenije", "velike Makedonije", "velike Crne Gore". U praktičnom smislu samo su zamisli "velike Srbije" i "velike Hrvatske" vodile i sukobima, čak i tragičnima, u 20. stoljeću, pa sve do izmaka tog stoljeća (ratovi 1991-1999). Dakako, tu je bila i zamisao "velike Bugarske", koja je u jednom času, uz potporu Rusije, bila i realizirana još u 19. stoljeću (tzv. sanstefanska Bugarska, a što je značilo gutanje Makedonije i kljaštrenje Srbije), te zamisao "velike Albanije", koja se pomolila tek u 20. stoljeću (jer se albanska nacija i inače konstituirala s velikim zakašnjenjem), da bi i dan-danas bila aktuelna po tome što pretendira na dijelove Makedonije, Srbije, Crne Gore i Grčke. No, te dvije velikodržavne zamisli, bugarsku i albansku, i njihove praktične posljedice ovdje ne možemo posebno opservirati. "Velika Srbija" se počela ostvarivati aneksijom Makedonije i Kosova i Metohije ("stare" Srbije), a onda i prisajedinjenjem Crne Gore, pa i Bosne i Hercegovine i Vojvodine na ishodu Prvog svjetskog rata, a prije ujedinjenja sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba 1. decembra 1918. godine. Monarhistička Jugoslavija bila je uređena unitarno upravo zbog srpske premoći u njoj, a koja je bila tek donekle poljuljana formiranjem Banovine Hrvatske 1939. godine. Velikosrpska ideja donekle se smatrala ostvarenom u politici i praksi, koja je od prve jugoslovenske države nastojala stvoriti proširenu Srbiju. Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu težio je ponovnom konstituiranju jugoslovenske države u istom unitarnom izdanju, ili bi možda i pristao na tročlanu federaciju, ali da se Srbija prostire i do polovice Hrvatske, te da Makedonija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina ne postoje. Velikosrpska ideja je u zajedničkoj antifašističkoj borbi, kojoj je upravo srpski narod dao najveći doprinos i u njoj podnio najviše žrtava (kao što je od svih naroda Evrope najviše stradao i u Prvom svjetskom ratu), bila poražena, ali, izgleda, ne i konačno, jer je ponovo, 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća, oživjela kroz zahtjeve za redefiniranje one Jugoslavije, kojoj je osnove utvrdio AVNOJ 1943. godine i za slamanje tobožnje antisrpske koalicije kojoj je navodno kumovao neosporni vođa te i takve Jugoslavije Josip Broz Tito. U potresima koje je u početku najviše izazvao upravo srpski nacionalizam s takvim pretenzijama, druga se Jugoslavija raspala u krvi i požaru, ali se i zamisao "velike Srbije" konačno pokazala i kao velika tlapnja i zabluda. U ratovima domaćih nacionalizama umiješale su se vanjske moćne sile, a Srbija se svela tek na tzv. užu Srbiju i Vojvodinu, dok je Kosovo stavljeno pod međunarodni protektorat, s velikim izgledima da za Srbiju i Srbe bude zauvijek izgubljeno. Čitava legija ideologa "velike Srbije" počinje još s Ilijom Garašaninom, a završava s nekim današnjim srpskim akademicima, piscima, psihijatrima i inima. Zamisao "velike Hrvatske" prvi je skicirao još Pavao Ritter-Vitezović, i ona se po njemu prostire na najmanje pola Balkana, a i pola srednje Evrope. Ante Starčević je pak tvrdio da Hrvati i jesu Hrvati, da su Slovenci planinski Hrvati, da su Bosanci Hrvati muhamedovske vjere, da su Crnogorci crveni Hrvati ("crvena Hrvatska" po kronici popa Dukljanina - op S.Š.), te da je dinastija Nemanjića "preslavna hervatska dinastija"! Ideolozi i advokati krvavih sukoba Od Josipa Franka, preko Ive Pilara, do Ante Pavelića hrvatski se nacionalizam zanosio "velikom Hrvatskom". I ne samo zanosio nego ju je, i u dva navrata, pod


55

skutom njemačkog i talijanskog fašizma u Drugom svjetskom ratu, te u oružanim okršajima u vremenu 1991-1995, u kojima je imao i blagoslov moćnika iz svijeta i za koje možda i ne snosi najveću odgovornost, ali je u njih zdušno i pripremljeno ušao. Polagalo se pravo ako ne na cijelu Bosnu i Hercegovinu i na granicu do Drine a ono bar na onaj dio Bosne i Hercegovine koji je bio pripadao Banovini Hrvatskoj, te na vijorenje hrvatskog barjaka na Romaniji, ali i na cijeli Srijem do ušća Save u Dunav, na Boku kotorsku, Bačku i na neke "ispravke granice" prema Sloveniji. Glavne žrtve velikohrvatske politike bili su Srbi u Hrvatskoj, a u Drugom svjetskom ratu i Srbi u Bosni i Hercegovini. Srbi u Hrvatskoj (u današnjim granicama) činili su 1910. godine oko 20 posto stanovništva, a 2001. godine samo 4,5 posto. No, i zamisao "velike Hrvatske" se konačno pokazala tlapnjom i zabludom, a na štetu i hrvatskog naroda, koja bi možda čak mogla u Bosni i Hercegovini i posve nestati, a granice Hrvatske ostaju one koje su utvrdili AVNOJ i ZAVNOH. "Velika Slovenija" više je bila plod fantazija pojedinaca u prošlosti, kao što se i danas čak i u slovenskom parlamentu mogu čuti priče o tome da su i čitava Istra, pa i Rijeka i deo Gorskog kotara slovenski. Slovenci su u ne tako dalekoj prošlosti bili većina u dijelovima Beneške i Julijske krajine u Italiji i u austrijskom dijelu Koruške, a "dežela" je tolika kolika je danas zbog toga što se našla i nalazila u granicama prve i druge Jugoslavije. Zamisao "velike Crne Gore" treba prije svega pripisati njezinom vladaru kroz 56 godina (1860-1916) knjazu, pa kralju Nikoli. Crna Gora je bila u prilici da u vrijeme hercegovačkog ustanka (1875-77) prodre i dublje u Hercegovinu pod turskom vlašću (a sjeverozapadno područje današnje Crne Gore i jest "stara Hercegovina"), ali je tu bila Austrija da ju spriječi svojim utjecajem velike sile. Knjaz Nikola i sam je komandirao svojom vojskom u prodoru u Hercegovinu, te slao dobrovoljce i pomoć hercegovačkim ustanicima, a sve sa ambicijom da se Crna Gora proširi možda i na cijelu današnju Hercegovinu, ali se ispriječila moćna Austrija, koja će 1978. godine okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. U ratovima do 1912. godine Crna Gora je gotovo utrostručila svoj teritorij, a bila je zaposjela i Metohiju. Iz Skadra se morala povući po diktatu velikih sila. Odlaskom sa scene kralja Nikole, a i promjenom historijskih prilika, svaka zamisao "velike Crne Gore" izgubila je bilo kakvo uporište. Najzad, i "velika Makedonija" je postojala u zamislima prvih, a i nekih kasnijih boraca za slobodu Makedonije, u smislu aspiracije da svi Makedonci, i oni oko Vardara i oni u Egeju i oni u Pirinu, žive u jednoj državi. Sjetimo se filma "Missis Ston"! No, historijske okolnosti nisu dopuštale da se te aspiracije zadovolje. Današnja Makedonija nalazi se unutar granica koje je zadobila još kao "južna Srbija" u balkanskim ratovima 1912-1913, a koje su prema samoj Srbiji povučene u drugoj, avnojskoj Jugoslaviji. U zamislima da pojedini južnoslovenski narodi stvore svoje države koje bi obuhvatile cijela područja na kojima su nastanjeni njihovi pripadnici, pa bilo to i na uštrb ili uz negiranje drugih naroda, koji su s njima živjeli ispremiješani ili su živjeli u njihovom susjedstvu, te u politici i praksi da se takve "velike" države ("velika Srbija, "velika Hrvatska" itd) izvojuju, bili su korijeni i sukoba među pojedinim južnoslovenskim narodima, pa i ugnjetavanja jednih naroda od strane drugih. Vrhunac, su bili i pogromi, kao nad Srbima u Bosni i Hercegovini u Prvom svjetskom ratu, ili nad Muslimanima kojima su pribjegli srpski i crnogorski četnici u Drugom svjetskom ratu, ili i genocid koji su u Drugom svjetskom ratu nad Srbima u granicama tzv. Nezavisne Države Hrvatske vršile hrvatske ustaše, ili etnička čišćenja koja su u ratnim okršajima, u vrijeme raspada druge Jugoslavije prakticirali srpski nacionalisti u odnosu na Hrvate i Muslimane, hrvatski nacionalisti u odnosu na Srbe i Muslimane, te muslimanski nacionalisti u odnosu na Srbe i Hrvate. Intelektualci su bez sumnje bili ideolozi i advokati takvih sukoba s velikim tragičnim posljedicama. Oni su bili ti koji su proizvodili "govor mržnje", a onda se takav "govor mržnje" pretvarao u teror i zločine.


56

Kraj O autoru: Šuvar je rođen je 1936. u Zagvozdu, kraj Imotskog, a u javnosti je poznat od jeseni 1974., kada ga Sabor SRH imenuje republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu. Godine 1989. izabran je za predsjednika CK SKJ. U vrijeme uspona Slobodana Miloševića i srpskoga nacionalizma izbjegao je u partijskim tijelima otvoreni sukob sa Slobodanom Miloševićem. Nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj na mjestu člana Predsjedništva SFRJ zamijenio ga je Stjepan Mesić. Godine 1997. osnovao je u Zagrebu Socijalističku radničku partiju (SRP) i kao jedini kandidat izabran je za prvog predsjednika te je tu dužnost obnašao šest godina. Objavio je više knjiga, a nedavno je u Zagrebu predstavio drugo prošireno izdanje knjige "Hrvatski karusel - prilozi političkoj sociologiji hrvatskog društva". Tekstove objedinjene u toj knjizi objavljivao je od 1994. do 2004. u reviji "Hrvatska ljevica", koju je pokrenuo 1994. In memoriam Čovek koji je samo jednom izneverio U svim režimima, ma koliko bili nacionalistički, autokratski, zatvoreni, nedemokratski, postoje oni retki neuklopljeni pojedinci koji uvek ostaju bliski sebi, koji znaju da primete i tuđu nevolju, koju uvek pokušavaju pre da shvate nego da osude i u čijem srcu uvek postoji mesta za drugo i drugačije. I tek kad ne bude više među nama, tek onda se shvati koliko je zaista vredelo. Stipe Šuvar je bio jedan od takvih ljudi. Istinski neshvaćen i neprihvaćen, u ovom vremenu velikih javnih obožavanja i podrški. On je živio svoj život po svojoj meri i nikada nije pristajao na ono što se očekivalo. Pardoksalno, bio je komunista, a veći demokrata od svih onih koji su na tom prefiksu napravili političku karijeru, a boga mi, i koji su, u deceniji kad su Stipinu Jugoslaviju razbili, stekli ogromnu materijalnu dobit. Stipe Šuvar je bio patriota, ali od onih retkih koji na tome nisu zarađivali. Bio je, bez sumnje, čovek od gesta, ali ne onog kurtoaznog, nego istinskog, ljudskog, sa osećajem. Neko je već za Stipe Šuvara rekao: "Najpošteniji hrvatski političar". Dodao bih, i najpošteniji jugoslovenski političar. Bio je tih i nenametljiv. Razborit, mada razboritost nije vrlina režima u kakvim smo živeli i u kakvim živimo. Ako bi se za nekoga mogle primeniti duhvone izreke Kahlila Gibrana to bi se moglo kazati o Stipi Šuvaru: "Slaba nacija slabi svoje jake ljude, a jača slabe ljude moćne nacije". Stipu je svoja nacija ponižavala, maltretirala i čak atentatom pokušala da zaustavi. Njegov glas iz nedemokratskog okruženja odjeknuo je da su "Bljesak" i "Oluja" zločinačke akcije i da je to najveći egzodus jednog naroda u Evropi. Stipe je bio jasan, rekao je da je to bio produžetak onoga gde je Pavelić stao. Čovek kao što je bio Stipe neophodan je svim nacijama. Sreo sam ga početkom 1980. na aerodromu Čilipi. Predstavio me je tadašnji


57

potpredsjednik SIV-a Mijat Šuković tada veliki Jugosloven, a danas još veći Crnogorac, za razliku od Stipa Šuvara koji je ostao do poslednjeg otkucaja njegovog plemenitog srca onakav kakav je bio te daleke godine kada smo se prvi put sreli. Na prvi stisak ruke kazao je Šukoviću: "Ne trebaš mi barem njega predstvljati koji ‘vedri i oblači’ dubrovačko-konavljanskom regijom, jer im usađuje zube koji drugi vade". U razgovoru prešao je odmah na "ti". Bio je od onih ljudi koji ne drži do autoriteta, naročito političkog, u koje je u to vreme i sam spadao. Tu srdačnost iskazivao mi je svakim našim susretom. Postali smo bliski, a Stipe je toplo i prijateljski znao da pokaže koliko ceni ljude. U neku ruku postali smo ne samo prijatelji, nego i saradnici. Bio je potpredsednik Predsedništva SFRJ, a mene je Stranka Jugoslovena odredila, kao svog potpredsednika, da sa Stipom uspostavimo kontakte, da spasimo što se spasiti može da zlo ne dođe. U prvim razgovorima jasno je rekao gde će nas odvesti Milošević i Tuđman, gdeće nas pluralizam survati. Zašto sam se latio da napišem ovih nekoliko riječi o velikom čoveku sa velikim toplim ljudskim srcem!? Da mu barem na ovaj način vratim veliki dug i kažem - Hvala Stipe! Adio Stipe! Njegovu ljudsku veličinu ne mogu zaboraviti, a to neće moći ni mnogi. Iznenadnim odlaskom Stipe Šuvar kao a je hteo da nam stavi do znanja koliko je bio veliki i koliko je vredeo! Pored svih organizacija o zaštiti ljudskih prava, foruma, centara i pojedinaca koji slove kao "borci" za pravnu državu, jedino su Stipe Šuvar i još nekoliko časnih i uglednih pojedinaca iz Hrvatske, okrenuli moj telefon posle vandalskog - organizovanog terorističkog čina, miniranja naše porodične kuće u Cavtatu. U zoru na Savin dan četrnaest godina poslije ratnih događanja! Sa druge strane iz Zagreba odzvanjao je Stipin glas kao da se njemu taj vandalizam desio: "Nikad ti nisi, niti će ti ikada oprostiti "tvoj unitarizam", kao što ne opraštaju ni meni "moj unitarizam". Ono što je moj Blažo zastrašujuće, ovdje ustašija nikad nije mirovala, niti će. Samo preko tvoje žene Švicarkinje, preko Švicarske taži da ti država plati štetu i sve dovedu u pređašnje stanje. To će morati. Neka uloži kao Švicarkinji, aoštar protest i zahtev Sanaderu, jer ne može glumiti demokratu u demokraciji, a posle 14 godina rušiti časnim ljudima domove, samo zato što su druge nacije. Sa terorom se ne ide ka Evropi, a to im Evropa neće tolerirati. Pozdravi Mariju i neka se ne sjekir aimovina mora biti neprikosnovena i u Hrvatskoj kao što je u njenoj Švicarskoj! Vidimo se na promociji moje knjige u Beogradu, javiću ti se čim dođem!" Došao je i Sanaderov odgovor u vezi sa vandalskim terorističkim činom. Pozvao sam Stipa i pročitao odgovor hrvatskog Premijera. "Uvjeravamo Vas, štovana gospođo Zlopaša - Surdez, da će Vlada RH sve uraditi da preko svog Ministarstva za unutarnje poslove pronađe neodgovornog pojedinca, kako bi ste Vi osobno privatnom tužbom naplatili štetu od istog". Ovaj svojevrsni cinizam Stipe je kratko i duhovito prokomentarisao: "Mi Hrvati imamo jednu ‘dobru’ osobinu - što se često, ničega ne stidimo!" Istog dana, kada su odjeknule mine u našem domu, zvanično sam se obratio da zaštite moja i moje porodice ljudska i građanska prava onima koji su to obavezni da čine koji se nalaze na najvećim državnim funkcijama i takozvanim "borcima" za ljudska i građanska prava Sonji Biserko u Srbiji, Žarku Puhovskom u Hrvatskoj i Slobodanu Franoviću u Crnoj Gori. Do danas su samo ćutali. Stipe nije nikada ćutao kad je u pitanju čovek i njegova sudbina. Njegove strepnje, da zlo ne miruje, obistinile su se samo nakon mesec dana ponovo u Cavtatu. Minirana je kuća Srbina Svičevića. Dugujem mu veliku ljudsku zahvalnost. Hvala Stipe. Samo si me izneverio jednom i poslednji put. Sudbina je htela da se ne sretnemo na promociji Tvoje knjige u Beogradu. Dr Blažo R. Zlopaša Beograd Tekst preuzet iz feljtona lista "Danas" objavjivanog u julu, avgustu i septembru 2004. godine.


Documents

Hrvatski Karusel Stipe Suvar