Broj 2 / Godite I

1

POSEBNO IZDAN

JE SA

IZABRANIM TEK

STOVIMA

IZ 2008. GODIN

E

Sadraj:Rimska historiografija carskog doba

Povijesni zemljovidi i granice Hrvatske u Tomislavovo doba

Hrvatski studenti na srednjovjekovnim sveuilitima

Janus Pannonius ili Ivan esmiki

Francuska za vladavine Louisa XIV

Gdje je zavrilo srce Luja XIV.?

Besmrtni BonaparteBitka kod Austerlitza Napoleonova najsjajn

ija pobjeda

O Beethovenu kroz anegdote

ivjeti u Splitu na poetku 19. stoljea

Zato se Janko Drakovi opredijelio za tokavsko narjeje?

Uspostava Banovine Hrvatske

Prepad na Scapa FlowOtto SkorzenyZimbabve demokracija na afriki nain

Zadarsko podruje u Domovinskom ratu

Dian FosseyPiramide u Bosni fikcija ili zbilja

Vrboska

Hrvatski povijesni portal

2

IMPRESUMHrvatski povijesni portal

ISSN 1846-4432

POSEBNO IZDANJEBroj 2/ Godite I

12. kolovoz 2013.

Elektroniki asopis za povijest i srodne znanosti izlazi od 26. sijenja 2006. na

adresi www.povijest.net

Izdava:Inter nos

Obrt za raunalnu djelatnostvl. Miljenko Hajdarovi

Dr. Ive Kekea 1640323 Prelog

Urednik:Miljenko Hajdarovi, mag.hist.

urednik@povijest.net

Suradnici:mr.sc. Vladimir Posavec

dr.sc. Hrvoje PetriDraen Klini, prof.

Ivana Tucak, prof.anina Bili, prof.

Dinko Odak, dipl. politologStipica Grgi, prof.

Tomislav arlija, prof.

Izlazi mjeseno.

Autori tekstova sami brinu o gramatikoj ispravnosti istih.

UREDNIKO PISKARALO

U samo nekoliko dana s e ve i drugo posebno izdanje Hrvatskog povijesnog portala. Gledamo li to je u planu planske proizvodnje onda imamo udarniki plan da jekom kolovoza objavimo posebna izdanja sa pregledom svih godita objav-ljivanja. Ovim brojem djelomino smo zakljuili prve tri godine.

Pitate li se kako to mislim djelomino onda moram pojasni da je ovo samo izbor od velikog broja lanaka koji su ob-javljeni 2008. godine. Ovdje su izdvojeni lanci koji su izazvali veu pozornost i koji svojim sadrajem odgovaraju ovoj ljetnoj sezoni laganijeg itanja. Dio lanaka i oso-bito opsenijih feljtona iz prve tri godine rada objavi emo kao posebna izdanja. Tako su do kraja godine u planu sljedea tematska izdanja: Korejski rat - zaboravljeni rat Florens Piano Primjeri iz nastave povijes Meimurska povijest Podravska povijest Povijest novca Prolost BiH...

Sva redovna i posebna izdanja e bi dostupna za lanove portala. Ulani se moete na linku: h p://goo.gl/V144SWOvaj nain pristupa materijalima je potre-ban kako se stranica ne bi preoptere la prevelikim prometom podataka.

Komentare oekujemo putem e-maila, fo-ruma ili na nekoj od drutvenih stranica.

Poziv na suradnjuHrvatski povijesni portal je specijalizi-rani elektroniki asopis za povijest i srodne znanos . Objavljujemo struno-popularne lanke koji mogu utai zna elju za priama o povijesnim dogaajima te educira sve generacije. Posebno smo orijen rani na itatelje iz grupa nastavnika, studenata i uenika koji uz tematske lanke mogu pronai prim-jere iz prakse, novos iz historiografi je, osvrte, najave, natjeaje, informacije o natjecanjima i drugo. Hrvatski povijesni portal izlazi na adresi www.povijest.net od sijenja 2006. go-dine. Do kolovoza 2013. godine vie od sto nu autora napisalo je preko 1300 lanka. Od rujna 2013. godine prelazimo na mjeseni reim izlaenja. Ukoliko ste zainteresirani za suradnju javite se na e-mail urednik@povijest.net. Pisanje za HPP je prilika za iznimno sa-mostalno struno usavravanje. Piui za (strunu) publiku morate u najmanju ruku dobro proui temu i pritom ete sigurno naui neto novo. Svaki lanak je objav-ljen pod imenom i prezimenom autora i podloan je recenziranju/komentranju sustrunjaka (peer to peer review). Hrvatski povijesni portal trenutno ima 1.829 pretplatnika koji svake subote u svoje e-mail sanduie primaju newslet-ter sa novim lancima. Uz portal imamo otvorenu Facebook i Google+ stranicu, te poseban forum za rasprave. Portal: h p://povijest.net/v5/Newsle er: h p://povijest.net/v5/newsle er/Forum: h p://hrvatska-povijest.com/Facebook: h ps://www.facebook.com/hrpovportalGoogle+: h ps://plus.google.com/111711718520614305412/posts Pozivamo vas da svoje lanke za ru-janski broj predloite do 25. kolovoza 2013. godine.

Broj 2 / Godite I

3

Napisao: mr.sc. Vladimir PosavecObjavljeno: 13.2.2008.Link: http://goo.gl/sxQvUs

RIMSKA HISTORIOGRAFIJA CARSKOG DOBA

Upravo zato jer su bili kreatori, sudionici ili suvremenici zbivanja, a vei ili manji dio vlastitog ivota posvetili su i historiograf-skom radu, ne moemo ne ovaj pregled ne otpoeti trojicom znamenitih Rimljana, Gajem Julijem Cezarom, Gajem Salustijem Krispom i Titom Livijem. Iako njihova djela nemaju vee vanosti za prouavanje car-skog doba, radi se ipak o vrlo vrijednim izvorima upravo za razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, desetljea trans-formacije Rimske Republike.

Idejni je zaetnik monarhijskog preureenja rimske drave Gaj Julije Cezar (100. pr. Kr.- 44. pr. Kr.), jedna od najveih linosti antikog Rima, vrstan politiar, dravnik i vojskovoa, te au-tor dvaju memoarskih djela. Zabiljeke o galskom ratu (Commentarii de bello Gallico) u 7 knjiga predstavljaju opis nje-gova vojnog pohoda u Galiji, dok je u Zabiljekama o graanskom ratu (Com-mentarii de bello civili) u 3 knjige Cezar dao svoj pogled na uzrok graanskog rata, nastojei opravdati vlastito djelovanje. Oba su djela, uz kritiku prosudbu, vaan izvor za zbivanja polovice I. st. pr. Kr., a uz to donose i obilje drugih raznovrsnih po-dataka. Uz ta Cezarova memoarska djela veu se i jo tri opisa Cezarovih ratova, to su ih sastavili Cezarovi suradnici. Ta su djela, dodue, stilski slabija od Cezarovih Zabiljeki o galskom ratu, ali time nije umanjena njihova povijesna vrijednost. Osmu je knjigu Cezarova Galskog rata dopisao Cezarov stoerni asnik Aulo Hir-cije, pa se pretpostavljalo da je on autor i Aleksandrijskog rata (De bello Alexan-drino), to ipak nee biti mogue jer u to

doba Hircije vie nije bio iv. Tko su autor ili autori Aleksandrijskog rata, Afrikog rata (De bello Africano) i Hispanskoga rata (De bello Hispanensi) najvjerojatnije nikad neemo saznati, ali je razvidno da ih je pisala osoba koja je u tim zbivanji-ma i osobno sudjelovala, a i imala uvid u slubene spise Cezarova stoera.

O krizi Republike pisao je i Gaj Salustije Krisp (86. pr. Kr. 34. pr. Kr.), Cezarov suborac i povjerenik, u djelu O Katilini-noj uroti (De Catilinae coniuratione), u kojem se trudio dokazati kako Cezar u toj uroti nije sudjelovao. Ali, Katilinina urota pisana je ponajprije s ciljem da se pokae kako rimska Republika vie ne funkcion-ara. Osim tog djela Salustije je i autor Rata s Jugurtom (Bellum Iugurthinum). Njegova se Povijest (Historiae), u kojoj je obradio razdoblje izmeu 78. i 67. pr. Kr., nije sauvala, a mala je vjerojatnost da su izgubljenom djelu pripadala etiri go-vora, dva pisma i niz fragmenata koji mu se pripisuju. Salustijev je stil, saet i jasan, u antici bio i mnogo hvaljen i kritiziran, a znatno je utjecao i na kasnije pisce, pona-jprije Tacita, pa i Amijana Marcelina. Djela su mu bila rado itana i u srednjem vijeku, emu imamo zahvaliti prilino velik broj sauvanih rukopisa tog autora.

Posebno mjesto meu rimskim piscima povijesti pripada Titu Liviju (59. pr. Kr 17. ne. e.), rodom iz Patavija (dananja Padova), autoru monumentalnog djela Od osnutka grada (Ab urbe condita) u 142 knjige, od kojega se sauvao tek manji dio. Do nas je dospjelo samo 35 knjiga: I.-X., koje su obraivale razdoblje od na-

jstarijih vremena osnutka grada do 293. pr. Kr. i XXI.-XLV., koje govore o zbivanjima od 218. do 168. pr. Kr., dok je ono o emu se radilo u ostalima poznato po manjim fragmentima i citatima kod drugih autora. Sreom, sauvani su saeci (epitomae) od svih knjiga osim CXXXVI. i CXXXVII. Djelo je vremenski sezalo do Druzove smrti 9. pr. Kr., u emu je teko nazrijeti neki pri-jeloman trenutak u povijesti Rima, pa je to posluilo kao temelj pretpostavci da Livije povijest na kojoj je radio etrdeset godina nije uspio dovriti, a vremenski je trebala dosei razdoblje do Augustove smrti 14. n. ere. Vrlo je teko vrednovati Livijev historiografski rad jer je sve ono to se odnosilo na njemu vremenski bliske i suvremene dogaaje izgubljeno. Unato tome, ostaje zakljuak kako je Tit Livije bio jedan od najpopularnijih povjesniara an-tike, ije se djelo isticalo ponajprije zanim-ljivim pripovijedanjem u tolikoj mjeri da se nakon njega teko itko mogao odvaiti iznova pisati rimsku povijest, ve su se pisci radije odluivali na prepriavanje njegova djela.

Kronoloki je najstariji pisac rimske pov-ijesti carskog doba Gaj Velej Paterkul, au-tor Rimske povijesti (Historiae Romanae), u stvari na brzu ruku sastavljenog krat-kog pregleda povijesti Rima od propasti Troje do smrti Augustove udovice Livije 29. godine. Paterkulovo je djelo nastalo u prvoj polovici 30. godine i sastoji se od dva nejednaka djela. U prvoj je knjizi, sauvanoj u fragmentima, opisano raz-doblje do razaranja Kartage 146. pr. Kr., dok druga, obimnija, opirnije opisuje dogaaje kojima je autor bio sudionik.

Hrvatski povijesni portal

4

Kao povijesni izvor osobito je vana jer je to jedino sauvano povijesno djelo, izuzmemo li, dakako, Augustove Res Ges-tae, koje daje uvid u ideologiju ranog principata. Zamalo posljednjih etrdeset poglavlja djela posveeno je ratnim poth-vatima i osobnosti cara Tiberija, pod ijim je zapovjednitvom Paterkul odsluio vo-jnu karijeru, a zatim se, kao provincijalac i homo novus uspeo i do visokih poloaja legijskog legata, kvesture, te na kraju i preture. Stoga ne treba uditi to je Pa-terkulovo vienje principata izrazito pozi-tivno.

Rimska je historiografija vrhunac dosegla u djelima Historije i Od smrti Boanskog Augusta (Ab excessu divi Augusti) Kor-nelija Tacita (I.-II. st.), u kojima je opisao vladavinu careva od Tiberija do Domici-janove smrti. O Tacitovu ivotu ne zna se mnogo. Poznato je da se u mladosti bavio govornitvom, a pod carem Nervom postigao je i konzulat. Politiku je karijeru, kako sam kae, otpoeo pod carem Ves-pazijanom, za vrijeme Domicijana dospio je do pretorske asti, a zatim je etiri go-dine kao legatus pro praetore proveo u provinciji Belgiki. Svoj je spisateljski rad Tacit otpoeo monografijama Agrikola (De vita et moribus Iulii Agrocolae), u kojem je panegiriki opisao ivot svoga tasta, rim-skog vojskovoe i namjesnika Britanije, Ju-lija Agrikole, i Germanija (De origine, situ, moribus ac populis Germaniae), djelom u kojem je opisao ivot i zemlju Germana, zanimljivim i vrlo informativnim tekstom etnografsko-geografskog i povijesnog karaktera. Tacitov, pak, Dijalog o govor-nicima (Dialogus de oratoribus) rasprava je o uzrocima propadanja govornitva u doba carstva. Svoje je mjesto u povijesti Tacit ipak zasluio svojim historijskim ra-dovima. Njegove Historije vremenski su obasizale razdoblje od 69. do Domicija-nove smrti 96. godine. Od prvotnih 14 knjiga preivjele su tek prve etiri i jedva polovica pete u kojima su prikazana zbi-vanja iz 69. i 70. godine. U svome najzre-lijem djelu, Od smrti Boanskog Augusta, koje se od vremena renesanse poelo na-zivati Anali, Tacit je obradio razdoblje koje vremenski prethodi Historijama. Djelo je obuhvaalo zbivanja od smrti cara Augus-ta do Neronove smrti. Na alost, i taj je Tacitov rad do nas dospio teko oteen, pa je od cjelokupnog djela sauvano jedva dvije treine teksta. Od prvotnih 16 kn-jiga sauvane su u potpunosti knjige I.-IV. i poetak pete, esta knjiga bez poetka, te knjige XI.-XVI. s lakunama na poetku XI. i svretku XVI. knjige. Prvih est knjiga obrauje dogaaje od Augustove smrti do smrti cara Tiberija. U potpunosti nedosta-

je doba Kaliguline vladavine, Klaudijeva vladavina do 47. godine, te posljednje dvije godine Neronova carevanja. Sudei po naznakama u tekstu Anali su morali nastati izmeu 115. i 117. godine. Iako je na poetku djela Tacit izjavio da e pisati bez srdbe i pristranosti (sine ira et stu-dio), nije se toga drao, a osobito nega-tivno oslikava taj povjesnik osobu i vla-davinu cara Tiberija. Prilikom istraivanja i pisanja Historija i Anala Tacit se kao iz-vorima sluio senatskim spisima, carskim arhivom, djelima drugih autora, od kojih izrijekom navodi Kluvija Rufa, Plinija Stari-jeg i Agripinine memoare, te usmenom predajom.

Plutarh (o. 46.-126. - prikazan na gornjoj slici) iz Heroneje u Beotiji, odlino obrazo-van filozof i biograf, autor je velikog broja djela, od kojih su za povijest najznaajniji njegovi Usporedni ivotopisi, u kojima je opisao i usporedio znamenite grke i rimske linosti, dravnike ili vojskovoe. Sauvana su 22 para ivotopisa, a povrh toga tek nekoliko ivotopisa rimskih care-va. Za prouavanje rimske povijesti Plu-tarhovi Usporedni ivotopisi imaju vrlo veliku vanost, iako u njega nije na pr-vome mjestu povijesna tonost, ve mor-aliziranje, a prema njegovim shvaanjima u povijesnim je zbivanjima od presudnog znaaja uloga velikih linosti.

Gaj Svetonije Trankvil (I.-II. st.) bio je mlai Tacitov suvremenik i tajnik cara Hadrijana. Od vie Svetonijevih djela u cijelosti su sauvani samo ivoti careva (De vita cae-sarum) u 8 knjiga, zbirka ivotopisa careva od Cezara do Domicijana. Careve i njihov ivot Svetonije je kroz cijelo djelo opisivao po istom obrascu, otpoinjui genealogi-jom, zatim vremenom i mjestom roenja, pa djetinjstvom, da bi nastavio dolaskom na vlast, opisom vanjtine i obiljejima

karaktera zasnovanim na primjerima iz svakodnevnice, a na kraju slijedi opis smrti i svojevrsna ocjena. Dakako da Svetonije ne proputa navesti i znamenja koja su ukazivala na odreeni dogaaj u carevu ivotu. Iako je Svetoniju na raspo-laganju bio carski arhiv, on se njime, oito je, posluio samo za faktografske podatke, a koristio se i carskim memoa-rima i, u mjeri u kojoj je to bilo mogue, izjavama suvremenika i usmenom preda-jom. Ali, Svetonije je svoje izvore koristio prilino nekritiki, a najveu je pozornost posveivao zapisivanju pria i anegdota iz javnog, a poglavito privatnog ivota care-va. Zato njegove navode treba prihvaati s velikom dozom rezerve, iako treba uvaavati i injenicu da su za vladavinu pojedinih careva Svetonijevi zapisi jedini sauvani izvor. Njegovi ivotopisi prvih dvanaest careva stekli su veliku popular-nost i postali obrazac koji su oponaali mnogi kasniji pisci biografija.

Lucije ili Publije Anej Flor (II. st.) autor je djela pod naslovom Saetak svih ratova u 700 godina (Epitome bellorum omnium annorum DCC) u dvije knjige, saetog pregleda ratova to ih je Rim vodio od osnutka Grada do vremena cara Augusta, tonije do 25. pr. Kr., kad je August zat-vorio Janov hram. Razvidno je da je kao izvore Flor uporabio u velikoj mjeri Livija, Salustijeva djela Rat s Jugurtom i O Ka-tilininoj uroti, Cezarove Zabiljeke o Gal-skom ratu i Zabiljeke o graanskom ratu, a vrlo vjerojatno se koristio i autorima ija se djela nisu sauvala. Autor po vokaciji nije bio povjesniar ve retor i stoga mu je stil jasan i slikovit, to je doprinijelo ve-likoj popularnosti njegova Saetka i tije-kom srednjeg vijeka, dok je izlaganje pov-ijesnih zbivanja vrlo kratko, a u njemu su este i raznorazne pogreke. Pa ipak, Flo-rovo je djelo dragocjen izvor, jer je unato saetosti povijesnih opisa uporabljivo kao komparativni izvorni materijal i potenci-jalni korektiv za vijesti drugih autora.

Grk Apijan (II. st.), rodom iz Aleksandri-je, autor je Rimske povijesti u 24 knjige, djela dovrenog oko 160. godine, koje je predstavljalo svojevrsnu kombinaciju ope povijesti Sredozemlja s rimskom povijeu. Prve etiri knjige obraivale su ratove koje je Rim vodio za osvajanje Italije, u knjigama od V. do VIII. radi se o ratovima s Kartagom, a u knjigama IX.- XII. bila su opisana osvajanja u jugoistonoj Europi, ratovi s Antiohom i s Mitridatom. U sljedeih pet knjiga (XIII.-XVII.) obraeni su rimski graanski ratovi, na koje se dovezivalo osvajanje Egipta izloeno u kn-jigama XVIII.-XXI. Knjiga XXII. obuhvaala

Broj 2 / Godite I

5

je prvo stoljee Carstva, dok je u XXIII. i XXIV. knjizi Apijan opisao Trajanove ra-tove u Dakiji i Arabiji. Od cjelokupnog djela sauvane su u potpunosti knjige VI.-VIII. i XII-XVII., potpuno su izgubljene posljednje knjige (XVIII.-XXIV.), dok su od ostalih sauvani vei ili manji fragmenti. Na alost, do nas nije dospjelo ni zavrno poglavlje s pregledom stanja vojske, fi-nancija i administracije Carstva, a koje Apijan spominje na kraju Uvoda. Iako o Apijanovoj pouzdanosti moemo dvojiti, ostaje injenica da su njegove knjige o graanskim ratovima jedini cjelovit i pov-ezan prikaz tog burnog i vanog razdoblja rimske povijesti, dok je za neke dijelove i zbivanja te epohe Apijan i jedini sauvani izvor.

Dion Kasije Kokejan (o. 155.-o. 235.), ro-dom iz Nikeje, autor je Rimske povijesti ( a) u 80 knjiga u kojoj je opisao dogaaje od Enejina dolaska u Ital-iju do smrti cara Septimija Severa. Prvih etrdeset knjiga obuhvaalo je razdoblje do Cezara i Pompeja, sljedeih dvade-set do Klaudijeve smrti, a posljednjih dvadeset do smrti Septimija Severa. Od tog je djela do nas stigao tek manji dio u sauvanim knjigama XXXVI.-LX s manjim lakunama, te vei ostaci LXXIX. i LXXX. kn-jige. U sauvanim knjigama opisano je raz-doblje kraja Republike i poetka Carstva. Sreom, od knjiga LXI.-LXXX. sauvani su saeti prikazi bizantskog redovnika Ksifili-na iz XI. st., te ekscerpti kod Zonare (XII. st.). Unato nekim zamjerkama Dionovu stilu, ono to je od njegova djela dolo do nas predstavlja izrazito vrijedan izvor za povijest carskog doba.

Prozna i druga djela kao povijesni izvorJunaka djela Boanskog Augusta (Res gestae divi Augusti) popis je vlastitih djela i trokova to ih je August uinio kao gosp-odar rimske drave. Osobno ih je sastavio naloivi da se ureu u dva mjedena stupa

i objave u Rimu pred njegovim mauzole-jem, a da se prijepisi postave diljem Rim-skog Carstva. Sauvani tekst pronaen je uklesan u vanjski zid nekadanjeg hrama Rome i Augusta u Ankari, po emu je nat-pis i dobio svoje znanstveno ime Monu-mentum Ancyranum. Augustov popis djela, unato tome to se radi ponajprije o politikom dokumentu, vrlo je vaan povijesni izvor za vladavinu prvoga rim-skog cara.

Lucije Junije Moderat Kolumela (I. st.), rodom iz Gadesa (dananji Kadiz) u His-paniji, djelovao je u doba cara Nerona. Napisao je opsean prozni prirunik O se-oskim poslovima (De re rustica) u 12 kn-jiga u kojem je iznio upute i svoje poglede na to kako treba urediti zemljini posjed. Kolumelini su podaci izvanredan uvid u poljoprivredu antike Italije u doba ranog Carstva, odnose prema radnim katego-rijama stanovnitva, robovima i njihovu odnosu prema radu, oruu i gospodaru.

Gaj Plinije Sekund Stariji (23./24. 79.), roen u Comu u Transpadanskoj Galiji, bio je jedan od najuenijih ljudi svojega vremena, polihistor, istraiva prirode, drutva, kulture i ovjeka. Iako je napisao vie djela iz raznih podruja, sauvano je samo njegovo najvee djelo Prirodopis (Naturalis historia) u 37 knjiga. Radi se o svojevrsnoj enciklopediji svega tadanjeg znanja s podruja astronomije, geografije, etnografije, znanosti o ovjeku, zoologije, botanike, ratarstva, ljekarstva, mineralogi-je i kratkog pregleda grke i rimske umjet-nosti. Iako Plinije esto iznosi netonosti i ne-provjerene prie, u nje-ga se nailazi i na obilje vrijednih podataka koji inae nisu nigdje drug-dje sauvani. Njegovo je djelo najopseniji i najvaniji izvor za poz-navanje antike zna-nosti i kulture.

idovski pisac Josip Flavije (o. 37.-o.97. - prikazan na rimskoj bisti gore), rodom iz Jeruzalema, opisao je u djelu O idovskom ratu ustanak idova protiv rimske vlasti, u kojem je i sam sudjelovao. Iako prorim-ski raspoloen, Josip se, nerado, ipak pridruio ustanku, ali je pao u rimsko zarobljenitvo. Nazoio je padu Jeru-zalema, nakon ega mu je Tit poklonio slobodu i pravo rimskog graanstva, pa je Josip vlastitom imenu dodao i ime Flavije.

U djelu O idovskom ratu na materinjem je jeziku u sedam knjiga opisao i pad Je-ruzalema. Djelo, koje je dao prevesti na grki, pomalo je tendenciozno pisano, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost kao vanog izvora za zbivanja o kojima govori. Druga njegova djela, poput idovskih sta-rina u 20 knjiga, vaan su izvor za povijest i kulturu idova.

Gaj Plinije Cecilije Sekund Mlai (61./62.-113.), dravnik, govornik i pisac, neak je Plinija Starijeg, roen takoer u Comu. Obnaao je razne dravne slube, a pod carem Trajanom postigao je i konzulsku ast, da bi nakon nekog vremena kao prokonzul upravljao provincijom Bitini-jom. Kao povijesni izvor vana su njegova objavljena Pisma (Epistulae) u 10 knjiga, od kojih je najzanimljivija prepiska s car-em Trajnom, te Panegirik Trajanu (Pan-egyricus).

Lukijan (o. 120-180), bio je najpoznatiji grki satirik, rodom iz Samosate, glavnog grada Komagene, od Vespazijanova vre-mena rimske provincije. Kao uitelj re-torike i vrlo obrazovan, odravajui pre-davanja, proputovao je Grku, Italiju i Galiju. Oko 170. godine nastanio se u At-eni i posvetio se pisanju satira i pamfleta. Od njegovih je djela sauvano 80 spisa (od kojih mu je bar desetak pogreno pripisano), uglavnom kraih sastava u ob-liku dijaloga, rasprava, predavanja i opisa

razliitog sadraja. Predmetom poruge su mu praznovjerje, religija, mitologija, filozofija, osobito filozofske sekte koje su propovi-jedale preziranje ivota i njihovi predstavnici, te razliita istonjaka vjerovanja koja su se u njegovo doba proirila Rimskim Carstvom. Uz duho-vitost, tekstove mu u velikoj mjeri obiljeava ironija, a

svojim je djelima znatno utjecao na kas-niju knjievnost. Lukijanova su sauvana djela vaan izvor za svakodnevni ivot i mentalitet carskog doba.

Rimski antikvar Aulo Gelije (II. st.) obra-zovao se u Rimu, a s 30 je godina otiao u Atenu kako bi nastavio filozofske studije. Tamo su nastale njegove Atike noi (Noctes Atticae) u 20 knjiga (nije se sauvala samo VIII. knjiga), djelo antikvar-

Hrvatski povijesni portal

6

skog karaktera. Najvea mu je vrijednost to se u djelu navode citati iz izgubljenih djela 275 autora s temama koje se dotiu gotovo svih znanstvenih i filozofskih podruja.

Historiografska i druga djela kasne antikeU kasnoj antici historiografski je rad u drastinom opadanju. O povijesnim zbi-vanjima tog vremena glavni su podaci sauvani u kronikama, koje u to doba postupno postaju dominantni oblik his-toriografskog rada, te u tek nekoliko sauvanih historiografskih djela. U IV. st. nakon Milanskog edikta javlja se i kranska historiografija. Prvi kranski pisac bio je Euzebije (III./IV.st.), biskup grada Cezareje, autor prve Povijesti Crkve u 10 knjiga, koja je vremenski dosizala do 323. godine. To djelo na grkom jeziku vano je ponajprije za povijest Crkve, dok su za politiku povijest Rimskog Carstva vana ona mjesta koja govore o carevima iz druge polovice III. stoljea. Samo frag-menti sauvani su od drugog i opsenijeg Euzebijeva djela nazvanog Kronoloke tablice .

Pisci carske povijesti (Scriptores historiae Augustae) ili pojednostavljeno Carska povijest (Historia Augusta), naziv zbirke od trideset ivotopisa rimskih careva, u tom je obliku nastao na prijelazu XVI. u XVII. stoljee. Autentini naslov djela, kao ni vrijeme nastanka, nisu poznati, a vjerojatno je zbirka izvorno sadravala i vie ivotopisa. Tradicija rukopis prip-isuje estorici autora, koje ne spominje ni jedan drugi izvor, a zbirka je najvjerojat-nije sastavljena potkraj IV. stoljea. Djelo je raeno po uzoru na Svetonija i Marija Maksima, drugog popularnog sastavljaa biografija rimskih careva, ije djelo nije sauvano. Historija Augusta znatno za-ostaje za svojim uzorima i literarno i u his-toriografskom smislu, ali u tom pogledu i meu ivotopisima postoje znatna odstu-panja. Novija su istraivanja pokazala da kao povijesni izvor ta zbirka ipak nije bez-vrijedna, pogotovo to je za neka razdo-blja, osobito za vrijeme izmeu 253. i 285. godine, Historija Augusta gotovo jedini iz-vor. Zanemarimo li politiku povijest, His-torija Augusta donosi obilje drugih vanih podataka o svakodnevnom ivotu, modi, kulinarstvu te gladijatorskim borbama i drugim vidovima zabave.

Povjerenik cara Valensa, dravni inovnik Eutropije (IV. st.), sastavio je 369. godine Kratak prikaz povijesti od osnutka Grada (Breviarum ab Urbe condita) u deset kn-

jiga i posvetio ga caru. U knjigama I.-VI. opisano je razdoblje Repub-like, dok knjige VII.-X. opisuju doba Carstva. Djelo se bavi ponajprije ratnim zbivanjima i dogaajima iz politike povijesti, a zbog popu-larnosti, jednostavnosti izlaganja i kratkoe, prevedeno je i na grki. Kasnije je posluilo kao osnova za brojna dopunjavanja i proirivanja, a tijekom srednjeg vijeka bilo je jedno od najpopularnijih antikih djela.

Posljednji veliki rimski povjesniar Amijan Marcelin (o. 335.-o.400.), porijeklom Grk iz Antiohije, napisao je na latinskom jeziku pri samom kra-ju IV. st. Junaka djela (Res gestae) u 31 knjizi, djelo za koje su uvrijeio naziv Povijest. Amijanovo je povijesno djelo u stvari bilo nastavak Tacitova historiograf-skog rada, ali sauvano je samo posljed-njih 18 knjiga, koje obuhvaaju razdoblje od 353. do 378. godine. Iz sauvanog ostatka jasno proizlazi da je ranije razdo-blje obraeno sumarno, a da je autor vie pozornosti i detalja posvetio zbivanjima kojima je bio suvremenik i u kojima je di-jelom i sam sudjelovao. Amijanov je rad pouzdan i vjerodostojan povijesni izvor i predstavlja objektivan, detaljan i pot-pun prikaz druge polovice IV. st., iako u djelu ima propusta i pogreaka, ali one se preteito odnose na geografske podatke ili vijesti preuzete nedovoljno kritiki od drugih autora. Pa ipak, autor je izvore brino birao, a Res gestae sadre i brojne povijesne, etnografske i prirodnoznanstve ekskurse.

Kronika latinskog pisca Hidacija (394.-470.) iz Lemike u Galeciji, biskupa grada Akve Flavije (dananji Chavez u Portuga-lu), iako kao izvor najvanija za podruje Hispanije i Galije, donosi i vrlo vrijedne podatke vezane uz zbivanja na Sredozem-lju, a poglavito uz rat protiv Vandala, meusobne odnose Vizigota, Vandala i Sveba, te zbivanja na carskim dvorovi-ma na Zapadu i na Istoku. Hidacijeve su vijesti pouzdan izvor za njemu suvremene dogaaje. Kronika je nastavak Hijeroni-move kronike, a vremenski je sezala do 468. godine. Hidacije je takoer i au-tor Fasta koji doseu do 468. godine, a sauvani su u rukopisu iz IX. stoljea.

Kao povijesni izvor za poznavanje rimske vojske, osobito u njezinim kasnijim razdo-bljima, vano je djelo Publija Flavija Vege-cija Renata (IV./V. st.), vojna rasprava pod naslovom Saetak vojne vjetine (Epitoma rei militaris) u etiri knjige, napisana na samom kraju IV. ili poetkom V. stoljea.

Vegecije ne opisuje vojsku odreenog vremena, ve se u njegovu djelu mijeaju elementi prolosti i suvremenosti, a kao teoretiar umijea vojevanja on, u stvari, opisuje vojsku kakva bi po nje-govu miljenju trebala biti. U doba kad je nastao Saetak vojne vjetine to djelo nije imalo nikakva praktinog utjecaja, ali je zato u kasnijim vremenima Vegecije postao vrlo prouavan prirunik o vojnoj vjetini. Kao izvore koristio je djela starijih pisaca, a oslanjao se i na vojno zakonod-avstvo i propise nekih rimskih careva, od kojih izrijekom navodi Augusta, Trajana i Hadrijana, pa je ve i zbog toga Vegecija moramo tretirati kao vrijedan izvor.

Na poticaj Aurelija Augustina napisao je sveenik Pavao Orozije (IV/V. st.), pori-jeklom iz Hispanije, Povijest protiv poga-na (Historia adversus paganos), pregled ope povijesti, kakvi su bili karakteristini za to doba, a obuhvaao je razdoblje od postanka svijeta do 417. godine. Oro-zijevo je miljenje kako je itava rimska povijest ispunjena zlom i ubojstvima, a dogaaji pieva vremena Boja su kazna. Orozijeva je kompilacija bila vrlo itana sve do razdoblja renesanse.

Vrlo obrazovani grki govornik Prisk iz Panija u Trakiji (o. 420.-poslije 474.), autor je bizantske povijesti u osam knjiga, iji nam naslov danas nije poznat. Priskovo je povjesniarsko djelo obuhvaalo razdo-blje od 433. do 474. godine, a sauvano je u fragmentima, koji su, meutim, vani kao izvor za povijest Huna u Atilino vrijeme. Fragmenti Priskova djela don-ose i nekoliko znaajnih podataka o rim-skom ratu protiv Vandala na Siciliji 461. i 467. godine. Valja napomenuti da je Prisk bio i lan diplomatskog poslanstva istonorimske vlasti Atili.

Aes Julijana Apostate

Broj 2 / Godite I

7

Grki povjesniar Zosim (V/VI. st.) bio je visoki inovnik pod carem Teodozijem II. Njegova Nova povijest u est knjiga obuhvaa razdoblje od prvih rimskih care-va do vizigotskog zauzimanja Rima 410. godine i predstavlja jedno od vrjednijih historiografskih djela toga doba.

Sidonije Apolinar (o. 430.-o. 480.), lat-inski pjesnik i govornik, podrijetlom iz galske senatorske obitelji, bio je zet cara Avita i njegov panegiriar, a od godine 469. biskup Arverna (Clermont). Njegova Pisma (Epistulae) u devet knjiga don-ose dosta vanih podataka, a osobito su znaajna kao povijesni izvor za Galiju i odnose izmeu zapadnorimske vlasti i Vizigota.

Povjesniar gotskog porijekla, Jordan (umro poslije 551.), autor je dvaju djela, gotske i rimske povijesti, u kojima donosi vane vijesti o zbivanjima posljednjih go-dina zapadnorimske carske vlasti, te o posljednjim zapadnorimskim carevima. Njegovo djelo O porijeklu i djelima Gota (De origine actibusque Getarum) na bar-bariziranom latinskom prvi je sauvani povijesni zapis o Gotima, dok je u dru-gom djelu O sumi vremena ili o porijeklu i djelima rimskog naroda (De summa temporum vel origine actibusque gentis

Romanorum), na-kon pregleda povijesti svijeta obradio rimsku povijest do 551. godine. Jordano-vo je djelo vaan i pouzdan izvor za njemu suvreme-no ili vremenski blisko razdoblje.

Kronika Marceli-na Komesa (umro oko 534.), latin-skog kroniara iz Justinova i Jus-tinijanova vreme-na, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika, takoer se vezuje na Jeroni-movu kroniku i obuhvaa razdo-blje od 379. do 518., u prvom, a do 534., u dru-gom izdanju. Kro-nike Consularia Constantinopo-litana, Consularia Italica i Galska

kronika (Chronica Gallica) ne donose nove bitne podatke, ali njihova je vanost u tome to slue kao komparativni izvorni materijal za kontrolu i korekciju vijesti to ih donose ostali pisci. Iz istog je razloga znaajna i kronika Flavija Magna Aure-lija Kasiodora, tajnika ostrogotskog kralja Teodorika, ije je djelo Variae u dvanaest knjiga iz razdoblja od 507. do 537. godine takoer sauvano. Kasiodorova kronika otpoinjala je stvaranjem svijeta i dopirala do 519. godine.

Prokopije iz Cezareje (kraj V. st.-oko 565.), autor je vrlo znaajnog djela Povijest ra-tova, nastalog u prvoj polovici VI. stoljea, u kojem je opisao Justinijanove ratove s Perzijancima, Gotima i Vandalima. Ti su ratovi podrobno i vjerodostojno opisani, s obzirom da je bio suradnik i pratilac Jus-tinijanova vojskovoe Belizara, pa je dije-lom u dogaajima koje opisuje, Prokopije i sam sudjelovao, dok se za ranija raz-doblja o kojima pie koristio dobrim iz-vornim materijalom. Prokopije, izmeu ostalog, donosi vane i vjerodostojne po-datke o zbivanjima na Sredozemlju, te o odnosima izmeu istonorimske i zapad-norimske carske vlasti u V. stoljeu, te o Justinijanovu ratu s Ostrogotima. Drugo mu je znamenito djelo O graevinama, u kojem govori o Justinijanovoj graevnoj

djelatnosti. Posthumno je objavljena nje-gova Tajna povijest, u kojoj se obruio na cara Justinijana i caricu Teodoru, oslikavi, uz doista mnogo pretjerivanja, carsku obitelj i ivot na dvoru u Justinija-novo doba. Prokopija s pravom moemo smatrati posljednjim velikim antikim povjesniarom.

Ivan Malala, bizantski kroniar VI. st., roen je u Antiohiji, gdje je najvjerojat-nije proveo itav ivot. Njegov nadimak Malala (retor) ukazuje najvjerojatnije na njegovo sirijsko porijeklo. Malala je au-tor kronike pod naslovom Kronografija, u kojoj je opisao povijest svijeta do Jus-tinijanove smrti. Djelo je prvotno nastalo kao povijest grada Antiohije, ali ga je sam autor naknadno preoblikovao u svjetsku povijest. Malala je uivao veliki autoritet meu kasnijim bizantskim kroniarima, koji su se u svojim radovima obilato ko-ristili i cijelim dijelovima njegove kronike, pa je tako Malala ustvari udario temelje bizantskoj kronici. Od djela jednog od njegovih kompilatora iz VII. st., imenjaka rodom takoer iz Antiohije, zbog ega ga se esto mijea s Malalom, ostali su samo fragmenti. Ivan Antiohijski, autor je Kro-nike koja je vremenski obuhvaala razdo-blje od Adama do smrti cara Foke. Kao iz-vorima Ivan Antiohijski sluio se Sekstom Julijem Afrikim, Euzebijem, Amijanom Marcelinom i drugim standardnim au-torima.

Iako je ivio u VIII. stoljeu, langobardski pisac rimske povijesti Pavao akon (oko 720/724.-?799.), svojim se djelom na-dovezao na Eutropijev Breviarum histo-riae Romanae. akonova Rimska povijest (Historia Romana), pisana oko godine 770., vremenski see do Justinijana, a au-tor se sluio i nekim danas izgubljenim izvorima, pa donosi i podatke kojih inae nema u drugih autora. Stoga njegovo dje-lo kao povijesni izvor ima posebnu vrijed-nost.

Zbirke carskih proglasa i zakona Teodozijev zakonik (Codex Theodosianus) i Justinija-nov zakonik (Codex Justinianus) kao izvor-ni materijal, zanemarimo li njihovu vrijed-nost za pravnu znanost, za prouavanje kasne antike imaju vrlo veliku vanost, prvenstveno zato jer u nedostatku drugih izvora kroz legislativu donose egzaktne i dragocjene podatke o opim prilikama na tlu Rimskoga Carstva u vrijeme velike seobe naroda, upravo kao i Notitia digni-tatum, spis nastao poetkom V. stoljea, moda izmeu 425. i 430. godine, a pred-stavlja popis dravnih ureda, slubenika i njihovih naslova u oba Carstva.

Hrvatski povijesni portal

8

Napisao: mr.sc. Vladimir PosavecObjavljeno: 11.1.2008.Link: http://goo.gl/rkkRF7

POVIJESNI ZEMLJOVIDI I GRANICE HRVATSKE U TOMISLAVOVO DOBA

Svaki se povjesniar u svome poslu nuno susree i s onim pitanjima na koja najee nije mogue odgovor pronai u povijesnim izvorima. Reljefne osobito-sti, klimatski uvjeti ili vegetacijeke poseb-nosti, primjerice, kljuni su imbenik za ivot ljudi, razvitak drutva i privrede na odreenom prostoru, gustou naseljenos-ti itd. No, izvori o tome u pravilu ne go-vore. to dublje ulazimo u prolost, to su naa saznanja o navedenim pitanjima os-kudnija i nesigurnija. Zemljovidi predstav-ljaju nunu kompenzaciju pri prouavanju nekog prostora u odreeno vrijeme jer o obiljejima reljefa pored navedenog ponajee ovise i politiki odnosi, omjeri snaga politikih jedinica i granice dravnih tvorevina, to se redovito i prikazuje na povijesnim zemljovidima. Njihova je uloga osobito velika u udbenikoj litera-turi u kojoj su nezaobilazni kao nastavno sredstvo za lake usvajanje temeljnih pov-ijesnih znanja. esto puta deava se, na alost, da upravo povijesni zemljovidi sro-zavaju povijesna znanja sluei dnevnoj politici. Uvrtavanjem takvih zemljovida u udbenike, povijesna neistina postaje dio povijesnog obrazovanja irokih slojeva, o emu u novijoj hrvatskoj povijesti postoji mnotvo dobro poznatih primjera.

Upravo stoga valja poneto kazati i o prika-zivanju na povijesnim zemljovidima grani-ca Hrvatske u Tomislavovo doba s obzirom na njegovu mitsku ulogu u hrvatskoj pov-

ijesti, kako u starijoj hrvatskoj historiograf-iji, tako i u svijesti irokih narodnih slojeva koji jo i danas u Tomislavu vide nacion-alnog junaka otjelotvorenog u spomeniku tome vladaru na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Poglavito je pak potrebno progovoriti o tom pitanju s obzirom na trenutano vaee nastavne programe i aktualne udbenike povijesti sa zemljo-vidima na kojima su prikazane granice Hrvatske za Tomislavove vladavine izgu-bile svaku vezu s realnou. Unutranje mogunosti i prilike onovremene hrvat-ske drave, te vanjskopolitike okolnosti prve polovice X. stoljea nisu ile u prilog hrvatskome vladaru. Unato tome, ve letimian pogled na povijesne zemljovide u naim udbenicima povijesti navodi na pitanje, temeljem kojih izvora su granice Hrvatske za vrijeme vladavine Tomislava postavljene na rijeke Drinu, Dravu i Muru. No, prije prelaska na utvrivanje injenica potrebito je ipak i kazati neto o naim kolskim povijesnim zemljovidima, pri emu je analizom dovoljno poi petnaes-tak godina unazad.

Povijesni atlas za osnovnu kolu iz 1983. godine(1) donosi zemljovid Hrvatske u doba Tomislava sa sjevernom granicom na rijekama Muri i Dravi, s koje se granica sputa na sjeverne obronke Krndije i Dilja, a potom na Savu neto uzvodnije od ua rijeke Bosne. Od ua u Savu sputa se granica tokom Bosne prema jugu, zatim

junim padinama planine Vlai, odakle ide na jug i prelazi gornji tok Vrbasa, da bi se potom spustila dalje na jug preko plan-ine Vran. Odatle se otro zavijajui sputa na donji tok Cetine do njezina utoka u Jadran. Sjeverozapadna granica s Mure se sputa tokom Sutle na jug, preko njezina ua u Savu otprilike slijedi dananju granicu izmeu Hrvatske i Slovenije, a potom preko Risnjaka i Uke izbija rije-kom Raom na morsku obalu. Gotovo identine granice Hrvatske u Tomislavovo doba prikazane su u Povijesnom atlasu J. Luia iz 1989.(2) Hrvatski povijesni zemljovidi iz 1992.(3) donose znatno proirenje hrvatskih granica na istok. Prikazana granica u ravnom potezu ot-prilike slijedi na istoku dananju dravnu granicu Republike Hrvatske sa Srbijom, a zatim rijekom Drinom sve do planine Tare prati granicu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Odatle granica Tomislavove Hrvatske ide Drinom, da bi se neto niz-vodnije od utoka rijeke Lim u Drinu otro okrenula prema zapadu, a potom opet pod otrim kutom kod planine Treskavice okrenula na jug, obuhvaajui Zahumlje, Travuniju i Duklju, a potom se spustila na morsku obalu. Taj dio, meutim, na karti nije prikazan. Nije teko na tome zeml-jovidu nazrijeti dnevno-politike ciljeve koji nemaju mnogo dodirnih toaka s povijesnom znanou. Pa ipak, takve su apsurdne granice preuzete na svim zem-ljovidima u trenutno vaeim povijesnim

Broj 2 / Godite I

9

udbenicima u kojima se obrauje sredn-jovjekovna povijest Hrvata. Tako udbenik F. Sabalia koriten u nastavi povijesti tije-kom kolske godine 1996/97. donosi takav prikaz granica,(4) kao i udbenik I. Make-ka,(5) u kojemu je doslovno preslikan zemljovid iz spomenutog djela J. Luia. Isti emo zemljovid u crno-bijeloj tehnici pronai u priruniku Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljea,(6) te u udbeniku za II. razred gimnazije istog naslova.(7) Stano-vit je odmak primjetljiv u priruniku za I. razred strukovnih kola autora V. uri i I. Peklia,(8) u kojemu je sjeverna granica postavljena na Dravu, dok je Meimurje ostalo izvan hrvatskih granica. Istonom je granicom uglavnom odreena crta vaea u atlasima iz 1983. i 1989. godine, ali su autori podruja do Dunava i Drine oznaili kao podruja pod povremenim hrvatskim utjecajem. Alternativni udbenik za II. razred gimnazije Stvaranje europske civi-lizacije i kulture (V.-XVIII. st.)(9) donio je vienje granica Tomislavove Hrvatske te-meljeno na relevantnim povijesnim izvori-ma i dostignuima novije hrvatske histo-riografije, ali mu je zbog toga Ministarstvo prosvjete i porta uskratilo odobrenje za uporabu u nastavi povijesti, upravo kao i udbeniku za VI. razred autora N. Budaka i V. Posavca zbog slinih razloga.(10)

Valja se zapitati kada je dolo do tako drastinih promjena prikazivanja hrvat-skih granica u Tomislavovo doba, te koji su razlozi tih promjena. Posljednji udbenik povijesti koji prikazuje spomenute granice prema Luievim atlasima iz 1983. i 1989. godine udbenik je autora H. Matkovia i B. Drakovia za II. razred gimnazije.(11) Idue 1992. izlaze Luievi Hrvatski pov-ijesni zemljovidi, u kojima autor donosi spomenuto proirenje hrvatskih granica, to otad nekritiki prihvaaju gotovo svi autori povijesnih udbenika. Koji su razlozi naveli uvaenog i neospornog strunjaka, sada pokojnog I. Luia, na takvu prom-jenu stavova o pitanju hrvatskih granica neemo nikad saznati, ali je oevidno da se nije radilo o povijesnoj utemeljenosti izvornim materijalom, ve prije o diktatu politike moi, to je razvidno iz zbivanja vezanih uz udbenike autora N. Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medi,(12) te uz programe nastave povijesti to ih je izradila A. Szabo.(13) Da je spomenuta in-icijator ovih promjena nije teko naslutiti, a na to ukazuje i navoenje njezina imena kao strunog konzultanta i recenzenta, te zidna karta Hrvatska u doba kralja Tomis-lava(14) u mjerilu 1:500000, koja pred-stavlja gotovo doslovno preslikan Luiev zemljovid iz djela Hrvatski povijesni zem-ljovidi.

Spomenutim emo se zemljovidima i pitanju granica vratiti nakon temeljitije prosudbene analize izvornog materijala i miljenja eminentnih povjesniara o Tomislavovu dobu.

Hrvatska historiografija do danas posve-tila je Tomislavu i njegovoj vladavini vie prostora nego bilo kojem drugom hrvat-skom vladaru. Na ovome je mjestu svu literaturu nemogue i navesti, a kamo li o njoj raspravljati, to uostalom nije ni cilj ovog rada. Kako je dobro znano, Tomisla-vova se osoba uzdigla do razine mita, to ne treba uditi znade li se da o njemu i o Hrvatskoj njegova vremena postoji sauvan vie nego oskudan izvorni materi-jal. Upravo stoga bio je Tomislav izrazito pogodan da postane mitski lik ranosred-njovjekovne hrvatske povijesti. Nastanak suvremenog mita o kralju Tomislavu podrobno je analizirao I. Goldstein,(15) no ne smatram suvinim jo jednom uka-zati na temeljne razloge i splet politiko-historiografskih okolnosti koje su dovele do toga da u dananjoj svijesti hrvatskoga naroda upravo Tomislav figurira kao jedna od najznaajnijih osoba hrvatske prolosti uope, iako za takvo miljenje nema pot-vrde u povijesnim izvorima.

Za razliku od Trpimira, Branimira, Mun-cimira, Drislava ili Zvonimira, iz Tomisla-vova vremena ne postoji ni jedan poznati sauvani natpis u kamenu, a pisani su izvori u kojima se spominje njegovo ime vie uzgredni, proturjeni, te potjeu iz razliitih vremena. U pitanje Tomislavove titule neu se uputati, jer to nije tema ovog rada, koji se odnosi samo na pov-ijesne podatke o hrvatskim granicama i mogunosti njihova realnijeg odreivanja.

Kronoloki najstariji izvor u kojemu se spominje Tomislav pismo je pape Ivana X. upueno preasnom i presvetom bra-tu naem Ivanu, nadbiskupu svete Crkve salonitanske, i svima sufraganima.(16) Tomislavovo se ime spominje u uvodu pis-mima kao element datacije U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije bio konzul kralj Tomislav, (17) Papa se pismom obratio i samom Tomislavu, humskom knezu Mihajlu i nadbiskupu Ivanu, te upanima, sveenicima i itavom narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, pre-dragim naim sinovima.(18) Pismo je najvjerojatnije napisano nakon prvoga pisma, ali su oba upuena istodobno po biskupima Ivanu i Lavu u Dalmaciju.(19) Drugo je pismo naslovljeno ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata .

U djelu De administrando imperio govori car Konstantin VII. o Hrvatskoj u prvoj polovici X. stoljea, no Tomislava uope ne spominje. Prema Konstantinu VII. U ono dakle vrijeme isti Bugari provalie u Hrvatsku s naoruanom etom Alogo-boturovom. Hrvati ih ondje sve poubi-jaju.(20) Dok je sukob Bugara i Hrvata lako datirati u Tomislavovo doba, podaci o vojnoj snazi Hrvatske to ih donosi car pisac nisu lako odredivi upravo u Tomis-lavovo doba jer ga car imenom ne spom-inje, ve izrijekom navodi da je takvu snagu Hrvatska imala do arhonta Krasimera Rije je o ve legendarnom navodu da Krtena Hrvatska postavlja do 60000 konjanitva, a do 100000 pjeatva i sagena do 80 i kondura do 100. Na sa-genama imaju po 40, a kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi Tako veliku mo i mnoinu naroda imala je Hrvatska do arhonta Krasimera.(21) I nepoznati autor 30. poglavlja govori o Hr-vatskoj nabrajajui upanije u Hrvatskoj, ali je vrlo dvojbeno odnose li se ti podaci na vrijeme vladavine samoga Tomislava ili na kasnije vrijeme.(22)

O Tomislavovoj pobjedi nad Alogobo-turom govori i Nastavlja Kronike Georgija Hamartola (XI. stoljee), ali ni on izrije-kom ne spominje Tomislava. Vijest samo biljei: Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvi s njima bitku, poraen posvema izgubi sve svoje (ete).(23)

U svojoj Kronici Tomislava usputno kao el-ement datacije spominje Toma Arhiakon kako bi odredio biskupovanje nadbiskupa Ivana. Prema Tomi Nadbiskup Ivan bio je godine 914. u vrijeme kneza Tomisla-va,.(24)

Najiscrpnije, mada i najmanje upora-bljive, vijesti o Tomislavu donosi u svome Ljetopisu sveenik nepoznata imena, u historiografiji poznat kao Pop Dukljanin. U njegovu je ljetopisu zapisano: Umjesto njega vladao je njegov brat Tomislav koji je bio snaan, ali ne tako kao njegov brat. Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladi i snaan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvi-jek ga je natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i keri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre..(25)

I vijest anonimnog notara kralja Bele mogla bi se odnositi upravo na Tomisla-vovo doba. U toj se vijesti kae kako su ugarski vojskovoe u X. stoljeu osvojili

Hrvatski povijesni portal

10

castrum Zabrag, te Poegu i vukovsku ut-vrdu.(26) Mada se prema toj vijesti treba ponijeti kritiki, povjerenje treba pokloni-ti osnovi vijesti po kojoj je mogue i vjero-jatno da su Ugri napali, osvojili, pa moda privremeno i zadrali neka utvrena mjes-ta u Slavoniji.

Navedeni su podaci sve to nam je vri-jeme ostavilo o Tomislavu. Zato ne udi to Tomislavovo ime izranja iz povijesne tame tek u XIX. stoljeu. U djelu Chroni-con breve regni Chroatiae (27) kroniar iz XVI. stoljea Ivan Tomai uope ne spominje Tomislava, kao ni otac hrvatske historiografije Trogiranin Ivan Lui u dje-lu De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex,(28) koji je spise splitskih sabora sma-trao falsifikatom.

Slijed dogaaja kojima e Tomislav od anonimnog vladara u prvoj etvrtini X. stoljea narasti do nacionalnog junaka pokrenuo je F. Raki 1871. godine.(29) Dnevna se politika spojila s historiografi-jom kad je u pravakom tjedniku Hrvatska lipa V. Klai objavio lanak pod nazivom Tomislav, prvi kralj Hrvatski.(30) Dajui oduka mati Klai je irim slojevima pruio sliku koja e se do danas zadrati u narodnoj svijesti. Poetskim zanosom on je opisao kako vidimo Tomislava sred priestolnice Biograda, gdje ga je odabrana kita velmoa hrvatskih obkruila, kako mu dvorski astnici pruaju ezlo i ma..

Nadovezujui se na Rakog I. Kukuljevi prvi je odredio hrvatske granice u doba Tomislava(31) nekritiki se odnosei prema izvorima, posebice prema djelu Konstantina VII. Tako je Kukuljevi prvi razmaknuo hrvatske granice do Drave i Drine, za njega je Tomislavova vladavina zlatno doba hrvatske drave, a Tomislav je okrunjeni kralj Hrvata ija se vlast pro-tegnula i na bizantsku Dalmaciju. Nakon Kukuljevia takvo je vienje Tomislava i njegove vladavine postalo opeprihvaen stav historiografije koji je objeruke prigr-lila i tadanja hrvatska politika. Tomis-lav je izronio iz prolosti kao naruen u uvjetima sve jaeg maarskog pritiska, pa je granica Hrvatske na Dravi postala jedan od vanih argumenata u tadanjoj ner-avnopravnoj borbi. Politika se situacija odrazila i u djelu T. Smiiklasa(32) u kojem je Tomislav prikazan kao ovjek mlad i viteki,, ija je drava ugroena od novoga biesnoga nekrtenoga plemena magjarskoga.(33)

Kako su u sreditu zanimanja ovog rada samo granice hrvatske drave u vrijeme Tomislava, nije na ovome mjestu nuno is-

crpnije se baviti koritenjem Tomislavove osobe tijekom sljedeih stotinjak godina za politike potrebe razliitih ideologija.(34)

Odreivanje na zemljovidima granica neke drave u prolosti od poetka je promaen posao, pristupi li mu se bez kritikog promiljanja i analize pov-ijesnih izvora, a poglavito u sluajevima kad postojei izvori o samim granicama nita ne govore. Postavlja se, osim toga, i pitanje moe li se uope u srednjem vi-jeku govoriti o granicama i to bi pod po-jmom granica trebalo u tome vremenu podrazumijevati. Takoer je dvojbeno to bi granica trebala predstavljati u raznolikim dravnim tvorevinama ranog srednjeg vijeka, primjerice to pod tim pojmom podrazumijevati u Bizantskom Carstvu, a to u Franakoj, to je granica kod Maara, to kod Hrvatske, a to kod Duklje, Rake ili Bugarske. Pretpostavimo li granicu na Balkanu kao krajnju crtu do koje se prostire podruje vlasti nekog re-gionalnog vladara, priznaje li njegov prvi susjed takvo stanje i postoji li permanen-tan sukob oko razgranienja?

Zbog svih ovih pitanja i nejasnoa ukazuje nam se povlaenje na zemljovidu granica Hrvatske u Tomislavovo doba i u srednjem vijeku uope kao vie-manje proizvoljno odreivanje rasprostiranja podruja vlas-ti hrvatskog vladara. Ova proizvoljnost trebala bi proistjecati prvenstveno iz toga to iz dananje perspektive i zbog ne-dostatka izvornog materijala nije mogue takva privremena razgranienja ustano-viti i pratiti njihova uestala pomicanja. No, takve gotovo svakodnevne varijacije ne mogu se poistovjeivati s nekritikim pripajanjima na povijesnim zemljovidima cijelih pokrajina ili dravnih tvorevina.

elimo li odrediti na kojem se prostoru protezala vlast hrvatskoga vladara dvade-setih godina X. stoljea, moramo poi od onoga to je mogue iitati iz povijesnih izvora. Jedino je vrelo vremenski blisko tome razdoblju De administrando impe-rio. Za ovu problematiku najvanije je 30. poglavlje koje, kako je dobro znano, ini svojevrstan izuzetak cjeline kao neto kasniji rad anonimnog kompilatora.(35) Spomenuti autor donosi popis hrvatskih upanija i gradova. upanije su nabrojane ovim redoslijedom: Livno, Cetina, Imo-tski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Za posljednje tri anonim posebno naglaava da njima upravlja ban.(36) U gradove Krtene Hrvatske car pisac ubrojio je Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stu-

pin, Knin, Karin i Klobuk. Upada u oi vrlo mali broj gradova. Kritiki odnos prema tom izvoru doputa nam pretpostaviti mogunost da je broj upanija tadanje Hrvatske vjerojatno, a broj gradova svakako, morao biti neto vei.(37) No, to nam svakako ne doputa svojevoljno odreivanje broja gradova, upanija i nji-hove teritorijalne rasprostranjenosti bez ikakva uporita u izvorima.

Temeljem podataka anonimnog autora 30. poglavlja razvidno je da su sve Skla-vinije unutar davnih granica Dalmacije. To su mogle biti samo rimske granice, ali ve je kasnoantika Dalmacija poneto promijenila svoje granice iz klasinog doba, pa i granica Hrvatske kod istarskog gorja ne moe sa sigurnou biti post-avljena kod Labina u Istri. Car ne spom-inje ni Tarsatiku kao grad, a meu nabro-jenim upanijama nema ni jedne koja bi sa sigurnou obuhvaala sjeverni dio dananjeg Hrvatskog primorja. Taj je dio istarskog gorja i danas teko prohodan, unato suvremenim prometnicama, pa se moguim ini da su car i anonim pred oima imali neku drugu granicu, moda onu Dalmacije u Nepotovo doba, koja je, ini se, poinjala kod sustava utvrda claus-tra Alpium Iuliarum, koji se protezao od Tarsatike na sjever.(38)

Proirenje granica Tomislavove drave do-vodilo se u starijoj hrvatskoj historiograf-iji, ba kao i njegova navodna krunidba, u svezu s podacima o velikoj vojnoj snazi Hrvatske, te o Tomislavovim pobjedama nad Maarima i Bugarima. Neumoljiva vojna logika uinila je potpuno razum-ljivim zakljuak koji se sam nametao. Na-kon pobjeda u velikim bitkama, snana hrvatska vojska neumoljivo kree u pro-tunapad, goni razbijenog protivnika, te zatim iri granice drave do Drave i Drine, te na jug preko Cetine. Na dananjim smo povijesnim zemljovidima svjedoci jo optimistinijih vienja, prema kojima june sklavinije Zahumlje, Travunija i Duk-lja posredno prihvaaju vlast hrvatskog vladara kao vazalne zemlje. Ve gotovo legendarna blago zakrivljena strelica od sredita hrvatske drave prelazi preko Unca i Une, okolice Siska i rijeke esme prema Dravi, i obiljeava Tomislavov pro-dor do te rijeke. Neumoljiva je injenica da ni jedan sauvani izvor ne daje uporita tvrdnji o ikakvom proirenju granica Hr-vatske u vrijeme Tomislava, kao ni za nekakav vojni prodor do Drave.

Konstantin Porfirogenet o snazi Hrvatske navodi respektabilne podatke. Hrvatska prema carevim rijeima podie vojsku od

Broj 2 / Godite I

11

60000 konjanika i 100000 pjeaka. No, povjerovavi ovim brojevima gubi se iz vida injenica da navedeni broj konjanika podrazumijeva i priblino isti broj konja, te da ratni i teglei konj nemaju istu vri-jednost. Zaboravlja se takoer i pitanje ispae u tada gustim umama prekrivenoj i veim dijelom planinskoj zemlji. O sjenu za zimsku prehranu 60000 konja da i ne govorimo, budui da treba imati na umu i zimsku prehranu ostale stoke. Onovreme-na Hrvatska niti je mogla proizvesti toliku koliinu sijena, niti ga uskladititi.

Tomislavov prodor do Drave ista je fikcija starije hrvatske historiografije, temelje-na na predalekosenom zakljuku da se neupitan Tomislavov sukob s Maarima odvijao u slavonskim ravnicama. Dakako da o mjestu sukoba nema ni spomena u jedinom izvoru koji o Tomislavovu srazu s Maarima govori.(39) No, teza o sukobu u ravnici ima i drugih slabih strana. Sla-vonija prve polovice X. stoljea svakako nije sliila dananjoj plodnoj i pitomoj ravnici. Bio je to slabo naseljen, uglavnom movarni kraj, ispresijecan mnotvom vo-dotoka, od velikih rijeka do malih potoka, pokriven gustim umama hrasta lunjaka i kitnjaka. I stari rimski putovi koje vie od etiri stoljea nitko nije odravao bili su u jadnom stanju. Osim toga, maarska konjica, u to vrijeme strah i trepet Europe, bila bi u prednosti i na takvome terenu.

Tomislav svakako nije raspolagao nekom znaajnijom oruanom silom koja bi bila stalno pod orujem, a niti suvremenim telekomunikacijama ili obavjetajnom slubom. Reakcija hrvatskog vladara na maarski prodor, ma koliko bila brza u onovremenim uvjetima, svakako nije omoguavala ikakvu uinkovitiju obranu do trenutka dok Maari ve nisu prodrli duboko u unutranjost Hrvatske, a ni tada Tomislavove postrojbe nisu mogle biti osobito brojne. Vojna doktrina koju pot-krjepljuje mnotvo povijesnih primjera nalae napad u trenutku dok neprijatelj to najmanje oekuje, na za njega nepo-voljnu terenu. Koliko god bilo uinkovito u ravnici, na brdovitu terenu konjanitvo je gotovo neuporabljivo. Zato ne bi smjelo biti dvojbe da je Tomislav odabrao up-ravo takvo bojite, te iznenadio Maare napavi ih na za njih nepovoljnom mjestu za borbu.(40) Odgovarajui na pitanje gdje se tono odvio taj sukob (ili suko-bi), nuno je zakljuiti da to zacijelo nije bila slavonska ravnica. Maari su morali prodrijeti duboko u planinsko podruje Hrvatske prije no to je Tomislav uspio mobilizirati znaajnije snage. Ostaje ot-vorenim i pitanje svrhe prodora Maara

u Slavoniju, te brojnosti i snage njihovih postrojbi.(41)

Ideja o Tomislavovu prodoru do Drave predstavlja pak vie od potcjenjivanja toga, oito vrlo sposobnog, vladara. Koja bi bila svrha jednog takvog prodora i bi li se hrvatski vladar izlagao opasnosti da preko nepoznatog i nepovoljnog terena vodi vei broj vojnika samo zato da bi stigao do Drave i potom se vratio nazad. Maari su u to doba jo bili nomadi i pljakai, pa su njihovi napadi bili motivi-rani i samofinancirani pljakom. Tomisla-vova je pozicija bila sasvim drukija. Vojni je pohod, kao i danas, bio vrlo skup poth-vat, a krajnji rezultat i korist za hrvatskog vladara upitni. to bi Tomislav dobio tim pohodom? Je li ga mogao financirati? Je li uope imao kakvu prostornu predodbu i zacrtani ratni plan? Zemljovida zacijelo nije imao niti su mu mogli biti poznati, a malo je vjerojatno da bi se na njima mogao snai.

I Tomislavova pobjeda nad Bugarima os-tvarena je gotovo sigurno na isti nain. udno je da Pop Dukljanin o ovoj pob-jedi ne govori nita, mada mu je ona zbog blizine bojita morala biti poznatija. I Bugarska je geografski mnogo blie, pa bi ve i zbog toga njegov interes za hrvat-sko-bugarski sukob morao biti primarniji. No, ljetopisac o ovom sukobu ne zna i ne govori nita. Razlog je oito u tome to se koristio raznim izvorima iz kojih je proiz-voljno uzimao podatke, a njegovo je ope obrazovanje oito bilo dosta siromano.(42) Za nas su zato mnogo dragocjeniji bizantski izvori koji izravno govore da je klopka koju je Tomislav postavio Sime-onovu vojskovoi Alogoboturu negdje u planinama dananje Hercegovina bila tako uspjena da je broj bugarskih vojnika koji su preivjeli bitku bio zanemariv.(43) No, ni u ovom sluaju Tomislavu nije bila potrebna osobito velika vojna sila.

Iz navedenoga je razvidno kako se Tomis-lav s nadmonim silama onoga vremena uspjeno sukobljavao koristei taktiku iznenaenja, uspjeno birajui mjesto i vrijeme bitke. Upitno je bi li se vladar kojemu su prednosti takva ratovanja bile vrlo dobro poznate i obilato se njima sluio, odvaio na nekakve vojne prodore veih razmjera preko vrlo nepovoljnih ter-ena poput ravne i movarne Slavonije ili brdovite i teko prohodne Bosne, izlaui sebe i svoju vojsku iznenaenjima kakva je i sam pripremao svojim neprijateljima. Stave li se ove pobjede u odgovarajui kontekst onoga vremena, uz razuman stav prema mogunostima za eventualne

vojne pohode do Drave i Drine, ostaje zakljuiti da nikakvog utemeljenja za vee proirivanje granica u povijesnim izvorima nema, jednako kao ni u realnim gospodar-skim i vojnim potencijalima ranosredn-jovjekovne hrvatske drave. Vijest o vojnoj snazi Hrvatske to ju donosi car Konstan-tin VII. posljedino se odnosi na injenicu da je Tomislav izvojevao pobjede nad svo-jim protivnicima, negoli na stvarno pozna-vanje hrvatske vojne moi. Brojke to ih car iznosi treba shvatiti opisno, a ne kao realnu veliinu, i njihov je cilj prije bio da impresioniraju slikovitou.(44) U pitanje Tomislavove vlasti nad Dalmacijom ovom prilikom ne treba ulaziti, mada ovu temu jo uvijek treba ostaviti otvorenom.(45)

Nije zgorega pitanju osnovanosti tvrd-nje o proirenju granica Tomislavove drave pristupiti jo jednom sa zbirom podataka to ih o tome vladaru donose sauvani izvori. Pria o Tomislavu na te-melju sauvanih vijesti izgledala bi ovako: U vrijeme Tomislava bio je 914. nadbiskup Ivan. (Toma Arhiakon) Tomislav je vladao umjesto svoga brata koji je bio snaniji od njega. U to vrijeme pokrene ugarski vla-dar protiv Tomislava vojsku, ali Tomislav ga je u mnogo ratova uvijek pobijedio i natjerao u bijeg. Nakon dvanaest godina Tomislav je umro u trinaestoj godini svoga kraljevanja. Ostavio je nasljednike. (Pop Dukljanin) Bugari su provalili u Hrvatsku, a ondje su ih Hrvati sve poubijali. (Konstan-tin Porfirogenet) Simeon je u Hrvatskoj izgubio sve svoje ete. (Nastavlja Kronike Georgija Hamartola) U vrijeme presve-toga pape Ivana u granicama Dalmacija i u pokrajini Hrvata vladao je kralj Tomislav. (Uvod nepoznatog redaktora zakljuaka crkvenog sabora u Splitu) Tomislav, lju-bljeni sin i kralj Hrvata. (Papa Ivan X.) Krtena Hrvatska postavlja do 60000 konjanika, a do 100000 pjeaka i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama ima po 40, a na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Takvu mo i mnotvo naroda Hrvatska je imala do arhonta Krasimera. (Konstantin Porfi-rogenet) U Hrvatskoj su upanije Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bri-bir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Gackom, Likom i Krbavom up-ravlja ban. (Anonimni autor 30. poglavlja) Gradovi krtene Hrvatske su Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. (Konstantin Porfirogenet)

Razvidno je da u onome to govore sauvani izvori nema nikakva znanstvenog utemeljenja za tvrdnju o proirenju grani-ca u Tomislavovo doba, kao ni za miljenje o vojnom pohodu do Drave ili Drine. Jo

Hrvatski povijesni portal

12

manje uporita nalazimo za tvrdnju o pripajanju Slavonije Hrvatskoj. Ne moe, takoer, prema sauvanim izvorima, biti govora ni o prikljuenju Paganije Hrvat-skoj, kao ni o vazalnom odnosu junih sklavinija Zahumlja, Travunije i Duklje prema hrvatskom vladaru. Ako ikakvih naznaka o proirenju granica moemo nazrijeti u turim vijestima, onda bi to bilo spomenuto irenje Tomislavove vlasti na bizantski posjed Dalmacije, ali ni tada se ne bi moglo govoriti o irenju granica, jer bi u tom sluaju Tomislav spomenute kra-jeve dobio da njima upravlja kao bizantski slubenik.

Hrvatska je na jugu dosezala do Cetine, a njezin opseg u Tomislavovo doba ni po emu nije bio vei ili manji od onog nepo-sredno prije ili poslije njega..(46) Najnovi-ja arheoloka istraivanja potvruju tezu da je podruje ranosrednjovjekovne Sla-vonije sve do potkraj XI. stoljea odreeni tampon-prostor staromaarske i starohrvatske drave..(47)

Neporeciva je injenica da o hrvatskim granicama u veem dijelu ranog sredn-jeg vijeka ne moemo sa sigurnou ka-zati gotovo nita, ali profesionalna etika nalae povjesniaru racionalan, apolitian i kritian pristup i tome historiograf-skom problemu. Vratimo li se ponovno na poetku ovog rada ve postavljenom pitanju, temeljem kojih izvora su hrvatske granice u Tomislavovo doba postavljene na Drinu, Dravu i Muru, odgovor moe biti samo jedan. Takvog izvora nema, ve se radi o nekritiki preuzetom miljenju to ga je iznio I. Kukuljevi u bitno drukijim politikim okolnostima, u vrijeme dok je i hrvatska historiografija jo bila u povoji-ma. Mada je novija hrvatska historiografi-ja od sedamdesetih godina dosta uspjeno slijedila svjetske trendove, mit o Tomis-lavu kao vladaru koji je sjedinio Panon-sku i Dalmatinsku Hrvatsku preivio je upravo u kolskim udbenicima i kolskim povijesnim zemljovidima. Na tim je zeml-jovidima Tomislavova drava u odnosu na Kukuljevieve granice, dodue, izgubila podruja Bosne izmeu istoimene rijeke i Drine, ali ni time nije bila svedena u realne politike okvire. Teko prohodni planinski bedem Dinarida svakako u Slavoniji nije omoguavao ikakvu vru i trajniju vlast hrvatskom vladaru u doba najrazornijih i najuestalijih pohoda maarskih konjani-ka. Dakako da je podruje krajnjeg dosega vlasti hrvatskog vladara prema sjeveru nemogue odrediti, ali je gotovo sigurno da ona nije prelazila dublje u slavonsku ravnicu, ve se prije drala prirodne gran-ice obronaka i rijeka Save i Kupe.

U tekim politikim okolnostima XIX. stoljea mit o velikom kralju koji u smrt-noj opasnosti staje na branik domovine i u velikim bitkama odbacuje neprijatelja, te pritom postavlja granice upravo na tadanje (i dananje) granice Hrvatske i Bosne, koja je tada (kao i danas) sma-trana hrvatskom zemljom, bio je nuan i dobrodoao hrvatskom narodu. Dananje su politike okolnosti bitno drukije negoli u XIX. stoljeu i renesansa Kukuljevievih granica na povijesnim zemljovidima da-nas je u potpunosti neprihvatljiva.

Ostaje zakljuiti da u svjetlu sauvanih povijesnih izvora u Tomislavu treba vid-jeti uspjenog i sposobnog vladara koji je u granicama svojih mogunosti s mnogo uspjeha odgovorio izazovima to ih je vrijeme u kojem je ivio postavilo pred njega, kao vladara zemlje koja je bila okruena i nala se na udaru tadanjih sila. Dravu koju je naslijedio Tomislav je uspio ouvati, moda poneto i proiriti njezine granice, te ju neokrnjenu predao svojim nasljednicima.

Odreivanju granica Hrvatske u Tomis-lavovo doba danas se vie ne bi smjelo pristupiti na osnovu vijesti Konstantina Porfirogeneta o 60000 konjanika i 100000 pjeaka, ve s pitanjem je li eventualno irenje dravnog podruja bilo hrvatskom vladaru teret ili korist, je li uope i do koje mjere je bilo izvedivo.

Nakana ovog rada nije bila cjelovita his-toriografska obrada vladavine Tomislava i Hrvatske njegova vremena, to na ova-ko ogranienom prostoru i nije mogue uiniti. No, oito je potrebno progovor-iti o pitanju tadanjih hrvatskih granica kako bi se ukazalo na potrebu potenijeg i savjesnijeg odnosa prema povijesnoj utemeljenosti stavova koji se u kolskim udbenicima prezentiraju djeci kao pov-ijesna istina.

Biljeke uz tekst:

1. J. Lui, B. Drakovi, Povijesni atlas za osnovnu kolu, Zagreb 1983., 11.2. J. Lui, Povijesni atlas, Zagreb 1989., 13.3. J. Lui et al., Hrvatski povijesni zemljo-vidi, Zagreb 1993., 10.4. F. Sabali, Povijest za VI. razred os-novne kole, Zagreb 1996., 23.5. I. Makek, Povijest, udbenik za VI. raz-red osnovne kole, Zagreb 1997., 34.6. F. Miroevi, F. anjek, Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljea, Zagreb 1995. (2),

58.7. A. Mijatovi, F. Miroevi, F. anjek, Hr-vatska i svijet od V. do XVIII. stoljea, Za-greb 1997., 58.8. V. uri, I. Pekli, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuskerevolucije 1789. godine, Zagreb 1997., 36.9. V. Posavec, T. Medi, Stvaranje europ-ske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.), Za-greb 1997. (2), TAB. VII.10. N. Budak, V. Posavec, Raanje su-vremene Hrvatske i Europe, Od seobe naroda do apsolutizma, Zagreb 1997. Kako je ovaj udbenik redovito pobjeivao na raspisanom natjeaju, a potom na super-recenzijama odbijan, u tisak je upuen u obliku prirunika bez povijesnih zemljovi-da. Odobrenje za uporabu u nastavi dobio je tek naknadno, nakon to je uenicima ve bio podijeljen usporedni udbenik I. Makeka.11. H. Matkovi, B. Drakovi, Povijest 2, Zagreb 1991., (2), I. izmijenjeno izdanje 96.12. Oba su udbenika sustavno onemoguavana na razne naine. Sto-ga su oba izdana kao prirunici, a tek potom im je Ministarstvo dodijelilo sta-tus udbenika, mada postupak za oba udbenika jo nije okonan.13. Program A. Szabo i suradnika zbog nekvalitete ve nekoliko godina vai kao privremeni i sanacijski, te je u sadanjem trenutku raspisivanje natjeaja za izradu novog nastavnog programa povijesti im-perativno.14. Hrvatska u doba kralja Tomislava, ur. V. Muler, rec. A. Szabo, stru. sur. A. Sza-bo, Zagreb 1996.15. I. Goldstein, O Tomislavu i njegovom dobu, Radovi Instituta za hrvatsku pov-ijest 18, Zagreb 1985., 23-55. Takoer i u I. Goldstein, O latinskim i hrvatskim na-slovima hrvatskih vladara do poetka 12. stoljea, Historijski zbornik XXXVI (1), Za-greb 1983., 141-164.16. N. Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., 31; Usp. i I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Za-greb 1995., 275.17. O tome vidi N. Klai, Historia Saloni-tana Maior, Beograd 1967., 95; Klai, Iz-vori, 30.18. Klai, Izvori, 30.19. papa poalje Ivana, asnog biskupa ankonitanske Crkve, i Leona, palestrin-skog biskupa, sa svojim pismima, u Klai, Izvori, 30-31.20. Klai, Izvori, 29.21. Vizantijski izvori za istoriju naroda Ju-goslavije II, Beograd 1959., 44-56; Takoer u Goldstein, O Tomislavu, 24.22. O tome opirno u N. Klai, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb

Broj 2 / Godite I

13

1970., 284-289. i tamo nav. lit.23. Klai, Izvori, 30.24. F. Raki, Thomas archidiaconus, Za-greb 1894., 36; Toma Arhiakon, Kronika, ur. i prev. V. Rismondo, Split 1977., 42.25. V. Moin, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950., 57-58.26. N. Klai, Zagreb u srednjem vijeku, Za-greb 1982., 21; Goldstein, Hrv. r. sr. vijek., 282.27. Goldstein, O Tomislavu, 25; isti, Hrv. r. sr. vijek, 275.28. I. Lucius, De Regno Chroatiae et Dal-matiae libri sex, lib. II, caput VI, Amster-dam 1666; Takoer i Goldstein, n. dj., 275.29. F. Raki, Kada i kako se hrvatska kneevina preobrazi u kraljevinu, Rad JAZU 17, Zagreb 1871., 70-89.30. V. Klai, Tomislav, prvi kralj hrvat-ski (914-927), Hrvatska lipa, br. 21, 23. V. 1875.31. I. Kukuljevi-Sakcinski, Tomislav, prvi kralj hrvatski, Rad Jazu 58, Zagreb 1879., 1-52.32. T. Smiiklas, Poviest hrvatska I, Zagreb 1882., 215-226.33. isti, n. dj., 215.34. O tome opirno u Goldstein, O Tomis-lavu, 25-35.35. O djelu De administrando imperio lit-eratura je toliko opsena da ju je na ovome mjestu nemogue citirati. Skreemo pozo-rnost na N. Klai, Najnoviji radovi o 29., 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta, SHP 15/1985., 31-60; takoer i V. Koak, Pripadnost istone obale Jadrana do split-skih sabora 925-928., HZ, XXXIII-XXXIV (1), Zagreb 1980.-81., 291-355, i njegovu po-lemiku s L. Margetiem na stranicama His-torijskog zbornika. Margetievo vienje i analizu vijesti Konstantina Porfirogeneta usp. u Margeti, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Hist. za-voda JAZU 8, 1977., 5-88. Najnovija litera-tuira u T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekov-lje, Zagreb 1997.36. Klai, Povijest Hrvata u ranom sredn-jem vijeku, 285-288.37. Klai, n. dj., 288.38. O tome opirno raspravlja M. Sui, Hi-jeronim Stridonjanin-graanin Tarsatike, Rad JAZU 426, Zagreb 1986, 213-278, ali i on mora priznati da nam nisu poznate sve promjene granice Dalmacije prema Italiji, to jest Istri.39. LJPD, 57-58.40. O tome u Goldstein, O Tomislavu, 40-42. Goldstein je potpuno u pravu kad konstatira da maarski prodori nisu u to vrijeme svojim glavnim prodorima usmje-reni put Hrvatske i da se svakako radilo o manjim provalama malobrojnih postrojbi pljakakog karaktera. I on je miljenja da

su se ti sukobi odigravali u unutranjosti Hrvatske, negdje u Dinaridima, a ne u ravnici.41. Da su maarski prodori bili sporadini i s malim snagama potvrda je i to da ih ne spominje ni Konstantin VII. Porfirogenet. Viz. izvori, II, 33.42. Klai, n. dj., 17-22.43. Hrvati ih ondje sve poubijaju. poraen posvema izgubi sve svoje (ete)., u Klai, Izvori, 29-30.44. To je opepoznati nain razmiljanja i opisivanja srednjovjekovnog ovjeka, a pretjerivanje u opisivanju i danas je iroko koriten nain pripovijedanja.45. O tome usp. S. Antoljak, Zadar za vri-jeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 14-15, Zadar 1976. 23-24; V. Koak, n. dj., 275-281; L. Margeti, Marginalije uz rad V.

Koaka Pripadnost istone obale Jadra-na, HZ, XXXVI, 1983, 275-281; Gold-stein, O Tomislavu, 36 i bilj. 49; N. Budak, Prva stoljea Hrvatske, Zagreb 1994., 31-32.46. Goldstein, n. dj., 41.47. . Tomii, Ranosrednjovjeko-vni kulturni krajobraz savsko-dravskog meurjeja, Starohrvatska spomenika batina, raanje prvog hrvatskog kul-turnog pejsaa, Zagreb 1996., 151-160. i tamo nav. lit., 156.

Kralj Tomislav - crte tuem reproduciran u knjizi Hrvatska povijest djedova

unuku prof. dr. Marka eparovia u izdanjima iz 1936. i 1938. godine

Hrvatski povijesni portal

14

Napisao: dr.sc. Hrvoje PetriObjavljeno: 9.4.2008.Link: http://goo.gl/VWJzl7

HRVATSKI STUDENTI NA SREDNJOVJEKOVNIM SVEUILITIMA

Oxford

Povezanost Hrvata sa visokokolskom na-obrazbom i njihova nazonost u velikom broju diljem zapadnih sveuilita ve u prvim desetljeima nakon njihovih os-nivanja, govori u prilog dubokoj ukorijen-jenosti hrvatskog naroda zapadnoeurop-skom civilizacijskom prostoru. Hrvati su tamo dobivali znanja koja su prenosili u domovinu. Mnogi od njih su ostali raditi kao profesori i time doprinosili ukupnom razvoju raznih europskih znanosti.

Europska sveuilita u srednjem vijekuSveuilite je zajednica znanstvenih ustanova. Uz to, ono je zajednica stu-denata i njihovih profesora. Razvitak gradova, obrta i trgovina na jednoj, te potreba za znastvenim fundiranjem teolokih spoznaja koritenih za bor-bu protiv krivovjeraca na drugoj strani stvorili su preduvjete za stvaranje prvih sveuilita. Najstarije sveuilite je osno-vano na talijanskom prostoru u Bologni. Uz Bolognu je visoki ugled rano steklo sveuilite u Parizu. Otvaranju sveuilita je doprinijela potreba za novim pravnim i medicinskim znanjima, a dozvolu za nji-hovo otvaranje su davali pape ili kraljevi te su im podijeljivali privilegije. Njima su sveuilita postala neovisna od svjetovne vlasti i pravnog sustava. U srednjem vi-jeku sveuilita su se sastojala od etiri fakulteta Umijea, Dekreta ili Kanonskog prava, Medicine i Teologije. Fakultetima: Dekretom, Medicinom i Teologijom ravna-li su naslovni uitelji ili regens, s dekanom na elu. Pariki fakultet umijea, kao naj-brojniji, je bio ustrojen po sustavu nacija. Postojale su etiri nacije: francuska, pi-kardijska, normandijska i engleska, a na

elu svake od njih je bio prokurator. Nacije su samo priblino odgovarale mjestu pori-jekla studenata, a u knjigama popisa pri-padnika pojedinih nacija moemo pronai studente iz hrvatskih krajeva.

Glavar sveuilita je bio kancelar. Za ra-zliku od Pariza, u Oxfordu od 1274. go-dine iezava sistem nacija. Postojale su nacije sjevernjaka ili boreales i junjaka ili australes. U Bologni profesori nisu pri-padali sveuilitu. Sveuilina korporacija je okupljala samo studente. Uitelji su sainjavali kolegij doktora. Kako je u Bo-logni bilo vie sveuilita, svaki je fakultet tvorio zasebnu korporaciju. Tamo su pos-tojale dvije nacije: citramontanaca i ultra-montanaca. Organizaciju studija su reguli-rali sveuilini statuti.

Do utemeljenja tzv. kolegija dvanaes-torice (1180.) pariki studenti nisu imali posebne rezidencije. U prvoj polovici 13. stoljea bilo je izgraeno vie kolegija u kojima su studenti dobivali stan i hranu. Najslavniji pariki kolegij, podignut 1257. godine, nosi ime svoga utemeljitelja Rob-erta Sorbona. Za razliku od slinih zavoda, Sorbona je bila kua studija, opskrbljena bogatom knjinicom, oko koje e se kasije izgraditi veliko i u cijelom svijetu poznato sveuilite.

Sveuilita su se ponekad otvarala i radi seobe studenata, odnosno profesora koji su se zbog sukoba s crkvom ili grad-skim vlastima selili u druga mjesta. Npr. engleski su se studenti selili iz Pariza u Oxford sredinom 12. stoljea, iz Ox-forda u Cambridge 1209. godine. Istim nainom je nastalo sveuilite u Leipzigu u 15. stoljeu. Najstarija sveuilita su

bila u Italiji. U Salernu je u 9. stoljeu bila medicinska kola. U Bologni je 1088. go-dine osnovana pravna kola uz koju su se razvijali i ostali fakulteti. U Italiji su kas-nije osnivana sveuilita u Padovi (1222.), Napulju (1224.), Sieni (1246.), Rimu (1303.), Paviji (1361.), Torinu (1405.), Parmi (1422.), Cataniji (1444.) itd. U Fran-cuskoj je najstarije sveuilite osnovano u Parizu sredinom 12. stoljea, nakon toga sveuilina sredita su postajala: Mont-pellier (1181.), Toulouse (1230.), Greno-ble (1339.), Aix-Marseille (1409.), Poit-iers (1431.) itd. U Engleskoj je najstarije sveuilite u Oxfordu osnovano u 12. stoljeu, slijede novija sveuilita: Cam-bidge (1209.), St. Andrews (1411), Glas-gow (1451.) itd. Na njemakom govornom podruju prvo je osnovano sveuilite u Beu koje je osnovano 1365. godine. Slijedilo je osnivanje mlaih sveuilita: Heidelberg (1385.), Kln (1388.), Erfurt (1392.), Leipzig (1409.), Rostock (1419.), Basel (1460.), Freiburg (1460.), Ingolstadt (1472.), Trier (1473.), Tbingen (1477.), Mainz (1477.) itd. U slavenskim zemljama najstarije je sveuilite u Pragu osnovano 1348. godine, znaajno je sveuilite u Krakovu osnovano 1364. godine itd.

Veze hrvatske i parikog sveuilitaStudenti iz srednjovjekovne Hrvatske su bili malobrojni, a povjeravali su se vodst-vu magistara drugih narodnosti. Poznato je da je Marko iz Srijema magistrirao pod vodstvom prof. Johanna iz Leydena, dok je Pavao Nikolin koji je za sebe tvrdio da je iz Ugarske, iako se govorilo da je zapravo iz Slavonije pripremao licencijat s prof. Jo-hannom iz Utrechta, a doktorat kod prof.

Broj 2 / Godite I

15

Thomasa Lyna iz kotske. Pavao Nikolin je jednom prilikom jamio za svog zemljaka Martina Bereka. Od 1400. na parikom e se sveuilitu pojaviti prvi profesori iz Slavonije: Juraj iz Slavonije, Pavao Niko-lin, Martin Berek (1430. godine je izabran rektorom sveuilita) itd. Izmeu 1378. i 1432. godine je osam studenata s pros-tora izmeu Jadrana i Drave s uspjehom zavrilo redoviti studij Fakulteta slobod-nih umijea. Sedmorica od njih su upisala predavanja na viim fakultetima iz medi-cine, prava i teologije.

Juraj iz Slavonije (1355. ili 1360-1416.) je bio magistar artium i doktor te-ologije, kanonik i penitencijar tourske crkve. Mnoge knjige koje su bile nami-jenjene upotrebi u tourskoj crkvi Juraj je prepisao svojom rukom i oznaio ih glazbenim notama. Osnovne elemente znanja je stekao u glagoljakoj sredini. U Pariz je doao krajem sedamdesetih go-dina 14. stoljea kao sveenik akvilejske dijeceze. Spominje se 1403. godine kao profesor na parikom sveuilitu da bi godinu dana kasnije otiao u Tours. U vri-jeme studija je bio lan engleske odnosno anglonjemake nacije u ijim je poslovi-ma aktivno sudjelovao. On je kasnije ukraavao kodekse, bio je glazbeno akti-van, a pisao je asketskoteoloke rasprave poput djela Tvrava djevianstva kao i molitvene obrasce. Spomenutu raspravu je napisao 1411. godine u latinskoj i fran-cuskoj verziji pa je njenim pisanjem uao u povijest francuske i europske literature.

Sjeverna Hrvatska i sveuilite u PadoviSveuilite u Padovi je 1222. godine os-novala skupina profesora i studenata koji su zbog jednog sukoba napustili Bo-lognu. Ubrzo se novo sveuilite proirilo zahvaljujui pomoi i povlasticama, koje je dobila od kneeva od Carrare. U poetku se sveuilite dijelilo na dvije nacije: cit-ramontani i ultramontani. Godine 1399. razdijeljeno je na dva fakulteta: pravni i slobodnog umijea. Na elu svakog fakulteta je bio rektor, kojeg su u vrijeme korizme birali na godinu dana svi pripadn-ici fakultetske zajednice.

Iz dokumenata se moe vidjeti veliki broj studenta iz sjeverne i june Hrvatske. Studenata i profesora u Padovi podri-jetlom iz junih hrvatskih krajeva je bilo tako mnogo da njihova obrada zasluuje zasebnu obradu. Ve u 13. stoljeu spom-inju se kao padovanski studenti poeki prepot Vrbacius (1264.) i zagrebaki prepot Petar (1268.). Vrbacius je bio dok-

tor civilnog prava i spominje se 1280-1286. godine kao kancelar kraljice Elizabete. Godine 1379. spominje se u Padovi doktor prava, lektor zagrebaki i kustos azmanski Ivan te zagrebaki kanonik Nikola od Morava. Go-dine 1382. u Padovi je boravio neki Nikola sin Stjepana iz Sla-vonije, a 1387. arhiakon goriki Andrija. Ivan iz Zamse, kanonik varadinski i bosanski te Petar od Secha, arhiakon zagrebaki spominju se 1399. godine.

Na sveuilitu u Padovi su studi-rali humanisti rodom iz sredn-jovjekvne Slavonije Ivan Vitez od Sredne i Janus Pannonius (1454-1458.). Oni su iskoristili svoja pa-dovanska poznanstva, kako bi sakupili i u Ugarsku doveli svoj kulturni krug. Janus Pannonius je u Padovi boravio od 1454. do 1458. godine istaknuvi se znan-jem i govornikim sposobnostima. U 15. stoljeu su na padovanskom sveuilitu studirali zagrebaki kanonici: Bla od Morava (1467. promoviran za doktora kanonskog prava), Martin od Graene, Ivan Vitez ml. (stekao doktorat kanonskog prava 1468.), kantor Ivan (umro 1448. godine), Martin de Ilkusch, Petar Pari iz Koprivnice (dana 28. travnja 1480. pro-moviran za doktora kanonskog prava).

U 16. stoljeu su nastavljene veze izmeu padovanskog sveuilita i zagrebakog ka-ptola. Tako je npr. u Padovi studirao kanon-ik Stjepan Brodari (1506. godine je posti-gao doktorat iz kanonskog prava), kasniji znameniti diplomat, pisac i politiar. Toma Baka je 1534. godine pisao iz Padove svome ocu da bi rado preao u Bolognu, jer se u Padovi humanistika naobrazba poinje zanemarivati. Iste je godine Toma Baka bio izabran za konzilijarija ugarske nacije u Padovi, ali je izbor iz formalnih ra-zloga bio poniten. Osim njega za konzili-jarije ugarske nacije su bili birani pravnici iz Slavonije Juraj Drakovi (1551.), Nikola Keglevi (1552.) i Julije Herkovi od Za-jezde (1602.). U Padovi je nekoliko puta (1549/50, 1558-1560.) boravio Andrija Dudi, podrijetlom najvjerojatnije iz Ore-hovice u Hrv. Zagorju. On je na padovan-skom sveuilitu studirao peripatetiku filozofiju i prirodne znanosti. U Padovi je na latinski jezik preveo jedno neizdano djelo Dionizija Halikarnaanina i taj prije-vod dao tiskati u Veneciji 1560. godine.

Sveuilite u Beu i sjeverozapadna HrvatskaBeko je sveuilite utemeljeno 1365., a vojvoda Alberto III ga je obnovio godine 1385. po uzoru na sveuilite u Parizu. Na sveuilitu u Beu je studiralo mnogo stu-denata iz srednjovjekovne Slavonije, a neki od profesora su bili iz istog kraja. Postojale su etiri nacije: austrijska, ugarska, rajns-ka i saska. Studenti iz Slavonije u pravilu su upisivani u ugarsku naciju, ali je ve od 20-tih godina 15. stoljeu bilo primjera upisivanja istih u sastav austrijske nacije. Studenti su od lipnja 1377. do 1385. go-dine bili upisivani jednom godinje, a od 1385. godine upisivani su semestralno tj. dva puta godinje u travnju i listopadu. Sam upis pojedinog studenta u matinu knjigu bio je uglavnom ogranien na ime, kasnije i prezime, podrijetlo (najee mjesto iz kojeg su dolazili) i upisnu taksu.

Do 1876. godine su beke sveuiline matine knjige bile zagubljene pa se do tada o slavonskim studentima nije moglo nita ni znati. Kasnije su matine knjige objavljene, a prvi je svezak objelodanjen 1956. godine. Kasnije je objavljeno jo pet svezaka u kojima se mogu pronai podaci o sveuilitu i studentima u Beu sve do poetka 18. stoljea. Upis stu-denata u matine knjige je vrio rektor sveuilita. Poto se novopridoli student najkasnije mjesec dana po svom dolasku na sveuilite prijavio rektoru, i pred njim poloio prisegu pridravanja reda propisa-nog statutom, i plativi taksu upisnine koja je iznosila 2 groa za obine studente, a 4 za plemie, bio je upisan u matine knjige.

Janus Pannonius

Hrvatski povijesni portal

16

Tijekom 14. i 15. stoljea na filozofskom fakultetu bekog sveuilita predavalo je, koliko je za sada poznato, est profesora porijeklom iz srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. Luka iz Poege je 1417. godine predavao Euklidove elemente (Libros Elementorum Euklidis), koji su tada bili temeljni matematiki udbenik. Godine 1432. je Nikola iz Zagreba predavao prvi dio Aleksandrovih nauka (Primam par-tem docrinalium Alexandri), a godinu dana kasnije isti je predavao Musicam Murim. Juraj iz azme je 1439. godine predavao matematiku. Nekoliko profeso-ra iz Slavonije je predavalo prirodnu filo-zofiju. Tako je Valentin iz Koprivnice pre-davao knjige o stvaranju i razotkrivanju (Libros de generatione et corruptione), to je tree po redu Aristotelovo prirod-noznanstveno djelo 1454. godine. Ladis-lav iz Poege je 1476. godine predavao etvrto Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo Metheorica koje je inae bilo predmet mnogih komentara naih autora u kasnijim razdobljima. Osim njih poznato je da je 1489. godine Benedikt iz azme predavao djelo Obligatoria. Uz to je poznato da je 90-tih godina 15. stoljea na bekom sveuilitu drao predavanja iz kanonskog prava Ivan Vitez ili Vitezi.

Prema istraivanjima I. Bojniia i F. iia, poznata su imena dunosnika na bekom sveuilitu. Prije spomenuti profesor Valentin iz Koprivnice je 1455. godine bio savjetnik filozofskog fakulteta. Za eg-zaminatore na filozofskom fakultetu su iz Slavonije bili birani: Nikola iz Zagreba 1432. godine, Valentin iz Koprivnice 1455. godine i Ladislav iz Poege 1478. godine. Osim toga etiti su Slavonaca obnaala dunost prokuratora ugarske nacije. To su bili Toma iz Zdenaca 1463. godine, Ladislav Orzaguillag iz Poege 1476. go-dine, Ivan Planckner ex Gottiaw, 1480. godine, koji je bio komarniki arhiakon i zagrebaki kanonik, te Ivan Aurifabri iz Varadina 1517. i 1531. godine.

U razdoblju od 1377. do 1600. godine na bekom je sveuilitu studirao relativno veliki broj studenata s podruja itave Sla-vonije. Bilo ih je sigurno nekoliko stotina. Toan broj se ne zna, a teko ga he odred-iti jer su potrebna povijesno-topografska istraivanja koja bi odredila koja su slavon-ska mjesta tada postojala. Najvie stude-nata je bilo podrijetlom iz veih gradova. Iz Zagreba je studiralo 57 studenata, iz Koprivnice 42, Varadina 38, Krievaca 34, azme 23 studenta.Takoer su zabiljeeni studenti iz Istre te drugih primorskih kra-jeva uz istonu obalu Jadrana (npr. Rab).

Veze s ostalim sveuilinim sreditimaZa slavonski prostor je bilo znaajno os-nivanje Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni koji je bio jedan od odgojnih zavoda u kojem su se prvenstveno kolovali pito-mci iz Zagrebake biskupije. Osnova ga je 1553. godine biskup Pavao Zanodi po uzoru na Collegium Germanicum-Hunga-ricum u Rimu. Za stalno sjedite kolegija zagrebaki kanonik Stjepan Zac je 1556. godine kupio kuu u sreditu Bologne. U zavodu je najee boravilo 6-10 pitomaca koji su na bolonjskom sveuilitu studi-rali teologiju, pravo, a poneki i medicinu. Izmeu ostalih, iz Hrvatske se kao znaajni spominju: 1561. Nikola i Ivan Dusnycha Kaproncza, 1598. Baltazar Napuli i drugi.

Sveuilite u Grazu je osnovano 1586. go-dine i na njemu e poetkom 17. stoljea doi do znatnog poveanja broja stude-nata iz prostora srednjovjekovne Hrvatske (uz istovremeno relativno smanjenje nji-hovog broja na bekom sveuilitu). Kra-jem 16. stoljea jo uvijek nije zabiljeen veliki broj hrvatskih studenata na ovom sveuilitu. Prvi slavonski student je zabiljeen 1587. godine. To je bio Ivan Kytonicius (Kitoni) iz Kostajnice. Godine 1589. spominju se Ivan Vidovi iz Brdovca i Juraj Wrnoczy iz Za-greba. Iz Zagreba su bili i Mihael Verni i Gabrijel Bukovaki koji su zabiljeeni 1591. godine. Iste godine spominju se Lovro Palfi iz Varadina i Matija Gereczi iz Gradeca. Godine 1592. je primjerice poznat Martin Al-tabak iz Zagreba, a 1594. Stjepan Rat-kaj iz Velikog Tab-ora. Godinu dana kasnije u Grazu su studirali Matija Ko-ronghi iz Nedelia i Ivan Miljanovi iz Zagreba, a 1596. se spominju Nikola Capronczai, Ivan Radovi iz Zaboka, Bla Napoli iz Za-greba itd. Kako se vidi krajem 16. stoljea su u Grazu studirali studenti

uglavnom iz sjevernih hrvatskih krajeva. Iz june Hrvatske i Istre prvi e se studenti na gradako sveuilite upisati tek u 17. stoljeu.

Na sveuilitu u Krakovu je iz hrvatskog podruja bilo najvie studenata porijek-lom iz Varadina, a zabiljeeno ih je 11. Od 1413. do 1579. godine iz slavonskog podruja u Krakovu je studiralo 6 stude-nata iz Zagreba, 2 iz Vrbovca, a po 1 iz Gra-deca, Koprivnice, okolice azme, okolice Krievaca, Velike itd.

Osim spomenutih veza izmeu slavon-skog prostora i europskih sveuilita treba spomenuti jo neke za koje su dostupni podaci. Prije smo spominjali podatke o padovanskom sveuilitu kojima treba dodati da je izmeu 1379. i 1537. go-dine tamo studiralo 15 Zagrepana. Na sveuilitima u Bologni, Ferrari, Sieni i Rimu od 1441. do 1598. je studiralo 38 Zagrepana. Jedan student s Gradeca je bio upisan i u Baselu 1580. godine, a Hr-vati su studirali i u Pragu.

Broj 2 / Godite I

17

Napisao: dr.sc. Hrvoje PetriObjavljeno: 11.2.2008.Link: http://goo.gl/IYKvQ9

JANUS PANNONIUS ILI IVAN ESMIKI

Uz pomo forenzike rekonstrukcije Janus Pannonius je pokazao svoje

pravo lice

Znameniti humanist Janus Pannonius u literaturi poznatiji kao Ivan esmiki roen je 29. kolovoza 1434. godine. Otac mu je umro 1440. godine, kad je imao samo est godina. Nakon oeve smrti se za njegov odgoj brinuo ujak Ivan Vitez od Sredne (1405-1472). Djed Janusa Panno-niusa (otac Ivana Viteza od Sredne) bio je tajnik Ivana Hunjadija, gubernatora hr-vatsko-ugarskog kraljevstva (1446-1452.) i otac budueg kralja Matijaa Korvina. Ujak ga je kao trinaestgodinjaka uputio na kolovanje u Italiju, gdje je proveo 11 godina i to u Veneciji, Padovi i drugdje, a ponajvie u Ferrari kao uenik glasovitog uitelja jezika i humanistikih disciplina Guarina Veronensisa (Guarino da Verona, 1374-1460).

Napredujui izvrsno u znanju latinskog i grkog jezika te knjievnosti, rano se raz-vio u duhovita i plodna pisca te pjesnika. Njegova poezija obiluje u tolikoj mjeri stihovima poleta i sklada da mu je doni-jela naslov najveeg latinskog pjesnika njegovog vremena. Nakon studija vratio se u domovinu, pa je zaslugom ujaka bio na raznim dunostima, primjerice kanon-ikom varadinske crkve, a 1459. postaje peuki biskup.

U svojoj je biskupiji malo boravio, ve se po elji kralja Matijaa Korvina prikljuio u Budimu nizu uglednih dvorjanika, meu kojima su se istaknuli mnogi Hrvati na elu sa Ivanom Vitezom od Sredne.

Godine 1465. je Janus Pannonius po elji kralja bio na elu poslanstva u Rimu koje se poklonilo papi Pavlu II, a ujedno su od njega traili pomo u ratu s Tur-cima. U Italiji je obnovio stare veze i na-bavio niz vanih latinskih i grkih teksto-va te time dobio nov poticaj za gajenje humanistikih znanosti. Godine 1468. je bio u pratnji kralja Matijaa Korvina u ratu protiv ekog kralja Podebrada. Godine 1469-1470. bio je ban cijele Slavonije zajedno sa Ivanom Thuzom.

Nakon toga su se u hrvatskom i ugarskom plemstvu javljali znakovi nezadovoljstva protiv kralja koji je teio za neogranienom vladavinom. Janus Pannonius i Ivan Vitez od Sredne su se ukljuili u taj pokret koji je za cilj imao dovesti za kralja Kazimira, sina poljskog kralja. Janus Pannonius se sklonio kod zagrebakog biskupa Osval-da Thuza na Medvedgradu gdje je umro 30. studenoga 1472. godine. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama. Pan-noniusove pjesme je pronaao Stjepan Brodari (Herein oko 1480. Vcz, 1539.) studirajui u Padovi, prepisao ih i uzalud-no pokuao tiskati.

O podrijetlu Janusa Pannoniusa je dosta pisano i postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio iz srednjovjekovne Slavonije. Za njega Vespasiano da Bisticci (1421-1498) u svom zborniku ivotopisa Vite di uomini illustri del secolo XV pie da je di nazione schiavo, a prijatelj Janu-sova ujaka Ivana Viteza od Sredne, Enea

Silvije Piccolomini, tj. kasniji papa Pio II. za njih tvrdi da su slavenskoga podri-jetla horum tamen originem Slavonicam ferunt.

Veina autora se za rodno mjesto Janusa Pannoniusa ili Ivana esmikog opred-jeljuje za esmicu u iroj okolici dananje azme, ali postoje razmiljanja da je roen ili u Keincima kod akova ili u nestalom selu Kestencima koje se nalazilo nedale-ko dananjeg Aljmaa, na uu Drave u Dunav. Najnovija razmiljanja ga veu uz nestalo naselje Srednu u nekadanjoj Krievakoj upaniji, premda postoje i druga rjeenja.

Smatra se da je Janus Pannonius pripadao plemikoj obitelj