/ ¦

Hrvoje Šalković • PALA KARTA

I.

Hrvojc Šalković PALA KARTA

° Hrvoje Šalković i Nova stvarnost

Sva prava pridržana. Nijedan se dio knjige ne smije reproducirati niti prenositi u bilo kakvom obliku (elektronički, mehanički i si.) bez prethodne suglasnosti nakladnika.

Nakladnik

NOVA STVARNOST, Zagreb, Kaptol 21

Za nakladnika Zvonimir Maštrović

Urednik Zvonimir Maštrović

Lektori

Tomislav Salopek, Zvonimir Maštrović

Likovna oprema Zvonimir Maštrović

Grafička priprema Mario Rogić

Tisak Tiskara Miletić

CIP - katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.163.42-31

ŠALKOVIĆ, Hrvoje

Pala karta / Hrvoje Šalković. - Zagreb : Nova stvarnost, 2003. - (Biblioteka Novi koraci; knj. 5)

ISBN 953-6562-22-7

430611040

V

PALA KARTA

\j7? NOVA STVARNOST NO ZAGREB, 2003.

Hrvoje Salković

i

You only live once, and if you play it right, once is all you need

internet@usa

Igraš samo jednu partiju,

a ako paziš na karte,

jedna partija je sve što trebaš

internet@hr

Cestama, tračnicama, zračnim i morskim rutama putuje čovjek koji voli putovati sam. Čovjek koji putuje sam, živi da bi putovao i putuje da bi živio.

Njega ne smeta što je let na relaciji Kairo - Bombay otkazan, i što sljedeći avion polijeće tek za četiri dana. Takav ga razvoj situacije nimalo ne zabrinjava, jer je čovjeku koji putuje sam uglavnom svejedno hoće li četiri dana provesti na ovom ili onom mjestu. Kada čovjek putuje sam, ne zabrinjava ga puknuće autobusne gume, negdje tamo na pola puta između Bukurešta i Turnu-Severina. Isto kao što ga ne zabrinjava niti činjenica da će zbog toga na nekoj rumunjskoj jebivjetrini probdjeti noć. Kada čovjek putuje sam, ima vremena. Ne zabrinjavaju ga želje, misli ili strahovanja suputnika, jer ih nema.

Kada čovjek putuje sam ne brine se hoće li ili neće pogriješiti i skrenuti sa zadanog puta. On zapravo nema zadanog puta. Može se u Chicagu ukrcati u Greyhound autobus koji vozi prema Los Angelesu, s prvotnom nakanom da tamo stigne za tri dana. Ali opet, ako to samo poželi, čovjek koji putuje sam može usred Nebraske zamoliti vozača da ga iskr-ca pokraj kakvog polja kukuruza, pa onda leći kraj ceste i nekoliko noći promatrati kolektivno samoubojstvo zvijezda repatica nad Omahom.

Kada čovjek putuje sam, slamarica u ledenoj sobi prenoćišta za pet dolara postaje najluksuzniji francuski ležaj za mladence, a oronula čekaonica željezničkog kolodvora

7

pretvara se u plesnu dvoranu bečkoga dvora. Kada čovjek putuje sam njegova putna torba postaje komforni stan i/, srca Pariza. Lijevi je džep, u kojem su paštete i keksi, kuhinja, a u desnom džepu, gdje je četkica za zube, nalazi se kupaonica. Sredinu torbe čini dnevni boravak sa selom iza slike na zidu. U njoj čovjek koji putuje sam čuva izuzetne dragocjenosti-jedan znatiželjan pogled djevojčice iz nekog iranskog sela. Jedan sumrak iz Denvera. Dvije nikad iskorištene ulaznice za utakmicu australskog ragbijaškog kluba. Pokret ruke turskog vlakovođe iz Istanbula. Način na koji se valovi, za snažnog juga, razbijaju o dubrovačke zidine. Okus soli i znoja sjedne španjolske plaže. Škripa snijega za šetnje rumunjskim perivojem.

Negdje sam pročitao kako se danas naputovanja gleda kao na disciplinu potrošačkoga društva. Sto uopće danas znače putovanja kada je svaka stjuardesa obišla pola svijeta, ili kada svaki niži savjetnik Ministarstva vanjskih poslova barem dvadeset puta godišnje preleti ocean? Da ne spominjemo nogometaše koji nekoliko puta na mjesec odigravaju utakmice u udaljenim zemljama. Ili TV reportere koje matične mreže šalju u zone konflikta čim se dva afrička plemena posvađaju oko tri jutra oranica.

S vremenom sam naučio kako se ljudi koji putuju dijele u nekoliko kategorija. U jednu ulaze spomenute stjuardese, niži savjetnici ministarstava, nogometaši, TV reporteri, ili, općenito, poslovni ljudi koji, kako im to već u opisu radnoga mjesta piše, putuju radi određenog posla.

Zato ovu skupinu ljudi zovemo poslovnjaci.

Drugu skupinu čine ljudi koji putuju iz užitka.

Oni nešto stariji ostvaruju svoja putovanja u paket-aran-žmanima koje im u svojim šarenim izlozima nude turističke agencije. Stoga tu skupinu ljudi volimo nazivati turistima.

Na godišnje odmore turisti obvezno nose videokamere. Pa snime sate i sate video-materijala. Nakon toga vrate se kućama i organiziraju video-projekcije za svoje prijatelje.

Na videokasetama turisti najčešće zabilježe dvosatni krupni plan neke egipatske piramide. U pozadini se čuje mumljanje lokalnog Arapina, turističkog vodiča po vokaciji. Popularne su i jednosatne snimke tvrdoga sna nekog leoparda, uslikanog na prepad za safarija u Keniji. Ceste su i snimke reda ispred ulaza u McDonalds na Tajlandu ili snimke koktel-majstora iz kakva bara na Polineziji. U pozadini se obično vidi veća skupina austrijskih penzionera koji se iskrcavaju iz autobusa.

Na projekcije video-materijala obično dolaze drugi turisti, koje već nakon pola sata buljenja u piramidu ili usnu-log leoparda boli čeljust od ukočenoga smješkanja. Ali nije bitno, jer će se već za nekoliko mjeseci održavati nova projekcija, koje će, tom prigodom, oni biti domaćini.

Osim kamera i fotoaparata turisti na svoje godišnje odmore obvezno ponesu naramak lokalnih običaja i načina razmišljanja. Katkad čak i svoju lokalnu hranu. Obično se drže u skupinama i ne razgovaraju s lokalnim stanovništvom. Posjete dvije crkve, tri muzeja, robnu kuću i dva restorana. Ako su slučajno putovali u Indiju, vrate se kući s uvjerenjem kako su postali maksimalni eksperti u pitanju utjecaja filozofije, kulture i religije na ekonomski razvoj Trećeg svijeta. Ako su putovali u Brazil na karneval, vole reći kako sada u potpunosti razumiju probleme neokolonija-lizma i posrtanja latinokulture kao takve.

Nakon povratka kućama turisti i ne primijete koliko im malo treba da se ponovno uklope u svoje male, slatke, sređene živote.

A tu ih čeka zvuk budilice u šest sati ujutro. Vječito podignuta daska WC-a, tuba kalodonta pritisnuta na sredini, poštanski sandučić i u njemu računi za struju, vodu i zrak. Otplate kredita, olajavanja na radnom mjestu, redovi u čekaonicama. Dodaci za topli obrok i regresi, skupljanje glomaznog otpada u ranu jesen. Korumpirani suci. Petnaeste godišnjice mature. Vijesti o silovanjima i pljačkašima pošte

9

u bijegu. Izbori i referendumi. Blond vlas kose nepoznatog porijekla pronađene na zadnjem sjedalu automobila. Prevare i oprosti. Abortusi maloljetnih kćerki. Trajni nalozi, ti an size i opće uplatnice. Jehovini svjedoci na kućnom praiui, dlaka u tek otvorenoj konzervi paštete. Pregorjele lazanje subotom popodne, pohani šnicli nedjeljom. Javna okuplja nja. Dosadne premijere i pretpremijere. Karcinom i kolesterol. Četrdeseta godišnjica braka. Mirovinski sustavi i odabir prvog, drugog ili trećeg stupa. Meksičke sapunice, TV kvizovi, središnji Dnevnik u pola osam navečer. Odsječci mirovina, red za crni kruh, lopata i karmine. Izvlačenje brojeva lota, TV-binga ili lutrije: srijedom - ništa, nedjeljom -ništa, srijedom-ništa, nedjeljom-ništa. Ništa, ništa, ništa.

Za razliku od starijih članova grupe ljudi koja putuje iz užitka, i koju nazivamo turistima, mlade članove te skupine nazivamo -bagpackerima - tegljačima naprtnjača. Isto kao i turisti, tegljači svoje

naprtnjače, u pravilu, tegle grupno. Isto kao što i na svoja putovanja nose naramak lokalnih običaja i načina razmišljanja.

Tegljači najčešće putuju za vrijeme, ili neposredno nakon životnog razdoblja zvanog studiranje. Ako je riječ o europskom tegljaču, on zahvaljujući studentskim popustima najčešće putuje španjolskom ili francuskom obalom. Američki se tegljač vrlo često drži rute Miami - New York. Za razliku od turista, čiji godišnji odmori traju desetak dana, tegljači putuju i po nekoliko tjedana. Na povratku kući, tegljač se na ulaznim vratima obično sudari s roditeljima koji se vraćaju s godišnjeg odmora, i koji pod pazuhom drže još toplu snimku piramide ili usnulog leoparda. Vrlo brzo tegljač postaje radni čovjek, i već sljedećeg ljeta kao turist odlazi na godišnji odmor. Na njemu snima koktel-majstora iz kakvog bara na Polineziji. S koje se vraća u svoj mali, slatki, sređeni život. Sve od budilice u šest ujutro pa dalje.

Treću skupinu putnika čini čovjek koji putuje sam. Čovjek koji nema preciznu destinaciju, premda je prokleto sigu-

10

ran da zapravo želi nekamo stići. Čovjek koji ima vremena, iako ga ponekad uhvati panika jer mu se čini da vremena ima sve manje. Čovjek koji može putovati na zapad ili istok. Mjesec ili desetljeće. Sasvim svejedno, sve dokle god osjeća da na svojem putovanju putuje sam sebi ususret.

Čovjek koji putuje sam zove se jednostavno - putnik. Prirodno i jednostavno, kao kada u križaljci piše - egzotična afrička ptica - tri slova okomito.

Putnik ne obraća pažnju na ljude koji putuju zbog posla. Isto kao što ne obraća pažnju na turiste. On je svjestan da oni postoje, ali sasvim mu je svejedno naleti li na cesti na turista ili na hidrant.

No, putnika u pravilu živciraju tegljači naprtnjača. Ponajprije zato što tegljači vole zalaziti u hostele, mjesta koja putnik doživljava svojim bazama. Tegljača naprtnjača putnik naziva pogrdnim imenom lažnjak. Ono što putnika najviše smeta jest lažnjakova želja da ostavi dojam kako je i on sam pravi putnik.

Pravi je putnik, međutim kadar osjetiti lažnjaka na udaljenosti od nekoliko desetina metara. Lažnjaka odaju sitnice. Ponajprije čiste i blistave naprtnjače. Pravi se putnik gnuša moderne naprtnjače s lokotima i bravama. On u svojoj torbi nosi toplo rublje, vreću za spavanje, nekoliko bilježnica, švicarski patentni nož i četkicu za zube. Putnik i ne pomišlja na to da bi trebao lokotom i bravama zaštititi svoju imovinu koja je beskorisna svakomu osim njemu.

Lažnjak neprestano radi greške koje ga odaju. Već nakon pet minuta razgovora s drugim lažnjakom kojeg susreće u nekom hostelu, lažnjak s njime razmjenjuje e-mail adresu i broj telefona. Tek poslije lažnjak shvati da je sve te adrese zapravo sakupio bez nekog dubljeg razloga, osim da pokaže svoju otvorenost svijetu. Koja prestaje za dva tjedna, čim se vrati kući i na ulaznim se vratima sudari s roditeljima - turistima, koji ispod pazuha nose toplu snimku usnulog leoparda.

11

Kada bi putnik razmijenio adrese sa svim ljudima koje susreće na svojim dugotrajnim i neizvjesnim putovanjima, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da čitav život piše pisma. A to ne bi imalo smisla,

jer pravom je putniku u prirodi da putuje, a ne da piše pisma sobaricama ili kondukterima tramvaja iz San Francisca.

Lažnjaci na svoja putovanja čak ponekad ponesu i mobilne telefone. Telefon lažnjaku daje privid da nije sam, da je u nekoj vrsti odnosa sa svim ljudima koje je ostavio ondje odakle je krenuo.

Lažnjak ne zna daje, ondje odakle je krenuo, već pet minuta nakon njegova odlaska, život krenuo nekim novim tokom. Ovakvim ili onakvim. Ali za njega više nikada istim.

Putnik to zna, i zato se on vrlo rijetko, ili, još češće, nikada, ne vraća na mjesta na kojima je već bio. A ako se slučajno vrati, onda prihvaća promjenu koliko god ona bolna bila.

Lažnjak obožava masovna događanja. Njegova su omiljena odredišta gradovi u kojima se održavaju Svjetska prvenstva u nogometu ili Olimpijske igre. Tu su još i Miami ili Cancun u doba studentskih praznika, kada masa razularenih klinaca hrli na floridske ili meksičke plaže. Aktualni su i karnevali, primjerice oni u Riju ili New Orleansu. Tu su i festival trčanja s bikovima u Pamploni, te berlinska love parade.

Sa svojeg se putovanja lažnjak, u pravilu, vraća s hrpom suvenira. Šalicama, majicama, privjescima, e-mail adresama i brojevima telefona ostalih lažnjaka.

Jednako koliko prezire lažnjake i predano izbjegava susrete s njima, toliko pravi putnik istinski uživa u susretima s drugim pravim putnicima. Osim korisnih informacija o mjestima koja su posjetili, putnici djelomično razmijene sadržaj svojih putnih torbi. Pogled djevojčice iz iranskog sela za jedan sumrak u Denveru. Ili more ispod dubrovačkih zidina za jednu rumunjsku škripu snijega.

12

Nakon što kraće vrijeme provedu zajedno, putnici se rastaju. Oni nikada ne nastavljaju putovanja zajedno, ma koliko god se dobro slagali. Jer pravi putnik, u pravilu, putuje sam.

Način života kojim putnik živi ima svoju cijenu. Katkada je cijena velika, ali putnik spremno plaća svoje račune. U dugim kišnim popodnevima putnik sjedi u zadimljenom baru i kroz veliko staklo promatra ljude koji prolaze ulicom. Pločnikom šeću zaljubljeni parovi držeći se za ruke. Izgledaju sretno i smireno. Kao da su sva putovanja iza njih i kao da su pronašli ono što su tražili. Postoje duga kišna popodneva kada na svijetu ne postoji usamljenije stvorenje od putnika koji u zadimljenom baru promatra ljude koji prolaze ulicom.

U dugim kišnim popodnevima putnika hvata čežnja za svim mjestima na kojima je bio i za svim ljudima koje je volio.

Za svojih dugih putovanja putniku se povremeno događaju bankroti. Periodi pukog preživljavanja, spavanja na ulici ili u čekaonici željezničkog kolodvora. Ali kao rođeni borac, putnik uvijek nekako pobijedi besparicu i opstane.

Ipak, tren u kojem putnik plaća najveću cijenu svojeg načina života jest onaj u kojem on, zbog bilo kojeg razloga, nakon pet, deset ili pedeset godina lutanja, završi svoje putovanje. Tog časa, kada spozna da se nikada više neće maknuti iz grada u kojem se trenutačno nalazi, putnik zna daje s njime gotovo.

Bez obzira na to što su napisane tolike studije o unutarnjim putovanjima i što su izmišljeni toliki opijati s pomoću kojih čovjek putuje ležeći u vlastitu krevetu. Usprkos činjenici da Immanuel Kant nije mrdnuo iz onoga svojeg pruskog sela, a ipak je umom obgrlio čitav planet. Bez obzira na to što je Kafka proveo život čamivši na šalteru osiguravajućeg društva, što ga to nije sprečavalo da nakon radnoga vremena, u miru svojeg svijeta luta prostranstvima neshvatljivim

13

ljudima njegova vremena. Usprkos tomu što Kai 1 May nikada nije bio u Americi, što ga nije sprečavalo da do najsitnijih detalja opisuje klance i gudure Divljeg Zapada.

Sve to putniku ne pomaže mnogo. On zna da ne smije stati.

Nisam vam rekao tko sam, zapravo, ja. Nisam poslov-njak, ne radim u ministarstvu, nisam TV reporter ni stjuard. Već dugo nisam ni student, što znači da više ne teglim napr-tnjače. Opet, premlad sam da bih bio turist. Nemam kameru i nikada nisam snimao piramide ni leoparde. Nisam bio na Polineziji, pa nemam pojma kako izgledaju tamošnji kokte-1-majstori.

Činjenica je da putujem sam. Na mojoj putnoj torbi nema brava ni lokota. Malokad se vraćam na mjesta na kojima sam bio. Kadšto, za dugih kišnih poslijepodneva sjedim u baru i promatram ljude na ulici.

Nedavno sam kupio fotoaparat, što možda znači da sam se s vremenom pretvorio u lažnjaka. A možda ipak nisam, ne znam točno. Ipak, znam da sam, u vremenima kada sam počeo putovati sam, imao sreću da mi se putovi isprepletu s putovima nekoliko pravih putnika.

Ovo je priča o njima.

14

Kada su mi iz Montreala javili da je bankrotirala čitava tvrtka, pa tako i njezino zagrebačko predstavništvo kojeg sam bio voditelj, nisam bio previše razočaran. Znao sam da tvrtka nije bankrotirala mojom krivnjom. Jednako kao što sam znao da zbog mene ne bi niti profitirala, taman i da nije otišla k vragu. Snašao sam se i na brzinu pronašao novi posao, uz uvjet da s radom započnem u trenu kada budem spreman. Kada god da se to dogodi. Na računu sam imao nešto novca, na zidu iznad kreveta kartu svijeta, a u plućima strahovitu čežnju za udaljenim mjestima.

Ležao sam u krevetu i promatrao svijet. Planet mi se činio golem. Nisam imao obveze ni prema kome i ni prema čemu, što je značilo da sam imao sve vrijeme i sve četiri strane svijeta. Mogao sam odabrati bilo koju ishodišnu točku svojeg putovanja. Ipak, ispalo je da sam odabrao New Orleans, za koji sam znao daje u Americi, premda baš i nije tipičan američki grad. Da podsjeća na Europu, iako se nalazi daleko od nje. Da ima mnogo istočnjačkog u sebi, premda je smješten na zapadu. Da je multikulturalan, divlji i opasan, baš onakav kakav sam i ja želio biti.

Kamo nakon New Orleansa? Pojma nisam imao. Koliko sam dugo mislio putovati? To sam znao još manje. Znam samo da sam u torbu ugurao zimsku jaknu, proljetni prsluk i nešto ljetne odjeće.

Dužina putovanja ovisi o svoti novca koju putnik ponese u svojoj torbi. Moja mije svota jamčila nekoliko mjeseci ko-

15

morije, ili barem onoga što putnik pod komociji >m ra/iuui jeva. Poželim li putovati duže, trebat će mi novae Mio s.un spreman na bliske susrete sa sudope ri m a ops k 111 n 111 u • s t <> i a na, jednako kao i na eventualna crnčenja po link im utovari-lištima.

Kada se namrštim, i ispod oka promatram ljude, izgledam opasno. Ta mi je činjenica davala za pravo nadati se poslu izbacivača iz disko kluba. Jedini je problem što me, kada se namrštim i ispod oka mrko promatram ljude, već nakon nekoliko minuta počinje boljeti čeona kost. Radije bih se zaposlio kao ubacivač u disko-klub, ali mislim tla to radno mjesto još nisu izmislili. Razmišljao sam o poslu ani-mir plesača iz kaveza iznad plesnog podija. Zapravo, razmišljao sam o bilo čemu. Znao sam da ću Amerima teško prodati moje dobro poznavanje situacije u hrvatskim medijima ili superiorno dekliniranje imenica kroz svih sedam padeža, kako u govornoj tako i u pisanoj formi. To Amere ne zanima. Garant. Jednako kao što ih ne zanima moja dozvola za upravljanje motornim brodom do dvanaest metara dužine, dozvola za upravljanje vozilima A, B i C kategorije, diploma internog auditora po ISO 9001 standardima, uvjerenje o završenoj padobranskoj obuci, završenim kompjutorskim tečajevima ili završenom tečaju središnje depozitarne agencije. Marljivo sam pohađao sve te tečajeve i znao sam da će doći dan kada će mi se uloženo isplatiti. No znao sam da taj dan neću dočekati u Americi. Fućka se Amerima za brod od dvanaest metara dužine ili središnju depozitarnu agenciju.

Ali opet, na putovanjima nema pravila. Nemoguće postaje moguće i obratno. Upoznao sam jednom nekog probisvijeta koji je igrom slučaja zaglavio na Rodosu, pa tamo preživljavao kao statist u grčkim sapunicama. Zašto slučaj ne bi htio da se zaposlim kao kaskader u Hollywoodu?

Osim zimske jakne, proljetnog prsluka i nešto ljetne odjeće, u svojoj sam putnoj torbi ponio kolekciju dragocjenosti koje sam s vremenom prikupio - jedno izležavanje na mek-

16

sičkoj plaži dok se karipska oluja rađala na horizontu, hlad jednoga creskog drveta za pakleno vrućeg lipanjskog po-podneva, večer u briselskom baru i raspravu jesu li Ameri doista poslali ljude na Mjesec, jedno boso gacanje po lokvama u Stockholmu za najvećega pljuska, suton s trajekta koji plovi na potezu Hvar - kopno.

Znam da sam u životu mogao skupljati i pametnije stvari. Počelo je, nekako, s kolekcijama značaka i salveta. Nakon toga sam skupljao školske simpatije, ploče i neopravdane sate. U međuvremenu sam porastao i počeo primjećivati da mnogi ljudi koje poznajem marljivo skupljaju bodove na platnim listama, nekretnine, automobile ili državne obveznice. Nekako je ispalo da seja nisam prebacio na skupljanje platnih lista i obveznica. S vremenom sam primijetio da je rulet zvan platna lista vrlo varljiva stvar. Jednako kao što su to i automobili koji se razbijaju, stanovi koji se gube u ovrha-ma ili na kartama. Isto kao što se gube i obveznice u rukama zaigranih bankovnih mešetara. Ne znam jesu li to shvatili i mnogi ljudi koje sam poznavao, a koji su počeli skupljati takve kolekcije. Znam samo daje moja zbirka jedina trajna stvar koju mi nitko ne može ukrasti, zapaliti ili na njoj izvršiti ovrhu. Zato je uvijek nosim sa sobom, pa sam, manirom pažljivog kustosa, pokraj jakne, prsluka i nešto ljetnih stvari, i nju ugurao u torbu.

Jednom sam na telki gledao dokumentarac o nekim pustolovima što su odlučili biciklima prokrstariti Bliski istok i dokopati se Afrike. Polazili su s glavnog zagrebačkog trga. Trg je bio prepun svjetine koja je došla ispratiti pustolove koji su biciklima putovali prema Africi.

Ja nisam kretao prema Africi, nego prema američkom jugu. Kretao sam s aerodroma Pleso kraj Velike Gorice.

Na aerodrom me nije došla ispratiti svjetina. Tamo je bio samo moj Stari koji mije psovao sve po spisku jer kasni na posao.

17

Ipak mi je na rastanku u džep tutnuo sto dolara. Jer on je moj Stari i to valjda tako ide.

Možda nije trebalo ispasti tako. Možda sam nakon zna-čaka i salveta mogao početi skupljati drugačije zbirke. Možda tvrtka u kojoj sam radio nije trebala bankrotirati. Možda sam u miru mogao dočekati godišnji odmor, pa otići snimati piramide ili usnulog leoparda. Možda sam mogao krenuti na istok ili jug. Ali ispalo je da sam tog jutra krenuo prema Americi. Ispalo je baš tako i nikako drukčije. Nema nazad. Pala karta.

Najprije su mi rekli da izidem iz reda. Onda su mi rekli da izvadim metalne predmete iz džepova. Pa onda i da izu-jem cipele. Ostali putnici, uglavnom Ameri, neometano su prolazili kraj carinskih službenika i ukrcavali se u avion što je tog ponedjeljka letio iz Amsterdama u Detroit. Nekoliko mjeseci ranije neki su Arapi oteli par aviona punih putnika, pa se pozaletavali s njima u newyorske neboderčine. Znao sam da su Ameri zato sumnjičavi prema putnicima koji dolaze iz njima egzotičnih zemalja. Izdvojili su me iz reda za ukrcavanje u paketu s nekim Turcima i Korejcima. Osjećao sam se glupo dok sam stajao bos ispred ulaznog tunela, dok su me ostali putnici gledali s nepovjerenjem. Ali nešto bolje nisam mogao niti očekivati s obzirom na to da sam na sebe natrpao nekoliko slojeva odjeće. Nisam znao koliko ću dugo putovati i želio sam ponijeti što je moguće više odjevnih predmeta. Tako sam na sebi imao izlizanu kožnu jaknu, a ispod nje redom - prsluk bez rukava, debeli džemper, dvije majice dugih rukava i dvije kratkih. Izgledao sam kao sumo borac i moglo se očekivati da će me carinski službenici izdvojiti iz reda, zajedno s mojom putovnicom, za njih egzotičnog porijekla.

Ostali su putnici izgledali uglavnom bezopasno.

Na kraju su me pustili u avion. A potom i Turke i Korej-ce. Nakon nekoliko minuta pilot je odlijepio kotače od uzle-tišta i mi smo započeli s letom koji loši pisci obično nazovu

18

prelaskom preko Velike bare. Europa je bila iza mene i ja sam se približavao obećanoj zemlji.

Razmišljao sam o dolascima u Ameriku, i uvijek bih, nekako, vidio siromašnoga irskog emigranta kako stoji na palubi broda i prvi put promatra Kip slobode.

Sigurno bi bilo zgodno brodom doploviti do Amerike. Ali toga sam se prekasno sjetio.

Prije negoli će nam dati na znanje na kojoj visini letimo i kolika je vanjska temperatura, stjuardesa nas je zamolila za trenutak pažnje. Zamolila je putnike >to pay attention^ A ja sam znao daje Amerika zemlja u kojoj se sve plaća, pa tako i attention.

Inače, engleski jezik je ponekada čudan. Ako Amer osjeti potrđbu da ode na zahod, on putnika do sebe priupita gdje može pronaći >reastroom<, što se može prevesti kao soba za odmaranje. Ali, kada me negdje iznad Grenlanda pritisnuo mjehur i kada sam otišao do toaleta, nisam vidio nikoga da se odmara u njemu. Jedino je jako smrdjelo.

Ne kažem da hrvatski u nekim svojim dijelovima nije čudan. Na primjer, nikad nisam razumio što to znači kada žene daju pramenove. Mislim, komu to one daju pramenove? S druge strane, u engleskom postoje riječi za koje čovjeku treba deset hrvatskih da bi ih preveo. Recimo engleski glagol >to loot< na hrvatski se može jednostavno prevesti kao >pljačka napuštenih kuća i izloga u slučajevima elementarnih nepogoda ili drugih ekstremnih okolnostk Kraće ne može, koliko god okolnosti bile ekstremne.

Prekooceanski letovi inače su strašno dosadna stvar. Jedino me veseli što na njima uvijek prikazuju lagane ljubavne filmove, uz koje obvezno zaspim.

Kada sam se probudio, bili smo u Detroitu.

Konačno sam stigao u Ameriku.

Nisam atomski fizičar, ni kirurg. Ali ipak, postao sam dio statistike. Mislim da bi političari rekli kako se jedan hrvatski mozak toga trena odlio iz Lijepe Naše.

19

Čekalo me nekoliko sati do ukrcavanja u avion za New rleans. Sredio sam formalnosti oko prtljage, a zatim sjeo u aerodromski bar i promatrao Amerikance. Hio sam uporan, i promatrao sam ih sve dok glas s razglasa nije objavio ukrcavanje u moj avion. Ali doista nisam primijetio ništa neobično.

Carinici su mi ponovno rekli da izidem iz reda i stanem sa strane. Pa su mi opet rekli da izvadim metalne predmete iz džepova. Pa onda i da se izujem. Ovaj put su, osim mene, izdvojili neke Pakistance te alžirski bračni par.

20

Bila je ponoć kada smo sletjeli u New Orleans.

Izišao sam iz aerodromske zgrade i prvi put slobodno prošetao Amerikom. Bez carinskih kontrolora koji mi stalno govore da se izujem, i bez njihovih pasa. Padala je kiša i bilo je hladno. Aerodromska se zgrada ispraznila, i u trenutku kada sam skupio svu svoju prtljagu, činilo se da oko mene više nema nikoga.

Nisam znao gotovo ništa o New Orleansu. Zapamtio sam ime i adresu hostela koji sam rezervirao preko interne-ta. Ali pojma nisam imao u kojem smjeru trebam krenuti da bih došao do njega. Poslije sam shvatio da postoji nekakav autobus koji povezuje grad s aerodromom, ali tada za čitavu tu avanturu traženja hostela jednostavno nisam imao snage.

Poput kakvog lažnjaka podigao sam ruku u zrak i viknuo - taxi!

Sljedećeg sam trena sjedio u golemom žutom američkom taksiju i vozio se u prema gradu. Na staklu koje odvaja prednji od stražnjeg dijela vozila bio je izvješen karton s podacima o vozaču. Vidio sam da je čovjek iz Venezuele. U tišini je jeo svoju krafnu. Ja sam kroz bočno staklo velikog žutog taksija promatrao Ameriku. Zamišljao sam je kao zemlju neboderčina, širokih ulica i svijetlećih reklama. Sada, kada sam bio ovdje, nisam primjećivao nikakve nebodere. Niti je bilo što posebno jako svijetlilo, osim taksimet-ra. Doduše, ulice su bile široke, ali opet, nekako puste. Čini-

21

lo se da i New Orleans ponedjeljkom navečer, baš kao i Zagreb, Dublin, Stockholm ili bilo koji drugi milijunski gradić, spava dubokim snom.

Primijetio sam da grad uglavnom čine jednokatnice čija arhitektura više podsjeća na francusku nego na američku kakvu sam viđao u filmovima. Ali ovo je ipak bio New Orleans.

Uostalom, nisam više bio sposoban ni za kakve sudove i dojmove. Putovao sam više od trideset sati. Preko Savskog mosta, Novog Zagreba, Velike Mlake, Plesa, Amsterdama, Detroita i ovih širokih orkanskih ulica. Bio sam gladan i umoran i nije me se više ticala arhitektura, taman da je grad izgledao kao Garešnica u kasnu jesen. ,

Iz polusna me prenuo glas taksista:

- India House, to je to.

Izišao sam iz velikoga žutog taksija. Kiša je i dalje lijevala, a ja sam se nalazio u nekakvom predgrađu. Kada čovjek traži prenoćište preko interneta, uvijek mora prihvatiti rizik da će spavati u štali, i još možda dijeliti slamaricu s vlasnikovom strinom.

Krevet u India Houseu stoji dvanaest dolara, i to je jedino što me zanimalo kada sam odlučio da ću u njemu rezervirati tri noćenja s mogućnošću produljenja boravka. Sada sam bio ovdje, ispred oronule građevine koja je manje nalikovala na hostel, a više na nikada renoviranu ruševinu a me- i ričkoga građanskog rata. j

Otvorio sam masivna vrata i zakoračio prema đivcnoj klupi koja mije izgledala kao mjesto za registraciju gostiju. S 1 druge strane klupe stajao je krupan čovjek duge plave kose.

Upisao me u knjigu gostiju i odveo do moje sobe. 1 )ok smo prolazili uskim hodnicima škripavog poda. predstavio se kao Ruth, menadžer India Housea. Spomenut > |c kako je iz Teksasa, kako zna za Hrvatsku jer je neko vrijeme živio u Pragu gdjejesvirao gitaru u nekom jazz klubu. Sada svira gitaru u središtu Orleansa i usput vodi ovaj hostel dok pravi

22

vlasnik putuje Indijom. Pričao je laganim, tihim glasom, i bilo je nečega dostojanstvenog i uzvišenog u njegovim kretnjama uzduž uskih hodnika škripavog poda.

Do moje se sobe dolazilo putem koji je prolazio stražnjim dvorištem. Kada smo stigli do ulaza Teksašanin mije poželio laku noć i ja sam ušao u sobu. Sto se hostela tiče, riječ »svoju« treba uzeti s rezervom jer se sobe u hostelima obično dijele s još barem deset gostiju.

Vrlo sam brzo shvatio zašto krevet u India Houseu stoji dvanaest dolara.

Bila je zima, ali soba nije bila grijana. Vrata su bila sklepana od nekakvih dasaka, od kojih je svaka treća nedostajala, tako daje sasvim svejedno spava li gost u sobi ili na dvorištu. Unutra se nalazilo desetak kreveta na kat. Zidovi su bili oslikani krokodilima u njihovoj prirodnoj veličini. Na podu se mogla očitati čitava jedna povijest hostelskog života - bilo je tu čarapa, komadića salame, rizli, izgužvana auto-karta Norveške, polovica bilijarskog štapa, kora od lubenice, knjiga uputa za rukovanje mikrovalnom pećnicom i razbijena soljenka.

No, kreveti su bili prazni. Samo su na jednom krevetu bile poredane nečije stvari. Njihov vlasnik, čovjek plave kose, kasnih tridesetih godina, bavio se zaprašivanjem madraca.

Pravio se da me ne primjećuje, što mije bio čudno, s obzirom na to da su hosteli mjesta gdje se obično susreću društveni ljudi.

Raspakirao sam svoje stvari, a onda sjeo na rub kreveta i promatrao čovjeka u njegovu poslu. Kada je završio, okrenuo se prema meni i ponudio mi bočicu s praškom.

- Uzmi i praši, boy, inače ćeš se probuditi s vojskom usranih buba po sebi - rekao je mrzovoljno.

Napravio sam kako je rekao. Kada sam završio, čovjek je već ležao u krevetu i žmirio.

- Odakle si - pitao je ne otvarajući oči.

- Europa, Hrvatska.

23

- Što te dovelo ovamo? Sigurno si došao \nljeti Disneyland i ta sranja?

-Nemam pojma što me dovelo. Ne zanima me I 'isncyland.

-A što će ti toliko odjeće - pitao je čovjek ot\oi ivši oči i klimnuvši glavom prema mojim stvarima koje sam istovario na susjedni krevet.

- Možda zaglavim ovdje na neko vrijeme.

- Neko vrijeme - pitao je cereći se. - 'Ijedan dva?

- Par mjeseci, godinu - dvije. Možda ostanem ovdje, možda ću putovati dalje.

Čovjek se uozbiljio.

- Zašto ne putuješ Europom. Čovjek treba najpi ijc upoznati svoje dvorište prije nego preleti ocean.

- Naputovao sam se Europom. Sada mi se putuje ovim krajevima. Možda ću do New Yorka, a možda do I lollywoo-da. Možda postanem kaskader pa u nekom filmu zamijenim De Nira ili Denzela Washingtona.

Nasmijao se.

- O.K., skupljaču kostiju, ja sam Gordon i rođen sam u Kanadi. U ovoj sam rupčagi već dva mjeseca. Odakle sam doputovao i kamo idem moja je stvar. Rekao sam ti ovo jer smo sami u ovoj usranoj sobetini pa bi bilo glupo da ti ne kažem. Soba je prazna i stoji dvanaest dolara. Sobe s grijalicama koštaju petnaest dolara, ali su popunjene. Ja inače ne pričam mnogo s ljudima. Pogotovo ne s lažnjacima kojih ovdje ima u izobilju. A ti, mladiću, ili vješto skrivaš svoje lažnjačku prirodu, ili si uistinu pravi jebivjetar. To ćemo otkriti ovih dana. Ja ću sada spavati.

Okrenuo se na drugu stranu i već nakon minutu ili dvije čuo se zvuk dubokog disanja. Ugasio sam svjetlo, i zatvorio oči. Prošla su trideset dva sata od kada sam krenuo na put i tijelo mi je potpuno oduzeo umor. Šumjelo mi je u ušima. Konačno sam zaspao. Bio je to moj prvi američki san. Ali stvarno se ne mogu sjetiti što sam sanjao.

24

Prva stvar koju sam primijetio kada sam otvorio oči bio je krokodil koji je kesio zube prema mojem krevetu. Trebalo mije nekoliko trenutaka da shvatim gdje se nalazim. Sunce je ulazilo u sobu kroz pukotine na vratima i sada više nije bilo toliko hladno. Po meni nisu plazile bube, iako sam sada, na danjem svjetlu, primjećivao kako plaze po ostalim krevetima. Gordona više nije bilo u sobi.

Otvorio sam vrata i izišao na dvorište. Ispred mene se nalazio veliki bazen obložen drvom, baš onakav u kakvima obično borave dresirani dupini i kitovi. Istina, nešto manjih dimenzija, i istina, bez dupini i kitova. Ali ipak, bio je to pravi pravcati bazen smješten pored ulaza u moju sobu.

Koliko sam morao biti umoran prethodne noći kada nisam primijetio tu bazenčinu prolazeći kraj nje?

Hostel je izgledao prilično pusto. Znao sam da ljudi koji žive u ovakvim zdanjima ustaju prilično kasno, i ako sam želio neometano razgledati Indiju sada mi se pružila prava prilika.

Prošao sam pored bazena do suprotne strane dvorišta. Kroz dvorišna sam vrata ušao u kuhinju u kojoj sam primijetio četiri velika hladnjaka. Redom sam razgledavao njihovu unutrašnjost. Po količini hrane zaključio sam da ovdje ne može živjeti više od petnaest ili dvadeset ljudi.

Izišao sam iz kuhinje i zakoračio hodnikom. Vrata nekih soba bila su odškrinuta. Vidio sam ljude koji su se lijeno

25

protezali u svojim krevetima. Ispod jednog popluna naziralo su se ženske noge. S unutarnje strane gležnja djevojka je imala istetoviranu pčelu. Došlo mije da udem u sobu i zago-licam neznanku po tabanima. Ipak, produžio sam dalje. Prošavši kraj posljednje sobe ušao sam u veliku prostoriju koja je izgledala kao soba za druženje. Prostorija je bila oblijepljena neobičnim tapetama. Svaki je kvadratni centimetar zida bio prekriven fotografijama. Činilo se kako su mnogi ljudi koji su ovdje proveli dio života ostavili trag sebe u hos-telu. Najčešće su to bile fotografije raskalašenih tuluma koji su se događali baš ovdje, u sobi za druženje. Ljudi na fotografijama bili su zaustavljeni u plesu, smijehu, polijevanju vodom, dubljenju na glavi ili skakanju u bazen za kitove. Na većini fotografija primijetio sam dugokosog Teksašanina. Izgleda da je Ruth već duže vrijeme upravljao hostelom pa tako s vremenom stekao reputaciju kralja divljih zabava.

Međutim, najčudniji dio sobe za druženje nalazio se na stropu. Na njemu je bila izvješena kupola ogromnog desan-tnog padobrana. Činilo se da bi svakoga trenutka mogao pasti i preklopiti mene i sve one oronule fotelje razmještene po prostoriji.

Začuo sam komešanje iz pravca soba i odlučio pronaći kupaonicu prije nego li u njoj nastane gužva. U kupaonici nije bilo gornjeg prozorskog krila. Bilo je hladno i imao sam osjećaj da se tuširam na dvorištu. Vratio sam se u sobu, zavukao torbu pod madrac i krenuo prema izlazu iz hostela. Na izlaznim vratima sam susreo Rutha. Dao mi je nekoliko informacija o stranama svijeta i mjestu gdje mogu uhvatiti autobus koji vozi prema centru grada.

Indija je bila smještena u crnačkoj četvrti prljavog orlin-škog predgrađa. Skupine crnih momaka okupljale su se na uglovima stambenih blokova i u miru pušili džointove.

Uhvatio sam autobus koji vozi prema centru i nakon dvadesetak minuta vožnje nalazio sam se u središnjoj gradskoj četvrti zvanoj French Quarter. Izišao sam iz autobusa i

26

upitao prvog prolaznika kako se zove ulica u kojoj se nalazim.

- Burbon Street.

Po količini nakupina razbijenog stakla zaključio sam kako se ovdje prethodne noći moralo gadno tulumariti. Komunalci su šmrkovima umivali ulicu. Onako prljav i mamuran, uhvaćen usred jutarnjeg umivanja, Burbon Street me podsjetio na jutra u londonskom Sohou. Koračao sam ulicom izbjegavajući mlaz koji je šikljao iz šmrka usput brojeći količinu barova na stotinu dužnih metara ulice. Ubrzo sam odustao. Činilo se kako je Burbon ustvari ogroman bar dugačak kilometar ili dva. Ubrzo sam istražio cijelu Francusku četvrt. Sa svojim baroknim dvokatnicama velikih terasa izgledala je potpuno europski. Osim barova i restorana, u ostalim sam ulicama primijetio bezbroj suvenirnica.

Nisam znao je li duh starog Orleansa preživio silne turiste, ali očigledno, Ameri su od njega, ili njegovih ostataka radili dobar posao.

Američki jug, stjecište bitangi i probisvijeta svih profila, otpadnika koji su stoljećima bježali u njega tražeći novu priliku, mjesto woodooua, jazza, kartaških obračuna koji su odnosili imetke i živote, sve su to Ameri uspješno znali upakirati i prodati turistima. Ipak, u French Quartern nisam primijetio niti jedan supermarket ili prodavaonicu brze hrane. Konobari su lijeno otvarali barove iznoseći stolove na ulice. Grad se budio. Provirivao sam kroz odškrinuta vrata barova. Svi su izgledali jednako ili gotovo jednako. Mislim da se taj pravac u teoriji dizajna interijera zove rani John Wayne.

Nakon nekog vremena na ulicama su se počeli pojavljivati i prvi turisti, a s njima i čitava vojska uličnih zabavljača koji su rigali vatru, žonglirali čunjevima ili udarali po metalnim poklopcima kanti za smeće proizvodeći izvornu drum svirku. Metež je jačao i bilo je vrijeme da napustim Francusku četvrt.

27

Krenuo sam prema jugu i ubrzo stigao do tržnice koja se, slično centru grada, zvala French Market. Netko je jednom napisao kako je promatranje ljudi na lokalnoj tržnici najbolji način da čovjek upozna

grad u kojem se zatekne. 1 zaista, činilo se da na French Marketu živi Orleans kakvim sam ga ja zamišljao. Mjesto je vrvjelo od života.

Riječ tržnica, koja za Europljane znači mjesto gdje se kupuje hrana, na zapadu ima jedan drugačiji smisao. ()sim uskog dijela Marketa u kojem su ljudi kupovali voće i povrće, prostorom su vladali prodavači prepariranih krokodilskih glava, suvenira iz Drugog svjetskog rata, knjiga, lažnog srebra, kostima iz kazališnih predstava i mnogih drugih drangulija. Jedan dio tržnice bio je rezerviran za trgovce woodoo simbolima, figuricama, maskama i mirišljavim štapićima koji su nudili putovanja u neke druge svjetove. Woodoo maske sam promatrao iz sigurne daljine od pet metara.

Ako je točna teorija o Orleansu kao mjestu sudarišta bezbroj kultura i nacija ta se teorija najviše potvrđivala na Marketu. Primjećivao sam Azijate, crnce karipskog porijekla, Amerikance i Europljane. Na licima ovih ljudi čitala se čitava povijest američkog juga. Nakon nekog vremena dosadio mi je gledati sudar i produžio sam dalje, prema jugu.

Uskoro sam izbio na obale Mississippi a. Rijeka je bila golema i spora. Valjala je silnu količinu mulja i prljavštine prema ušću u Meksički zaljev. Nekoliko stotina kilometara južnije, s druge strane zaljeva nalazio se meksički poluotok Yucatan. Nekoliko godina ranije ronio sam ispod podvodnih grebena južnog dijela zaljeva, a sada na ovoj sjevernoj strani nije bilo tih novaca koji bi me natjerali da uđem u vodu. Dok jednom ne smrkne drugom ne svane.

Nekoliko parobroda lijeno se spuštalo niz maticu. Uzduž nasipa protezalo se šetalište.

Skupine muzičara, raspoređene u pravilnim intervalima od stotinjak metara, izležavale su se na travi kraj šetališta i udarale u svoje instrumente. Prolaznici im nisu davali novac

28

i činilo se da ljudi muziciraju iz vlastita zadovoljstva. Sjeo sam na travu kraj šetališta, promatrao rijeku i razmišljao o svemu što sam vidio. Činilo se daje New Orleans grad muzičara, probisvijeta i vucibatina sviju vrsta i porijekla i ja sam se dobro osjećao u njemu.

Padao je mrak kada sam uhvatio autobus koji vozi u smjeru predgrađa gdje se nalazio India House. Ušao sam u hostel i primijetio da je soba za druženje puna ljudi.

Izgleda da su gosti voljeli provoditi vrijeme ispod kupole padobrana. Na podu oko kamina te na škripavim naslonjačima izležavalo se desetak ljudi. Kada sam ušao u prostoriju prekinuli su razgovor. Osjetio sam kako me znatiželjno promatraju. Nisam samo tako mogao sjesti među njih pa sam pozdravivši Rutha koji je sjedio u kutu krenuo prema vratima koja su vodila prema dvorištu.

Prije nego što ću izići, zastao sam kraj police na kojoj su bile izložene brošure hostela iz raznih zemalja svijeta. Počeo sam redom listati letke. U sobi je i dalje vladala tišina. U trenu kada sam prelistavao letak nekog hostela iz San Fran-cisca iz smjera kamina začuo se glas koji je prekinuo tišinu.

- Ne idi tamo, to je zlo mjesto.

- I ja sam zao, odgovorio sam ne okrenuvši se.

Začuo se smijeh, i gosti su nastavili sa svojim razgovorom. Izišao sam na dvorište i krenuo prema svojoj sobi. U njoj sam zatekao Gordona kako sjedi na rubu kreveta i razmazuje boje po licu. Bio je

odjeven u široke hlače s naramenicama i prugastu majicu. Na glavi je nosio šešir okrugla oboda a velika crvena kugla mu je prekrivala nos i većinu lica.

- Sto je, boy, nikada nisi vidio klauna - upitao je smijući se. Pa netko mora raditi i to. Pretpostavljam da si proveo dan razgledajući grad. Imam savjet za tebe, boy. Kada padne mrak izbjegavaj predgrađa. Puno se zla nakotilo po okolnim jazbinama. Izbjegavaj woodoo svratišta uz rijeku. Kada te zlikovci zaustave na ulici nemoj započinjati razgovor s nji-

29

ma. Produži dalje. Vjerojatno će ti probati uvaliti crack. Ili će te možda čak i ubiti, ako shvate da imaš novaca. A ti, boy, vjerojatno imaš novaca.

- Imam nešto novaca.

- To je u redu. Lijepo je kada čovjek ima nešto novaca. Ja sada idem do centra. Ako ne padne kiša i ako ljudi iziđu na ulice, i ja ću imati stotinjak dolara do ponoći. Ako hoćeš, pridruži mi se, boy, pa ćeš vidjeti kako stari Gordon zarađuje stotinjak dolara.

- Umoran sam. Radiš li i sutra?

- Idem svake večeri. Onda sutra. Pazi se, boy. Izišao je iz sobe a ja sam se skljokao na krevet i zaspao. Kada sam se sljedećeg jutra probudio po prvi puta od

kada sam stigao u grad osjetio sam potrebu za druženjem s ljudima. Otišao sam do sobe s padobranom, sjeo na jedan od naslonjača, promatrao vatru u kaminu i čekao da se soba ispuni gostima. Nakon nekog vremena u prostoriju su ušli mladić i djevojka ranih dvadesetih godina. Predstavili su se kao Bob i Kelly. Mladić je iz neke pregrade izvukao šahovsku ploču, izvalio se na pod pored kamina i upitao me -

- Jesi za partiju?

Znam malo o šahu. Ustvari, jedva da znam piavila, ali bio sam željan razgovora. Sjeo sam kraj Boba i uskom smo jedan drugome obarali pješake i topove. Kelly je za to vrijeme prelistavala odbačene novine, stare barem nekoliko godina.

- Odakle si - pitao me Bob dok smo započinja I i p. 111 iju.

-Europa, Mediteran, Hrvatska, Zagreb, dva sala \ o/nje udaljenosti od Venecije.

Većina ljudi van Europe nikada nije čula za 1 h\aisku. Sto meni nije čudno, jednako kao što mi nije emlm > \io većina ljudi u Europi ne zna gdje je Belize ili Burkiii.i I i-o. Ali za Veneciju su svi čuli, pa mije tako najlakše objasniti odakle dolazim. Da bih objasnio koliko je to blizu obave/m1 nag-

30

lasim kako za sunčanih popodneva mi, Zagrepčani skokne-mo do Venecije tek tako, popiti kavu. Bez obzira što ustvari nikada nisam bio u Veneciji.

- Cool, man. Koliko dugo ostaješ ovdje?

- Pojma nemam.

- Kelly i ja smo iz Bostona. Prošlog smo ljeta kupili kara-van i od tada putujemo naokolo. U Orleansu smo već skoro dva mjeseca. Čim skupimo dovoljno novca krećemo prema zapadu. Možda do Santa Fea, možda negdje drugdje.

- Čim skupite dovoljno novca?

- Ja sam barmen a Kelly je spremačica u Hiltonu. Ovdje ti nije problem zaraditi lovu na brzinu. Ako trebaš novac, samo prošeci kroz Francusku četvrt, sigurno ćeš naći nešto. Čime se baviš?

Umalo sam mu počeo pričati o mojem dobrom poznavanju situacije u hrvatskim medijima i superiornom deklinira-nju imenica kroz svih sedam padeža, o mojoj dozvoli za upravljanje motornim brodom do dvanaest metara dužine i vozilima A, B i C kategorije, diplomi internog auditora po ISO 9001 standardima, uvjerenju o završenoj padobranskoj obuci, završenim kompjutorskim tečajevima ili završenom tečaju Središnje depozitarne agencije. Umalo sam mu počeo pričati i o Kanađanima za koje sam radio a koji su bankrotirali. Ali na kraju nisam.

- Pišem knjige.

- Cool. Voliš Dylana? Rekao sam kako volim Dylana.

- Odlično! Za nekoliko tjedana Dylan svira dolje na jugu, uz rijeku. Ako hoćeš, možeš s nama. Ipak je to Dylan, man! Ali taman da sviraju usrani Backstreet Boysi, ja bih otišao poslušati i njih. Stari Bob koristi svaki, ali svaki izgovor da se dobro provede. Slušaj Boba i živjet ćeš duže. Je li tako Kelly?

31

- Slušaj Boba i živjet ćeš duže - rekla je Kelly smijući se te i dalje prelistavajući odbačene novine, stare barem nekoliko godina.

-Čim odslušamo svirku krećemo dalje-nastavio je I Job. Kamo ćeš ti nakon Orleansa?

- Pojma nemam. New York ili Hollywood, svejedno.

- Cool, man. Šah mat.

Gubio sam partiju za partijom. Ali to mi ionako nije bilo važno. Znao sam da u ovoj igri ionako dobivam. Uz jedno boso gacanje ulicama Stockholma ili suton s trajekta što plovi na potezu Hvar - kopno, svojoj neprocjenjivoj zbirci eksponata pridodao sam partiju šaha odigranu s mladićem po imenu Bob, kraj kamina neworleanskog hostela, dok je njegova djevojka u tišini sjedila pored nas i čitala novine stare barem nekoliko godina.

Soba za druženje se polako punila gostima. Pridružio nam se jedan stari bračni par iz Oregona koji kombijem putuje uzduž i poprijeko Amerike. Činilo se da taj starac sa sjevera i njegova simpatična ženica proživljavaju drugu mladost. Bila je tu i neka Njemica koju su roditelji poslali na školovanje u Boston. Očigledno joj se nije sviđala Nova Engleska pa je ubrzo utekla na divlji jug. Činilo se da nema ideju kako će riješiti zavrzlamu s roditeljima, jednako kao što se činilo daje taj zaplet situacije previše ne zabrinjava. Pridružio nam se i barmen iz Nottinghama kojem je od Europe i Engleske najviše nedostajao nogomet.

Prokleti Ameri, basseball, i košarka. Čovječe, pozovem ih u dvorište da bacimo na dva mala a oni se pojave s onim vražjim kacigama za ragbi na glavi. Kakva je to zemlja bez nogometa, stari moj?

Bilo je kasno poslijepodne kada se u sobi s padobranom pojavio Gordon. Izvalio se na jedan od naslonjača i počeo razmazivati boje po licu. Kada je završio, navukao je crvenu kuglu preko nosa i upitao me:

- Spreman, boy?

32

Rekao sam da sam spreman, i uskoro smo se nalazili u autobusu koji vozi prema Francuskoj četvrti. Ljudi u autobusu nisu obraćali pažnju na nas. Vidjeti klauna kako se trucka gradskim autobusom u Orleansu je sasvim normalna stvar.

Iskrcali smo su u Francuskoj četvrti, i čim smo izišli iz autobusa Gordon je počeo sa svojom predstavom. Njegove su žrtve bili roditelji s malom djecom, velike grupe turista, ili zaljubljeni parovi u šetnji gradom. Prišuljao bi im se s boka ili s leđa i iznenada banuo pred njih. Svoju bi predstavu započeo pričajući neki vic ili jednostavno trabunjajući o bilo čemu. Bilo je bitno uplesti prolaznike u razgovor. Ako bi u tome uspio, Kanađanin bi već obavio veliki dio posla. Izvodio je trikove s balonima, izrađivao od njih pudlice, cvijeće ili žirafe. Usput je vikao, pjevao, a jednom je čak napravio stoj na rukama. Činilo se da moj prijatelj, stavivši klaunske boje na lice, postaje sasvim drugom osobom. Pomagao sam mu koliko sam mogao. Dodavao mu balone, upozoravao na potencijalne mušterije koje su prolazile drugom stranom ulice, prebrojavao novčanice koje bi prolaznici stavljali u Gordonov šešir nakon predstave.

- Skrtice, proklete škrtice - govorio bi Kanađanin nakon što bi se prolaznici udaljili. - U ovom usranom gradu ne vole klaune. Gledaj ovo, dolar ili dva? U Kaliforniji sam dobivao i deset dolara po predstavi. Jednom sam naletio na čitavu momčad LA Lakersa kada su izvodili ženice na večeru. To je bila zarada, boy!

Međutim, svaku treću ili četvrtu predstavu Gordon bi odradio besplatno. Razdijelio bi balone, zahvalio bi se i jednostavno odšetao dalje vukući mene za sobom.

- Čudno ti je što ponekad balone dijelim besplatno? Ja to zovem ravnotežom, boy. Koliko u životu daješ, toliko ćeš i primiti. Budi dobar prema ljudima i oni će biti takvi prema tebi. Razumiješ, boy?

33

Kada nam je dojadilo presretati ljude otišli smo u jedan od barova Burbon Streeta i proslavili naše novo poslovno partnerstvo. Već je prošla ponoć kada smo se ukrcali u autobus za India House.

- Jednog dana, boy, otvoriti ću vlastitu školu za klaune, na časnu riječ. Učiti ću ljude kako da žongliraju s gorećim bakljama ili kako da rade pudlice od balona.

- Kako to da me nisi pitao čime se j a bavim - upitao sam ga.

- Kako to misliš, boy? Pa mislio sam da si putnik.

Činilo se da vrijeme u India Houseu stoji. Odsječeni od vanjskog svijeta, bez potrebe za kupovanjem novina i informiranjem o eventualnim ratovima na Bliskom istoku, poskupljenjima šećera ili kometima koje prijete planetu, stanovnici hostela živjeli su u miru vlastitog svemira.

Ušavši jednog jutra u sobu s padobranom, primijetio sam kako najednom od naslonjača sjedi djevojka crne kovr-čave kose. Mogla je biti nekoliko godina mlada od mene. Bilo je rano prijepodne i u prostoriji, osim nje, nije bilo nikoga od gostiju. Nasmiješila se kada sam ušao i ja sam sjeo na pod između nje i kamina. Tek tada sam primijetio tetovi-ranu pčelu s unutarnje strane njenog gležnja. Došlo mi je da joj ispričam kako sam je umalo stao golicati po tabanima prethodnog jutra, ali bilo me strah da ne pomisli kako sam lud u glavu.

Predstavila se kao Kylan i dodala kako je doputovala prije nekoliko dana. Onda sam i ja rekao kako se zovem, a zatim izrecitirao pjesmicu o Europi, Mediteranu i ispijanju kava u Veneciji za sunčanih popodneva, kada je u /agi ehu dosadno.

- Hrvatska, naravno da znam gdje je Hrvatska leđno sam vrijeme živjela u Koreji i tamo radila s jednom đ|cvoj-kom iz Hrvatske.

- Što ste vi to radile zajedno?

- Izvodile smo striptiz, svlačile se za novac pred lupom bilmeza. Čudno ti je? Vidiš, netko mora i nliti i tu. ( id kada

34

sam počela putovati, a to znači posljednjih nekoliko godina, bavim se isključivo uveseljavanjem pohotnih dripaca. Igrom slučaja našla sam se u Seulu, i tamo se zaposlila u baru pored glavnog trgovačkog centra. Jedna od djevojaka koje su radile sa mnom bila je iz Splita. Zapamtila sam Split, čudno ime za grad.

- Korejci zalaze u striptiz barove? Pojma nisam imao. Nasmijala se.

- Naravno da zalaze. I naravno da na nastupe reagiraju drugačije od Europljana ili Amerikanaca. Kada mi cure iziđemo na scenu pokriju usta rukom i smijulje se sebi u bradu.

- Odakle si ustvari, pitao sam.

- Od nikuda i od svakuda. Rođena sam u Vancouveru. Majka mije ruska Židovka a otac iz Maroka. Kada sam imala devet godina moji su se rastali a majka me odvela u Tel Aviv. Mogu ti reći odakle sam, ali ne pitaj me kamo pripadam. Ja sam ti jedan neutralni sisavac. Čista Švicarska.

- Drago mije gospodična sisavac. Inače, Korejci su cool tipovi. Kada sam živio u Londonu dijelio sam neko vrijeme stan s nekoliko njih. Najveselije je bilo za vrijeme ručka, kada bi počeli srkati rezance. Cimer i ja smo to zvali Simfonija u D duru. Koliko dugo ostaješ?

- Nemam pojma. Doputovala sam iz New Yorka. Tamo nisam ništa pametno radila, što znači da imam još pedesetak dolara u novčaniku. Vrijeme je da odem do grada i pronađem posao. Ideš sa mnom?

Spremili smo se na brzinu i uskoro smo koračali ulicama Francuske četvrti.

Odlučili smo istražiti sve barove u središtu grada i ocijeniti u kojima od njih bi Kylan mogla prodati svoju vještinu pokazivanja golog poprsja. Prolazili smo uličicama koje su se okomito zabadale u Burbon Street. Ugledali smo jednu prodavaonicu drangulija koja je odudarala od tipičnih mjesta za pljačku turista. Ušli smo unutra i razgledavali minijaturne krokodile i wood u maske.

35

U trenu dok sam dlanom premet.m nekakvu narukvicu prodavač me stao uvjeravati kako je mo| i/boi ispavan, jer radi se o autentičnom uratk u lokalnih m.i|stoi.i ,u l>ia. Nasmijao sam se jer sam znao da tui isti nm e ji.nl.i|u na takve priče.

Jednom sam u nekom meksičkom selu 1 upio o.'ilieu s privjeskom za koju su mi tvrdili da je anteni u an /uh morskog psa. Zub je nakon tjedan dana otpao s pi ivjeska. Z,ato ne vjerujem previše trgovcima drangulijama. Ipak, kupio sam narukvicu. Dok sam vadio novac iz džepa čovjek je pitao odakle dolazimo ja i cijenjena gospoda. Objasnio sam mu kako je Kylan Ruskinja a ja Danac, kako smo se upoznali u Argentini prije dvanaest godina i kako sve od tada živimo u sretnom braku.

- Odmah sam znao da su iza vas godine i godine sretnog života, rekao je čovjek.

Kada smo izišli iz prodavaonice primijetili smo zgodan restorančić s druge strane ulice. Ušli smo u njega i naručili jelo. Kylen mi je pričala o Tel Avivu, Vancouveru, Seulu, New Yorku i svim ostalim mjestima u kojima je živjela.

- Živjeti u mnogo raznih gradova ima svojih prednosti. Upoznaš mnogo ljudi i način na koji ti ljudi razmišljaju. Ali ustvari niti jedan grad, niti jednu zemlju ne upoznaš do kraja. Kakva je Hrvatska zemlja?

- Spora.

- Kako misliš spora?

- Sve je sporo. Djeca se sporo vraćaju kućama nakon završetka školske nastave. Gegaju se s noge na nogu ili čak zaglave u nekom parku. Kasnije sporo završavaju fakultete, pa ispada da studiraju u prosjeku devet umjesto četiri godine. Sporo se zapošljavaju. Čekaju nekoliko godina da im netko ponudi šansu. Na terasama gradskih kafića sporo se ispijaju kave. Vlast se mijenja sporo, da ti ne pričam o ideologijama. Jednom kada se uliju ljudima u glavu ideologije u Hrvatskoj vladaju barem pedeset godina. Čak i grad-

36

ski tramvaj vozi sporo. Sporo se dobiva krevet u bolnici kada te napadne kakva boleština. Sudstvo je posebno sporo. Parnice se rješavaju nakon pet ili šest godina, ako se uopće riješe. Sporo se grade kuće, jer za gradnju jedne kuće graditelj mora pribaviti dvadeset sedam raznih dozvola i uvjerenja. Jednako je i s poduzetništvom, u slučaju da netko pokuša osnovati vlastitu tvrtku. Hrvati su navikli na svu tu sporost. Ponekad netko od njih otputuje u London ili New York. Kada se vrati, priča drugim Hrvatima kako su Englezi i Ameri luđaci koji se stalno nekuda žure. Istina, neke stvari Hrvati rade na brzinu. Na primjer, na brzinu troše pare. Oh, da samo vidiš kako Hrvati na brzinu troše pare! Inače, lijepa je to zemlja. Dobra hrana, lijepe žene, krasna obala i to. Vidiš, i nije neka prednost kada upoznaš jednu zemlju do njene biti. Sto manje znaš to si sretniji čovjek.

- Ostat ćeš u Hrvatskoj da bi je upoznao do kraja?

- Nemam pojma. Iskreno, upoznao sam dovoljno. Isključio sam se iz te vrste sporosti. Ne zanima me. A što je s tobom. Nisi li poželjela ostati negdje zauvijek?

- Možda i jesam. Ali opet, za mene je kretanje sloboda. Mogućnost promjene je također sloboda. Čovjek se samo treba pustiti da ga život baca naokolo. Svakoga jutra kada se probudim na jastuk pored moje glave padnu nove karte. Ja nisam tu da ih biram. Pokušavam odigrati najbolju moguću partiju, ali opet, ja ne biram karte. Ispalo je tako da sam se rodila gdje sam se rodila i da sam živjela gdje sam sve živjela. Mogle su me uništiti sve te promjene, ali ja sam vremenom naučila uživati u njima. Naučila sam biti slobodna. Putujem od grada do grada sa stotinu, ili u najboljem slučaju dvije stotine dolara u džepu. To me možda ne čini nužno sretnom, ali čini me zadovoljnom. Recimo da doputujem u novi grad i napravim u njemu stupicu za sreću. Nekada je ulovim, pa sam neko vrijeme sretna, nekada ne. Ali to je moj život, i ja ne znam drugačije. Možda je moglo ispasti drugačije. Možda sam mogla ostati u Kanadi, vezati se za ljude, za jed-

37

no mjesto. Pa sada tebi pričati kakva je Kanada, brza ili spora. Ali ispalo je ovako kako je ispalo. Možda sam mogla postati kozmetičarka, apotekarka ili golman ženske hokejaške reprezentacije. Ili sam se možda mogla roditi kao Kenijka ili Belgijanka. Ali nisam. Ispalo je ovako. Pala karta. Uostalom, što je s tobom, zašto ti putuješ?

- Skupljam eksponate za svoju kolekciju. Objasnio sam joj o kakvoj se zbirci radi.

- Osim toga skupljam i repromaterijal za priče - dodao sam. Ipak sam pisac.

- E moj pisac, nisi zbog priča trebao preletjeti ocean. Svaki čovjek ima priču. Tvoj prvi susjed u Zagrebu možda ima najinteresantniju priču na svijetu. Svaki čovjek čini vrata u drugi svijet, zapamti to. Nije bitno je li to poštar, prodavač kokica, žena koja prodaje cvijeće na ulici ili striptizeta iz New Orleansa. Sjeti se toga kada se vratiš u Zagreb, ako se ikada vratiš.

- Sjetiti ću se. Ali preletio sam ocean. Sada sam tu, što da radim?

- Naravno daje dobro da si ovdje. I naravno da nisi došao sam od sebe. Tako je ispalo. O takvim stvarima ne odlučujemo mi. Hajdemo sada u akciju. Krajnje je vrijeme za pokazivanje cica. Znaš koliko dripaca u ovom gradu jedva čeka da vidi golišavu Kylan?!

Napravili smo selekciju barova u kojima bi vrijedilo pokušati. Najprikladnijim nam se činio Blue Horse na istočnom dijelu Burbon Streeta. Kylan je ušla unutra a ja sam je pričekao ispred ulaza. Izišla je nakon pola sata i rekla:

- Počinjem sutra u deset sati navečer. Hajdemo sada proslaviti.

Pronašli smo jedan zgodan bar i zadržali se do kasno u noć. Bio sam sretan zbog nje. Bio sam sretan što je pronašla posao. I bio sam sretan što poznajem Kylan, djevojku koja živi onako kako padaju karte i koja je naučila u/.ivati u tak-

38

vom životu. Kada smo se vratili u India House soba s padobranom je bila prazna. Bilo je gluho doba noći i hostel je spavao čvrstim snom. Rastali smo se ispred dvorišnih vrata i ja sam otišao u svoju sobu bez grijalice u kojoj spavanje košta dvanaest dolara po večeri.

Vrijeme je prolazilo i ljudi su dolazili i odlazili iz India Housea. U hostel su zalazili putnici i nikada se nije moglo sa sigurnošću procijeniti koliko će dugo bilo tko od njih ostati u njemu. Nitko nikome nije polagao račune. Svatko od nas je mogao ostati godinama ili otići u roku pola sata. Stari bračni par iz Oregona je otišao, a u Indiju je došao neki smiješni lik iz San Diega koji se upravo vratio iz Austrije u kojoj je proveo zimu divljajući po tamošnjim skijalištima, usput crnčeći u nekom baru. Otišao je barmen iz Nottinghama a došao je neki srednjevječni hipi za kojeg nikada nisam utvrdio od kuda dolazi niti kuda namjerava poći.

Ipak, Gordon i Kylan nisu pokazivali nikakvu naznaku da će otići i ta me spoznaja činila sretnim. Nas troje smo se uglavnom držali zajedno. Odlazili bismo do Francuske četvrti i provodili popodneva u jazz barovima. Ili bi se čitavog dana izležavali u sobi s padobranom i izlagali jedan drugome eksponate iz naših privatnih zbirki. Kada bi nad Indijom povremeno granulo sunce, sjeli bi kraj bazena i umočili noge u vodu. Kylan je tvrdila kako je pčela na njenoj nozi jedina pčela koja zna plivati i roniti.

Ponekad bi nam se pridružili Bob i Kelly. Ali ipak, većinu vremena provodili smo u troje.

Jednog nam je dana, za lijenog izležavanja ispod padobrana srednjevječni hipi izložio svoje viđenje propadanja moderne civilizacije. Čovjek je, naime, bio izuzetno ljut na tvorce Interneta, računala i općenito elektronskog svijeta kao takvog.

- Čitav je taj internet jedna velika prijevara. Uopće mi nije jasno kako ljudi mogu biti toliko glupi i kupovati ta usrana računala. Pa jasno je kao dan da su elektronske čipove

39

izmislile korporacije da bi zaradile brdo novca. Kompjutori zastare nakon nekoliko godina i od čovjeka se očekuje da kupi novog, pa opet novog, i da troši, troši i troši. Mene internet neće vidjeti. Nema šanse braco. Ako treba, počet ću uzgajati golubove pismonoše. Cisto otpora radi.

- Tu si u pravu, ali ta piva koju piješ je isto tako produkt korporacije, stvoren da zaradi brdo novca - rekao sam. Što ćeš napraviti kada dokrajčiš ovu limenku koja je sada u tvojoj ruci?

- Otići ću do hladnjaka po novu.

-Eto vidiš. Onda ćeš otići po još jednu, pa po još jednu. I trošit ćeš, trošiti i trošiti. To se zove pripadnost potrošačkom društvu. Vidiš, i ja se trudim ne postati član potrošačkog krda. Ne gledam TV reklame, pokušavam ne zapamtiti niti jedan naziv bilo kojeg deterdženta za pranje rublja, zubne paste ili higijenskih uložaka. Isto tako, ne gledam niti TV sapunice koje nisu ništa drugo nego reklama za usrani happy end. A svi znamo da život, na kraju krajeva, i nema neki happy end.

U razgovor se uključio i Gordon.

- Čitao sam o ljudima koji Božić slave u lipnju, umjesto u prosincu, čisto da izbjegnu predbožićno ludilo, koje opet nije ništa drugo do znanost o trgovačkoj marži. Ali vidiš, boy, opet na kraju dana, i ti ljudi, i ja, i ti boy, svi smo mi dio tog društva, kakvo god da ono je. Meso kupujemo u marke-tima,

jednako kao i pivo. Ako se želiš boriti protiv toga, idi u šumu i ulovi kakvu životinju. Ili uzgoji hmelj pa proizvodi pivu. Usput, evo ti moja e-mail adresa, pa mi pošalji goluba pismonošu i pozovi me na ražanj i čašu Becksa. Rado ću doći.

- Pozovi i mene - dodala je Kylan, za u ima me kako izgledaju mali golubovi. U životu sam vidjela \.\\.\ i velike golubove. Ali nikada nisam vidjela male golnU >\ r kako rastu, niti sam čula da ih je itko vidio. Pozovi me moluu te, pa da vidim i to čudo.

40

Hipi se zbunio, pogledao nas ispod oka i rekao:

- Jebeš to, hajdemo mi lijepo smotati po jednu.

U Indiji nisu stanovale zle misli. Svi smo dijelili zajedničke hladnjake iz kuhinje, naslonjače u sobi s padobranom i veliku želju da pobjegnemo od vanjskog svijeta. Svoje smo stvari ostavljali razbacane po čitavom hostelu, i svatko je mogao biti siguran da će bilo koju stvar, bilo koji komad odjeće pronaći na istom mjestu na kojem gaje ostavio. U čitavoj toj harmoniji razumijevanja jedini je suzdržan ostajao Ruth. Dijelom sam ga shvaćao, jer ipak je nosio teret odgovornosti upravljanja hostelom. Čak štoviše, zbog njegova smirena glasa i dostojanstvena držanja, prema njemu sam osjećao određenu dozu strahopoštovanja. Ono što kod njega nisam volio bio je njegov stav vođe čopora, najsnažnijeg mužjaka koji skrbi o čitavom plemenu. Znao sam da mu nije drago što me često viđa u društvu Kylan, a ponekad i Clau-dije, Njemice u bijegu od roditelja. Bez obzira što između mene i njih nije postojalo ništa više osim iskrenog prijateljskog razumijevanja i ushita zbog postojanja naše male zajednice koju smo, manje ili više slučajno, stvorili u ovom prljavom predgrađu Orleansa. Izbjegavao sam Rutha koliko god je bilo moguće, a činilo se daje i on izbjegavao mene.

Moja zaliha dolara polako se topila i počeo sam razmišljati o pronalaženju privremenog zaposlenja. Počeo sam ispitivati teren, pa sam jedne večeri obišao nekoliko barova zapitkujući menadžere trebaju li momka koji će se brinuti za red u lokalu. Jedan od njih me pitao imam li radnu dozvolu. Drugi nije bio zainteresiran. Treći je rekao da mogu početi još večeras ako želim. Rekao sam mu da ću razmisliti i ponovo navratiti ovih dana. Znao sam da neću početi te večeri, ali opet, shvatio sam da pronaći zaposlenje u Orleansu ne predstavlja problem. Osjećao sam se sigurno.

Međutim, jedne večeri na vratima hostela su se pojavili mladić i djevojka za koje se odmah moglo reći da su zalutali u India House. Bili su to Njujorčani odjeveni po posljednjoj

41

manhattenskoj modi. Njihova je odjeća bila besprijekorno izglačana a za njima su se vukli skupocjeni kovčezi čiji su kotačići zlokobno odzvanjali podom hostela.

Iste je večeri u Indiju pristiglo još nekoliko ljudi koji su se već na prvi pogled razlikovali od bilo kojeg gosta kojeg sam do tada vidio u hostelu.

Nisam mogao dokučiti razlog takve nagle promjene profila ljudi koji su dolazili. Otišao sam do svoje sobe i u njoj zatekao Gordona koji je razmazivao boje po licu spremajući se za odlazak u Francusku četvrt.

- Boy, jesi li vidio sve te nakinđurene tegljače naprtnja-či? Uskoro će Indija postati jedno usrano mjesto, boy.

- Ne razumijem?

- Mardi Gras, boy. Nikad nisi čuo za karneval u New Or-leansu? Usrani turisti jedva čekaju da nahrle u grad kada parade počinju prolaziti ulicama. Sto se mene tiče, uzet ću im pare. Ali što se Indije tiče boy, vrijeme je da svi gibamo odavde.

Vratio sam se u sobu s padobranom, sjeo nasuprot recepcije i promatrao nove goste koji su pristizali u hostel. U Francuskoj četvrti je za nekoliko dana započinjao karneval i izgleda da se Indija polako punila lažnjacima.

Sljedećeg sam jutra rano napustio hostel i besciljno šetao gradom. Prolazeći nasipom uz Mississippi primijetio sam Gordona kako sjedi na rubu obalnog kamena i zamišljeno promatra rijeku. Bez riječi sam sjeo pokraj njega i neko smo vrijeme šutke promatrali pliiiaiuec paiol>iođe. Moj je prijatelj prvi prekinuo tišinu.

- Boy, mnogo je vremena prošlo ml kada sam započeo svoje putovanje. Niti sam ne znam kada mi se or ulio taj konvencionalni život. Vidiš, tamo gdje sam lodcn linđi i'iis-taju na taj usrani način života, na rosiil|c u ncd|< l|iiun po-podnevima kada žene pričaju oshopingu a muška i i na lelki gledaju finale američkog nogometa. Vidiš, moidu sam i ja mogao odabrati takav život. Rođen sam u dobrostojećoj

42

građanskoj obitelji. Majka je prodavala nekretnine a otac bio vlasnik poznate odvjetničke tvrtke. Od mene se očekivalo da diplomiram pravo, odvalim državni ispit, pa preuzmem tu odvjetničku kompaniju. Da ustajem svakog jutra u isto vrijeme, plaćam porez, otplaćujem kredite u paketu sa zateznim kamatama. Oženim kakvu lokalnu djevojku i pe-čem roštilj u dvorištu. Da odlazim na desetu i dvadesetu godišnjicu mature, susrećem svoje školske kolege, pa da jedni drugima procjenjujemo količinu propasti na licima. Ali nisam to mogao, boy. Nisam mogao postati vlasnik ugledne odvjetničke tvrtke iz Toronta. Već su me tamo primili kao pripravnika. Već se spremala redovna godišnja skupština na kojoj su me trebali imenovati za predsjednika uprave. Skup-štinari su se već okupili u konferencijskoj dvorani. A ja se nisam pojavio. Niti tada, niti bilo koji drugi put. A znaš li zašto, boy? Zato što na svijetu uvijek postoji veća riba. Razumiješ li, boy?

Priznao sam da ne razumijem.

- Vidiš, za onaj čopor lažnjaka iz India Housea ja sam gubitnik. Nemam ništa, nikakve imovine. Ljudi mjere uspjeh prema količini usrane imovine koju su stekli. Pokupuju kuće, ljetnikovce i automobile. Ako su uporni u mešetarenju kupe i dionice kakve korporacije, ili osnuju građevinsku tvrtku. Postaju sretni sa svojim usranim malograđanskim životima. Misle da su postigli nešto veliko. Kroz njihov život se okreće veliki novac, a oni ne vide niti jednu jedinu novčanicu. Njihov se život zove plastična kreditna kartica, hipoteka, kredit, kamate, obveznica, dionica. Ali bit svega nije u tome. Znaš li, boy, u čemu je bit? Njihov prvi susjed ima veću i ljepšu kuću od njihove, njihov znanac vozi snažniji automobil. Vlasnik tvrtke u kojoj rade ima veći paket dionica. Shvaćaš, uvijek postoji veća riba, boy. Kada to shvate, ljudi troše svoje živote na ganjanje još većih kuća i još značajnijih paketa dionica. Ali nikada neće stići najveću ribu. A oni ganjaju, ganjaju i ganjaju, ne shvaćajući čitavu tu donkihotsku

43

idiotariju. Kada konačno shvate besmisao te logike presuše im jaja i svećenik im drži govor nad dva metra dubokom rakom. Shvaćaš, boy? Kada dođe vrijeme za svođenje računa, ispadne da su u svojem životnom vijeku promijenili dvije ili tri kuće, sve jednu veću od druge, četiri automobila, sve jedan brži od drugog, pet televizora, tridesetak dvotjednih godišnjih odmora. Možda sam i ja mogao ganjati veću ribu, ali ja sam odabrao život kakvim živim. Nemam imovine i nikakav određeni cilj. Gore, u Torontu, moji se vršnjaci vjerojatno okupljaju na dvadesetim godišnjicama mature. Možda me se i sjete. Pa pričaju kako sam propao, i kako lutam naokolo svijetom izigravajući klauna. Zatim izmjenjuju priče o svojim poslovnim uspjesima, na koje su, vjerojatno, izuzetno ponosni. Ja nemam ništa protiv toga. Netko je odabrao ganjanje veće ribe. Ja sam odabrao nešto drugo. Jednostavno, nisam želio platiti cijenu takvoga života. Odabrao sam sasvim drugi život, koji je naravno donio drugačiju cijenu. Odabrao sam život putnika. Uživam u njemu. Istina, nekada sam gladan, nekada nemam novca, ponekad sam usamljen. Ali to je cijena koju sam bio spreman platiti. Stvorio sam svoj unutarnji, putujući svijet. U tom svijetu nema mjesta za godišnjice mature i moje uspješne školske kolege. Bolje biti nego imati. Cista ciganska logika, boy.

- Vjerojatno si u pravu. Ali opet, vjerojatno si gledao u filmovima i čitao u knjigama da na svijetu postoji stvar koja se zove ljubav, vezanje, tako nekako?

Gordon se nasmijao.

- Jesam, boy, čitao sam o tome. I ja sam se, baš kao i svi drugi ljudi na svijetu, povremeno zaljubljivao u određene žene. Štoviše, za mene je svaka žena mah) umjetničko djelo. Ali, boy, u jednom životnom vijeku čovjek ne može upoznati niti djelić ženskog mozga, jednako kako sin ne može do kraja upoznati niti jedan grad u kojem živi. Kada god bih započeo život s nekom ženom, nakon nekog vremena bi me uhvatio očaj. Osjećaj da sam se zakopao, i da svijetom luta još

44

bezbroj umjetničkih djela koje treba makar površinski istražiti. Nisam želio platiti cijenu zakopavanja, boy. Godine su prolazile, a ja sam sve više sličio onom plesaču iz igre u kojoj ljudi plešu, i, kada muzika stane, zgrabe stolicu. U toj igri uvijek netko ne uspije zgrabiti stolac i ispadne iz igre. Nekako je ispalo da su svi parovi oko mene posjedali na stolce a ja još uvijek plešem. U međuvremenu sam izgubio sve plesačice s kojima sam plesao, ali dokle god čujem glazbu u pozadini moja igra traje. A što je s tobom, boy? Putuješ naokolo. Sto ćeš napraviti kada u jednom trenutku poželiš pustiti korijenje?

- Nisam osoba koja pušta korijenje, odgovorio sam.

- E vidiš, boy, to je zato što si malograđanin. Kalkuliraš previše. Sto ako se zaljubiš u trbušnu plesačicu iz Surinama? Sto te sprječava da otputuješ s njom u Tasmaniju i da živite tamo neko vrijeme. Ne, ti razmišljaš o komplikacijama. O vizama, radnim dozvolama. Pa onda o tome što će reći tvoji u Europi kada im javiš kako stvari stoje. Zato ćeš se ti lijepo vratiti kući i skrasiti s kakvom finom djevojkom iz susjedne ulice koja će s tvojom majkom izmjenjivati recepte za kolače.

- Nemoj tako olako donositi zaključke. Za razliku od tebe ja sam spreman platiti cijenu i zakopati se negdje s nekim. Možda baš s trbušnom plesačicom iz Surinama, tko zna. Možda baš s njom, ako

ispadne daje ona moj soulmate, moj jednorog. Uostalom, ne zaboravi da neću tako brzo nazad u Europu. Rekao sam ti već da ću možda postati kaskader u Hollywoodu.

Gordon se nasmijao.

- Jednorozi? U Hollywoodu, boy? Još mi samo reci da vjeruješ u hollywoodske bajke? Vjerojatno si cmizdrio kada si gledao »Diplomca«, i onog nosatog Hoffmana kako upada na vjenčanje i otima svoju dragu iz šapa pogrešnog čovjeka? Oh, boy, nisi nikada razmišljao što se dogodilo nakon što su pobjegli onim autobusom na kraju filma? Vjerojatno

45

je ona, već nakon pola sata počela zam >\ i jet at i kako je žuljaju cipele i kako je gladna. Ujutro, vee nakon prve izbjegličke noći ijednom i drugom je smrdjelo i/ usta. Vjerojatno su započeli zajednički život, kupili kućerinu i automobil na kredit. Pa onda počeli sa prepucavanjima oko vječito podignute daske toaleta, okretanja za drugim ženama i svim ostalim sranjima koje nosi fenomen zvan vezivanje. Nisi o tome razmišljao, boy, je li tako da nisi? Ti i dalje vjeruješ u ta hol-Iywoodska sranja, boy? Ali vidiš, život nije filmska vrpca. A pogotovo nije jedna od tih filmčuga sa sretnim završetcima. Ti i dalje vjeruješ u ta sranja sa srodnim dušama, jednorozi-ma koje čovjek, usprkos zakonima mitologije, ipak na kraju nekako uhvati. Ako negdje i naletiš na tog tvojeg jednoroga pazi se, boy. Nećeš se niti snaći, a tvoj jednorog će biti dvadeset kilograma teži nego onog trena kada si ga ščepao. Sjedit će u fotelji, trpati čips u usta u gledati sapunice. Sjetit ćeš se tada starog Gordona, boy.

Mrak se spuštao nad rijeku i posljednji brodovi su nestajali u daljini. Na nasipu više nije bilo šetača. Mi smo i dalje sjedili na obalnom kamenu. Šutjeli smo neko vrijeme a onda je moj prijatelj rekao:

- Boy, ti si jedan sasvim dobar momak. Izgledaš mi kao putnik, jednako kao što mi izgledaš da nisi siguran u to želiš li to ostati zauvijek. Dobro je da tumaraš svijetom. To je puno pametnije nego probuditi se u pedesetoj godini života u pogrešnom gradu, s pogrešnom ženom pokraj sebe u krevetu. Kažeš da pišeš knjige. Ne znam o čemu pišeš, ali vjerujem da ima veze s putovanjima. Biti će mi drago ako u svojim knjigama spomeneš starog Gordona i način na koji on tumači život. Ja inače ne pričam mnogo, ali povremeno volim prdnuti u gluho uho svijeta. Pa makar i kroz tvoju vražju knjigu.

Zastao je i podigao pogled daleko preko horizonta.

- Vidiš, boy, ja sam sredovječni čovjek. Četrdeseta mi kuca na vrata a ja nigdje nisam bacio sidro. A kako stvari

46

stoje, vjerojatno nikada niti neću. Nije bilo lagano postati ovo što sada jesam. Osloboditi se osjećaja taštine i sujete, odbaciti ambicije, potrebu za vezivanjem. Svih tih godina koliko lutam bez cilja borio sam se s osjećajem da sam uzalud potratio život. Nebrojeno puta sam se našao na križanjima na kojima je trebalo odlučiti u kojem pravcu da usmjerim svoj život. Uvijek bih se našao ispred nekakvog vražjeg semafora, i uvijek je ispadalo da mogu skrenuti prema nekakvom drugačijem životu. Ponekada bih već uključio žmigavac i počeo skretati prema strani na kojoj se nalazila neka žena koju sam volio, ili grad u kojem sam se osjećao ugodno. Ali uvijek sam se u posljednji trenutak predomislio i skrenuo na drugu stranu. A tren u kojem se donosi životna odluka je kratak, traje točno onoliko

koliko traje znak crvenog svjetla na semaforu. Vidiš, boy, moje su me odluke odvele u život vječitog lutalice. Nalazio sam se na tisućama križanja i nikada nisam bio spreman platiti cijenu, danak koji će me usmjeriti u nekom pravcu koji ima smisao. Prolazile su godine, a ja sam uvijek ponavljao svoj manevar. Dugo sam se trudio shvatiti što u stvari želim od života, gdje je taj semafor na kojem ću konačno zaokrenuti u život bez lutanja. Na kraju sam shvatio da ne od života želim - ne željeti ništa. A sada, boy, taman i da shvatim kako ne volim ovo što je postalo od mene, taman da se poželim ispisati iz ovog života i upisati neki drugi, više nemam načina. Postao sam putnik, i putnika više nitko nikada neće izvući iz mene. Vidiš, ispalo je tako. A nekako je moglo drukčije. Možda sam mogao pristati na cijenu, na kompromis, i postati Predsjednik odvjetničkog ureda, ponosni vlasnik kuće i automobila kupljenog na kredit. Možda sam mogao dočekati dvadesetu godišnjicu mature pa sa svojim školskim kolegama međusobno procjenjivati količinu propasti na vlastitim licima. Možda sam na svim tim semaforima mogao zaokrenuti život u drugačijem pravcu. A vidiš, ja sam svjesno kalkulirao s cijenama koje nisam, odnosno jesam želio platiti za ovakav ili onakav način života. Obećaj mi nešto, boy. Razmisli dobro o

47

cijeni koju si spreman platiti za svoj život. Kada se nadeš na križanju, ispred semafora, i kada te neki drugačiji život, neki jednorog kojeg možda ipak uhvatiš bude zvao da skreneš na njegovu stranu puta, učini to.

- Učinit ću kako kažeš - obećao sam. - Ali što će na kraju biti s tobom, prijatelju?

- Ja ću lutati svijetom dok ne postanem bolji čovjek. Lu-tat ću dokle god negdje, u jednom trenu ne susretnem samog sebe, onog Gordona kakvog bih volio sresti. Jednom, kada iz mene izađe i zadnji trag sujete, kada mi postane apsolutno, ali apsolutno svejedno što o meni misle moje školske kolege, susjedi, rođaci i općenito, čitav taj usrani, malograđanski svijet, vratit ću se u Toronto. Kupit ću jednu od onih pokretnih kuća za kampiranje i živjeti u predgrađu, gdje živi siromašan i jednostavan svijet. Otvoriti ću školu za klaune i ostati vječno siromašan. I znaš li što? U tom trenu, kada susretnem sebe, otići ću na tridesetu, ili četrdesetu godišnjicu mature i reći svojim školskim kolegama, koji su čitav život ganjali veću ribu, reći ću im, eto, dok ste vi ganjali veću ribu ja sam na obali Mississippija sjedio na rubnom kamenu pored jednog pisca i promatrao parobrode. Obišao sam tri puta planet, upoznao tisuće i tisuće ljudi, i sada sam siromašni klaun koji živi u prikolici. Ali znate što, boli me patka za vas, usrane lovce na veću ribu. Eto, to ću im reći, boy. To ću im reći i stvarno će me boljeti patka i za njih, i za to znaju li što znači tri puta obići planet. Posjeti me jednom u Torontu, boy. Pričati ćeš mi o križanjima na kojima si se našao, o odlukama koje si donio i cijenama koje si platio. A ako budeš dobar, možda te pozovem da pođeš sa mnom na proslavu godišnjice mature.

Šuteći smo se vraćali prema hostelu. A ja sam se pokušavao sjetiti gdje sam pročitao teoriju o tome kako su klaunovi ustvari tužni ljudi.

India je uskoro postala prenapučena ljudima. Gordon i ja više nismo bili jedini gosti u sobi. Štoviše, svi su kreveti bili

48

popunjeni. Ležaj iznad mojeg okupirao je neki student iz New Jerseya. Preko puta mene smjestili su se mladić i djevojka iz Chicaga. Izležavao sam se na krevetu i promatrao ih kradomice. Svi su teglili

čiste, nove naprtnjače, ili čak kofere s kotačićima. U čistim naprtnjačama ili koferima čuvali su kamere, video igrice i digitalne fotoaparate, a čak sam zapazio ijedno prijenosno računalo. Novi su gosti izgledali svježe i zadovoljno. Oči su im iskrile neobičnim sjajem i činilo mi se kao da u njima čitam određeno iščekivanje. Spustili su se do Orleansa zbog karnevala i očekivali dobar provod. Došli su s određenim razlogom, na određeni rok od nekoliko dana ili nekoliko tjedana i ova ih je avantura vjerojatno koštala polovicu kvote predviđene za godišnji odmor. Naravno da su svi oni priželjkivali bajku. Nisu mi izgledali kao loši ljudi. Barem ne većina njih. Ali ipak, razlikovali smo se jedni od drugih. Bili smo jednostavno drugačiji. Polako ali sigurno, duh Indije je blijedio, odlazio u nepovrat, baš onako kako na horizontu Mississippija parobrod nestaje na putu prema zapadu.

Sjedeći u sobi s padobranom primijetio sam kako u hostel ulazi TV ekipa neke kablovske televizije čiji vlasnici očigledno nisu bili dovoljno imućni da bi svojim djelatnicima platili smještaj u jednom od hotela gradskog središta. Ekipu je činio producent, koji je ujedno bio i snimatelj, te reporter-ski duo kojeg su činili atraktivna djevojka plave kose i lje-puškasti mladić izuzetno arogantna držanja. Po entuzijazmu kojim su zračili, ali i načinu predstavljanja svojeg rada zaključio sam da se tim poslom ne bave duže od nekoliko mjeseci.

Kylen, Gordon i ja smo provodili vrijeme u dvorištu, kraj bazena. Svjesno smo pokazivali našu izoliranost i nisu nas se ticali pogledi nepovjerenja novih gostiju.

- Znate što, ako smo se već našli ured čitavog ovog meteža, hajdemo igrati po njihovim pravilima - rekla je Kylan.

- Kako to misliš - pitao sam.

49

- Hajdemo do grada vidjeti čemu sliči taj karnevalski cirkus.

Pristao sam. Nagovorili smo i Gordona i nas troje smo uskoro, izvaljeni na stražnje sjedište autobusa, putovali prema Burbon Streetu. Kada smo se primakli centru Kylan je zavukla ruku u torbu i izvadila bočicu u kojoj se nalazila prozirna sluzava tekućina. Rekla nam je da ispružimo dlanove, a onda izlila po nekoliko kapi najprije na Gordonovu a onda i na moju ruku.

- Liznite ovo, i vjerujte mi na riječ, večeras ćete putovati mnogo dalje od ove Francuske četvrti krcate gadnim, pijanim turistima.

Učinili smo kako je rekla. Nikada prije nisam lizao kapi od kojih se putuje dalje od granica Francuske četvrti. Ali kada sam već doputovao sve do američkog juga, onda mi ne bi trebao biti problem otputovati još malo dalje.

Zaista, Francuska četvrt je bila nakrcana ljudima. Uglavnom su to bili turisti. Primijetio sam daje riječ o ljudima svih rasa i nacija, bijelaca i crnaca, Azijata i Europljana. Probijali smo se kroz masu, kada sam odjednom čuo potmulu grmljavinu koja je dolazila iz jedne od sporednih ulica. Stajali smo nasred Burbon Streeta, utopljeni u svjetinu, i iščekivali što će se dogoditi. Buka je postajala sve glasnija. Na udaljenosti od nekoliko stotina metara primijetili smo paradu koja se polako valjala prema nama. Bit karnevala u New Orleansu čine parade. Sastoje sc od desetaka, ili čak i stotina lađa visokih nekoliko metara koje u koloni prolaze središtem grada. Lađe prolaze kroz tisuće i tisuće ljudi koji stoje s obje

strane ulice. Svaka lada i/gleda drugačije i čini posebnu priču. Neke su izgrađene u obliku golemih ptica ili zmajeva dok druge predstavljaju imitacije gusarskih hiođo-va. Svaka lađa je upravljana posadom k< >| u i ini desetak maskiranih ljudi. Probijajući se ulicama ()ileausa, posade lada ljudima dobacuju perle, tone i Ione šarenih ogrlica. Ispada da su perle vrlo bitne u čitavoj priči i prepoi ueljivojc uhvati-

50

ti barem nekoliko desetaka bačenih ogrlica, pa ih onda po-vješati oko vrata. Hvatanje perli je pogotovo bitno muškom dijelu publike. Kada lađe završe mimohod, na scenu nastupaju djevojke ispred barova. Pravilo staro koliko i karneval kaže da se svako pokazivanje poprsja u Burbon Streetu honorira jednom ogrlicom. Nakon nekog vremena Francuska četvrt počinje sličiti nudističkoj plaži. Najtraženije djevojke, one najljepših grudiju, vraćaju se kući sa najmasivnijim naramkom ogrlica.

Karneval se sastoji od desetak različitih parada, i svaka ima svoje ime i tematiku. Ova, koje smo mi bili svjedoci, zvala se One Way or Another.

Primijetio sam kako ispred prve lađe kroči kolona koju je činilo nekoliko stotina udaraca bubnjeva. Buka je postajala zaglušujuća.

- One way or another, Tm gonna find ya Tm gonna get cha, get cha get cha, get cha

Ulice su grmjele. Lađe su se približavale sa udaljenosti od dvjestotinjak metara. Odjednom, počeo sam se osjećati čudno. Maglilo mi se pred očima, a zvukovi su se počeli izobličavati. Osjećao sam drhtavicu koja mi se spuštala niz leđa. Buka se pojačavala.

- One way or another, Tm gonna win ya Tm gonna get cha, get cha get cha, get cha

Lađe su nam se sasvim približile. Tijelo mi je poplavila neopisiva ugoda. Činilo mi se kao da sam u potpunosti izgubio težinu. Uhvatio sam se za žlijeb obližnje kuće i uzverao se na krov. Zastao sam na trenutak a onda skočio na krov sljedeće zgrade. Trčao sam po krovovima kuća, a onda zaja-hao avion stoje prelijetao New Orleans. Trčao sam po krilu aviona a onda se bacio u prazan prostor. Pao sam na kratko pokošenu travu Finsbury parka u sjevernom Londonu. Neko sam vrijeme koračao travom. Podigao sam glavu i is-

51

pred sebe ugledao malo jezero. S druge strane jezera spazio sam Kylan i Gordona koje je intervjuirala ekipa kablovske televizije koja je toga dana stigla u India House. Neko vrijeme sam slušao što pričaju, a onda mije i to dojadilo. Preskočio sam jezero i doskočio na krov kuće u Burbon Streetu. Spustio sam se niz žlijeb.

Kada sam sišao dolje, povorka se nalazila svega desetak metara daleko od nas. Buka je postajala strahovita.

- One day, maybe next week, Tm gonna meet cha Tm gonna meet cha, Til meet cha

Kolona udaraca bubnjeva je prolazila kraj nas. Imao sam osjećaj da će mi se bubnjići razletjeti od buke. Ispred nas se ukazala prva golema lađa. Imala je oblik dvaju tornjeva i shvatio sam daje riječ o

Zagrebačkoj katedrali. Na palubi lađe vidio sam Željka Malnara, Ševu i Bracu, likove Nightmare Stagea. Okrenuo sam se prema jednom od izloga Burbon Streeta i ugledao vlastiti odraz u ogledalu. Ja sam bio Stanko, čovjek iz Gornjeg Vrapca. Promatrao sam odraz u ogledalu, nasmijao se i rekao

- Bik jeden, vrag te stvorili

Nakon dugo vremena po prvi puta sam izgovorio ili pomislio bilo što na hrvatskom. Riječi su odjeknule poput eksplozije u mojim ušima i povratile me u stvarnost.

Lađe su prošle pokraj nas i polako nestajale iza ugla sporedne ulice. Buka se gubila u daljini. Masa se polagano valjala u smjeru gibanja parade. Nakon nekoliko trenutaka, na pločniku smo stajali samo Kylan, Gordon i ja. Šutke smo gledali jedni u druge. Nitko nije progovoi n > niti riječ, ali odlično smo se razumjeli. Ušli smo u prvi bai koji nam se našao na putu. Popili smo nekoliko pića, a zatim nastavili obilaziti barove uzduž i poprijeko Francuske čeh 111. (hjećaj bestežinskog stanja i lagane drhtavice vraćao se u nekoliko navrata. U jednom mi se trenu učinilo da se nalazim na nekom pristaništu na Kubi. Kraj mene su stajali I unites i Hemin-

52

gway. Ukrcavali smo se na brod i kretali u lov na sabljarke. Kada sam poskočio prema palubi izgubio sam ravnotežu i pao u more. Izronio sam u nekom zagrebačkom kafiću. Tu su bile neke dvije djevojke, Vlatka i Anita. Razgovarali smo

0 tome kako bi bilo zgodno da odemo na skijanje u američki Colorado. Ponovo sam se vratio u Orleans i uskoro smo se Kylan, Gordon i ja izuli bosi i plesali nasred Burbon Streeta. Sjećam se perli, polugolih djevojaka i nepregledne mase ljudi.

1 to je otprilike sve čega se sjećam iz te karnevalske večeri.

Probudio sam se u svojoj sobi u India Houseu. Otvorio sam oči i ugledao krokodila kako mi se razjapljenih ralja ceri sa zida. Sa mnom u krevetu je bila moja vječna pratiteljica, stara dama zvana mamurluk. I ovoga je puta ponijela čitav niz alata koje koristi u buđenjima ovakve vrste - čekić za udaranje po glavi, svrdlo za probijanje prostora između lijevog i desnog uha, bušilicu za probijanje čeone kosti. Osjećao sam se smoždeno. Nije mi se ustajalo iz kreveta. Osvrnuo sam se oko sebe i primijetio da su svi ležajevi popunjeni ljudima koji spavaju tvrdim snom. Pored mojeg kreveta netko je odložio TV kameru i mikrofon. Izgleda da sam dijelio sobu s reporterskom ekipom kablovske televizije. Uočio sam producenta koji se izvalio na krevet kraj Gordonovog. Na gornjem katu mojeg kreveta spavala je plavokosa TV reporterka. Ruka joj je bila beživotno prebačena preko rubne daske i u snu mi je gotovo dodirivala lice.

Nakon nekog vremena ljudi su se najprije počeli meško-ljiti u krevetima, a zatim i otvarati oči. Činilo se da su svi probdjeli burnu karnevalsku noć. Nakon nekog vremena prestala me boljeti glava. Ipak, još uvijek nisam ustajao. Pokušavao sam se dosjetiti mjestu na koje bi se sklonio od ove nepodnošljive gužve. U svakom slučaju, dokle god su Kylan i Gordon ovdje, znao sam da utočište neću tražiti sam.

Nisam mogao niti pretpostavljati da sam se toga jutra po posljednji puta probudio u New Orleansu. Niti sam mogao znati da će dan koji je upravo započeo za mene trajati četrdesetak sati.

53

Nakon nekog vremena ljudi su se pm eh luuliti. Ležali su u svojim krevetima, lijeno se raste/a 11 i po -pi navali događanja prethodne noći. Gordon je bio budan ali nije ni s kim razgovarao. Probudio se i produced! koji je spavao na krevetu do njegovog. Otvorio je oči, okrenuo se pieina Kana-đanu i rekao

-Dobro jutro. Hej, pa ti si onaj klaun šio je jučer u sobi za druženje razmazivao boje po licu?!

-Odjebibudalo! - promrsioje Gordon, na brzinu se odjenuo i izjurio iz sobe.

Članovi TV ekipe bili su neprikosnovene zvijezde jutra. Prepričavali su anegdote sa sinoćnjeg snimanja, i ostali su ih gosti slušali s divljenjem. Ubrzo mije dojadilo slušati njihova trabunjanja. Ustao sam iz kreveta i počeo spremati svoje stvari. Počeli su me primjećivati.

- Odakle si ti - pitala me tamnoputa djevojka iz Chicaga.

- Europa, Mediteran, Hrvatska, Zagreb, dva sata vožnje od Venecije.

- Gdje su ti prijatelji? Sigurno ste došli zbog karnevala?

- Došao sam sam, prijatelji su mi ili u Zagrebu ili naokolo po svijetu. I nisam došao zbog karnevala.

Začuđeno me pogledala.

- A zašto si došao?

- Razgledavam neke plantaže kave, slagao sam na brzinu. Ne vjerujem da bi itko od njih razumio moju potrebu za

skupljanjem eksponata za kolekciju. Jednako kao što ne vjerujem da bi me članovi TV ekipe razumjeli kada bih im ispričao kako sam ih sinoć sreo u londonskom Finsbury parku.

- I kuda ćeš nakon New Orleansa?

- Nisam rekao da ću ikuda. Možda ostanem ovdje neko vrijeme. Možda otputujem negdje dalje.

Sa svakom novom rečenicom žamor u sobi je postajao sve tiši.

54

- A kamo dalje, uključila se sada plavokosa TV voditeljica?

- Možda do New Yorka. Možda do Hollywooda. Mislim da ću do Saint Louisa, što je na sredini. Kada stignem tamo unajmit ću automobil. U vozilu ću odlučiti hoću li krenuti prema istoku ili zapadu.

U sobi se više nije čuo žamor, barem ne tih tridesetak sekundi koliko mi je trebalo da pokupim svoje stvari i napustim prostoriju.

Soba za druženje bila je krcata novim gostima. U njoj nisam primijetio nikoga od svojih prijatelja. Većinom je bila riječ o Amerima koji su doputovali zbog karnevala. Doputovali su iz daleka, i nisu se namjeravali vratiti kućama bez sočnog materijala pogodnog za kasnija prepričavanja. Mamurluk me tjerao da mrzim čitav svijet pa sam prema njima osjećao priličnu odbojnost. Nije mi se vraćalo u sobu,

barem dok ostali gosti ne iziđu iz nje. Niti mi se nije išlo prema gradu. Nesposoban za značajnija gibanja sjeo sam na pod pored kamina i promatrao naše nove sustanare.

- Odakle si ti stari, upitao me mladić koji je sjedio do mene.

- Europa, Kaspijsko more, Hrvatska, Riga, dva sata vožnje od Moldavije.

- Cool, man. Hrvatska? Jeste li članovi Europske Unije ili Balkanske federacije?

- Ovisi stoje za tebe Balkan. To može biti geografski pojam ali i stanje uma. Vidiš, imamo izbore, mediji su nam slobodni jednako kao i sloboda govora. U Zagrebu ima puno civila, pa smo valjda s vremenom razvili institucije civilnog društva. Imamo i kriminalnu organizaciju i reorganizaciju. Održavamo parade za promicanja prava homoseksualaca. Istina, paradu čini povorka od sedam ljudi, a oko njih se skupi sedam tisuća onih koji im psuju majku. Kada padne snijeg obavezno dođe do prometnog kolapsa jer članovi dežurnih službi pijani spavaju u dežuranama. Mlatimo se po nogometnim stadionima, kukamo kako nas čitav svijet mrzi

55

jer je čitav svijet zajeban i protiv nas. Hvalimo se kako smo najobrazovanija nacija na svijetu mada istraživanja pokazuju da nas je dvadeset posto nepismeno. Potplaćujemo policajce kada nas uhvate nakon prolaska kroz crveno svjetlo, potplaćujemo općinare kada nam treba lokacijska ili građevna dozvola, liječnike kada nam treba mjesto u bolnici. Interesantna jedna zemlja. Jesmo li bliže Europskoj Uniji ili Balkanu procijeni sam.

- Shit, man! A čime se ti baviš?

- Pišem knjige. Napišem knjigu za koju nikada ne dobijem honorar. Onda je dostavim nakladniku koji je distribuira po knjižarama. Nakon što knjigu proda plaća mi sa sitnim zakašnjenjem od devet do jedanaest mjeseci. Od pisanja knjiga se odlično živi. Treba samo preživjeti prvih jedanaest mjeseci dok ne počne pristizati novac od prodaje. Knjige se prodaju fenomenalno. Neke čak i u nakladama od tridesetak primjeraka. Te primjerke obavezno kupi autorova bliža rodbina. Stoga pisac mora napisati barem jednu knjigu mjesečno da bi pokrio troškove života. Na književnim večerima ne pale svjetla u dvorani. Pisac kojeg predstavljaju bi doživio srčani udar kada bi vidio kako se u publici nalazi samo njegova majka i čistačica koju su uhvatila križa dok je pome-tala hodnik, pa je sjela malo odmoriti.

- Jebeš to čovječe! Zašto ne pokreneš vlastiti business?

- Probao sam i to. Otvorio sam poduzeće za uvoz krumpirove zlatice iz Bugarske. Najprije mi je trebalo pola godine da otvorim tvrtku. Skupljao sam šezdeset sedam raznih dozvola po ministarstvima, općinama i katastarskim uredima. Onda sam dao sagraditi skladište. Nakon četiri dana općina mi je srušila halu jer se nalazila na pravcu na kojem je trebao biti izgrađen produžetak neke autoceste. Onda sam sagradio skladište na drugom mjestu. Zaposlio sam nekoliko radnika. Prvog jutra su stupili u štrajk. Nakon tri mjeseca izgladili smo spor. Međutim, taman je započinjalo Svjetsko prvenstvo u nogometu, pa je polovica otišla na bolovanje, da

56

u miru može gledati utakmice na telki. Konačno sam nakon nekoliko godina započeo s uvozom krumpirove zlatice. Isporučio sam nekoliko paleta robe i ispostavio račune kupcima. Kada je prošao rok u kojem su trebali platiti preuzetu robu, obišao sam redom sve direktore tvrtki koje su mi dugovale. Prvi mi je predlagao da dug kompenziramo tako da mi umjesto novcem svotu isplati u svinjskim polovicama. Drugi je insistirao na kompenzaciji putem vodokotlića. Treći me izbacio iz kancelarije. Kako se usuđujem tražiti svoj novac, urlao je. Ostale tvrtke su u međuvremenu ili bankrotirale, ili preselile račune na udaljene otoke.

U međuvremenu sam zarađivao kao vozač automobilskih utrka. Prvi trkaći automobil sam platio tisuću dolara, mada je njegova stvarna vrijednost bila barem petnaest tisuća. Vlasniku sam obećao da ću mu ostatak isplatiti čim skupim neku kintu. U međuvremenu je on kupio trkaći automobil koji je vrijedio barem pedeset tisuća dolara. Platio ga je s mojih tisuću, i vlasniku obećao da će mu ostatak isplatiti čim bude mogao. I on kupio novi trkaći automobil za mojih tisuću dolara. Shvaćaš? Tako se na startu prve utrke u sezoni pojavilo dvadesetak trkaćih automobila. Mojih tisuću dolara izvuklo je čitavu sezonu.

Kasnije sam postao voditelj zagrebačkog predstavništva jedne kanadske kompanije. Kompanija je bankrotirala a ja sam postao pisac.

- Čovječe, ja bih davno emigrirao od tamo - javio se mladić koji je sjedio do prvoga. Što te uopće drži na tom mjestu?

Želio sam im reći mnogo toga. Želio sam im reći kako je Hrvatska ipak jedna nevjerojatna zemlja. Zemlja u kojoj svakog Uskrsa mangupi oboje jaja golišavom spomeniku kraj Gradskog stadiona. I kako policija desetljećima šalje patrole da čuvaju spomenik a mangupi ipak uspješno izvedu svoju psinu. Zemlja ljudi koji malo zarađuju a troše najviše na svijetu. Zemlja u kojoj se ljudi prije odlaska na vjenčanja zakunu u sve živo kako neće izvoditi vlakiće, plesati po sto-

57

lovima i općenito, raditi budale od sebe. Kada nakon dva dana pregledavaju video snimke s vjenčanja vide sebe kako usred plesne dvorane predvode vlakić vitlajući bijelim rupčićem po zraku dok im se ispod pazuha ocrtava znojna mrlja. Pa se čude koliki su kreteni bili. A na sljedećem vjenčanju opet ponove priču. Zemlja u kojoj susjedi posuđuju stolce jednim drugima kada nahrupi više gostiju nego što domaćin ima namještaja. Zemlja u kojoj nakon smrti starih baka, koje su čitavog života primale mirovinu u iznosu od sto dolara, na ostavinskoj raspravi odvjetnik pročita kako je cijenjena gospođa svojem dragom unuku ostavila štednu knjižicu sa tolikim i tolikim iznosom. Zemlja u kojoj se ljudi skupljaju na sahranama kada umre kakav stariji čovjek kojeg nisu poznavali. Cisto da se stvori što veća gužva, jer, ipak je tužno kada pokapaju čovjeka a oko rake se skupi šačica ljudi. Zemlja u kojoj ljudi upadaju jedni drugima u kuće nepozvani i posjedaju po naslonjačima, a domaćin nije ljut, nego viče ženi da požuri s kavom i kobasicama. Zemlja u kojoj za vožnje vlakom siromašni seljak ostalim putnicima nudi polovicu pečenog pileta, bez obzira što zna da mu je to pile jedino što će pojesti sljedećih dana. Zemlja u kojoj najbolji muzičari na terasi hotela Jadran zabavljaju debele švapske turiste, čitavu karijeru vrteći tri akorda, povremeno ševeći suprugu debelog švapskog turista koji pijan spava u sobi. Zemlja u kojoj djedovi od devedeset godina uredno skupljaju kaznene bodove za sranja u prometu koja su počinili njihovi unuci, jer je kamera iznad križanja snimila crveni automobil kako brzinom od stotinu pedeset kilometara na sat juri kroz crveno svijetlo, a na snimci se ne vidi lice

vozača. Zemlja nevjerojatnih naslova rubrike Crna kronika ->Skinula gaćice i grizla si vrat<, >Pokušao silovati osamdese-togodišnjakinju<, >Vozač traktora u bijegu<, >Ronioca izbacio kanader nad plamenom otoka Hvara<, >Bajunetom napala domara<, >Prostitutka odgrizla uho policajcu<. Zemlja u kojoj je svatko svakom jamac u slučaju podizanja kredita, bez obzira što i sam jamac jedva otplaćuje svoje kredite.

58

Zemlja u kojoj se udaljenost od dvjestotinjak kilometara od glavnog grada do morske obale prelazi za desetak sati. Sto nikoga ne smeta jer svako normalan skvikne kada ugleda sve one otoke, poluotoke i uvale. Prema obali se voze otac, majka i dvoje male djece. Otac obavezno obeća da će platiti sladoled prvome tko ugleda more na horizontu. Prva more ugleda majka. Ali šuti, ne kaže ništa i čeka da djeca u isti čas graknu - more!!! Kasnije sjede na rivi i zajedno jedu sladoled. Smiju se i jedu sladoled, dok sunce zalazi iza jarbola jedrenjaka bogatog Talijana usidrenog u luci.

Zbog svega toga sam se ponekada grčio od smijeha, po-nekada plakao kao miss Venezuele, ali sasvim sigurno, znao sam daje zbog svih tih stvari Hrvatska zemlja iz koje je teško emigrirati. Ipak, nisam to rekao ovim Amerima.

- Neću emigrirati. Vidiš, Hrvatska je zemlja izazova. Vi Ameri šaljete ljude na Mjesec, a mi Hrvati izdržimo nekako do prvog u mjesecu. Kod nas je to prilično teško, i zato smo mi snažni ljudi. Tko ode, ispada slab.

Djevojka, koja je sve do tada šuteći sjedila kraj nas upitala me

- Nemoj me krivo shvatiti, no je li Hrvatska civilizirana zemlja? Kako se ljudi oblače tamo?

- Loše se oblače, ali dobro se svlače.

Ponovo sam osjetio snažno probadanje u glavi. Ustao sam i izišao iz sobe s padobranom. U dvorištu sam naletio na Boba i Kelly.

- Čovječe, dobro da sam te pronašao medu ovom hrpom idiota. Sjećaš li se onog Dylanovog koncerta koji sam ti spominjao kada smo se upoznali? Svirka je sutra na nasipu kraj rijeke. Ideš?

- Idem. Kuda ćete vas dvoje?

- Idemo na jutarnju paradu. Osim divljih večernjih, postoje i dnevne parade za bakice. Skupe se izaslanstva staračkih domova, udruge veterana ratova prošlog stoljeća i

59

sve neka takva ekipa. Ali i to je bolje od gledanja ovih budala u sobi s padobranom. Ideš s nama.

Ispričao sam se mamurlukom.

- Kako hoćeš. Ali slušaj, stari Bob se čvrsto di /i svojih životnih principa. Ajedno od njih kaže - koristi bilo kakav, ali bilo kakav izgovor da bi se dobro proveo. Čak i parade za bakice i udruge veterana! Slušaj Boba i živjet ćeš duže.

Odšetali su prema izlazu iz Indije smijući se a ja sam se vratio u svoju sobu koja se u međuvremenu ispraznila. Dugo sam ležao u krevetu, ali nisam mogao zaspali. Pala je noć i hostel se počeo prazniti. Zvukovi koji su dolazili iz pravca dvorišta postajali su sve tiši. Novi su gosti redom naručivali taksije i odlazili prema Francuskoj četvrti. Izišao sam iz sobe i pokušao potražiti Kylan i Gordona. Provjerio sam naše mjesto kraj bazena ali nisu bili tamo. Pokušao sam sa sobom za druženje. Nije ih bilo niti ovdje. Nije bilo niti ostalih gostiju. Sama, na jednom od naslonjača sjedila je djevojka koju do tada nisam primijetio. Čitala je knjigu a kada sam ušao u prostoriju podigla je glavu i pozdravila me. Sjeo sam na pod kraj kamina a ona je odložila knjigu.

- Izgleda da su i tebe ostavili tvoji prijatelji - rekla je. Ljudi s kojima sam doputovala sada divljaju po Francuskoj četvrti. Ja sam bila jučer i nije mi se svidjelo. Previše gužve i pijanih idiota. Kao da ih je Dostojevski napisao.

- Bolje da je Dostojevski napisao idiota nego idiot Dos-tojevskog, rekao sam ja.

- Ja sam iz San Francisca. Zovem se Tracy. Rekao sam joj kako se zovem i od kuda dolazim.

- Došao si zbog karnevala?

- Nisam došao zbog karnevala. Zaglavio sam u Orleansu na neko vrijeme a karneval me zakačio slučajno.

- Sigurno dobro poznaješ grad. Nadam se da ovdje postoji još nešto osim Francuske četvrti i čitavog onog nereda s perlama.

60

- Postoji još dosta zanimljivih stvari. Moraš vidjeti Mississippi kada zalazi sunce i kada njime prolaze posljednji brodovi. Interesantna je i tržnica, pogotovo ako si ljubitelj woodooa. Ljudi u luci će te za sitan novac posjesti u čamac i provozati okolnim močvarama. Isplati se probati, ako voliš krokodile, naravno. Imaš li novca možeš se ukrcati na parobrod pa se odvesti uzvodno, prema sjeverozapadu. Vidjeti ćeš prekrasne plantaže usput.

- Vidim, dobro si istražio područje. A što bi rekao kada bih te ja zamolila da mi pokažeš neka od tih čuda.

- Rekao bih da ću ti pokazati. Možemo početi već rano ujutro ako želiš.

- Odlično, ionako sam se spremala na spavanac.

Krenuli smo prema svojim sobama. Tracy je boravila u sobi smještenoj na suprotnom kraju hostela od moje. Ipak sam je odlučio otpratiti do njezinih vrata.

- Znači sutra ujutro - upitala je zatvarajući vrata

- U sobi s padobranom.

Rastali smo se i ja sam se hodnikom vraćao prema recepciji. Bilo je gluho doba noći i hostel je bio potpuno prazan. Ako je netko od gostiju i ostao u svojoj sobi, mora daje spavao tvrdim snom jer u Indiji je vladala potpuna tišina. Zaokretao sam prema izlazu na dvorište kada se odjednom ispred

mene stvorio Ruth. Prepriječio mi je prolaz i neko smo vrijeme stajali jedan nasuprot drugog promatrajući se čvrstim pogledima. Nije mi bilo jasno što smjera. Pomislio sam daje riječ o šali i nasmiješio sam mu se. Nasmiješio se i on meni. Stajali smo nasred hodnika i kiselo se smješkali jedan drugome.

- Vidiš, dečko, ti ja imamo mnogo sličnosti - rekao je Teksašanin svojim tihim glasom. Meni su žene slabost. Strahovito mije važno družiti se sa ženama, izvoditi ih u barove, ševiti ih po hostelskim sobama. Nešto mi govori da si ti isti takav.

61

- Važno mije, ali ne toliko kao tein tekao »nm, i dalje se kiselo smješkajući.

- Dečko, od kada si stigao u Indiju pouaAii* %c kao da si jebeni Don Juan. Gledam te kako se cerrkn* naokolo s onom Njemicom i malom Kylan. Ponašaš se kao jebeni voda čopora. A ti to nisi dečko. Ti to nisi.

- Nisam, niti ne želim biti - rekao sam ja

- Ali vidiš, sada si pretjerao dečko. Čitavog dana obrađujem tu malu Tracy. Smješkamo se jedan drugome, pričamo o San Franciscu, čak sam joj dozvolio da besplatno telefonira s telefona na recepciji. U trenu kada sam primijetio daje sama u sobi s padobranom, i kada sam mislio i/vesti završni manevar, odjedanput se na vratima pojavljuje naš usrani pisac jebivjetar i počinje je hranili svojom nsianom pričom o brodovima koji plove Mississippijcm.

Tek tada sam shvatio daje Ruth prisluškivao razgovor između mene i Tracy.

- Slušaj, jebe se meni za Tracy. Ako ti je lako stalo do njene pažnje vodi je ti sutra u obilazak gratia, rekao sam i dalje se smiješeći. Počinjala me boljeti vilica.

- Nije problem u tome - nastavio je Ruth. Znaš u čemu je problem? Problem je što si ti jedan pravi cock blocker. Znaš li što znači cock blocker dečko? To je seronja koji svojom glupom pričom sprečava prave momke da poduzimaju pravu akciju s djevojčicama. I ne samo da si cock blocker. Ti si i jebeni seronja. Seronja, razumiješ li me dečko?

Prestao sam se smiješiti. Osjećao sam da meč nije gotov. Završila je samo prva runda i očekivao sam neugodan završetak.

- Razbio bih ti glavu da nisi menadžer - rekao sam ja.

- Razbio bi mi glavu da nisam menadžer? Vidiš dečko, od ovog trena nisam menadžer. Od sada sam samo Ruth. I znaš li što ću sada učiniti? Uzet ću pištolj s recepcije i ustrijeliti te kao psa.

62

Nalazili smo se na kraju hodnika. Teksašanin je napravio nekoliko koraka unazad i zakoračio iza recepcijskog stola. Otvorio je jednu od ladica, izvadio pištolj i stavio ga na drvenu dasku ispred sebe. I dalje je govorio tiho i polagano. Ali u očima mu se vidjelo da je glas jedino što kontrolira u tom trenutku. Shvatio sam daje potpuno izgubio živce i počeo sam birati riječi.

- Da sam znao za tvoje namjere prema Tracy ne bih sigurno započinjao razgovor s njom. Nisam te mislio uvrijediti, niti kao menadžera, niti kao Rutha osobno. Ali opet, morat ću te upozoriti da dolazim iz Hrvatske gdje se često ratuje. Već su mi mahali pištoljem ispred nosa - blefirao sam ja.

- Mahali su ti pištoljem ispred nosa u Hrvatskoj? Dečko, ovo nije jebena Hrvatska. Ovo je New Orleans. Pogledaj oko sebe. Grad je okružen kilometrima i kilometrima močvara. Tamošnji se krokodili svako malo hrane svježim leševima koje bacamo u mulj. Pogledaj oko sebe, seronjo. Nalazimo se u najusranijom predgrađu jednog od najusra-nijih gradova zapada. Oko nas su samo crnci crackom ispijenih mozgova. Sto misliš kako ja uspijevam voditi ovaj hostel usred ove jebovjetrine. Ubijam seronje poput tebe. Ubijam. Imaš deset minuta da se izgubiš iz Indije. U jedanaestoj minuti ću te, ili ubiti osobno, ili ću lokalnim crncima platiti crackom da se malo poigraju s tobom. Je li jasno seronjo?

Krenuo sam prema svojoj sobi. Razmišljao sam o mogućnostima koje sam imao. Znao sam da ovo nije šala i daje Ruth dovoljno neuračunljiv a time i spreman da napravi nešto istinski loše. Nisam vjerovao da će povući okidač. Jednostavno, nije mi se činilo daje taj tip. Ali s druge strane, viđao sam ga u društvu s lokalnim ološem, i znao sam da može računati na kvartovske štakore. Spremio sam svoje stvari ali nisam izišao iz sobe. Sjedio sam na krevetu i čekao što će se dogoditi. Nakon nekoliko minuta Teksašanin je ušao u sobu i tiho promrsio kroz zube:

63

- Seronjo, još si ovdje?

Ništa nisam rekao. Natovario sam svoju torbu na leda i prošao kraj njega. Otvorio sam izlazna vrata i uronio u hladnu orlinšku noć.

Uhvatio sam noćni autobus koji vozi prema središtu grada. Bližilo se jutro i ulice su se polako praznile. Obišao sam nekoliko hotela i svi su bili popunjeni. Bilo je doba karnevala i bilo bi iluzorno očekivati da ću bilo gdje pronaći prazan krevet koji čeka samo na mene. A sve da sam i pronašao slobodnu sobu, vjerojatno ne bih imao dovoljno novca da platim više od nekoliko noćenja. Vratio sam se na ulicu koja od Burbon Streeta vodi prema sjevernom izlazu iz grada, odnosno prema aerodromu.

Podigao sam ruku i viknuo - taxi!

Sljedećeg sam trena sjedio u ogromnom žutom američkom taksiju i vozio se u pravcu zračne luke. Na staklu koje odvaja prednji od stražnjeg dijela vozila bio je izvješen karton s podacima o vozaču. Ovoga puta vozač je dolazio iz Portorika. Nije jeo krafnu. U stvari nije jeo ništa. Samo je šutio i vozio. Svitalo je kada smo stigli do aerodroma.

Zgrada je bila otvorena, mada punktovi za prijem putnika još nisu radili. Nakon nekoliko sati službenici su se počeli pojavljivati na svojim radnim mjestima. U cijenu koju sam u Zagrebu uplatio za avionsku kartu bio je uključen i jedan dodatni, besplatan let unutar zračnog prostora Sjedinjenih američkih država. Prostor za prijem putnika prva je otvorila lokalna, međugradska kompanija. Prišao sam tamnoputoj službenici i predočio joj kartu.

- Vidim imate pravo na jedan besplatan let. Kamo želite putovati sir?

- Koji je prvi mogući let iz Orleansa?

- Imamo jedan rani let za Chicago. Problem je samo što ćete morati presjedati u Memphisu. U Chicago čete stići tek navečer. Odgovara li vam to?

64

Rekao sam joj da mi to odgovara.

- Vama se baš žuri otići iz grada sir?

- Zuri mi se. I ne žuri mi se. Svejedno mi je. Čak mi je svejedno i kuda putujem. Ustvari, mislio sam do St. Luisa pa onda dalje automobilom ili prema New Yorku, a još vjerojatnije, jjrema Hollywoodu. Ali dogodile su se neke čudne stvari. Želim se sabrati prije nego završim na jednoj od obala.

- Ako smijem upitati, što se dogodilo, sir?

- Menadžer me izbacio iz hostela u kojem sam živio.

- Zašto?

- Mislio je da imam nešto s djevojkom s kojom on imao nešto. Ili je barem mislio da ima.

Oko nas su se počele skupljati ostale službenice i stjuardese koje su se slučajno našle u blizini. Ispričao sam im ukratko što se dogodilo. Slušale su me pažljivo i govorile Oh-hhh!!! ili Uhhhhh!!! Amerikanke vole show, pogotovo onaj koji proizlazi iz ljubavnih ili flertovskih zavrzlama.

- Imali ste sreće, sir - rekla je jedna od stjuardesa. U ovoj zemlji ljudi pucaju jedni na druge zbog takvih stvari. Jeste li vidjeli sve one močvare oko Orleansa? Priča se da krokodili vole jesti upucane ljude.

Rekao sam im da sam vidio močvare i da sam već čuo priču o krokodilima. Uskoro sam se nalazio u avionu i čekao polijetanje. Zurio sam kroz prozor i tupo gledao u tamni asfalt poletišta. Razmišljao sam o svim ljudima koje sam upoznao i svim stvarima koje su mi se dogodile u ovom gradu. Pitao sam se kuda su otputovali svi putnici koje sam upoznao. Zanimalo me što li rade Bob i Kelly. Ipak nismo otišli na taj Dylanov koncert uz rijeku. Gdje su sada barmen iz Not-tinghama, stari bračni par iz Oregona ili hipi koji se zavjetovao da će uzgajati golubove pismonoše? Ali najviše me zanimalo gdje su Kylen i Gordon. Hoću li ikada više sresti svoje prijatelje? A što se Teksašanina tiče, možda je bolje da ga

65

nikada više ne sretnem. Siguran sam da bih ga, ako bi mi se pružila dobra prilika, bez oklijevanja ubio.

Vjerujem kako su se lažnjaci koji su okupu ah Indiju neposredno po završetku karnevala vratili kućama i ubrzo zaživjeli sa sustavom. Bilo mije svejedno gdje su i sio rade. Jedino bi mi bilo drago kada bih znao daje prilog o karnevalu koji je pripremala TV ekipa kablovske televizije ispao dobro. Neka se djeca vesele.

Pitao sam se, jesam li barem malo kriv za događanja od prethodne noći? Možda zaista nisam trebao započinjati razgovor sa Tracy? A opet, tko je mogao pretpostaviti da je Teksašanin bacio oko na nju? Možda sam mogao reagirati drugačije na njegove prijetnje? I ranije su mi se događale nezgodne

situacije u nekim od najzajebanijih dijelova planeta, istočnom Londonu ili na bugarsko-rumunjsko-srpskoj tromeđi. Možda sam trebao biti hrabriji? Tko zna? Možda je jednostavno tako pala karta? A možda sam i platio cijenu svojeg načina života? Nisam još bio siguran. Jedino u što sam bio siguran bila je činjenica da se nalazim u avionu koji leti prema Chicagu. Novije grad značio novu priliku, nove ljude, nove eksponate za moju kolekciju. Ma što se desilo, iskoristi bilo koji, ali bilo koji izgovor da se dobro provedeš -rekao je Bob. A Boba treba slušati jer čovjek onda živi duže. Polijetao sam za Chicago sa željom da se dobro provedem. Ako je izgovor nagli odlazak, neka bude tako.

Avion se odlijepio od piste i počeli smo se uspinjali prema sjeveru. Dolje, ispod nas, Orleans se kupao u jutarnjem suncu. Mississippi je bio golem, jednako kao i močvare oko njega. Tamo negdje na zapadu, daleko, daleko iza ruba horizonta nalazio se Hollywood. Odjednom, došlo mi je da se smijem. Ponovo sam se sjetio sinoćnjih događanja i činilo mi se kako je to sve skupa ipak bio samo film. Ja sam napuštao Orleans, ali na mojem mjestu pored prozora mogao je sjediti Nicholas Cage i napuštati Las Vegas. Ruth je uperio pištolj u mene. Ilije to bio Clint Eastwood. Nisam obratio

66

pažnju na marku pištolja, ali možda je to bio magnum 44. Mogli smo zajedno sačekati podne, otići do željezničke stanice u Orleansu i pobiti se, kao što se ljudi ubijaju točno u podne. U krajnju ruku, mogao sam dobiti metak u glavu, recimo kao Kevin Spacy u Vrtlogu života. Pa poslije lijepo trabunjati o tome kako je teško biti ljut kada na svijetu postoji toliko mnogo ljepote. Ili sam se mogao vratiti u hostel i podmetnuti Ruthu konjsku glavu u krevet. Ali nisam. Letio sam daleko od Rutha, ali što je još važnije, letio sam daleko od sustava. Letio sam prema Chicagu u potrazi za novim eksponatima. I nije me bilo briga za zvuk budilice u šest sati ujutro, poštanski sandučić i račune za struju, vodu i zrak, regres i doplatak za topli obrok, desete i petnaeste godišnjice matura. Dolje, ispod mene, jašući konja, rijeku je prelazio Clint Eastwood. Činilo mi se da pokušava sustići naš avion. Jahao je brzo i iza kopita njegova konja dizao se oblak prašine. Sjedio sam do prozora, u tom avionu lokalne, međugradske kompanije i navijao za Clinta.

Jaši, Clint, molim te, jaši brzo, i ne ostavljaj me samog da letim ovim avionom. Sustigni avion, Clint, sustigni ga, molim te. Sustigni ga svega ti, a ja ću ti čuvati ovo slobodno mjesto pored mene. Jaši, Clint, onako kako si jahao u »Nepomirljivima«, ili u »Dvije mazge za sestru Saru«. Faca si ti, Clint, totalna si faca i znam da možeš sustići ovaj avion. Ako si mogao pobjeći iz Alcatraza, ako si mogao pokokati sve one zlikovce što su stali na put Prljavom Harryu, ako si mogao slikati mostove po onom usranom okrugu, kako se ono zvao, Medison, ako si mogao sve to, onda možeš stići i ovaj avion.

Jaši, Clint, molim te, pa da zajedno pobjegnemo iz ovog grada. Jer ovo je ludi grad, na časnu riječ, Clint, ludi grad. Ovo je grad u kojem žive ludi klauni koji na semaforima nikada ne skreću u pravom pravcu. Ovo je grad u kojem jedan siroti barmen iz Nottinghama nema s kime igrati nogomet. Ovo je grad u koji zalaze hipiji koji mrze potrošačko dru-

67

štvo, u kojem žive striptizete bez nacije i države. U ovom gradu siroti hrvatski pisci prvo gube u šahu, a onda ih pištoljčinama tjeraju iz hostela. Usran grad, Clint, kažem ja tebi. Usran da ne može usraniji biti. I zato uskoči u ovaj avion, života ti. Uskoči, Clint, pa da odletimo zajedno u Chicago. Možeš mi

pomoći skupljati eksponate za moju zbirku. Možeš što god poželiš, Clint, samo molim te, preklinjem te, Clint, sustigni ovaj avion i uskoči unutra, ako Boga znaš.

68

Avion je počeo ponirati prema zračnoj luci Memphisa, Elvi-sova grada. Izbacio sam New Orleans iz glave i počeo razmišljati o onom što će me dočekati u Chicagu. U trenu kada sam odlučio otputovati u Ameriku, svoju ideju sam obznanio svim svojim prijateljima i znancima koji žive na sjevernom dijelu kontinenta. Znao sam da u nekom gradiću pokraj Chicaga živi Nora, moja kolegica iz studentskih dana provedenih u Londonu. Jednom sam je prigodom zamolio da mi pošalje popis jeftinih prenoćišta na srednjem Zapadu. Ako sam dobro zapamtio sadržaj poruke kojom mije odgovorila, u njoj se nalazila lista hostela iz Detroita i St. Louisa, a činilo mi se da je spomenula i jedno prenoćište u Chicagu. Njezina je poruka bila u mojem inboxu. Morao sam samo pronaći pristup internetu i izvući informacije koje mi trebaju. Kada smo sletjeli, pokušao sam pronaći kakav internet-ski dućan na samom aerodromu. Razočarano sam ustvrdio da takva stvar ovdje ne postoji. Nema veze, mislio sam, za razliku od ovog, lokalnog, chicaški je aerodrom mjesto na kojem su takvi dućani neizostavni.

Ponovno sam se ukrcao u avion. Spustila se noć i nakon kratkog leta pod nama su bljesnula svjetla Chicaga. Grad je bio golem. Osjećao sam strahoviti umor u glavi i nogama. Prethodne noći nisam uhvatio ni jedne minute sna, dok sam noć prije toga proveo plešući bos po Burbon Streetu te lutajući londonskim parkovima. Ali misli su mi ipak bile svježe.

69

Nisam si mogao dopustiti malodušnost ili letargiju. Osvajao sam novi grad, o kojem nisam znao apsolutno ništa, a najmanje gdje ću prespavati prve noći boravka u njemu.

Sletjeli smo na O'Haru i ja sam istoga trena započeo potragu za internetskim dućanom. Bilo je kasno poslijepodne i aerodrom se polako praznio. Tumarao sam golemim hodnicima i zapitkivao službenike znaju li gdje je moguće ostvariti pristup internetu. Nitko nije znao ništa o tome. Zgrada je ostala gotovo prazna. Pronašao sam odjel službe s informacijama i raspitivao se o mogućnostima smještaja u Chicagu. Zavrtjelo mi se u glavi kada su mi spomenuli cijene. Zahvalio sam i izišao iz aerodromske zgrade. Ameri šalju ljude na Mjesec a na jednom od njihovih najpoznatijih aerodroma čovjek ne može pronaći internetski dućan. Preko puta aerodromske zgrade nalazio se hotel Hilton. Pretrčao sam cestu i ušao u hotelčinu. Na recepciji me dočekala smeđoko-sa djevojka lijepih bijelih zuba.

- Tražite sobu, sir?

- Tražim, ali ne u Hiltonu. Imate li bilo kakav pristup internetu u hotelu?

- Imamo, ali samo za goste.

- Nisam gost, ali možete spasiti jednog siromašnog pisca koji će spavati u bačvi na ulici ako pod hitno ne pokupi neke informacije s interneta.

Nasmiješila se.

- Jedino računalo kojem ja mogu pristupiti jest ovo iza recepcijskog pulta. Ali ne smijem te pustiti s druge strane stola. A opet, moram ti nekako pomoći.

Sjela je za računalo, a ja sam joj redom diktirao lozinke. Uspjela je ući na moju stranicu. Rekao sam joj da potraži Norinu poruku. Našla ju je i uskoro sam u ruci držao isprin-tanu kopiju Norine poruke. Proučavao sam popis hostela. Arlington House, Chicago, to je to! Upitao sam djevojku kako da pronađem Arlington House. Rekla je da nema pojma. Tek tada sam se sjetio da u Chicagu živi sedam mili-

70

juna stanovnika i da u njemu ima barem nekoliko tisuća hotela, hostela i raznih drugih prenoćišta. U tom je trenu kraj nas prolazio muškarac srednjih godina. Nosio je odijelo i izgledao kao imućan poslovni čovjek. Očigledno je čuo moje pitanje postavljeno djevojci.

- Arlington House, znam gdje je to. Pola milje južno od hotela nalazi se posljednja stanica podzemne željeznice. Uskoči u vlak koji će te odvesti prema središtu grada. Nakon sat vremena vožnje, na sedamnaestoj ili, čekaj, osamnaestoj stanici izidi iz vlaka. Pronađi aveniju Clarck i kreni njome prema sjeveru. Od tamo ćeš pješačiti pola sata do Arlingto-na. S obzirom na tvoju torbetinu, probaj s taksijem.

Zahvalio sam mu. Još smo nekoliko trenutaka gledali jedan drugoga u oči. Izgledao mije poznato, ali se nisam mogao sjetiti odakle bih ga mogao poznavati. Nasmiješio sam mu se, i on se meni nasmiješio.

- Pitaš se kako to da sredovječni poslovni čovjek zna za jeftin hostel u Chicagu? Sine, i ja sam jednom davno bio putnik.

Okrenuo se i otišao. Zahvalio sam djevojci s recepcije i izišao iz hotela. Poslušao sam bivšeg putnika i krenuo prema posljednjoj stanici podzemne željeznice. Ukrcao sam se u vlak i uskoro sam jurio prema srcu Chicaga. Osjetio sam strahovitu glad i umor. Koliko dugo nisam sklopio oka? Na brzinu sam izračunao da je prošlo više od trideset sedam sati. Brojio sam stanice i izišao na osamnaestoj. Pronašao sam izlazne stube i počeo se uspinjati prema izlazu na ulicu. Stigao sam do vrha i zakoračio pločnikom.

I tek tada, toga trena, shvatio sam da se nalazim u Americi. Nikada, ali nikada u svojem životu nisam se osjetio toliko malenim. Oko mene su se dizali neboderi koji su doslovno lizali nebo. Stajao sam na pločniku glave podignute prema nebu i promatrao vrhove zgrada. Činilo mi se da nemaju kraja. Preko dvanaest širokih prometnih traka prešao sam na drugu stranu ulice. Pogledao sam natpis na uglu.

71

Bila je to Clarck avenija. Bivši putnik iz Hiltona uputio me na pravi put. Hodao sam prema sjeveru. Puhao je ledeni vjetar. Bio sam potpuno iscrpljen i činilo mi se daje moja torba teška četiristo kilograma.

Podigao sam ruku u zrak i viknuo - taxi!

Uskoro sam sjedio u velikom žutom američkom taksiju koji me vozio prema Arlingtonu. Pročitao sam podatke o vozaču i shvatio da je čovjek iz Paname. Probijali smo se kroz neboderčine ploveći golemim chicaškim avenijama. Nakon nekog vremena izišli smo iz centra i zgrade su postajale sve niže i niže. Sve dok se nisu počele pojavljivati u veličini na koju sam navikao u Orleansu.

Panamac me iskrcao ispred Arlingtona. Gledan s pročelja, hostel je izgledao sasvim pristojno. Bila je to jedna od niza trokatnica kakve su dominirale u tom dijelu grada.

Puhao je snažan vjetar i na ulici je postajalo strahovito hladno. Ušao sam u zgradu. Primijetio sam recepciju s desne strane prostorije. Suprotnim pravcem pružao se hodnik kroz koji se nazirala soba za druženje. Mjesto se činilo pustim. Prišao sam recepcijskom službeniku i upitao ima li možda slobodan krevet za mene. Rekao je da ima.

- Soba s jednim ili deset kreveta. Samo takve imamo.

- Cijene?

- Privatna soba četrdeset dolara, ova koju dijeliš s drugima petnaest.

Trebao mije mir i odlučio sam se za sobu s jednim krevetom.

- Ovu za četrdeset molim. S time da ću se sutra ujutro prebaciti u ovu za petnaest.

- Nema problema. Odakle si? Rekao sam odakle sam.

- Oho, pa mi smo gotovo susjedi. Ja sam Bugar na privremenom radu u Chicagu.

72

- Drago mi je bratko. Znaš li gdje da pronađem neku hranu ovdje - upitao sam ga na hrvatskom.

Razumio me i odgovorio na čudnoj mješavini makedonskog i srpskog.

- Vrati se na glavnu cestu i kod crkve skreni ulijevo. Kreni prema sjeveru i pronaći ćeš ulicu s mnogo barova i restorana. Samo pazi da te vjetar ne otpuše usput. Blizu smo jezera prijatelju, a Michigan je u ovo doba godine pravi majkojebac.

Ostavio sam stvari u svojoj sobi i izišao iz Arlingtona. Vratio sam se na glavnu ulicu i potražio crkvu. Krenuo sam prema sjeveru. Pješačio sam desetak minuta ali nisam vidio nikakve restorane. Ili sam krenuo prema jugu? Vratio sam se u smjeru crkve. Ni crkve nije bilo tamo. Izgubio sam se u Chicagu. Puhao je strahovit vjetar. Vrtjelo mi se u glavi od gladi i umora. Prošla je ponoć i četvrt je bila potpuno pusta. Besciljno sam tumarao ulicama. Nakon nekog vremena naletio sam na neki bračni par koji je šetao psa. Želio sam ih pitati znaju li kako da se vratim do Arlingtona, ali su me preduhitrili:

- Sir, tražimo Chapel aveniju, možete nam pomoći ako ste iz ovog dijela grada. Malčice smo izgubljeni.

Želio sam im reći da sam i ja izgubljen. Da sam u Chicagu prvi put u svojem životu. Da su me istjerali iz Orleansa. Da na O'Hari nema internetskog dućana. Da u Hiltonu borave bivši putnici. Da me Bratko Bugar iz Arlingtona poslao u pogrešnom smjeru. Da sam gladan. Da nisam spavao gotovo četrdeset sati. Da mi je hladno. I da mrzim i Chicago, i sebe i njih i njihovoga psa. Ali nisam im to rekao.

- Žao mi je, nisam iz ovog dijela grada. Nisam čak ni s ovog kontinenta.

Otišli su, a ja sam nastavio tumarati ulicama. Naleti vjetra postajali su neizdrživi. Nakon nekoga vremena ipak sam pronašao crkvu. Shvatio sam daje greška bila moja i da sam krenuo prema sjeveru, umjesto prema jugu. Ili obratno, više

73

nisam znao. Hrana, Bože, daj mi hrane i sna. Hodao sam još dvadesetak minuta pustim ulicama. Hvatao me očaj. Konačno, na dnu ulice ugledao sam svijetleći izlog bara. Podsjetio me na Plavu kamenicu iz serijala o Policijskoj akademiji. Nisam valjda te sreće? Ili ipak jesam? Ušao sam unutra.

Bar se zvao jednostavno >Bar 18< i izgledao je sasvim zgodno. Ljudi su večerali, ispijali pivo i gledali prijenos neke hokejaške utakmice. Prišla mi je konobarica smedkaste puti, prepoznatljiva meksičkog porijekla.

- Večera ili samo piće.

-1 jedno i drugo. I znaš što, svejedno mi je što mi done-seš. Nisam jeo dan ili dva i progutat ću sve što staviš na stol, makar i glavnog kuhara.

Nasmijala se i donijela mi hranu koju sam progutao u nekoliko zalogaja. Djevojka se vratila do mojeg stola i sjela kraj mene.

- Pričaj.

- Što da pričam?

- Izgledaš kao da si pobjegao od neke gadne nevolje. S obzirom na to da sam ja djevojka iz bara koja obično sluša priče svojih gostiju, čini mi se da i ti imaš jednu sočnu priču za mene.

Ispričao sam joj ukratko događanja od prethodna dva dana.

- Tako ti i treba kada se smucaš po Jugu.

Uzela je salvetu i na njoj nacrtala sjevernoamerički kontinent.

- Vidiš, na Jugu žive loši, loši ljudi. Pisala je po salveti -loši, loši ljudi. Ovdje na Srednjem zapadu žive dobri, dobri ljudi. Istočna je obala pretvrdo i prebrzo mjesto. Zapadna je obala premekana i prespora. Evo ti mape Amerike - rekla je pružajući mi salvetu. Sljedeći put bolje prouči domaću zadaću prije nego se uputiš ovamo.

74

- Hvala, ako kaniš do Europe, nacrtat ću i ja tebi nešto na salvetu.

- Ne treba, hvala, bila sam u Europi mnogo puta. Neko sam vrijeme čak i živjela u Londonu.

- U kojem dijelu.

- Sjever. Manor House.

- Prema Finsburyu ili prema Stamford Hillu?

- Prema Stamfordu.

- I ja sam tamo živio do prije godinu dana.

- Nevjerojatno, i ja isto.

Djevojka je nosila kratki topić i primijetio sam tetovira-nog leptira na dnu njenih leđa.

- Krasan leptirić.

- Hvala. Moja trajna uspomena na London.

- Koja tattoo radionica?

- Old Compton Street.

- Još samo reci da te tetovirao Steve?!

- Kako znaš - vrisnula je.

Podigao sam majicu i pokazao joj svojeg leptira.

- Mali planet, zar ne? Nego slušaj, ne znam ništa o gradu. Ako nisi zauzeta sutra, pa znaš, ako...

- Ti to mene pitaš za date?

- Pa mislim da se to u Americi zove tako.

- Može. Čekaj me ispred ulaza nakon podnevne smjene. Završavam u sedam navečer.

- Čekaj, nisam te pitao kako se zoveš.

- Piše na bedžu.

Okrenula je bedž prema meni i vidio sam da se zove Shu-ree. Platio sam račun i izišao iz >Bara 18<. Vjetar je divljački vitlao lišćem i otpacima koje je pronalazio po vežama. Vraćao sam se prema Arlingtonu i mislio kako je život ipak jedna nevjerojatna elementarna pojava u kojoj sam, na kraj

75

krajeva, niti kriv niti dužan, mrtav hladan povukao damu na osamnaest. Vratio sam se u svoju sobu i konačno, nakon više od četrdeset sati, utonuo u san.

Prvi put nakon mnogo vremena probudio sam se sam samcat, bez bilo koga tko bi se budio na krevetu do mojega. Trebalo mi je jedno samačko buđenje, bez obzira na četrdeset dolara koje sam iskrcao bratku Bugaru plaćajući taj luksuz. Bio sam spreman na selidbu u sobu s deset kreveta. Odspavao sam čitavih dvanaest sati u grijanoj sobi, bio sam svjež i pripreman za komunikaciju s novim ljudima. Taman da ispadne da sobu dijelim s plemenom Bušmana iz Kalaha-rija.

Spremio sam sve stvari u torbu i krenuo prema recepciji.

Na hodniku je neki čovjek popravljao kvaku na vratima susjedne sobe. Bio je odjeven u manduru kućepazitelja, a njegovo mije lice, jednako kao i lice bivšeg putnika iz Hilto-na, izgledalo neobično poznato. Čak mi se učinilo kako ti ljudi neopisivo sliče jedan drugome. Čovjek me pogledao ispod oka i rekao:

- Dobar dan, mladiću. Prokleta kvaka je konačno zategnuta. Nema više >jiggle<.

- Nemam pojma što znači >jiggle<. Mislio sam da to ima veze s pjevanjem.

- Oh, dečko, ti nisi iz ovog kraja. Pjevanje kažeš? Ja sam popravio kvaku, a ti možeš i pjevati ako hoćeš.

Nije mi bilo do pjevanja. Bio sam gladan. Arlington House podosta se razlikovao od India Housea. Dok je Indija nalikovala na ruševinu iz građanskog rata, Arlington je izgledao kao pravi hostel u kakvima sam obično odsjedao na svojim putovanjima. U sobi za druženje bio je veliki televizor. Provjerio sam strop sobe. Nigdje nije visio nikakav padobran. Zidovi su bili svježe obijeljeni i na njima nije bilo fotografija razularenog tulumarenja. Arlington je izgledao kao jeftino ali sasvim pristojno mjesto. Jedino čudno u njemu bila je sveprisutna pustoš koja se osjećala u svakom čet-

76

vornom metru zgrade. Ili se to meni, nakon boravka u napučenoj Indiji, samo činilo?

Bratko Bugar završavao je svoje dvadeset četiri sata dugo dežurstvo. Zahvalio sam mu na korisnim savjetima koje mije dodijelio prethodne noći. Nisam mu rekao ništa o tome kako sam se izgubio.

- Dobro da si preživio usrani vjetar - rekao je na make-donsko-srpskom. Prokleti Michigan. Znaš što, čim sakupim dovoljno love, palim u Kanadu. I tamo je zimi hladno, ali ljeta su predivna. Ovdje vjetar nikada ne prestaje s puhanjem, prijatelju moj.

Otkazao sam jednokrevetnu sobu i premjestio svoje stvari u sobu s pet kreveta na kat. Raspremajući svoje stvari, primijetio sam da su tri kreveta prekrivena stvarima gostiju. Vlasnici nisu bili u sobi, ali zaključio sam da je riječ o mladim osobama.

Nije mi bilo žao što nisam nikoga susreo u sobi. Prije bilo kakvoga upoznavanja, odlučio sam razgledati grad. Izišao sam iz Arlingtona, izbio na Clarck aveniju i krenuo prema jugu, istim putem kojim sam zalutao prethodne noći. Sada, po danjem svjetlu sa svoje lijeve strane uočio sam jezero Michigan. Vjetar je i dalje puhao, ali nije bilo toliko hladno kao sinoć. Sto je najhitnije, ulicom su koračali ljudi i grad se više nije činio avetinjski pustim. Uskočio sam u prvi autobus koji se kretao prema gradskom središtu.

Kada je vozač zaokrenuo u aveniju Michigan, koja mije izgledala kao glavna prometnica u središtu, izišao sam iz autobusa.

Amerika mi se, po danjemu svjetlu, možda čak dojmljivi-je nego jučer ukazivala u svojoj strahovitoj glomaznosti. Ponovno sam stajao nasred pločnika i glave podignute prema riebu zurio u tornjeve koji su dodirivali oblake. Nakon nekoga vremena ukočio mi se vrat. Koračao sam niz aveniju u smjeru juga, a onda u jednom trenu zaokrenuh prema istoku s nakanom da izbijem na jezero Michigan. Sjeo sam na

77

klupicu kraj jezera i promatrao veliku vodu. Uvijek su me nekako plašila velika jezera. Mislim, more je more. Duboko, strašno i tamno. Ali čovjek nekako zna što može očekivati od njega. Jezera su mutna i u njima živi čudovište iz Loch Nessa. Bojim se velikih jezera.

Kako bilo, promatrao sam vodu i razmišljao o tome što ću i kuda ću. Pustio sam korijenje u New Orleansu i nagli odlazak me prilično izbacio iz takta. Još nisam bio siguran u to sviđa li mi se Chicago ili ne. Opet, bio sam vrlo kratko u njemu i nije bilo fer da mu ne pružim šansu. Još uvijek sam imao nešto novca i nisam osjećao pritisak pronalaženja privremenog zaposlenja.

Odlučio sam ostati ovdje tjedan ili dva, srediti misli i na kraju odlučiti hoću li na istok prema New Yorku ili na zapad prema Hollywoodu. Iskoristio sam svoju besplatnu avionsku kartu jednog dopunskog leta i preostajalo mije putovati vlakom, autobusom, automobilom ili autostopom. Ni jedna mi kombinacija nije bila mrska. Premda, najviše me privlačila ideja unajmljivanja automobila. U Europi se tako nešto smatra luksuzom, ali u Americi putovanje unajmljenim automobilom može biti jeftinije od vožnje vlakom. Ali opet, znao sam da ću, kako se god dovukao do jedne od obala, ostati praktički bez ijednog dolara. Bio sam spreman za newyorske ili hollywoodske sudopere. Odlučio sam krenuti u potragu za agencijama koje se bave iznajmljivanjem automobila.

Nastavio sam istraživati grad. Ulice su bile čiste, a ljudi su mi izgledali sretni. U prolasku sam promatrao izloge otmjenih restorana u kojima su sjedili isto tako otmjeni ljudi. Bila su to lica kakva sam viđao u američkim humorističnim serijalima. Činilo se daje Chicago sve ono što New Orleans nije. Bio sam toliko navikao na prljave ulice i mračna predgrađa da mije Chicago djelovao gotovo sterilno. Nakon nekoga vremena vjetar je ponovo počeo snažno šibati moje lice.

78

Dojadilo mi je smrzavati se na ulici pa sam ušao u prvi Strabucks caffe koji mi se našao na putu.

Sjeo sam za stol smješten pokraj velikog stakla koje je pružalo pogled na ulicu. Ulicom su prolazili Amerikanci. Većina njih prekrila je lica šalovima, štiteći se od vjetra. Ali oči su im izgledale sretno.

Starbucks je poznati kanadski lanac kafeterija, sveprisutan u čitavom zapadnom svijetu. Sve kafeterije toga lanca izgledaju jednako, ili barem približno jednako. No, ovo je bila najprostranija Starbucks kafeterija u kojoj sam bio. Na sredini prostorije nalazio se veliki kamin. Gomila stolova bila je nepravilno poredana oko njega.

Ipak, osim veličine, činilo se da mjesto još po nečemu odudara od svih mjesta na kojima sam ikada popio kavu. Nisam mogao dokučiti u čemu je razlika. Promatrao sam osoblje. Narudžbe je zaprimao crnac sjajnih bijelih zuba. Pravio sam se da prelistavam novine skrivećki promatrajući ljude koji su pili svoje kave. Obuzeo me neobičan osjećaj. U kafe-teriji je vladala tišina. Konačno mi je sinulo. Pokraj svakog od dvadesetak stolova razbacanih po lokalu nalazio se po jedan jedini stolac. Za svakim stolom sjedila je po jedna osoba. Igrom slučaja, ušao sam u kafeteriju u koju dolaze ljudi koji vole sjediti sami sa svojim mislima. Za jednim je stolom neka djevojka čitala knjigu. Lijevo od nje poslovni čovjek azijskog porijekla kuckao je po prijenosnom računalu. Većina je ljudi čitala novine. Neki su ispisivali razglednice. Neki su rješavali križaljke. Neki su jednostavno buljili u prazno. Činilo se da su svi sretni u svojoj samoći. Svi su bili sami, ali nitko nije bio osamljen. U tih nekoliko sati koliko sam sjedio u toj kafeteriji povrh Clarck avenije, mjestu za samce u koje sam zalutao slučajno, osjetio sam snažnu pripadnost određenoj skupini ljudi.

Nas dvadesetak potpunih stranaca proveli smo u potpunoj tišini nekoliko sati sjedinjeni čarobnim osjećajem samoće kao slobode izbora. Nitko od nas nije poželio upoznati

79

osobu za susjednim stolom. U ovom kafiću, povrh Clarck avenije u Chicagu, u državi Americi bilo je sasvim pristojno biti samac. Jednako pristojno kao što je pristojno biti senator ili osvajač olimpijske medalje na sto metara leđno.

Izgledalo je kako svi ovi ljudi ne vjeruju ni u jednu političku opciju, ni jedan predizborni govor, ni u jednu religiju, osim u osjećaj slobode koji pruža druženje sa samim sobom.

Uživao sam u osjećaju bliskosti sa svojim kolegama samcima i kroz veliko staklo promatrao ljude koji su prolazili ulicom. Odjednom mi postade strahovito žao ljudi u mojoj maloj, udaljenoj Hrvatskoj.

Postalo mi je strahovito žao ljudi koji bi, isto kao i ovi Amerikanci oko mene, naučiti uživati u samoći i toleranciji, samo da ih sustav nije tjerao u grupe. Najprije su nas učili kako neprijatelj nikada ne spava, kako samo čeka da baci klipove pod kotače našega samoupravnog socijalizma, i kako se zbog svega toga moramo držati zajedno, udruženi u sekretarijate, zajednice ili seoske zadruge. Nakon nekoga vremena dogodila se nagla promjena garniture naših učitelja. Ovi novi učili su nas kako smo mali i ponosan narod kojeg mrzi čitav svijet. Isti svijet koji jedva čeka da rastrančira naše malo srednjoeuropsko čudo. Tako su nas učili novi učitelji. I još su nam rekli kako se svi kao jedan moramo stisnuti pod trobojnicu sa šahovskim poljem u sredini, i time obraniti od mržnje onih koji nas mrze. A to su redom Englezi, Francuzi, Španjolci, Talijani, Rusi, Muslimani, Crnci, Azija-ti i Ameri. Svi kao jedan, braco, svi skupa protiv svih njih, inače si gotov! Ne izdvajaj se iz mase, ne misli svojom glavom, inače nam nema spasa. A mi ćemo ti već reći što ćeš raditi.

Sada sam sjedio u kafiću za samce. Oko mene su bili bijeli Ameri, Azijati i Afroamerikanci. Nisam primijetio da me itko mrzi. Zapravo, nisam primijetio da itko ikoga mrzi. Razmišljao sam o tome kako bi svijet bio ljepši kada bi ljudi povremeno odlazili u kafiće za samce i u miru sređivali mis-

80

li. Kako bi svijet bio ljepši kada nitko nikoga ne bi tjerao da se s bilo kime udružuje zato što neprijatelj nikada ne spava i zato što smo ponosan narod koji se mora držati skupa zato što nas mrze Francuzi, Englezi ili Ameri.

Došlo mi je žao zbog ljudi u Hrvatskoj, i poželio sam se okrenuti prema čovi koji je čitao knjigu za stolom do mojeg. Okrenuti se prema njemu i objasniti mu što me muči. Ali onda sam se sjetio da sam u kafiću za samce, mjestu u kojem nitko ne razgovara ni s kim. Zato se nisam okrenuo prema čovi koji čita knjigu, nego sam sjedio još neko vrijeme i gledao ljude kako hodaju ulicom. Onda sam ustao, platio račun i krenuo natrag prema hostelu.

U svojoj novoj sobi zatekao sam dva mlada čovjeka koji su se izležavali na krevetima, te trećeg koji je sjedio na podu i izvodio vježbe istezanja. Čovjek je bio srednjih godina i jako se^ znojio. Pozdravio sam ih i počeo raspremati svoje stvari. Čovjek srednjih godina nije me primjećivao. I dalje se previjao po podu, stenjao i znojio. Druga su se dvojica činila društvenima.

- Ti si onaj Europljanin koji je sinoć uzeo samačku sobu - upitao me jedan od njih.

Odgovorio sam potvrdno.

- Šteta što se još jučer nisi uselio ovamo, svjedočio bi jednoj sasvim solidnoj demonstraciji bolesnog uma na djelu.

- Kakvog bolesnog uma?

- Jučer poslijepodne k nama u sobu uselio se nekakav lokalni tip iz južnog Chicaga. U početku je izgledao sasvim normalno. Popričali smo malo o svemu i svačemu, a onda smo ugasili svjetlo i utonuli u san. Probudilo nas je rezanje. Tip je usred noći počeo stenjati i skakati po sobi. Upalili smo svjetlo i promatrali ga u panici. U jednom je trenu prestao režati, šćućurio se u kutu i pomokrio po Jamesovoj torbi. Otrčali smo do recepcije i pozvali policiju. U međuvremenu, prije negoli je patrola stigla, tip je nastavio divljati po sobi. Najprije je pokušao silovati jastuk. Nabijao ga je na

81

prepone i vikao kako je jastuk njegova ovca. Onda je otvorio prozor i vješao se po žlijebu. Kada su ga konačno svladali plakao je kao malo dijete. Na kraju se ispostavilo daje riječ o nekom siromahu iz lokalne ludare. Luda noć, vjeruj.

- Vjerujem - rekao sam.

Bio sam neopisivo sretan što sam propustio probuditi se u sobi s tipom koji reži, piša po torbama i jebe ovce. Usred onog jučerašnjeg košmara, samo mi je još to trebalo.

- U međuvremenu je James završio svoju gimnastiku i napustio sobu.

- Čudan neki lik, taj James, rekao je jedan od mladića kada je čovjek izišao. Svakog se popodneva istušira, a onda se vrati u sobu, legne na pod i radi sklekove. Nisam još nikada vidio da netko radi sklekove nakon tuširanja. Ni s kim ne razgovara i čini se malo čudnim. Ali čini se da nije opasan. Inače, ja sam Brendan, a ovo je Jacob. Ja sam stigao iz Bostona a Jacob je Australac. Upoznali smo se u ovoj sobi prije nekoliko dana.

Brendan mi se odmah dopao. Jacob nije mnogo pričao. Škiljio je ispod oka i zlobno se smijuljio.

- Odakle si ti?

-Europa, Mediteran, Hrvatska, Zagreb, dva sata vožnje od Venecije.

- Ostaješ ovdje ili putuješ dalje?

- Nemam pojma. Pokušavam jeftino unajmiti nekakav automobil, pa ću najvjerojatnije do Hollywooda. Ako se u zadnji čas ne predomislim pa okrenem prema New Yorku.

- Moj ti je savjet New York. To ti je jedan ludi grad u kojem je sve moguće. Dok je jedan moj znanac u jednoj Starbucks kafeteriji na Manhattanu ispijao kavu, kraj njega je sjela Sarah Jesica Parker iz serije »Seks i grad«. Nadam se da znaš koja je to serija. Započeli su razgovor, razmijenili brojeve telefona i čak izišli nekoliko puta.

82

- Dobro za tvog znanca. Ja sam pio kavu u svim Starbucks kafeterijama zapadne hemisfere. Sarah Jesica Parker ni jednom nije sjela pokraj mene. Niti sam vidio seks. Grad sam vidio, jer obično sjednem pokraj prozora pa gledam na ulicu. Odakle si ti?

- Zbrisao sam iz Bostona prije nekoliko mjeseci. Zlostavljanje u obitelji, usrani život i ta sranja. Jacob radi s kompjutorima. Zar ne Jacob?

- Točno, radim s kompjutorima, rekao je Jacob i nastavio se smijuljiti.

Primijetio sam prijenosno računalo na podu pokraj njegovoga kreveta.

- Za koga radiš - pitao sam.

- Ne smijem ti reći - smijuljio se Jacob.

- Radiš li za neku lokalnu kompaniju ili za nekoga u Australiji?

- Ni to ti ne smijem reći - zlobno se smijuljio Jacob.

- Dobro je, James Bond, odjebi s tim svojim sranjima. Ako si već tako jebeno tajanstven, moraš znati da se prave špijunčine obično sakrivaju iza nekog identiteta i glume obične građane. Ti vjerojatno želiš da mi mislimo kako si strašno velika faca, ali ja ti mogu reći da si obični seronja.

Ovi su momci bili desetak godina mlađi od mene. Postojala je mogućnost da duže vrijeme s njima dijelim spavaonicu i nisam si smio dopustiti da mi se bilo tko od njih smijulji u lice.

Čini se da sam povrijedio malca jer se okrenuo na drugu stranu kreveta i zadubio u neki časopis pretvarajući se da nas ne primjećuje. Brendan mi se potajice nasmiješio. Činilo se da ni on ne uživa previše u Australčevoj tajanstvenosti.

- Kamo ćeš večeras - pitao me Brendan.

- Imam date - rekao sam. Sam sebi sam bio smiješan kada sam izgovarao riječ date.

- Stigao si jučer, a imaš date?

83

Ispričao sam Gordonu ukratko što mi se sve izdogađalo od posljednjeg buđenja u India Houseu.

- Lijepo se provedi. Ako hoćeš, sutra ću ti pokazati Chicago. Ima ovdje dosta interesantnih stvari koje ćeš teško pronaći sam. Premda mi nešto govori da ti voliš stvari pronalaziti sam.

- Volim. Ali volim i društvo. Ponekad.

Pozdravio sam se s njime i odjurio prema autobusnoj stanici. Shuree me čekala ispred bara. Nekoliko sati poslije vraćao sam se prema Arlingtonu misleći kako je život ipak jedna sasvim zgodna stvar. Sada sam bio u Chicagu. Pronašao sam kafeteriju za samce, upoznao Brendana, počeo se snalaziti u gradu, izašao s tetoviranom djevojkom meksičkog porijekla, izbjegao buđenje kraj tipa koji reži i jebe ovce. Nakon nepuna dvadeset i četiri sata provedena u njemu, grad mi se polako počeo sviđati.

Sljedećeg smo jutra Brendan i ja zajedno krenuli prema središtu grada. Nekoliko minuta nakon što smo krenuli odlučili smo doručkovati. U obližnjem smo marketu kupili nešto hrane, sjeli na rub pločnika i počeli mlatiti po salami.

- Vidiš, konzumiranje hrane ti je smisao života ove usrane nacije - rekao je Brendan mljaskajući. - Devedeset devet posto Amerikanaca teži tomu da završi bilo kakvu školu, smjesti svoje dupe u kuću kupljenu na kredit i počne se debljati. Čista tupost, prijatelju moj.

Kada smo završili, uskočili smo u autobus koji je vozio prema Aveniji Michigan. Izišli smo točno na onom mjestu na kojem sam prvi put ugledao američke zgradurine kada sam izišao iz tunela podzemne željeznice. Rekao sam to Brendanu, a on se nasmijao

- Ha, ha, velike zgradurine, ha? Ova najviša zove se Hancock centre. Vrti ti se u glavi kada pogledaš gore, priznaj. Znam da vi Europljani volite dvokatnice, barok, renesansu i slične divote. Ovdje ti je, prijatelju moj, sve predi-

84

menzionirano. Koliko je visoka najviša građevina u tvojem gradu?

Rekao sam mu koliko je visoka katedrala.

- E sada ćeš vidjeti što znači popeti se stvarno visoko.

Uskoro smo se nalazili u dizalu koje je prevozilo posjetitelje do opservatorija smještenog na najvišem katu centra. Nalazili smo se na 344 metra visine i pogled je bio veličanstven. Ispod nas se prostiralo jezero Michigan.

- S ovog se opservatorija za sunčanih dana vide četiri savezne države. Ako se ne varam, samo su tri ili četiri građevine na čitavom svijetu više od ove. Ameri su ti čudan narod, stari moj. Svaka budala koja zaradi velike pare poželi sebi podići spomenik u obliku najviše građevine u gradu. Bogatuni se natječu tko će sagraditi veći neboder. Negdje sam čitao da su ovakve zgrade produžetak vlasnikova penisa. Shvaćaš, prijatelju, što je zgrada veća, vlasnik je slabiji ševac. Statistički, petina zidara koji grade ovakve zgradurine pogine u padu sa skela. Ali naručitelju je svejedno. Sto je pedeset zidara za naslovnicu magazina »Time«. Vidiš, ispod nas je središte grada. Pokazat ću ti sve što se isplati vidjeti dolje. Navečer ćemo izići u jedan od barova na južnom dijelu centra. Bit će tebi dobro u Chicagu, prijatelju. Ne smiješ otići u New York pa pričati po Manhattanu kako si zbrisao iz dosadnog Chicaga. Nego slušaj, tumaramo čitav dan gradom, znam odakle dolaziš i čime se baviš. Kako to da ti nisi pitao mene čime se ja bavim.

- Mislio sam da si putnik.

Dizalo nas je spustilo u prizemlje i uskoro smo sjedili u jednoj od kafeterija u aveniji Michigan.

- Ljeti grad ne izgleda ovako pusto - pričao je Brendan. Možda si primijetio brojne plaže što se protežu uz jezero. U srpnju su pune razgolićenih Amerikanki. Doduše, one koje imaju love lete u Meksiko, ali ni ove koje ostaju nisu loše.

- Imaš li ti veze s kojom od njih.

85

- S ovima ovdje ne. Imao sam veze s jednom djevojkom iz Bostona. Ali to je sada iza mene.

- Zašto si zbrisao iz Bostona?

- Rekao sam ti već jednom. Maltretii anja u obitelji i ta sranja. Otac bitanga i alkos, majka samo alkov Sad ti zamisli moju plahu slikarsku narav usred čitavoga tog sranja.

- Slikar?

-Slikar. Završio sam art koledž, a primili su me i na Bostonsku slikarsku akademiju. Bilo mije dosta staraca i njihovih sranja, pa sam se uvalio u gajbu kod neke djevojčice s treće godine. Bila je to bogata kćerka nekog bostonskog bankara. Navečer sam prao čaše u nekom baru, a preko dana visio na predavanjima. Uskoro je stari bankar shvatio da mu se siromašni slikar uvalio kćerki u gajbu. Zbrisao sam i od tamo, pa sam neko vrijeme spavao u pi ihvatilištu. Nakon prvog semestra izlagali smo radove u galeriji koja se nalazila u predvorju Akademije. Izvjesili smo slike po zidovima, s time da se nitko nije potpisao ispod nijedne od njih. Takav je dogovor bio. Došao je tren otvaranja izložbe i u galeriji se skupila sva sila svijeta, likovnih kritičara, čak je i onaj bankar bio tamo. Ispalo je, nekako, da sve te kritičare najviše zanima moja slika. Ispitivali su mojeg profesora tko je autor. Ja sam ga još prije molio da nikako ne otkrije daje slika moja. Stari je prdonja držao riječ i odbijao je otkriti ime autora. Na kraju su svi bili uvjereni kako je autor slike, zapravo, profesor glavom i bradom. Mučenik se preznojavao satima u iskušenju da kaže istinu, ali izdržao je do kraja. Ipak, sljedećeg je dana dobio odlične kritike u lokalnim novinama. Da su saznali tko je autor, i da sam uspio prodati tu sliku, zaradio bih dovoljno novca da upišem drugu i treću godinu Akademije. Ali nisam je prodao. I nisam upisao drugu godinu. Ni treću. Poslao sam sve k vragu, i usrano predgrađe, i stare alkose koje zovem roditeljima, i bostonskog bankara, i njegovu razmaženu kćer s treće godine Akademije, i prihvatilište, i pranje čaša u baru. Sjeo sam na autobus i

86

krenuo prema istoku. Iskrcao sam se ovdje, u Chicagu. Tu sam već mjesec dana i tražim posao. Kada zaradim dovoljno para idem dalje prema zapadu. Kamo i zašto, reći ću ti nekom drugom prigodom.

- Zašto nisi otkrio da je slika tvoja?

- Zato što bih postao slikarska pizda iz Bostona. Završio bih Akademiju, otvorio vjerojatno neku galeriju u središtu grada. Onda bih organizirao izložbe na koje bi dolazile šup-čine raznih profila i divile se stvarima koje ionako ne razumiju. A kada bih postao slikarska pizda iz Bostona, stvar bi mi se svidjela, i, vjerojatno, od života ne bih želio ništa drugo nego biti slikarska pizda. Možda priča na kraju i završi tako. Možda se vratim tamo jednog dana. Ali do tada imam dosta stvari za obaviti. Shvaćaš?

- Shvaćam. Kada je Poe napisao »Gavrana«, dali su mu čarobni honorar od deset dolara. Pare i umjetnost rijetko idu zajedno. Ipak, svi mi imamo ego. Vidiš, ja pišem knjige. I ako ja te knjige prodajem u nakladama od dvadeset tri primjerka, može mi biti svejedno, jer ih pišem za sebe. Jednako kao što ti slikaš za sebe i bježiš od toga da prodaš koju sliku. Ali nemoj zaboraviti stvar koja se zove ego. Ako si ga uspješno pobijedio, ako si uspješno porazio vraga u sebi, onda si mnogo bolji

čovjek od mene. Kako bilo, novac dođe i ode. Jedina stvar na svijetu koju nitko ne može kupiti jest talent. Ne moraš postati slikarska pizda iz Bostona. Ali ako taj tvoj talent umre u tebi, onda je to velika šteta, mladiću. Tko je ono rekao kako nema tužnije stvari na svijetu od neiskorištenog talenta.

- Ne boj se. Pokazat ću ti platna koja čuvam u sobi ispod kreveta. Slikam i u Arlingtonu, čisto da ne ispadnem iz forme. Pokupim kakvu prostitutku na ulici, dam joj pedeset dolara, odvedem je u Arlington pa je slikam u predvorju. U početku se onaj Bugar na recepciji bunio, ali ubrzo sam mu objasnio da, ako je mogao Picasso, onda valjda mogu i ja.

87

Šutke smo se vozili prema Arliiu-tonu i nulu mi se da moj novi prijatelj i ja bježimo od istih stvai i < >đ .ustava kojem ne želimo pripadati. Isto kao što bje/e i K\K ii iGordon. Znao sam zašto Brendan nije upisao Akademku i zastoje odabrao teži put. Prije nego postane dio sustav a. ako uopće postane, čekali su ga mnogi, mnogi eksponat i \ < >ie je morao sakupiti za svoju zbirku. Znao sam sve to, n-đuako kao što sam znao daje on zbunjeni klinac koji postupa nagonski i kojemu još nisu sasvim jasni vlastiti postupi i /nao sam da će s vremenom pronaći sve odgovore i bio sam l|iibomoran na godine koje su bile ispred njega. Zavolio sam ovoga klinca koji je opalio pljusku bostonskim malograđanskim manirama. Zanimalo me što ga to privlači na zapadu. Znao sam da će mi reći prije ili kasnije.

Dani su prolazili i jednog sam jutra shvatio da sam se stopio s Chicagom. Shuree sam vidio još jedan jedini put. Nakon toga je otputovala u posjet baki u Panamu ili u Honduras, ne sjećam se više. Svejedno, jer nakon toga se više nije javila. Brendan i ja smo obilazili lokalne barove i absent jazbine. Vodio me u galerije na zapadnom dijelu grada, čak i u muzej posvećen liku i djelu Alia C'aponca. Jedne smo večeri otišli u neku jazbinu južnog djela grada, mjesto gdje lokalni Arapi konzumiraju hookah. Ciost izabere određenu dužinu lule i određene vrste duhana i drugog bilja od kojeg mu osoblje spravi mješavinu i njome napuni lulu.

Mješavina je bila toliko snažna da smo jedva pogodili put do svojeg hostela. Vukli smo se jugom grada i glasno cerili svaki put kada bismo ugledali nekog prolaznika. Dok smo se tako klatili ulicama, Brendan mi je ispričao kako je jednom u Bostonu pušio lulu sa svojim psom i kako je beštija teturala upravo kao mi sada. Što je najčudnije, psu se stvar toliko dopala da se uporno vraćao po novi dim svakih deset minuta. Moj mu je prijatelj na kraju zataknuo lulu za očnjake i prekrio glavu ručnikom. Jednako kao i siroti pas, i mi smo tumarali ehicaškim ulicama i nije nas bilo briga što o nama misli bilo tko na planeti.

88

Tek poslije sam shvatio da nismo napravili najpametniju stvar na svijetu. Južni Chicago nije pitoreskno mjesto. Kao što u Londonu postoji mračni dio grada istočno od Mile Enda, kao što u Bruxellesu postoje mračna i opasna predgrađa, tako i Chicago ima svoj zloglasni jug. Ipak, sretno smo se vratili do Arlingtona.

Brandon je i dalje tražio zaposlenje. Ja sam pokušavao pronaći što jeftiniji automobil koji bih unajmio i njime se dovukao do Hollywooda. Ponekada bih odlazio u kafeteriju za samce pa kroz veliko staklo u miru promatrao ljude kako prolaze ulicom.

Povremeno bih popričao s bratkom Bugarom kada bio ovaj odrađivao noćne smjene. Čak sam se donekle sprijateljio i s Australcem koji je umislio daje James Bond. Nisam razgovarao sa sredovječnim čovjekom koji radi sklekove nakon tuširanja. Najviše zato što taj čovjek nije razgovarao ni s kime. Činilo mi se kako u životu i ne radi ništa drugo osim toga što se tušira i gimnastička na podu naše sobe. Vrijeme je ponovno stalo i ja sam puštao korijenje u Chicagu. U Ar-lingtonu je boravilo desetak gostiju. Zdanje je zjapilo prazno i to mi je odgovaralo. Želio sam se do kraja oporaviti od napada lažnjaka kojem sam prisustvovao u India Houseu.

Ponekad bih navratio u sobu za druženje i uključio televizor.

Na zapadu kontinenta, u Salt Lake Cityu održavala se zimska Olimpijada. Gledao sam prilog o kanadskom mješovitom klizačkom paru koji je izgubio zlatnu medalju zbog navodne korumpiranosti sudaca. Sudac je bio Rus, a po načinu reporterova izvještavanja činilo se kako Ameri vade hladni rat iz frižidera i ponovno ga stavljaju u mikrovalnu pećnicu. Ugasio sam televizor.

Već sam duže izbivao iz Hrvatske i nisam imao pojma što se događa u Europi. Osjećao sam se kao pacijent na kojem je izvršena eutanazija nakon teške bolesti zvane pripadnost sustavu. Prerezao sam sve veze s aparatima koji su taj

89

ocjene dobivao na ispitima. Stajao sam u n-đu i/a njega i promatrao kako svaku izgovorenu rečenicu ki nnnice čita iz unaprijed pripremljenog komada papira ku|i |c lijevom rukom skrivao ispod daske prijamnog stola. Viđn > sam da ne razumije što mu to priča službenik pa sam nm k umnice preveo dio sa prijepisom kolegija i ocjena.

Poslije smo otišli na piće i čovjek mije otkrio svoju tajnu.

- Kakav fakultet u Sarajevu, jarane moj. Fakultet sam vidio samo kada smo babo i ja obnavljali fasadu na višoj ugostiteljskoj školi u Zenici.

- Hoćeš moći ti to - pitao sam ga ja.

- Ja, nego što nego moći - odgovorio je jaran. Čovjek nije znao beknuti engleski.

- Engleska ti je, jarane moj, zemlja povjerenja.

Sljedećeg je dana osvanuo u prijamnom uredu s popisom kolegija koji mu je sastavio neki njegov rođak na privremenom radu u Londonu. Sve petica do petice. Primili su ga na sveučilište. Visio je s nama na predavanjima i pravio se da pozorno prati što pričaju profesori. Cak je i uredno vodio bilješke. Kada je netko od ostalih studenata pokušavao komunicirati s njjme, on je samo ljutito podizao obrve u smjeru profesora. Želio je dati na znanje kako ne voli da ga se ispituje dok prati nastavu. Čim bi predavanje završilo, istrčao bi iz zgrade i odjurio u nepoznatom pravcu. Poslije sam saznao da mu se žurilo na gradilište, gdje je radio kao zidar.

Eseje, radove i seminare pisali su mu rođaci. Ponekad bi odlazio na konzultacije sa svojim mentorom. Profesor bi mu davao savjete kako da piše rad, a jaran bi samo klimao glavom i govorio Yes, Yes. Nekoliko obaveznih predavanja koje je morao održati naučio je napamet. Fonetski, doslovno. Kada bi

na kraju pitao - eni kveščns - spašavao sam ga ja. Unaprijed smo se dogovorili što ću ga pitati, i unaprijed pripremljeni odgovor također je naučio napamet.

Dobivao je visoke ocjene iz svih radova. Jednako kao i iz završnog, magistarskog rada. Očigledno su mu rođaci imali

92

talenta za područje međunarodnih odnosa. Rastali smo se na kraju studija. Nisam ga vidio nekoliko mjeseci, sve do svečane dodjele diploma. Ostao sam šokiran kada je rektor sveučilišta izdvojio njega i još jednog poslijediplomca kao najbolje studente te godine, studente kojima je odobrena stipendija za doktorat.

Pitao sam jarana misli li zaista krenuti s doktoratom. Nije mi odgovorio. Samo se nasmijao. Ne znam je li ga upisao, ali čuo sam da i dalje s babom renovira fasade.

Uvjerio sam se kako se zapadnjački školski sustav zaista bazira na povjerenju. Čak sam razmišljao o tome jesu li Margaret Thatcher i Tony Blair možda Bosanci iz Tuzle ili Busovače.

Uskoro je i Brendan završio s pregledavanjem poruka. Izišli smo iz zgrade i ja sam ga pitao

- Prijatelju, gdje se nalazi najbliža stanica Grayhound autobusa?

- Dolje na jugu. Zašto?

- Odlazim sutra.

- Kamo?

- Vail, Colorado.

- Cool. Hajdemo maznuti tortillase kod Meksikanca na uglu, odvratno sam gladan.

Maznuli smo tortillase i Brendan mije objasnio kako da pronađem autobusnu stanicu kompanije Greyhound. Uskoro sam stajao ispred oglasne ploče izvješene na kolodvoru i proučavao raspored vožnje. Po neslužbenim prognozama, do Vaila bih trebao stići za nešto manje od dva dana. Autobus je trebao krenuti sljedeće večeri i ja sam kupio kartu. Vratio sam se u središte grada, prošetao avenijom Mitchi-gan, a onda po posljednji put sjeo na klupicu pokraj jezera. Puhao je strahovit vjetar, i sada me već istinski živcirao. Odlazio sam iz grada i uhvatila me sjeta. Ipak, približavao se dan svetog Valentina, o ovo nije grad u kojem je prepo-

93

ručljivo boraviti na dan svetog Valentina I'i nula su starog Caponea odavno pokopali na lokalnom gp >U|u Postajalo je sve hladnije i odlučio sam se vratiti u Ailm-ion ()dišetao sam do početka avenije Clarck i odlučio pi n ¦ ¦ k.. 111 autobus koji vozi prema sjeveru. Udari vjetra su se poučavali. Po džepu sam premetao autobusnu kartu /a V.ul. piilično uzbuđen zbog putovanja koje je bilo ispred mene l'i išao mije dugokosi, krupan čovjek mojih godina. Ni|e imao sitnog novca za autobus pa me molio da mu razmijenim novčanicu od pet dolara.

- Kamo ideš, man - upitao me

- Idem do Arlington Housea - odgovorio sam

- Ne pitam te to. Ne izgledaš mi kao čovjek koji ide do Arlingtona. Izgledaš mi kao putnik. Kamo putuješ?

- Sutra krećem za Vail, Colorado.

- Letiš?

- Greyhound autobus.

- Pazi se, man - rekao je glasno se smijući naputovao sam se Grayhoundom. To ti je jedna čudna kompanija za prijevoz još čudnijih ljudi.

U međuvremenu je stigao autobus. Obojica smo uskočili unutra i nastavili razgovor.

- Nije problem putovati Grayhoundom danju, od grada do grada, pogotovo po jednoj od obala. Problem je ako te u autobusu zatekne noć, pogotovo tamo negdje na srednjem Zapadu. Svašta se događa u Grayhoundu, pljačke, obračuni, ubojstva bez pravog povoda i razloga. Jednom sam gledao kako zatvorenike, nakon odslužene zatvorske kazne policija ukrcava u autobus. Bitno je da bitange napuste grad. A gdje će se iskrcati, i što će raditi u autobusu, lokalnog šerifa nije briga. Uostalom, šerif ti je na srednjem Zapadu najčešće od slabe koristi. Pogotovo ako si siromašni Europljanin, a vidim da jesi. Kažem ti, Greyhound autobus ti je najus-ranije prijevozno sredstvo u ovoj zemlji. Vjeruj mi, prekrštano sam kontinent uzduž i poprijeko.

94

- A kako ti putuješ? I odakle si krenuo?

- Iz Teksasa sam. Putujem već nekoliko godina, uglavnom bez cilja. Letim, stopiram, putujem vlakom. Jednom sam od Los Angelesa do Bostona putovao biciklom. Trebalo mije pedeset pet dana da stignem od jedne do druge obale. Ali Grayhound.... Uostalom, ne brini, man. Sada si već kupio kartu za koju si vjerojatno dao posljednju paru. Vjerojatno ćeš u Coloradu pokušati pronaći posao. Možda ti se i posreći, ali pazi, Rocky Mountains zna biti vraški hladan u ovo doba godine. Uostalom, kupio si kartu i više nema natrag.

Dok je izgovarao posljednje riječi, pogledavao je kroz prozor autobusa. Vozač je zaustavio vozilo na stanici pokraj neke crkve.

- Shit, man! Pa ovo nije autobus za Clapton aveniju. Sretan put, man. I pazi se, ako te zatekne noć u Greyhoundu, nemoj zaspati ni na sekundu.

Izjurio je iz autobusa i zamaknuo iza ugla ulice koja je vodila natrag, prema gradu. I dalje sam premetao kartu po džepu. Mislio sam sada na Kylan. Svaki čovjek može biti prolaz u jedan drugi svijet. Svaki čovjek ima priču. Ako tražiš priče, nisi zbog toga trebao letjeti preko oceana. Možda nisam trebao letjeti preko oceana. I možda nisam trebao kupiti kartu za dvodnevnu vožnju Greyhoundom. Ali ispalo je tako, i sada nema nazad.

Vratio sam se u hostel i potražio Brendana. Želio sam posljednju čikašku večer provesti sa svojim prijateljem. Nije ga bilo u sobi za druženje. Odlučio sam ga pričekati u našoj sobi. Izležavao sam se na

krevetu i kratio vrijeme ćaskajući sa australskom imitacijom Jamesa Bonda. Nakon nekog vremena začulo se kucanje na vratima. Bio je to bratko Bu-gar.

- Imaš posjet - rekao je.

- Kakav posjet - pitao sam začuđeno.

95

Nije mi bilo jasno o kakvom je posjetu riječ. Prošlo je mnogo vremena od kada sam posljednji put bilo komu u Europi javio gdje se nalazim. Trag mi se gubio u New Orleansu i bio sam siguran da nitko od ljudi koje poznajem ne može znati gdje se nalazim. Je li moguće da je Nora ipak pročitala moju poruku?

Spustio sam se do recepcije. Naslonjena na zid pokraj ulaznih vrata smješkala mi se Nora. Izgrlili smo se i izljubili.

- Shale prijatelju, zašto se nisi prije javio.

- Bio sam u nekoj gužvi.

- Koliko je vremena prošlo?! Godina, dvije, tri? Koliko ostaj eš?

- Odlazim sutra.

- Kamo?

- Vail, Colorado.

- Nesrećo jedna, trebao si se javiti. No dobro, hajdemo pojesti nešto pa da ćeš mi ispričati što se sve dogodilo od kada sam te posljednji put vidjela u Londonu.

Proveli smo poslijepodne u obližnjem restoranu razgovarajući o proteklim događajima.

-1 tako su ti tvoji Kanađani bankrotirali. Šteta. Ali opet, ne izgledaš mi nesretno. Čini se da ti je odgovarao ovakav razvoj situacije. Trebalo ti je jedno dugotrajno putovanje da razmisliš o svemu. A što ćeš uopće u Vailu?

- U New Orleansu sam upoznao sam neke Zagrepčanke koje tamo žive i rade. Pozvale su me da ih posjetim. Problem je u tome što seja ne sjećam kako sam ih upoznao. Bila je to burna noć i promakli su mi neki detalji. Jutros sam pronašao poruku kojom me podsjećaju na moje obećanje da ću ih posjetiti na proputovanju prema Hollywoodu. Iskreno, nisam bio potpuno siguran da ću krenuti prema Zapadu. A opet, znam da bih prije ili poslije završio u Californiji. Colorado mi je ionako usput.

- A što ćeš u Hollywoodu?

96

- Možda postanem kaskader. A možda samo želim uživo vidjeti De Nira i Pacina. Toliko se filmskih scena snimilo u tom Hollywoodu, možda se jedna dogodi i meni.

- Kako putuješ?

- Grayhoundom.

- Bože sačuvaj.

- Jeli smo odreske i srkali kavu. Kada god bih otpio gutljaj ili dva, odnekud se pokraj mene stvorila konobarica i ponovo mi napunila šalicu do vrha.

- Vidiš, rekao sam ja, ovo nadolijevanje kave ti je jedna tipična hollywoodska igrarija. Takve sam stvari viđao samo u filmovima, a sada se događaju i meni. Živim svoju scenu i uživam u njoj. Nego reci mi, stoje s tobom? Čime se baviš?

- Radim u timu koji organizira predizbornu kampanju za Blagojevicha. Čovjek je Srboamerikanac koji se kandidirao za poziciju guvernera Illinoisa. Njegovi su se doselili u Ameriku početkom stoljeća i on se rodio ovdje. Praktički, on je predstavnik drugog koljena loze Blagojević, ili onog što je ostalo od nje, s obzirom na to da je većina familije poginula u drugom srpskom ustanku, klanju ili nečemu sličnom. Izbori su pred vratima, i imamo još dva mjeseca da pridobijemo javnost na njegovu stranu. Ako želiš, odvest ću te u naš izborni stožer. Nakon toga možemo do bara, pa ćeš upoznati moje kolege. Može?

Rekao sam da može, premda doista nisam znao što ću ja u izbornom stožeru kandidata Blagojevicha, iz drugog koljena loze Blagojević ili onog stoje ostalo od nje nakon drugog srpskog klanja. Sjeli smo u Norin auto i odvezli se do izbornog stožera. Stražnji je dio automobila bio krcat plakatima Blagojevicha u prirodnoj veličini. Pomogao sam Nori prenijeti plakate do ureda. Moja me prijateljica predstavila ljudima koji su sjedili za svojim stolovima i kuckali po tipkovnicama. Blagojevicha nije bilo u stožeru. Baš kao što je Nora najavila, odvezli smo se u obližnji bar gdje smo pronašli ostatak njezina stožera. Ljudi su sjedili na visokim bar-

97

skim stolcima poredanim oko najkrupnijega stola u lokalu. Čini se da su već popili nekoliko tura pića jer su vrlo glasno pričali i smijali se još glasnije. Najuočljiviji od sviju bio je tamnoputi muškarac s cigarom u ustima. Nora mi ga je predstavila kao voditelja grupe, inače sjajnog afroameri-čkog momka.

- Zdravo dečko - arogantno mi se obratio voditelj grupe, inače sjajan afroamerički momak. - Nora ka/e da si njezin prijatelj. Ako je tako, onda ti dopuštamo da nam platiš piće. Ako budeš dobar, možda ti dopustimo da gledaš kako pomažemo kandidatu Blagojevichu da postane guverner? A ako budeš jako dobar, možeš umjesto nas lijepiti predizbor-ne plakate po gradu.

Mene doista nisu zanimali plakati kandidata Blagojevic-ha, iz drugog koljena loze Blagojević, ili onoga što je ostalo od nje.

- Rado, ali sutra odlazim iz grada - odgovorio sam mu.

- Šteta, momče. Visok si momak, baš takve tražimo da nam lijepe plakate. Odakle si momče?

- Europa, Mediteran, Hrvatska, Zagreb, dva sata vožnje od Venecije.

- Tvoj engleski nije loš.

- Hvala, ni tvoj engleski nije loš.

- Živio sam nekoliko godina u I .ondonu dodao sam. -Možda je to razlog.

-London ha?! I ja sam živio u I .ondonu. Na Hdgwareu.

- Znam gdje je Edgware. Sjever, rub grada, posljednja stanica podzemne željeznice. Usrano mjesto.

Nije mu bilo drago što sam pred njegovom grupom otkrio kako se smucao predgrađima.

-Nakon Londona sam se preselio u 1 luli, tamo sam upisao studij iz....

- Iz biologije pretpostavljam. Bio sam u Hullu mnogo puta. Sjever Engleske, industrija, tužan kraj. Ipak, sveuči-

98

liste im je na dobru glasu. Pogotovo odsjek biologije, zaštita voda i slične divote. Studirao si biologiju.

- Da, ovaj, jesam. Onda mi je i to dojadilo pa sam se vratio u Alabamu. Pristupio sam vojnim postrojbama. Padobranci, elitne jedinice i tako. Imao sam malu nesreću prigodom....

- Prigodom jednog od prvih iskakanja iz aviona. Skakali ste desantnim padobranom koji nema komande za upravljanje, baš kao što skaču svi padobranci na prvim satima podu-ke. Nisi mogao kontrolirati pad, tresnuo si na krov hangara ili na neku cestu, u najboljem slučaju. Ispisao si se iz vojske, pošao u potragu za kakvim civilnim poslom. Onda si čuo za Blagojevicha i podnio molbu za zaposlenje. U životopisu si napisao kako si školovan u Londonu, gdje si volontirao u Parlamentu. Premda si Parlament vidio samo na razglednicama. Živio si u usranom Edgwareu i uskoro ti se smučilo. Otišao si na sjever Engleske, do Hulla, gdje su stvari bile još gore za tebe. Zbrisao si ubrzo od tamo, ali svejedno, u životopisu si napisao kako si stekao zvanje biologa. Premda nikada nisi diplomirao. Dodao si još i kako si bio glavni politički savjetnik lokalnog predsjednika općine. Ispravi me ako griješim. U Alabami si se pridružio vojnim jedinicama. Nakon tri dana obuke tresnuo si na krov hangara i plačući napustio vojsku. Naravno, u životopisu si napisao kako si bio član elitne jedinice komandosa. Sada radiš za kandidata Blagojevicha. Postavili su te na mjesto voditelja tima jer su povjerovali tvojem životopisu. Kako i ne bi, kada je Amerika, jednako kao i Engleska, zemlja povjerenja. Kao voda tima, izveo si svoje ljude na piće. Da nisi vođa tima, nitko ne bi išao na piće s tobom, vjeruj mi.

Čitav je tim zurio u mene. I sjajni afroamerički momak je zurio u mene. Tišinu je prekinuo barmen stavljajući novu turu pića ispred nas.

- Da zapišem na Blagojevicha - pitao je sjajnog afroa-meričkog momka barmen.

99

-Zapisinamene-rekao samja. Podigao sam čašu i nazdravio - za pobjedu Blagojevića, Hdgwaic i eliine padobranske postrojbe.

Ljudi su ponovno živnuli i situacija više nije bila napeta. S vremenom su pojedini članovi tima odlazili 1/ hara, a na njihovo su mjesto dolazili novi. Činilo se kako neki od njih dežuraju u stožeru a neki u

baru. Naručivali smo nove i nove ture pića. U jednom je trenu u lokal ušetao visoki momak čije je lice jasno odavalo istočnoeuropsko porijeklo. Nora ga je predstavila kao Boru, beogradskog emigranta. Blijedo je gledao u mene kada sam mu rekao da sam iz Zagreba, kako sam Norin prijatelj, kako nemam veze s Blagojcvichem, njegovom lozom, ni onime stoje ostalo od nje, i kako sutra sjedam u autobus koji kreće prema Coloradu. Nakon nekog vremena otišao sam do toaleta. Na ulazu u prostoriju sudario sam se s čovjekom koji se vraćao prema stolu za kojim su sjedili njegovi prijatelji. Čovjek je podigao pogled i viknuo

- Hej, pa ti si onaj momak kojeg sam upoznao na partiju kod Sarah prije nekoliko mjeseci?!

Rekao sam mu da ne poznajem ni njega, ni Sarah, niti sam u posljednjih nekoliko mjeseci bio na ikakvom partiju. Momak je bio uporan.

- Ma jesi, to si ti! Ti si onaj agronom iz Zagreba, Sarahin prijatelj.

Sledio sam se.

- Točno, ja sam Zagrepčanin, ali nisam agronom i ne poznajem nikakvu Sarah.

- Dođi, upoznat ću te sa svojom djevojkom i još nekim prijateljima. Moja je djevojka rođena u Chicagu, ali ona je američka Hrvatica drugog koljena obitelji koja je emigrirala u Chicago.

Krenuo sam prema stolu gdje su sjedili njegovi prijatelji. Pitao sam se što je to s koljenima svih tih ljudi, Blagojevića i djevojke ovog momka koji misli da sam agronom, Sarahin

100

prijatelj. Prišli smo stolu i momak me predstavio svojoj djevojci i ostatku društva.

- Što ti radila ovdje - na lošem hrvatskom me upitala djevojka, Hrvatica drugog koljena rođena u Chicagu.

- Putujem po Americi.

- A što radila u Chicagu, u ova bar?

Htio sam joj reći za Noru, i za sjajnog afroameričkog momka, i za elitne padobranske jedinice. I za Huli i za Ad-gware, i za Boru koji blijedo gleda u mene, i za kandidata Blagojevicha, iz drugog koljena loze Blagojevićevih, ili onoga što je ostalo od nje. Ipak joj nisam to rekao.

- Ovdje sam s nekim prijateljima.

- Kada se vraća u Hrvatska?

- Pojma nemam, za mjesec - dva, godinu - dvije.

- Pozdravi mi Hrvatska kada se vraća.

Rekao sam joj da ću joj pozdraviti Hrvatsku kada se vratim. Nisam baš bio siguran koga ili što bih trebao pozdraviti, ali nisam je ništa pitao. Vratio sam se za stol za kojim je sjedio stožerni tim

predvođen sjajnim afroameričkim momkom. Nakon nekoga me vremena Bora, beogradski emigrant, upitao.

- Dugo putuješ. Sigurno si se zaželio prave hrvatske hrane. Malo niže niz ulicu neki čiča iz Karlovca drži hrvatski restoran. Odvest ću te tamo ako želiš. Uostalom, ove šupke moram čitavog dana gledati u uredu. Ne treba mi još da se i ovdje mučim s njima čitave noći.

- Idemo - prihvatio sam.

Pozdravio sam se sa stožernim timom. Pozdravio sam se i s Norom, kojoj sam obećao da ću se sljedećeg puta javiti prvog, a ne posljednjeg dana boravka u Chicagu. Uskoro smo beogradski emigrant i ja izišli iz bara. Spustili smo se niz ulicu i ušli u restoran. Na ploči iznad ulaza pisalo je John. Pretpostavio sam kako se čiča iz Karlovca zove Ivan. U lokalu nije bilo gostiju. Čiča Ivan se upravo spremao zak-

101

ljučati restoran. Kada sam mu rekao da sam 1/ Zagreba veselo je zaobišao šank i poslužio nas.

- Kuhinju sam zaključao prije sal vi emena, yeah, ali popijte piće na račun kuće, o yeah, na lacun kuće.

- Krasan restoran, rekao sam ja.

- Hvala, krasan, o yeah, krasan odgovorio je čiča.

- Već ste dugo u Chicagu?

- O yeah, o yeah, oko šezdeset godina, o yeah, šezdeset godina.

- Vraćali ste se kući u međuvremenu'.'

- Nisam, nijednom, yeah, niti jednom. Milo me strah. O yeah, bilo me strah.

- Čega vas je bilo strah?

- Pa znaš, strah me bilo, strah. Znaš kakva su vremena bila, yeah.

-U zadnjih šezdeset godina stvari su se nialeice promijenile.

- O yeah, o yeah, promijenile, promijenile. Ali bilo me strah, o yeah, strah.

Okrenuo sam se oko sebe. U restoranu nije bilo televizora. Ni radija. Ni telefona. Niti sam igdje vidio novine. Daje čiča Ivan u posljednjih šezdeset godina barem jednom uključio televizor, mogao bi vidjeti kako završava Drugi svjetski rat, kako se rastaju Tito i Staljin, kako umiru Đilas i Ranković, kako pada Berlinski zid, kako se raspada Juga, kako se vraća statua jahača na središnji zagrebački trg, kako jača tekstilna industrija u Karlovcu. Ali čiča Ivan nije palio televizor. Zahvalili smo čiči na besplatnom piću i potražili novi bar. I onda još jedan. I još jedan. Na kraju me beogradski emigrant odveo u pečenjaru gdje se prodaje pravi prav-cati burek. Pojeli smo svaki po dva komada i krenuli u potragu za novim barom. I to je otprilike sve čega se sjećam iz te večeri. Negdje u magli vidio sam Blagojevicha kako jaše bijelog konja Avenijom Clarck. Za njim su jahali sinjski alkari.

102

Prolaznici su bacali cvijeće po njima. S balkona su im mahali čiča Ivan i sjajni afroamerički momak. U jednom trenu Bla-gojevich je sjahao s konja. Sjeo je na pločnik i odnekud su se pojavili liječnici koji su mu počeli pregledavati koljeno. Iznad nas je letio avion u kojem je sjedio Bora, beogradski emigrant. Putovao je prema otočju Bora Bora na kojem je želio zatražiti azil. Ali mislim da sam to ipak samo sanjao.

Probudio sam se u svojem krevetu u Arlingtonu. Nisam se sjećao povratka kući. Glava me strahovito boljela, a iz ždrijela mi je dopirao zadah bureka. Brendan je sjedio na svojem krevetu i glasno se smijao

- Burna noć, ha? U koliko sati polazi tvoj autobus.

- Predvečer. Imam čitav dan da se saberem.

- Kako ćeš ovako prljav tim tvojim Zagrepčankama na oči. Hajdemo do kotlovnice, dolje postoje neke prastare perilice rublja. Moramo te nekako dovesti u red.

Ustao sam iz kreveta, pokupio svu svoju odjeću i krenuo za Brendanom. Spustili smo se do prizemlja, a onda otvorili podrumska vrata.

- Upadaj, rekao je moj prijatelj.

Spuštali smo se u mračnu unutrašnjost zgrade uskim, klimavim stubama. Provlačili smo se kroz vrele cijevi i ja sam mislio podjednako na stravu u Ulici brijestova i stravu u svojoj glavi.

U samom dnu mračne kotlovnice nalazile su se dvije goleme, poluraspadnute perilice. Potrpali smo odjeću u njih, a onda neko vrijeme u tišini promatrali kako se moje stvari najprije sporo, a onda sve brže okreću iza debeloga stakla. Počelo mi se još snažnije vrtjeti u glavi. Tišinu je prekinuo Brendan.

- U pustinju Novog Meksika.

- Što u pustinju Novog Meksika - pitao sam.

- Obećao sam ti nekom drugom prilikom reći kuda putujem. Odlaziš za nekoliko sati i sada je prilika da ti kažem.

103

- Zašto u pustinju?

- Pričao sam ti o onoj izložbi u picdvoiju bostonske Akademije, kada profesor nije otkrio posjetiteljima tko je autor najtraženije slike. Te noći, nakon i/lo/be, usnio sam čudan san. Sanjao sam Picassa kako sjedi u mojoj sobi i radi portret uličarke koju je pokupio ispred veže. Kada je završio, uhvatio me za ruku i odveo na balkon. Ispod nas se prostirala pustinja. Pokazao je rukom prema dinama i kratko rekao - nikada nećeš saznati ako ne odeš! To mije rekao stari prdonja. Kada sam se probudio, jednostavno sam znao -moram poći u pustinju. I krenuo sam! Zaustavit) sam se usput u Chicagu s nakanom da zaradim nešto novca. Uskoro ću nastaviti svoj put prema zapadu. Unajmit ću neku osamljenu kolibu u pustinji Novog Meksika. Provest ću tamo neko vrijeme, pola godine, godinu, ne

znam točno. Nemam pojma ima li tamo ičega za mene. Ali čak i ako nema, nije me briga. Tako sam odlučio i nema više povratka.

- Jedan klaun mi je davno rekao kako smo sami odgovorni za svoj životni put, kako sami odlučujemo o svojim sudbinama i kako, na kraju, opet sami plaćamo cijenu svojeg izbora. Rekao mije kako se svako malo nađemo ispred semafora i kako u jednoj sekundi moramo odlučiti u kojem ćemo smjeru poći. S time da ijedan i drugi put nose svoju cijenu. Ti si se našao ispred semafora, odlučio si pobjeći od malograđanskih bostonskih manira i ja te potpuno razumijem. Otići ćeš u pustinju, možda će ti biti hladno, možda vruće, možda ćeš biti gladan, možda te čak i ubiju. Opet, možda pronađeš odgovore na sva svoja pitanja i konačno budeš sretan i potpun. Sto god da se dogodi, odluka je tvoja, i na kraju ćeš platiti cijenu za nju. S druge pak strane, jedna striptizeta mije rekla kako nitko od nas ne bira svoju sudbinu. Svakog jutra pokraj našeg jastuka padnu nove karte, i mi smo samo tu da odigramo stoje moguće bolju partiju. Možda su tvoje karte pale tako, i možda te u pustinji čeka nešto veliko. Ja stvarno ne znam tko je od njih dvoje u pravu. Ali znam da u pustinju nećeš otići praznih ruku.

104

- Što ću to nositi u pustinju?

- Nosit ćeš štafetu.

- Kakvu štafetu?

- Štafetu sa svim pitanjima koja čekaju odgovor. Godinama se skitam svijetom i tražim odgovore na mnoga pitanja. Neke sam pronašao, neke nisam. Kako bilo, dojadilo mi je tegliti tu štafetu naokolo, pa neka je sada malo nosi ludi slikar iz Bostona.

Podigao sam slomljenu nogu stola koja je odbačena ležala na podu kotlovnice. Skočio sam na jednu od perilica i odzviždao olimpijsku himnu. Brendan je prihvatio igru. Teatralno je, u stavu mirno, pričekao da skočim ispred njega i predam mu štafetu. Oprali smo i osušili moju odjeću, provukli se kroz cijevi i izišli iz kotlovnice. Vratili smo se u našu sobu i ja sam ugurao sve svoje stvari u torbu. Brendan me otpratio do izlaza iz Arlingtona. Stajali smo ispred ulaza u hostel i gledali jedan u drugoga. Koliko mije malo trebalo da zavolim ovog klinca.

- Prije nego što odeš u pustinju, zadržat ćeš se neko vrijeme u Chicagu - upitao sam ga.

- Hoću.

- Iskoristi bilo kakav, ali bilo kakav razlog da se dobro provedeš.

- Ne brini se, pojma nemaš koliko lud mogu biti.

- Evo ti ova narukvica. Kupio sam je od nekog bračnog para u New Orleansu. Stari danski prdonja i njegova žena Ruskinja. Nakon dvanaest godina braka ponestalo im je novca pa su mi nasred Burbon Streeta uvalili ovu narukvicu. Neka te štiti od zla u pustinji.

- Ja sam zlo - rekao je Brendan dok je stavljao narukvicu oko zapešća.

- Zbogom prijatelju. Pazi na štafetu.

- Zbogom.

105

Krenuo sam prema autobusnoj stanici, uskočio u prvi autobus i krenuo prema jugu. Posljedici pui sam se okrenuo prema Arlingtonu. Naslonjen na ula/na \iaia moj je prijatelj promatrao odlazeći autobus.

Znam da na izborima za miss uvijek pobijede ljepotice koje kažu kako im je najveća želja da zavlada mir, da se nahrane Afrikanci i spase kitovi. Jedna od stvari koje ja želim najviše u životu jest da ta štafeta sigurno stigne u pustinju Novog Meksika.

106

Prije nego što ću otići do mjesta polazišta autobusa zaustavio sam se u internetskom dućanu na koji sam naišao spuštajući se Avenijom Clarck. Po neslužbenim prognozama u Vail bih trebao doputovati za nešto više od četrdeset sati. Vlatki sam poslao poruku u kojoj je molim da me ona i Anita, ili bilo tko drugi pokupi na stanici na kojoj se zaustavljaju Greyhound autobusi. Koliko sam uspio saznati, u Vailu nije postojao autobusni kolodvor. Kada sam završio, uputio sam se prema mjestu polaska. U trenu kada sam zakoračio u čekaonicu, osjetio sam kako ulazim u jedan drukčiji svijet, svijet promašenih ljudskih sudbina.

Autobus je polazio za otprilike sat vremena. Sjedeći u dnu čekaonice i čekajući da glas s razglasa objavi polazak, promatrao sam ostale putnike. Musava crna djeca valjala su se po hladnom kolodvorskom kamenu. Njihove su majke tupo zurile u prazninu. Nekoliko Meksikanaca skupljenih u kutu suprotnom od mojega zlokobno su došaptavali nešto jedan drugomu, pogledavajući prema ostalim ljudima u čekaonici. Izgledali su kao da nemaju sasvim časne nakane. Najviše me iritirao bijelac tridesetih godina koji se motao oko mene i moje torbe. Naizmjence je mumljao nešto sebi u bradu a zatim režao kao medvjed. Iz usta mu je curila slina i momak se nije niti trudio obrisati je. Kada se sasvim primakao mojoj torbi, pogledao sam ga najružnijim mogućim pogledom iz svoje kolekcije zlih pogleda. Nije se odmak-

107

nuo, ali nije niti prilazio bliže. Razmišljao sam o tome da pozovem policajca kojeg sam vidio ispred glavnog ulaza. Ali opet, ovi bi me ljudi ismijali kao mlakonju. I 'ostalom, slinavi je momak samo jedan od lokalnih kolodvorskih štakora. Za nekoliko minuta krenuti ću prema ( olotađu i nikada ga u životu više neću vidjeti. Mirno sam sjedio i mrštio se prema momku. Postajao sam sve nervozniji i obradovalo me kada su na razglasu objavili polazak našeg autobusa. Počeli smo s ukrcavanjem i sledio sam se kada sam shvatio da se sva ona nesretna lica, uključujući slinavog momka koji reži kao medvjed, ukrcavaju u moj autobus.

- Nemoj zaspati ni na sekundicu - rekat i mi je jučer Tek-sašanin.

Sada sam znao na stoje točno mislio. Izišli smo iz Chica-gaiuskoro smo putovali prema jugu Illinoisa. Bilajenoćija sam promatrao zemljovid sjevernoameričkog kontinenta koji se nalazio umetnut u kartu koju sam kupio. Nakon nekoliko sati vožnje prošli smo Auroru. Provjerio sam na zemljovidu. Na karti je udaljenost od Chicaga do Aurore bila izražena u milimetrima. Negdje daleko u Illinai nadgrobna ploča stoji, jednom reče pjesnik. Bože, ovo će biti dugo, dugo putovanje.

Daleko od hollywoodskog glamura i grandioznih avenija Manhattana, u unutrašnjosti Grayhoud autobusa koji vozi pustom cestom Illinoisa, živi prava Amerika.

Moje je sjedalo bilo u srednjem dijelu autobusa. Poluotvorenih očiju promatrao sam svoje suputnike. Duboko u dnu autobusa crnac je svirao usnu harmoniku. Njegova su dva prijatelja pjevala tužni blues. Zvuk malenog instrumenta provlačio se u sve pore autobusa i činilo mi se da dolazi iz sainog srca svijeta, iz tužne Afrike ili nepreglednih polja pamuka. S moje lijeve strane sjedilo je stvorenje za koje nikako nisam mogao utvrditi kojeg je roda. Stvorenje je imalo žensko lice, ali muške oči i čeljust. Muške noge i struk, ali žensko poprsje. Osim toga, stvorenje je bilo izuzetno visoko,

108

i očito, osjećalo se neudobno u malenom i uskom autobus-nom sjedalu. Na sjedalu ispred mojeg dvije su krezube muškarače izmjenjivale iskustva stečena po ženskim zatvorima u državi Alabami. Iza mene su sjela dva Meksikanca štakorskog izgleda lica. Neprestano su zvjerali naokolo, i činilo se kako nestrpljivo čekaju da netko od putnika zaspi, pa da se bace na posao.

Ipak, i dalje me najviše iritirao momak koji slini i reži kao medvjed. Od trena polaska neprestano je mijenjao svoju poziciju u autobusu. Neka su sjedala bila prazna, pa se momak uvaljivao na njih preskačući ostale putnike, ako su slobodna sjedala bila ona do prozorskoga stakla. Kada se približio redu u kojem sam sjedio, s nakanom da se uvali na mjesto pokraj mene, pogledao sam ga mrko i promrsio

- Odjebi!

Dodao sam još nekoliko sočnih psovki na hrvatskom i čini se da sam zbunio momka. Bio sam zadovoljan razvojem situacije. No već nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da sam pogriješio. Sada je većina putnika iz srednjeg dijela autobusa zurila u mene. Gledali su me s nevjericom. Skrenuo sam pozornost na sebe, što u ovakvim situacijama nije najpametnija stvar koju čovjek može napraviti.

Iza vozačevih leda bila je ploča s ispisanim pravilima ponašanja u autobusu. Jedno od pravila kaže da u slučaju krade, tučnjave ili bilo kakvoga drugog sukoba vozač ima pravo izbaciti konfliktne putnike iz autobusa. S obzirom na to da sam bio gotovo bez novca, nisam niti mogao zamisliti što bi se dogodilo kada bih se našao izbačen iz autobusa usred noći, posred kukuruzišta u saveznoj državi Illinois sa spoznajom da se najbliže naseljeno mjesto nalazi nekoliko stotina kilometara daleko od mene. Zato sam odlučio ne ulaziti u konflikt ni s kim. Opet, bio sam spreman do krvi braniti svoje pravo da doputujem do Colorada.

Pravilo kompanije Greyhound kaže da, svaki puta kada autobus stane da bi pokupio nove putnike, što je otprilike

109

svakih sat vremena, svi stari putnici moraju izići iz autobusa i pričekati da vozač obavi pregled unutrašnjosti vozila. Za jednog od zaustavljanja primijetio sam nekoliko ljudi pristojna izgleda koji su posjedali na sjedala smještena neposredno iza vozača. Čini se da su ta sjedala bila bar donekle sigurna.

Nakon desetak sati vožnje počeo sam osjećati prve znakove umora. Ipak, iza mene je bila burna noć provedena s Norom, članovima izbornog stožera i beogradskim emigrantom.

Borio sam se sa snom. Prošli smo kroz gradić Davenport i nakon nekoga vremena izišli iz Illinoisa i ušli u saveznu državu Iowu. Autobus je sjekao tamu i jedino što sam primjećivao usput bio je kukuruz. Nakon nekoliko sati vozač se zaustavio na autobusnoj postaji usred ničega. Poštujući propise, ponovo nas je natjerao iziđemo iz autobusa. Neko smo se vrijeme smrzavali na ledini uz cestu, a onda smo ponovno bili pušteni u vozilo. Kada sam se vratio do svojega sjedala primijetio sam kauboja koji je sjeo na prazno mjesto između mojega sjedala i prozora. Nikada prije nisam vidio pravog kauboja i čovjek mije izgledao zanimljivo. Nosio je šešir savijena oboda, jaknu s resicama, a velike srebrne mamuze krasile su njegove čizme. Nisam ga ranije primijetio, i činilo mi se da je baš on bio razlog našeg zaustavljanja usred ove jebovjetrine. Sjeo sam na svoje mjesto. Nakon nekoga vremena čovjek mi se obratio piskutavim glasom pjevača country poskočica.

- Odakle si ti, stari?

Rekao sam mu odakle sam. Ovoga sam puta izostavio dio od Mediterana nadalje.

- Europa! Super, stari. Oduvijek sam htio vidjeti Njemačku i sve te dvorce.

Nisam znao na kakve dvorce misli kauboj. Bio sam preu-moran za bilo kakav razgovor, ali opet, nisam želio ispasti nepristojan. Čekali su me mnogi, mnogi kilometri puta, i ni-

110

sam si mogao dopustiti da se zamjerim čovjeku s kojim dijelim sjedalo.

- Odakle si ti?

Rekao je ime nekog grada koji se, očigledno, nalazio u bližoj okolici. Klimnuo je glavom prema prednjem dijelu autobusa

- Ona gadura s dvoje male djece u krilu, to mi je žena. Pratim vješticu do Denvera gdje je predajem njezinoj majci. Neka se ona bavi njome, ja nemam više živaca. Prije nekog vremena krenuo sam u neki posao sa stokom. Jedan moj stari znanac i ja bili smo ravnopravni partneri u poslu. Išlo nam je dobro godinu ili dvije, a onda nam je veći dio stoke pocrkao od neke boleštine. Dok sam ja gutao prašinu tjerajući jebene krave po livadama, moja se žena verala po štag-lju, ako razumiješ što ti pričam.

Razumio sam ga što priča.

- Tvoj je engleski dobar, stari. Pričate li svi u Europi dobar engleski?

- Uglavnom. Pogotovo Englezi. Uostalom, ne zaboravi da je Kolumbo otkrio Ameriku, a nije znao beknuti engleski.

Kauboj se nasmijao, spustio obod preko očiju, i nakon nekoliko sekunda čuo sam kako hrče. Taj bi valjda zaspao i na galopirajućem konju. Pogledao sam prema Meksikancima. Pogledavali su prema nama meškoljeći se. Očito, uzbudila ih je spoznaja da kauboj spava. Čini se da su pikirali na sadržaj njegove torbe. Mrko sam ih pogledao dajući im na znanje da držim stražu dok kauboj spava. U

principu bilo mi je svejedno, taman da Meksikanci ukradu i samog kauboja, zajedno s njegovom ženom koja se voli verati po štaglju. Ali nisam želio biti u kaubojevoj blizini kada shvati da mu je ukraden novčanik. Mislio sam na vozačevo pravo da bilo kojeg putnika izbaci u kukuruzište i sada sam osjećao još jači poriv da ostanem budan.

111

U sljedećim nas je satima vozač još nekoliko puta prošetao iz autobusa u autobus. U gluho doba noći zaustavili smo se u nekom selu kraj Omahe. Pogledao sam kartu i shvatio da smo izišli iz Iowe i ušli u Nebrasku.

Ovoga smo puta bili upozoreni kako će zaustavljanje potrajati više od sat vremena. Pokraj zaustavnog prostora bila je zgrada čekaonice. Bilo je stravično hladno i svi su se putnici ugurali u zgradu. Prostor je bio skučen, i u čekaonici je nastala gužva. Oko mene su trčkarala krezuba, musava djeca. Neka do njih zajahala su lokalni fliper.

Sjedio sam na hladnom kamenom podu. Gladan i iscrpljen promatrao sam djecu. Fliper se zvao Terrence i Philli-pe. Kada bi kuglica pogodila određenu točku, sprava bi ispuštala zvuk puštanja vjetrova. Djeca su urlala od smijeha i gađala samo tu točku. Čekaonicom su odjekivali vriska djece i zvuk prdeža. Kauboj se izvalio na pod čekaonice i ubrzo ponovno zahrkao. Primijetio sam da Meksikanci vade novčanik iz torbe usnuloga stvorenja kojem još uvijek nisam mogao odrediti spol. Crnci su i dalje pjevali blues. Slinavi je momak i dalje švrljao među ljudima i režao kao medvjed. Bio sam gladan, i odlučio sam se pridići i pojesti bilo što od hrane koju je kuhar nudio na improviziranom šanku. Dok sam naručivao jelo, primijetio sam natpis iznad blagajne.

- Zabranjuje se doticanje bilo kojeg predmeta bez dopuštenja. U suprotnom bit ćete kažnjeni na odgovarajući način.

Pitao sam se koji je to odgovarajući način. Razmišljao sam o situaciji u kojoj putnik namjernik dotakne bilo koji predmet bez dopuštenja, pa nakon toga zaglavi u lokalnom zatvoru u nekom selu kraj grada Omahe, u saveznoj državi Nebraska. Držao sam ruke čvrsto priljubljene uz tijelo.

Konačno sam bio poslužen. Ponovo sam sjeo na pod i pojeo svoje jelo. Tek tada mi se počelo nepodnošljivo spavati. Budnim me držala spoznaja da me Meksikanci pozorno promatraju. Smrad je u čekaonici postajao strahovit. Crnci

112

su prestali pjevati blues i počeli vaditi hranu iz plastičnih vrećica. Preko prstiju im se prelijevao umak od luka. Djeca su vrištala, a fliper je i dalje prdio. Slinavi momak izvalio se na pod pored mene i tiho režao. Maglilo mi se pred očima. Činilo mi se da ludim. Padao sam u polusan. Odjednom se na podu kraj mene stvorio Orwell. Sjeo je prekriženih nogu, izvadio bilježnicu i počeo ispisivati nekakav tekst. S moje lijeve strane vidio sam svinju. Više nisam bio u čekaonici. Nalazio sam se na farmi, a oko mene su, osim Orwella, bile same životinje.

Iz sna me prenuo glas vozača

- Polazak!

Sjeo sam na svoje mjesto kraj kauboja. Stavio sam sve svoje stvari ispod nogu. Nisam više mogao izdržati i konačno sam zaspao.

Daleko od newyorskog tjedna mode ili hollywoodskih dodjela Oscara, u unutrašnjosti Grayhoud autobusa koji klizi pustim cestama Nebraske sanjao sam američki san.

Svitalo je kada sam ponovno otvorio oči. Provjerio sam svoje stvari i sve je bilo na svojem mjestu. Prošli smo kroz gradić Lincoln i sada smo se nalazili usred Nebraske. Ako čovjek voli kukuruz, dnevna vožnja Greyhoundom sasvim je ugodno iskustvo.

Znam da postoje pisci koje inspiriraju zalasci Sunca nad morem. Neki su se čak kleli da su čuli pištanje pare u trenu kada je Sunce dotaknulo pučinu. Ima i pisaca koji pišu o zalasku Sunca za planinske vrhove, gorska jezera i slične divote. Ali nikada nisam čitao o izlasku Sunca iz žita, u trenu dok pokraj pisca reži momak kojem slina kaplje iz usta.

Nekoliko smo se puta zaustavili pokraj svratišta namijenjenih kamionistima. Povremeno bi nam se priključio pokoji novi putnik. Na jednoj je stanici u autobus ušla mlada djevojka duge smeđe kose. Teglila je golemu torbu i u očima joj se vidjelo daje ovo putovanje za nju posebno značajno. Sje-

113

laje na sjedalo iza mojega. Nasmiješio sam joj se dok je prolazila kraj mene. Kada je sjela, upitala me

- Kamo ideš?

- Vail, Colorado. Ti?

- Kidnula sam od kuće, idem u Vegas. Plesačica sam, možda mi se posreći. Kako bilo, u ovu se jebovjetrinu ne vraćam.

Vegas. Američki san, bulevari neispunjenih snova i slomljenih srdaca. Koliko tužnih priča krije Vegas? Sirotinjski snovi.

Svakih nekoliko sati prošli smo kakvim pustim gradićem. Svaki bih puta primijetio iste detalje, crkvu, bar, poštu, i nekoliko staraca na ulici. Napuštajući jedan od njih, na njegovu sam izlazu primijetio groblje. Desetke grobnica krasila su vojna obilježja. Udaljenost je bila velika i nisam mogao utvrditi za potrebe kojeg rata je ovaj gradić žrtvovao svoje mladiće. Nešto mi je govorilo da je riječ o žrtvama Vijetnama.

Bilo je kasno poslijepodne, i ja sam i dalje gledao prema groblju koje je iščezavalo u daljini. Križevi su se presijavali pod zrakama zalazećeg sunca. Kada je groblje potpuno iščezlo, polako sam se okrenuo prema naprijed lagano klimajući glavom.

Primijetio sam da radim isti, ali baš isti pokret kakav je napravio autostoper kojeg sam pokupio u nekom selu iza Slunja.

- Jebale ih pastrve.

Jednog kasnog poslijepodneva putovao sam prema Dalmaciji. Primijetio sam čovjeka koji je stopirao i zaustavio sam se na ugibalištu. Čovjek je uskočio u auto. Zamolio me da ga odvezem do Korenice. U

tišini smo klizili cestom. Čovjek je zurio kroz prozor automobila. Prolazili smo kraj nekog groblja. Križevi su se presijavali pod zrakama zalazećeg sunca. Groblje je izgledalo zapušteno, onako kako obično i izgledaju malena, seoska groblja. Osim neuredno

114

poredanih križeva, na njemu nije bilo ni cvijeća, ni mramornih spomenika.

- Jebale ih pastrve, rekao je čovjek.

- Kakve pastrve - pitao sam ja.

- Mlad si dečko. Ali vjerojatno ipak znaš da je ovim krajevima bjesnio rat.

Rekao sam da znam kako je tim krajevima bjesnio rat.

- E vidiš, kada je čitavo to sranje počelo, ja i moj mali smo se dobrovoljno javili u prvu ovdašnju brigadu. Lika nam je umirala na rukama, a mi smo joj palili svijeću. Skupilo se nas stotinjak, većina u radnim mandurama, svaki s nekoliko metaka i lovačkom puškom na ramenu. Sve ratnik do ratnika. Neki su čak donijeli i sjekire. Mojeg malog su, zajedno s ostatkom brigade poslali u selo Ljubovo, na jugu Plitvica. Mene su rasporedili na mjesto vozača zapovjednika brigade. Nekoliko sam tjedana vozao tog pukovnika naokolo, smucao se s njime po gospićkom stožeru i kontrolnim graničnim točkama. Promatrao kako bagra prebacuje cisterne nafte na drugu stranu. Nisam ništa pitao, a i da jesam, vjerojatno bi mi rekli kako se sve to radi za dobrobit naše vojske. Jednog sam dana odvezao pukovnika do ribnjaka izniklog kraj nekog gospićkog zaseoka. Osim pukovnika, bilo je tu još nekoliko časnika. Razgovarali su o cisternama i usput pecali pastrve. Odjednom, iz zvučnika radiostanice pukovnikova terenca začuo se panični glas. Iz Ljubova se javljao dozapovjednik brigade u kojoj je bio moj mali. Četnici su jurišali prema selu i naši su se momci našli u okruženju. Pokušavali su probiti obruč i očajnički su trebali pojačanje. Izdržite momci, smjesta šaljem oklopnjake, rekao je pukovnik. Veza se prekinula. Pukovnik je zabacio udicu i u miru nastavio pecati pastrve. Došlo mije da ga ubijem. Sjeo sam u terenac i odjurio prema Ljubovu. Kada sam stigao nadomak selu, ugledao sam svojeg malog kako s još nekolicinom momaka trči cestom prema jugu. Pokupio sam ih i vratili smo se u Gospić. Oni su se izvukli, ali mnogi su naši ostali u obru-

115

ču. Neki od njih leže baš na ovom groblju kraj kojeg smo prošli. Ja sam iskrcao svojeg malog ispred zgrade zapovjedništva i vratio se do ribnjaka. Pukovnik je i dalje zabacivao svoju udicu. Nije niti primijetio da me nije bilo čitavog jutra. E vidiš, od toga dana jedem samo morsku ribu. Mrzim pastrve.

Vukli smo se nepreglednim poljima Nebraske, a ja sam i dalje promatrao kukuruz. Počelo se mračiti i autobus je ulazio u još jednu greyhoundsku noć. Za razliku od ostalih putnika, koje je konačno svladao umor, ovoga puta nisam zaspao. Sada sam u miru mogao promatrati usnule ljude oko sebe. Odjednom mi ih je postalo žao. Ljudi iz ovog autobusa nisu bili putnici. Niti su bili lažnjaci. Bili su to jadnici na putu prema nikamo. Možda nije trebalo ispasti tako. Možda su njihove karte mogle pasti drukčije. A opet, možda su na semaforima birali krive smjerove. Njihov je život bio najveća cijena koju su platili.

A možda su oni samo tužni likovi tužnog filma u koji sam zalutao. Možda ovo nije autobus, nego umobolnica. Na sjedalu ispred mene, umjesto momka koji reži, možda sjedi Jack Nicholson i leti preko kukavičjeg gnijezda. Na mjestu vozača ovog autobusa punog Oraka možda sjedi Saruman i umjesto u Vail, vozi nas u Mordor. Ili ovo uopće nije autobus, nego Titanic. Nalazimo se na donjoj palubi, u kojoj je smješten siromašan svijet. Po gornjoj palubi bogati i sretni Amerikanci, kakve sam viđao kroz prozor kafeterije za samce, plešu valcer. Ili su to oke mene stvorenja iz Apokalipse danas, a autobusom ne upravlja Saruman, nego Marlon Brando. Autobus je prolazio kraj željezničke pruge. Kraj nas je velikom brzinom jurio vlak. Preskačući prostore između vagona, krovom vlaka trčao je Robert de Niro. Izgledalo mije kao da pokušava preskočiti prostor između pruge i ceste te nekako uskočiti u naš autobus.

Truckam se u Greyhound autobusu koji klizi pustim cestama Nebraske i navijam za de Nira. Trči, Roberte, po tom

116

vlaku, ako Boga znaš. Trči, molim te i ne ostavljaj me samog u ovom autobusu, usred ovih polja kukuruza savezne države Nebraske. Znam da ćeš uskočiti u autobus. Faca si ti, znam da si faca. Bio si upravitelj Casina i hvatao si se sa Sharon Stone. Vozio si taksi po New Yorku a pokatkada si se znao razjariti kao bik. Lovio si jelene po američkim šumama, znam da si ih lovio. Bio si jednom u Americi i tamo si pljačkao banke. Zvali su te da im budeš kum. Bio si im kum, moj de Niro, znam da si im bio kum. Pucao si po Pacinu kada ti je bilo vruće. Kako si mu ono rekao, kada ste ispijali onu kavu u baru kraj autoputa, kako si mu ono rekao? Ne veži se ni za što što ne možeš ostaviti u roku petnaest sekunda kada primijetiš da iza ugla postaje vruće - tako si rekao Pacinu, sjećam se. Na kraju si se još i dobro zajebavao, znam da jesi, upoznao si roditelje, analizirao ovo ili ono, i sada te gledam kako trčiš po krovu jurećega vlaka. Uskoči u autobus, moj de Niro, molim te. Ne ostavljaj me samog na ovoj usranoj jebovjetrini. Oko mene su sami luđaci. Momak koji reži i kojemu cure sline iz usta. Kauboj i njegova žena koja se voli penjati po štaglju. Meksikanci koji pljačkaju stvorenja za koja ne znam kojeg su roda. Crnci pjevaju blues, fliperi prde, a plesačice bježe u Vegas. Sve sami luđaci, prijatelju moj. Da ti ne pričam kakvi sve ljudi žive u Chicagu, moj de Niro. Tamo se usred noći bude u sobama hostela, reže i jebu ovce. Ili se po čitav dan samo tuširaju i rade sklekove. Tamo živi kandidat Blagojevich s problemima u koljenu i sjajan af-roamerički momak koji mu vodi predizbornu kampanju. Tamo pisci pred jutro mlate mastan burek. Sami luđaci, de Niro moj dragi, luđak do luđaka. I zato uskoči u ovaj autobus, molim te. Uskoči u autobus i ne ostavljaj me samog usred ove jebovjetrine. Skviknut ću sam usred ove Nebraske, svega mi.

Svitalo je i izišli smo iz Nebraske i ušli u državu Colorado. Prmijetio sam kako su ljudi oko mene u nekoliko navrata pomaknuli kazaljke na svojim satovima. Mora da smo prošli kroz nekoliko vremenskih zona. Činilo mi se da putu-

117

jemo stoljećima. Danima nisam uhvatio više od nekoliko sati sna. Nisam više niti gledao kroz prozor, 'lupo sam buljio u pod autobusa.

I konačno, nakon tisuća i tisuća kilometara beskrajnih polja kukuruza, daleko na horizontu pojavili su se stjenjaci Rocky Mountainsa. U njegovu podnožju smjestio se Denver. Što smo bliže prilazili stjenjacima postajalo mi je jasnije

0 kakvom je strahovitom planinskom masivu riječ. Činilo se kako stjenjaci nemaju kraja, i da se njihovi vrhovi zabadaju ravno u nebo. Neboderi Chicaga sada su mi izgledali kao prizemnice kakve mahale.

Živnuo sam i krv mi je ponovno potekla žilama. Bili smo nadomak civilizaciji. Čeznuo sam za normalnim ljudskim razgovorom. Autobus je ušao u grad i vozač nam je objavio slobodno poslijepodne.

Pronašao sam zgodan korejski restoran i smazao dvostruku porciju nudelsa. Promatrao sam grad i njegove stanovnike. Činili su se sretnima. Premda, iskreno, nakon tolikog buljenja u kukuruz sretno bi mi izgledao i francuski vod marinaca osuđen na smrt strijeljanjem.

Vratio sam se na kolodvor neposredno prije polaska autobusa. Do Vaila mi je preostalo još samo nekoliko sati vožnje. Više me se nisu ticali ni kauboj, ni njegova žena, ni momak koji reži poput medvjeda. Autobus se polako uspinjao cestom koja se zabadala u usjekline stjenjaka. Krajolik se odjednom zabijelio. Autobus je prolazio kroz nanose snijega visoke barem dva metra. Razmišljao sam o Winnetouu

1 Old Shutterhandu, onako kako je o njima pisao Karl May. Dobri je stari Shutterhand osvajao stjenjake Rocky Mountainsa naoružan dvjema puškama - henryjevkom i teškom puškom za medvjede. Ja sam se naoružao prslukom nepoznate marke i teškom kožnom jaknom.

Temperatura je bila daleko, daleko ispod ništice. Počeo sam razmišljati o Vlatki i Aniti. Što ako nisu pročitale moju poruku? Što ako me nitko ne dočeka na zaustavilištu.

118

Bio sam gotovo bez novca, a s obzirom na vanjsku studen, ni moja odjeća mi nije davala velike šanse.

Nakon nekoga vremena autobus se zaustavio kraj drvene nadstrešnice.

- Vail, rekao je vozač.

Zgrabio sam svoju torbu i izišao iz autobusa. I dok sam promatrao kako limena kanta zamiče za liticu, pokušavao sam izračunati koliko je trajala ova vožnja. Mislim da sam putovao četrdeset tri sata. Ipak, gledajući u kazaljke izbrojio sam ih samo četrdeset. Na kraju sam shvatio da smo dva sata uštedjeli prolazeći kroz vremenske zone.

Stajao sam ispod drvene nadstrešnice, kraj ceste usječene između dvaju stjenjaka. Na horizontu iza litice nazirali su se krovovi kuća. Bio sam blizu Vaila, ali nikoga nije bilo ovdje da me pokupi. Sati su prolazili, a moje je lice počeo šibati ledeni vjetar. Razmišljao sam o postojećim mogućnostima. Možda Vlatka nije pročitala moju poruku. Ilije možda u međuvremenu shvatila da je pozvala potpunog neznanca u svoj dom, pa namjerno odlučila zaboraviti da postojim i čekam je ispod ove nadstršnice šiban vjetrom.

\ Tko zna kada bi ovom cestom mogao proći sljedeći Greyhound autobus?

Najbliži je aerodrom bio u Denveru, stoje značilo putovanje od nekoliko stotina kilometara u smjeru iz kojega sam stigao. Uostalom, nisam imao novca za letenje. Kada bih se i dovukao do Denvera, morao bih baš u njemu potražiti smještaj i zaposlenje, a ta me ideja nije oduševljavala.

Padao je mrak, i u daljini su se palila svjetla grada. Tako blizu, a tako daleko! Vjetar je sve snažnije i snažnije šibao moje lice. Odlučio sam stopirati u smjeru zapada, najprije prema Vegasu, a onda još dalje, sve do Hollywooda. Nosio sam izlizanu kožnu jaknu i teglio putnu torbu. Izgledao sam kao prognanik iz južnog Jemena i izgledi da me netko pokupi bili su jednaki izgledima pileta u rukama vještog mesara.

119

Ali što sam drugo mogao napraviti? Počeo je- padati snijeg. Oko mene je bila tama, povremeno prekinuta svjetlima prolazećih automobila. Ja sam i dalje s podignutim palcem stajao ispod nadstrešnice. Danima nisam pošteno spavao i grozno mi se vrtjelo u glavi. Konačno, jedan od automobila se zaustavio. Vrata su se otvorila i sa prednjeg sjedala mi se smješkala zgodna Amerikanka.

- Nadam se da me ne čekaš predugo - rekla je djevojka. Vlatka i Anita odrađuju popodnevnu smjenu pa su me zamolile da te pokupim. Hajde, upadaj.

Ušao sam u automobil i uskoro smo prolazili gradićem.

- Znači ti si taj Zagrepčanin iz New Orleansa. Vlatka mije mnogo pričala o tebi. Ja sam iz Santa Fea. Znaš li gdje je to?

Rekao sam da znam gdje je Santa Fe.

- Cure žive u Beaver Creaku, što je zapadni dio Vaila. Obje rade u hotelu Hyatt, gdje i žive u krilu hotela namijenjenom osoblju. Iskrcat ću te tamo.

Dovezla me do zgrade i pokazala rukom prema jednom od ulaza.

- Hyatt, tu smo. Cure su na drugom katu. Lijepo se provedi.

Odjurila je niz cestu, a ja sam ušao u zdanje. Popeo sam se na drugi kat i potražio vrata na kojima je pisalo Vlatka, Anita i Milly. Pokucao sam i ušao u apartman.

Za kuhinjskim je stolom sjedila tamnoputa djevojka. Stavljala je zalogaj u usta kada sam ušao u prostoriju.

- Ti si vjerojatno Milly - pitao sam.

- Točno. A ti si Vlatkin i Anitin prijatelj iz New Orleansa?

Rekao sam da jesam, premda nisam imao pojma kako djevojke uopće izgledaju.

- Odakle si ti?

- Kenija.

- Koje pleme?

120

- Luo.

- Dobro, miss Luo, znam da cure odrađuju smjenu u hotelu. Bilo bi zgodno da skočim pod tuš prije negoli se vrate. Proveo sam neko vrijeme putujući i znaš...

- Osjećaj se kao kod kuće - rekla je Milly i nastavila s večerom.

Kada sam se vratio u kuhinju, pokraj Kenijke sjedio je neki momak iz Indije.

- Ovo je Cyrus - rekla je Milly. - Svi mi radimo u Hyattu. Vlatka je na recepciji, Anita u vrtiću, ja za barom, a Cyrus je kuhar.

Hotelski lanac Hyatt rado prima sezonske radnike. Moji domaćini, kao i svi ostali stanovnici ovoga hotelskog krila, bili su studenti hotelijerstva iz Hrvatske, Kenije, Indije, Brazila, Venezuele. Studentima je trebalo radno iskustvo i referenca, a hotelu je trebala jeftina radna snaga. Krug je bio zatvoren i činilo se da dobro funkcionira.

U apartmanu se prva pojavila Anita. Izgrlili smo se kao da se poznajemo stoljećima.

- Ako nisi preumoran, rado ću ti pokazati grad. Uostalom, Vlatka završava smjenu za pola sata. Možemo se naći s njom u središtu sela Beaver Creeka, pa otići nešto pojesti.

Bio sam preumoran, ali nisam želio uvrijediti ovu dobru djevojku. Uskoro smo koračali ulicama Beaver Creeka, zapadnog dijela gradića Vaila, smještenog usred strašnih i studenih stjenjaka Rocky Mountainsa.

121

Sve ulice Beavera, uključujući i njegov glomazni središnji trg bile su podno grijane. Na ulicama nije bilo leda i to je bila prvo što sam primijetio u ovom glamuroznom gradiću čije mije blještavilo pržilo zjenice. Prošli smo kraj otvorenog bazena koji se, ravno iz srca Hyatta zabadao u središnji trg. Hladnoća je bila strahovita, ali ljudi su uživali brčkajući se u plitkoj vodi. Začuđeno sam ih promatrao, a onda je Anita rekla

- Ne brini se, voda i prostor iznad površine ugodno su zagrijani. Za to su zaduženi senzori u kupolama iznad bazena.

Provjerio sam, i zaista, kupole su bile tamo.

- Hyatt prkosi zakonima godišnjih doba. Vidiš li ovo kli-zalište pokraj bazena? Led na njemu ne rastopi se čitavog ljeta. Ako poželiš odsjesti u jednom od apartmana, vatru u kaminu upaliti ćeš naredbom svojim glasom. Naravno, taj ćeš luksuz platiti nešto manje od tisuću dolara po večeri. A ako ti se Beaver istinski dopadne, možeš kupiti i pokoju od lokalnih vila. Moram te upozoriti da te to neće stajati manje od milijun ili dva, dolara, naravno.

Zurio sam u bazen, u klizalište, u luksuzne trgovine i restorane. Zurio sam u bogato odjevene ljude koji su šetali ulicama Beavera. Ja, čovjek iz negrijane sobe India Housea, iz mračnih chicaških pušionica lula, iz Greyhound autobusa kojim putuje siromašan i ubog svijet, sada sam se nalazio u

122

jednom od najluksuznijih skijališta u svijetu. Prošli smo pokraj izloga neke ekskluzivne prodavaonice odjeće. S druge strane stakla bile su izložene tople skijaške jakne. Iznad jedne koja mi se dopala pisalo je - sniženje. Njezina je cijena odgovarala ukupnom iznosu novca koji sam potrošio za svojeg dosadašnjeg boravka u Americi.

- Ovo je Vail, prijatelju moj - rekla je Anita. - Ovdje zimuju zvijezde ili oni koji žele biti blizu zvijezda. U hotelu trenutačno borave Andre Aggasi, Jery Springer, Britney Spears, tročlana ekipa »Beverly Hillsa«, ako se sjećaš te serije. Svaki djelić ovog glamura ima svoju cijenu. I ta jakna koju gledaš. I noćenje u apartmanu u kojem se vatra na kaminu pali glasom. I pristup okolnim padinama. I zrak koji dišemo. Sve ima svoju cijenu.

Na samom rubu gradića nalazio se Coyote Ugly, bar u kojem smo pričekali Vlatku.

- Ovo je jedino mjesto u Beaveru u koji zalazi normalan svijet. Osoblje Hyatta nakon završene smjene, momci koji održavaju skijaške terene, pokoji bogati klinac u kojem još ima života, i koji zbriše u Coyote dok njegovi starci žvaču jastoga u usranom de luxe restoranu s milijun zvjezdica.

Uskoro nam se priključila i Vlatka. Sjedili smo kraj prozora koji je gledao prema gradu i ja sam djevojkama prepričavao što mi se sve dogodilo od kada su me posljednji put vidjele u Orleansu. Smijale su se dogodovštinama iz Grey-hounda.

- Ovdje te čeka jedan sasvim drugačiji svijet - rekla je Vlatka. - U ovih nekoliko prvih sati mogao si osjetiti o kakvom je svijetu riječ. Nakon nekoliko dana boljet će te glava od ovih razmaženih američkih seronja. Ali nisi došao zbog njih, došao si zbog najljepših skijaških terena na kontinentu.

Rekao sam da sam došao zbog najljepših terena na kontinentu, premda iskreno, pojma nisam imao zašto sam zapravo došao. Za skijanje ionako nisam imao novca. Živaca za

123

ovaj svijet lažnjaka još manje. Zaustavio sam se nakratko na putu u Hollywood. Ipak, to nisam rekao djevojkama.

- Sada, kada smo se bolje upoznali, mogu ti reći da mi nije žao što smo te pozvale - nastavila je Vlatka. - Štoviše, vrijeme je da te upoznamo s nekim od naših prijatelja. Ovdje u Coyote, srećom, zalazi običan svijet. Dodi, upoznat ću te s momcima koji žive u obližnjim bungalovima.

Prišli smo visokom barskom stolu oko kojeg se okupila skupina Amerikanaca. Djevojke su me predstavile kao prijatelja iz Zagreba.

- Doletio si ravno iz Hrvatske - upitao me jedan od njih.

- Nisam. Najprije sam zaglavio dolje u Orleansu. Onda i u Chicagu. Na kraju sam se dovezao ovamo.

- Automobilom?

- Greyhoundom.

- Autobusom? Dvije ili tri tisuće milja? Što nedostaje avionu?

- Preletiš svu dobru zajebanciju usput. Uostalom, pisac sam. Skupljam priče naokolo. U Greyhoundu ih ima koliko hoćeš.

- U to ne sumnjam. Ja sam Jeff. Servisiram skije gostima Hyatta.

Redom mije predstavio ostale ljude. Neki su od njih vodili školu skijanja. Neki su radili na održavanju gondola. Bio je tu i čistač bazena.

- Svi smo mi na privremenom radu u Coloradu - rekao je Jeff. - Najprije uzmemo pare ovim tupavim bogatunima, a onda za zimskih mjeseci skijamo nakon odrađenih smjena. Kada stigne ljeto, spuštamo se kanuima niz brzace, bacamo se niz litice s padobranima na leđima ili, jednostavno, jurcamo biciklima po okolnim gudurama. Kada se zaželimo noćnog života, odemo do Denvera. U brdima imamo i male skrivene plantaže, ali to ne spominjemo nigdje osim u Coyo-teu. Razumiješ na što mislim?

124

Rekao sam da razumijem na što misli. Naručili smo novu turu pića. Pa još jednu, i još mnogo njih. Osjećao sam kako me svaki novi gutljaj udara ravno u glavu. Coyote se nalazio na više od dvije tisuće metara nadmorske visine. Tijelo mi se nije priviklo na rijedak zrak, a čak da zrak i nije bio rijedak, ne bih se osjećao mnogo trjeznije i sabranije. Danima nisam pošteno jeo niti spavao, a u ušima mi je i dalje brujao zvuk autobusa. Za stol su stizale nove i nove ture pića. Sjećam se izlaska iz Coyotea. I lule koja se odjednom našla u Jeffovim rukama. I njegova kombija kojim nas je sve zajedno odvezao do nekog bara na suprotnom dijelu grada. I novih i novih tura pića. I to je sve čega se sjećam od te prve noći u Vailu, malom gradiću države Colorado.

Kada sam se probudio, trebalo mije nekoliko minuta da shvatim gdje se nalazim. Gledao sam kroz prozorsko staklo prema padinama prekrivenima snijegom. Mislima mi je još uvijek prolazio Chicago, Brendan i dani provedeni u autobusu. Konačno sam shvatio da se nalazim u Coloradu. Nakon mnogo vremena ležao sam u toplom krevetu, nisam bio gladan i osjećao sam se prilično svježe. Sto je najvažnije, Hollywoodu sam bio bliži nego ikada. Udobno sam se smjestio na posljednjoj usputnoj stanici putovanja prema zapadnoj obali. Moja zaliha dolara sasvim se istopila i bilo je krajnje vrijeme da potražim privremeno zaposlenje. Vail mi se činio mjestom pogodnim za ostvarivanje mojeg nauma. U izležavanju me prekinula Anita, ušavši u dnevni boravak u kojem sam prenoćio.

- Dobro jutro, mladiću. Hajde, ustaj. Pa nećeš valjda spavati dok ti se pod nogama pružaju jedne od najslavnijih skijaških staza svijeta?

- Malo mi vrijede najslavnije skijaške staze svijeta. Pa ne mogu skijati na cipelama, odjeven u kožnu jaknu.

- Ne brini se. Smislile smo kako da te opremimo.

Uskoro smo koračali ulicama Beavera. Prošli smo glavnim trgom koji se nalazio u središtu zone luksuznih proda-

125

vaonica. Zaustavili smo se ispred trgovine skijaškom opremom.

-1 što sad - rekao sam pokazavši rukom prema izvješe-nim cijenama.

Anita se nasmijala i ugurala me u prodavaonicu. Unutra nas je dočekao Jeff.

- Biraj, momčino!

Izabrao sam potpuno nove carving skije u kompletu sa skijaškim cipelama. Jeffu sam obećao kako ću opremu vratiti čitavu. Nakon toga Anita me odvela do brvnare u kojem su se izdavale propusnice za ulazak na skijaške terene.

- Ne brini se, s momkom koji izdaje propusnice već mjesecima održavam umjeren, ali uporan flert.

Nakon nekoliko minuta izišao sam iz brvnare s tjednom propusnicom u džepu. Sada me još samo trebalo odjenuti. Vratili smo se u hotel i odšetali do ureda za izgubljene stvari.

- Menadžer je lud za Vlatkom - rekla je Anita pred ulazom u ured.

Ušli smo unutra i Anita me predstavila kao Vlatkina prijatelja. Momak se široko osmjehnuo i na stol ispred nas izvukao kutiju punu skijaških rekvizita izgubljenih, odnosno pronađenih na okolnim padinama. Izabrao sam par zgodnih naočala, kapu, šal i nove novcate rukavice.

- Skijaško odijelo ćeš dobiti od našeg kuhara Cyrusa. Momče, ti si spreman za izlazak na stazu. Danas je kasno. Ali čim se ujutro probudiš, počni s istraživanjem stjenjaka. Nas neće biti u apartmanu jer rano odlazimo na posao. I još samo jedna sitnica. Moram te upozoriti na ne tako rijetke slučajeve napada medvjeda i planinskih lavova na skijaše, ili, još češće, šetače. Ako te za kakve šetnje napadne medvjed, nemoj se dati u bijeg, jer bitanga je znatno brža od tebe. Sklupčaj se i rukama prekrij lice, vrat i prsa. A ako se ipak odlučiš na bijeg, trči nizbrdo, nikako ne uzbrdo. Medi

126

su stražnje noge kraće od prednjih. Niz dovoljno strmu padinu imaš određene šanse. Ako te napadne planinski lav, ni nizbrdo ni uzbrdo nemaš nikakvih izgleda. Nije loše znati sve ovo. Nas su upozorili čim smo stigli u Vail.

Svu smo prikupljenu opremu oteglili do našeg apartmana. Anita je otišla za svojim poslom, a ja sam se izvalio u udoban naslonjač koji sam otkrio u lobiju. Neko sam vrijeme promatrao bogate Amere koji su ulazili u Hyatt. Mjesto je vrvjelo od lažnjaka. Gledao sam ih kako dostojanstveno kroče prostranim holom. Muškarci su razgovarali o utjecaju bliskoistočne krize na nedavnu aprecijaciju dolara. Njihove su supruge razmjenjivale informacije o ponudi ovdašnjih elitnih prodavaonica odjeće. Kada mi je dojadilo sjedenje, odlučio sam prošvrljati hotelom. Lutao sam širokim hodnicima i konferencijskim dvoranama, prolazio pokraj bazena i sauna. Ulazeći u jedan od brojnih dizala, sudario sam se s čovjekom koji je upravo izlazio na jednom od katova. Nasmiješili smo se jedan drugomu i ja sam shvatio da ispred mene stoji glavom i bradom Steve, junak »Beverly Hillsa«. Tada, u tom trenu,

ispred dizala hotela Hyatt, u gradiću Vailu države Colorado ja sam, prvi put u svojem životu, dotaknuo Hollywood.

Nastavio sam lutati zgradom. Prebacivao sam se iz jednog u drugo krilo koristeći se brojnim dizalima.

U jednom od njih susreo sam sredovječnu Amerikanku.

- Odakle si ti, mladiću - pitala me.

- Europa, Mediteran, Hrvatska, Zagreb.

- Krasno. Odavno želim posjetiti Češku.

Govorila je vrlo samouvjereno i ostavljala dojam žene svjesne svojeg položaja na društvenoj ljestvici, položaja koji je vjerojatno zaradila udajom za nekog osiguravatelja ili burzovnog mešetara. Sto se mene tiče, manje ili više mi je svejedno znaju li Ameri gdje je Europa, gdje je Mediteran i gdje je Hrvatska. Što je imam od toga? Bitno mi je da ljudi znaju gdje se nalazim ja, ako mije i to uopće bitno. Kada lju-

127

di ne znaju gdje se nalazi, recimo Belize, to manje govori o Belizeu, a više o tim ljudima. Smiješni su mi Ameri koji, kada upoznaju nekoga iz Varšave, ushićeno viknu

- Poljska, znam gdje je to!

Kao da u nekom kvizu odgovaraju na nagradno pitanje teško milijun dolara. Odlučio sam da ću prvi puta kada u Europi susretnem nekog Amera, nakon što mi ovaj otkrije odakle dolazi, ushićeno uzviknuti

- Amerika, znam gdje je to!

Kada mije dojadilo smucanje po hotelu, vratio sam se u naš apartman. Anita, Vlatka i miss Luo završile su svoje popodnevne smjene. Uskoro nam se pridružio i Cyrus. Donio je svoj skijaški kombinezon koji sam odlučio odmah isprobati. Indijac je bio stasa sličnog mojem i bez problema sam kliznuo u skafander. Istoga sam trena osjetio strašan miris curryja koji se širio iz njega. Indijac je bio kuhar i nije bilo teško pogoditi za koju je vrstu jela bio zadužen. Večer smo proveli pričajući o događajima koji su nas podsjećali na Zagreb ogovarajući, usput, bogate Amere iz hotela. Iskreno, nisam previše mislio na Zagreb, ali osjećao sam da djevojkama nedostaje dom i znao sam da im mnogo znači razgovor o našem zajedničkom rodnom gradu.

Kada smo se spremali na spavanje, Vlatka mi je rekla:

- Ako ti dosade ovdašnje padine, prekosutra možemo unajmiti automobil i odvesti se do Aspena. S obzirom na to da tamo trenutno boravi Jack Nicholson, bit ćeš sasvim blizu Hollywooda. Doslovno.

Utonuo sam u san misleći na dobrog starog Jacka. Sanjao sam Jockera i Betmana kako jure za mnom po padinama Aspena. Odjednom, Jocker se pretvorio u poštara. Pozvonio je dva puta na moja vrata. Otvorio sam mu, i onda smo zajedno sjedili u dnevnom boravku, pušili cigare i pili čaj.

Kada sam se probudio, baš kao što je Anita i nagovijestila, djevojaka nije bilo u apartmanu. Pripremio sam svu svoju

128

opremu i ukrcao se u shuttle koji je skijaše prevozio do obližnjih staza. Iskoristi svaki, ali svaki izgovor da se dobro provedeš, rekao je Bob. Ukrcao sam se na prvu gondolu, zatim na drugu i na treću. Nakon pola sata vožnje našao sam se na vrhu stjenjaka. Ugledao sam golemu američku zastavu ucrtanu na površini snijega koji je obgrlio liticu. Kraj zastave se nalazila drvena ploča s utisnutim podacima o točki na kojoj se nalazim i opisom smjerova kojima se mogu vratiti u podnožje. Popeo sam se na gotovo četiri tisuće metara nadmorske visine i sada sam promatrao dolinu ispod sebe. Odabrao sam jedan od pravaca i počeo juriti nizbrdo.

Stjenjak niz koji sam jurio činila su tri masiva. Svaki je masiv bio sužen s obzirom na onoga ispod njega, pa je ta golema kamena masa izgledala kao divivska piramida. Do vrha svakog masiva vozila je po jedna gondola. Najdonji je masiv bio išaran mnoštvom terena blagog nagiba i na njima se zadržavala većina skijaša. Srednjim se masivom spuštao znatno manji broj ljudi, dok se tek nekolicina uspinjala do vrha. Litice su izgledale opasno, strmine su bile oštre i čini se da na najgornji plato nisu zalazili ljudi željni avanture. Posebno me privlačilo mnoštvo šumskih, gotovo potpuno pustih staza koje su uz bokove stjenjaka vodile do podnožja. Odlučio sam započeti s istraživanjem uobičajenih putova, i tek poslije se prebaciti na šumske. Većina skijaša koje sam susretao bila je odjevena u skupocjena skijaška odijela kričavih boja. Ipak, skijali su prilično loše.

Nakon nešto više od sat vremena jurnjave spustio sam se do podnožja. Ponovo sam se ukrcao u gondolu. Za razliku od prvog penjanja, ovoga sam puta imao trojicu suputnika. Pozdravio sam ih i sjeo na prazno sjedalo.

- Oprosti mladiću, po naglasku zaključujem da nisi iz Amerike - rekao je jedan od muškarca.

- Nisam. Iz Europe sam. Mediteran, Hrvatska, dva sata vožnje od Venecije.

129

- Mislio sam da si Francuz. A opet, ljubazan si, a to me onda zbunilo. Još nikada nismo upoznali ljubaznog Francuza. Je li tako momci?

Momci su se nasmijali i rekli kako nikada nisu upoznali ljubaznog Francuza.

Izgledali su mi kao tipični poslovni ljudi, kolege iz ureda na zajedničkom godišnjem odmoru. Rekli su mi da su bankari iz New Jerseyja, i kako skijaju dok se njihove supruge odmaraju u hotelu. Pomislio sam kako njihove supruge u hotelu sada vjerojatno olajavaju svu trojicu i mahnito troše dolare po okolnim draguljarnicama. Barem jedna se jutros skrivećki poševila s maserom u hotelskoj sauni.

- Cime se baviš - pitao je jedan od njih.

- Pisac sam.

- Pa zar i pisci imaju godišnje odmore?

- Nisam na godišnjem odmoru. Putujem naokolo.

- Doletio si ravno iz Europe?

Želio sam im reći da nisam doletio ravno iz Europe. Želio sam im ispričati kako sam do Colorada dva dana putovao autobusom u kojem slinavi momak reži kao medvjed, i u kojem kauboj hrče dok mu Meksikanci pokušavaju zdipiti novčanik i dok se njegova žena, koja se voli penjati na štagalj, kriomice pogledava s vozačem. I želio sam im reći da se nikako ne zaustavljaju na kolodvorima oko Omahe, jer tamo crncima umak od luka curi kroz prste, fliper prdi, a gosti koji dotaknu bilo što bez dopuštenja kažnjavaju se na odgovarajući način. I želio sam im reći kako mi ih je žao, tih bankara iz New Jerseyja koji skijaju dok ih supruge ogovaraju ili se ševe s maserima. Žao mi ih je, jer će se za tjedan dana vratiti u svoj ured u Jersyju, u kojem će ih čekati otplate kredita i Jehovini svjedoci na kućnom pragu, usred mira nedjeljnog popodneva, taman nakon što su pojeli šniclu. I želio sam im reći kako sam ovdje, manirom najboljeg padobranca, osvanuo u apartmanu djevojaka koje sam upoznao u Orleansu, ali kojih se ne sjećam, premda se one mene sjećaju. I kako

130

više nemam niti dolara, i kako hitno moram potražiti zaposlenje. I kako me to sve skupa ne brine previše, jer sam mlad, jer sunce sja na ovoj litici, jer sam van sustava, jer u mojim žilama još teče krv, i jer sam sretan što ću se još danas, jednako kao i sutra, smijati, plakati, preklinjati, ljutiti, padati, ustajati, putovati, bojati, stenjati, cviljeti, kopati nos, pisati, juriti, piti čaj s Jackom Nicholsonom, trčati travom londonskih parkova, bacati šibicu u čašu, skupljati eksponate za svoju kolekciju, tražiti svojeg jednoroga, susretati klaune, striptizete i slikare, žive ljude od krvi i mesa duboke poput oceana, drugačije od njih, bankara iz Jerseyja, lažnjaka plitkih poput kade u sauni u kojoj se njihove žene ševe se s ma-serima, dok im djeca tegle naprtnjače po Orleansu za vrijeme trajanja karnevala. Svašta sam imao za reći tim bankarima, ali bili smo pri samom vrhu masiva pa sam samo rekao:

- Točno, doletio sam ravno iz Europe.

Uskočio sam u drugu, pa treću gondolu i ponovno sam bio na vrhu. Sjurio sam se niz padinu lagan poput pera. Prigodom sljedećeg uspinjanja dijelio sam gondolu sa židovskim draguljarom iz Baltimorea i njegovom ženicom.

- Iz Europe ste. Sjajno! Čime se bavite.

- Radim kao zavarivač u brodogradilištu - odgovorio sam ja.

Začuđeno su me pogledali pa sam dodao:

- Izvukli su moje brojeve na lotu. Četiri milijuna dolara, a ja jedini dobitnik, čista ludnica. Sada putujem svijetom i uživam.

Ponovno sam se popeo do samog vrha stjenjaka. Iznad mene, sasvim, sasvim blizu, gotovo nadohvat ruke, blistalo je sunce. Promatrao sam dolinu ispod sebe. Odjednom, učinilo mi se da kristalno jasno razaznajem svaki njezin detalj, svako lice, svaki grm u podnožju masiva. Nisam optičar, i stvarno ne znam zašto sam tada, na vrhu toga stjenjaka toliko jasno vidio tu dolinu. Ali znao sam da, ako postoji sreća,

131

ako postoji jedan jedinstveni tren, jedna jedina sekunda u kojoj se čovjek može osjetili laganim poput daška vjetra, slobodnim poput ptice koja leti preko ovog gorja, poput putnika čije putovanje traje vječno, onda sam ja tada, na vrhu tog stjenjaka gorja Rocky Mountains uhvatio tu jednu jedinu mršavu sekundu. Na vrhu te planine, usred savezne države Colorado, konačno sam preveslao taj prokleti, usrani život. Štoviše, vodio sam za barem dvije dužine čamca. Ako sam se za čitavog putovanja kretao sam prema sebi, i ako je moj cilj bio sastati se negdje, u nekom određenom trenu, sam sa sobom, onda sam baš tu, na vrhu ove planine sam sebi pružio ruku.

Ovdje, na ovoj planini do koje sam stigao čudnim hirom sudbine, shvatio sam da ja, pisac pred bankrotom, putnik bez određenoga cilja, bitanga koja nikomu ne polaže račune, skupljač zbirke koju nitko ne može zapaliti, otuđiti niti je zaplijeniti kao stečajnu masu, ja, čovjek od krvi i mesa, mogu zapravo biti što god poželim. Tada, barem toga jednog trena, bio sam najbogatiji čovjek Amerike.

Za sljedeće vožnje gondolom bio sam nećak švedskog kralja, pa onda i ronilac bisera s Tajlanda, čak jednom i vlasnik farme klokana. Ali mogao sam biti i bilo što drugo. Mogao sam biti Anndy Dufresene, pobjeći iz Shawshanka kroz onu cijev punu govana, pa širiti ruke prema nebu i pustiti kišu da mi se slijeva niz lice. Mogao sam s Betty Blue svirati klavir u četiri ruke, ili se zajedno s dobrom starom Merilyn truckati u tramvaju zvanom čežnja. Ili biti Steve McQueen pa crtati leptira na prsima starog poglavice kojem ševim kćerku, ili biti Travolta pa zajedno s Umom Turman osvojiti natjecanje u tvvistu. Ili biti Frodo i pajkiti u naručju Liv Tyler dok nas preko rijeke ganjaju strašni crni konjanici. Ili možda Christopher Walken, i propucati si glavu igrajući ruski rulet, dok se de Niro negdje zajebava i u miru lovi jelene. Ili se, zajedno s Jamesom Deanom buniti bez razloga. Sve sam to mogao tada, toga trena, na tom stjenjaku Rocky Mountain-

132

sa, kada sam ni kriv ni dužan postao najbogatiji čovjek Amerike. Više mi nije smetalo ništa. Ni laž Vaila, ni bankari čije žene luduju po sauni, ni snažan miris currya koji se širio iz unutrašnjosti mojeg kombinezona.

Za svakog sljedećeg uspinjanja prema vrhu upoznavao bih nove i nove blazirane lažnjake. No, kada sam toga puta uskočio u metalnu kabinu, shvatio sam kako se uspinjem sa samo jednim suputnikom. Počeo je puhati snažan vjetar i čovjek je navukao kapu preko čela, te šalom potpuno prekrio svoje lice. Samo su mu se oči nazirale ispod tamne tkanine. Nije bio razgovorljiv, i bili smo već gotovo pri samom vrhu kada mi se obratio.

- Ti si iz Europe?

- Jesam.

- Ja sam iz Phonixa. Vodim nekakvu kompjutersku tvrtku tamo. Usrani život, čovječe, crnčiš jedanaest mjeseci za jedno zimovanje ijedno ljetovanje. Ti si stvari, sigurno, posložio malo drugačije.

- Možda malo. Ali ne brini, Europljani isto tako crnče jedanaest mjeseci za nekoliko tjedana godišnjih odmora.

Bili smo sasvim blizu točke iskrcavanja, kada me čovjek kojem još uvijek nisam mogao vidjeti lice upitao

- Zašto ne emigriraš u Kanadu?

Njegove su me riječi naelektrizirale. Kroz glavu su mi prošli Kanađani koje sam predstavljao u Zagrebu, Gordon, Kylan čak i bratko Bugar koji je odlučio zapaliti u zemlju javorova lista, čim prikupi dovoljno para.

- Molim?!

- Zašto ne emigriraš u Kanadu. Sjajna zemlja.

Bili smo na vrhu. Čovjek je iskočio iz gondole i sjurio se niz padinu. Pratio sam ga pogledom sve dok nije zamakao iza prve prelomnice.

Bilo je kasno poslijepodne i bližilo se vrijeme zatvaranja staza. Želio sam istražiti šumske putove i za to sam imao još

133

sasvim malo vremena. Odabrao sam lijevi bok stjenjaka i počeo se spuštati. Jurio sam padinom i razmišljao o riječima čovjeka kojem nisam vidio lice. Povremeno bih primijetio tragove skija u snijegu, ali ne i skijaše koji su ostavili tragove. Oko mene je vladala pustoš. Povremeno bih u daljini sa svoje desne strane, na mjestima gdje su stabla bila rijetka, primijetio ljude koji se spuštaju uobičajenim stazama. Jurio sam šumskim putem izbjegavajući brojne panjeve. Iznenada, ispred mene se našla oštra prijelomnica. Skok preko nje značio bi pad na panjeve s moje lijeve strane. Pritisnuo sam koljena i svim se silama pokušao odbaciti u desnu stranu. Jurio sam velikom brzinom i bilo mi je jasno da će pad biti bolan. U tom kratkom djeliću sekunde pokušao sam barem izbjeći udarac u stablo. Uspjelo mi je putanju leta donekle usmjeriti na desnu stranu. Nekoliko sam se trenutaka nalazio u zraku, a onda tresnuo na tlo glavom okrenut niz padinu. Čuo sam zvuk krckanja kostiju. Osjetio sam užasnu bol. Skije se nisu otkvačile prilikom udarca i sada su mi obje noge bile ukliještene ispod tijela. Pokušao sam ih izvući, ali nisam imao snage. Počeo sam snažno drhtati. Bespomoćno sam ležao kraj šume, pri vrhu jednog od stjenjaka Rocky Mountainsa i mislio kako je došao kraj te neobične stvarčice koja se zove život. Ovim stazama nitko nije prolazio, i nisam znao ni kada, ni tko bi me ovdje uopće mogao pronaći. Po zvuku pucanja kostiju, i po boli koja je žarila oba koljena, zaključio sam kako su vjerojatno oba slomljena. Pogledavao sam prema šumi i razmišljao o uputama za ponašanje u slučaju napada medvjeda ili planinskog lava. Više ništa, pa ni napad, ne bi me moglo iznenaditi. Počelo je sniježiti. Znači to je cijena koju sam platio zbog svoje odluke da se dovučem do Colorada. To je ta cijena koju plaćam zbog odluke donesene ispred semafora, onoga trena kada sam, čitajući Vlat-kinu poruku u onom chicaškom koledžu, odlučio kupiti kartu za Greyhound autobus. Ili je možda gospodin život, osobno, ipak odlučio pokucati na moja vrata i reći - hej, stani malo, ne možeš me baš doživjeti na takav način, a ako

134

misliš da možeš, poslat ću ti račun jednog poslijepodneva, na jednoj litici Rocky Mountainsa. Ili sam jednostavno platio cijenu nepažnje pri jurnjavi? Ili je možda tako pala karta? Ništa od toga nije bilo bitno. Oko mene nije bilo nikoga. Ni Gordona, ni Kylan, niti Al Pacina niti Samuela L. Jackso-na da me skinu s ove litice. Oko mene je bila samo studen Colorada. Bol se pojačavala i tijelo mi se počelo snažno tresti. Polako sam gubio svijest.

Kada sam se pribrao, shvatio sam da u krugu iznad mene stoje i zabrinuto me promatraju nepoznata žena i dva pripadnika Gorske službe spašavanja. Mladići su se smješkali pokazujući velike bijele zube. Tek sam se poslije sjetio da tako vjerojatno nalaže priručnik Službe spašavanja, poglavlje - prvi kontakt s unesrećenim. U svakom slučaju, u tom trenu me ništa, ali ništa na svijetu nije moglo više razveseliti od njihovih nasmiješenih lica i velikih bijelih zubiju.

- Bit će sve u redu, man. Imaš sreće što se još netko spuštao ovim šumskim stazama nakon tebe. Gospođi zahvali za svoj spas.

Zahvalio sam gospođi za spas. Izvukli su skije ispod mene i prebacili me na nosila. Vratili smo se na glavnu stazu i uskoro se spuštali prema podnožju. Bio sam okrenut glavom prema padini i ruke sam prekrižio na prsima. Ostali su se skijaši naginjali nad prolazeća nosila i promatrali me kao da sam koala u zoološkom vrtu. Imao sam osjećaj da me promatra pola savezne države. Da je tih dana u lokalnim novinama osvanula vijest kako je nećak švedskoga kralja ozlijeđen u Coloradu nimalo se ne bih začudio.

U dnu doline bila je bolnica. Zaustavili smo se ispred nje i momci su me unijeli unutra te iz nosila prebacili na ležaj u čekaonici. Kada su odlazili, zamolio sam jednog od njih komadić papira i olovku. Napisao sam im svoju e-mail adresu i vratio im papir.

- Ako ikada otputujete u Europu, a pogotovo ako upadnete u govna, javite mi se, pa da vas vadim iz njih. Naravno,

135]

ako me ovi doktori skrpaju do te mjere da budem sposoban hodati.

Ponovno su se nasmijali i pokazali velike bijele zube. Ovoga sam puta bio siguran da ih pokazuju odsrca.

Ležao sam na krevetu u čekaonici. Koljenima mije stru-jila užasna bol. Čini se da sam pošteno tresnuo glavom pri padu jer me i ona strahovito boljela. Tijelo mi je obuzela groznica i nisam mogao kontrolirati podrhtavanje mišića. Sve je to otežavalo situaciju jer su se, zajedno sa svim ostalim mišićima grčili i nožni. Noge su se pomicale same od sebe i uzrokovale još snažniju bol.

Uskoro mi je pristupio službenik za prihvat ozlijeđenih. S anđeoskim osmijehom na licu me upitao

- Imate li osiguranje, sir?

- Nemam.

- Imate li kreditne kartice?

Rekao sam da imam kreditne kartice.

- Jeste li svjesni da troškovi vašeg prihvata od strane našeg lječilišta mogu biti veliki. Pregled i primarna sanacija ozlijede neće vas financijski upropastiti, ali hospitalizacija bi vas mogla koštati.

Što sam mogao reći tom usranom tipu anđeoskog osmijeha. Da se jebe i on i osiguranje, da mi ga je pun kufer i da ću ovog časa ustati i odšetati do obližnjeg bara na piće.

- Svjestan sam troškova. Samo mi dajte nešto protiv bolova, i to što brže, ako je ikako moguće.

Vodili su me po odjelima za preglede i rentgenska snimanja. Dali su mi sredstva protiv bolova, i nakon nekoliko minuta situacija se poboljšala. Sredstva su bila snažna i sada sam bio gotovo potpuno ošamućen. Kada je snimanje završeno, sestra je odgurala pokretni stol na kojem sam ležao u malenu bolničku sobu. U prostoriji je bilo toplo, sredstva protiv bolova su djelovala i ja sam zaspao sklupčan kao malo dijete.

136

Ista me sestra probudila nježno mi tresući rame.

- Sir, probudite se, molim vas, sada će doći doktorica s vašim nalazima.

Izišla je iz sobe i nakon nekoliko minuta u prostoriju je ušla doktorica.

- Ti si čovjek koji se gol valja po snijegu - pitala je smiješeći se.

Gledao sam zbunjeno u nju. Već sam duže vrijeme putovao Amerikom, i zaista sam vidio mnoge stvari koje su mi oduzele dah. Jednog sam se predvečerja izležavao na parobrodu koji je klizio Mississippijem, promatrao plantaže uz rijeku i mislio kako na svijetu teško da postoji nešto ljepše od ovih imanja okupanih sutonom Louisiane. Sjedeći na klupici kraj jezera Michigan, promatrao sam Chicago kako izranja iz velike vode. Činilo mi se kao da je neka veličanstvena divovska neman upravo završila s brčkanjem u plićaku i sada sjedi kraj obale te daleko preko ruba horizonta promatra glečere što se valjaju prema njoj. Vidio sam i sunce kako izlazi iz zlatnih polja Nebraske, i čarobne stjenjake Colorada. Ali tada, u toj bolničkoj prostoriji, mogao bih se zakleti da za čitavog boravka u Americi nisam vidio ništa ljepše od ove doktorice koja je smiješeći se ušetala u sobu. Mogli smo biti otprilike istih godina. Ispod bijele bolničke odore nazirala se njena vitka figura. Ali ono stoje istinski ispunjavalo prostoriju bio je njezin osmijeh. Pomislio sam kako bi joj trebalo zabraniti da se smješka prema stjenjaci-ma, čisto zbog opasnosti od lavina.

- Čovjek koji se valja gol po snijegu - pitao sam zbunjeno.

- Očigledno nisi svjestan svega što si izgovorio u trenu kada su te dovezli u bolnicu. Pripisat ćemo to stanju šoka. Kažu mi sestre da si čitavo vrijeme ponavljao - ja sam iz Hrvatske, mi ne znamo za bol, valjamo se goli po snijegu kada nam tako dođe.

- Ne sjećam se toga.

137

- Razumijem. Tko zna koliko si dugo ležao na stjenjaku prije nego što su te momci pronašli. Vjerojatno te zanimaju rezultati pregleda?

Potvrdio sam.

- Jedno koljeno ti je gadno natučeno. I sam primjećuješ veliki hematom s unutarnje strane. Bit će bolno neko vrijeme, ali, srećom, u njemu ništa nije slomljeno. Drugo koljeno... U drugom su koljenu popucala oba kolateralna ligamenta. Pukla je i kost na vrhu potkoljenice. Ali što je najgore, pukao je i križni ligament.

- Engleski, molim.

- Na engleskom to znači apsolutno mirovanje u trajanju od nekoliko tjedana. Preporučujem operaciju u našem lječilištu. Stoji petnaestak tisuća dolara i ta cijena uključuje troškove dvomjesečne rehabilitacije. Čujem da nisi osiguran. Možeš li platiti toliko?

Rekao sam da ne mogu.

- Baviš li se sportom?

- Ne profesionalno. Ali volio bih jednog dana trčati.

- S operacijom ili bez nje, na barem godinu dana zaboravi na bilo kakva opterećenja noge. A poslije, sve ovisi o tebi. Moram popuniti ovaj formular do kraja. Reci mijesi li ikada prije lomio bilo koju kost.

- Jesam.

- Koju i kako?

- Rame baveći se automobilskim utrkama. Rezali su me dva puta. Palac desne ruke s pomakom nakon što sam pao iz aviona. Nesreća na padobranskoj obuci, zapravo, doskok pri snažnom vjetru. Lijevu potkoljenicu s pomakom igrajući neku glupu dječju igru. Desni nožni palac nakon što sam promašio nogometnu loptu i udario u garažna vrata. Košarkaška lopta kriva je za kvrgave prste na rukama. Računaju li se i potresi mozga?

138

Zapisivala je redom moje lomove u formular smijući se usput.

- U kolekciji ti još nedostaje ugriz morskoga psa, ubod kopljem zadobiven u borbi s plemenom ljudoždera, i, recimo, ožiljak iz borbe s divovskom lignjom. Molim te da središ to prije nego što sljedeći put budemo ispunjavali formular. Usput, žao mi je što smo se upoznali na ovaj način.

Podigla je glavu i pogledala me duboko u oči. Protrnuo sam.

- Sto radiš ovdje - pitala je.

- Putujem prema Hollywoodu.

- Odakle?

- Iz New Orleansa. Preko Chicaga, Omahe, Denvera i još nekih gradova. Nisam baš sve zapamtio.

- Gdje si smješten?

- Kod nekih djevojka u krilu Hyatta namijenjenog osoblju.

- Bila bih najsretnija kada bi ostao ovdje. Ali ako nemaš taj vražji novac, ja tu ne mogu ništa napraviti. I ja sam samo kotačić u mehanizmu zvanom zdravstveno osiguranje. Pregled, poveze, lijekove i štake centar ti neće naplatiti previše. Vjerojatno nemaš prijevoz, a taksije skup. Odvesti ću te do Hyatta, ionako upravo završavam smjenu.

Otišla je iz sobe, a u prostoriju se vratila sestra. Pomogla mi je da se odjenem. Podučila me kako hodati s pomoću štaka, no, s obzirom na moje stanje, prije bih rekao da sam plazio, a ne hodao putem koji vodi prema čekaonici.

Dovukao sam se do odjela prihvata pacijenata i službenik je zatražio moju kreditnu karticu. Ubrzo mije ispostavio račun i vratio plastiku. Svota je bila jednaka cijeni jakne koju sam vidio na sniženju u trgovačkoj zoni, odnosno jednaka iznosu svote koju sam potrošio od polaska iz Zagreba. Pitao sam se koliko dugo putuje račun od Vaila do Hrvatske.

Uskoro se u čekaonici pojavila i doktorica, ovoga puta u civilnoj odjeći. Pomogla mi je da se dovučem do njena te-

139

renca. Uskoro smo se vozili prema hotelu i, kada smo došli do krila namijenjenog osoblju, rekao sam:

- Nisam te pitao kako se zoveš.

- Nisi, zovem se Kim. Jednako kao i tebe, i mene ima po čitavom svijetu. Odaberem bolnicu, ostanem u njoj pola godine ili godinu. Nakon toga počinjem tražiti novi posao. Ovo mi je sedma bolnica na trećem kontinentu. U Vailu sam gotovo godinu dana. Ovi stjenjaci su raj za nekoga tko iz svojeg prtljažnika ne vadi skije, dasku za boardanje, padobran i mountin bike.

Okrenuo sam se i provjerio. Zaista je sve bilo na broju.

- Vjerojatno zalaziš u Coyote - pitao sam.

- Naravno. Vjerojatno si upoznao Jeffa i društvo ako si navratio tamo.

Rekao sam kako sam upoznao Jeffa. Izišli smo iz vozila i Kim mi je pomogla da se dovučem do ulaza u zgradu. Kada smo se rastajali, gurnula je komadić papira u džep Cyrusova kombinezona.

- Nazovi me da čujem kako si. Bit ću sretna ako koljena krenu nabolje. Štoviše, bilo bi zgodno vidjeti kako se zdravih nogu gol valjaš po snijegu. Okrenula se i pošla prema džipu.

- Kim, nisi mi rekla odakle si - viknuo sam za njom.

- Calgary, Kanada.

Djevojke se još nisu vratile iz smjena i apartman je bio prazan. Bacio sam se na krevet. Sredstva protiv bolova su popuštala i noge su me ponovno počele strahovito boljeti. Ali više od toga, izjedala me jedna druga spoznaja. Više nisam bio putnik. Jednako kao što nisam bio ni lažnjak. Ni ronilac bisera s Tajlanda. Ni vlasnik farme klokana. Bio sam čovjek bez novca, slomljenih nogu, desetak tisuća kilometara udaljen od mjesta gdje su zdravstvene usluge za mene besplatne. I ovo nije bio film. Volio bih da jest, i daje na tom krevetu umjesto mene ležao Nicholas Cage i napuštao Las

140

Vegas. Ali nije. Na krevetu sam ležao ja i razmišljao kako da napustim Colorado i na bilo koji način se dovučem kući.

Ležao sam na krevetu i tupo buljio u plafon. Znao sam da više nikada neću juriti po onim divnim padinama Beave-ra odjeven u kombinezon koji bazdi po curryu, čuditi se otvorenom klizališlu čiji se led ne topi za čitavog ljeta, tumarati hodnicima Hyata i slušati bankare kako pričaju o problemima Bliskog istoka. I da više nikada neću sjediti u Coyoteu i razgovarati s Jeffom o njegovim plantažama u brdima.

Nakon nekog sam se vremena pridigao, doskakutao do kuhinje i dohvatio kutiju cigareta koju je Vlatka zaboravila na stolu. Vratio sam se do kreveta, sjeo na njegov rub i gledao prema planini. Iako sam se duhana ostavio još pred kraj rata, sada, sjedeći na rubu kreveta i gledajući prema planinama, ponovno zapalih cigaretu.

Sljedećih sam nekoliko dana jednostavno ležao i zurio u planine. Katkad bi uključio televizor i pratio događanja Zimske olimpijade koja se održavala nekoliko stotina kilometara daleko od Vaila. Povremeno bi prikazivali vijesti o Kostelićima, i vidio sam kako Janica redom uzima zlatne medalje. Mislio sam sada na Kosteliće, i na ludog Gipsa koji ih onako malene i šmrkave tjera da trče po planinama i spavaju u šatoru. Mislio sam na njihova koljena, koja su stradala mnogo, mnogo više puta od mojih. Ipak, u tim situacijama za Kosteliće su radili najbolji švicarski kirurzi. Za mene nije radio nitko. Nisu odluke jedina stvar na svijetu koja ima svoju cijenu.

Olimpijada će uskoro završiti i Kostelići će se vratiti u Zagreb. Na glavnom će ih Trgu dočekati svjetina. Govoranciju će držati premijer, ministri, predsjednik kućnog savjeta, načelnik vatrogasne službe, viši savjetnik Zavoda za normizaciju, župnik, sve do šefa općinske komunalne službe. Doček će biti prava masaža, ali to valjda tako ide kada čovjek

141

malen i šmrkav trči planinama, spava u šatoru, pa poslije osvaja zlatne olimpijske medalje.

Čekalo me nekoliko dugih letova do Zagreba, a ja nisam imao novaca za toliko avionskih karta. Kada bih se nekako dokopao istočne obale, možda bih imao dovoljno za kartu do Europe. Ali od istočne obale dijelio me čitav kontinent. Najbliži je aerodrom bio u Denveru i do njega je valjalo putovati nekoliko sati. Ne samo da nisam imao automobil, niti bih ga bio kadar voziti, nego nisam poznavao nikoga tko ga uopće ima. Jedna od opcija bilo je putovanje Greyhoun-dom, ali, s obzirom na moje stanje, nisam mogao niti zamisliti tri dana i tri noći truckanja do New Yorka. Proučavao sam kartu svijeta koje je visjela na kuhinjskom zidu. Udaljenost od Vaila do Istočne obale bila je jednaka udaljenosti od Zagreba do Moskve. Možda čak i malo veća. Zdravih nogu ne bih ni trena dvojio putovati autobusom ili ne, ali u ovakvom stanju nisam mogao pomišljati na takvu avanturu. Vrtio sam se u zatvorenu krugu i još nisam naslućivao nikakav izlaz. Opet, nisam mogao mjesecima ostati u apartmanu. Vlatka, Anita i miss Luo su me uvjeravale kako mogu ostati s njima koliko god poželim, ali nisam niti pomišljao da padnem na teret tim dobrim djevojkama.

S njihova zajedničkog računala, smještenog do mojeg kreveta, poslao sam nekoliko poruka ljudima za koje bi volio da znaju u kakvom se položaju nalazim. U porukama sam objasnio gdje sam, što mi se dogodilo i koje su moje mogućnosti. Na kraju sam dodao i telefonski broj apartmana, za slučaj da me netko poželi nazvati. U sljedećih sat vremena telefon je zazvonio tri puta.

- Prvi me nazvao Stari.

- Znači vraćaš se u Zagreb?

- Čim prestane ova najgora bol.

- Možeš hodati?

- Ne mogu hodati.

- Imaš novca?

142

- Nemam novca. Zapravo, imam za kartu od istočne obale do Zagreba. Ali ne znam kako da se dovučem do New Yorka.

Nisam mu spomenuo da ne znam niti kako da se najprije dovučem do Denvera.

- Zapisi broj moje kartice i kupi katu do New Yorka. Ako zapneš putem, javi.

- Hvala Stari. Daj mi Staru.

- Dolaziš - pitala je Stara.

- Dolazim.

- Možeš hodati.

- Hodati, plesati, što god.

- Cuj,sine, hajde kada drugi put nekamo otputuješ, daj barem povremeno javi na kojem si kontinentu.

- Važi.

Nakon toga me nazvao Mika, beogradska bitanga s kojom sam studirao u Londonu.

- E moj Hrvat, dobro da nisi usro motku i poginuo u toj Americi. Nego slušaj, brate, saznaj adresu najbliže banke, pa da ti šaljem pare. Imam neku rodbinu u Chicagu, ima, bre, da te izvučemo dok si reko ligament.

- Ne treba, prijatelju, izvući ću se nekako.

I na kraju, nazvao me Patrick, Kanađanin s kojim sam krao Bogu dane u zagrebačkom predstavništvu, prije nego što je tvrtka bankrotirala.

- U Vailu si? Dovući svoje dupe do New Yorka. Tu će se tvoj Pat brinuti za tebe. Njegovat će te sestre s nogama dugim metar i pol, u Patrickovu aranžmanu. Ima da prohodaš u roku odmah. Ionako moram obaviti neke sitnice u Jabuci. Sutra, čekaj, prekosutra letim u New York. Čekam te, kada dođeš da dođeš.

- Dolazim za četiri ili pet dana.

- Izvrsno. Votka će biti na ledu.

143

Iste smo večeri Anita i je odlučili preko Interneta pronaći najjeftiniju moguću avionsku kartu do istočne obale. Nakon kratkog pretraživanja pronašli smo stranicu s mogućnošću licitacije. Neko smo vrijeme elektronski pregovarali s operatorom s druge strane, i uskoro sam po pristojnoj cijeni kupio kartu za New York. Tamo će me dočekati Patrick, a s njegovom ću se pomoći lagano ukrcati na avion za Europu. Ako treba, Pat će i plivati preko Atlantika sa mnom na leđima. Na raspolaganju sam imao pet dana da smislim kako da se dovučem do Denvera.

Krv mije ponovno tekla žilama. Činilo se da ću se izvući. Pomoći će mi dragi ljudi. Ako u svemu tome postoji neka cijena koju netko plaća meni, onda to valjda znači da ja, na kraju krajeva, i nisam tako loš dečko.

S vremenom se bol u koljenima stišavala. Mora da to ima veze s planinskim zrakom, mislio sam, prisjećajući se priče o Heidi i Klari. S obzirom na svoje obaveze u Hyattu, Vlatka i Anita su mi pomagale koliko god su stizale. Osjećao sam grižnju svijesti zbog svoje uloge smetala u njihovim životima brzog tempa.

Uglavnom su radile u različitim smjenama, i rijetko se događalo da sve četvero istodobno boravimo u apartmanu. Kada sam ostajao sam s Kenijkom, razgovarali smo o životu u Africi, o navikama i o shvaćanju života Kenijaca. Obećao sam je posjetiti jednog dana kada se oboje vratimo kući.

- Super, provest ću te čitavim Nairobijem. Možemo se čak provesti nacionalnim parkovima, ako bude vremena.

- Može, ali nećemo snimati leoparde kako spavaju uz cestu.

Jednom su mi zgodom Vlatka i Anita pričale o izletu u Las Vegas, kada su unajmile automobil i odvezle se do Ne-vade. Pokazivale su mi fotografije snimljene nad Grand Ca-nyonom, za vrijeme panoramskog leta avionom. No, fotografije koje su me najviše dirnule bile su one snimljene za putovanja kroz saveznu državu Utah. Kroz prozor automo-

144

bila nazirale su se crvene stijene usađene u pustinju. Kada sam, truckajući se Greyhound autobusom, zamišljao svoj put prema Hollywoodu, on mi je izgledao upravo tako. Baš kao te stijene usađene u pustinju Utahe.

Ležeći u ovom apartmanu, bio sam toliko blizu njih, i toliko blizu Hollywoda. A opet, morao sam se okrenuti i poći natrag.

Kako rekoh, na izlazu iz hotelskog dizala sudario sam se sa Steveom iz serijala »Beverly Hills«. Mislio sam sada na njega. Bio je za glavu niži od mene i to me zaprepastilo. Zamišljao sam hollywoodske zvijezde kao divove visoke četiri metra koji prde vatru kada se naljute. Osim toga, izgledao je mnogo starije od onog Stevea kakvog sam znao s ekrana.

I tko zna, možda je žurio prema svojoj sobi jer gaje pot-jeralo ići na WC? Ili je možda, samo tren prije nego su se otvorila vrata dizala, u miru kopao nos.

Kada se probudi sutra ujutro, najvjerojatnije će odjenuti kričavi kombinezon i otići na stazu. Garant loše skija. A kada izuje skijaške cipele užasno mu smrde noge. Vjerojatno gaje katkada strah, ponekad plače, kadšto ga grize savjest, a ponekad ga i zaboli zub. Ima dvije ruke, dvije noge i čovjek je, sisavac sličan meni. Karta je htjela da postane zvijezda. Ili je možda i moj Steve platio cijenu kada je prolazio kraj mnogih semafora na putu do zvijezda? Odlučio sam ga prvom prigodom pitati što je od toga točno.

Sljedećeg dana, kada djevojaka nije bilo u apartmanu, začuo sam kucanje na ulaznim vratima. Bio je to naš susjed Indijac. Momak je bio izuzetno pričljiv i uskoro sam bio upućen u detalje strašnog britanskog imperijalizma, rata s Pakistanom, prehrambenim navikama bogatih Amera o kojima on, kuhar u Hayattu, zna mnogo.

- Koliko je velika ta tvoja Hrvatska - pitao je Cyrus.

- Nekoliko sati vožnje automobilom od istočne do zapadne granice. Od sjeverne do južne malo više od toga.

Indijac se začudio.

145

- Kada sam iz svojega rodnog grada odlazio na studij u Bombay, letio sam četiri sata avionom.

- Sto si studirao?

- Kuharsku akademiju - rekao je ponosno. Ovoga puta sam se ja začudio.

- Nisi nikada čuo za kuharsku akademiju? Kuhanje je u Indiji cijenjeno zanimanje. Vidiš, kada sam diplomirao, umjesto da ostanem u Bombayu mlatiti pare, otišao sam kuhati ovim tupavim Amerima koji i ne znaju stoje to dobar curry. Još godinica, najviše dvije, i Cyrus se vraća kući. Posjeti me u Bombayu ako budeš prolazio Azijom.

Obećao sam mu da ću navratiti do Bombaya ako budem prolazio Azijom. Indijac je ustao i krenuo prema izlaznim vratima.

- Ali pazi, možda se susretnemo i u Kanadi. Nešto mi govori da ću ipak, prije ili kasnije, završiti tamo.

Zatvorio je vrata za sobom, a ja sam otvorenih usta ostao ležati u krevetu. Mislima su mi prolazili Patrick, Gordon, Kylan, bratko Bugar i čovjek iz gondole kojem nisam vidio lice. Ali više od svih, mislima mi je lutala Kim.

Uključio sam televizor. Najednom od programa prikazivali su Simpsone. Bila je to epizoda u kojoj Homer odlazi u Kanadu. Okrenuo sam program. Na ekranu se pojavila hokejaška reprezentacija Kanade koja je istrčavala Sveđanima na megdan. Zgrabio sam komadić papira koji je već danima bio iznad mojeg uzglavlja. Dohvatio sam telefon i utipkao broj bolnice.

- Dobar dan, Kim je ne telefonu.

- Dobar dan Kim, siđi s telefona, pa da pričamo. Prepoznala je moj glas.

- Oho, pa to je čovjek koji se gol valja po snijegu.

- Baš taj. Prekidam operaciju? Presađuješ nečiji mozak?

- Završavam smjenu.

146

- Cuji'in da je vaša cijenjena bolnica uvela službu kućnih posjeta, l'i i ča se ila ti danas obavljaš, prvi, pokusni posjet.

- Sjećam se ulaza, na kojem si katu?

Nakon pola sata sjedila je na fotelju pored mojegkreveta.

- Ta Amerika je čudna zemlja - rekao sam. - Očekivao sam da ću u njoj susretati Amere, a ispada da upoznajem same Kanađane. Možda sam sjeo u pogrešan avion i zalutao nešto sjevernije a da nisam niti primijetio.

- Mislio si da u Americi žive sami Amerikanci? Vjerojatno misliš da na Djevičanskim otocima žive same djevice. Da ne odem još dalje pa da te pitam što misliš tko živi na Obali Bjelokosti.

- Pitaj me tko živi na Maršalskim otocima. Kada postanem maršal, pobjeći ću tamo.

- Dobro, maršale, u međuvremenu mi reci gdje da pronađem nešto za jelo. Ne hrane nas baš najbolje u bolnici.

- Otvori hladnjak i uzmi što ti se sviđa.

- Dobra ideja. Sigurno je pun currya. Mrzio sam tog Indijca i njegov skafandar.

Otišla je u kuhinju a ja sam se prebacio na dio kreveta okrenut računalu. Prekinula me u pisanju neke poruke i sada sam na brzinu pokušao završiti započeto. Vratila se i sjela pokraj mene mljaskajući ostatak peciva.

- Sladak si dok kuckaš po tom stroju.

- I ti si još ljepša nego kada sam te vidio u bolnici.

- Bio si nadrogiran sredstvima protiv bolova kada si me prvi puta vidio. Komu pišeš?

- Majci u Zagorje.

- Što je to Zagorje?

- Mjesto gdje žive djevice kada emigriraju s Djevičanskih otoka.

- Majka ti je djevica?

- Ne znam, pitaj nju. Ali ja jesam.

147

- To ćemo tek provjeriti.

Tišinu je prekinulo glasno mumljanje iz susjednog apartmana.

- Što se to događa?

- To naš susjed kuhar pjeva narodne melodije svaki puta kada ga uhvati sjeta za Indijom.

- Grozno pjeva. Ali ti se fino ljubiš.

- Nisi ni ti loša.

- Kada dolaze djevojke s kojima živiš?

- Za pola sata. Nije bitno, ostani koliko hoćeš.

I ostala je koliko je htjela. A to je bilo do ujutro, kada se spremila i otišla u bolnicu.

- Hoćeš da opet dođem - pitala je na odlasku.

- Ne treba hvala, baš sam mislio otići na lagani džoging, a poslije u kuglanu. Nemam vremena primati posjete zgodnih doktorica.

Nasmijala se i krenula prema izlaznim vratima. Promatrao sam kako se laganim korakom udaljava od kreveta. Jedan korak, drugi, treći. Zastala je i zavezala dugu, ravnu kosu u rep. Otvarajući vrata još jednom se smiješeći polagano okrenula prema meni. I tada, baš tada, mogao sam se zakleti da preda mnom, glavom i bradom stoji moj jedno-rog.

Znači to je bila ona, to mitsko stvorenje koje sam ganjao godinama, zbog kojeg sam okrenuo pola svijeta da bih ga konačno sustigao ovdje, na bolničkom krevetu, u saveznoj državi Colorado. Tražio sam tu ženu jednoroga posvuda. U hladu jednoga creskog drveta za pakleno vrućega lipanjskog popodneva. Redom sam podizao kamenje koje je okruživalo stablo. Nije je bilo. Tražio sam je u bruxelleskom baru kada smo raspravljali jesu li Ameri uistinu poslali ljude na Mjesec ili ne. Pretvarao sam se da slušam sugovornike, a pogledom sam klizio po čitavom lokalu. Provjerio sam čak i kuhinju te prostoriju za odlaganje prazne ambalaže. Opet

148

ništa. Tražio sam je po čitavom Stockholmu, bos gacao po kiši i otvarao vrata veža. Nije bila ni tamo. Čekao sam da se pojavi na meksičkoj plaži Čarmen, okrug Yucatan. Satima sam promatrao pučinu i čekao da izroni ispred mojih nogu. Poslije sam zavirivao u unutrašnjost nasukanih drvenih brodica. Nije bila tamo. Ni na trajektu koji plovi od Hvara prema kopnu. Ni tamo. Čekao sam je sjedeći na nasipu uz rijeku Mississippi. Ni tamo. Satima sam zurio kroz staklo kafeterije za samce u Chicagu i čekao da naiđe. Ali nije naišla. Čuvao sam joj mjesto kraj prozora u Greyhound autobusu. Nije se pojavila. Tražio sam je po padinama Rocky Mountainsa. Nije je bilo. Ni tamo ni nigdje drugdje. Nigdje, nigdje, nigdje. Povremeno sam osjetio daje sasvim blizu, da je toliko blizu da više nema kuda pobjeći. Pojavila bi se u tijelu Amerikanke koja čita knjigu u sobi s padobranom India Housea. Ili bi uzela lik tetovirane djevojke meksičkog porijekla iz čikaškog bara osamnaest. Prišao bi joj tada sasvim, sasvim blizu. Ali već nakon nekoliko trenutaka nestajala bi i tjerala me daje ponovo tražim. Mučila me, igrala se, tjerala me na tumaranje bijelim svijetom. Nije mi davala ni sekunde predaha. I sada, nakon čitave te potjere ušetala je u bolničku sobu s formularom u ruci i pitala - ti si čovjek koji se gol valja po snijegu? Sada je konačno moja. Konačno je imam.

Poslijepodne je ponovno došla u apartman. Ležali smo na krevetu jedno pokraj drugog i promatrali planinu.

- Zavoljela sam ova brda - rekla je. Zao mije što uskoro odlazim. x

- Kuda odlaziš?

- San Jose, Kalifornija. Nova bolnica, novi posao, rekla sam ti već. To će biti osma bolnica na trećem kontinentu.

- Sto nedostaje ovoj ovdje?

- Ništa. Jednostavno ne mogu dugo boraviti na jednom mjestu. Vjerojatno sam u prošlom životu bila morski pas. Znaš valjda što su biolozi otkrili o njima? Ako se prestanu

149

kretati potonu na dno i uginu. Zato morski psi spavaju samo nekoliko sati za čitavog života.

- Ne zaboravi da smo svi mi u ravnoteži. U sljedećem ćeš se životu vjerojatno roditi kao kornjača. Vječito ćeš imati kuću na leđima i sve ćeš raditi polako.

- Neka bude tako. Ali do tada će me vidjeti mnoge bolnice. Srećom, doktor sam, a doktore trebaju svagdje u svijetu. Upala pluća je upala pluća, na engleskom, turskom, latinskom ili na svahiliu.

- Gdje ti je bilo najljepše?

- Pogrešno pitanje. Pravo bi pitanje bilo - s kime ti je bilo najljepše na svim tim mjestima? Postojali su neki ljudi s kojima mi je bilo lijepo. Ali ja sam uvijek odlazila nekamo drugamo, a oni su ostajali. Čitavo sam vrijeme tražila nekoga tko se razumije u biologiju, i koji zna da morski pas ugiba ako zaglavi na jednom mjestu. Tražila sam, ali ipak nisam našla. Nekako je ispadalo da nitko od njih nije mogao, ili nije želio platiti cijenu života provedenog sa mnom.

- Mlakonje.

- Nisi mi rekao zašto si krenuo u Hollywood?

- Želio sam uživo vidjeti Clinta Eastwooda kako smota Meryl Streep tamo negdje kod mosta u okrugu Madison. Nalazi li se taj okrug uopće u Hollywoodu?

- Pojma nemam. Šteta što nećeš vidjeti Clinta. Ali zato si smotao doktoricu u Vailu. Na koliko je ono Clint zaglavio kod Meryl?

- Četiri dana.

- Za koliko ti odlaziš?

- Za tri.

- Oh Bože!

Čitave smo noći ležali na krevetu i promatrali kako se Mjesečev odsjaj poigrava sa sjenkama drveća na liticama prekrivenima snijegom.

- Zašto se ti nikada nisi vezao - pitala me.

150

- Zato što ne vjerujem u vezivanje. S vremenom ljudi razviju ovisnički odnos jedan o drugome, a ja jednostavno nisam taj tip. Ne volim ovisiti ni o kome i ne volim da itko ovisi o meni. Idealno vezivanje za mene bi bio spoj dviju potpuno odvojenih, samostalnih sudbina, dvaju ravnopravnih života koji se u stanci između dviju bitaka, dvaju putovanja, susreću i vole a da ni jedno ne ovisi o drugome. Čisti i pošteni odnos, odmor dvaju ratnika. Uostalom, ta žena ratnik koja će razmišljati na sličan način užasno je rijetka vrsta. Tumara naokolo bijelim svijetom i ja je već duže vrijeme pokušavam sustići i uloviti. Ponekada mi se činilo da sam uspio. A onda bih se, najčešće već prvog jutra, budio pokraj krivih žena. Od prve su minute nešto htjele od mene. Neku ovisnost, što ja znam. A opet, možda sam samo preveliki zi-heraš. Možda se bojim vezati za nekoga i okrenuti svoj život u nekom drugom smjeru.

- Možda - rekla je zamišljeno.

- Kada dođeš k meni u Europu, otići ćemo u Veneciju. Nikada nisam bio u tamo. A zamisli, samo je dva sata daleko od Zagreba.

- Zašto u Veneciju ne bismo zajedno krenuli iz Kalifor-nije.

- Kako to misliš?

- Ionako odlazim u San Jose za nekoliko tjedana. Zašto ne odeš sa mnom?

- Zato što najprije moram do Zagreba. Sustav zdravstva u Americi još uvijek nije besplatan.

- Liječnica sam, znam ponešto o koljenima. V

- Bankrotirao sam.

- Snašao bi se brzo, znam ja takve kao ti.

- Imam obveze prema nekim ljudima.

- Ti da imaš obaveze?! Molim te...

- Tražiš od mene da ostavim život u Zagrebu i odem s tobom u San Jose?

151

Pogledala me duboko u oči, uzdahnula i rekla:

- Tražim.

- Daj mi vremena da se vratim u Zagreb, prodam suvišne stvari, automobil na primjer. Vrlo brzo ću doći za tobom. Naći ćemo se u Kaliforniji i biti će to prvi odmor ratnika.

- Ako odeš kući, nikada te više neću vidjeti. Znaš to dobro.

- To ćemo još vidjeti.

Pred jutro se spremila i otišla u bolnicu. Kada je zatvorila vrata za sobom, u dnevni je boravak ušla Vlatka i rekla:

- Dobro jutro mladiću. Pronašla sam način kako da te otpremimo do aerodroma. Sinoć sam u hotelu upoznala klince koji odlaze u Denver na nekakav party. Rekli su da možeš s njima. S obzirom na to da tvoj avion polijeće sutra rano ujutro, tebi odgovara taj plan. Prespavat ćeš na aerodromu, ali nešto mi govori da ti to neće biti prvi put.

- Hvala ti - rekao sam i dalje zureći kroz prozor prema planini.

- Što si odlučio?

- Odlučio sam vratiti se u Zagreb, zaliječiti koljeno, rasprodati suvišne stvari i odletjeti u Kaliforniju.

- Stalo ti je?

- Stalo mi je.

- Ako odeš u Zagreb, nikada se nećeš vratiti.

- To ćemo još vidjeti.

- Kako god ti kažeš. Ja sada odlazim na posao. Cure su već otišle dok ste vi, golupčići, spavali. U kuhinji su ti ostavile oproštajni poklončić.

Pogledao sam prema stolu i zaista, Anita i miss Luo na njemu su ostavile nekoliko sitnica za mene.

- Nedostajat ćeš mi, prijatelju. Zagrlili smo se.

152

- Klinci će te pokupiti predvečer. Sretno putuj i pozdravi mi Zagreb.

Sati su sporo prolazili. Čekao sam da Kim završi svoje dežurstvo. U jednom sam trenu primijetio gužvu ispred ulaza u hotel. Osoblje je užurbano izbacivalo nečije kofere iz limuzina koje su pristizale pred Hyatt. Dva su momka vješala golemu zastavu na jarbol kraj ulaza. Nisam mogao vidjeti o čijoj je zastavi riječ. Uskoro me s recepcije hotela nazvala Vlatka.

- Jesi vidio zastavu?

- Vidio sam, ali ne vidim boje.

- Saudijska Arabija. U hotel je prije pola sata stigao princ. Kažu da je to jedan od pet najbogatijih ljudi na svijetu. Ovdje vlada ludnica, Ameri su se usrali od straha. Pazi ovo, princ je rezervirao pedeset soba, za sebe, obitelj i tjelesne čuvare. Dvadeset nosača mu je teglilo stvari do soba. Prdo-nja ima posebnu koferčinu sa sunčanim naočalama. Zapovjedio je da u svim sobama moramo izvjesiti strelice koje pokazuju istok. Radi klanjanja, shvaćaš? Jedan od domara jutros je dobio otkaz. Znaš zašto?

- Zašto?

- Ujutro su ljudi iz prinčeva osiguranja došli provjeriti hotel. Osoblje je trebalo čuvati tajnu o dolasku uglednoga gosta. I pazi sad, slučajno su se u dizalu zatekli domar i šef osiguranja. Voze se dizalom i domar pojma nema tko je ta grdosija u Bossovu odijelu do njega. Voze se nekoliko katova u tišini kada domar najednom upita: Hej, stari, jesi li čuo da nam dolazi onaj Muhamed majkojebac u posjet?! Siromah je iste sekunde letio s posla. Ludnica. Javim ti se opet čim bude kakvih zanimljivosti.

I zaista, nakon nekog vremena telefon je ponovo zazvonio.

- Pazi ovo, sve satove u sobama, ali i na recepciji morali smo pomaknuti na saudijsko vrijeme. Princ ne ustaje prije dva sata poslijepodne i zbog njega sve gondole na stazama moraju raditi prekovremeno. Skijališta su otvorena, ali

153

samo za njega i njegovu svitu. Ne bi me čudilo da čovjek naruči i privatno sunce da sjaji samo za njega. Ali sada slijedi vrhunac! Prije nekoliko su me minuta nazvali iz Arabije i naručili taksi za Princa. Mudonja kreće u razgledavanje grada i ne zove izravno mene na recepciju, nego naređuje svojoj tajnici u Arabiji da to napravi. Nečuveno! Prijatelju...

- Pucaj.

- Je li sve u redu?

Rekao sam da je sve u redu. Ali ništa nije bilo u redu. Klinci su me trebali pokupiti za nekoliko sati i nisam imao pojma što da napravim.

- Sto god odlučio, ja sam uz tebe. Zbogom. Uskoro se u apartmanu pojavila Kim. Dugo smo gledali

jedno drugo u oči.

- Ostani - rekla je.

- Ratnik će doletjeti na odmor u Kaliforniju prije tebe. U međuvremenu ću pronaći pleme ljudoždera ili divovsku lignju, čisto da imaš što upisivati u formulare kada se ponovo sretnemo.

Duboko je uzdahnula i zagrlila me. Sjedili smo kraj prozora i šutke promatrali planinu.

-Ako ikada dođeš do San Josea, potraži me u općoj bolnici.

- Pronaći ću te.

- Idi ravno kući, nemoj se zaustavljati na Djevičanskim otocima. Djevice su ionako negdje drugdje.

- Idem ravno kući.

- Zbogom.

Izišla je iz apartmana i ubrzo sam čuo kako se pali motor njezina terenca. Nakon nekog vremena netko je pokucao na vrata. Bila su to dva klinca iz Jersyja na putu prema Denveru.

- Ti si taj Vlatkin prijatelj?

- Jesam.

154

- Hajde, mi ćemo ti pomoći sa stvarima.

Ponijeli su moje stvari, a ja sam se oslonio na štake i polako spustio za njima. Ukrcali smo se u automobil i uskoro smo klizili ulicama Vaila tražeći izlaz koji vodi prema istoku. Zaokrenuli smo prema glavnoj aveniji i u daljini ispred nas zasjala su svjetla bolnice. Približavali smo se semaforu. Gorjelo je crveno svjetlo i momak je polagano zaustavio automobil. S naše lijeve strane stajao je veliki terenac čiji je vozač, jednako kao i mi čekao znak za polazak. Pogledao sam prema terencu kroz bočno staklo. U njemu je sjedila Kim. Pogledala me tužnim pogledom, i tada, tog sam časa u njezinim sam očima vidio kako me po posljednji puta moli da ostanem.

Znači to je taj trenutak u kojem život baca karte pred mene, u kojem kaže evo, godinama si ganjao tog jednoroga i sada je tu, metar daleko od tebe, uzmi ili ostavi. To je ta sekunda, taj tren, to svjetlo na semaforu o kojem je pričao Gordon, taj treptaj oka u kojem se sve mijenja, u kojem se sve ruši i otvaraju nova vrata za jedan drukčiji život. Iznad nas je blještalo crveno svjetlo semafora i ja sam i dalje gledao u Kim. Mogao sam, jednostavno, izići iz automobila, zahvaliti klincima, prebaciti stvari u terenac i skrenuti svoj život u nekom drugom smjeru. Mogao sam ubiti ziheraša, prokletu kukavicu koja je spavala u meni i koju sam toliko puta pokušao zatući do smrti. Mogao sam prestati misliti na koljeno, na radne dozvole, na vize, na usrani višak stvari koje treba rasprodati. Na zvonjavu budilice u šest sati ujutro, na inlerkalarne kamate, porezne prijave, boravišne takse, na čitav taj sustav od kojeg sam tako uporno bježao. Sekunde su prolazile i ja sam nastavio sjediti na stražnjem sjedalu automobila. I onda sam, poput posljednje pizde, zgrabio plastičnu ručicu i počeo spuštati prozorsko staklo. I dok sam petljao s prokletim prozorom, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo i Kim je skrenula putem prema bolnici. Želio sam spust it i staklo i reći joj kako će sve biti u redu,

155

kako ću uskoro osvanuti u općoj bolnici San Josea i kako ćemo opet ležati na krevetu i promatrati kalifornijske planine.

Ali nismo ih promatrali. Jer nikada nisam otišao u San Jose. Ni u opću bolnicu, ni u bilo koju drugu. Niti sam ikada više vidio Kim.

Mislio sam poslije na nju. I pitao se misli li i ona na mene. Dok šeta kalifornijskim plažama, dok ispunjava formulare, dok se za dugih noćnih dežurstava ševi s nekim zgodnim doktorom i preko njegova ramena kroz prozor gleda u planine. Često sam mislio na nju. Ni sam ne znam koliko sam dugo putovao do tog semafora. Preko Burbon Stree-ta i nasipa uz rijeku Mississipi. Preko aerodroma O'Hara u Chicagu. Preko Avenije Clarck koja sjeverom vodi do Arlin-gtona. Preko Illinoisa, Iowe i Nebraske. Preko Hyatta i padina Rocky Mountainsa. Karte su padale i ja sam putovao prema toj aveniji koja je prolazila kraj bolnice. U međuvremenu sam prošao mnoga druga križanja i donio mnoge druge odluke. I onda, kada sam nemoćan ležao na onoj litici, pomislio sam kako mije konačno uručen račun za moj način života. Ali nije. To nije bio kraj, ni smisao mojeg putovanja. Zbog pada na toj litici upoznao sam Kim. Zbog pada na toj litici našao sam se ispred semafora te avenije u Vailu, i

donio odluku čiju sam cijenu plaćao u dugim, usamljenim noćima kada sam cvileći ležao sklupčan na krevetu.

Nisam održao obećanje dano Gordonu. Prevario sam i njega, i Kim i sebe, i više nisam imao pravo na popravni ispit. Pala karta.

156

Nakon nekoliko sati vožnje spustili smo se u podnožje Rocky Mountainsa. Klinci su se zdušno pripremali za party trpajući u sebe veće količine tableta i energetskih napitaka.

Smračilo se, i kada smo obišli i posljednju liticu, pred nama su zabljesnula svjetla Denvera. Približavali smo se ae-rodromskoj zgradi koja je izgledala kao golemi sladoledni kup poklopljen mnoštvom korneta. Jedan od klinaca objasnio mi je kako to nisu korneti, nego čelične konstrukcije koje simboliziraju jedanaest vrhova Rockyja viših od dvanaest tisuća stopa. Pitao sam se kako uspijevaju stopama mjeriti visinu. Mislim, tko bi se normalan uspinjao liticama stavljajući stopalo ispred stopala.

Iskrcali su me ispred glavnog ulaza i odjurili prema središtu grada gdje je party već započinjao. Bila je kasna večer, posljednji su se avioni dizali prema nebu i zgrada se polako praznila. Provjerio sam redoslijed letova na oglasnoj ploči. Moj je avion polijetao rano ujutro. Legao sam na tepih u kutu čekaonice naslonivši glavu na putnu torbu. Mislio sam na Kim. Službenici su napuštali zgradu i sada je samo nekolicina ljudi ležala po podu čekaonice i vjerojatno, baš kao i ja, čekala jutarnje polaske. Ovako izvaljeni na tlu nisu mi ulijevali povjerenje. Vjerojatno su i oni isto tako mislili o meni.

Iz dna hodnika čekaonici se približavao klinac odjeven u odijelo kakvo nosi osoblje restorana brze hrane. Mogao je biti desetak godina mlađi od mene. Prišao mi je i upitao:

157

- Čekaš avion za New York?

- Baš taj.

- Odlično, možemo zajedno ubiti vrijeme do polaska. Bacio je torbu pokraj moje glave i izvalio se na tepih.

Bilo mije drago što će mi društvo praviti ovaj klinac u odijelu osoblja restorana brze hrane. Ovako nepokretan bio sam lak plijen lokalnih štakora koji noću švrljaju po aerodrom-skoj zgradi.

- Iz Denvera si - pitao sam klinca.

- Nisam, samo prolazim ovuda. Iz Brooklyna sam. Ali niti tamo me nije bilo gotovo dvije godine.

- Gdje si proveo te dvije godine?

- U ćeliji Sing Singa.

Bila je kasna večer, aerodromski su hodnici bili pusti, a ja sam ležao na podu čekaonice pokraj klinca odjevenog u odijelo osoblja restorana brze hrane koji je upravo pušten iz američkog zatvora Sing Sing. Ni medvjed, ni planinski lav, ni pad na litici, ni klinci pušteni iz Sing Singa, ništa me više nije moglo iznenaditi.

- Zašto si zaglavio u zatvoru?

- Dilao sam crack po Brooklynu. Sklepali me drotovi jednog jutra provalivši mi u gajbu. Cinkao me partner. Čisti film, čovječe.

- Što te dovelo u Denver?

- Sestra mi živi ovdje. Kada sam izišao, rekla mije da dođem k njoj i njenom mužu i započnem život od početka. Pronašao sam posao u kompaniji Wenndy's, brza klopa, ako ti je poznato. No, čini se da se sestrinom suprugu nije sviđala ideja o našem zajedničkom životu. Gad ju je okrenuo protiv mene i na kraju su me izjurili iz kuće. Nisam stigao niti pokupiti to malo stvari što sam dovukao sa sobom. Sada razumiješ zašto paradiram aerodromom u ovom kretnskom odijelu. Stoje tu je, letim natrag u Brooklyn i krećem iznova.

- S crackom?

158

- Ne, čovječe, nema šanse. Naći ću pošteni posao. Moram slijediti svoj san.

- Kakav san?

- Posljednje večeri provedene u ćeliji usnio sam čudan san, toliko stvaran da uopće i nisam siguran jesam li sve to zapravo sanjao. Sjedio sam za kuhinjskim stolom kuće u kojoj sam odrastao u Brooklynu. Pokraj mene je sjedio moj pokojni djed, odjeven u odoru talijanske vojske, odoru kakvu je nosio za Drugoga svjetskog rata, prije nego što će emigrirati u Ameriku. Sjedili smo, tako, za stolom i ispred nas je bila hrpa razbacanog lišća duhana. Stari mije prdonja pokazivao kako da slažem listove od manjih prema većima. Tada sam shvatio da zapravo preslagujemo moj život. Uredno smo ga slagali na tom kuhinjskom stolu te kuće u Brooklynu. Shvaćaš? Taj san mije pokazao kako da uredim svoj život. Taj san mi je dao snage da se maknem s ulice. Otišao sam u Denver i pokušao iz početka. Nije išlo. Pokušat ću ponovo u New Yorku. Ako ni tamo ne uspijem, pokušat ću ponovno negdje drugdje. Sve dok ne uspijem. Nije sramota pasti, sramota je ne podići se nakon što padneš.

Aerodromska su se svjetla ugasila i većina ljudi izvalje-nih na tlu čekaonice spavala je.

- Vidi ih kako kunjaju, kao da su ispod kakve palme na Kajmanskim otocima. Hajdemo i mi na spavanac.

Okrenuo se na drugu stranu i uskoro sam čuo kako sporo i teško diše. Ja sam se pitao kakvi to čudni klinci žive u zemlji Americi. Kakva su to čudna djeca koja sanjaju Picas-sa koji ih šalje u pustinju Novog Meksika, ili preslaguju duhan sa starim prdonjama odjevenima u talijanske odore iz Drugoga svjetskog rata? Ili dilaju crack po Brooklynu, ili odlaze na partije u Denver usput prevozeći pisce slomljenih koljena. Sto je to s tim američkim klincima? Ili sam možda ostario u međuvremenu, pa više ne razumijem igru? Što smo mi, zagrebačka djeca, radili dok su ovi klinci sanjali Pi-cassa ili prdonje koji preslaguju duhan? Slušali smo o kuha-

159

nim svinjskim glavama, o psu iz drvarske špilje, o bacanju deke preko kupole tenka. Rasli smo uz dva televizijska programa. Skupljali limenke američkih osvježavajućih napitaka, koje su ispijali ovi klinci

koji sanjaju Picassa. Skupljali smo ih kao daje riječ o amforama, a ne o usranom limu. Slušali smo kako Prozor noćas mora pasti, o đacima koji su umrli u istom danu. Prvi put smo navukli Nike tenisice na noge kada smo već bili stari kao danas ovi klinci koji sanjaju prdo-nje u odorama iz Drugoga svjetskog rata. Zalili smo Alexa koji se pitao zašto mu ne daju klavir. Pred jutro smo mlatili masne bureke nasred željezničkog kolodvora. Trčali smo ulicom sa štafetom u ruci. Uvlačili se u zemunice za posjeta putovima revolucije i slušali priče staroga ratnog druga u dvorani za tjelesni odgoj. Zaklinjali se u kumrovečkoj jebiv-jetrini. Prodavali ploče na Cvjetnom trgu, kada su još postojale ploče, i kada je na Cvjetnom trgu zaista raslo pravo cvijeće i pravo drveće. Pisali sastavke o miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji, jeli grah u Pionirskom gradu. Pikulali se ispred zgrade, arte vatra tuš, arte kastuš, zec prezec lovac. Bacili smo prst šećera preko sloja masti koju smo namazali na kruh. Koljena su nam vječito bila krastava, i, iskreno, pojma nemam što smo sanjali. Nikada nisam pitao ostalu zagrebačku djecu što ona sanjaju. Ali znam da ja nisam sanjao ni Picassa, ni prdonju koji preslaguje duhan. Čini mi se da sam sanjao Hollywood, isti taj Hollywood koji je ovim američkim klincima čitavo vrijeme bio pod nosom, a oni ga nisu šljivili pola posto. Nisu ga šljivili nego su dilali crack, ili išli na partyje u Denver i usput prevozili pisce slomljenih koljena bacajući kroz prozor prazne limenke osvježavajućih napitaka.

Zgradom je vladala tišina, a ja više nisam mislio na američke klince. Sada sam mislio na Kim. Kroz velike prozore aerodromskog zdanja gledao sam prema obližnjim hangari-ma. Tonući u san, pitao sam se nije li sve ovo ipak bio samo film. Je li to na podu ovog aerodroma zapravo spavao An-ndy Garcia čekajući smrt u Denveru? Ili sam ipak to ja če-

160

kao avion? Jesam li tada, na vrhu one planine, kada sam, lagan kao pero, poslao najbogatiji čovjek Amerike, to zaista bio ja? Ili ono ipak nije bila planina, nego balkon Moulin Rougea na koji se popela Nicole Kidman pjevajući kako će jednog dana garant odletjeti? Jesam li to zaista ja putovao sjeverom Amerike puštajući da me hir sudbine baca naokolo? Ili je to ipak bila ona vrećica s kojom se vjetar poigrava u »Vrtlogu života«? Jesam li to zaista ja bježao od sustava jureći prema Hoolywoodu, usput tražeći jednoroga? Ili je to Leo di Caprio tražio skriveni žal, vrata u drukčiji svijet? I neću li se na kraju ja, poluoficir a polugentleman, vratiti do one bolnice, ili tvornice papira, svejedno, i podići Kim u svoje naručje? Nisam bio siguran. Odjednom, primijetio sam siluetu čovjeka koji se verao po krovu hangara. Činilo se kao da trči krovom s nakanom da uskoči u jedan od aviona parkiranih kraj hale. Mjesečina je na trenutak obasjala njegovo lice i ja sam shvatio da po vrućem limenom krovu trči Al Patino. Preskakivao je preko mačaka i znao sam da pokušava uskočiti u avion kojim ću ja sutra letjeti u New York. Znao sam to, i navijao sam za dobrog starog Ala.

Trči, Al, molim te, trči i uskoči u taj avion, svega ti. Znam da to možeš jer sam te mnogo puta gledao kako radiš lude stvari. Ako si mogao biti đavolji odvjetnik, ako si preživio onu nezgodu iz koje si se izvukao s majušnim ožiljkom na licu, ako si ganjao de Nira po onom aerodromu kada vam je obojici bilo vruće, onda znam da možeš i uskočiti u taj avion. Ljudina si ti, Al, ljudina. Neko si vrijeme bio slijep, onda kada su te umirovili kao pukovnika. Pa si plesao tango s lijepim, mirisavim ženama i podučavao mlade dripce kako treba živjeti. Onda si progledao pa su te zvali da budeš kum. I bio si kum, i ljubio Freda u usta, na onom balu na Kubi, kada je započinjala revolucija. Ljudina si ti, Al, i znam da ćeš uskočiti u taj avion. Uskoči unutra i sakrij se iza zavjese u pilotovoj kabini. Sakrij se, i kada pilot ujutro podigne avion prema nebu, iskoči iza zavjese i otmi ga, otmi taj avion, Al, molim te. Natjeraj pilota da vozi prema Kaliforniji. Ne daj

161

mu da leti u New York. Ne daj mu, Al, molim te, ako Boga znaš. Zaokreni avion prema zapadu. Pa ćemo najprije preletjeti Colorado. Preletjet ćemo litice pod kojima se skrivaju plantaže. I Indijca koji je četiri sata letio do kuharske akademije u Bombayu. I bankare koji skijaju dok im se žene hvataju s maserima. I Stevea iz »Beverly Hillsa« koji u liftu kopa nos. I Jacka Nicholsona koji u dnevnom boravku pije čaj. I arapskog princa koji naručuje privatno sunce. Svi će oni ostati ispod nas. Preletjet ćemo i Phoenix u kojem čovjek kojem se ne vidi lice vodi svoju tvrtku. I onda ćemo biti sasvim blizu. I onda, Al, kada budemo sasvim, sasvim blizu, onda natjeraj pilota da sleti na krov opće bolnice u San Jo-seu. Molim te, Al, napravi tako. Znam da možeš, Al. Znam da ti to možeš.

162

Svitalo je kada sam ponovno otvorio oči. Klinac odjeven u odijelo restorana brze hrane hrkao je pokraj mene. Ubrzo je ugodni ženski glas s razglasa objavio kako avion za New York polijeće za pola sata. Probudio sam klinca, ustali smo s poda i otišli do odjela za prijam putnika. Službenici su primijetili u kakvom se stanju nalazim i uskoro me, posjednu-tog u invalidska kolica, zgodna stjuardesa gurala prema ulazu u avion. Osjećao sam se prilično glupo dok su svi putnici zurili u mene. Opet, sviđalo mi se što se o meni brine zgodna, nasmiješena stjuardesa. Kada smo prolazili kroz carinsku kontrolu, službenik me upitao prenosim li nešto što bi trebalo prijaviti carini. Preko granice sam prenosio svoju putnu torbu, a u njoj bogatu zbirku eksponata koje mi nitko nije mogao zapaliti, ukrasti niti je zaplijeniti kao stečajnu masu. Osim nje, nosio sam još i mnoge stvari koje sam čuvao za Kim, ali to nisam smio prijaviti ni sebi, a kamoli carinicima.

Olako su me, zavaljenog u invalidska kolica, propustili preko granice. Da sam kojim slučajem Osama Bin Laden, putovao bih isključivo u kolicima. Ispod stražnjice bih švercao nuklearnu glavu, a carinici to vjerojatno ne bi primijetili.

Mora da sam u tim kolicima izgledao prilično bijedno, jer se pilot sažalio nada mnom i zapovjedio stjuardesi da me posjedne u poslovnu klasu, gdje sam bio jedini putnik.

163

Tamo se o meni brinuo tamnoputi stjuard očite homoseksualne orijentacije. Donosio mi je kavu i novine. Počeo me zabavljati moj status mučenika. Na raspolaganju mi je bila poslovna klasa, zgodne stjuardese, čak i ovaj homoseksualno orijentirani momak koji me, onako nepokretnog, držao lakom lovinom. Uskoro smo sletjeli u Kansas City gdje smo presjeli u sljedeći avion. Gledao sam kroz prozor zemlju nad kojom smo letjeli. Bogatom svijetu treba tri sata da preleti udaljenost od Denvera do New Yorka. Bogati svijet sjedi u poslovnoj klasi i ispija šampanjac. Ispod bogatoga svijeta koji leti, i kojem momak homoseksualne orijentacije toči šampanjac, putuje siromašan svijet. Siromašan svijet istu udaljenost prevali za tri dana i tri noći truckajući se Greyhound autobusom. Kako život ponekad nije fer. Bogati svijet nema pojma kako je to putovati sa slinavim momkom koji reži kao medvjed, crncima koji pjevaju blues i ženama koje su prokrstarile svim zatvorima Alabame. Bogati svijet nema pojma što znači večerati na podu seoskog kolodvora dok fliper prdi, djeca vrište a crncima kroz prste curi umak od luka. Fućka se bogatom svijetu za kukuruz i za groblja što niču na izlazu iz gradića. Fućka mu se i za pastrve. A kada bolje razmislim, meni se fućka za bogati svijet.

Nakon nekog vremena pilot je objavio kako se približavamo New Yorku. Avion je počeo gubiti na visini i uskoro su se pod nama pojavili neboderi Manhattana. Ovako iz visine, obasjan jutarnjim suncem, otok je izgledao poput igračke, kao da su divovska djeca zaboravila pokupiti za sobom lego kockice nakon igre po njemu.

Kada smo se sasvim približili ravnim krovovima nebodera, ugledao sam prazninu na južnoj strani gdje su još nedavno stajali blizanci World Trade Centrea. Mislio sam na otete avione i na Al Quaidu. Odjednom sam osjetio nelagodu. Pogledao sam prema ostalim putnicima i nije bilo teško pogoditi kako razmišljamo o istim stvarima. Preletjeli smo Manhattan i počeli se spuštati prema površini vode. Nelago-

164

da se pojačavala jer sada se trup aviona sasvim primaknuo površini, a ispod nas se još uvijek nije pojavljivala pista. I kada smo se našli samo nekoliko metara iznad valova, pod nama se zacrnio asfalt La Guardije. Konačno, bili smo u Velikoj Jabuci. Stjuardesa me odgurala do izlaznih vrata. U prolasku sam pozdravio klinca u odijelu kompanije brze hrane i poželio mu sreću. Među masom ljudi koji su na izlaznim vratima dočekivali putnike ugledao sam Patrickovo lice.

Zahvalio sam stjuardesi, iskobeljao se iz kolica i izgrlio svojeg prijatelja. Ubrzo smo sjedili u velikom žutom američkom taksiju. Vozač iz Gvatemale šutke nas je vozio prema gradu.

- Gdje spavamo - pitao sam Pata.

- Na Sedmoj aveniji, u Sheratonu. Imam neku neiskorištenu rezervaciju tamo. Samo nemoj reći mojoj ženi, skrivao sam rezervaciju od nje čekajući pravu priliku. Spašavanje tvojeg dupeta prava je prilika, zar ne?

Prevezli smo se preko jednog od mostova kojim se ulazilo na sjever Manhattana. Moj prijatelj Patrick i ja! Kako sam se samo rado prisjećao vremena kanadskoga predstavništva u Zagrebu, svih onih divljanja po noćnim klubovima, svih izmišljenih službenih putovanja na račun kojih smo krstarili Europom. Pitao sam se što nije u redu s odvjetničkim uredima u Kanadi kada su i Gordon i Patrick, moja dva prijatelja koji se nikada nisu upoznali, moja dva pravnika, utekla od takvog načina života. Gordon je postao putujući klaun, a Pat je najprije zbrisao u Aziju. Kanio je ostati nekoliko mjeseci u Tokiju, ali ipalo je da se Azijom smucao četiri godine. Prao je čaše na Tajlandu, bio učitelj engleskog u Kuala Lumpuru, nekoliko mjeseci vodio neki restoran na Baliju. Kada mu je sve to dojadilo, odletio je do Pariza. Upisao je neku specijalizaciju iz područja ekonomije Istoka pa se nakon godinu dana vratio u Montreal i najprije postao viši savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova, a ubrzo nakon

165

toga i doministar. I opet, dojadilo mu je i to. Vratio se u Europu. Najprije u Lisabon, pa zatim Prag. I na kraju, zalutao je i u Zagreb, pa zajedno sa mnom krao Bogu dane usput me poučavajući kako da vodim predstavništvo. Sada smo bili u New Yorku i Pat je spašavao moje dupe.

Prošli smo kraj Madison Square Gardena i polako se vukli krcatim avenijama. Nad avenijama su se izvijali neboderi. Nisu bili impresivniji od onih u Chicagu. Ali, za razliku od Chicaga, u kojem se ovakve neboderčine nadvijaju nad strogim gradskim središtem, neboderi Manhattana ližu nebo uzduž svih

dvadesetak kilometara koliko je otok dugačak. Činilo mi se kako tom oceanu betona, čelika i stakla jednostavno nema kraja.

Uskoro smo se izležavali na krevetima hotelske sobe i polagano praznili sadržaj mini-bara. Prepričao sam Paricku događanja proteklih nekoliko mjeseci. Večer se spuštala nad gradom i mi smo se spremali za noćno krstarenje Jabukom. Iako nisam bio sposoban hodati bez pomoći štaka, koljeno više nije bilo bolno. Zato sam odlučio da »svoju posljednju američku noć« nikako ne provedem u hotelskoj sobi. Prije nego što smo izišli iz apartmana, primijetio sam kako unutrašnjost hotela izgleda vrlo slično unutrašnjosti zagrebačkog Sheratona. Rekao sam to svojem prijatelju.

- Sobe su uređene na jednak način, predvorje izgleda potpuno jednako, čak su i tapete iste. Čini mi se kao da se i osoblje smješka jednako. Samo mi nije jasno zašto su brojevi soba drukčiji.

- Kako to misliš?

- Pa mi smo sada u sobi broj 4741. U Zagrebu je to tako jednostavno. Prvi broj označuje broj kata, a druga dva broj sobe. Brojevi su... Nije valjda?

Pat je glavom klimnuo prema prozorskom staklu. Pogledao sam preko njegova ruba i zavrtjelo mi se u glavi. U podnožju sam ugledao mnoštvo ljudi-mrava kako se sudaraju uzduž i poprijeko Sedme avenije. To je bio prvi put da praz-

166

nim sadržaj mini-bara izvaljen na četrdeset sedmom katu bilo kojeg hotela.

Spustili smo se do recepcije, naručili taksi i odlučili ga pričekati ispred ulaza u hotel. S vanjske su strane stajala dva vratara odjevena u frakove. Jedan od njih me upitao:

- Krasne štake, sir. Gdje ste se to udesili?

- U šumi savezne države Colorado.

- Odakle ste sir, ako smijem pitati?

- Europa, Hrvatska....

- Oho, znači skoro da smo susjedi. Kolega i ja smo iz Rumunjske. U Hrvatskoj sam bio još tamo prije rata.

- Ljetovanje?

- Ne baš. Cesto sam tom rutom prevozio neku robu prema Trstu. Sve do tog usranog dana kada sam već bio blizu prelaska granice. I prešao bih je da u Novom Mestu nisam ugledao drota kako zaustavlja prolazeća vozila. Čim sam vidio seronju kako maše onom svojom palicom zakočio sam, izjurio iz kamiona i otrčao u šumu. Jedva sam utekao i poslije se vlakom vratio kući. Inače, divna je ta vaša zemlja. Krasno more.

- Krasno more - rekao sam ja.

I dalje smo stajali ispred ulaza i čekali taksi. Kroz oblake se probijalo proljetno sunce i mi smo podigli glave visoko prema nebu hvatajući njegove prve zrake. Pločnikom pokraj nas prošao je nasmiješeni crni momak s aktovkom u ruci. Vidjevši nas kako izlažemo lica suncu, zastao je, podvrnuo rukav košulje i rekao nam.

- Trebat će vam stotinu godina da postignete ovakvu boju.

Odšetao je glasno se smijući. Uskoro se pred ulazom pojavio naš taksi. Ovoga puta vozač je bio Turčin ošišan na iro-kez. Sjeli smo u vozilo i Pat me upitao jesam li spreman za akciju. Okrenuo sam se prema njemu i, pokušavši zvučati kao de Niro, rekao:

167

- Govoriš li ti to meni?

- Ne vidim nikoga drugoga ovdje. Mora da govorim tebi - prihvatio je igru Pat.

Vozač je vozio avenijama pjevušeći melodije turskih narodnih pjesama. Ja sam razmišljao o tome kako čovjeku ne treba mnogo da shvati kako je ovo jedan ludi grad. Grad Rumunja koji bježe od drotova koji zaustavljaju kamione na putu u Trst, grad crnih momaka koji se smiju bijelcima kada ih vide kako se sunčaju na pločniku ispred hotela, grad taksista koji pjevuše turske narodne pjesme dok klize širokim avenijama Manhattana. Mislio sam o tome kako je New York jedan ludi grad. Ali više od toga, mislio sam na Kim.

Zaustavili smo se ispred restorana u kojem su nas čekali neki Patovi prijatelji. Večerali smo i na velikom ekranu pratili kako Ameri tuku Ruse u polufinalu hokeja na Olimpijadi. Poslije se na ekranu pojavila i Janica s kilom oimpijskog zlata oko vrata. U restoranu je vladala ugodna atmosfera. Ameri su bili sretni zbog hokejaša, a ja sam bio sretan zbog Janice. Zatim smo otišli u neki bar. Pa onda u još jedan. I još jedan. Na kraju sam čak i zaplesao, njišući se nasred podija oslonjen na štake. Nitko nije obraćao pažnju na mene. Sjetio sam se tada večeri provedene u jednom londonskom baru, u kojem sam vidio čovjeka kako pleše u invalidskim kolicima. Riječ velegrad nema veze s neboderima koji ližu nebo. Ali ima veze s barovima u kojima jedan do drugog plešu čovjek na štakama, čovjek u kolicima, Amer, Pakistanac, Grk, Turčin, crnac i bijelac. I nitko ne primjećuje da se pokraj njega njišu bilo kakvi ljudi osim samih plesača.

Svitalo je kada smo izišli iz posljednjeg bara. Ulice su bile pune ljudi i konačno sam se uvjerio kako New York zaista nikada ne spava. Izvalili smo se na pločnik Pete avenije i jeli kebab koji smo kupili u obližnjoj prodavaonici.

U jednom sam trenu ustao, odmaknuo se od ostatka društva, sjeo na pločnik stavivši štake ispred sebe, i počeo vikati:

168

- Dolar za heroja Afganistanskog rata!

Prolaznici su se okretali za mnom. Ali nitko mi nije dao dolar. Vikao sam prema ljudima koji su prolazili kraj mene:

- Spašavao sam vaše dupe u Afganistanu, a sada me i ne primjećujete! A za Dan zahvalnosti mlatit ćete po purici. Sram vas bilo!

Patrick i društvo su se cerili sa sigurne udaljenosti. Na kraju smo se vratili u hotel i ja sam utonuo u svoj posljednji američki san.

Kada sam se probudio shvatio sam da me od polijetanja aviona dijeli još samo nekoliko sati. Koliko god mije to bilo mrsko, odlučio sam, poput zadnjeg turista, brzinski obići znamenitosti grada. Slikali smo se kraj Empire State Buil-dinga, šmugnuli kraj čuvara ruševina blizanaca i uskoro koračali prašinom i pepelom World Trade Centrea. Čuvari su nas uhvatili nakon petnaestak minuta. Uljudno su nas udaljili uz napomenu kako nije zgodno da mi, turisti, švrljamo zgarištem. Svakoga dana ovdje se pronađe pokoji novi leš. Provezli smo se kraj brooklynskog mosta, i sad sam mislio na klinca odjevenog u odijelo kompanije brze hrane. Provezli smo se China Townom i na kraju se zaustavili na dijelu obale s kojeg brodići prebacuju turiste do podnožja Kipa slobode. Nije bilo vremena da se odvezemo do statue, pa smo sjeli na klupicu uz obalu i promatrali je iz daljine. Na ploči izvješenoj pod njegovim postoljem piše: >Daj mi svoje umorno, siromašno i izmrcvareno tijelo što čezne za slobo-dom<. Koliko je Iraca, Grka, Talijana, Hrvata s paluba dola-zećih brodova ugledalo ovu okrunjenu statuu koja je značila vrata u neki bolji život. Sirotinjski snovi. Nikada to neće razumjeti turist koji odlazi u obilazak Kipa. On će se poslije vratiti kući i pričati kako Kip zapravo i nije ni po čemu poseban. Jednako kao što će to reći za londonski Big Ben ili za piramide. Turist obično očekuje ugledati dvadeset kilometara visoku statuu koja namiguje, pleše, i, po potrebi, radi stoj na rukama.

169

Vratili smo se u hotel, pokupili moje stvari i ponovno se ukrcali u taksi koji nas je odvezao do aerodroma. Ispred ae-rodromske zgrade rastao sam se s Patrickom.

- Sljedeći put stradaj na Arktiku, ako ikako možeš. Nikada još nisam bio tamo.

- Dat ću sve od sebe.

- Zbogom, prijatelju.

Zagrlili smo se, a onda sam stavio svoju torbu na kolica i, gurajući ih, ušao u zgradu. Ponovno su me posjeli u invalidska kolica i ponovno me zgodna stjuardesa vozila prema avionu koji je polijetao prema Amsterdamu. Ovoga mi je puta u poslovnom razredu društvo pravio ambasador Obale Bjelokosti na privremenom radu u Americi. Mislio sam na Obalu Bjelokosti. I na Djevičanske otoke. Ali više od svega, mislio sam na Kim.

Padao je mrak kada je avion počeo rulati pistom JFK-a. Ubrzo smo se odlijepili od piste i avion se uspinjao nebom iznad Manhattana. Sjedio sam do prozora i promatrao nebodere kako postaju sve manji i manji.

Vidio sam Kip slobode, Time Square i Brodway. Vidio sam i China Town i Brooklynski most. Odjednom, neboderi su se razmakli i ugledao sam široki pločnik Pete avenije. Ispred dućana u kojemu su Turci prodavali kebab sjedili su Gordon, Kylan, Bob i Kelly. Nakon nekoliko trenutaka priključio im se i Brendan. Pa onda i bratko Bugar, Jeff, Vlatka, Anita i miss Luo. Iz jedne od ulica koje sijeku aveniju pojavili su se barmen iz Nottinghama, Rumunj u bijegu od drotova, Nora, beogradski emigrant, bračni

par iz Ore-gona, sredovječni hipi koji uzgaja golubove pismonoše. Odnekud su se kraj njih stvorili i veterani afganistanskog rata. I na kraju, odjevna u bijelu bolničku odoru, do njih je došeta-la i Kim. Sjedili su na rubu pločnika i mahali mi. Odjednom, iz dućana je izašlo još troje ljudi - čovjek iz gondole kojem nisam vidio lice, za njim poslovni čovjek kojeg sam susreo u Hiltonu kraj aerodroma O'Hara, i na kraju kućepazitelj koji

170

je popravljao plešuću kvaku Arlingtona. Čovjek iz gondole skinuo je šal sa svojeg lica i sada sam vidio da mi s pločnika Pete avenije maše Clint. Promotrio sam pažljivije lica poslovnog čovjeka iz Hiltona i domara iz Arlingtona. Bili su to Al i de Niro. Sjeli su na rub pločnika i svi zajedno jeli kebabe i glasno se smijali. A onda su ustali i počeli vikati prema avionu. Navijali su za mene, navijali su i glasno me bodrili, nagovarali da iskočim iz tog aviona, da se ne vratim u sustav, da ne jedem pregorene lazanje subotom i pohane šnicle nedjeljom, nego da ostanem s njima u svijetu u kojem je svaki dan nedjelja i u kojem čovjek jede kada je gladan, a ne kada je vrijeme za jelo. Navijali su jako, jako za mene da otvorim prozor i iskočim iz tog aviona, dok ne bude kasno. Ali bilo je kasno i avion je gutala tamna noć nad Atlantikom.

Letjeli smo čitave noći, a kada je svanulo, pilot nas je obavijestio da smo preletjeli La Manche i da se spuštamo prema amsterdamskoj zračnoj luci. Padala je kiša i ispod nas je divljalo Sjeverno more. Većina je putnika spavala i samo je nas nekoliko promatralo bijele kreste valova koji su se sudarali strahovitom silinom. Uletjeli smo u snažan pljusak i kapljice su se razbijale o trup aviona pretvarajući se u bijele iskre. Nakon nekoliko minuta ugledali smo nizozemsku obalu.

Razmišljao sam kako to da se more nikada ne prelije unutra, ako kažu da se Nizozemska nalazi ispod njegove razine. Ako ne kada je more mirno, onda barem za ovakva nevremena.

Sletjeli smo i dovukao sam se do čekaonice u kojoj mije valjalo pričekati avion za Zagreb. Izvalio sam se u fotelji pored neke stare gospođe koje se, nakon posjeta sinu, iz Bostona vraćala u Krakow. Gospođa je bila vrlo stara i vrlo pričljiva i, premda ne razumijem poljski, shvatio sam da mi prepričava čitavu povijest svoje familije, od Prvoga svjetskog rata naovamo. Pokušao sam joj objasniti kako je ne razumijem. Shvatila je i nastavila pričati na litavskom. Kada ni to nije prošlo, prešla je na ruski.

171

Slušao sam tu gospodu koja se vraćala u Krakow i mislio na bostonskog davitelja. Jesu li uhvatili tog prdonju ili se možda nalazi u bijegu prema Poljskoj?

Nakon nekoga vremena počela me boljeti glava. Doska-kutao sam do bara. Piće sam platio dolarima, a barmen mije ostatak novca izvratio u novčanicama koje nikada nisam vidio. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da u rukama držim novčanice eura. Europa se malčice promijenila za mojeg izbivanja.

Na barskom stolcu pokraj šanka sjedila je sredovječna žena i promatrala kako začuđeno promatram novčanice.

- Prvi si put u Europi? To ti je euro.

- Odavde sam, ali nije me bilo neko vrijeme. Putovao sam naokolo. Odakle si ti?

- Iz Lincolna u Americi.

- Sigurno si se nagledala kukuruza u životu. Čitava je Nebraska veliko polje kukuruza, od Omahe i Lincolna pa sve do Colorada.

- Točno, mladiću, zato sam odavno zbrisala od tamo. Ali reci mi pobogu, što si ti tražio u tom kraju?!

- Jednoroga.

Vratio sam se u čekaonicu i ponovno sjeo pokraj gospođe koja se vraća u Krakow. Prošlo je nekoliko sati i, konačno, glas s razglasa objavio je početak ukrcavanja putnika u avion koji leti u Zagreb.

Krenuo sam prema ulazu i odjednom se našao okružen masom svojih zemljaka. Promatrao sam njihova lica. Izgledalo mi je kao da su tužna.

Ovoga sam puta letio putničkom klasom. Pokraj mene je sjedio neki pravnik koji već dulje vrijeme živi u Chicagu. Pitao sam ga zna li za restoran koji drži čiča Ivan, naš čovjek iz Karlovca. Rekao je da ne zna. Još sam ga pitao zna li tko je postao novi guverner Illinoisa.

- Neki Blagojevich, Poljak porijeklom, ako se ne varam.

172

Nakon dva sata leta sletjeli smo u Zagreb. Na aerodromu su me dočekali Stari i Stara. Uskoro smo sjedili u kuhinji i jeli govedu juhu s velikim žutim noklicama.

173

Sljedećeg sam se jutra dovezao do Jarunskog jezera i unajmljene garsonijere u kojoj sam živio. Tada sam izračunao kako sam se kući vraćao ravno četiri dana, preko ceste što se spuštala prema Denveru, Kansasa, newyorskog aerodroma La Guardia, restorana i barova Manhattana, JFK-a, Amsterdama, Novog Zagreba, sve do ove garsonijere kraj Jarunskog jezera.

- Iako se nakon završetka mojeg putovanja dogodilo podosta krupnih i važnih stvari, i dalje volim događaje pamtiti ravnajući se prema danu povratka u Zagreb. Jednako kao što Kuvajćanin, Srebreničanin ili Vukovarac, kada ih tko pita koliko dugo žive u, recimo, Rimu, Oslu ili Zagrebu, uvijek kažu:

- Iz Kuvajta, Srebrenice ili Vukovara izišao sam prije sedam godina. Eto sve od tada.

Jednako kao što Vukovarac kaže kako je »izišao« iz svojeg grada, tako i putnik voli reći kako se »vratio« s putovanja.

- Koliko dugo poznaješ tog čovjeka?

- Upoznao sam ga kada sam se vratio s putovanja Sjevernom Amerikom. Ili južnom Afrikom, svejedno.

Život intenzivno teče dalje, moj svijet se mijenja, ali ja i dalje volim razmišljati o svojem putovanju. Spremajući se

174

na dugotrajan ostanak u Americi sa sobom sam ponio razne vještine za koje sam mislio da će mi možda ipak nekako poslužiti za mojeg boravka u njoj. Ponio sam dozvolu za upravljanje motornim brodom do dvanaest metara dužine, dozvolu za upravljanje vozilima A, B i C kategorije, diplomu internog auditora po ISO 9001 standardima, i potvrdu o završenom tečaju središnje depozitarne agencije. Moram priznati da mi te diplome zapravo nisu mnogo koristile. Umjesto toga, stekao sam neke sasvim drukčije vještine. Naučio sam kako ne skiknuti od hladnoće spavajući u negri-janoj sobi za dvanaest dolara, kako asistirati klaunu na ulicama New Orleansa i kako se, zajedno s njime, skrivati od pljuska u predvorju hotela Hilton, praveći se da čekam nekoga. Naučio sam kako pomoći striptizeti da pronađe posao u smrdljivim barovima Louisiane, kako izbjeći Teksašane s isukanim pištoljčinama ili kako pronaći jeftino prenoćište u sedmo milijunskom Chicagu kada se čovjek u njemu zatekne prvi put, bez igdje ikoga poznatoga. Naučio sam kako se švercati u autobusima, kako pokraj golemih čuvara šmugnu-ti u chicaški koledž i u njemu besplatno surfati internetom. Naučio sam kako preživjeti noć u Greyhound autobusu. Osim toga, naučio sam kako pronaći pečenjarnicu bureka u Chicagu, kako pronaći perilicu i oprati odjeću u kotlovnici hostela, kako besplatno skijati Vailom bez prebite pare u džepu. Naučio sam i kako postati vlasnik farme klokana i ronilac bisera s Tajlanda. Naučio sam kako se slomljenih koljena sam samcat dovući kući s udaljenosti od desetak tisuća kilometara usput pokušavajući zaraditi koji dolar glumeći veterana afganistanskog rata.

Stekao sam nove vještine za koje, doduše, nisam dobio diplomu, niti mi je izdana potvrda o njezinom stjecanju, ali za koje sam znao da će mi prije ili kasnije poslužiti u životu.

Da sam kojim slučajem alpinist koji osvaja samotne i strašne vrhove Mount McKinleyja, znao bih na kojoj visini zrak postaje rijedak, na kojem dijelu led prijeti puknućem ili

175

lavinom. Znao bih kojim se smjerom valja penjati u planinu u proljeće, a kojim na jesen.

Da sam kojim slučajem pomorac, znao bih koliko su strašni udari vjetra ispred Rta Horn, koje su pličine opasne, a koje luke sigurne.

Ali ja nisam ni alpinist ni pomorac. Ja sam samo čovjek koji putuje sam, pa sam, putujući Amerikom, istraživao ceste i gradove, beton i asfalt. Osim cesta i gradova, promatrao sam i ljude. Možda ne znam ništa o puknuću leda ili o opasnim pličinama, ali naučio sam podosta o ljudima. A njih u Americi zaista ima svakakvih. Neki su bijeli, neki su crni. Neki su glasni, drugi su tihi. Jedni su zli, drugi dobri, treći dosadni.

A neki su od njih putnici, ljudi s jednom dimenzijom previše, ljudi koje ću pamtiti do svojega posljednjeg daha. Cesto mislim na njih i pitam se gdje su sada.

Pitam se kako su se Bob i Kelly proveli na Dylanovu koncertu. Igra li Bob šah u nekom novom hostelu, s nekim novim putnikom, dok Kelly sjedi u fotelji i čita nekoliko godina stare novine? Iskoristi svaki, ali svaki izgovor da se dobro provedeš, rekao je Bob. Mislim ponekad na Boba i radim kako kaže. Jer ipak, onaj tko sluša Boba živi dulje.

Sto se dogodilo sa sredovječnim hipijem? Možda je zaista počeo uzgajati golubove pismonoše? Pitam se jesu li Cyrus i bratko Bugar uspješno emigrirali u Kanadu. Zanima me što je s Australcem koji glumi Jamesa Bonda i čovjekom koji se tušira i radi sklekove u Arlingtonu. Pitam se što se dogodilo sa

sjajnim afroameričkim momkom, beogradskim emigrantom i čičom Ivanom, vlasnikom chicaškog restorana. I što je s plesačicom koja je putovala u Vegas i s kaubo-jem čija se žena voli verati po štaglju? Gdje su miss Luo, rastu li biljke po Jeffovim plantažama, što je s klincem odjevenim u restoran brze hrane?

Razmišljao sam kuda putuju svi ti ljudi. Sto ih to tako snažno tjera na lutanje cestama ovog divnog planeta?

176

Mi)/1l.i ih' /najuštobi drugo napravili sa svojim životima, a niii/ila mi sc jednostavno putuje. Jednostavno, kao pod tri sic >\ :i okomito - egzotična afrička ptica. Ipak, mislim da putuju s nadom da će na kraju susresti sami sebe i konačno si pru/iti ruku, baš onako kao što sam je ja sam sebi pružio na stjenjaku Rocky Mountainsa kada sam posao najbogatijim čovjekom Amerike.

Zanima me gdje je sada Brendan? Je li stigao do pustinje Novog Meksika, živi li u napuštenoj kolibi tražeći svoje odgovore? I na kraju krajeva, u kakvom je stanju štafeta koju sam mu povjerio na čuvanje? Mislim često na Brendana i sliku koju nikada nije prodao. Hoću li i ja ikada imati toliko snage u sebi i baciti jednu svoju knjigu, taman nakon što otipkam njezinu posljednju rečenicu?

Prije nekog sam vremena na telki gledao reportažu o raskalašenom životu saudijske kraljevske obitelji. Bilo je riječi i o prinčevu posjetu Vailu te o sablazni koju je izazvao kada je posljednjeg dana boravka u Coloradu u nekom dućanu kupio cipele za petnaest dolara. Neke odbačene špi-časte mokasine na sniženju, navodno.

Ipak, više od prinčeve sudbine, zanima me gdje je Kylan. U kojem je novom gradu postavila stupicu za sreću, i je li ju konačno i uhvatila? I gdje je sada Gordon? Dijeli li povremeno besplatne balone, ravnoteže radi?

Razmišljam često tko je bio u pravu od njih dvoje. Jesmo li mi ti koji svjesno donosimo odluke i koji poslije za njih plaćamo cijenu. Jesmo li mi ti koji povremeno zastanemo ispred semafora pa onda zaokrenemo svoj život u ovom ili onom smjeru? Držimo li sudbinu u svojim rukama ili, jednostavno, čekamo da svakog jutra na jastuk, pokraj naše glave padne novi špil karata? Jesmo li mi ti koji odlučujemo kamo ćemo usmjeriti život, koga ćemo voljeti, koju ćemo bitku odabrati? Ili smo samo pero ispalo iz krila ptice koja leti nad stjenjacima Rocky Mountainsa, pero kojim se povjetarac poigrava bacajući ga uzduž i poprijeko gudura i liti-

177

ca? Katkada pomislim daje u pravu Gordon, ponekad pomislim daje u pravu Kylan. Ali ipak, sve mi se više čini da su oboje u pravu i da se jedno i drugo događa u isto vrijeme.

Nikada poslije nisam vidio svoje prijatelje. A tako bih volio. Gdje god da jesu, nadam se da su sretni.

A ja...

Ja živim u Zagrebu, gradu blizu Venecije. Kažu da nema niti dva sata vožnje automobilom do nje. Nikada nisam saznao. Jednog sam sunčanog popodneva krenuo prema Italiji, ali sam se, tamo negdje

kod Novog Mesta okrenuo i vratio. Nisam išao kamionom, niti sam bježao u šumu kada me zaustavila patrola. Jednostavno, bilo mije glupo u Veneciju otići bez Kim.

Zagreb je zgodan gradić u podnožju planine koja se zove Medvednica. Zagreb je bogat zelenilom, kulturnim znamenitostima i sustavom. Sustava u Zagrebu ima napretek i ja ga izbjegavam koliko god mogu.

Svakoga jutra u šest sati budi me zvonjava budilice, i tu nema pomoći. Ali ipak, trudim se ne olajavati nikoga na radnom mjestu, izbjegavam čekaonice, izbjegavam čitati vijesti o silovanjima i pljačkašima pošte u bijegu. Okrenem glavu kada u ranu jesen prolazim pokraj odlagališta glomaznog otpada. Ne odlazim na godišnjice matura, izbore, ili referendume. Ne varam nikoga i opraštam svima. Ne otvaram vrata kada poslije podne čujem drndanje zvona, jer znam da vjerojatno zvone Jehovini svjedoci s knjigama u ruci. Ne jedem šnicle, izbjegavam javna okupljanja, premijere i pretpremijere. Ne gledam sapunice, TV kvizove ni središnji Dnevnik u pola osam uvečer.

Ponekad se osjećam kao muha uhvaćena unutar dvostrukoga prozorskog stakla. S jedne strane vidim zelenilo, kulturne znamenitosti i sustav. S druge mi strane mašu Gordon, Kylan i Brendan. I dođe mi da pronađem izlaz i odle-tim prema njima. Ali staklo je debelo i ja ne mogu pronaći izlaz.

178

Povremeno, kada se sasvim izgubim između stakla, odem do aerodroma s nakanom da se ponovno nađem. Sjedim u restoranu i satima promatram avione. Gledam ljude kako se ukrcavaju i uzdižu na nebo iznad grada. Katkad mi se čini da letim s njima, sjedim na avionskom krilu i putujem prema dalekim krajevima. Za to vrijeme onaj drugi dio mene sjedi u restoranu kao napušten narod bez vođe, i čeka da mu se ludi pisac ponovo vrati u cipele, pa da se zajedno vrate u grad.

A kada se dijelovi konačno spoje, vraćam se u grad, sjedam u neku kafeteriju i kroz veliko staklo promatram ljude koji prolaze ulicom. Mislim tada na svoju zbirku koju mi nitko ne može zapaliti, poderati, otuđiti ili zaplijeniti kao stečajnu masu. Nakon mojeg putovanja zbirka je postala bogatija za mnoge, mnoge eksponate. Razmišljam o zbirci i znam da sam bogat čovjek. Baš zbog te zbirke, zbog sitnica koje ljudi zaboravljaju, a koje ja toliko ljubomorno čuvam duboko u sebi. Zbog sitnica koje nas čine takvima kakvi jesmo. Jer ionako, sve što ostane poslije nas na ovom svijetu samo su sitnice po kojima nas pamte ljudi koje smo voljeli. Odškrinuta vrata sobe i tetovirana pčela na gležnju ženske noge koja viri ispod pokrivača, dva crvena balona poklonjena klincima na ulicama Orleansa, pokret tijela slikara iz Bostona dok se provlači kroz vrele cijevi kotlovnice u Arlin-gtonu, pramen kose koji leprša na hladnom vjetru što puše iz smjera jezera Michigan, zamišljen pogled koji seže visoko iznad vrhova Rocky Mountainsa, tisuću kapi Mississippija iznad kotača parobroda koji plovi prema sjeveru. Sve i ništa, u isto vrijeme.

Gledam kroz veliko staklo ljude kako prolaze ulicom. Mislim na zbirku, mislim na Hollywood do kojega nisam uspio doći. I najviše od svega, mislim na Kim.

Pitam se gdje je sada, dok ja sjedim u ovoj kafeteriji, razmišljam o zbirci i čekam da u masi koja prolazi ulicom ponovno ugledam jednoroga. Nisam ga prestao tražiti. Katkad

179

se vozikam besciljno gradom, zastajkujem na semaforima i zurim kroz bočno staklo promatrajući vozače. Ali to nikada nije ona. A ja se zaista trudim i tražim dalje. Ponekad bi mi se učinilo da sam je pronašao. Budio sam se pokraj nje u jeftinim hotelskim sobama ili na pustim parkiralištima. Ali na jutarnjem sam svjetlu ubrzo otkrivao prijevaru. To nije bila ona. Mijenjala je lica i navike. Ulazila u tijela prodavačica cvijeća, instruktorica joge, čak je jednom uskočila u cipele zvijezde TV dnevnika. Ali čim bih je sustigao, čim bih bio samo korak od nje, opet bi mi nekako pobjegla. Ne mogu reći da mi se usput nisu događale nevjerojatne stvari, i da u međuvremenu nisam skakao, plesao, vikao, padao, da se nisam uspinjao, bojao, nadao, da nisam cvilio, trčao, sudjelovao, lutao, posrtao, kopao rukama i nogama. Ali ipak, nisam je pronašao, u to sam siguran. Jednako kao što sam siguran da, ako mi slučaj dopusti da je ponovno nađem, nikako ne bih otišao od nje. U Coloradu, Kaliforniji, Sudanu ili Ognjenoj zemlji. Sasvim svejedno.

Razmišljam o tome dok sjedim sam za stolom i kroz veliko staklo promatram ljude kako prolaze ulicom. Ponekad u kafeteriju uđu neki moji znanci. Vide me kako sjedim sam za stolom i gledam niz ulicu. Pitaju me koga vraga radim sam za tim stolom, a ja im kažem:

- Čekam nekoga.

I hvala dragom Bogu da me ne pitaju koga to čekam, jer stvarno ne znam što bih im tada odgovorio.

180

Umjesto pogovora

...nekad sam imao piramide sad imam ono što me ide...

I. Slamnig

Usnuli leopardi i piramide na fotografijama dio su turističkog inventara koji svaki savjestan turist ljubomorno čuva pod pazuhom. Turist pritom budno pazi na buduće izložbene primjerke jer će ih, po povratku, učestalo izlagati pred susjedima, prijateljima i kolegama na poslu. Pravi se putnik, kakvog susrećemo u ovom romanu, gnuša fotoaparata jer zna da se pravi, životni prizori koje zatječe na svojim putovanjima ne mogu pohraniti na komadiću papira dvanaest puta dvanaest centimetara. Pravi putnik, govori nam Salković, putuje sam. On nema preciznu destinaciju i ima vremena napretek, može putovati mjesec ili desetljeće. To mu je zapravo, sasvim svejedno, sve dokle god osjeća da na svojem putovanju putuje sam sebi ususret. Tako snio nizom rečenica preuzetih iz romana doputovali do prve važne točke dnevnog reda-one u kojoj bih voljela istaknuti da se u ovom kratkom i duhovitom romanu, pisanom u tradiciji dobre putopisne literature, putuje zato što je lo dobar način da se o sebi (ali i o autoru) dozna ponešto. Jer davno su prošla vremena kada su putopisi i turistički vodiči prenosili spoznaje o nepoznatim kontinentima, mamili salonske uzdahe i poticali naklapanja. Sada se o gradovima poput New Orleansa, Chicaga (u kojima glavni lik ovoga romana boravi na svom proputovanju po Americi) ili pak

181

Zagreba koji se nalazi samo dva sata vožnje od Venecije lako može doznati mnogo toga. Zanimljivi putnici koji će vam u duhu svog pažljivo odnjegovanog humora nešto reći o sebi, prava su rijetkost. Reći će ironično da se svog prvog američkog sna ne mogu prisjetiti, ali će se uvijek sjećati tetovirane

pčele s unutrašnje strane jednog ženskog gležnja, koliko im je umijeća bilo potrebno da u Chicagu pronađu burek ili da slomljenih koljena s udaljenosti od desetak tisuća kilometara doputuju kući.

Dopustite li da prijeđem na drugu točku dnevnog reda moram vam reći da su me tri bitne stvari ugodno iznenadile kada sam prvi put dovršila čitanje ovog romana: njegova logičnost, cjelovitost i nepretencioznost. Nema pucnjeva koji bi odjekivali u prazno, visokoparnih citata kojima tu nije mjesto, događaja koje nijednim logičnim tipom zaključivanja ne možete sebi objasniti, rečenica koje su ostale visjeti u zraku, isprazne fascinacije ili pretjeranog mudrovanja. Ukratko ovaj roman ima sve; ima glavu i rep i, što je možda još važnije, šarm. Da bih vam objasnila ovo posljednje prijeći ću na treću točku dnevnog reda: humor.

Šalković ne prepričava viceve niti se trudi smisliti anegdotu koja bi se prevedena u turistički sleng mogla poistovjetiti s fotografijama piramida i usnulih leoparda. On se šali u hodu i ne pokušava svog čitatelja nasmijati na silu. Humor je sastavni dio njegova pisanja, dolazi sasvim prirodno, provlači se kroz rečenice, vuče nas da čitamo dalje.

Pala je karta, za ovaj se roman (prvi u njegovoj karijeri) može reći, uza sve, da nema viška, a ni manjka nema, a za Salkovića da je zanimljiv pisac.

Toliko do sljedećeg putovanja kroz Salkovićev roman. Podsjeća li vas ovo na razglednicu? Pa možda ovaj pogovor i jest razglednica.

Ana Grbac

182

O piscu

Zove se Hrvoje Šalković.

Rođen 29.09.1973. u Zagrebu u Petrovoj ulici.

Diplomirao novinarstvo na Političkim znanostima.

Novinario.

i*

Otišao na nekoliko godina u London.

Magistrirao međunarodne odnose na University of Westminster.

Bio dopisnik iz Londona.

Neko vrijeme bio u PR-u iliti odnosima s javnošću.

Godinama se bavio automobilizmom.

Od specijalnih vještina ovladao je ronjenjem, skakanjem padobranom, privlačenjem konobarove pažnje u trenutku najveće gužve oko šanka, te bacanjem šibica u čašu (prvak Črnomerca).

Trenutno se bavi lijevanjem željeza (direktor tvornice Vulkan) i pokušava se baviti pisanjem.

2002. objavio je dobro prodavanu knjigu proze Com.opanci com.obojci.

comopancicomobojci@hotmail.com

183