ikduUDRUŽENJE ZA DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA I KOMUNIKACIJE

ikdu

ikdu

20

go

din

a p

osl

ije:

(kn

jiga

drug

a) P

oliti

čari

o ra

tu u

Bos

ni i

Her

cego

vini

Sarajevo 2015. godine

20 godina posl i je:(knjiga druga)

Političari o ratu u Bosni i Hercegovini

Izdavanje publikacije pomogao je

Političari o ratu u Bosni i Hercegovini

UDRUŽENJE ZA DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA I KOMUNIKACIJE

Sarajevo, 2015. godine

ikdu

Nadamo se da će ova publikacija o bosanskohercegovačkom iskustvu baciti neko svjetlo na individualne i javne posljedice rata podržane od strane nacionalizma, i da će pomoći da se izađe na kraj s njegovim nasljeđem.

Posvećena je mogućnosti da se ostvari istinski mir.

6

Sadržaj

Uvodna riječ 9

Mladen Bosić - Rat se nije mogao izbjeći 11

Živko Budimir - Ko želi rat, dabogda mu u kući bio 15

Dragan Čavić - Nisam priznao genocid u Srebrenici 19

Dr.sc. Nerzuk Ćurak - Bitka za kulturu nenasilja 23

Dušanka Majkić - Je li vas Nataša Kandić plaća? 31

Stjepan Mesić - Nisam imao nikakvu ovlast 39

Zekerijah Osmić - NATO je ekskluzivan klub za BiH 45

Nebojša Radmanović - Rat je bio tragičan sukob naših naroda 51

Prof. dr Dubravka Stojanović - Daleko smo od regionalnog pomirenja 61

O autorima 65

7

8

UVODNA RIJEČ

Publikacija koja se nalazi pred vama je drugi tom edicije „20 godina poslije“, koji za cilj ima da dokumentuje riječi političara o ratu, ali i postkonfliktnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, kao i bivšoj Jugoslaviji.

Publikacija predstavlja doprinos Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) u povodu 20. godišnjice od kraja rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Ona je i doprinos da putem standardnog novinarskog intervjua, kao najpopularnijeg načina komuniciranja u novinarstvu, prikaže ono što političari misle o tome ratu.

S toga, unutar ove publikacije nalazi se devet intervjua i to sa četiri, sada već bivša predsjednika: Stjepanom Mesićem, Živkom Budimirom, Nebojšom Radmanovićem i Draganom Čavićem.

Pored toga, tu su i predsjednici pojedinih političkih partija, ministri te aktuelni zastupnici u Parlamentu Bosne i Hercegovine, te Narodnoj skupštini Brčko distrikta BiH.

Politička pozadina je uvijek prisutna, jer je sam čin zločina bio politički i ideološki motiviran. Nije problem u kreiranju politike

sjećanja na patnje, nego je problem politikantstvo i korištenje žrtava u dnevno-političke svrhe, a da pritom, manje-više, političari nemaju dovoljan ili nikakav uvid u stradanje građana koje predstavljaju.

Nerzuk Ćurak i Dubravka Stojanović su ovom prilikom uvršteni kao intelektulci, te posmatrači dešavanja unutar novostvorenih država, koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Pored toga, zbog svoga angažmana, iako nisu političari, mogu se svrstavati u analitičare politike i društva unutar svojih država.

Politička mišljenja o ratu i političkim dešavanjima unutar Bosne i Hercegovine, te bilo koje politike koja se spominje unutar ove publikacije, ne izražava nužno stav autora niti izdavača.

Zato će ova publikacija biti samo kap u moru istraživanja i dokumentovanja o ratu protiv Bosne i Hercegovine, ili kako je najbolje rekao Ahmed Bosnevi:

Kad u more dospije kaplja tad iščezne,Kaplja je doista voda odvojena od vode

Kaplja je more.

Edvin Kanka Ćudić

9

Mladen Bosić, predsjednik Srpske demokratke stranke (SDS)

RAT SE NIJE MOGAO IZBJEĆI

Često kritikujete predsjednika SNSD-a, ali i politiku pozicije u Republici Srpskoj? Zašto?

Kritikujem jer je situacija takva što se tiče politike. Međutim, što s tiče ekonomske i socijalne situacije, ona je sve teža. Ona je drastično došla do ivice održivosti, a problemi se rješavaju novim zaduživanjem.

Politička situacija je podijeljena na dva bloka: SNSD i odgovarajući blok i SDS i blok opozicije, a tako će izgledati i izborna trka. Na glasačima je da se jednostavno opredijele: Da li žele da Republike Srpska nastavi ovim putem kojim ide u posljednjih osam godina ili žele neku promjenu onoga što želi opozicija.

Kako napreduje takvo mišljenje?Od velikih obećanja, od priča o velikom napretku preko priče

o samostalnosti Republike Srpske do današnjeg stanja, gdje je jasno da ekonomska situacija u Republici Srpskoj katastrofalna, da su građani podijeljeni na građane koji primaju platu na budžetu i ostale koji se bore da prežive u Republici Srpskoj. Veoma teška situacija.

Je li SDS za samostalnost Republike Srpske?To nije nikakva tajna. Kad bi bio sada referendum u Republici

Srpskoj, 90% građana Republike Srpske bi se izjasnilo da je za

samostalnost Republike Srpske, ali ta samostalnost je upitna, jer pitanje je ko bi podržao tu samostalnost. Ko bi garantovao bezbjednost? To su pitanja koja mi upućujemo ali što se tiče našeg odnosa prema tome, mi ne bismo žrtvovali mir u Bosni i Hercegovini za samostalnost Republike Srpske.

Da li Vi vjerujete u samostalnost Republike Srpske?Kada bi postojali uslovi za to, ja kao i većina građana Republike

Srpske bih volio da živimo u samostalnoj državi bez ovih međunacionalnih trvljenja i problema. Međutim, realno je zašto u ovom trenutku ne prihvatamo tu opciju.

Neki mediji u Republici Srpskoj vašu stranku na čelu sa Vama prozivaju „probosanskom strankom“?

Neki mediji? To je konstrukcija Milorada Dodika. Dodik pokušava da formira kampanju na uticaj u Republici Srpskoj. Ne može pričati o realnim temama, realnom životu, penzijama, propaloj ekonomiji ili o borbi protiv korupcije koja je tragičnih razmjera. Bosna i Hercegovina i Republika Srpska su u okruženju Srbije i Hrvatske, gdje je ta borba protiv korupcije i kriminala počela ranije i tek sada dobija ključne zaključke Evropske unije gdje treba otvoriti poglavlje oko korupcije i kriminala i u Bosni i Hercegovini. To će biti nova faza odnosa Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom. Došlo je na red ono što se desilo sa Ivom Sanaderom u Hrvatskoj i ono što se dešava u Srbiji kroz Miškovića, a sada je na redu i Republika Srpska. To je razlog velike nervoze onih koji su sada na vlasti, jer se zna da postoje velike afere koje će se morati ispitati kako bi se utvrdilo gdje su otišle desetine miliona KM iz budžeta.

11

Vi ste prvi političar iz Republike Srpske koji je posjetio Radovana Karadžića u zatvoru u Beogradu? Zašto?

Zato što je on prvi predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i prvi predsjednik Republike Srpske.

Nije Vas spriječila optužnica za ratne zločine protiv Radovana Karadžića?

Vidite, onaj koji je optužen nije osuđen. Smatram da je veliki dio suđenja u Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu (ICTY) protiv Srba bio politički motivisan. Jedno su nalogodavci i naručioci zločina a drugo su oni koji su vodili politiku. To je slučaj Momčila Krajišnika. Nije izdao nikakvu naredbu, nije imao nikakvu izvršnu vlast, ali je osuđen na višegodišnju robiju, zato što je bio predsjednik Parlamenta. Mi i dalje tvrdimo da je veliki dio suđenja politički motivisan i neproporcionalan stvarnom stanju jer je procesuirano znatno više Srba u odnosu na Bošnjake i Hrvate.

Karakter rata u Bosni i Hercegovini?Karakter rata u Bosni i Hercegovini. Pa ja mislim da smo to već

ispričali...

Da, ali ja želim čuti Vaše mišljenje...Prije svega, rat se nije mogao izbjeći. To je proces koji je krenuo

padom Berlinskog zida, nastavljen raspadom SSSR-a i stvaranjem novih država, a koji se u Evropi završio još u XIX vijeku stvaranjem novih država na istoku Evrope, kao što su Češka i Slovačka, a na Balkanu se to nažalost završilo nemilim putem, ratom. Taj rat možete okarakterisati i kao vjerski, civilni, sukob civilizacija, ali se može reći i da je taj rat podržan i od strane najvećih međunarodnih faktora. Njihovi motivi traju dugo i ti razni faktori su doveli do

ovakvog krvavog rata. Nije u pitanju to ko je bio na čelu tog naroda u tom trenutku, jer ko god da je bio, rat je bio izraz spleta okolnosti i atmosfere koja je mnogo ranije počela.

Dragan Čavić je 2004. godine na neki način priznao genocid u Srebrenici. Milorad Dodik je genocid najprije priznao, a onda i negirao.

Mi ne mislimo da je izvršen genocid u Srebrenici. To što je presuđeno kao ograničeni genocid ili već koja je formulacija toga, smatramo da je politički motivisano, a da je bio zločin i da treba procesuirati one koje su to uradili, stojimo iz toga. Međutim, genocid kao kategorija sigurno ne.

Možemo li vidjeti Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu zemlju sa dva entiteta, ali bez škole sa dva krova, sa jedinstvenim praznicima?

Da li pod time smatrate unitarnu Bosnu i Hercegovinu? Bosna i Hercegovina može opstati jedino ako ćemo razgovarati o interesu. Šta je interes moj i Vaš da živimo ovdje? Treba naći interesne razloge, a ne bilo kakve imaginarne razloge, tjerati jedni druge da priznamo ovu ili onu verziju istorije. Ne mogu ja Vas ubijediti kako ja vidim istoriju, niti Vi možete mene ubijediti kako Vi vidite istoriju. To je gubljenje vremena.

Bili ste dugogodišnji poslanik u Brčko distriktu. Je li to onda Brčko?

Brčko distrikt je specifičan. Tamo političari pričaju o nacionalnom interesu. Možda i o ličnom interesu, ali pričaju i o kolektivnom interesu. Oni razgovaraju. Tamo Parlament funkcioniše, ali problem Brčko distrikta je što nije iskoristio svoju šansu da razvije

ekonomiju i privuče strane investitore. Očekivali su da će to uraditi supervizor i međunarodna zajednica koja je obećavala blagostanje, specijalne povlastice za građane i sad je Brčko u goroj ekonomskoj i socijalnoj situaciji nego ostatak Bosne i Hercegovine. I prema tome, Brčko može biti primjer toga.

13

Živko Budimir, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine

KO ŽELI DRUGI RAT, DABOGDA MU U KUĆI BIO

U novembru 2013. godine razmišljali ste o raspuštanju Vlade Federacije BiH...

Izraz takvog mog razmišljanja bilo je događanje na Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine koje je bilo posljedica neprihvatanja izvješća o radu Federacije BiH za 2013. godinu. Takva odluka ne zavisi samo od mene kao predsjednika i nisam siguran da bi ona bila realizirana i da je usvojena. Vidjeli ste reakciju nakon mog razrješenja jednog ministra u Vladi, ministra financija.

Šta kaže visoki predstavnik o ovoj situaciji?Bio je na sastanku sa mnom. Razgovarali smo, ali ako dobro

pogledate, sva priopćenja nigdje ne piše Valentin Inzko nego Ured visokog predstavnika u BiH.

Vaši potpredsjednici hodaju po svijetu i predstavljaju Federaciju BiH onako kako hoće...

Ovlasti dopredsjednika Federacije BiH su mnogo veća nego dopredsjednika u Republici Srpskoj. Obaveza mojih potpisa često Ustavom morati biti obvezna i potpisima dopredsjednika Federacije BiH. No, to ne znači da dopredsjednici Federacije BiH mogu djelovati kako ste Vi to opisali. To da nema nikakve obveze

informirati predsjednika Federacije o svojim aktivnostima čak spada u domen kršenja Ustava u domenu dopredsjednika Federacije BiH. To je ustaljena praksa. Odnosi koji vladaju u Federaciji BiH su u biti nasljeđeni odnosi dogovora vodeće dvije stranke u Federaciji BiH u post-dejtonskom periodu, a to su SDA i HDZ BiH. Oni su se jasno dogovorili oko nekakvih interesnih zona i te interesne zone preslikali na institucije Federacije BiH, a što nije bilo u skladu sa Ustavom.

Kako tumačite snimku razgovora između Vas i urednika Federalne TV Avde Avdića?

Postoji li nekakva zabrana komuniciranja predsjednika Federacije BiH i urednika Federalne TV? Što to ima kompromitujuće u tom razgovoru? Što je predsjednik Federacije BiH izjavio u to razgovoru? Niko ne postavlja pitanje kako se moglo dozvoliti da takva snimka dospije u javnost. Ako je takva snimka nastala kao posljedica prisluškivanja, koje je upitno da li je zakonito ili ne, koja je to institucija u čijoj nadležnosti je bilo čuvanje tih snimaka i ko je dozvolio da se ta snimka pojavi u javnosti. To što neki pokušavaju prikazati je više nego licemjerno.

Pred Općinskim sudom u Sarajevu vodi se predmet Pištolj. Kako to komentirate?

Neću to nikako komentirati, jer je postupak još uvijek u tijeku. Uredno sam prezentirao to naoružanje koje sam posjedovao.

Šta je danas Federacija BiH?Jedan od entiteta unutar Bosne i Hercegovine. Sebi već

godinama pokušavam pronaći i objasniti riječ entitet. Pronađite državu u svijetu koja ima entitet u smislu državne strukture.

15

U posljednje vrijeme se priča o trećem entitetu? O trećem entitetu se priča gotovo od trenutka potpisivanja

Dejtonskg sporazuma i tu moram reći svoj stav koji je vrlo jasan, a to je da je ovakvo uređenje Bosne i Hercegovine bilo jedno od najlošijih ideja za funkcioniranje države Bosne i Hercegovine. Time ne negiram da je Dejtonski mir donio mir u Bosnu i Hercegovinu, što je u tom trenutku bio jedini način da se rat u Bosni i Hercegovini zaustavi u tako kratkom vremenskom periodu kad je zaustavljen. No nažalost, takav sporazum, i njegov sastavni dio, Ustav Bosne i Hercegovine, nisu stvorili kvalitetan pravni okvir u funkcioniranju države Bosne i Hercegovine. Priča o trećem entitetu je u takvim okolnostima prirodna priča, jer jedan narod u državi se osjeća kao oštećen i doveden u poziciju nejednakopravnosti. Osobno, gotovo je nemoguće, a stvoren je i takav privid, da se ukinu entiteti u Bosni i Hercegovini.

Šta Vi mislite o trećem entitetu?Mislim da to ne bi bilo kvalitetno rješenje, ne samo za Bosnu

i Hercegovinu, nego ni za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Do sada nitko nije izašao sa prijedlogom gdje bi bile granice tog entiteta. Prema tome, ako nemate okvir, a granice takvog entiteta trebaju predstavljati okvir, ne možete ni znati da li bi to bilo dobro za hrvatski narod u BiH.

Priča o trećem entitetu nije nikada poprimila ozbiljne razmjere ni u okvirima hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini, jer da jeste, oni bi do sada izašli sa jasnim prijedlogom. Nemoguće je obuhvatiti većinu hrvatskog naroda koji živi u Bosni i Hercegovini u granice tog nekog entiteta, što bi onda dovelo do daljnjeg iseljavanja Hrvata iz Bosne. To bi pogoršalo odnose između Hrvata i Bošnjaka, a većina Hrvata koji ne bi bili obuhvaćeni tim entitetom, živjela

bi na području gdje su Bošnjaci većina, jer ih u Republici Srpskoj gotova pa i nema. Više nemate koga protjerati iz Republike Srpske kada su Hrvati u pitanju. Uvjeren sam da bi za 5-10 godina broj Hrvata u Bosni i Hercegovini pao ispod 8% ukupne populacije, a što bi onda po svim standardima dovelo hrvatski narod u poziciju nacionalne manjine. Neslužbeni podaci govore da nas je oko 14% u Bosni i Hercegovni, što bi onda u konačnici dovelo i do gubitka tog entiteta.

Da li bi to bilo kršenje Dejtonskog sporazuma u slučaju stvaranja trećeg entiteta?

Dakako da bi bilo. Međutim, Dejtonski sporazum je prekršen onoga trenutka kada nije realiziran Aneks 7. Već samim tim, Aneks 4 Ustav BiH, doveden je do apsurda.

Karakter sukoba između Bošnjaka i Hrvata?Hrvati i Bošnjaci su imali određene sukobe na određenim

dijelovima Bosne i Hercegovine. Taj sukob je doveo do velikih problema između Bošnjaka i Hrvata, ne samo u mjestima gdje se sukob događao nego i u ukupnim odnosima. On se i danas reflektira između Hrvata i Bošnjaka.

Je li Bosna i Hercegovina u nestajanju?Postoje snage koje kontinuirano rade na destabilizaciji

institucija Bosne i Hercegovine, pa čak i da govore da treba podijeliti Bosnu i Hercegovini, odnosno da Bosna i Hercegovina nema perspektivu. To je nebrojeno puta izgovorio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. To su izgovorili i drugi predstavnici političkih subjekata iz Republike Srpske. Od HDZ-a već neko vrijeme nema takvih poruka, ali se njihovo djelovanje nije promijenilo.

Osobno, ne mogu podijeliti Bosnu i Hercegovinu a reći ću možda i presmiono, da sam uvjeren da do podjele Bosne i Hercegovine bez novog prolijevanja krvi u Bosni i Hercegovini ne može da dođe. Ko želi drugi rat dabogda mu u kući bio.

Kad se govorilo o aprilskom paketu govorili smo o rekonstrukciji države BiH, a danas govorimo samo o rekonstrukciji Federacije BiH?

Nastali su negativni pomaci od aprilskog paketa i teško je danas tvrditi da li bi promjene tog ustava doprinijele boljoj Bosni i Hercegovini. Evidentno je, da ne postoji politička volja, koja bi obezbijedila normalno funkcioniranje države Bosne i Hercegovine. Svi moraju shvatiti da sva tri naroda na svaki pedalj ove države imaju jednaka prava i kada to prihvatimo onda ćemo pristupiti jednom normalnom pristupu građenja države koja je pravni okvir i koji se očigledno neće mijenjati. Već 20 godina činimo sve da imamo nefunkcionalnu državu i onemogućili smo njen razvoj.

17

Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske (2002-2006)

NISAM PRIZNAO GENOCID U SREBRENICI

Šta je danas Republika Srpska?Na čelu Republike Srpske je Milorad Dodik. To je čovjek koji

nedemokratski upravlja Republikom Srpskom i vlast je tamo gdje on. Danas kada je on predsjednik Republike Srpske, Vlada je njegov organ. On praktično provodi ono što on zamisli. Dok je bio predsjednik Vlade slušao ga je predsjednik Republike, a slušala ga je i Narodna skupština.

Ovdje se politika personalizovala. Kada govorite o politici u Republici Srpskoj, onda govorite o Dodiku i njegovoj garnituri ljudi. Ona se tako i predstavlja.

Šta je onda nezavisnost Republike Srpske koju Milorad Dodik predlaže?

Mi smo borbu za nezavisnost vodili tokom rata i tada smo bili, iako međunarodni nepriznata, samostalna država. Mi smo vodili Republiku Srpsku u tom teškom vremenu. Radovan Karadžić i ljudi koji su bili ideolozi Republike Srpske su vodili Republiku Srpsku. 1995. godine su zamijenili nepriznatu Republiku Srpsku za međunarodno priznati entitet unutar države Bosne i Hercegovine. Zagovornik sam Dejtonskog sporazuma i to entiteta Republika Srpska unutar Bosne i Hercegovine. Ne mislim da smo kao narod ugroženi u Bosni i Hercegovini i treba čuvati Bosnu i Hercegovinu kao takvu jer ćemo tako afirmisati dalji napredak države.

Bili ste i prvi predsjednik Republike Srpske koji je priznao genocid u Srebrenici?

Ja nisam priznao genocid u Srebrenici, nego sam rekao svoje mišljenje o Srebrenici. Priča o priznavanju genocida je fabrikovana. Moja priča je poznata. Nakon što sam uvidio nalaze i dokaze što je komisija utvrdila, ja sam iznio svoj stav o Srebrenici. To je protivnicima bila teza da sam priznao genocid, te da sam stvorio teret Republici Srpskoj. Ali onaj ko je gledao taj moj snimak vidi da je to ljudska izjava prema narodu koji je stradao u Srebrenici. To je bio izraz saosjećanja i izraz prihvatanja činjenica da je neko iz Republike Srpske počinio ratne zločine čije terete Republika Srpska nosi sve ove godine. Ja sam to tada učinio, i bio jedini, jer nema nijednog političara iz hrvatskog ili bošnjačkog naroda da je to učinio prema zločinima koji su počinjeni od strane njihovih naroda. Svi su optuživani i mnogi će biti optuživani, a zločin je zločin i onaj koji ga je počinio mora i da odgovora za njega. Ne treba zaboraviti da je te godine sa Republike Srpske i Bosne i Hercegovine skinuta anatema Haškog tribunala. Tako smo obaveze prema Tribunalu gotovo u potpunosti ispunili. Sa dolaskom Bramerca kao glavnog tužioca u Hag, BiH se od 2006. godine ne nalazi ni u kontekstu regiona koji ne sarađuje sa Hagom. Zamjerke postoje na račun Hrvatske i Srbije. Svi oni koji su došli na vlast 2006. godine, posebno u RS i BiH, došli su na čistu ratnu situaciju!

Šta danas mislite o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY)?

Mislim da je rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju prilično politički instrumentalizovan. To nije samo moj stav, to je stav brojnih ljudi koji to prate. Na kraju krajeva, to je tribunal koji je nastao odlukom Savjeta bezbjednosti i traje

19

toliko godina bez ikakve potrebe, a u međuvremenu je formiran i sud za Somaliju. Pored toga, velike sile, kao što su Sjedinjene Američke Države, ne priznaju te sudove. Sa ove instance ICTY je pokazao mnoge nedostatke i što je žalosno većina tog rada suda se preslikava na rad Suda Bosne i Hercegovine kada su u pitanju ratni zločini.

Kakvi su Sudovi u Bosni Hercegovini?Različiti centri imaju uticaja na Sudove i Tužilaštva u Republici

Srpskoj i Federaciji BiH. Nažalost, pravosuđe nosi teret ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u regionu. Tačnije, nose ga sve zemlje zapadnog Balkana kojima je izmišljen Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji. Nije bez razloga poglavlje pravosuđa donešeno u Bosni i Hercegovini prije nego što smo dobili status kandidata. Mnoge sudije i tužioci bi radili po savjesti da nema uticaja na njih.

Je li Bosna i Hercegovina nemoguća država?Koja je to država nemoguća ako u njoj žive mogući ljudi.

Bosna i Hercegovina ima iza sebe jedan krvav rat, najgori od Drugog svjetskoj rata na tlu Evrope, i kao njegova posljedica ima komplikovanu strukturu. Ne postoji univerzalan Ustav. Jedna država postoji zavisno od ljudi koji je predstavljaju. Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini probleme prave Milorad Dodik, Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović. Sve dok oni, kao političke elite, ne sjednu da razgovaraju i ne odluče da ne prave probleme, ova država će biti nemoguća.

Ustavni poredak je napravljen da bi rješavao probleme među građanima države, i Evropa je puna takvih primjera. Jedna Francuska ima poseban status prema Korzici, jedna Italija prema Tirolu itd. Sve bi se to moglo dovesti u red, kada bi se

više razgovaralo o ciljevima i interesima, a ne o tome kako da se produbljuju problemi. Oni stavljaju u svoje interese nacionalne i religijske odnose a ne socijalne i ekonomske interese.

Mislim da je svjesnost izgradnje mira mnogo veća kod običnih ljudi, nego kod političara. Ključni problem Bosne i Hercegovine je politička manipulacija ljudima. Manipulišu ljudima i njihovim teškim traumama rata. Svako ko se igra tim stvarima prije svega govori o sebi, a to je jedna nevjerovatna praksa u cijeloj Bosni i Hercegovini. Smatraju da ratni sukob nije završen i da rat treba nastaviti verbalnim sredstvima.

21

Dr.sc. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

BITKA ZA KULTURU NENASILJA

Mi smo skloni favorizaciji ratničkog herojstva kao prihvatljivom eufemizmu za reprodukciju kulture nasilja. Insistiranje na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Feminizacija i depatrijarhalizacija kako naše zajedničke tako i posebnih kultura društveni je proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti. Nadam se da će Crna Gora, u političkom smislu, vremenom biti sve bliža evropskoj Bosni i Hercegovini, a sve udaljenija od nacionalističke, nebeske Srbije.

Profesore Ćurak, često karakterišete zajednicu u kojoj živimo kao društvo nasilja. Kako to kao znanstvenik objašnjavate?

Mi živimo kulturu nasilja. Završetkom rata nasilje nije stalo, nego je iz forme direktnog prešlo u strukturalno i kulturno nasilje. De facto, obrasci ratnih politika još uvijek su ključni u oblikovanju političke zajednice pa je ovo bosanskohercegovačko dejtonsko stanje moguće definirati kao prisustvo rata kroz njegovo odsustvo.

Zašto je to tako?S jedne strane politička struktura zajednice je takva da je

Dejtonski mirovni ugovor, priznajući rezultate nasilja zaustavio direktno nasilje, ali je, s priznavanjem rezultata nasilja, s druge

strane, stvorio uvjete da se politička zajednica ne može graditi kao zajedničko, opće dobro. Zato su različiti oblici etnokulturnog nasilja legalizirani kao legitiman i poželjan čin pa nije čudo što je osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku na Palama iznad Sarajeva nedavno organiziran svečani doček povodom njegovog izlaska iz zatvora. To bjelodano pokazuje da je kultura poricanja kao radikalni iskaz kulture nasilja poželjna forma socijalnog ponašanja u društvenim grupama koje se plaše napuštanja kolektivističke paradigme jer ih ona svojom organiziranom nevinošću čuva od suočavanja sa zločinom koji je počinjen u ime te grupe od strane pojedinaca, organiziranih zločinačkih skupina i represivnog državnog i paradržavnog aparata. Bez promjene te matrice nasilja mi ne možemo očekivati iskorak u neko bolje doba, u jedno novo društvo u kome će nasilje prestati biti ključni pokretač povijesti. No, za to novo doba u kojemu će svi građani BiH biti jednakovrijedni, u kojemu vaše ime neće unaprijed imati nižu vrijednost, ovisno od toga u kojemu dijelu BiH živite, vrijedi se boriti afirmacijom jedne autentične nenasilne političke kulture koja prkosi ratnohuškačkim nitkovima na svim našim stranama.

Ali u zakonskoj proceduri su jednaki?Bez obzira što u okvirima pravne procedure i unutar zakonske

legislative možemo postepeno stvoriti pretpostavke koje govore o jednakopravnosti, mi smo od toga beskonačno daleko. Kod nas je zbog prirode političkog poretka nacionalizam, sa manje ili više pritajenim oblicima šovinizma, način života. Ključni nacionalistički akteri ne dozvoljavaju da izgradimo društvo jednakih. Dejtonski Ustav saveznik je najreakcionarnijih politika, pa bez obzira na prisutna htijenja za progresom, ne možemo se kao društvo pomaknuti iz mrtve tačke. Dok je god Bosna i Hercegovina

23

mehanički zbir dva entiteta (dvije pseudodržave), nije moguće jednakopravno društvo, a to dalje implicira odsustvo slobode i pravde, a ako nemate slobode i pravde, to znači da ne živite u mirnom društvu, već u društvu nasilja koje se asimtotski približava imploziji.

Kako se onda boriti sa tim? Teško je biti optimista u političkoj zajednici koja je dizajnirana

tako da su indikatori optimizma duboko sakriveni. Naprotiv, dejtonska šizofrena politička matrica polako troši i najbolje ljude naše zemlje, dok se vladavina najgorih multiplicira, jer najgorima odgovara stanje pometenih vrijednosti, odsustvo kompetencije i trijumf palanačkog uma koji ne želi progres nikome sem sebi i svom etnonepotističkom klanu. No, za „bujicu suza oko nas“ nema drugog lijeka nego permanentno graditi uvjete za izgradnju dobrog društva. To podrazumijeva javno zagovaranje općenarodnog obrazovanja, jer naš svijet je intelektualno zapušten, zatrovan izmišljenim nacionalističkim pripovijestima, odgojen na strahu od drugog, pa se pokušaj edukacijske transformacije organizovano onepismenjenih pripadnika etnonacionalnih zajednica a koji žive u simbotičkoj klopci sa svojim parohijalnim nacionalističkim elitama nadaje kao poduhvat vrijedan dugog činjenja. U prvom redu imamo neobrazovane, nekomptetentne, neemancipirane i nerealizirane političare, a u drugom redu su njihovi sufleri, kulturne i intelektualne elite, protagonisti tzv. narodne kulture, bijedni nacionalisti. Ako imate intelektualne elite koje su othranjene na ksenofobiji, na nekim krajnje anahronim, rekao bih, darvinističkim pristupima prema drugome, teško je promijeniti socijalni poredak. Kada vi sa koljena na koljeno, generacije mladih ljudi pothranjujete najgorim stereotipima o drugome, pa onda je teško očekivati

da ćete vi u jednom momentu, za godinu ili dvije, to stanje promijeniti i izgraditi bolji svijet. Ako imate rat koji se završio kako se završio, onda nam je to znak da imamo sljedeću produkciju: da se u hiljadama naših porodica o drugome govori kao neprijatelju. Upotrebljavaju se najskaredniji, najgori epiteti da bi se pokazalo ko je i šta je taj drugi. U takvoj atmosferi, a uz to imate i obrazovni sistem koji pothranjuje te stereotipe, više ili manje skriveno, šanse za ozbiljne i pozitivne društvene promjene su male. No, bez obzira što su nam šanse male, živjeti se mora. Imate dijelove svijeta gdje ljudi jedva preživljavaju, čiji je svaki dan borba za golu egzistenciju ali moraju živjeti. Mi također moramo živjeti naš dejtonski apsurd i pokušati, ma koliko to bilo teško, mijenjati stanje.

Kako onda mijenjati?Smatram da je učenje kulture nenasilja najbolji način stvaranja

uvjeta za našu djecu i za djecu naše djece da žive u boljim društvima. Moraju naučiti da nenasilje smatraju važnijim od herojstva. Kad kažemo herojstvo, to se u našim krajevima smatra pohvalnim činom i referira se uglavnom na ratnike. Mi smo skloni tom ratničkom herojstvu koje slavi kulturu nasilja. A kultura nasilja generira kulturu smrti. Kultura smrti ponovno oživljava kulturu herojstva, a kultura herojstva rađa kulturu nerada, pa u postratnim društvima nije neuobičajeno da imate hiljade muškaraca u najboljim godinama koji ništa ne rade i smatraju da je država dužna da ih tetoši i vodi stalnu brigu o njima iako su i mentalno i fizički zdravi. U našim patrijarhalnim zajednicama rad na kulturi nenasilja je najveće moguće herojstvo. Znate, postoji ljudi koji su heroji u ratu ali mnogo je onih koji su heroji u miru, koji se ne plaše konstruktivne konfrontacije sa najgorim mogućim stereotipima.

Danas je u postjugoslovenskim društvima promicanje kulture

24

nenasilja povezano sa predanim radom na afirmaciji i zaštiti manjinskih zajednica, na suočavanju sa prošlošću, na odgovornom komuniciranju kulture sjećanja versus kulture poricanja i prije svega, najvažnijim smatram razgovor sa onima u čije ime je zločin počinjen kako bi mogli od pripadnika te zajednice, u čije ime je zločin počinjen, zahtijevati promjenu na bolje, jer ste ih svojim predanim i odgovornim javnim djelovanjem uvjerili u neupitnu snagu kriterija istine. Ima li većeg herojstva od ove naivnosti kojom se mijenja svijet.

Kako onda to raditi unutar balkanske kulture?Velika je uloga obrazovnog sistema, univerziteta, škola i

civilnog društva. Nažalost, naši obrazovni sistemi, obrazovne poluge moći su u rukama nacionalista. Što se tiče civilnog društva, ono ne pokazuje generalnu sposobnost da se nakon donatorske ere razvije i emancipira kao samostalni entitet koji je sposoban da se samoreproducira i da je samoodrživ. Duboko sam uvjeren, da kada bi između civilnog društva i akademske zajednice došlo do emancipatorske sinergije, onda bi se mogao napraviti jedan iskorak ka kulturi nenasilja.

Akademska zajednica?Naravno, mislim na individue, na javne intelektualce i

intelektualke, profesore i profesorice koji ne žele biti dio etnonacionalističkog kora i koji su shvatili nedjeljivu snagu istine koja kaže: Kada imate zajednicu koja producira nasilje, kada se ta matrica nasilja decenijama iznova generira a kao rezultat imate sve gore stanje, sve bijedniji život ogromne većine, sve manje pravde... pa zar to nisu dovoljni pokazatelji da se prekine sa kulturom nasilja, da se prekine sa produkcijom društvenih odnosa koji su u svojoj

biti dubinski beskorisni. Ono što moramo uraditi, jeste da izađemo iz te spirale mržnje, dirigirane i odnjegovane kulture nasilja i da uđemo u slobodni prostor zahtjevne kulture nenasilja. Na neki način, to je zaista herojski poduhvat. Vidite kako to malo ljudi hoće. Zato mislim da je feminizacija i depatrijarhalizacija, kako naše zajedničke tako i posebnih kultura, društveni proces koji bi mogao proizvesti nove mirovne vrijednosti. Ali, to ide dosta teško, ogromni su otpori kada pokušavate promijeniti naslijeđeni sistem mišljenja i djelovanja.

Vidimo i konstantne napade na PRIDE...Sve ovo što se dešava u regiji nam potvrđuje nesposobnost

izlaska iz matrice nasilja. To nije moguće lako promijeniti. Dugotrajno na vlasti imate elite koje su de facto generirane iz šovinističkog ambijenta. One mogu kao kameleoni da se mijenjaju, ali njihov je fundamentalni prosede nacionalistički. Nacionalizam uz sebe veže mržnju prema različitom. Zato nije slučajno što su pogonsko gorivo nacionalizma homofobija i ksenofobija. Sve moguće fobije su povezane sa nacionalizmom, zato što se nacionalizam najbolje osjeća unutar najrigidnijih nacionalističkih diskursa. Sve što se dešavalo u regiji, u Splitu, Beogradu, Sarajevu, Budvi... implicira jednu društvenu nesposobnost da se zaustavi matrica nasilja. S druge strane, zemlje koje žele da uđu u Europsku uniju, moraju ispuniti određene uvjete, a među tim uvjetima je i pravo drugačijih da budu drugačiji i da ta drugačijost ne smije biti sankcionirana javnim gestama mržnje a kojima prisustvujemo svih ovih godina kada su u pitanju LBGTQ pojedinci i skupine. Upravo je taj normativni pritisak EU, korak po korak djelimično promijenio hrvatsku političku i javnu kulturu ali to svakako nije dovoljno ako ne postoji barem minimalna pripremljenost pretežne lokalne kulture

za općeljudsku pravednost. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, kod nas je još uvijek puno lakše i društveno prihvatljivije biti četnik, ustaša, balija, nego npr. homoseksualac.

Rat u Bosni i Hercegovini kao znanstvenik definišete kao: Rat protiv Bosne i Hercegovine...

Istina svijeta je skrivena u nijansama. Uvijek treba paziti na nivo odgovora o tom teškom pitanju kao što je rat protiv Bosne i Hercegovine. To je po meni najbolja definicija rata protiv naše zemlje jer uključuje sve: i agresiju na jednu originalnu zemlju, članicu OUN-a, ali i unutrašnje agresije antibosanskih politika u BiH. Te antibosanske politike nisu samo srpska i hrvatska, nije samo ni deprimirajuća politika međunarodne zajednice u BiH, nego u određenim oblicima i bošnjačka politika, kada se pokazivala kao antibosanska. To ne treba zanemariti.

Zašto se nikada u BiH ne spominje agresija Crne Gore i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu?

Uvijek je važan uzrok. Uzrok raspada bivše Jugoslavije, a nikad ne treba zaboraviti da je bivša SFRJ, uz sve limite i greške, historijski maksimum ovih agonalnih naroda posvađanih sa napretkom, je velikosrpski nacionalizam kao kulturna ideologija i režim Slobodana Miloševića kao legalna politička ekspozitura te ideologije. Bivša SFRJ je imala izuzetne potencijale da danas bude jedno dobro društvo koje se, nažalost, zbog agresivnog srpskog nacionalizma, nije realiziralo. Sve je otišlo k vragu. Dobili smo male države u kojima je vrlo teško biti sretan ako ne pripadate višim bićima - različitim nacionalističkim i klerikalnim elitama. Ne treba dakle nikada zaboraviti primarni uzrok raspada. Uzročno – posljedično, srpski nacionalizam je sebi našao prijatelje, našao

saveznike u slovenačkom i hrvatskom nacionalizmu.Bosna i Hercegovina sa višedecenijskom potrebom srpskog i

hrvatskog nacionalizma da uređuju Bosnu i Hercegovinu kao da je u pitanju srpskohrvatski teritorij a ne država po sebi i za sebe, izabrana je kao poligon za izbacivanje najgoreg nacionalističkog smeća sa ambicijom srpske nacionalističke politike da što veći komad BiH uzme sebi i sa ambicijom hrvatskog operetskog nacionalizma da neki pretpostavljeni hrvatski dio BiH prisajedini Hrvatskoj. Hrvatska agresija na Bosnu i Hercegovinu je onaj oblik nasilja koji nije isti kao oblik nasilja Srbije. Unutar hrvatske politike imali ste vrlo jasne dijelove zvanične strukture vlasti te zemlje koje su se opirale agresiji na BiH. To je vrlo važno reći. Na neki način imali smo sistem jedne paralelne vlasti, jedne parainstitucionalne vlasti unutar vlasti Hrvatske koje su željele da pokore Bosnu i Hercegovinu. U meni nemate saveznika za ideju da su Hrvatska i Srbija jednako krive za rat protiv Bosne i Hercegovine. Naprotiv, smatram da je najveća greška međunarodne zajednice što do kraja nije slomila srpski nacionalizam, jer bi se tada stvorili uvjeti da regija krene naprijed. Imamo situaciju gdje vrlo desne strukture u Srbiji se sada transformiraju i postaju prijatelji Europske unije i ideje Europe, a ja tu vrstu transformacije ne mogu drugačije razumijeti nego kao evropski trijumf nacionalističke Srbije.

Zašto?Smatram da je Europa sa svojim povlaštenim odnosom

prema Srbiji stvorila uvjete da u nekom drugom periodu srpski nacionalizam skriven u oblande europskog racionalizma ponovo bude ključni unutar trokuta Srbija, Crna Gora, Hrvatska.

27

Šta je onda sa agresijom Crne Gore na BiH?Crna Gora je bila dio te kvazijugoslovenske srpske državne

zajednice. Kada govorimo o agresiji Srbije, mi onda govorimo o agresiji skraćene Jugoslavije, odnosno zajednice Srbije i Crne Gore. Iz tog agresivnog nasrtaja na Bosnu i Hercegovinu nikako ne možemo isključiti vlasti Crne Gore. Isto tako, jedno aktivno učešće crnogorskog političkog i represivnog aparata u progonu i ubijanju Bošnjaka u Crnoj Gori dio je istog agresivnog okvira. No, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je u Crnoj Gori došlo do jedne vrste unutrašnjeg priznanja nasilja koje je Crna Gora vršila u ime srpskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ta jedna vrsta unutrašnjeg priznanja nasilja se naravno nije desila unutar onog dijela crnogorskog društva koje još uvijek računa na povratak Crne Gore „matici zemlji“, ali unutar jednog autentičnog crnogorskog političkog bića unutrašnje priznanje agresije na BiH se u određenoj mjeri desilo. To je dobra stvar, jer znate države teško priznaju sopstvene zločine. Ne zaboravite da je Njemačka možda jedina zemlja u historiji koja je otvoreno priznala državni zločin, a i za to priznanje trebalo je najmanje dvije decenije od sloma fašizma. A mi još živimo u području svijeta gdje ideologije koje su proizvele zločin i razaranje nisu pobijeđene nego su ugrađene u politički sistem kao legalni skeletoni. Nadam se da će Crna Gora vremenom biti sve bliža europskoj Bosni i Hercegovini, a sve udaljenija od nebeske, nacionalističke Srbije.

Kako se suočiti sa ratom u Bosni i Hercegovini?U mom uvidu, jedan od najboljih načina je suočavanje sa

zločinom u ravni društva. Sud i sudske presude ma kog nivoa i ma kako teške bile nisu dovoljne da se prestane sa kulturom poricanja koja je ključni okidač u stvaranju uvjeta za permanentnu

proizvodnju kulture rata. Međutim, ključna greška se pravi u odnosu prema pripadnicima zajednice u čije ime je zločin počinjen. Umjesto da smisao suočenja sa istinom bude konsenzualni dolazak do zajedničkog stava o zločinu, dakle o istini, vrlo često nacionalistički trudbenici sa oreolom žrtve ne žele to, nego da ponize pripadnike zajednice u čije ime je zločin počinjen a da nisu ni pitani o toj stvari. To je po meni ključni problem, što se više hoće poniženje zajednice nego priznavanje zločina.

Šta to konkretno znači?Zar nije važnije da se Srbija i srpsko društvo u potpunosti suoče

sa zločinom, kao i svaka druga država i društvo u čije ime je počinjen zločin bilo kada i bilo gdje. Da se suoče sa onim što je srbijanski režim sa drugim polugama moći uradio u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku, Bratuncu, Sarajevu... Da se suoče sa svim vrstama zločina na toj stravičnoj skali zločina ali na način koji će omogućiti da se to istinski prihvati, a ne da se nastupa na način koji će ustvari dovesti do stvaranja uvjeta da se zločin ponovi. Tu je velika odgovornost žrtve, ali moramo biti svjesni i da se pravda, pravednost i rješavanje konflikata uče. To nisu zaleđeni entiteti slobode, već se osvajaju novim znanjem a treba priznati da smo mi kao region tek u pionirskom razumijevanju mira, kako na teorijskoj tako i na praktičnoj razini. Vrlo je malo kreativnih ljudi koji su se odlučili za istraživanje mira, koji pokušavaju da osvoje neke nove mirovne forme. Mi to tek počinjemo da radimo, iako smo povijesno opterećeni nasiljem. Uvijek smo više cijenili ratnike, nego mirovnjake. Došli smo u doba kada tu paradigmu moramo promijeniti, radi budućnosti naše djece. To je vrlo težak put, uvjeriti ljude da je njihovo viđenje svijeta pogrešno.

28

Treba li se bojati europskih desnih organizacija koje se jednog dana mogu lako ujediniti i stvoriti jedan jak fašistički pokret?

To ne treba ni potcijeniti ni precijeniti. Ja sam vrlo kritički nastrojen prema onim skupinama moći koje potcjenjuju rast europske ksenofobne desnice. To nije bezazleni rast. Ksenofobna europska desnica se ne može ograničiti samo na zemlje Balkana. To je uzelo određenog maha i u najrazvijenijim zemljama Europe, i u Skandinaviji, Njemačkoj, Holandiji, a zatim i u zemljama koje su postale članice EU, kao što su Rumunija i Mađarska. Vidjeli ste nedavno i češke desničare koji na rasističkoj osnovi protestuju protiv Roma. Ako se nastavi ekonomska kriza i ako ona poprimi još radikalnije oblike onda je očekivati veći rast ekstremne desnice. Zato što neobrazovani ili manje obrazovani ljudi odmah za svoju lošu ekonomsku situaciju optužuju imigrante, muslimane, Azijate i sl. Uvezivanje ekstremne desnice je vrlo opasno. Oni se unutar europskog parlamenta već ujedinjuju. Oni mogu iskoristiti demokratiju da se obračunaju sa demokratijom. Ako unutar nacionalnih izbora za Europski parlament te snage ojačaju onda one dobijaju mogućnost da unutar samog Europskog parlamenta dovedu u pitanje samu Europu.

29

Dušanka Majkić, (SNSD) poslanica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH

JE LI VAS NATAŠA KANDIĆ PLAĆA?

Kao parlamentarna zastupnica kako karakterišete situaciju u Bosni i Hercegovini?

U Parlamentarnoj skupštini je sve teže raditi. Sve je teže donošenje bilo kakvih odluka. Ne bi to bilo toliko strašno da je situacija takva jer se približi vrijeme izborne kampanje. Međutim, ja sam već treći put u trećem sazivu Parlamenta i situacija je sve gora i gora.

Zašto?Ima nekoliko ključnih razloga. Prvi razlog tome je što su sva tri

naroda ušla sa različitim očekivanjima u Dejtonski mirovni sporazum. Bošnjaci kao većinski narod smatrali su da Bosna i Hercegovina sa dva entiteta i tri konstitutivna naroda, kako je zamišljena u Aneksu 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, je nešto što treba ograničeno trajati, da će nadležnosti Republike Srpske vremenom iscuriti, da će se prenijeti na Bosnu i Hercegovinu i da će kao takva ostati neka kulturna autonomija koja neće ništa značiti, te da će to biti praktično jedinstvena država koja će odlučivati po sistemu jedan građanin jedan glas, a to bi značilo u korist bošnjačkog naroda, odnosno druga dva koja će biti sasvim majorizovana. Predstavnici hrvatskog naroda su također nezadovoljni. Vidimo da oni ne samo da ne mogu da odlučuju o nekim značajnim stvarima za potrebe tog naroda, nego ne mogu da biraju ni svoje političke predstavnike, jer

im to čine Bošnjaci. Srbi su nezadovoljni u sadašnjem trenutku zato što je tom prekompozicijom Dejtonskog sporazuma pod direktnim nasiljem Visokog predstavnika 70 nadležnosti preneseno sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu.

Dakle, kada smo vidjeli u kom smjeru sve to vodi, rekli smo jasno: „Ne! Dosta!“

Više nijedna nadležnost neće biti prenesena na Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina može opstati jedino kao visoko decentralizovana zemlja u kojoj će se dva entiteta dogovarati o zajedničkim interesima a međusobno usklađivati svoje interese prema vlastitim i Ustavu Bosne i Hercegovine kako je to definisano. To nije nikakav duh, nego slovo Dejtona. To je šansa za opstanak ove zemlje. Mislim da je toga sve manje.

Da li je srpski narod ugrožen u Bosni i Hercegovini?U takvoj Bosni i Hercegovini nema šanse da se donese nijedna

odluka koja bi odgovarala njemu.

Uvijek se govori da Bošnjaci žele unitarnu Bosnu i Hercegovinu, ali Republika Srpska je unitarni entitet?

Ovdje se vratio svako ko je htio da se vrati. Međutim, sada imamo tu situaciju da se veliki broj Bošnjaka vratio, dobio imovinu, popravio tu imovinu, živi u Švedskoj, a dolazi ovdje na ljetovanje. Nema nijednog Bošnjaka ko je mogao da se vrati, a da to nije i učinio. Sada se ulažu sredstva, grade se kuće koje su napuštene, ali u njima niko ne živi.

Kao što se Srbi neće vratiti u Sarajevo, a znamo koliko ih je bilo, tako se ni Bošnjaci neće vratiti u Republiku Srpsku jer i oni smatraju da se njihov nacionalni interes može ostvariti tamo gdje je njihov narod.

31

Da li je onda ispunjen Aneks 7 Dejtonskog sporazuma?On nikada neće biti ispunjen zato što su to ljudi koji već odavno

žive u SAD-u. Oni će uvijek reći da se nikad nisu vratili i sve dok i posljednji bivši stanovnik Bosne i Hercegovine ne živi ovdje i nema namjeru da se vrati on će reći da Aneks 7 nije realizovan. Dovoljno je bilo 20 godina, nema se tu šta više realizovati.

Da li je Bosna i Hercegovina nemoguća država?U mnogo čemu. Ona bi mogla opstati jedino kao

visokodecentralizovana zemlja u kojoj ćemo se zajednički dogovarati. U kojoj ćemo se bar nešto moći dogovoriti.

Da li je moguća država u kojoj imate Oružane snage koje broje 10 000 ljudi i koje nisu kupile nijedan komad oružja od kako se reforma Oružanih snaga izvršila, gdje vojska gladuje, a političari neće da se dogovore na kom nivou treba da budu te Oružane snage kako bi ispunile osnovni nivo svoga postojanja?

Ko su ti političari?To su uglavnom bošnjački političari. Nema ni priče o smanjenju

90% budžeta jer to vojska pojede. Ostaje 10%, a s time ne možete ništa. Obuka ide isključivo o trošku NATO-a ako to oni planiraju, a ako planiraju to znači, ništa od toga. Jesu li takve Oružane snage potrebne ikome pa i Bosni i Hercegovini?

Sve što govorim je argumentovano očekujući da će mi neko reći: „Stani malo, nije tako. Bosni i Hercegovini su potrebne tolike snage jer je nekim većim dokumentom dogovoreno koliko sve bivše jugoslovenske države trebaju imati vojske.“

Danas sam pročitala da je budžet Vojske Austrije pred kolapsom. Dakle, ako je pred kolapsom budžet jedne zemlje kao što je Austrija, pa naš je već odavno, samo što nam to niko nije rekao.

Karakter rata u Bosni i Hercegovini.Pa to je poznato. To je rat koji je posljedica upravo ovoga o

čemu sam prethodno govorila. Jedni su htjeli da budu ravnopravniji od drugih. Srbi kao tradicionalni narod koji ne podnosi da ima gospodara niti će to ikada dozvoliti. Hrvati su bilo nejasni u svojim nacionalnim ciljevima, te su u početku mislili da će to biti Hrvatska, a sada kada su se osvjestili postalo je previše kasno za bilo kakvu promjenu. To znači da taj rat koji nas je sve skupo koštao, i iz koga smo svi trebali da izvučemo poruku, praktično uzalud vođen. Nismo izvukli nikakvu poruku ni pouku, a to se najbolje može vidjeti po utakmicama i načinu navijanja. Tako imamo situaciju da Bošnjaci navijaju za Bosnu i Hercegovinu dok ostala dva naroda navijaju za Hrvatsku ili za Srbiju. Tako je sve i počelo. Od fudbala je sve i počelo.

Sada su drugačiji mehanizmi i nećemo imati lažne morale sa strana, ali nećemo moći ni ostvariti život, niti kakvu budućnost, bez obzira na sve što nam se dešava.

Kada ćemo moći govoriti o Bosni i Hercegovini kao multietničkoj državi sa jedinstvenim stavovima i bez etničkog aparthejta?

Nikad. To vrijeme je prošlo. Priča o Bosni i Hercegovini je nepovratno prošla i nijedan od naroda to iskreno ne želi. Bošnjaci malo više pokušavaju da nadmoće ova druga dva naroda. Kada biste ih sada pitali da li žele da to bude multietnička država i da se na isti način odlučuje, oni ne bi pristali. Pristali bi samo pod uslovom da se promijeni način glasanja te da se ukine entitetsko glasanje. Međutim, to su isključivi mehanizmi kojim se entiteti brane i za nas to ne dolazi u obzir.

32

Hoćemo li ikada govoriti o jedinstvenim datumima i obilježjima u Bosni i Hercegovini?

Ne vjerujem. Imali smo u više navrata takve rasprave. Bošnjaci neće da prihvate da je Dejtonski sporazum zajednički termin koji bismo mogli zajedno slaviti. Oni kao praznike priznaju samo one datume iz novije istorije koji nešto znače samo Bošnjacima.

Sve nam se čini da Republika Srpska odbija bilo kakvu komunikaciju sa Federacijom BiH...

Bošnjaci žele apsolutno brisanje Republike Srpske sa karte. Ne mogu to postići. Jednostavno to se ne može postići, jer je to odstupanje od Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Zar predsjednik Milorad Dodik na neki način nije odstupao od Dejtonskog sporazuma?

Kada?

Zar na to ne ukazuju sadašnji savezi sa Draganom Čovićem iz HDZ BiH i podrška stvaranju trećeg entiteta?

Pa on ima pravo da kaže svoj politički stav. Da li se to može postići ili ne, to nije njegova stvar. Čak nije ni stvar o kojoj ćemo mi isključivo odlučivati. To je stvar koja treba da se riješi unutar Federacije BiH. Šta nas briga za to. On govori svoj politički stav i smatra da nije korektno da ti narodi budu unutar tog entiteta. Međutim, Hrvati su to prihvatili i zato im je sada tako. Teško je da se sada vrate na početnu poziciju kada su mogli drugačije odlučiti. Ali ipak to je stvar za koju oni trebaju da se bore.

Dakle, mi tu govorimo svoj politički stav. Mi se nećemo boriti da Hrvati dobiju treći entitet.

33

Šta će se desiti sa Republikom Srpskom u slučaju trećeg entiteta?Neću da razmišljam o tome. Bošnjaci i Hrvati mogu da se dijele

kako hoće, nas to ne uopšte ne zanima.

Ali ćete podržati da se dijele?Nemamo šta da podržavamo! Ako Hrvati ne dobiju određen

broj glasova u Federaciji BiH, a da svi iz Republike Srpske glasaju, to im neće pomoći. Naš sistem glasanja je takav da je uzalud da svi mi i glasamo. Oni moraju postići sporazum u Federaciji BiH.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije, kaže da Beograd nije promijenio svoju politiku prema Bosni i Hercegovini.

Ne zanima me šta kaže Sonja Biserko. Njene namjere i stavove ne namjeravam da komentarišem.

Nataša Kandić, koordinatorica RECOM-a...Također, nemam namjeru da komentarišem. To su osobe koje

zaista ne želim da komentarišem. Njihovo je pravo da govore, kao što je i moje da ne komentarišem...

Predsjednik Stjepan Mesić napada dogovore Dodika i Čovića...Ko je Stjepan Mesić?! Ko je taj Mesić?

Posljednji predsjednik SFR Jugoslavije i Republike Hrvatske...Ma nemojte molim vas, on je razorio cijelu Jugoslaviju... ja sam

sve vrijeme sumnjala u vaše namjere i to su tipična bh pitanja, a ne vjerujem da takva pitanja trebaju za vašu publiku.

Pa evo imate problem i sa Natašom Kandić?Šta to znači?! Šta vi to sad radite sa Natašom Kandić pa je

poredite sa predsjednikom neke države. To što ona vas plaća, ne govori...

Ne plaća nas Nataša Kandić...Nemam ja obavezu da se tom temom bavim.

Kada se govori o nestalim Srbima u Bosni i Hercegovini, o kojem broju možemo govoriti?

To su sve podaci koji nemaju tačan broj. Ti izvori nisu još uvijek relevantni, a nisu ni prihvaćeni od strane institucija, tako da ja ne želim da govorim o toj strašnoj brojci.

Ističete da niste sigurni u Sarajevu. Zašto?Nisam. Poslije 150 prijetnji smrću nikad nisam bila sigurna u

Sarajevu.

Ali ja sam evo siguran u Banjaluci.Ja to znam! Znam da ste sigurni u Banjaluci.Samo zbog jedne emisije na Federalnoj televiziji gdje sam

iznijela svoj stav vezano za proslavu 25. novembra, ja sam dobila 150 prijetnji. Nisam to lično čula nego su to čuli oni što primaju vezu, pa su morali ko zna kakav transport da mi organizuju kako bi me prevezli do međuentiteske linije gdje me je naš MUP prihvatio.

Šta ste tom prilikom na Federalnoj televiziji izjavili?Rekla sam da ne postoji nikakva šansa da Bošnjaci koji su uložili

najviše snage da sruše bivšu državu sada obilježavaju njen praznik. To mi nikada nećemo prihvatiti.

Opozicione partije u Republici Srpskoj se mnogo žale na Milorada Dodika i SNSD. Tvrde da ih šikanirate.

Ne mogu da se obazirem niti da komentarišem to što opozicija priča o predsjedniku Miloradu Dodiku.

Predsjednik Milorad Dodik često ima obračune sa medijima? Skoro je napao novinarku RTV BN-a. To su kršenja novinarskih prava, slobode štampe i izvještavanja.

Kada se govori o jednom mediju kao što je to RTV BN, koji je sasvim stao u odbranu i interese samo jedne stranke, ja onda novinara koji mi takvo pitanje postavlja pitam sljedeće: „Da li mislite da je to profesionalizam jednog medija koji sasvim stane na stranu samo jedne stranke?“

Da su barem stali na stranu dvije stranke nego na stranu samo jedne. To su novinari koji se neposredno nalaze na listi plaćenih od strane SDS-a. Kada su takvi mediji u pitanju ne želim da govorim o njima i njihovom „profesionalizmu“, a još manje šta predsjednik Dodik kaže, jer sve što kaže u pravu je.

S obzirom na zatrovanost, nema nezavisnih medija, a u tome i jeste problem. Pitanje je samo ko to čini manje ili više agresivno. Vi ste naveli jedan od medija koji nastupa na jedan od najagresivnijih načina što čini da i moj senzibilitet prema tom odgovoru mora biti drastičan.

Hoće li Republika Srpska u naredne četiri godine raditi na nezavisnosti?

To je naš strateški cilj!

Mladen Bosić, predsjednik SDS-a, to baš ne vidi tako lako.Molim vas, pustite Bosića, pa kad on bude u poziciji da odlučuje

35

onda će on odlučivati o mehanizmima. Dok mi odlučujemo, mi ćemo odlučivati kada, kako i na koji način,

Kako to postići?Milorad Dodik i svi mi smo dugo u politici da bismo avanturistički

to posmatrali za razliku od gospodina Bosića. To je naš strateški cilj. Imamo nekoliko stvari koje karakterišu državu, a to su: teritorija, vlada i stanovništvo. Dakle fali nam još jedno i uslovi da budemo nezavisni su ispunjeni.

Na čemu će raditi SNSD u naredne četiri godine?Mi ćemo raditi na osamostaljenju Republike Srpske.

Aleksandar Vučić priznaje samo Bosnu i Hercegovinu a ne Republiku Srpsku.

Aleksandar Vučić je predstavnik jedne druge države...

Ali on priznaje samo Bosnu i Hercegovinu.Pustite vi to. Dodik je s njim prijateljive prirode. Ne želimo da

bude ikakva granica koja nas zaustavlja, ali politiku u Republici Srpskoj vode samo oni koji su na vlasti i takve odluke će se voditi samo ovdje.

Kada ćemo govoriti o presudi Polić koja će doći poslije presude Sejdić-Finci?

Imamo pravosuđe koje funkcioniše samo zato što nam je nametnuto. Odluka Visokog predstavnika nije plod stvarnosti i to je još jedan kamen u cipeli Bosne i Hercegovine na njenom putu prema bilo kakvom normalnom putu.

Sejdić Finci?Strašno. To nije vezano prvenstveno za predstavnike srpskog

naroda. Tu smo od samog početka imali jasan stav.Ne postoji zemlja u kojoj nekome treba neko sa strane ko bi

mu birao predstavnika. Zašto bi Bošnjaci kao većinski narod birali Hrvatima predstavnika, a to bi sutra i Srbima radili kad bi mogli. Neće tako biti. Što se tiče nas, mi to nećemo dozvoliti. Javnost je već svjesna kakvi su ciljevi Bošnjaka. Kad bi se to ponovo dogodilo značilo bi dubok nož u leđa.

Ured Visokog predstavnika? Njegov rad više nema smisla. On nema pravo ni da sebe raspusti.

Upravni odbor PIK-a je donio takvu odluku i on to nije u stanju. Mi ne damo da se riješi pitanje vojne imovine dok se ne riješi pitanje državne imovine, tako da on ovdje sjedi, prima mjesečnu platu od 25 000 eura i živi svoj život putujući po svijetu i ne radeći ništa.

Kada ćemo govoriti o procesu pomirenja?Pa probajte. Napravite anketu. SNSD će i tada dobiti podršku

jer najbolje zastupa srpske interese. Ne možete to dobiti treći put tek tako. Iako opozicija svašta radi da se to ne dogodi. Koji samo cirkus prave na Skupštini: psuju, pljuju... Sramota me da govorim.

Je li Vas opozicija osporavala?Što bi mene? Pa ja imam jasne stavove prema svima, pa i

prema opoziciji. Ja nikad nisam rekla nešto što ne stoji. Oni nemaju razloga da napadaju na mene, jer se ja svaki put argumentovano obraćam njima. Tako da nemaju razloga za takvo nešto. Vrlo lako ih demantujem.

36

Evo, sad će ispasti da imam probošnjačka pitanja, ali moram da pitam...

Pa nemojte molim vas. Vidim ja to...

Je li Republika Srpska genocidna tvorevina?To su tako idiotska pitanja da nemam šta da kažem. Bošnjačka

politika nije genocidna? Tolika samo brojka procesuiranih Srba, a Bošnjaka nema. Oni su pod zaštitom i glavnog tužioca i predsjednice Suda BiH. Cijelo pravosuđe radi u korist Bošnjaka.

Spomenuli ste predsjednicu Suda BiH Meddžidu Kreso. Ona se uporno protivi da joj Parlamentarna skupština bira sudije.

Naravno. Ona bi da odlučuje u prvom i drugom stepenu. Ali neće sigurno. Takvo nešto ne postoji ni u jednom sudu. Nikada više neće moći donijeti odluku da se Srbima sudi po novom zakonu Bosne i Hercegovine, a Bošnjacima po starom. Nikada se to više neće desiti. To su sve razlozi zbog čega ova zemlja nema šansi. Meddžida Kreso je solidno dovela do toga da ova zemlja nema šansu.

Šta je onda prijedlog?Prijedlog je takav da se sudi po Zakonu bivše Jugoslavije, kao

što je suđeno Bošnjacima. Njen neuspjeh na tom poslu je doveo do toga da Visoki tužilački savjet nema pravo ni da ocjenjuje rad predsjednice Suda BiH ni Glavnog tužioca. Kao takav, on nije regulator i ne može da se izgradi novo pravosuđe koje će biti po mjeri i kojem će vjerovati svi građani ove zemlje.

37

Stjepan Mesić, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i predsjednik Republike Hrvatske

NISAM IMAO NIKAKVU OVLAST

Kakva je Jugoslavija bila kao država?To je lako pitati, ali to pitanje iziskuje veći odgovor. Prva

Jugoslavija, Kraljevina Jugoslavija, stvorena je voljom velikih sila u Versaju, ali od segmenata koji nikada nisu bili u jednoj državnoj zajednici. Od početka je imala jedna virus, do te mjere da se nije mogla održati i već 1938. godine stvaraju se banovine. Praktično, da nije došlo do Drugog svjetskog rata, ta država bi se raspala. Ali u Drugom svjetskom ratu napadnuta je od strane Italije, Njemačke i Bugarske, te rascjepkana po tim interesnim zonama. U Hrvatskoj je tada stvorena jedna zločinačka tvorevina, Nezavisna Država Hrvatska. Jedan dio je kontrolirala Italija, drugi Njemačka, a zločinci su bili domaći. U takvoj situaciji, Titov pokret otpora se organizirao i prevladao. U ratu je stvorena osnova za buduću državu Jugoslaviju. Jugoslaviju su držala tri faktora: Tito, Savez komunista Jugoslavije i Jugoslovenska narodna armija. Nakon Tita i pada Saveza komunista Jugoslavije, Jugoslavija je težila promjenama ali Milošević nije pristajao na to. On je htio na ruševinama Jugoslavije stvarati Veliku Srbiju. Pozvao je Srbe da žive u jednoj državi, ali da uzmu oružje. Tuđman, moj prethodnik, shvatio je da svijet želi podijelu Bosne i Hercegovine. Bio je impresioniran Miloševićevim uspjesima u Bosni i odlučio je, ako Srbija može dobiti veći dio Bosne, onda bi i

Hrvatska trebala dobiti nešto za proširenje, a sve to skupa razbijalo je Bosnu i Hercegovinu. Pošto nije bilo novog političkog dogovora jedini izlaz bio je razlaz. Jugoslavija se nije mogla održati.

Da li je mogla opstati?Sve kako se uzme. Da je stvorena kao jedna konfederacija gdje

bi određeni poslovi bili na nivou konfederacije sa čvrstim izvorima prihoda, a republike kao konstitutivni elementi bi proglasili svoju samostalnost, kao jedinstveno tržiste. To se moglo održati.

Bili ste posljednji predsjednik SFRJ. Šta je značilo biti predsjednik u takvoj poziciji?

Ja sam došao u Beograd sa mjesta prvog premijera Hrvatske. Rekao sam da sam zadnji predsjednik Predsjedništva SFRJ, upravo zato što nema novog političkog dogovora. Nijedna institucija na nivou federacije nije funkcionirala. Sve je bilo u blokadi. Samo je naivan čovjek mislio da država u takvoj situaciji može egzistirati. Moj zadatak je bio da pokušamo izbjeći rat i zato smo imali sjednice Predsjedništva po raznim republikama. Milošević je bio uporan da istraje u svojim ciljevima, a većina armije je prešla na njegovu stranu. Iz te armije su izašli Slovenci, Albanci, Bošnjaci, Hrvati i dobar dio Makedonaca.

Tuđman je bio fasciniran Titom, pa ga je u više navrata i kopirao...Što se tiče Tita, Tuđman je bio impresioniran njime. On je isto

tako volio uniformu. Titov nastup ga je fascinirao, tako da je u tome htio ličiti Titu. On je bio uvjeren, nije to ni tajio, da se Bosna i Hercegovina ne može održati. Taj zaključaj je izvodio na osnovu situacije Sarajeva koje je četiri godine pod opsadom, a svijet ništa ne poduzima. To mu je dalo na znanje da svijet želi podjelu

39

Bosne. Ja se nisam složio s njim i tvrdio sam mu da će svijet vidjeti dešavanja u Bosni, da je arhitektura našeg prostora završena proglašenjem samostalnosti njenih republika, te da tu više nema mijenjanja granica. On je bio uvjeren da će se Francuska, Engleska i Rusija biti protiv opstanka Bosne i Hercegovine. Nije on podržavao Miloševića, nego je procjenjivao koliko svijet podržava Miloševića. On je tražio prostor za sebe.

Uvijek se Slobodan Milošević uzima za krivca. Šta je sa Momirom Bulatovićem?

Crna Gora je premali igrač u svemu tome. Mogli su se Crnogorci pobuniti kao u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj, ali takve organizirane snage u Crnoj Gori nije bilo. Svakako da je odgovornost Momira Bulatovića bila velika. On je bio Miloševićev operativac. On nije mogao spriječiti TO u Crnoj Gori da ne razara, kad je to naredio Milošević. Ne opravdavam Crnu Goru, ali to je bio premali zalogaj.

Kako ste pratili sukob Bošnjaka i Hrvata u Hercegovini?Za sukob Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini kriva je

međunarodna zajednica, jer je došao jedan plan kojim su podijeljene interesne sfere u Bosni i Hercegovini. Po tom planu Hrvati su dobili više nego što predstavljaju, jer 17% predstavljaju u Bosni a dobili su daleko više prostora. Prije toga plana vladalo je mišljenje, ko očisti prostor, to će mu i pripasti.

Je li Hrvatska finansirala projekat Herceg Bosne?Nisu imali nikakvog prihoda osim hrvatskog budžeta. Kada neko

kaže da je Herceg Bosna učvršćivala Bosnu i Hercegovinu, taj je potpuni mamlaz i ne razumije ništa jer kao što je Republika Srpska razbijala Bosnu i Hercegovinu isto je to radila i Herceg Bosna.

Stvaranje Herceg Bosne je bilo u interesu elite koja je vladala u toj Herceg Bosni.

U Ahmićima na spomeniku stoji natpis „zločin genocida“?Nikad nije utvrđeno ko je dao nalog da se radi o jednom

brutalnom zločinu, a možemo ga nazvati i genocidom. Nikad nije utvrđeno ko je dao nalog da se 108 žena i djece ubije na najbrutalniji način. Očito se radilo o tome da se jedan prostor očisti.

Jesu li sva tri predsjednika: Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević krivi za raspad Jugoslavije?

Ne. Oni ne mogu biti jednako krivi. Najveći krivac je Slobodan Milošević, koji je organizirao rat i provodio svoje političke ciljeve. Franjo Tuđman je bio kriv utoliko koliko je krivo procijenio da međunarodna zajednica želi podjelu Bosne i Hercegovine.

Da li je hrvatska javnost podržavala podjelu Bosne i Hercegovine?Nikad se to nije kroz hrvatski Sabor provodilo. Nikada se o tome

Hrvatska nije izjašnjavala. To je ipak bilo u određenim političkim špekulacijama, ali institucije Hrvatske se o tome nisu izjasnile, osim da su se izjašnjavali za jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

Da li je potrebno vršiti reviziju Dejtonskog sporazuma?Da. Postoje dvije mogućnosti da Bosna i Hercegovina postane

funkcionalna država. Da se političke elite dogovore. Pa tako, ako šef jednog entiteta kao jedan od najjačih ljudi u Bosni i Hercegovini kaže da čak ni u nogometu ne navija za svoju državu, onda o čemu s njim možemo razgovarati. Dakle, elite se ne dogovoraju, pa bi odgovor na Vaše pitanje bio, novi Dejtonski sporazum. Taj sporazum mora dovesti do funkcionalnosti države da bi ušla u

Europsku uniju, a da bi ušla mora imati mehanizme. Entiteti ne mogu pregovarati sa Europskom unijom. Prije ili kasnije se to mora raspraviti.

Je li još uvijek mislite da biste kod Brčkog presjekli koridor Hrvatskom vojskom u slučaju osamostaljenja Republike Srpske?

Mnogi su mi tada prigovorali. Bilo je dosta buke. Hrvatska je garant Bosne i Hercegovine. Ako smo garant, a neko izdvaja dijelove Bosne i Hercegovine, pa onda i potpis garanta nešto vrijedi.

Gdje je ključ problema?Ključ problema nije u Banjoj Luci, niti u Mostaru, pa ni u

Sarajevu. Problem je u Beogradu. Beograd bi trebao reći Srbima u Bosni i Hercegovini da im je država Bosna i Hercegovina, a da im je glavni grad Sarajevo i da u Sarajevu kreiraju svoju politiku.

To ste Vi rekli Hrvatima u BiH?To sam ja rekao Hrvatima. Neki su se ljutili na mene. I sada

se neki ljute na mene, ali stvaranje trećeg entiteta bi definitivno zbrisalo Hrvate iz Bosne i Hercegovine, jer svaka politika koja bi vodila računa o samo jednom malom dijelu hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini bi bila osuđena na propast. Šta je sa Hrvatima u Tuzli, u Srednjoj Bosni i ostalima? Kada se svojevremeno za vrijeme prodora austrijske vojske, jedan veliki dio Hrvata iselio iz Lašvanske Doline. Sad pogledajte, Hrvati ponovo žive u Lašvanskoj Dolini. Ako gledamo zakon velikih brojeva, i futurustički, i ovo što je etnički očišćeno i to će profunkcionirati, jer će se ljudi vraćati.

Da li je onda Srbija dovoljno kažnjena za zločine?Kažnjeni su oni koji su činili zločine. Za zločin ubijanja ljudi u

Srebrenici je kriv režim. Nije se moglo dogoditi da neko nije znao

41

da učestvuje u zločinu. Srbija nije doživjela katarzu. To je najveći problem. Njemačka je krenula za neostvarivim ciljevima, da jedan narod vlada, a da ostali budu podložni, i taj narod je krenuo za pogrešnom idejom, te je zato i platio strašnu cijenu. Njemačka je doživjela katarzu. Ona danas najviše učestvuje u europeizaciji ostatka Europe. Ona ima čvrste demokratske institucije. Ona je osjetljiva na svaku pojavu nacizma i to kažnjava. Dakle, Njemačka je doživjela katarzu. Njemci su Hitleru prigovarali što je išao u rat za neostvarive ciljeve. Za razliku od Njemačke, u Srbiji dobar broj ljudi ne prigovara Miloševiću što je išao u rat nego što nije ostvario ciljeve.

43

Zekerijah Osmić, ministar odbrane Bosne i Hercegovine (2012-2014)

NATO JE EKSKLUZIVAN KLUB ZA BIH

Gospodine Osmiću, kako teče put Bosne i Hercegovine ka NATO-u?

Bosna i Hercegovina je 2006. godine prihvatila poziv u NATO-ov program Partnerstvo za mir (PfP) i potvrdila svoju predanost načelima i ciljevima naznačenim u Okvirnom dokumentu PfP-a i Osnovnom dokumentu Evroatlanskog partnerskog vijeća (EAPC). Integracijom Oružanih snaga BiH i implementacijom zakonskih rješenja u oblasti odbrane, Bosna i Hercegovina postala je kredibilan partner za priključenje NATO-u, odnosno, danas, u ovoj fazi za priključenje Akcionom planu za članstvo u NATO (MAP). BiH je opredijeljena za uključivanje u NATO i EU i po tom pitanju postoji konsenzus svih relevantnih državnih i političkih struktura. Međutim, opredjeljenje za evropske i evroatlantske integrativne procese postavlja pred BiH brojne obaveze na dostizanju potrebnih standarda koji će BiH učiniti prihvatljivim partnerom za NATO, a i za EU.

Je li NATO iskreno zainteresovan da primi Bosnu i Hercegovinu kao punopravnu članicu?

Istupima visokih dužnosnika NATO-a iskazana je spremnost Alijanse za prijem BiH u punopravno članstvo. Članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u garant je sigurnosti za sve narode i građane u BiH, ali za pristupanje NATO-u svaka zemlja mora ispunjavati jasno utvrđene uvjete i dostići potrebne standarde u svim

sferama društvenog djelovanja. To znači da brzina pristupanja u NATO uglavnom ovisi o našoj spremnosti i sposobnosti da ispunimo nephodne uvjete. Moram istaći i da Oružane snage BiH svojim učešćem u međunarodnim misijama doprinose miru i stabilnosti u svijetu i grade pozitivan imidž Bosne i Hercegovine na vanjskopolitičkom planu i spremne su i odlučne da u tom pravcu globalno djeluju i pomognu. Mi se nadamo da će Bosna i Hercegovina vrlo brzo započeti prvi Godišnji nacionalni plan.

Gdje je Bosna i Hercegovina sa zemljama regiona, kada su u pitanju NATO integracije?

Važnost ulaska zemalja zapadnog Balkana u NATO odnosi se na činjenicu da će to u najvećoj mjeri relaksirati odnose između zemalja, te poboljšati političke, društvene i sigurnosne aspekte zemalja u regionu. Jedna od pozitivnih posljedica članstva odnosi se na priliv kapitala, jer kapital ide tamo gdje je sigurno, a činjenica je da je u većini zemalja, nakon ulaska u NATO, zabilježen porast Bruto društvenog proizvoda (GDP). Porast je, takođe, primijetan u sferi investicija, priliva inostranog kapitala i opšte stabilnosti.

Bosna i Hercegovina teško napreduje prema ovom vojnom savezu.

Uz činjenicu da su Hrvatska i Albanija već članice NATO-a, da je Crna Gora na dobrom putu, da je Makedonija zaustavljena pred vratima NATO-a zbog svog imena, odnosno spora s Grčkom, apsurdno je da taj proces ne slijede i Srbija, te Bosna i Hercegovina. U scenariju kada bi jedna država regiona ostala van transatlantskih tokova, posljedice na čitav region bile bi negativne, po sistemu spojenih posuda, jer bi se nestabilnost jedne države prenosila na ostale zemlje regiona.

45

Koliko je značajan put Bosne i Hercegovine prema NATO-u u odnosu na put prema EU?

Opredjeljenje za evropske i evroatlantske integrativne procese postavlja pred BiH brojne obaveze na dostizanju potrebnih standarda koji će BiH učiniti prihvatljivim partnerom za NATO, a i za EU. Evroatlantski integracioni procesi su jedina realna platforma koja građanima Bosne i Hercegovine može donijeti stabilnost i prosperitet.

Bosna i Hercegovina želi da bude članica Evropske unije i NATO-a, ne samo zato jer je to njen cilj, već i zato jer su evropske i evroatlantske integracije sredstvo za transformaciju zemlje u ustavnom, institucionalnom, socijalnom i ekonomskom smislu i put ka punoj funkcionalnosti države.

...a opredjeljenost prema Europskoj uniji?Što se tiče EU, neposredno susjedstvo BiH pokazuje da se može

bolje. Hrvatska je već punopravna članica EU, dok zemlje poput Srbije, Crne Gore, a u posljednje vrijeme i Albanija, čine značajne napore na putu ka članstvu. Bosni i Hercegovini je potrebna doza odlučnosti za provedbu reformi, a na prvom je mjestu provedba presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić-Finci“, odnosno uklanjanje diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina u izbornom procesu. Rješavanjem ovog pitanja Bosna i Hercegovina će biti kredibilna i vjerodostojna u odnosu na zahtjev za priključenje u EU.

S kojim brojem vojnika Bosna i Hercegovina raspolaže?Odlukom Predsjedništva BiH o veličini, strukturi i lokacijama

Oružanih snaga BiH iz jula 2006. godine određeno je da broj pripadnika profesionalnih vojnih vojnika u OS BiH iznosi 10.000.

Istom odlukom je definisana i nacionalna struktura pripadnika OS BiH i to: Bošnjaci 45,9%, Srbi 33,6%, Hrvati 19,8% i ostali 0,7%. U proteklom periodu mi smo znatno podmladili OS BiH, tako da je od ukupnog broja običnih vojnika, kojih je oko 5.000, njih oko 2.800 su mladi vojnici, što je ogroman korak ka podmlađivanju vojske i dostizanju NATO standarda.

Hoće li se taj broj povećati?Što se tiče eventualnog povećanja ili smanjenja broja vojnika,

prije svega mora se pratiti stanje u okruženju, ali mora postojati i politička odluka. S tim u vezi, želim da istaknem i da je u toku dovršenje dokumenta „Strategijski pregled odbrane“ kojim se izražavaju rezultati analize što je do sada dobro u strukturi odbrane, a što treba popraviti i strukturu učiniti učinkovitijom, modernijom i priuštivom za BiH. Cilj nam je napraviti učinkovitiju strukturu OS BiH, te načiniti dugoročni plan organizacije i opremanja OS BiH.

Kada govorimo o nepokretnoj vojnoj imovini u Oružanim snagama BiH, crnogorska javnost nije dovoljno upoznata sa tim problemom.

Bosna i Hercegovina se u procesu pridruživanju zemalja NATO-u nalazi samo jedan korak od aktivacije programa MAP-a, odnosno Akcionog plana za članstvo, a to je knjiženje perspektivne nepokretne vojne imovine na državu BiH. U Bosni i Hercegovini ostale su 63 lokacije koje je Predsjedništvo BiH odredilo kao perspektivne za Oružane snage BiH i smatram da ne postoje pravne prepreke da se to i uradi. Dakle, aktivacija MAP-a za BiH zavisi od samo tog jednog uslova - rješavanja pitanja vojne imovine. Od tih 63 lokacije, njih 31 je u potpunosti spremno za uknjižbu. Što se tiče preostalih 32 u toku su aktivnosti na prikupljanju relevantne dokumentacije za iste.

46

Ispunjavanjem ovog uslova, a mislim da će to biti vrlo brzo, od NATO-a ćemo dobiti zeleno svjetlo da otpočnemo naš Akcioni plan za članstvo. Time bi bio ubrzan put BiH ka punopravnom članstvu u NATO-u.

Koliko imamo neperspektivne vojne imovine u BiH?Što se tiče neperspektivne vojne imovine, mi imamo 46

lokacija. Za predaju budućim korisnicima spremno je 18 lokacija, a za preostalih 28 lokaciju u toku su aktivnosti na ažuriranju neophodne dokumentacije. Neperspektivne lokacije opterećuju funkcioniranje Oružanih snaga BiH i za to trošimo velika budžetska sredstva, jer se te lokacije moraju čuvati i održavati.

Do sada su Vas u nekoliko navrata prozivali iz Islamske zajednice u vezi Pravilnika o službi unutar Oružanih snaga BiH. O čemu je tačno riječ?

Vjerovatno mislite na pismo koje je uputio Kabinet reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH gdje izražavaju zabrinutost zbog nekih odredbi Pravila službe u Oružanim snagama BiH koje je stupilo na snagu krajem prošle godine. Istina je da taj dokument nije tretirao određena pitanja koja se odnose na pitanje nošenja brade pripadnika OS BiH, nošenja mahrame (hidžab) za žene muslimanke pripadnice OS BiH i slobodno vrijeme za upotpunjenje vjerskih obreda pripadnika OS BiH.

Je li došlo do analize tih dokumenata?Odmah nakon ovog dopisa pristupilo se analizi ovog dokumenta

i konstatovano je da isti ima određene nedostatke te da je potrebno ovom pitanju pristupiti studiozno kroz formiranje Radne grupe koja bi detektovala sve eventualne nedostatke u sadržaju

dokumenta i predložila eventualne izmjene i poboljšanje gdje bi se u svakom slučaju u obzir uzeli i ovi nedostaci i nedorečenosti koji su iz domena upotpunjenja vjerskih prava i sloboda u OS BiH.

Šta je to što NATO-u treba u Bosni i Hercegovini?Realno gledano NATO je ekskluzivan klub u koji se puštaju samo

oni koji to doista i zaslužuju. Također, za članstvo u NATO-u se niko ne nagovara. NATO želi kvalitetne sugovornike za svojim stolom, a male zemlje svoje mjesto moraju zaslužiti. S druge strane, svijet je u tranziciji koja često dovodi do kriza, nemira i previranja. U takvim vremenima NATO je garant stabilnosti i sigurnosti. Vrijednosti na kojima NATO savez počiva, a to su posvećenost individualnim slobodama, demokraciji, ljudskim pravima i vladavini prava, se ne mijenjaju. To je ono što se očekuje od nas, ako želimo biti istinski partner. Bosna i Hercegovina učestvuje u mnogim NATO aktivnostima, od vježbi do operacija. Za učešće u misiji ISAF dobivamo brojne pohvale. Oružane snage BiH su postigle značajnu transformaciju i odlučni smo u nastavku reforme odbrane i u pružanju resursa za doprinos kolektivnoj sigurnosti. Idealna budućnost Bosne i Hercegovine je ona u kojoj će biti okružena NATO-om i EU članicama.

Kakva je saradnja između Bosne i Hercegovine i Crne Gore?Bosna i Hercegovina i Crna Gora su opredijeljene za ulazak u

punopravno članstvo NATO-a i EU. Crna Gora već četvrtu godinu konzumira Akcioni plan za članstvo. Iako su na Samitu NATO-a u Bukureštu 2008. godine i Crna Gora i Bosna i Hercegovina zajedno pozvani u Intenzivirani dijalog, kao nova faza na putu za članstvo u NATO, Bosna i Hercegovina od tada čeka na rješavanje pitanja nepokretne perspektivne vojne imovine, što je uslov za dobijanje

Akcionog plana za članstvo. Pored reformskih opredjeljenja, naša zajednička uloga je u aktivnostima regionalne saradnje, učešće u misiji ISAF, a kao članice Američko-jadranske povelje (A5), upućeni smo na nove mogućnosti bilateralne i regionalne saradnje.

Na pitanje oružanih snaga, kakva je suradnja ove dvije zemlje?Također, naše oružane snage imaju intenzivnu saradnju, koja

se ogleda prije svega u zajedničkog obuci u oblasti deminiranja i testiranja engleskog jezika. Moram napomenuti da je Sporazum o saradnji u području odbrane između Vlade Crne Gore i Vijeća ministara BiH potpisan još 2010. godine u Podgorici, te da naša dva ministarstva odbrane nemaju otvorenih pitanja. Mi ćemo u narednom periodu zasigurno naše planove bilateralne odbrambene saradnje značajno proširiti, kao i naš zajednički nastup u regionalnim organizacijama, inicijativama i aktivnostima na operativnom planu.

Prije nekog vremena bili ste u služenoj posjeti Beogradu.Susret u Beogradu je zapravo nastavak naše dobre saradnje i

moram istaći da Srbija daje podršku BiH na putu prema NATO-u i EU, a saradnja dviju država pridonosi stabilnosti i sigurnosti okruženja. Razgovarali smo o jačanju regionalne saradnje, jer je budućnost naše regije u saradnji, te ću istaći prednosti i značaj „NATO kišobrana“ za regiju jer su stabilnost i sigurnost koje garantuje Sjevernoatlantski savez preduslovi za razvijanje privrede.

Prije nekog vremena Sarajevo je posjetio i general Diković. Bilo je dosta negovodovanja povodom njegovog dolaska u Bosnu i Hercegovinu i posjetu Oružanim snagama BiH?

Saradnja oružanih snaga Bosne i Hercegovine i Republike Srbije,

kao susjednih zemalja i aktivnih članica Programa „Partnerstvo za mir“, zauzima važno mjesto u bilateralnoj saradnji BiH. To je uspješna i konkretna saradnja koja može biti primjer u regionu. Ona se kontinuirano razvija od samog početka formiranja OS BiH i predstavlja važan faktor izgradnje razumijevanja, povjerenja, stabilnosti i sigurnosti u regiji kao i na cijelom području jugoistočne Evrope.

General Diković je prilikom našeg susreta naglasio važnost regionalne saradnje u oblasti odbrane dvije zemlje i da to spada u spoljno-političke prioritete Republike Srbije. On je izrazio čvrstu opredijeljenost Vojske Srbije u nastavku pružanja podrške OS BiH u procesu daljih aktivnosti reforme OS BiH. Što se tiče negodovanja u vezi s posjetom, tu se zasigurno ne radi o institucionalnom i državnom negodovanju, a prilikom susreta je izražena obostrana saglasnost za unaprijeđenje odnosa i saradnje u oblasti odbrane dviju prijateljskih država.

Hoćemo li u okviru Vašeg mandata dočekati ulazak Bosne i Hercegovine u NATO?

Naredni NATO samit održat će se ove 2014. godine. Nažalost, to neće biti samit proširenja. Bit će to važan događaj na kojem će se najviše govoriti o Afganistanu, s obzirom na planirani kraj NATO misije u toj zemlji. Ali, kao što sam rekao, nije potrebno licitirati s datumima pristupanja BiH u NATO. Naš prvenstveni cilj je dalje dostizanje NATO standarda kako bi na taj način bili kredibilan partner NATO-u, a da li će se to desiti u periodu mog mandata, vrijeme će pokazati. Mi u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH smo u potpunosti posvećeni tom cilju.

49

Nebojša Radmanović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (2006-2014)

RAT JE BIO TRAGIČAN SUKOB NAŠIH NARODA

Bosna i Hercegovina je država sa kolektivnim šefom države koji čine tri člana Predsjedništva. Svakih osam mjeseci jedan od njih predsjedava Predsjedništvom BiH. Taj koji predsjedava je prvi među trojicom članova Predsjedništva. Šta to znači za jednu državu?

Svaki član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pa i srpski znači 1/3 predsjednika Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo je kolektivni organ i odluke jedino donosi konsenzusom, usaglašavanjem i onda je predsjednik. Nas trojica imamo potpuno ista ovlaštenja, ali je odluka važeća kada se usaglasimo, pa zato i kažem da sam 1/3 predsjednika. Teško bi bilo razdvojiti se i reći šta to znači srpski, a šta znači bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva. Mislim da su sva trojica u istoj poziciji, koja je vrlo kompleksna zbog ukupnog stanja u Bosni i Hercegovini. U svih osam godina Predsjedništvo je dobro radilo i to pored teškog stanja u Bosni i Hercegovini, mi smo se uglavnom uspjevali usaglasiti u onome što je ustavna nadležnost Predsjedništva. Bilo je to teško jer smo i u ovom sazivu bili iz različitih političkih partija, različito gledamo i na prošlost i na sadašnjost, a u budućnosti se grubo slažemo oko nekih stvari ali i ne slažemo.

Možemo li reći da je ovaj saziv Predsjedništva radio najbolje od rata protiv Bosne i Hercegovine?

Teško je baš dati takvu ocjenu. Ne pripadam onim političarima koji odmah daju ocjenu. Treba to sve analizirati. Za četiri godine uradi se mnogo posla i trebale bi dobre analize da bi se reklo da li je dobro ili ne. Kao historičar pripadam ljudima koji poštuju teoriju distance i mislim da treba da prođe vrijeme, da bi se reklo da li je nešto dobro ili nije. Ako se uporedi broj usvojenih međunarodnih ugovora i svega onoga što je u nadležnosti Predsjedništva BiH, onda je to vrlo uspješno. Ako se uporedi kako su funkcionisale oružane snage koje su direktno pod našom komandom i diplomatska mreža onda se može reći da je bilo uspjeha. Ako se pogleda da je zbog stanja u Bosni i Hercegovini ispao nesporazum između nas, a to je malo, onda je i to uspješno. Bilo je nekad ranijih perioda kada su nesporazumi postojali i izlazili su javnije, jer je to interesantnije vašim kolegama, nego kad se mi slažemo i na bazi toga se vjerovatno govori, da li je uspješno ili nije uspješno Predsjedništvo. U ranijim periodima prethodnog mandata, postojali su istupi granica koji nisu mogli da se praštaju, a ovdje smo imali situacija kad se dogovorimo. Mislim da Predsjedništvo može funkcionisati. Kada postoji neki nesporazum, to nije tragedija. Kada jedan predsjednik pogriješi, Ustav Bosne i Hercegovine, ovaj Dejtonski, je predvidio kako ćemo se ponašati. Njime je predviđeno i šta činiti ako se članovi Predsjedništva ne slažu. Tako da mislim da je ovako moguće raditi.

Da li je dobro za Bosnu i Hercegovinu da ostane ovakvo tročlano Predsjedništvo BiH?

U ovom djelovanju, a i u narednom mandatnom periodu, jedina opcija jeste da ostanu tri člana Predsjedništva. Mislim da

51

je to jedina opcija za Bosnu i Hercegovinu i nikako se neće moći postići da se vlast da jednom predsjedniku a znamo ko to zagovara i zašto to zagovara i nije realno da u bliskom periodu se to dogodi. U obrnutom je jedino moguće tri člana Predsjedništva i da se apsolutno poštuju.

Republika Srpska ističe da ne želi unitarnu Bosnu i Hercegovinu, a Republika Srpska je unitarna...

Postoje neki evropski standardi koji traže promjenu Ustava. Traže u svim zemljama koje idu prema Evropskoj uniji. Mi se tu teže dogovaramo i pošto smo opredjeljeni da idemo prema EU moramo da prihvatimo neke uslove, ali ćemo se sporije dogovarati i moraćemo promijeniti neke dijelove ustavnog uređenja. Mislim da nema potrebe da se insistira na drastičnoj promjeni ustavnog uređenja klasične državne zajednice koje imate i u Evropi i one jako dobro funkcionišu, a oni se ne osvrću ni kada one ne funkcionišu. Kad nema vlade u Belgiji godinu dana i to prođe usput, ali ovdje kada je nema pola godine nastaje ratno stanje. Mislim da bi se obezbjedila ravnopravnost sva tri naroda i svih građana pojedinačno a moramo oboje obezbjediti, moramo ovako funkcionisati, kao Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada. Moraće se pronaći još neki mehanizmi u zaštiti interesa hrvatskog naroda koji sada nemaju ista prava kao Bošnjaci ili Srbi. Kada se to obezbjedi onda država može funkcionisati.

Da li bi došlo do kršenja Dejtonskog sporazuma u slučaju stvaranja trećeg entiteta?

Zavisi šta bi tu se donijelo i šta bi se desilo. Opasno je kršiti Dejtonski sporazum. Prvo, to je međunarodni ugovor, i nastao je tako da se nakon 18 godina danas mogu pojaviti oni što se nisu

ništa pitali pa reći: „Eh, sad se i mi pitamo.“ Pa onda imamo Srbiju i Hrvatsku koje su potpisale, a u međuvremenu se nisu baš nešto ni pitale za taj sporazum. Drugo, svako narušavanje ovih odnosa, koji su teško uspostavljeni, dovelo bi do još većih problema. I treće, a možda je to i prvo, jer ovdje ne govorim po značaju, već je poremećen neki Dejtonski balans koji je bio iniciran od Međunarodne zajednice. Po mom viđenju, to se pokazalo vrlo loše.

Kako?Čućete u Bosni i Hercegovini i one koji će reći da je Visoki

predstavnik trebao i više da reaguje, ali sve je što je Visoki predstavnik intervenisao napravilo je probleme u Bosni i Hercegovini. Kada Visoki predstavnik poništi odluku Centralne izborne komisije (CIK) napravio je probleme u Federaciji Bosne i Hercegovine i čitavoj Bosni i Hercegovini. Dejtonski sporazum mora ostati, a svaka promjena mora biti između relevantnih predstavnika naroda.

Je li Bosna i Hercegovina federalna ili konfederalna država? U okviru toga mogu odgovoriti na ovo pitanje, da se iz

Republike Srpske često čuje za decentralizaciju Republike Srpske a tamo imamo centralizaciju. Bosna i Hercegovina je napravljena kao decentralizovana država koja je, sve zavisi kako koji pravni subjekt tumači, a najgore je kada se političari počnu petljati u pravnu priču, ali svako ima svoje viđenje. Ja mislim da je Bosna i Hercegovina federalna država, jer je dogovorom strana u Dejtonu, a potpisali su Republika Srpska i Federacije Bosne i Hercegovine, a sama Federacija je nastala godinu dana prije, Vašingtonskim sporazumom, pa je dogovorom strana Bosna i Hercegovinamsastavljena iz dva entiteta i to piše u članu 1. Ustava i kao takva Bosna i Hercegovina

52

je imala tri predsjednika i tri ministra. Sve druge nadležnosti su bile u okvirima entiteta, uključujući i vojsku i policiju. Tek naknadnim intervencijama dovedena je vojska u jedinstvenu, a policija napravljena nekim prisilama da ima i zajedničke i posebne. Dakle, ona je kao konfederalna napravljena.

Kako je Vi predstavljate u svijetu kada se pojavite kao predsjednik?

Lično mislim da je federalna država. Sa tom federacijom su svi pomalo nezadovoljni. Bošnjaci kao većinski narod koji misle da trebaju upravljati svim, a kad kažem većinski mislim da ih ima najviše, a svi su konstitutivni narodi u BiH, Hrvati koji od Vašingtonskog sporazuma, Ustava BiH i Federacije BiH mogu biti preglasani, a ne bi smjeli kao konstitutivni narod bez obzira na brojnost, a Srbi koji osjećaju pritisak da Bošnjaci samo hoće što veću centralizaciju se trzaju i hoće da se odvoje. Tu je problem. Kad se sva trojica pojavljujemo u javnosti, mi se u startu dogovaramo. Ja predstavljam Bosnu i Hercegovinu onakvom kakva jeste, a ne onakvu kakvu ja želim ili kakvu neko drugi želi, nego onakvom kakvom ona jeste, po Dejtonu, po Ustavu i po realnim odnosima, koji su vrlo teški. Ovo što sam sve govorim pokazuje da smo mi neobični, složeni, da se vrlo teško dogovoramo. Tu je neka razlika u odnosu na centralizovane države.

Karakter rata u Bosnu i Hercegovini?Ja ga stalno tumačim onako kako to piše u Dejtonu, da je to

tragični sukob naših naroda. To je jedino što su do sada svi prihvatili. Može neko da kaže, nas su natjerali u Dejtonu, ja to ne znam. Nisam tamo bio, pa ne znam ni kako je to izgledalo, ali su svi predstavnici naroda i građana potpisali Dejtonski mirovni sporazum i složili se

da je to bio tragičan sukob. U budućnosti ćemo mnogo raspravljati.

Jesmo li se u BiH suočili sa prošlošću?Možemo li ovako, prošlošću se trebaju baviti istoričari a ne

političari. Ne možemo i ne smijemo izbjeći činjenicu da se prošlošću trebaju baviti udruženja, a porodicama žrtava rata će uvijek biti teško. To će biti teško generacijama i to ne samo u ovoj situaciji. Mi se moramo naviknuti, ali ne smiju političari davati ton tome. Kad političari počnu da podržavaju određena udruženja, koja su nastala kao udruženja žrtava rata, onda nastaje problem. Sama udruženja žrtava rata imaju pravo na to i sve teške riječi, ali mi kao političari ne smijemo stajati na čelo ili šaptati šta ta udruženja trebaju raditi. Kad se to događa onda imamo problem u društvu.

Vaš stav?Moj stav je jasan, a istoričar sam po struci, svi mogu primjetiti,

da manje o prošlosti govorim, nego svi drugi političari koji u 90% nemaju pojma o stvarnosti. Svi žele da se bave političkom prošlošću.

Uvijek se predstavljate u ime svih građana Bosne i Hercegovine, iako imate prefiks srpski član Predsjedništva BiH?

Ja to ovako zamišljam. Ja jesam izabran u Republici Srpskoj i Ustav kaže da sam član Predsjedništva iz Republike Srpske, ali po logici stvari kao svaki Predsjedništva ili kad sam sam, ja sam predsjednik, moram govoriti u ime svih u Bosni i Hercegovini, pogotovu što i u Republici Srpskoj imate ne samo Srbe, koji čine većinu, ali imate i druge narode, a ja i njih predstavljam. Moram štititi interese Republike Srpske jer mi to Ustav nalaže, ali opet u interesu svih. Tu ima jedna razlika koju niko nije uočio, kada

54

član Predsjedništva poteže zaštitu interesa Republike Srpske, ja moram da dobijem 2/3 Parlamenta multietničkog Republike Srpske, a druga dva člana Predsjedništva pokreću zahtjev za zaštitu nacionalnog interesa a ne entitetskih i oni dobijaju podršku bošnjačkog ili hrvatskog naroda u Parlamentu Federacije BiH. Zbog toga je na neki način srpski član Predsjedništva drugačiji, ali ja i hoću da predstavljam sve.

Kakvi su odnosi sa regionom?Odnosi u regionu se mogu posmatrati na dva načina: jedan

je da su formalno dobri, da predsjednici, premijeri, vlade, odlično funkcionišu i zbog teških situacija kroz koje smo prošli prije nekoliko godina, a s druge strane su ekonomska saradnja svih zemalja u regionu i Njemačka koja tu uvijek ima posebne trgovinske odnose. Treće, mi smo živjeli u jednoj državi, izmiješani smo po raznim vrstama, i to stvari diskurs. Ono što nije dobro, a trebalo bi se riješiti u regionu, i stalno to govorim, a vidim da to kolege predsjednici vješto izbjegavaju, jer vide da je to problem, a to su granice. Nadležnost svih nas jesu granice, a mi gledamo da pobjegnemo od toga. Funkcionišu nam granice koje su spoljne granice bivše Jugoslavije. Hrvatska nema problem sa Mađarskom, ali ima probleme sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom. Tako i ostali. Mi iz Bosne i Hercegovine imamo problem sa svima. Najbolji je odnos sa Crnom Gorom. Tu je potpisan međudržavni ugovor. Predsjednicima ili premijerima je najlakše da se raspravljaju, pa onda bace na arbitražu, kao neka neko odlučuje u ime nas.

Tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Komentar?Mislim da nije trebalo da dolazi do tužbi i to sam svima rekao i

nama u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Ja imam objašnjenje za to. Niko ne dobije tužbu, ona izaziva dodatne svađe, kao što niko ne dobija kad se izvini. Moje je mišljenje da smo pomirenju trebali prilaziti na drugi način i da je bilo drugih načina za ovih 18 godina bili bismo na više stepenu pomirenja. Mi smo uz pomoć međunarodne zajednice izabrali ovu varijantu: Hajdemo biti dobri, ali hajde da se i tužakamo. Ne može biti dobre pomoći ako se tužimo. U Bosni i Hercegovini živi najmanje 1/3 srpskog stanovništva i skoro niko ne može prihvatiti da se tuži Srbija. Čak i ako su Srbi iz Bosne i Hercegovine ljuti zbog nečega na Srbiju oni ne daju da drugi budu ljuti na nju. To je uvijek tako. To vam pravi problem, a pogotovo kada je to neriješeno ili kada se to ne završi. Kad to traje mjesecima, godinama, i kad dobijete presudu od nekih 500 stranica to onda kod nas svako počinje da tumači na svoj način i onda imate problem. Ja se sjećam, a to je bilo u prošlom sazivu Predsjedništva, odluke Međunarodnog krivičnog suda, i dobro se sjećam kako je to izgledalo u Sarajevu. Da li to bio stres na jednoj ili drugoj ili trećoj strani a nisu ni pročitali sve što je napisano, kao što su svi pucali od sreće kad je potpisan Dejtonski mirovni sporazum a onda su nakon mjesec dana svi počeli da ga tumače na svoj način i da stvaraju nove probleme. To je generalno naš problem. To ne znači da ne treba tražiti odštetu i to tražiti generacijama dok ne dođemo do svakog pojedinca koji je odgovoran za to. Tužba države protiv države asocira na tužbu protiv kolektiviteta i onda imate problem, koji se onda dugoročno rješava. Nije bilo ni tu snage, a evo i primjera da ne poredimo Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, ali Srbija i Hrvatska su imale odličnu šansu da to završe, samo što nisu mogle, i na kraju i na jednoj i drugoj strani su tako završile.

55

Jedino Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nije dalo zeleno svijetlo Regionalnoj komisiji za pomirenje REKOM koji je pokrenula Nataša Kandić. Zašto?

Pitate to na pravom mjestu, jer sam ja odgovoran u Predsjedništvu zašto se to nije desilo. Jedan od odgovora bi bio ovaj što ste vi u pitanju postavili, REKOM Nataše Kandić. Ja sam bio protiv toga. Sve što govori o pomirenju je dobrodošlo, ali ne može to biti vezano za jednu ličnost koja upravlja regionalnom pričom, koja je upravljala pričom u Srbiji, i ne dajem ocjenu dobro ili loše, ali onda se nameće kao jedina mogućnost za čitav region da se to uradi. Hajde da tu budemo realni, iz Međunarodne komisije dolazi sugestija trebaju biti ti i ti, a mi ćemo obezbjediti sredstva ako će biti taj. Pogledajte, da ne bude između nas ko je sve popularan, ko će se više slikati, ko će više para uzeti. Iz tog razloga nisam tu priču u potpunosti završio. Da je bilo malo sluha u Međunarodnoj zajednici to bi se završilo, ali da bude baš vezano za jednu osobu Natašu Kandić...

Niste bili za opoziv konzula Bosne i Hercegovine u Čikagu Brane Pećanca povodom njegovog slavlja na proslavi 9. januara 2013. god. povodom Dana Republike Srpske.

Prvo treba shvatiti kako mi biramo u diplomatsko-konzularnu mrežu. 55 DKP a to su: ambasade, misije i generalni konzulati koje su podijeljeni po sporazumu, i tako se zna koja mjesta stalno pripadaju nekom naciji a koja su u rotaciji. Generalni konzulat, uključujući i konzulat u Čikagu, je u rotaciji. Bio je na redu predstavnik iz Republike Srpske i tako je i izabran Brane Pećanac. Kada dolazi do promjena na zahtjev druga dva člana onda to izaziva problem. To se nama rijetko dešava da se pokrene takva inicijativa, jer ako neko protiv nekoga koga sam ja predložio pokreće tako

nešto onda mogu očekivati da to oni rade i dalje. Moram priznati da sva tri člana Predsjedništva to vrlo mudro shvataju. Nekad se i ne slažemo ali to i nama daje odgovornost kod predlaganja i sad ću vam reći da je bolji dio ambasadora iz reda srpskog naroda. Odgovorno tvrdim da je tako. Mislim da je i Brane Pećanac odlično uradio posao i bio generalni konzul u Istanbulu i sada u Čikagu.

Ali je proslavljao Dan Republike Srpske.To je bila jedna situacija kojoj su podlegli neki krugovi u Sarajevu

i znali da ja to neću dozvoliti, ali su zbog svojih dnevno-političkih situacija pokrenuli takvo pitanje. Naravno, nisam ja branio Pećanca samo zato što je Srbin nego sam odmah ispitao šta se tu desilo. Imamo sve snimke, znamo sve šta se desilo. Sva inicijativa koja je krenula od predsjednika Izetbegovića bila je pogrešno postavljena na bazi neke nevladine organizacije iz SAD-a. Brane nije bio sa bradom, niti je pjevao četničke pjesme, nego je to bilo u jednoj drugoj organizaciji u kojoj je on otišao da se pozdravi i tamo je naveo da je bio u Vojsci Republike Srpske. Naravno, i ja sam bio u Vojsci Republike Srpske i svi ovdje su bili u nekoj vojsci. Takvo je to vrijeme bilo i to ne može smetati. Tako da ja tu priču nisam dozvolio. Mislim da je zahtjev koji je išao prema njemu bio ushitren.

Hoćemo li moći govoriti o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini obzirom da trenutno živimo etnički aparthejt?

Kada političari, a u ovome uključujem i mene, budu smirujuće djelovali, a ne koristili tu tešku temu za poene, onda će se moći govoriti ozbiljno o tim stvarima. Kada političari ne budu forsirali neke marginalne stvari koje treba riješiti, a nama se ispričala priča o dvije škole pod jednim krovom. Stotine škola to nemaju, ali je bilo i opet tako funkciniše, i to u Stocu, i čini mi se u Žepču. Mi smo

to pokrenuli iz Bosne i Hercegovine, novinarima je to interesantno, stranci to vide, i onda kad oni dođu ovdje, najmanje pola škola tako funkcioniše. Političari su krivi za to. Moramo shvatiti da ćemo ovdje živjeti svi ako se osjećamo ravnopravno. To je moja poruka stalno i to bošnjačkim liderima. Moraju shvatiti da nešto moraju popuštati. Ako imate situaciju u kojoj Srbi hoće da se odvoje, a Hrvati su već Evropljani i njih ovo baš i ne zanima, najviše Bosna i Hercegovina u cjelini zanima Bošnjake. Mora se ponekad nešto i popustiti, a ne oni hoće da nature neku svoju volju i onda to ide kontraproduktivno. Srbi su sve tvrđi kad god ih napadnete u Sarajevu. Nema većih zahtjeva srpske strane nego što je Dejton.

Je li možemo očekivati nezavisnost Republike Srpske u budućnosti?

Pa vjerovatno da u nekoj budućnosti možemo. Ne u nekoj bliskoj budućnosti.

Zašto to kažete?Primjećuje se da unutar srpskog naroda u Bosni i Hercegovini,

a i u Republici Srpskoj, je ogromna većina koja je za samostalnost. Samostalnost može biti različita. Ja obično govorim o samostalnosti u Bosni i Hercegovini u okvirima Dejtona. Ima i onih koji kažu, samostalnost skroz. Teško se može zabraniti narodu da se opredjeli. To vidimo širom svijeta. To se stalno dešava. Po mom mišljenju kada uđemo u neku normalnu ekonomsku i demokratsku razvijenost, onda će se to izjašnjavati kao u Kvibeku. Istina, kod njih nikada to ne pobjedi, ali stalno je ta euforija kako će se oni izvojiti. Može se svašta očekivati. Primjećuju se razni pokreti i u Evropi. Toga je bilo manje. Sada imate novu Kataloniju, novu Škotsku i onda ne možete reći da ovdje neće biti tih turbulencija. Mislim da

57

to nije vidljivo u nekoj budućnosti. Evropljani to podgrijavaju. Oni su ljuti na mene, ali neće to da priznaju. Oni ne nalaze nikakva rješenja. Vi ovdje imate 17 - 18 000 000 stanovnika koji nikako da se primaknu EU, a tu uključujem nas, Srbiju, Crnu Goru. To je sve manje nego jedna Rumunija a isti je stepen razvijenosti.

Da li Međunarodna zajednica ne želi otići sa ovog prostora jer se boji obnavljanja konflikta, a opet ostaje tu, iako ne daje nikakvo rješenje postojećim problemima?

Oni prije svega ne vode računa o svemu ovome, o ovom ključnom političkom problemu i onda tu pobijedi birokratija. Mi smo to ovdje analizirali sa političarima iz EU još prije 11 godina. Donijeli su odluku da se proširi EU. Dakle, političari su se opredjelili. Sve je ostalo u rukama birokratije. Sad imamo ovakvo stanje. Nema pomaka. Od proširenja EU samo je Hrvatska postala članica. Mislim da su oni sukrivci za ovakvo stanje. Vjerujem da bi ove zemlje išle naprije da im se nisu postavljali ovako tvrdi uslovi, a naročito Bosni i Hercegovini. Potpuno su pogriješili u posljednjih godinu i po dana kada su nam postavili promjenu Ustava kao uslov za neko napredovanje. Pola članica EU nemaju tu Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama a oni nama postavljaju uslov da bismo mi aplicirali za kandidatski status. Shvatam da na to treba biti uslov prije nego što budemo članica, ali da bude uslov za aplikaciju i mi smo izgubili godinu i pol dana oko priča, rasprava...dakle, pored nas ovakvih sporih, teških, i još na Balkanu koji je kombinacija istoka i zapada, samoupravnom sistemu u kome smo bili, ni Evropljani se nisu snašli na ovom prostoru.

Sto godina od početka Prvog svjetskog rata, vi kao predsjedavajući Predsjedništva BiH ste otkazali dolazak na taj skup? Zašto?

To nam znači da svako obilježava na svoj način. Kada se već osjetio taj duh stogodišnjice, a prije godinu dana se osjetio više, te kada je krenula publicistika oko toga, već smo znali da će se taj datum obilježavati na različite načine. Bez obzira što dolazim iz Repubike Srpske, htio sam da napravim jedno zajedničko obilježavanje na poseban način gdje bih učestvovao sa druga dva člana Predsjedništva u zahtjev premijeru Hajncu Fišeru da ovdje dođe bez politike sa Bečkom filharmonijom. To je bila ideja, da ukažemo razliku za 100 godina Austrije i Bosne i Hercegovine. Godine 1914. ovdje je dolazio nadvojvoda sa topovima i pucao je Srbin na njega da ga ubije a sada 2014. godine dolazi premijer Austrije sa Filharmonijom i sjedi pored njega jedan Srbin. Bez obzira na neka protivljenja u Republici Srpskoj, išao sam hrabro ka tome. U međuvremenu se to ispolitizovalo, izvuklo iz Predsjedništva BiH u gradsku priču, došlo do toga da to više nije samo koncert nego i razne manifestacije za taj dan, da to pokušava da se poveže sa prethodnim ratom i da se onda koristi na drugi način. Iz takvog nečeg morao sam se povući.

Je li Vam žao zbog toga?Žao mi je što je došlo do toga. Mislim da je poruka mogla biti

sjajna sa ovim koncertom. Međutim, koncert će biti ali će biti i još nekih drugih stvari, polemisaćemo oko toga na razne načine, a neće biti Srba na tom koncertu.

58

59

Prof. dr Dubravka Stojanović, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

DALEKO SMO OD REGIONALNOG POMIRENJA

Koliko ideje Velike Srbije danas žive u srbijanskom javnom mnjenju?

Njih sada nema na „velikoj sceni“, one se ne mogu čuti od predstavnika vlasti. Ali, u poslednje vreme volim da kažem da se one nalaze na „maloj ringli“, odnosno da su malo sklonjene da se „krčkaju“ na blagoj vatri, jer nije „trenutak“. Odnosno, trenutno je na snazi neki pokušaj vođenja evropske politike, pa onda to nije baš zgodno, ali te ideje se nalaze na „rezervnim položajima“ i tamo čekaju. Evo, na primer, sada je bila godišnjica bombardovanja Srbije 1999. godine i o tome se svuda govorilo, ali niko nije analizirao zašto je do toga došlo. Govori se o tragediji, a uzroka ni od kuda. To je jedan od načina da se nikada ne pomene nacionalistički program koji nas je doveo do bombardovanja.

Mijenjamo li se? Ima li napretka u suočavanju s prošlošću?Polako se stvari menjaju, ali bojim se da to nije u suštini. To

se pokazalo sada na jubileju Prvog svetskog rata, kada smo mogli čuti gotovo identitčna tumačenja tog događaja u nacionalističkom ključu, kao od sredine osamdesetih. Pojavila se jedna knjiga u Britaniji i svi su ovde vrisnuli, govoreće da je i Srbija opet optužena, da je to napad, da moramo žestoko odgovoriti... analizirala sam tu situaciju i mislim da je to bio pravi izliv tog nacionalizma s „male

ringle“. Reakcije na tu knjigu bile su u stvari reakcije na Zapad kao takav, na Evropu, na bilo koji pokušaj da se promenimo... zato nije važno samo to što nema suočavanja sa devedesetim, nego ih nema ni sa 1914!

Karakteri ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu?To je bio klasičan rat za teritorije. U njemu nema ničeg neobičnog

i ničeg fatalnog, kako se on obično opisuje. Obično se kaže da su kosturi iz Drugog svetskog rata izašli iz frižidera. Ja se ne slažem. Mislim da to nije bila osveta, već novi program, program osvajanja teritorija koje, naravno, treba da budu i etnički čiste. Tačno je da je takav program postojao i kod četnika Draže Mihajlovića tokom Drugog svetskog rata, ali je to tada bila manjinska frakcija, dok je osamdesetih ta ideja osvojila skoro celokupnu srpsku inteligenciju i javno mnjenje. To jeste bilo uvijeno u istorijsku propagandu o Drugom svetskom ratu, ili kako se u Srbiji govorilo, preventiva novog genocida nad Srbima. Ali, uprkos svim tim velikim rečima, to je bio vrlo običan, prljavi rat za moć i teritorije.

Zašto je Srbija toliko ratovala i poslije dobijenih bitaka bila na gubitku?

Srbija ima opsesiju stvaranja države „u kojoj će živeti svi Srbi“, kako je to Milošević govorio. To je program nastao od početka nacionalnog oslobađanja i tada je bio sasvim ukopljen u vreme 19. veka, svi su imali takve programe, od Nemaca do Italijana. Ali prvo, taj program je na etnički mešanom Balkanu nemoguće ostvariti bez masovnih zločina i drugo, Srbija nije shvatila da je vreme takvih programa odavno prošlo. Tako se našla suprotstavljena čitavom svetu i, kao što često kažemo „ispala je iz istorije“. Iz toga je, kao rezultat, mogao da dođe samo potpuni poraz.

61

Kako danas posmatrate rehabilitaciju Draže Mihailovića u Srbiji?To se sistematski radilo posle Miloševićevog pada. Zanimljivo

je da je to prvo došlo u udžbenike istorije, što je skandal. Onda je Skupština donela zakone o izjednačavanju partizana i četnika. Onda su krenule sudske rehabilitacije i na kraju TV serija „Ravna Gora“. Poslednjih više od 10 godina to se pitanje prvo normalizovalo da bi onda postalo i, bojim se, masovno prihvaćeno tumačnje Drugog svetskog rata i konačna pobeda četnika nad partizanima. Mislim da je to katastrofa. Danas ne razumeti odnos fašizma i antifašizma, kolaboracije i borbe protiv okupatora je tragičan nesporazum i još jedno ispadanje iz istorije. Tako dokazujete da stvarno ne razumete, ne samo vreme u kome živite, nego ni poslednjih 70 godina, što je veliki problem za jedno društvo koje tako tumara.

Šta znači rehabilitacija Draže Mihailovića za zemlje regiona?To je tek problem i dokaz potpunog nerazumevanja u Srbiji.

Naravno, danas, kada se govori od četnicima, čak i u udžbenicima nema nikakvog pomena zločina u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, tako da današnja deca i ne znaju u čemu bi tu mogao biti problem? Eto dotle smo stigli.

Kako se četništvo razvijalo kroz noviju srbijansku historiju?Programi samo srpskog ujedinjenja uvek su postojali uporedo

sa onim jugoslovenskim. Ali, pod jedan, oni jugoslovenski su krajem 19. veka nadvladali. Drugo, problem je kad vi na programu srpskog ujedinjenja ostanete čitav vek ili vek i po. Onda pokazujete da ne shvatate da se vremena i vrednosti menjaju, kao i politička sredstva. Onda je to dokaz jedne dogme kakva je velika nacionalna država koja vas sprečava da vidite realnost. A to je veliki problem.

Srbi danas kao da se stide antifašizma, a u udžbenicima se veličaju narodni neprijatelji?

Da, to je pobeda te struje koja je obračun sa pobednicima Drugog svetskog rata odnela na novom terenu – na terenu sećanja. Time su poništeni rezultati Drugog svetskog rata, ali i sam antifašizam kao vrednost. To je nužno ako se opredeljujete za one koji su kolaborirali, ne samo sa okupatorom, već i sa suštinom fašističke ideologije. Ako vi sve to normalizujete, kažete da je to skroz u redu i da je to bila najpametnija politika, kako piše u udžbeniku istorije za 8. razred, onda stvarno imate ne samo politički nego i moralni problem i dalje dezorijentišete društvo.

Da li se plašite jačanja ekstremne desnice u Srbiji?Uvek. I ne samo u Srbiji. Ona jača u celoj Evropi, što je posledica

i krize Evrope, ali i svetske ekonomske krize. To se desilo i posle 1929, pa je svet otišao u Drugi svetski rat. I to ne samo zbog Hitlera, već i zato što su se slične ideologije pojavile svuda u svetu, od Japana do Latinske Amerike. Ekstremna desnica je u usponu kao odgovor na celokupnu krizu, jer oni koji obećavaju da će čvrstom rukom srediti stvari stiču glasove. Demokratija u odnosu na čvrstu ruku deluje slabo, neodlučno i sporo. To smo sve već videli. A u našim zemljama imamo i dodatne uzroke. Na primer, u Srbiji su to izgubljena 4 rata, s čim se nacionalna elita ne miri i čeka osvetu.

62

Šta možemo činiti na putu regionalnog pomirenja?Mi moramo stalno da radimo i stalno da govorimo i pišemo,

organizujemo akcije, postanemo vidljiviji u javnosti. Ali, jedini pravi način je da teramo države da se prizovu pameti, jer samo države mogu da ostvare onu vrstu pomirenja koja nam je neophodna. A daleko su od toga. Ne samo od pomirenja nego i od razumevanja potrebe za njim.

Vole li Srbi voždove?Vole, naravno. Zato što onda mogu da kao društvo ostanu na

nivou vrtića i da ne brinu. Onda nema odgovornosti. Ja to zovem kolektivni sindrom Petra Pana, strah od odrastanja. A demokratija traži odrasle ljude i društva. A to boli, kao i svako odrastanje.

63

O AUTORIMA

Edvin Kanka ĆudićRođen u Brčkom. Studirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Od početka studija aktivno radio za brojne bosanskohercegovačke i regionalne medije. Godine 2013. sa grupom aktivista osniva Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) čiji je koordinator.

Jusuf HafizovićRođen i živi u Sarajevu. Studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dizajnom i fotografijom se počeo baviti tokom studija. Povremeno radio za medije u regionu.

65

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 32-051:355.01(497.6)(047.53)323:341.38(497.6)(047.53) ĆUDIĆ, Edvin Političari o ratu u Bosni i Hercegovini /[autori Edvin Kanka Ćudić, Jusuf Hafizović]. -Sarajevo : Udruženje za društvena istraživanja ikomunikacije, UDIK, 2015. - 65 str. : fotogr. ; 18x 24 cm. - (Edicija 20 godina poslije ; knj.2) O autorima: str. 65. ISBN 978-9926-8011-1-31. Hafizović, JusufCOBISS.BH-ID 22491142

Edicija Dvadeset godina poslijeKnjiga 2Političari o ratu u Bosni i Hercegovini

Autori:Edvin Kanka ĆudićJusuf Hafizović

Izdavač: Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)

Za izdavača:Edvin Kanka Ćudić

Grafički dizajn i prelomJusuf Hafizović

Lektor i korektor:Vanja Tripić

Sarajevo, 2015. godine

Izdavanje publikacije pomogao je