HISTORIJA EUROPSKIH INTEGRACIJA I

PROJEKTI INTEGRACIJE KROZ STOLJEĆA

-Osvrt na Europu kroz razlicite epohe historije-Potreba Europe da krene putem integracije-Nije moguće govoriti o Europi unije bez uvida u ranija razdoblja

Kas se sagleda historija kroz sve krajnosti i katastrofalne ratne sukobe onda se vidi da se europa morala suočiti sa tim da se krene putem ujedinjavanja tj integriranja.O ujedinjenoj Europi sanjali su humanisti težeći da takva ujedinjena Europa omogući trajni mir u cilju izgradnje izgradnje sretnoje budućnosti, kao i drugi koji su govorili i pisali o ujedinjenju Europe, među kojima je bilo i istaknutih političara i osvajača.Stvarana su velika carstva i moćne višestoljetne imperije. Ideje integracije treba pratiti od njihovog začeća. Te ideje treba tražiti u starom Rimu, jer je on bio prva integralna „mala“ država. Traga se za počecima, ono što je današnja Europa, te se ukazuje na helenske države, carstva Aleksandra Velikog, Rim je definitivno bio prvi veliki europski ispit za snage ujedinjenja i da se u sklopu takve države prihvati zajedništvo. Rim je svom narodu nudio duh integracije tj duh zajedništva. U V st Rim je propao, ali ne i ideja (zajedništva) ujedinjenja.Od pada Rima u Europskoj historiji se osjećala ideja za ujedinjenjem. Godine 800 Karlo Veliki je krunisan za kralja. On je imao carski pečat na kojem je pisalo: OBNOVA RIMSKE IMPERIJE. Njegova integracija nije bila dugog trajanja. Napoleon III je utemeljio „Legiju časti“Ono što se ne bi smjelo ni spominjati, a to je Adolf Hitler – ujedinjenje „milom ili silom“. Ti momenti ukazuju da je sa svim mnogolikim motivacijama ideja integracije istrajavala kroz vrijeme. Integracija u Europi bila je pokrenuta 1945 poslije sloma privrede. Osnivački ugovor koji je formiran u Europsku zajednicu u Rimu 1950. Nasljednici tog ugovora imali su želju da se ponovo vrate u Rim 2004 i potpišu ponovo taj ugovor, međutim od toga nije bilo ništa. Dok su humanisti maštali o ujedinjenoj Europi u njoj su bili razni ratovi i razaranja vjerska i nacionalna. Europa nije imala mogućnost da čovjeku dozvoli da ima mogućnosti i slobode.Prvi svjetski rat bio je značajan za te promjene i reformr u Europi. Za Francusku i Njemačku, koje su u predhodnih osam decenija tri puta ratovale, pronaći način da žive u trajnom miru predstavljalo je temeljni politički prioritet i upravo je tome nova zajednica trebala služiti. Robert Schuman svojom je deklaracijom od 9 maja 1950 lansirao projekat kojim bi bilo kakav rat između Francuske i Njemačke postao ne samo nezamisliv već i nemoguć.

IDEJE O UJEDINJENOJ EUROPI

Maksimilijan Sili – francuski vojvoda i kraljevski ministar, zastupao je ideju europske federacije koju bi činile katoličke odnosno kršćanske republike koje bi predvodila Francuska.Žan Žak Ruso – francuski filozof, pedagog i jedan od ideologa francuske građanske revolucije, takođe sapada u velike europske vizionare. Napisao je poznato djelo „ O federaciji kao sredstvo koje kombinuje korist malih republika sa velikim državama“. Imanuel Kant – njemački filozof, napisao je 1795 djelo „ Ka stalnom miru“. U knjizi je iznio svoje principe o budućoj federaliziranoj Europi.Viljem Pen – je predlagao da se uspostavi europski parlament.

2

Viktor Igo – francuski književnik i političar bio je poslanik u Parizu i francuskom parlamentu. On je nagovještavao ujedinjenje svih europskih zemalja i zalagao se za svoje ideje. Džon Laflejn – objavi je knjigu „ Nedemokratsko porijeklo europske ideje“. Tvrdi da je apsurdno za temeljne ideje uzimati ličnosti savremenika. On ukazuje da su integracije zalagali Hitler, Musolini i dr.Vinston Čerčil – on je u Cirihu 1946 rekao „ Ako Europa treba da se spasi od neograničene bijede i propasti, mi Europljani moramo izgraditi novo povjerenje u europsku porodicu naroda, moramo joj dati političku strukturu tako da svi živimo u miru“. Prvi korak po njemu mora biti konstituisanje europskog svijeta.

POSLIJERATNA FRANCUSKA

Oporavak Francuske u 60-tim i 70-tim god 20 stoljećaje je jedan od najnevjerovatnijih fenomena europske historije. O ekonomskom rastu se nije moglo ni razmišljati, a put do njega je bio složen. Treća republika je bila otjelovljenje devize „malo i lijepo“ ( opadanje populacije, niska proizvodnja, produktivnost, investicije). Francuzi su živjeli u ratu kao država makar i pod okupatorskim režimom. Kurs pozitivne ekonomske preobrazbe bio je nametnut. U tom smislu bitno je istaći da su na značajnim mjestima u državi bili radikalni modernisti. Ovaj poredak bio je doba eksperimenta i rizika, čime se okoristio mladi francuski seljak. Seljaci su se u punom kapacitetu zainteresovali za mašine – modernizaciju. Zahtijevalo se da se podigne stopa rađanja. Novi režim je bio posvećen mladosti. Velika su bila ulaganja u obrazovanje u odnosu na treću republiku. Bila je prisutna popularizacija sporta. Zanimljive su bile „mlade radionice“ cilj svega ovoga bio je podmlađivanje Francuske. Francuski komunisti su se protivili ratu 1939 i 1940 a imali su koristi od 1944 jer su se riješili neprijatelja. Ipak je KPF zahvaljujući uključenju u otpor izašla iz rata kao najbrojniji organ. 1936 – 1,5 miliona glasova1945 – 5 miliona glasova1946 – 5,5 miliona glasovaIz ovog se može vidjeti popularnost francuske komunističke partije, ova partija je po nekima bila fatalno staljinistička. To je bila partija koju je ozbiljno nagrizao sistem u intelektualnom smislu. Kao i druge države zapadne Europe i Francuska je prolazila kroz teško posljeratno razdoblje, opterećena brojnim unutrašnjim, političkim, ekonomskim te društvenim problemima. Za francusku je bilo karakteristično suparništvo između KP i demokratskih masa. Isticano je da je postojanje velike nepomirljive partije na političkoj sceni u Francuskoj predstavljalo veliki problem. To se moglo vidjeti u kontekstu odnosa koji je De Gol imao prema KP. Smatrao je da komunistima nije moguće promjeniti ključna mjesta u državi. Govorio je da se ne mogu komunistima dati ni jedna od tri mjesta u vanjskoj politici Francuske: diplomatija – koja je izražava; vojska – koja je podupire; policija – koja je pokriva. Bilo je nepomisljivo da osjetljiva mjesta u vladi pripadnu komunistima.

3

POKRET EGZISTENCIJALIZMA U EUROPI NAKON 1945

Egzistencijalizam je duhovni i filozofski pravac koji se javlja iza prvog svjetskog rata. Središnje pitanje egzistencijalizma je pitanje čovjekove egzistencije i pitanje njenih poljuljanih temelja. Žan Pol Sartr je zagovarao egzistencijalizam kako bi ljudima bilo dato malo dostojanstva i kako bi se zadržala njihova individualnost. Egzistencijalizam je filozofska praksa, obuhvata i umjetnost (književnost) kao i probleme društvenog i kulturnog života. U egzistencijalizmu je čovjek slobodno biće od čega zavisi njegova ukupna životna perspektiva. Pojmovi strah, bolest, patnja postaju sve dominantniji i izražavaju se kod S. Kirhegarda, A. Šopenhauera i F. Ničea. Egzistencijalizam kao dominantan oblik poslije prvog svjetskog rata, ne podrazumjeva jedinstveno učenje. Ima neke osnovne dodirne točke – pojmove, ali se profilira kao jedno prilično disperzirano duhovno smirenje sa protestantskom orjentacijom. Kod Sartra je imao ateističku osnovu, kod Heidegera to je fundamentalna filozofija i ontologija. Disperziranost egzistencijalizma vidi se u tome što su ljudi različitih sklonosti nalazili svjetonazor u egzistencijalizmu. Sartr je 1943 objavio djelo „Bitak i ništa“ u kome su osnovni pojmovi bili esencija i egzistencija, gdje je egzistencija predhodila esenciji tj suštini. Podcrtavan je značaj čovjekove slobode, mogućnosti izbora. Čovjek je samo ono što on sam načini od sebe. Čovijek se mora suočiti sa izazovom vlastite slobode i dignitetom. Egzistencijalistički profilirani bili su i Dostojevski i Kafka. Egzistencijalizam se profilirao kao podsticaj na društvenu akciju (marksistička profilacija). Poprimao je različite ideološke kontekste a ostao je na predpostavkama građanskog intelektualizma ostao je jedna građanska intelektualna usmjerenost da se pojedinac stavi u središte svega (analize). Egzistencijalizam je bio „uvezen“ u Francusku. Bio je „nefrancuski“ ili „negalski“ tj bio je sa njemačkim i danskim korijenima. Sartr također nije bio tipični Francuz, bio je pola Alzašamin djed mu je bio Karl, kultura mu je bila simbioza francuske i njemačke, glavnina njegovih ideja je dolazila od Heidegera. Bio je uključen u francuski pokret otpora. Egzistencijalizam se naslanjao na Kantovu filozofiju, odnosno kategorički imperativ da čovjek treba da postupa onako da ne smije graditi svoj identitet koji se mora poistovjetiti. Čovjek gradeći sebe treba da bude potreba za sve ljude. Racionalizam je verzija preovladavanja. Pojedinac ne treba politiku posmatrati kao udaljeni mehanizam, već treba da bude uključen u društveno-politički proces. Egzistencijalizam je bio francuski kulturni uvoz, kojeg je pariz izveo u Njemačku u jednom sofisticiranijem obliku.

LIČNOST DEGASPERIJA I POSLIJERATNA ITALIJA

Adenauer, Degasperi i De Gol izbili su u prvi plan europske scene zahvaljujući katastrofi drugog svjetskog rata koja je sklonila njihove oponente. Sa svojim idejama oni nisu mogli učestvovati prije rata. Posebno Adenauer i Degasperi jer su bili iz graničnih područja koja su u etničkom smislu izmješana, bili su katolici, poštivali su porodicu, a mrzili državu, sa izuzetkom države koja bi predstavljala minimalnu neophodnost u smislu reguliranja osnovnih odnosa. Prije svega na prvom mjestu im je bila vladavina zakona, a država ne smije biti svrha sama sebi. Bili su konfederalisti i suprostavljali su se ideji centralizma. Degasperi je živio u graničnom pojasu Austrije gdje su pretendirali Italijani. Njegov ptac je bio zapovjednik lokalne žandarmarije, bio je naklonjen prema Habzburgovcima. Čitav život išao je na misu, pohađao je Bečki univerzitet. Objavljivao je radove u katoličkom , njemačkom listu „Reispost“. Bio je imun na etički nacionalizam i vjerovanje da država koja se na njemu

4

zasniva je utopijska zajednica.u svom govoru 1902, u Trentu je izjavio „Prvo budi katolik, pa Italijan, pa demokrata“. Bio je antipod Benitu Musoliniju. Vodili su debatu na temu „Socijalizam u historiji“ i imali su različite pristupe, Musolini je rekao da nema bez nasilja realizacije socijalističkih vrijednosti. Musolinij je za Gesperija bio destruktivan radikal, viša vrsta boljševizma. Nije volio italijansku parlamentarnu politiku koja je prožeta oratorstvom, uglavnom nepotrebnim. Mrzio je totalitarnu državu. Izjavio je da su teorijski i praktični principi nacionalizma antiteza kršćanskog koncepta države prema kojoj su porodica, prava pojedinca ispred države. Musolini ga je 1927 bacio u tamnicu. Dvije godine kasnije potpisan je ugovor između Musolinija i Vatikana. Papa Pije XI izbavio je Gasperija iz tamnice i poslao ga u Vatikansku biblioteku. Kada je došlo do kolapsa fašizma, De Gasperi je u decembru 1945 formirao koalicionu vladu, a kršćanska demokratska partija je imala 31,5 % glasova nasuprot 27 % socijalisti, ostalo komunisti. Formirao je homogenu kršćansku demokratsku vladu. Sa 48,5 % glasova 1948 sa apsolutnom većinom u parlamentu mogao je da se formira homogen politički faktor. To je donijelo političku stabilnost Italiji. Za vrijeme De Gasperijeve ere (1945-1953) Italija je prihvatila Maršalov plan, ušla u NATO, formirala zajednicu za ugalj i čelik.

KONRAD ADENAUER PRIJE 1945

Konrad Adenauer rođen je kao trće od petero djece Johana K.A (1833-1906) i Helene (1849-1919) u Kölnu. Godine 1894 je maturirao i započeo studij prava i politike na univerzitetima u Freiburgu, Münchenu i Bonu. Bio je član nekoliko rimokatoličkih studentskih asocijacija pod nadzorom katoličke crkve u Bonu. Godine 1901 je završio studij, radio je kao advokat u Kölnskom sudu. Kao odani katolik priključio se partiji centra 1906 i bio biran za gradsko vijeće Kölna. Godine 1909 je postao vicegradonačelnik, da bi kao gradonačelnik Kölna radio od 1917-1933. Nije pretendirao na visoke političke ciljeve, naročito nacionalističke. Nije ga zanimao njemački rasni osjećaj, loše se izjašnjavao o bizmarkovskoj Njemačkoj za koju kaže da je dala Nijemcima bijedu „kulturkampfa“. Adenauer je uspostavio kvalitetne odnose sa britanskim vojnim zvaničnicima i očuvao interese Kölna i pokrajine u to doba. Bio je predsjednik pruskog državnog vijeća od 1922-1933 predstavljao je pruske gradove i provincije. Godine 1933 partija centra je izgubila na izborima u Kölnu i na vlast su došli nacisti. Adenauer je morao pobjeći nakon prijetnje od strane nove vlade, nakon što se odbijo rukovati sa lokalnim nacionalističkim liderom. Bio je osoba koja sa nacionalizmom nije imala apsolutno ništa zajedničko. Nakon „noći dugih noževa“ dopao je zatvora i naredne dvije godine je mjenjao mjesto boravka u zavisnosti od volje nacionalističke vlasti, a 1937 je uspio da ostvari pravo na neku vrstu kompenzacije za konfiskovanu imovinu. Tako je sebi osigurao siguran smještaj u nekoj vrsti izolacije na nekoliko godina. Prema tvrdnji Alberta Špera u knjizi „Tajni dnevnici“ pisao je kako se Adenaueru divio Hitler tj izražavao je divljenje prema gradnji kružnog puta oko Kölna i tzv Zelenog pojasa – koji su bili podignuti u Kölnu za vrijeme njegova mandata. Adenauer je smatrao da je Hitler lud i da je njegov rat, rat koji vodi njemački narod u propast. Adenauer ni na koji način nije mogao igrati neku ulogu unutar nacionalističkog pokreta. Godine 1944 ponovo je došao na udar nacista i bio je zatvoren jer je bio oponent režima. Nakon istrage Gestapa se utvrdilo da se Adenauer ne može s time povezati, pa je otpušten. Kraj rata dočekao je u Njemačkoj.

5

KONRAD ADENAUER POSLIJE 1945

Kraj drugog svjetskog rata Adenauer je dočekao u Njemačkoj. Od strane američkih trupa bio je reinstaliran kao gradonačelnik Kolna. Međutim, Britanci su ga otpustili zbog navodne kompetentnosti. Njegova poslijeratna politička karijera je primjer kako sreća može igrati važnu ulogu u politici. Kada su Koln zauzeli Amerikanci grad je prestao da postoji imao je svega 32000 stanovnika. Na vlast je trebalo ponovo postaviti one koje su nacisti smijenili pa je tako Adenauer dobio upravu nad Kolnom. Oktobra 1945 Adenauer je dobio otkaz (to je bila britanska interesna sfera). Jedan dio historičara navodi kako su Britanci težili da protežiraju svoje kadrove (laburisti). Smatrali su da Njemačka treba biti ujedinjena, razoružana, da ima socijalističku vladu. Britancima je bilo u interesu da Njemačka izgubi industrijski i privredni potencijal. Koncepcija Britanaca je bila da se pokreti popunjavaju sa socijalističkim profiliranim činovnicima. Podržavali su socijaldemokrate gdje se ističe Kurst Šumaher u Kolnu. On je bio tragična žrtva prošlosti, bio je invalid bez ruke i noge. Neprestani boj ga je činio nestrpljivim, nedovoljno nacionalnim u sprovođenju političkih poslova. On je bio Prus, protestant, vjerovao je u jaku Njemačku. Stvarna alternativa Hitlerovskoj Njemačkoj nije neka rekonstrukcija bizmarkovske Njemačke u 20 st, već ono što bi izvuklo iz sistema jeste u pokušaju da se mjesto jedne državne strukture lenjinističkog tipa, poradi na izgradnji jedne države koja bi vodila brigu o individualnim pravima građana. Onaj koncept države, blizak Šumaheru, je onaj koji su Prusi izabrali za istočnu Njemačku (radikalistička verzija nacionalističke Njemačke – kontrola privatnog i javnog života). Adenauer je isticao vrijednosti porodice. Njemačku čini jaka porodica, istinske vrijednosti koje čovijek treba. Porodica je bila jedino utočište od totalitarne invazije. Porodica se nije mogla izobličiti, korumpirati, mogla je biti fizički uništena, ali se mogla obnoviti zbog jačine svojih veza. Polazna osnova za obnovu bila je suprotnost prošlim koncpcijama. Bio je osoba kojoj se najmanje moglo prigovarati da je sklona starom. Bio je za izgradnju novog političkog sistema naročito poslije kataklizme nacionalističkog režima. Bio je u poodmaklim godinama i završio karijeru gradonačelnika Kolna. Oktobra 1947 pružila mu se prilika da se nametna kao ključni čovjek za osnivanje CDU partije koja će postati vladajuća u Njemačkoj. U govoru iz 1946 podatavao je da država ne smije dominirati pojedincem, da kršćanska etika mora biti osnova njemačke zajednice, da država mora biti feudalna, isticao je stvaranje ujedinjenih nacija Europe. Obilježila je početak postratne Njemačke-govor je držao na univerzitetu u Kolnu. Prepoznao je vrijednosti integracije, spajanja, udruživanja europskih nacija. „Kako god bude izgledao mirovni ugovor, ovdje na Rajni njemačka civilizacija i zapadna civilizacija će se susresti“. Ako ne bude moguće pomirenje, europsko vodstvo biti će uništeno. Adenauer je držao do svog stava, digniteta, nije puzao niti se ulagivao. Primao je srcu Čerčilove riječi: „Nijemci su uvijek bili ili za nečijim vratom ili pod nečijim nogama“. Što su Rusi više spuštali „željeznu zavjesu“ zapad je shvatio da se u Njemačkoj treba uvesti komunističko zapadno uređenje. „Ko god načini Berlin novim glavnim gradom, načinit će novu Prusku. Novi glavni grd mora biti tamo gdje su prozori širom otvoreni prema zapadu“. Vrhunac njegove politike bila je činjenica da je bio u stanju da napiše ustav za Njemačku. Bio je jedinstven u historiji moderne države, izbalansirao je ovlasti kancelara i feudalnih jedinica. Njemačkoj su predhodili izbori (14.8.1951) Adenauer je obrazovao savjet sa Ludvigom Einhardom čija se ekonomska filozofija slobodnog tržišta bazirala na jeftinom uvozu, visokom izvozu-podudarala se sa Adenauerovom. CDU je dobio 7 360 000 glasova na izborima. Adenauer je imao kontrolu nad CDU i postao kancelar. U starosti je rekao da će ostati na funkciji dvije

6

godine, ali je ostao 14 (1949-1963). Uspjeh njegove koncepcije do 1969 leži u tome što je odbacivao marksističke koncepcije, a primao Erhardove koncepte tržisne ekonomije.

NJEMAČKA POD ADENAUEROVIM KANCELARSTVOM

Njemački sindikalni pokret je bio uništio Hitler u drugom svjetskom ratu. Britancima je bilo jako stalo do obnove sindikata, a čovijek koga su oni podržavali bio je Hans Bekler, vođa radnika. To je bio po jednima poklon Britanaca Njemačkoj. Došlo je do formiranja sindikalne federacije od 16 sindikata (DGB Deutsches Geverdsschaft Bund). Ova federacija je držala ogromne financijske rezerve. DGB je imao neku vrstu veta na štrajk, a da bi se skupilo u štrajk bilo je potrebno 65% glasova. Sa postojanjem DGB poslijeratna zapadna Njemačka je dobila najefikasniju sindikalnu strukturu (bez rivalske federacije i bez podjele po različitim osnovama, nije bilo ni zanatskih sindikata). Konrad Adenauer je vješto kapitalizirao svoj britanski poklon. Sam H. Bekler je imao važnu zadaću. On je bio prvi birani predsjednik DGB (oktobra 1949). Sa Adenauerom je službovao u Kolnskom gradskom vijeću. Adenauer je predlagao da se odbaci privatno vlasništvo u korist visokih nadnica. Uspio je da legalizira politiku kopartnerstva uz rizik po svoju koaliciju, a uz očite političke i ekonomske dobitke. Godine 1952 Njemačka je bila dovoljno ekonomski razvijena da je Adenauer bio spreman reorganizirati sistem socijalne zaštite. Od sredine pedesetih rad se zasnivao na nepolitičkim osnovama na visokim profitima, nadnicama, produktivnosti, socijalnoj zaštiti, bonusima...Dohodak se u Njemačkoj utrostručio. Godine 1953 Adenauer je dobio većinu mjesta u Bundestagu; 1957 dobio je apsolutnu većinu glasova. Tada je njemačka valuta bila najjača. Postavio je njemačku demokratiju na gotovo nezavisne osnove i ne samo da je vratio u koncept civiliziranih država već ju je načinio stožerom legitimnog establišmenta (to su vrijednosti koje su bile neosporavane u političkim raspravama). Erhart je rekao da je Adenauer bio čovjek koji je prezirao čovječanstvo, imao je negativan stav prema masama. Tu se zapravo radilo o vidljivoj svjesnosti o slabostima ljudi kao kolektiviteta. To se odnosilo na njemački narod. Bio je sumnjičav prema tzv vrlinama i prema Nijemcima. Demokratski državnici treba treba da budu bolje informisani od svojih političkih rivala. Govorio je da se s Nijemcima može najlakše vladati. Imao je karakterističan odnos prema drugim državama (npr Sovjetskom savezu). Ono što su za sovjete bile prezrene vrijednosti za Adenauera su bile samo vrijednosti. Smatrao je da je Sovjetski savez poslije drugog svjetskog rata bio jedina sila u Europi sa ogromnim prostorom. Postavio je pitanje šta je bilo sa njemačkim ratnim zatvorenicima; u Rusiji ih je nestalo 1 250 000 a samo 9128 su bili označeni kao ratni zločinci. Sama Adenauerova politika je potkopavala režim u istočnoj Njemačkoj, što je podsticalo Nijemce da pređu u zapadnu Njemačku. Počela je izgradnja Berlinskog zida, Adenauer nije ništa mogao uraditi jer je Berlin bio pod upravom četiri okupacione sile. Adenauer je bio prvi njemački državnik koji je stavio europske interese iznad njemačkih, pa odmah uz njih njemačke. Bio je neosporivo dobar Europljanin, ne baš dobar Nijemac. Znao je da nema budućnosti Njemačke bez Francuske. Ključ međunarodnog prosperiteta je bio u dobrim odnosima Francuske i Njemačke. „Nema europske politike bez Francuske, ni protiv Francuske, kao što nema i ne može biti europske politike bez Njemačke, niti protiv Njemačke“. Znao je šta Njemačka treba da uradi u datom trenutku. U starosti je rekao da će na funkciji kancelara ostati dvije godine po savijetu ljekara, a ostao je 14 (1949-1963).

7

POLITIČKI ŽIVOT POSLIJERATNE FRANCUSKE

Kao i mnoge druge države zapadne Europe i Francuska je prolazila kroz teško poslijeratno razdoblje. Za Francusku je bilo karakteristično suparništvo između komunističke partije i demokratskih snaga. Naime, prisustvo komunističke partije postavljalo je probleme za poslijeratni razvoj Francuske. Sam general De Gol je smatrao da komunistima nije moguće povjeriti ključne resore u vladi. Polarizacija je bila takva da je De Gol u nemogućnosti da organizuje jedinstven front u pitanju odbrane, odlučio podnijeti ostavku 20.1.1946 i povući se u svoje selo Kolombej. Stoga on nije učestvovao u oblikovanju prvog francuskog poratnog ustava. Oblikovali su ga komunisti i socijalisti, ali u Francuskoj je bilo teško donijeti ustav koji bi pomirio neke karakteristične krajnosti u političkom životu. Ustav III republike trajao je 65 godina, ali je završio krahom u drugom svjetskom ratu. Stoga je višijevski režim prihvaćen u dobrom dijelu francuske populacije. Za ustav IV republike glasalo je samo 9 mil Francuza, 8 prtiv, 8,5 nije glasalo. Po mišljenju analitičara to je najgori ustav koji je ikada donijela jedna tako velika i inteligentna nacija. Imao je toliko kompromisa da ga nisu voljeli ni oni koji su ga preporučivali. Mnogi su tvrdili da je vajmarska republika propala jer je imala loš i nezgrapan ustav. Suprotno tome, poslijeratna Njemačka je imala dobar ustav koji je pomagao njenom razvoju. U Francuskoj niti jedan predsjednik nije imao veliki politički autoritet niti je premijer bio dovoljno moćan da sprovodi vlast. No, preporod se dogodio zahvaljujući između ostalog i velokom naporu entuzijaste Jeana Moneta. On je smatrao da bi demokratski narodi trebali formirati neku vrstu ekonomske unije. U drugom svjetskom ratu dao je značajan doprinos u savezničkoj proizvodnji oružja a poslije rata De Gol ga je ovlastio da izgradi francusku ekonomiju. Monet je organizovao komesarijat za planiranje, te stvara prve organe onoga što će prerasti u EEZ. On nije vjerovao u bilo kakvu ideologiju, smatrao je da je jedina funkcionalna vrsta planiranja u industriji ona koja podrazumjeva ubjeđivanje i saglasnost među svim stranama. Stoga, država svojim uredbama treba da omogući savršeno natjecanje konkurentskih firmi za dobrobit društva u cjelini. Monet je bio mali rastom, bezbojan, tih, a mrzio je retoriku i besplodne rasprave. Bio je dakle, suprotnost De Golu po mnogo čemu ali obojica su bili uporni i voljni te su stimulisali i inspirisali mlade ljude. Iako je bio pokretač Monet nije bio izumitelj ideje europskog jedinstva. Ta ideja je imala dužu historiju. Potekla je od ideje o zajedničkim carinama. Belgija i Luksemburg su 1920 prve potpisale sporazum, a poslije drugog svjetskog rata priključila im se i Holandija. Monet je ovu uniju želio proširiti na Francusku, Njemačku, Italiju i Veliku Britaniju. Njemački kancelar Adenauer je shvatio politčki značaj ove ideje. U aprilu 1951 stvoreno je zajedničko tržište proizvoda od uglja i čeloka (Belgija, Holandija, Luksemburg, Italija, Francuska i Njemačka), a 25.3.1957 ove zemlje su proširile sporazum na još brojne segmente, pa i u oblasti poljoprivrede. Da bi ovaj sistem i funkcionirao Francuska je trebala iskorak na unutrašnjem planu. Bile su potrebne žrtve svih strana, a naročito između Francuske i Njemačke. Bez obzira na sve kroz što je prošla u drugom svjetskom ratu, zapadna Njemačka je bila naprednija i bogatija od Francuske. Francuska je za zajmove od Njemačke trebala da otvori tržište za njemačku robu. Rađene su reforme u poljoprivredi, ali se i industrija morala razvijati da Francuska ne bi postala njemačka ekonomska kolonija. Stvaranjem EEZ Francuska počinje da napreduje a u maju 1958 dolazi do povratka slavnog generala De Gola na vlast.

8

LIČNOST GENERALA DE GOLA

De Gol je skrenuo pažnju na sebe kada je 1934 napisao knjigu „Profesionalna vojska“ u kojoj predviđa motorizirani i oklopni rat i zamišlja vojsku od stotinu hiljada ljudi od zanata, neoženjenih, dobro plaćenih, odlično naoružanih i upućenih u novu tehniku modernog rata. Legenda o De Golu tvrdi da je ta knjiga postala Sveto pismo za njemački generalštab, posebno za Heinza Guderiana, kreatora pancer-divizija. Još 1924 u visokoj ratnoj školi o De Golu su iznosili ove ocjene „ Pješadijski kapetan Šarl De Gol. Veoma živahne inteligencije, široke opće kulture, dobro se snalazi na terenu, daje jasne i precizne zapovijedi, veoma radišan. Markantna ličnost s velikim samopouzdanjem. Mogao bi postići još bolje rezultate kad bi lakše prihvaćao diskusiju.“Ljeta 1940 De Gol je dobio zadaću da održava veze sa saveznicima u Londonu. Preko radio Londona 18.7.1940 je pozvao svoje sunarodnjake na otpor protiv nijemaca. Tada je već bio imenovan za generala, a legenda kaže da se Churchillu u Londonu predstavio riječima „Ja sam Francuska“. De Gol je 1944 u Londonu osnovao pokret „Slobodna Francuska“ koji je iz francuskih kolonija vodio rat protiv „sila osovine“. Stigao je u Pariz 23.8.1944 kada je ovaj grad i oslobođen, a 8.9.1944 formirao je privremenu vladu Francuske. De Gol se poistovjećivao sa Francuskom što se vidi i iz njegovih riječi sa sastanka sa komesarima Republike, koji su ga htjeli informisati o raspoloženju stanovništva svojih okruga u januaru 1946. On je tada rekao „Kada se pitam što misli Francuska, pitam se što mislim ja sam“. No, 20.1.1946 De Gol je podnio ostavku, a na vlast je došao narodnorepublikanski pokret. Međutim, četvrta republika je bila kratka vijeka upravo zbog onoga na što je upozoravao De Gol. De Gol se povukao u „sjajnu izolaciju“ u svoje selo Kolombej da tamo razmišlj i piše svoje „Ratne memoare“, čekajući 12 godina svoj trenutak kako bi tada mogao ostvariri ono što odmah poslije rata nije mogao. U međuvremenu stvoren je jak degolistički „pokret okupljanja francuskog naroda“. Na vlast se vratio u maju 1958 od kada vodi političku legitimnost sa jakom i efikasnom vladom. Želio je Europu u kojoj bi se uspostavljala saradnja između već etabliranih nacionalnih identiteta. Bio je i ostao pragamatik i težio je ostvarenju suštinskih nacionalnih ciljeva Francuske. Održavao je dobre odnose sa Adenauerom smatrajući da je Adenauer za Njemačku isto što i on za Francusku. S druge strane imao je izrazito negativan stav prema GBR te je ulaganjem veta spriječio njen ulazak u EEZ dok god je bio na vlasti. Nakon studentskih nemira u Parizu 1968 De Gol je izgubio podršku stanovništva, te je slijedeće godine podnio ostavku i sišao sa Francuske ali i međunarodne političke scene. Već 1970 je i umro.

9

FRANCUSKA POLITIKA I EKONOMIJA U DE GOLOVO VRIJEME

De Gol je vjerovao u ulogu države koja bi simbolizirala moralne i kulturne vrijednosti francuskog naroda. Po njemu država treba da omogući da ono najbolje u francuskom biću dođe do punog izražaja i potvrđivanja. Politički razvoj 60-ih bio je u funkciji političke legitimnosti i snažne i efikasne vlade. Plebiscitarna demokratija i referendum su po De Golu najsigurniji putevi ukupnog oporavka političkog života u Francuskoj.Ustav donešen 1958 kojeg je usvojilo 17,5 mil Francuza je analitičarima bio najjasniji i njavještije izbalansiran francuski ustav ikada donešen. I francusko društvo je podjeljeno na ljevicu i desnicu sa četiri glavne stranke. Time je izbjegnuta dotadašnja partijska razuđenost. Ovom podjelom na ljevicu i desnicu se pojačava izvršna vlast koja je u stanju da vodi konzistentnu politiku jer je iz njih volja birača. Predsjednički izborni sistem 1961 je šefu države dao direktan mandat zaobilazeći predstavnička tijela. Period od 1958 karakterisala je politička stabilnost u Francuskoj. I kada su 1981 socijalisti odnijeli pobjedu na izborima ustav je zadržao svoju vitalnost. Politička stabilnost je omogućila istinsku obnovu Francuske. U ekonomskim poslovima De Gol je nastavio sa mješavinom tradicionalizma i modernosti, koja se pokazala svrsishodnom. Nekonzervativnu politiku pogrešno kvalificiranu kao monetarizam prvi je protežirao Eak Ruf. On je 8.12.1958 dao plan kojim prihvata deflaciju, ozbiljne rezove u troškovima vlade, devolucija i novi frank. Sam De Gol je rekao „Koherentnost i gorljivost plana, te njegova odvažnost i ambicija, bilo je ono što me je osvojilo da ga prihvatim“.Francuska je zemlja koja ima potencijal sa marljivim i inteligentnim narodom. To sve vodi ka prosperitetu na način da Francuska može postati jedna od vodećih zemalja u demokratskom svijetu. Brzo su se pojavili vidljivi rezultati u ekonomskom prosperitetu, a Francuska je postala mjera uspjeha u Europi.Ono što je tzv „Golizam“učinio jeste ubrzanje ekonomskog progresa i stabilizacija istog sa niskom inflacijom. U periodu 1958-1962 bruto nacionalni proizvod je porastao za 6,8%, izvoz se udvostručio, franak je postao stabilna valuta, a francuske rezerve su iznosile 35 milijardi franaka. Populacija stanovništva je od 1946-1974 sa 41 milion dosegla 72 miliona, znatno je narastao broj stambenih jedinica, broj nastavnika je učetverostručen a od kasnih 50-ih datira i kvalitetno visokoškolsko obrazovanje. Broj studenata 1968 iznosio je oko 563 000.Tako je Francuska 60-ih postala prava antiteza onoj iz 30-ih godina XX st. Ova tranzicija nije prošla bez problema, a ni bez protesta. No, Francuska je ponovo postala jedna snaga i važna činjenica u životu Europe. To saznanje utiče na to da se narod miri sa destrukcijom one tradicionalne Francuske prema kojoj se gajio određeni sentiment.

10

DE GOLOV ODNOS PREMA VELIKOJ BRITANIJI

De Gol je bio nezadovoljan negativnim odnosom Britanije prema Francuskoj. Stoga je on kao i Adenauer na ovu zemlju gledao antipatično i imao protivbritanski stav. Po njemu se Britanija više veže za atlantski prostor i prema SAD. Smatrao je da za Britance nema mjesta unutar europskih integracija. Sama Britanija je imala nerealističnu politiku poslije drugog svjetskog rata. Smatrala je da će Francuska ostati slaba, a Njemačka zavisna od SAD. Englezi su vjerovali da Britanija nakon 1945 može ostati izvan europskih integracija, pa nije željela ulogu čelne zemlje u europskoj federaciji. Sve se to zasnivalo na shvatanju da Britanija može biti nezavisna svjetska sila. Već Suecka kriza pokazuje da Britanija neće moći ostvariti svoje ciljeve izolacijom i naslanjanjem na SAD. Od tada se ona počinje okretati ka Europi. Međutim umjesto konkretnih veza sa EEZ, Britanija tj Mc Millan kao njen predstavnik učinio je posjetu Moskvi koja se pokazala greškom. Naime, to je ubjedilo i Adenauera da su Britanija i Mc Millan nepouzdani partneri, što izaziva njegovu anglofobiju. On je vidio Britaniju kao zemlju koja pretenduje na status, koji ne opravdavaju ni njeni resursi niti napori. Adenauer je napisao „Engleska je poput bogatog čovijeka, koji je izgubio svu svoju imovinu, ali to još ne shvaća“. Njegove tri glavne antipatije bili su: Rusi, Prusi, Englezi. S ovim razmišljanjima slgao se i De Gol. Mc Millan je u julu 1961 aplicirao za prijem Britanije u EEZ, a taj bi sporazum podrazumjevao određene srukturne promjene unutar same EEZ. Stoga je De Gol uložio veto na ulazak ove zemlje u EEZ. Adenauer je samo potvrdio Francuskoj a ne Britancima. De Gol je u svom govoru 14.1.1963 Britaniju uporedio sa trojanskim konjem čije bi uvođenje u europske integracije uništilo kontinentalnu zajednicu. Kada je ova tema ponovo došla na red, De Gol je opet u novembru 1967 uližio veto na ulazak Britanije u EEZ.

POLITIČKE I EKONOMSKE PRILIKE U GBR NAKON 1945

Britanija je 50-ih godina XX st imala nacionalni proizvod po glavi stanovnika duplo veći u odnosu na EEZ. Međutim, već 1970 stvari izgledaju drugačije. Dok se britanski bruto proizvod udvostručio u zemljama šestorke se upeterostručio, GBR povećala izvoz tri puta – zemlje EEZ deset puta, a dok su se britanske rezerve smanjile, one u zemljama EEZ su se uvećale za deset puta. To su bili jasni pokazatelji da je britanska ekonomija bila u fazi slabljenja u odnosu na zemlje EEZ. Stoga ona nastoji ući u EEZ što joj polazi za rukom 1.1.197_. Industrijalizacija GBR počela je još u XVIII st a ova zemlja od tada nije pretrpjela ni revoluciju, ni strana osvajanja, ni građanski rat, što je pogodovalo njenom razvoju. No, od početka XX st u socio-ekonomskoj sferi događaju se krupne promjene. Unioni i trejdunioni dolaze u središte zbivanja i imaju važnu ulogu u britanskoj industriji. Sindikat je formirao laburističku partiju, a cilj njenog osnivanja bio je izgradnja efikasne legislative u funkciji rada. Ova partija nije bila ni marksistička ni socijalistička niti je težila dokidanju tradicionalnog parlamentarizma i političkog pokreta u GBR. Zastupnike ove partije finansirao je sindikat koji je obezbjeđivao ¾ ukupnih financija partije. Laburisti su u parlamentu 1906 progurali zakon koji je sindikatu davao imunitet u pogledu počinjene štete, a s druge strane poslodavci su mogli biti tuženi od strane sindikata. Ovim se sindikat izuzeo i dobio ogromne privilegije. To je bila osnova na kojoj je podignut britanski sindikalni sistem. I poslije 1945 doneseno je nekoliko zakona, koji su sindikatima davali specijalni status. Tek početkom 80-ih konzervativna vlada pomalo smanjuje sindikalne privilegije, a upravo zbog ovih privilegija GBR je imala slabiji privredni rast u odnosu na zemlje EEZ. Naime, socijalni zahtjevi upućivani prema vladi imali su kumulativnu tendenciju povećanja javnog sektora, koji guta dio

11

budžetskih sredstava.tako od 1790-1910 postotak za javnu potrošnju bruto nacionalnog proizvoda nije prelazio 23% (kretao se oko 13% prosječno). Za vladavine laburista iznosio je 1965-45%; 1967-50%; 1975-59%, a nije padao ispod 36%. Ovi izdaci su zaprijetili visokom stopom inflacije, tako da je GBR 1976morala da se obrati EEZ za pomoć i da pristane na njen diktat. Nakon 1975 konzervativna vlada se borila protiv inflacije i provodi određene mjere koje su pomogle stabilizaciji britanske ekonomije čiji oporavak do 1983 teče sporo. Međutim, poslije 1983 GBR se razvija ubrzanim tempom.

SKANDINAVSKE ZEMLJE NAKON 1945

Između dva svjetska rata skandinavske zemlje je mučila visoka stopa nezaposlenosti. Tako je 1932 stepen nezaposlenosti bio u Norveškoj 30,5%, Finskoj 35%, Danskoj 40%. Klasna borba je bila uzrok destabilizacije u ovim zemljama. Brojni su bili paravojni pokreti tj formacije. Tako je i Kvisling izgradio svoj pokret, koji je uhvatio dubok korijen u Norveškoj. Međutim, u razdoblju 1935-1939 na vlast u Skandinaviji dolaze socijal-demokrati i to ovim redom: Norveška, Švedska, Danska, Finska. Tada dolazi do ekonomskog oporavka i odeređene socijalne sigurnosti u ovim zemljama. Npr u Norveškoj 1938 bruto nacionalni proizvod dostiže 75% onog od 1914. Za cijelu je Europu bilo ohrabrujuće ekonomsko oporavljanje skandinavskih zemalja ali je nezaposlenost i dalje bila problem. Poslije drugog svjetskog rata sve zemlje zapadno od tzv „željezne zavjese“ doživljavaju ubrzan razvoj. Jedino je GBR bila izuzetak u tom pogledu. U skandinavskim zemljama socijal-demokrati su vladali do kasnih 70-ih ostvarujući demokratski kontinuitet. To je donijelo i političku i ekonomsku sigurnost, pa su i premjeri bili dugo godina na svojim pozicijama. Relativno mali broj stanovništva skandinavskih zemalja daju značajan doprinos ukupnoj svjetskoj ekonomiji. Sredinom 70-ih 22 mil skandinavaca proizvodilo je 20 mil tona žita, 5,6 mil tona ribe (dva puta više od SAD, pet puta od GBR), 20,5 mil tona željeza, te čak 49 mil tona drveta i papira. Kada je u pitanju brodogradnja premašila je Njemačku, Francusku, GBR i SAD zajedno. Rastući troškovi i potrebe sindikata, uticaj visokih poreza, te energetska kriza 70-ih utiču na ekonomije ovih zemalja, što naročito pogađa Švedsku. Stoga socijal-demokrati gube vlast 70-ih godina pa ovaj period obilježava prevlast nesocijalističkih partija u Skandinavskim zemljama.

INTERESI SAD-a U EUROPI NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Postratna Europa podjeljena je na sfere zapadnog i sovjetskog uticaja. Interesi SAD-a primarno su bili odeđeni ovakvom realnošću, te težnjom da se suzbije daljnje očekivano širenje sovjetske prevlasti nad kontinentom. Zbog ovoga bilo je nužno pomoći europskim zemljama pri rekonstrukciji. Marshallov plan, službeno nazvan Plan europske obnove, je bio službeni plan SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju uticaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o izradi plana dobio je George Marshall i njegove kolege iz Državnog tajništva, a ponajviše su uz Marshalla doprijeli William L. Clayton i George F. Kennan. Plan obnove je napravljen na sastanku između država sudionica plana 12.7.1947. marshallov plan nudio je takvu vrstu pomoći i Sovjetskom Savezu i njegovim saveznicima, no samo ako bi oni napravili političke reforme i prihvatili neke vanjske kontrole. Plan je djelovao 4 godine počevši u srpnju 1947. U tom periodu nekih 13 milijardi američkih dolara ekonomske i tehničke pomoći je poslano europskim zemljama koje su postale članice OECD-a ( organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj). Ova organizacija nastala je iz Organizacije za

12

europsku ekonomsku saradnju – OEES ( Organisation for European Economic Co-operatio – OEEC), osnovane 1948 s ciljem da pomogne ostvarenju i administraciji Marshallovog plana o rekonstrukciji Europe nakon Drugog svijetskog rata. Kasnije je njeno članstvo bilo prošireno na neeuropske zemlje, a 1961 reformisana je u organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj. Njeni ciljevi bili su:-postići što veći privredni rast i zaposlenost;-povećati životni standard u zemljama članicama, uz očuvanje financijske ravnoteže;-doprinositi razvoju svjetske privrede:-pomagati zdrav ekonomski napredak u članicama i nečlanicama u procesu njihovog privrednog razvoja; -doprinositi širenju svjetske trgovine na multilaterarnoj osnovi, bez diskriminacije u skladu sa međunarodnim obavezama.Do perioda kada je Marshallov plan došao do točke svog kompletiranja, ekonomija svake države sudionice, osim Njemačke, porasla je u odnosu na onu prijeratnu. Tijekom slijedeća dva desetljeća, skoro sve države zapadne Europe uživale su u ovom rastu i poboljšanju životnih uvjeta. Marshallov plan se dugo smatrao jednim od prvih procesa ekonomske integracije. Jedina njegova posljedica je znatna amerikanizacija ekonomije i tehnike u Europi i načina upravljanja njima.

EUROPA I NATO: faktor sigurnosti kao oblikovatelj političkih odnosa nakon 1945

Nakon 1945 započeta je rekonstrukcija ratom porušene Europe, koja se našla kao važno poprište hladnog rata. Blokovska podjela dovela je do podjele kontinenta, koje su za rezultat imale stvaranje organizacija čiji je cilj bila konsolidacija položaja NATO pakta, kao i Varšavskog saveza. Europska komisija, buduća Europska unija za cilj ima ekonomsko jačanje zapadne Europe ( od istočne odvojene 2željeznom zavjesom“). Glavna prijetnja sigurnosti iste jeste ekskalacija hladnoratovskih neprijateljstava i izbijanja općeg pravog rata između NATO i Varšavskog pakta. Raspadom Sovjetskog saveza ovaj je primarni sigurnosni problem nestao. Od kraja Hladnog rata i NATO i Europska unija su evoluirali uz strateške promjene koje su se odvijale u Europi. Dok je zajednica NATO pakta stvorena u cilju odbrane od Sovjetske prijetnje, članice su takođe nastojale redefinisati svoju misiju kako su iskrsavale novi sigurnosni izazovi na europskoj periferiji i šire. U isto vrijeme, članice Europske unije poduzele su korake ka političkoj integraciji sa odlukom da razviju zajedničku vanjsku politiku i unaprijede mogućnosti zemalja članica da razriješe sigurnosne krize.Evolucija NATO-a i EU, međutim, dovela je do manjeg razdora među SAD-om i nekoliko njenih saveznika oko sigurnosnih odgovornosti dviju organizacija. Većina zemalja članica Europske unije podržava tijesne veze između EU i NATO-a, iako postoje i one koje zagovaraju više autonomno, EU odbranbeno tijelo (tj vojne snage). Obje organizacije imaju korijene u postratnom periodu (nakon Drugog svjetskog rata) i nastojanjima da se osigura stabilnost u Europi. Američke vlade su podržavale NATO i EU vjerujući da je stabilnost u Europi svakako neophodna te rast i razvoj demokracije, te stvaranje trgovačkih partnera i vojnih saveznika u Europi.

13

DRUGI KRUG PROŠIRENJA

Drugi krug proširenja je počeo 80.-tih godina. Grčka, Portugal i Španija pristupaju europskim intergacijama.

Grčka

Grčka je zemlja koja je imala i diplomatske i političke razloge za ulazak u EU. Primjer grčkog ulaska u EU je karakterističan po tome što ova zemlja je daleko od europskog zapada. Grčka je prva zemlja sa Istoka koja biva obuhvaćena integracijama. Grčaka je u II Svjetskom ratu prošla kroz teško unutarnje iskustvo. Imala je sukob sa Musolinijem, pa sa Hitlerom, što je uslovilo okupaciju. Poslijedice su bile katastrofalne, a privreda je bila opustošena.

14