Upload
others
View
3
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
1
ISLAMOFOBIJA
Definicija
U najširem smislu, islamofobija predstavlja predrasudu prema muslimanima i diskriminaciju
muslimana. Iako se koriste i drugi termini i sintagme da opišu ovu predrasudu i diskriminaciju,
kao što su „antimuslimanska mržnja“ i „antimuslimanske predrasude“ i sl., islamofobija je
najšire prihvaćena i korištena. Vrlo je važno da termin islamofobija bude prihvaćen za oznaku
predrasuda i diskriminacije, o čemu će kasnije biti više riječi.
Historija predrasuda prema muslimanima i pogrešnog predstavljanja islama i muslimana seže
do krstaških ratova, kada se islam opisivao kao religija koja se širi mačem, a Poslanik, kao
„odabrani Đavolov učenik“.1 Različiti ekonomski i politički interesi i sukobi, u susretu
muslimana (islama) i Zapada iznjedrili su zapadni narativ koji islam opisuje kao izvor nasilja i
beznađa.2
Ovaj narativ, odnosno negativno portretiranje muslimana i drugih koloniziranih naroda
razotkrili su različiti autori, a posebno Edward Said, koji ga je nazvao „orijentalizmom“ u svom
istoimenom djelu iz 1978. godine. Definirajući „orijentalizam“ kao diskurs moći zasnovan na
dihotomizaciji „Orijenta“ (Istoka) i „Oksidenta“ (Zapada), ističe da je imao značajnu ulogu u
razvoju imperijalizma, kako u kolonijalnom tako i u neokolonijalnom periodu. Orijent, koji
nije samo nadomak Evrope, već je izvor evropskih civilizacija i jezika, ali i najčešćih predstava
drugih, pomogao je negativnom definiranju Evrope, i uopće Zapada, kao suprotnosti ideja i
iskustava.3
U svom kasnijem djelu, kod nas prevedenom kao „Krivotvorenje islama: kako mediji i
stručnjaci određuju kako ćemo posmatrati ostatak svijeta“ (Covering Islam: How the Media
and the Experts Determine How We See the Rest of the World)4 iz 1980., dalje razotkriva ove
stereotipe, dovodeći u pitanje objektivnost medija i odnosa između moći, znanja i zapadnih
medija.
1 Robert Allison, The Crescent Obscured: The United States and the Muslim World, 1776-1815 (Chicago:
University of Chicago Press, 1995).
2 Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja
islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.
3 Edward W. Said, Orientalism (London: Penguin Books, 2003), str. 1–2
4 Edward W. Said, Covering Islam: How the Media and the Experts Determine How We See the Rest of the World
(New York: Vintage Books, 1997).
2
Iako je prvi koji će upotrijebiti termin islamofobija na engleskom jeziku, do njegove šire
upotrebe doći će tek krajem 20. stoljeća.
Porijeklo riječi „islamofobija“
Porijeklo riječi islamofobija potiče sa početka 20. stoljeća, kada se razumijevala kao oblik
predrasuda, u kontekstu zapadne kolonizacije Afrike. Afrikanist, Maurice Delafosse, u članku
„Trenutno stanje islama u Zapadnoj Africi“ (Lʼetat actuel de lʼIslam dans lʼAfrique occidentale
française) iz 1910., riječju „islamophobie“ označava „princip domaće administracije“, kao
način na koji su francuski kolonizatori doživljavali i tretirali muslimane – suprotno od
„naklonosti prema muslimanima“.5
U doktorskoj disertaciji francuskog ministra vanjskih poslova, Allana Quelliena, iz iste godine,
islamofobija je opisana kao „predrasude prema islamu“, koje su „uvijek bile raširene među
zapadnjacima i u kršćanskoj civilizaciji, i još uvijek su“. Moglo bi se reći da je u ovom tekstu
data prva definicija islamofobije:
„Po nekima, muslimani su prirodni i nepomirljivi neprijatelji kršćana i Evropljana; islam je
negacija civilizacije i barbarizam, zlonamjernost i okrutnost su najbolje što neko od
muhammedanaca može očekivati... Ova predrasuda prema islamu će se javljati sve jače;
muslimani nisu prirodni neprijatelji Evropljana, ali mogu postati [njihovi neprijatelji] zbog
lokalnih okolnosti, a posebno kada se odupiru oružanom osvajanju.“6
Dakle, prema ovoj definiciji islamofobija nije “strah od islama” već predrasude prema
muslimanima, koje nastaju interakcijom kršćanskog Zapada i muslimana – obično izazvane
zapadnim osvajanjem muslimanskih teritorija, posebno muslimanskim otporom osvajanju, što
je poslužilo da se „u umu zapadnjaka muslimani učvrste kao 'neprijatelji'“.7
Termin „islamophobie“ se javlja i u drugim djelima tokom 1910-ih i 1920-ih. U biografiji
poslanika Muhammeda iz 1918., i u tekstu iz 1921, “Istok gledan sa Zapada” (LʼOrient vu de
lʼOccident) francuski slikar Étienne Dinet, koji je prešao na islam, i njegov alžirski kolega,
5 Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja
islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.
6 Ibid.
7 Ibid.
3
Sliman Ben Ibrahim, koriste riječ „islamophobie“ da opišu namjerno pogrešno predstavljanje
islama, „u nadi da će to dovesti do sloma islama, jednom za svagda.“8
Ova rana upotreba termina islamofobija (“islamophobie”) značajna je zbog činjenice da ne
podrazumijeva samo pogrešno predstavljanje islama i Poslanika, već i motivaciju takvog
predstavljanja. Prema ovim autorima, islamofobija predstavlja neprijateljski stav prema
islamu, želja da ga se iskorijeni i shvatanje islama kao neprijatelja protiv koga se treba boriti.
U tom značenju izraz „islamofobija“ korišten je u različitim radovima tokom cijelog 20.
stoljeća, ali ne na engleskom jeziku. Prva upotreba na engleskom jeziku je u djelu Edwarda
Saida, „Ponovno promatranje orijentalizma“ (Orientalism Reconsidered) u naučnom časopisu
Rasa i klasa (Race and Class).9 Ali, budući da je izraz upotrijebljen u naučnom članku i
časopisu, to nije imalo za posljedicu opću upotrebu termina „islamofobija“ u javnom diskursu.
Do toga će doći tek nakon 1997. godine, kada je Komisija Runnymede Trusta, koju je
imenovala britanska vlada da istraži probleme sa kojima se muslimanske zajednice u Velikoj
Britaniji suočavaju, objavila dokument „Islamofobija: izazov za sve nas“ (Islamophobia: A
Challenge For Us All).10
Ovaj dokument upotrijebio je izraz „islamofobija“ da opiše sve uočljiviju društvenu realnost
predrasude i diskriminacije prema evropskim muslimanima. Od tada počinje njegova raširenija
opća upotreba. Na Svjetskom ekonomskom forumu 2015., održanom neposredno nakon
napada na redakciju magazina Charlie Hebdo, državni sekretar John Kerry je rekao: „Nema
mjesta sektaškim podjelama, nema mjesta za antisemitizam ili islamofobiju.“11
O prigovorima terminu „islamofobija“
Riječ islamofobija prema nekim autorima i aktivistima nedovoljna je da opiše fenomen.
Predrasuda i diskriminacija, tvrde, više je od „straha od islama“ – zbira etimoloških
komponenti ove riječi. Žučne rasprave između naučnika i aktivista usmjerene su na konotativna
8 Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja
islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.
9 Edward Said, „Orientalism Reconsidered“, Race and Class 27, No. 2 (1985), 1-15.
10 Runnymede Trust, Islamophobia: A Challenge For Us All, Report of the Commission on British Muslims and
Islamophobia, London, 1997; Dostupno: https://www.runnymedetrust.org/companies/17/74/Islamophobia-A-
Challenge-for-Us-All.html, pristupljeno 24. 03. 2020.
11 Warren Strobel, „Kerry calls for more resources in anti-extremist fight, warns of Islamophobia“, Reuters, 23.
januar 2015., http://www.reuters.com/article/2015/01/23/us-security-kerry-davos-
idUSKBN0KW27P201501123, pristupljeno, 20. 03. 2020.
4
značenja termina i pitanja da li su izrazi i sintagme kao što su „antimuslimanske predrasude“,
„antimuslimanski rasizam“ ili „islamorasizam“, precizniji, praktičniji i djelotvorniji za
označavanje straha, sumnjičenja i nasilja prema muslimanskim građanima.12
Iskustva sa drugim sličnim pojavama i njihovim označavanjem pokazuju da nije neophodno
mijenjati već ustaljenu riječ zbog nedovoljnosti da u potpunosti opiše ono šta podrazumijeva.
I riječi poput „antisemitizma“, „rasizma“ i „homofobije“ poprimile su šire značenje od zbira
njihovih etimoloških komponenti. Naprimjer, izraz „antisemitizam“, doslovno znači „stav
protivljenja Semitima“ – tj. onima koji govore semitske jezike, kao što su arapski, hebrejski i
drugi stari jezici Bliskog istoka. Ali je ta riječ poprimila šire značenje i podrazumijeva
netrpeljivost prema Jevrejima.
Predrasude prema Jevrejima uvijek su bile problem zapadnih društava. Međutim, tek će u 19.
stoljeću riječ „antisemitizam“ ući u svakodnevni govor. Skovao ga je njemački agitator
Wilhelm Marra, 1879., da opiše antijevrejske kampanje u Centralnoj Evropi u to doba.13
Benjamin Harrison bio je prvi američki predsjednik koji je upotrijebio ovaj termin, nakon što
su Jevreji prognani iz Moskve 1891.14 Pedeset i dvije godine kasnije, prisiljeni društvenom
realnošću antijevrejskih predrasuda koje su bile žive rane u nacističkoj Njemačkoj i drugdje,
Franklin Delano Roosevelt je to što je Argentina ukinula jevrejske novine javno osudio i
nazvao „antisemitskim“.15
Nedostatak ovog termina je što uspostavlja jednakost između Jevreja i Semita, pa je
neadekvatan da odredi antijevrejske stavove ili akte koje prema ovoj skupini počine drugi
Semiti. I pored toga, ovo je ustaljen termin.16 Danas je antisemitizam općeprihvaćeni termin i,
mada antisemitskih napada i predrasuda još uvijek ima, antisemitska uvjerenja najčešće nailaze
na osudu i neodobravanje.
12 Jaideep Singh, „The Death of Islamophobia: The Rise of Islamo-Racism,“ Race Files, 23. feburar 2016.,
http://www.racefiles.com/2016/02/23/the-death-of-islamophobia-the-rise-of-islamo-racism/, prisupljeno 10. 03.
2020.
13 Fikret Karčić, “Isprepletenost antisemitizma i islamofobije”, Oslobođenje, 8. februar 2020.,
https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/teme/isprepletenost-antisemitizma-i-islamofobije-529270, pristupljeno 11.
03. 2020.
14 Bridge Initiative (Inicijativa Most) Univerziteta Georgetown u Washingtonu je višegodišnji projekt istraživanja
islamofobije u Sjedinjenim Američkim Državama.
15 Ibid.
16 Fikret Karčić, “Isprepletenost antisemitizma i islamofobije”.
5
Slično, stavovi koji se danas nazivaju „rasističkim“ postojali su daleko prije pojave riječi
„rasizam“ početkom 1900-ih i, zasigurno, prije nego što ju je 1952. upotrijebio Harry Truman.
Što je Pokret za građanska prava više podizao svijest o obespravljenosti sa kojom se suočavaju
Afroamerikanci, ta je riječ sve više prihvatana u javnom diskursu.
Iako su ove riječi nastale mnogo vremena nakon što su se predrasude ukorijenile u društvu, to
što su ih formulirale i koristile istaknute ličnosti bilo je od ključne važnosti za informiranje
javnosti o predrasudama i diskriminaciji sa kojima su se ove grupe suočavale.
Osim toga, važno je napomenuti da, iako se kod islamofobije ne radi samo o „strahu od islama“,
ovaj strah od religije muslimana igra značajnu ulogu u stvaranju predrasuda i potsticanju
diskriminacije. Kako ranije upotrebe termina „islamofobija“ ukazuju, shvatanja o
muslimanskoj religiji oblikuju stavove i djelovanje prema muslimanima.
Uprkos kritikama koje izrazu islamofobija upućuju i naučnici i pravnici, pokazalo se da je
otporan i da ima odjeka.17 Stoga, ukoliko se želi djelovati na suzbijanju i ukidanju predrasuda
prema muslimanima i diskriminacije, možda najznačajniji korak je usaglasiti se oko izraza koji
opisuje ovu pojavu, odnosno prihvatiti izraz “islamofobija”.
Islamofobija kao rasizam
U novije vrijeme pojavljuju se glasovi koji tvrde da je islamofobija savremeni oblik rasizma.
Rasistički društveni odnosi su se historijski mijenjali. To im je omogućilo da se prilagode u
različitim kontekstima i odnosima moći. Prvo se rasizam javlja kao ideološki pratilac osvajanja
Novog svijeta, a zatim ropstva i kolonizacije. Prije nego što se preobratio u kulturnu formu,
poprimio je biološku formu, a danas ima i religijski aspekt.
Definicija rasizma, koju je dao Albert Memmi, ukazuje na osnovne elemente koji omogućavaju
da se islamofobija razumije kao nova historijska forma rasizma: „Rasizam je generalizirano i
odlučno pripisivanje vrijednosti stvarnim ili zamišljenim razlikama, u korist onoga ko
optužuje, na štetu žrtve, kako bi se opravdale vlastite privilegije ili agresija ovog prvog.“18
17 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, u: Countering the
Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 29
18 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, u: Countering the
Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 23
6
Edward Said je još 1980-ih godina ukazivao na neopravdanost dihotomiziranja islama, pod
kojim se podrazumijevaju svi različiti aspekti muslimanskog svijeta od Maroka i Saudijske
Arabije do Indonezije, reducirajući ih na „specifičnu, zloćudnu i nepromišljajuću suštinu“ i
Zapada. Štaviše, ističe, uvijek su islam i Zapad (a ne islam i kršćanstvo) suprotstavljeni.
Zapad je, dakle, više od kršćanstva, zbir svojih dijelova, pun obogaćujućih suprotnosti, ali opet
uvijek u svom kulturnom identitetu „zapadni“. Nasuprot tome, svijet islama, koji ima
suprotnosti i iskustva različitosti najmanje onoliko koliko ih ima Zapad, a islamska doktrina
može biti korištena da se opravda kapitalizam, ali i socijalizam, militantizam, ekumenizam kao
i ekskluzivizam, sveden je na mali broj nepromjenljivih osobina. Njegova različita društva,
historije i jezici zarobljeni su u primitivizmu, religiji i nazadnosti.19
Međutim, kako je istakao ranije, ovaj diksurs korišten je u širenju imperijalizma kako u
kolonijalnom, tako i u neokolonijalnom periodu. Budući da omogućava gledanje s
podozrenjem na muslimane, koji se smatraju homogenom grupom, legitimizira i posebni
nadzor i praćenje muslimana, kao i diksriminaciju i neravnopravnost u pristupu obrazovanju,
tržištu rada i dr. Prema tome, islamofobija u potpunosti odgovara Memmijevoj defniciji
rasizma kao društvenog odnosa.
Elementi rasističke ideologije mogu se naći već u predindustrijskom dobu, ali se tek procesom
industrijalizacije rasizam preobražava u sistem koji strukturira odnose među različitim
kontinentima i njihovim populacijama. Prvi historijski oblik rasizma bio je biologizam, koji
podrazumijeva postojanje različitih „ljudskih rasa“, i superiornost bijele rase, čime se
opravdavala nejednakost, otimanje posjeda, nasilje i izrabljivanje u ropstvu, a onda i u
kolonizaciji. Dakle, trajao je tokom više od četiri stoljeća ropstva i skoro jednog stoljeća
kolonizacije.
Nakon nacističke epizode i otkrića kolonijalnih zločina, ozloglašenost biologizma dovela je do
njegovog išćeznuća, odnosno zamjene novim oblikom rasizma: kulturalizmom. Kako
rasističko shvatanje više nije podupirala ideja o apsolutnoj biološkoj različitosti, počeli su ga
temeljiti na tvrdnji o postojanju apsolutne različitosti u kulturnom karakteru.20 „Zapadne
19 Edward W. Said, Covering Islam, str. 10-11.
20 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, str. 24
7
vrijednosti su se jednostavno priključile već poznatom pozivu u borbu 'križa protiv
polumjeseca'“.
Iz kulturalizma se razvila islamofobija, kao novi oblik rasizma u savremenom kontekstu. Taj
proces tekao je postepeno. Počinje krajem 1980-ih godina, usljed gubitka međunarodne
ravnoteže, uspostavljene poslije Drugog svjetskog rata, zbog raspada Sovjetskog Saveza. Tome
je doprinio i početak procesa globalizacije, kada nestaju uobičajene granice, zatim povećanje
konkurencije za pristup sirovinama i kontroli tržišta: naftu, plin i dr.21
To je poslužilo razvoju novih ideoloških teorija, koje su ponudile novog historijskog
neprijatelja, odnosno žrtvenog jarca, bijelom stanovništvu koje je bilo destabilizirano i
izolirano. Prvo je orijentalista Bernard Lewis u članku „Korijeni muslimanskog bijesa“22 iz
1990. iznio ideju o „sukobu civilizacija“, što se smatra prvom verzijom „nove islamofobije“.
Samuel Huntington je, zatim, razradio ovu teoriju smatrajući religiju osnovnim faktorom
definiranja i razlikovanja civilizacija. Prema ovom autoru, aktuelni i budući sukobi ne mogu
se objasniti analizom ekonomskih interesa, društvene situacije i sl. Njihov jedini izvor je
nekompatibilnost religija, koje se smatraju ahistoričnim i homogenim. Osim ovakvog
definiranja civilizacije, Huntingtonova logika, koja je doprinijela progresivnom razvoju
savremene islamofobije, podrazumijevala je i napuštanje univerzalnosti. „Došlo je vrijeme da
Zapad napusti iluziju univerzalnosti i da promiče snagu, dosljednost i životnost svoje
civilizacije u svijetu civilizacija.“ Islam je predstavio kao „civilizaciju“ od koje se mora
braniti.23 To su prihvatile mnoge bjelačke suprematističke organizacije, i ekstremisti krajnje
desnice u industrijski razvijenim zemljama, o čemu će biti više riječi kasnije.
Zatim, ova teorija podrazumijeva binarnu redukcija, odnosno podjelu svijeta, na koju je ranije
upozoravao Edward Said, a koja vodi negaciji složenosti ljudskih društava. Prema ovom
analitičkom okviru, društva, društvene grupe i pojedinci su ili zapadnjaci ili nisu zapadnjaci.
To, kako ističe Anne Norton, kritizirajući Jytte Klausen, koja je napisala neke od najznačajnijih
djela o muslimanima u Evropi, ali je prihvatila konvencionalni stav da kontroverza sa
karikaturama poslanika Muhameda predstavlja sukob o slobodi govora, koji dijeli muslimane
21 Ibid., str. 25
22 Bernard Lewis, „The Roots of Muslim Rage“, The Atlantic Monthly, septembar 1990, 47-60.
23 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identy-Based Islamophobia”, str. 25
8
i zapadnjake, podrazumijeva da muslimani ne mogu biti zapadnjaci i da muslimani po definiciji
nisu zapadnjaci.24
Nužna posljedica ovakve homogenizacije je stvaranje unutrašnjeg neprijatelja. Zbog toga se
muslimani, građani zapadnih zemlja, počinju posmatrati kao potencijalni neprijetalji, koje je
potrebno nadzirati i suzbijati.25
Međutim, iako se u velikoj mjeri ova teorija odnosi na islam, nije ograničena na islam i
muslimane. Huntington smatra da američki identitet ugrožavaju i Latinoamerikanci, koji se ne
mogu asimilirati u „srž anglo-protestantske kulture“. Poziva na očuvanje nacionalnog
identiteta, koji ugrožavaju kultura i demografija ovih imigranata.26
Razlozima zbog kojih je ova teorija tako široko prhvaćena mogu se, između ostalog, smatrati
ekonomska neisgurnost, koja pogađa društvene kategorije koje su do tada bile manje-više
zaštićene i vodi destabiliziranju i siromašenju bijelaca i pripadnika srednjih klasa, koji se boje
nazadovanja. Njima je potrebno ponuditi žrtvenog jarca, što supremacistički pokret u
Sjedinjenim Američkim Državama i desničarske stranke u evropskim industrijskim zemljama
koriste kako bi osigurali podršku. Osim toga, savremena islamofobija se koristi da bi se
opravdalo vođenje ratova u zemljama koje skoro u potpunosti naseljavaju muslimani. Od
Afganistana do Somalije i do Iraka, ove ratove prate analize i pozicije zasnovane na
kulturalizmu.
Sve se to intenziviralo nakon napada 11. septembra 2001. Rat protiv terorizma se predstavlja
kao „civilizacijski rat“ u zemljama u kojima, već više od decenije, teorija o sukobu civilizacija
i njen prevod u medijima i politici predstavljaju muslimane i islam kao opasnost.27
Antisemitizam i islamofobija
Ranije spomenuti orijentalizam i binarna redukcija, odnosno negiranje složenosti ljudskih
društva, te generalizacija omogućili su razvijanje i širenje antijevrejskih i antimuslimanskih
stereotipa. U tim procesima se mogu uočiti brojne sličnosti, iako su se odvijali u različitim
historijskim okolnostima i u više od pola stoljeća vremenski distancirani.
24 Anne Norton, On the Muslim Question (Princeton, Oxford: Princeton University Press, 2013), str. 28
25 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identy-Based Islamophobia”, str. 26
26 Ibid.
27 Ibid., str. 26-27
9
Anne Norton, profesorica političkih studija i komparativne književnosti na Univerztetu u
Pensilvaniji, u svom djelu „O muslimanskom pitanju“ (On the Muslim Question) smatra da je
nekadašnje „jevrejsko pitanje“ u savremenom kontekstu zamijenilo „muslimansko pitanje“.
Naslov njene knjige odražava naslov poznatog eseja Karla Marxa iz 1843. godine – „O
jevrejskom pitanju“ (On the Jewish Question), u kojem je kritizirao jednog od svojih
savremenika, Brunu Bauera, koji je smatrao da Jevreji mogu postići potpunu političku
emancipaciju samo ako se odreknu svoje religije.28
Uočivši da kao što je nekoć jevrejsko pitanje, koje je označilo i najveća dostignuća, ali i
posrnuća prosvjetiteljstva, bilo suštinsko za politiku i filozofiju prosvjetiteljstva, Anne Norton
smatra da je to u naše vrijeme muslimansko pitanje. I kao što su u skorijoj prošlosti Jevreji bili
označeni kao prijetnja, čak i onda kada su bili predmet političkih napada, kao drugi kada je
odnos prema njima ukazivao na propast etičkih sistema koji ih nisu obuhvatili, u savremenom
kontekstu se islam (i muslimani) smatra političkom prijetnjom. Na istim mjestima na kojima
se nekada pozivalo na protjerivanje Jevreja, danas se čuju zahtjevi za zaustavljanje i
sprječavanje muslimanske imigracije.29
Povezanost antisemitizma i islamofobije jasno je naglašena u izvještaju Evropskog centra za
monitoring rasizma i ksenofobije pod naslovom „Borba protiv antisemitizma i islamofobije:
povezivanje zajednica (The Fight Against Anti-Semitism and Islamophobia: Bringing
Communities Together) iz 2003. godine.30 Izvještaj je ukazao na sličnosti u netrpeljivosti prema
judaizmu i islamu, koji se smatraju drugim, u isključivo bijeloj i kršćanskoj Evropi, kako je
mnogi percipiraju. Naglasio je potrebu odbacivanja prevaziđenog koncepta zaštite prava
određenih, specifičnih i time izdvojenih grupa, i prihvatanje šire perspektive zasnovane na
univerzalnim ljudskim pravima.
28 Joost Lagendijk, “On the Muslim Question”, HuffPost, 02. 05. 2013., https://www.huffpost.com/entry/anne-
norton-on-the-muslim-question_b_3195268, pristupljeno 07. 02. 2020.
29 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 3
30 The Fight Against Anti-Semitism and Islamophobia: Bringing Communities Together, European Commission
European Monitoring Centre on Racism and Xenophobia, (Brussels, Vienna: 2003), dostupno na:
https://fra.europa.eu/sites/default/files/fra_uploads/178-Report-RT3-en.pdf, pristupljeno 10. 03. 2020.
10
Već je Edward Said uočio kako su i u slučaju antisemitizma i islamofobije „stari religijski
obrasci ljudske historije i sudbine i 'egzistencijalne paradigme' rekonstruirane i redistribuirane
u sekularnim okvirima“.31
Enzo Traverso, profesor historije na Univerzitetu Cornell, smatra da postoje značajne sličnosti
između savremene islamofobije i antisemitizma s kraja 19. stoljeća. Kao što su nekada Jevreji
bili „opasna klasa“ devetnaestog stoljeća, smatrani izvorom svih oblika društvenih anomalija,
od alkoholizma do kriminaliteta i prostitucije, čak su ih krivili za širenje kolere, njihovi
nasljednici danas su muslimanski imigranti. Ime Muhamed danas donosi neprijatnosti
uporedive sa onima koje su iskusili prije stotinu godina Jevreji iz istočne Evrope koji su
emigrirali u Berlin, Beč ili Pariz.32
Ovi stereotipi, često sažeti u predstavljanju stranaca sa distinktivnim fizičkim i psihičkim
odlikama, proizlaze iz orijentalističke i kolonijalne imaginarnosti, koja je uvijek omogućavala
negativno portretiranje i definiranje ovih identiteta, uvijek predstavljenih kao „uljeza“ i
„neprijatelja“. U savremenoj Evropi, imigranti u osnovi imaju karakteristike muslimana.
Portret Arapa ili muslimana koji skicira savremena ksenofobija, ne razlikuje se mnogo od
Jevreja kojeg je skicirao antisemitizam 19. i 20. stoljeća. Brade, tefilini i kaftani jevrejskih
imigranata iz istočne Evrope tog vremena korespondira sa bradama i maramama današnjih
muslimana.33 Edward Said je već napomenuo da je „prijenos popularnog antisemitskog duha
od Jevreja na Arape učinjena neprimjetno, jer je figura u osnovi bila ista“.
U oba slučaja religijske i kulturne norme, odijevanje i načini ishrane koju prakticiraju manjine
iskorišteni su kako bi se konstruirali negativni stereotipi o opasnim drugim, stranim tijelima
koji se ne mogu asimilirati u narod. U popularnoj ikonografiji stoljeće ranije Jevreji su bili
neizbježno prikazani određenim fizičkim karakteristikama – velikim, krivim nosom i velikim
ušima koje se vide ispod visokog šešira, kao što se danas muslimani prikazuju kao teroristi, a
muslimanke sa velom koji prekriva cijelo lice (burka), uprkos činjenici da 99,99% muslimanki
31 James Renton, Ben Gidley, “Introduction: The Shared Story of Europe’s Ideas of the Muslim and the Jew—A
Diachronic Framework”, u: Antisemitism and Islamophobia in Europe: A Shared Story?, ur. James Renton, Ben
Gidley, (London: Palgrave Macmillan, 2017), str. 9
32 Enzo Traverso, The End of Jewish Modernity (Pluto Press, 2016), str. 96
33 Ibid., str. 94
11
koje žive u Evropi ih ne nose (pogledati priloge radu). U političkim terminima, spektar
islamskog terorizma zamijenio je judeo-boljševizam.34
Prema ovom autoru, sličnost se posebno ogleda između današnje islamofobije u Francuskoj (i
drugdje) i antisemitizma 19. stoljeća ali u Njemačkoj, gdje su Jevreji bili isključeni sa pozicija
vlasti, dok su mediji istovremeno upozoravali na „jevrejsku invaziju“ (Verjudung). Nasuprot,
u tadašnjoj Francuskoj Jevreji su imali značajne pozicije u državnoj upravi i, kao takvi, bili
meta antisemitizma, označeni kao „država unutar države“. Ta situacija ne korespondira sa
savremenom pozicijom afričkih i arapskih muslimanskih zajednica, koje su marginalizirane i
nedovoljno predstavljene u državnim ustanovama evropskih država.
U 19. stoljeću u Njemačkoj, koja se suočavala sa brzom modernizacijom i u kojoj su jevrejske
zajednice bile koncentrirane u velikim gradovima, antisemitizam je omogućio Nijemcima da
negativno definiraju nacionalnu svijest. Biti Nijemac prije i iznad svega značilo je ne biti
Jevrej. Na sličan način, danas islam postaje kulturni kod koji omogućava, negativnom
demarkacijom, pronalazak izgubljenog „francuskog identiteta“ (što se može primijeniti na sve
evropske države). Strah od multikulturalizma i hibridnosti djeluje na stare strahove o miješanju
krvi.
Antisemitizam s kraja 19. stoljeća odražavao se u nauci i književnosti. Heinrich von
Treitschake je 1880. pisao o Jevrejima koji nagrizaju njemčku kulturu i običaje, zaključivši:
„Jevreji su naša nesreća“ (die Juden sind unser Unglück). Mnogi od najznačajnijih pisaca 1930-
ih godina nisu krili mržnju prema Jevrejima. Danas je rasizam promijenio oblik kao i cilj:
muslimanski imigranti su zamijenili Jevreje. Izjava predsjednika Jacques Chiraca iz 1991. „o
buci i mirisu“ zgrada naseljenih imigrantima iz Magreba, zapaljiva proza Oriane Fallaci o
muslimanima koji se „kote kao pacovi“ i uriniraju na zidove naših katedrala, i bezbrojne
osuđujuće izjave o islamu kao najglupljoj religiji (la religion la plus con) odražavaju rasističke
stereotipe koji su se nekad odnosili na Jevreje.35 Upozorava se na masovnu imigraciju
muslimana koja će dovesti do „islamizacije“ Evrope.
Antisemitizam je oblikovao evropske nacionalizme cijelo stoljeće, ali je sada, usljed sjećanja
na holokaust kao njegove kulminaciju, umnogome potisnut. Na njegovo mjesto je došla
34 Ibid.
35 Enzo Traverso, “Islamophobia: The New Western Racism”,
https://plutopress.wordpress.com/2016/08/10/islamophobia-the-new-western-racism/, pristupljeno 10. 03. 2020.
12
islamofobija. Ipak, ona, kao što smo vidjeli, nije prosta zamjena za antisemitizam, već ima
vlastitu tradiciju u kolonijalizmu.
Kolonijalna tradicija islamofobije, koja je dihotomizirala građane i kolonijalne podanike –
citoyen i indigènes, omogućava nam razumijevanje pojave i opstanka desničarskih pokreta kao
što je Narodni front (Front National) u Francuskoj, Lega Nord u Italiji, Patriotski Evropljani
protiv islamizacije Zapada (PEGIDA) u Njemačkoj i drugi slični pokreti u drugim zemljama,
o kojima će kasnije biti više riječi.
Ovi pokreti su napustili imperijalističke ambicije klasičnog fašizma. Naime, dok je
kolonijalizam 19. stoljeća nastojao da postigne „civilizacijsku misiju“ putem osvajanja izvan
Evrope, postkolonijalna islamofobija se bori protiv unutrašnjeg neprijatelja u ime istih
vrijednosti. Odbacivanje je zamijenilo osvajanje, ali se motivi nisu promijenili. U prošlosti su
u ime „civilizacijske misije“ potčinjavali i civilizirali barbare, danas se njihovim progonom
žele zaštititi od njihovog štetnog, erozivnog utjecaja. To objašnjava kontinuirane rasprave o
sekularizmu i islamu, najčešće centrirane oko nošenja marame ili burke i nikaba, što dovodi do
usvajanja islamofobičnih zakona.
Konsenzualni sporazum o neokolonijalnom i diskriminatornom konceptu sekularizma
doprinosi značajno legitimiziranju post-fašizma.36 Rasprave oko marame i zahtjev
muslimanima da se asimiliraju i pridržavaju zapadnih normi snažno odražavaju umnogome
zaboravljene ideološke kampanje u kojima su Jevreji pozivani da se „civiliziraju“ i
„poboljšaju“, napuštajući „svoje razlike“ u periodu između prosvjetiteljstva i Drugog svjetskog
rata.37
Islamofobija danas predstavlja cement Evrope čiji se sada „judeo-kršćansko“ porijeklo
kontinuirano ističe, isto kao što je antisemitizam imao ključnu ulogu u konstrukciji
nacionalizama u 19. stoljeću.38
Nedavno izabrani austrijski kancelar, Sebastian Kurz, koji je na čelu desničarske Slobodarske
stranke Austrije, početkom ove godine je u listu Financial Times rekao da je imigracija
prijetnja Austriji, kao i klimatske promjene: “Važno je zaštititi našu okolnu, ali je važno i
36 Ibid.
37 Enzo Traverso, The End of Jewish Modernity, str. 95
38 Ibid.
13
odlučiti ko će živjeti u našoj zemlji. Ako se ne budemo borili protiv ilegalne imigracije, Evropa
neće biti ista za 10, 20 godina. Ako ne budemo kontrolirali kome je dozvoljeno da dođe,
nećemo moći živjeti sigurno niti sačuvati svoj identitet”, dodajući da je ponosan što je Austrija
dominantno kršćanska zemlja, označena zajedničkim judeo-kršćanskim naslijeđem.39
Nekoliko dana poslije, u istom listu, objavljen je odgovor na ovaj tekst, u kojem je istaknuto
da je korištenje naslijeđa jevrejske kulture, kao opravdanja za nacionalističku i rasističku
politiku Sebastiana Kurza, u najmanju ruku licemjerno, imajući u vidu austrijsko uništenje svog
jevrejskog stanovništva i odbijanja prihvatanja odgovornosti ili odgovora na zahtjeve za
kompenzaciju. „Vrlo je teško identificirati „judeo“ dio austrijskog „judeo-kršćanskog“
naslijeđa. Vrijeme je da se desničarski nacionalisti zaustave u zataškivanju antisemitizma,
rasizma i islamofobije, pozivajući se na nepostojeće „judeo-kršćansko“ naslijeđe. Evropski
nacionalizam i rasizam nemaju naslijeđe u judaizmu (niti u Novom zavjetu)“.40
Vrste islamofobije
Definirana kao uvjerenje da je islam suštinski nasilan, tuđinski i neprilagodljiv islamofobija je
ukorijenjena u shvatanju islama kao antiteze civilizaciji,41 što su prihvatili i građani i vladine
strukture.
U savremenoj literaturi pojavili su se stavovi o nekoliko vrsta islamofobije, na šta ćemo u
nastavku ukratko ukazati. Može se govoriti, uslovno rečeno, o tri vrste islamofobije: privatnoj,
strukturalnoj i dijalektičkoj, što ukazuje na to da je islamofobija mnogo više od pukog „straha
od islama i muslimana i odbojnosti prema islamu i muslimanima.“ Ove vrste islamofobije su
međuuslovljene i povezane.
Privatna islamofobija podrazumijeva strah, sumnjičenje i nasilje usmjereno na muslimane (i
one koji se smatraju muslimanima, poput sikha, koji su često meta islamofobičnih napada),
koje čine pojedinci i privatni subjekti.42 U ovim procesima sumnjičenja i nasilja ključnu ulogu
imaju pojedinci, nedržavni akteri koji šire religijski i rasni animozitet i pozivaju na nasilje
39 Sam Jones, “Austria’s leader says immigration as much a risk as climate change”, Financial Times, 13. januar
2020, https://www.ft.com/content/e8435d86-3533-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4, pristupljeno 12. 02. 2020.
40 Howard Radley, “Letter: It’s hard to identify the ‘Judeo’ part of Austria’s heritage”, Financial Times, 16. januar
2020, https://www.ft.com/content/96f816c0-379e-11ea-a6d3-9a26f8c3cba4, pristupljeno 10. 03. 2020.
41 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 28
42 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia: Understanding the Roots and Rise of Fear (Oakland: University
of California Press, 2018), str. 32
14
protiv muslimana.43 Ubistvo troje muslimanskih američkih studenata (Deah Barakat koja je
imala 23 godine, Yusor Mohammad koja je imao 21 i njegova sestra Razan Mohammad Abu-
Salha od 19 godina), koje je počinio Craig Hicks u Chapel Hillu, jasan je primjer privatne
islamofobije.44
Ciljevi privatne islamofobije mogu biti pojedinci, ali i cijele zajednice, ustanove i čak i
nemuslimani. Naprimjer, val antimuslimanskih protesta u Sjedinjenim Američkim Državama
u septrembru 2015., organizirani su ispred i ciljali su džamije, koje su vandalizirane,
oskrnavljene i paljene. Vijeće američko-islamskih odnosa (The Council on American-Islamic
Relations – CAIR) zabilježilo je 78 napada na džamije u Sjedinjenim Državama tokom 2015.,
što je najveći broj nakon terorističkog napada 9. septembera 2001.45
Međutim, iako ovu vrstu islamofobije uglavnom vrše privatna lica, oni su ohrabreni politikom
i programima vlade. Naprimjer, nakon napada u Parizu, 13. novembra 2015., kada je ubijeno
129 ljudi i povrijeđeno 352, koji je tadašnji predsjednik Francois Hollande proglasio “činom
rata” koji je organizirala militantna grupa Islamska država,46 došlo je do porasta broja religijski
i rasno motiviranih zločina iz mržnje prema muslimanima.
Isto tako, nakon napada u San Bernardinu, u Kaliforniji, kada su dva hipotetski muslimanska
napadača pucala u 14 nevinih ljudi, što je tadašnji predsjednik Barack Obama proglasio
„terorističkim aktom“ došlo je do pogoršanja već postojećeg neprijateljskog odnosa prema
muslimanima u Sjedinjenim Američkim Državama i primjetnog porasta religijski i rasno
motiviranih zločina iz mržnje prema muslimanima. Tome je doprinijela politička retorika,
oživljavanje i potvrđivanje uobičajeno negativnih predstava o islamu i muslimanima, u
medijima i na društvenim mrežama.
Proliferacija privatne islamofobije u Americi desila se naredne godine. Posebno nakon napada
na klub homoseksualaca. Ukupno je 2, 213 antimuslimanskih zločina iz mržnje prijavljeno
tokom 2016., što predstavlja porast od 57% u odnosu na prethodnu godinu.47
43 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 30; Khaled A. Beydoun,
American Islamophobia, str. 29
44 Chapel Hill killer jailed for life for 2015 murder of Muslim students, 12. juni 2019.
https://www.bbc.com/news/world-us-canada-48618064, pristupljeno 20. 03. 2020.
45 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 33
46 Paris attacks: What happened on the night. 9. decembar 2015., https://www.bbc.com/news/world-europe-
34818994, pristupljeno 10. 03. 2020.
47 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 34
15
Te godine je tokom predsjedničke kampanje Donald Trump islamofobiju podigao na viši nivo,
a nakon pobjede nastavio je raspirivati strah od muslimana, uokvirujući to u borbu za
nacionalne interese. Privatnu ceremoniju prije njegove službene inauguracije obavio je
kontroverzni teksaški svećenik, koji je rekao da je islam zla religija koja promovira pedofiliju.48
Negativni utjecaj njegove kampanje i predsjedničkog djelovanja očituje se u porastu broja
antimuslimanskih grupa, od 5 u 2010., na 34 u 2015., 101 u 2016., i 114 u 2017., prema
podacima Južnjačkog pravnog centra za siromašne (Southern Poverty Law Center), neprofitne
organizacije za građanska prava, koja je poznata po borbama protiv bijelih suprematista,
pravnom zastupanju žrtava grupa za širenje mržnje i praćenje ovih grupa.49
Prijeteće pismo poslano u Islamski centar New Havena, adresirano na „Djecu Sotone“, najbolji
je pokazatelj ovog utjecaja. U pismu se, između ostalog, navodi: „Vi muslimani ste zli i pogani
ljudi... Obožavate đavola. Ali dan svođenja računa je stigao. Postoji novi šerif u gradu –
predsjednik Donald Trump. On će očistiti Ameriku, koja će opet zasjati. I počet će od vas
muslimana. Učinit će vama muslimanima ono što je Hitler učinio Jevrejima. Trebali biste biti
mudri i spakovati kofere i otići iz Dodgea. Ovo je odlično vrijeme za patriote Amerikance.
Živio dugo predsjedniče Trump i Bože blagoslovi Ameriku.“50 Slična pisma su poslata u
džamije u Massachusetts, Rhode Islan, Californiu i Georgiau.
Iako ovu vrstu islamofobije vrše pojedinci, njeno žarište je u državnim institucijama i
savremenim mjerama nadzora i profiliranja, kao što je Zakon PATRIOT (Ujedinjavanje i
jačanje Amerike osiguranjem odgovarajućih sredstava, potrebnih za presretanje i sprečavanje
akata terorizma – Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools
Required to Intercept and Obstruct Terrorism Act of 2001 – USA PATRIOT) iz 2001, kao što
je politika Countering Violent Extremism (Suzbijanje nasilnog ekstremizma), te „zabrana
ulaska muslimanima“, o čemu će kasnije biti više riječi.
48 Chris Sommerfeldt, “Texas pastor who calls Islam ‘evil,’ homosexuals ‘filthy' to give Donald Trump private
inauguration sermon”, Daily News, 20. januar 2017., https://www.nydailynews.com/news/politics/trump-
inauguration-sermon-rev-calls-islam-evil-article-1.2951078, pristupljeno 20. 03. 2020.
49 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, u: The Routledge
International Handbook of Islamophobia, ur. Irene Zempi, Imran Awan (London, New York: Routledge, 2019),
str. 241
50 Organisation of Islamic Cooperation, Tenth OIC Observatory Report on Islamophobia, October 2016 – May,
2017, dostupno na: https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf, str. 26
16
Ova činjenica se često zanemaruje u savremenim, općeprihvaćenim definicijama islamofobije,
koje je, uglavnom, svode na privatne okvire. Naprimjer, u najčešće citiranoj definiciji
islamofobije, koja je izvedena iz poznate studije Centra za američki progres, očigledan je
naglasak na privatnu islamofobiju. Definirajući islamofobiju kao „...prekomjeran strah, mržnju
i neprijateljstvo prema islamu i muslimanima... usađene putem negativnih stereotipa i koji za
posljedicu imaju predrasude, diskriminaciju, te marginalizaciju i isključivanje muslimana iz
društvenog, političkog i građanskog života Amerike,“ ilustriran je fokus na privatnu
islamofobiju, predstavljajući je kao devijantno ili nenormalno ponašanje, umjesto racionalnog
i strateškog ponašanja koje promiče državne interese.51
Ključnu ulogu u širenju antimuslimanske poruke i potsticanju privatne islamofobije imaju
državne snage nacionalne sigurnosti.
Strukturalna islamofobija
Strukturalna islamofobija predstavlja strah od muslimana i sumnjičenje muslimana koje vrše
državni organi, što se manifestira kroz ozakonjenje i provođenje određenih političkih mjera.
Ove mjere zasnivaju se na pretpostavci da muslimani predstavljaju prijetnju nacionalnoj
sigurnosti. Iako su naizgled takve mjere neutralne, one neproporcionalno ciljaju muslimane i
nesrazmjerno ugrožavaju i ograničavaju njihova građanska prava, kao što je Zakon o borbi
protiv terorizma i učinkovitoj smrtnoj kazni (Antiterrorism and Effective Death Penalty Act –
AEDPA)52 iz 1996. i ranije spominjani zakon Ujedinjavanje i jačanje Amerike osiguranjem
odgovarajućih sredstava, potrebnih za presretanje i sprečavanje akata terorizma.53
Strukturalna islamofobija neodvojivo je povezana sa orijentalizmom, kako ga je definirao
Edward Said, koji predstavlja shvatanje da su islam, muslimani i zamišljeni geografski prostor
smetnja Zapadu. Ovaj autor je upozoravao na “novu eru orijentalizma” nakon teroristikog
napada 9. septembra 2001, eru okarakteriziranu ratom protiv terorizma, ukazivao na
nezakonitost ratova pokrenutih u ime “pobjeđivanja terorizma” i kontraterorističkih mreža koje
usmjerene protiv arapskih i muslimanskih Amerikanaca na osnovu njihovog etničkog i
51 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 31; Wajahat Ali, Eli
Clifton, i dr., “Fear, Inc.: The Roots of the Islamophobia Network in America”, dostupno na:
https://www.americanprogress.org/issues/religion/reports/2011/08/26/10165/fear-inc/, pristupljeno 13. 03. 2020.
52 Antiterrorism and Effective Death Penalty Act, https://www.congress.gov/bill/104th-congress/senate-bill/735,
pristupljeno 17. 03. 2020.
53 Uniting and Strengthening America by Providing Appropriate Tools Required to Intercept and Obstruct
Terrorism, https://www.congress.gov/bill/107th-congress/house-bill/3162, pristupljeno 17. 03. 2020.
17
religijskog identiteta.54 Stoga je razmatranje (pojave) islamofobije u vezi sa orijentalizmom, iz
kojeg se savremene predstave i zablude o muslimanima izvode, presudno za razumijevanje
strukturalne islamofobije.
Korisna diksurzivna taktika u „novoj eri orijentalizma“ je esencijalizacija, koja priprema da se
bespogovorno i neupitno prihvate ideje kao što su „Islam nas mrzi“, „Muslimani nas mrze“ ili
„Muslimani mrze našu slobodu“.55
Esencijalizacija briše historiju i kompleksnost ljudi i zamjenjuje je pojmovima urođenog
ljudskog karaktera ili zamišljenom nepromjenljivom kulturom. U slučaju islamofobije
esencijalizacija podrazumijeva da se tokom više od 1400 godina historije ništa nije promijenilo
u muslimanskom svijetu. Kada se danas čita o islamu u dnevnim novinama, čini se da
muslimani nemaju historiju, politiku, niti dileme i rasprave, već su okamenjeni u beživotnim
običajima. Pod takvim pretpostavljenim uslovima, knjige napisane prije 1600 ili 200 godina
mogu biti korištene da objasne ljudsko ponašanje danas. Zbog toga se smatralo legitimnim da
se u vojci Sjedinjenih Država koristi knjiga iz 1963., The Arab Mind (Um Arapa), u kojoj se
navode rezultati istraživanja iz ruralnog Egipta iz 1820., da bi se objasnili suvremeni Arapi, i
američki vojnici pripremili za Irak, 2003. Slično tome, ajeti iz Kur'ana su korišteni da objasne
ponašanje muslimana danas, dok su se činjenice o vojnim invazijama, ratovima, okupacijama,
kolonijalizmu, masovnim ubijanjma, dronovima i mučenjima izostavljane.56
Tvrdnja da je Islamska država Irak i Levant (IDIL) nastala na osnovu Kur'ana maskira
historijsku činjenicu da je Islamska država nastala iz stvarne historije američkog razaranja
Iraka i unutrašnje destabilizacije Sirije.57 Esencijalizacija ide u korak sa negativnim medijskim
predstavljanjima, kako bi se podupirali u ostvarivanju podrške za poimanje muslimana kao
nasilnih, da izazivaju zločine iz mržnje i da zlostavljaju američku djecu. 58
Nakon terorističkih napada čiji su počinitelji muslimani, može se primijetiti da odmah oživi
ponovno iznošenje orijentalističkih stereotipa. Karakterizirajući islamski i muslimanski
identitet kao neprilagodljiv, podrivački, nasilan, te da mu je svojstvena sklonost terorizmu,59
54 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 51
55 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, str. 243
56 Ibid.
57 Ibid.
58 Ibid., str. 244
59 Khaled A. Beydoun, „Islamophobia Has a Long History in the United States,“ BBC Magazine, 29. septembar
2015, http://www.bbc.com/news/magazine-34385051, pristupljeno 21. 03. 2020.
18
ovi klišei pokreću državne agencije da donose zakonske mjere, kojima se traži da se nadzire,
krivično goni i osporava ulazak muslimana u zemlje. Takve mjere pretpostavku krivice
pripisuju svim muslimanima i sužavaju njihove građanske slobode.60
Prva faza strukturalne islamofobije, utjelovljene u “ratu protiv terorizma” poslije 11.
septembra, bile su mjere administracije predsjednika Busha, kada je uspostavljeno
Ministarstvo unutrašnje sigurnosti (Department of Homeland Security – DHS), čiji je glavni
zadatak proširenje antiterorističkog programa, sa posebnim fokusom na „islamski
ekstremizam“. To je rezultiralo donošenjem Zakona PATRIOT dva mjeseca poslije napada 11.
septembra. PATRIOT je zakonski omogućio do tada neviđeno zadiranje vlasti u „građanska
prava Amerikanaca... povećavanjem ovlasti vlade u elektronskom nadzoru,“ koje nesrazmjerno
cilja na muslimane.
Zatim je predsjednik Obama ušao u drugu fazu „rata protiv terora“. Njegova administracija je
proširila restriktivne mjere o imigraciji koje su usvojene nakon 11. septembera za vrijeme
predsjenika Busha (National Security Entry and Exit Registration System – NSEERS
Registracijski sistem ulaska i izlaska za nacionalnu sigurnost) i zvanično uspostavio mjere
kontraradikalizacije 2011., koje dalje proširuju nadzor državnih policijskih snaga na zajednice
u kojima su koncentrirani muslimani i prostore na kojima se muslimani okupljaju (ponajprije
džamije).61 Iako se Obama smatrao progresivnim predsjednikom koji je proglasio da „Amerika
i islam nisu međusobno isključivi i ne moraju se takmičiti“ tokom njegovog slavnog govora u
Kairu, 4. juna 2009., kada je rekao i da je došao da uspostavi novi početak između Sjedinjenih
Država i muslimana širom svijeta, koji će se zasnivati na uzajamnom interesu i poštovanju62
njegova administracija je proširila nadzor nad muslimanima u odnosu na mjere koje je
uspostavila Bushova administracija.63
Konačno, treća faza “rata protiv terora”, kao niz mjera koje je uvela administracija
predsjednika Trumpa, strukturalnu islamofobiju je učinila vidljivijom i transparentnijom. U
vrijeme kampanje zagovarao je „potpunu zabranu ulaska muslimanima“. Također je pozivao
na ubijanje muslimana mecima natopljenih u svinjsku krv u svrhu borbe protiv terorizma,
registriranje svih muslimana u saveznu bazu podataka, i stavljanje svih džamija pod državni
60 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 32
61 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 38;
62 Text: Obama’s Speech in Cairo, The New York Times, 4. Juni 2009.,
https://www.nytimes.com/2009/06/04/us/politics/04obama.text.html, pristupljeno 12. 03. 2020.
63 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 38;
19
nadzor. U nekoliko navrata isticao je da su muslimani znali za napade prije nego što su se
dogodili i nisu ih prijavili, time dopuštajući (i saučestvujući op. a.) u njihovom činjenju.64
Tokom republikanske debate u martu 2016 rekao je: “Islam nas mrzi” a nakon je upita da li
misli na cijelu muslmansku svjetsku populaciju, rekao je: “Mislim na mnogo njih”.65
Sedmicu nakon inauguracije izdao je izvršnu naredbu, koja je institucionalizirala islamofobiju
pretvarajući je u pravo. Izvršna naredba pod naslovom „Zaštita naroda od ulaska stranih
terorista u Sjedinjene Države“ (Protecting The Nation From Foreign Terrorist Entry into the
United States) potpisana 27. januara 2017., sadržavale je zabranu “ulaska sirijskih građana kao
izbjeglica” jer je “pogubno za interese Sjedinjenih Država”. Ova naredba stupila je van snage
24. oktobra 2017., kada je potpisao drugu izvršnu naredbu kojom je zabranjen ulazak na 90
dana svima iz jedanaest zemalja koje njegova administracija smatra da predstavljaju veliki
rizik: Egipat, Iran, Irak, Libija, Mali, Somalija, Sudan, Sirija, Jemen, Južni Sudan i Sjeverna
Koreja. Irak je ubrzo uklonjen sa liste. Trump je tvrdio da ova zabrana nije bila zasnovana na
religiji, već na opasnosti. Međutim, istraživanja sociologa Charlesa Kurzmana pokazuju da od
terorističkog napada 11. septembra niko nije bio ubijen u terorističkom napadu čiji je počinitelj
bio bilo ko iz sedam zemalja sa većinskim muslimanskim stanovništvom, koje su izričito
navedene u zabrani.66
Ovaj dio izvršne naredbe proglašen je neustavnim u dva apelaciona suda, nakon čega je
predsjednik Trump izdao dvije nove verzije naredbi, od kojih su obje ponovo osporavane. U
konačnici, u aprilu 2018., Vrhovni sud je donio odluku u kojoj je podržao zabranu.67 U februaru
2020., predsjednik Trump je najavio dalje restrikcije imigracije i ulaska stranaca u Sjedinjene
Države. Pozivajući se na zabrinutost po nacionalnu sigurnost, administracija je zatvorila vrata
imigrantima iz afričkih država, Sudana, Tanzanije i Eritreje, kao i Mijanmara u Jugoistočnoj
Aziji i Kirgistana u Centralnoj Aziji. Ove zemlje, u kojima je veliki procenat muslimanskog
stanovništva, pridružuju se ranijih sedam u predsjednikovoj zabrani ulaska, koja se
kontinuirano proširuje.68
64Organisation of Islamic Cooperation, Tenth OIC Observatory Report on Islamophobia, October 2016 – May,
2017, dostupno na: https://www.oic-oci.org/upload/islamophobia/2017/10th_islamophobia_rep_en.pdf, str. 23
65 Ibid.
66 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, str. 249
67 Ibid.
68 Jamelle Bouie, “The Racism at the Heart of Trump’s ‘Travel Ban’”, The New York Times, 4 februar 2020.,
https://www.nytimes.com/2020/02/04/opinion/trump-travel-ban-nigeria.html, pristupljeno 12. 03. 2020.
20
Na proširenoj listi je i Nigerija, u kojoj živi više od 200 miliona ljudi, od afričkih 1, 2 milijarde
ljudi. Najveća ekonomija na kontinentu koja je sarađivala sa američkom vojskom u
zajedničkim operacijama. Iako je istaknuta osnova za zabranu prijetnja po nacionalnu
sigurnost, zabrana ulaska u zemlju ne odnosi se na turiste, već na zahtjeve za trajnim
boravkom.69
Zatim, Trump je obećao da će uspostaviti Registar muslimana (i oživjeti National Security
Entry and Exit Registration System – NSEERS).70 Iako je FBI (Savezni istražni ured, Federal
Bureau of Investigation) u 2017. ustanovio da je u Americi u periodu između 2000. i 2016.
bilo više žrtava bijelih suprematista u odnosu na „bilo koji drugi ekstremistički pokret“,71
Donald Trump je transformirao „Borbu protiv nasilnog ekstremizma“ koja je uzimala u obzir
i radikalne desničarske ekstremističke grupe i bjelačke suprematističke grupe i nasilje, u borbu
„protiv islamskog nasilja“.72 Ovim i drugim sličnim mjerama, Trump je ciljeve rata protiv
terora učinio najeksplicitnije antimuslimanskim nego što su ikada bili, ali se djelovanje njegove
administracije ne treba posmatrati odstupanjem od prethodne dvije administracije, već samo
transparentnijim.73
Sve ovo vodi legitimiranju antiislamskog mišljenja, što ulazi u treću vrstu islamofobije –
dijalektička islamofobija.
Dijalektička islamofobija
Dijalektička islamofobija je proces kojim državne mjere kontrole legitimiraju vladajuće
predrasude, pogrešna shvatanja i izraze općeprihvaćene među građanima. Kao sistemski,
dijalektički odnos između države i njene politike, islamofobija oblikuje, modificira i potvrđuje
69 Ibid.
70 Nadeem Muaddi, “The Bush-era Muslim registry failed. Yet the US could be trying it again”, 22. decembar
2016, https://edition.cnn.com/2016/11/18/politics/nseers-muslim-database-qa-trnd/index.html, pristupljeno 10.
03. 2020.
71 Peter Beinart, “Trump Shut Programs to Counter Violent Extremism”, 29. oktobar 2018.
https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2018/10/trump-shut-countering-violent-extremism-program/574237/,
pristupljeno 20. 03. 2020.
72 Molly O’Toole, “Trump officials have redirected resources from countering far-right, racism-fueled domestic
terrorism”, Los Angeles Times, 5. avgust 2019., , https://www.latimes.com/politics/story/2019-08-05/trump-
officials-have-redirected-resources-from-countering-far-right-racism-fueled-domestic-terrorism, pristupljeno 20.
03. 2020. Emily Tamkin, Robbie Gramer, Molly O’Toole, “Trump’s Focus on ‘Radical Islam’ Downplays
Growing Risk From Right-Wing Extremism, Experts Fear”, Foreign Policy, 15. febraur 2017.,
https://foreignpolicy.com/2017/02/15/trumps-focus-on-radical-islam-downplays-growing-risk-from-right-wing-
extremism-experts-fear/, pristupljeno 20. 03. 2020.
73 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 39
21
popularne stavove o islamu i muslimanima.74 Ovaj proces se intezivira nakon terorističkih
napada, kada se mjere strukturalne islamofobije obično ozakonjuju, povećavaju ili proširuju.75
Nakon terorističkih napada čiji su počinitelji muslimani, pobuđuju se želje za osvetom i
činjenje nasilja protiv svakoga ko se percipira kao musliman, ili uopće kao neamerikanac. Ovaj
masovni bijes, koji se odražava u nasilju usmjerenom prema nevinim ljudima, često je ohrabren
službenim mjerama koje muslimane označavaju sumnjivim, te pripadnicima vjere koja ih
povezuje sa terorističkim napadima.76
Naprimjer, nekoliko dana nakon samoubilačkog napada na engleskom stadionu Manchester,
22. maja 2017., u vozu u Portlandu u Oregonu, Jeremy Christian je glasno uzvikujući
“Muslimani trebaju umrijeti!” napao nožem dvije djevojke, od koje je jedna bila muslimanka i
usmrtio dvojicu muškaraca (Taliesin Myrddin Namkai-Meche, Rick Best) koji su ih nastojali
zaštititi. Samo nekoliko sati nakon napada u Londonu, 3. juna 2017., muslimanka koja nosi
maramu, Rahma Warsame, bila je fizički napadnuta u Ohiou. Iako su žrtve ovih napada bile
kontinentima udaljene, napadi su bili povezani, odnosno kasniji napadi inspirisani prethodnim.
Ovaj vid islamofobije praćen je određenim načinom prikazivanja u masovnim medijima,
političkom retorikom i porukama, te, što je ključno, vladinim programiranjem i politikom.
Ovakvo širenje strukturalne islamofobije ohrabruje poglede na islam sa sumnjom. U blažem
slučaju poglede na muslimane kao moguću prijetnju, a u gorem slučaju kao na teroriste među
nama.
Često prisutni, posebno nakon terorističkih napada, ovakvi pogledi u medijima ukazuju na
islamofobičnu osnovu koja sve muslimane smatra krivim za svaki teroristički napad.
Očekivanja da se muslimani ograde i izvine za terorističke napade naglašavaju ovaj narativ.
Medijski izvještaji, često u takvim okolnostima prepuni naslova poput „Muslimani moraju
učiniti više protiv terorizma“ i „Zašto muslimani ne osude ISIS“, potvrđuju neosnovanu vezu
između terorizma i muslimanskog identiteta, i dalje ohrabruju privatne napade na muslimane.77
Anne Norton je ukazala da su muslimani subjekti obavezujućeg govora i da nalaganje sadržaja
govora jednako (čak i više) ugrožava slobodu govora, podsjećajući da postoji više načina
74 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 40
75 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 35
76 Khaled A. Beydoun, American Islamophobia, str. 41
77 Ibid.
22
oduzimanja slobode govora, ljudi mogu biti utišani, ali i prisiljeni da govore: „ Mi, Zapadnjaci,
ohrabreni smo da mislimo da smo slobodni onda kada smo najviše ograničeni. Mijenjamo
opasniju praksu govorenja istine onima koji imaju moć, za manje rizičnu praksu vrijeđanja
nemoćnih. Zaboravljamo da je pravo na šutnju ključna u slobodi govora“.78
S druge strane, zapadna kritika Tariqa Ramadana, ističe, pokazuje da ni obavezujući govor nije
dovoljan. Caroline Fourest u knjizi „Brat Tariq“ (Brother Tariq: The Doublespeak of Tariq
Ramadan, Encounter Books, 2008) naziva „dvostrukim govorom“ izjave u kojima se Ramadan
zalaže za jednakost žena, podržava slobodu govora, demokratiju i liberalne principe. Kako bi
se znalo šta Tariq Ramadan zaista (kurziv dodat) misli, mora se konsultirati Caroline Fourest,
zaključuje Norton. Štaviše, ona ide korak dalje od zahtjeva da muslimana govore ono što su im
drugi naložili, tvrdi. Oni to mogu govoriti, ali im se neće vjerovati. Stoga je uzaludan zahtjev
da se „osudi terorizam“ i „prihvate liberalne vrijednosti“.79
Medijski izvještaji o islamofobiji insistiraju na privatnoj islamofobiji, čime se zataškava
programirani strah i sumnjičenje muslimana kojim upravljaju strukture vlasti i proces kojim
strukturalna islamofobija mobilizira privatni animozitet. Vladajuće definicije islamofobije
ispuštaju iz vida ovo međusobno djelovanje između državne politike i diskurzivnih stavova o
muslimanima (i islamu).
Razlozi su višestruki. Na taj način se elite, koji potpiruju ovaj oblik islamofobije oslobađaju
od odgovornosti. Predstavljena je kao problem neobrazovanih i siromašnih, koji ponekad
eksalira u nasilju, što je posljedica neznanja i izloženosti različitosti.80
Umjesto da pobijaju ove stereotipe, programi rasnog i religijskog nadzora ih potvrđuju i
prihvataju, te prenose na islamofobe čiji su strahovi, sumnjičenja i bijes zajamčeni. U
trenucima kada se strukturalna islamofobija širi tako da dotiče pretpostavljeni islamski
ekstremizam, kao što je prijetnja Islamske države (ISIS) i radikalizacije u zemlji, politika
strukturalne islamofobije bodri privatni fanatizam islamofoba da poduzimaju nasilje protiv
muslimanskih pojedinaca ili institucija, a u ime odmazde, građanske dužnosti i patriotizma.81
78 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 40
79 Ibid., str. 173
80 Marwan Muhammad, “Four Things to Learn From France When Combating Islamophobia at a Policy Level”,
u: Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center,
2018), str. 57
81 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 35
23
Desničarske ideologije i islamofobija
Odraz ranije opisanih vrsta islamofobija i posmatranje islama kao suprotnosti zapadnim (u
ovom slučaju evropskim) vrijednostima pristuno je i u Evropi.
Pojava islamofobije je u uskoj vezi sa pitanjem imigracije u evropskim društvima.
Antiimigracioni stavovi počeli su uzimati maha tokom 1970-ih godina, kada se smatralo da su
potrebe tržišta rada zadovoljene. U naredne dvije decenije došlo je do druge prekretnice, koja
je ovog puta uključivala kristalizaciju antiislamskog i antimuslimanskog diskursa, koji se samo
djelimično poklapalo sa već postojećim antiimigracionim stavovima.82
Radikalni diskurs desničarskih stranaka kao što su Nacionalni front (Front National) u
Francuskoj i Flemanski interes, ranije Flamanski blok (Vlaams Belang, ranije Vlaams Blok) u
Belgiji početkom 1980-ih godina, koji je imao posebno negativan stav o islamu, ističući da je
ključni problem imigracije u njhovim društvima, bio je na rubu političkog spektra u to
vrijeme.83 Međutim, taj diskurs će se razvijati tokom narednih decenija i postajati sve
prihvatljiviji i izvan narativa desničarskih stranaka. Opće ksenofobične kampanje 1980-ih
prokrčile su put islamofobiji kao specifičnom izrazu rasizma.84
Jean-Marie Le Pen, vođa Nacionalnog fronta u Francuskoj je 1991. izradio program svoje
stranke u kojem je pozvao, između ostalog, na zabranu gradnje munara. Naredne godine je
vođa belgijskog Flemanskog interesa (Vlaams Belang), Filip Dewinter, izradio nacrt “Plana u
70 tačaka”, kao “rješenje problema stranaca” u kojem je izjedačio imigrante sa islamom. Islam
je opisao kao netolerantnu religiju, neusklađenu sa evropskim vrijednostima. Zatim je, 1993.,
populistički vođa Sjeverne lige za nezavisnost Padanije (Lega Nord per l'Indipendenza della
Padania) ili skraćeno Sjeverne lige (Lega Nord), Umberto Bossi, odrazio ovaj sentiment pišući
da je islam najznačajnija prijetnja evropskom identitetu.85
Neprijateljstvo (radikalnih) desničarkih stranaka prema islamu posebno se intenziviralo poslije
napada 11. septembra 2001. Nakon tog napada kao i niza napada poslije toga počinjenih u ime
“radikalnog, netolerantnog i militantnog” islama, radikalne desničarske stranke su iskoristile
82 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, u: The Oxford Handbook of the Radical Right, ur. Jens
Rydgren, (New York: Oxford University Press, 2018), str. 76
83 Ibid.
84 Farid Hafez, „Shifting borders: Islamophobia as common ground for building pan-European right-wing unity“,
Patterns of Prejudice, 48 (5), 2014, str. 479-499 479
85 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 81
24
priliku izraženijeg straha i nesigurnosti za dalje širenje svojih antiislamskih stavova i
osiguravanje novih glasača. Ovaj napad predstavile su “potvrdom proročanstva” i brutalnim,
zastrašujućim primjerima suštine “sukoba civilizacija” na koju je ukazivao Samuel Huntington
1993.86 Od tada su učinile sveobuhvatnu političku investciju u islamofobiju transformirajući je
u ekstremnu opsesivnu predrasudu u srcu svojih političkih programa i diskursa.87
Nizozemski političar, poduzetnik i autor, koji je koristio izrazito islamofobičnu retoriku, Pim
Fortuyn (puno ime: Wilhelmus Simon Petrus Fortuijn) osnovao je stranku Lista Pim Fortuyna
(Lijst Pim Fortuyn), koja je na parlamentarnim izborima 2002., osvojila 17,5% glasova, što je
bio dotad neviđeni uspjeh u procesu koji je davao legitimitet sve radikalnijem diskursu protiv
islama i imigranata iz muslimanskih zemalja u evropskim zemljama.
Fortuyn je 1997. objavio zapaljivu brošuru naslova “Protiv islamizacije naše kulture”, koja je
postala osnova novog vala islamofobije, koja se manje zasnivala na tradicionalnim religijskim
i kulturološkim “argumentima”, a više na odbrani “liberalne” Evropke.
Ubrzo nakon izborng prodora njegove stranke, Fortuyn je ubijen. Ubio ga je Volkert van der
Graaf, ljevičarski aktivista za prava životinja i zaštitu okoline, koji je tokom suđenja izjavio da
ga je nastojao spriječiti u korištenju “slabih članova društva” za postizanje političke moći.88
Pim Fortuyn je iza sebe ostavio plodno tlo za normalizaciju islamofobije u holandskom
političkom diskursu. To tlo je Geert Wilders, vođa holandske Stranke za slobodu (Partij voor
de Vrijheid – PVV) kultivirao. Za Wildersa, problem sa islamom je to što je to navodno
monolitna ekstremistička ideologija, filozofski suprotstavljena prosvjetiteljskim osnovama
zapadnog društva, nekompatibilna sa evropskim “načinom života” i iznad svega usmjerena na
agresivno postizanje globalne dominacije.89
Geert Wilders ja prvo kao liberalni parlamentarni zastupnik govorio protiv “radikalnog”
islama. Zatim se od 2003/2004 godine primjećuje zaokret u njegovim stavovima i otvorenije
kritiziranje islama, kao “totalitarne ideologije” (a ne religije), koja bi trebalo da bude stavljena
na isto mjesto kao komunizam i fašizam i koja predstavlja istu opasnost za Zapad. Otuda
86 Ibid.
87 Ibid., str. 82
88 Ambrose Evans-Pritchard, Joan Clements, “Fortuyn killed 'to protect Muslims'“, The Telegraph, 28. mart 2003.,
https://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/netherlands/1425944/Fortuyn-killed-to-protect-
Muslims.html, pristupljeno 10. 03. 2020.
89 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 83
25
njegova upotreba izraza “islamofašizam”. Ova radikalizacija stavova mogla bi se pripisati
ubistvu režisera Theo Van Gogha, koji je režirao uvredljivi film Submission (Potčinjavanje) i
prijetnjama njegovom životu, zbog čega je pod kontinuiranim sigurnosnim nadzorom.90
Nakon ozloglašene teorije o Eurabiji, Wilders je počeo “razotkrivati” imigraciju muslimana
kao integralni dio strategije islamizacije.91 On usudno govori o apokaliptičnoj budućnosti, koju
naziva islamizacijom Evrope, kao velikoj opasnosti koja se nazire i koja je u svojim finalnim
fazama.
Tokom 2008., u sjeni kontroverzi o objavljivanju karikatura poslanika Muhameda u Danskoj
dvije godine ranije, Wilders je objavio svoj dugogodišnji projekat – Fitna, kratki online video
koji prikazuje islam kao ekstremističnu, dogmatičnu, nasilnu i netolerantnu ideologiju mržnje
koja ne treba imati mjesta u Evropi.92 Kombinacijom ajeta iz Kur’ana i medijskih prikaza
terorističkih napada i nasilja, islam je predstavljen kao barbarski, represivan, mizogin,
antisemitski, antiliberalni, netrpeljiv prema Zapadu i teroristički.93
Nakon uspjeha njegove stranke u holadnskim lokalnim izborima tvrdio je da govori za tihu
većinu, a ne za ljevičarske elite koje još uvijek vjeruju u multikulturalizam, evropsku
naddržavu i visoke poreze. Takva retorika navodne civilizacijske nekompatibilnosti i
pesimističkih prognoza o eroziji “evropskih vrijednosti”, islamizaciji i povećane nesigurnosti
bili su prijemčivi mnogima izvan krugova tradicionalnih glasača,94 što će doprinijeti širenju i
normaliziranju islamofobije.
Sličan zaokret primjetan i u drugim strankama u drugim evropskim državama. Naprimjer,
Švicarska Narodna stranka (Schweizerische Volkspartei) predstavlja konzervativnu stranku,
koja je prošla značajnu transformaciju u radikalnom populističkom smjeru tokom 1990-ih. Ova
stranka je pokrenula organiziranje referenduma o zabrani izgradnje munara. Taj zahtjev
argumentirali su pitanjem sigurnosti. U toku njihove kampanje na posterima su minareti bili
90 Koen Vossen, “Populism in the Netherlands after Fortuyn: Rita Verdonk and Geert Wilders Compared”,
Perspectives on European Politics and Society, 11:1, 2010, str. 26
91 Ibid., str. 27
92 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 84
93 Ibid.
94 Ibid., str. 82
26
predstavljeni kao rakete (pogledati prilog). To je bio pionirski i najistaknutiji primjer u
ograničavanju slobode vjere muslimanskim zajednicama u ime sigurnosti.95
Iako su švicarski sudovi ukazivali na to da bi uvođenje ove mjere dovelo u pitanje poštivanje
međunarodnih standarda o ljudskim pravima, ugrozili odnosi među zajednicama i negativno
utjecale na sliku Švicarske, na dan referenduma, 29. novembra 2009., 57,5% glasača izjasnilo
se za mjeru. Najveća podrška prijedlogu bila je u ruralnim kantonima u kojim je broj
muslimana i imigranata uopćeno vrlo mal.96
Zatim je, nekoliko mjeseci poslije švicarskog referenduma, u aprilu 2010., belgijski parlament
usvojio zakon o zabrani nošenja burke (vela koji u potpunosti ili djelimično prekriva lice) na
svim javnim mjestima, a zatim je slijedila ista zabrana u Francuskoj. Tadašnji francuski
predsjednik, Nicolas Sarkozy, tvrdio je da burka nije “religijski problem, to je problem slobode
i dostojanstva žene. To nije religijski simbol, već simbol potčinjavanja i ponižavanja”.97 Do
danas su slične zakone usvojile Austrija, Bugarska i Danska, dok je Holandija usvojila zakon
kojim se zabranjuje pokrivanje lica na određenim javnim mjestima, kao što su bolnice, škole,
sredstva javnog prevoza i državne ustanove.98 Kao i džamije, nošenje marame i burke postalo
je značajno sredstvo radikalnog desničarskog napada na islam, kao navodno prijetećim
vrijednostima i suštini “zapadne civilizacije”.
Danas, mnogo radikalno desničarskih stranaka sa čvrstom ideološko-političkom vezom sa
islamofobijom djeluje u evropskim zemljama. Neke od njih su Patriotski Evropljani protiv
islamizacije Zapada (Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes –
PEGIDA) i Alternative za Njemačku – Alternative fur Deutschland u Njemačkoj, Liga odbrane
(Defence League) u Velikoj Britaniji, Platforma za Kataloniju (Plataforma per Catalunya) u
Španiji, Slobodarske stranke Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs) u Austriji, Zlatne zore
u Grčkoj i dr.99
Ove stranke zloupotrebljavaju pitanja terorizma, imigracije, integracije, tzv. mogućnosti
apsorpcije (u imigraciji), identiteta i multikulturalizma, mjere štednje u jeku globalne
95 Ibid., str. 85
96 Ibid., str. 86
97 Ibid., str. 87
98 Erica Howard, Law and Wearing of Religious Symbols in Europe (London, New York: Routledge, 2020), str.
1
99 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 77
27
finansijske krize, te novi val imigracije iz dominantno muslimanskih zemalja, kako bi ponovo
poslali poruku – ili će islam biti pobijeđen i prognan iz zapadnih drutava ili će Zapad nestati.100
Kao što je ranije navedeno mogi autori su ukazali na sličnost u načinu na koji je islamofobija,
posebno nakon 11. septembra 2001., čvrsto povezana sa ideologijom i diskursom mnogih
desničarskih stranaka, sa antisemitizmom 1930-ih godina u Evropi. Netrpeljivost prema
Jevrejima, zasnovana na nizu rasnih, kulturnih, religijskih i društveno ekonomskih predrasuda,
taloženih stoljećima, bila je ohrabrena novim strahovima i nesigurnostima. Ova vrsta
antisemitizma povezala je većinu transnacionalnih snaga u “novu” radikalnu desnicu, u kojoj
je dominirao fašizam, u godinama između dva svjetska rata, pretvarajući ih u počinitelje i
saučesnike u genocidu nad Jevrejima u Evropi.101
Vještim rječnikom desničarskog ultranacionalističkog radikalizma u populariziranju,
preoblikovanju i na kraju normaliziranju antisemitizma i islamofobije, kojim se ruše tabui,
međuratni antisemitizam i savremena islamofobija transformirani su u opsesivne predrasude:
ekstremni sistem vjerovanja oko kojih su cijela društva organizirana, ciljajući određenu grupu
drugih, koja biva demonizirana, jer je predstavljena kao sveprisutna, moćna, zlokobna i
egzistencijalna prijetnja u najekstremnijim slučajevima.102
I kao što je antisemitizam tokom 1930-ih godina, tako danas prigrljivanje islamofobije
omogućava izborne prednosti u okviru nacionalnih država, ali i transnacionalno. Dok je ranije
fokus na ekskluzivističku politiku identiteta dijelio radikalnu desnicu i komplicirao
transnacionalnu saradnju, islamofobija ima potencijal da bude osnova jačanja transnacionalnih
veza desničarskih stranaka.
Tako su, u ljeto 2015., nakon godina neuspješnih pokušaja, stranka Nacionalnog fronta Marine
Le Pen i Stranke za slobodu Geert Wildersa konačno prevazišli međusobne razlike kako bi
osnovali, zajedno sa predstavnicima Slobodarske stranke Austrije, Sjeverne lige, Flamanskog
bloka i drugih, političku grupe radikalno desničarskih stranaka u Evropskom parlamentu
(Evropa nacija i sloboda – Europe of Nations and Freedoms). Njihova zajednička politička
platforma je borba protiv globalizacije, masovne imigracije u Evropu, i predvidivo protiv
100 Huysmans Jef, The Politics of Insecurity: Fear, Migration and Asylum in the EU (London: Routledge, 2006),
str. 65-67; Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 83
101 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 78
102 Ibid., str. 80
28
“islamizacije” kontinenta što se smatra egzistencijalnom i kulturološkom prijetnjom, pitanjem
sigurnosti i odbrane “zapadnih vrijednosti”.103
Ova smjena od antisemitizma do islamofobije ide izvan evropskih granica i omogućava
evropskim desničarskim strankama da se povezuju sa izraelskim i radikalnim desničarima u
Sjedinjenim Američkim Državama.104 Ograđujući se od antisemitizma, prihvatajući pro-
izraelske stavove, ove stranke nastoje otkloniti sumnju u ideološki kontinuitet sa međuratnim
fašizmom ili postratnim neofašizmom.105
Ovakav razvoj nije iznenađujući, jer je islamofobija postala “prihvaćeni rasizam”, ne samo na
marginama evropskih društava već i u samim središtima.106 To je posebno zabrinjavajuće.
Radikalni diskurs protiv islama i muslimana postao je općeprihvaćen i nije isključivo vezan za
radikalne desničarske stranke.107 Pitanje sigurnosti u njegovim višeznačnim oblicima –
egzistencijskim (protiv terorizma), društvenim (protiv imigracije), identitarnim (protiv
multikulturaliza i globalizacije) – omogućio je islamofobiji da se uvuče u društvo i politiku,
hraneći zapaljivu mješavinu novih strahova i starih stereotipa. 108
Mnogo toga što se samo deceniju ranije smatralo protivzakonskim, često sudski procesuiranim
i kažnjavanim, sada se može javno iznositi. Štaviše, uživa podršku sve većeg broja
stanovništva. Naprimjer, kada je holandski populista, Hans Janmaat, član male Centralne
stranke ili osnivač kasnije stranke Centralnih demokrata, pozvao na odbacivanje
multikulturalizma, ističući kulturološke i društveno ekonomske argumente, suočio se sa
ozbiljnim sudskim istragama i u konačnici je bio osuđen zbog pozivanja na rasnu mržnju.109
Danas Geert Wilders neometano koristi još zapaljiviju retoriku. U ovom kontekstu radikalna
desnica djelovala je kao rušitelj tabua i normaliziranje islamofobije.110
103 Ibid., str. 90; Cas Mudde, On Extremism and Democracy in Europe (London: Routledge, 2016), str. 39-42
104 Farid Hafez, „Shifting borders: Islamophobia as common ground for building pan-European right-wing unity“,
str. 479
105 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 78
106 Farid Hafez, „Shifting borders: Islamophobia as common ground for building pan-European right-wing unity“,
str. 479
107 Aristotle Kallis, „The Radical Right and Islamophobia“, str. 78
108 Ibid., str. 88
109 Ibid., str. 83
110 Ibid., str. 93
29
Islamofobija u Bosni i Hercegovini
Kao što je ranije naznačeno, izraz islamofobija ušao je u širu upotrebu, da označi predrasude
prema muslimanima i diskriminaciju muslimana, tek nakon 1997. godine. Do tada su bosanski
muslimani pretrpjeli posljednji val progona, egzekucija, masovnog ubijanja, etničkog čišćenja
i genocida. Za opravdavanje tog nasilja posezano je za biološkim, kulturološkim, ali i
religijskim rasističkim argumentima, jer je „etničnost“ zasnovana samo i isključivo na vjerskoj
identifikaciji.
U srpskoj nacionalističkoj literaturi 19. stoljeća, koja je imala nemjerljivu ulogu u
opravdavanju zločina i genocida počinjenih krajem 20. stoljeća, postavljeni su osnovi takvom
narativu, koristeći klasični orijentalistički pristup dihotomiziranja “njih” (muslimana) i “nas”
(Srba, izjednačeno za Evropljanima).
Bitka na Kosovu, 1389., predstavljena u kosmičkim terminima – borba dobra i zla, posebno je
služila za dehumaniziranje muslimana. Lazar je prikazivan kao Isus sa učenicima (ponekad
izrazito dvanaest), od kojih je jedan, Vuk Branković, izdajica. Turci su ubice Isusa, a ličnost
Jude – Vuk Branković, “unutrašnji Turčin”, postaje simbol i pradjedovsko prokletstvo svih
slavenskih muslimana.111
Najbolja ilustracija ovakvog predstavljanja je Gorski vijenac iz 1857., čiji je autor knez-biskup
Petar II (poznat pod pseudonimom Njegoš). Gorski vijenac ne prikazuje bitku na Kosovu, već
crnogorsko istrebljenje muslimana – istragu poturica u 18. stoljeću, koje je glorificirano kao
čin koji će osigurati uskrsnuće srpskog naroda.112
Drama počinje scenom u kojoj biskup Danilo, koji igra glavnu ulogu u drami, govori o zlu
islama, tragediji Kosova i izdaji Vuka Brankovića. Danilovi ratnici predlažu slavljenje svetog
dana (Pentecosta) čišćenjem zemlje od ne-kršćana. Hor pjeva: “Visoke planine čuju se
smradom ne-kršćana”. Jedan od Danilovih ratnika proglašava da se borba neće završiti “dok
mi ili Turci ne budemo istrebljeni.” Nazivanje slavenskih muslimana “Turcima” kristalizira
stanovište da su muslimani prelaženjem na islam promijenili svoj rasni identitet113 i da su
111 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, u: Muslimani Balkana: "Istočno pitanje" u
XX. vijeku, prir. Fikret Karčić (Sarajevo: Centar za napredne studije, 2014), str. 133
112 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, u: The New Crusades: Constructing the Muslim Enemy,
ur. Emran Qureshi, Michael A. Sells (New York: Columbia University Press, 2003), str. 355
113 Ibid.
30
postali Turci koji su ubili kršćanskog kneza Lazara.114 Ivo Andirć, jugoslavenski Nobelov
laureat za književnost će kasnije prikazivati bosanske muslimane ne samo kao kukavice i
škrtice te “neznabožački element mlade rase”, nego konačno kao pokvareni “Orijent” koji je
otcijepio slavensku rasu od “civilizacijskih tokova” Zapada.115
Sukob je stavljen van kategorije krvne osveta, koja je uobičajena na Balkanu, jer koliko god
okrutna i nemilosrdna, krvna osveta nije neizbježna i beskonačna. Može se pomiriti, što je
najčešće činjeno kumskom ceremonijom, u kojoj se klanovi mire. Međutim, kada u Gorskom
vijencu muslimani predlažu kumsko pomirenje, Danilovi ljudi govore da kumska ceremonija
zahtijeva krštenje. Muslimani nude ekumensku sličnost, navodeći da je muslimanska
ceremonija šišanja paralelna njihovoj tradiciji krštenja. Srbi odbijaju prijedlog, odgovarajući
uvredama muslimanima, nazivajući ih poturicama, izdajicama rase i oskrnivačima krsta.
Drama se završava pobjedničkim istrebljenjem slavenskih muslimana na Badnje Veče kao
formalnim iniciranjem srpske nacionalnosti.116
U tradicionalnom crnogorskom kršćanstvu, ubijanje (uključujući ubijanje u ratu) bilo je
ritualno onećišćavajuće i zahtijevalo je pričešće. U ovom slučaju, istrebljivanje poturica
smatrano je suštinski očišćavajućim i pričešće nije trebalo.117
Ovakvo predstavljanje muslimana koristit će srpski intelektualci za opravdavanje zločina nad
bosanskim muslimanima.118 Naprimjer, Miroljub Jevtić, beogradski akademik na početku
genocida je rekao su, zbog bitke na Kosovu i prelaska na islam, ruke današnjih muslimana
obojene i uprljane krvlju njihovih predaka – stanovnika tadašnje Bosne koji nisu prešli na
islam.119
Knjigu Alije Izetbegovića, Islam između istoka i zapada, srpski nacionalisti su koristili kao
glavni argument za opravdavanje „odbrane Zapada od radikalnih islamskih fundamentalista u
Bosni“, istovremeno optužujući bosanske muslimane da planiraju ponovno uspostavljanje
osmanske vlasti nad Bosnom,120 što je međusobno isključujuće. Međutim, jasan je
114 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, str. 134
115 Ibid., str. 135
116 Ibid., str. 134
117 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, str. 356
118 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a
Muslim Community”, u: The New Crusades: Constructing the Muslim Enemy, ur. Emran Qureshi, Michael A.
Sells (New York: Columbia University Press, 2003), str. 314
119 Michael A. Sells, “Christ Killer, Kremlin, Contagion”, str. 365
120 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, str. 143
31
„orijentalistički“ narativ, prema kojem su „orijentalci“ što nesumnjivo znači muslimani, bilo
kojeg geografskog porijekla, autoritarni i perverzni.121
Nacionalističkim srpskim intelektualcima naročito je smetalo kada su muslimani odbijali da se
uklapaju u stereotipe koje su oni stvorili. Naprimjer, kada je bosanska vlada usvojila historijski
heraldički ljiljan za zastavu i vojnu odjeću, umjesto nekog od „islamskih“ simbola, time ne
održavajući tvrdnju da žele da uspostave islamsku državu, jedan srpski pisac optužio ih je da
kradu „kršćanski“ simbol i da nemaju vlastitog autentičnog identiteta, napominjući kako to
pokazuje kako zloupotrebljavaju tuđe vrijednosti za svoje vlastite ciljeve.122
Aleksandar Popović, srpski akademik koji je tada radio u Parizu, krajem 1980-ih napisao je
pamflet koji je objavljen u Beogradu kako bi, kako je rekao, informirao „obrazovanu publiku“
o islamu. Smatrao je to teškim zadatkom, jer, kako navodi, „islam je totalitaristički sistem, onaj
čiji totalitarizaum uveliko prevazilazi ono što dobronamjerni i neinformirani zapadni um može
shvatiti ili zamisliti.“123 Upotreba termina “totalitarizam”124 izjednačava islam sa
staljinističkim i nacističkim režimima, čije su rane još svježe u bivšoj Jugoslaviji, i prenosi bol
tih rana na generički način na cijeli narod, identificiran kao muslimani.125
Na ovaj način su htjeli obezvrijediti ono što su vidjeli kao pokušaj bosanskih muslimana da
tvrde da su i oni evropski narod, što je jedan takav autor nazvao „prirodno, notornom
apsurdnošću“. U tom smislu, između ostalih, srpska autorica Nada Todorov tvrdila je da su
muslimani u Bosni motivirani „islamskim načinom života, koji nema ništa zajedničko sa
evropskom civilizacijom“.126 Milan Komnenić, koji će kasnije postati visoko pozicionirani
službenik u Srpskom pokretu obnove, savjetovao je muslimane Albance da izaberu Beograd,
koji je izjednačio sa Evropom umjesto „islamiziranog Orijenta“.127
Za mnoge nacionalističke srpske intelektualce „kultura“ i „mentalitet“ postat će ključne riječi
za pripisivanje predodređenih, naslijeđenih i nepromjenljvih karakteristika cijeloj zajednici
muslimana, nekada i otvoreno posežući za biološkim „argumentima“, ističući naprimjer da su
121 Ibid., str. 144
122 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a Muslim
Community”, str. 324
123 Ibid., str. 322
124 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, str. 144
125 Ibid., str. 145
126 Norman Cigar, “The Nationalist Serbian Intellectuals and Islam: Defining and Eliminating a Muslim
Community”, str. 322
127 Ibid.
32
lokalni muslimani samo „nesvjesni i spontani izraz pseudo-arapske kulture“ i rezultat
„genetske predodređenosti i predispozicije“. Najprominentniji zagovornik genetskog
objašnjenja navodne različitosti muslimana, devijantnog ponašanja i inferiornosti bila je
Biljana Plavšić.128
Vuk Drašković, autor knjiga Sudija (1981), Nož (1982) i Molitva I (1985), vjerovatno je bio
najpopularniji u širenju stereotipnog profila. Naprimjer, njegova najpoznatija priča Nož,
postala je podloga za predstavljanja muslimana skoro neizbježno kao izdajnika, hladnokrvnih
ubica, koji su iznevjerili svoje etničke korijene stoljećima ranije, primajući islam, dok su,
nasuprot, svi srpski likovi heroji i mučenici.129
Psihijatar i srpski nacionalistički vođa, Jovan Rašković, pomagao je sistematiziranju,
kategoriziranju i deindividualizaciji muslimana, stavljajući fokus na cjelokupnu zajednicu i
opisujući tu vrstu „personalnosti“ kao „sklonu“ gomilanju imovine, vladanju, suđenju ljudima
na osnovu njihove imovine, prihoda, uspjehu u društvu itd. Njegova kćerka, Sanda Rašković,
koja je također psihijatar, opravdavala je njegovo fokusiranje na zajednicu, kao osnovu svoje
analize, ističući da: „On nije govorio o Hrvatima kao pojedincima, niti o Srbima kao
pojedincima, niti o Muslimanima, kao pojedincima. Govorio je jedino o ponašanju grupa
tokom historije. Razumjela sam ga u tom kontekstu, isto kao što smo mi, Srbi, osjećali potrebu
da budem dobri, da ujedinjujemo i da zaboravimo zlo koje nam je učinjenjo“.130
Čak i kada je kritizirala Vojislava Šešelja zbog stavova, kada je bio u sukobu sa njenim mužem,
Slobodanom Miloševićem, Mira Marković ga je nazvala „reinkarnacijom Turčina“ govoreći:
„Ne, Šešelj nije Srbin, on je Turčin u najprimitivnijem historijskom izdanju“.131
Ne samo da je islam tuđinski, već je predstavljen i kao moralno nedostatan i nazadan. Kao što
su evropski orijentalisti ranije ere radili, njihovi srpski pandani islam su prikazali kao
retrogradan i izvor prijetnje „modernoj civilizaciji“ uopće, i Srbiji posebno.132 Muslimane su
predstavili nasilnim za šta se objašnjenje, tvrde, može naći u islamu i njegovoj kulturi. Lokalni
muslimani, prema nacionalističkim srpskim intelektualcima, posebno su vrijedni prezira. Oni
imaju veliku listu naslijeđenih, nepromjenljivih karakternih odlika, kao što su predispozicija
128 Ibid., str. 317
129 Ibid., str. 319
130 Ibid., str. 321
131 Ibid., str. 322
132 Ibid., str. 325
33
za krađu, nedostatak etičnosti, ljenost, autoritarizam i neoprimitivna strast za moći, čak i
nelagodu sa nošenjem evropske odjeće. Nesposobni su da vladaju sobom sami, i kao i njihovi
„pustinjski preci“ koristit će samo „nomadsko-pljačkaška sredstva“. „Pseudo-Arapi nisu
sposobni za razumijevanje suštine osnovnih odlika Evropljana, jedinstvenosti ličnih sloboda,
koji su iznad bilo kojeg kolektiviteta.133
Novelista Vojislav Lubarda, tvrdio je da su „fundamentalisti“ žedni krvi i odgovorni za
„današnje brojne okrutne zločine nad Srbima – klanje žena i djece, vađenje očiju, guljenje kože
sa živih ljudi“. Nasilje prema muslimanima opravdao je tvrdnjom da oni samo „razumiju silu“.
U izjavi iz 1993. navodi dvije karakteristike „većine muslimana“: kada se suoče sa jačim od
njih (kao što je jači čovjek ili veća snaga) oni postaju umilni kao jagnjadi i neopisivo pokorni,
ali njihova priroda se mijenja čim osjete da su jači i da je moć u njihovim rukama, kada postaju
izrazito nemilosrdni.134
Promovirajući moralnu različitost, odnosno suprotstavljenost, Srba i muslimana, Radovan
Karađić je, u govoru u Trebinju, 1995., povukao paralelu s Homerovom razlikovanjem između
azijskog kolektivizma i evropskog individualizma da bi objasnio događaje u Bosni: „Već je
razlika o kojoj smo raspravljali i koja danas karakterizira sukob civilizacija na Balkanu,
savršeno prikazana tamo. Za razliku od muslimana, koji ne može zamisliti život izvan svoje
kolektivne zajednice [kolektiva] i koji je rođen za kolektivizam, Srbin je [različita] ličnost,
individua, vlasnik, neovisan i suveren“.135
Osim toga, nacionalistički srpski intelektualci su tvrdili i insistirali na tvrdnji da su muslimani
Srbi koji su napustili svoju izvornu vjeru i idetitet. Stoga bosanski musliani ne mogu imati svoj
vlastiti identitet. Srpska akademija nauka i umjetnosti govorila je o „vještačkom identitetu“.136
Opravdavanje zločina nad „nekada Srbima“ vršili su optuživanjem da su izdali svoje korijene,
zbog čega su bili moralno iskvareni, prevrtljivi i zaslužuju oštar tretman. Dakle, predstavljanje
muslimana kao izdajnika svog porijekla korišteno je da ih predstavi moralno inferiornim i bez
vlastitog identiteta.
Ohrabrivanjem deindividualizacije i izolacije čitave muslimanske zajednice, služilo je
unaprijed opravdavanju svih koraka koji će se preduzeti protiv muslimana u ostvarivanju
133 Ibid.
134 Ibid. str. 327-328
135 Ibid., str. 326
136 Ibid., str. 323
34
političkih ciljeva i sticanje legitimiteta i podrške javnosti. Na taj način su ovi intelektualci
nastojali upozoriti sunarodnjake o potencijalnoj opasnosti i predlažući mjere da se suprotstavi
onom što su tvrdili teorijom zajere muslimana protiv Srba.137
Izvjestioci Ujedinjenih nacija, koji su lično svjedočili srpskim zločinima 1992., počeli su
uočavati obrasce. Pokolj bi se obično desio u nekom selu, odmah nakon što bi lokalne vijesti
počele objavljivati da hrvatsko i muslimansko stanovništvo planira da istrijebi Srbe. Ustvari,
prateći ovaj obrazac neki reporteri su bili u mogućnosti da slijede lance masakra i centara za
ubijanje. Jasan primjer ovog procesa na djelu ponudio je UNHCR-ov službenik, Jose Maria
Mendiluce: “Ja sam znao kako sistem etničkog čišćenja funkcionira i u Zvorniku sam imao
priliku da tome budem očevidac. Danima, beogradski mediji su pisali kako postoji namjera da
se pobiju Srbi u Zvorniku. Vlasti u Zvorniku su shvatile da je u pitanju tipični manevar
Šešeljovih radikalnih dobrovoljaca. Ovaj manever je stalno prethodio ubijanju Muslimana, kao
što se desilo u Bijeljini i mnogim drugim mjestima uzduž lijeve obale rijeke Drine. Bilo je
mnogo vojnika, tenkova i pucnjave u gradu. Vjerujem da su bili preokupirani pucnjavom i
ubijanjem da me nisu primijetili. Bilo je mnogo leševa razbacanih oko mene i primijetio sam
kako ubijaju stare ljude koji nisu mogli da pobjegnu” (Vreme, 12/26/94).138
Isticano je da bosanski muslimani žele da “ukradu srpske žene za svoje hareme”, uprkos
činjenici da su srpski vojnici dobro znali da bosanski muslimani ne prakticiraju poligamiju,
ova tvrdnja korištena je za indoktrinaciju i opravdavanje onog što su srpski vojnici činili
muslimankama. Potezanje pitanja „harema“ uobičajena je karakteristika orijentalističkog
diskursa. Obeščašćenje muslimanskih žena je, prema tome, jednako obaščašćenju ostalih
“harema”.139
Ubijanje muslimana, za koje je srpska inteligencija koristila, vidjeli smo, tipični orijentalistički
diskurs za dehumaniziranje, zapadni lideri su opravdavali (kao i nedostatak reakcije da se
spriječe zločine) “dugotrajnim antagonizmom”, “starim plemenskim mržnjama” i “Balkanskim
duhovima”. Takve fraze su upotrebljavane da prikažu narod Bosne kao stran, i historijski ili
čak genetički, određen da ubija jedan drugog.140 Predsjednik Bill Clinton je rekao “Ali njihove
mržnje sežu unazad petsto godina, neki kažu i skoro hiljadu godina”.141 Dakle, bosanski
137 Ibid., str. 326
138 Michael Sells, “Vjera, historija i genocide u Bosni i Hercegovini”, str. 142
139 Ibid., str. 144
140 Ibid., str. 128, 147
141 Ibid., str. 127
35
muslimani ne samo da su bili žrtve dehumanizirajuće orijentalističke rasprave o muslimanima,
već i predmet jednako dehumanizirajuće rasprave o balkanskim narodima, kao “balkanskih”
plemenskih neprijatelja, izvan vladavine uma i civilizacije.142
Srpska nacionalistička propaganda i dehumaniziranje muslimana inspirisali su mnoge
radikalne desničare za počinjenje terorističkih napada, posebno u posljednjih nekoliko godina.
Anders Behring Breivik, norveški ekstremni desničar, koji je 22. jula 2011. pobio 77 osoba, u
svom je manifestu izričito naveo da je bio inspirisan srpskim ekstremistima, hvaleći Radovana
Karadžića, tvrdeći da će „zbog svojih napora da riješi Srbiju islama uvijek biti zapaćen kao
časni krstaš i evropski ratni heroj“.143
Najskoriji primjer ovog utjecaja vidljiv je u prošlogodišnjem napadu na dvije džamije u
Christchurch na Novom Zelandu, u kojima je ubijeno 51 osoba. Počinitelj ovih masakara je
Bretnon Tarrant, rođen u Australiji, koji je odlazak i napade snimao.
Na videu snimanom na putu do prve džamije na koju je izvršio napad, čuje se da sluša pjesmu,
himnu srpskih nacionalističkih paramilitarnih jedinica poznatih kao četnici tokom 1992-95,
koja idolizira Radovana Karadžića, osuđenog za genocid i druge ratne zločine nad bosanskim
muslimanima.144
U svom manifestu nazvanom „Velika zamjena“ (fraza koja je nastala u Francuskoj i često
korištena teza među evropskim antiimigracionim ekstremistima) opisuje sebe kao „običnog
bijelog čovjeka iz obične porodice“ koji je „odlučio da preduzme korak u osiguravanju
budućnosti svom narodu“.145
Stoga, je, kako tačno tvrde Azeem Ibrahim i Hikmet Karčić, možda i najveće naslijeđe rata u
Bosni i Hercegovini i balkanskih ratova uopće, je razbijanje poslijeratne iluzije o civiliziranoj
međunarodnoj zajednici koja promatra svijet. Rat u Bosni i Hercegovini prvi je koji se, nakon
Prvog svjetskog rata, prikazivao uživo u medijima. Ono što je cijeli svijet vidio, i nije učinio
142 Ibid., str. 145
143 Azeem Ibrahim, Hikmet Karčić, “The Balkan Wars Created a Generation of Christian Terrorists”, Foreign
Affairs, 24. maj 2019., https://foreignpolicy.com/2019/05/24/the-balkan-wars-created-a-generation-of-christian-
terrorists/?fbclid=IwAR3eWkosiy-te5rACvCIGmwXgiudiG-Tgkd1KXrmNFMM3hkhEywL7lNem9E,
pristupljeno 24. 03. 2020.
144 New Zealand mosque shooting: What is known about the suspect?, 18. mart 2019.,
https://www.bbc.com/news/world-asia-47579243, pristupljeno, 24. marta 2020.
145 Lisa Martin, Ben Smee, „What do we know about the Christchurch attack suspect?“, 15. mart 2019.,
https://www.theguardian.com/world/2019/mar/15/rightwing-extremist-wrote-manifesto-before-livestreaming-
christchurch-shooting, pristupljeno, 24. marta 2020.
36
ništa, bili su okrutni zločini, masakri, uništavanje vjerske i kulturne baštine, i genocid. To je,
očekivano, ohrabrilo ekstremiste na svim stranama, zbog poruke da zvjerstva mogu proći
nekažnjeno. Štaviše, da se njihovi počinitelji mogu glorificirati i slaviti zbog poduhvata. U
takvim okolnostima, oživljavanje, ili ponovno uspostavljanje, fašizma u Evropi bilo je samo
pitanje vremena.146
Islamofobični diskurs nikad nije prestao u Bosni i Hercegovini. Nasuprot, vidi se i nakon rata
kako u medijima, tako i u stvarnom životu. Štaviše, izvještaji Međureligijskog vijeća koje je
do 2016. pratilo napade na vjerske objekte,147 kao i izvještaji o islamofobiji od 2015.148 ukazuju
na porast broja islamofobičnih napada, zločina iz mržnje i govora mržnje u Bosni i
Hercegovini. To je posebno vidljivo u izvještaju o isamofobiji iz 2018. Milorad Dodik, sada
član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nazvao je ezan „arlaukanjem“ na javnom
televizijskom servisu, a u intervjuu, 25. januara 2018., za srbijansku televiziju Happy, kako
prenosi N1 televizija, sve Srbe koji rade u institucijama Bosne i Hercegovine nazvao
poturicama.149 Moglo bi se reći da su počinitelji ohrabreni normalizacijom islamofobije na
globalnom nivou, o čemu smo prethodno govorili.
Kako se boriti protv islamofobije
Islamofobija, kao vrsta predrasude i oblik rasizma nije nova pojava. Vidjeli smo sličnosti sa
antisemitizmom 19. i 20. stoljeća. U američkom kontekstu, tokom historije je skoro svaka
religijska manjina prošla putanju sistematske netrpeljivosti i diskriminacije do punopravnog i
ravnopravnog članstva u američkom društvu.
146 Azeem Ibrahim, Hikmet Karčić, “The Balkan Wars Created a Generation of Christian Terrorists”, Foreign
Affairs, 24. maj 2019., https://foreignpolicy.com/2019/05/24/the-balkan-wars-created-a-generation-of-christian-
terrorists/?fbclid=IwAR3eWkosiy-te5rACvCIGmwXgiudiG-Tgkd1KXrmNFMM3hkhEywL7lNem9E,
pristupljeno 24. 03. 2020.
147 Od početka implementacije projekta o monitoringu napada na vjerske objekte i vjernike Međureligijskoh vijeća
Bosne i Hercegovine (1.11.2010. godine) do kraja posljednjeg izvještanog perioda (2.10.2016. godine)
evidentirano je ukupno 198 napada na vjerske objekte, vjerske službenike i vjernike koji su u neposrednoj vezi sa
vjerskim objektima, od čega je 97 napada bilo na objekte Islamske vjerske zajednice, 58 napada na objekte Srpske
pravoslavne crkve, 37 na objekte Katoličke crkve, 5 na objekte Jevrejske zajednice i 1 napad na objekt Hrišćanske
adventističke crkve. Nadležni pravosudni organi u Bosni i Hercegovini za ovaj period, uspjeli su identificirati
počinioce za 55 prijavljenih napada (28% od ukupnog broja napada). Do izvještajnog perioda, donesene su 23
presude. Pogledati: Međureligijsko vijeće u BiH, Monitoring napada na vjerske objekte i druga mjesta od značaja
za crkve i vjerske zajednice u BiH – Zaštita svetih mjesta: godišnji izvještaj, 1. novembar 2015. do 31. oktobar
2016. godine, Sarajevo, 2017. Link: http://www.mrv.ba/upload/attachments/sesti_godisnji_izvjestaj_KWs.pdf
(pristupljeno 25. 05. 2018.), str. 12-16.
148 European Islamophobia Report, https://www.islamophobiaeurope.com/about-us/, pristupljeno 24. 03. 2020.
149 Hikmet Karčić, “Bosnia and Herzegovina” u: European Islamophobia Report 2018, ur. Enes Bayrakli, Farid
Hafez, (SETA, 2019). str. 179
37
Kršćani, kršćanski vjerski pokret bez svećenstva i obreda poznat kao Društvo prijatelja –
kvekeri i Jevreji prošli su od tihog sumnjičenja, legalizirane diskriminacije do nasilja. Iako su
zajednice, kao i vijekovi bili različiti, netrpeljivost je bila ista. Ljudi su umirali, molitveni
prostori spaljivani, a sudovi su ozakonjavali diskriminatorne propise. Danas su ove, kao i druge
obespravljene religijske zajednice kroz historiju, dosegle najviši nivo političke, ekonomske i
društvene moći u Sjedinjenim Državama.150
Ipak, islamofobija ima određene jedinstvene aspekte, koje otežavaju i usporavaju taj proces.
Prvo, povezanost sa rasizmom. Većina muslimana na Zapadu je tamne boje kože, a u Americi
zbog historije rasizma to ima poseban značaj. Na američkom tlu rasne manjine se bore protiv
nepravde i sistematske diskriminacije stotinama godina, bez naznake skorog kraja tim
borbama. Dakle, muslimani se suočavaju sa netrpeljivošću kako zbog religije, tako i zbog
etničkog i rasnog porijekla. Sve to dodatno otežavaju teroristički napadi, političke kampanje,
nekorektni medijski izvještaji i predstavljanje, kao i vladine mjere.
Islamofobični diskurs i praksa neminovno su proizveli posljedice muslimanskim građanima
industrijaliziranih zemalja. Usljed kontinuiranog poniženja i diskriminacije koju trpe,
„najkrhkije“ među njima privlači „džihadizam“, odnosno suicidalni nihilizam, kako ga naziva
Saïd Bouamama, što se pokazuje kao „dokaz“ o „istinitosti islamofobičnih teza“.151
Stoga su osmišljeni programi protiv radikalizacije u brojnim industrijaliziranim zemljama, koji
podrazumijevaju niz nedosljednosti. Kada se razmatra radikalizacija, ne propituju se njeni
uzroci: vojne invazije, ratovi, okupacije, kolonijalizam, masovna ubijanja i mučenja,152
diskriminacija, ponižavanje, i slične posljedice islamofobičnog diskursa, već se razmatra kao
da postoji u vakuumu.
Zatim, otkrivanje i prevencija dovodi do profiliranja cijelih društvenih grupa na osnovu
vanjskih znakova: brada, način odijevanja, rječnik, itd. Kroz politiku rasnog profiliranja i rasno
ciljanu provedbu imigracijskih zakona, države “presuđuju” da su svi koji „izgledaju kao
muslimani“ teroristi i provodi djela odmazde nad njima.153
150 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, u:
Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018),
str. 51
151 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, str. 27
152 Louise Cainkar, “Islamophobia and the US ideological infrastructure of white supremacy”, str. 243
153 Khaled A. Beydoun, “Islamophobia: Toward a Legal Definition and Framework”, str. 36
38
Sve to služi postizanju političkih i socioloških ciljeva. Politički, islamofobija služi izbornim
interesima, ukoliko su određeni kandidati ili stranke prepoznali mogućnost političkog uspjeha
demoniziranjem manjina i proglašavanjem ih drugim. U tom slučaju, ako se uoči da se mogu
osvojiti političke poene predstavljanjem muslimana prijetnjom identitetu i sigurnosti, stvarnost
ili znanje nisu od koristi. Jer, politički govori nisu usmjereni na racionalnost nego na emocije.
Sociološki, islamofobija koristi učvršćivanju elita na osnovu diskriminacije. Oneogućavanje
pristupa medijima ili bilo kojoj poziciji moći ili utjecaja konstantna je odlika rasizma. U
Francuskoj je islamofobija uglavnom i usmjerena na kontinuirano onemogućavanje da
muslimani, a posebno žene, budu na bilo kojoj poziciji moći, kao i vidljivosti.154
Ipak, historijska i savremena iskustva borbe protiv rasizma, netolerancije i diskriminacije mogu
nam pomoći kako bismo što efikasnije odgovorili ovoj pojavi.
Preporuke
Boriti se protiv cijelog spektra netolerancije, od govora mržnje do zločina iz mržnje.
Shvatiti da islamofobija, kao i bilo koji drugi oblik savremenog rasizma, nije niz slučajnih
događaja već pojava koja ima strukturu i porijeklo, kao i uzroke koji se moraju istovremeno
adresirati.155
Zatim, primijeniti ne samo programe podizanja svijesti, već i detaljno analizirati državne mjere
i njihov utjecaj na manjine, kako bi se odgovorilo na pitanje strukturalnog rasizma, odnosno
islamofobije.
Razviti sveobuhvatni pristup borbe protiv islamofobije, koji će uzet u obzir i izraze
islamofobije (govor mržnje, zločini iz mržnje, diskriminacija), kao i njihove ideološke i
političke korijene, kako bi se pitanje odgovornosti podiglo na politički nivo.156
Obrazovanje muslimana i muslimanskih zajednica
154 Marwan Muhammad, “Four Things to Learn From France When Combating Islamophobia at a Policy Level”,
u: Countering the Islamophobia Industry: Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center,
2018), str. 56
155 Marwan Muhammad, “Four Things to Learn From France When Combating Islamophobia at a Policy Level”,
str. 57
156 Ibid.
39
Obrazovanje je ključno u borbi protiv diskriminacije. Obrazovanje o pravima, kao i dužnostima
građana, doprinosi boljem razumijevanju islamofobije i njenih manifestacija i efikasnijem
reagiranju.157
Dugoročnije, za borbu protiv islamofobije neophodno je obrazovanje i kvalificiranje u
različitim disciplinama. Naprimjer, povećanim učešćem muslimana u medijima doprinijelo bi
se realističnijem i više nijansiranom predstavljanju muslimana.158 U uskoj vezi s tim je i
ohrabrivanje učešća u vlasti, političke volje i djelovanja. Simbolički trenutak službenog
okončavanja antikršćanskog sentimenta i netrpeljivosti u Sjedinjenim Državama bio je izbor
predsjednika Kennedyja. Tome je prethodio dug period pripremanja američkih katolika,
lobiranja, formiranja kruga glasača i dr.159
Uključivanje
Organiziranje muslimana i inkluzivnost neophodni su za bilo koju kolektivnu akciju. Nužno je
proaktivno djelovanje i uključivanje muslimana u svojim susjedstvima i zajednicama u vezi sa
svim pitanjima, poput obrazovanja, pitanja brige o površinama i prostoru i dr. To će ojačati i
naglasiti njihovu ulogu kao aktivnih građana, koji su vidljivo uključeni u probleme zajednice i
efektivno integrirani.
Raditi sa zajednicama a ne na zajednicama
S tim u vezi je i pitanje odnosa države i muslimanskih zajednica. Nerijetko države, a posebno
Francuska, smatra da treba izvršavati kontrolu nad muslimanskim građanima. Kontrola
podrazumijeva nadzor i nametanje načina na koje se trebaju organizirati, što postoji još od
kolonijalnog perioda. Zbog toga se javlja nepovjerenje građana prema državi i njenim mjerama.
Neophodno da se u borbi protiv islamofobije uključe članovi i stručnjaci iz zajednice, koji će
se saslušati i čija će iskustva i zabrinutost biti uzeti u razmatranje.160
Ne islamizirati problem, već racionalizirati probleme
157 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, str. 51
158 Sahar Khamis, “Reflections on Countering Islamophobia Online”, u: Countering the Islamophobia Industry:
Toward More Effective Strategies (Atlanta, GA: The Carter Center, 2018), str. 77
159 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, str. 53
160 Marwan Muhammad, “Four Things to Learn From France When Combating Islamophobia at a Policy Level”,
str. 58
40
Često se uobičajeni problemi u društvu islamiziraju, odnosno pripisuju muslimanima kao
njihov problem. Sigurnost se predstavlja kao islamski ili muslimanski problem, jer su često
počinitelji terorističkih napada grupe ili pojedinci koji se identificiraju kao muslimani.
Nejednakost se predstavlja muslimanskim problemom. Mnogi francuski autori i aktivisti ističu
da je marama neupitan simbol potčinjenosti muslimanki i dr. Teororizam, nejednakost, etički
pristup proizvodnji hrane i dr. savremeni su i globalni izazovi koji nisu ograničeni na bilo koju
etničku, kulturnu i religijsku grupu.161
Međutim, okrivljavanjem religije, izostaje racionalna analiza nastanka ovih pojava kao i
mogućnost adekvatnog reagiranja na njih. Islamiziranje problema je način da se problematizira
islam, što dalje vodi do privatne i strukturalne islamofobije. To je i jedna od najvećih masovnih
diverzija iz skorije političke historije. Zašto objašnjavati kontinuirane neuspjehe vlasti u
obezbjeđivanju sigurnosti i ukidanju postojećih nejednakosti između muškaraca i žena kada se
može ponuditi žrtveni jarac i time izbjeći odgovornost.162
Zbog toga je potrebno de-islamizirati probleme i pristupiti im detaljnim utvrđivanjem činjenica
i porijekla problema. Kada se objašnjava kriminalno ponašanje, insistirati na iznošenju onog
što je učinjeno, a ne ko je osoba. Takvo ponašanje često ima više veze sa izborima nego sa
identitetom. Počinitelji često žele pažnju javnosti. Jacinda Ardern, premijerka Novog Zelanda,
to je vješto izbjegla u reagiranju na teroristički napad na dvije džamije u Christchurchu u kojem
je ubijena 51 osoba.163 Konačno, poštivati međunarodne dokumente, sporazume i standarde, u
kojima se izričito navodi da kriminalitet ne može biti povezan sa etničkim, kulturnim i
religijskim zajednicama, kao cjelinom.
Gradnja koalicija sa drugim zajednicama
Islamofobija je samo jedan od oblika rasizma. Istraživanja pokazuju da se ohrabrivanjem i
povećavanjem broja islamofobičnih napada usljed npr. pobjede predsjednika Trumpa, povećao
i broj napada na druge manjinske grupe, kao što su jevrejske zajednice.
161 Ibid.
162 Ibid.
163 Shibani Mahtani, Anna Fifield, “‘You will never hear me mention his name’: New Zealand’s Ardern vows to
deny accused shooter notoriety”, The Washington Post, 19. mart 2019.,
https://www.washingtonpost.com/world/asia_pacific/you-will-never-hear-me-mention-his-name-new-zealands-
ardern-hopes-to-deny-shooter-notoriety/2019/03/19/b4d163b8-49b5-11e9-8cfc-2c5d0999c21e_story.html,
pristupljeno 21. 03. 2020.
41
Anne Norton je istakla da je odbacivanje Jevreja historijski „nadomješteno“ simboličkim (i
samo simboličkim) prihvatanjem muslimana. U savremenom kontekstu odbacivanje
muslimana nadomješteno je simboličkim (i samo simboličkim) prihvatanjem Jevreja.164 Stoga
bi se različite marginalizirane zajednice trebalo da okupe oko zajedničkih ciljeva i zaštite
zajedničkih interesa.
Martin Niemöller (1892–1984) poznati luteranski pastor u Njemačkoj, koji se suprotstavio
Adolfu Hitleru i proveo posljednjih sedam godina nacističke vladavine u koncetrancionim
logorima, rekao je: “Prvo su došli po socijaliste, šutio sam jer nisam socijalist. Zatim su došli
po sindikaliste, čutio sam jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po Jevreje, šutio sam jer
nisam bio Jevrej. Onda su došli po mene, a do tada više nikog nije bilo ko bi se zauzeo za
mene.”165
Međureligijski dijalog
Iako je, u osnovi, tradicija međureligijskog dijaloga duga i uspješna i na našim prostorima, on
se može i treba unaprijediti. Međureligijski dijalog često se vodi među progresivnim
religijskim zajednica među kojima već postoje dobri odnosi. Muslimanske organizacije,
naroičito, moraju biti spremne na dijalog sa konzervativnim religijskim i političkim grupama,
uključujući i one koje imaju sumnjičave stavove prema muslimanima.
Borba protiv nasilnog ekstremizma
Iako je teorija o sukobu civilizacija označila muslimane neprijateljima slobode govora,
istovremeno ih je učinila subjektima obavezujućeg govora: moraju osuđivati terorizam i
terorističke napade, moraju se pridružiti ismijavanju vlastite religije i sl.
Iako konstantan zahtjev koji se stavlja pred muslimane da se ograđuju od i osuđuju terorističke
napade, nije etičan, nužan je. Neophodno je govoriti protiv nasilja ekstremističkih grupa
počinjnog u ime islama odnosno opravdanog islamom. Dobar primjer ovakvog reagiranja je
Zajednička izjava o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma, koju su u decembru 2015.
potpisali bosanski muslimanski intelektualci. U ovoj izjavi se, između ostalog, ističe da se
164 Anne Norton, On the Muslim Question, str. 170-171
165 Martin Niemöller, “First They Came for the Socialists…”, Holocaust Encyclopedia,
https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/martin-niemoeller-first-they-came-for-the-socialists,
pristupljeno 20. 03. 2020.
42
najoštrije osuđuje “svaki oblik terorizma i sve terorističke akcije koje su izvedene u Bosni i
Hercegovini, Evropi, u muslimanskim zemljama i bilo gdje u svijetu” i izražava “odlučnost da
se institucionalno, intelektualno, moralno i politički suprotstavimo svakom obliku radikalizma,
nasilnog ekstremizma i terorizma, bez obzira od koga i s koje strane dolazili.”166 Islamska
zajednica izdala djelo Analiza: ideologija tekfira i nasilnog ekstremizma, u kojem se detaljno
obrazlažu islamsku stavovi protiv terorizma.167
Ne može se osloniti samo na programe vlada u borbi protiv nasilnog eksremizma, koji, vidjeli
smo, često rezultiraju u kontroli i sumnjičenju muslimana, i, u konačnici, doprinošenju
radikaliaciji. Ovi programi izazivaju nepovjerenje muslimanima i muslimanskim zajednicama.
Čak i kada bi bili efikasni, oni se bave posljedicama a ne uzrocima, odnosno otklanjaju
simptome, a ne liječe bolest.168
Stoga, potrebno je reagovati proaktivno, a manje reaktivno. Neophodno je govoriti o tome šta
islam jeste, i dijeliti provjerene i tačne informacije.169 Istraživanja su pokazala da su ljudi koji
su poznavali muslimane i bili u kontaktu s njima, manje skloni islamofobiji.
Pri tome je neophodno izbjegavati nasilje, agresivnost i vrijeđanje, kao reakciju na
islamofobične napade, kao i terorističke i ekstremističke napade. Ne može se braniti vjera ne
poštivajući njene principe, kao ni Poslanik, odustajući od njegovog primjera mira i
moralnosti.170
Suprotstavljanje anti-muslimanskim grupama
Neophodan korak u borbi protiv islamofobije je suprotstavljanje onima koji šire netrpeljivost.
U tom procesu neophodno je prijavljivati i registrirati govor mržnje, zločine iz mržnje,
diskriminaciju, kao i pojedince i grupe koji ih čine. Iako je nekada potrebno ignorisati ove
166 Zajednička izjava o osudi terorizma i nasilnog ekstremizma,
https://www.preporod.info/bs/article/7106/zajednicka-izjava-o-osudi-terorizma-i-nasilnog-ekstremizma-foto,
pristupljeno 25. 03. 2020.
167 Analiza: Ideologija tekfira i nasilni ekstremizam u BiH, http://cdv.ba/wp-
content/uploads/2017/08/Ideologija-tekfira-i-nasilni-ekstremizam_Analiza.pdf, pristupljeno 25. 03. 2020.
168 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, str. 54
169 Sahar Khamis, “Reflections on Countering Islamophobia Online”, str. 77
170 Ibid.
43
grupe, važno je znati za njihovo postojanje i djelovanje. Ne smije se zanemariti njihova
opasnost onda kad dostignu moć, što pokazuju izbori u Sjedinjenim Državama iz 2016.171
Budući da se islamofobija često širi narativima o muslimanima kao drugim, koji se promoviraju
online, u medijima, u popularnoj kulturi ili senzacionalistikim naslovima u novinama, potrebno
je pozvati na odgovornost medije koji formiraju kanale za širenje islamofobičnih narativa.
Potrebno je ragirati na svaki takav naslov pismenim saopštenjima, posebno u medijim koji nisu
satiričnog karaktera i oblikuju javno mnijenje. Inicijative civilnog društva mogu raditi na tome.
Otklanjanje ili bar ublažavanje uzroka
Ukoliko je za islamofobiju ključan terorizam, onda borba protiv islamofobije zahtijeva
rješavanje problema koji vode do terorizma. Neki od najozloglašenijih terorista, uključujući
Osamu Bin Ladena, napadača na Bostonski maratona, i masovnog ubicu u noćnom klubu u
Orlandu, isticali su kao problem ili uzrok različite aspekte američke vanjske politike, kao što
su američko prisustvo na Srednjem istoku, rat u Iraku, podrška Izraelu u okupiranju Palestine
i ponašanju prema Palestincima, napadi dronovima u Pakistanu i dr. Jasno je da se vanjska
politika ne treba mijenjati kako bi se udovoljilo ekstremističkim grupama, niti će nasilje nestati
ako se to i učini, ali je moralna dužnost djelovati prema ostvarivanju pravednog mira.172
Budući da islamofobija rezultira iz niza složenih međupovezanih faktora, moraju se otkloniti
faktori koji je uslovljavaju i daju plodno tlo za razvoj. Kako Saïd Bouamama, samo „proaktivna
i agresivna politika prevencije, usmjerena na sve forme nihilizma (uključujući i bjelački
supremacizam) može, nadati se, odagnati novo lice rasizma“.173
171 Edward A. Mitchell, “Reducing a Threat to a Nuisance: A Holistic Strategy to Counter Islamophobia”, str. 53
172 Ibid., str. 54
173 Saïd Bouamama, “The Making of Contemporary Identity-Based Islamophobia”, str. 27