ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLED ĉasopis za društvena pitanja

Broj 2

Godina 2012.

Godište LIII

Sarajevo, maj-august 2012.

PREGLED ĉasopis za društvena pitanja Izdavaĉ: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina Redakcija ĉasopisa: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavĉić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović MeĊunarodna redakcija: Zvonko Kovaĉ, Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska) Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu (Hrvatska) Milan Podunavac, Fakultet politiĉkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija) Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija) Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Veselin Vukotić, Fakultet za meĊunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora) Glavni i odgovorni urednik: Senadin Lavić Zamjenica glavnog i odgovornog urednika: Marina Katnić-Bakaršić Izvršni urednik: Uzeir Bavĉić Sekretar redakcije: Fuada Muslić Korektura: Tarik Ćušić Prijevod: Mirza Ĉerkez DTP: Karmel Sokanović Tiraţ: 300 primjeraka Štampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Odgovorna osoba Štamparije: Šehzija Buljina Izlazi ĉetveromjeseĉno Ĉasopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishingu, INDEX COPERNICUS i CEEOL meĊunarodnim bazama podataka. Univerzitetski tele-informatiĉki centar je kreirao i dizajnirao web stranicu ĉasopisa www.pregled.unsa.ba. ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

PREGLED Periodical for Social Issues

No 2

Year 2012

Volume LIII

Sarajevo, May-August 2012

PREGLED Periodical for Social Issues Publisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina Editorial Board: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavĉić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović International Editorial Board: Zvonko Kovaĉ, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia) Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia) Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia) Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia) Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia) Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia) Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia) Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro) Editor-in-Chief: Senadin Lavić Deputy Editor-in-Chief: Marina Katnić-Bakaršić Executive Editor: Uzeir Bavĉić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Language Editor: Tarik Ćušić Translation: Mirza Ĉerkez DTP: Karmel Sokanović Press run: 300 copies Print: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Officer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina Fourth month periodical Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases. Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

SADRŢAJ / CONTENTS Ĉlanci / Articles Senadin Lavić: Od velikodržavne doktrine do genocidne tvorevine / From the Irredentist Doctrine to the Genocidal Product 11 Denis Zaimović: Odnosi s javnošću u jedinicama lokalne samouprave Bosne i Hercegovine s posebnim osvrtom na grad Sarajevo / Public Relations in B-H Local Self-governing Units with Special Reference to the City of Sarajevo 41 Enver Ajanović: Razlika izmeĊu Bosanaca i Hercegovaca, Bošnjaka i muslimana / The Difference among Bosnians and Herzegovinians, Bosniaks and Muslims 53 Pogledi i mišljenja / Views and Opinions Šefik Baraković: Znaĉaj i funkcija društvene teorije u nauĉnom istraživanju graĊanskog sistema odnosa i graĊanskih stanovišta / The Importance and Functions of Social Theory in Scientific Researching of the Civic Relations System and Civic Viewpoint 77 Lejla Panjeta: Virtualna vakcinacija realnosti: novo shvatanje teorije inokulacije / Virtual Vaccination of Reality: New Understanding of Inoculation Theory 99 Arnela Bratovĉić: O finansiranju politiĉkih stranaka / The Financing of Political Parties 119 Prijevod / Translation Alan Kirby: Nakon smrti postmodernizma / The Death of Post-modernism and Beyond 137 Prikazi i osvrti / Reviews and Comments Dţelal Ibraković: Ekologizam kao ideološka poštapalica / Ecologism as the Ideological Crutch Word 151 Fahrudin Novalić: Proturjeĉno biće patriotizma / The Contradictory Being of Patriotism 157 Irena Praskaĉ-Salĉin: Kulturocid na Drini. Savremeni Huni / Culturocide on the Drina River - The Modern Huns 165 Ramiza Smajić: Grad kojem nema smisla išta poricati ili nametati / The City to which Denying or Imposing Anything is Sensless 173 Lejla Hajdarpašić: Konsolidacija informacija: izazovi digitalnog okruženja / Information Consolidation: Challenges of Digital Environment 177

Dţenan Dautović: Radovi Filozofskog fakulteta (historija, historija umjetnosti, arheologija) / Annual of the Faculty of Philosophy (History, History of Art, Archeology) 183 Advija Kulović i Jasminko Mulaomerović: „Sekundarni“ nosioci zaštite potrošaĉa u Bosni i Hercegovini / "Secondary" Customers’ Protection Providers in Bosnia and Herzegovina 189 Lejla Hajdarpašić i Fuada Muslić: Promocija informacijske pismenosti / Promotion of Information Literacy 211 Ifeta Ćirić-Fazlija: Drugi prostori Harolda Pintera / Harold Pinter's Other Rooms 215 Upute za autore 219

Članci / Articles

PREGLED 11

Senadin Lavić UDK 323 (497.6)

OD VELIKODRŢAVNE DOKTRINE DO GENOCIDNE TVOREVINE

FROM THE IRREDENTIST DOCTRINE

TO THE GENOCIDAL PRODUCT

Sažetak

Autor u ovome radu analizira bitne političke ideje i tokove u srbijanskom društvu prije agresije na internacionalno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. U tom kontekstu pokazuje se da Srbija devedesetih godina dvadesetog stoljeća napušta ideju izgradnje moderne, evropske drţave i, slično procesima s početka dvadesetog stoljeća, odlučuje se za ostvarivanje nacionalističko-ekspanzionističkih projekata iz 19. stoljeća. Pritom bošnjačka politika, zatečena u jednom teškom povijesnom stanju, ne uspijeva u cijelosti odgovoriti na srpskohrvatsku antibosansku politiku i agresiju. Bošnjačka politika je samo djelimično uspjela odgovoriti epohalnom trenutku odbrane drţave i njezinog naroda formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine. O tome još nije bilo jasne i znanstveno potkrijepljene rasprave u bosanskohercegovačkom društvu, a naročito među Bošnjacima koji još nisu adekvatno promislili genocid koji im se dogodio. Ključne riječi: (R) Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbija, bošnjačka politika, srbijanska politika, srpska ideologija, moderna drţava, nacionalizam, ekspanzionistički nacionalizam Summary

The author in this paper analyzes the major political ideas and trends in the Serbian society prior to the Aggression against internationally recognized Republic of Bosnia and Herzegovina. Within this context, the paper is going to present that Serbia in 1990s obviated from the idea of building a modern, European state and, similar to the processes from the early 20th century, decided to implement the nationalist and expansionist projects from the 19th century. In this mater, the Bosniak policy found itself caught in a difficult historical phase, failing to fully respond to the Serbo-Croatian anti-Bosnian policy and aggression. The Bosniak policy only

12 PREGLED

managed to partially respond in the epochal moment of defending the state and its people through the forming of the Army of Bosnia and Herzegovina. There has never been organized a clear and scientifically backed debate in BH society about it, especially not among Bosniaks who have not yet properly considered the genocide that happened to them. Keywords: (Republic of), Bosnia and Herzegovina, Bosniaks, Serbia, Muslim policy, Serbian policy, Serbian ideology, the modern state, nationalism, expansionist nationalism. Srbijansko stanje – okvir za razumijevanje

Polazeći od pitanja o Srbiji i politici koja se iz nje razvijala u posljednjim decenijama dvadesetog stoljeća, dolazimo do pitanja o Bosni, Bosancima i Bošnjacima nakon prve decenije dvadeset i prvog stoljeća. Od izuzetne je vaţ nosti razvijanje jasne i cjelovite predstave o kontekstu iz kojeg nadolazi rušilaĉki uragan velikosrpstva devedesetih godina i koji nam jasno pokazuje sadrţ aj i ciljeve agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ĉime se dezavuira naracija o izoliranom graĊanskom ratu. Danas postoje mnogi stavovi o tome da bosanska strana na poĉetku devedesetih godina dvadesetog stoljeća uopće nije bila svjesna opasnosti koja se nadvila nad Bosnom, a koja je pokrenuta iz Srbije, koju je pod svoju komandu stavio S. Milošević. Ĉesto se koriste Izetbegovićeve izjave – „Rata neće biti“ i „Za rat je potrebno dvoje“ – kao potvrde te pretpostavke o bosanskoj nespremnosti i nesvjesnosti bošnjaĉke politike pred opasnostima koje nadolaze. Taj „pjesniĉki“ pristup zbilji, pomiješan s religijskim interpretacijama zbilje, sasvim naivna metafiziĉka sliĉica svijeta, izraz loše procjene koja nije bila zasnovana na znanju razbijeni su surovim topovskim udarima po civilima i gradovima širom Bosne.

Srbija je, danas je sasvim jasno, usljed velike zablude srbijanskih politiĉara o vlastitoj moći i nadmoći nad drugim narodima u jugoslavenskoj federaciji, postala izvorište jugoslavenske ratne katastrofe. Srbijanska i srpska samouvjerenost proizlazila je iz dominacije nad Jugoslavenskom vojskom, negdašnjom Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA), koju je beogradski reţ im na ĉelu s Miloševićem upotrijebio za razraĉunavanje s drugim republikama raspadajuće jugoslavenske federacije. To je bila vojska

PREGLED 13

koja je ratovala po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poĉetkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća pod izlikom da ţ eli oĉuvati Jugoslaviju. M. Marković je vrlo paţ ljivo upozorio da bi formiranje srpske vojske tih godina raskrinkalo politiku koja se vodila iz Srbije, pa je stoga preporuĉivano da se koristi ime Jugoslavenska armija da bi se tako pod krinkom ostvario interes srpstva.1 Jasno je da se o disoluciji bivše Jugoslavije ne moţ e misliti niti razumjeti bez djelovanja Jugoslavenske narodne armije. U tim ratovima za teritorije, koji su po svojoj prirodi osvajaĉke agresije i planirana zlodjela, srpska vojska i njezin vrhovni komandant S. Milošević bili su poraţ eni. Rezultat kojim danas raspolaţ emo ukazuje na ĉinjenicu da ratovi za veliku Srbiju nisu bili pobjedniĉki, naprotiv, to su bili najveći vojni porazi srpske vojske u 20. stoljeću, a posebno su bili moralni porazi jer je Jugoslavenska armija napadala na civile, kukaviĉki opsjedala gradove i razarala ih dalekometnom artiljerijom, kakav je sluĉaj bilo Sarajevo i drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, a pod izgovorom da štiti „ugroţ eni srpski narod“ – koji je pritom krenuo u stvaranje velike Srbije. Jugoslavenska narodna armija je svojom cjelokupnom strukturom ĉinila „kiĉmu vojske RS sa kompletnim naoruţ anjem i opremom“, odnosno JNA predstavlja osnovicu iz koje su formirane vojske SRJ (Srbija i Crna Gora), vojska RS (u Republici Bosni i Hercegovini) i vojska RSK (U Republici Hrvatskoj).2 Ona je devedesetih godina dvadesetog stoljeća izvršavala ono što su joj zacrtali godinama prije u štabovima i komandama brojni planeri velikosrpskog ekspanzionistiĉkog nacionalizma.

Šta se dogaĊa u Srbiji polovinom osamdesetih i poĉetkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, a što će bitno uticati na situaciju u Bosni i Hercegovini? Prije svega, srbijansko politiĉko rukovodstvo je sebe smatralo glavnim subjektom Jugoslavije u svakom

1 U intervjuu za Politiku ekspres od 22. februara 1992. godine Marković kaţ e: “Formiranje srpske vojske bila bi katastrofalna politika, jer bi ona dovela Srbiju u poloţa j da bi ona izvršila agresiju na drugu republiku, da osvaja tu teritoriju, da to ĉini svojom vojskom. MeĊutim, daleko je bilo mudrije strategijsko rešenje da tu odbranu srpskog naroda preuzme Jugoslovenska narodna armija, pošto je jedino ta armija, armija Jugoslavije, koja je još postojala i ĉiju smo afirmaciju i nastojanje i postojanje mi stalno dokazivali. Jedino je ona mogla da se legitimno kreće po celoj teritoriji Jugoslavije. Time smo ipak spreĉili osudu Srbije kao drţa ve koja je izvršila invaziju, kao što bi se desilo da je sluĉajno tada opozicija bila na vlasti.“ 2 Veljko Kadijević, Viđenja.

14 PREGLED

pogledu. Tokom osamdesetih godina u Srbiji su već bile narasle ideološke grupacije, jasno definirane opozicijske strukture spram SK Srbije koje su traţ ile otvaranje brojnih potisnutih pitanja i tabu tema. U pitanju je, prije svega, Udruţ enje knjiţ evnika Srbije (UKS) iz Francuske 7, njegov Odbor za zaštitu slobode misli i izraţavanja,3 kao i djelovanje grupe akademika Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), koja će u jesen 1986. godine ispostaviti Memorandum SANU.4 Poĉetkom 1986. godine za predsjednika Predsjedništva Srbije izabran je Ivan Stambolić, koji je za napravljeni Memorandum napisao da predstavlja „slatkoreĉivi uvod u krvavi obraĉun“ i „smrtonosni šovinistiĉki proglas, ratni manifest za već zavrbovane komesare srpstva“.5 Mnogi drugi odmah su uoĉili o ĉemu se radi i kuda će voditi memorandumska ideja iz Beograda. Zanimljivo je da se ovaj odbor, izmeĊu ostalog, javno zalagao za puštanje iz zatvora „mladomuslimana“ i „muslimanskih fundamentalista“, osuĊenih tokom Sarajevskog procesa 1983. godine,6 tj. „štitio“ je interese muslimana i

3 Ovaj Odbor 12. februara 1988. godine traţ i “uspostavljanje stvarne ravnopravnosti naroda Jugoslavije“ te „osnivanje samoupravnih oblasti za srpski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini“. Iz ovoga je kasnije proizašla koncepcija „srpskih autonomnih oblasti“ u Hrvatskoj i Bosni koje su u osnovi predstavljale negiranje nezavisnosti ovih drţa va. U ĉlanstvu Odbora koji je dao strateške smjernice za dezintegraciju Bosne i Hrvatske bili su: Matija Bećković, Dimitrije Bogdanović, Kosta Ĉavoški, Dobrica Ćosić, Andrija Gams, Zagorka Golubović, Ivan Janković, Neca Jovanov, Vojislav Koštunica, Mihajlo Marković, Borislav Mihajlović Mihiz, Dragoslav Mihajlović, Nikola Milošević, Gojko Nikoliš, Vesna Pešić, Miša Popović, Radovan Samardţić, Mladen Srbinović, Predrag Palavestra, Dragoslav Srejović, Tanasije Mladenović i Ljubomir Tadić (otac Borisa Tadića). Ova imena treba pamtiti kao idejni velikosrpski okvir za Miloševićevo militantno djelovanje tokom devedesetih godina 20. stoljeća. Ovo su najodgovorniji ljudi za ratne nesreće devedesetih godina. Sve ideje i zamisli o „srpskim etniĉkim teritorijama“ potiĉu iz ovoga kruga i razvijaju se do mita u koji se više ne sumnja. Treba reći da su ĉlanovi Odbora dijelom i ĉlanovi SANU-a, tj. uglavnom isti ljudi tvore dva krila jednog te istog velikosrpskog programa i skupa ideja kojima se priprema prostor za stvaranje velike Srbije u kojoj bi ţ ivjeli svi Srbi. 4 Dnevni list “Veĉernje novosti” iz Beograda 24–25. septembra 1986. objavljuje u dva nastavka kopiju nedovršenog Memoranduma (http://povijest.net/index.php/SFRJ/Memorandum-SANU.html). 5 Ivan Stambolić, Put u bespuće, Beograd, Radio B92, 1995, str. 130. 6 Poĉetkom 1983. godine u Sarajevu poĉinje suĊenje “grupi muslimanskih fundamentalista i kontrarevolucionara” na ĉelu sa Alijom Izetbegovićem, autorom pamfleta Islamska deklaracija, koji je bio objavljen u Beogradu i koji je posluţio kao osnova za tuţb u. Izetbegović je tokom suĊenja promoviran u „voĊu“ grupe! Uz Izetbegovića su optuţe ni Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prguda, Salih

PREGLED 15

njihova prava, priznajući im pritom samo religijske slobode, a istovremeno s pojedinim ĉlanovima SANU-a zagovarao ekspanzionistiĉki plan protiv Bosne, kojoj nije priznavan republiĉki suverenitet. Tih godina već je jasno da je velikosrpska politika odredila smisao postojanja u frazi „muslimani u dţ amije“. Naravno, to je znaĉilo da će neko drugi misliti o drţ avi, suverenitetu, vlasti i slobodi bošnjaĉkog naroda. Sasvim otvoreno i za sve vidljivo beogradski akademici su „podrţ avali“ osuĊenike iz Sarajevskog procesa, predstavljali se njihovim zaštitnicima, jer su smatrali da je njihova vrhovna mogućnost religijska svijest i da uopće ne posjeduju oblikovanu ideju o bosanskoj drţ avi. Time su zametali trag o svojim djelovanjima. Odveć je ciniĉno dušebriţ ništvo N. Kecmanović dok se prisjeća ove „igranke“ s D. Ćosićem, koji je bio „široke ruke“, pravi „humanista i bosnoljub“, odluĉan da se pomogne „muslimanskim fundamentalistima“ u Sarajevu.7 Takva demagogija se moţ e nazvati kecmanovanje. Nigdje N. Kecmanović ne objašnjava otkud jednom prosjeĉnom piscu tolika moć da sjedi u Beogradu i velikodušno rješava probleme u drugoj republici. Racionalnom posmatraĉu društvenih dogaĊaja odmah postaje jasna pozadina ove Kecmanovićeve podvale ako se zapita zašto neko iz Sarajeva mora ići u Beograd da rješava svoje probleme – zar probleme ne moţ e riješiti u Sarajevu i Bosni?! Dakle, jasno je, ako se ide u Beograd po rješenje problema, onda je sigurno i izvor problema u Beogradu!

Srbijanska politika je pokušala dati odgovore na naraslu krizu jugoslavenske federacije tokom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Zato je na Skupštini SANU-a u Beogradu 23. maja 1985. Behmen, Hasan Ĉengić, Mustafa Spahić, Edhem Biĉakĉić, Husein Ţivalj, Dţe maludin Latić, Derviš ĐurĊević, Melika Salihbegović i Đula Biĉakĉić. Njih je optuţn ica teretila za kontrarevolucionarno djelovanje i zagovaranje muslimanske revolucije u BiH da bi se stvorila „islamska Bosna“. 7 “Da je Dobrica lišen nacionalnih predrasuda prema Bošnjacima mogu posvedoĉiti Izetbegovići. Pomoć za svojevremeno utamniĉenog Aliju njegova deca nisu traţ ila ni od reisa Hadţia bdića, ni od nacionalnog borca Muhameda Filipovića Tunje, ni od politiĉara Hamdije Pozderca u Sarajevu, nego od Dobrice u Beogradu, gde ih je srdaĉno ugostio u kući na Dedinju i kao predsednik Odbora za slobodu misli i izraţavanja pisao protestna pisma vlastima BiH i SFRJ. Ĉudno je da Bakir, Sabina i Lejla sada o tome ćute, dok „Avaz” i „Slobodna Bosna“ pjene o Ćosićevom šovinizmu i da ne napišu, bar u pismima ĉitalaca, da je, eto, bar njima i njihovom rahmetli babi nešto valjao.“ (Nenad Kecmanović, Bošnjačka hajka na Dobricu, Nova srpska politiĉka misao, on-line, 27. 3. 2012).

16 PREGLED

godine odluĉeno da se zbog potreba „isticanja najaktuelnijih društvenih, politiĉkih, ekonomskih, socijalnih, nauĉnih i kulturnih problema“ pristupi izradi Memoranduma SANU-a.8 To je trebao biti odgovor na brojna teška pitanja i putokaz za daljnje djelovanje. Za ovaj posao grupacija akademika SANU-a dobila je otvorenu politiĉku podršku i vodstva CK SK Srbije, na ĉijem je ĉelu tada bio Ivan Stambolić.9 U toj fazi, dakle, radilo se o pokušaju da se na osnovama znanstvene analize procesa u Jugoslaviji doĊe do preciznog uvida u ekonomske, politiĉke, idejne i sigurnosne aspekte društveno-politiĉkog stanja i predviĊanja mogućih scenarija odvijanja budućih dogaĊaja. S druge strane, tekla je politiĉka priprema za novu srpsku poziciju i uslijedila je borba za hegemoniju nad SK Srbije. Na dvodnevnoj zatvorenoj sjednici Predsjedništva CK SK Srbije, 18. i 19. septembra 1987. godine, Slobodan Milošević je dobio podršku za kandidaturu na mjesto predsjednika SK Srbije – 11 glasova od 20. Tada je postalo izvjesno da je Milošević postao najmoćniji ĉovjek Srbije, a da je Stambolić definitivno izgubio bitku s njim.10

Okret ka „novoj“ politici Srbije postao je vidljiv poslije 8. sjednice CK SK Srbije 1987. godine.11 8. sjednica CK SK Srbije

8 Na izradi Memoranduma uĉestvuju: Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardţić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Nikola Ĉobeljić, Stojan Ĉelić. U stanu Jovana Raškovića u Šibeniku i u kući u Primoštenu Memorandum je dobio definitivnu formu. 9 Ivan Stambolić, ibid., str. 118. 10 Slobodan Milošević je 20. aprila 1987. posjetio Kosovo polje gdje se obratio Srbima i izjavio poznatu reĉenicu: „Ovaj narod niko ne sme da bije“. Znaĉajno je da je tokom ove posjete Kosovu došao kao predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije, a poslije snimaka na kojima se stavlja u zaštitu srpskog naroda vratio se u Beograd kao voţd, voĊa srpskog naroda. Antonije Isaković je u beogradskoj Politici (19. 11. 1990) izjavio da je Slobodan Milošević „prvi nepodmitljivi politiĉar koji zastupa interese svoga naroda“. 11 8. sjednica CK SK Srbije odrţa na je 23–24. septembra 1987. godine. Na toj sjednici je smijenjen Dragiša Pavlović, ĉelnik beogradskih komunista, koji se usudio kritikovati Miloševića i njegovu liniju da šire nacionalizam. Nekoliko mjeseci kasnije smijenjen je i Ivan Stambolić. Njega su Miloševićeve ubice 2000. godine likvidirale na Fruškoj Gori. 8. sjednica je najavila ono što će se godinu dana kasnije nazvati „antibirokratska revolucija“ (1988), koju je Milošević zapoĉeo na Kosovu u aprilu 1987. godine, a u stvarnosti se radilo o jednoj „konzervativnoj revoluciji“ koja je dovela do velikog poremećaja na jugoslavenskoj politiĉkoj sceni, što će doprinositi ubrzavanju procesa raspada SKJ i drţa ve SFRJ. Tek retrospektivno 8. sjednica je

PREGLED 17

predstavljala je svojevrsni puĉ u kojem je vojska imala kljuĉnu ulogu, tako je, prema Stambolićevom mišljenju, general Nikola Ljubiĉić uĉinio sve da se ustoliĉi Slobodan Milošević na ĉelo srbijanskih komunista.12 Pored Ljubiĉića, podršku Miloševiću dali su Petar Graĉanin, Vidoje Ţarković, Marko Orlandić i mnogi drugi. Okret nakon 8. sjednice vodio je ka jednoj „novoj politici“; tada je Srbija krenula u „drugom“ smjeru, u opasnom smjeru „etnonacionalistiĉkog i velikodrţ avnog programa“ (Olga Popović-Obradović). Memorandum SANU-a (1986) sasvim strateški odreĊuje smjer tog djelovanja i priprema negiranje Ustava iz 1974. godine. Taj novi kurs Srbije odrazio se u cijelosti na cijelu tadašnju Jugoslaviju, a posebno na Bosnu i Hercegovinu, koja je bila zasuta brojnim aferama u kojima se prepoznaje rukopis obavještajnih sluţ bi i nadolazeće velikosrpske politike koja je u generalnom dosluhu s velikohrvatskom politikom protiv Bosne i Hercegovine. Srbija se, naţ alost, okrenula neĉemu zašto se smatralo da je prevaziĊeno. „Bio je to stari srpski nacionalni program, onaj koji je prethodio pobedi komunista u Jugoslaviji i koji je oţ ivljen nakon Ustava iz 1974. Na njemu je Milošević, bezrezervnom podrškom 'antikomunista', uspeo da u Srbiji izbriše svaki trag komunistiĉko-antikomunistiĉke podele.“13 Nezaustavljivo je isplivalo na površinu saznanje da je Srbija poništila sve što se dešavalo od 1945. godine u Jugoslaviji, da se odrekla naslijeĊa koje je bilo dio zajedniĉke drţ ave od 1945. i da je u njoj prevladala vrlo opasna velikosrpska struja. Taj period je Memorandum SANU-a posebno istakao kao veliku nepravdu prema srpskom narodu i tada su poĉeli neodmjereni politiĉki izriĉaji, arhaiĉne ideje, zloĉinaĉki nagovještaji, rasistiĉki diskurs, prijetnje, mitske slike i laţ i. Na sve strane se moglo ĉuti da su Srbi ugroţeni u Jugoslaviji! Milošević je vidio moguću transformaciju Jugoslavije u njenom vraćanju na, kako to kazuje Sonja Biserko, „centralistiĉki model kakav je postojao do 1966. godine, kada je

dobila pravi znaĉaj. Na toj sjednici je poĉeo uspon Slobodana Miloševića koji je pokrenuo antibirokratsku revoluciju koja je ustvari znaĉila „povratak na staro“ (Dejan Jović) i završila se unutarpartijskim obraĉunom na 8. sjednici (Dejan Jović, „Osma sjednica: uzroci, znaĉaj, interpretacije“, u: Dejan Jović, Momĉilo Pavlović, Vladimir Petrović: Slobodan Milošević: put ka vlasti, ISI i CENS, Beograd i Stirling, str. 33–70, 2008). 12 Ivan Stambolić, ibid., str. 233. 13 Olga Popović-Obradović, Kakva ili kolika drţava. Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, Beograd, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008, str. 454.

18 PREGLED

smenjen Aleksandar Ranković, koji je za Srbe bio simbol unitarne Jugoslavije.“14 Miloševićeva „antibirokratska revolucija“ je, naţ alost, iskristalizirala staljinistiĉku orijentaciju u srbijanskoj politici koja vuĉe svoje korijene još od 1948, smatra S. Biserko.15 Srbijanska dilema – izmeĊu moderne i tribalistiĉke drţave

Dakle, Memorandumom SANU-a Srbi su otvoreno iskazivali svoje nezadovoljstvo poloţ ajem u jugoslavenskoj federaciji jer su im se poĉele „otimati“ pojedine republike, prije svega, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, preko kojih su mislili riješiti svoje „nacionalno pitanje“ putem prekrajanja republiĉkih granica i stvaranja srpskih autonomnih oblasti koje bi se uvezale u jedinstvu srpsku drţ avu. Oni su se otvoreno, strašnom propagandnom presijom, usmjerili protiv sadrţ aja Ustava iz 1974. godine koji im je „uskratio“ prava na ulogu glavnog igraĉa unutar Jugoslavije. Oni su svoj unitarizam kao verziju velikosrpskog nacionalizma krili iza naracije o neravnopravnosti i ugroţ enosti srpskog naroda. Svi jugoslavenski mediji pod srpskom kontrolom brujali su o ugroţ enosti i neravnopravnosti srpskog naroda u odnosu na druge narode u federaciji. O tome stanju svoju verziju dogaĊanja iznosi Ljubomir Tadić u intervjuu za Dugu 20. decembra 1990:

Srbija se nalazi u jednom posebnom statusu unutar jugoslovenske federacije. Socijalistička partija je uspela, to nemojmo zaboraviti, u borbi za ravnopravnost Srbije unutar jugoslovenske konfederacije, da dobije ogroman broj pristalica, pri čemu se nije zalagala za neki socijalni ili socijalistički koncept, što bi bilo u skladu sa njenim imenom, nego za nacionalni.

A srpsko nacionalno pitanje nije rešeno. Ono je izbilo na površinu i omogućilo jednu nacionalnu euforiju, koja se delimično iskazala u podršci Slobodanu Miloševiću, a delimično Vuku Draškoviću, a potom i tim takozvanim nacionalnim, rojalističkim strankama, Mirku Joviću itd.

14 Sonja Biserko, „Rusija i njen uticaj na Balkan“, u: Grupa autora, Snaga lične odgovornosti, drugo izdanje, Beograd, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Svedoĉanstva 32, 2008, str. 279. 15 Sonja Biserko, ibid., str. 282.

PREGLED 19

Srpsko nacionalno pitanje je jedna ozbiljna činjenica naše sadašnjosti. To pitanje je Komunistička partija potpuno negirala. Pre rata se uvek govorilo samo o hrvatskom nacionalnom pitanju, o šiptarskom i makedonskom samo unutar levice, a svi ostali su smatrali da srpsko nacionalno pitanje kao problem uopšte ne postoji. Tek Drugi svetski rat pokazuje koliki je to problem, sudbina srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni to pokazuje.

Srpski intelektualci su, mislim oni relevantni intelektualci, koliko ja znam bili jedinstveni samo u jednoj stvari, a to je da Srbija ima pravo da bude ravnopravna sa ostalim republikama u Jugoslaviji. I tu je bio kraj. Ukoliko je Slobodan Milošević to hteo, tu je imao podršku srpskih intelektualaca i ta je podrška bila sasvim na mjestu i potpuno legitimna.

Vi znate da su sve opozicione partije u Srbiji, izuzev UJDI, bliske u stavu da srpski narod treba da ţivi u jednoj drţavi. Ali ova pobeda Socijalista i Miloševića, moţe da bude ideološki izgovor za dalji pritisak na Srbiju.

Srpsko nacionalno pitanja, koje spominje Tadić, svoj smisao

iskazuje u pitanju o teritorijama koje bi Srbi trebali sebi pripojiti u procesu disolucije Jugoslavije. Još preciznije reĉeno, to je bit srpskog nacionalnog pitanja od 19. stoljeća. Na taj naĉin se pokazuje da su srpski intelektualci smatrali da će Srbi riješiti pitanje ravnopravnosti preko teritorija ili, taĉnije, preko zauzimanja teritorija za neku buduću srpsku drţ avu koja bi nastala na ruševinama Jugoslavije. Tadić upozorava da srpsko nacionalno pitanje nije riješeno, jer srpska politika iz Beograda smatra da granice republika nisu pravedne i da ih treba prekrajati da bi se dobilo stanje u kojem će svi Srbi ţ ivjeti u jednoj drţ avi. Ćosić, Ekmeĉić i drugi velikosrpski ideolozi kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve konstantno govore o razgraniĉenju, omeĊivanju teritorija, razdvajanju naroda i pravu naroda na samoopredjeljenje, jer ne priznaju republiĉke granice iz SFRJ.16 Pritom 16 U intervjuu Politici od 26. jula 1991. godine D. Ćosić kazuje: “Zato što te odluke AVNOJ-a nisu bile zasnovane na regularnim demokratskim naĉelima i etniĉkim realitetima, te granice je odredio Politbiro CK KPJ, pa su one samim tim istorijski nelegitimne, dakle, uslovne i privremene... Srpski narod ne moţe da prihvati konfederaciju sadašnjih republika, jer njihove granice nisu legitimne ni istorijski, ni u drţa vno-pravnom smislu, te su granice odreĊene politiĉkim ciljevima i kriterijumima

20 PREGLED

mnogobrojni srpski mitovi i konstrukcije posluţ ile su kao legitimacijski osnov za postavljanje srpskog nacionalnog pitanja u vidu opasne alternative – „ili, restrukturiranje federacije na principu većinske demokratije („moderna federacija“) ili raspad Jugoslavije uz promenu drţ avnih granica“.17 U ovako postavljenoj alternativi vidi se da srpski politiĉari i intelektualci, naţ alost, nisu razmišljali o modernizaciji Srbije, nego o proširenju drţ avnih granica, zaokruţ ivanju svih Srba u jednu drţ avu, tj. provoĊenju politike ujedinjavanja srpskog naroda u jednu etniĉku drţ avu ili u zamišljene etniĉke granice. U tom sluĉaju poklapala bi se nacija, narod i religija, ali to je na Balkanu nemoguća i nenormalna misija. Na takvoj osnovi se omogućava velikosrpskoj politici da otpoĉne rat u Jugoslaviji i njezinu disoluciju nakon sedamdeset godina zajedniĉkog ţ ivljenja sliĉnih naroda. Iluzija da svi Srbi mogu i moraju ţ ivjeti u jednoj „srpskoj drţ avi“ znaĉila je rat protiv svih drugih koji su se tog ĉasa našli na zacrtanim teritorijama koje se trebaju pripojiti toj drţ avi.

Sasvim primjetljiv neuspjeh „moderne Srbije“ spram populistiĉke, ahistorijske i mraĉne Srbije dešava se na poĉetku 20. stoljeća u politiĉkom djelovanju Nikole Pašića, a onda na kraju istog stoljeća u politici stvaranja Velike Srbije S. Miloševića, M. Ekmeĉića, Dobrice Ćosića i drugih velikosrpskih ideologa, šovinista i ĉlanova SANU-a. Palanaĉka svijest dva puta u dvadesetom stoljeću vraća Srbiju u mraĉnu prošlost, nazad u sigurnost nepromjenljivih istina, ĉime se izraţ ava strah od otvaranja tribalistiĉkog duha prema budućnosti. Zbog toga je, u izvjesnoj mjeri, srpsko nacionalno propitivanje, ustvari, u osnovi defektan tribalistiĉki pristup drţ avi i narodu. Historijsko naslijeĊe srpske politike u 19. i 20. stoljeću, kako upozorava Jasna Dragović-Soso, bilo je u mnogo ĉemu zarobljeno KP Jugoslavije i brionskim ustavom, pa samim rušenjem komunistiĉkog reţ ima i propašću tiotizma, one gube svaku istorijsku zasnovanost, a nemaju nikakvu meĊunarodno-pravnu regularnost. Ne moţe se srušiti društveni poredak koji je stvorila Komunistiĉka partija, a da se ne ruši i njegova osnovna istorijsko-politiĉka odrednica – 'avnojske granice'.“ Isto tako Srpska pravoslavna crkva, izvan svih oĉekivanih religijskih sadrţa ja, izraţ ava svoju ovozemaljsku opĉinjenost granicama ili „vekovnim srpskim teritorijama“, a granice su nepravedne i neprirodne, one su protiv volje srpskog naroda, te zbog toga „ni Srpska pravoslavna crkva, ni srpski narod nikada nisu priznali veštaĉke i nelegitimne 'avnojevske' unutrašnje granice ustanovljene, bez istorijskih ili etniĉkih osnova, samovoljom komunistiĉke gerile u uslovima okupacije i graĊanskog rata“ (Glasnik SPC, iz januara 1992. godine). 17 Olga Popović-Obradović, ibid. str. 53.

PREGLED 21

prvim nacionalnim programom Srba pod naslovom Načertanije, kojim se predlagalo stvaranje velike Srbije.18 U Srbiji je, posebno nakon sticanja nezavisnosti 1878. godine, bila jasna podjela meĊu intelektualcima oko pitanja ĉemu da se dâ prednost – oslobaĊanju i ujedinjenju srpskog naroda (svesrpska ili velikosrpska politika) ili razvoju jedne moderne i nezavisne drţ ave Srbije kakve su bile zapadnoevropske zemlje (srbijanska politika). Historijski poraz „moderne Srbije“ izraz je srpskog odnosa prema modernizaciji društva, Zapadu, savremenoj drţ avi i politiĉkim teorijama, demokratiji, vrijednostima narasle znanstveno-tehniĉke kulture, ekonomskoj krizi iz osamdesetih godina i problemu Kosova. U ovome se ogleda jedno od dva fundamentalna pitanja Srbije u 19. i 20. stoljeću, a pokazuje se da je Srbija napustila koncept modernizacije i stvaranja moderne drţ ave. Drugo pitanje oko kojeg se Srbija koncentrira, kako kazuje Olga Popović-Obradović, jeste „nacionalni program Srbije kao izraz njenog odnosa prema susedima, posebno onim u ĉijim granicama se u trenutku nastanka nacionalnih drţ ava na Balkanu našao znatan deo srpskog naroda. U krajnjoj liniji, oba pitanja mogla bi se svesti samo na jednu suštinsku kontroverzu moderne istorije Srbije, koju su politiĉari s kraj 19. i poĉetka 20. veka dosta precizno odredili kao dilemu: 'srpska' ili 'srbijanska' politika.“19 Ova dilema traje kao politiĉka, kulturna i ideološka nerazriješenost unutar srpskog naroda i producira nered u meĊudrţ avnim (meĊunacionalnim) odnosima s drugim drţ avama u susjedstvu. Povratak u prošlost

U karakteru srbijanskog društva poslije 1990. raspoznaje se, naţ alost, autoritarna svijest i politiĉka kultura koja nije bila sposobna da gradi moderno društvo, koja nije imala ideal „moderne Srbije“, pretpostavljajući mu etnonacionalni interes, koji se ogledao u zahtjevu za proširenjem drţ avne teritorije i vraćanjem na stare nacionalne i narodnjaĉke programe srpskog naroda za koje se smatralo da su stvaranjem jugoslavenske zajednice zauvijek prevladani kao nešto što

18 Jasna Dragovic-Soso, Rethinking Yugoslavia: Serbian Intellectuals and the National Question in Historical Perspective, Contemporary European History, 13 (2), 2004, str. 170–184. 19 Olga Popović-Obradović, ibid. str. 499.

22 PREGLED

pripada prošlosti. Srbija je, meĊutim, devedesetih godina dvadesetog stoljeća slijepo vjerovala u svoju moć, jer je Jugoslavenska armija bila pod njezinom kontrolom i bila sigurna da će vojnom silom moći ostvariti prekrajanje republiĉkih granica bez većih problema. Iz te samouvjerenosti bilo je „lahko“ pokrenuti plan stvaranja velike srpske drţ ave na ruševinama Jugoslavije. Ta „historijska prilika“ nije se smjela propustiti. Strateški gledano, Srbija je morala prvo „udariti“ na Hrvatsku da bi uspjela uramiti i onda potĉiniti Bosnu kao svoj stvarni osvajaĉki cilj. Rat koji se vodio u Sloveniji i Hrvatskoj bio je „djeĉija igra“ ili neka vrsta „dogovorenog ĉarkanja“ prema onome što se spremalo u Bosni i Hercegovini, prema kojoj su srpski ideolozi u 20. stoljeću jasno iskazali svoje pretenzije. Posebno je znaĉajno da su Milošević i TuĊman bili saveznici u destrukciji Republike Bosne i Hercegovine i zato su hrvatski Srbi bili sigurno topovsko meso poslije dogovora iz KaraĊorĊeva u proljeće 1991. godine.20 I Milošević i TuĊman su procijenili da je 1992. godine pripremljena povijesna prilika da se prošire na Bosnu i pripoje njezine teritorije u sastav svojih drţ ava. To je bila njihova strateška pogreška. Oba predsjednika susjednih drţ ava svoja nacionalna i etniĉka pitanja pokušali su riješiti preko BiH, odnosno njezinim uništenjem i podjelom. U tom smislu su napravljene dvije etnoklerikalne paradrţ avne tvorevine na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine – Srpska republika BiH (kasnije RS) i HZ HB. Njima se od septembra 1993. godine trebala prikljuĉiti tzv. Bošnjaĉka republika u uniji BiH.

20 Razgovor hrvatskog predsjednika TuĊmana i srbijanskog predsjednika Miloševića 21. marta 1991. u KaraĊorĊevu vješto je mistificiran i niko još nije iznio na vidjelo cjelovit sadrţa j razgovora. Taj razgovor osnov je koordiniranog srpsko-hrvatskog antibosanskog djelovanja koje se pokazuje kroz saradnju politiĉkih partija HDZ (Mate Boban) i SDS (Radovan Karadţić) , te brojne sluĉajeve saradnje izmeĊu etniĉkih vojnih jedinica HVO i VRS. Naravno, oni nikada nisu priznali da su razgovarali o bilo kakvoj podjeli Republike Bosne i Hercegovine. To bi bilo naivno i optuţu juće za njihove politike. Ali na terenu BiH tokom agresije 1992–1995. vidljiva je sinhronizirana djelatnost dva agresorska reţ ima i iz toga se mogu izvoditi racionalni zakljuĉci da je izmeĊu njih napravljen sporazum ili tajni dogovor za podjelu Bosne i Hercegovine. Dakle, ne mora biti „napisan papir“ ili „naredba“ da bi se razumjela jedna djelatnost u praksi. Pomoću historijske i strukturalne rekonstrukcije dogaĊaja moguće je ustanoviti o kakvom se vidu dogovora i saradnje radi. Pored ovoga susreta u KaraĊorĊevu, TuĊman i Milošević su se takoĊer sastali dva mjeseca poslije u Tikvešu, gdje su duţe razgovarali, ali se ovaj sastanak stalno zaboravlja i zanemaruje.

PREGLED 23

Srbi su, naţ alost, u posljednjoj deceniji 20. stoljeća krenuli putem koji je u suštini bio totalna ahistorijska stranputica. Taj strateški ćorsokak zaĉaran je kosovskim mitom, naracijama o slavnoj prošlosti srpskog naroda, laţ ima bez granica, guslarskim zavijanjima na jednoj ţ ici od konjskog repa, prizivanjem zloĉina, upozoravanjem na opasne neprijatelje koje satanizira „otac nacije“ D. Ćosić.21 A pritom valja na to podsjetiti, uvijek je destruiranje drugog, ustvari, destruiranje vlastitog bića i njegove strukture. U toj dijalektici našli su se srpski politiĉari, intelektualci i ideolozi na poĉetku dvadeset i prvog stoljeća. „Nesposobnost da se društvo ekonomski, politiĉki i kulturno reformiše“ – kaţ e Olga Popović-Obradović – „u skladu s modernim svetom nadoknaĊuje se nacionalnim zahtevima za proširenje drţ avne teritorije. Umesto modernog, otvorenog društva kojeg se plaše, politiĉke elite, snaţ no potpomognute intelektualnim, nude svom narodu nove teritorije, etniĉko ĉišćenje i ĉvrste granice, unutar kojih je narod 'pošteĊen' slobodne utakmice i odgovornosti. Sve se pokriva institucijama koje su liberalne i demokratske po formi, ali ne i po svojoj stvarnoj sadrţ ini. I konaĉno, sve se završava ratom i samoizolacijom.“22 Srbi su od 1990-ih postavljeni na ovaj put i njime idu. Sva se kulturna gradnja, naţ alost, preokrenula u jednom smjeru, ka jednoj zabludi o „homogenom“ ţ ivljenju odabrane grupe ljudi, u izolacionizam i mrak, u ĉvrste granice etniĉke drţ ave izvan kojih su neprijatelji. Ovaj koncept ima direktne veze sa svetosavljem i religijskom sviješću o odvojenosti od drugih. Srpska politika je pomislila da moţ e oteti teritorije drugih drţ ava i pritom ostati nekaţ njena. Latinka Perović je primijetila da je cjelokupna kultura svedena „na njenu nacionalnu dimenziju“ ili, bolje reĉeno, etnicističku/narodnjačku i palanaĉku jednodimenzionalnost, a time je i suštinski obezvrijeĊena.23 To samo moţ e voditi srpski narod kulturnom 21 Ćosić u knjizi Bosanski rat ratnohuškaĉkim jezikom mrţn je govori o prvim susjedima srpskog naroda kao o vjeĉitim neprijateljima s kojima se definitivno treba obraĉunati. On potencira nemogućnost suţi vota jer je „to bosansko tlo vekovima razdirano etniĉkom i verskom mrţ njom. Pobeda ili smrt je deviza i Srba, i Muslimana, i Hrvata“ (vidjeti: D. Ćosić, Bosanski rat, Beograd, Sluţb eni Glasnik, 2012, str. 197). 22 Olga Popović-Obradović, ibid., str. 53. 23 Latinka Perović, Zatvaranje kruga – ishod rascepa 1971–1972, Sarajevo, Svjetlost, Biblioteka Refleksi, 1991, str. 311. („SvoĊenje kulture na njenu nacionalnu dimenziju jeste put njenog ograniĉavanja i zatvaranja. A u samoj nacionalnoj sredini, kad nacionalno postane iskljuĉivo merilo, kultura mora postati puko sredstvo nacionalne, odnosno svake trenutno vladajuće politike. Prva ţr tva te iskljuĉivosti postaje sama

24 PREGLED

rasulu „nacionalnog korpusa kakav ne poznaje XX vek“ (L. Perović). Kolektivistiĉke i populistiĉke obmane, kao dominantna politiĉka kultura unutar srbijanske politike u dvadesetom stoljeću, potpuno guše ideju liberalizma unutar srbijanskog društva i svode ga na jedan mali alternativni trag.

Nakon velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995, koju je predvodio Miloševićev srbijanski reţ im sa Jugoslavenskom armijom i etnoklerikalnom intelektualnom podrškom, pokazalo se da srpska politika ponovo nije uspjela preuzeti odgovornost i zapoĉeti integracije s modernim svijetom (modernizacija društva) i tokovima u njemu. Ona je svjesno probudila velikosrpskog vampira i provodila ahistorijski politiĉki program iz prošlih stoljeća, kojim bi se proširile drţ avne granice na štetu drugih drţ ava (nacija) i naroda. Rezultat tog mraĉnjaĉkog scenarija je entitet RS, djelo zloĉina genocida na teritoriji drţ ave Bosne i Hercegovine kojim je stvoren veliki jaz mrţ nje izmeĊu naroda u BiH. Dakle, velikosrpska politika je 20. stoljeće u Bosni i Hercegovini završili genocidom nad Bošnjacima. Ona je u svojim projektima sasvim odluĉna da uništi drţ avu Bosnu i Hercegovinu i nije spremna da preuzme odgovornost za zloĉine koje je poĉinila njezinim graĊanima. Bosanskohercegovaĉko stanje u 1980-im

Bosna i Hercegovina kao jedna od jugoslavenskih socijalistiĉkih republika dijelila je sve bitne karakteristike jugoslavenskog društva u oblasti ekonomije, politike, ideologije, obrazovanja. Bosanskohercegovaĉka politika je u sedamdesetim godinama 20. stoljeća bila prepoznatljiva kroz djelovanje Dţ emala Bijedića, koji je poginuo u avionskoj nesreći u blizini Sarajeva 1977. godine. Mnogi smatraju da njemu pripadaju velike zasluge za afirmaciju, uzdizanje i priznavanje bošnjaĉkog naroda u jugoslavenskoj federaciji.24 Poĉetkom sedamdesetih godina 20. stoljeća zbog privrednih i razvojnih poteškoća zapoĉinje porast zaduţ ivanja SFRJ. Najviše se SFRJ zaduţ ila u periodu

kultura, koja ne moţe da ţiv i u okviru jedne nacije; njene vrednosti moraju, na taj naĉin, biti dovedene u pitanje“). 24 Na ĉelo Saveznog izvršnog vijeća 1971. godine dolazi Dţe mal Bijedić, a sa pozicije predsjednika republiĉke Skupštine.

PREGLED 25

1976–1985, a već krajem 1987. zaduţ enje je dostiglo 22 milijarde dolara.25 S druge strane, na planu politiĉkog i kulturnog ispoljavanja i djelovanja u pojedinim republikama zajedniĉke drţ ave, u Bosni i Hercegovini je po popisu iz 1971. bošnjaĉki (tada muslimanski) narod našao svoje „ustavno“ mjesto i prestao je da se „opredjeljuje“ – “ne opredjeljuje“. Moţ emo reći da je izašao iz bezimenosti i da nije uspjela etnofagija, koja mu je bila pripremljena. Otad je bošnjaĉki narod mogao da se izjasni pod imenom Muslimani, što je bilo neadekvatno narodno ime, ali je ipak bilo ime koje je uvaţ avalo njihovu razliĉitost od srpskog i hrvatskog naroda. To je, izmeĊu ostalog, bio jasan znak jaĉanja republika u okviru jugoslavenske federacije i pokazatelj politiĉkog opredjeljenja vodećih bosanskohercegovaĉkih politiĉara. U Bosni i Hercegovini se osjećala jasna „nova orijentacija“ koja je bila bazirana na uspostavljanju novog razvojnog kursa za nerazvijena podruĉja republike. Taj smjer posebno su podrţ avali Dragutin Kosovac, Branko Mikulić i Hamdija Pozderac, koji odluĉno grade poziciju Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, naglašavajući neophodnost industrijalizacije i deagrarizacije zemlje, a time etabliraju politiku vlastitog razvoja. U tome ih malo kasnije slijedi i Nikola Stojanović koji je naslijedio Mikulića na poziciji predsjednika CK SKBiH. Republika treba da se ravnopravno pozicionira u federaciji, da se na nov naĉin ukljuĉi u ekonomske odnose u zemlji i da se digne iznad uloge „sirovinskog resursa“. Njen strateški kurs je, dakle, u ekonomskom razvoju i oĉuvanju ravnopravnog statusa meĊu drugim republikama federacije. Ovaj kurs i strateška orijentacija, meĊutim, nisu izmakli velikosrpskom oku u Beogradu i Bosna je već osamdesetih godina dramatiĉno destabilizirana kao „tamnovilajetski krajolik“ brojnim destruirajućim aferama i orkestriranom propagandnom djelatnošću. Posmatrano sa strane ĉinilo se kao da u Bosni ništa ne valja, kao da je sve utonulo u politiĉke i privredne afere koje su, ustvari, poticane iz Beograda. To je davalo povoda već vidljivom velikosrpskom Levijatanu da se potpuno upetlja u procese u Bosni koja se našla u opasnoj „oluji“.

Medijska slika o Bosni i Hercegovini kreirana je u Beogradu osamdesetih godina i sticao se uvid da je rijeĉ o zemlji afera, mitskom „tamnom vilajetu“, vladavini samovoljnih politiĉara, voluntarizmu 25 Ibrahim Latifić, Jugoslavija 1945–1990, Beograd, Društvo za istinu o NOB-u, 2001, str. 33.

26 PREGLED

pojedinaca, bezakonju, korumpiranosti i sliĉno. Bosna je doista osamdesetih godina destabilizirana brojnim aferama koje su se nadovezivale jedna na drugu. Planska satanizacija Bosne, ţ ivota i ljudi u njoj, politiĉkih liĉnosti i intelektualaca, provodi se s ciljem da bi se „pokazalo“ da nikako ne moţ e biti bosanske samostalnosti i nezavisne republiĉke politike. Preko afera, potaknutih iz Beograda, velikosrpski Levijatan vrši postepeno potĉinjavanje Bosne i Hercegovine svojim ekspanzionistiĉkim interesima i planski stvara vlastite strukture u Bosni koje će sluţ iti ostvarivanju velikosrpskih ciljeva. Prije velike afere „Agrokomerc“ buknula je famozna istraga oko muslimanskih intelektualaca koji su optuţ eni za antidrţ avno djelovanje i kontrarevoluciju. U tome tzv. Sarajevskom procesu 1983. već je bila postavljena igra za potĉinjavanje Bosne i eliminaciju Hamdije Pozderca iz politiĉkog ţ ivota. Ovdje treba pratiti manifestne i latentne strukture povijesnog politiĉkog toka. Ono što je manifestno u ovome „sluĉaju“ jeste naracija o „islamskom fundamentalizmu“ i pravljenje predstave o „organiziranoj kontrarevolucionarnoj grupi“ na ĉijem je ĉelu A. Izetbegović. To je predstava za javnost u kojoj se moţ e naći odgovor na pitanja za obiĉnog graĊanina. Iza toga je latentni sadrţ aj koji razvija proces destabilizacije BiH i njenog voĊstva na ĉelu s Pozdercem. Zbog nerazumijevanja tog procesa nastat će jaz nepovjerenja meĊu Bosancima i Bošnjacima i mnogi će pomisliti da je Pozderac kriv za Sarajevski proces koji je ustvari rezultat velikosrpskog potkopavanja BiH.

Nakon svega moguće je ukazati na ĉinjenice da je SANU

itekako imala prste u smještanju optuţ nice i da je u toj pripremljenoj zamci Hamdija Pozderac bio svjestan opasnosti i cjelokupnog apsurda procesa suĊenja. Svako suprotstavljanje nametnutom procesu dovelo bi do optuţ be da saraĊuje s „fundamentalistima“, podrţ ava „fundamentalistiĉki pokret“ u Bosni i time bi uslijedio kraj njegovog politiĉkog djelovanja. Tu dvostruku igru nisu razumjeli mnogi bošnjaĉki intelektualci koji su tvrdili da je Pozderac odgovoran za progon tzv. muslimanskih fundamentalista, intelektualaca religijske orijentacije, a upravo je taj kafkijanski „proces“ smišljen u velikosrpskoj kuhinji za njega. Srbijanski obavještajno-policijski krugovi postavili su zamku i ĉekali trenutak da on u njoj završi. Pozderac se, ipak, uspio izvući, ali je stigmatiziran kao glavni krivac takvog stanja u BiH. Nedugo iza toga procesa uslijedila je nova afera i novi nasrtaji na BiH iz „beogradske kuhinje“. Zanimljivo je da su ljudi

PREGLED 27

koji su procesuirani i osuĊeni na zatvorske kazne 1983. godine osnovali politiĉku stranku i nametnuli se kao politiĉko vodstvo „muslimanskom narodu“ 1990-ih godina.

Bosna i Hercegovina je osamdesetih godina bila posebno interesantna velikosrpskom pogledu. Velika finansijska sredstva su od 1979. pristizala iz vojnih fondova u Agrokomerc koji je postajao vaţ an dio sistema JNA. „Beograd“ ili vojni vrh JNA je zagospodario finansijama Agrokomerca.26 Tadašnja Armija je finansirala izgradnju brojnih objekata Agrokomerca i predstavlja je strateškog partnera u poslovanju ove kompanije. Osim toga, Agrokomerc je imao odobrenje da servisira vozila JNA. Kasnije će se pokazati da je afera oko Agrokomerca bila polazna taĉka s koje će se napasti samostalnost i republiĉki integritet Socijalistiĉke republike Bosne i Hercegovine, tj. otvoriti Bosnu za potĉinjavanje i potpunu kontrolu tako neophodnu u budućim dogaĊajima. Pored toga, plan centralizacije Oruţ anih snaga SFRJ, koji je voĊen pod imenom „Jedinstvo“, u cijelosti je okonĉan 1988. godine.27 Plan „Jedinstvo“ se razlikovao od prijašnjih transformacija unutar JNA na osnovu toga što je raĊen prema kriteriju aktualnog stanja u SFRJ. Njegov glavni arhitekt bio je admiral flote Branko Mamula i njegovi saradnici iz Generalštaba JNA. On je za vrijeme svog ministarskog mandata osporio koncepciju ONO i DSZ, marginalizirao uĉešće republika u sistemu odbrane28 i stavio Teritorijalnu odbranu pod kontrolu JNA. Mamula je postigao visok stepen centralizacije Oruţ anih snaga kakav je JNA imala do kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Prema mišljenju D. Marijana, plan „Jedinstvo“ predstavljao je pripremu za nasilno odrţ anje Jugoslavije, a kasnije se pretvorio u pokušaj realizacije projekta „Velike Srbije“. Ovim planom pripremljena je vojno-politiĉka kontrola zapadnih republika (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija), jer nije bilo potrebe da se strahuje od NATO-a, kojem je Agrokomerc plasirao svoje proizvode preko JNA, što znaĉi da je saradnja ove dvije vojne grupacije bila dobra i nije bilo opasnosti od agresije sa Zapada. „No, bez obzira, radilo se o jednom ili drugom konceptu“ – smatra 26 Admir Mulaosmanović, Bihaćka krajina 1971–1991 (Utjecaj politike i politiĉkih elita na privredni razvoj), Sarajevo, Institut za istoriju, 2010, str. 87. 27 Davor Marijan, “Jedinstvo” – posljedni ustroj JNA, Polemos br. 6, 2003, str. 11–47. 28 U period od 1968. do 1988. godine JNA je imala strukturu koja se nazivala „republiĉki ustroj vojske“.

28 PREGLED

Mulaosmanović – „(odbrani od NATO-a ili kontroli Hrvatske i Slovenije) Bihaćka krajina i Agrokomerc u njoj imali su izuzetan znaĉaj sa pozicije logistiĉkog centra u oba sluĉaja. Nikako ne treba gubiti iz vida postojanje aerodroma Ţeljava koji se nalazio u utrobi planine Plješevice... i koji predstavlja znaĉajnu kariku u strategijskom lancu saĉinjenom tako da je Bihaćka krajina središte odbrane ili pak napada.“29 Cjelokupan projekt Agrokomerca kao velikog saveznika JNA bio bi nezamisliv bez Hakije Pozderca koji je imao poznanstva i veze na nivou Federacije.

Velikosrpska politika nikako nije mogla prihvatiti jugoslavenski Ustav iz 1974. godine i zato je gledala da ga izmijeni na sve moguće naĉine. Jedan od ljudi koji je stajao na putu provoĊenja ove velikosrpske zamisli u vezi s Ustavom iz 1974. godine bio je bosanskohercegovaĉki politiĉar i visoki partijski funkcioner Hamdija Pozderac. Naravno, uz njega je bio jedna cijeli tim politiĉara i intelektualaca koji su dijelili sliĉne bosanskohercegovaĉke ideje o ravnopravnosti naroda i republika u sastavu SFRJ, a prije svega radi se o ljudima kakvi su bili Branko Mikulić, Dragutin Braco Kosovac, Stanko Tomić, Munir Mesihović i dr. Ali i Hamdija Pozderac je doveden u bezizlaznu situaciju jer je upao u mreţ u velikosrpskog Levijatana prepoznatljivog tada u likovima Nikole Ljubiĉića, Vojislava Šešelja, Duška Zgonjanina i dr. Tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i dolazeći predsjednik Hamdija Pozderac je primoran od velikosrpskih i srbijanskih politiĉkih krugova da 12. septembra 1987. godine podnese ostavku, jer je „povezan“ s Fikretom Abdićem, koji je kao direktor Agrokomerca iz Velike Kladuše optuţ en za izdavanje mjenica bez pokrića u velikim iznosima, na osnovu ĉega je konstruirana tzv. „mjeniĉna afera“ poĉetkom 1987. U tadašnjem sistemu upotreba takvih mjenica bila je ĉest sluĉaj. Inscenirana afera Agrokomerc posluţ ila je da se Hamdija Pozderac ukloni s politiĉke scene. Pozderac je, naime, bio na ĉelu Ustavne komisije Skupštine Jugoslavije, gdje je insistirao da se ne mogu mijenjati osnovna naĉela Ustava iz 1974. godine, u kojem su, izmeĊu ostalog, Muslimani (kasnije Bošnjaci) imali status samostalnog naroda, a Bosna i Hercegovina federalne republike unutar SFRJ. Kao predsjednik ustavne komisije Pozderac je poziciju SR Srbije i pokrajina pokušao oblikovati kompromisom na obostrano zadovoljstvo i Srba i Albanaca, te tako 29 Admir Mulaosmanović, ibid., str. 94–95.

PREGLED 29

riješiti „kosovski problem“. Pritom bi pokrajine zadrţ ale neke autonomne institucije. Takva ideja je bila neprihvatljiva nadolazećem srbijanskom rukovodstvu s Miloševićem na ĉelu. „Glavni grijeh“ Hamdije Pozderca bio je u tome što se suprotstavio velikosrpskoj politici i sprijeĉio promjenu Ustava iz 1974. Na taj naĉin je bio meĊu prvima koji se našao na putu velikosrpskom projektu i zbog toga je postao „istraţ ni predmet“ obavještajnih sluţ bi i razornih politiĉkih igara. Praćen je, prisluškivan, obraĊivan, ucjenjivan i na kraju prisiljen da podnese ostavku zbog inscenirane afere Agrokomerc. Umro je u Sarajevu 1988. godine. Bošnjaĉka politika od 1990-ih

Šta je bošnjaĉka politika radila devedesetih godina dvadesetog stoljeća? I bošnjaĉki politiĉari razmatraju ideje o „novom dogovoru naroda“, sudjeluju u priĉi o regionalizaciji, ponašaju se pretpolitiĉki, prihvataju „konferencije o BiH“ na kojima se rastaĉe republiĉka supstancija (drţ avnost), a inaugurira etniĉka podjela drţ avnog teritorija u ĉijem je osnovu etnoteritorijalni nacionalistiĉki koncept. Bošnjaĉka politika je prihvatila politiĉki koncept dogovaranja sa „predstavnicima srpskog naroda“, kojim je Republika Bosna i Hercegovina dovedena za „pregovaraĉke stolove“ Lisabona, Londona, Ţeneve, Dejtona, odnosno na mjesta na kojima se pripremala legalizacija zloĉina koje je u vrijeme pregovora provodila Jugoslavenska armija i paravojne formacije SDS-a u BiH. Sva politika je reducirana na pregovore oko etniĉke teritorijalizacije Republike, što je svoju kulminaciju doţ ivjelo u Aneksu IV Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tokom neravnopravnih pregovora o miru drţ ava Republika Bosna i Hercegovina je već bila okupirana, blokirana, masovni zloĉini su poĉinjeni i za njih znaju svi evropski politiĉari i medijatori, a narod je bio zbijen u nekoliko enklava koje će biti pretvorene u „sigurne zone“ o kojima će se brinuti UN. Oni koji su znali barem djelimiĉno kako funkcioniraju UN, posebno njihova nemoć i neuĉinkovitost širom svijeta, znali su i da su „sigurne zone“ rezervat za Bošnjake u koji ubice mogu upasti kadgod hoće i ubijati koliko ţ ele. To je rezultat Srebrenice u ljeto 1995. godine. Bez obzira na „dogovor naroda“, u kojem sudjeluje bošnjaĉka politika, velikosrpska politika je pripremila izvršenje genocida nad Bošnjacima. I to je strateška pogreška bošnjaĉke politike na poĉetku devedesetih godina – jer oko postojanja Republike BiH nije moguće praviti

30 PREGLED

„dogovore“, odnosno nije moguće dovoditi u pitanje drţ avnost i postojanje Republike Bosne i Hercegovine. Ti politiĉki „dogovori“ su vodili ilegalnom suspendiranju Ustava Republike Bosne i Hercegovine. U procesu „dogovaranja“ predsjednik Predsjedništva Republike A. Izetbegović je pretvoren u „predstavnika Bošnjaka“, „muslimanskog lidera“ ili u jednu od „zaraćenih strana“. Etniĉko reprezentiranje bilo je, ustvari, sam smisao politike u Bosni i Hercegovini poslije prvih višestranaĉkih izbora, a to je sasvim odgovaralo velikodrţ avnim aspiracijama srpskog i hrvatskog ekspanzionizma. Njima je trebala etniĉka politiĉka reprezentacija naroda da bi se doĉepali bosanskohercegovaĉkih teritorija i u tome se sastojala sva „mudrost“ nacionalistiĉke politike. Etniĉko reprezentiranje predstavlja fikciju da će neka politiĉka partija štititi „ugroţ ene“ interese naroda. Ona samo tendira omeĊivanju teritorija na kojima će stati „naš narod“. Bosanska i bošnjaĉka politika prihvata etnopolitiĉki koncept i model reorganizacije drţ ave Bosne i Hercegovine. Na osnovu toga je bilo moguće vršiti dijeljenje BiH na etniĉke teritorije bošnjaĉkog, srpskog i hrvatskog naroda.

Sasvim je jasno da nije trebalo pregovarati na etnoteritorijalnoj

ravni i „dogovarati“ podjelu teritorija i resursa, nego braniti zemlju koja je bila okupirana! Naravno, ovo je iskaz s distance „generala poslije bitke“, ali je oĉigledno iz današnje retrospektive da je previše pogrešaka koje je bošnjaĉka politika pravila devedesetih godina kao ţ rtva kombinirane velikosrpske i velikohrvatske agresije. Te „pogreške“ moraju se analitiĉki preispitati da bi se vidjelo kakva je uloga vodećih politiĉkih liĉnosti i njihovih prvih politiĉkih saradnika na rastakanju Republike Bosne i Hercegovine prema velikosrpskom scenariju, jer je u procesu mirovnih pregovora do Dejtonskog mirovnog sporazuma došlo do grubog kršenja Ustava Republike Bosne i Hercegovine!

Otkud se uopće pojavljuje neko meĊu Bošnjacima kao „pravi musliman“ i kao „voĊa muslimana“ s narodnom partijom u multietniĉkom društvu? Otkud se pojavljuju ljudi koji vide komunizam kao glavnog neprijatelja, a ne vide velikosrpski projekt koji priprema uništenje BiH! Zašto se bošnjaĉkom narodu nameće tradicionalni voĊa, a ne institucionalna kultura, vladavina prava i zakona, scijentifikacija ţ ivotnog svijeta, prevoĊenje znanstvenih istina u svakodnevno ţ ivljenje, modernizacija društva i pravna drţ ava? Zašto su mladomuslimanski ideolozi zauzeli mjesta u voĊenju drţ avnih

PREGLED 31

(nacionalnih) i narodnih poslova sa svojom religijskom slikom svijeta? Gdje su bili Bošnjaci koji su u vlasti SR BiH bili politiĉari i ministri, tj. koji su poznavali mehanizme vlasti? Ĉini se da su velikosrpskom projektu bili potrebni „pravi“ muslimani, a ne oni koji su znali šta je drţava , ti mrski komunisti i njihov „komunistiĉki ustav“! Tako je rušenje komunizma, kao svjetsko-povijesnog dogaĊaja, pretvoreno u destrukciju Republike Bosne i Hercegovine, njezinog Ustava i drţ avnosti. To nam potvrĊuje da je upitna veza „grupe muslimana“ sa tako ozbiljnom stvari kakva je drţ ava. Nisu ih sluĉajno velikosrpski ideolozi podrţ avali u njihovom naumu da vode bošnjaĉki narod.30 Iz kolopleta pitanja proizlazi velika odgovornost za bošnjaĉki intelektualni ansambl da što prije preispita svoje pozicije u politici, povijesti, diplomatiji, ekonomiji, znanosti i tako doĊe do zakljuĉaka koji će Bošnjacima otvoriti oĉi pred sutrašnjim svijetom. Ne smije se zaboraviti katastrofalna ĉinjenica devedesetih – umjesto odbrane ustava drţ ave i njenog integriteta pristalo se na „dogovor oko Bosne“. Upravo to je velikosrpski projekt strateški ţ elio, da sami Bošnjaci pristanu na razgovor oko „podjele Bosne“, kako bi se suspendirala supstancija Ustava iz 1974. i ono što je uz njega išlo. Tako je konsekvenca tih „dogovaranja“ tzv. dejtonski Ustav, koji je nametnut u vojnoj bazi i kojim je suspendiran Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Iz toga se desio genocid nad Bošnjacima, a Bosna je iznutra osakaćena dvoentitetskom podjelom.

Velikosrpska agresija na Republiku BiH jeste osnov svih današnjih problema, ali time se, nikako, ne skida odgovornost sa bošnjaĉkih politiĉara i intelektualaca koji nisu pokazali razumijevanje 30 Bahrudin Bijedić Buri je 23. jula 1996. godine iz Chicaga poslao pismo glasilu Ljiljan u kojem piše: “Ali vaša kooperacija i saradnja na, kako vi kaţ ete, rušenju komunizma uĉinila vas je bliskim (sa SDS-om), napravila od vas kasnije partnere u vlasti, ĉinili ste koaliciju. Vas, grupu muslimanskih osuĊenika, su ĉetnici i ustaše oslobodili daljeg zatoĉeništva kroz poplave peticija i inicijativa srpskih i hrvatskih intelektualaca u periodu 1987–1989. koje su predvodili Dobrica Ćosić, Mihajlo Marković, Ljubo Tadić, Gojko Đogo, Vojislav Šešelj, Vladimir Šeks, Franjo TuĊman i brojni drugi. Zašto? Pa vi ste im trebali. Niko drugi meĊu muslimanima ne bi sa njima sjedio za istim stolom. Oni su ţe ljeli vas na ĉelu muslimanskog naroda u njegovom odsudnom trenutku jer ste vi najslabija postava meĊu nama, najnekompetentnija, najneiskusnija i postava koja će zarad vlasti i sa sotonom praviti raĉune. Nadalje, postava koja će okupiti najmanje potencijalnih snaga za odbranu Bosne i Hercegovine, postava kojoj nemaju razloga vjerovati mnogi Muslimani, a kamoli Srbi i Hrvati inaĉe lojalni drţa vnosti Bosne i Hercegovine.“

32 PREGLED

situacije u kojoj se drţ ava zadesila pod velikosrpskom agresijom. Tih straviĉnih godina, kad vojnim napadom na drţ avu zapoĉinje stvaranje velike Srbije, bošnjaĉka etnopolitika naivno i neodgovorno napušta sve što su „mrski“ komunisti bili napravili u vezi s graĊanskom SR BiH i njenim Ustavom iz 1974. godine, te tako ide naruku velikosrpskoj i velikohrvatskoj etnopolitici i ratu protiv Bosne. Naravno, komunistiĉka ideologija nije idealna i puna je tamnih mjesta koja se mogu oštro kritikovati i odbaciti. Ali decenijama poslije svjetskopovijesnog kraha sistema socijalizma i ideologije komunizma (1989) bošnjaĉki glasnici religijske slike svijeta i dalje pucaju po mrtvom konju optuţ ujući ga za sve i svašta, a pritom u njihovim koncepcijama ne postoji adekvatna interpretacija pitanja o drţ avi, niti pojam odgovornosti prema nacionalnom i narodnom biću za ono što su radili. Niko od bošnjaĉkih lidera i „uglednih politiĉara“ nije prihvatio odgovornost za svoju nesposobnost i nedoraslost povijesnom stanju u kojem se našla drţ ava BiH. Umjesto toga, vrlo sramno se zloupotrebljava religija i religijske institucije, pa je posebno vidljivo reduciranje narodnog i nacionalnog identiteta na religijske odredbe, što je naivna imitacija srpskog plemensko-„nacionalnog“ identiteta, iz ĉega se razvija redukcionistiĉki proces zatvaranja bosanskog i bošnjaĉkog komunikativnog uma.

Predsjednik SDA Alija Izetbegović izjavio je 26. maja 1990. na Osnivaĉkoj skupštini Stranke u Sarajevu:

Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi, na slobodnim izvorima.31 Ovdje se ĉuje naivna populistiĉka fraza o „istinskim

predstavnicima naroda“, o tome da će neko predstavljati narode, a ne graĊane. To je poruka da je neko dosada „laţ no“ predstavljao narode. Zašto se treba brinuti za narod, a ne za drţ avu Bosnu i Hercegovinu, ako je postojanje drţ ave osnov odbrane i oĉuvanja naroda i graĊana? U osvrtu na Izetbegovićeve „vizije“ ne treba zaboraviti da već postoji drţ ava Bosna i Hercegovina s Ustavom i da se „istinski predstavnici naroda“ ne trebaju posebno „dogovarati“ o ustroju drţ ave, osim ako se nema na umu neki novi aranţ man ili ako se drţ ava ne ţ eli dovesti u pitanje. Tako je nakon izbora 18. oktobra 1990. zapoĉela faza 31 Alija Izetbegović, Sjećanja: autobiografski zapisi, Sarajevo, 2001, str. 78.

PREGLED 33

vladavine ili vlasti u Republici Bosni i Hercegovini koju moţ emo nazvati vladavina „u ime naroda“, koja je dovela drţ avu do ruba propasti, a narod do stradanja, raseljavanja i zloĉina. Njen rezultat, Dayton-Paris Agreement, 1995. godine iskazan je u politiĉkom „kompromisu“ koji je okonĉao rat i podijelio zemlju na dva suprotstavljena dijela (entiteta) u kojima je, kako kaţ e Joseph Marko, sve zasnovano na etniĉkom predstavljanju i gdje od finansijske podrške entiteta zavisi budţ et drţ ave.32 Iz ovoga je razvijena cjelokupna politika etniĉkog predstavljanja naroda, tj. ovdje se nalazi kljuĉna politiĉka premisa „na osnovu koje su SDA-u i Aliji Izetbegoviću uruĉena ekskluzivna prava na artikuliranje kolektivnih interesa i na politiĉko predstavljanje Muslimana.“33 Takvu poziciju su izgradili SDS i HDZ i nastala je jasna situacija etniĉkog predstavljanja i otvaranja konflikata po svim razinama društva i drţ ave. To je etnicizam u kojem se ljudska egzistencija reducira na ravan prostog etniĉkog prebrojavanja i konfrontiranja, kao i na svoĊenje svih pitanja na pitanje etniĉke teritorije.

Sama kolektivistiĉka ideologija prelila se iz srbijanskog društva

na bosansko i preplavila ga. Naravno, Bosanci i Bošnjaci su vrlo neodgovorno naletjeli na etniĉki politiĉki narativ i utopili se u etnonacionalistiĉkoj politici i ratnim dešavanjima. Oni uopće nisu razumjeli duh vremena niti su procijenili vlastite mogućnosti. Bošnjaci su naivno slijedili jednog voĊu i njegov tim koji doista nije imao jasnu, modernu, evropsku koncepciju drţ ave, osim deklarativnih programskih narativa koji su 1992. godine velikosrpskom agresijom pretvoreni u prah i pepeo. Ovdje je potrebno podsjetiti na jednu historijsku analogiju, na koju upozorava Tarik Haverić:

1921. godine... glasovi muslimanskih poslanika omogućili su usvajanje Vidovdanskog ustava u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta odluka, koja je ostavljala širom otvorena vrata apsolutizmu Karađorđevića, počivala je na procjeni glavnog muslimanskog političara, Mehmeda Spahe, za

32 Joseph Marko, Post-conflict Reconstruction through State – and Nation – building: The Case of Bosnia and Herzegovina, European Diversity and Autonomy Papers, 4/2005, www.eurac.edu/edap, str. 6–7. 33 Edin Šarĉević, “Dejtonsko zatoĉeništvo” – sluĉaj ili zakonomjernost. Jedan javnopravni pogled, u: Godišnjak 2011, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2001, str. 102.

34 PREGLED

kojeg je teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine značila više nego narav reţima nove drţave ... Ta procjena, međutim, bila je pogrešna: u toj veletrgovini nije bilo vaţno što će JMO dobiti, već ono što će dati (a dala je ustavnu legitimaciju jednom autoritarnom i ugnjetačkom reţimu). Kada se jednom uspostavila u pravu, srpska dinastija je bez ikakvih teškoća, kada joj je to trebalo, poništila Spahin „dobitak“: najprije je, nakon Šestojanuarske diktature, Bosna i Hercegovina podijeljena na banovine koje nisu poštivale njezine historijske granice, a zatim je sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. podijeljena između Srbije i Hrvatske.34

Sliĉno ovome procesu iz 1921. godine odvija se proces

devedesetih godina kada tadašnji muslimanski intelektualci „potvrĊuju“ suverenost svoje etnije, garantiraju opstanak naroda i njegovo politiĉko usmjerenje. A da bi u tome „uspjeli“, oni su promijenili, najprije de facto, a onda de iure, „naslijeĊeni politiĉki sustav da bi ga preobrazili u etnokratiju. Proces koji je time pokrenut nije sprijeĉio genocid nad Muslimanima, ali je zauzvrat legalizirao rastakanje Bosne i Hercegovine.“35 To je proces koji je doveo do stvaranja entiteta RS na pola drţ avne teritorije. Zato je na kraju ovoga procesa kao „logiĉan završetak“ stajao dejtonski model sa svim njegovim opasnostima. Zbog toga je nuţ no, napokon, završiti s bošnjaĉkim „naivnim“ ĉuĊenjem pred nepravdama svijeta kao da je sve došlo neoĉekivano.

Richard Holbrooke je u knjizi To End the War tvrdio: „Na

papiru, Dayton je bio dobar sporazum; završio je rat i uspostavio samostalnu, multietniĉku zemlju“,36 ali šta je iz njega proizašlo nije ga interesiralo. Njemu je trebao mir po svaku cijenu – zato je udovoljavao Miloševiću, a ucjenjivao Izetbegovića. Od poĉetka 1996. godine „Dayton Bosnia“ je postala „internacionalno sponzorirani politiĉki inţ enjering“37, koji je tragao za uspostavom modela trajnog mira,

34 Tarik Haverić, Ethnos i demokratija, Sarajevo, Rabic, 2006, str. 64. 35 Tarik Haverić, ibid. str. 65. 36 Richard Holbrooke, To End the War, New York, 1998, str. 335. 37 Sumantra Bose, Bosnia After Dayton, New York, Oxford University Press, Oxford, 2002, str. 3.

PREGLED 35

priznajući rezultate ratnih osvajanja. Ovaj paradoks pokazao je pravi smisao dejtonskog dogovaranja oko Bosne koje je vodilo postepenom rastakanju bosanskohercegovaĉke drţ avnosti i republiĉkog ustavnog poretka. Naţ alost, mnogo je liĉnosti iz internacionalnih institucija na Bosni ostvarivalo karijere ili tajne projekte. Takav je bio švedski visoki predstavnik Carl Bildt,38 koji je hladnokrvno nadgledao iseljavanje srpskog stanovništva iz Sarajeva i okoline koje je organizirao M. Krajišnik u sklopu preseljavanja stanovništva i pravljenja etniĉkih teritorija. Bildt je, kao i mnogi drugi uĉesnici bosanske nesreće, napisao knjigu o svome viĊenju rata i on kazuje da je mirovni sporazum „zasnovan na nadi da će tokom vremena imperativ integracije u zemlji i regionu biti dominantni faktor“.39

Velikosrpski projekt moţ e biti djelimiĉno zadovoljan na „dejtonskom poklonu“, jer je njime ostvario dio svog cilja. Stvaranje entiteta RS na teritoriji drţ ave Bosne i Hercegovine, dakle, jedini je rezultat („dobitak“ ili ratni plijen) ratova koje su iz Beograda vodili protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i kosovskih Albanaca. Bošnjaci bi morali detaljno promisliti ovo stanje ili odgovoriti na pitanje kako su na kraju dvadesetog stoljeća ponovili grešku Mehmeda Spahe, tj. kako su dali saglasnost velikosrpskom projektu da ih razara kroz slovo Dejtonskog sporazuma. U mirovnom procesu, kojim se dogovara novo unutarnje ureĊenje Republike Bosne i Hercegovine, republiĉko ustavno ureĊenje je napušteno i zamijenjeno dejtonskim sistemom koji je pratilo etabliranje posebnih modela vladavine, koje E. Šarĉević naziva

38 Povodom obiljeţ avanja dvadeset godina od poĉetka opsade Sarajeva 6. aprila 2012. Florence Hartmann je na sarajevskoj ulici susrela švedskog homunculusa i rekla mu gdje spada, jer mu zasigurno nije mjesto tu, kad nije pomogao Sarajevu kad je trebao. Podsjetila ga je na njegovu neĉasnu i nehumanu ulogu za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. “On nije trebao doći danas u Sarajevo. Pitala sam ga zašto je došao. Trebao je doći kada je nešto mogao uĉiniti. A onda kada je nešto mogao uĉiniti govorio je da je Milošević dobar momak, to piše i u transkriptima. On ne zasluţ uje danas biti ovdje. On svojom politikom kao predstavnik svoje drţa ve i EU nije ništa uĉinio da se uskrate muke Sarajeva i ĉitave Bosne. Zato smatram da mu tu nije mjesto. Ja sam slobodan graĊanin iz Evrope i imam mu pravo to reći, a on ima pravo nastaviti biti tu. Pitala sam ga zašto je tu došao i rekla mu da on ne zasluţ uje biti ovdje. Nije mi ništa odgovorio.“ Florence Hartmann je bivša glasnogovornica i savjetnica za Balkan glavne tuţi teljice MeĊunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Carle del Ponte. 39 Carl Bildt, Peace Journey: The Struggle for Peace in Bosnia, London, 1998, str. 392.

36 PREGLED

„ustavnim etnokratijama“.40 U tom okviru etniĉke oligarhije su uzele drţ avnu vlast, privatizirale je i etnicizirale po vertikalnoj i horizontalnoj strukturi i razorile socijalnu strukturu koja je bila osnova društvenog sistema. To je bio vrhunski primjer ideologije etnicizma. Bošnjaci imaju epohalni zahtjev pred sobom da odgovore na pitanje: otkud entitet RS na pola drţ avne teritorije Republike Bosne i Hercegovine? Pored toga, morat će se ponuditi odgovor zašto je etniĉko predstavljanje uvedeno kao politiĉki model (etnokratija) nakon socijalizma i time je potkopan graĊanin i Republika Bosna i Hercegovina, a na mjesto apstraktnog graĊanina stupio je etnikum sa njegovim razornim kolektivistiĉkim duhom.

Bosanska drţ ava ipak nije uništena. Nesreća koja je pogodila Bosnu na kraju dvadesetog stoljeća predstavlja milenijski udes, dosada „najveću historijsku prekretnicu“ (Vera Krţ išnik-Bukić) kojom se prijeti postojanju bića, društva i drţ ave Bosne.41 To znaĉi da Bosanci i Bošnjaci trebaju razgovarati o svim mogućim pitanjima, ali da ne moţe biti ucjenjivanja i tabu tema. Bošnjaĉka politika je od devedesetih godina „nasjedala“ na podvale velikosrpskih intelektualnih grupa, a nije uspjela ĉuti liberalne, moderne i drugaĉije srpske glasove koji su bili potisnuti u Srbiji i u Bosni. Galama velikosrpskih intelektualaca meĊu Srbima bila je tolika da je zaglušila i onemogućila svaki razuman glas iz srpskog naroda. Odista su velikosrpski ideolozi mislili da će za nekoliko sedmica zbrisati i Bosnu i Bošnjake s lica zemlje.42

Velikosrpska politika poslije svega, poslije zauzeća pola Bosne,

traţ i da se ne spominje genocid, da se šuti dok osvajaĉi pokušavaju pola bosanskohercegovaĉke drţ avne teritorije prevesti u srpsko vlasništvo, da se ne ukazuje da je entitet RS rezultat genocida i etniĉkog ĉišćenja Bošnjaka i drugih, da se ne razgovara o dejtonskom Ustavu koji je oktrojiran izvan legalne i propisane procedure za

40 Edin Šarĉević, Dejtonski ustav BiH, str. 13. 41 Vera Krţišn ik-Bukić, Bosanski identitet. Između prošlosti i budućnosti, Sarajevo, Bosanska knjiga, 1997, str. 97–103. 42 Oĉito je da su bili zaslijepljeni mrţ njom i vojnom moći Jugoslavenske armije koja je bila pod njihovom kontrolom. Danas bi velikosrpski politiĉari da se od Bošnjaka ne spominje nastanak entiteta RS, da se ne dovodi u pitanje zloĉinaĉko djelo, da se zaboravi šta je bilo i da se ne spominje Srebrenica kao dovršenje genocida nad Bošnjacima. Najzad, da Bosna utihne dok velikosrpske laţi prekriju masovne grobnice na kojima stoji „entitet genocida“ ili Republic of Genocide.

PREGLED 37

izmjenu Ustava Republike Bosne i Hercegovine, dakle, ilegalno nametnut u paketu mirovnog sporazuma što se nije desilo nijednoj zemlji u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Velikosrpski ideolozi bi zabranili Bošnjacima da govore i misle o drţ avi Bosni i Hercegovini, da u njima ugase bosanstvo, te da se zadovolje nekom malom „teritorijom“ na kojoj bi oni mogli da zadovoljavaju svoje religijske potrebe. Svako pozivanje na drţ avu Bosnu i Hercegovinu izaziva nemir kod velikosrpskih politiĉara. Na pitanje o nastanku entiteta RS na tlu Republike Bosne i Hercegovine velikosrpski ideolozi odgovaraju laţ ima. Zato su razvili tzv. „velikosrpske metode“ izvrtanja ĉinjenica, naglašavanja laţ i, provlaĉenja podvala u komunikaciji, neprestanog ponavljanja falsifikata, relativiziranja zloĉina, ušutkivanja svakog govora o genocidnom karakteru entiteta RS i sliĉno, kako bi se zaboravilo da su utemeljitelji entiteta ratni zloĉinci kojima se sudi pred haškim tribunalom za ratne zloĉine poĉinjene nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

Bosna je na kraju dvadesetog stoljeća razapeta izmeĊu dva velikodrţ avna interesa, dvije nakaradne arhaiĉne politike etnomanije. Te politike su simbolizirali S. Milošević i F. TuĊman, kao nastavljaĉi dogovora izmeĊu Cvetkovića i Maĉeka 1939. godine. Tokom agresije na Republiku BiH Milošević i TuĊman vješto su prikrivali svoje glavne ciljeve. TuĊman je bio istinski realpolitiĉar, dok je Milošević silno odricao mogućnost postojanja Bosne i Bošnjaka. O tome Hrvoje Šarinić kazuje:

Kao povjesničar Tuđman je Bosnu smatrao povijesnim apsurdom, a bio je uvjeren i da su komunisti od muslimanske vjere napravili naciju jer su do tada bosanski muslimani bili Hrvati ili Srbi. Ali kao realpolitičar on ju je prvi sluţbeno priznao i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo, podrţao referendum o nezavisnosti, a 1995. potpisao Splitski sporazum koji je omogućio vojnu akciju za deblokadu Bihaća i pobjedu nad srpskom vojskom. Milošević je bio potpuno drukčija osoba i sjećam se da mi je još 1993. na jednom od naših tajnih sastanaka govorio kako je, zahvaljujući Republici Srpskoj, riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, “isto kao što je Franja s Herceg-Bosnom rešio hrvatsko nacionalno pitanje”. Kada sam ga pitao zašto ne ţe li priznati Bosnu, pogledao me i uzvratio: “Kakvu Bosnu?”. Ţelim reći da kod Miloševića jednostavno nije dolazilo u obzir prihvaćanje nezavisne BiH, dok je Tuđman kao realpolitičar razumio da na to mora pristati. Ako ste gledali cjelokupni prijenos mog haškog svjedočenja,

38 PREGLED

mogli ste vidjeti da Milošević nije proturječio mojim izjavama o njegovom odnosu prema toj zemlji.43

Jasno je da je Bosna bila ţ rtva politika dogovorenog

velikodrţ avnog ekspanzionizma, gotovo siguran ratni plijen oko kojeg su se TuĊman i Milošević sporazumjeli. Pritom treba imati u vidu da bošnjaĉki politiĉari nisu uspješno odgovorili na izazove potkopavanja Republike Bosne i Hercegovine. Oni su devedesetih godina poĉeli „dogovaranje“ oko drţ ave koja je već postojala i tako su pristali da etnokratija bude novi model vlasti u BiH.44 U tome se krilo naivno i neodgovorno uvjerenje da „drţ ave predstavljaju etniĉke skupine“, a ne drţ avljane ili graĊane koji ţ ive u njima. Iz takvog politiĉko-pravnog koncepta BiH je zapala u duboku krizu koju treba posmatrati kao odstupanje od bosanske povijesne paradigme kao pluralnog društva i jedinstvene drţ ave svih njezinih graĊana. Oni su svojim naĉinom djelovanja i odnosom prema bitnim politiĉkim pitanjima suštinski nasjeli i nalegli na etnonacionalistiĉki zov srpskog i hrvatskog nacionalizma, te tako otpoĉeli „prebrojavanje“ graĊana prema etniĉkoj pripadnosti, a to je vodilo u etniĉko distanciranje i pokušaje da se postigne razgraniĉenje meĊu „konstitutivnim narodima“ koji stoljećima ţ ive zajedno i izmiješano. Oni su na taj naĉin doprinosili razgradnji drţ avnosti Republike Bosne i Hercegovine i doveli u pitanje njezin graĊanski ustav. Bošnjaĉko sudjelovanje u priĉi oko regionalizacije Republike Bosne i Hercegovine bilo je izraz povijesne nedoraslosti politiĉkom trenutku i plitke naracije o „dogovoru naroda“ kako bi se došlo do toga da ethnos vlada na odreĊenoj teritoriji drţ ave. Naravno, ta se vladavina ethnosa uvijek realizira preko politiĉke elite koja se predstavlja za zaštitnika narodnih interesa, tj. preko dogmatsko- 43 Robert Bajruši, „Trgovinu izmeĊu TuĊmana i Miloševića sprijeĉila je plitka Neretva“, intervju sa Hrvojem Šarinićem, Nacional, br. 428, 27. 1. 2004. 44 „U bosanskom ustavnom modelu etnokratski element samo na prvi pogled fungira kao nadopuna reprezentativnom. Stvarni razmjeri etnokratskih struktura se vide iz legitimacionih mehanizama i raspodjela nadleţn osti u skupštinskim domovima. Upravo ovdje legitimacione procedure reduciraju apstraktnog graĊanina na sredstvo za potvrĊivanje politiĉkog establishmenta i potiskuju ga iz pozicije nosioca suvereniteta u poziciju periodiĉnog glasaĉa o predstavnicima „konstitutivnih naroda“. Mogućnosti veta i blokade skupštinskog sistema metodom „neprisustvovanja skupštinskim zasjedanjima“ ĉine od blokova etniĉkih partija i predstavnika „konstitutivnih naroda“ stvarne vlasnike demokratskog procesa. Na toj pozadini je formiran oligarhijski tip vladavine: etnokratija“ (vidjeti: E. Šarĉević, Dejtonski Ustav BiH, Sarajevo, str. 24).

PREGLED 39

nacionalistiĉke legitimacije. Tako je etnicitet postao superordiniran drţ avi ili (bosanskohercegovaĉkoj) naciji. Iz takve superiornosti etniĉkog nad drţ avnim (nacionalnim) proistekle su sve nesreće bosanskohercegovaĉke drţ ave.

Dvadeset godina poslije agresije mnogi bosanski i bošnjaĉki intelektualci postavljaju pitanja o drţ avi Bosni i Hercegovini. Oĉito je da se ne ţ ele pomiriti s getoizacijom u koju ih guraju velikosrpski i velikohrvatski ekspanzionizam i militarizam kao i bošnjaĉka etnopolitika. Oni još oĉekuju da će se na ruševinama srpske dugotrajne simbioze nacionalizma i populizma, kao dominantne matrice politiĉke kulture u Srbiji od kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, pojaviti liberalna naracija i politika koja će se zalagati za slobodu pojedinca, pravnu drţ avu i vladavinu prava, a posebno solidarnost izmeĊu ljudi, nacija i naroda kao znak obostranog poštovanja. Bošnjaci još uvijek vjeruju da meĊu Srbima postoje brojni ljudi koji ne pristaju da se u ime bilo kakvog cilja (velikosrpske ideje o velikoj srpskoj drţ avi na Balkanu) identificiraju sa zloĉinima i da ih relativiziraju. Bošnjaci ni u kojem sluĉaju nisu i ne mogu biti fiziĉka smetnja za slobodu srpskog naroda, ali Bošnjaci ne mogu biti uništeni i iskorijenjeni da bi se ostvarila neka nenormalna mitologija i ideja velike srpske drţ ave.

40 PREGLED

PREGLED 41

Denis Zaimović UDK 659.44 (497.6)

ODNOSI S JAVNOŠĆU U JEDINICAMA LOKALNE SAMOUPRAVE BOSNE I HERCEGOVINE SA POSEBNIM

OSVRTOM NA GRAD SARAJEVO

PUBLIC RELATIONS IN B-H LOCAL SELF-GOVERNING UNITS WITH SPECIAL REFERENCE

TO THE CITY OF SARAJEVO Sažetak

Ovaj rad se bavi ispitivanjem mjesta i uloge koju odnosi s javnošću imaju u gradovima i općinama kao institucijama lokalne samouprave Bosne i Hercegovine s posebnim osvrtom na glavni grad BiH, zatim utvrđivanjem značaja koji imaju (ili bi trebali imati) odnosi s javnošću u postizanju pune transparentnosti i odgovornosti navedenih institucija prema građanima i drugim javnostima te kreiranju i razvijanju pozitivnog imidţa grada ili općine. Provedena istraţ ivanja na kojima se zasniva ovaj rad su pokazala kako su odnosi s javnošću u ovim institucijama posljednjih godina doţ ivjeli određeni razvoj, ali još nisu dostigli razinu kakvu zahtijevaju standardi upravljanja gradom i općinom Evropske unije. U radu je, pored ostalog, dokazano da se institucije svih razina vlasti u BiH u ovom tranzicijskom periodu još nisu oslobodile ostataka modela jednosmjernog komuniciranja s javnošću, kakav je bio dominantan u vrijeme drţavnog etatizma u prethodnom sistemu. Ključne riječi: odnosi s javnošću, institucije vlasti, drţava, vlada, lokalna samouprava, javnost, građani, komunikacija, strategija, ugled, imidţ. Summary

This paper is concerned with the place and the role that public relations play in the cities and municipalities as institutions of local self-government in Bosnia and Herzegovina, with special attention given to the capital of Bosnia and Herzegovina, and the defining of significance that public relations have (or they should) in achieving full institutional transparency and responsibility in question with regard to its citizens and the

42 PREGLED

public, as well as the creation and development of a positive image of the city or municipality. The research on which this study is based has shown that public relations in these institutions have reached certain level of development, but still have not met the EU standards of city and municipality government. The paper also shows that the institutions at all levels of B&H government in this transitional period have not yet liberated themselves from the remnants of the model of one-way communication with the media, which was dominant in the period of the previous system’s stateism. Key words: public relations, governmental institutions, state, government, self government, public, citizens, communication, strategy, reputation, image. Uvod

Odnosi s javnošću u lokalnoj upravi veoma su vaţ an dio demokratskog i transparentnog funkcioniranja lokalne uprave, kao administrativno-politiĉke, ekonomske i socijalne cjeline, koja je strukturno veoma sloţ ena i kompleksna. Prema Brianu Harveyju, lokalne vlasti se razlikuju prema tome koliko vaţ nosti pridaju profesionalnoj praksi odnosa s javnošću (Theaker, 2003:263). Demokracija je sama po sebi najbolji test za mjerenje razvijenosti odnosa s javnošću u institucijama lokalne i vlasti na svim razinama, jer se ne smije izgubiti iz vida ĉinjenica da funkcionere koji dolaze uglavnom iz politike na to mjesto biraju graĊani (koji su ustvari javnost), sav njihov rad namijenjen je stanovništvu date lokalne zajednice (opet javnosti), njihov rad finansiraju poreski obveznici (javnost) te odgovaraju svojim vijećima, skupštinama i biraĉima (javnosti). Javnost je definitivno alfa i omega cijelog sistema funkcionisanja organa uprave, a odnos funkcionera s javnošću/javnostima je karika bez koje taj sistem naprosto ne moţ e demokratski funkcionirati. Za razliku od ranije ukorijenjenih stajališta da javnost nema pravo baš sve znati o radu institucija vlasti, u savremenim uvjetima situacija se mijenja. Javno mnijenje dobiva na znaĉaju unutar institucija vlasti i politiĉke elite su svjesne da o svom radu, za koji su plaćene sredstvima graĊana, moraju svakodnevno informirati te iste graĊane. Drugim rijeĉima kazano, u interesu je izabranih politiĉkih funkcionera da graĊani kao biraĉko tijelo što bolje razumiju politiku koju oni provode i sve ono što oni u ime graĊana rade. Na taj naĉin funkcioneri potvrĊuju legitimitet koji su od biraĉa dobili te nastoje ponovno dobiti njihovo povjerenje i glas na sljedećim

PREGLED 43

izborima. Prema S. Cutlipu i saradnicima (Katlip, Senter, Brum, 2006: 453), vladini programi za odnose s javnošću, a to su i programi lokalnih vlasti, imaju tri zajedniĉka cilja:

1. informiranje biraĉkog tijela o djelatnostima drţ avne ustanove, institucije,

2. osiguravanje aktivne saradnje u vladinim programima, programima institucija lokalne samouprave,

3. pridobivanje podrške graĊana za uhodanu politiku i programe.

Jedinice lokalne samouprave jedan su od glavnih temelja svakog demokratskog društva, naglašava se u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi

1. “Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, reguliraju i rukovode znatnim dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.”2 Ovaj znaĉajni akt Vijeća Evrope precizirao je da će ovo svoje pravo lokalne vlasti vršiti putem izabranih organa te decidno rekao kako ovo pravo ni u kom smislu neće derogirati oblike neposrednog uĉešća graĊana u odluĉivanju3. S druge strane, u Evropskoj gradskoj povelji za graĊane se kaţ e da su osnova lokalne demokracije. „Oni su partneri izabranih predstavnika i funkcionera lokalne uprave, u planiranju i rukovoĊenju zajednicom. Da bi upraţ njavali ove duţ nosti, moraju biti informirani o svim glavnim planovima koje su zamislili njihovi izabrani predstavnici i funkcioneri.”4 U tom smislu osnovna je demokratska obaveza i zadatak izabranih predstavnika u organima institucija lokalne samouprave da konzistentno informiraju graĊane o svome radu i potiĉu ih na što veću participaciju u odluĉivanju, u ĉemu im znaĉajno mogu pomoći razni programi institucionalnih odnosa s javnošću, a sve s ciljem postizanja zadovoljavajuće razine razumijevanja i podrške izmeĊu tih institucija i njezinih razliĉitih javnosti. Napretkom društva graĊani sve više postaju zahtjevni potrošaĉi na trţ ištu koji imaju i sve veća oĉekivanja od 1 Donesena 1985. godine u Vijeću Evrope. BiH ju je ratificirala 21. 10. 1994. godine. 2 Ĉlan 3.1. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. 3 Najĉešći propisani oblici neposrednog uĉešća graĊana u odluĉivanju kod nas su: javne rasprave, mjesni zborovi graĊana, inicijative, podnesci i prituţb e te referendum koji se u praksi, kako su pokazala odreĊena istraţ ivanja, najmanje provodi. 4 Evropska gradska povelja koju je usvojila Stalna konferencija lokalnih i regionalnih vlasti Evrope (CLRAE) 18. marta 1992, na sjednici odrţa noj tokom godišnje Plenarne skupštine CLRAE (17–19. marta 1992, Strazbur).

44 PREGLED

lokalne samouprave, a drţ avni sluţ benici i funkcioneri moraju osigurati stalno zadovoljenje tih potreba graĊana, meĊu kojima su i potrebe za informacijama, putem odnosa s javnošću.

Odnosi s javnošću u institucijama lokalne samouprave u nezavisnoj i suverenoj drţ avi, Bosni i Hercegovini, poĉinju se javljati u periodu od 1992. do 1995. godine, dakle u periodu agresije na BiH i u vrlo teškim prilikama za rad tih institucija. U nekim općinama tada su postojale osobe zaduţ ene za informiranje javnosti, a u rijetkim su funkcionirale i sluţ be kao organizacione jedinice za tu oblast. MeĊutim, ratne prilike podreĊivale su misiju i ulogu tih sluţ bi i njihovih institucija, kao i samu prirodu komuniciranja s javnošću, i nisu dozvoljavale da se provodi prava svrha PR-a. Intenzivniji razvoj odnosa s javnošću na lokalnom nivou vlasti biljeţ i se tek poslije 2000. godine demokratizacijom bosanskohercegovaĉkog društva, jaĉanjem uloge javnog mnijenja, osnivanjem brojnih medija i rastom njihovih komunikacijskih potreba, razvojem odnosa s javnošću na višim razinama vlasti i u meĊunarodnim institucijama te, što je vrlo vaţ no, donošenjem propisa koji reguliraju ovu oblast5. Odnosi s javnošću i danas, deset godina poslije njihovog intenzivnijeg razvoja i afirmacije, u lokalnoj samoupravi prolaze kroz jedan dinamiĉan period. Odnosi s javnošću u gradu Sarajevu i gradskim općinama

Da bismo ispitali mjesto i ulogu odnosa s javnošću u institucijama lokalne samouprave, znaĉaj odnosa s javnošću u postizanju pune transparentnosti i odgovornosti navedenih institucija prema graĊanima te u konaĉnoj funkciji odnosa s javnošću u razvijanju pozitivnog imidţ a grada ili općine, proveli smo tri paralelna znanstvena istraţ ivanja.6 Znanstvene metode koje su nam posluţ ile u svim fazama istraţ ivanja bile su: metoda anketiranja, metoda studija sluĉaja te deskriptivna, komparativna i historijska metoda. 5 Bosna i Hercegovina je prva drţa va u regiji koja je 2000. godine dobila Zakon o slobodi pristupa informacijama, prvo na nivou drţa ve a zatim 2001. godine i u oba entiteta. Zakon je stupio na snagu osam dana nakon objavljivanja, a njegova primjena je zapoĉela šest mjeseci kasnije: u Republici Srpskoj u novembru 2001. godine, a u Federaciji BiH 1. februara 2002. godine. 6 Nosilac istraţ ivanja bio je autor ovog teksta u okviru pripreme doktorske disertacije. Istraţ ivanja su provedena u periodu mart – juli 2010. godine.

PREGLED 45

Prvo istraţ ivanje sastojalo se iz anketnog upitnika, sa 21

pitanjem zatvorenog tipa, namijenjenog graĊanima Sarajeva kojim su ispitani stavovi 400 graĊana iz ĉetiri gradske općine (Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad). Cilj ovog istraţ ivanja bio je da se utvrdi: postizanje feedbacka u komunikaciji institucija lokalne samouprave sa graĊanima kao najznaĉajnijom javnošću, mogućnosti participacije graĊana u odluĉivanju na lokalnom nivou kroz komunikaciju sa lokalnim zvaniĉnicima i administracijom, stavovi graĊana spram odnosa medija kao komunikacijskih posrednika prema gradu i općini, ispitivanje stavova graĊana kroz tzv. kontrolna pitanja. Ovim istraţ ivanjem došli smo do rezultata koji su pokazali da su anketirani graĊani u najvećem procentu nezadovoljni komunikacijom koju ostvaruju sa institucijama lokalne samouprave u gradu Sarajevu pa su iz tog razloga i vrlo nepovjerljivi prema njima, mada je kod mnogih ispitanika bio vidljiv animozitet na spomen institucija vlasti uopće. Ispitanici su u najvećem procentu na postavljena pitanja odgovorili: da nisu dobili pravovremeni odgovor kada su se upitom obraćali općini ili gradu ili se uopće nisu ni obraćali, da vijećnici ne slušaju njihov nego glas politiĉkih stranaka koje su ih na to mjesto kandidirale, da najĉešće nisu bili pitani za odluke koje se tiĉu sredine u kojoj ţ ive a prije nego su donesene u vijeću te da nikada nisu bili ukljuĉeni u istraţ ivanje javnog mnijenja koje je provodila općinska ili gradska administracija. MeĊutim, moramo kazati kako je s druge strane uoĉeno da ne postoji inicijativa i zainteresiranost kod samih graĊana. Inertan je odnos graĊana prema propisanim mogućnostima participacije u donošenju odluka koje se tiĉu zadovoljenja njihovih ţ ivotnih potreba. Uzevši u obzir diferencijaciju ameriĉkih PR teoretiĉara Gruniga i Hunta, moţ emo na temelju ovog istraţ ivanja konstatirati da su u gradu Sarajevu najzastupljenije nejavnosti, a najnezastupljenije aktivne javnosti.7 Stoga ostaje zadatak lokalnim vlastima da iznaĊu komunikacijske modalitete potpunog animiranja graĊana da im budu partneri, a ne pasivni posmatraĉi u odluĉivanju. 7 Nejavnosti su one koje se ne suoĉavaju s problemom ili situacijom u kojoj uĉestvuju, kojom su pogoĊene. Razina njihove ukljuĉenosti je vrlo niska i neefikasna. Aktivne javnosti su one koje komuniciraju i koje se organiziraju da bi nešto poduzele u odreĊenoj situaciji. Cit. pr.: James Grunig i Todd Hunt, „Managing Public Relations“, 1984.; 145. u knjizi Zorana Tomića „Odnosi s javnošću – teorija i praksa“, str. 80, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.

46 PREGLED

Drugo paralelno istraţ ivanje8 posluţ ilo je za analiziranje stavova predstavniĉkog tijela graĊana (Gradskog vijeća i općinskih vijeća) i izvršnog organa (gradonaĉelnika i naĉelnika općine) u institucijama lokalne samouprave u glavnom gradu Bosne i Hercegovine o komunikaciji institucija koje zastupaju i predstavljaju sa graĊanima kao jednoj od najvaţ nijih ciljnih javnosti u lokalnoj samoupravi te predsjednika savjeta mjesnih zajednica kao izvršnog tijela mjesne zajednice u kojima dolazi do neposrednog uĉestvovanja graĊana u odluĉivanju o lokalnim poslovima i u kojima se ostvaruje mjesna samouprava i nauĉno poreĊenje tih stavova sa stavovima graĊana. To je poreĊenje pokazalo dijametralno suprotne stavove lokalnih zvaniĉnika i graĊana o meĊusobnoj komunikaciji i uvaţ avanju, što je osnovna premisa odnosa s javnošću, zatim suprotne stavove u pogledu mogućnosti demokratskog uĉešća graĊana u odluĉivanju na lokalnom nivou. Podaci do kojih smo došli na temelju provedenog istraţ ivanja govore u prilog ĉinjenici da u institucijama lokalne samouprave grada Sarajeva nije ostvaren dvosmjerno-simetriĉni model odnosa s javnošću, budući da je istraţ ivanje pokazalo kako u komunikaciji s javnošću nisu naglašene povratne (feedback) veze, struĉnjaci za odnose s javnošću nisu prepoznati kao medijatori izmeĊu institucije i njenih javnosti te nije ostvarena odgovarajuća razina razumijevanja izmeĊu institucija lokalnih vlasti i graĊana kao i ostalih javnosti, koja bi trebala da karakteriše uspješno razvijene odnose s javnošću, a primjetno je da komunikaciju ĉesto prati i sama persuazija. Iz ovoga bi se mogao proizvesti zakljuĉak da sluţ be za odnose s javnošću nastavljaju praksu sluţ bi za informiranje iz socijalistiĉkog perioda.

Nadalje je uoĉeno da institucije lokalne samouprave strateški ne koriste moć odnosa s javnošću, što gradovi i općine Zapada ĉine uspješno već nekoliko decenija u komunikaciji s ciljnim i drugim javnostima. Strategije komunikacije se vrlo malo ili uopće ne koriste u kriznim situacijama, gdje bi one trebale biti neizostavan alat. Zbog sve ĉešćih kriznih situacija (poput ubistava, eksplozija, poplava, poţ ara, štrajkova i protesta itd.), u kojima oni koji predstavljaju gradove i općine kao institucije dolaze u centar paţ nje javnosti, prepoznate su tri faze u kojima se moţe strateški komunicirati: priprema za krizu 8 U ovom istraţ ivanju korišten je upitnik sa 29 pitanja, otvorenog i zatvorenog tipa, kombinovano.

PREGLED 47

(preventiva), komuniciranje za vrijeme trajanja krize i oporavak i komunikacija nakon krize (saniranje posljedica). Stoga se u ovom radu sugerira priprema kriznih strategija i planova te formiranje kriznih timova koji bi trebali upravljati komunikacijom za vrijeme krizne situacije.

Strateški se moraju voditi i odnosi s medijima i to proaktivni odnosi uz neizostavne krizne i reaktivne odnose koji se uobiĉajeno vode s medijima. Mediji imaju ono što institucijama uprave treba, oni imaju milionski auditorij, a institucijama treba publicitet, uz to mediji imaju znaĉajan i ponekad presudan utjecaj na ciljne javnosti. Mediji kao komunikacijski posrednici izmeĊu lokalne samouprave i graĊana imaju integralnu ulogu u stvaranju javnog mišljenja. Ovo istraţ ivanje je pokazalo da graĊani Sarajeva svoje potrebe za informacijama o radu općine ili grada najĉešće zadovoljavaju putem medija. S druge strane, anketiranjem graĊana je utvrĊeno da mediji u svom izvještavanju ne posvećuju dovoljno paţ nje temama iz lokalne samouprave, a to su priznali i anketirani urednici iz medija. Stoga ostaje obaveza institucijama lokalne samouprave da kontinuirano vode proaktivne odnose s medijima i na taj naĉin ostvaruju pravu svrhu PR-a, a to je poboljšanje ugleda institucije, u ĉemu mediji mogu mnogo pomoći. Odnosi s javnošću pruţ aju šansu da se njihovim planskim, organiziranim i sistemskim korištenjem ostvare izvanredni rezultati na polju kreiranja i razvijanja pozitivnog imidţ a grada u ostvarenju ekonomskih, komunikacijskih i drugih interesa. Kada je Sarajevo u pitanju, neki rezultati u brendiranju već su vidljivi posebno kada se uzmu u obzir neki kulturni eventi poput Sarajevo Film Festivala (SFF), ali na tome se još mnogo moţ e uraditi dugoroĉno, sistemski i organizirano. Sarajevo se još 1984. godine dokazalo velikim PR uspjehom – do tada najboljom organizacijom 14. zimskih olimpijskih igara.

Na osnovu već iznesenih argumenata sugerira se svim institucijama lokalne samouprave da donesu strategiju odnosa s javnošću. Ona treba odraţ avati viziju sa jasno definiranim prioritetima i zadacima u komunikaciji sa ciljnim i ostalim javnostima. Strategija treba krenuti od analize trenutne komunikacije u gradu ili općini korištenjem SWOT analize (snage, slabosti, mogućnosti, prijetnje) i prijedlogom mjera za njeno unapreĊenje. Strategija mora utvrditi modele i procedure interne komunikacije unutar gradske ili općinske

48 PREGLED

uprave kao i eksterne komunikacije izvan institucije. Interna komunikacija mora obuhvatiti vertikalnu (komunikaciju naniţ e i komunikaciju naviše) i horizontalnu komunikaciju. Eksterna komunikacija mora obuhvatiti sve ciljne javnosti, odnosno grupe kojima se institucija obraća.9 Odnosi s javnošću u institucijama lokalne samouprave moraju imati svoje budţ ete srazmjerne komunikacijskim potrebama. Šta znaĉe PR strategije i planovi ako nema finansijskih sredstava kojima će se strateške aktivnosti finansirati ili struĉnih i kompetentnih PR djelatnika koji će na njima raditi.10 Stalno se treba imati na umu da se svako ulaganje u odnose s javnošću vraća višestruko. TakoĊer je vrlo vaţ no pravilno pozicioniranje odnosa s javnošću u organizacionoj strukturi institucija lokalne samouprave te adekvatna kadrovska osposobljenost PR sluţ bi. One bi morale imati voditelja (ili šefa), glasnogovornika (glasnogovornike), sluţ benike za odnose s medijima, sluţ benike za odnose s graĊanima, sluţ benike za internu i eksternu komunikaciju, odnosno sluţ benike za ciljne javnosti, sluţ benike za istraţ ivanje i upravljanje u odnosima s javnošću, sluţ benike za brendiranje općine ili grada, sluţ benike za protokol, njihove asistente i tehniĉko, tj. pomoćno osoblje. Obim posla i brojnost uposlenih mogu utjecati na reorganiziranje PR sluţ bi na odjele.

Da bi jedinice lokalne samouprave ojaĉale svoje kapacitete a time i bile efikasne u sluţ bi graĊana, prvenstveno u domenu komunikacije i razmjene informacija, pristupaju uvoĊenju sistema kvaliteta ISO 9001:2000 u gradsku i općinsku upravu, a što je i jedna

9 Sastavni dijelovi strategije trebaju biti: kratak pregled nalaza revizije komunikacije, kljuĉni prioriteti, jasni strateški ciljevi, kljuĉne poruke, media plan, vaţ ni dogaĊaji za grad ili općinu, raspoloţiv a budţe tska sredstva, komunikacioni alati, monitoring ili naĉini mjerenja uspjeha, evaluacija i operativni plan. Veoma je poţe ljno pored definiranih prioriteta i zadataka u strategiji odrediti i rokove kako bi i sam monitoring lakše bilo izvesti. Strategija treba predvidjeti provoĊenje kvalitativnih i kvantitativnih istraţ ivanja, neophodnih za što preciznije definiranje strateških ciljeva i pravaca djelovanja. Strategija treba predstavljati „ţi vi radni dokument“, koji će se periodiĉno moći unapreĊivati i aţ urirati, a iza nje trebaju stajati najviši organi institucije lokalne samouprave. 10 U ovom kontekstu zanimljiv podatak je iz Gradske uprave Beĉa da se za odnose s javnošću u budţe tu godišnje osigurava 47,4 miliona eura. Da ne bi zvuĉalo megalomanski, intencija nije bila da se porede Sarajevo i Beĉ, koji je uzgred daleko razvijeniji grad, a zatim i teritorijalno i po broju stanovnika znatno veći od Sarajeva, već da se primjerom ilustrira koliki znaĉaj Gradska uprava ovog grada daje odnosima s javnošću i koliko je zbog toga u njih spremna ulagati.

PREGLED 49

od preporuka Evropske unije. Sa aspekta odnosa s javnošću, vrlo znaĉajna obaveza u okviru ovog sistema jeste permanentno mjerenje zadovoljstva korisnika gradskih i općinskih usluga te evaluacija rezultata istraţ ivanja i poduzimanje mjera za unapreĊenje komunikacije i uopće usluga graĊanima. Još jedan od vrlo vaţ nih savremenih standarda koji se primjenjuju u upravi jeste korištenje informacionih i komunikacijskih tehnologija, odnosno uspostava e-uprave. Uz brojne prednosti ovog sistema u pruţ anju usluga graĊanima korištenjem savremenih IC tehnologija, omogućava se graĊanima da znaĉajno unaprijede komunikaciju sa institucijama vlasti te ih se animira za ukljuĉenje u procese upravljanja i odluĉivanja u gradu i općini (npr. sjednice Gradskog vijeća kao i akti koji se na njima usvajaju graĊanima mogu biti dostupni na internetu). Drţ ava i svi nivoi vlasti, meĊu kojima je i lokalna samouprava, imaju obavezu i u okviru EU integracija da graĊanima omoguće e-usluge.

U trećem istraţ ivanju11, provedenom meĊu urednicima medijskih kuća, a u kojem su obraĊene tri fokusne grupe (televizijski urednici, radijski urednici i urednici dnevnih novina), došli smo do podatka kako većina urednika koji su intervjuirani priznaje da medij za koji rade ne posvećuje dovoljno paţ nje temama iz lokalne samouprave. TakoĊer priznaju da u njihovom izvještavanju viši nivoi vlasti imaju primat u odnosu na lokalnu samoupravu iz nekih posebnih razloga, navodeći pritome: “Misli se da viši nivoi vlasti imaju i veću vaţ nost (...), ograniĉenje prostora u informativnim emisijama (...), interes većeg broja gledatelja”, ali ne navodeći na koji naĉin se utvrdio taj interes. Urednici u medijima u istraţ ivanju su priznali kako misle da su graĊani kao recipijenti medijskih informacija više zainteresirani za realne ţ ivotne probleme ljudi nego za politiĉka pitanja pa smo se kritiĉki zapitali otkuda onda toliki broj vijesti o politiĉkim zbivanjima generalno u medijima ako njihovi urednici smatraju da graĊani nemaju interesa za takvim informacijama i kome su te vijesti namijenjene, odnosno da li moţ da sama politika diktira proizvodnju tih informacija. 11 U ovom istraţ ivanju korišten je upitnik sa 22 pitanja, otvorenog i zatvorenog tipa, kombinovano.

50 PREGLED

Zakljuĉak

Kada je rijeĉ o institucijama lokalne samouprave grada Sarajeva, ova istraţ ivanja su pokazala kako su odnosi s javnošću u njima posljednjih godina doţ ivjeli odreĊeni razvoj, ali još nisu dostigli nivo razvoja kakav zahtijevaju standardi upravljanja gradom i općinom Evropske unije. Zapravo, u tim institucijama još prevladava ono što Sam Black naziva modelom ledenog brijega.12 Od pet tih institucija u Sarajevu samo jedna ima izraĊenu strategiju komuniciranja, u nekim je ona u fazi izrade, a u nekima i ne postoji; odnosi s javnošću svode se uglavnom na odnose s medijima, PR djelatnici nisu vezani za vrh i ne raspolaţ u svim informacijama, bez obzira na njihovu struĉnost ne uĉestvuju u donošenju strateških odluka pa i kada se one tiĉu javnosti. U sadašnjim uvjetima oni su samo puki izvršioci odluka organa vlasti u domenu informiranja. To je u suprotnosti i sa naĉelima Strategije reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini koja je PR djelatnicima dodijelila mjesto pri samom vrhu organizacione strukture institucije vlasti.13 Dakle, koncept odnosa s javnošću se razliĉito tumaĉi, a time i razliĉito primjenjuje u praksi.

Komparativnim uvidom14 u razvoj odnosa s javnošću u ostalim jedinicama lokalne samouprave u našoj zemlji, kao i u institucijama na razinama višim od lokalne, zakljuĉujemo da su odnosi s javnošću razliĉito afirmirani od institucije do institucije, a nisu razvijeniji u

12 Model ledenog brijega je karakteristiĉan za one organizacije u kojima odnosi s javnošću imaju reaktivnu funkciju. U takvim organizacijama odnosi s javnošću imaju malu ili gotovo nikakvu ulogu u odreĊivanju strategije (Blek, 1997: 10). 13 „Reforma zahtijeva unapreĊenje institucionalnih odnosa i stoga se preporuĉuje da osoblje zaduţe no za institucionalnu komunikaciju bude pozicionirano pri vrhu organizacione strukture, ĉime bi se postiglo da imaju direktan pristup informacijama, da uĉestvuju u procesu donošenja odluka, posebno u sluĉajevima odluka koje trebaju promotivnu podršku.“ (Strategija reforme javne uprave u Bosni i Hercegovini, dostupna na: ecdl.ba/Strategija_reforme_javne_uprave.pdf). 14 Uvid je izvršen u istraţ ivanja koja su od 2000. godine do danas provodile odreĊene meĊunarodne i domaće nevladine organizacije te u odreĊena publicirana pojedinaĉna i grupna znanstvena istraţ ivanja. U tom smislu indikativni su rezultati istraţ ivanja Mediacentra, koji je uz finansijsku podršku Fonda otvorenog društva BiH i INTERCOOPERATION Municipal Development Project u BiH u periodu od 1. marta 2003. godine do 1. maja 2004. provodio projekat „Odnosi s javnošću u sluţb i lokalne uprave“. Šire o ovom projektu moţe se pronaći na: www.soros.org.ba/docs_lokalna.../pr_finalni_izvjestaj-konacna.doc.

PREGLED 51

odnosu na lokalni nivo vlasti. Dakle, neujednaĉen je razvoj profesije odnosa s javnošću. On je zapravo, pored ostalog, determiniran sljedećim faktorima: nerazumijevanjem i nepoznavanjem znaĉaja odnosa s javnošću, prije svega kod menadţ menta grada i općine, a potom i kod gradskih ili općinskih sluţ bi za upravu, voĊenjem odnosa s javnošću bez neophodne strategije i taktike, pomanjkanjem demokratske tradicije kao i tradicije u razvoju odnosa s javnošću, odsustvom graĊanske inicijative, dominantnim utjecajem politike, neadekvatnim pozicioniranjem odnosa s javnošću u organizacionoj strukturi institucija lokalne samouprave, sklonošću birokratskim rješenjima, neadekvatnom i nedovoljnom kadrovskom osposobljenošću PR sluţ bi, vrlo uskim kompetencijama PR djelatnika, oskudnim znanjima i vještinama PR djelatnika, asimetriĉnim, dakle jednosmjernim i nerazvijenim odnosima s internom javnošću, ograniĉenim i skromnim budţ etima za odnose s javnošću ili oni za ovu namjenu uopće ne postoje. Institucije lokalne samouprave grada Sarajeva ali i ostalih gradova i općina u BiH, a posebno institucije viših nivoa vlasti u BiH, u ovom tranzicijskom periodu moraju se osloboditi ostataka modela jednosmjernog komuniciranja sa javnošću, kakav je bio dominantan u vrijeme drţ avnog etatizma u prethodnom sistemu. Bez uspješne komunikacije sa javnošću nema uspješne javne uprave, odnosno bez jaĉanja kapaciteta za odnose s javnošću u institucijama lokalne samouprave i razvijanja dvosmjerne komunikacije tih institucija sa razliĉitim ciljnim i drugim javnostima nema ni povjerenja javnosti u te institucije, niti u njihov rad.

Komparativna istraţ ivanja poloţ aja i funkcije glavnog grada u evropskim zemljama uvjerljivo su pokazala da su kompetencije glavnih gradova u stalnom porastu, a sa tim kompetencijama rastu funkcije i obaveze prema javnosti. Sarajevo, naţ alost, još zaostaje u tom procesu, budući da u njemu nije razriješeno pitanje raspodjele nadleţ nosti prema Zakonu o principima lokalne samouprave izmeĊu Kantona Sarajevo i jedinica lokalne samouprave – grada i općina. Samim time zaostaje se u obavezama i odgovornostima prema graĊanima i javnosti uopće svake od institucija kojima je ustav odredio osnovnu nadleţ nost. Dobro definirana podjela nadleţ nosti povećava mogućnosti uspješnog dijaloga. U vrijeme fragmentirane, parcijalizirane i podijeljene javnosti u Bosni i Hercegovini i gradu Sarajevu odnosi s javnošću mogu znaĉajno pomoći u boljem razumijevanju izmeĊu institucija vlasti i graĊana, a time i doprinijeti efikasnijem funkcionisanju sloţ enog

52 PREGLED

bosanskohercegovaĉkog društva. Uz ĉinjenicu da se radi o jednoj relativnoj mladoj struci i nauĉnoj disciplini, oĉekuje se da njena geneza koja je u odreĊenoj vezi i zavisnosti sa procesom tranzicije naše zemlje treba tek poluĉiti rezultate. Literatura

1. Bjornlund, Lydia (2006) Odnosi s medijima za predstavnike lokalne uprave: komuniciranjem do rezultata, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, PRint, Zagreb.

2. Black, Sam (1997) Odnosi s javnošću, Clio, Beograd. 3. Gregory, Anne (2006) Odnosi s javnošću: planiranje i upravljanje

kampanjama, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, Zagreb. 4. Katlip, M. Skot; Senter, H. Alen; Brum, M. Glen (2006) Uspešni

odnosi s javnošću (deveto izdanje), JP Sluţ beni glasnik, Beograd. 5. Kunczik, Michael (2006) Odnosi s javnošću – koncepti i teorije,

Fakultet politiĉkih znanosti, Zagreb. 6. Martinović, Drago (2010) Komuniciranje jedinica lokalne

samouprave s javnošću, Media plan institut, Sarajevo. 7. Mediacentar, Odnosi s javnošću u sluţbi lokalne uprave (projekat

dostupan na: www.soros.org.ba/docs_lokalna.../pr_finalni_izvjestaj-konacna.doc).

8. Musabegović, Nijaz; Voćkić-Avdagić, Jelenka; Nuhanović, Asad (1999) Lokalna samouprava – traganja i iskustva, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo.

9. Spahić, Besim (2001) Imidţ grada: uvod u marketinško promišljanje grada kao proizvoda, MeĊunarodni centar za mir, Sarajevo.

10. Street, John (2003) Masovni mediji, politika i demokracija, Fakultet politiĉkih znanosti Sveuĉilišta u Zagrebu.

11. Theaker, Alison (2003) Priručnik za odnose s javnošću, Hrvatska udruga za odnose s javnošću, PRint, Zagreb.

12. Tomić, Zoran (2008) Odnosi s javnošću: teorija i praksa, Synopsis, Zagreb – Sarajevo.

13. Verĉiĉ, Dejan; Zavrl, Franci; Rijavec, Petja; Verĉiĉ, T. Ana; Laco, Kristina (2004) Odnosi s medijima, Masmedia, Zagreb.

14. Vilkoks, L. Denis; Kameron, T. Glen; Olt, H. Filip; Ejdţ i, K. Voren (2006) Odnosi s javnošću – strategije i taktike, Centar za izdavaĉku djelatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

15. Zaimović, Denis (2011) Uloga odnosa s javnošću u institucijama lokalne samouprave, studija slučaja: grad Sarajevo, doktorska disertacija, Fakultet politiĉkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

PREGLED 53

Enver Ajanović UDK 342 (497.6)

RAZLIKA IZMEĐU BOSANACA I HERCEGOVACA, BOŠNJAKA I MUSLIMANA

THE DIFFERENCE AMONG BOSNIANS AND

HERZEGOVINIANS, BOSNIAKS AND MUSLIMS

Sažetak

Ustav BiH sadrţ i pravne norme o Bosancima i Hercegovcima, Bošnjacima i muslimanima. Ove pravne norme su različite pravne prirode. Norme o Bošnjacima ne pripadaju hijerarhiji pravnih akata i normi, nego su isključivo ustavna kategorija. Druge dvije vrste pravnih normi pripadaju ustavnom i upravnom pravu. Od Bosanaca i Hercegovaca kao pravnog subjekta treba razlikovati Bosance i Hercegovce kao posebnu socijalnu grupu. Sadašnji ustavni poredak u Bosni i Hercegovini nije spojiv sa pravom Evropske unije. To oteţava nesmetano popisivanje stanovništva, domaćinstava i stanova 2013. godine na osnovu odgovarajućeg Zakona koji je Parlamentarna skupština usvojila 2012. godine. Ova konceptualna nesaglasnost onemogućava prikupljanje i evidentiranje podataka bez protivrječnosti, što dovodi u pitanje autentičnost materijalnih akata uprave koji se po zakonu moraju saopćiti popisivačima. Zato je potrebno usvojiti izmjene i dopune Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. Ključne riječi: drţavljanstvo kao javnopravni odnos, politički subjekt, sloboda vjeroispovijesti i sloboda izraţavanja, materijalni akti uprave/evidencija kao akti dokumentovanja Summary

The B-H Constitution contains legal norms regarding Bosnians and Herzegovinians, Bosniaks and Muslims. These legal norms are of different legal nature. The norms regarding Bosniaks do not belong to the hierarchy of legal acts and norms, rather standing as the constitutional category solely. Two other sorts of legal norms are belonging to the constitutional and administrative law. One needs to distinguish Bosnians and Herzegovinians as a special group from Bosnians and Herzegovinians as the legal entity. The

54 PREGLED

current constitutional order of Bosnia and Herzegovina is not compatible with the law of European Union. That complicates smooth taking the census of population, households and dwellings in 2013 based on the relevant Law adopted by the Parliamentary Assembly in 2012. That conceptual disagreement leads to the contradictory data collecting and recording, which calls into question the authenticity of the administrative material acts whose reporting to the census-takers is required by law. Therefore it is necessary to adopt Amendments to the Law on Census of Population, Households and Dwellings in Bosnia and Herzegovina in 2013. Keywords: citizenship as a public law relationship, political entity, religious freedom and freedom of expression, material administrative acts-records as documented acts.

I

Opća teorija drţ ave i nauka meĊunarodnog javnog prava utvrĊuju da su za postojanje drţ ave potrebna tri elementa: stanovništvo, teritorij i vlast.1 Njihov meĊusobni odnos ureĊuje ustav kao opći pravni akt kojim se regulira politiĉki i ekonomski poredak u drţ avi. Na osnovu ovog pravnog akta i cjelokupnog pravnog poretka drţ ava je pravna osoba. Kao pravni subjekt stupa u pravne odnose sa većinom pripadnika svog stanovništva, jer njegov dio ĉine i stranci, a rijetko i apatridi. U bosanskohercegovaĉkom javnom pravu drţ avljanstvo je neizbjeţ an pravni odnos trajnog karaktera izmeĊu graĊanina i drţ ave. Ovaj odnos ureĊuju meĊunarodno javno i evropsko pravo, te ustavno i upravno pravo kao nacionalne grane prava. U općem meĊunarodnom javnom pravu UN su usvojile Konvenciju o nacionalnosti udatih ţ ena 1957. godine i Konvenciju o smanjenju broja osoba bez drţ avljanstva 1961. godine.

U partikularnom meĊunarodnom javnom pravu Vijeće Evrope

usvojilo je Evropsku konvenciju o drţ avljanstvu. Kao ĉlanica Vijeća Evrope i na osnovu Ustava BiH2 drţ ava Bosna i Hercegovina je pravno

1 Hans Kelsen, Allgemeine Staatslehre, Österreichische Staatsdruckerei Wien, 1993, str. 95–160. Vladimir Đuro Degan, Međunarodno pravo, Pravni fakultet Sveuĉilišta u Rijeci, 2000, str. 224–233. 2 Ĉlan III stav 3. pod taĉkom a) Ustava BiH.

PREGLED 55

obavezna ponašati se u skladu sa ovom konvencijom. Ovim aktom općenito su regulirani naĉini sticanja i gubitka drţ avljanstva.3 Odredba o zabrani diskriminacije, kao demokratska tekovina, zahtijeva da norme svih drţ ava ĉlanica ne smiju sadrţ avati razlike ili ukljuĉivati bilo kakvu praksu koja se svodi na diskriminaciju po osnovu spola, vjere, rase, boje koţ e ili nacionalnog ili etniĉkog porijekla. Svaka drţ ava ugovornica treba se rukovoditi principom zabrane diskriminacije svojih graĊana, bez obzira da li su oni drţ avljani od roĊenja ili su njeno drţ avljanstvo stekli kasnije.4 I Ustav BiH sadrţ i istu odredbu: „No person shall be deprived of Bosnia and Herzegovina or Entity citizenship on any ground such as sex, race, color, language, religion, political or other opinion, national or social origin, association with a national minority, property, birth or other status“.5

Dakle, na osnovu ovih odredbi moţ e se reći da je Bosanac i

Hercegovac pravna kategorija i da pojam Bosanac i Hercegovac znaĉi pravni subjekt u pravnom odnosu izmeĊu drţ ave Bosne i Hercegovine i pripadnika njenog stanovništva, bez obzira da li se radi o Bošnjacima, Srbima, Hrvatima ili nacionalnim manjinama. Oni su svi Bosanci i Hercegovci zato što je drţ avljanstvo bosanskohercegovaĉko, dok npr. Bošnjaci u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu ili dijaspora, koja se odrekla bosanskohercegovaĉkog drţ avljanstva u skladu sa Zakonom o drţ avljanstvu BiH, nije Bosanac i Hercegovac, nego Nijemac, Austrijanac, Francuz, Amerikanac itd.

Od svakog pojedinog Bosanca i Hercegovca kao pravnog

subjekta u javnopravnom odnosu drţ avljanstva treba razlikovati Bosance i Hercegovce kao posebnu socijalnu grupu. Pripadnici ove grupe sebe negativno odreĊuju, tako što ne ţ ele da budu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, nego nešto drugo. Ovu socijalnu grupu ĉine potomci roĊeni u etniĉki, nacionalno i vjerski miješanim brakovima u kojima su roditelji iz bošnjaĉkog, srpskog, hrvatskog naroda, ali ne nuţ no, jer ima i Bosanaca i Hercegovaca iz islamskog bosanskohercegovaĉkog kulturno-povijesnog kruga. U Evropi to je specifiĉnost samo Bosne i 3 Ĉlanovi 6, 7. i 8. Evropske konvencije o drţa vljanstvu. 4 Ĉlan 5. Evropske konvencije o pravu drţa vljanstva. 5 Ĉlan I stav 7. taĉka b) Ustava BiH: „Nijedna osoba neće biti lišena drţa vljanstva Bosne i Hercegovine ili entiteta na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja koţe , jezik, religija, politiĉko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvom, roĊenjem ili drugim statusom“.

56 PREGLED

Hercegovine i postojanje ove socijalne grupe mora se poštovati. U suprotnom to bi bila diskriminacija zabranjena u evropskom pravnom poretku i u Ustavu BiH.

Tako je drţ avljanstvo u Bosni i Hercegovini postalo pravni

osnov tolerancije meĊu konstitutivnim narodima i nacionalnim manjinama. Isto je i u drugim evropskim drţ avama sa razvijenom demokratskom tradicijom u kojima ţ ive nacionalne manjine. U politiĉkoj filozofiji tolerancija se tumaĉi kao „odnos razliĉitih društvenih subjekata moći“6 i koegzistencija razliĉitih vrijednosti, uvjerenja i ideologije.7

Prema Zakonu o drţ avljanstvu BiH, Zakonu o drţ avljanstvu

FBiH i Zakonu o drţ avljanstvu RS, drţ avljanstvo se moţ e steći na pet naĉina. U Bosni i Hercegovini drţ avljanstvo se uglavnom stiĉe po porijeklu, odnosno roĊenjem (ius sangunis) i po mjestu roĊenja (ius soli). O ovom pravnom odnosu ne donosi se upravni akt, jer bi ovaj akt zbog spomenutih najĉešćih naĉina sticanja drţ avljanstva bio samo deklaratorne prirode.

Zato se konkretan upravnopravni odnos drţ avljanstva ostvaruje

voĊenjem materijalnih akata uprave, odnosno evidencija kao akata dokumentovanja u matiĉnim knjigama drţ avljana, a dokazuje se izvodom iz ovih knjiga općinskih sluţ bi za opću upravu, razliĉitim vrstama pasoša i putnim listom.

Od drţ avljanstva mora se razlikovati drţ avljanin, koji ima

dvostruki društveni status. On je pravni subjekt u upravnopravnom odnosno javnopravnom odnosu. Ovaj subjektivitet omogućava mu pripadnost drţ avnoj zajednici. Na osnovu ovog pravnog statusa drţ avljanin je politiĉki subjekt u demokratskoj zajednici. Ovim subjektivitetom ostvaruje pravo na sudjelovanje u oblikovanju i upravljanju zajednicom. Pod drţ avljaninom podrazumijeva se apstraktna osoba koja ostvaruje politiĉko pravo. Ovakva osoba osloboĊena je od fiziĉkih (spolnih, starosnih), socijalnih (pripadnost sloju ili klasi), nacionalnih, politiĉkih, religijskih i drugih bitnih

6 Arsen Baĉić i dr., Leksikon temeljnih pojmova politike: abeceda demokracije, Fond otvoreno društvo BiH, 1994, str. 27. 7 Abeceda demokracije, ibid., str. 27.

PREGLED 57

osobina osobe. Takvo shvatanje drţ avljanina zasniva se na ideji jednakosti, koja se u normativnopravnom smislu izraţ ava zabranom diskriminacije. Kao subjekt javne sfere drţ avljanin je ravnopravan subjekat koji razumno prosuĊuje o javnim poslovima.8

Drţ avljani su subjekti aktivnog i pasivnog biraĉkog prava u

svakoj drţ avi. U Bosni i Hercegovini to pravo ostvaruje se glasanjem za politiĉke predstavnike Bošnjaka, Srba, Hrvata, Bosanaca i Hercegovaca, te nacionalnih manjina. Glasanjem na izborima ostvaruje se politiĉki subjektivitet navedenih naroda.

II

Preambula svakog ustava je njegov sveĉani dio o tome ko usvaja ustav. To je uvijek narod kao politiĉki, a ne pravni subjekt. U Ustavu BiH to su konstitutivni narodi – Bošnjaci, Hrvati i Srbi (zajedno sa ostalima), te graĊani Bosne i Hercegovine. Dakle, muslimani kao narod, odnosno politiĉki subjekat, ne postoje. Ova tri naroda zajedno sa ostalima su prema preambuli politiĉki subjekti koji usvajaju Ustav Bosne i Hercegovine.

U normativnom dijelu Ustava Bosne i Hercegovine Bošnjaci se

spominju kao politiĉki narod ĉiji politiĉki predstavnici uĉestvuju u formiranju Doma naroda u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine kao politiĉki subjekat vitalnog nacionalnog interesa, da u Ustavnom sudu dvojica sudija budu Bošnjaci, te da imaju svog politiĉkog predstavnika u Predsjedništvu BiH i svoga predstavnika u Upravnom odboru Centralne banke BiH.9 Ove ustavne odredbe su specifiĉne. Prvo, to su neposredno primjenjive odredbe Ustava BiH, što znaĉi da njih u pravnom poretku ne treba konkretizirati, jer se direktno primjenjuju.10 To je i razumljivo jer su Bošnjak kao stvarni graĊanin i Bošnjaci kao politiĉki narod konkretni politiĉki subjekti, ĉije djelovanje u ustavnom poretku drţ ave Bosne i Hercegovine štite ne samo Ustav iz Aneksa IV, nego i Ustav entiteta FBiH, RS i kantonalni ustavi. Drugo,

8 Abeceda demokracije, ibid., str. 59. i 60. 9 Ĉlanovi IV taĉka 1. i taĉka 3. d) IV taĉke e) i f), V, VI, VII Ustava BiH. 10 Miodrag Joviĉić, O ustavu, teorijsko-komparativna studija, Beograd, Savremena administracija, 1977, str. 208–210.

58 PREGLED

ove norme su pravne odredbe samo u formalnom smislu, dok u materijalnom smislu one i ne postoje, jer Bošnjaci nisu pravni, nego politiĉki subjekat sa zahtjevom da Bosna i Hercegovina bude njihova domovina. U posljednje vrijeme u Bosni i Hercegovini pojavile su se laţ ne dileme oko narodnog imena Bošnjak. Hans Kelsen objašnjava da mogu postojati tri vrste ljudskog ponašanja u odnosu prema pravnom poretku. Ĉovjek moţ e biti p o d r e Ċ e n pravnoj normi, s t v a r a t i je ili o d p r a v n e n o r m e b i t i s l o b o d a n. U uţ em smislu, ĉovjek je podreĊen pravnom poretku ako je njegovo ponašanje p r a v n o o b a v e z n o, tj. ako suprotno ponašanje zahtijeva primjenu pravne prinude.11 U skladu sa Kelsenovom podjelom, ustavne odredbe o politiĉkom subjektivitetu su takve pravne prirode da im se mora podrediti, što znaĉi da u formalnopravnom smislu „muslimanski narod“ nije pravno priznat Ustavom BiH. Takve pojave, tvrdnje, mišljenja i tendencije predstavljaju povredu preambule Ustava BiH i kršenje ustavnih odredbi koje sadrţ e ovaj pojam i ureĊuju ponašanje ovog politiĉkog subjekta. Danas je pojam Bošnjak nesporan. Amandmanom LXXXI na Ustav Republike Bosne i Hercegovine bosanskim muslimanima potvrĊeno je njihovo narodno ime – Bošnjak. Odredba ovog amandmana regulirala je da je Republika Bosna i Hercegovina „suverena i nezavisna drţ ava ravnopravnih graĊana, naroda Bosne i Hercegovine – Bošnjaka, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj ţ ive“.

Pogrešno imenovanje Bošnjaka navodno kao muslimanskog

naroda povezano je i sa pogrešnim razumijevanjem neposredno primjenjivih ustavnih odredbi o graĊanskim slobodama drţ avljana Bosne i Hercegovine islamskog kulturno-povijesnog kruga. Hans Kelsen ih naziva Freiheitsrechte, što se moţ e prevesti kao prava na slobodu. U vezi sa navedenim društvenim pojavama usko je povezana sloboda izraţ avanja mišljenja. To je osobina samo Bosne i Hercegovine, dok u svim ostalim evropskim zemljama ova ustavna sloboda kao dio njihovog demokratskog politiĉkog i pravnog poretka ima drugaĉiji smisao. U Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda regulirano je da svako ima pravo na slobodu izraţavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Iz ove odredbe je vidljivo da se pojam i politiĉki 11 Hans Kelsen, op. cit., str. 150.

PREGLED 59

subjektivitet Bošnjaka ne moţ e podvesti pod ovu ustavnu slobodu priznatu u Deklaraciji UN-a o ljudskim pravima i u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, ovu slobodu karakterizira nemiješanje javne vlasti u njeno ostvarivanje, dok je pojam Bošnjak kao politiĉki subjekat povezan sa imperativnim normama Ustava BiH u duhu Kelsenove teorije o tri vrste ljudskog ponašanja. Dakle, u Bosni i Hercegovini ova ustavna sloboda i njena primjena postale su pravni osnov za postojanje Bošnjaka. To je pogrešno, zato što se sloboda mišljenja i njeno izraţ avanje odnosi na pojedinca kao politiĉkog i pravnog subjekta u modernoj drţ avi. Suprotno svom evropskom pravnom smislu i naslijeĊu ova ustavna odredba je u Bosni i Hercegovini postala osnov kolektivnog identiteta koji se u evropskoj demokratskoj tradiciji ne moţ e svrstati u kolektivno ljudsko pravo. Naime, narod nije subjekat ljudskih prava, nego graĊani koji ga ĉine. Izjašnjenje da je neko musliman, a ne Bošnjak, otvara proces odumiranja drţ ave Bosne i Hercegovine, jer broj graĊana Hrvata i Srba koji danas smatraju Bosnu i Hercegovinu svojom drţ avom nije politiĉki relevantan. Opisani odnos slobode izraţ avanja mišljenja i politiĉkog egzistiranja Bošnjaka pokazuje da još uvijek nije završen historijski proces politiĉkog sazrijevanja Bošnjaka. Dosljedna primjena slobode izraţ avanja je i ustavni normativnopravni osnov za ostvarivanje etiĉko-politiĉkog ideala tolerancije. U politiĉkom smislu tolerancijom se odustaje od primjene drţ avne prisile protiv izraţ enog mišljenja i djelovanja pojedinaca i grupa, iako se ona razlikuju od vladajućeg uvjerenja i sistema vrijednosti.12 Ova ideja bila je osnova za usvajanje Okvirne konvencije Vijeća Evrope za zaštitu nacionalnih manjina. Ovaj meĊunarodni pravni akt regulira da se pripadnicima nacionalnih manjina odrţ ava i razvija njihova kultura i oĉuva suština njihovog identiteta, kao što su religija, jezik, tradicija i kulturno naslijeĊe.13 Iz ove odredbe vidi se da ova konvencija jasno razlikuje pojmove naroda kao politiĉkog subjekta i vjere kao jednog od prava pripadnika nacionalnih manjina u bilo kojoj evropskoj drţ avi. U skladu s tim, Bošnjaci su nacionalne manjine u SR Njemaĉkoj, SR Austriji, Kraljevini Švedskoj, republikama Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji i Albaniji.

12 Abeceda demokracije, op. cit., str. 27. 13 Ĉlan 5. stav 1. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina.

60 PREGLED

Uzrok ovim procesima je i nepostojanje u Ustavu BiH graĊanina kao osnovnog politiĉkog subjekta, koji bi primjenom slobode izraţ avanja mišljenja dokinuo ovaj specifiĉan odnos slobode mišljenja i bošnjaĉkog identiteta.

Bošnjaci kao politiĉki subjekat ostvaruju se jedino u politiĉkim institucijama drţ ave Bosne i Hercegovine u duhu tolerancije kao elementarne evropske demokratske tekovine.

Pojam musliman moţ e se podvesti jedino pod pojam slobode vjeroispovijesti, jer muslimanstvo nije politiĉki subjektivitet, nego liĉna sloboda svakog pojedinca dok svojim ponašanjem ne remeti ustavni poredak u zemlji, odnosno slobodu pojedinaca u društvu u kojem ţ ive. U Evropskoj konvenciji je normirano da svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i religije. Ovo pravo ukljuĉuje i slobodu ĉovjeka da bira sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, poduĉavanjem, prakticiranjem i savjetovanjem.14 O vjernicima se u evropskim drţ avama ne vodi nikakva drţ avna evidencija, jer vjerovanje u Boga nije pravna stvar. Evidencije u Islamskoj zajednici, Katoliĉkoj i Pravoslavnoj crkvi te Jevrejskoj općini su podaci o njihovim ĉlanovima, a ne o vjernicima.

U skladu sa ustavnom odredbom o slobodi misli, savjesti i vjera, Parlamentarna skupština BiH usvojila je Zakon o slobodi vjere i pravnom poloţ aju crkava i vjerskih zajednica, kojim je ona konkretizirana. Ovo pravo nauka svrstava u upravno pravo s obzirom na osobe.

Poštujući vlastita naslijeĊa i tradicionalne vrijednosti tolerancije

i suţ ivota prisutnih u viševjerskom karakteru Bosne i Hercegovine, a u namjeri da se doprinese unapreĊivanju meĊusobnog razumijevanja i poštivanja prava na slobodu savjesti i vjere, ovim zakonom ureĊuje se jedinstveni pravni okvir u kojem će sve crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini djelovati i biti izjednaĉene u pravima i obavezama bez ikakve diskriminacije.

Ovim zakonom garantira se svakom ĉovjeku pravo na slobodu

savjesti i vjere u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem 14 Ĉlan 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

PREGLED 61

tekstu: Ustav), najvišim meĊunarodnim standardima ljudskih prava sadrţ anih u meĊunarodnim deklaracijama i konvencijama o slobodi savjesti i vjere, koji su sastavni dio Ustava i pravnog sistema Bosne i Hercegovine.15

Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, ukljuĉujući

slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Isto tako, svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji naĉin oĉituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridrţ avanjem vjerskih propisa, drţ anjem do obiĉaja i drugih vjerskih aktivnosti. Svako ima pravo na vjersku pouku, koju će vršiti samo osobe koje na tu sluţ bu imenuje sluţ beno tijelo ili predstavnik njegove crkve ili vjerske zajednice kako u vjerskim ustanovama tako i u javnim i privatnim predškolskim ustanovama i osnovnim školama i višim nivoima obrazovanja, što će se regulirati posebnim propisima.16

Ostvarivanje vjerskih sloboda povezano je sa organiziranjem

vjerskih institucija. Crkve i vjerske zajednice su zajednice, ustanove i organizacije vjernika, osnovane u skladu s vlastitim propisima, nauĉavanjima, vjerama, tradicijama i praksom, kojima je priznata pravna sposobnost i upisane su u Registar crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.17

Iz odredbe o kontinuitetu pravne osobnosti crkava i vjerskih

zajednica vidi se da je pojam musliman iskljuĉivo vjerske naravi, jer se Islamska zajednica sastoji od svojih ĉlanova koji sebe smatraju muslimanima u skladu sa naĉelima islama.18

Ovim zakonom potvrĊuje se kontinuitet svojstva pravne osobe

historijski zasnovanim crkvama i vjerskim zajednicama u Bosni i 15 Ĉlan 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini („Sluţb eni glasnik BiH“, br. 5/04 od 19. marta 2004). 16 Ĉlan 4. stav 1. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. 17 Ĉlan 2. taĉka 3. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. 18 Ĉlan 8. stav 2. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

62 PREGLED

Hercegovini u skladu s vjerskim propisima i unutrašnjom organizacijom u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Katoliĉkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici Bosne i Hercegovine kao i svim ostalim crkvama i vjerskim zajednicama kojima je priznato svojstvo pravne osobe prije stupanja na snagu ovog zakona.

Zakonom su regulirani i odnosi izmeĊu vjerskih zajednica i

njihova pravna obaveza da postupaju u skladu sa pravnim poretkom, javnom sigurnošću, moralom ili na štetu ţ ivota i zdravlja, odnosno na štetu prava i sloboda drugih.19

Sloboda vjere ili uvjerenja ukljuĉuje pravo svake osobe,

odnosno crkve i vjerske zajednice, da moţ e oĉitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinaĉno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno.20

Zakonom o slobodi vjere i pravnom poloţ aju crkava i vjerskih

zajednica ureĊen je i odnos vjerskih zajednica i drţ ave, u ĉijem radu uĉestvuju i Bošnjaci kao politiĉki narod, a ne kao vjerska skupina. Sistematskim tumaĉenjem ustavnih odredaba o naĉinu formiranja vlasti i odredba iz ovog zakona vidi se da pojmovi Bošnjak i musliman nisu isto.

Crkve i vjerske zajednice odvojene su od drţ ave. To znaĉi da

drţ ava ne moţ e priznati status drţ avne vjere nijednoj vjeri niti status drţ avne crkve ili vjerske zajednice nijednoj crkvi ili vjerskoj zajednici, te da drţ ava nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica.

Na osnovu jednakosti prema svima drţ ava moţ e davati

materijalnu podršku crkvama i vjerskim zajednicama za oĉuvanje kulturne i historijske baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pruţ aju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice spomenute usluge

19 Ĉlan 4. stav 2. i 3. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. 20 Više o tome vidjeti u ĉlanu 7. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

PREGLED 63

obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebno nediskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja.

Nijedna crkva ili vjerska zajednica, ni njeni sluţ benici, ne mogu

dobivati posebne privilegije od drţ ave u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove sluţ benike, niti moţ e formalno uĉestvovati u radu politiĉkih ustanova, osim kako je navedeno u pravilu o pravu drţ ave.

Javnoj vlasti zabranjeno je bilo kakvo uplitanje prilikom izbora,

imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostavljanja struktura crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše sluţ bu Boţ iju i druge obrede.21

Zakon o slobodi vjere i pravnom poloţ aju crkava i vjerskih

zajednica regulira i upravnu zaštitu vjera u Bosni i Hercegovini. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ima pravo i obavezu

svim drţ avnim, entitetskim, kantonalnim i općinskim vlastima ukazati na sluĉajeve kršenja prava na slobodu vjere, te zahtijevati preduzimanje zakonom propisanih mjera kojima se spreĉavaju takva kršenja.

Organ vlasti, kojem se obrati navedeno ministarstvo, duţ an je u

roku od sedam dana obavijestiti ovaj organ uprave o mjerama zaštite ugroţ ene slobode vjere.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice kontaktira i saraĊuje

sa svim registriranim, i onim koje se spremaju za registraciju, crkvama i vjerskim zajednicama i raspravlja o svim pitanjima koja se odnose na slobodu vjere i pravni poloţ aj crkava i vjerskih zajednica u skladu sa Ustavom, meĊunarodnim konvencijama i ovim zakonom.22

Isto tako, svako izjašnjavanje kao Bošnjak-Musliman, Bošnjak-

musliman, Musliman-Bošnjak, Bosanac-Musliman, Bosanac-musliman, Musliman-Bosanac, te u nekoj drugoj kombinaciji sa

21 Ĉlan 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. 22 Ĉlan 17. Zakona o slobodi vjera i pravnom poloţa ju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini.

64 PREGLED

pojmom Musliman ili musliman su takoĊer protivni Ustavu BiH, jer u ovom pravnom aktu taj pojam i politiĉki subjekat ne postoji. Nakon Francuske revolucije u evropskoj demokratskoj tradiciji pisane odnosno formalne ustavnosti nikada se nije desilo spajanje naroda i slobode vjeroispovijesti u jedinstveni politiĉki subjektivitet. To se ne treba desiti ni u Bosni i Hercegovini, jer je Ustav BiH definira kao demokratsku23, a ne teokratsku drţ avu. Kao što je već reĉeno, nijedan narod u svijetu nije subjekat slobode vjeroispovijesti, nego pojedinci kao graĊani sa statusom pravnog subjekta u društvu u kome oni imaju slobodu, a ne pravnu obavezu da budu religiozni.

Ako bi se na popisu 2013. godine Bošnjaci izjasnili raznoliko,

tj. kao Bošnjaci-Muslimani, Bošnjaci-muslimani, Muslimani-Bošnjaci, Bosanci-Muslimani, Bosanci-muslimani, Muslimani-Bosanci, ili u bilo kojoj drugoj kombinaciji sa ili bez pojma Musliman ili musliman, nestao bi njihov svjetovni politiĉki subjektivitet. Tako npr. ako bi Bošnjaci u Srebrenici kao ţ rtve genocida ili ţ rtve ratnih zloĉina u RS izjasnile kao Muslimani ili Bosanci i Hercegovci, a u Federaciji Bosne i Hercegovine kao Bošnjaci, nastala bi dva ili tri naroda. U tom sluĉaju niko u Federaciji Bosne i Hercegovine ne bi imao pravo kazati da pripada društvenoj grupi nad kojim je izvršen djelimiĉni genocid u Srebrenici (presuda MeĊunarodnog suda pravde sa sjedištem u Hagu), niti da pripada društvenoj grupi nad kojom su izvršeni ratni zloĉini (presude MeĊunarodnog kriviĉnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu). Svi Bošnjaci naseljeni u Republici Srpskoj ostali bi prepušteni sami sebi, a njihov politiĉki subjektivitet bio bi znatno oslabljen i potpuno izoliran. Ako bi se pojavilo više ili sve navedene i trenutno nepoznate varijante izjašnjavanja pripadnika društvene grupe Bošnjaka, nastale bi još gore društvene i politiĉke posljedice od historijskog znaĉaja. U sociologiji narod se objašnjava kao društvena grupa koja naseljava odreĊenu teritoriju24 kao svoj prostor ţ ivljenja. U skladu s tim, izjašnjavanje bosanskih muslimana kao pripadnika razliĉitih naroda u Bosni i Hercegovini znaĉio bi znatno slabljenje, a u sluĉaju njihovog maksimalno razliĉitog izjašnjavanja u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine uvod u teritorijalni raspad drţ ave Bosne i Hercegovine, jer bi u njenim entitetima ţ ivjeli razliĉiti

23 Ĉlan I taĉka 2. Ustava BiH. 24 Salih Foĉo, Sociologija, treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo, Svjetlost d.d., 2011, str. 257, 319–322.

PREGLED 65

narodi. Na osnovu takvih podataka izmeĊu Bošnjaka, Bošnjaka-Muslimana, Bosanaca-Muslimana itd. mogle bi se lako opravdati slabe društvene veze izmeĊu ovih naroda uvjetovane izuzetno sloţ enim pravnim poretkom u Bosni i Hercegovini. Ovaj poredak ĉine poreci na nivou drţ ave Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske, na kantonalnom nivou vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nivou lokalne samouprave u cijeloj Bosni i Hercegovini.

III

O stanovništvu kao uvjetu za nastanak i postojanje politiĉki nezavisne i suverene drţ ave vode se posebne evidencije. Svakih deset godina vrši se popis stanovništva kao subjektivnog ĉinioca proizvodnje25 radi izrade kvalitetnih planova i programa ekonomskog razvoja društva. U tu svrhu Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila je Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine.

Podaci o stanovništvu su materijalni akti uprave, odnosno akti

dokumentovanja koji se evidentiraju u odgovarajućim knjigama Agencije za statistiku BiH.

Popisom stanovništva bit će obuhvaćene sljedeće teme: mjesto

uobiĉajenog stanovanja, ime, ime oca ili majke, prezime, spol, datum roĊenja i jedinstveni matiĉni broj graĊana, mjesto roĊenja, prisustvo, duţ ina i namjera prisustva/odsustva u mjestu popisa, mjesto stanovanja neposredno po roĊenju, mjesto stalnog stanovanja osoba u vrijeme popisa iz 1991. godine, da li je osoba bila izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, da li je bila raseljena osoba u Bosni i Hercegovini, da li osoba ima formalnopravni status raseljene osobe i da li namjerava da se vrati u mjesto odakle je raseljena, naselje Bosne i Hercegovine iz kojeg se osoba doselila i godina doseljenja, da li je osoba ikada ţ ivjela van Bosne i Hercegovine godinu i duţ e, mjesec i godina doseljenja i drţ ava iz koje je osoba doselila, razlozi doseljenja u Bosnu i Hercegovinu, zakonsko braĉno stanje, vanbraĉna zajednica, broj ţ ivoroĊene djece i 25 Miladin Korać – Tihomir Vlaškalić, Politička ekonomija, 7. izdanje, Rad, 1977, str. 38. i 39.

66 PREGLED

mjesec i godina njihovog roĊenja, drţ avljanstvo, etniĉka/narodna pripadnost, maternji jezik, vjeroispovijest, pismenost, najviša završena škola, steĉeno zvanje, škola koju osoba pohaĊa, trenutni status aktivnosti, poloţ aj u zaposlenosti, grana ekonomske djelatnosti firme (na glavnom poslu), zanimanje, glavni izvor sredstava za ţ ivot, da li je osoba izdrţ avana, aktivnost izdrţ avaoca, mjesto rada, odnosno pohaĊanja škole i uĉestalost vraćanja u mjesto stalnog stanovanja, funkcionalna sposobnost osobe da obavlja svakodnevne aktivnosti i uzrok invaliditeta, duţ ina i zemlja boravka u inozemstvu za civilne osobe na privremenom radu i boravku u drugoj drţ avi i mjesto prebivališta u Bosni i Hercegovini za njih i ĉlanove njihovih porodica.26

Ako bi se neko na popisu u anketni listić upisao kao pripadnik

muslimanskog naroda, ili kao Bošnjak-Musliman, Bošnjak-musliman, Musliman-Bošnjak, Bosanac-Musliman, Bosanac-musliman, Musliman-Bosanac, te u nekoj drugoj kombinaciji sa pojmom Musliman ili musliman, takvi podaci bi bili protivustavni. Njegovo poništenje mogu traţ iti aktivno legitimirana lica, prema Ustavu BiH: „Disputes may be referred only by a member of the Presidency, by the Chair of the Council of Ministers, by the Chair or a Deputy Chair of either chamber of the Parliamentary Assembly, by one-fourth of the members of either chamber of the Parliamentary Assembly, or by one-fourth of either chamber of a legislature of an Entity“.27 Materijalni pravni osnov za ovu legitimaciju reguliran je takoĊer u Ustavu BiH. Prvi se odnosi na zadatak Ustavnog suda: „The Constitutional Court shall uphold this Constitution“.28 Drugi se odnosi na ustavnopravnu obavezu o ljudskim pravima i njihovim meĊunarodnim standardima: „Bosnia and Herzegovina and both Entities shall ensure the highest level of internationally recognized human rights and fundamental freedoms. The rights and freedoms set forth in the European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental 26 Ĉlan 8. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine. 27 Ĉlan VI stav 3. pod taĉkom a) Ustava BiH: „Sporove moţe pokrenuti ĉlan Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo koga doma Parlamentarne skupštine, jedna ĉetvrtina ĉlanova/delegata bilo koga doma Parlamentarne skupštine, ili jedna ĉetvrtina ĉlanova bilo koga doma zakonodavnog organa jednog entiteta“. 28 Ĉlan VI stav 3. Ustava BiH: „Ustavni sud će zaštiti ovaj Ustav“.

PREGLED 67

Freedoms and its Protocols shall apply directly in Bosnia and Herzegovina. These shall have priority over all other law“.29 To znaĉi da popisivaĉi i osobe koje se popisuju moraju poštovati ovu ustavnu odredbu. Ako je ne budu poštovali, takvim podacima krši se Ustav BiH. Ova obaveza je regulirana i u Zakonu o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini. Popisivaĉi i sve druge osobe koje obavljaju i uĉestvuju u poslovima popisa duţ ni su blagovremeno i na propisan naĉin obavljati poslove popisa. Prilikom obavljanja svojih poslova duţ ni su dati na uvid svoje ovlaštenje osobama koje popisuju. Popisivanje se vrši svaki dan u vremenu od 09,00 do 21,00 sat u prisustvu najmanje jedne odrasle osobe u domaćinstvu.30 Pojam „na propisan naĉin“ je pravni standard ĉiji se smisao utvrĊuje sistematskim tumaĉenjem sa navedenim ustavnim odredbama o ljudskim pravima. Dakle, naĉin popisivanja nije propisan samo ovim zakonom, nego i odredbama Ustava BiH o ljudskim pravima. U skladu s tim, podatak da je drţ avljanin BiH pripadnik muslimanskog naroda potpuno je protivustavan i moţ e se pred Ustavnim sudom BiH traţ iti zaštita Ustava BiH poništavanjem protivpravnih podataka o nacionalnoj pripadnosti. Pravila Ustavnog suda BiH sadrţ e odredbe o uvjetima dopustivosti apelacija protiv presuda bilo kojeg suda u BiH prema Ustavu BiH. Prema ovim Pravilima moţ e se ispitivati i dopustivost zahtjeva u sporovima izmeĊu entiteta, Bosne i Hercegovine i entiteta ili entitetâ ili institucija Bosne i Hercegovine i usklaĊenosti specijalnih paralelnih odnosa sa susjednim drţ avama. Zahtjev se moţ e podnijeti i za ispitivanje usaglašenosti zakona koji se primjenjuje u sudskom postupku sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njenim protokolima ili zakonima Bosne i Hercegovine ili općim naĉelom meĊunarodnog javnog prava. Ovaj zahtjev podnosi se i za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda.31 Odredbe iz Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine takoĊer su podreĊene ustavnoj normi da će Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i 29 Ĉlan II stav 1. i 2. Ustava BiH: „Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo meĊunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i slobode predviĊeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“ 30 Ĉlan 17. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. 31 Ĉlanovi IV stav 3. pod taĉkom f) i VI stav 3. pod taĉkama a), b) i c).

68 PREGLED

temeljnih sloboda „have priority over all other law.“32 To znaĉi da je Ustavni sud BiH nadleţ an i za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu ustavnom odredbom da „Constitutional Court shell uphold this Constitution“, iako u Pravilima Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nema nijedne odredbe o zaštiti ljudskih prava povrijeĊenih protivpravnim materijalnim aktom uprave, odnosno aktom dokumentovanja kojim je evidentiran takav podatak. Slijedi da Ustavni sud mora zaštiti Ustav BiH i ako je povrijeĊena neposredno primjenjiva materijalna ustavna odredba o slobodi izraţ avanja mišljenja i slobodi misli, savjesti i religije. Dakle, Ustavni sud BiH pruţ a zaštitu ovim slobodama, a ne samo ako je drugi sud posumnjao da su ljudska prava i slobode povrijeĊene, kao procesne pretpostavke za apelaciju Ustavnom sudu BiH.

Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i

Hercegovini 2013. godine sadrţ i i kaznene odredbe. U prvoj grupi su predviĊene kazne za prekršaj uĉesnika u

popisu. Novĉanom kaznom u iznosu od 100 KM do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj fiziĉka osoba obuhvaćena popisom ili osoba koja je obavezna dati podatke o odsutnim ĉlanovima domaćinstva, odnosno roditelj, usvojitelj ili staratelj za dijete mlaĊe od 15 godina ako odbije odgovoriti na pitanja u popisnim obrascima ili dâ netaĉne i nepotpune odgovore.33 U skladu sa ovom odredbom svaka osoba koja zatraţ i da se upiše Musliman, Bošnjak-Musliman, Bošnjak-musliman, Musliman-Bošnjak, Bosanac-Musliman, Bosanac-musliman, Musliman-Bosanac, te u nekoj drugoj kombinaciji sa pojmom Musliman ili musliman kao narodno ime bit će novĉano kaţ njena. Naime, pojmovi Musliman i musliman su vjerske naravi. Pojam Musliman bilo je politiĉko rješenje za Bošnjake u Ustavu SFRJ i SRBiH34 iz 1974. godine, jer pojam Bošnjak i politiĉki subjektivitet Bošnjaka nije bio pravno priznat, odnosno nije bio dio politiĉke kulture SFRJ.

U drugoj grupi propisana je i kazna za nepostupanje po

instrukcijama. Novĉanom kaznom u iznosu od 100 KM do 10.000 KM

32 Ĉlan II stav 2. Ustava BiH. 33 Ĉlan 43. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. 34 Ĉlan 1. Ustava SRBiH i ĉlan 1. Ustava SFRJ.

PREGLED 69

kaznit će se uĉesnici u popisu ili osoba koja obavlja poslove i zadatke u vezi za popisom, ako protivno volji osobe obuhvaćene popisom utiĉu na tu osobu da se protiv svoje volje izjasni o etniĉkoj ili nacionalnoj pripadnosti ili vjeri. Ove osobe kaznit će se i ako blagovremeno i na propisan naĉin ne obavljaju poslove popisa, te ne ĉuvaju kao sluţ benu tajnu sve podatke koji se odnose na njihove osobne, porodiĉne i imovinske prilike.35

Zakon o prekršajima BiH primjenjuje se na postupanje i

nadleţ nost ovlaštenih organa u Bosni i Hercegovini koji odluĉuju o ovim prekršajima.36 Ovaj pravni akt ne regulira kriterije za odmjeravanje kazne, tako da je njeno odreĊivanje prepušteno slobodnoj procjeni nadleţ nih organa vlasti u Bosni i Hercegovini.

U Zakonu o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u

Bosni i Hercegovini 2013. godine predviĊeno je i popisivanje drţ avljanstva. To je pogrešno, jer drţ avljanstvo nije demografski podatak. UtvrĊivanje broja bh. drţ avljana nije relevantno za ekonomski razvoj stanovništva. U nauci meĊunarodnog privatnog prava drţ avljanstvo se objašnjava kao kriterij za izbor mjerodavnog prava u osobnom pravnom statusu, porodiĉnopravnim i nasljednopravnim odnosima s internacionalnim obiljeţ jem.37 Zato ne treba da se prikupljaju podaci o ovoj vrsti upravnopravnog odnosa. Osim toga, evidencija o bh. drţ avljanima vodi se u matiĉnim knjigama drţ avljana općinskih sluţ bi za opću upravu iz kojih se moţ e dobiti izvod iz ovih knjiga (radi dokazivanja statusa bh. drţ avljanina). Zakon o matiĉnim knjigama FBiH propisuje odredbe o matiĉnom registru. Matiĉni registar (u daljnjem tekstu: Registar) predstavlja posebnu elektronsku bazu podataka o osobama upisanim u matiĉne knjige koji se vodi u općini, odnosno gradu u koji su uvezani svi matiĉni uredi sa podruĉja općine i grada. Svi ovi registri elektronski su povezani sa Jedinstvenim centralnim registrom Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, a sadrţ e sve podatke sa teritorije Federacije. Registar podrazumijeva voĊenje, odrţ avanje, ĉuvanje, korištenje, razmjenu i zaštitu podataka u 35 Ĉlan 44. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. 36 Ĉlan 45. Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini u 2013. godini. 37 Edin Muminović, Osnovi međunarodnog privatnog prava, Univerzitetska knjiga, 1997, str. 81.

70 PREGLED

matiĉnoj knjizi drţ avljana, matiĉnoj knjizi vjenĉanih i matiĉnoj knjizi umrlih. U Registar se upisuju sve ĉinjenice o osobnim i porodiĉnim stanjima graĊana upisanih u matiĉne knjige hronološkim redom. Jedinstvena struktura elektronske baze podataka za općinske registre povezane u Jedinstveni centralni registar uspostavlja se kako je utvrĊeno u propisu o jedinstvenoj strukturi elektronske baze podataka za Matiĉni registar i naĉinu njegovog voĊenja i korištenja.38 Takvi precizni podaci ne dopuštaju statistiĉku grešku, tako da drţ avljanstvo nikako ne moţ e biti demografski podatak.

Evropski parlament i Savjet usvojili su Uredbu o popisu stanovništva i stanova, br. 763/2008 od 9. jula 2008. godine.

Predmet ove uredbe je normiranje zajedniĉkih pravila za

pripremanje sveobuhvatnih podataka o stanovništvu i stanju stanova u periodu od deset godina.39

Drţ ave ĉlanice prosljeĊuju Evropskoj komisiji (Eurostatu)

podatke o stanovništvu, koji obuhvataju demografska, socijalna i ekonomska obiljeţ ja osoba, porodica i domaćinstava kao i podatke o stanju stanova na nacionalnom, regionalnom i mjesnom nivou navedenih u dodatku.40

Radi provoĊenja Uredbe br. 763/2010 Evropska unija je

usvojila tri uredbe. To su: – Uredba Komisije br. 1201/2009 radi provoĊenja Uredbe

Evropskog parlamenta i Savjeta o popisu stanovništva i stanova u tehniĉkim specifikacijama sadrţ aja i pojedinaĉnom rašĉlanjivanju tih sadrţ aja (tekst se odnosi na evropski ekonomski prostor);

– Uredba Komisije br. 519/2010 radi usvajanja programa statistiĉkih podataka i metapodataka za popis stanovništva i naroda prema Uredbi Evropskog parlamenta i Savjeta, br. 763/2008 od 16. juna 2010. godine; te

– Uredba Komisije br. 1151/2010 radi provoĊenja Uredbe Evropskog parlamenta br. 763/2008 u odnosu na modalitete i strukturu

38 Ĉlan 33. u vezi sa ĉlanom 79. stav 1. taĉka 3. Zakona o matiĉnim knjigama FBiH („Sluţb ene novine FBiH“, br. 37/12 od 03. 05. 2012. godine). 39 Ĉlan 1. Uredbe br. 763/2008. 40 Ĉlan 3. Uredbe br. 763/2008.

PREGLED 71

izvještaja o kvalitetu kao i tehniĉkom formatu za prosljeĊivanje podataka.

Prema Uredbi br. 763/2008 demografski podatak ĉine i podaci o

drţ avljanstvu (na njemaĉkom Staatsangehörigkeit, na francuskom la nationalité, na engleskom jeziku nationality). U dodatku ove uredbe drţ avljanstvo se definira kao posebna pravna veza izmeĊu osoba i njihovih drţ ava, koje se stiĉe roĊenjem ili naturalizacijom, tj. priroĊenjem (zavisno od nacionalnih propisa izjavom, izborom, vjenĉanjem ili na druge naĉine).

Ispravan smisao drţ avljanstva moţ e se shvatiti sistematskim

tumaĉenjem ovog pravila sa primarnim pravom EU i nacionalnim pravom drţ ava ĉlanica.

U Evropskoj uniji ne postoji drţ avljanstvo kao i u njenim

drţ avama ĉlanicama. Naime, nacionalno drţ avljanstvo je primarno, a unijsko graĊanstvo je sekundarno. To se vidi iz odredbe da u Uniji postoji unijsko graĊanstvo koje dopunjuje nacionalno drţ avno graĊanstvo, ali ga ne zamjenjuje. Ko ima drţ avljanstvo drţ ave ĉlanice, on je i unijski graĊanin.41 Iz ove odredbe proizlazi da Unija ne skuplja statistiĉke podatke o broju svojih drţ avljana, nego drţ ave ĉlanice, jer ne sadrţ i norme o sistemima sticanja unijskog graĊanstva.

Sistematskim tumaĉenjem navedenog pravila o drţ avljanstvu iz

dodatka na ovu uredbu sa nacionalnim pravom drţ ava ĉlanica moţ e se saznati da ova pravna veza nije puki javnopravni odnos kao u Bosni i Hercegovini, nego da ovo upravno pravo s obzirom na osobe ima i svoju ontološku osnovu. Tako Zakon o drţ avljanstvu SR Njemaĉke, usvojen 1913. godine u Carskoj Federaciji, vaţ i i danas42. Sadrţ i odredbu da je Nijemac ko ima njemaĉko drţ avljanstvo.43 Dakle, ovim pravnim aktom su potpuno izjednaĉeni Nijemci kao nacija i drţ avljani. U Francuskoj pojam drţ avljanstva moţ e se tumaĉiti jeziĉki. Naime, u jednojeziĉkom rjeĉniku francuskog jezika Le Petit Robert objašnjava se da pojam nationalité ima dva znaĉenja. Prvo, to podrazumijeva

41 Ĉlan 20. stav 1. Ugovora o naĉinu rada EU. 42 Rolf Schmidt, Staatsorganisationsrecht sowie Grundzüge des Verfassungsprozessrechts, 4. izdanje, 2004, str. 13. 43 § 1. Zakona o drţa vljanstvu SR Njemaĉke.

72 PREGLED

„postojanje ili volju za postojanjem kao nacije grupe ljudi ujedinjenih u teritorijalnu, jeziĉku, tradicionalnu zajednicu, te zajednicu ţ elja“. U drugom znaĉenju nacionalnost je sinonim za graĊanstvo.44 U britanskom pravu The British Nationality Act iz 1981. godine, a zatim The Nationality, Immigration and Asylum Act 2002. godine takoĊer u svom zvaniĉnom nazivu povezuju odnosno poistovjećuju drţ avljanstvo i naciju.

Na osnovu ovog tumaĉenja moţ e se zakljuĉiti da predmet

popisa u Evropskoj uniji ili u evropskim drţ avama koje teţ e ovoj Uniji jeste sticanje realne slike o prostornom rasporedu evropskih nacija na teritoriji Evropske unije. Na osnovu tih podataka moći će se izraĊivati više ili manje detaljni grafikoni o nacionalnoj gustoći ĉitavog stanovništva u Evropskoj uniji. Ti podaci potrebni su i za zaštitu nacionalnih manjina u Evropi u skladu sa odgovarajućom konvencijom Vijeća Evrope.

Povezanost odnosno istovjetnost drţ avljanstva i nacionalnosti

moţ e se saznati iz odredaba o uvjetima priroĊenja. U Saveznoj Republici Njemaĉkoj strani drţ avljanin mora poznavati ţ ivotne okolnosti u toj zemlji da bi postao njemaĉki drţ avljanin.45 Code civil sadrţ i odredbu da niko ne moţ e biti naturaliziran (priroĊen) ako ne dokaţ e svoje prilagoĊavanje francuskoj zajednici, a osobito, prema svojim uvjetima, dovoljnim poznavanjem jezika, historije, kulture i francuskog društva, ĉiji nivo i modaliteti evaluacije su utvrĊeni u dekretu Drţ avnog savjeta, i prava i obaveze dodijeljena francuskim drţ avljanstvom, kao i pristupanjem esencijalnim principima i vrijednostima Republike. Nakon kontrole njegovog prilagoĊavanja zainteresirani potpisuje ispravu o pravima i obavezama francuskih graĊana. Ova isprava koju je dekretom odobrio Drţ avni savjet, poziva na principe, vrijednosti i simbole bitne za Republiku Francusku.46 U britanskom pravu za priroĊenje je potrebno imati prebivalište u trajanju od pet godina prije podnošenja zahtjeva za naturalizaciju. Drţ avni sekretar mora se uvjeriti da je podnosilac zahtjeva osoba sa dobrim liĉnim osobinama, da dobro poznaje engleski, velški ili gelski jezik i namjerava imati svoje prebivalište u Ujedinjenom Kraljevstvu, osim

44 Paul Robert, Le Noveau Petit Robert de la langue française, 2006, str. 1710. 45 § 10. stav 1. taĉka 7. Zakona o drţa vljanstvu SR Njemaĉke. 46 Ĉlanovi 21–24. u Code civil.

PREGLED 73

ako je imenovan na neko radno mjesto u skladu sa zakonom. Potvrda o naturalizaciji ne moţ e se dati ako nije data zakletva i obećanje. Podnosilac se mora zakleti na vjernost i obećati lojalnost Ujedinjenom Kraljevstvu, poštujući njegove vrijednosti i zakone. Zakon iz 2002. godine dodatno traţ i formalnosti i obećanje na vjernost, te dovoljno poznavanje ţ ivota u Ujedinjenom Kraljevstvu.47

Popisivanje podataka o drţ avljanstvu u Bosni i Hercegovini je

posebno sloţ en problem, ukoliko bi se dosljedno primjenjivali izloţ eni standardi Evropske unije. Ako bi se upisivalo i drţ avljanstvo entiteta, postavlja se pitanje šta bi bilo sa Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Da li bi se oni mogli smatrati Srbima? Takav podatak bio bi netaĉan. U tom sluĉaju Bošnjaka i Hrvata naseljenih u RS ne bi bilo u podacima, a što u stvarnosti nije taĉno. Kako dosljednom primjenom ovih evropskih standarda nazvati Srbe, Hrvate i Bošnjake koji imaju federalno drţ avljanstvo? Da li kao bh. federalci? To u pravnoj teoriji ne postoji. Zato je najbolje ne upisivati drţ avljanstvo kao javnopravni odnos drţ ave i pojedinca, nego ostaviti samo da se moţ e upisati etniĉka/narodna pripadnost. Pred Ustavnim sudom BiH treba traţ iti da se u Zakonu o popisu stanovništva, stanova i domaćinstava u BiH u 2013. godini ukine pravna obaveza upisivanja drţ avljanstva u anketni listić, jer će pred organima Evropske unije Bošnjaci, Srbi i Hrvati u FBiH postojati kao konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini prema Ustavu BiH, dok ih u podacima o drţ avljanstvu neće biti. Isti je sluĉaj i sa RS. Dakle, takvi podaci su protivpravni.

47 Hilaire Barnett, Constitutional & administrative law, 5. izdanje, Cavendish Publishing Limited, 2004, str. 640. i 641.

74 PREGLED

PREGLED 75

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

76 PREGLED

PREGLED 77

Šefik Baraković UDK 316.4

ZNAĈAJ I FUNKCIJA DRUŠTVENE TEORIJE U NAUĈNOM ISTRAŢIVANJU GRAĐANSKOG SISTEMA ODNOSA

I GRAĐANSKIH STANOVIŠTA

THE IMPORTANCE AND FUNCTIONS OF SOCIAL THEORY IN SCIENTIFIC RESEARCHING OF THE CIVIC RELATIONS

SYSTEM AND CIVIC VIEWPOINT

Sažetak

Svojom osnovom jasno usmjeravanog razgraničenja građanskih od društveno-historijskih procesa studija Značaj i funkcija društvene teorije u naučnom istraživanju građanskog sistema odnosa i građanskih stanovišta ukazuje na suštinske odrednice i konsekvence njihovog poistovjećivanja, odnosno na područja funkcija i stremljenja koje to i takvo poistovjećivanje obavlja, nosi i producira. Građanske pozicije i stanovišta prevashodno se zauzimaju da prikaţu i izloţe na koji način date strukture i ustanove građanskog procesa ostvaruju svoje svrhe i funkcije, neovisno od toga što manjim ili većim opsegom zauzetost tim motivima i preokupacijama ostavlja nedovoljno uvaţenim uslovljenost, uzajamni uticaj, objektivni društveni smisao, kvalitativni intenzitet, namjeravano ili ideologijskim pobudama i interesima određujuće determinante racionalnosti, odnosno iracionalnosti i odnose producirane tim determinantama. Odlučno zapostavljanje, neosvrtanje i zanemarivanje od agenasa ovih determinanti proisteklih društvenih stanja i odnosa, poglavito posljedica koje su tim putem i postupkom proizvedene, ne moţe priuštiti okvir kojim bi provedeni postupak primjenom načela dosljednosti potvrdio prihvaćanje naučno-teorijske relevancije, a da bi valjana respektabilnost istraţi vačkih rezultata sluţ ila nezaobilaznom uporištu, osloncu, bila primordijalna regulativnost, mjera primjenjivih principa i kriterija zaloţenih u funkciji nadilaţenja djelimičnog rasvjetljavanja neizostavnih obiljeţ ja karaktera kontinuitetom generiranih građanskih stanja, odnosno građanskim motivima izgrađivanih interesa i odnosa. Sagledavajući sferu građanskog stvaranja i omogućavanja odnosa u njenom bitnom uključenju, odrţavanju, konstituiranju i generiranju struktura, stanja i situacija društva, društvena teorija ostvaruje mogućnost naučno priznate i prihvaćene valorizacije, dolaţenje do aksioma koji istraţ ivačkom postupku

78 PREGLED

jedino obezbjeđuje pouzdanost, jedino potvrđuje pretenziju da postignuti rezultati imaju se prihvatiti za validne. Afirmiranje istraţ ivačkog postupka na konceptualno artikuliranim i proisteklo potvrđenim metodološkim postulatima akceptiranih samom provjerenom i dokazanom koherencijom sa prirodom ţi votvorno odrţ ive zbilje istiskuje zastranjivanja konačno izraţena circulus vitiosusom, obezbjeđuje bilo od pogreški zapadanja u tzv. sirovi empirizam, a podjednako ne pobuđuje prostor čiji su ishodi metafizičke objektivacije odnosno spekulacije. Ključne riječi: društvena teorija, građanski procesi, građanska stanovišta, građanska dinamika, liberalni stadij, postliberalni principi, građanska samosvrhovitost, egzegeza odvijanja građanske zakonitosti, komponente iracionalnosti Summary

With its basis in clearly oriented demarcation between the civic and socio-historical processes, the study “Importance and Functions of Social Theory in Scientific Researching of the Civic Relations System and Civic Viewpoint” points at vital settings and consequences of their identification, respectively in the areas of functionality and aspirations that even performs, carries and produces such identification. The civic position and points of view primarily advocate the presenting and laying down in which way the given structures and institutions of civic process achieve their purpose and function, regardless of the fact that with a lesser or greater extent of commitment to these motifs and preoccupations leave insufficiently considered the conditionality, mutual influence, objective social meaning, qualitative intensity, intended or ideological motivated interests determined rationality or irrationality and relationships produced by these determinants. The resolute overlook, lack of referring to and neglecting these determinants’ agents are derived from social conditions and relationships, which are primarily a consequence of using this procedure, and as such cannot afford the framework by which would the carried out proceedings through the application of the consistency principle confirmed acceptance of the scientific-theoretical relevance and respectability. In order to make the valid research results serving to the inevitable foothold and place the primordial regularity in backing of the applicable principles and criteria’s measures pledged to partially elucidate the trademark features of, generated by the continuity, civic statuses, respectively civic motives build through interests and relationships. Considering the civil sphere of creation and enabling of relationships in its important involvement, maintenance, constitution and generating of

PREGLED 79

structures, condition and situations in society, social theory realizes the possibility of scientifically recognized and accepted evaluation, reaching the axioms which provide the research method only with reliability, solely confirms the allegation that achieved results ought to be accepted as valid ones. The research process’ affirmation through the conceptual articulated and confirmed by the methodological postulates accepted through the verified and approved coherence with nature of life-giving sustainable reality supersedes the aberration finally expressed through the vicious circle, boarding from falling either into the so-called crude empiricism or equally failing to give the incent to space whose outcomes are metaphysical objectifications or speculations. Key words: social theory, civic processes, civil standpoint, civic dynamics, liberal stage, post liberal principles, civil auto-purposefulness, civil laws exegesis course, the components of irrationality

Savremeni politiĉki i ekonomski uslovi uĉinili su aktuelnim odreĊena graĊanska i društvena pitanja i probleme i ovim istraţ ivanjem uĉinjen je napor da se oni mjerodavno rasvijetle, te putem tog rasvjetljavanja afirmira mjesto, znaĉaj, uloga i funkcija društvene teorije.

Potiskivanje ili marginaliziranje društvene teorije dobijalo je na

snazi procesom omogućavanog unapreĊivanja graĊanske dinamike, što se izraţ avalo osnaţ ivanim favoriziranjem pozicija graĊanskih stanovišta. Svojim konceptualiziranim pretpostavkama graĊanska stanovišta bitno prilagoĊavaju objektiviranja, odnosno daju doprinos funkcionalnom stvaranju neprikosnovenosti iz postojeće graĊanske dinamike odreĊeno proisticanih kompeticija. Objektivirajući razliĉite stupnjeve aspekata graĊanskog procesa ili odgovarajuće prihvaćanim samim njegovim svojstvima, ova stanovišta karakterom svrsishodno prilagodljivog predoĉenja strukturiraju podršku i obezbjeĊuju teţ nje graĊanskom kursu, odreĊenim uvjeravanjem iznoseći i prikazujući da je vlastito stanovište konaĉno ostvarena, potpuno pouzdana istina o graĊanskom poretku. Na jedan ili drugi naĉin omogućavajući zakonitosti graĊanskog društva i poretka, graĊanska stanovišta uokviruju ograniĉenja istina graĊanskog poretka, a društvena teorija teţ išnom nauĉnom dosljednošću o jedinstvu društvenog ţ ivota, iznoseći istine o graĊanskom društvu, graĊanskom procesu i poretku, ukazuje na naĉin strukturiranja i funkcionalizacije graĊanskih odnosa,

80 PREGLED

unutar kojih rasvjetljavanje ovog strukturiranja i funkcionalizacije postaje conditio sine qua non diferencijacije društvenih i pozicije ĉovjeka pojedinca naspram procesa pukog favoriziranja graĊanskih veza i odnosa, isticane i ostvarivane njihove plauzibilne reputacije.

Dok je period XIX stoljeća prireĊivao osnove da graĊanske odnose reproducira kao sastavni dio društvenih odnosa, dominantno politiĉko kontinuiranje odrţ alo je svoj raison d’être na neprikosnovenosti slijeĊenja i afirmiranog pridrţ avanja unaprijeĊenih formi graĊanske regulatornosti. Dinamizirani graĊanski proces iziskuje unapreĊivane naĉine tumaĉenja sukladno izmijenjenom toku ostvarivanog graĊanskog potencijala i naĉinu ureĊivanja odnosa, da ovim zahtjevima svrsishodnost postavljaju graĊanski ciljevi i interesi, da slijed tim naĉinom uslišenih zahtjeva reverzibilno omogućuje dinamizam graĊanskog strukturiranja. Naime, uzajamno su omogućeni, uslovljeni i komplementarni graĊanska perspektiva i graĊanska stanovišta, graĊanska izgradnja odnosa i njome prihvaćenim institutom validacije izraţ avani oblici graĊanskog tumaĉenja.

U epohi graĊanskog liberalizma najopćenitiji okvir, politiĉki i ekonomski, moguće ostvarivanog strukturiranja odrţ avan je eksponentom nacije! Nacija relevantno supsumira graĊanske odnose osnovom razvojnog odrţ avanja liberalizma i podrţ avanim preobraţ ajima cjelishodno uzimanih elemenata graĊanski artikuliranog obezbjeĊivanja liberalne moći i predominacije. Unutar graĊanskih odreĊenja establishment dominantno razvijane liberalne politiĉke i ideološke regulacije naglašavao je znaĉaj nacijom izraţ avanog obavljanja graĊanskih odnosa, da su ovi odnosi najdoslovnijom pravnom i politiĉkom graĊanskom supremacijom konkretizirali svojstva drţ avnog organizovanja i drţ avnih mogućnosti.

Unutar zrelog liberalizma i posebno u stadiju postliberalizma

intenzivirana dinamika graĊanskog društva zadobijala je specifiĉan tok! U stadiju zrelog liberalizma ovom dinamikom strukturirani politiĉki i ekonomski odnosi i prilike odrţ anim naĉinom ureĊivanja graĊanske perspektive odreĊeno su diferencirali karakter politiĉkih i ekonomskih odnosa, a u postliberalizmu prinudu ovih odnosa postavlja i unapreĊuje priroda artikuliranog pravca odreĊivane tzv. konsenzualne, a u osnovi kategoriĉki neprikosnovene politiĉke iskljuĉivosti.

PREGLED 81

Društvena teorija u omogućavanju i posredovanju

supstancijalno društvenog ţ ivota istraţ uje društveni karakter svjetskohistorijskih odnosa, pronalazi i ne ostavlja zabašurenim da protivrjeĉnosti graĊanskog razvitka grade i jaĉaju legitimitet komponenti negiranja i iracionalnosti, a omogućavani graĊanski razvoj pruţ a funkcionalnu podršku napretku ovih komponenti, te njihovo nedogledno podsticanje i kontinuiranje unaprijeĊenijim ĉini proces same graĊanske samosvrhovitosti. Kompleksno pristupajući cjelini odnosa graĊanske produkcije sa neispuštenim, nezapostavljenim, kljuĉno uvaţavanim naĉinom proisticane i ostvarivane iracionalnosti i negiranja, društvena teorija relevantno utvrĊuje determiniranje društveno-historijskog dogaĊanja, a da ovo dogaĊanje ne svodi, ne redukuje, na favoriziranje graĊanske dominacije, na iznalaţ enje opravdanja produbljivane razdiobe racionaliteta i intenzivirane djelotvornosti postizanog iracionalnog potencijala. GraĊanska stanovišta svojim objekcijama graĊanske strukture odnosa zaokupljena su suprimiranim tretmanom komponenti iracionaliteta i negacije, a taj postupak sagledavanja olakšava otvaranje puta eskamotiranju da se društveni odnosi izgraĊuju, na pravi naĉin postoje i postavljaju funkcionalizacijom graĊanskih odnosa. Izriĉito prilagoĊenim generalizacijama ova stanovišta upućuju, konstituiraju i odreĊuju da uopće nije svrsishodno ukljuĉivati graĊanske u društvene odnose i tim naĉinom diferenciranja analitiĉki razmatrati legitimitet nadreĊivanja društvenih graĊanskim odnosima, jer njihovom istraţ ivaĉkom vizijom data je predominantno, ako ne iskljuĉivo, relevancija graĊanskoj produkciji.

Vaţ nost respektovanja metodološkog aksioma da ispravnost i istanĉanost istraţ ivaĉkog postupka dovodi do cjelishodne precizacije pojmova i sintaksiĉkih odreĊenja uvijek iznova uvjerava da upravo rašĉlanjavanje u jedinstvu i imenovanje u relevantnoj povezanosti stvari i pojava njihovim odreĊeno prepoznatljivim imenima identificiranja mjerodavno obezbjeĊuje nauĉnu istinu. Odgovarajuće zanemarujući društvena uporišta karaktera graĊanskog procesa u tretiranju rašĉlanjavanja, analiziranja, u povezivanju i elaboraciji pojava graĊanske sfere, shodno prilagoĊenom funkcionaliziranju i opravdanju legitimiteta graĊanske perspektive pronaĊenim i prihvaćenim metodskim postupcima, graĊanska stanovišta derogiraju mjesto i znaĉenje ovog aksioma. Kontekst derogiranja voĊen postupkom stupnja i naĉina prilagoĊavane dosljednosti i strukturiranja

82 PREGLED

izvjesnosti omogućava egzegeza graĊanske zakonitosti, a karakteristiĉno zasnivana, ako ne i iznuĊivana, elaboracija nuţ no zapada u circulus vitiosus. Circulus vitiosus osvjedoĉava nedostatak i pogrešku dokazivanja, a graĊanski historijski uslovi omogućuju graĊanski proisteklo i predoĉeno, od principa ove egzegeze i dominantnog shematizma o društvu, saĉinjavano tumaĉenje i artificijelnu povezanost prihvaćenu jedinstvenim znaĉajem karaktera i funkcije ostvarivanih interesa. Prikazi ove povezanosti uvijek iznova konaĉno obraĊivanim konceptom razrješavanja apokalipse Gordijevog ĉvora pronalaze kompenzacije društvenih veza i odnosa, a modusom procedendi društvenu zakonitost i društveno postojanje podreĊuju graĊanskom postojanju i svrsishodno prilagoĊeni i izabrani naĉin graĊanskog ispitivanja strukturira postupak stavljanja inkognito nepatvorenih uzroĉno-posljediĉnih društvenih veza i odnosa, tj. ovaj postupak omogućuje da se zanemari, uskrati identificiranje i legitiman karakter ovih veza i odnosa.

Interpretirajući ovo dogaĊanje prevashodno afirmativnim

odrednicama i podrškom primijenjenim metodološkim postupkom, egzegeza omogućavanja zakonitosti graĊanskog dogaĊanja i graĊanske racionalnosti ujedno ostvaruje (iznuĊuje), svojim tematiziranjem, vlastito priznanje.

GraĊanskoj perspektivi, takoĊer, u odreĊeno iskristaliziranim

historijskim uslovima podršku pruţ aju stanovišta koja izdvojeno tretiraju samu iracionalnost i njome omogućeno negiranje. Spomenimo tek razmatranja i stanovište Friedricha Nietzschea! Nietzsche je graĊanskohistorijsku situaciju jednog perioda dijagnosticirao, a kada odreĊeno tematiziranje ispusti odgovoriti na pitanja otkuda, kako, kada i zašto determinacije historije i društva, historijskih i društvenih pojava i procesa, tada objektivacijama izostaje relevancija mjerodavnog upotpunjavanja uzroĉno-posljediĉnih veza, potrebna razmatranja i atributi nauĉne analize kojima se omogućuju fundamentalna razjašnjenja. Odgovarajućim uvidima ovi naĉini istraţ ivaĉkog sagledavanja unose svjetlo u graĊansku i historijsku zbilju, ali i ostavljaju, otvaraju brojne mogućnosti interpretacija, od onih da njihov karakter neposredno i cjelovito ukazuje na svu opskurnost intenziviranog strukturiranja iracionalnosti koju je u relevantnom kontinuiranju graĊanski proces moći uspio razviti, do onih da je to dijagnosticiranje samo u funkciji razvoja graĊanske relevancije moći.

PREGLED 83

Zaloţ ena u konceptualizaciji da bitnije funkcionaliziraju graĊanske procese, da ostvare povoljnije uslove prihvaćenih preimućstva u obezbjeĊivanju graĊanskih svrha, graĊanska stanovišta (i ne samo) liberalizma graĊanske protivrjeĉnosti i suprotstavljanja ne sagledavaju u jedinstvenoj prirodi njima odrţ avanog kontinuiranja. Ako taj aspekt i dolazi do izraţ aja u kriptografskoj ili ĉak mistificiranoj formi, u konkretiziranijem objektiviranju ona uzvisuju vrijednosti svrha graĊanske funkcionalizacije, a time iskristaliziranim naĉinima, metodima, kombiniranim instrumentarijem ili prilagodljivim sredstvima odgovarajuće usmjeravaju, odnosno redukuju i u pravilu pojednostavljuju kompleksnost povijesnog strukturiranja. Izrazi takvih analitiĉkih graĊanskih razmatranja sustiţ u se u matrici karakteristiĉno postavljanog i odreĊivanog teorijskog tretmana, gdje se stupnjevi zastoja i stadiji insuficijencije graĊanske funkcionalizacije imenuju pojavama stagnacije, recesije, kriza ili depresije. GraĊansko sagledavanje ovih fenomena u tzv. zasebnosti graĊanskohistorijskog toka afirmira tip analitiĉkog razmatranja koji obezbjeĊuje prostor konstatacijama da su ove faze objektivno date, da su one svojim dominantno stvorenim odnosima ne samo regulativne općoj društvenoj i historijskoj zbilji nego nadreĊuju kontinuitet graĊanskih zbivanja.

GraĊanska stanovišta na koncepcijski naĉin svojim istraţ ivaĉkim interesom s ciljem i teţ njom svrsishodno postavljenog metodološkog postupka izostavljaju, zaobilaze ili izbjegavaju rasvijetliti i analizirati uslove proisticanja, naĉine formiranja i bitno odrţ anog kontinuiranja graĊanskih pojava i, s obzirom na društvenu zakonomjernost, taj okvir im omogućuje da prirodu graĊanskog dogaĊanja svedu na mehanizme, instrumente, postupke i procese ĉije reglementiranje treba da obezbijedi samo to dogaĊanje, kao da graĊanske procese treba promatrati polazištem, a ne karakterom proizvedenih i proisteklih konsekvencija omogućene, slijeĊene i ostvarivane samosvrhovitosti. Valoriziranje eminentno nauĉnim instrumentima i kriterijima rezultata opservacija graĊanske egzegeze pokazuje da ona prevashodno prejudicira svrhe definirane i postavljene samim istraţ ivaĉkim ciljevima. Ukoliko bi ta stanovišta u predmet analitiĉko-istraţ ivaĉkog zanimanja stavila naĉin svog sudjelovanja u ostvarivanoj podršci i omogućavanoj afirmaciji društvenih veza i odnosa, uĉinila bi nesuvislim, neizbjeţ no najkonkretnije dokazala da izdaju sobom prihvaćeni i izabrani metodološki okvir, da svoje odgovarajuće usmjeravano zalaganje za unapreĊivani graĊanski proces

84 PREGLED

ne saĉinjava alternativu društvu, društvenom milieuu u kojem bi motivi, potrebe, društveni interesi pojedinca bili relevantno zastupljeni, ostvarivani ili etablirani.

Tematiziranje društvenih pitanja i problema, karaktera i prirode ĉovjeka obiljeţ jima koja podrţ avaju stanja i dinamiĉke preobraţ aje graĊanskih procesa, naĉine omogućavanja i izgraĊivanja pojava graĊanske sfere, stanoviti je modus vivendi graĊanskih stanovišta. U odnosu na prirodu društvenih odnosa, na legitimitet ţ ivotnih prilika i moralnih odnosa zaloţ ena graĊanska razmatranja upotpunjavaju i osiguravaju ambijent i prostor strukturnom kontinuiranju graĊanskih procesa. Ona u uslovima osamostaljenijeg nadreĊivanja potrebe i interesa opravdanja same dominacije, svrsishodno principijelno intenziviranije, obezbjeĊuju legitimnu funkcionalizaciju graĊanske tendencije. Slijedom ovih svrha, funkcija i odrednica groteskno se istiĉe da graĊanski procesi sluţ e društvenom odnosu, da njihovo mjerodavno ostvarivanje doprinosi zalaganju za istinu, a da njihova afirmirana i odreĊivana naĉela osvjedoĉuju ţ ivotne vrijednosti, konstituiraju mjerila i odnose pravde.

GraĊanska stanovišta ovim naĉinom tematiziranja uĉvršćuju

svoju funkciju! Posredstvom tog uĉvršćenja snaga faktiĉkih graĊanskih pritisaka obezbjeĊuje, bitno odreĊuje, alteriranje graĊanskih stanovišta, a samo iskustvo ujedno postavlja dokaz, postaje saveznik tezi da je „zbiljsko udaljenije od umnog“. Kontekst alteriranja njemu primjerenim sredstvima i mehanizmima racionalizacije, takoĊer, brojnim modusima „priziva umno“ izvodeći uvjeravanja, afirmirajući implikacije da je ono dostiţ no i da je sastavni aspekt neiznevjerenih oĉekivanja. Zbiljski društveni problemi, u ovom smislu, sadrţ ajem dobijaju graĊansku karakterizaciju i profiliranje, najpotpunija i jednoznaĉna, politiĉka, ideološka, ekonomska ili, razliĉitim prilagoĊavanjem, konkretizirano neadekvatna odreĊenja. Izostanak, onemogućavanje, suzbijanje, prepreĉavanje ili neuvaţ avanje nepatvorene artikulacije o društvu funkcionalno pomaţ e graĊansku svrhu, odnosno dobija graĊanski prihvatljiviji tretman i hoće da ospori stav (M. Horkheimer, H. Marcuse) da istina moţ e postojati i kada je niko ne prihvata.

Posredstvom nauĉno-metodološki relevantno izvedenog

uopćavanja inaugurira se istina! U graĊanskopozitivistiĉkom

PREGLED 85

prihvatanju istine interesno se slijedi ujednostavljivanje iskustvom, a samo po sebi dogmatiziranje dominantno veţ e ili transponuje iskustvo u tajanstvo i svojim obiljeţ jima hoće da se opire tezi G. W. F. Hegela da svako vrijeme ima svoje okolnosti da ga valja tretirati iz njega samog. Vjerodostojnost ove teze omogućuje davanje prednosti ţ ivotnim vrijednostima i principima naspram dogmatizma, mistificiranja, odnosno prikazivane svrhe intenzivirano osamostaljenog graĊanskog procesa koji funkcijom nadreĊivanja podvaja, svojim generativnim tokom suprotstavlja, graĊansko podruĉje podruĉju društvenih odnosa.

Principi graĊanske dinamike strukturiraju mjere i odreĊenja ĉiji

karakter prisile prevashodno omogućuje, uslovljava, obezbjeĊuje i razvija preimućstva za ostvarenje moći i dominacije, condicio sine qua non funkcioniranja i determiniranja graĊanskog procesa. Ostvarivanje tih preimućstava i pretpostavki, kako se vidi, zadobija se sinhronizirano sa funkcijama odgovarajućih graĊanskih stanovišta, koje su sami komplementi razvijane i unapreĊivane graĊanske prominentnosti. Nastanak pojedinih graĊanskih stanovišta ne samo da usmjereno podrţ ava ili u pojedinim aspektima odgovarajuće reglementira pitanja nivoa odreĊenog graĊanskog razvitka, već svojim graĊanski suponiranim proklamiranjem u prvom redu podsticajno favorizira i artikulira determinaciju racionalnosti. Na takav naĉin tematizirana i efektuirana racionalnost onemogućuje da se uvaţ i, osvijetli, istraţ ivanjem sagleda i objasni kurs produciranja i efektuiranih teţ nji iracionalnosti, negiranja, a što je u konceptualizaciji projiciranog plana i doprinosa osnaţ ivanih determinanti graĊanske pozitivnosti. GraĊansku pozitivnost podrţ avaju komplementi alteriranih graĊanskih stanovišta i ovo jedinstvo, prividno ili konstitucionalno, opriroĊuje stabilizaciju i faktiĉku harmonizaciju graĊanskog poretka.

Ako se zanemare neki od historijskih perioda, društvena

teorija razvijana je u sjeni ovog toka historijskih dogaĊanja i graĊanskih odreĊenja. Istina, historijski period zenita klasnih kontraverzi (od sredine XIX stoljeća) pruţ io je društvenoj istraţ ivaĉkoj analizi, sagledavanju i definiranju karaktera graĊanskih protivrjeĉnosti, kljuĉne pretpostavke putem kojih je postojeće historijske mogućnosti nauĉna relevancija legitimirala u mjerodavnom utemeljenju društvene teorije. Za svoj predmet ona nije mogla imati pojedine aspekte, periode ili samo graĊansko društvo, nego doslovno ţ ivot i ĉinioce posredovanja

86 PREGLED

totaliteta društva, cjelinu aspekata njegovog odrţ anja, funkcionalizacije i reprodukcije. Uslovi intenzivirano klasnog naĉina ostvarivanog podreĊivanja inaugurirali su mogućnost sublimacije podreĊivanja u općenito klasnu integraciju. Agens ove integracije nije nuţ no proisticao samom sferom strukturiranog saĉinjavanja graĊansko-povijesnog procesa. On se formirao mjerom potenciranog dispozitivnog socijabiliteta i sudjelovanja u reciprocitetu artikuliranja i organizacije date općenitosti polariziranog podreĊivanja. Nasuprot razvijane i ostvarivane dominacije toka samog graĊanskog poretka, koji svojim stremljenjima kontinuelnim dinamizmom podrţ ava, omogućuje preobraćanje supstancije u subjekt, polariziranim podreĊivanjem formiranoj klasi graĊanskim procesom je uskraćen legitimitet odreĊenije uticajnog sudionika, odnosno graĊanski proces kontinuitetom uĉvršćuje i unapreĊuje uslove putem kojih se graĊanska svrsishodnost postavlja i ostvaruje samosvrhovitošću, a njen je konsekventni izraz subjektiviranje jedinstvene neprikosnovenosti nadreĊivanja.

Ispitujući postojanje i ţ ivot društva, društvena teorija ne

ukljuĉuje i ne ĉini društvo strukturnim momentom prilagodljivog prestrojavanja i preureĊivanja, ne podreĊuje ga graĊanskoj perspektivi. GraĊanska perspektiva sudjeluje u strukturiranju društvenih odnosa i to je jedno od osnovnih podruĉja istraţ ivanja društvene teorije. Pored drugog, sistematska analiza karaktera stvaranja i izgraĊivanja graĊanske funkcionalizacije odnosa ĉini znaĉajan aspekt predmeta društvene teorije. Shodno odvijanju funkcionalizacije graĊanskih odnosa i u graĊanskim stanovištima njihovog sagledavanja i izraţ avanja pro re nata društvena teorija istraţ uje pretpostavke i naĉin afirmiranja ove funkcionalizacije, takoĊer izgradnju i omogućavanje graĊanske infrastrukture, a domen graĊanske infrastrukture podrazumijeva prilagoĊeno stvaranje idejnih i ideoloških koncepata, manifestovanje proisticanja, dozirano izraţ avanog ukljuĉivanja graĊanskih suprotnosti, te i sam oblik razrješavanja protivrjeĉnosti, negativnosti i negiranja unutar graĊanskog sistema odnosa i sl. Kriteriji i mjerila društvene teorije znaĉajnije su dolazila do uvaţ avanja u periodima graĊanskih konvulzija, u situacijama za koje su zrelije historijske prilike svojim potrebama i interesima neposrednijeg prevladavanja protivrjeĉnosti mjerodavnije nametale neminovnost razgraniĉavanja, razrješavanja sa odgovarajućim konsekvencama i aspektima ancien regime, a ono je uslovljeno otkrivanjem i

PREGLED 87

utvrĊivanjem jasnijih, razgovjetnijih saznanja o relevanciji društvene i historijske zbilje i o karakteru graĊanske strukture odnosa. Ovim kontekstom historijski i politiĉki uslovi su izgraĊivali ambijent primjereno pripravnog potencijala, spremnosti da, rekursom društvene racionalnosti, što će reći društvenog ţ ivota, društvena teorija ustanovi vjerodostojne nalaze, a ovi nalazi se akceptiraju, omogućuju, uvaţ avaju ili ozvaniĉavaju u graĊanski izgraĊenim i stvorenim uslovima, u prvom redu nezaobilaznom mjerom primarne relevancije prinudnog korigovanja i usklaĊivanja sa graĊanskim teţ njama.

Izraze neposredne graĊanske produkcije, ostvarivane u

dinamizmu općih protivrjeĉnosti manifestnim principima racionaliteta, prate efekti i efektuiranje iracionalnosti, a ovo efektuiranje svojim determinantama funkcionalizira svojstva graĊanske tendencije, postiţ e kontinuiranje graĊanskog procesa i omogućuje sadrţ aje graĊanskih svrha. Slijedom ovog efektuiranja, unutar sinhronizirano nedinamiziranih aspekata nacionalno-drţ avnog graĊansko-liberalnog legitimiteta, graĊanske prilike i protivrjeĉnosti proizvodile su suprotnosti ĉije kontinuiranje je ĉinilo i omogućavalo graĊanski razvoj. Shodno stupnju i intenzitetu zaprijeĉenog dinamizma, u legitimitetu pozitivno izgraĊivanog graĊanskog procesa, razvijana iracionalnost je i u podršci strukturirane snage proisteklo negativnog naslijeĊa duhovno stvaranih narodnih ili nacionalnih tvorevina opredmetila amalgam, produkovala pripravan potencijal, da su proisticani uslovi graĊanskog fakticiteta i prakse bezizlaza i neizvjesnosti odreĊivana podloga generirane prijemĉivosti za instrumentalizaciju. Dakle, graĊanskim pritiskom stvoren i nacionalnim ograniĉavanjem ureĊivan ambijent insuficijencije liberalno-graĊanskog dinamizma i produktivnosti reflektuje suspenziju nacionalnog razvitka. Kako je nacija eksponent i sadrţ ilac liberalno-graĊanske satisfakcije, insuficijencija graĊanskog dinamizma manifestuje udar na naciju! U ovom smislu iracionalni aspekti graĊanskog razvoja etabliraju uslove i prostor nacionalnih teţ nji, omogućuju, iznalaze i potvrĊuju tzv. svoje eksponiranje da odgovarajućim intenzitetom se izraze, ispolje i definiraju, a i da datim poretkom odreĊuju graĊanski usmjeravanu afirmaciju.

Kao producirana komponenta graĊanskog razvitka iracionalnost

efektuira negiranje individualnosti pojedinca, razgraĊuje odnose organizacije i legitimiteta društvenosti. Na ovaj naĉin iracionalnost je

88 PREGLED

nezaobilazni predmet društvene teorije. Dok u datim historijskim uslovima graĊanska stanovišta afirmiraju favoriziranje procedura unapreĊivanja odrţ anja graĊanskih konstitucija, doprinose determiniranju i postupaka i pojava koje pospješuju ostvarenje graĊanske dobiti (precizacija odreĊuje sintagmu opsluţ ivanje dobiti), a iracionalnost iza paravana pro domo dinamizira graĊansku scenu, dotle društvena teorija unutar bavljenja graĊanskim poretkom i reţ imom istraţ uje iracionalnost u nastanku, u njenoj funkciji, odrţ anju, što ukljuĉuje da mjerodavnom dosljednošću nauke takoĊer fokusiranu analizu aspektira na funkciju, upotrebu i manipulaciju iracionalnosti, na njeno samo instrumentaliziranje.

Kako je implicite isticano, iracionalnost ima svoju

djelotvornost, a unapreĊivanim graĊanskim poretkom i intenzitet svoje funkcionalne postojanosti. Iracionalnost zbog toga posreduje graĊanske odnose, a graĊanski odnosi konstitutivno sudjeluju u odnosima društva i ĉinjenicom cjeline su predmet istraţ ivanja društvene teorije. Društvenoj teoriji je zadato da bez ostatka ispituje i rasvjetljava graĊansku scenu i njenim brojnim segmentima i pravcima, supstancijalnim karakteristikama nastanka, odrţ anja, djelotvornosti stvorenih i stvaranih njenih funkcionalnih odreĊenja, kontekst manifestovane iracionalnosti.

GraĊanska stanovišta opredijeljena za podršku graĊanskoj sferi

odnosa bave se naĉinima odrţ anja i unapreĊenja mjera i aspekata graĊanskih odnosa, a njih principijelno podstiĉe i omogućuje uspješno ostvarivanje dobiti. U ovom smislu kurs i cijena dobiti je njeno ostvarenje. Od graĊanskih stanovišta stanovito je degutantno oĉekivati ili zahtijevati da osvjetljavaju proizvoĊenje, ulogu, mjesto i funkciju fenomena iracionalnosti. S kraja pedesetih godina dvadesetog stoljeća polemike voĊene smislom teorijske relevancije i pouzdanosti izmeĊu pozitivizma i nauĉne teorije, danas, u dobu globalizacije, ne bi bile tek anahrone, već i besmislene.

Prvenstvenim zanimanjem za poloţ aj pojedinca u graĊanskim

odnosima i u društvu, te unutar stvaranih i odreĊivanih determinanti samim graĊanskim razvitkom i uspostavljenim graĊanskim poretkom posredovanja društvenih graĊanskim odnosima, društvena teorija sagledava mehanizme, naĉine i procese putem kojih dolazi do karakteristiĉnog prihvatanja, ukljuĉivanja i prilagoĊavanja pojedinca u

PREGLED 89

ovaj poredak i ovaj razvitak. Taj motiv nuţ no je usmjeren na “rekapitulaciju” filozofskog, teorijskokulturnog i stvaralaštva nauĉno utemeljenog, na prihvatanje neospornih nalaza u dinamizmu sagledanih aspekata, što će reći da objektivirane istine o graĊanskim odnosima, potvrĊene relevantnim nauĉnim i filozofskim valoriziranjem o društvu, pojedincu, historijskom razvoju, postaju uporište i dinamiĉna snaga društvene teorije i, ponajprije, platforma društvenog postojanja i podrţ avanja pojedinca u njegovoj individualnosti.

Stvaralaštvo potpune i kompleksne valjanosti u obuhvatnom i

najširem smislu sadrţ i razmatranja i istraţ ivaĉko-saznajne rezultate koji rasvjetljavaju odreĊujuće aspekte datih perioda i adekvatno predoĉe za date periode i situacije produciranje i graĊanskih i društvenih odnosa u karakteristikama znaĉajnim za društveno-historijsku produkciju odnosa uopće. Društveno-teorijska razmatranja zadobijaju mjeru pouzdanosti od uvida i saznanja proisteklih primjenom relevantnog metodološkog okvira na konkretnoistraţ ivaĉki uvaţ avano objedinjavanje funkcionaliziranih aspekata društva i u objektivnoj općenitosti potvrĊenih, verificiranih i valoriziranih nauĉnih premisa.

Dakle, shodno unapreĊivanoj funkcionalizaciji, opravdavanju i

afirmiranju graĊanske dinamike, takoĊer izostalim uslovima razvoja strukturno neophodnih aspekata prilagoĊavanja graĊanskom prosperitetu i iznalaţ enju mogućih puteva otklanjanja insuficijencije i ograniĉenja u obezbjeĊenju potrebnog mjesta graĊanskom poretku nastajala su i razvijala se graĊanska stanovišta. Ona su pristalim sadejstvom pripadno proisticane legitimacije nastajala u specifiĉnoj uzajamnoj uslovljenosti graĊanskim razvitkom, u teorijskoj i filozofskoj izvjesnosti odgovarajuće nošena graĊanski ostvarivanom i omogućavanom perspektivom.

Specifiĉna uzajamna uslovljenost evoluira! GraĊanska teorijska

i filozofska razmatranja prvobitnih okolnosti ranoliberalnih stupnjeva graĊanskog društva mogla su pretpostavljati, zasnivati i stvaralaĉki više raspolagati omogućavanom inventivnošću, a unutar graĊanskog time ispostavljati legitimitet društvenog naĉina istraţ ivanja i tretiranja povijesnih fenomena, da navedemo samo Adama Smitha, Davida Ricarda i G. W. F. Hegela, dok savremene graĊanske teorije prate razliĉiti oblici pozitivizma, graĊanskog domesticiranja relativizmom,

90 PREGLED

apsolutizacijom da se radikalnije eskamotira društveni milieu u logici graĊanski prilagoĊenog opserviranja, funkcionalnog prikazivanja ostvarivane graĊanske uslovljenosti i svrha regulatorno postizanog osamostaljenja graĊanskih ciljeva i interesa. Ustvari, kljuĉ produkcije iracionalnosti graĊanska stanovišta eskamotiraju, naĉinom takvog eskamotiranja postaju aktuelna, aktueliziranjem protektivno ostvaruju funkcije neophodne tzv. unapreĊivanju graĊanske zbilje. U pogledu sagledavanja razvoja društvene teorije, dosljedno mogućem ukljuĉenju najširih društvenih razmatranja u doprinos poziciji, izgraĊivanom stanju i unapreĊenju funkcionalizacije u odnosima konkretnog individuuma i ţ ivotno determiniranih uslova i odnosa društva, bilo bi uputno i znaĉajno valorizirati koji aspekti, npr. stvaranja A. Smitha, D. Ricarda, uprkos ili upravo zbog društveno-nauĉne valjanosti nisu bivali, odnosno nisu mogli biti prihvaćeni.

Specifiĉnijim dijelom savremeno postavljeno graĊansko

stvaranje karakteriše omogućavana graĊanska precedentnost, a ona afirmirano podrţ ava i funkcionalizira graĊanski politiĉki i ekonomski razvojni potencijal. U zalaganju da budu supstitucija društvenoj teoriji istraţ ivanja graĊanskih teorija o fakticitetu graĊanskih odnosa u uopćavanju, ostvaruju mogućnosti kombiniranja predmetno date društvene povezanosti, a fakticitet postojeće i graĊene infrastrukture osigurava stvaranim opservacijama potrebnu funkcionalnost i vaţ enje, što je sâmo faktiĉko prilagoĊavanje u sudjelovanju na dinamiziranju graĊanskog poretka i graĊanskog sistema odnosa.

U uslovima i okolnostima najodsudnijih globalnih integracija, u

postliberalnom ambijentu, graĊanska stanovišta, teţ išno odgovarajućom egzegezom odvijanja zakonitosti graĊanskog društva, doprinose unapreĊivanju graĊanske samosvrhovitosti. Postliberalna graĊanska samosvrhovitost izrasli je oblik spoljašnje svrsishodnosti. Zamajac dinamiĉkih graĊanskih protivrjeĉnosti njome omogućuje i postavlja graĊansku implikaciju negiranja u sferu zasebnosti, te utoliko ona nije samo produkt ostvarene postliberalne graĊanske regulacije, nego tu regulaciju specifiĉno uslovljava dajući joj mjeru adekvatne sveobuhvatnosti i jedinstvene potpunosti.

Društvenu teoriju najdirektnije zanimaju graĊanski odnosi

produktiviteta i razvoja i naĉini opserviranja tih odnosa unutar pozitivno datih stanja i situacija ţ ivotnog ostvarenja i funkcionalizacije

PREGLED 91

društvenih odnosa. GraĊansko-teorijska istraţ ivaĉka analiza i interpretacija regulirano favorizira strukturiranu neprikosnovenost graĊanskih odnosa i smješta implikaciju negiranja u podešen i prilagodljiv okvir sagledavanja, a ovom osnovom se omogućuje kontinuitet graĊanskog odrţ anja na naĉin vaţ nog usmjeravanja i dovoĊenja općegraĊanskih odnosa produktiviteta u samosvrhovitost. Unutar temeljnih nauĉnoistraţ ivaĉkih analiza društvena teorija ima prvenstveni interes da ustanovi kojim stupnjem graĊanska stanovišta dezavuiraju mjeru istine. Sluţ eći se nauĉnim principima i kriterijima, društvena nauĉna teorija primjenom principa dosljednosti u najdoslovnijem smislu, pored drugog rekursom, pouzdano utvrĊuje, rasvjetljava i valorizira graĊanske opservacije. Proistekle iz funkcionalno odreĊenih uslova i okolnosti, graĊanske opservacije usmjeravaju zanimanje za naĉin karakteristiĉnog odvijanja odnosa odgovarajućeg graĊanskog legitimiteta, a tim kontekstom i teţ ištem da ustanove za pojedini historijski stadij, za eventualnu involutivnost moguće iznalaţ enje primjenjivo inoviranih sredstava, puteva i postupaka politiĉkog, ekonomskog, ideološkog, ureĊivanja i strukturiranja pojava toga legitimiteta. Slijedom prilagoĊavanja aktuelnim ĉiniocima graĊanskog dinamizma data politiĉka struktura afirmira svoje mjesto. Sigurno je da na taj naĉin graĊanska stanovišta usmjereno odreĊeno potpomaţ u na graĊanskim postignućima stvaranje i iznošenje graĊanske istine, tj. omogućuju istinu graĊanske relevancije putem egzegeze odvijanja zakonitosti graĊanskog društva. Posredstvom egzegeze odvijanja zakonitosti graĊanskog društva graĊanska stanovišta „dokazuju“ nadreĊenost graĊanske strukture odnosa samim ĉinjenicama društvenog i historijskog legitimiteta, a prema karakteru i kontinuitetu udovoljavanja svrhama graĊanskog perspektivizma njihove analize i ostvarena graĊanska spoznaja iznova usmjeravaju i aktueliziraju primjenjivo vaţ enje principa; ona uopćavanjem iznalaze „svrsishodnija tumaĉenja“, a time ujedno obezbjeĊuju da prethodna graĊanska stanovišta pravom na graĊanski uslovljenu satisfakciju dominantno podrţ avaju pitanja vremena, tj. izmijenjeno prilagodljive oblike strukturiranja graĊanske legitimnosti.

Dezavuacija nastaje utoliko i tada kada se graĊanska istina

primarno postavlja za istinu društveno-nauĉne relevancije; graĊanska istina kao egzegeza odvijanja graĊanske zakonitosti sluţ i u funkcionalizaciji naĉina graĊanskog razvoja, odreĊeno prikazuje ovaj razvoj, a prihvaćenim naĉinom tumaĉenja zahvata njegovo

92 PREGLED

omogućavanje. GraĊansku zakonitost protektira ekonomsko-politiĉko posredovanje društveno-historijskih odnosa. Sama za sebe odreĊenim naĉinom prominencije graĊanska stanovišta to protektiranje bitno pretpostavljaju, a odgovarajućim njegovim oblikom pokušavaju valorizirati same društvene odnose. U primjenjivanim saznajno-istraţ ivaĉkim ciljevima, motivima i interesima, analitiĉkom upotrebom odreĊenih artefakata, zatomljivanje rašĉlanjenja i diferenciranja graĊanskog produktiviteta sa njemu pripadnom zakonitošću i iskljuĉivošću naspram društvenog milieua, kako je istaknuto, već neosporno rezultira modusom circulus vitiosusa, dokazom nauĉnog zastranjivanja i prevashodno namjere slijeĊenja teţ nji da se pojave i odnosi samih društveno-historijskih procesa nadomješteno projiciraju, a sredstva, svrhe i uzroci naĉina graĊanske perspektive prilagodljivim “kombinacijama” u ţ eljenom konceptualiziranju svrhovito opravdavaju i prikazuju legitimitetom neprikosnovenosti.

Ovi naĉini tematiziranja ne upućuju samo da se radi o rangu

upotrebe saznajnih rezultata graĊanskih razmatranja, graĊanskih objektivacija i stanovišta, nego i u historijskom smislu i uopće brojnost njihovih promjenljivih, mijenjanih i smjenjivih odreĊenja otkriva i rasvjetljava njihov karakter, njihovu stanovitu teorijsku varijabilnost, u paravanu općenitosti funkcionalizaciju i relativiziranost, relativizaciju koja moţ e da pronalazi odgovarajuće uporište, da se opravdava graĊansko-historijskim promjenama i kretanjem. Podršku koju ova stanovišta pruţ aju samom fakticitetu stupnjevitosti graĊanske perspektive, bilo da je rijeĉ o implikaciji dogmatske relativiziranosti, mistifikaciji u odreĊenom obliku, odnosno apsolutizaciji racionalnosti ili iracionaliteta, ona omogućuju samu ovu perspektivu tipom odgovarajuće egzegeze koncentrirane da sagledavanjem relevancije nekih odreĊenih aspekata karakteristiĉnog stadija graĊansko-historijskih prilika i odnosa potiskuju znaĉaj strukturiranih uticaja na determiniranje pojava društva, a te prilike i odnosi odgovarajuće nameću, produciraju, grade, kontinuiraju i afirmiraju ambijent graĊanskih uticaja. Procesom graĊanske dinamike postizana i konkretizirano razvijana odreĊenja primarno funkcionaliziraju graĊanske odnose, a radikalizacija graĊanskog interesa neposredno postavlja pretenziju, neposredno se zalaţ e da slijedi, ustanovljava i najdosljednije utvrĊuje mjere karakterizacija samog društva. Nauĉno tretiranje i rasvjetljavanje principa, kriterija i vrijednosti procesa graĊanski proizvedenih i konstituiranih odnosa analizira graĊanski

PREGLED 93

legitimitet i odnose funkcijom njihove izgradnje, ukljuĉivanja u strukturiranje društvenog objektiviteta i u mjerila ţ ivotnodruštvenih vrijednosti.

Spoznaje graĊanskih stanovišta u datom sistemu i poretku

takoĊer hoće da daju funkcionalni doprinos, ako ne premošćivanju, onda ureĊivanim konkretiziranjem prevladavanju, preobraţ avanju i zataškavanju objektivirano stvarane graĊanske podvojenosti proklamiranog i omogućavanog. Sa tih osnova provodi se, jaĉa, virtuelno faktiĉka ili deklarativna namjera za poţ eljno moguće, a djelotvorno ostaje latentno proisticano, konstituirano i te latencije u svojoj osnovi i biti zadobijaju odrednice neumitno ispostavljenog nadreĊivanja. Na ovaj naĉin društveno iziskivano ostaje konceptualizirana proklamacija neophodna da konkretizirano uravnoteţ uje i uravnoteţ ivanjem funkcionalizira izgraĊivanje, odrţ anje uslova graĊanskog procesa, a unutar izraţ avanja i prikazivanja da se stvara, ili teţ i stvaranju, društvene kohezije.

Nasuprot graĊanskim stanovištima, koja u opserviranju

iskljuĉivo prate, afirmiraju i funkcionalno osnaţ uju naĉine i ĉinioce graĊanskog prosperiteta, društvena teorija nauĉnom metodologijom ustanovljava i strukturira kontekst manifestacija, uticaj, posredovano reflektiranje i determinaciju odrţ avanih preobraţ aja u društvenim i graĊanskim odnosima. Ona na taj naĉin ne dozvoljava da funkcionalizacija i strukturiranje omogućavanog graĊanskog razvitka postane paradigma društvene zakonitosti i mjera za strukturiranje društvenih odnosa. Nauĉno ispitivanje graĊanskih odnosa ne podlijeţ e kombinatorici! Ono graĊanske odnose sagledava u legitimitetu graĊanskih protivrjeĉnosti i kontraverzi, u implikacijama i produktivitetu i iracionalnosti, negiranja, suĉeljavanja i suprotstavljanja, a ove odrednice unaprijeĊeni zreloliberalni i postliberalni stadiji zadobijenim, stvorenim ambijentom inkorporiraju ili dominantnom iskljuĉivošću mogu posebno instrumentalizirano upotrebljavati. U ovom smislu nauĉno pouzdana metodologija pruţ a mogućnost dolaska do relevantnih saznanja o naĉinu, oblicima, uporištima i razlozima bitnog strukturiranja graĊanskih odnosa. UtvrĊena društveno-nauĉna relevantnost naĉina strukturiranja, odrţ avanja i razvoja graĊanskih odnosa istiskuje sirovi empirizam, a i iz analognih razloga njegovani apstraktno-teorijski konstruktivizam; ovi proistiĉu, kako se uzima, iz njihovog navodno uzajamnog

94 PREGLED

ispravljanja. U predmet svoje analize društvena teorija takoĊer postavlja pretpostavke pojedinih naĉina nastanka pozitivistiĉkih stanovišta, a ti fakti svojevrsno pripomaţ u, doprinose, odgovarajuće obezbjeĊuju mogućnost utvrĊivanja analitiĉko-generiranog okvira graĊanskih razvojnih procesa svrhom ispravnog tretiranja društvenih pojava i mjerodavnije precizacije historijskih odreĊenja.

Društvena teorija prevashodno respektuje nauku historije i, s

tim u vezi, dijalektiĉki metod u osnovnom smjeru „kritike politiĉke ekonomije“. UtvrĊivanjem historijskih odreĊenja takoĊer nauĉno-metodološka analitiĉka relevancija društvenoj teoriji omogućuje i stvara prostor sagledavanju determinanti društvenih protivrjeĉnosti putem kojih ispitivane pojave društvenih odnosa i odnosi graĊanskog strukturiranja dobijaju na legitimiranom znaĉenju diferencijacije i precizacije.

Istraţ ivaĉkim tretmanom u historijskom identificiranju

pretpostavki kontinuiranja graĊanskog poretka i graĊanskog sistema društvena teorija osvjetljava naĉin konstituiranja i funkcije graĊanske samosvrhovitosti. Stadijem postliberalizma graĊanska samosvrhovitost svojim mjestom postaje neposrednije iskljuĉiva, a njen svojevrsno izgraĊeni kontekst omogućavanja pruţ a tipiĉno afirmiran okvir za izvoĊenje neosporne i egzaktne analize strukture, osnova i teţ nji kojima je graĊanski proces modificiran, kojima je postignuto graĊansko nadreĊivanje neposrednije otvorilo prostor sagledavanju na koji naĉin postliberalni, globalni graĊanski principi izrazitije sudjeluju u dominantno osamostaljenijem ureĊivanju i usmjeravaju protivrjeĉnosti i pojava manifestovanih milieuom društva i postignutim graĊanskim razvojem. Nauĉno-društvena analiza utvrĊuje da su iskljuĉivošću postliberalnog razvoja osnaţ ivani procesi graĊanskog razvitka postigli graĊansku samosvrhovitost kao dospjelu „supstanciju u subjektiviranje“. TakoĊer, društvena teorija uvaţ ava graĊansku funkcionalnost, ali je daleko od toga da nju favorizira ili da je u predmet istraţ ivaĉkog zanimanja uzima motom iskljuĉivosti, motom traţ enja naĉela za opravdavanje njene predominacije i podrške njenom nadreĊivanju.

Pouzdanim nauĉno-metodološkim instrumentarijem društvena

teorija istraţ uje poredak graĊanskog svijeta i konstituciju graĊanskih odnosa zahvatajući predmetom analize cjelovitu funkcionalnost tih

PREGLED 95

odnosa, produkovanu ili proizvedenu agensima graĊanskih politiĉkih, ideoloških i ekonomskih struktura. Dakle, društvena teorija tretira, istraţ uje, analizira i utvrĊuje uzroĉno-posljediĉne veze datog strukturiranja na temelju društveno-nauĉnog povezivanja i dekodiranja ĉinjenica, unutar ĉega je graĊanska funkcionalizacija odnosa implikacija za odreĊenje društvene zakonitosti. Egzegezu odvijanja graĊanske zakonitosti, omogućavanje graĊanskog sistema odnosa i poretka, podstiĉu i funkcionaliziraju graĊanska stanovišta! GraĊanska stanovišta zasigurno manifestuju utilitarne i pragmatske odrednice i svojstva i bitno se priklanjaju stupnjevima u odrţ anju, strukturiranju i funkcionalizaciji graĊanske tendencije, a ovu tendenciju i njene aspekte sagledavaju zapostavljanjem, stanovito ordiniranim iskljuĉivanjem koordinata društvenih potreba, interesa, ciljeva, odnosno motiva samog ĉovjeka pojedinca i njegovih društvenih odreĊenja.

GraĊanski svijet odluĉno nadreĊuju graĊanske zakonitosti, a

regulaciju i strukturiranje tog nadreĊivanja funkcionaliziraju proisticane iracionalne implikacije i komponente. GraĊanske zakonitosti ne samo ukljuĉuju nego i stvaraju aktere graĊanske produkcije unutar odreĊujućeg posredovanja graĊanskih svrha, kako to u pojedinim stadijima prema izgraĊeno vaţ ećim principima graĊanskog razvitka zamajac ekonomske, politiĉke i ideološke perspektive prilagoĊeno omogućuje i funkcionalizira.

Predmet društvene teorije je utoliko kompleks graĊanskih

odnosa, graĊanski proisticanih, konstituiranih, afirmiranih i ostvarivanih vrijednosti, odnosi perspektive i produkcije i racionalnosti i iracionaliteta, s tim u vezi, dosljedno omogućeno ostvarivanje negiranja individualnih i vrijednosti društva i društvenog individuuma. Naspram društvene teorije, graĊanska stanovišta putem egzegeze odvijanja graĊanske zakonitosti omogućuju i, prema datom stanju i poretku, tematiziranjem podrţ avaju svrhe graĊanskog organizovanja, opredjeljenja ili stadije karakteristiĉne graĊanske dinamike, nivoe i stupnjeve formirane funkcionalizacije graĊanski izgraĊenih odnosa. To podrazumijeva da graĊanska stanovišta predominantno afirmiraju graĊanska odreĊenja i putem ovih odreĊenja, primat njihovih prevashodno ostvarivanih svrha, potreba ili interesa, zalaţ ući se da prikaţ u stvaranje i produkciju društvenih odnosa i samo odgovarajuće društveno organizovanje sastavnim dijelom ovih odreĊenja.

96 PREGLED

U dinamici graĊanskih odnosa aspektima iracionalnosti kljuĉno se uspostavlja i odreĊuje negiranje manifestacija konstituiranja moći, te strukturiraju osnove graĊanskih dinamiĉkih preobraţ aja i uz to pravac odrţ avanog kontinuiteta graĊanskog sistema odnosa. Istraţ ivaĉku preokupaciju društvene teorije primarno ĉini historijski, društveni, graĊanski legitimitet promjena! Identificiranje faktora promjene ne samo da nije na planu dogmatizacije, nego umanjuje mogućnost pogrešnog utvrĊivanja, vrednovanja i ocjenjivanja odgovarajuće kljuĉnih determinanti samih društvenih i graĊanskih ĉinjenica, društveno-historijskih fakata i njihovih odnosa.

Intenzitet stvaranih i manifestovanih graĊanskih i društvenih

protivrjeĉnosti relevantna je predmetno-produktivna saznajno-istraţ ivaĉka osnova društvene teorije. Istina, pojedini stadiji historijskog razvitka omogućuju i izgraĊuju odgovarajući karakter tih protivrjeĉnosti, a nauĉno-teorijsko valoriziranje odreĊuje, uvaţ ava, sagledava i identificira funkcionalna obiljeţ ja i naĉin produkcije tih protivrjeĉnosti. Ako pojedini stadij ovog razvitka svojim determinantama i obiljeţ jima ne daje ili izostavlja da pruţ i podršku produktivno-uspješnoj nauĉnoj i stvaralaĉkoj opservaciji samog društvenog legitimiteta, to u prvom redu znaĉi da su iz manifestnih ili iz suštinskih razloga implikacije graĊanskog legitimiteta odrţ avale ambijent unutar kojeg graĊanske tvorevine, razvoj i odnos graĊanskih struktura i snaga nije doveo do oplodotvorenja stanja i prilika iz kojih bi se jasnije opredijelio znaĉaj, aktuelizirala identifikacija i diferencijacija fenomena relevantnih za društvo, za njegove tvorevine i konstitucije.

S druge strane, aspekti ostvarivanog i afirmiranog pritiska

iracionaliteta, negativnosti i negiranja ne mogu da ne osnaţ e aktuelnost, vjerodostojnost i znaĉaj onog što obuhvata kontekst društvene teorije. Najeminentnije zanimanje za društveni ţ ivot apostrofira društvenu zakonitost. NadreĊivanje graĊanske zakonitosti društvenom ţ ivotu suprotstavlja se samom ţ ivotu, a kada povišenim pritiskom intenzitet suprotstavljanja, svojom djelotvornošću i stupnjem zaposjedanja i proširivanja, postane neposrednije jasniji, stvaraju se graĊanski motivi mogućih opravdanja postojećih ili izgraĊivanih ustanova, struktura, instituta, navodno produciranog uravnoteţ ivanja odrţ avanog graĊanskog procesa, a proces ove suprotstavljenosti graĊanski se determinira za dosljedno prihvaćenu, opriroĊenu

PREGLED 97

neumitnost. Praktiĉno se afirmira njegov ireverzibilni odnos. Mjerodavna filozofska istraţ ivanja su ovaj proces odredila, obuhvatno pouzdano sagledala i rasvijetlila, te dokazala da se radi o preobraćanju supstancije u subjekt. Stvaralaĉka istraţ ivaĉka analiza ne ostavlja inkognito da tok graĊanskih protivrjeĉnosti dinamikom produciranog iracionaliteta izvjesno podrţ ava pravac graĊanskih preobraţ aja, da svojim tretmanom graĊanska stanovišta te interese podstiĉu. Ĉinjenica da se intenzitet i supstancijalitet determiniranih preobraţ aja postojano unapreĊuje, a po svom teţ ištu i karakteru osnaţ ivani disparitet deklarativnog i stvarnog s druge strane povećava potrebu pozivanja na proklamovano, to podrazumijeva da se u postliberalnim prilikama konsekvence iracionaliteta manje ostvaruju naĉinom zataškavanja, zanemarivanja ili suprimiranja, te su one i negiranje primarno ustanovljene supremacijom procesa involviranog odrţ anja prednosti moći. Tim putem u apsolutizaciji moć nije primarno potaknuta da funkcionalizira, da ostvaruje mjeru graĊanski tzv. korektivnog uravnoteţ ivanja.

Dakle, putem nauĉno-metodološke relevancije sagledavanog

graĊanskog produktiviteta, graĊanskog razvoja i graĊanskih protivrjeĉnosti društvena teorija legitimira društvenu zbilju! Društvena zbilja inkorporira i odgovarajuće je odreĊena strukturom izgradnje i proisticanja graĊanskih odnosa i ne moţ e trpjeti poistovjećenje sa graĊanskim odnosima koji se graĊanskim teorijama i egzegezom omogućavanja prikazuju bilo apsolutizacijom relativiteta, favoriziranom racionalnošću, potpunom dominacijom iracionalnosti, ili drugim oblicima redukcije i ujednostavljivanja. Unutar procesa takvog strukturiranja implikacije iracionalnosti, negiranja i negativiteta konstituiraju determinante moći, dominacije, odrţ ava se funkcionalni kontinuitet graĊanskog društva. Te aspekte društvena teorija rasvjetljava svrhom nauĉnog fundiranja. GraĊanska egzegeza o odvijanju zakonitosti graĊanskog društva prioritet daje konceptualnom usklaĊivanju znaĉajnom za mogućnosti da saznajni rezultati budu u domenu unapreĊenja i opravdavanja funkcionalizacije graĊanskog sistema odnosa. U ovom smislu ona artificijelno i persuazivno kombinuje, a postupcima, metodima i mehanizmima ispitivanja i saznavanja prikljuĉuje i prilagoĊava pojave graĊanske sfere omogućavanim graĊanskim interesima i ciljevima i kursu graĊanskog perspektivizma.

98 PREGLED

GraĊanska egzegeza o omogućavanju graĊanskog društva favorizirano, izdvajajući iz orbite nepatvorenih obiljeţ ja društva predmet graĊanske perspektive, istiĉe i efektuira kriterije i mjerila neophodna podršci graĊanskom objektiviranju i eliminacijom relevantno produciranog negativiteta i negiranja pruţ a projicirani doprinos ostvarivanju graĊanske samosvrhovitosti.

Iracionalnost, negiranje i negativitet graĊanska stanovišta sebi

svojstvenim naĉinima eskamotiraju, funkcionalno prilagodljivo relegiraju determinante individuuma i samog društva, a da na intenzitetu dobija opravdanje i funkcionalna afirmacija graĊanske perspektive.

Rezultati i nalazi egzegeze odvijanja i omogućavanja

zakonitosti graĊanskog društva zadovoljavaju svoj cilj ukoliko shodno modificiranim prilikama doprinose unapreĊivanoj funkcionalizaciji produciranih graĊanskih ciljeva i ostvarivane samosvrhovitosti.

PREGLED 99

Lejla Panjeta UDK 659.44

VIRTUALNA VAKCINACIJA REALNOSTI – NOVO SHVATANJE TEORIJE INOKULACIJE

VIRTUAL VACCINATION OF REALITY: NEW

UNDERSTANDING OF INOCULATION THEORY Sažetak

Mediji postavljaju temelje za izgradnju stereotipa namećući ideje recipijentima. Tako su mediji sredstvo ubjeđivačke komunikacije i proizvode iste efekte koje injekcija vakcine čini ljudskom tijelu. Kako je jezik jedan od najčešćih sredstava medija, ovo potajno ubjeđivanje izvodi se tako što su suptilni „antigeni“ infiltrirani u kontekstima medijskog teksta. „Vakcinacija mozga“ recipijenata putem medija moţe dovesti do stereotipnih percepcija i proizvesti predrasude. U ovoj metafori o medijima kao vakcinama antigeni vakcine nude ubjeđivački rakurs posmatranja realnosti koji je imun na druge rakurse, osim onoga kojeg nameću mediji. Ako recipijent u komunikacijskom procesu razumije ovu prijetnju, onda su efekti ubjeđivanja smanjeni, kako je objašnjeno u teoriji inokulacije. Ako je prijetnja zamotana u „bombonu“ medijskog sadrţaja, što se dešava zbog potraţnje na medijskom trţi štu i zahtjeva samih recipijenata (kao i nametnutih sadrţaja koje određuju politički i korporativni interesi), tada prijetnju nije moguće otkriti. Imuni sistem je vakciniran i zaštićen od bolesti slobodnog mišljenja. Bolest je stvarnost koju nije oblikovao neko drugi. Oblikovana realnost distribuira se kroz vakcine. Mediji kao vakcine su snaţno sredstvo u ubjeđivačkoj strategiji za oblikovanje stvarnosti, koja je zasnovana na uokvirivanju i ponovnom uokvirivanju činjenica i mišljenja većine učesnika u demokratskim medijima. Ključne riječi: propaganda, ubjeđivanje, vakcina, mediji, inokulacija Summary

Media is a tool for persuasive communication. It can produce the effects of what a vaccine injection does to a human body. The stealthy persuasion operates on a subtle “antigens” infiltrated in the context of the media text. Mind vaccinating recipients by media can lead to stereotyped

100 PREGLED

perceptions and produce prejudice. In this metaphor vaccine antigens offer a persuasive perspective on reality immune to other perspectives but that one that is imposed by media. If a recipient in the communication process understands the threat then the persuasive effects are lessened as is explained in inoculation theory. If the threat is candy wrapped in media content, as is done so by the demand of market and recipients themselves (and imposed by politics and corporation interest), then the threat is no longer understood as a threat by the recipient. The immune system is vaccinated and protected from the disease of free thinking. The disease represents a reality that is not shape shifted by someone else. Shape shifted reality is distributed through the vaccines. Media as the vaccine makes it a tool in the persuasive strategy for shape shifting the reality based on framed and reframed facts and opinions of the majority of participants in democratized media. Keywords: Propaganda, persuasion, vaccine, media, inoculation. Uvod – o teoriji inokulacije Propagandno komuniciranje je ubjeĊivaĉko, a propagandna aktivnost djeluje na sofisticiranim psihološkim nivoima. Masovne i nove medijske komunikacije ovise o deontologiji kodova nastojeći odbaciti ubjeĊivaĉke elemente u komunikacijskom procesu. Dok je propagandi imanentna ovakva vrsta komunikacije, mediji koriste suptilnije metode ubjeĊivanja. No, ljudska komunikacija općenito je ubjeĊivaĉkog karaktera, budući da se perspektive utvrĊivanja ĉinjenice i mišljenja razlikuju po sociološkom i kulturnom naslijeĊu. Ovo naslijeĊe uglavnom je stereotipno po osnovu percepcije steĉene u ranom djetinjstvu i formiranja kroz obrazovne sustave. Ali i mediji stvaraju okruţ enje za izgradnju stereotipa nametanjem ideja primateljima. Oni postaju slobodno oruĊe za propagandnu komunikaciju, ĉiji se proces ubjeĊivanja moţ e usporediti s uĉincima ubrizgavanja vakcine u ljudsko tijelo. U ovoj metafori o vakcinaciji medijima vakcina uobliĉava reakcije uma recipijenta antigenskog materijala.

Jedna od teorija koja nudi uvid u psihologiju ubjeĊivanja i automatski odgovor primatelja informacija je teorija inokulacije (McGuire, 1961), koja kaţ e da je uĉinak propagande manji ako je predmet komunikacije prethodno upozoren na prijetnju. Teorija

PREGLED 101

inokulacije usko je povezana sa procesom psihologije ubjeĊivanja i koristi analogiju s medicinskom inokulacijom (ubrizgavanjem).

Teorija inokulacije tvrdi da je potrebno ojaĉati već postojeće stavove, uvjerenja ili mišljenja da bi se sprijeĉila mogućnost ubjeĊivanja. Primatelj mora biti upozoren o predstojećem napadu. Time se uspostavlja prijetnja (ili prepoznavanje ranjivosti) i inicira se obrana za buduće napade. Radi se o tome da kada se slab argument prezentira u inokulacijskoj (ubrizgavajućoj) poruci, proces opovrgavanja će biti priprema za jaĉe ubjeĊivanje kasnije. Kljuĉno je da je napad dovoljno jak kako bi se primatelj odrţ ao u stanju obrane, ali kako bi ostao dovoljno slab da zapravo ne mijenja već postojeće ideje. To će odrţ ati primatelje aktivno obrambenim i omogućiti im da stvaraju argumente u korist svojih već postojećih misli. Što aktivniji postaje primatelj u svojoj obrani više će uĉvrstiti svoje vlastite stavove, uvjerenja ili mišljenja (McGuire, 1961).

Ako je tijelo izloţ eno oslabljenim virusima koji su dovoljno jaki da proizvedu antitijela, ali ne i dovoljno jaki da unište tijelo, ono će stvoriti novi imunološki sustav, s novim kodovima informacija koji će štititi tijelo od smrtonosnog virusa. Upotrijebljena u komunikacijskim studijama i sociologiji, ova teorija oslanja se na ponašanje primatelja koje ukljuĉuje otpornost prema ubjeĊivaĉkim porukama ako je informacija primljena unaprijed. Pruţ anje informacije unaprijed će izazvati kontra tvrdnje, što će dovesti do otpornosti prema ubjeĊivaĉkim porukama. Prema teoriji inokulacije, da bi se sprijeĉilo ubjeĊivanje, potrebno je ojaĉati prethodno postojeća uvjerenja i/ili mišljenja. Primatelj mora biti upozoren na dolazeći komunikacijski sadrţ aj. To uspostavlja prijetnju i inicira obrane na napade. Najranjiviji primaoci u McGuireovoj teoriji su oni koji nemaju kritiĉki stav niti su sposobni da razumiju ubjeĊivaĉke namjere (Simons, Morreale – Gronbeck, 2001: 42). "Zbunjeno stado" (Lippmann, 1922) treba smjernice, osobito u svakoj situaciji u kojoj su tvorci aktivni sudionici u komunikaciji. Stoga su mediji alat za ponovno uobliĉavanje mišljenja većine i oblikovanje same stvarnosti. No, primatelji danas nisu upozoreni na te prijetnje, a ustvari medijski sadrţ aj je pakiran na takav naĉin da je razliku izmeĊu informacije i ubjeĊivanja (ĉinjenice i mišljenja) vrlo teško razluĉiti (usp. Greenwald, Outfoxed : Rupert Murdoch's War on Journalism, 2004).

102 PREGLED

„Programiranje“ stvarnosti

Ako je ljudska komunikacija pod utjecajem emocija ili je dio nje povezan sa emocionalnom sferom psihologije ĉovjeka, onda su konotacije znaĉenja ustvari percepcije date stvarnosti iz perspektive onoga koji je spoznaje. "Komunikatori nemaju u potpunosti kontrolu nad uĉincima koje proizvode". (Simons, et al., 2001: 67) Percepcije se razlikuju i pojedinaĉne percepcije ovise o jeziku i ĉovjekovim osjetilima koja omogućavaju uobliĉavanje i preuobliĉavanje stvarnosti (usp. McDermott – Jago, 2004: 92). Neurolingvistiĉka programska teorija tvrdi da ljudski mozak neprestano radi na denominiranju realnosti i njenom uobliĉavanju prema znanju, informacijama, iskustvima, mišljenjima i uvjerenjima kojima je percepcija već bila izloţ ena. Stvarnost, dakle, oblikuju kreatori i primatelji u komunikacijskom procesu, jer "primatelji poruke su sukreatori znaĉenja. (Simons, et al., 2001: 68). To znaĉi da svi sudionici uobliĉavaju i preuobliĉavaju znaĉenje, ali je poĉetni okvir za znaĉenje dat unaprijed od kreatora komunikacije. Jesu li mediji ti kreatori? Da li mediji stvaraju imunološki sustav koji će biti platforma za sva uobliĉavanja i preuobliĉavanja stvarnosti? Ako mediji djeluju u uobliĉavanju stvarnosti, onda je njihovo djelovanje komparativno sa djelovanjem antigena u vakcini.

McGuire je tvrdio da se teorija inokulacije moţ e definirati kao vakcina protiv propagande. Na koji naĉin sudionik u komunikaciji otkriva opasnost od propagande? Što ako je prijetnja umotana kao bombon u sjajni papir, pri ĉemu je bombon medijski sadrţ aj? Kako inokulacija moţ e djelovati kako bi se zaštitilo primatelja od propagande poruke? Mogu li mediji biti alat za vakcinaciju stanovništva i kreator imunološkog sustava u skladu s financijskim interesima i uobliĉenom stvarnošću onih koji infiltriraju vakcinu na sustav? Financijski i intelektualni odnosi objašnjeni su u metafori o trgovcima i kineskim intelektualcima – mandarinima (usp. Balle, 1997). Igra „novac spram mozga“ je uvijek bila borba za moć i stara je koliko i civilizacija. Prema Balleu, mandarini su moćne elite u ozbiljnoj igri demokracije koju igraju protiv medija kao trgovaca i ĉije natjecanje završava bez pobjednika, kako bi se osigurao opstanak demokracije. Ako je medij poruka (McLuhan, 1967) i trgovac (Balle,

PREGLED 103

1997) u isto vrijeme, onda oni diseminiraju percepcije sa ciljem stvaranja ideja u umovima primatelja. U doba novih medija i interneta svatko sudjeluje u komunikaciji i stvara ju. To znaĉi da je svatko podloţ an utjecaju medija. Mandarini uobliĉavaju stvarnost, a da bi se to ostvarilo, interesi su iznimno veliki. Politika i korporativno poslovanje mjesta su moći i utjecaja, ĉime oni mijenjaju percepciju svih drugih koji su ukljuĉeni u komunikacijski proces. Ako mandarini nameću percepciju, onda mediji djeluju kao sredstvo propagande. IPA metode (usp. Delwiche, 2002) oslanjaju se na jednostavan proces imenovanja (denominiranja) stvarnosti i/ili stvaranja percepcije stvarnosti i perspektiva o pojmovima ili procesima u društvu. Ove metode opisane su u tabeli 1. One se temelje na oblikovanju mišljenja i koriste plemenski konsenzus kao jednostavan pristup za prihvaćanje oblikovane stvarnosti.

Propagandne metode nastaju iz osnovnih mitoloških arhetipa neprijatelja i spasitelja. Dobro i zlo su dizajnirani za primatelje propagandne komunikacije na isti naĉin kao i u mitološkom svijetu crtića, basni i bajki. Budući da je dio skupine, opaţ atelj je tako programiran da je automatski povezan sa dobrom stranom percepcije. Za sve što se razlikuje, pretpostavlja se da napada pleme i samim tim je definirano kao zlo. To su elementarne snage koje stoje iza psihologije arhetipova (usp. Baigent, Leigh, – Lincoln, 2002; Jung, 1977). Dualizam pozitivnog i negativnog mijenja stvarnost za ubjeĊivaĉke svrhe i koristi medij za prenos takvih poruka, što se dešava u modernim novim i korporativnim medijima. NLP tvrdi da ljudski mozak pojednostavljuje informacije tako što ih briše, generalizira i iskrivljuje, kako bi logiĉki procesuirao nove podatke (McDermott – Jago, 2004: 69). U komunikacijskom procesu propagande stvarnost mora biti uobliĉena. Alati za njenu denominaciju su demonizacija, glorifikacija i iskljuĉenje. Pojam propagande (lat. pro, pax, agare – za mir širenje) je jedan od primjera propagandne metode demonizacije. Ponavljanjem negativne konotacije ovog pojma u kombinaciji sa filmskim prikazima slika diktatora ispred mikrofona koji se obraćaju masi vojnika i poluosvijetljenim zadimljenim sobama punih konspiratora za ovalnim stolovima, stvara se stereotipna negativna konotacija propagande kao fašistiĉke ili komunistiĉke ili bilo koje druge brutalne metode ugnjetavanja. No, njena etimologija upućuje na sasvim suprotan pojam. Imenovanje stvarnosti alatima glorifikacije i demonizacije je

104 PREGLED

ubjeĊivaĉko po prirodi ljudske komunikacije i moţ e imati isti efekt kao i sadrţ aj vakcine na ljudsko tijelo. Vakcinacija uma – metafora o medijima kao vakcini

Ovdje upotrijebljeni argumenti koriste metaforu o vakcini zasnovanu na odnosu izmeĊu antigenskog materijala sadrţ anog u vakcini i imunološkog sustava da bi se objasnilo kako se analogan fenomen moţ e naći kada mediji oblikuju stvarnost. Oblikovanje stvarnosti je pojam koji objašnjava isti postupak kao i preuobliĉavanje koje koristi NLP teorija. Vakcina je biološki materijal koji podiţ e imunitet ljudskog tijela prema odreĊenoj bolesti. Sadrţ i sredstvo (antigen) koji nalikuje mikroorganizmima koji uzrokuju bolest (usp. „Vakcina“, Enciklopedija leksikografskog zavoda, 1969; Webster's Concise Interactive Encyclopedia, 1995). Proizvodi se otklanjanjem infektivnog dijela virusa, ali zadrţ avanjem karakteristika virusa. To sredstvo stimulira ĉovjekov imunološki sustav da prepozna bolest kao nešto strano, uništiti je i zapamti. Ako imunološki sustav kasnije naiĊe na isti virus, prepoznat će ga, uništiti i odbaciti. Vakcina djeluje kao poticaj na ĉovjekov imunološki sustav. Tijelo koje je primilo vakcinu zaštićeno je unaprijed od svake eventualne štete koju bi sama bolest nanijela. Materijal od kojeg je vakcina napravljena posjeduje odreĊene kvalitete. Ne bi trebao biti opasan, treba uĉinkovito zaštititi ljudsko tijelo, a njegova distribucija mora biti jednostavna i relativno jeftina (usp. ibid.).

Vakcina za ljudski um su mediji. Tvorac vakcine je mandarin (ili bilo koji vlasnik informacije), što ga ĉini manipulatorom stvarnosti, a time i oblikovateljem istine. Funkcije propagande, kako ih opisuje Spahić (1990), su denominiranje stvarnosti ubjeĊivanjem, vršenjem utjecaja i mijenjanjem. Faktori ubjeĊivanja bili bi ubrizgavanje vakcine u tijelo. Vršenje utjecaja na percepciju djeluje kao oblikovanje antigena u sustavu ljudskog tijela. Kao rezultat toga percepcija stvarnosti je oblikovana (izmijenjena), stvorivši novi imunološki sustav spreman da odgovori na napad virusa. Virus je percepcija stvarnosti na koju je ljudsko tijelo imuno. Ova percepcija ima i drugu perspektivu na isti predmet stvarnosti kao što to ima materijal vakcine. Teško se boriti s njom i promijeniti ju, jer se mišljenje temelji na platformi stvorenog imunološkog sustava. Nakon što završi borbu sa imunološkim

PREGLED 105

sistemom i eliminira „infektivnu percepciju“, materijal vakcine ostavlja trajni trag u primaoĉevoj percepciji, bazu za uspostavljanje novih promijenjenih mišljenja i percepcija. Djelovanje vakcine u ovoj metafori je omogućeno zahvaljujući imanentnoj ubjeĊivaĉkoj platformi ljudske komunikacije u kojoj svaki medij kao prenositelj poruke intencionalno ili neintencionalno oblikuje stvarnost. Stvaranje imunološkog sustava ĉini medije ubjeĊivaĉkim alatom. Bez obzira koliko je objektivna vakcina ili etiĉki i demokratski svjesna, ona djeluje na principu oblikovanja stvarnosti (preformulisanja imunološke platforme). Ali ponekad se za jake nuspojave i dugoroĉne posljedice moţ e dokazati i da su otrovne (vidi McBean, 1957).

Da li recipijenti prepoznaju „bolest istine“ ili ga unište i odbace ukoliko imunološki sistem mozga nije u stanju da ih obradi, kako to ĉini tijelo sa poznatim virusom, protiv kojeg je vakcinirano? Rijeĉi u medijima djeluju kao biološki materijal antigena. One postavljaju platformu za imunološki sustav koji reagira na opasnost (nepoznato). Opasnost je sve što ljudski um prepoznaje kao smrtonosni virus (nije formatiran kao antigen), tako da ga tijelo locira i odbacuje. U sluĉaju navedenih antigena (denominacija i uobliĉavanja stvarnosti od medija), tijelo odbacuje razum i logiĉko razmišljanje, jer sustav je postavljen da bude imun na njega. Antigeni se paţ ljivo pojavljuju (nisu agresivni). Oni su jeftini i dostupni. Formula za ubjeĊivanje nije opasna, kao što je i prava vakcina jeftina, dostupna, a ne bi trebala biti ni opasna. Rijeĉi kao antigeni

Budući da je jezik jedan od najĉešće korištenih oblika komunikacije u medijima, ovo potajno uobliĉavanje stvarnosti (vakcinisanje) djeluje tako što se suptilni antigeni infiltriraju u diskursu medijskog teksta. Senzacionalistiĉka terminologija, denominacijom kroz procese glorifikacije i demonizacije pojmova je antigen medijske vakcinacije i to po naĉinima upotrebe jezika. Senzacionalistiĉka upotreba odreĊenih termina evidentna je u mainstream novinarstvu (usp. Silberstein, 2002), kada su u pitanju terminologije kojima se proizvodi pristanak na uzurpaciju privatnosti, graĊanskih sloboda i prismotru, iz koje se kao i u velikim diktaturama graĊani mogu nepravedno optuţ ivati i kaţ njavati ili poniţ avati na aerodromima. Ova

106 PREGLED

terminologija u medijima omogućava stvaranje ugroţ enosti kod stanovništava i opravdanje akcija vladajućih. Velike vijesti o neprijatelju ukljuĉuju fraze i „neprovjerenu“ terminologiju, a funkcionišu po principu IPA metode card stacking. Takvi termini u vijestima o mogućim teroristiĉkim napadima su: alleged – navodno, believed to – vjeruje se, not confirmed – nepotvrĊeno, unknown – nepoznat, suspects – osumnjiĉeni, possible bomb terrorists – mogući teroristi bombaši, may be linked to terrorist attack – moguće povezani sa teroristiĉkim napadom, possibly on fbi wanted list – moguće da su na FBI listi osumnjiĉenih – traţ enih, some people say – neki kaţ u, said to be – kaţ e se da je, navodno, prema izjavi (termini preuzeti iz vijesti BBC-a i CNN-a, povodom teroristiĉkih napada i prijetnji od 2002. do 2010. godine).

Ovu senzacionalistiĉku terminologiju kojom se proizvodi strah, a koja je do 11. septembra bila rezervisana za industrije odnosa sa javnostima na planu korištenja IPA metode svjedoĉanstva i propagandnog monumentaliziranja, danas koriste podjednako masovni i novi „nezavisni“, „slobodni“ mediji i to atakom na sva ĉula, kombinacijom interaktivnosti preko mreţ e i multimedijalnih programa komunikacije. Kakva je provjera medija i kompletne svjetske javnosti postojala nakon Bushovog objavljivanja rata Afganistanu, Iraku i cijelom svijetu (onima koji nisu sa njim)? Po IPA metodi namještanja karata i repeticije Bush je objavio rat Iraku na osnovu vakciniranja svjetske javnosti da Sadam ima oruţ je. Ta „istina“ bez ikakve provjere ili kasnijeg pozivanja na odgovornost, kada koalicijske snage (Coalition of the Willing) nisu pronašle nuklearno i hemijsko naoruţ anje u Iraku, ali su se zato odmah bacile na posao vaĊenja nafte i sklapanja korporacijskih ugovora, ne pojavljuje se u mainstream medijima i postat će u budućnosti dio teorije zavjere ili alternativni izvor za tumaĉenje historije.

Da podsjetimo, svijet je povjerovao u kampanju protiv Iraka. Ta

kampanja vodila se na osnovu izjava jednog predsjednika. Vakcinirana terminologija koju su mediji koristili za „ĉinjenicu“ da Sadam ima oruţ je i da je cilj napada spasenje civilizacije i svijeta kakvog poznajemo, izgledala je ovako: We know he has (Mi znamo da ima), He's got them (On ga ima), He aids and protects tarrorist including Al-Qa’ida (On pomaţ e i štiti teroriste ukljuĉujući Al-Kaidu), Sadam Hates America (Sadam mrzi Ameriku), He's tried to kill my dad one time (On

PREGLED 107

je pokušao jednom da ubije mog tatu), The war is meant to be continuous (Rat treba biti kontinuiran), We wage the war to save the civilisation (Polazimo u rat da bismo spasili civilizaciju) itd. (usp. izjave predsjednika Busha; Moore et al., 2004). Senzacionalistiĉka terminologija najbolje je vidljiva u naslovima vijesti (headlines). Tu se denominira i uobliĉava stvarnost.

U intervjuu sa nuklearnim fiziĉarom, emitovanim na CNN International 17. 03. 2011. godine u 12:20 CET povodom nuklearne krize uzrokovane cunamijem i zemljotresom u Japanu, novinar postavlja pitanje ovako: How afraid should we be? (Koliko se trebamo bojati?). Ove bombastiĉne denominacije stvarnosti samo su prisutne u medijima zbog senzacionalizma (kojim se kupuje paţ nja publike, budući da se u ovom primjeru radi o korporativnim kanalima koji moraju 24-satno vrijeme popuniti zanimljivim vijestima, a kojih nema dovoljno da bi se isto popunilo), ali i zbog strateškog izazivanja straha kod stanovništva sa kojim je onda lakše manipulirati (usp. Bernays, 1928). Zadatak današnjih medija je ispuniti zadatak izazivanja To Be Afraid (Biti uplašen). Nametanjem straha i ukidanjem privatnosti, što je briţ ljivo infiltrirano antigenima (u ovom sluĉaju neprovjerenom terminologijom) putem medija (vakcina), stanovništvo daje svoj pristanak na sve radi spasenja koje obećavaju akcije vladajućih, budući da je njihov imuni sistem programiran da tako djeluje.

„Ogromne industrije odnosa sa javnošću i reklame (...) uobliĉeni su sasvim svjesno uspjesima angloameriĉkih agencija drţ avne propagande. Nekoliko njihovih uĉesnika uspjeli su da postignu veliku slavu i uticaj (naroĉito Walter Lippmann, prvak ameriĉkog novinarstva i visoko cenjeni komentator tokom pola veka, i Edward Bernays, jedan od osnivaĉa firme Public Relations).“ (Chomsky, 2000: 152) Dakle, odgovorni intelektualci koriste IPA metod svjedoĉenja. Vjerodostojnost nije dovedena u pitanje, objektivnost je ispunjena, a mediji djeluje kao booster za imunitet (podstrekaĉ imuniteta).

Denominacija stvarnosti kao psihološki proces moţ e se naći i u jednostavnim operacijama koje ljudski mozak koristi svakodnevno, kao što je NLP proces uokvirivanja (McDermott – Jago, 2004: 89). Kontrola i represija stanovništva temelje se na denominaciji – generalizaciji Dobrog i Lošeg. Ako je strateški usmjereno denominiranje, onda se ne razlikuje od metoda ispiranja mozga.

108 PREGLED

Fašizam, komunizam, a danas islamski terorizam prošli su kroz isti proces demoniziranja u medijima. Islamski terorizam je stavljen u isti lonac sa islamskom kulturom i religijom, kao Juda i Ţidovi, koji su (navodno) razapeli Krista, pa je zbog toga ţ idovstvo općenito prihvaćeno kao kultura izdaje i neprijatelja kršćanske ljubavi i mira (usp. Slavujević, 1993). To je omogućeno zbog suptilnog jezika koji se koristi u medijima, što ih na neki naĉin ĉini uobliĉavateljima stvarnosti.

Grafikon 1 pokazuje naĉin novinarstva koji ne odvaja sadrţ aj od komentara. Sadrţ aj vijesti je ĉinjenica. Komentar je mišljenje na temelju ĉinjenica. Mišljenje je subjektivno i/ili ĉinjenica pomaknuta uobliĉenjem perspektive onoga koji je spoznaje. Ovaj proces zamućivanja razlika izmeĊu ĉinjenica i mišljenja je obraĊen u dokumentarnom filmu o Fox News (Greenwald, 2004). Prema jeziĉkoj propagandnoj terminologiji, razlika izmeĊu sastavnih dijelova osnovne jedinice novinarstva (vijesti) je zamagljena. Vijest je stvorena tako da je nemoguće da se opovrgne, jer nije ĉinjenica, već mišljenje. Na taj naĉin i kroz ponavljanje vijesti, koje ustvari nisu vijesti, mišljenje (komentar) je uobliĉena stvarnost. Dakle, antigen se infiltrirao i ĉini primatelja imunim za prosuĊivanje. Stalnim ponavljanjem u medijima potvrĊuje se opće mišljenje koje postaje demokratsko mišljenje većine. Ovakvo potajno ubjeĊivanje (vidi Packard, 1957) provode mediji, ali nerijetko i sami kreiraju neke dogaĊaje (usp. Zelizer – Allan, 2002). Dakle, spontani pristanak se daje jer je naš imunološki sustav spreman unaprijed.

Navedeni primjeri o upotrebi terminologije u medijima jasno su fokusirani na korporativne medije. MeĊutim, najnovija istraţ ivanja o novim medijima, koji su se pojavili kao demokratski i slobodni od uplitanja interesnih sfera bilo koga, pokazuju da demokratsko komuniciranje i nije demokratsko u osnovi. U 1980-tim medijske studije su dale termin novi medij za sredstva prenosa poruke koji je evoluirao ukljuĉujući ĉovjeka i digitalne tehnologije, raĉunala, multimedijalne sadrţ aje i oblike, interaktivnost, internet i sudjelovanje u stvarnom vremenu (Live), u procesima komunikacije. Ovim alatima novi mediji su omogućili demokratizaciju i aktivno sudjelovanje, ĉime su kreatori postali i primaoci i obrnuto. Većina teoretiĉara novih medija, kao što je Shapiro (1999), sugerirala je da će kontrola informacija biti radikalno promijenjena u korist primaoca jer je komunikacija otvorena za sve. To znaĉi da svatko stvara medije i zbog

PREGLED 109

koncepta "demokratizacije" većina odreĊuje sadrţ aj. Što je to perspektiva stvarnosti većine? Koliko su pojmovi i dogaĊaji pod utjecajem stereotipa većine i koliko se oni šire meĊu većinom sudionika i onima koji nisu u većini?

Zakljuĉci istraţ ivanja o YouTubeu koje je provela Alexandra Juhasz (2011) napravljenih u obliku videoknjige (po metodu YouTubea), dokazuju da su za nove medije postavljena visoka oĉekivanja s obzirom na ĉinjenicu da oni nisu demokratski. "YouTube nije demokratski. Njegova arhitektura podrţ ava popularno. Kritiĉki i originalni izraz lako se gubi ili je pod cenzurom svojih korisnika koji su u stalnoj ţ urbi, koji ne samo da stvaraju sadrţ aje YouTubea, već ih i provjeravaju i ocjenjuju, a pri tome razvijaju svoj posao... Besplatan i jednostavan za ulazak, sustav većine po kojem vas iskljuĉuju, YouTube pokreće korisnik, ali po pravilima korporacije." (Juhasz – Dietrich, 2011) Komunicirajući putem medija svakodnevno i primajući sadrţ aje iz medija konstantno, kako razlikovati informaciju sa upakiranom propagandom od istinitih podataka? Da li crta izmeĊu ovo dvoje postoji ili je nejasna? Ako sudionici novih medija nisu svjesni da ih se koristi na manipulativan naĉin, onda je sadrţ aj i metod novih medija ubjeĊivaĉki a ne demokratski. Potreba za vakcinom i agresivna vakcinacija medijima

Današnji mediji ostavljaju dojam da funkcija provjere medija i "ĉuvara prolaza" više ne postoji, jer se ĉini da nema vidljivih kontrola. Mnogi programi su uţ ivo, a toliko je verzija istog dogaĊaja da se istina mora traţ iti prateći više razliĉitih medija i tehnologija. Mediji poĉinju izgledati kao cirkus, koji je prema definiciji eklektiĉni konglomerat, budući da je u njima; sve prolazi i sve je moguće. Novi mediji kao metafora za svijet mogućnosti su cirkus pun propagandnih neprovjerenih poruka, gdje je samo jedan maleni dio rezerviran za ĉinjenice i to uvjetovane zahtjevima trţ išta i profita. Te ĉinjenice obrazuje većina, u skladu sa vlasnicima, tj. korporativnim medijskim konglomeratskim interesima. MeĊutim, inokulacijska teorija kaţ e da recipijent ima mogućnost i za kritiĉko mišljenje. No, ukoliko je vakciniran od malih nogu i naviknut na medijsku ĉinjenicu, koja dolazi iz rakursa onoga koji ima interes da je prosljeĊuje, a pri tomu treba imati u vidu njegovo politiĉko i kulturološko stajalište, recipijent ne

110 PREGLED

prepoznaje bolest slobodnog mišljenja, jer je njegov imuni sistem baţ daren na medijski uokvirenu istinu. Drugim rijeĉima, antigen je u njegovom mozgu.

Publika i sama traţ i uzbudljive i adrenalinski provocirajuće sadrţ aje (usp. Darley, 2000). Rezultat je da vijesti više sliĉe na stvarnosti od same stvarnosti koju pokazuju. Takvim senzacionalistiĉkim programima zadovoljili smo potrebu za napetošću, agresivnošću, strahom i virtuelnim krvoprolićem. Senzacionalizam je postao glavni temelj novinarske profesije. Ranije se barem pokušavalo raditi u okviru odreĊenih standarda, bili oni rasne, nacionalne, drţ avne, ideološke, krvne ili aristokratske naravi, dok se u dobu interneta više niko ne pita za kredibilitet. Niko više ne traga za istinom niti pokušava da je precizno predoĉi. Sve vrijednosti su podreĊene senzacionalizmu i konceptu stvaranja profita (usp. Redfield, 1995). „Već duţ e vrijeme percipiram medije na svoj naĉin. Doţ ivljavam ih kao velike dinosaure s repom koji mašu nazad i naprijed i kojim, bez ikakve razlike, ruše stvari oko sebe, bile one dobre ili loše. I to vam je sloboda medija. Protiv toga se ne moţ eš boriti!“ (intervju: Robert de Niro, A Divinely Inspired Actor, pp. 26,27)

U Borgesovoj „Utopiji umornog ĉovjeka“ (2000: 102–113) stoji proroĉanski filozofski prikaz naše novomedijske stvarnosti i ĉovjeka budućnosti u kontekstu novinarskih senzacionalizama i reklamne industrije te gubitka suštinskog i istinitog, a slavljenja perifernog i ubjeĊivaĉkog. „Slike i tiskano slovo bijahu stvarniji i od samih stvari. Istinito bijaše tek ono što je objavljeno. Esse est percipi (postojati znaĉi biti snimljen) bijaše poĉetak, sredina i konac našeg neobiĉnog poimanja svijeta. U juĉerašnjici koja me dopala, ĉeljad bijaše naivna; vjerovala je da je neka roba dobra jer tako tvrdi i ponavlja upravo onaj koji ju je i proizveo.“ (Borges, 2000: 107) Veliki medijski dinosauri odraĊuju posao gutanja kulturnih razliĉitosti i manjina te uspostave unificiranih ideja i roba kao i prihvatanja odluka moćnika. Prema Eriksenovom (Eriksen, 2002) terminu „manjine kao ţ rtvenog jarca“, globalizacija briše razlike u mišljenju, dok se u isto vrijeme u medijskom cirkusu predstavlja kao „kaša“ multikultura i razliĉitosti. Demokratija se tako svodi na predstavu diskusije, dok se velike sile farbaju u boje mitologizirane prošlosti i budućnosti koju predstavljaju globalnom selu. Ovdje se misli na „noviju kulturnu ideologiju koja mitologizira i farba u lijepe boje drţ avnu prošlost“ (Eriksen, 2002: 89),

PREGLED 111

kao i prikaze budućnosti koje navedenim propagandnim denominacijama servira „zbunjenom stadu“. Dakle, demokracija nije ništa drugo do iluzija rasprave (vidi Chomsky, 1992), a mediji pomaţ u zadrţ ati tu iluziju uobliĉavanjem stvarnosti putem izgradnje imunološkog sustava stanovništva u onom obliku antigena koji je od interesa za mandarine.

MeĊutim, treba imati na umu da „medij postaje pristrasan zbog toga što oni koji njime dominiraju imaju zajedniĉko porijeklo i iskustvo, pa time i jedinstvena stajališta“. (Haag, 1996: 134). Mediji su stoga imanentno propagandni, jer zastupaju odreĊeni rakurs. Kada se upotrijebi argument daljinskog upravljaĉa, u pogledu odluke recipijenta na neprimanja svih cirkuskih informacija (ako nam se ne sviĊa, promijenimo dugme) u konceptu globalizovanih virtuelnih novih i korporativnih medija, to ne moţ e postojati, jer samim tim primalac više ne postoji (deleted) za društvo novih medija. Odluka da se djeca ne vakcinišu u nekim zemljama je protiv zakona i moţ e imati uĉinke izolacije. Isto vrijedi i za vakcinu za mozak. Kanali se mogu prebacivati na daljinskom u ovoj igri, ali onaj ko ugasi TV, ne postoji i šanse za opstanak su mu minimalne. DogaĊaji od 11. septembra predstavljaju prekretnicu u izuĉavanju medija, budući da se nakon njih ovaplotio novi svjetski poredak, a strukture vlasti dobile nove ingerencije nad privatnošću svijeta. Vlast je razvila nove nadleţ nosti nad daljinskim upravljaĉima putem kojih se vrši inokulacija. Naime, Sjedinjene Ameriĉke Drţ ave i FBI reagovali su tako što su sebi prigrabili apsolutnu moć uzurpacije privatnosti i uhoĊenja pod izgovorom interesa nacionalne sigurnosti. Ovaj lov na vještice, uhoĊenje (kao omraţ eni fašistiĉki i komunistiĉki metod stvaranja pristanka i strahova), zapravo je još jedan prikriveni sistem kontrole u „slobodnom“ društvu koji je omogućila denominacija terorizma (demoniziranje) kao prijetnja nama ostalima. Svijet je ujedinjen protiv terorizma u 21. stoljeću i prihvata sve oblike borbe sa neprijateljem, pa i totalno odsustvo privatnosti.

„Na pitanje da li su graĊanske slobode kompatibilne sa antiteroristiĉkom akcijom još nema odgovora. Promišljena analiza Ronalda Crelistina završava se veoma zahtijevnim dnevnim redom: 'obavještajne sluţ be bezbijednosti moraju obraćati paţ nju na opasnosti... u kontekstu vrijednosti što je naša demokratska društva daju pravima pojedinaca.' U srcu tog pitanja i dalje je problem

112 PREGLED

infromisanja: većina specijalnih antiteroristiĉkih moći, kao što su zatvaranje ili izruĉenja sumnjivih, zavise od preciznih, taĉnih informacija ako nećemo da se one zloupotrijebe. Moţ e li se takva preciznost osigurati a da se ne izgradi sistem prismotre koji je tako sveobuhvatan da sam po sebi predstavlja opasnost za prava pojedinaca?“ (Townshend, 2003: 146)

Ovaj lov na vještice i špijuniranje u cilju metoda za pristanak na suglasnost i proizvodnju strahova postao je imanentan i demokratskim društvima, ali ispoliran, manje izraţ en i prepoznatljiv zbog toga što je i proizvodnja vakcine je usavršena. Ispiranje mozga je uobliĉeno u svjetlucava, primamljiva pakovanja u koja su umotani medijski sadrţ aji, a koji se sastoje od virusnih antigena. Zakljuĉak

Mediji pruţ aju iluziju diskusije pogodnu za mandarine (elite i korporacije na globalnom trţ ištu ideja) i vakcinišu naš um. Oni su preuzeli mjesta snaţ nih i obrazovanih mandarina te i sami postali mandarini i, kontrolišući materijal vakcine, kreiraju oblikovanu stvarnost prema trenutnom interesu korporacija i politike.

Strah od teroristiĉkih napada proizveo je osjećaj ugroţ enosti kojeg mediji koriste u svojim senzacionalistiĉkim terminologijama. Izazivanje straha je recept za strategije kontrole i poticanje mrţ nje. Da bi se aktivirao strah, ljudskih um treba opipljivog neprijatelja, koji je emanacija arhetipa zla. Moralni apsolutizam je bit kreiranja oblikovane stvarnosti u medijima i temelji se na stereotipiziranim arhetipovima. Nakon što se arhetipski neprijatelj jednom uspostavi, mentalni imunološki sustav teţ i da stvori borbenu taktiku koja mora biti pod kontrolom i nadzorom. Svijet je ujedinjen protiv terorizma u 21. stoljeću i prihvaća sve vrste borbi sa neprijateljem ukljuĉujući i potpuni nedostatak privatnosti. Primatelji su unaprijed pripremljeni za borbu protiv virusa i njegovo uništenje.

"Vakcinacija mozga" stanovništva, koju vrše mediji, moţ e dovesti do stereotipne percepcije i proizvesti predrasude. Na taj naĉin mediji postaju alat za ubjeĊivanje, jer predstavljaju definirano stanovište percepcije i nude preoblikovanu stvarnost. Live koncept (bez

PREGLED 113

zadrške vremena) novih medija djeluje tako da sudionici nalikuju ţ abi u metafori o kuhanoj ţ abi. Ako se ţ aba ubaci u kipuću vodu, pokušat će pobjeći, ali ako se ostavi u vodi koja se grije, ţ aba neće pobjeći, već će se skuhati. Ponašanje ţ abe moţ e se usporediti s primateljima u oblikovanju stvarnosti, ĉime donošenje odluka postaje samo puko manipulativno prihvaćanje medijski preformulisane stvarnosti. Kao što se vakcine daju u malim dozama, koje se sastoje od mrtvih stanica virusa, ljudsko tijelo će poĉeti variti novi sustav u skladu s novim antigenskim informacijama koje je primilo. Ţaba sjedi i prilagoĊava se novim okolnostima, sve dok ne bude prekasno da se primijeti razlika izmeĊu varenja mogućnosti da bude svarena.

Dobar alat u pogrešnim rukama stvara loš rezultat. U ovoj usporedbi medija kao vakcine i procesa vakcinisanja postoji dobra namjera, kao i u vakcini protiv smrtonosnih bolesti. Antigeni su, u metafori vakcine, ubjeĊivaĉka perspektiva stvarnosti, a tijelo je ljudski mozak koji je imun na sve druge perspektive osim onih koji se nameću kroz medije. Ta perspektiva je materijal vakcine. Uobliĉena i preformulisana stvarnost su ĉesto ubjeĊivaĉke percepcije stvarnosti date iz ugla gledanja korporacija i profita i/ili politiĉkih interesa u medijima širom svijeta danas. Ako primatelj u procesu komunikacije s medijima razumije prijetnju, onda su ubjeĊivaĉki efekti oslabljeni kao što je objašnjeno u teoriji inokulacije. Ali ako je prijetnja primamljivo upakovana u medijskim sadrţ ajima, što se opet radi tako zbog zahtjeva trţ išta i samih primatelja za senzacionalistiĉkim i zanimljivim sadrţ ajima, onda primatelj prijetnju više ne shvaća kao prijetnju. Njegov um postaje imun na prijetnje zdravog rasuĊivanja.

Komunikatori ne kontrolišu u potpunosti efekte koje proizvode. Teorije ubjeĊivanja imaju tendenciju da se oslanjaju na psihološko djelovanje imitacije i na automatizam. Teorije biheviorizma podrazumijevaju da je sva ljudska percepcija, a time i komunikacija, u osnovi imitatorskog karaktera. Budući da je u ljudskoj prirodi da u komunikaciji polazi iz sopstvene perspektive koji ţ eli prenijeti, ljudsko komuniciranje je ubjeĊivaĉkog karaktera. Sadrţ aj medija ĉini jezik (denominirana terminologija) te on postaje sredstvom za ubjeĊivanje koji se širi svugdje i bez vremenskih ograniĉenja.

Mediji vakcinišu ĉovjekovu percepciju stvarnosti preoblikovanjem te stvarnosti koja je predstavljena uĉesnicima

114 PREGLED

komunikacije. Stvarnost u demokratskim medijima oblikuje većina. Mediji prenose i stvaraju uokvirenu stvarnost. Kao što se vakcina daje u vrlo ranoj fazi razvoja ĉovjeka, tako i mediji daju jasne platforme perspektive o odreĊenim temama u stvarnosti. To je razlog zašto je većina sudionika imuna ili gotovo imuna, jer nema vakcine koja garantira stopostotnu zaštitu od bolesti. Ali općenito gledajući, vakcinisano ljudsko tijelo je zaštićeno od bolesti (zaštićeno od razmišljanja i stvaranja vlastitih perspektiva i zakljuĉaka o stvarnosti).

U ovoj metafori bolest predstavlja stvarnost koju netko drugi nije uobliĉio. Kako je ljudsko biće pod utjecajem više faktora u svome kulturnom okruţ enju i kako stalno nastoji reorganizirati perspektivu stvarnosti, mediji kao oblikovatelji su sredstvo (alat) za ubjeĊivanje koji djeluje na principu vakcinisanja. Mediji daju kodove za uobliĉavanje i oblikovanje stvarnosti u antigenima koji se distribuiraju kroz proces vakcinacije. Oni koji pokušavaju prodrijeti kroz "vakcinisanu" perspektivu moraju se sami dodatno obrazovati, moraju razbiti stereotipne verzije stvarnosti koje su infiltrirane kroz medije i proći dobar put kako bi stekli vlastito iskustvo, oboljeti od "bolesti slobodnog razmišljanja", te prevladavanjem kulturnih razliĉitosti doći do toga da uţ ivaju u drugim perspektivama i istraţ uju ih, i to ako njihovo tijelo preţ ivi bolest. Postoje i oni koji ne preţ ive nuspojave infiltracije vakcine i time prestaju postojati u komunikacijskom procesu, ako odbiju stvoriti svoju vlastitu realnost i ne podlegnu iluziji daljinskog upravljaĉa. Daljinski upravljaĉ pruţ a još jednu iluziju slobode izbora. Demokratizacija u medijima je sloboda izbora stvarnosti "osloboĊene virusa", koja se distribuira putem vakcina. Mediji, kao vakcina, su moćno sredstvo u strategiji ubjeĊivanja za oblikovanje stvarnosti zasnovane na uobliĉenim i preformulisanim ĉinjenicama i mišljenjima većine u demokratizovanim medijima.

PREGLED 115

Tabela 1. IPA metodi (izradio autor ĉlanka na osnovu IPA metoda u Delwiche, 2002)

Broj Naziv na engleskom jeziku

Naziv metode, prevod

Objašnjenje

1 Name calling davanje imena demonizacija ili glorifikacija

2 Glittering generalities sjajne karakteristike glorifikacije 3 The device of transfer metoda prenosa autoritet ili simbol

kredibilitet 4 The device of the

testimonial svjedoĉenje „uvjerite se kao i Oni

što su probali“ 5 The device of plain

folk metod pripadnosti neukom stadu

obiĉni ljudi (MI)

6 Card stacking namještanje karata montaţa i dezinformacije postaju fakti

7 The band wagon device

metoda pridruţiv anja većini

svi u jedan vagon (MI SVI)

Grafikon 1. Vakcinacija medijskim jezikom (izradio autor na osnovu

analize ţurnalizma Fox korporacije, Greenwald, 2004)

116 PREGLED

Bibliografija

1. Baigent, M., Leigh, R., Lincoln, H. (2002) Mesijansko zavještanje. Zagreb: Stari grad.

2. Balle, F. (1997) Moć medija – mandarin i trgovac. Beograd: Clio. 3. Bernays, E. (1928) Propaganda. New York: IG Publishing. 4. Borges, J. L. (2000) Knjiga od pijeska. Zagreb: Zagrebaĉka naklada. 5. Chomsky, N. (1992) Manufacturing consent Noam Chomsky and the

media [videorecording]. Montreal, Quebec, Canada: Necessary Illusions.

6. Chomsky, N. (2000) Nuţne iluzije. Novi Sad: Svetovi. 7. Darley, A. (2000) Visual Digital Culture: Surface Play and Spectacle

in New Media Genres. London, New York: Routlege Taylor & Francis Group.

8. Delwiche, A. (2002) Propagandacritic, from: http://www.propagandacritic.com, Accessed June 2004.

9. Enciklopedija leksikografskog zavoda (1969), M. Krleţ a, N. Bogdanov, D. Grlić, M. Iveković, K. Krstić, R. Podhorsky, B. Vranjican (Eds.), Enciklopedija leksikografskog zavoda. Zagreb: Jugoslovenski leksikografski zavod "Miroslav Krleţ a".

10. Eriksen, T. H. (2002) Paranoja globalizacije. Sarajevo: Sejtarija. 11. Greenwald, R. (Writer) (2004) Outfoxed: Rupert Murdoch's War on

Journalism. USA. 12. Haag, E. (1996) Mistika ţ idova. Zagreb: MISL. 13. Interview: Robert de Niro bogomdan glumac. Hollywood. No. 104. 14. Juhasz, A. (2011) Learning from YouTube. Retrieved from:

http://mitpress.mit.edu/catalog/item/default.asp?ttype=2&tid=12596, Accessed April 2011.

15. Juhasz, A., Dietrich, C. (2011, 20/02/11) Learning from YouTube. Learning from YouTube: Video Book. [Video Book] Retrieved from: http://vectors.usc.edu/projects/learningfromyoutube/ Accessed April 2011.

16. Klein, N. (2002) No Logo. Zagreb: VBZ. 17. Lippmann, W. (1922) Public opinion. New York: Harcourt. 18. McBean, E. (1957) The Poisoned Needle: Suppressed Facts About

Vaccination. Retrieved from: http://www.whale.to/a/mcbean.html Accessed February 2011.

19. McDermott, I., Jago, W. (2004) NLP obuka : kompletan vodič ka ličnom blagostanju i profesionalnom uspehu (V. Ristić, Trans.). Beograd: Mono & Manana.

20. McGuire, W. (1961) Resistance to persuasion conferred by active and passive prior refutation of the same and alternative

PREGLED 117

counterarguments. Journal of Abnormal and Social Psychology(63), 326–332.

21. McLuhan, M. (1967) The Mechanical Bride. London: Folklore of Industrial Men Routledge Kegan Paul Limited.

22. Moore, M., Baker, J. A., Gore, A., Daschle, T., Bush, G. W., Rice, C. (2004) Fahrenheit 9/11 [videorecording]. Culver City, Calif.: Columbia TriStar Home Entertainment.

23. Nuhić, M. (1996) Komuniciranje. Sarajevo: Fakultet politiĉkih nauka. 24. Packard, V. (1957) The Hidden Persuaders. New York: IG

Publishing. 25. Redfield, J. (1995) Celestinsko proročanstvo. Beograd: Narodna

knjiga Alfa. 26. Rossen, R. (Writer) (1949) All the King’s Men. SAD. 27. Shapiro, A. L. (1999) The Control Revolution: How the Internet is

Putting Individuals in Charge and Changing the World We Know. New York: PublicAffairs, Perseus Book Group.

28. Silberstein, S. (2002) War of the Words : Language, Politics and 9/11. London, New York: Routledge Taylor and Francis Group.

29. Simons, H. W., Morreale, J., Gronbeck, B. (2001) Persuasion in Society. Thousand Oaks, London, New Delhi: Sage Publications Inc.

30. Slavujević, Z. Đ. (1993) Biblijska koncepcija propagande. Beograd: Povodi.

31. Spahić, B. (1990) Biti propagandista. Sarajevo: Udruţ enje ekonomskih propagandista BiH.

32. Townshend, C. (2003) Terorizam. Sarajevo: Šahinpašić. 33. Tucaković, Š. (1999) Propagandno komuniciranje. Sarajevo:

Univerzitetska knjiga. 34. Webster's Concise Interactive Encyclopedia. (1995). [CD ROM

Multimedia Reference Encyclopedia]: Attica & Helicon. 35. Zelizer, B., Allan, S. (Eds.) (2002). Journalism after September 11 (1

ed.). London, New York: Routledge Taylor and Francis Group.

118 PREGLED

PREGLED 119

Arnela Bratovĉić UDK 329 + 336.1 (497.6)

O FINANSIRANJU POLITIĈKIH STRANAKA

THE FINANCING OF POLITICAL PARTIES Sažetak

Novac je osnova postojanja mnogih društvenih organizacija pa i političkih stranaka. Oblast finansiranja političkih stranaka i predizbornih aktivnosti jedno je od najvaţni jih pitanja stabilizacije demokratskih procesa u tranzicijskim zemljama, ali i onima sa razvijenom demokratijom. Praksa je pokazala da je oblast finansiranja političkih stranaka jedan od vodećih problema i u političkom ţivotu Bosne i Hercegovine. Stoga će u radu biti ukazano na neka od najznačajnijih pitanja u vezi sa finansiranjem političkih stranaka, nedostacima u zakonskoj regulativi, neophodnosti stroţi jih sankcija za nepoštivanje pravila finansiranja i veću odgovornost političkih stranaka za racionalnije trošenje sredstava finansiranja. Ključne riječi: finansiranje, političke stranke, transparentnost, izborna kampanja Summary

Money is the basis of the existence of many social organizations,

including political parties. Financing of political parties and election activities is one of the most important questions of stabilization of democratic processes in transitional countries, but also of those with a developed democracy. The practices have shown that the field of financing of political parties is one of the leading issues in the B-H political life. Therefore at some of the most important issues regarding the funding of political parties, legislative shortcomings, the necessity of stricter sanctions for contempt of the rules of funding and greater accountability of political parties for more rational spending of funds will pointed out in the paper. Key words: finance, political parties, transparency, election campaign

120 PREGLED

Uvod

U politiĉkom ţ ivotu demokratija zahtijeva uĉešće djelotvornih politiĉkih stranaka, koje su, s obzirom na ulogu koju imaju, postale osnova politiĉkog ţ ivota u društvu i osnovna pokretaĉka snaga politiĉkih procesa, a time i najvaţ niji subjekti politiĉkog ţ ivota. Kao organizacije osnovane u cilju osvajanja i odrţ avanja drţ avne vlasti, politiĉke stranke imaju posebno mjesto i ulogu u savremenim društveno-politiĉkim dešavanjima. Ĉinjenica je da je novac izvor koji pokreće mnoge društvene organizacije, pa i politiĉke stranke, te da je time i jedan od kljuĉnih elemenata efikasnosti i djelovanja politiĉkih stranaka. Moć novca u politici

Finansiranje politiĉkih stranaka je osnovno pitanje za naĉin raspodjele, utjecaja i materijalne usmjerenosti rada stranaka, odnosno neophodan uslov za njihov rad, ali ukoliko izmaknu društvenoj kontroli, moguća je opasnost za stanje demokratskih odnosa i za ostvarivanje ustavom i zakonima predviĊenih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Pitanje finansiranja politiĉkih stranaka, iako veoma vaţ no, do skorijeg je vremena bilo skriveno od javnosti. „Pobornici shvatanja o 'dijaboliĉnoj moći novca u politici' su do polovine prošlog stoljeća navodili kao argument u prilog tih shvatanja skoro potpuno odsustvo informacija o naĉinu finansiranja politiĉkih stranaka. Veo misterije o tome kako partije obezbjeĊuju sredstva za svoj rad, nastalo je već poĉetkom XIX stoljeća kada su politiĉkom pozornicom zemalja predstavniĉke demokratije gospodarile konzervativne i liberalne partije. Te partije su svoja finansijska sredstva obezbjeĊivale iskljuĉivo od poklona bogatih pojedinaca. Uskraćivanje informacija o darodavcima rezultat je prije svega teţ nje partija da od javnosti budu skriveni mnogi poslovi u kojima su bogati pojedinci za svoje 'poklone' dobijali zauzvrat od partijskih lidera krupne protivusluge: ekonomske

PREGLED 121

koncesije, izbor na utjecajna mjesta u drţ avnom aparatu, naroĉito u diplomatiji.“1

Sa razvojem politiĉkih stranaka rasli su i troškovi izdrţ avanja administrativnog i profesionalnog stranaĉkog kadra, eksperata, izdavanja stranaĉke štampe, a posebno je primjetno povećanje troškova izborne kampanje i drugih aktivnosti koje vrše politiĉke stranke, što je vodilo ka traţ enju naĉina za razliĉite oblike finansiranja i obezbjeĊenja stalnih izvora finansiranja.

Tako su se oblikovali slijedeći vidovi finansiranja politiĉkih stranaka: a) ĉlanarine i liĉne donacije ĉlanstva

Danas je gotovo nemoguće naći politiĉku stranku koja se finansira iskljuĉivo iz ĉlanarine. Ovaj naĉin finansiranja najveći rezultat je imao u masovnim strankama2, što je znaĉilo da se tim putem mogu obezbijediti znaĉajna finansijska sredstva, ali nedovoljna, te su se poĉeli izdvajati i prilozi ĉlanstva kao dodatni naĉin finansiranja. Nesporno je da su ĉlanarine, u odnosu na druge oblike finansiranja, mali prihodi, ali su takvim naĉinom finansiranja politiĉke stranke stekle mogućnost veće, ali ne i potpune nezavisnosti od finansijskih izvora moći. b) Prilozi fiziĉkih i pravnih lica

U poĉetku razvoja politiĉkih stranaka ovaj vid finansiranja bio je i iskljuĉivi naĉin finansiranja politiĉkih stranaka, za razliku od danas. Posebnu ulogu su imala bogata i moćna lica, koja su davanjem novĉanih priloga omogućavala odreĊeni politiĉki utjecaj, odnosno moć u stranci kroz mogućnost utjecaja na stranaĉku politiku. Veći prilozi fiziĉkih i pravnih lica su ĉesto bili shvaćeni kao pokušaj utjecaja na politiĉke stranke, jer što je veća finansijska ovisnost stranaka o 1 Goati, V. „Savremene politiĉke partije“, komparativna analiza, prvo izdanje, Beograd, 1984, str. 283. 2 Sa širenjem prava glasa javljaju se masovne stranke koje se, za razliku od kadrovskih stranaka, baziraju na brojnom ĉlanstvu, što je omogućilo sudjelovanje u izbornom procesu i onih graĊana koji ne pripadaju samo uglednim odnosno poznatim liĉnostima.

122 PREGLED

donatorima, veća je mogućnost da će stranka zastupati njihove interese, a ne interese društva. Stoga su u mnogim drţ avama doneseni zakoni o finansiranju politiĉkih stranaka, sa odredbama koje propisuju javno i transparentno prikazivanje svih stranaĉkih prihoda, zakonska ograniĉenja o visini utroška, nadzor nad pravilnim utroškom kao i sankcije za nezakonske postupke. Osnivanje raznih stranaĉkih organizacija, udruţ enja, fondacija pretpostavke su za moguće nepoštivanje zakonskih odredaba. c) Finansiranje od drţ ave

Kao jedan od osnovnih naĉina finansiranja politiĉkih stranaka su sredstva iz drţ avnog budţ eta, što predstavlja praksu velikog broja demokratskih drţ ava. U razvijenim demokratijama finansiranje iz budţ eta drţ ave raspodjeljuje se na razliĉite naĉine kako bi se podrţ ao rad politiĉkih stranaka u predstavniĉkim tijelima te pored direktnih finansijskih izdvajanja iz budţ eta, odnosno mjeseĉnih i godišnjih izdvajanja, subvencija stranaĉke štampe, podrške organizacijama stranaka kroz struĉna savjetovanja, finansiranje projekata stranke itd., finansijska pomoć od drţ ave moţ e se ogledati i u vidu poreskih olakšica, besplatnog ili povoljnog korištenja javnih usluga itd. d) Dobit od prihoda preduzeća i imovine u vlasništvu stranke

Politiĉke stranke u najrazvijenijim drţ avama Evrope ĉesto se angaţ uju u privrednom ţ ivotu preko vlastitih preduzeća i na taj naĉin ostvaruju znaĉajne prihode.3 TakoĊer, postoje i politiĉke stranke koje dio sredstava stjeĉu trgovinom, u smislu prodaje stranaĉkih rekvizita. Prihode od imovine i vlastite djelatnosti imaju samo tradicionalne stranke.

Kao vodeći i glavni sluţbe ni izvor prihoda stranaka su sredstva iz drţ avnog budţ eta, što predstavlja praksu velikog broja demokratskih drţ ava. Takvim naĉinom finansiranja politiĉkih stranaka omogućava se

3 „U Velikoj Britaniji lokalne organizacije Laburistiĉke partije drţe fudbalske kladionice, a iz ostvarenih prihoda podmiruju troškove vlastitog aparata, dok u nekim zapadnoevropskim partijama iste posjeduju finansijska udruţe nja i privredne korporacije, od kojih dobijaju dio novĉanih sredstava“. Goati V., „Savremene politiĉke partije“, komparativna analiza, prvo izdanje, Beograd, 1984, str. 290.

PREGLED 123

potpuniji uvid u njihove finansijske prihode i rashode, spreĉavanje dijela korupcije, donekle smanjuje lobiranje od fiziĉkih i pravnih lica uz pomoć novĉanih priloga kao i nadzor i kontrola troškova stranaka i izbornih kampanja. MeĊutim, vaţ no je istaći da podrška iz drţ avnog budţ eta ne bi trebala prelaziti odreĊene granice, s obzirom da ovisnost stranaka o drţ avnoj podršci moţ e utjecati na slabljenje veza sa njihovim biraĉima.

Iako se drţ ava ukljuĉuje u finansiranje politiĉkih stranaka, još

uvijek nije pronaĊen odgovarajući sistem njihovog finansiranja i pokušaja da se barem pribliţ no izjednaĉe uslovi za politiĉko takmiĉenje stranaka, ĉime bi se smanjila mogućnost negativnog utjecaja raznih oblika privatnog finansiranja. MeĊunarodni standardi

Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije (UNCAC) kao instrumenta koji na meĊunarodnom planu predstavlja globalan odgovor drţ ava ĉlanica UN-a u borbi protiv korupcije, iz koje proizlazi i obaveza da razvija i provodi antikorupcijsku politiku u svim oblastima društva pa i oblasti finansiranja politiĉkih stranaka. Dakako, obaveza BiH kao potpisnice Konvencije nije samo u formalnom zadovoljavanju odredaba konvencije, nego i u realizaciji obaveza koje je preuzela.

Na meĊunarodnom planu konstantno je prisutna aktivnost

razvijanja meĊunarodnih pravnih standarda i regulisanja finansiranja politiĉkih stranaka. Takva jedna inicijativa predstavljena je na 3. konferenciji tijela za borbu protiv korupcije odrţ ane pod politiĉkim i tehniĉkim voĊenjem Vijeća Evrope u Madridu 1998. godine. IzmeĊu ostalih, svrha Konferencije je bila i da se pripreme opći standardi za uspostavljanje transparentnog sistema finansiranja politiĉkih stranaka te je u svojim zakljuĉcima istakla 14 mjera kojima bi se regulisalo finansiranje politiĉkih stranaka:

1. postavljanje gornjeg limita troškova izbornih utakmica (misli se na izborne troškove, a ne na troškove stranaka);

2. osiguravanje budţ etskog finansiranja (u razumnim granicama), djelovanja politiĉkih stranaka, uzimajući u obzir njihovu zastupljenost u predstavniĉkom tijelu;

124 PREGLED

3. striktna regulacija ili ĉak zabrana kompanijama finansiranje politiĉkih stranaka;

4. zabrana anonimnih donacija politiĉkim strankama, vodeći raĉuna o zaštiti privatnosti liĉnih podataka kakva je predviĊena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima;

5. osiguranje potpune transparentnosti izvora finansiranja i troškova politiĉkih stranaka te transparentnost voĊenja njihovih raĉuna;

6. zahtjev prema vršiteljima duţ nosti da objave svoju imovinu nezavisnom tijelu u vrijeme kada stupaju na duţ nost i u trenutku prestanka funkcije;

7. uspostavljanje jedne ili više nezavisnih institucija s istraţ nim ovlastima odgovornih za nadzor nad stranaĉkim raĉunima, predizbornim troškovima te ojaĉanom mogućnošću da izriĉu sankcije;

8. kriminalizacija ilegalnog finansiranja politiĉkih stranaka; 9. razmatranje mogućnosti kriminalizacije liĉnog bogaćenja

izabranih zastupnika za vrijeme mandata, ako ne postoji opravdanje o porijeklu imovine;

10. uklanjanje mogućnosti poreskih olakšica za nezakonita plaćanja pri meĊunarodnim ugovorima;

11. ograniĉenje istodobnog vršenja većeg broja funkcija; 12. regulisanje situacija simultanog vršenja javne duţ nosti i

odgovornosti u privatnom sektoru kako bi se sprijeĉio sukob interesa;

13. obvezivanje finansijskih institucija da prijave sumnjive finansijske transakcije;

14. optimiziranje meĊunarodne saradnje u razmjeni informacija u istraţ ivanjima korupcije.4

Oblast finansiranja politiĉkih stranaka i predizbornih aktivnosti

jedno je od vaţ nijih pitanja stabilizacije demokratskih procesa u tranzicijskim zemljama, ali ne zaostaje mnogo ni u zemljama sa razvijenom tradicijom fer i poštenih izbora, o ĉemu svjedoĉe i brojni skandali5, korupcije6 i politiĉke krize sa istaknutim imenima svjetske

4 Opširnije o ovome: www.transparency.hr./dokumenti/tekstovi/brosura.pdf. 5 Poljsku obiljeţ ava afera Miller – primanje ruske finansijske pomoći. Ukrajinski premijer Lazarenko osuĊen je u Švicarskoj radi pranja novca (cca 114 miliona dolara). U Rusiji skandal bivšeg predsjednika Jeljcina pokazuje da politiĉke stranke

PREGLED 125

politiĉke scene. Zbog toga su pitanja koja se tiĉu ove oblasti postala predmet detaljne analize u više zemalja, što govori o tome da problem finansiranja stranaka nije još uvijek valjano riješen. Svrha regulisanja pitanja finansiranja politiĉkih stranaka je da programski ciljevi stranaka, a ne novac, odluĉuju ko će biti politiĉki predstavnik. Bosna i Hercegovina – pravno i stvarno stanje Zakonska regulativa

Veliki napredak u oblasti finansiranja politiĉkih stranaka i predizbornih aktivnosti u Bosni i Hercegovini bio je tokom 2000. godine kada je Parlamentarna skupština BiH usvojila Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka u BiH7, koje je osim navedenog regulisano i Zakonom o politiĉkim organizacijama BiH8, Izbornim zakonom BiH9, podzakonskim aktima odnosno Pravilnikom o godišnjim finansijskim izvještajima politiĉkih stranaka10, Pravilnikom o predizbornim i postizbornim finansijskim izvještajima politiĉkih subjekata11, kao i statutima politiĉkih stranaka koji sadrţ e odredbe o materijalno-finansijskom poslovanju stranaka. U cilju lakšeg pristupa i razumijevanja odredaba pravila finansiranja, bilo bi efikasno materiju koja reguliše finansiranje politiĉkih stranaka i izbornih kampanja u BiH u cijelosti objediniti u Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka.

Na entitetskom nivou i u Brĉko Distriktu finansiranje politiĉkih stranaka razliĉito je riješeno. primaju donacije i od osoba osumnjiĉenih za kriminalne aktivnosti. Opširnije o ovome: fpn.finstranaka.fix.doc/kreg. 6 „Na listi potencijalno korumpiranih politiĉara našla su se istaknuta imena nacionalne i svjetske politike – poput Helmuta Kola, Ţaka Širaka, Ehuda Baraka, Borisa Jeljcina, ĉak i Nelsona Mendele“. Ovĉina, I. „Politiĉke stranke i demokratija“, Sarajevo, 2007, str. 66. 7 „Sluţb eni glasnik BiH“, br.: 22/00, 102/09 i 54/10. 8 „Sluţb ene novine BiH“, broj: 27/91. 9 „Sluţb eni glasnik BiH“, br.: 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10). 10 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 61/06. 11 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 61/06.

126 PREGLED

U FBiH sredstva iz budţ eta se izdvajaju direktno strankama putem Zakona o izvršenju budţ eta FBiH, dok je u Brĉko Distriktu regulisanje ove oblasti predviĊeno Zakonom o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Brĉko Distrikta12, a u RS Zakonom o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Republike, grada i općine13, kojim se, suprotno drţ avnom zakonu, iz budţ eta izdvaja i dio sredstava za finansiranje izborne kampanje ovjerenim politiĉkim strankama. Imajući u vidu da pojedina rješenja nisu usaglašena, neophodno je usklaĊivanje entitetskih propisa sa drţ avnim.

Zakonom o finansiranju politiĉkih stranaka BiH date su obaveze Centralnoj izbornoj komisiji BiH u pogledu formiranja posebne Sluţ be za reviziju finansijskog poslovanja koja pregleda i kontroliše finansijske izvještaje koje podnose politiĉke stranke.

Propisana je obaveza politiĉkih stranaka o voĊenju evidencije o svojim prihodima i rashodima, a svaku nepravilnost koju utvrdi Sluţ ba dostavlja CIK BiH, koja je ovlaštena da odluĉi da li su politiĉka stranka ili drugo lice prekršile odredbe Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka te da izrekne sankcije istima ili da poduzme odgovarajuće administrativne mjere14. TakoĊer je obavezna da svake godine podnese izvještaj o pregledanom stanju finansijskog poslovanja politiĉkih stranaka Parlamentarnoj skupštini BiH.

U Zakonu su data ograniĉenja15 vezana za naĉin obezbjeĊenja finansijskih sredstava politiĉkih stranaka, prema kojima politiĉka stranka moţ e osigurati sredstva za svoj rad iz ĉlanarina, prihoda pravnih i fiziĉkih lica, prihoda od imovine u vlasništvu politiĉke stranke, prihoda iz budţ eta BiH za finansiranje parlamentarnih grupa u skladu sa ĉlanom 10.16 istog zakona, entitetskih budţ eta i svih njihovih

12 „Sluţb eni glasnik Brĉko Distrikta BiH“, br.: 29/04, 14/07 i 19/07. 13 „Sluţb eni glasnik RS“, broj: 65/08. 14 Opširnije o izricanju novĉanih sankcija politiĉkim strankama od CIK BiH: www.izbori.ba. 15 Vidjeti ĉlan 3. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH. 16 Ĉlanom 10. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka u BiH propisan je naĉin raspodjele sredstava iz drţa vnog budţe ta, ĉime je nakon Izmjena i dopuna Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka 2010. g. propisano da se finansiranje parlamentarnih grupa zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini BiH rasporeĊuje na naĉin da se 30% sredstava jednako rasporeĊuje svim parlamentarnim grupama, 60% od ukupnog

PREGLED 127

niţ ih jedinica u skladu sa entitetskim zakonima kao i iz dobiti od preduzeća u vlasništvu politiĉke stranke.

Uvedena su i ograniĉenja17 na visinu priloga koje pravna i fiziĉka lica mogu dati politiĉkoj stranci, odnosno ukupan iznos svih priloga jednog fiziĉkog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije premašiti iznos od osam prosjeĉnih neto plaća, dok ukupan iznos priloga jednog pravnog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije premašiti iznos od 15 prosjeĉnih neto plaća. Svi prilozi veći od 100 KM obavezno se unose u finansijski izvještaj pa i onda kada prilog daje ĉlan ili grupa ĉlanova stranke.

TakoĊer su propisani zabranjeni prilozi18 od drţ avnih, entitetskih i kantonalnih organa, organa općinskih i mjesnih zajednica, javnih institucija, javnih preduzeća, humanitarnih organizacija, anonimnih donatora, vjerskih zajednica kao i pravnih lica u kojim uloţ eni javni kapital iznosi najmanje 25% te privatnih preduzeća koja obavljaju javne usluge na osnovu ugovora sa vladom.

Nedostatak propisa koji regulišu ovu materiju je u tome što se prioritet kontrole svodi na prihode, a u manjoj mjeri na rashode politiĉkih stranaka. Ĉinjenica da neka politiĉka stranka ima veće rashode od prijavljenih prihoda govori o ozbiljnom problemu mogućeg ilegalnog postupka stjecanja finansijskih sredstava.

Mora se istaći da su ove odredbe propisane tek Izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka iz 2010. godine, jer sve do tada je na snazi bilo pravilo da ukupan iznos jednokratnih priloga za pravna i fiziĉka lica ne smije premašiti osam prosjeĉnih plaća u jednoj kalendarskoj godini i da se ne smije dodjeljivati više od jednom godišnje kao i odredba u kojoj su bili izostavljeni anonimni donatori iz dijela koji govori o zabranjenim prilozima. TakoĊer je bila izostavljena odredba Zakona o obaveznom voĊenju evidencije politiĉke

iznosa rasporeĊuje se srazmjerno broju zastupniĉkih mjesta koje svaka parlamentarna grupa ima u trenutku raspodjele, dok 10% od ukupnog iznosa rasporeĊuje se parlamentarnim grupama srazmjerno broju zastupniĉkih mjesta koja pripadaju manje zastupljenom spolu. 17 Vidjeti ĉlan 5. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH. 18 Vidjeti ĉlan 8. Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.

128 PREGLED

stranke o svim prilozima fiziĉkih i pravnih lica kao i izdavanju potvrde o primitku priloga.

Navedeno je omogućavalo da je jedno lice moglo stranci uplatiti više pojedinaĉnih priloga ispod 100 KM i time ostati anonimno, što je u bilo u suprotnosti sa suštinom Zakona i pravilima transparentnosti. Ĉinjenica je da i posljednjim Izmjenama i dopunama Zakona jedno lice moţ e uplatiti stranci pojedinaĉan prilog ispod 100 KM, ali pri tome ne moţ e ostati anonimno jer se stranka obavezuje na voĊenje evidencije i izdavanje potvrde o primitku istog.19

Prema podacima Sluţ be za reviziju finansijskog poslovanja politiĉkih stranaka, konstatovano je uĉestalo kršenje odredbi Zakona vezanih za visinu dozvoljenih priloga, zabranjenih priloga i nedostavljanje finansijskih izvještaja u Zakonom predviĊenom roku.20

U prijedlozima koji su prethodili Izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka u BiH, ne moţ emo se a ne osvrnuti na dosta zanimljive prijedloge tada vladajuće strukture vlasti, ali i drugih politiĉkih subjekata. Tako je npr. HDZ BiH predlagao izmjenu novĉanog limita koji se moţ e donirati politiĉkim strankama, a koji je do usvajanja Izmjena i dopuna Zakona iznosio osam prosjeĉnih plaća za fiziĉka ili pravna lica, a koja se odnosi u pravcu povećanja takvog limita na 50.000,00 KM godišnje. Izneseni prijedlog ukazuje na nerealna rješenja, nerealno je i usvojeno da ukupan iznos priloga jednog pravnog lica u jednoj kalendarskoj godini ne smije premašiti iznos od 15 prosjeĉnih neto plaća (uvećani u odnosu na prethodne odredbe), a posebno na povećanje limita na 50.000,00 KM sa aspekta jaĉanja uloge novca sumnjivog porijekla za kupovanje moći utjecajnih privrednih subjekata i korporacija, kojih je u BiH, naţ alost, mnogo. Sa druge strane, SBB BiH iznosi prijedlog potpunog „brisanja“ finansiranja politiĉkih stranaka iz budţ eta u cilju usmjeravanja namijenjenog novca u odreĊene fondove, kako bi se stranke, koje ţ ele participirati u vlasti, finansirale iz ĉlanarina i donacija simpatizera.

19 Ovaj problem je Republika Hrvatska regulisala svojim Zakonom o finansiranju politiĉkih stranaka (ĉlanovi 5. i 6.) na naĉin da je zabranjeno primanje dobrovoljnih priloga od anonimnih izvora, a ukoliko do njih ipak doĊe, moraju se prijaviti nadleţn im organima i najkasnije u roku od osam dana uplatiti u drţa vni budţe t. 20 Opširnije o ovome: www.izbori.ba.

PREGLED 129

Kada bi se uzeo u obzir navedeni prijedlog SBB BiH, tada bi u BiH vladajuću strukturu ĉinilo samo nekoliko imućnih porodica iz BiH. Stoga ne ĉudi ovakav prijedlog stranke na ĉijem ĉelu je ĉovjek koji je vlasnik najtiraţ nijeg dnevnog ĉasopisa u BiH, odnosno jedan od imućnijih ljudi u BiH.

Jedno je jasno – finansiranje iz budţ eta drţ ave omogućava potpuniji uvid u njihove finansijske prihode i rashode, dijelom spreĉava uslove za stvaranje korupcije, donekle smanjuje lobiranje od fiziĉkih i pravnih lica uz pomoć novĉanih priloga kao i nastojanja efikasnog nadzora i kontrole troškova stranaka i izbornih kampanja, što uostalom proizlazi iz mjera predloţ enih na 3. konferenciji tijela za borbu protiv korupcije, a ĉije bi cjelokupne (a ne dio, kao što je sluĉaj u trenutnoj domaćoj legislativi) mjere bilo neophodno direktno inkorporirati u Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka BiH.

Uvidom u finansijske izvještaje politiĉkih subjekata primjetno je da su budţ etska sredstva procentualno najveći izvor finansiranja politiĉkih stranaka, koja vodećim politiĉkim strukturama u posljednjih pet godina iznose po nekoliko miliona godišnje (cca 20-23 miliona KM), a izuzetak je 2009. g., kada su sredstva izdvojena iz budţ eta za finansiranje stranaka iznosila 19.163.668,07 KM. Tako su se stranke u 2009. g. najviše finansirale iz sredstava dobijenih iz budţ eta (82,1%), zatim iz priloga fiziĉkih lica (5,7%), ĉlanarina (5,1%) itd.21

Na web stranici CIK BiH objavljena je baza podataka sa informacijama o finansijama politiĉkih subjekata, ĉiji pristup takvoj vrsti informacija predstavlja znaĉajan izvor informacija za medije, struĉnjake koji prate ovu oblast, ali i informisanje graĊana o prihodima i troškovima politiĉkih subjekata uopće. Objavljivanje takvih podataka doprinosi većoj transparentnosti izbornog procesa, na naĉin da time nudi graĊanima mogućnost saznanja o politiĉkim kandidatima u cilju donošenja ispravne odluke na izborima, moţ e donekle da sprijeĉi pojavu korupcije, da doprinese odreĊenoj odgovornosti politiĉara prema biraĉima o utrošku finansijskih sredstava i sl.

21 Opširnije o visini izdvojenih sredstava iz budţe ta od 2004. do 2009. g.: www.izbori.ba.

130 PREGLED

Finansiranje izborne kampanje

Prva pravila u pogledu obaveznog dostavljanja finansijskih podataka o kandidatima u BiH uvrštena su u Pravila i propise Privremene izborne komisije BiH za izbore koji su odrţ ani 1998. godine, kada su kandidati bili obavezni podnijeti izjave o prihodima i izvorima prihoda, imovini, rashodima i drugim obavezama. Javnom mnijenju bila je pruţ ena mogućnost da se uvidom u priloţ ene izjave kandidata, koje su objavljene kao dodatak dnevnoj štampi kao i na web stranici OSCE-a, uvjere u taĉnost i ocjene vjerodostojnost kandidata i politiĉkih subjekata kojima su namjeravali ukazati biraĉko povjerenje na izborima.

Kada je rijeĉ o finansiranju izborne kampanje u Bosni i Hercegovini, shodno odredbama Izbornog zakona BiH, osnov za odreĊivanje maksimalnog iznosa sredstava koji jedan politiĉki subjekt moţ e da potroši u svrhe finansiranja izborne kampanje je broj glasaĉa za svaku izbornu jedinicu, odnosno broj glasaĉa u svim izbornim jedinicama mnoţ i se sa 20 ili 30 feninga zavisno o kojem nivou vlasti je rijeĉ.

TakoĊer, Zakon propisuje da su politiĉki subjekti koji uĉestvuju na izborima za organe vlasti BiH na svim nivoima vlasti duţ ni u vrijeme podnošenja prijave za ovjeru za uĉešće na izborima CIK BiH podnositi posebne finansijske izvještaje koji trebaju sadrţ avati raspoloţ ivu gotovinu, sve prihode i rashode iz zemlje i inostranstva, identitet lica koje su izvršile donaciju u visini koja prelazi 100 KM, troškove predizborne kampanje kao i sva dugovanja i obaveze kako podnosilaca izvještaja tako i trećih lica sa kojima je podnosilac izvještaja vršio transakcije.

Svaki kandidat za izbornu funkciju na nivou BiH ili na nivou entiteta duţ an je, po prihvatanju kandidature za izbore, podnijeti CIK BiH izjavu o svom ukupnom imovinskom stanju kao i imovinskom stanju ĉlanova svoje porodice kao i po proteku mandata, kako bi se olakšalo utvrĊivanje moguće finansijske zloupotrebe izabranih predstavnika u mandatnom periodu. Naţ alost, taĉnost podataka unesenih u obrazac izjave o imovinskom stanju kandidata i ĉlanova njihove porodice niko ne kontroliše, ĉime se daje mogućnost

PREGLED 131

kandidatima prijave dijela imovine, prijave imovine steĉene na sumnjiv naĉin ili pak neprijavljivanja imovine.

U cilju spreĉavanja zloupotrebe istih ovu problematiku neophodno je zakonski regulisati i dati u nadleţ nost struĉnom organu uz obavezu interresorne saradnje svih kompetentnih tijela i organa kao i predvidjeti oštrije sankcije, ukljuĉujući i zabranu kandidovanja na izborima i vršenje javne funkcije zbog neprijavljivanja ili laţ nog prijavljivanja, ali i nezakonitog stjecanja imovine kandidata na izborima.

Prema objavljenom Izvještaju o reviziji i pregledu finansijskih izvještaja politiĉkih stranaka za 2008. godinu, primjetna su ĉesta kršenja odredaba Izbornog zakona BiH kao i Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH, posebno od vladajućih stranaka koje su najsklonije malverzacijama Zakona, a ujedno i raspolaţ u najvećim iznosima novca uglavnom iz budţ eta, ali da za njima ne zaostaju ni neke od opozicionih stranaka.

Tako je npr. SNSD u izbornoj kampanji za izbore provedene 2008. godine, izmeĊu ostalih kršenja propisa o finansiranju stranaka, i enormno prekoraĉio limit dozvoljen za troškove izborne kampanje za ĉak 545.096,00 KM, a za šta je sankcionisan sa tek 10.000,00 KM, što je uostalom i maksimalna novĉana kazna za navedeno kršenje Zakona.

Dakle, nesporno je da su u BiH prisutna konstantna kršenja odredaba kako Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka BiH tako i Izbornog zakona BiH i za oĉekivati je da će CIK BiH, shodno vaţ ećim propisima, sankcionisati utvrĊena kršenja odredaba o finansiranju stranaka kao i odredaba Izbornog zakona, posebno imajući u vidu odredbe koje propisuju limit dozvoljen za troškove izborne kampanje, iako će, prema vaţ ećim propisima, takva sankcija biti znatno manja nego prekoraĉeni limit kojim je stranka nastojala, pa i uspjela, postići svoj cilj. „Kontroli u finansiranju politiĉkih stranaka trebalo bi pribjeći u vrijeme izborne kampanje kada se troši veliki novac za izbore i propagandu, jer su izborne kampanje prilika kada se moţ e kupiti moć i

132 PREGLED

kada se pribjegava vezama sa sumnjivim finansijskim centrima moći“.22 Zakljuĉna razmatranja

Razvojem politiĉkih stranaka problem obezbjeĊivanja finansijskih sredstava za njihovu aktivnost postaje sve teţ i. Finansiranje politiĉkih stranaka, bilo da dolazi iz privatnih ili javnih izvora, nije neutralno. Reforme u oblasti politiĉkog finansiranja potrebne su da bi se smanjio utjecaj ekonomske nejednakosti na politiĉki proces, na naĉin da se reguliše i ograniĉava upotreba finansijskih izvora za politiĉke svrhe. Izvori finansiranja politiĉkih stranaka mogu da budu razliĉiti, ali osnovni princip koji je neophodno zadovoljiti jeste potpuna transparentnost kako izvora finansiranja tako i utroška sredstava.

Oblast finansiranja politiĉkih stranaka pokazala se u praksi kao jedan od većih problema i u politiĉkom ţ ivotu BiH. Kako su budţ etska sredstva najveći izvor finansiranja politiĉkih stranaka, trebalo bi pronaći pravedniji naĉin finansiranja istih, uzimajući u obzir njihovu zastupljenost u predstavniĉkom tijelu, ali i ukupne prihode stranke, kako bi se pokušali izjednaĉiti uslovi za politiĉku borbu stranaka, ĉime bi se smanjila mogućnost negativnog utjecaja raznih oblika privatnog finansiranja. Praviĉnijom raspodjelom finansijskih sredstava omogućit će se jednakost stranaka i obezbijediti demokratski i fer izbori.

Iz objavljenih revizijskih izvještaja o pregledu finansijskih izvještaja politiĉkih stranaka, evidentno je konstantno kršenje odredaba Zakona o finansiranju politiĉkih stranaka i Izbornog zakona BiH, što je moguća posljedica kako neadekvatnih zakonskih rješenja tako i relativno blago propisanih i izreĉenih sankcija.

Ukoliko prekršaji i budu sankcionisani, to se dešava kada primljena sredstva već posluţ e namjeni, ĉime sankcije postaju

22 Dautbašić, I., „O ukidanju i finansiranju politiĉkih partija“, objavljeno u: „Ljudska prava“, godina 4, broj: 1-2/2003, str. 14.

PREGLED 133

zanemarljive u poreĊenju sa postignutim ciljevima i iznosima ostvarenim kroz kršenje odredaba koje regulišu politiĉko finansiranje.

Kako bi se sprijeĉio i eliminisao svaki oblik korupcije, potrebno je uvesti stroţ ija pravila finansiranja politiĉkih stranaka kao i efikasniji sistem stroţ ije primjene sankcija za nepoštivanje istih na svim nivoima vlasti u cilju zaštite pravila finansiranja stranaka i izigravanja zakonskih ograniĉenja, pri ĉemu treba prioritetno predvidjeti sankciju suspenzije budţ etskog finansiranja na odreĊeni period. Literatura

1. Dautbašić, Ismet, „O ukidanju i finansiranju politiĉkih partija“, objavljeno u: „Ljudska prava“, godina 4, broj: 1-2/2003.

2. Goati, Vladimir, „Savremene politiĉke partije“, komparativna analiza, prvo izdanje, Beograd, 1984.

3. Ovĉina, Ismet, „Politiĉke stranke i demokratija“, Sarajevo, 2007. Propisi

1. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka BiH („Sluţ beni glasnik Bosne i Hercegovine“, br.: 22/00, 102/09 i 54/10).

2. Zakon o politiĉkim organizacijama („Sluţ beni list SR Bosne i Hercegovine“, br.: 27/91).

3. Izborni zakon BiH („Sluţ beni glasnik BiH“, br.: 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10).

4. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Republike, grada i općine („Sluţ beni glasnik RS“, broj: 65/08).

5. Zakon o finansiranju politiĉkih stranaka iz budţ eta Brĉko Distrikta („Sluţ beni glasnik Brĉko Distrikta“, br.: 29/04, 14/07 i 19/07).

Web izvori

1. www.izbori.ba. 2. www.transparency.hr./dokumenti/tekstovi/brosura.pdf. 3. fpn.finstranaka.fix.doc/kreg.

134 PREGLED

PREGLED 135

Prijevod / Translation

136 PREGLED

PREGLED 137

Alan Kirby1 UDK 141.7

NAKON SMRTI POSTMODERNIZMA2

THE DEATH OF POST-MODERNISM AND BEYOND3

Sažetak

U ovome radu profesor engleske knjiţevnosti Alan Kirby iznosi i dokazuje svoju tezu kako je postmodernizam stvar prošlosti. Crpeći argumente iz savremenih dešavanja u kulturi i njenih proizvoda, profesor Kirby pokušava potkrijepiti svoju tezu dokazima kako je na prelazu iz 20. na 21. vijek pod pritiskom novih tehnologija i savremenih društvenih sila postmodernizam ustupio svoje mjesto vodećeg svjetonazora, načina razmišljanja i kulturnog obrasca jednoj novoj paradigmi i raspodjeli snage i moći unutar stvaranja i primanja proizvoda kulture. Ključne riječi: postmodernizam, britanska postmoderna knjiţevnost, pseudomodernizam (postpostmodernizam), nove tehnologije, znanje, realnost, autoritet, metafikcija, Lyotard, primaoci Summary

In this paper, professor of English literature Alan Kirby says that post-modernism belongs to and is a matter of the past. Kirby makes a compelling case that post-modernism is dead by drawing his arguments from contemporary situation in culture and its products. He attempts to provide the evidence that under the pressure of new technologies and contemporary social forces, in the dusk of the 20th century and daybreak of a new millennium, post-modernism backed away from its place of the leading worldview, mindset and cultural form, thus giving an opportunity to a new

1 Alan Kirby je nosilac doktorata Univerziteta u Egziteru iz engleske knjiţev nosti. Trenutno ţiv i u Oksfordu. 2 Tekst je prevod Mirze Ĉerkeza rada Alana Kirbyja pod naslovom ”The Death of Postmodernism and Beyond“, objavljenog 2006. godine u ĉasopisu Philosophy Now. 3 This text is a translation into Bosnian by Mirza Ĉerkez of Alan Kirby’s paper under the title “The Death of Postmodernism and Beyond“ published in the Philosophy Now magazine in 2006.

138 PREGLED

paradigm and a balance of power to take its place within the way of creating and receiving cultural products. Keywords: post-modernism, British post-modern literature, pseudo-modernism (post-post-modernism), new technologies, knowledge, reality, authority, the Grand Narrative, Lyotard, recipients.

Alan Kirby tvrdi da je postmodernizam mrtav i pokopan. Na njegovo mjesto je došla nova paradigma autoriteta i znanja obrazovana pod pritiskom nove tehnologije i savremenih društvenih sila.

Ispred mene stoji opis modula koji sam daunloudovao sa Odsjeka za engleski jezik i knjiţ evnost jednog britanskog univerziteta. Opis ukljuĉuje detaljnu listu zadataka a i popis štiva za ĉitanje na izbornom modulu „Postmoderna knjiţ evnost“ sa detaljnim prikazom sedmiĉnih zadataka. Ako univerzitet ostane neimenovan, to nije iz razloga što je modul sramotan na bilo koji naĉin, već što predstavlja gro modula (ili njihovih dijelova) koji će se predavati na gotovo svakom odsjeku za engleski jezik i knjiţ evnost u ovoj zemlji sljedeće akademske godine. Modul polazi od pretpostavke da je postmodernizam ţ iv i na vrhuncu stvaralaĉkog napona: isti navodi da će upoznati polaznike sa „općim temama 'postmodernizma' i 'postmoderne', ispitujući njihovu vezu sa savremenom knjiţ evnošću“. Ova tvrdnja moţ e sugerisati da je postmodernizam savremen, ali poreĊenje otkriva da je on u suštini mrtav i pokopan.

Postmoderna filozofija naglašava neuhvatljivost znaĉenja i znanja. Postmoderna umjetnost to ĉesto iskazuje kao zanimanje za predstavljanje i ironičnu svijest o sebi. Štaviše, iznesena je i filozofska tvrdnja da je postmodernizam završen. Postoje ljudi sa uvjerenjima da smo veoma kratko vjerovali u postmoderne ideje, ali da više nije tako pa ćemo od ovog trenutka vjerovati u kritiĉki realizam. Slabost ove analize je njena iskljuĉiva fokusiranost na akademsku zajednicu, na prakse i pretpostavke filozofa koji će, ili moţ da neće, ili samo što nisu promijenili bazu svog djelovanja – i da će većina nauĉnika napokon jednostavno odluĉiti da ostaju pri Foucaultu (arhetipnom postmodernisti), umjesto da tragaju za neĉim novim. Ipak, jednostavnim pogledom na situaciju van akademske zajednice – na

PREGLED 139

trenutna kulturna dešavanja i proizvode mas-kulture – moţ e se saĉiniti mnogo uvjerljiviji sluĉaj da je postmodernizam mrtav.

Većina dodiplomaca koji odluĉe pohaĊati „Postmodernu knjiţ evnost“ je vjerovatno roĊena 1985. ili prije, a gro osnovnih štiva modula je napisan prije njihovog roĊenja. Daleko od „savremenosti“, ovi tekstovi su napisani u jednom drugaĉijem svijetu prije roĊenja studenata: Ţena francuskog poručnika, Noći u cirkusu, Ako jedne zimske noći neki putnik, Sanjaju li androidi električne ovce? (i Istrebljivač), Bijeli šum; ĉek' pa ovo je kultura mamice i tatice. Neki od tekstova (Babilonska biblioteka) napisani su i prije rođenja njihovih roditelja. Zamijenite ovaj set sa ostalim ustajalim tvrdokornim predstavnicima postmodernizma: Voljena, Floberov papagaj, Močvara, Objava broja 49, Blijeda vatra, Klaonica pet, Lanark, Neuromancer, bilo ĉime što je napisao B. J. Johnson – vrijedi isto pravilo. Sva ova djela su savremena poput Kongresa, modni trend poput naramenica, a aktuelna kao telefon u kolima. To su tekstovi koji se hvataju u koštac sa rok-muzikom i televizijom, ne sluteći ni na kraju pameti mogućnosti tehnologije i komunikacijskih medija – mobilnih telefona, elektronske pošte, interneta, kompjutera u svakoj kući dovoljno snaţ nih da odnesu ĉovjeka do Mjeseca – što današnji dodiplomci uzimaju zdravo za gotovo.

Relativno gledano, razlog zbog kojeg je osnovna lista materijala za ĉitanje na modulima britanske postmoderne knjiţ evnosti tako stara je njeno nepodmlaĊivanje. Pogledajte samo kulturno trţ ište: kupite roman objavljen prije godina (tekst je pisan 2006, op. prev.), pogledajte film nastao u XXI vijeku ili poslušajte nedavno objavljenu muziku ili naprosto provedite sedmicu ispred TV-a, jedva da ćete pronaći i najmanji trag postmodernog. Sliĉno tome moţ ete posjetiti knjiţ evne konferencije (što sam uĉinio prošlog jula) i saslušati do kraja prezentovane radove u kojima se ne spominju ni teorija, ni Derrida, ni Foucault, ni Baudrillard. Osjećaj penzionerstva, nemoći i nebitnosti nekadašnje teorije meĊu nauĉnicima takoĊer svjedoĉi o odlasku postmodernizma. Ljudi koji stvaraju materijal, a koji opet gledaju, slušaju i ĉitaju i akademici i oni koji to nisu, jednostavno su digli ruke od postmodernizma. Povremeni metafiktivni ili samosvjesni tekst će se pojaviti i suoĉiti sa široko rasprostranjenom ravnodušnošću poput Lunarnog parka Breta Eastona Ellisa, meĊutim, većina danas davno zaboravljenih modernistiĉkih romana je napisana pedesetih i šezdesetih

140 PREGLED

godina XX vijeka. Postmodernizam je jedino raširen u crtićima za djecu, npr. Shrek i Izbavitelji, kao ustupak roditeljima što moraju pogledati iste sa djecom. To je nivo na koji je postmodernizam spao: marginalni gegovi u pop-kulturi namijenjenoj uzrastu do osam godina. Šta je to post-postmodernizam?

Uvjerenja sam da ova promjena predstavlja više od jednostavne promjene u modi kulture. Pojmovi kojima se oznaĉavaju autoritet, znanje, sopstvenost, zbilja i vrijeme su iznenada i zauvijek promijenjeni. Sad je prisutan jaz izmeĊu većine predavaĉa i studenata, najsliĉniji onome koji se javio kasnih šezdesetih, no ne iz istog razloga. Promjena od modernizma ka postmodernizmu nije proistekla iz neke dubinske reformulacije uslova stvaranja i prijema kulture. Retoriĉki preuveliĉano, sve što se zbilo je da je ista vrsta ljudi koja je nekad napisala Uliksa i Ka svjetioniku napisala Blijedu vatru i Krvavu odaju umjesto njih. MeĊutim, kasnih devedesetih godina ili poĉetkom novog milenija pojava novih tehnologija je nasilno i zauvijek restrukturirala prirodu autora, ĉitaoca i teksta te odnosa izmeĊu njih.

Postmodernizam kao i romantizam ili moderna prije njega je stvarao fetiš od autora (tj. isticao njegovu nadljudsku vaţ nost), ĉak i onda kada autor odabere da optuţ i ili ukine samog sebe. MeĊutim, kultura u kojoj danas ţ ivimo pravi fetiš od primaoca teksta do te mjere da on postaje ili djelomiĉni ili potpuni autor. Optimisti ovo mogu protumaĉiti kao demokratizaciju kulture; pesimisti će ukazati na iscrpljujuću banalnost i ispraznost (bar do sada) nastalih proizvoda kulture.

Dopustite mi da objasnim. Postmodernizam je zaĉet iz savremene kulture kao spektakla pred kojim pojedinac stoji nemoćan, unutar kojeg se problematiziraju pitanja realnog. Zbog toga je on naglašavao vaţ nost kino-zastora i TV-ekrana. Njegov nasljednik, kojeg ću nazvati pseudomodernizmom, od postupaka pojedinca stvara neophodne uslove kulturnog proizvoda. Pseudomodernizam ukljuĉuje sve TV ili radijske programe ili dijelove istih, sve „tekstove“ čiji sadrţaj ili dinamiku određuju, smišljaju ili reţiraju gledaoci/slušaoci uključeni u program (po pitanju ovih zadnjih termina: njihova pasivnost i naglasak na prijem su zastarjeli; bilo da se glasa za

PREGLED 141

kandidata u Velikom bratu ili nazove BBC-program o fudbalu, gledalac/slušalac nije samo pasivni primalac).

Prema svojoj definiciji, proizvod pseudomoderne kulture ne moţ e i ne postoji sve dok se osoba fiziĉki ne umiješa u njega. Velika očekivanja će materijalno postojati bez obzira da li ih neko ĉita ili ne. Jednom kad je Dickens završio sa pisanjem i izdavaĉ pustio materijal u svijet, njihova „materijalna tekstualnost“ – odabir rijeĉi – saĉinjena je i završena ĉak i ako njihovo znaĉenje, kako ljudi tumaĉe djelo, uglavnom ostane dostupno svakome. Njihovu materijalnu proizvodnju i sastav su zakljuĉili dostavljaĉi, tj. autor i izdavaĉ, izdavaĉ koji djelo objavljuje u nastavcima, svaki ponaosob, dok je znaĉenje jedino bilo ostavljeno ĉitaoĉevoj domeni. Veliki brat, uzevši isti u jednu ruku kao primjer tipiĉnog pseudomodernog kulturnog teksta, ne bi materijalno postojao ako niko ne bi zvao i glasao za njegove uĉesnike. Glasanje tako postaje dio materijalne tekstualnosti programa – samim ĉinom telefonskog javljanja u program gledaoci sami pišu isti. U sluĉaju da gledaocima ne bi bilo omogućeno pisati dijelove Velikog brata, onda bi situacija jezivo sliĉila filmu Andyja Warhola: mlaĊahni ekshibicionisti interno se svaĊaju i besciljno razgovaraju u sobama sat za satom. Ovako reĉeno, ono što Velikog brata ĉini onim što isti jest gledaoĉev je ĉin telefoniranja u program.

Pseudomodernizam takoĊer obuhvata savremene informativne emisije ĉiji se sadrţ aj sve više sastoji od elektronske pošte ili SMS-poruka poslatih kao komentar na priloge informativnih emisija. Sama terminologija „interaktivnosti“ je u ovoj situaciji podjednako neprimjerena, pošto tu razmjena ne postoji: umjesto nje nastupa gledalac ili slušalac – piše dio programa, zatim ga napušta, vraćajući se svojoj ulozi pasivnog primaoca. Pseudomodernizam takoĊer ukljuĉuje kompjuterske igre koje na sliĉan naĉin smještaju osobu u kontekst gdje oni izmišljaju kulturni kontekst unutar unaprijed zacrtanih ograniĉenja. Sadrţ aj svake pojedinaĉne aktivnosti igranja varira u skladu sa igraĉem koji je igra.

Internet je pseudomoderni kulturni fenomen par excellence. Njegovo suštinsko djelovanje sastoji se od pojedinĉevog klikanja mišem radi kretanja preko stranica na naĉin koji je nemoguće duplicirati, smišljajući pri tome stazu kroz kulturne proizvode kakva prije nije postojala, a niti će ikada više. Ovo je daleko veće ukljuĉenje u

142 PREGLED

kulturne procese od bilo ĉega što literatura moţ e ponuditi, dajući pri tome neosporan osjećaj (ili privid) individualne kontrole, upravljanja, pokretanja, stvaranja pojedinĉevog sudjelovanja u proizvodu kulture. Internetske stranice nisu „nastale“ tako da svako zna ko ih je saĉinio ili da mu je do tog stalo. Većina njih traţ i od pojedinca da ih stavi u pogon, poput Streetmapa ili Route Plannera ili mu poput Wikipedije dopušta da na njih dodaje materijal ili na naĉin medijskih stranica – preko povrata informacija. U svakom sluĉaju, intrinziĉna osobina interneta je da ti sam moţeš postavljati stranice (primjer: blogovi).

Ako internet i njegovo korištenje daju definiciju i dominiraju pseudomodernizmom, onda je ovo novo doba takoĊer svjedok široke modernizacije svojih starijih oblika. Kino u pseudomodernom dobu postaje sve sliĉnije kompjuterskoj igri. Njegove scene, jednom došle iz „stvarnog“ svijeta – uklopljene, osvijetljene, popraćene zvuĉnom podlogom i editovane od genijalnih reţ isera radi upravljanja gledaoĉevim mislima i emocijama, danas se sve više stvaraju preko kompjutera. A gledaoci to gledaju. Tamo gdje su se nekada specijalni efekti koristili da nemoguće doĉaraju kao moguće, CGI-efekti ĉesto (nehotice) rade na prikazivanju mogućeg da izgleda vještaĉkim, kao u velikom dijelu Gospodara prstenova ili Gladijatora. Bitke u kojima su uĉestvovale hiljade pojedinaca zaista su se zbile, iako pseudomoderno kino od njih stvara pojavu koja kao da je samo postojala u virtuelnom prostoru. Ne samo da je kino tako predalo kulturno tlo kompjuteru kao proizvoĊaĉu scena već i kompjuterskoj igri kao modelu svoje veze sa gledaocem.

Na sliĉan naĉin televizija pseudomodernog doba favorizuje ne samo reality TV (još jedan nezgrapan termin) već i kanale za prodaju te kvizove u kojima gledaoci zovu u program da pogode odgovor na zagonetku u nadi da će osvojiti novac. Ona takoĊer favorizuje fenomene poput Ceefaxa i teleteksta. Ali umjesto da oĉajavamo nad ovom situacijom, mnogo je korisnije potraţ iti naĉine da ove nove uslove pretvorimo u cjevovode za nova kulturna dostignuća umjesto oĉito prisutne ispraznosti. Ovdje je vaţ no shvatiti, pošto se obrazac moţ e izmijeniti (loza Velikog brata moţ e se sasušiti), nedvojbenu promjenu termina preko kojih se pojedinci veţ u sa TV-ekranom i sa onim što emiteri prikazuju. Ĉista, „spektakularna“ funkcija televizije kao i ostalih umjetnosti je postala marginalna: ono što se danas nalazi u fokusu je aktivno, uţ urbano stvaranje rada pojedinca nekada nazivanog

PREGLED 143

primaocem. U svemu tome „gledalac“ se osjeća moćnim i odista je neophodan. Tradicionalno pojmljeni „autor“ je ili potisnut na status onog koji postavlja parametre unutar kojih ostali djeluju ili je jednostavno nebitan, nepoznat, sporedan, dok „tekst“ karakteriše njegova hiperprolaznost i nepostojanost. Njega stvara „gledalac“, ako ne u sadrţ aju, onda u njegovu nastavku – Middlemarch ne moţ ete ĉitati idući od stranice 118. na 316. pa na 401. pa na 501, ali Ceefax moţ ete dobro i s opravdanjem tako ĉitati.

Pseudomoderni tekst traje izuzetno kratko. Za razliku od, recimo, Faličnog pansiona, programe reality TV-a nije moguće ponoviti u njihovoj izvornoj formi, pošto se telefonska javljanja ne mogu reprodukovati, te uskraćeni za mogućnost javljanja u program; programi reality TV-a postaju jedno drugaĉije i daleko manje zanimljivo tijelo. Tekst na Ceefaxu umire poslije nekoliko sati. Ako se nauĉnici pozivaju na podatke preuzete sa weba, oni navode datum pristupanja, pošto stranice nestaju ili se jako brzo radikalno izmijene. SMS-poruke i elektronsku poštu je veoma teško saĉuvati u izvornom obliku – štampanje mailova ih istinski pretvara u nešto stabilnije, poput pisma, ali samo po uništenju njihovog kljuĉnog elektronskog stanja. Telefonsko javljanje u radijski program i kompjuterske igre imaju veoma kratak rok trajanja – zastarijevaju izuzetno brzo. Kultura zasnovana na ovim elementima ne moţ e posjedovati pamćenje – zasigurno ne tegobni prethodniĉki smisao kulturne baštine koja je informisala modernizam i postmodernizam. Prolazan i bez mogućnosti reprodukcije, pseudomodernizam je isto tako lišen pamćenja – to su kulturne aktivnosti koje se odvijaju u sadašnjem trenutku bez ikakvog osjećaja ili smisla, niti za prošlo, niti za buduće.

Kao što sam i nagovijestio, kulturni proizvodi pseudomodernizma su takoĊer izuzetno banalni. Sadrţ aji pseudomodernih filmova jedinstveno naginju ka ĉinovima u kojima se zaĉinje i završava ljudski ţ ivot. Ovaj djetinjasti primitivizam scenarija stoji u izrazitom kontrastu sa sofisticiranosti tehniĉkih efekata savremenog kina. Većina SMS-poruka i elektronske pošte (procesa njihovog slanja) je bljutava u poreĊenju sa materijalom koji su ljudi svih nivoa obrazovanja stavljali u pisma. Banalnost i površnost su superdominantni. Do ovog trenutka pseudomoderno doba je jedna kulturna pustinja. Iako moţ emo odrasti priviknuti na nove pojmove koje moţ emo prilagoditi smislenom umjetniĉkom znaĉenju (onda

144 PREGLED

pejorativna etiketa koju sam prilijepio pseudomodernizmu više ne bi bila odgovarajuća), za sada se suoĉavamo sa poplavom ljudskih aktivnosti koje ne stvaraju gotovo ništa što bi imalo trajnu ili bar ponavljajuću kulturnu vrijednost – bilo šta što bi ljudska bića mogla ponovo pogledati i cijeniti nakon pedeset ili dvije stotine godina.

Korijeni pseudomodernizma mogu se pratiti natrag kroz vrijeme sve do godina dominacije postmodernizma. Npr. plesna muzika i industrijska pornografija, proizvod sedamdesetih i osamdesetih godina, naginju kratkotrajnosti, bezizraţ ajnosti po pitanju znaĉenja i nenastanku od autorske ruke (mnogo više plesne muzike za razliku od roka ili popa). Oni su takoĊer prethodnica aktivnosti njihovog „prijema“: svrha plesne muzike je da se pleše, pornografije da bude korištena na naĉin koji daje pseudomoderni privid uĉestvovanja, a ne da se ĉita ili gleda. U muzici je izvršena pseudomoderna zamjena umjetniĉki dominantnog albuma kao monolitnog teksta daunloudom i miješanjem i slaganjem pojedinaĉnih pjesama na iPodu koje bira konzument, zasigurno naznaĉena pravljenjem kompilacijskih kaseta od muzikofila nekoliko generacija prije. Ali prevrat se odigrao u kojem je marginalna dokolica fana postala dominantan i odluĉujući naĉin konzumacije muzike, izraţ avajući kao zastarjelu ideju albuma kao koherentnog umjetniĉkog djela, tijela koje posjeduje integrisano znaĉenje.

Do odreĊenog stepena pseudomodernizam nije niša drugo do promjena motivisana tehnologijom ka kulturnom centru neĉeg što je oduvijek postojalo i bilo tu (na sliĉan naĉin metafikcija je bila prisutna, ali nikad toliko uĉinjena objektom fetiša kao u postmodernizmu). Televizija je uvijek koristila uĉešće publike, isto kao nekada pozorište i ostale izvedbene umjetnosti, ali samo kao opciju, ne neophodnost (prevodioĉev kurziv): pseudomoderni programi imaju uĉešće ugraĊeno u sebe. Izuzetno „aktivni“ kulturni oblici od karnevala do pantomime su uvijek bili tu. MeĊutim, nijedan od njih nije sadrţ avao pisane ili materijalne tekstove druge vrste te su isti ţ ivjeli na marginama kulture koja je takvu vrstu tekstova njegovala, dok pseudomoderni tekst sa svim svojim posebnostima stoji kao dominantan, centralni paradigmatski kulturni obrazac današnjice, iako kultura poznaje druge vrste obrazaca na svojim marginama. Ove „ostale“ forme ne bi smjele nositi stigmu „pasivnih“ ako se usporede sa „aktivnosti“ pseudomodernizma. Ĉitanje, slušanje i gledanje su uvijek imali svoju

PREGLED 145

vrstu aktivnosti, no postoji fiziĉka strana djelovanja pseudomodernog stvaraoca teksta te potreba za akcijama pojedinca koje se tiĉu pisanja teksta kao i za dominacijom koja je izmijenila kulturni odnos snaga (obratite paţ nju na naĉin kako su se filmografija i TV, nekadašnji kolosi, poklonili pred njom). Taj odnos snaga saĉinjava socio-historijsku i kulturnu hegemoniju XXI vijeka. Štaviše, aktivnost pseudomodernizma posjeduje svoju vlastitu specifiĉnost: ona je elektronska, tekstualna, ali kratkotrajna. Klikom u promjene

Pojedinac je u postmodernizmu ĉitao, gledao i slušao. U pseudomodernizmu pojedinac telefonira, klika, bira, premješta i daunlouduje. Ovdje je prisutan generacijski jaz, grubo razdvajajući ljude na one roĊene prije i poslije 1980. Oni roĊeni poslije mogu smatrati svoje vršnjake kao slobodne, nezavisne, inventivne, izraţ ajne, dinamiĉne, osposobljene, autonomne, jedinstvene pobunjenike ĉiji se glas ĉuo. Postmodernizam i sve što je bilo prije će prilikom poreĊenja izgledati elitistiĉkim, suhoparnim, udaljenim i tromim monologom koji njih tlaĉi i zatvara. Oni roĊeni prije 1980. su u prilici vidjeti ne ljude već savremene tekstove koji su naizmjeniĉno nasilni, pornografskog karaktera, nestvarni, banalni, konformistiĉki, konzumeristiĉki, beznaĉajni i glupi (pogledajte recimo baljezganje na nekim Wikipedijinim stranicama ili nepostojanje konteksta na Ceefaxu). Njima se ĉini zlatnim dobom inteligencije, stvaralaštva, pobune i autentiĉnosti ono što je bilo prije pseudomodernizma. Sam termin „pseudomodernizam“ odatle takoĊer podrazumijeva napetost izmeĊu sofisticiranosti tehnoloških sredstava i bljutavosti ili neukosti sadrţ aja koje ona prenose – kulturni trenutak saţ et blesavošću korisnika mobilnog telefona: „Vozim se busom“.

Dok postmodernizam dovodi „realnost“ u pitanje, pseudomodernizam implicitno definiše stvarno kao sebstvo, vršeći u sadašnjem trenutku „interakciju“ sa svojim tekstovima. Pseudomodernizam tako sugeriše da bilo šta ĉini ili stvara ono što je realnost te pseudomoderni tekst moţ e obilovati naizgled realnim u jednostavnom obliku: dokumentarne sapunice snimane kamerom nošenom u ruci (koje prikazivanjem pojedinaca svjesnih da su cijenjeni stvaraju kod gledalaca osjećaj uĉešća), Ured i Projekat: vještica iz

146 PREGLED

Blaira, interaktivna pornografija i reality TV ili esejistiĉka filmografija Michaela Moora ili Morgana Spurlocka.

Zajedno sa ovim pogledom na stvarnost jasno je da se intelektualni poredak promijenio. Dok su proizvodi postmoderne kulture imali povjeren, isti historijski status kao modernizam ili romantizam, njegove intelektualne tendencije (feminizam, postkolonijalizam) su se našle izolovane u novom filozofskom okruţ enju. Akademija, moţ da naroĉito britanska, danas je preplavljena pretpostavkama i praksama trţ išne ekonomije koja se akademcima ĉini nemogućim zadatkom za prenijeti svojim studentima koji ţ ive u postmodernom svijetu u kojem se ĉuju glasovi mnoštva ideologija i svjetonazora. Dok svaki njihov korak prate trţ išni ekonomisti, akademici nisu u stanju propovijedati raznovrsnosti kada odreĊuju do koje će granice ići sa praktikovanjem fanatiĉnog konzumerizma. Svijet se intelektualno suzio, a ne proširio u proteklih deset godina. Tamo gdje je Lyotard vidio sumrak metanaracije, pseudomodernizam vidi ideologiju globalizovane trţ išne ekonomije uzdignute na nivo nadmoćnog regulatora svih društvenih aktivnosti – monopolistiĉkog, sveproţ dirućeg, sverazjašnjavajućeg, svestrukturirajućeg , što svaki akademik mora s negodovanjem prepoznati. Naravno da je pseudomodernizam konformistiĉki i konzumerski nastrojena materija koja se kreće svijetom kao da je kupljena ili prodana.

Drugo, dok je postmodernizam favorizovao ironiĉno, poznavajuće i razigrano sa svojim aluzijama na znanje, historiju i ambivalentnost, tipiĉna intelektualna stanja pseudomodernizma su glupavost, fanatizam i tjeskoba: Bush, Blair, Bin Laden, Le Penn i njima sliĉni na jednoj strani, dok su na drugoj brojnije mase sa daleko manjom moći na raspolaganju. Pseudomodernizam pripada svijetu kojeg proţ imaju susreti izmeĊu religijski fanatiĉnog dijela Sjedinjenih Drţ ava, većinski sekularnog ali definitivno hiperreligioznog Izraela i fanatiĉne podgrupe muslimana raštrkane širom planete; pseudomodernizam nije roĊen 11. 09. 2001, već je na taj datum postmodernizam pokopan u njegovim ruševinama. Unutar ovog konteksta pseudomodernizam povezuje fantastiĉno sofisticiranu tehnologiju i potragu za srednjovjekovnim divljaštvom – poput aploudovanja videa na internetu na kojem je prikazano odsijecanje glava ili korištenje mobitela za snimanje zatvorskih muĉenja. Iz ovoga slijedi da je sudbina svih strahovati da se ne naĊu u unakrsnoj vatri.

PREGLED 147

MeĊutim, ova fatalistiĉka tjeskoba prevazilazi geopolitiku, ona zalazi u svaki aspekt savremenog ţ ivota, od općeg straha od društvenog kolapsa i gubitka identiteta do duboke uznemirenosti u vezi sa zdravljem i ishranom, anksioznosti u vezi sa destrukcijom koju izaziva promjena klime, do posljedica jedne nove liĉne nepoćudnosti i nemoći koja se prepušta TV-programima o temi kako poĉistiti kuću, odgojiti djecu ili ostati solventan. Ova tehnološka izgubljenost je u potpunosti savremena: pseudomodernist konstantno komunicira s drugim krajem planete, a ipak mu se mora reći da jede povrće kako bi bio zdrav, što je općepoznata ĉinjenica još od bronzanog doba. On ima mogućnost da promijeni i usmjeri tok programa na drţ avnoj televiziji, ali ne zna sebi zgotoviti nešto za jelo – karakteristiĉno stapanje djetinjastog i naprednog, moćnog i bespomoćnog. Ovi ljudi nisu sposobni za „nevjerovanje u metanaraciju“ iz razliĉitih razloga, za koje je Lyotard tvrdio da predstavlja oĉiti primjer postmodernista.

Ovaj pseudomoderni svijet, koji je tako zastrašujući i naizgled nemoguće kontrolisati, neizbjeţ no potpiruje ţ elju za vraćanjem djeĉijem zabavljanju sa igraĉkama, takoĊer karakteristiĉnu za pseudomoderni svijet kulture. Ovdje je stanje transa tipiĉno emotivno stanje, radikalno zamjenjujući hipersvjesnost ironije, stanje u kojem pojedinca guta njegova aktivnost. Umjesto neuroze modernizma i narcizma postmoderne pseudomodernizam oduzima svijet stvaranjem besteţ inske nedoĊije tihog autizma. Pojedinac klika, udara dirke, „ukljuĉen je“, progutan, on je kljuĉan. On je tekst, niko drugi ne postoji, nema „stvaraoca“, niĉeg drugog, nema drugog vremena ili mjesta. On je slobodan: on je tekst – zamijenjen je. S engleskog preveo Mirza Ĉerkez

148 PREGLED

PREGLED 149

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

150 PREGLED

PREGLED 151

Dţelal Ibraković UDK 32 (049.3)

EKOLOGIZAM KAO IDEOLOŠKA POŠTAPALICA1

ECOLOGISM AS THE IDEOLOGICAL CRUTCH WORD2

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Vrijeme sve(politike): iluzije savremenog ekologizma Jusufa Ţige, Sarajevo, BZK “Preporod”, 2012. Summary

The text contains a review of the book The Age of Omni Policy: the Illusion of Modern Ecologism by Jusuf Ţiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2012.

Jusuf Ţiga je jedan od najplodonosnijih autora iz oblasti sociologije u Bosni i Hercegovini i svojim najnovijim rukopisom “Vrijeme sve(politike) iluzije savremenog ekologizma” zaokruţ uje trilogiju bavljenja našim savremenim dobom stavljajući i u naslove i u sadrţ aj bitnu odrednicu – vrijeme – koju savremeni ĉovjek ali i ĉovjeĉanstvo u cjelini zanemaruje. Na tragu prethodnih knjiga – “Zemljoradnici vremena” (prvi put ova knjiga je izašla u izdanju Bosanskog kulturnog centra Sarajevo, 1998. i drugi put u izdanju „Svjetlostkomerca“ Sarajevo, 2006.) i druge “Vrijeme 'razljuĊenih dvonoţ aca': paradigma Bosne koju su izdali” (Institut za istraţ ivanje zloĉina, Sarajevo, 2007) – autor, profesor sarajevskog Univerziteta, Jusuf Ţiga obavlja svojevrsnu anatomiju stanja savremenog svijeta,

1 Tekst je prikaz knjige Vrijeme (sve)politike: iluzije savremenog ekologizma Jusufa Ţige, BZK “Preporod“, Sarajevo, 2012. 2 The text contains a review of the book The Age of Omni Policy: the Illusion of Modern Ecologism by Jusuf Ţiga, BZK “Preporod”, Sarajevo, 2012.

152 PREGLED

svijeta koji se ţ uri u propast i tu propast podstiĉe i priziva. Naravno, to je svijet savremenog ĉovjeka koji je uspostavio koncept “neograniĉenog razvoja” naslonjenog na centralnu poziciju antroposa i njegovog “gospodarenja nad prirodom”. Taj antropocentrizam ĉovjeka “osvajaĉa” prenosi se u sve sfere – od osvajanja novih kontinenata, pa do osvajanja svemira. Teorija napretka i rasta bez granica i jeste još uvijek poţ eljna jer nudi iluziju raskida sa “mraĉnom prošlošću”, a oznaĉava i “kraj historije”, one barbarske i necivilizirane. Umjesto predmoderne izvjesnosti, nudi se moderna neizvjesnost, san, nada, vjera u beskrajnost nauĉnih otkrivanja poboljšanog kvaliteta ţ ivljenja. Pretvaranje ĉitave prirode u “materiju u kretanju” (J. Rifkin) ili skladište sirovina za direktnu posljedicu je imalo radikalno izdvajanje subjektiviteta iz svijeta, kao i sniţ avanje vrijednosti sfere Boga, prirode i intersubjektivnog svijeta, kako to naglašava Ljubinko Pušić. Priroda (okoliš, ţ ivotna sredina ĉovjeka i drugih bića i svjetova) u vremenu, koje opisuje i analizira Jusuf Ţiga, od kraja XX i poĉetka XXI stoljeća, sve više se tretira na mehanicistiĉki naĉin, kao potencijalno materijalno bogatstvo koje je moguće mjeriti i kvantificirati, još preciznije, materijalno kvantificirano bogatstvo koje se pojavljuje kao manji ili veći strateški znaĉaj najmoćnijih zemalja svijeta. Autor vrlo dobro markira upravo ove probleme i, kao i u prethodnim knjigama, u ovoj se ne zadrţ ava i ne zadovoljava snimanjem stanja nego praktiĉnoj kritici podvrgava i metode rješavanja krize.

Koristeći se svojevrsnom metodom seciranja postojeće

stvarnosti, on u prvom dijelu knjige markira savremene probleme koji se oznaĉavaju kao “ekološki” (uništavanje šuma koje su od suštinske vaţ nosti za ravnoteţ u ţ ivota na Zemlji i sa stanovišta proizvodnje kisika, ali i proĉišćavanja i kompaktnosti zemljišta, odnosa prema vodi za piće, uništavanju obradivog zemljišta, ograniĉenosti energetskih resursa, evidentnih klimatskih promjena i dr.), ali koji svojim neprocjenjivim znaĉajem nemaju alternative opstanka ne samo ljudskog nego i uopće ţ ivota na Zemlji. U procjepu laţ ne dileme “biti” ili “imati” pojavljuju se i brojne tegobe i uznemirenja savremenog ĉovjeka jer je rijeĉ o generiĉkom odroĊavanju ĉovjeka koji je samo dio miliona formi ţ ivota, a koji se odvojio u iluzionistiĉku zasebnost koja sa savremenom virtualizacijom svijeta antropocentriĉku viziju prenosi u SF-serije i filmove u kojima su i svemirci koje “susrećemo” ruţ ne kreature, krvoloci i agresori. Ĉovjek je lijep, human, pametan i herojski pobjednik.

PREGLED 153

Analiza koju daje autor predstavlja veliku vrijednost, jer je na jednom mjestu poredano i na ĉinjenicama argumentirano sve što je najznaĉajnije za opstanak ljudske vrste koja je, prema konstataciji autora, prva generacija (i jedina u poznatoj historiji) koja svjesno i sa predumišljajem radi protiv sebe i budućnosti svojih potomaka. Takav stav autora, koji on konzistentno iznosi i u svojim ranijim knjigama, objavljenim ĉlancima i javnom nastupima, njega objektivno svrstava na poziciju tzv. dubinskog ekološkog promišljanja, koje se ne zadrţ ava na opisima postojećeg stanja, nego traţ i promjenu paradigme ţ ivljenja ljudske vrste i izlazak iz iluzionistiĉkog stanja u kojem se problemi rješavaju metodima koji su proizveli probleme. Zbog toga je neminovno bilo i poglavlje koje tretira sveprisutnost politike (kao naĉina i sistema vladanja ljudima i okolišem), ali i globalizacije, te svojevrsne iluzionistiĉke predstave ekologizma kao ideološke odrednice proistekle iz vladajućeg politiĉkog ambijenta. U ovom smislu jasno razgraniĉenje terminološkog znaĉenja ekologizma neminovno i sam ekologizam, za kojeg mnogi teoretiĉari u svijetu kaţ u da se nalazi u krošnjama stabla koje se suši, a njegovi akteri ne ţ ele istraţ ivati suštinske razloge njegovog sušenja; takva vrsta “aktivnosti” sa svim pomodarstvima koje sobom nosi biva podvrgnuta temeljitoj kritici u poglavlju kojeg autor Jusuf Ţiga imenuje kao “(Sve)politika i ekologizam”. U ovom dijelu posebno znaĉajnim se ĉini analiza gubitka svetosti ţ ivota i njegovog svoĊenja na uzgajanje, genetsko modificiranje, pri ĉemu se posebno proizvodnja genetski modificirane hrane i analiza javnih i prikrivenih ciljeva velikih kompanija koje “imaju svoje prste” u globalnim dogaĊajima u svijetu, kao što su i ratovi u Iraku ili Afganistanu, ali napadnost koja teţ i da se patentira ono što dugo postoji i što je bilo besplatno dostupno svim ljudima kao tradicionalno znanje, sve to otvara ne samo etiĉka pitanja nego i pitanje budućnosti ĉovjeĉanstva. Autor pri tome ima jasan stav da je novovjekovno “izbacivanje Boga” iz povijesne zbilje znaĉajno doprinijelo “neredu”, “meteţ u” na Zemlji, ali i promjeni Boţ ijih stvorenja, pri ĉemu ĉovjek sebi uzima sve ĉešće i ulogu “stvaraoca”. Nema sumnje da je tome doprinijela i savremena nauka koja je pod firmom borbe protiv iskljuĉivosti nametala iskljuĉive paradigme kao nepromjenjive aksiome izvan ĉega je svako drugo promišljanje svijeta, uzroka, posljedica, tretirano kao “zaostalo” i “nemoderno”. U cijeloj ovoj trilogiji autora Jusufa Ţige mogu se prepoznati markeri “stanja vremena” (vrijeme kao djelatni princip u naslovima svih njegovih knjiga i ĉovjekov nehajni i neodgovorni odnos spram tog principa, a ne

154 PREGLED

samo pukog protoka vremenskih jedinica) u kojem se ispoljava destruktivnost ljudske prirode u osvajanjima, prisvajanjima, uništavanju drugog i drugaĉijeg pri ĉemu su holokaust, ponovljeni genocid nad narodima (najĉešće je to u srcu “najmodernijeg od modernih”, Evrope) pridruţ eni nikada prekinutom ekocidu, kulturocidu i drugim uništavajućim grozotama. Te grozote su ĉesto uvijene u iluzionistiĉku oblandu “oslobaĊanja”, “pravovjernosti”, “civiliziranja”, ali i “širenja demokratije”, kakvim se opisuju savremeni intervencionistiĉki uticaji praćeni upotrebom najnovijih oruţ ja i demonstracijom vojne sile.

U završnom poglavlju pod inspirativnim nazivom “Ima li razloga za nadu?” Ţiga u maniru vrhunskih humanistiĉkih mislilaca, zajedno sa vodećim sociolozima vremena (Giddens, Beck, Gelner), ĉiji je i sam sudionik, traga za mogućim izvorima nade u vremenu kada se ĉini da je tehniciranje svijeta i potpuna pobjeda destruktivnog koncepta toliko izvjesna. Neki od teoretiĉara u svijetu u grozniĉavom pokušaju da pronaĊu novi izvor nade i cjelinu ove krize, koja prijeti da uništi ţ ivot u svakom pogledu, upravo u katastrofiĉnim obrisima krize vide i potencijalnu šansu koja će objediniti mogućnosti koje svijet ima na raspolaganju, a posebno ljudsku pamet koja bi trebala dozvati potrebe utvrĊivanja jasnih balansa i konaĉnosti resursa koji stoje na raspolaganju te traganju za obnovljivim izvorima. Naravno da je u svijetu materijalnih resursa neophodno vratiti prognani duhovni sadrţ aj, ali i vratiti etiĉki kodeks dobrote, a posebno u oblast nauke koja se od sluganstva kapitalu i interesu mora vratiti svojim ishodišnim korijenima. Iz homocentričke krletke ĉovjek mora pobjeći sa jasnom sviješću da se stanje moţ e promijeniti samo ako se ljudi (kao pojedinci) i kao grupacije (plemena, narodi, ujedinjene nacije) mijenjaju. Svetost ţ ivota, istiĉe Jusuf Ţiga, u kosmiĉkom kontekstu ne pripada samo ĉovjeku nego cjelini svijeta pri ĉemu afirmira taj holistiĉki pristup o kojem govori sve veći broj teoretiĉara ĉije je stavove koristio i dalje ih produbljivao u ovoj svojoj nadahnutoj studiji. Oni pripadaju cijelom svijetu, od instruktivnih i nadahnutih stavova rimskog pape, preko budistiĉkih mislilaca, islamskih teoretiĉara, vrhunskih evropskih i ameriĉkih filozofa, pa do inspirativnog citiranja svetih knjiga Boţ ije objave.

Kao što i sam autor istiĉe u svojim zakljuĉcima, knjiga bi

trebala podstaći na razmišljanje, a u nadopuni ovog kljuĉnog stava

PREGLED 155

samo da kaţ emo da je autor svojim posebnim stilom, reĉenicama koje podsjećaju na pjesniĉke metafore, intrigantnim i inspirativnim naslovima i meĊunaslovima, te aktuelnim slikama pojedinih pojava, koje kao da su sišle sa najnovijih vijesti svjetskih agencija, otvorio brojna pitanja. Nije se libio da iznese svoj stav, pa je ovo jasno modelirana kritiĉka studija koja je primjerena problematici koju obraĊuje; pitanja koja su u njoj predmet analize ne smiju nas ostaviti ravnodušnim, jer je ravnodušnost, i nedovoljno svjesno prihvatanje ĉinjenica kojima obiluje ova knjiga, dovela do stanja svijesti da o “ekološkim” pitanjima brinu “ekolozi” (ili ekologisti kako ih na osnovu politiziranog ekologizma naziva autor) i za to zaduţ ena ministarstva, a svi konzumiramo zagaĊen vazduh, zatrovanu vodu, genetski modificiranu hranu, posljedice globalnog zatopljavanja, uništavanja ozonskog omotaĉa. I svi doprinosimo neĉinjenjem, ravnodušnošću ili “ekologizirajućim”, uspavljujućim stavom – “ima” o tome ko da brine i “ima” ko da vodi raĉuna.

Ovom knjigom Jusuf Ţiga daje veliki doprinos razvoju nauĉnih

disciplina kao što su humana ekologija, socijalna ekologa te kulturna ekologija, koje su u svijetu, pa i bh. okruţ enju (Hrvatska i Srbija) veoma razvijene. To je i priznanje za izdavaĉa BZK “Preporod”, ĉije izdavaštvo pomaţ e i izdavanje ovakve struĉne literature, potrebne akademskoj javnosti i novim generacijama.

156 PREGLED

PREGLED 157

Fahrudin Novalić UDK 172.15 (049.3)

PROTURJEĈNO BIĆE PATRIOTIZMA1

THE CONTRADICTORY BEING OF PATRIOTISM2 Sažetak

Tekst je prikaz knjige Esada Zgodića Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne ljubavi, Sarajevo, BZK „Preporod“, 2011, 384 str. Summary

This text contains a review of the book Culture Of Patriotism: About One Love's Virtues and Vices by Esad Zgodić, Sarajevo, BZK “Preporod“, 2011, 384 pgs.

Esad Zgodić3 u svojoj novoj knjizi Kultura patriotizma razmatra standardna znanstvena i neznanstvena shvaćanja patriotizma. Knjiga ima ĉetiri poglavlja, bibliografiju i bilješku o autoru. Baveći se kontroverzama patriotizma, autor se pita je li patriotizam vrlina ili porok, raspravlja o euroatlantskom i bosanskohercegovaĉkom

1 Prikaz knjige Esada Zgodića Kultura patriotizma: o vrlinama i porocima jedne ljubavi, Sarajevo, BZK „Preporod“, 2011, 384 str. 2 This text contains a review of the book Culture Of Patriotism: About One Love's Virtues and Vices by Esad Zgodić, Sarajevo, BZK “Preporod“, 2011, 384 pgs. 3 Esad Zgodić je redovni profesor Fakulteta politiĉkih nauka Univerziteta u Sarajevu na predmetima Historija socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini i Savremene teorije vlasti. Više godina predavao je Uvod u politologiju i, nakon što je promijenjen naziv i koncept toga predmeta, Opštu politologiju. Nadzirao je realizaciju nastave iz predmeta Retorika, sudjelovao u realizaciji nastave predmeta Demokratija i ljudska prava kao i programa postdiplomskih studija na više fakulteta. Na postdiplomskome studiju Fakulteta politiĉkih nauka u Sarajevu predavao je i bio odgovorni nastavnik na predmetima Globalizacija i nacionalni identiteti, Političke ideologije, Savremene političke teorije i Teorije militarizma.

158 PREGLED

kontekstu patriotizma4; o odnosu nacionalizma i patriotizma; o poimanju patriotizma, o patriotizmu i politiĉkoj socijalizaciji, o psihologiji patriotizma te o alternativnom shvaćanju patriotizma. Pojam patriotizma

Autor u analizi i poimanju patriotizma, eksplicitno ili implicitno, polazi od kulture kao vrijednosnoga pitanja.5 I patriotizam je, poput kulture i identiteta, sloţ ena multidimenzionalna, promjenljiva, strukturno-razvojna društvena pojava – svjetonazorska, nacionalna, politiĉka, ideologijska, moralna, vrijednosna, kulturalna pojava. Moţ e biti egoistiĉki, pragmatiĉki, nacionalistiĉki, militantni, umjereni, ekstremni, altruistiĉki, provincijalni, kozmopolitski.

Dva su osnovna Zgodićeva polazišta u poimanju patriotizma:

prvo, patriotizam je proizvod društvenih odnosa, unutar kojih se oblikuju – patriotska svijest, patriotska osjećanja, patriotska volja, etika patriotizma, patriotski identitet (345); drugo, patriotizam podrazumijeva graĊansko-drţ avljanski odnosno civilni patriotizam – patriotizam osloboĊen, primjećuje Nenad Mišĉević, „ od konotacija podrijetla i krvi“. (345)6. 4 Je li i u kojoj mjeri je Bosna i Hercegovina drţa va bez patriotizma? Rijeĉ je, prije svega, o vremenu tokom rata 1992–1995. godine i nakon njega u postsocijalistiĉkoj i dejtonskoj Bosni i Hercegovini, kada se, posebice u politiĉkom javnom mnijenju, snaţ nije i agresivnije pojavljuje ethos nacionalnih i nacionalistiĉkih patriotizama. Bosanskohercegovaĉki patriotizam, ponajviše, odreĊuju nacionalni i vjerski identiteti naroda koji ţiv e u BiH, ali on ima i svoj podijeljeni identitet i lojalnost. Korijeni takva patriotizma su, poglavito, u vjekovnoj averziji prema Bosni i Hercegovini proţe toj politiĉko-nacionalistiĉkim ideologijama. Njegova su obiljeţ ja vulgarno-iracionalni antipatriotizam primitivne iskljuĉivosti i poricanja smisla Bosne i Hercegovine kao drţa ve i bosanskohercegovaĉkoga patriotizma kao više univerzalne politiĉke, kulturne i moralne vrijednosti. Odnos pojedinaĉnoga, posebnoga i općega u politiĉkoj nacionalnoj, kulturnoj i religioznoj strukturi Bosne i Hercegovine moţe biti i meĊusobno uvaţ avanje i intersubjektivno komuniciranje, a ne samo iskljuĉivost i mrţn ja koja ponekad poprima i obiljeţ ja tribalizma i tribalistiĉkoga patriotizma. 5 „Kultura se moţe “, kaţ e T. S. Eliot, „najjednostavnije opisati kao ono što ţi vot ĉini vrijednim ţi vljenja.“ (u: Terry Eagleton, Ideja kulture, Zagreb, Jesenski i Turk, 2002, str. 135). 6 Mišĉević, Nenad (2004) Patriotizam i nacionalizam; u: Primorac, Igor (2004), priredio, Patriotizam, Zagreb, KruZak, str. 163.

PREGLED 159

Autor u razmatranju patriotizma razlikuje i definira pojmove patriotizam, lojalnost i legitimacija (246).

Patriotizam je odnos odanosti prema drţ avi (domovini/domoljublje, op. a.) kao drţ avi, bez obzira na postojeći tip drţ ave, vrstu politiĉkoga reţ ima – diktatorski, autokratski, demokratski, oblik vladavine – monarhija, republika (346); patriotizam je i rodoljublje – ljubav prema svome narodu (op. a.).

Lojalnost je eksplicitna ili prešutna (implicitna) tolerancija postojeće vlasti u drţ avi, spremnost da se ravnodušno (pasivno) ili aktivno podrţ avaju ili trpe institucije drţ ave i njihove politike, bez otpora, sabotaţ e ili orijentacije na prevrat unutar etabliranoga politiĉkog reţ ima (346).

Legitimitet vlasti. Vlast se temelji na uvjerenjima (i pristanku, op. a.) graĊana da slušaju autoritete vlasti i pokoravaju se institucionalnom poretku. Promjenljivost i razliĉiti intenziteti vjerovanja ĉine problem legitimnosti vlasti. Legitimnost vlasti mora se stalno potvrĊivati/dokazivati – vlast mora stalno dokazivati opravdanje vlastita postojanja kroz graĊansko povjerenje u nju samu. U svrhu vlastita legitimiranja – da podanicima bude prihvatljiva – vlast koristi razliĉita sredstva i metode – moć medija, funkcioniranje vlastite ideologije, moć autoriteta – pojedinaca, politiĉkih stranaka, religijskih organizacija i njihove hijerarhije, drţ avnih institucija s ciljem uvjeravanja graĊana u vlastitu legitimnost.

Za vlastito legitimiranje vlast koristi i instituciju patriotizma

obrazovne svijesti (350). Obrazovna svijest je svijest koja zna što su i u ĉemu su supstancijalne svrhe same drţ ave iz ĉega se izvodi i poimanje patriotizma kao patriotizma obrazovane svijesti.

Od više vrsta patriotizma koje Zgodić analizira, istiĉemo

sljedeće ĉetiri – teološko, republikansko, ustavno i kozmopolitsko shvaćanje.

160 PREGLED

Teološka shvaćanja patriotizma

Poput svjetovnih shvaćanja patriotizma u društvenim i humanistiĉkim znanostima, teološka shvaćanja patriotizma kreću se unutar recepcije kljuĉnih komponenti obiĉajnoga patriotizma, dodajući im utemeljenje boţ anske volje i neizostavnoga autoriteta teološkoga socijalnog nauka, ukljuĉujući i etiku duţ nosti ţ rtvovanja za domovinu. I uĉenjaci kršćanskoga socijalnoga nauka i islamski uĉenjaci patriotizam shvaćaju kao vjersku vrlinu i svetu duţ nost, a ne kao porok (187–197). Saţ eto ćemo razmotriti odnos islama i patriotizma.

Zgodić u bosanskohercegovaĉkom shvaćanju odnosa islama i

patriotizma polazi od stajališta dvojice islamskih uĉenjaka – Kasima Dobraĉe i Mehmeda Handţ ića. „Islam je“, podsjeća Dobraĉa, „po svojoj suštini, internacionalna vjera, vjera za sve nacije, uĉenje i veze, koji prelaze granice nacija i koji nalaze i okupljaju svoje sljedbenike iz svih naroda svijeta. Tako islam zapravo izgraĊuje širu nadnacionalnu zajednicu, koja bi se mogla nazvati islamski ili Boţ iji narod... koji dakle nema svoje ograniĉene domovine ili nacije jer pripada svim nacijama i njihovim domovinama. Zato se islam ne moţ e poistovjećivati ni sa jednom nacijom.“ (192–193). Dobraĉa odmah podsjeća da islam nije ravnodušan prema naciji, ali osuĊuje nacionalizam koji uspostavlja i proglašava egoizam i kult nacije. „Takav ekstremni nacionalizam“, kaţ e Dobraĉa, „u islamskoj literaturi nosi arapski naziv asabijje“. (193)

Prema Mehmedu Handţ iću, patriotizam je „priroĊena ljubav

prema svome narodu i svome zaviĉaju“. (194) Zgodić u takvom diskursu o patriotizmu primjećuje da se u muslimanskoj patriotskoj ljubavi mora odrţ ati „ravnoteţ a izmeĊu vjere i svjetovne odanosti domovini“. (195) „Za pravilan ljudski i islamski ţ ivot“, naglašava Dobraĉa, „potrebno je obadvoje (domovina i vjera, op. a.). Toga valja da je svjestan svaki musliman.“ (195)7 Nacija, (tzv., op. a.) umjereni 7 Nameće se pitanje: moţe li pojedinac, za kojega neki misle da nije vjernik, biti patriota, ukoliko se istinski moralno ponaša, ţi vi, radi i djeluje, ukljuĉujući i uzornu odanost domovini, narodu i zaviĉaju? A takvih je bilo uvijek, posebice onih koji su dali i svoj ţiv ot za domovinu. Ili: moţe li netko biti istinski patriota koji dosljedno ne ţiv i vjeru, nego to ĉini manifestaciono, a u njegovom ţiv otu i radu prevladava licemjernost, prijevara, nepravda, kriminal?

PREGLED 161

nacionalizam, domovina i patriotizam priznaju se za vrijednosti spojive sa islamom.“ (196)

Islam vrijednosno-normativno zagovara i preporuĉuje intersubjektivne odnose sa svojim sugraĊanima razliĉitih vjera, nacija i ideologija. To je osnovni uvjet graĊanske solidarnosti i prijateljstva, ali i uzroĉno-posljediĉno – osnovna pretpostavka zdrave politiĉke, drţ avne i opće društvene zajednice. „Dobar musliman nema i ne smije imati mrţ nju prema drugima (i razliĉitima, op. a.)“, citira Zgodić Dobraĉu (196). Je li tako uvijek u praksi, ukljuĉujući i dobroga pripadnika bilo koje vjere? Što znaĉi „dobar musliman“, „dobar kršćanin“, „dobar ţ idov“...? Što znaĉi, općenito, „dobar ĉovjek“? Odgovor moţ emo potraţ iti polazeći i od shvaćanja konstruktivnoga patriotizma, o ĉemu će biti rijeĉi u ovome tekstu u razmatranju pojmova konstruktivni patriotizam, kozmopolitski patriotizam, kritiĉki patriotizam.

Republikanski patriotizam. „Jedan od temeljnih elemenata republikanski shvaćenoga patriotizma je ljubav prema zemlji, drţ avi, kao političkoj zajednici slobode. Takvo se „stajalište izvodi iz poimanja veza izmeĊu individua kao graĊana, nacije kao etnokulturne i drţ ave kao politiĉke zajednice.“ (205)

Ustavni patriotizam je patriotizam kao patriotizam spram ustavom ustanovljene slobode. Dolf Sternberger kaţ e: „Bit stremljenja ustavne drţ ave jest osiguravanje slobode“. (209) Primjeri su iskustva Švicarske, Sjedinjenih Ameriĉkih Drţ ava... – multijeziĉke, multietniĉke, (multikonfesionalne, a s time i multikulturalne, op. a.) zemlje ĉije graĊane ujedinjuju njihovi ustavi i patriotska osjećanja spram tih ustava. Pritom se ne smiju, kako to nalaţ u Sternbergerovi i Habermasovi uvidi, „do kraja obezvrijediti ili eliminirati smisao i znaĉenje etničkih identifikacija i nacionalne kulture“. (210) Svaka zemlja ili zajednica zemalja, po sebi, ima u tom smislu i svoje specifiĉnosti.

Kozmopolitski patriotizam. Postoje poteškoće u definiranju kozmopolitizma, ali proces kozmopolitizacije svijeta ţivota neprestano napreduje. Kozmopolitska ideja posebice se poĉela razvijati nakon Drugoga svjetskog rata, a prekretnica je bilo suĊenje ratnim zloĉincima. Recepcija aktualnih kozmopolitskih vrijednosti jesu dostojanstvo i jednaka vrijednost svih ljudi, povezanost izmeĊu

162 PREGLED

meĊunarodnoga prava i morala, uspostavljanje regionalnih i globalnih sistema upravljanja te sve izraţ enije uvjerenje da javno dobro i planetarna međuovisnost zahtijeva usaglašenu meĊunarodnu akciju, kao što su opasnosti i strah od ekoloških, ekonomskih, terorističkih i inih rizika (228–229). To je poticaj za novo kozmopolitsko shvaćanje svijeta i njegovu recepciju u praksi. U poglavlju Alternativno shvaćanje patriotizma Zgodić razmatra i kulturu kritiĉkoga patriotizma. Kritiĉki patriotizam

„U vrijeme rata najbučniji patrioti postaju najveći profiteri“. August Bebel

Patriotizam je za mnoge postao sredstvo mitologiziranja i

manipuliranja u ostvarivanju pragmatiĉnih interesa, ponajviše, laţ ne avangarde koja sebe smatra besmrtnom i nezamjenjivom. O laţ noj avangardi laţ ne vjeĉne drţ ave – o laţnom patriotizmu, na primjeru Republike Hrvatske, Vlado Gotovac kaţ e: „Drţ avni Hrvat uvijek je ispravan, nedodirljiv i na usluzi vlasti; protiv njega su samo neprijatelji Hrvatske; nepopustljiv je jer je uvjet njegova postojanja – onemogućiti druge vrijednosti (...) Drţ avni Hrvati proglasili su se avangardom fatamorgane 'vjeĉne Hrvatske', i onda taj simboliĉni kapital pretvorili u devizni, koristeći sve ostale sugraĊane kao sredstvo bogaćenja.“8 Ovakvi primjeri laţ noga patriotizma planetarna su pojava, a najaktualniji su u zemljama tzv. tranzicije i privatizacije.

„Kada i pod kojim pretpostavkama kritika vlasti jest patriotska kritika, koje i kakve kritike moţ emo smatrati izrazom i potvrdom kritiĉke kulture patriotizma? (357) Kritiĉka kultura patriotizma je samo ona kritika „koja se odnosi na vladine ili nevladine politike s kojima se ugroţ ava sam opstanak drţ ave ili njeno bivstvovanje kao slobodne drţ ave. Sve ostale tipove kritika vlasti pripadaju drugaĉijim, a ne patriotskim diskursima.“ (357)

8 Boris Beck, Bauk EU kruţ i Hrvatskom, Zagreb, ZAGREBNEWS, 11. 01. 2012, str. 5.

PREGLED 163

U svojoj socijalno-psihološkoj studiji Autoritarna ličnost (1950) Th. Adorno, et al., pisali su o „teorijskim razlikama izmeĊu 'pravog' i 'laţ nog' patriotizma. Pravi patriotizam je definisan kao 'ljubav prema zemlji i odanost nacionalnim vrednostima koja je bazirana na kritiĉkom razumevanju' (...) Laţ ni patriotizam je okarakterisan nekritiĉkom krutošću, slaganjem s autoritetima i odbacivanjem drugih“, citira Zgodić Nebojšu Petrovića (359).

Razlikujući patriotizam i nacionalizam, socijalni psiholog Irvin Staub sa suradnicima zagovara potrebu razlikovanja dvaju tipova domoljublja – konstruktivno i slijepo. Prema Staubu, konstruktivno domoljublje predstavlja orijentaciju i recepciju na „kritiĉku odanost“ naciji – usmjerenost na stalno preispitivanje i kritiziranje postojećega stanja. Slijepo je domoljublje usmjereno na nekritiĉku privrţ enost domovini. Primjerice, autoritarnost je bitan izvor slijepog domoljublja, a sposobnost i orijentacija pojedinca na afirmaciju individualnosti i autonomiju unutar grupe, bitan je izvor konstruktivnoga domoljublja (360).

„Patriotizam podrazumeva podrţ avanje svoje zemlje uvek“, misli Mark Twain, „a vlade samo onda kada to zasluţ uje“, citira Zgodić Dragomira AnĊelkovića (342). Prevladavanje laţnoga patriotizma

Procesom kultiviranja – procesima demokratske politiĉke socijalizacije te javnog graĊanskog djelovanja – nuţ no je oslobaĊati kulturu patriotizma od nacionalistiĉkoga patriotizma, sveukupnog ideološkog instrumentaliziranja politiĉkih i inih prisila te svekolikog iracionalizma i manipulacije. To znaĉi da se „patriotizam iz puke prirodne ĉinjenice“ razvija u graĊansku vrlinu, citira Zgodić Artetu Aurelia, koja ne bi potcjenjivala tuĊe i zajedniĉko (343). Rijeĉ je o kultiviranju javnoga mnijenja i prevladavanju proturjeĉnoga bića patriotizma kritiĉkom, dosljedno odgovornom ulogom – obitelji, predškolskoga i školskoga sustava, znanosti, medija, politiĉkih stranaka, crkava i vjerskih zajednica, kulturnih i inih asocijacija, pojedinaca.

164 PREGLED

Kultura patriotizma, Esada Zgodića, ozbiljan je doprinos znanstvenom istraţ ivanju fenomena patriotizma. Informativna je i edukativna te poticajna i za buduća istraţ ivanja patriotizma. Moţ e posluţ iti struĉnom i znanstvenom krugu ĉitateljstva kao i širem ĉitateljstvu te posebice na studijima visokoškolskih ustanova, ponajviše, fakulteta društvenih i humanistiĉkih znanosti.

PREGLED 165

Irena Praskaĉ-Salĉin UDK 930.85 (497.6) (049.3)

KULTUROCID NA DRINI

SAVREMENI HUNI1

CULTUROCIDE ON THE DRINA RIVER - THE MODERN HUNS2

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Kulturocid na Drini. Materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991-1995. Šemse Tucakovića, Sarajevo, Futur Art, 2012. Summary

This text contains a review of the book Culturocide on the Drina River. Destroyed Material Monuments of East Bosnia Bosniaks-Muslims during the 1991-1995 Serbian Aggression by Šemso Tucaković, “Futur Art”, Sarajevo, 2012.

Prof. dr. Šemso Tucaković jedan je od prvih komunikologa koji se na podruĉju Bosne i Hercegovine bavio istraţ ivanjem procesa i naĉina komuniciranja u toku ratnih okolnosti. U toku agresije na BiH u periodu 1992–1995. izvještavao je iz mnogih ratom zahvaćenih krajeva naše zemlje te na taj naĉin prikupio brojna iskustva i podatke koje će nešto kasnije pretoĉiti u nekoliko zanimljivih bibliografskih naslova. Proglašen je i jednim od najboljih ratnih reportera. Nauĉno interesovanje prof. Tucakovića je tri decenije usmjereno u pravcu istraţ ivanja komunikoloških fenomena u vezi sa zloĉinima nad Bošnjacima u 20. vijeku. Ujedno, jedan je od prvih Bošnjaka u Bosni i 1 Tekst je prikaz knjige Kulturocid na Drini. Materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana istočne Bosne uništeni u toku srpske agresije 1991–1995. Šemse Tucakovića, Sarajevo, Futur Art, 2012. 2This text contains a review of the book “Culturocide on the Drina River. Destroyed Material Monuments of East Bosnia Bosniaks-Muslims during the 1991 – 1995 Serbian Aggression” by Šemso Tucaković, “Futur Art”, Sarajevo, 2012.

166 PREGLED

Hercegovini koji je istraţ ivao fenomen genocida nad Bošnjacima-muslimanima na podruĉju bivše Jugoslavije. O ideološkoj, nauĉnoj, vojnoj i politiĉkoj pozadini zloĉina genocida nad Bošnjacima u dolini Drine autor je napisao ĉetiri knjige, tri o zloĉinu nad bošnjaĉkim narodom Podrinja tokom Drugog svjetskog rata i u vremenu agresije 1992–1995. godine, a ova je rezultat višegodišnjeg istraţ ivanja srpske prakse uništavanja djela višestoljetnog graditeljskog i kulturnog stvaralaštva Bošnjaka-muslimana Podrinja. Ovo je prva knjiga, od planirane ĉetiri, koja obraĊuje navedene teme.

Knjiga sadrţ i 147. stranica i 24 relevantna, bibliografska izvora. Djelo je prikazano kroz tri poglavlja: Kulturocid na gornjem Podrinju, gdje autor prikazuje uništene materijalne spomenike kulture u gradovima kao što su Foĉa, Ĉajniĉe, Goraţ de, Praĉa, Rudo, Rogatica, Višegrad, Kulturocid na srednjem Podrinju, u kojem govori o uništenim objektima u Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici i Zvorniku te u posljednjem poglavlju Kulturocid na donjem Podrinju autor se bavi istraţ ivanjem uništenog kulturno-historijskog naslijeĊa u Bijeljini.

Rijeka Drina je jedna od najljepših i najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini. Kroz historiju upravo ova, prirodna granica izmeĊu Bosne i Srbije svjedoĉila je razvoju jedne specifiĉne kulture i identiteta ali i mnogim hegemonijskim teţ njama koje su za rezultat imale sistematsko rušenje i potiranje bošnjaĉkog stvaralaštva i kulture, naroda koji je u njenoj dolini vijekovima stvarao i gradio.

Kulturocid je zloĉin koji se ogleda u sistematskom uništavanju spomenika kulture. Tokom rata u Bosni i Hercegovini stradali su mnogi kulturno – historijski spomenici a neki su bili i dio svjetske kulturne baštine. Autor nas ovom kratkom ali vrlo zanimljivom historiografijom podsjeća na jednu kulturu koja je u ovom dijelu naše zemlje stvarala specifiĉne monumente jedinstvenih estetskih, kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, te na dimenzije i rezultate njihovog uništavanja. Moć ljudskog duha i vještina ruku

Dokumentovanim ĉinjenicama, koristeći brojne bibliografske, historijske izvore i mnoga narodna predanja, autor nas vrlo uspješno, skoro pa knjiţ evno, literarno, romansijerski vodi podrinjskim

PREGLED 167

krajevima i ĉaršijama od najranijeg doba pa sve do vremena i mjesta kojima svjedoĉimo i kakva danas poznajemo. Novinarskim, kolekcionarskim umijećem prikupljanja i obrade ĉinjenica, dokumenata i izvora autor nas u prvom poglavlju upoznaje sa Foĉom u rimskom periodu, u vremenu kada je ona nosila naziv Baselum. UporeĊivanjem i navoĊenjem više razliĉitih izvora, od kojih niti jedan ne deklarira kao apsolutno egzaktan, ostavljena je široka mogućnost kreiranja vlastitog suda i shvatanja. Njegovo istrajno i iscrpno bavljenje historijom podrinjskog kraja, a naroĉito Foĉe i foĉanskih naselja i objekata, nije nimalo bezrazloţ no – ima za cilj upoznati nas sa materijalnim i duhovnim dobrom, kulturno-historijskim naslijeĊem podrinjskih Bošnjaka-muslimana, koje je vijekovima stvarano u gradu na Drini, bilo da je on dobio naziv po voću kojem je ovaj kraj bio izuzetno bogat, drvenim posudama, kablicama, fuĉijama, koje su primijetili turski konjanici ili iz srednjovjekovnog slavenskog naziva “Hoĉa” ili “Hotĉa”, koji su Turci preimenovali u Foĉa podsjećajući se na anadolijsku Foĉu koja se razvila iz antiĉke Fokeje. Od 1368. godine, kada se prvi put spominje u pisanim tragovima, pa sve do perioda osmanske vlasti Foĉa predstavlja jedan od znaĉajnijih trgovaĉkih centara i raskrsnica karavanskih puteva kojim su pohodili i brojni putopisci ĉije utiske nam autor vrlo slikovito prikazuje. Štivo je izuzetno bogato i demografskim, statistiĉkim podacima i kao takvo predstavlja riznicu saznanja o ekonomskom, vojnom, politiĉkom razvoju ovog grada koji je u 16. vijeku imao 17 mahala, oko 500 zanatskih i trgovaĉkih radnji, brojne dţ amije, hamame, tekije, ĉesme, hanove te musafirhane i predstavljao urbanu sredinu, specifiĉnu kulturu ţ ivota te se isticao specifiĉnim estetskim karakteristikama materijalnih dobara.

Najopširniji dio istraţ ivanja autor posvećuje “cvijetu višestoljetnog neimarstva”, zaduţ bini Hasana Nazira (sina Jusufova) – Aladţ a-dţ amiji, sagraĊenoj 1550. godine, koja je pune 442 godine bila inspiracija istraţ ivaĉima, umjetnicima i putopiscima. Paţ ljivo skupljajući podatke o utemeljitelju ovog materijalnog dobra i samom nastanku foĉanske, šarene dţ amije kao i brojna narodna predanja te prezentirajući ih u vrlo zanimljivoj kompoziciji, historijski potkrijepljenog i nadnaravno mogućeg, moţ emo uvidjeti izuzetnu estetsku, materijalnu i duhovnu vrijednost ovog remek-djela orijentalne arhitekture. Opisi eksterijera i interijera Aladţ a-dţ amije su vrlo detaljni; ţ ivopisni naroĉito kod opisa zidnog slikarstva, koje je Aladţ u

168 PREGLED

isticalo više od njene arhitekture i po kojem je ona i dobila ime – Aladţ a (šarena), skoro da je autor mogao izostaviti u prošlosti snimljene fotografije ovog zdanja. Tucaković navodi znaĉajnost i vrijednost cijelog kompleksa Aladţ a-dţ amije, koji je sadrţ avao šadrvan, turbe u kojem je bio pokopan Ibrahim-beg, sin utemeljitelja Hasana Nazira, a koji je pokopan u mezaru namijenjenom njegovom ocu, te mezarluk u kojem je i mezar gradonaĉelnika Foĉe, rahmetli Husein-bega Zulfikarpašića, oca još poznatijeg Adil-bega Zulfikarpašića. O monumentalnom objektu, o kojem su sa nadahnućem govorili putopisac Evlija Ćelebija, mletaĉki poslanik Pavle Kontarino i sekretar glasnika francuskog kralja Lefevr, autor danas kaţ e: “Ostajala je na neki naĉin spona izmeĊu epoha, izmeĊu jednog dalekog vremena i onog na kraju 20. stoljeća, kada su se u Bosni ponovo pojavili ljudi pomraĉenog rušiteljskog uma, iznjedreni iz osvajaĉkog srpskog šovinizma i pravoslavnog ekskluzivizma. Oni su poĉetkom augusta 1992. godine, nakon 442 godine postojanja Aladţ e, ovaj monument pretvorili u prah i pepeo, ostavljajući pored Ćehotine neizbrisivo djelo mraka, mrţ nje i apsolutnog duhovnog siromaštva.” (Tucaković, 2012:16).

Korisno je i veoma znaĉajno naglasiti da je 80% fotografija kojima je ilustrirana ova knjiga djelo i vlasništvo autora. Većina njih sadrţ i prikaze tragova vandalizma opustošenih lokacija spomenutih materijalnih dobara koji su vijekovima svjedoĉili o postojanju jedne kulture, a kojih danas na tim mjestima nema (mjesto na kojem se nalazila Aladţ a-dţ amija, uklonjeno turbe Ibrahim-bega, sina Hasana Nazira, ostaci temelja Šafijskog šadrvana, oskrnavljeni mezar rahmetli Husein-bega Zulfikarpašića, srušeni Šareni mejtef, mjesto gdje se nalazila stara Careva dţ amija i dr.). Posebno zanimljiva je fotografija uništene Prijeke ĉaršije, za koju autor navodi da su je “srpski zloĉinci uništavali tri puta u 20. stoljeću”. Prijeka ĉaršija je u 16. vijeku bila mjesto nastanka Foĉe i zvala se Šehova mahala, autor je opisuje i kao “najkarakteristiĉniju orijentalnu ĉaršiju na Balkanskom poluostrvu”. Komparirajući ih sa fotografijama na kojima su ovi materijalni i duhovni svjedoci kulture jednog naroda u punom sjaju, autor šalje veoma slikovitu i duboku konotativnu i denotativnu poruku. Na podruĉju gornjeg Podrinja autor potcrtava znaĉaj, vrijednost i ljepotu vjerskih objekata koji su takoĊer uništeni: Aladţ a-dţ amija, Šehova dţ amija, Careva dţ amija, Atik Alipašina dţ amija, Mumin-begova dţ amija, Devova dţ amija, Kadi Osman-efendijina dţ amija, dţ amija

PREGLED 169

Mehmed-paše Kukavice, Hadţ i Mustafin mesdţ id (Pilavska dţ amija), Hadţ i Osman-begova dţ amija, Dţ amija defterdara Memi Šah-bega, šejh-Pirijin mesdţ id (Tabaĉka dţ amija) i Ali-Ĉohodarova dţ amija. Uništeni su jedinstveni spomenici kulture Bošnjaka: ĉaršija, tekije, naselja, mezarluci, sahat-kule, ĉesme i dr. Uništena je i najstarija dţ amija u Bosni – Turhan Emin-begova dţ amija, te najstarija bosanska tekija – Bajezid-babina tekija.

Autor nas zanimljivom naracijom vodi kroz stare ĉaršije i mahalske sokake Ĉajniĉa, upoznajući nas sa vjerskim objektima koji su na ovom podruĉju nastali još u davnim stoljećima i njihovim nenadmašnim materijalnim, duhovnim i estetskim karakteristikama. Jedan od takvih ĉajniĉkih objekata je dţ amija stara 440 godina te Mir Muhamedova dţ amija iz 16. vijeka, koja se još prije rata nalazila pod zaštitom drţ ave, a kojih danas na tim mjestima nema. Sa jednakim poštovanjem i ushićenjem vještine ruku predaka upoznajemo se sa zanimljivom graditeljskom cjelinom u Praĉi, Semiz Ali-pašinim turbetom sa haremom Semiz Ali-pašine dţ amije, koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a uništena 1992. godine. U Rudom, mjestu koje je poznato kao rodni kraj ĉuvenog Mehmed-paše Sokolovića, uništene su dvije dţ amije iz 1568. godine, a ĉiji su utemeljitelji bili paše Sokolovići.

Kada je usvojena Konvencija za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, 1972. godine, do danas je na Listu svjetske baštine UNESCO-a upisano ukupno 936 dobara (725 kulturnih, 183 prirodnih i 28 mješovitih). U skladu sa ovom konvencijom, upisana dobra predstavljaju dio svjetske baštine sa izuzetnom univerzalnom vrijednošću. Upisana dobra iz Bosne i Hercegovine na UNESCO-ovoj Listi svjetske baštine su Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i podruĉje Starog mosta u Mostaru.3 Autor tvrdi kako je upravo ovaj, najpoznatiji višegradski monument, opjevan i oslikan kroz najljepša umjetniĉka dostignuća, bio nijemi svjedok patnje i zlodjela, preimenovavši ga u Višegradski most iz ţ elje da se trag jednog vremena i jednog naroda zauvijek izgubi. No, njegovi su svodovi ostali i opstali nakon brojnih najezda da se ponosno stapaju sa talasima hirovite Drine.

3 Preuzeto sa http://unescobih.mcp.gov.ba, 01. 11. 2012.

170 PREGLED

U posljednjim poglavljima prezentirani su uništeni materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana na srednjem i donjem Podrinju. Tucaković ovdje navodi posebno zanimljiva i vrijedna djela te graditeljske cjeline orijentalne kulture koja su mahom rušena u podruĉjima Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Zvornika i Bijeljine. Neki od tih spomenika bili su i turbe pjesnika, šejha i narodnog tribuna Hasana Kaimije u Zvorniku te drvena dţ amija iz 15. stoljeća u Kušlatu. Odnos prema drugom i drugaĉijem, prema vrijednom i duhovnom oĉit je u postupcima u Bijeljini, gdje su na mjestima gdje su se nalazile Dţ edid i Atik-dţ amija stvoreni pijaca i smetljište.

Pomraĉenje svijesti i savjesti

“Povijesne reminiscencije na Foĉu podsjećaju nas na sjajnu prošlost jednog grada koji su srpski barbari poslije 1992. godine pretvorili u nešto drugo, što se skriva od svoje povijesne dimenzije i sadrţ aja, što zloĉinom postaje suprotnost dosadašnjoj kulturno – povijesnoj formi. Foĉa je simbol bošnjaĉkog stradanja u Podrinju – u njoj su ostali samo tragovi jedne kulture koja je uništena detaljno.” (Tucaković, 2012:138)

Materijalni spomenici kulture Bošnjaka-muslimana na podruĉju Podrinja nisu odolijevali vremenu koje je na njima neumitno ostavljalo tragove, ali autor tvrdi da su upravo ovi spomenici dijelili istu sudbinu kao i njihovi stvaraoci u prošlosti. Pokušaja njihove revitalizacije bilo je još za vrijeme austrougarske uprave dok se sistem za vrijeme Kraljevine Jugoslavije uopće nije brinuo za ovaj vid materijalnog nasljedstva, a takav naĉin razmišljanja eskalirao je u toku Drugog svjetskog rata tako da je, Tucaković zakljuĉuje, sistematsko uništavanje kulturno-historijskog naslijeĊa trajalo 130 godina.

“Cilj tih Huna savremenog doba bio je grad Srba, grad nastao na zloĉinima genocida i kulturocida nad Bošnjacima i njihovim kulturnim stvaralaštvom. Takav grad dobiven masovnim zlodjelima nad bošnjaĉkim stanovništvom, oni su nazvali 'Srbinje'. Na mjestu gdje su Bošnjaci pet stoljeća podsticali stvaralaštvo, tolerantnost, podizali škole, hamame, uspostavljali veze sa drugim dijelovima evropskog kontinenta, stajale je drevna Foĉa.” (Tucaković, 2012:88).

PREGLED 171

Autor tvrdi da je jedini i osnovni razlog uništavanja vrijednih i svjetovnih i sakramentalnih objekata bilo pomraĉenje uma – ţ elja da se stvori nacionalno ĉista teritorija ne samo genocidnim sredstvima nego i uništavanjem svega onoga što bi moglo podsjetiti da se radi o jednoj kulturi, naciji, vjeri i svemu onome što je duh tog naroda stvorio; izbrisati historiju, sjećanje i pamćenje. Sva ta vrijedna graditeljska umijeća, kako navodi autor, “slabila su moral srpske vojske”, a za njihovo uništavanje dobijane su pohvale i ordenja.

Prof. Tucaković istiĉe dvije znaĉajne misije. Jedna je da se akcentira na potrebnost brige za bošnjaĉko kulturno-historijsko naslijeĊe, a druga je da se saĉuva uspomena na izuzetne spomenike koje je jedna kultura stvorila, a kojih danas nema. Sve novo što prihvatamo, stvaramo i ţ ivimo, uveliko dopunjujemo iskustvima iz prošlosti. Na kakvim će iskustvima prošlosti jedan narod graditi spoznaju o svom postojanju? Za nadati se da će u nekim novim stoljećima postojati više volje, ţ elje i mogućnosti da se prema onome što danas stvaramo naši potomci odnose sa više poštovanja i divljenja. Za sada se autoru, komunikologu, moţ emo zahvaliti za ovaj jedinstveni spomenar i teme kojima bi se danas u našoj zemlji trebali još više baviti i historiĉari i brojni profesionalno zaduţ eni za oĉuvanje i vrednovanje materijalnih i duhovnih dobara Bosne i Hercegovine i njenog kulturno-historijskog naslijeĊa.

172 PREGLED

PREGLED 173

Ramiza Smajić UDK 911.375 (049.3)

GRAD KOJEM NEMA SMISLA IŠTA PORICATI ILI NAMETATI1

THE CITY TO WHICH DENYING OR IMPOSING ANYTHING IS SENSLESS2

Sažetak

Tekst je prikaz knjige Ismeta Bušatlića Kraljevski grad pod sultanima: Jajce 1528–1878. – Jajce: Medţl is islamske zajednice, 2011, 364 str. Summary

The text contains a review of a book by Ismet Bušatlić The Royal City under the Rule of Sultans: Jajce 1528-1878 – Jajce: Majlis3 of the Islamic Community, 2011, 364 pgs.

Ĉitalac koji je iole upućeniji u tematske okvire izdavaštva nauĉne knjige svjestan je ĉinjenice da oskudijevamo opseţ nijim monografijama bosanskih gradova. Skoro sve koje su uraĊene nakon 2. svjetskog rata imale su zajedniĉki nedostatak: najmanje je obraĊen pet stoljeća dug osmanski period bosanske historije.

Ono što je nekad radio Hamdija Kreševljaković, nastavio je

Sulejman Smlatić prilozima o pojedinim gradskim sredinama (ali je

1 Tekst je prikaz knjige Ismeta Bušatlića Kraljevski grad pod sultanima: Jajce 1528–1878. – Jajce: Medţlis islamske zajednice, 2011, 364 str. 2 The text is review of book by Ismet Bušatlić The Royal City under the Rule of Sultans: Jajce 1528-1878 – Jajce: Majlis of the Islamic Community, 2011, 364 pgs. 3 Majlis –an Arabic term denoting "a place of sitting". Here it is used in the context of "secretariat". (Translator's note)

174 PREGLED

njegova monografija Velike Kladuše, npr., ostala neobjavljena pored one koju je uradio Aleksandar Ravlić).

Dio struĉnog tima koji je radio na ranijoj monografiji Rogatice pokušao je bar sitnijim prilozima osvijetliti taj period, iako je malo i ovo što je doneseno u nedavno objavljenoj monografiji.

Visoko je prije više decenija uradilo monografiju do osmanskog perioda, sad se pokušava raditi dalje.

Šefkija Mutevelić je Tuzlu u istom periodu pokušao donekle da predstavi kroz „historijske minijature“.

Nakon Skarićevih radova i obraĊenog 16. stoljeća Sarajeva od Behije Zlatar drugi autori tek rade na pojedinim segmentima u slijedećim stoljećima.

Imamo i nedavno objavljenu manju monografiju Goraţ da, monografskog tipa, uraĊena djela o Konjicu, Mostaru, Gradaĉcu...

Radi se, dakle, ali sa još uvijek neujednaĉeno praćenim zahtjevima pisanja monografija i samo zahvaljujući raspoloţ ivim izvorima. U takvim okolnostima i trudom autora dr. Ismeta Bušatlića krajem prošle godine smo dobili djelo monografskog tipa o Jajcu koje se, kako autor sam kaţ e, „moţ e zvati Hrvojevim, Hercegovim, kraljevskim, banskim, sultanskim, ćesarskim i AVNOJ-evskim gradom“, da nema potrebe, a ni osobitog smisla da mu se išta od toga poriĉe ili nameće, da je „bilo ono što je bilo i jest ono što jest, ma kako ga zvali, a bit će ono što ova i buduće generacije od njega naprave.“ Autor Bušatlić u samom predgovoru objašnjava kako je došlo do razvoja ideje i koncepcije djela, koje u konaĉnici ĉine slijedeća poglavlja: Tvrđava i posada, Grad i gradske mahale, Vakufi, Kadiluk Jajce, Muftiluk Jajce, Gradska privreda, Nahija Jajce, Seoska privreda, Školstvo i obrazovanje, Skriptorij, Lijepa i mudra riječ, Memorijalni spomenici. No, vjerovatno je najveća vrijednost ovog djela u donošenju niza informacija iz izvora koji mogu biti poznati struĉnjacima, npr., kroz ĉitanje sitnijih priloga u ĉasopisima i sl., ali ĉitalac, istraţ ivaĉ ili zainteresovani lokalni patriota, koji ţ eli u glavi stvoriti pravu sliku o jednoj sredini kao što je Jajce pod sultanima, u ovoj knjizi će na jednom mjestu naći i tlocrt Kizlaragine dţ amije, i

PREGLED 175

prihode jajaĉkog vakufa, i iznos ušura od kupusa i luka, i detalje o ţ ivotu i radu Nikole Lašvanina i još mnogo toga.

Nakon išĉitavanja moţ emo zakljuĉiti da ovo djelo nije udţ benik, iako je tekst faktografski precizan. Prije bi se moglo reći da je jedna vrsta historijske monografske ĉitanke za širu upotrebu, jer svaki doneseni izvor predstavlja ĉvrstu kockicu u tematski i donekle hronološki praćenom stvaranju mozaika grada Jajca pod sultanima. Kroz cijelu paletu fragmentarnih prikaza koji tretiraju pojedine aspekte prerastanja Jajca iz jedne administrativne jedinice u drugu, gradsku i seosku privredu, školstvo i obrazovanje, kulturno naslijeĊe i sliĉno – ĉak i bez ĉvrsto osmišljenog poveznog tkiva – autor donosi vrijedno djelo sa kvalitetnim izborom izvora i literature bitnih za razumijevanje zacrtanog cilja.

Iskustvo rada ovog autora koristit će i drugim potencijalnim autorima koji trebaju uoĉiti korisne smjernice u svom budućem radu. To je posebno vaţ no u okolnostima današnjeg nauĉnog stvaralaštva i historiografije posebno. Svjedoci smo stalne boljke kroz pristup radu uz osjećaj nezainteresovanosti za ono što rade, istraţ uju i pišu drugi o nama. Jedan japanski braĉni par, naprimjer, u Turskoj radi na sarajevskim sidţ ilima, ali se teško ko moţ e pohvaliti da je danas upoznat sa rezultatima njihovog rada; dr. Fikret Karĉić je nedavno iznio podatak da je prema njegovim saznanjima u inostranstvu objavljeno 60-ak magistarskih i doktorskih radnji koje se odnose direktno na bosanski prostor. U tom se kontekstu moţ emo podsjetiti na jedan broj katastarskih popisa na kojima i autor Bušatlić zasniva veliki dio ovog djela, a koji se prevode posljednjih godina u Istanbulu, dok kod nas oni odavno prevedeni stoje u arhivu ministarstava! Nedavno je Melita Rastoder u Istanbulu odbranila doktorsku radnju o identitetu muslimana Crne Gore i Bosne i tu knjigu, naravno, nemamo u korpusu Bosniace. Upitamo li se šta je problem, nema sumnje da ćemo doći do zakljuĉka da iskljuĉivo radimo u lokalnim koordinatama, bez uvida u to šta se istraţ uje vani! Karakteristiĉni smo u cjelini po svojevrsnom autizmu koji nas je zaĉahurio u granice do Drine, Save i sliĉno, pa smo jednostavno ostavili po strani cijele korpuse stanovništva koje je iz razliĉitih razloga završilo van tih granica.

Radeći kao koautor u prireĊivanju najstarijeg popisa live Bosne

iz 1468. godine, pratila sam kulture koje se oporezuju pa mi je bilo

176 PREGLED

drago kad sam vidjela da autor Bušatlić, govoreći o vinogradarstvu, naglašava kako je ta kultura skoro pa išĉezla, ostala tek saĉuvana u brojnim toponimima u i oko Jajca. Još bi mi bilo draţ e da slijedeći korak bude da se vidi da li su tu kulturu ili neku drugu ponijeli katolici iz Bosne koji danas ţ ive u devet sela u okolini Peĉuha ili Sigeta i koji sebe nazivaju Bošnjacima ili Šokcima! Ili zašto se ne bi razmislilo da li je sjeme tikve u Jajce doneseno iz Misira pa se tikvenica pita ĉesto u tom kraju zove „misiraĉa“ u odnosu na tikvu koja se u nekim krajevima zove „budimka“ („stambolku“ da i ne spominjemo).

I u ovom djelu se moţ e naići na detalje preko kojih ne bi trebalo

preći olahko, jer su široko ljudski i civilizacijski: kako, npr., Mustafa Hurremi, jajaĉki kadija, prepisivaĉ i pjesnik s kraja 17. i poĉetka 18. stoljeća, Sarajlija po roĊenju, gleda kao kaznu imenovanje za skupljaĉa poreza. Tri puta je on zbog izdrţ avanja prisiljen bio preuzeti tu funkciju, ali je ostalo zabiljeţ eno kako on iz dna duše moli: „Boţ e, ne dozvoli da budem kaţ njen i ĉetvrti put da skupljam porez od naroda!“ Ono što posebno prijatno iznenaĊuje već u samom predgovoru, mimo posve taĉne konstatacije koju nosi, jeste jedan skoro lirski izlet autora kad opisuje kako svi periodi jajaĉke historije nisu podjednako izraţ eni i obraĊeni, nisu jednako privlaĉili paţ nju istraţ ivaĉa. Tako on to poredi sa opisima Vrbasa, npr., za kojeg kaţ e da „nehajno teĉe ispod grada, i na kojeg nije potrošeno onoliko mastila koliko na Plivu koja poskoĉi kad ga ugleda, da bi mu u njedrima nestala.“

Duţ ni smo naglasiti svakako da bi dalji korak u eventualnim narednim izdanjima bilo ispravljanje nekih tehniĉkih nedostataka (primjećuje se da odabir dobrog ali teškog papira kaţ njava autora i visokim poštarinama u sluĉaju slanja, potreban je i veći zahvat u ujednaĉavanju fusnota, varijanti termina i sl.), ali ako uzmemo da je najvaţ nija uloga knjige da potakne ĉovjeka da misli, onda je i ova knjiga ispunila tu zadaću.

PREGLED 177

Lejla Hajdarpašić UDK 025.48/.49 : 004.45 (049.3)

KONSOLIDACIJA INFORMACIJA: IZAZOVI DIGITALNOG OKRUŢENJA1

INFORMATION CONSOLIDATION:

CHALLENGES OF DIGITAL ENVIRONMENT2 Sažetak

Tekst je prikaz knjige Senade Dizdar Od podatka do metapodatka, Sarajevo, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 2011, str. 376. Summary

This text is a review of the book From Data to Metadata by Senada Dizdar, Sarajevo, the National and University Library of Bosnia and Herzegovina, 2011, 376 pages.

Obogativši biblioteĉki diskurs za širok dijapazon tema koje

propituju vaţ ne aspekte bibliotekarstva 21. stoljeća, a koje bosanskohercegovaĉka akademska i struĉna zajednica, istraţ ivaĉi izvan podruĉja biblioteĉkih i informacijskih nauka u našoj zemlji, a valja primijetiti, i u regionu, nisu imali priliku konsultirati na jednom mjestu, na lokalnim jezicima i na tako besprijekorno sistematiĉan naĉin, knjiga Od podatka do metapodatka prof. dr. Senade Dizdar je istovremeno i postavila ĉvrste znanstveno-teorijske temelje za daljnja istraţ ivanja u oblasti sistema za oznaĉavanje i pretraţ ivanje informacija. Da je problematika o kojoj raspravlja knjiga Od podatka do metapodatka jedinstven korpus najaktuelnijih saznanja i naznaka daljnjeg razvoja u

1 Tekst je prikaz knjige Senade Dizdar Od podatka do metapodatka, Sarajevo, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2011, str. 376. 2 The text is a review of the book From data to Metadata by Senada Dizdar, Sarajevo, the National and University Library of Bosnia and Herzegovina, 2011, 376 pgs.

178 PREGLED

spomenutoj oblasti, argumentira sama struktura knjige kojom su iscrpno obuhvaćene, a kroz ukupno 13 poglavlja (ukljuĉujući uvodna i zakljuĉna razmatranja te prilog), teme u vezi sa automatskim indeksiranjem, sistemima za oznaĉavanje i pretraţ ivanje, jezicima za oznaĉavanje, pretraţ ivanjem, apstraktom, pojavom hiperteksta te zakljuĉno pojavom i vrstama metapodataka.

U biblioteĉkoj se akademskoj i struĉnoj zajednici dugo osjećala

potreba ne samo okupljanja spomenutih sadrţ aja na jednom mjestu već i potreba kritiĉko-teorijskog ispitivanja istih tim prije jer, a kako to i prof. dr. Senada Dizdar navodi na jednom mjestu u knjizi, najdragocjenije iskustvo koje bibliotekarstvo baštini moţ da je vezano za sadrţ ajnu obradu knjige. U tom kontekstu, a polazeći od premise da promjene nastale na globalnom planu nisu samo tehničko-tehnološke prirode, nego se o njima mora razmišljati i kao o kulturološkim promjenama koje proţimaju sve sfere ţivota savremenog društva, što je neminovno utjecalo i na organizaciju biblioteka, kao i na teorijski pristup bibliotečkoj nauci, koja se konceptualno mijenja pod sve većim utjecajem novih tehnologija i novih naučnih disciplina, prvih šest poglavlja knjige znalaĉki prate sve znaĉajne promjene u vezi sa sadrţ ajnom obradom kao bespredmetno vaţ nim vidom konsolidacije informacija i upozoravaju da se prestrukturiranje sadrţ aja dokumenta našlo pred novim izazovima u kontekstu iznalaţ enja teorijskih ali podjednako i praktiĉnih rješenja za organizaciju sada izuzetno raznolikog i mnogobrojnog biblioteĉkog materijala.

U prvom poglavlju knjige, Promjena bibliotečke paradigme,

podsjećajući da se biblioteĉka paradigma mijenja, proširuje uvoĊenjem novih pojmova kao što su: informacija, znanje, zabiljeţeno znanje, da se novi pristupi u prouĉavanju bibliotekarstva okreću prema korisniku i sl., naglašeno je kako biblioteĉko-informacioni sistemi trebaju biti sistemi kroz koje će se ostvarivati konsolidacija informacija u cilju njihovog efikasnijeg korištenja.

Najnovija istraţ ivanja u podruĉju sadrţ ajne obrade prikazana su

i kritiĉki analizirana u drugom poglavlju knjige naslovljenom Indeksiranje. Definirajući indeksiranje kao proces koji se koristi za izlučivanje predmetne materije (od analize sadrţaja teksta do pohranjivanja podataka u pretraţ ivački sistem), metod čiji je krajnji rezultat oznaka, način (označavanja) na koji se realizuju aktivnosti

PREGLED 179

procesa indeksiranja, prof. dr. Senada Dizdar problematizira i naĉela koja tako definiran proces indeksiranja mora zadovoljiti da bi bio svrsishodan, to jest da bi najpotpunije omogućio pristup znanju sadrţ anom u dokumentu.

S pojašnjenjem da su kriteriji na temelju kojih se razlikuju

pojedini tipovi indeksiranja diverzni, u trećem poglavlju knjige, Jezici za označavanje u IR, posebna paţ nja je posvećena evaluaciji jezika za indeksiranje, kontroliranih, polukontroliranih i nekontroliranih. U sljedećem poglavlju, Odnosi među pojmovima, akcentirano je da konvencionalni i automatski sistemi za oznaĉavanje moraju riješiti problem iskazivanja sadrţ aja dokumenta na jasan, taĉan i nedvosmislen naĉin, da bi se prilikom pretraţ ivanja dobili relevantni dokumenti i da je u tom smislu prouĉavanje odnosa meĊu pojmovima osobito vaţno jer od njih ovisi funkcioniranje i uspostavljanje cijelog sistema jezika za označavanje i pretraţ ivanje.

Podsjećajući da se zabiljeţ eno znanje ne moţ e uĉiniti

dostupnim korisnicima bez odgovarajućih alata koji omogućavaju predstavljanje sadrţ aja dokumenta, peto poglavlje, Klasifikacijski sistemi, upozorava da u savremenom kompleksnom digitalnom okruţ enju postojeći biblioteĉki klasifikacijski sistemi trebaju biti organizirani kao dinamički sistemi koji, s jedne strane prate promjene (rast i razvoj) znanja, a sa druge strane se prilagođavaju novim tehnološkim promjenama.

U sljedećem poglavlju, Abstrakt/Saţe tak, prof. dr. Senada

Dizdar znalaĉki saţ etak, posebnu (tekstualnu) formu koja omogućava prikaz dokumenta i pristup informacijama, a koja nije bila uobičajeno pomagalo u bibliotečkoj praksi, kandidira kao analitiĉki element za proširenje bibliografskog zapisa i istovremeno konsolidira brojne preporuke, upute, standarde za pisanje saţ etaka.

U kontekstu ekstrakcije predmetne materije, informacijsko-

komunikacijske tehnologije nastoje iznaći priliĉno efikasna rješenja za kontroliranje, predmetno oznaĉavanje velikog broja izvora informacija kroz njihovo automatsko oznaĉavanje koje sedmo poglavlje knjige, Automatsko indeksiranje, problematizira. Poglavlje pokušava osvijetliti neke neprijeporno vaţ ne principe i izazove karakteristiĉne za proces automatskog predmetnog oznaĉavanja i otvara pitanje da li se uprkos

180 PREGLED

svim unapreĊenjima automatskog predmetnog oznaĉavanja još uvijek nameće potreba za koegzistiranjem manualnih i automatskih metoda predmetnog oznaĉavanja (tj. razumijevanja sadrţ ajne obrade kao intelektualnog i automatiziranog procesa) kako bi se postigla visoka kvaliteta oznaĉavanja.

Osmo poglavlje knjige, Pretraţ ivanje, iscrpno identificira

novonastale usloţ ene zahtjeve i poteškoće u vezi sa pretraţ ivanjem, a sljedeće poglavlje, Internet i pretraţ ivanje informacija na internetu, u najvećoj je mjeri posvećeno hipertekstu (njegovoj definiciji i historijatu), a koji je osobine biblioteke promijenio „iznutra“, pa biblioteke više nisu mjesta u kojima se fizički mogu pronaći svi ţe ljeni dokumenti, nego su one više portali preko kojih je moguće pristupiti različitim informacionim resursima.

Naglašavajući kako je upotreba metapodataka za opisivanje

digitalnih dokumenata u mreţnoj okolini jedan je od najznačajnijih projekata u polju informacijskih znanosti koji se razvija upredo sa širenjem interneta, deseto poglavlje knjige, Metapodaci, tematizira o novim alatima za identifikaciju dokumenata, osobito o Dablinskoj jezgri (njene elemente i sintaksu) i upozorava na potrebu standardizacije i daljnjih istraţ ivanja u ovoj oblasti jer metapodaci imaju tendenciju postati temeljima za efikasno korištenje i pronalaţenje građe (uspostavljanje tehničkih ili poslovnih okruţ enja u kojima se mogu koristit), kao i za interoperabilnost između protokolarnih područja djelatnosti. Paţ nje vrijedan je i opseţ ni prilog knjige, Organizacija literature u naučnom radu, a koji se ima prepoznati kao vrijedno pomagalo svim studentima i istraţ ivaĉima u njihovim nauĉnoistraţ ivaĉkim radovima.

Neveliki ekskurs u bogati sadrţ aj ove dugo nedostajuće knjige,

koja je na sistematiĉan i metodološki impresivan naĉin, znanstveno-teorijski utemeljen pristup, uspješno prikazala preoblikovani biblioteĉki univerzum i istovremeno prepoznala nadolazeće trendove u oblasti bibliotekarstva, ne moţ e zanemariti i specifiĉna formalna obiljeţ ja knjige Od podatka do metapodatka. Prof. dr. Senada Dizdar je našu biblioteĉku i širu zajednicu obradovala jednim posve inovativnim izdavaĉkim, štamparskim projektom koji je interesantan i praksi kataloške obrade, a koji demonstrira razliku izmeĊu pojmova djelo, tekst, primjerak. Naime, knjiga Od podatka do metapodatka štampana

PREGLED 181

je u ukupno 1000 primjeraka koji se meĊusobno razlikuju. Svaka ĉetvrtina objavljenog tiraţ a ima, iako istu naslovu stranicu odnosno isti sadrţ aj, razliĉita grafiĉka rješenja na koricama knjige. Ako se prisjetimo da je djelo skupina srodnih tekstova ili sliĉnih tekstova koji imaju svoju stvarnu pojavnost u izdanjima, adaptacijama i prijevodima, onda su oĉito ovim poduhvatom objavljena „ĉetiri djela“. Pored neprijeporno, za akademsku i širu struĉnu zajednicu vaţ nog sadrţ aja i zbog spomenutog knjiga Od podatka do metapodatka zasluţ uje sve komplimente.

Knjiga Od podatka do metapodatka prof. dr. Senade Dizdar

uspješno je pomjerila granice bosanskohercegovaĉkog bibliotekarstva, preoblikovala postojeću bosanskohercegovaĉku akademsku i struĉnu zajednicu pa otuda ne iznenaĊuje što je 2012. godine na XXIV meĊunarodnom sajmu knjige i uĉila, odrţ anom u Sarajevu, proglašena najboljim udţ benikom za visoko obrazovanje.

182 PREGLED

PREGLED 183

Dţenan Dautović UDK 930.85 (497.6)(049.3)

RADOVI FILOZOFSKOG FAKULTETA (HISTORIJA,

HISTORIJA UMJETNOSTI, ARHEOLOGIJA)1

ANNUAL OF THE FACULTY OF PHILOSOPHY (HISTORY, HISTORY OF ART, ARCHEOLOGY)2

Sažetak

Tekst je prikaz časopisa Radovi Filozofskog fakulteta (historija, historija umjetnosti, arheologija), knjiga XVI/2, objavljenog u Sarajevu 2012. godine. Ključne riječi: Filozofski fakultet u Sarajevu, Iljas Hadţibegović, nastava historije Summary

This text contains a review of the journal Annual of the Faculty of Philosophy (History, History of Art, Archeology), Vol. XVI/2, published in Sarajevo in 2012. Key words: Faculty of Philosophy in Sarajevo, Iljas Hadţ ibegović, the teaching of history

Dinamiĉna nauĉno-pedagoška aktivnost koja se u protekle dvije godine odvijala na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu krunisana je objavljivanjem novog broja struĉnog ĉasopisa – Radovi. Nastavljajući hvale vrijednu tradiciju poštovanja uspomene na nekadašnje profesore na Odsjeku, ovaj broj „Radova“ je posvećen nedavno preminulom prof. dr. Iljasu Hadţ ibegoviću. Upravo izlaganja 1 Tekst je prikaz novog broja ĉasopisa „Radovi Filozofskog fakulteta (historija, historija umjetnosti, arheologija)“, knjiga XVI/2, Sarajevo 2012. 2 This text contains a review of the journal Annual of the Faculty of Philosophy (History, History of Art, Archeology), Vol. XVI/2, Sarajevo, 2012.

184 PREGLED

prezentirana na okruglom stolu Iljas Hadţibegović – čovjek, naučnik, pedagog, odrţ anom 12. maja 2011. godine u suradnji sa Institutom za istoriju, zauzimaju prve stranice Radova (23–105). Od ukupno 15 objavljenih izlaganja, kojima su se nekadašnji suradnici, prijatelji i studenti iz Bosne i Hercegovine, ali i inostranstva, prisjetili lika i djela prof. Hadţ ibegovića, treba istaći Bibliografiju prof. dr. Iljasa Hadţibegovića (31–39), koju je sastavio doc. dr. Edin Radušić, te osvrt na profesorovu bogatu zaostavštinu, poklonjenu Bošnjaĉkom institutu u Sarajevu, Nijemi svjedoci postojanja – privatna zbirka prof. dr. Iljasa Hadţibegovića (75–80) autorice Hane Younis. Naroĉito emotivno bilo je prisjećanje na blisko prijateljstvo i suradnju sa rahmetli profesorom, Kratak osvrt na višegodišnje druţenje i naučnu saradnju sa rahmetli Iljasom Hadţibegovićem (87–90) prof. dr. Ibrahima Karabegovića, posebno vrijedno jer predstavlja posljednji javni doprinos ovog velikog historiĉara, koji se svega tri mjeseca kasnije pridruţ io dragom prijatelju u legendi bosanskohercegovaĉke historiografije.

Kao najstarija instanca na polju poduĉavanja historije u Bosni i Hercegovini, Odsjek se morao osvrnuti i na sadašnje, veoma loše stanje na tom podruĉju u cijeloj drţ avi. Tako je u malom amfiteatru Filozofskog fakulteta 14. maja 2011. godine odrţ an okrugli sto Nastava historije u školama u Bosni i Hercegovini, na kome su uĉešće uzeli predavaĉi sa svih razina obrazovanja, iz svih podruĉja Bosne i Hercegovine. U 12 objavljenih referata (109–180) prosvjetni radnici su izloţ ili stanje u nastavi historije u svojim sredinama, koje je generalno ocijenjeno kao zabrinjavajuće, pogotovo u pogledu zastupljenosti brojem ĉasova u nastavnim planovima i programima. Iz prezentiranih izlaganja i diskusije definirano je deset Prijedloga za podizanje kvaliteta nastave historije u školama u Federaciji Bosne i Hercegovine (177–180), koji su zatim upućeni odgovornim ustanovama i ministarstvima sa nadom za njihovo prihvaćanje.

Drugi dio Radova – članci i rasprave posvećen je publikovanju

nauĉnih radova profesora i asistenata Odsjeka te studenata i vanjskih saradnika. Srednjovjekovni period bosanskohercegovaĉke historije je zastupljen sa ĉetiri pristupa. Radom Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu (Učenje dobrih običaja, manira i pismenosti) (185–193) prof. dr. Esad Kurtović na osnovu nekoliko ugovora iz serija Diversa Cancellariae i Diversa Notariae dubrovaĉkog arhiva analizira pojave da mladići i djevojke iz

PREGLED 185

dubrovaĉkog zaleĊa dolaze u Dubrovnik na sluţ enje i izuĉavanje zanata u sklopu ĉega bivaju od gospodara poduĉeni dobrim manirima i lijepom ponašanju. Najvaţ nija posljedica takve prakse bila je da po povratku u svoj kraj ti mladići i djevojke sa sobom donose nauĉene vještine te tako doprinose širenju aspekata srednjovjekovne kulture, ali i progresu društva dubrovaĉkog zaleĊa. Marjan Drmaĉ je preglednim radom Veliki knez bosanski Radoje i dilema oko njegovog stećka (195–209) na jednom mjestu okupio svu historiografsku graĊu o ovome velikom knezu, oko ĉijeg lika i djela postoji dosta neslaganja. Istaknuvši da su u pogledu njegove identifikacije moguće dvije opcije, tj. da se radi ili o ţ upanu i knezu Radoju Radosaliću ili o knezu Radoju Dragosaliću, autor se opredjeljuje za prvu varijantu, na osnovu natpisa na nadgrobnom stećku velikog kneza. Zijad Halilović iz Komisije za oĉuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u pristupu Nekropolama sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad (211–227) obraĊuje historijske podatke o širem podruĉju Kaoštice, iz koje je porijeklo vodila vlasteoska porodica Vladimirića-Radosalića, kneţ eva niţ eg reda na dvoru Pavlovića, a zatim i stanje te prethodne radove na lokalitetu Mramorje. Do sada uglavnom nepoznate i jako zanimljive detalje o Boravku bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine (229–245) prezentirao je mr. Emir O. Filipović. Iz niza izvora njemaĉke, austrijske i ĉeške provenijencije autor slikovito prezentira ne samo jako izraţ enu mobilnost srednjovjekovnog vladara već i niz interesantnih i pikantnih podataka o dvorskoj kulturi srednjeg vijeka, poloţ aju i znaĉaju Sigismunda Luksemburškog (a pored njega i Tvrtka II), jaĉanju gradske aristokratije, što sve vodi jasnom zakljuĉku o pripadnosti Bosne evropskom kulturno-civilizacijskom krugu. Bosanski kralj, pritisnut teškom situacijom u zemlji nastalom aktivnošću protukralja Radivoja i hercega Stjepana Vukĉića, te sve osjetnijim prisustvom Osmanlija, okreće se ugarskom kralju i upućuje na dugo i avanturistiĉko putovanje. U ovom radu iznesenim podacima, nepoznatim ĉak i biografu kralja Tvrtka II, Pavi Ţivkoviću, autor otvara jednu posve novu dimenziju u prouĉavanju našeg srednjovjekovlja, do sada skrivenu u izvorima centralnoevropskog porijekla.

U Radovima i nastavno osoblje Katedre za historiju umjetnosti je doprinijelo sa nekoliko ĉlanaka. Tako je doc. dr. Mirza Hasan Ćeman sa dva pristupa o kulturnoj historiji Tešnja O jednom mezaru u

186 PREGLED

Ferhad-begovoj dţamij i u Tešnju (247–267) i Projekt zgrade „Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke“ u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša (333–356) pridonio istraţ ivanju prošlosti ovog starog bosanskog grada, koji se prvi put spominje pred samu propast Bosanskog kraljevstva. U radu magistra Harisa Derviševića Kaligrafija Gazi Husrev-begove dţamije u Sarajevu (1885–2002) (269–284) analiziran je projekat austrougarske vlasti 1884–1885. godine, kojim je obnovljena, u poţ aru iz 1879. godine oštećena, Gazi Husrev-begova dţ amija. Naroĉit akcenat stavljen je na rad hadţ i hafiza Husejina Rakim-efendije Islamovića, vjerovatno najznaĉajnijeg bosanskohercegovaĉkog hattata (kaligrafa) XIX stoljeća, kome su bili povjereni svi kaligrafski radovi, od kojih su do danas oĉuvana tek dva na portalu dţ amije. Pristupom doc. dr. Asje Mandić Otto Wagner's Role as a Professor in the History of Modern Architecture (301–331) razmatra se uloga Otta Wagnera (1841–1918) u razvoju moderne arhitekture. Autorica zakljuĉuje da ovaj ĉuveni austrijski arhitekta u teoriji i praksi nije bio inovativniji od svojih prethodnika, već da je najveći utjecaj u razvoju arhitekture bio u njegovoj pedagoškoj praksi sa nizom generacija studenata.

Noviju historiju Bosne i Hercegovine obraĊuju tri rada.

Aleksandar Šarac u radu Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine (285–300) obraĊuje podatke o turistiĉkoj ponudi, smještaju, saobraćaju itd. u Bosni i Hercegovini u navedenom periodu, objavljene u turistiĉkim vodiĉima njemaĉkog govornog podruĉja. Dešavanja na IV sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije od 1. jula 1966. godine i posljediĉna smjena Aleksandra Rankovića predstavljaju jednu od najvećih tektonskih promjena u unutrašnjoj politici Socijalistiĉke Jugoslavije. Odjeke tog dogaĊaja na mikronivou jednog bosanskog grada analizira Amir Duranović radom Gračanica 1966. godine: odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (357–367). Na osnovu niza primjera stanovnika Graĉanice autor uoĉava jasne politiĉko-ekonomske probleme u društvu tog vremena, ali donosi i zanimljive stavove obiĉnih ljudi o krupnim politiĉkim dešavanjima. Upustivši se u prouĉavanje komplikovanih diplomatskih odnosa velikih sila tokom najţ ešćih ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, prof. dr. Zijad Šehić pristupom Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine (369–415) prolazi kroz niz diplomatskih sastanaka i mitinga kojima su velike zapadne sile naizgled pokušavale

PREGLED 187

zaustaviti rat u Bosni, a ustvari se borile za primat jednih nad drugima. Autor takoĊer istiĉe i razotkriva izvrtanja historije od voĊa agresivne politike Srbije i Hrvatske, Slobodana Miloševića i Franje TuĊmana, s ciljem osporavanja bilo kakve posebnosti bosanskohercegovaĉke drţ ave. Autor je još istaknuo i Vance – Owenov plan kao prekretnicu u meĊunarodnoj diplomatiji, od koje planovi o razgradnji Bosne i Hercegovine ustupaju mjesto oĉuvanju njene drţ avnosti, ali ujedno i taĉku od koje poĉinju da se zaoštravaju bošnjaĉko-hrvatski odnosi u drţ avi.

U rubrici Prikazi, recenzije i osvrti (419–477) znaĉajan doprinos je poklonjen analizi i promociji novijih historiografskih djela domaće i strane produkcije. U ukupno 19 objavljenih prikaza veliki prostor je dat i studentima nauĉnog smjera drugog ciklusa nastave Odsjeka za historiju. Ostale Aktivnosti Odsjeka za historiju prezentirane su u istoimenoj rubrici (479–515). Tu su objavljeni: fotogalerija sa obiljeţ avanja 60. obljetnice Odsjeka za historiju 21. oktobra 2010.; izvještaj višeg asistenta mr. Emira O. Filipovića o radu Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije za 2011. godinu; izvještaj asistenta Amira Duranovića o 12 predavanja organizovanih u sklopu aktivnosti Dijaloga četvrtkom u devetnaest; te izlaganja proĉitana tokom promocije zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878–1918. U ovom posljednjem dijelu Radova objavljena su i sjećanja na trojicu velikih historiĉara koji su preminuli u proteklom periodu. Tako je posljednji pozdrav svom profesoru i mentoru, akademiku Simi Ćirkoviću, uputio prof. dr. Pejo Ćošković, na sliĉan naĉin posljednju poštu prof. dr. Ibrahimu Karabegoviću je uputila mr. Amila Kasumović, a In Memoriam ĉuvenom medievelisti, prvom doktorantu iz historije na Univerzitetu u Sarajevu, Bogumilu Hrabaku, napisao je prof. dr. Esad Kurtović. Konaĉno, vrijedan dodatak u Radovima predstavlja i spisak diplomiranih studenata prvog (trogodišnjeg) i drugog (petogodišnjeg) ciklusa po bolonjskom sistemu školovanja na Odsjeku za historiju, Katedri za historiju umjetnosti i Katedri za arheologiju (2008–2011).

Raznovrsnost objavljenog materijala, kvalitet struĉnih ĉlanaka i izvještaji sa mnogobrojnih aktivnosti garantuju da će ovaj najnoviji broj Radova Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu biti dobro primljen, kako kod studenata i šireg auditorija tako i kod nauĉne zajednice u Bosni i inostranstvu. Iz svih navedenih razloga apsolutno se

188 PREGLED

moraju izreći pohvale zaposlenima na Odsjeku, naroĉito Redakciji ĉasopisa, što u ovim, za izdavaštvo naroĉito teškim vremenima, kada izdavanje struĉnih ĉasopisa ĉak i u oĉima akademske zajednice gubi svoju vrijednost, ipak uspijevaju da odrţ e kontinuitet i ustraju u cilju promocije nauke u našem društvu. Ostaje samo da se nadamo da će i u budućnosti imati snage za sliĉne poduhvate, ali i više razumijevanja od nadleţ nih organa vlasti.

PREGLED 189

Advija Kulović Jasminko Mulaomerović

UDK 346.548 (049.3)

"SEKUNDARNI" NOSIOCI ZAŠTITE POTROŠAĈA U BOSNI I HERCEGOVINI

"SECONDARY" CUSTOMERS’ PROTECTION PROVIDERS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

U radu se analiziraju nosioci zaštite potrošača utvrđeni Zakonom o zaštiti potrošača iz 2006. godine. Analiza je obuhvatila Vijeće za zaštitu potrošača BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, nadleţne organe entiteta i Brčko Distrikta BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, udruţenja potrošača, obrazovne institucije i medije te inspekcijske organe. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH te Institucija ombudsmena za zaštitu potrošača u BiH su institucionalno najvaţni ji, dok su ostale institucije tek načelno prisutne u zaštiti, neke čak i formalno i pod jakim su političkim uticajem (npr. Vijeće za zaštitu potrošača BiH). Sama praktična provedba zaštite prebačena je na udruţenja građana koja ni izdaleka nemaju kapacitet za provođenje zaštite. Njihova se aktivnost svodi uglavnom na propagandne akcije i edukaciju i limitirana je sredstvima entitetskih budţe ta. Ključne riječi: zaštita potrošača, nosioci zaštite potrošača, Bosna i Hercegovina Summary

This paper provides an analysis of the consumer protection providers who are determined by the Law on Consumers’ Protection from 2006. The analysis covers Council for consumers’ protection B&H, Competition Council B&H, competent Entities’ bodies and bodies from Brčko District B&H, Office for competition and consumers’ protection in the B&H Federation and in Republic Srpska, associations of consumers, educational institutions, media and inspection bodies. The Ministry of Foreign Trade and Economic Relations B&H and institution of Ombudsmen for the consumers’

190 PREGLED

protection in B&H are the most important in the institutional sense while the other institutions are merely present in these protection activities and some are even under strong political influence (exp. the Consumers’ Protection Council of B&H). The implementation of the protection itself is transmitted to the associations of citizens which do not have enough capacity for such duties. Their activities are mostly reduced to the marketing actions and education and are limited by the entities’ budget financing. Key words: consumers’ protection, consumers’ protection providers, Bosnia and Herzegovina 1. Uvod

Stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora jedan je od najbitnijih ekonomskih preduslova za pridruţ ivanje Evropskoj uniji. Posebnu paţ nju pri tom treba fokusirati na tri podruĉja:

– unapreĊenje konkurentnog okruţ enja unutar BiH, – poboljšanje prava potrošaĉa i – unapreĊenje sigurnosti proizvoda kao i slobodnog protoka roba.

Zakljuĉivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruţivanju

uspostavljen je prvi ugovorni odnos izmeĊu Bosne i Hercegovine i Evropske unije. To predstavlja prvi korak ka institucionaliziranju odnosa naše zemlje i Evropske unije kao i omogućavanje njenih priprema za ostvarenje punopravnog ĉlanstva u Evropskoj uniji. U okviru Sporazuma jedan od prioriteta je usklaĊivanja bosanskohercegovaĉkog zakonodavstva s pravom Evropske unije, a unutar toga i pravo zaštite potrošaĉa. U tom pravcu išlo je i donošenje Zakona o zaštiti potrošača kojeg je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila prvo 2002. godine, a potom novu verziju 2006. godine. Dva najvaţ nija segmenta tog zakona jesu definiranje nepravednih odredbi i nosioci zaštite potrošaĉa.

MeĊutim, njegovim donošenjem ne završava se postupak zaštite, tim prije što se u podruĉju zaštite potrošaĉa stalno dogaĊaju promjene. U pitanju je dakle dugoroĉan proces koji se zasniva na praćenju i osuvremenjivanju postojećih rješenja i ureĊenju podruĉja koja nisu ureĊena. To moţ da na najbolji naĉin oslikavaju nosioci zaštite potrošaĉa u Bosni i Hercegovini.

PREGLED 191

2. Nosioci zaštite

Zakon o zaštiti potrošača u BiH1 (u daljnjem tekstu: ZZP) ureĊuje u poglavlju XVII (ĉlanovi 98–116) nosioce zaštite potrošaĉa. To su:2

a) Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, b) Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa u BiH, c) Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH, d) Konkurencijsko vijeće BiH, e) nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH, f) Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, g) udruţ enja potrošaĉa, h) obrazovne institucije i mediji i i) inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom.

Za Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH,

Ombudsmena za zaštitu potrošaĉa u BiH, Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH, Ured/kancelariju za zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj i udruţ enja potrošaĉa Zakon propisuje razliĉite nadleţ nosti, obaveze i prava. Za Konkurencijsko vijeće BiH, nadleţ ne organe entiteta i Brĉko Distrikta BiH, obrazovne institucije i medije te inspekcijske i druge organe u skladu sa zakonom nema izravne dodijeljene nadleţ nosti u ovom zakonu. Istina, ZZP propisuje da nosioci zaštite potrošaĉa iz ĉlana 98, stav 1, taĉke a) do e) te i) vrše nadzor nad provoĊenjem ovog zakona, ali u skladu sa ovlaštenjima utvrĊenim posebnim zakonima i drugim propisima.3

Konkurencijsko vijeće BiH i nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH daju svoje predstavnike kao ĉlanove Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH, koji uĉestvuju u izradi Drţavnog godišnjeg programa za zaštitu potrošača te tako posredno uĉestvuju u zaštiti potrošaĉa. Upitna je uredba po kojoj su obrazovne institucije i mediji subjekti odgovorni za zaštitu potrošaĉa, budući da Zakon nije nadleţ an za njihov rad, programe ili ureĊivaĉku politiku. Na drugoj strani, preko ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH i Drţ avnog godišnjeg

1 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 25/06. 2 Ĉlan 98. ZZP. 3 Ĉlan 117. ZZP.

192 PREGLED

programa za zaštitu potrošaĉa, kao subjekti za zaštitu potrošaĉa pojavljuju se i Ured za veterinarstvo BiH, Uprava za fitosanitarnu zaštitu BiH, Agencija za statistiku BiH, Institut za standarde BiH, Institut za mjeriteljstvo BiH i Institut za intelektualno vlasništvo BiH.

U tekstu "Primarni" nosioci zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini4 analizirana su prva dva nosioca zaštite: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH te Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa u BiH. U ovom tekstu bit će analizirani ostali nosioci zaštite potrošaĉa.

2.1. Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH

Zakonom o zaštiti potrošača u BiH5, koji je stupio je na snagu u julu 2002. godine (u daljnjem tekstu: ZZP 2002), zapoĉeo je na neki naĉin postupak implementacije direktiva EU s podruĉja zaštite potrošaĉa u pravni sistem BiH. Ovim zakonom se u najvećoj mjeri preuzimaju evropske norme ponašanja na trţ ištu. IzmeĊu ostalih, institucija koju ovaj zakon predviĊa kao subjekta zaštite potrošaĉa (prema ĉlanu 115) je i Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH.

Poslovi koje u okviru svoje nadleţ nosti obavlja Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH propisani su Zakonom o zaštiti potrošaĉa. U okviru svojih nadleţ nosti Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH obavlja slijedeće poslove:

1. predlaţ e na usvajanje Vijeću ministara BiH drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa i prati njegovo izvršavanje,

2. utvrĊuje osnove politike za zaštitu potrošaĉa i 3. usmjerava obim djelatnosti koje se finansiraju odnosno

sufinansiraju iz budţ eta BiH.

Ĉlanom 117. ZZP 2002. propisano je ko sve, odnosno ĉiji predstavnici ĉine ĉlanove Vijeća. Tako osam ĉlanova Vijeća ĉini po jedan predstavnik Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine, Ureda za veterinarstvo Bosne i Hercegovine, organa nadleţ nih za

4 Tranzicija, 13, 28, str. 115–124. 5 „Sluţb eni glasnik BiH“, brojevi: 17/02 i 44/04.

PREGLED 193

fitosanitarnu zaštitu6, Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine, Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa Federacije Bosne i Hercegovine, Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa Republike Srpske te Saveza udruţ enja potrošaĉa Bosne i Hercegovine. Tek dvije godine kasnije Vijeće ministara donosi Odluku o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine7, u kojoj se po imenu navodi šest ĉlanova, dok se za dva ĉlana (Uprava za fitosanitarnu zaštitu i Savez udruţ enja potrošaĉa Bosne i Hercegovine) navodi da će biti imenovani tek nakon uspostavljanja tih tijela.8 Interesantno je da je ova odluka stupila na snagu danom donošenja (19. 11. 2004. godine), a objavljena je u "Sluţ benom glasniku" tek u julu 2006. godine, kada je već na snazi bio novi ZZP (usvojen u februaru 2006. godine).

Novim ZZP, u dijelu koji se tiĉe Vijeća, povećava se broj organizacija iz kojih dolaze ĉlanovi Vijeća, tako da svoje predstavnike daju9: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih poslova (predsjedavajući), Konkurencijsko vijeće BiH, Ured za veterinarstvo BiH, Uprava za fitosanitarnu zaštitu BiH, Agencija za statistiku BiH, Institut za standarde BiH, Institut za mjeriteljstvo BiH, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, Ministarstvo trgovine Federacije BiH, Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske, nadleţ ni organ Brĉko Distrikta BiH10, dva predstavnika Savez udruţ enja potrošaĉa BiH te po jednog predstavnika organizacije potrošaĉa entiteta.

Novu Odluku o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH donijelo je Vijeće ministara u augustu 2006. godine11. Imenovani su svi ĉlanovi Vijeća, ali se Vijeće, iako mu Zakon o zaštiti potrošaĉa nalaţ e da se sastaje najmanje ĉetiri puta godišnje, nije sastalo niti

6 Ovdje se vidi da se radi o mnoţi ni, ali oĉito je da se još uvijek ne zna koji su to stvarni organi (organ) te da je ovaj ĉlan samo naĉelno stavljen da pokrije oblast fitozaštite. 7 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 58/06. 8 I ovdje bi se moglo govoriti o jeziĉkoj nedosljednosti u aktima, budući da Savez udruţe nja potrošaĉa nije tijelo već organizacija. 9 Ĉlan 106. stav 1. ZZP. 10 Vjerovatno se radi o tehniĉkoj grešci, jer su za nadleţn i organ Brĉko Distrikta BiH predviĊeni ĉlanovi, a ne ĉlan. 11 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 89/06.

194 PREGLED

jednom. Novom Odlukom12, usvojenom u decembru 2007. godine, mijenjaju se predsjedavajući i još ĉetiri ĉlana Vijeća, nakon ĉega se odrţ ava i prva sjednica Vijeća 19. februara 2008. godine, koja ima samo dvije taĉke dnevnog reda (posvećene samom sebi): konstituiranje Vijeća i razmatranje Poslovnika o radu Vijeća.13 Mjesec dana kasnije odrţ ana je i 2. sjednica Vijeća na kojoj je usvojen Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa BiH za period 2008–2011. i koji je upućen Vijeću ministara na usvajanje.

Mora se, naravno, postaviti pitanje kako to da Vijeće za zaštitu potrošaĉa, kojem je od usvajanja Zakona o zaštiti potrošaĉa trebalo pet godina da se konstituiše, u roku od samo mjesec dana donese tako znaĉajan dokument kao što je Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa za period 2008–2011?

Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa za period 2008–2011. je jedan od najvaţ nijih strateških dokumenata kojim se na neki naĉin provodi politika zaštite potrošaĉa. Ovaj program po svojoj filozofiji podsjeća na sliĉan dokument Evropske komisije pod nazivom Strategija politike zaštite potrošača 2002–2006.14 Ovim su dokumentom zadana tri srednjoroĉna cilja (ujednaĉeno visok nivo zaštite potrošaĉa, djelotvorna provedba pravila zaštite potrošaĉa i ukljuĉivanje udruţ enja potrošaĉa) ĉija provedba garantira da će interesi potrošaĉa u Evropskoj uniji biti ugraĊeni u sve evropske politike.

O nacrtu Drţ avnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa za period 2008–2011. raspravljalo se i na okruglom stolu, koji je u organizaciji Udruţ enja potrošaĉa TK Tuzla odrţ an 15. februara 2008. godine15, kada se i nešto šira javnost mogla upoznati sa njegovim sadrţ ajem.

12 Odluka o izmjenama Odluke o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH, „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 10/07. 13 Anon (n. d.), „Dana 15. marta 2008. godine širom svijeta obiljeţ ava se Svjetski dan potrošaĉa“. Dostupno na: http://www.mvteo.gov.ba/vijesti/posljednje_vijesti/?id=121. 14 Reich, N. – Micklitz, H-W. (2003) Europäisches Verbraucherrecht (4. Auflage). Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, str. 1091. 15 Avdić, S. (2008) Korak ka zaštiti potrošača – Drţavni godišnji program za zaštitu potrošača BiH za period 2008–2011, „Glasnik“, 1/08, on-line izdanje (Institut za standardizaciju Bosne i Hercegovine), dostupno na:

PREGLED 195

Dokument se sastoji od deset dijelova: 1. Opće odredbe; 2. Razvoj zaštite potrošaĉa; 3. Ocjena stanja; 4. Zakonodavstvo (poglavlje I – Zakon o zaštiti potrošaĉa u BiH,

poglavlje II – Najvaţ niji propisi, i poglavlje III – Propisi u pripremi);

5. Nosioci zaštite potrošaĉa (subjekti odgovorni za zaštitu potrošaĉa: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa, Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Uredi/kancelarije za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj UKZP, inspekcijski organi, udruţ enja potrošaĉa, obrazovne institucije i mediji);

6. Zakonski okvir donošenja drţ avnog programa (poglavlje I – Naĉela politike zaštite potrošaĉa, poglavlje II – Ciljevi i mjere politike zaštite potrošaĉa, poglavlje III – Ciljevi i mjere po sektorima, po odgovornim subjektima: UKZP u entitetima, Ombudsmen za zaštitu potrošaĉa, Institut za standardizaciju BiH, Institut za mjeriteljstvo BiH, Agencija za statistiku BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Inspekcijski organi u entitetima, Uprava za zaštitu bilja BiH, Agencija za nadzor nad trţ ištem BiH, Institut za intelektualno vlasništvo BiH, Ured za veterinarstvo BiH, Agencija za sigurnost hrane BiH, Udruţ enja za zaštitu potrošaĉa);

7. Zadaci koji imaju prednost pri ostvarivanju politike zaštite potrošaĉa: a) ekonomske usluge od općeg interesa, b) zdravstvene usluge, c) zdravstvena ispravnost i kvaliteta hrane, d) sigurnost proizvoda, e) obrazovanje, f) obavještavanje, g) trgovina, h) finansijske usluge i bankarstvo, i) zaštita okoliša,

http://www.bas.gov.ba/glasnik1_08cl2.php.

196 PREGLED

j) turizam i ugostiteljstvo, k) korištenje nekretnina;

8. Okvirni obim finansijskih sredstava za ostvarivanje zadataka iz drţ avnog programa;

9. Okvirni obim finansijskih sredstava za podsticanje razvoja i dijelova udruţ enja za zaštitu potrošaĉa;

10. Zakljuĉak.

Budući da je postojeće stanje u zaštiti potrošaĉa takvo da postojeća zakonska regulativa ima niz slabosti i da se ne provodi Drţ avnim programom za zaštitu potrošaĉa, predviĊene su i mjere i ciljevi za prevazilaţ enje takvog stanja. Opći ciljevi su: a) 1. osiguravanje vladavine prava demokratije i civilnog društva, 2. daljnje usklaĊivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, b) stvaranje uslova za efikasno rješavanje uoĉenih problema na podruĉju zaštite potrošaĉa, c) osvješćivanje potrošaĉa o njihovom stvarnom poloţ aju na trţ ištu, d) osiguravanje podrške potrošaĉima u ostvarivanju njihovih prava, e) meĊusobno povezivanje svih nositelja zaštite potrošaĉa, f) jaĉanje poloţ aja potrošaĉa na trţ ištu, podizanje svijesti potrošaĉa u odnosu na njihova prava i ulogu u trţ išnoj privredi, g) zaštita zdravlja i sigurnost potrošaĉa i h) davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošaĉa u BiH.

Ovaj program sadrţ i principe i ciljeve politike za zaštitu potrošaĉa, zadaće koje imaju prednost prilikom ostvarivanja politike zaštite potrošaĉa, a koji će se obavljati prenošenjem javnih poslova na udruţ enja za zaštitu potrošaĉa. I u ovom dijelu "prenošenja javnih poslova" analogija se moţ e naći u spomenutoj Strategiji politike zaštite potrošaĉa 2002–2006, prema kojoj se iz budţ etskih sredstava predviĊa direktno finansiranje aktivnosti na podruĉju zaštite potrošaĉa.

Ono što zbunjuje jeste da se na spomenutom okruglom stolu raspravlja o nacrtu dokumenta koji po Zakonu o zaštiti potrošaĉa Bosne i Hercegovine predlaţ e Vijeće za zaštitu potrošaĉa BiH ĉetiri dana prije konstituisanja samog tog vijeća.

Kao što je već reĉeno, Vijeće za zaštitu potrošaĉa je u martu uputilo na usvajanje Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa BiH

PREGLED 197

za period 2008–2011. Taj program nije usvojen i vraćen je na doradu, ali ne Vijeću za zaštitu potrošaĉa (koje ga oĉito nije ni izradilo), nego Ministarstvu za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH, taĉnije njegovom Odsjeku za nadzor nad trţ ištem, zaštitu potrošaĉa i konkurenciju, sa nalogom da se rade jednogodišnji programi za zaštitu potrošaĉa.16 Nakon izrade Drţavnog programa 2009. on je, ponovo na prijedlog Vijeća za zaštitu potrošaĉa, i usvojen na 85. sjednici Vijeća ministara 29. aprila 2009. godine.17

Oĉito je da Vijeće za zaštitu potrošaĉa ima samo neku simboliĉku funkciju. Njegovo dugogodišnje osnivanje, a zatim i nejasan odnos kod izrade glavnog akta radi kojeg je to vijeće i formirano, pokazuje kolika je stvarna uloga ovog subjekta u istinskoj zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini. Na kraju, to potvrĊuje i nepostojanje bilo kakvog plana godišnjih aktivnosti u vezi za zaštitom potrošaĉa18, bez obzira na, ĉak i vrlo formalizirani, sadrţ aj rada predviĊen ĉlanom 107. Zakona o zaštiti potrošaĉa u Bosni i Hercegovini.

2.2. Konkurencijsko vijeće BiH

Prvi Zakon o konkurenciji donesen je 2001. godine19, a naslanjao na pravila konkurencije zasnovana na ĉlanu 81. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, kojim se ureĊuje podruĉje zabranjenih sporazuma izmeĊu poduzetnika i mogućnosti izuzeća od takve zabrane, i ĉlanu 82, kojim se ureĊuje podruĉje zloupotrebe vladajućeg poloţ aja privrednih subjekata na trţ ištu. Tim su zakonom ureĊeni, izmeĊu ostalog, i nadleţ nosti i naĉin rada Konkurencijskog vijeća BiH. Stvarna uspostava Konkurencijskog vijeća kao samostalnog i nezavisnog tijela ostvarena je tek 1. 5. 2004. godine. Konkurencijsko vijeće je organ za provoĊenje zaštite trţ išne konkurencije u smislu Zakona o konkurenciji. Ĉini ga šest ĉlanova od ĉega tri ĉlana imenuje Vijeće 16 Liĉna e-mail korespondencija sa Samirom Sabljicom, šefom Odsjeka za nadzor nad trţišt em, zaštitu potrošaĉa i konkurenciju, 5. 5. 2010. godine. 17 Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg program za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine za 2009. godinu. 18 Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, poglavlje III – Vijeće za zaštitu potrošaĉa, str. 11. 19 „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 30/01.

198 PREGLED

ministara BiH, dva ĉlana Vlada Federacije BiH, a jednog ĉlana Vlada Republike Srpske. Konkurencijsko vijeće ima sjedište u Sarajevu i podruĉne urede u Mostaru i Banjoj Luci.

Novi Zakon o konkurenciji donesen je 2005. godine20 i njime su (ĉlanom 25) nadleţ nosti Konkurencijskog vijeća proširene i preciznije definirane u vezi sa razliĉitim aspektima trţ išne konkurencije. Što se tiĉe konkretne zaštite potrošaĉa, njihove interese Konkurencijsko vijeće štiti samo prilikom procjene namjeravane koncentracije (ĉlan 17) analizom pozitivnih i negativnih efekata dominantnog poloţ aja privrednih subjekata, ako to za posljedicu ima narušavanje trţ išne konkurencije.

U uvodu ovog poglavlja je već reĉeno da, iako ZZP ureĊuje da je Konkurencijsko vijeće BiH subjekt odgovoran za zaštitu potrošaĉa u BiH, sam Zakon ne propisuje nikakve izravne nadleţ nosti, obaveze ili prava Konkurencijskom vijeću u pogledu zaštite potrošaĉa. Konkurencijsko vijeće svoju ulogu nosioca zaštite potrošaĉa (prema poglavlju IV Drţavnog programa 2009) vidi kao "deklarativno propisanu nadleţ nost"21 u zaštiti potrošaĉa. Kolika je ta širina nadleţ nosti, najbolje ipak pokazuje plan aktivnosti u spomenutom Drţ avnom programu 2009, koji se svodi na jednu jedinu aktivnost – usvajanje izmjena i dopuna Zakona o konkurenciji, koje i ne moraju biti ni direktno ni indirektno u vezi sa zaštitom potrošaĉa. Ustvari, koliko su Konkurencijsko vijeće i drugi nosioci zaštite potrošaĉa (prema Drţ avnom programu 2009) involvirani u zaštitu potrošaĉa preko ĉlanova Vijeća za zaštitu potrošaĉa, stvarni i realni nosioci zaštite potrošaĉa, najbolje prikazuje ocjena saradnje meĊu nosiocima zaštite potrošaĉa koju je izreklo Konkurencijsko vijeće u "ocjeni stanja" spomenutog programa: "Vezano za saradnju i odnos KV sa ostalim nositeljima zaštite potrošaĉa, u odredbi ĉlana 25. stav 2. Zakona o konkurenciji BiH, odreĊeno je da 'Konkurencijsko vijeće na nacrte i prijedloge zakona i druge propise iz područja koja imaju uticaja na trţ išnu konkurenciju,

20 Sluţb eni glasnik BiH, broj 48/05. 21 Zbog nedoreĉenosti i nedoumica koje u pogledu nadleţ nosti pojedinih nosilaca zaštite potrošaĉa proistiĉu iz Zakona o zaštiti potrošača, pitanje "dodatne nadleţn osti" ili "deklarativno propisane nadleţn osti" svakako da zasluţ uje i teorijsko i praktiĉno istraţ ivanje, ali to izlazi iz okvira ovog rada.

PREGLED 199

koje su obavezni dostaviti predlagatelji, daje mišljenje o njihovoj saglasnosti s Zakonom o konkurenciji.' Iz ove odredbe proizlazi indirektna, ali vaţ na uloga KV u pravnoj zaštiti potrošaĉa. Mnogi hetoronomni i autonomni propisi jamĉe zaštitu potrošaĉkih prava. Ovih propisa ima jako puno (npr. Zakon o telekomunikacijama, Zakon o trgovini, Zakon o konkurenciji ili autonomni opći akt poslodavca i sl.) i na njih daje mišljenje KV s aspekta konkurencije, odnosno njihovi predlagatelji u obavezi su podnošenja propisa na mišljenje KV. Na kraju, moţ e se konstatovati da mnogi od ovih zakona ili propisa koji se odnose na zaštitu potrošaĉa uopće nisu dostavljani na mišljenje KV u svojim prijedlozima."22

2.3. Nadleţni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH

Jedan od "skupnih" nosilaca zaštite potrošaĉa u BiH su i "nadleţ ni organi entiteta i Brĉko Distrikta BiH" (ĉlan 98). Ko su ti nadleţ ni organi, Zakon o zaštiti potrošaĉa u nastavku tekstu ne govori na naĉin kako je to reĉeno za Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Ombudsmena za zaštitu potrošaĉa, Vijeće za zaštitu potrošaĉa, Ured/kancelariju za zaštitu potrošaĉa i udruţ enja potrošaĉa. Tek se u poglavlju XVII – Nadzor na trţ ištem i upravne mjere – u ĉlanu 117. kaţ e da "nadzor nad provoĊenjem ovog Zakona obavljaju nadleţ ni organi utvrĊeni ĉlanom 98. stav (1) taĉ. a) do e) i i) ovog zakona, u skladu sa ovlaštenjima utvrĊenim posebnim zakonima i drugim propisima". Drugim rijeĉima, nadleţ ni organ (jedan od) za provoĊenje Zakona o zaštiti potrošaĉa u BiH je i nadleţ ni organ (entiteta ili Brĉko Distrikta BiH)?! Koji je to nadleţ ni organ u Brĉko Distriktu BiH, moglo bi se zakljuĉiti samo na osnovu ĉlana (ĉlanova)23 Vijeća za zaštitu potrošaĉa BiH.

Da je u Zakonu o zaštiti potrošaĉa potpuno nejasna definicija ovog nosioca (subjekta) zaštite potrošaĉa, vidi se i iz Drţ avnog programa 2009, gdje se ovaj nosilac uopće ne spominje.

22 Odluka o usvajanju Drţavnog godišnjeg program za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, str. 12. 23 Vidjeti fusnotu 33.

200 PREGLED

2.4. Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj

Ĉlanom 98. taĉka f) ZZP odreĊeno je da jedan od nosilaca

(subjekata) bude i Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: UKZP entiteta). Ova alineja, jednako kao i neke druge, pokazuje jeziĉku i materijalnu nedosljednost ovog zakona. Iz prvog dijela alineje bi se moglo zakljuĉiti da postoji jedan ured koji obuhvata aktivnosti konkurencije i zaštite potrošaĉa u oba entiteta. Iz drugog (u zagradi) moţ e se zakljuĉiti da postoje UKZP entiteta (dakle, dva tijela entiteta). U stvarnosti i jeste tako, u Federaciji BiH djeluje Ured za zaštitu potrošaĉa pri Ministarstvu trgovine Federacije BiH, a u Republici Srpskoj Kancelarija za zaštitu potrošaĉa pri Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske. To se, uostalom, vidi i po ĉlanovima Vijeća za zaštitu potrošaĉa, koje nema jednog predstavnika, već svako ministarstvo daje po jednog ĉlana.24

Osnivanje Ureda za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa ureĊeno je na osnovu prvobitno usvojenog Zakona o konkurenciji25 u oktobru 2001. godine kao dijelova entitetskih ministarstava nadleţ nih za trgovinu (ĉlan 15). Zakon je objavljen tek u decembru 2001. godine i trebao je biti objavljen u sluţ benim glasilima entiteta.26

Stupanjem na snagu novog Zakona o konkurenciji27 u julu 2005. godine dio poslova i zaposlenika UKZP, koji se odnose na provoĊenje Zakona o konkurenciji, prešli su 1. 1. 2006. godine u iskljuĉivu nadleţ nost Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine, a poslovi iz oblasti zaštite potrošaĉa prelaze u nadleţ nost tijela uspostavljenih propisima iz oblasti zaštite potrošaĉa.28

24 Interesantno je primijetiti da ĉlanovi Vijeća za zaštitu potrošaĉa ne dolaze iz Ureda odnosno Kancelarije kao dijelova ministarstava koji se direktno bave zaštitom potrošaĉa, već iz (šireg sastava) ministarstava. 25 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 30/01. 26 Uvidom u „Sluţb ene novine Federacije BiH“ taj zakon u njima nikad nije objavljen. 27 „Sluţb eni glasnik BiH“, broj: 48/05. 28 Ĉlan 57. stavovi 2, 3. i 4. Zakona o konkurenciji.

PREGLED 201

Tako uredi za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa prema Drţ avnom programu 2009. nastavljaju raditi kao Ured za zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH odnosno Kancelarija za zaštitu potrošaĉa u Republici Srpskoj.29

ZZP u ĉlanu 110. propisuje da UKZP entiteta, u saradnji sa udruţ enjima potrošaĉa, priprema godišnje programe za zaštitu potrošaĉa koji moraju biti usklaĊeni sa drţ avnim godišnjim programom za zaštitu potrošaĉa. Entitetski godišnji programi finansiraju se iz budţ eta Bosne i Hercegovine i njima se utvrĊuju njihovi ciljevi i zadaci te odreĊuju udruţ enja potrošaĉa kojima su u skladu sa zakonom dodijeljeni javni poslovi.

Dalje, u okviru ovim zakonom propisane nadleţ nosti UKZP entiteta obavljaju i sve poslove prijenosa javnih poslova na udruţ enja potrošaĉa i prate njihov rad, uspostavljaju registar potrošaĉa na koja su preneseni javni poslovi, prate izvršavanje godišnjeg programa, izvještavaju javno mnijenje o povredama prava i interesa potrošaĉa te saraĊuju i razmjenjuju sve potrebne informacije sa subjektima nosilaca zaštite potrošaĉa.

2.4.1. Ured za zaštitu potrošaĉa

Na osnovu sluţ bene web stranice Ministarstva trgovine, jednako kao i iz sluţ benih glasila, nije moguće saznati kad je zvaniĉno formiran Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa. Tek se iz Drţ avnog godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa BiH za 2009. godinu moţ e saznati da je Ured za zaštitu potrošaĉa otpoĉeo sa radom 1. 6. 2004. godine,30 te da se od 1. 1. 2006. godine, po stupanju na snagu novog Zakona o konkurenciji iz jula 2005. godine, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa transformiše, a da poslove u vezi sa zaštitom potrošaĉa nastavlja obavljati Ured za zaštitu potrošaĉa. 29 Ovdje treba ukazati da ZZP, iako donijet nakon Zakona o konkurenciji, nije pratio njegove odredbe koje ukazuju na nazive entitetskih ureda za zaštitu potrošaĉa, nego se u ĉlanu 108, taĉka f) ZZP oni i dalje nazivaju Ured za konkurenciju i zaštitu potrošaĉa u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. 30 Odluka o usvajanju Drţa vnog godišnjeg program za zaštitu potrošaĉa Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, str. 13.

202 PREGLED

Ured za zaštitu potrošaĉa bavi se:31 – poslovima prijenosa javnih poslova udruţ enjima potrošaĉa,32 – voĊenjem registra udruţ enja potrošaĉa, – kontinuiranom pripremom Programa zaštite potrošaĉa Federacije BiH u skladu sa Programom zaštite potrošaĉa BiH, – izvještavanjem javnog mnijenja o povredama prava i interesa potrošaĉa, – redovnim radom sa strankama, pruţ anjem pravne pomoći strankama, kako potrošaĉima tako i trgovcima i davateljima usluga u oblasti zaštite potrošaĉa, – stalnom saradnjom sa ostalim organima, nositeljima zaštite potrošaĉa: Vijećem za zaštitu potrošaĉa, Ombudsmenom za zaštitu potrošaĉa, udruţ enjima potrošaĉa, Federalnom upravom za inspekcijske poslove, medijima.

Iz Drţ avnog programa 2009. u planiranim aktivnosti su

doslovno prepisani poslovi kojima se taj ured inaĉe bavi, bez ijedne konkretne aktivnosti. Jedina aktivnost koja je na neki naĉin "napredak" jeste "uspostavljanje efikasnije saradnje sa federalnom i kantonalnim upravama za inspekcijske poslove", ali i tu samo u smislu prosljeĊivanja zahtjeva potrošaĉa federalnoj i kantonalnim upravama za inspekcijske poslove.

U suštini vidi se da Ured za zaštitu potrošaĉa samo transferiše finansijsku potporu udruţ enjima potrošaĉa i da se praktiĉno zaštita potrošaĉa svodi iskljuĉivo na to. Nisu dostupni nikakvi konkretni izvještaji o radu, osim ukupne visine iznosa proslijeĊenih udruţ enjima potrošaĉa. 31 Ibid., str. 13–14. 32 Svi poslovi informiranja potrošaĉa (informiranje i edukacija potrošaĉa o njihovim pravima i naĉinu ostvarivanja potrošaĉkih prava; informiranje i edukacija potrošaĉa o kvaliteti proizvoda na trţi štu Federacije BiH i BiH u saradnji sa inspekcijskim i drugim organima; informiranje i edukacija potrošaĉa o znaĉaju, sadrţa ju i formi deklaracije na proizvodima, informiranje i edukacija potrošaĉa iz oblasti aditiva i genetski modificiranih proizvoda), ukljuĉujući i periodiĉno ispitivanje uzoraka hrane i pića kod ovlaštenih laboratorija za kontrolu kvaliteta i obavještavanje potrošaĉa o rezultatima provedenih ispitivanja, praktiĉno su prebaĉeni na udruţe nja potrošaĉa koja, u većini ovih poslova, imaju tek vrlo malo iskustva, tradicije u ovakvim poslovima nikakve, a i odgovornost za kvalitet tih poslova je upitna, budući da se radi o nevladinim organizacijama.

PREGLED 203

2.4.2. Kancelarija za zaštitu potrošaĉa

O djelovanju Kancelarije za zaštitu potrošaĉa pri Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske malo se moţe saznati sa zvaniĉne web stranice Ministarstva. I sam poloţ aj Kancelarije unutar strukture Ministarstva za trgovinu i turizam je nejasan, bar prema zvaniĉnoj web stranici Ministarstva. U verziji web stranice na ćirilici Kancelarija se nalazi u sastavu Sektora za trgovinu,33 dok je u verziji web stranice na latinici ona samostalna i ne pripada ni Sektoru za trgovinu ni Sektoru za turizam.34 O vlastitim aktivnostima Kancelarije na zvaniĉnoj web stranici nema nikakvih podataka.

Kao i Ured za zaštitu potrošaĉa i Kancelarija za zaštitu potrošaĉa vidi sebe kao finansijski servis udruţ enja za zaštitu potrošaĉa. Iz Drţ avnog programa 2009. jasno se vide njihove aktivnosti: jaĉanje udruţ enja, prijenos poslova na udruţ enja, voĊenje registra udruţ enja i jaĉanje vlastitih kapaciteta, dakle, gotovo identiĉne onima Ureda za zaštitu potrošaĉa. U Drţ avnom programu 2009. ne navodi se nijedan konkretan projekat ili program. Program Kancelarije je skoro pa prepisani ĉlan 110. ZZP.

2.5. Udruţenja potrošaĉa

Udruţ enja potrošaĉa su od svih subjekata odgovornih za zaštitu potrošaĉa prema Zakonu o zaštiti potrošaĉa jedina koja spadaju u tzv. nevladine organizacije. Samim tim je i njihov znaĉaj poseban jer se nalaze u prostoru izmeĊu vladinih institucija i graĊana. Na drugoj strani kao nevladine organizacije nemaju budţ etska sredstva i ovise iskljuĉivo o "dobroj volji" razliĉitih ministarstava koja u svom programu finansiraju rad odnosno razliĉite projekte nevladinih organizacija ili od stranih donatora. 33 Dostupno na: http://www.vladars.net/SR-SP-CYRL/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/ORG/Pages/Splash. aspx#; takoĊer i na : http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/PPP/Documents/Sema%20MTT.pdf. 34 Dostupno na: http://www.vladars.net/SR-SP-LATN/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/OM/Pages/Splash. aspx.

204 PREGLED

Od svih subjekata odgovornih za zaštitu potrošaĉa, udruţ enja potrošaĉa su najnerazvijeniji segment. To se vidi i po njihovoj unutrašnjoj organizaciji, ali i po obimu djelovanja. O samom uticaju na zaštitu najbolje govore rijeĉi Dragutina Boškovića, predsjednika Udruţ enja potrošaĉa Republike Srpske: "Što se tiĉe samih udruţ enja potrošaĉa, kojih u Federaciji ima sedam, a u RS-u devet, oni su potpuno neorganizirani. Mi formalno imamo na razini BiH Savez udruţ enja potrošaĉa, koji ĉini devet organizacija, ali taj savez, iako postoji tri godine, ništa ne radi." Od spomenutih 16 udruţ enja neka pokušavaju raditi, a većina uopće i ne radi. Postoje i entitetski savezi potrošaĉa i već iz toga je jasno da i u ovoj organizaciji postoje politiĉki uticaji.

U Republici Srpskoj djeluje i Asocijacija potrošaĉa Republike Srpske. Ona okuplja osam udruţ enja i to su: "Oaza" iz Trebinja, "Zlatica" iz Zvornika, "Zvono" iz Bijeljine, "Stella" iz Sarajeva, "Topeer" iz Doboja, "Potrošaĉ" iz Gradiške, "Don" iz Prijedora i "Plava sfera" iz Banje Luke. I misija Asocijacije i vizija gotovo da prevode Zakon o zaštiti potrošaĉa u djelo. To je svakako daleko od stvarnog dometa djelovanja Asocijacije, tim prije što i pojedine ĉlanice Asocijacije postoje samo "na papiru". Za većinu navedenih organizacija teško je naći bilo kakav kontakt, a samo udruţ enje "Plava sfera" iz Banje Luke ima svoju web stranicu. Ono je svakako i najaktivnije i iz pregleda aktivnosti moţ e se vidjeti neka vrsta potrošaĉke logike kad je u pitanju zaštita potrošaĉa. Od 545 potrošaĉa koji su se obratili udruţ enju njih 482 su traţ ili savjet ili informaciju, a samo su 63 potrošaĉa imala prigovore na konkretna kršenja potrošaĉkih prava. Od njih oko 60% odnosi se na podruĉje trgovine, oko 10% na telekomunikacijske usluge, dok se ostalih 30% odnosi na podruĉje energetike i komunalnih usluga te na ostala pitanja prava potrošaĉa na trţ ištu.

U podruĉju trgovine najĉešći prigovori su na: a) neisticanje cijene u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošaĉa, što ĉesto potrošaĉe dovodi u zabludu, b) neuvaţ avanje opravdanih reklamacija u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošaĉa, c) deklaracije nisu dovoljno ĉitke i nisu razumljive za potrošaĉe, d) prodaju prehrambenih proizvoda kojima je istekao rok trajanja,

PREGLED 205

e) rasprodaje kada trgovci istiĉu samo cijenu na rasprodaji, ali bez obavještenja zašto organizuju rasprodaju, f) ljubaznost trgovaca.

Najĉešće prituţ be u telekomunikacijskim uslugama odnose se

na: a) neusklaĊenost raĉuna sa zakonskim odredbama i naplaćivanje listinga poziva, što direktno spreĉava potrošaĉe da utvrde ispravnost raĉuna odnosno korištenih usluga, b) uslovljavanje potrošaĉa od internetskih provajdera i postojanje nepravednih odredbi u potrošaĉkim ugovorima.

Posebno je zanimljivo da se udruţ enju "Plava sfera" za pomoć

obratilo oko 60 posto potrošaĉa sa podruĉja Banje Luke i još oko 20% sa podruĉja koje gravitira Banjoj Luci. To znaĉi da udruţ enja imaju iskljuĉivo lokalni znaĉaj, odnosno da u velikom dijelu Republike Srpske potrošaĉi ne znaju kome se mogu obratiti u sluĉaju zaštite. To, uostalom, pokazuje i anketa koju je Asocijacija potrošaĉa Republike Srpske provela meĊu potrošaĉima. Na uzorku (koji istina nije naveden) svega 4% potrošaĉa poznaje zakon, 15% je onih koji su djelimiĉno upoznati sa zakonom i 81% ispitanika nije upoznato sa odredbama Zakona o zaštiti potrošaĉa.

U Federaciji BiH djeluju udruţ enja potrošaĉa: "APEMA" iz Sarajeva, Savjet potrošaĉa BPK Goraţ de, Kantonalno udruţ enje potrošaĉa Ze-do kantona, Zenica, "Klub potrošaĉa" HN kantona Mostar, "Klub potrošaĉa" TK Tuzla, "Putokaz", "ZIP" i "Suvremeni potrošaĉ“ iz Sarajeva, "Futura" i "Klub potrošaĉa Mostar" iz Mostara, "Konzument" iz Jajca.

U Brĉko Distriktu djeluje "Udruţ enje potrošaĉa Distrikt Brĉko".

O radu udruţ enja u Federaciji BiH najbolje govore aktivnosti za koje su te organizacije dobile finansijsku potporu (prvi put) iz budţ eta Ministarstva trgovine: a) podrška radu i jaĉanju kapaciteta udruţ enja potrošaĉa u Federaciji BiH, b) edukacija potrošaĉa školskog uzrasta u Federaciji Bosne i Hercegovine, c) informiranje, savjetovanje i edukacija potrošaĉa u Federaciji Bosne i Hercegovine i d) uspostava telefonskog servisa za potrošaĉe.

206 PREGLED

Iz oblasti djelovanja (projekti) za koje je dodijeljena finansijska potpora vidi se da se radi o poĉetnim aktivnostima u radu ovih udruţ enja (jaĉanje kapaciteta, edukacija), što je sve skupa još uvijek daleko od prave funkcije koju ova udruţ enja trebaju imaju u sklopu provedbe Zakona o zaštiti potrošaĉa.

2.6. Obrazovne institucije i mediji

Zakon o zaštiti potrošaĉa ĉlanom 98. jasno odreĊuje obrazovne institucije i medije kao subjekte odgovorne za zaštitu potrošaĉa. TakoĊer su odreĊeni i naĉini obrazovanja potrošaĉa (ĉlan 116) i to putem: 1) posebnih kurseva, seminara i savjetovanja, 2) sredstava javnog informiranja (TV, radio, štampa) i 3) specijalnih publikacija za obrazovanje potrošaĉa. MeĊutim, kad se pogleda Drţ avni program 2009 navodi se samo pravni okvir (pozivanje na Zakon o zaštiti potrošaĉa), ali ne i bilo kakva aktivnost koju bi Ministarstvo vanjske trgovine ili Vijeće za zaštitu potrošaĉa u tom pravcu provodilo. Oĉito da se i informiranost i obrazovanje prebacuju na udruţ enja potrošaĉa, iako većina udruţ enja nemaju ni kompetencije ni kapacitet da obrazuju potrošaĉe. Na drugoj strani, na medije se gleda samo kao na neki apstraktni potencijal. Ĉak i površan uvid u sadrţ aj dnevnih novina pokazuje da ne postoje specijalizirane rubrike za zaštitu potrošaĉa, a što se radija i televizije tiĉe, nije poznata nijedna emisija koja bi se bavila iskljuĉivo zaštitom ili obrazovanjem potrošaĉa. Dakle, informiranje i obrazovanje potrošaĉa, iako je zakonska obaveza, prepušteno je na volju ureĊivaĉkih politika medija.

2.7. Inspekcijski organi

Iako na posljednjem mjestu meĊu nosiocima zaštite potrošaĉa, inspekcijski organi su, bar za sada, jedini pouzdano djelotvoran subjekt zaštite potrošaĉa. Ranije spomenuti subjekti su u većini rezultat pribliţ avanja i usaglašavanja domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije i još uvijek su u fazi institucionaliziranja i jaĉanja vlastitih kapaciteta, a samim tim i zaţ ivljavanja vlastite nadleţ nosti koja se odnosi na zaštitu potrošaĉa.

PREGLED 207

ZZP propisuje da inspekcijski organi vrše nadzor nad provoĊenjem ovog zakona u skladu sa ovlaštenjima utvrĊenim posebnim zakonima i drugim propisima.

Osnovi cilj inspekcijskih organa je postizanje visokog nivoa društvene discipline, kvaliteta usluga i prometa iskljuĉivo sigurnim proizvodima i proizvodima propisanog kvaliteta. U nadzoru nad provoĊenjem ZZP i odredbi drugih propisa kojima se ureĊuje zaštita potrošaĉa, inspekcijski nadzor obavlja se u cilju kontrole primjene propisa od trgovaca koji prodaju svoje proizvode ili pruţ aju usluge potrošaĉu te se tom prilikom za utvrĊene nepravilnosti preduzimaju propisane upravne i kaznene mjere.

Inspekcijski organi entiteta i Brĉko Distrikta zajedno sa Agencijom za nadzor nad trţ ištem BiH, uspostavljenom Zakonom o nadzoru nad trţ ištem, ĉine zapravo sistem nadzora, pri ĉemu neposredan nadzor vrše inspekcijski organi. Uloga Agencije za nadzor nad trţ ištem BiH u oblasti zaštite potrošaĉa ogleda se u koordinaciji i usklaĊivanju aktivnosti sistema nadzora, osiguranju primjene nauĉnih znanja i iskustava dobre prakse u oblasti sigurnosti proizvoda, uĉešću u izradi propisa o sigurnosti proizvoda u BiH, informiranju javnosti o riziku i opasnim proizvodima te saradnji sa EU i zemljama ĉlanicama u oblasti sigurnosti proizvoda.

3. Zakljuĉak

Analiza "primarnih" i "sekundarnih" nosilaca zaštite potrošaĉa pokazuje institucionalnu i pravnu nedosljednost ili, bolje reći, nekompatibilnost institucija u provedbi zaštite potrošaĉa bez obzira na donošenje Zakona o zaštiti potrošaĉa. Većina institucija nosilaca zaštite potrošaĉa je zapravo ideal kome bi trebalo teţ iti, s obzirom da je i Zakon o zaštiti potrošaĉa preuzet iz njemaĉkog zakonodavstva u kome te institucije postoje već od sredine 20. stoljeća (tu se prije svega misli na graĊanska udruţ enja za zaštitu potrošaĉa). Osim Godišnjeg programa za zaštitu potrošaĉa, to najbolje potvrĊuju procesi uspostavljanja pojedinih nosilaca od drţ avnih institucija, a i sama uloga pojedinih "sekundarnih nosilaca koja se tako zorno vidi u Godišnjem programu.

208 PREGLED

Bez obzira na sve nedostatke, Zakon je odredio institucije pa ostaje zadatak i obaveza njihovog uspostavljanja ili boljeg funkcioniranja u sektoru potrošaĉke politike i prava. Njihov korektiv moraju biti mediji i graĊanska udruţ enja za zaštitu potrošaĉa. Razvoj institucija samo iznutra teško da moţ e donijeti rezultat u kratkom vremenu. Izvori

- „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 30/01. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 17/02. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 44/04. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 45/04. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 48/05. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 25/06. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 58/06 - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 89/06. - „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 95/09. - Odluka o izmjenama Odluke o imenovanju ĉlanova Vijeća za zaštitu

potrošaĉa BiH, „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 10/07. - Odluka o usvajanju Drţ avnog godišnjeg programa za zaštitu

potrošaĉa Bosne i Hercegovine za 2009. godinu, „Sluţ beni glasnik BiH“, broj: 95/09.

Literatura

1. Anon (n. d.) Dana 15. marta 2008. godine širom svijeta obiljeţ ava se Svjetski dan potrošaĉa. Dostupno na: http://www.mvteo.gov.ba/vijesti/posljednje_vijesti/?id=121.

2. Anon (n. d.) Donesene Odluke o raspodjeli sredstava "Grantovi pojedincima – potpora udruţ enjima potrošaĉa". Dostupno na: http://www.fmt.gov.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=402&Itemid=2.

3. Anon (n. d.) Šta je APRS? Dostupno na: http://www.potrosacirs.ba/?page_id=37.

4. Anon (2009) Potrošaĉi u Republici Srpskoj postaju svjesniji svojih prava. Dostupno na: http: //www.plavasfera.org/.

5. Anon (2009) Raditi na promociji Zakona o zaštiti potrošaĉa i aktivizmu potrošaĉa. Dostupno na: http://www.potrosacirs.ba/?p=304#more-304.

PREGLED 209

6. Avdić, S. (2008) Korak ka zaštiti potrošaĉa – Drţ avni godišnji program za zaštitu potrošaĉa BiH za period 2008–2011, „Glasnik“, 1/08, on-line izdanje (Institut za standardizaciju Bosne i Hercegovine). Dostupno na: http://www.bas.gov.ba/glasnik1_08cl2.php.

7. Bradvica, D. (2009) Potrošaĉi u našoj zemlji nemaju nikakve zaštite. Dostupno na: http://www. dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=5715:potroai-u-naoj-zemlji-nemaju-nikakve-zatite-&catid=11:izdvojeno2&Itemid=11.

8. Kulović, A. – Mulaomerović, J. (2011) „Primarni“ nosioci zaštite potrošaĉa u Bosni i Hercegovini. Tranzicija, 13, 28, str. 115–124.

9. Reich, N. – Micklitz, H-W. (2003) Europäisches Verbraucherrecht (4. Auflage). – Baden-Baden: Nomos Verlagsgesellschaft, str. 1091.

Internetske stranice

- http://www.vladars.net/SR-SP CYRL/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/ORG/Pages/Splash.aspx.

- http://www.vladars.net/sr-SP-Cyrl/Vlada/Ministarstva/MTT/PPP/Docum ents/Sema%20MTT.pdf).

- http://www.vladars.net/SR-SP-LATN/VLADA/MINISTARSTVA/MTT/OM/Pages/Splash. aspx.

210 PREGLED

PREGLED 211

Lejla Hajdarpašić Fuada Muslić

UDK 004 : 374 (049.3)

PROMOCIJA INFORMACIJSKE PISMENOSTI1

PROMOTION OF INFORMATION LITERACY2 Sažetak

Tekst je osvrt na IX međunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“, odrţano 8. i 9. juna 2012. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina. Summary

The text is a review of the 9th International Librarians' Conference „June on Una River“ held on 8th and 9th of June 2012 in Bihać, Bosnia and Herzegovina.

U Bihaću je 8. i 9. juna 2012. godine odrţ ano IX meĊunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“, ĉiji su organizatori i suorganizatori bili JU Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać, Univerzitet u Bihaću, Limerick Institute of Technology, Republic of Ireland (Tempus projekat 517117 koordinator), Vlada Unsko-sanskog kantona, Općina Bihać te Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. IX meĊunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“ bilo je posvećeno konceptu informacijske pismenosti i s njim u kauzalnoj vezi povezanom konceptu cjeloţ ivotnog uĉenja.

Spomenuto je savjetovanje imalo za temeljne ciljeve istraţ iti postojeće stanje u pogledu izuĉavanja informacijske pismenosti u Bosni i Hercegovini te regionu, akcentirati razmjenu iskustava u tom smislu te propitati mogućnosti unapreĊenja i promocije ovih neprijeporno vaţ nih koncepata savremenog informacijskog okruţ enja. Sa spomenutim ciljevima u

1 Tekst je osvrt na IX meĊunarodno savjetovanje bibliotekara „Juni na Uni“, odrţa no 8. i 9. juna 2012. godine u Bihaću, Bosna i Hercegovina. 2 The text is a review of The 9th International Librarians' Conference „June on Una River“ held on 8th and 9th of June 2012 in Bihać, Bosnia and Herzegovina.

212 PREGLED

vezi atraktivni referati prezentirani na Savjetovanju upoznali su posjetioce i izlagaĉe sa konkretnim pokušajima realizacije programa informacijske pismenosti u bibliotekama, upozorili na ulogu koju biblioteke i bibliotekari imaju u strukturiranju i realizaciji programa informacijske pismenosti, podsjetili na napore meĊunarodnih organizacija u promovisanju znaĉaja informacijske pismenosti i cjeloţ ivotnog uĉenja te akcentirali potrebu ukljuĉivanja sadrţ aja informacijske pismenosti u nastavne planove i programe svih nivoa obrazovanja.

Predstavnici Limerick Institute of Technology, koji je koordinator Tempus projekta 517117 „Razvoj informacijske pismenosti za cjeloţ ivotno uĉenje i ekonomiju zasnovanu na znanju u zemljama Zapadnog Balkana“, kroz zapaţ eno izlaganje predstavili su ovaj projekt i istakli koliko je vaţ na njegova implementacija u Bosni i Hercegovini i zemljama Zapadnog Balkana.

Predstavnik iz Slovenije je prezentirao rad pod naslovom „COBISS – podrška cjeloţ ivotnom uĉenju“ i demonstrirao na primjeru COBISS-ovog obrazovnog programa kako je dostizanje ciljeva cjeloţ ivotnog uĉenja puno lakše uz podršku jedinstvenog biblioteĉkog sistema.

Domaćini Savjetovanja, predstavnici JU Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać, referatom pod naslovom „Uĉešće i uloga Univerziteta u Bihaću u Tempus projektu 517117 – informacijska pismenost i ekonomija znanja u zemljama zapadnog Balkana“ upoznali su prisutne sa naporima Univerziteta u Bihaću usmjerenim ka unapreĊenju i promociji informacijske pismenosti.

„Uloga knjiţ nica u informacijskoj pismenosti“ je bio naslov izlaganja predstavnica Hrvatske, koje su podsjetile na meĊunarodno relevantne biblioteĉke standarde koje biblioteke tumaĉe kao javne ustanove s obrazovnom, kulturnom ali i informacijskom ulogom.

Predstavnik iz Srbije je imao izlaganje pod naslovom „Sekularni sadrţ aji fondova biblioteka verskih institucija, primer medicinske literature prve polovine XIX veka u Biblioteci Srpske Patrijaršije“, a predstavnik Narodne biblioteke iz Bijelog Polja, Crna Gora, prisutnima je prezentirao rad „Informacijska pismenost korisnika Narodne biblioteke u Bijelom Polju – istraţ ivanje i perspektive“ i upozorio na neophodnost ukljuĉivanja programa informacijske pismenosti u obrazovni sistem.

Predstavnica Biblioteke i dokumentacionog centra Komisije za

oĉuvanje nacionalnih spomenika iz Sarajeva prezentirala je rad „Društvo znanja – potreba za cjeloţ ivotnim uĉenjem“ i podsjetila da je BiH potpisnica

PREGLED 213

više meĊunarodnih ugovora i konvencija prema kojima je preuzela obaveze iz oblasti cjeloţ ivotnog uĉenja.

Kroz zapaţ eno izlaganje predstavnica Univerziteta u Sarajevu pod naslovom „Informacijska pismenost i fakulteti / akademije Univerziteta u Sarajevu“ prisutni su upoznati sa istraţ ivanjem o aktuelnom stanju u pogledu izuĉavanja informacijske pismenosti na fakultetima i akademijama Univerziteta u Sarajevu i o realizaciji programa informacijske pismenosti u visokoškolskim bibliotekama Univerziteta u Sarajevu.

Predstavnik Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici imao je izlaganje „Evaluacija priloga u nauĉnim ĉasopisima“, a predstavnica Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu je svojim referatom „Promoviranje informacijske pismenosti i meĊunarodne organizacije“, izmeĊu ostalog, podsjetila na najveće zablude s konceptom informacijske pismenosti u vezi i istakla kako je ova problematika akademskoj i struĉnoj bh. zajednica nedovoljno atraktivna.

„Univerzitetska biblioteka i biblioteke Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici – informacijska pismenost“ bio je naslov izlaganja predstavnika Kosova po Rezoluciji UN VS 1244/99, koji je istakao kako oĉekuje da će se informacijska pismenost na Univerzitetu u Prištini unaprijediti kroz TEMPUS-ov projekt u kojem Univerzitet aktivno uĉestvuje.

Na kraju, iz Arhiva USK prezentiran je rad pod naslovom „Arhivski dokumenti kao izvor cjeloţ ivotnog uĉenja – iz iskustva Unsko-sanskog kantona“, kojim se prisutne upoznalo sa aktuelnim naporima Arhiva USK u promociji ideje cjeloţ ivotnog uĉenja.

S podsjećanjem da je problematika informacijske pismenosti u BiH zaokupila paţ nju nevelikog broja istraţ ivaĉa, valja istaći da su korisni referati i plodne diskusije IX meĊunarodnog savjetovanje bibliotekara uveliko obogatili bosanskohercegovaĉku biblioteĉku i širu zajednicu sa nedostajućim promišljanjima o ovim konceptima. U tom smislu, ohrabruje što referate velikog broja izlagaĉa iz Bosne i Hercegovine, Irske, Albanije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Kosova po UNSC Rezoluciji 1244/99 i Crne Gore, JU Kantonalna i univerzitetska biblioteka Bihać planira objaviti u zborniku konferencijskih radova do kraja 2012. godine.

214 PREGLED

PREGLED 215

Ifeta Ĉirić-Fazlija UDK 792 (049.3)

DRUGI PROSTORI HAROLDA PINTERA1

HAROLD PINTER'S OTHER ROOMS2 Sažetak

Tekst je prošireni izvještaj sa simpozija Pinter Abroad: Other Stages, Other Rooms, koji je u septembru 2011. odrţan u Mariboru, u Sloveniji. Summary

The text is an extended report on the conference Pinter Abroad: Other Stages, Other Rooms, which was held in Maribor, Slovenia in September 2011.

Na konferenciji posvećenoj dramatiĉaru Haroldu Pinteru,

odrţ anoj pri Univerzitetu u Mariboru u periodu od 22. 9. 2011. do 24. 9. 2011, prisustvovalo je 25 sudionika iz 14 zemalja (Sjedinjene Ameriĉke Drţ ave, Kanada, Velika Britanija, Poljska, MaĊarska, Austrija, Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija, Grĉka i Turska). Ovo je prvi meĊunarodni simpozij organiziran na prostoru Balkana koji je usmjeren na izvedbe, prouĉavanja i recepciju djela nobelovca Harolda Pintera na podruĉjima izvan Velike Britanije.

Konferencija se sastojala od izlagaĉkog i izvedbenog/praktiĉnog

dijela. Izlagaĉki dio je bio organiziran u tematski povezane manje sesije kojima su prethodila iznimno informativna uvodna predavanja. Plenarna predavanja, koja su odrţ ali eminentni akademici i knjiţ evni

1 Tekst je prošireni izvještaj sa simpozija „Pinter Abroad: Other Stages, Other Rooms“, Maribor, Slovenija, septembar 2011. 2 The text is an extended report on the conference „Pinter Abroad: Other Stages, Other Rooms“, Maribor, Slovenia, September 2011

216 PREGLED

kritiĉari iz SAD-a (Susan Hollis Merritt, urednica ĉasopisa The Pinter Review), VB (Mark Taylor-Batty, profesor Univerziteta u Leedsu) i Grĉke (Elizabeth Sakellaridou, profesorica Univerziteta u Solunu), slikovito su prikazala konflikte kod Pintera, kozmopolitsku prirodu njegovih djela i politiĉkih istupa, kao i dramske izvedbe, odnosno postojeći interes za dramska djela Harolda Pintera u Grĉkoj i SAD-u.

Izvedbeni dio je pratio izlaganja prva dva dana konferencije pa

su 22. i 23. 9. odrţ ane tri predstave. Ansambl iz Slovenije (Studio Gledališĉe) je zahtjevnom gledateljstvu ponudio predstavu Old Times3/Stara vremena4; ansambl iz Velike Britanije (Pinter Centre For Research in Performance and Creative Writing) interesantan kolaţ osam Pinterovih drama koje se zaista iznimno izvode (Party Time/Vrijeme zabave5, The Examination/Ispit6, Press Conference/Pres-konferencija7, Mountain Language/Gorštački jezik8, Night/Noć9, Victoria Station/Stanica Viktorija10 i New World Order/Novi svetski poredak11)12; a ansambl iz Srbije, Scena Carina, izveo je lutkarsku predstavu u formi teatra sjenki/karaĊoz teatra pod nazivom Papirnati Pinter, koja je još jedan kolaţ sastavljen od ĉetiri manje poznate i rjeĊe izvoĊene drame Harolda Pintera (gore spomenute Victoria Station i Mountain Language te Family Voices/Glasovi porodice i One for the Road/Još jedno pred odlazak13)14. Praktiĉni dio je uĉesnicima ponudio teatarsku radionicu o temi „Landscape and

3 Jedna od rijetkih Pinterovih drama koja je doţiv jela izvedbu na scenama BiH. 4 Naziv drame preuzet iz prevoda Sonje Bašić [Web: www.dhkp.hr/component/dhkp/?view=translation&cid%5BO%5D=281], pristupljeno: januar 2012. 5 Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, Narodna knjiga – Alfa, Beograd, 2005. 6 Tekst nije preveden. 7 Tekst nije preveden. 8 Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, op. cit. 9 Tekst nije preveden. 10 Naziv preuzet iz prevoda Borivoja Gerzića, op. cit. 11 Ibid. 12 Ilustracija predstavâ, kao i ostale fotografije sa simpozija mogu se vidjeti na: http://events.ff.uni-mb.si/pinterabroad/gallery.html. 13 Nazivi oba teksta preuzeti od Borivoja Gerzića, op. cit. 14 Fotografije sa predstave su u prilogu ĉlanku, ali i na: http://events.ff.uni-mb.si/pinterabroad/gallery.html.

PREGLED 217

Silence/Acting Pinter (Krajolik15 i Tišina16/Kako izvoditi Pintera)“, koju je vodio Michael Devine iz Kanade.

Kako stoji u naslovu simpozija, izlaganja su se ticala djelâ Harolda Pintera u teatrima i akademskim sredinama izvan Velike Britanije, a odreĊeni dio njih je neizostavno bio posvećen i Pinterovim politiĉkim/javnim istupima (unutar kog segmenta je posebno zanimljivo bilo predavanje uĉesnika iz Makedonije koji predlaţ e „ĉitanje“ Pinterovih istupa ne kao dijela javne polemike nego kao jednog od segmenata njegovog spisateljskog opusa). Posebna znaĉajka ove konferencije bila je interdisciplinarnost u odabiru prezentacija, što je doprinijelo raznolikosti i kvaliteti simpozija. Kao što je prethodno spomenuto, kraće sesije su bile izvrsno uvezane po svojoj tematici, tako da su se u istoj grupi našla ona izlaganja iz iste interesne sfere, odnosno iz srodne nauĉne/umjetniĉke discipline. Izlaganja o temi recepcije Pintera i njegovih djela u Hrvatskoj, Poljskoj i Turskoj su pratila izlaganja o akademskom poduĉavanju i prouĉavanju Pintera u Italiji, BiH i Makedoniji; analize raznih predstava koje se oslanjaju na Pinterova djela su pod zajedniĉki nazivnik podvela izvedbe Belarus Free Theatrea, koprodukciju Teatra „Joakim Vujić“ i trupe John Thaw Studio Theatre, odrţ anoj 2006. na JoakimInterFestu u Kragujevcu, te izvedbu Scene Carina (što je ujedno bio i odliĉan uvod za Papirnatog Pintera kasnije), a razliĉiti pristupi i neophodne intervencije u prevoĊenju romana i drama Pintera na njemaĉki, tj. poljski jezik (izlagaĉi iz Austrije i Poljske) su bili zgodno uvezani sa izlaganjem iz lingvistike o mogućnostima primjene kompjuterski potpomognute analize diskursa na korpusu Pinterovih komada (sudionik iz Slovenije i ujedno organizator skupa).

Autorica ovog teksta je kao jedina uĉesnica iz BiH odrţ ala

izlaganje o temi „Poduĉavanje Pintera u Bosni i Hercegovini“, prilikom kog se osvrnula ne samo na akademske sredine u Bosni i Hercegovini, koje kroz svoje studijske planove i programe prouĉavaju djela Harolda Pintera, nego i na teatre koji su u periodu od 1995. do danas izvodili Pinterove komade. Pri tom su u obzir uzeti i diplomski radovi studenata glume, kao i gostujuće predstave iz inostranstva (npr. gostovanje Teatra Guillare na festivalu MESS 2010). Glavni fokus izlaganja ipak je zadrţ an na nekoliko predmeta koje u okviru studija iz knjiţ evnosti 15 Prevod naziva preuzet od Ivana Slamniga, ITD, Zagreb, 1971. 16 Tekst nije preveden.

218 PREGLED

na II ciklusu studija nudi Odsjek za anglistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, budući da se na osnovu uvida u planove i programe studijâ na postojećim drţ avnim i privatnim univerzitetima u BiH utvrdilo da je Pinter vrlo rijetko obuhvaćen studijskim programima. Neizbjeţ no je bilo zakljuĉiti da su, u odnosu na mnoge zemlje u neposrednom okruţ enju kao i u širem geografskom prostoru, komadi Harolda Pintera u BiH iznimno zanemareni, što je primjetno ne samo u akademskim nego i u teatarskim sredinama, a ĉemu svjedoĉi i ĉinjenica da su od ukupno 45 (32 završena i 13 nedovršenih) Pinterovih komada bosanskohercegovaĉku premijeru doţ ivjela samo ĉetiri (Stara vremena, Lover/Ljubavnik17, The Room/Soba18 i The Dumb Waiter/Lift za kuhinju19), kao i ĉinjenica da novijih prevoda Pinterovih drama na jezike BiH nema. Prilog: Papirnati Pinter, Scena Carina, Srbija, u Mariboru, 2011. Iz osobne datoteke.

17 Naziv preuzet od Borivoja Gerzića, op. cit. 18 Ibid. 19 Naziv preuzet od Nade Šoljan, ZDK, Zagreb, 1969.

UPUTE ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE

ZA „PREGLED“ Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadrţ ajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima „Pregleda“. U ĉasopisu objavljujemo radove koji podlijeţ u recenziji, ali i one koji ne podlijeţ u tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:

- izvorni nauĉni ĉlanci; - izlaganja sa nauĉnih i struĉnih skupova; - struĉni ĉlanci; - osvrti; - prikazi; - prilozi; - prijevodi.

Objavljujemo:

a) izvorne nauĉne ĉlanke koji sadrţ e do sada neobjavljene rezultate istraţ ivanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom ĉasopisa;

b) izlaganje sa nauĉnog i struĉnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa;

c) struĉne ĉlanke koji nude korisne prijedloge za odreĊene struke i pri tome ne moraju obavezno sadrţ avati izvorna istraţ ivanja autora;

d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom ĉasopisa;

e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih struĉnih publikacija;

f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna istraţ ivanja;

g) prijevode dosad neobjavljenih ĉlanaka koji odgovaraju osnovnoj misiji ĉasopisa.

Da bi bili objavljeni u ĉasopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:

1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom);

2. naslovi trebaju biti jasni i informativni; 3. tekstovi struĉnih radova trebaju, u sluĉajevima kada elaboriraju

pojedine segmente jednog problema, sadrţ avati koncizne podnaslove; 4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime

i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;

220 PREGLED

5. u sluĉajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priloţ ena objašnjenja;

6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen; 7. svaki rad treba sadrţavati naslov paralelno na b/h/s i na

engleskom jeziku, ispred teksta saţet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 rijeĉi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), kljuĉne rijeĉi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen;

8. obim rukopisa je ograniĉen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;

9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).

Radove slati na: Redakcija „Pregleda“, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r gĊa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: (033) 221-946, e-mail:izdavacka.djelatnost@unsa.ba