SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET U RIJECI

ZORAN MUNĐAR

PREDNOSTI I NEDOSTACI EUROPSKE BANKOVNE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

PREDNOSTI I NEDOSTACI EUROPSKE BANKOVNE UNIJE

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Monetarna politika EU

Mentor: Prof.dr.sc. Mario Pečarić

Student: Zoran Munđar

Smjer: Gospodarstvo EU

Matični broj: 0081130271

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 4

1.1. Problem i predmet istraživanja ........................................................................................ 4

1.2. Radna hipoteza, svrha i cilj istraživanja .......................................................................... 4

1.3. Znanstvene metode .......................................................................................................... 5

1.4. Struktura rada .................................................................................................................. 5

2. REGULACIJA BANKARSKOG SEKTORA EUROPSKE UNIJE .................................. 6

2.1. Standardi regulacije bankarskog sektora Europske unije ................................................ 6

2.1.1. Globalna financijska kriza i nepripremljenost bankarskog sektora .......................... 7

2.1.2. Regulatorni standard – Basel II ............................................................................... 11

2.1.3. Nova bankarska regulacija ...................................................................................... 13

2.1.4. Novi kapitalni zahtjevi – Basel III .......................................................................... 19

2.2. Nadzor banaka ............................................................................................................... 21

3. STVARANJE I STRUKTURA EUROPSKE BANKOVNE UNIJE ............................... 25

3.1. Motivi nastanka bankovne unije .................................................................................... 25

3.1.1. Ekonomski motivi stvaranja bankovne unije .......................................................... 25

3.1.2. Politički motivi stvaranja bankovne unije ............................................................... 26

3.2. Struktura bankovne unije ............................................................................................... 27

3.2.1. Jedinstveni nadzorni mehanizam – Single Supervisory Mechanism .................... 27

3.2.2. Jedinstveni sanacijski mehanizam – Single Resolution Mechanism ..................... 34

3.2.3. Sustav depozitnih garancija (Deposit Guarantee Scheme – DGS) ......................... 38

4. PREDNOSTI I NEDOSTACI EUROPSKE BANKOVNE UNIJE ................................ 40

4.1. Prednosti bankovne unije............................................................................................... 40

4.2. Nedostaci bankovne unije .............................................................................................. 44

5. ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 46

POPIS LITERATURE ............................................................................................................. 48

POPIS GRAFIKONA, TABLICA I ILUSTRACIJA .............................................................. 53

4

1. UVOD

Uvod ovog diplomskog rada sastoji se od četiri cjeline: problema i predmeta istraživanja,

radne hipoteze, svrhe i cilja istraživanja, znanstvenih metoda koje su korištene za potrebe

izrade rada te strukture rada kao posljednje cjeline. U nastavku je pobliže objašnjeno čime se

bavi ovaj diplomski rad.

1.1. Problem i predmet istraživanja

Nakon izbijanja globalne financijske i gospodarske krize 2007. godine europski bankarski

sektor suočio se s brojnim problemima u funkcioniranju bankarskog tržišta. Regulacija i

nadzor banaka u bankarskom sektoru nisu bili prilagođeni šokovima s kojima su se banke

susretale. Neadekvatna regulacija bankarskog sektora za vrijeme i nakon financijske krize

potaknula je nadležne institucije za brojnim reformama strukture bankarskog sektora te

uspostavljanjem bankovne unije kao jedinstvenog mehanizma nadzora banaka. Iz navedenog

problema rada proizlazi i predmet istraživanja rada koji uključuje istražiti i analizirati

probleme bankarskog sektora te analizirati bankovnu uniju kao rješenje na navedene

probleme.

1.2. Radna hipoteza, svrha i cilj istraživanja

Radna hipoteza od koje polazi ovaj rad glasi: Bankovna unija kao jedinstveni mehanizam za

nadzor i sanaciju banaka adekvatno je rješenje za probleme regulacije i nadzora u kojima se

nalazi europski bankarski sustav.

Svrha ovog rada je analizirati da li uspostavljanje bankovne unije može odgovoriti na

probleme s kojima se suočava europski bankarski sektor.

Cilj diplomskog rada je analizirati prednosti koje nudi bankovna unija kao jedinstveni

mehanizam u odnosu na prijašnju regulaciju i nadzor europskog bankarskog sektora.

5

1.3. Znanstvene metode

Za potrebe izrade ovog diplomskog rada korištene su kombinacije znanstvenih metoda kao što

su induktivna metoda, deduktivna metoda te metoda analize koje su poslužile kao osnova

analize podataka.

1.4. Struktura rada

Ovaj diplomski rad sastoji se od pet dijelova koji su međusobno povezani.

U prvom dijelu rada – uvodu, definirani su problem i predmet istraživanja, radna hipoteza,

svrha i cilj istraživanja te znanstvene metode.

U drugom dijelu rada – Bankarski sektor Europske unije, definirani su problemi s kojima se

bankarski sektor suočava za vrijeme financijske krize, koje su pogreške napravljene u

regulaciji i nadzoru banaka, strukturalne reforme koje su provedene u regulaciji i nadzoru te

analiza novih regulacijskih standarda.

U trećem dijelu rada – Stvaranje europske bankovne unije, izloženi su ekonomski i politički

motivi stvaranja bankovne unije, stupovi na kojima se temelji bankovna unija, koje su zadaće

i kako je djelovao Jedinstveni nadzorni mehanizam u prvoj godini nakon uspostave te koje su

zadaće Jedinstvenog sanacijskog mehanizma te sustava depozitnih garancija.

Četvrti dio rada – Prednosti i nedostaci bankovne unije, analizira i iznosi prednosti koje

donosi europska bankovna unija, kako će bankovna unija utjecati na funkcioniranje

bankarskog sektora te pozitivne i negativne stavove pojedinih ekonomista o uspostavi

bankovne unije.

U petom dijelu rada na temelju analize cjelokupnog problema, predmeta, svrhe i cilja

istraživanja izveden je Zaključak.

6

2. REGULACIJA BANKARSKOG SEKTORA EUROPSKE UNIJE

Ako krenemo u analizu europskog bankarskog sektora polazeći od jedne zemlje, možemo

utvrditi da je uloga bankarskih institucija u strukturi financijskog sustava neke zemlje izrazito

velika, posebice u vanjskom financiranju poduzeća. Budući da se poduzeća financiraju

pretežito od financijskih institucija, bankarski sektor Europske unije možemo okarakterizirati

kao bankocentričan.

Iz tog su razloga promjene u strukturi bankarskog sektora Europske unije tijekom prethodnih

20 godina imale dalekosežne posljedice na funkcioniranje financijskih tržišta i privrede u

cjelini. Strukturalne promjene su prvenstveno posljedica višeg stupnja ekonomske integracije

država Europske unije (Todorović, Jakšić, Sedlarević, 2015).

Mnoge promjene koje su se godinama događale u strukturi bankarskog sektora zahtijevale su i

promjene u načinu regulacije bankarskog sektora. Budući da bankarski sektor ima veliki

značaj u financijskom sustavu, regulatorne mjere istog vrlo su bitne u funkcioniranju

financijskog sustava. Navedeno stanje dalo je potrebu za utvrđivanjem adekvatnog

regulatornog okvira s naglaskom na daljnju integraciju bankarskog sektora.

2.1. Standardi regulacije bankarskog sektora Europske unije

Prema Miletiću (Miletić, 2009), nadzor i regulacija su najznačajniji komplement učinkovitom

upravljanju i tržišnoj disciplini. Regulacija može biti sama po sebi izvor lošeg poslovanja

razmjerno svojoj popustljivosti, nenametljivosti, lošoj koncepciji, zastarjelosti ili

neprimjerenoj implementaciji, što može prouzročiti ulazak nekvalificiranih vlasnika ili

menadžera u bankarstvo ili pretjerano izlaganje riziku u slučaju neprimjerenog vođenja banke.

Regulatorna pravila definirana čitavim nizom propisa, koje banke moraju primjenjivati,

oblikuju i ograničavaju bankovno poslovanje odnosno proizvode. Svaka promjena zakonskog

okvira, monetarnih ili poreznih mjera može za banku značiti otežanje uvjeta poslovanja,

dodatne troškove, smanjenje likvidnog i kreditnog potencijala. Pravila koja uređuju dopuštene

aktivnosti financijskih institucija često prikrivaju kvazifiskalne motivacije ili druge ciljeve

politike kao što su usmjeravanje financijskih sredstava u prioritetne sektore.

7

Bankarsko reguliranje također se ogleda u uspostavljanju određenih pravila koja se odnose na

očuvanje stabilnosti i minimiziranje bankarskih rizika. Tijekom protekla tri desetljeća,

reguliranje se zasnivalo na ideji da su tržišta generalno visoko efikasna u smislu alokacije

resursa i da se mogu okarakterizirati kao samoregulirajuća (Schooner, Taylor, 2010). Ova

tvrdnja se bazirala na mišljenju da u odsustvu regulative, banke imaju poticaj da spriječe

vlastiti bankrot pa je reguliranje bilo opravdano samo u slučaju velikih prijetnji po stabilnost

bankarskog sektora. Međutim, zbog prirode poslovanja, bankarski sektor je u velikoj mjeri

zavisan od povjerenja korisnika. Kako je zbog problema u okviru jedne banke, uslijed

suspregnutosti bankarskog sektora moguć nastanak bankarske panike i sistemske krize,

bankarska regulativa je neophodna u kontekstu osiguravanja sistemske stabilnosti i povjerenja

klijenata (Todorović, Jakšić, Sedlarević, 2015).

2.1.1. Globalna financijska kriza i nepripremljenost bankarskog sektora

Nakon velike ekonomske krize 1933. godine, donesen je Glass-Steagal zakon kao regulatorni

odgovor na veliku gospodarsku i financijsku krizu koja se zbivala u godinama prije. Njegov

zadatak bio je osigurati odvojenost investicijskog bankarstva od tradicionalnog bankarstva,

koje se zasniva na uzimanju depozita i davanju zajmova. Nakon gotovo sedam desetljeća od

donošenja, 1999. godine, opozvan je Glass-Steagal zakon.

Njegovo ukidanje predstavljalo je najznačajniji korak do tada u procesu koji se krajem

devedesetih i u prvoj polovici 2000-ih nazivao deregulacijom financijskog sustava. Godine

2004. usvojen je takozvani Basel II standard regulacije banaka. On se pokazao neadekvatnim

tijekom globalne gospodarske i financijske krize koja je nastupila 2007. godine u Sjedinjenim

Američkim Državama, budući da je količina kapitala koji su banke držale bila premala,

upravljanje rizicima neadekvatno, a znatan dio bonitetne uloge prepušten rejting agencijama

pa posredno i samim bankama. Općenito govoreći, početkom ovog tisućljeća, u modi je bio

takozvani soft touch regulation (meka regulacija), promoviran prvenstveno iz bankarskog

centra Europe i svijeta – Velike Britanije, odnosno od strane tamošnjeg regulatora. Dapače,

mnogi su promovirali ideju da je najbolja vrsta regulacije bankovnog sustava –

samoregulacija. Nisu, naravno, svi u to vrijeme bili uvjereni da je pristup meke regulacije

bankovnog sektora najbolji put, no moć utjecaja najvećih financijskih centara učinila je svoje.

Kada je prvi put, početkom krize 2007. godine, taj deregulirani sustav stavljen na stress-test,

8

pokazao se potpuno neadekvatnim. To je učinilo bolno očitom potrebu za reformom

regulatornog okvira i od tada ona traje (Vujčić, 2015).

Neke od posljedica nepripremljenosti bankarskog sektora na pojavu globalne financijske i

gospodarske krize očitovale su se i u broju banaka te njihovih podružnica. Od početka

globalne gospodarske i financijske krize postepeno se smanjuje broj kreditnih institucija na

području Europske unije. Višegodišnji trend racionalizacije kreditnih institucija započeo je

2009. godine, i iako se pad broja institucija postupno smanjuje, osim u 2012. godini kada je

zabilježen veći pad nego godinu ranije, broj institucija u 2013. godini znatno je manji u

odnosu na predkrizno razdoblje, odnosno 2007. godinu.

Broj kreditnih institucija u Europskoj uniji tijekom proteklog desetljeća se smanjio za oko

1500 institucija, na 7.726 institucija u 2013. godini (ECB,2014). U skladu s tim trendom, broj

osoblja zaposlenog u bankarstvu se također nastavio smanjivati. U nastavku slijede grafički

prikazi kretanja broja kreditnih institucija u Europskoj uniji te prikaz broja stanovnika na

jednog bankovnog službenika u određenim zemljama.

Grafikon 1. Ukupan broj kreditnih institucija u Europskoj uniji 2007.-2013. godine

Izvor: European central bank: Facts and figures, 2014.

9

Nakon posljednjeg povećanja broja kreditnih institucija u 2008. godini, kako je već navedeno,

u 2009. godini započinje višegodišnji trend smanjivanja broja kreditnih institucija. Smanjenje

broja institucija u 2009. godini iznosilo je 1,98%, u 2010. godini 1,84%, a u 2011. godini

1,82%. Najveći pad broja institucija zabilježen je u 2012. godini od 2,56% dok je u 2013.

godini pad broja institucija od 2,14%.

U zemljama koje su iskusile najveću kontrakciju u apsolutnom smislu su Cipar (-36 jedinica),

Njemačka (-27 jedinica) i Španjolska (-24 jedinice) (ECB,2014).

Grafikon 2. Broj stanovnika na broj osoblja banaka u određenim zemljama

Izvor: European central bank: Facts and figures, 2014.

Broj osoblja u bankarskom sektoru Europske unije se u skladu s smanjivanjem broja

institucija također smanjuje. Banke Europske unije u 2013. godini zapošljavale su 2.940.121

osobu, što je bilo 3,9% manje u odnosu na 2012. godinu. Nije iznenađujuće da pet zemalja s

najvećim brojem osoblja u bankarskom sektoru je pet najvećih gospodarstava Europske unije:

Njemačka (651.000), Ujedinjeno Kraljevstvo (421.000), Francuska (415.500), Italija

(306.500) i Španjolska (215.000) (ECB, 2014).

10

Gledajući prosječan broj stanovnika na broj bankovnog osoblja u zemljama članicama

Europske unije, broj stanovnika na svakog bankara je u rasponu od 20,5 u Luxembourgu do

više od 354 u Litvi, što je razlika više od 17 puta.

U skladu s racionalizacijom cijelog bankarskog sektora Europske unije, u velikoj su mjeri

uključene i podružnice banaka čiji se broj drastično smanjio nakon početka globalne

financijske i gospodarske krize. Kretanje broja podružnica banaka Europske unije u nastavku

je grafički prikazano.

Grafikon 3. Broj podružnica kreditnih institucija u Europskoj uniji 2007.-2013. godine

Izvor: European central bank: Facts and figures, 2014.

Od početka globalne financijske i gospodarske krize broj podružnica banaka u bankarskom

sektoru Europske unije se smanjuje, ali najviše u broju podružnica od strane EU banaka. Što

se tiče podružnica banaka iz Europske unije u 2008. godini to smanjenje je iznosilo 1,9%, a

sljedećih je godina opadanje bilo drastičnije, odnosno u 2009. godini broj podružnica se

smanjio za 4,37%, u 2010. godini za 5,23%, u 2011. godini za 3,7%, dok je u 2012. I 2013.

11

godini smanjenje bilo oko 5%. Ukupno gledajući broj podružnica se od početka krize

smanjio za više od 20%.

S druge strane broj podružnica banaka iz trećih zemalja varira i nije se znatno mijenjao u

promatranom razdoblju. Štoviše, gledajući ukupan broj podružnica u Europskoj uniji, udio

podružnica banaka iz trećih zemalja je porastao s 34,6% na početku krize na 40,5% u 2013.

godini. Ukupan broj podružnica u 2013. godini je bio 703, od čega je 418 bilo iz EU zemalja,

a 285 iz trećih zemalja.

Prvi pokušaji uspostave novog okvira financijske regulacije započeli su nakon vrhunca

globalne gospodarske i financijske krize odnosno krajem 2008. godine. Kreatori politike i

financijski regulatori nastojali su prepoznati nedostatke te izvršiti popravke i inovacije sustava

regulacije i nadzora, kako se ne bi ponovila velika financijska kriza. Forum dvadeset najvećih

gospodarstava svijeta (G-20) imao je ključnu političku ulogu u pokretanju tog projekta.

Nakon što je u prvoj polovici 2009. godine bilo jasno da opasnosti od druge velike krize neće

biti, političari i regulatori okrenuli su se od krizne prošlosti prema budućnosti s namjerom da

se ne ponovi slična kriza u budućnosti.

2.1.2. Regulatorni standard – Basel II

Regulatorni standard Basel II započeo je proces stvaranja 1999. godine te je trebao zamijeniti

do tada postojeći standard Basel I koji je bio uveden 1988. godine.

Basel I bio je fokusiran na djelotvoran nadzor međunarodnih bankovnih operacija i sadržavao

je prijedloge za harmonizaciju različitih nacionalnih pravila za adekvatnost kapitala. Nadzorni

okvir temeljio se na uobičajenom standardu procjene rizika, koji je zahtijevao da sve

međunarodne banke održavaju određenu razinu minimalnog fiksnog odnosa između kapitala i

imovine. Glavna značajka Basela I bila je činjenica da je dao definiciju jamstvenog kapitala i

okvir da jamstveni kapital treba pokrivati 8% rizika i najmanje 4% tier 1 ili osnovnog

kapitala. Glavna svrha implementacije ovih pravila bila je obuhvatiti aktivnosti banke kao

distributera kredita, potičući ih na pojačanje kapitalnih pozicija (Kisić, 2013).

Imao je vrlo pozitivan učinak na visinu kapitala te je doveo do njegovog rasta u bilanci

banaka, ali protekom vremena nije uspio odgovoriti na sva bitna pitanja. Glavni nedostaci su

mu bili ti da je stopa od 8% bila jedinstvena za sve, a sam regulatorni okvir bazirao se na

12

kreditni rizik pri čemu su svi krediti, bez obzira na rizičnost, imali isti ponder rizika zbog čega

su banke bile poticane na preuzimanje više rizika (Kisić, 2013).

Basel II krenuo je s primjenom krajem 2006. godine, a predstavljao je koncept izračuna

adekvatnosti kapitala banke nudeći nova pravila u mjerenju i upravljanju rizicima kojima je

banka izložena u svom poslovanju. Definirao je kolika je vrijednost vlastitog kapitala banke

dostatna za pokriće svih neočekivanih gubitaka. Svrha toga je da vlastiti kapital koji ima

primarnu funkciju zaštite banke od rizika nesolventnosti bude uvijek na odgovarajućoj razini

ovisno o rizičnoj izloženosti banke. Prihvaćanje Baselskih standarda nije bila obveza, već

slobodan izbor, međutim Europska unija donijela je direktivu koja obvezuje banke svih

članica na primjenu Basela II od kraja 2006. godine (HUB, 2010).

Nakon nepune godine dana primjene, početkom izbijanja globalne financijske krize 2007.

godine, uočeni su prvi znakovi slabosti ovog regulatornog standarda. U tu svrhu formirana je

radna grupa Europske komisije na čelu koje je bio De Larosiere, koja je imala zadatak

pregledati i proučiti koje slabosti pruža regulatorni standard Basel II. Slabosti Basela II

ogledale su se u odsustvu makrobonitetnog nadzora, neefikasnom mehanizmu ranog

upozoravanja i nedovoljnoj efikasnosti institucija za usuglašavanja regulatornih okvira

pojedinih država.

Analizom efikasnosti i interoperabilnosti različitih nacionalnih okvira regulative, ustanovljena

je potreba postojanja dva međuzavisna stupa nadzora, i to:

· Makrobonitetnog nadzora, s ciljem kontrole i eliminiranja rizika imanentnih

financijskom sustavu Europske unije zbog osiguranja njegovog neometanog

funkcioniranja. U tom kontekstu formiran je Europski odbor za sistemske rizike, čija

je uloga u procesu identifikacije povećanih rizika od izuzetnog značaja. Iako ima

mogućnost izdavanja upozorenja općeg ili specifičnog tipa, ona nisu pravno

obvezujuća, što predstavlja problem sa aspekta efektivnosti sistema;

· Mikrobonitetnog nadzora, stupa koji uključuje nacionalne nadzorne organe i Europski

odbor za sistemske rizike (Todorović, Jakšić, Sedlarević, 2015).

Metodologija Basela II bila je previše bazirana na prošlim ekonomskim podacima i dobrim

uvjetima likvidnosti. Pitanje likvidnosti bitno je i za individualne financijske institucije i za

cjelokupni regulatorni sustav, a u Baselu II joj se nije davala dovoljna pozornost. Basel II se

13

previše oslanjao na rejtinge kreditnih agencija. Da kreditne rejting agencije imaju višu razinu

kompetencije i integriteta, njihove usluge bile bi od iznimnog značenja i imale bi značajnu

ulogu za financijska tržišta. Međutim, upotreba rejtinga nikad ne bi trebala isključiti i vlastitu

prosudbu. Pogreška se dogodila kad su investitori prihvatili procjenu rejtinga strukturnih

proizvoda bez razumijevanja osnove tih proizvoda (Kisić, 2013).

2.1.3. Nova bankarska regulacija

Diktat emotivnog trenutka i zahtjev za velikom brzinom djelovanja uobičajeno dovode do

brzopletosti i pogrešaka. Niz je započeo pogrešnom dijagnozom da je financijski sektor glavni

krivac za krizu, a završio pokretanjem reforme cjelokupnoga sustava financijskog nadzora i

regulacije na globalnoj razini. Reforma je osmišljena pod dirigentskom palicom novog

najmoćnijega globalnog političkog foruma – G-20, i uključila niz institucija kao što su

Baselski odbor za nadzor banaka pri Banci za međunarodna poravnanja (BIS) u Baselu,

Međunarodni monetarni fond, Forum za financijsku stabilnost, Institut za financijsku

stabilnost, i druge (HUB, 2010).

Od regulatornih područja na kojima su se provodile promjene regulacije najznačajnije je ono

o kapitalnim zahtjevima gdje je uveden novi regulativni standard Basel III.

Ostala područja na kojima su se provodile promjene, prema analizi Hrvatske udruge banaka

(HUB, 2010) su:

· Ograničenja u trgovanju vlastitim sredstvima – tzv. Volckerovo pravilo

Neki su stručnjaci i regulatori smatrali da globalna kriza ne bi poprimila dramatične

razmjere da u SAD-u 1999. nije ukinut Glass-Steagalov zakon koji je nakon Velike

krize 30-tih godina 20. st. uveo zabranu obavljanja poslova investicijskog i

komercijalnog bankarstva u istoj financijskoj instituciji. Vođena je velika rasprava o

mogućem razdvajanju niskorizičnih poslova poput platnoga prometa i depozitno-

kreditnih poslova sa stanovništvom i malim tvrtkama, od visokorizičnih poslova,

poput investicijskog bankarstva i trgovanja vlastitim sredstvima. Rasprava je bila

koncentrirana u SAD-u, gdje na kraju Dodd-Frankovim zakonom o financijskoj

reformi donesenim na ljeto 2010. ipak nije vraćeno razdvajanje komercijalnog i

14

investicijskog bankarstva. Zagovaratelji razdvajanja upozoravali su da institucije s

održivim glavnim poslovanjem mogu propasti zbog ulaganja vlastitih sredstava u tzv.

toksične vrijednosnice, no očito da nije primijećen dovoljan broj takvih slučajeva

među komercijalnim bankama da bi se regulatori odlučili na tako drastičan korak.

Ipak, američki Zakon o financijskoj reformi (v. okvir na kraju poglavlja) spominje tzv.

Volckerovo pravilo koje limitira trgovanje sredstvima formiranima iz kapitala i

depozita. Upitno je međutim kako će se provesti ove odredbe jer za sada nema jasnog

kriterija kako će se neke transakcije na tržištu kapitala zabraniti jer izlažu institucije

prevelikim rizicima, dok će se neke druge dopuštati jer predstavljaju transakcije zaštite

otvorenih pozicija od rizika.

· Regulacija omjera likvidnosti

Kritičari prethodne inačice standarda regulacije banaka (Basel II) upozoravali su na to

da se standardi bave kreditnim, tržišnim i operativnim rizikom, a zanemaruju rizik

likvidnosti. Od Velike krize 30-tih godina 20. stoljeća na tržištima u Sjedinjenim

Američkim Državama i Europskoj uniji nije zabilježen ozbiljniji sustavan prekid

međubankovnih tokova likvidnosti pa se udomaćilo mišljenje da se veliki zastoj

likvidnosti ne može dogoditi. Ova je kriza pokazala da je tako nešto moguće.

Međubankovno je tržište novca nekoliko puta bilo doslovce zamrznuto, posebno

nakon propasti investicijske banke Lehman Brothers 15. rujna 2008. godine. Banke,

poput britanske Northern Rock propadale su zbog rizika likvidnosti u sprezi s loše

dizajniranim programima sekuritizacije i pogrešno izračunatim ekonomskim

kapitalom. Zbog toga se u regulativu, pored ojačanih načela upravljanja rizikom

likvidnosti, uvode i dva ograničenja likvidnosti banaka: omjer pokrića likvidnosti i

omjer pokrića neto stabilnih izvora. Regulatori će za pojedine vrste izvora sredstava

zahtijevati održavanje propisanih likvidnih sredstava u postotku od očekivanog

povlačenja sredstava u uvjetima krize.

· Nova računovodstvena pravila

Problem likvidnosti u sprezi s povijesno jakim kriznim udarom otkrio je slabosti

računovodstvenih metoda vrednovanja financijske imovine. Potpuno isušivanje

likvidnosti na pojedinim tržištima u uvjetima panike dovodi do drastičnog rušenja

15

cijena. Takav je slučaj potkraj 2008. nastupio na tržištima nekih sekuritiziranih

hipotekarnih portfelja. Tada je Međunarodni odbor za standarde financijskog

izvješćivanja brzo prihvatio promjene MRS-a i MSFI-a ne bi li financijskim

institucijama omogućio izbjegavanje priznavanja trenutnih gubitaka po osnovi

vrijednosnih papira klasificiranih u portfelje raspoložive za prodaju i portfelje

vrednovane po fer vrijednosti kroz račun dobiti i gubitka. Odbor je prihvatio uvjete

koji moraju biti zadovoljeni da bi se neka vrijednosnica odnosno portfelj

reklasificirala u portfelj koji se drži do dospijeća, gdje se vrednovanje obavlja prema

trošku nabave ili amortizacijskoj metodi. Na taj je način otvorena mogućnost da

financijski posrednici reklasifikacijama portfelja sačuvaju kapital, izbjegavajući

priznati pad tržišne cijene kao realni gubitak u godini krize.

· Reforma sustava osiguranja depozita

Jedna od prvih, gotovo intuitivnih reakcija na paniku koja započela nakon proglašenja

stečaja investicijske banke Lehman Brothers u tjednu 15. rujna 2008., odnosila se na

proširenje osnovice i povećanje iznosa osiguranja uloga u bankama. Kako su vlade

država članica Europske unije u prvim tjednima panike reagirale zaobišavši

međusobnu koordinaciju, pojavila se opasnost seljenja depozita prema bankama

članicama Europske unije koje daju veće pogodnosti u pogledu iznosa ili obuhvata

državnoga jamstva. Naime, nakon kolapsa banke Lehman Brothers većina zemalja

Europske unije uvela je privremeno jamstvo za sve obveze banaka. Zbog toga se

najprije pričekalo da u zemljama članicama isteknu razdoblja potpunoga državnog

jamstva na sve obveze banaka (1.1.2010.), a potom se kroz konzultativni proces prišlo

izradi novih načela osiguranja depozita u Europskoj uniji.

· Oporezivanje i doprinosi banaka

O porezima na banke raspravlja se i u kontekstu novog poreznog oblika za punjenje

općeg proračuna (Mađarska), no u većini se zemalja dodatna davanja uvode u obliku

doprinosa za fondove za rješavanje problema u posrnulim bankama.

16

· Regulacija menadžerskih primanja

Rašireno uvjerenje da su banke krive za krizu praćeno isplatama milijunskih bonusa i

otpremnina menadžerima pojačalo je senzibilitet javnosti za omjer menadžerskih i

prosječnih primanja. Na vrhuncu krize čak je i Velika Britanija uvela jednokratni

dodatni porez od 50% na isplate menadžerskih bonusa. Regulatore je više zanimala

veza između menadžerskih nagrada i motiva. Naime, ako je menadžer nagrađen prema

godišnjoj realizaciji dobiti - što se može ostvariti velikim preuzimanjem rizika koji će

se manifestirati tek u dugom roku, kratkoročna nagrada može potaknuti pretjerano

preuzimanje rizika. Propust dioničara da na ispravan način postave motivacijske

sheme i tako razriješe probleme nadzora i delegiranja, može se smatrati ozbiljnim

tržišnim neuspjehom pa ne čudi da se pojavila regulacijska intervencija u području

određivanja menadžerskih nagrada. Paradoksalno je da u SAD-u, gdje je ovaj problem

bio najviše izražen i gdje je sudjelovao u nastanku krize, nije pronađeno zakonsko

rješenje iako je Odbor za financijsku stabilnost usvojio skup načela za oblikovanje

menadžerskih nagrada. U Europskoj uniji je prijedlogom nove direktive o kapitalnim

zahtjevima predviđeno da Odbor europskih nadzornika banaka propiše smjernice za

isplatu menadžerskih bonusa u financijskom sektoru. Najvažnije stvari koje se uvode u

Europskoj uniji jesu princip proporcionalnosti, što znači da će shema nagrada morati

odgovarati rizičnom profilu institucije te ovisnost nagrade o dugoročnom rezultatu, što

znači da se neće moći odmah isplatiti više od 40% nagrade. Preostali dio nagrade

isplatit će se ovisno o rezultatu institucije u razdoblju od 3 do 5 godina nakon isteka

razdoblja u kojem je dobit računovodstveno registrirana. Najveći dio tih naknadnih

isplata trebao bi biti u vezi s vrijednošću dionica financijske institucije. Kritičari

modela ističu da vezanje isplata bonusa uz vrijednost dionice funkcionira dok je cijena

po kojoj menadžer može kupiti dionicu manja od tržišne. Kada tržišna cijena padne

ispod ugovorene, menadžeri ponovno imaju motiv upustiti se u rizična pa i kockarska

ponašanja, ne bi li podigli tržišnu cijenu dionice.

· Regulacija poslovanja izvedenicama

Jedan od najvažnijih uzroka financijske panike nakon izbijanja problema u najvećem

svjetskom osiguravatelju AIG-u i nakon propasti investicijske banke Lehman Brothers

bio je vezan uz poslovanje izvedenicama. Izvedenicama se ne trguje na uređenim

17

tržištima pa nema niti trenutnih i potpunih podataka o izloženostima pojedinih

institucija putem izvedenica kao ni o kolateralima u vezi s tom vrstom poslova.

Također nema podataka o neto izloženostima, što je posebno važno jer veliki

posrednici uključeni u ovu vrstu poslova potpisuju izvedenice s obje strane – i kupuju

i prodaju istu vrstu rizika u isto vrijeme. To je poseban problem kada je riječ o

takozvanim kreditnim izvedenicama kod kojih osiguravatelj rizika kupcu izvedenice

jamči pokriće ako gubitak prijeđe neki unaprijed ugovoreni prag. Pojava informacija o

problemima u poslovanju nekog od velikih izdavatelja izvedenica u uvjetima

nedostatka informacija može izazvati paniku i zaustavljanje tržišta, jer nitko ne zna

kod koga se rizici nalaze i koliki su. Također, bujanje tržišta izvedenica povećava

kompleksno međusobno izlaganje financijskih posrednika, što povećava rizik širenja

zaraze u uvjetima sistemske krize. Novom se regulacijom izvedenica s obje strane

Atlantika pokušava potaknuti nastanak klirinških kuća za derivate i trgovanje putem

uređenih tržišta. Na taj se način želi koncentrirati rizik i povećati razvidnost tržišta i

cijena.

· Nove prakse nadzora i uvođenje stres testova za banke

Tijekom 2009. godine postojala je velika neizvjesnost u pogledu zdravlja američkog

bankovnog sustava. FED ju je uspješno otklonio objavljivanjem rezultata stres testa za

banke nakon što je procijenio da je prvi ciklus dokapitalizacija banaka završen. Isto su

u srpnju 2010. učinili i europski regulatori pod koordinacijskom palicom već

spomenutog CEBS-a. Objavljivanje rezultata stres testova donosi kontroverze iz dvaju

razloga. Prvo, svi mogu raspravljati o pretpostavkama stres scenarija te kritikama

pretpostavki umanjiti vjerodostojnost rezultata. Drugo, objavljivanje negativnih

rezultata može potaknuti krizu u bankama koje „padnu“ na stres testu. Međutim,

najkorisniji su učinci vezani upravo uz te kontroverze. Kao prvo, mogućnost da svatko

vidi pretpostavke stres scenarija prisilit će regulatore da ih što pažljivije osmisle, a to

će pak osigurati vjerodostojnost rezultata. Drugo, objavljivanje rezultata prisilit će

menadžere financijskih institucija da paze na to da prigodom sljedećeg stres testa

zadovolje sve regulatorne kriterije kako ime njihove institucije ne bi bilo objavljeno

ispod crte koja razdvaja one koji zadovoljavaju, od onih koji ne zadovoljavaju

regulacijske kriterije. Rezultati stres testova u Europi nisu doveli do kolapsa institucija

„u crvenom“, već su ih potakli na pokretanje postupaka dokapitalizacije.

18

· Nova organizacija nadzora banaka s naglaskom na međunarodnu koordinaciju

Od početaka stvaranja Europske središnje banke traje rasprava o nerazmjeru između

zajedničke monetarne politike i nacionalnih supervizija banaka. Koordinacija kroz

CEBS smatra se važnim, ali ne i dovoljnim vidom koordinacije u uvjetima kada sve

veći broj međunarodnih banaka širi svoje poslovanje na sve veći broj država članica i

kada se postavljaju teška pitanja nadzora i likvidacije paneuropskih institucija.

Prijelazno je rješenje pronađeno u formiranju kolegija supervizora. Kolegiji će za

svaku pojedinu paneuropsku bankarsku grupaciju biti formirani do kraja 2010. godine.

Međutim, kolegiji nisu končano rješenje jer oni su participativna tijela u kojima nitko

ne može nametati rješenja. U uvjetima krize upravo se brzina odlučivanja može

pokazati ključnom. Europa će morati razviti čvršću institucionalnu integraciju ne bi li

se pojačala suradnja, ubrzalo odlučivanje i osigurala primjena istih kriterija na čitavom

tržištu Europske unije. Komisija je stoga inicijalno predložila tri europske nadzorne

agencije: za banke, tržišta kapitala i mirovinske sheme, predvidjevši za njih široke

ovlasti. Nacionalne su vlade u međuvremenu oslabile tendenciju centralizacije, tako da

će ove institucije, barem u početku, uglavnom imati koordinativnu ulogu. Tako je

postignut određeni napredak u smjeru formiranja zajedničkih supervizijskih tijela, no

pitanje nadležnosti i odlučivanja u uvjetima kada se nacionalni supervizori ne mogu

usuglasiti, ostaje otvoreno.

· Nove institucije i procedure za upravljanje sistemskim rizikom

Sistemski rizik je rizik koji se ne može umanjiti diversifikacijom. Pojednostavljeno

rečeno, to je rizik koji pogađa sve. On može poprimiti narav snažnog

makroekonomskog udara i/ili se može javiti u slučaju propasti najveće financijske

institucije u zemlji. U svakom slučaju, ova je kriza pokazala da dosadašnji nadzor nad

sistemskim rizikom kroz tzv. makrobonitetne analize i mjere središnjih banaka nije bio

dovoljan. Briga za sistemski rizik i mjere za njegovo suzbijanje moraju na

koordinirani način prožeti sva javna tijela koja se bave financijskim sustavom. Na

tragu te ideje, u mnogim su zemljama osnovana tijela za nadzor i djelovanje u slučaju

pojave sistemskog rizika. U Europskoj uniji se osniva Europska uprava za sistemski

rizik. Pokretanje ESRB-a dio je pokušaja dodatnoga snaženja centralističkih

19

tendencija u dijelu financijske supervizije. U mandat ESRB-a stavlja se ono što se

uobičajeno naziva „makrobonitetna regulacija“: razvoj sustava za rano upozoravanje

na rast sistemskih rizika i preporuke za njihovo suzbijanje. ESRB neće imati nikakve

operativne ovlasti nego će samo davati preporuke. Takozvani „mikrobonitetni nadzor“

ostaje u domeni triju regulatora koordinatora i nacionalnih regulatora koji nastavljaju

poslovati kao središta odlučivanja i akcije.

· Širenje instrumentarija središnjih banaka

Ova je kriza označila prekretnicu u smislu širenja tradicionalne uloge središnjih

banaka u tri segmenta. Kao prvo, u segmentu upravljanja ponudom novca kriza je

afirmirala izravne otkupe dugoročnih državnih obveznica (poznatije pod nazivom

kvantitativno popuštanje (eng. Quantitative Easing – QE). Europska unija je uvela QE

zbog intervencija na tržištu instrumenata javnog duga ne bi li se spriječio kolaps

tržišta obveznica fiskalno ugroženih država. Tako je ECB intervenirala na tržištu

grčkih državnih obveznica i nakon što je Grčka izgubila investicijski kreditni rejting.

Drugi segment proširenja tradicionalne uloge središnjih banaka specifičan je za SAD

odnosno FED, gdje su kreditni instrumenti središnje banke otvoreni i za nebankarske

institucije – investicijska društva i osiguravatelje (AIG). Nešto slično se nije dogodilo

u Europi gdje je ECB podesio instrumente na način da im je produžavao rokove

dospijeća i širio prihvatljive kolaterale, ali je ostao otvoren samo za banke. Treće, u

segmentu upravljanja stabilnošću financijskog sustava došlo je do povećanja

složenosti ranije makrobonitetne uloge središnje banke kroz jačanje zahtjeva za

koordinacijom s drugim tijelima. Na primjer, prijedlog ESRB-a sadrži i detaljan

prijedlog regulacije odnosa između ECB-a i ESRB-a koji propisuje da su predsjednik i

dopredsjednik Izvršnog odbora ECB-a ujedno i članovi ESRB-a te da je ECB dužna

služiti kao operativna, administrativna i analitička potpora ESRB-u.

2.1.4. Novi kapitalni zahtjevi – Basel III

Basel III je globalni regulatorni okvir koji čini opsežan skup mjera reforme bankovnog

sustava, a razvila ga je Baselska komisija za bankovnu superviziju kako bi pojačala

regulaciju, nadzor i upravljanje rizicima bankovnog sektora. Ove mjere trebale bi poboljšati

20

sposobnost bankovnog sektora da apsorbira šokove koji proizlaze iz financijskih i

ekonomskih stresova bez obzira na izvor, poboljšati upravljanje rizicima te pojačati

transparentnost banaka i objavljivanje podataka.

Basel III nije samo direktan odgovor na financijsku krizu, već i kontinuirani napor Baselskog

komiteta da ojača regulatorni okvir za banke, nadzor banaka i funkciju upravljanja rizicima u

banci. Basel III bazira se na dva komplementarna pristupa koji podržavaju osnovni koncept

stabilnije banke, mikro pristup sigurnosti – razina banke te makro pristup sigurnosti –

bankarski sustav, istovremeno (Matić, 2011).

Srž novih kapitalnih zahtjeva je u zaoštravanju zbog povećanja kapitala banaka po tri osnove:

(a) sužava se definicija kapitala, (b) širi se skup rizika za koje je potrebno izdvajati kapital i

(c) povećava se broj i visina kapitalnih zahtjeva koje financijski posrednik mora zadovoljiti

(Kisić, 2013).

U okviru Basel II banke su mogle držati samo 2% temeljnog kapitala u odnosu na ukupnu

rizičnu izloženost, a da pritom nisu morale provesti umanjenje kapitala za goodwill, odgođenu

poreznu imovinu i još neke stavke. Stoga su mnoge banke imale solidan regulatorni omjer

osnovnog kapitala (Tier 1), ali je pri tome udjel temeljnog kapitala u osnovnom kapitalu bio

vrlo malen. Cilj novih odredbi je osigurati da dionički kapital i zadržana dobit predstavljaju

najveći dio osnovnog kapitala. Subordinirani instrumenti ne mogu se uključiti u osnovni

kapital osim uz uvjet da nemaju rok dospijeća, zajamčeni prinos i mogućnost iskupa. Ukida se

treća razina kapitala (Tier 3), koja se prema Basel II mogla koristiti za pokriće tržišnih rizika.

Dodatni kapital (Tier 2) može uključivati samo ciste subordinirane instrumente s rokom

dospijeća od najmanje 5 godina, pri čemu se u obračunu kapitala amortiziraju po linearnoj

metodi. Od osnovnog se kapitala oduzima dionička premija, goodwill i odgođena porezna

imovina. U mjeri u kojoj su odbitne stavke nove u odnosu na Basel II, odbitak se neće

primijeniti trenutačno nego postupno (HUB, 2010).

Basel III unosi nekoliko novosti u bankarsku regulativu, a one su prije svega vezane uz

upravljanje likvidnošću i adekvatnost kapitala kreditnih institucija. Kad je riječ o upravljanju

likvidnošću, nova regulativa uvodi dva sasvim nova pokazatelja (Basić, 2013):

21

1) Omjer pokrića likvidnosti (Liquidity Coverage Ratio - LCR)

Otpornost kratkoročnih pozicija likvidnosti - Od banaka se traži da imaju dovoljno

kvalitetne likvidne imovine da se održe u uvjetima 30-dnevnog stresnog scenarija koji

određuju nacionalni regulatori

2) Omjer neto stabilnih izvora (Net Stable Funding Ratio)

Otpornost kroz duža vremenska razdoblja - Predstavlja dugoročni strukturni omjer koji

se bavi neusklađenostima likvidnosti i potiče banke da koriste stabilne izvore

financiranja.

2.2. Nadzor banaka

Uz bankarsku regulativu, za funkcioniranje bankarskog sustava vrlo je bitan i nadzor banaka.

Dopuštanje rada lošim bankama s narušenim poslovanjem ili podržavanje prijevara unutar

banke s vremenom dovodi do mnogo većih troškova „čišćenja“. Popustljivi nadzor može biti

rezultat brojnih čimbenika, uključujući nedostatak nezavisnosti supervizora, uplitanje politike

koja nastoji spriječiti propast, a ne osigurati izlazak loših banaka, regulatorna pravila,

nedostatak odgovornosti supervizora ili strah od pravnih posljedica (Miletić, 2009). Još jedan

iznimno važan problem je i nedostatak pouzdane informacije što supervizorima otežava

procjenu kvalitete zajmova, izloženost banaka riziku i razmjer kreditiranja povezanih osoba.

Financijska regulacija i nadzor bitni su elementi financijske stabilnosti. Jedan od razloga tome

je što financije podrazumijevaju rizik. Dakle, ako su financije neodvojive od rizika država je

pozvana na intervenciju. Ta intervencija očituje se kroz financijsku regulaciju i nadzor koji

djeluju kao svojevrstan pravni lijek na potencijalne rizike. Iz ovoga možemo zaključiti da

ukoliko država stvori primjerenu financijsku regulaciju koju primjenjuje kroz odgovarajući

financijski nadzor, financijska stabilnost neće izostati.

Očito je dakle kako nadzor ima važnu ulogu u postizanju i održavanju financijske stabilnosti.

Ta uloga dobiva na važnosti ukoliko uzmemo u obzir da u suvremenim financijama nadzor

često podrazumijeva i određenu regulatornu aktivnost. Supervizori često djeluju kao

sekundarni legislatori u odnosu na državna legislativna tijela, u smislu da vlastitim

djelovanjem interpretiraju samu regulaciju kroz niz administrativnih mjera i drugih uredba.

Jasno je stoga kako za učinkovitost nadzora nisu odlučne samo mjere odnosno instrumenti

22

kojima se ona služi u svojoj praksi. Iznimno važnu ulogu ima i tzv. institucionalni poredak

financijskog nadzora unutar neke države i povjerenje koje pojedina institucija unutar tog

poretka uživa kod javnosti (Božina Beroš, 2012).

Po pitanju razvoja financijske regulacije, u posljednja dva desetljeća, jednu od najvažnijih

uloga igra prelazak s tradicionalnog sektorskog nadzora na integrirani nadzor u kojem jedna

institucija nadzire cijeli financijski sustav. To je posljedica sve veće integracije između

pojedinih sektora financijskog sustava. Suvremeni financijski sustavi su danas složeniji nego

ikad prije u povijesti. Financijski instrumenti, transakcije i subjekti posljednjih se godina

rapidno mijenjaju i stvaraju sve veću ovisnost jedni među drugima. Stoga je integracija

nadzora bankarskog i financijskog sektora vrlo važna kako bi se lakše osigurao adekvatan

nadzor financijskih institucija.

U prošlosti – dok su podjele između tržišta i sektora bile izrazito rigidne tradicionalni pristup

nadzoru bio je dostatan. Danas se integrirani pristup nadzoru informacijama i aktivnostima

institucija „s terena“ čini učinkovitijim jer su unutar jedne institucije podaci, mišljenja i

tehnologija dostupni mnogo brže pa se i promjene unutar sustava mogu uspješnije pratiti

(Božina Beroš, 2012).

U tom smislu, od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, traje rasprava unutar

znanstvene i stručne zajednice o tome postoji li jedan institucionalni poredak nadzora koji bi

najbolje odgovarao zahtjevima financijske stabilnosti te koja je uloga institucije unutar njega.

Problem u nadzoru bankarskog sektora pojavom globalne gospodarske i financijske krize

može se primijetiti u tri točke. Prvo, sustavi za upravljanje rizicima u bankama i sustavi

regulacije i nadzora banaka propustili su na adekvatan način valorizirati rizike sekuritiziranih

vrijednosnih papira i kreditnih izvedenica. Veliki otklon prema kvantitativnim modelima u

sektorima za upravljanje rizicima u tome nije pomogao, a po nekima je čak i odmogao.

Drugo, analiza drugih financijskih institucija s kojima institucija posluje u prevelikoj se mjeri

oslanjala na rejting, reputaciju i veličinu financijske institucije s druge strane tržišta, a

premalo na dubinsku analizu njenog poslovanja. Treće, novi sustav upravljanja rizicima i

izračuna adekvatnosti kapitala Basel II pao je na prvom ispitu. Neke banke koje primjenjuju

Basel II nisu uspjele osigurati dovoljnu kapitalnu adekvatnost i pružiti odgovarajuće

informacije o rizicima kojima su bile izložene. Još je važnija činjenica da je tržište u rujnu i

listopadu 2008. godine „palo“ jednim dijelom zbog rizika likvidnosti, a to je vrsta rizika koju

Basel II uopće ne vidi kao problem. Naime, u panici presušuje likvidnost jer svi „sjede na

23

cashu“ zbog neizvjesnosti. Valuacije ranije likvidnih pozicija zbog toga padaju daleko ispod

fundamentalnih vrijednosti što znači da se , tijekom razdoblja panike, u valuacijama miješaju

premije na uobičajene rizike s naraslom premijom na likvidnost (HUB, 2008).

Pogotovo u razdoblju nakon financijske krize, svjetske države ponovno promišljaju postojeći

institucionalni sustav nadzora na nacionalnoj razini, polazeći od pretpostavke kako danas

financijska tržišta i institucije postavljaju sasvim nove izazove pred državu, financijske

subjekte i ostale aktere, na koje postojeće strukture više ne mogu učinkovito odgovoriti. Ova

promišljanja su, s aspekta europskih država, snažno obilježena trendom institucionalne

konsolidacije nadzora odnosno smanjenjem broja supervizora unutar financijskog sustava te

integracijom nadzora uspostavom „jedinstvenog supervizora“ nadležnog za cijeli financijski

sustav. Ovaj trend nije specifičan isključivo za europsko područje jer ga možemo zamijetiti

diljem svijeta, no njegovi su korijeni europski, a sudbina vezana uz britansko područje.

Naime, upravo je Ujedinjeno Kraljevstvo 1998. godine osnivanjem Financial Services

Authority (FSA) dalo potvrdu institucionalnoj konsolidaciji nadzora i poticaj ostalim

europskim državama da se priklone trendu. Slično tome upravo je razdvajanje FSA i

uspostava dvaju novih supervizora 2011. godine unutar britanskih financija potaknulo sumnju

u ispravnost odluke o konsolidaciji kod mnogih država (Božina Beroš, 2012).

Provođenje bonitetnih pravila i nadzora nad poslovanjem banaka u svakoj zemlji vrši

odgovarajuća državna institucija za bonitetni nadzor. Međutim, financijska integracija na tlu

Europe uvjetovala je potrebu prilagođavanja regulatornog okvira i nadzora banaka. Naime, u

novom okruženju banke su zahvaljujući jedinstvenim licencama bile u mogućnosti da

otvaraju podružnice širom Europske unije, što je uz rast obujma prekograničnog poslovanja u

prvi plan istaknulo ograničenje nacionalnih nadzornih sistema (Todorović, Jakšić, Sedlarević,

2015).

Nema sumnje da je novi nadzor bankovnog sustava neophodan. Kriza je pokazala koliko je

pogrešna bila deregulacija bankovnog sustava tijekom zadnjih petnaestak godina. Troškovi

financijskih kriza su, naime, vrlo visoki. Na globalnoj razini, u prosjeku, blizu 20 posto BDP-

a, što kroz izravne troškove spašavanja banaka, što kroz izgubljeni BDP. Zbog toga troškovi

povećanja kreditnih marži uslijed zahtjevnijih, odnosno skupljih regulacija i nadzora imaju

opravdanje. Procjene učinka viših kapitalnih zahtjeva u okviru Basel III regulacije na

povećanje kreditne marže najvećih banaka kreću se od 8 do 16 baznih poena. To nije puno,

24

imajući na umu troškove bankovnih kriza. Problem je, međutim, što se viši kapitalni zahtjevi

sada događaju u situaciji stagnacije, tako da djeluju prociklički. Dobar dio zaoštravanja

regulatornih zahtjeva je vremenski raspoređen, da bi imao manji prociklički učinak, međutim

sama tržišta već sada traže jaču kapitaliziranost. To je posljedica grešaka iz prošlosti, jer je

oštrija regulacija kapitalnih zahtjeva i upravljanja rizicima trebala biti odgovor na naglu

ekspanziju financijskog sektora. Umjesto toga, deregulacija je, na tinjajući porast rizičnosti

bankovne aktive, samo dolila benzin. Sada se regulacija zaoštrava u suboptimalnom trenutku,

tijekom krize. No, to ne znači, kako neki sugeriraju, da sada ne treba postaviti regulatorne

zahtjeve na zdrave temelje. Jednostavno, radi se o analizi troškova i koristi. Troškovi

prelabavih regulacija i nadzora, kako pokazuje iskustvo, viši su od propuštenog rasta BDP-a

uslijed adekvatne regulacije i strogog nadzora (Vujčić, 2013).

25

3. STVARANJE I STRUKTURA EUROPSKE BANKOVNE UNIJE

Na sjednici Europskog Vijeća 28./29. lipnja 2012. vođe Europske unije dogovorili su

produbljenje ekonomske i monetarne unije kao jedno od sredstava za suzbijanje krize.

Europska Komisija je 12. rujna predstavila dizajn jedinstvenog mehanizma bankovnog

nadzora u eurozoni. Ovaj prijedlog ne mijenja pravila za jedinstveno tržište 28 zemalja, već

način na koji će banke u eurozoni biti nadzirane. Jedinstveni mehanizam bankovnog nadzora

bit će izgrađen oko Europske središnje banke.

Iako su ekonomisti o tome raspravljali još i prije krize, 2007. godine, bankovna unija se

trenutno popela na sam vrh dnevnog reda eurozone (Beck, 2012).

3.1. Motivi nastanka bankovne unije

Razlog zbog kojeg je došlo do ove ideje je financijska kriza, koja se kroz Europu proširila

2008.g., a u tom trenutku 27 zemalja Europske unije imalo je različite regulatorne bankovne

sisteme, bazirane na nacionalnim pravilima i mjerama spašavanja. Jedina koordinacija koja je

postojala bazirala se na razmjeni informacija i neformalnoj koordinaciji procedura što nije

bilo dovoljno da bi se odgovorilo na krizu u financijskom sektoru (European Commission,

2012).

3.1.1. Ekonomski motivi stvaranja bankovne unije

Glavni cilj stvaranja bankovne unije proizlazi iz „nemogućeg trojstva“: tržišna integracija,

financijska stabilnost te nadzor na nacionalnoj razini. Obrazloženje za bankovnu uniju dano je

kroz tri motiva:

· održavanje financijske stabilnosti na temeljima učinkovitog nadzora i kriznog

menadžmenta

· omogućavanje jedinstvenog tržišta za financijske usluge

· izbjegavanje narušavanja tržišnog natjecanja na jedinstvenom tržištu.

26

Ova tri cilja su međusobno povezana i ako budu uspješno izvršena, međusobno će se

podržavati (Speyers, 2012). Ono što se želi postići bankovnom unijom je:

· Prekid veze između država članica i njihovih banaka – Između listopada 2008. i

listopada 2011. zemlje Europe mobilizirale su 4.500 milijardi eura u pomoć i garancije

svojim bankama, što nije prihvatljivo. S prijedlogom za kapitalne zahtjeve bankama

(CRD IV), Komisija želi osigurati da kapital bankovnih institucija bude dovoljan,

kvalitativno i kvantitativno, za suočavanje s budućim šokovima.

· Vraćanje kredibiliteta financijskom sektoru – Prijedlog za poboljšanje regulacije

financijskog sustava predstavlja bazu za daljnju harmonizaciju propisa, što će biti

lakše u okviru bankovne unije. Jedinstveni europski nadzorni mehanizam (SSM) će

onemogućiti rigorozan i neovisan nadzor bankovnog sektora. Davanje pune

odgovornosti za nadzor banaka ECB-u u euro zoni će doprinijeti povećanju povjerenja

između banaka i na taj način povećati financijsku stabilnost.

· Očuvanje novca poreznih obveznika – Uvođenjem pravila za oporavak banaka

osigurat će se da supervizori imaju sve potrebne alate kako bi spriječili propast

banaka, bez korištenja novca poreznih obveznika, što uključuje i njihove depozite.

· Kako bi se osiguralo da banke služe društvu i realnoj ekonomiji – Poboljšava se

učinkovitost financijskih tržišta, integritet i transparentnost kako bi se osiguralo

financiranje ekonomije (European Commission , 2012).

3.1.2. Politički motivi stvaranja bankovne unije

Prilikom pregovaranja o uspostavi bankovne unije ekonomski argumenti ipak nisu bili

dovoljni da pokrenu takav projekt, već su bili potrebni i određeni politički okidači. Jedan od

takvih okidača je neučinkovita suradnja nacionalnih tijela nadležnih za nadzor banaka u

Europskoj uniji tijekom nedavne recesije, koja je radije bila karakterizirana „prstenastom

ogradom“ nego minimiziranjem pan-europskih troškova krize (Dietz, 2014).

27

Odlučujući okidač za uspostavljanje bankovne unije kao nadzornog sustava prekograničnih

banaka na svakodnevnoj razini bio je španjolski politički pritisak tijekom dužničke krize

eurozone za izravnanjem dokapitalizacije njihovog bankarskog sektora putem financijskih

sredstava Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) ili Europskog tijela za financijsku

stabilnost. Jedina članica koja je bila spremna to prihvatiti bila je Njemačka, ali ukoliko bi

nadnacionalno bankarsko tijelo bilo osnovano s ciljem usklađivanja kontrole i odgovornosti u

vezi s prekograničnim nadzorom banaka. Drugim riječima, njemački porezni obveznik ne bi

trebao biti odgovoran za moguće slabe nadzorne prakse drugih zemalja Europske unije kada

traže financijsku potporu ESM-a ili drugih europskih tijela (potpomognuta pretežni

Nijemcima) (Dietz, 2014)

Na temelju tih političkih konstelacija, Vijeće i Europski parlament su u listopadu 2013.

godine usvojili Uredbu o SSM-u (Single Supervisory Mechanism) kojom je Jedinstveni

nadzorni mehanizam (SSM) postao potpuno operativan u studenom 2014. godine.

3.2. Struktura bankovne unije

Europska bankovna unija počiva na tri stupa: 1. Jedinstveni nadzorni mehanizam (Single

Supervisory Mechanism – SSM) 2. Jedinstveni sanacijski mehanizam (Single Resolution

Mechanism - SRM) 3. Sustav depozitnih garancija (Deposit Guarantee Scheme – DGS).

Važnost izgradnje institucije bankovne unije prelazi uske okvire tri spomenuta institucionalna

segmenta.

3.2.1. Jedinstveni nadzorni mehanizam – Single Supervisory Mechanism

Zajednički nadzor banaka na području Europske unije reguliran je Uredbom o jedinstvenom

nadzornom mehanizmu (SSM-u). Uredba o SSM-u stupila je na snagu 3. studenoga 2013.

Sukladno Uredbi, ESB je dobio godinu dana za uspostavu SSM-a prije nego su službeno

preuzete njegove nadzorne zadaće 4. studenoga 2014., od kada se u okviru Jedinstvenog

nadzornog mehanizma (SSM) obavlja nadzor nad bankama eurozone.

U okviru bankovne unije, Jedinstveni nadzorni mehanizam će obavljati nadzor nad bankama

država članica eurozone, dok se ostale zemlje Europske unije mogu priključiti bankovnoj

28

uniji iako nisu uvele euro kao službenu valutu, ali pod nešto višom cijenom i manjim

ovlastima.

Oko pitanja da li bi bankovna unija trebala biti samo za eurozonu ili za cijelu Europsku uniju

razilaze se mišljenja stručnjaka. Tako Thorsten Beck tvrdi da je potreba za bankovnom

unijom jača od monetarne unije, gdje bliske veze između monetarne i financijske stabilnosti

igraju najjaču ulogu i gdje se veza između vlade i bankarske krhkosti pogoršava budući da

nacionalne vlade nemaju političke alate koje države sa neovisnim monetarnim politikama

imaju na raspolaganju (Beck, 2012). S druge strane, nekolicina stručnjaka tvrdi da bi

zemljama izvan eurozone trebao biti dopušten ulazak u bankovnu uniju, no ukoliko uđu, mora

im se dati pravo glasa u upravljanju i pristupu likvidnosti eura kroz izmjenjive linije Europske

središnje banke. Osim punopravnog članstva, srednja opcija može se uzeti u obzir kao neko

prošireno članstvo, ali ne sa svim pogodnostima i nekim obvezama prema drugim, potpuno

financijski integriranim europskim zemljama, uključujući i zemlje izvan Europske unije

(Barglöf, de Haas, Zettelmeyer, 2012).

Jedinstveni nadzorni mehanizam treba osigurati da se politika bonitetnog nadzora provodi

suvislo i učinkovito, da se relevantna EU bankarska pravila primjenjuju u istoj mjeri na sve

banke pod nadzorom Jedinstvenog nadzornog mehanizma te da su te banke subjekt nadzora

na najvišoj razini kvalitete. Snažno povezan s nadzorom od strane Europske središnje banke,

Jedinstveni nadzorni mehanizam je ipak samo „mehanizam“, a ne jedan nadzorni entitet

(Moloney, 2014). Ipak, Europska središnja banka (koja treba obavljati zadatke unutar SSM-a)

je u srži bankovne unije, sastavljene od ESB-a i nadležnih nacionalnih nadzornih tijela i

odgovorna je za učinkovito i dosljedno funkcioniranje Jedinstvenog nadzornog mehanizma.

Raspodjela nadzornih ovlasti pod Jedinstvenim nadzornim mehanizmom je specifična i

nabrojana. Jedinstveni nadzorni mehanizam se odnosi samo na bonitetni nadzor kreditnih

institucija, koji je nadzor specificiran u članku 4. (mikrobonitetni nadzor) i članku 5.

(makrobonitetni nadzor) Uredbe o SSM-u. Drugi aspekti nadzora, uvažavajući ponašanje

rizika i zaštitu potrošača, i ostalih čimbenika, bez obzira na njihovu važnost u pan-europskoj

sustavnoj stabilnosti, uključujući središnje klirinške ugovorne strane su isključeni (Moloney,

2014).

29

3.2.1.1. Nadzor značajnih banaka

Raspodjela banaka koje podliježu izravnom nadzoru Europske središnje banke koristi niz

kriterija vezanih uz veličinu, gospodarski značaj i prekograničnu djelatnost.

Za kriterij značajnosti prekograničnih djelatnosti bitna su tri sljedeća uvjeta, koja su navedena

u članku 59. Okvirne uredbe o SSM-u:

• Matično društvo nadzirane grupe mora imati društva kćeri osnovana kao kreditne

institucije u više od jedne države članice sudionice.

• Ukupna imovina grupe mora biti veća od 5 milijarda EUR, što je također uvjet za

utvrđivanje značajnosti na temelju kriterija „važnosti na nacionalnoj razini“ kako bi se

isključile male institucije čije eventualno propadanje ne bi imalo nikakvog utjecaja na

dotične države članice ili na EU, ili bi taj utjecaj bio malen.

• Omjer prekogranične imovine grupe u odnosu na njezinu ukupnu imovinu, odnosno

omjer njezinih prekograničnih obveza u odnosu na njezine ukupne obveze, iznad je 20

%, što se smatra omjerom koji naznačuje da će prekogranične izloženosti vjerojatno

biti raspodijeljene na više država članica sudionica.

Europska središnja banka je provela sveobuhvatnu procjenu značajnih banaka, podvrgnuvši ih

dubinskom pregledu kvalitete imovine i testu otpornosti na stres. Procjenu značajnosti se

temeljila na kriterijima utvrđenim Uredbom o SSM-u i navedenim u Okvirnoj uredbi o SSM-

u. Nadzorni je odbor u ožujku 2014. pokrenuo procjenu značajnosti, prikupljajući i

analizirajući potrebne podatke u bliskoj suradnji s odgovarajućim nacionalnim nadležnim

tijelima. Na temelju te analize ECB je obavijestio dotične institucije o svojoj namjeri da ih

smatra značajnima te ih pozvao da podnesu primjedbe (ECB, izvješće, 2015). U nastavku

slijedi tablica u kojoj su navedeni odgovarajući kriteriji za utvrđivanje značajnosti koji su

primijenjeni na te institucije.

30

Tablica 1. Ishod procjene značajnosti

Izvor: Europska središnja banka: Godišnje izvješće o nadzornim aktivnostima, 2015.

Kao rezultat te procjene, 120 institucija ili grupa smatraju se značajnima, kao što je vidljivo iz

tablice. Te institucije izravno podliježu nadzoru Europske središnje banke.

Ukoliko nadležno nacionalno nadzorno tijelo smatra neku banku od značajne važnosti za

domaće gospodarstvo, obavještava Europsku središnju banku koja zatim radi sveobuhvatnu

procjenu banke te potvrđuje značajnost banke. Europska središnja banka može na vlastitu

inicijativu proglasiti banku od izuzetnog značaja ukoliko je banka osnovala podružnice u više

od jednoj zemlji članici koje sudjeluju u Jedinstvenom nadzornom mehanizmu, a njezina

imovina predstavlja značajan udio ukupne imovine ili obveze. Ukoliko banka ne zadovoljava

kriterije značajnosti navedene u Uredbi o SSM-u, Europska središnja banka može je proglasiti

značajnom ukoliko je banka jedna od tri najznačajnije kreditne institucije u zemlji članici

sudionici.

Banke (120) koje su došle pod izravni nadzor Europske središnje banke od studenog 2014.

godine, predstavljaju 85% bankovne aktive eurozone (Moloney, 2014).

3.2.1.2. Nadzor manje značajnih banaka

U 2014. godini ostvarena su i značajna postignuća u uspostavi operativnog okvira za

nadgledanje nadzornih praksi i neizravan nadzor manje značajnih institucija, posebno

zahvaljujući poslu koji su zajednički obavili Europska središnja banka i nacionalna nadležna

tijela. Glavni je cilj osigurati cjelovitost SSM-a kao jedinstvenog nadzornog sustava koji

karakterizira dosljedna primjena visokih nadzornih standarda i djelotvorna suradnja ECB-a i

nacionalnih nadležnih tijela. Iako ECB provodi kontrolu nad funkcioniranjem sustava,

31

nacionalna nadležna tijela zadržavaju punu odgovornost za izravan nadzor manje značajnih

institucija, kako je prikazano na slici 2.

Ilustracija 1. Okvir nadzora manje značajnih institucija unutar SSM-a

Izvor: Europska središnja banka: Godišnje izvješće o nadzornim aktivnostima, 2015.

Ukupan broj manje značajnih institucija u zemljama SSM-a iznosi oko 3500 i obuhvaća širok

raspon različitih banaka s obzirom na veličinu, poslovne modele i lokalne specifičnosti. To

zahtijeva nadzorne pristupe koji objedinjuju lokalno znanje sa zajedničkim metodologijama,

kao i skup najboljih praksa za SSM (ECB, 2015).

3.2.1.3. Nadzorni timovi

Značajni su napori uloženi u razvoj modela nadzora u okviru SSM-a, nadograđujući se na

iskustvo koje su stekla nacionalna nadzorna tijela. Uspostavljeni su zajednički nadzorni

timovi, koji čine temelj organizacije nadzora u okviru SSM-a. Zajednički nadzorni timovi

odgovorni su za stalan nadzor značajnih bankovnih grupa i provedbu s tim povezanih

nadzornih odluka ECB-a. Zajednički nadzorni timovi ključan su operativni alat SSM-a za

nadzor značajnih subjekata. Sastoje se od zaposlenika ECB-a i nacionalnih nadležnih tijela, a

njihov rad usklađuju imenovani zaposlenik ECB-a (koordinator zajedničkog nadzornog tima)

i jedan ili više podkoordinatora iz nacionalnog nadležnog tijela (ECB, 2015). U nastavku je

32

prikazano funkcioniranje zajedničkih nadzornih timova u okviru Jedinstvenog nadzornog

mehanizma.

Ilustracija 2. Funkcioniranje zajedničkih nadzornih timova

Izvor: Europska središnja banka: Godišnje izvješće o nadzornim aktivnostima, 2015.

Zajednički nadzorni timovi bili su zaduženi i za izradu nacrta odluka na temelju SREP-a koje

će se provoditi 2015., a koje odražavaju rezultate sveobuhvatne procjene:

· Odluke na temelju SREP-a Odluke donesene u okviru SREP-a, koje su pripremljene

2014. kako bi bile provedene 2015., i s njima povezane nadzorne mjere uvelike se

temelje na ishodu godišnje provjere i ocjene koju su provela nacionalna nadležna

tijela te na rezultatima sveobuhvatne procjene, uključujući ocjenu kapitalnih planova

institucija. Ti su postupci također bili važan element u jačanju integracije timova,

razmjeni informacija i mišljenja, kao i proširivanju spoznaja o nadzoru i procjeni

profila rizika svake banke. Prema potrebi su sazivani nadzorni kolegiji na kojima je

sudjelovala i EBA.

· Program nadzornog ispitivanja (SEP) Završetak SREP-a donio je značajne koristi

za pripremu SEP-a, kojim se utvrđuju nadzorne aktivnosti u 2015. u pogledu stalnog

33

nadzora, nadzora na licu mjesta i internih modela. Postupak planiranja proveden je u

bliskoj suradnji s horizontalnim službama u GU MBN IV i nacionalnim nadležnim

tijelima, obuhvativši glavne prioritete za 2015. koje su odredili zajednički nadzorni

timovi.

· Sustav procjene rizika (RAS) RAS pruža metodologiju za analizu i okvir za

obuhvaćanje rezultata procjena rizika koje se provode tijekom godine. Zajednički

nadzorni timovi uvelike surađuju s glavnom upravom Mikrobonitetni nadzor IV u

provedbi stalnih terenskih provjera svakog aspekta RAS-a kako bi poboljšali

metodologiju te utvrdili i ispravili problematična metodološka pitanja (ECB, 2015).

Sveobuhvatna procjena, koja je Uredbom o SSM-u propisana za 130 banaka za koje se

očekivalo da zadovoljavaju uvjete značajnih institucija, bila je bonitetni postupak

nezabilježenih razmjera i dubine koji je pokrenut u jesen 2013., a dovršen je objavom

rezultata 26. listopada 2014. Bio je to važan korak na početku SSM-a i dokaz da je novi

sustav dorastao projektu tako golemih razmjera i da ga može uspješno provesti u vrlo

zahtjevnom roku (ECB, 2015).

3.2.1.4. Postupak nadzorne provjere i ocjene – SREP

SREP je najvažniji postupak koji se provodi na godišnjoj razini, a glavna mu je svrha

osigurati adekvatnost ne samo kapitala i likvidnosti banaka, već i njihova internog

upravljanja, strategije i procesa kako bi se omogućilo pouzdano upravljanje i pokriće njihovih

rizika.

SREP je glavni nadzorni instrument za rješavanje cijelog niza takvih rizika na temelju nalaza

stalnog nadzora, nadzora na licu mjesta i ostalih nadzornih aktivnosti. U okviru SREP-a,

nadzorna tijela ovlaštena su izreći cijeli niz mjera, uključujući dodatne kapitalne i likvidnosne

zahtjeve te promjene postupaka upravljanja rizikom. Te su mjere priopćene bankama u

odlukama donesenima na temelju SREP-a. Rezultat SREP-a također je i ključan ulazni

podatak za strateško i operativno planiranje. Osobito ima izravan utjecaj na raspon i dubinu

aktivnosti na licu mjesta i izvan njega, koje se provode za određenu instituciju.

34

3.2.1.5. Operativni planovi za 2015. godinu

Nadzorni prioriteti za SSM u 2015. godini, koje je odobrio Nadzorni odbor u studenome

2014., podržavaju interakciju vertikalnih i horizontalnih nadzornih pristupa, dajući važnu

ulogu i tematskim preispitivanjima. Nadograđujući se na nadzorne prioritete i uzimajući u

obzir profil rizika te sistemsku važnost kreditnih institucija, Programom nadzornog ispitivanja

(SEP) za svaku se značajnu banku utvrđuju glavne nadzorne aktivnosti koje će se provoditi

radi praćenja rizika i otklanjanja utvrđenih slabosti. Programi nadzornog ispitivanja

obuhvaćaju:

• stalne nadzorne aktivnosti zajedničkih nadzornih timova

• nadzore na licu mjesta

• istrage internih modela.

Rad na sastavljanju programa nadzornog ispitivanja za 2015. započeo je tijekom pripremnog

razdoblja, a dovršen je u prosincu 2014. Taj posao koji su zajednički obavili zajednički

nadzorni timovi i horizontalne službe ECB-a koordinirao je odjel ECB-a Planiranje i

usklađivanje programa nadzornog ispitivanja.

3.2.2. Jedinstveni sanacijski mehanizam – Single Resolution Mechanism

Razlike između nacionalnih propisa o sanaciji u različitim državama članicama i

odgovarajuća upravna praksa te nedostatak ujednačenog postupka odlučivanja u vezi sa

sanacijom u bankovnoj uniji manjku povjerenja u ostale nacionale bankovne sustave i tržišnu

nestabilnost jer ne osiguravaju predvidljivost u vezi s mogućim ishodom propadanja banaka.

Razlike u poticajima i praksi država članica pri postupanju s vjerovnicima banaka u postupku

sanacije i u sanaciji banaka koje propadaju sredstvima poreznih obveznika posebno utječu na

procjenu kreditnog rizika, financijsko zdravlje i solventnost njihovih banaka i na taj način

stvaraju nejednake uvjete. Time se ugrožava povjerenje javnosti u bankarski sektor i ometaju

sloboda poslovnog nastana i slobodno pružanje usluga na unutarnjem tržištu jer bi troškovi

financiranja bili niži da među državama članicama nema takvih razlika u praksi.

Učinkovitiji sanacijski mehanizmi ključan su instrument za izbjegavanje šteta do kojih je u

prošlosti dolazilo zbog propadanja banaka.

35

Jedinstveni sanacijski mehanizam reguliran je Uredbom o jedinstvenom sanacijskom

mehanizmu i jedinstvenom sanacijskom fondu od 15. srpnja 2014. godine. Prema toj Uredbi

utvrđeno je kako će se u sklopu Jedinstvenog sanacijskog mehanizma osnovati Jedinstveni

sanacijski odbor te Jedinstveni sanacijski fond koji će biti zaduženi za rješavanje posrnulih

banaka.

3.2.2.1. Jedinstveni sanacijski odbor (Single Resolution Bord – SRB)

Glavnu ulogu u efektivnom funkcioniranju Jedinstvenog sanacijskog mehanizma imat će

Jedinstveni sanacijski odbor (Single Resolution Bord – SRB). Kako je izjavila predsjednica

Jedinstvenog sanacijskog odbora Elke König, „Jedinstveni sanacijski odbor je stvoren kako bi

se odgovorilo na krizu u eurozoni i utvrdio drugi stup bankovne unije. Izbjegavanjem plaćanja

jamčevina i najgorih scenarija, SRB će dovesti bankarski sektor na dobar glas – tek onda

možemo ostvariti gospodarski rast i stabilnost.“

Efektivna sanacija vraća tržišno gospodarstvo i cilja na moralni hazard. Jedna od ključnih

funkcija Jedinstvenog sanacijskog odbora je povećati disciplinu unutar bankarskog sektora i

tržišta te utvrditi da nema sumnje na tržištu o budućoj nedostupnosti plaćanja jamčevina.

Jedinstveni sanacijski odbor je obvezan slijediti transparentnu politiku i politiku „bez

iznenađenja“ kako bi se uspostavio dosljedan i proporcionalan oporavak i sanacijski režim za

banke u eurozoni i zemljama koje će joj se možda pridružiti. „Prevelik za propasti“ je

simptom disfunkcionalnog tržišta – Jedinstveni sanacijski odbor je posvećen tome da iz tog

učini stvar prošlosti.

Prva plenarna sjednica održana je u Bruxellesu 25. ožujka 2015. godine, na kojoj su

prisustvovali predstavnici svih nacionalnih Rezolucijskih tijela država članica eurozone, kao i

promatrači Europske komisije i Europske središnje banke. Jedinstveni sanacijski odbor je,

pored jedinstvenog nadzornog mehanizma ECB-a (SSM), drugi stup bankovne unije i zadaća

mu je doprinijeti da se ponovno uspostavi potpuno funkcioniranje financijskog tržišta

uvođenjem vjerodostojnog planiranja sanacija i uklanjanjem prepreka za sanaciju. Jedinstveni

sanacijski odbor će koristiti svoje ovlasti za saniranjem posrnulih banaka na uredan način pri

minimalnim troškovima za realno gospodarstvo i porezne obveznike. Jedinstveni sanacijski

36

odbor će usko surađivati sa svim relevantnim dioničarima u vezi mnogih izazova; prije svega

s ECB-om kao bankovnim nadzornikom, nacionalnim rezolucijskim tijelima, europskom

komisijom, kao i s parlamentima i vladama (SRB, 2015).

Na prvoj plenarnoj sjednici Jedinstvenog sanacijskog odbora usvojene su pravne odluke i

raspravljalo se o radnim prioritetima u rješavanju pitanja s relevantnim nacionalnim

sanacijskim tijelima.

Kao što je predviđeno od strane Jedinstvenog sanacijskog mehanizma, zadaće Jedinstvenog

sanacijskog odbora za 2015. godinu su:

· Uspostaviti blisku suradnju s ključnim dionicima i međunarodnim partnerima;

· Postaviti standarde za vjerodostojan i izvediv sanacijski režim i vjerodostojne

sanacijske planove;

· Blisko surađivati na planiranju sanacije na međunarodnoj razini s naglaskom na

rješavanje prepreka sanaciji;

· Zaposliti ukupno 120 visoko kvalificiranih djelatnika do kraja 2015. godine, rastući

postupno do 300 zaposlenih do 2017. godine (SRB, 2015).

Jedinstveni sanacijski odbor će biti u potpunosti ovlašten do 2016. godine, s potpunim

skupom sanacijskih ovlasti i odgovornosti. Kako bi se to ostvarilo, Međudržavni sporazum

(IGA) o prijenosu i izjednačavanju doprinosa prema Jedinstvenom sanacijskom fondu (SRF)

mora biti ratificiran u zemljama članicama sudionicama. Djelujući u javnom interesu i na

međunarodnoj razini, Jedinstveni sanacijski odbor će osigurati dosljedno i učinkovito

planiranje sanacije budući da je to bitna komponenta učinkovite sanacije, kao i uspostavljanje

i upravljanje Jedinstvenim sanacijskim fondom. U malo mogućem slučaju posrnulosti banaka,

Jedinstveni sanacijski odbor će odlučiti o najpovoljnijem tijeku sanacije i usvojiti

37

odgovarajuću i proporcionalnu sanacijsku shemu za banke pokrivene unutar Jedinstvenog

nadzornog mehanizma (SSM).

3.2.2.2. Jedinstveni sanacijski fond (Single Resolution Fund – SRF)

Jedinstveni sanacijski fond osnovan je na nadnacionalnoj razini, a pod punim je nadzorom

Jedinstvenog sanacijskog odbora. Upotrebljavat će se za sanaciju posrnulih banaka nakon što

se iskoriste druge mogućnosti, poput sanacije vlastitim sredstvima.

Preduvjet za pristup fondu jest primjena pravila o sanaciji vlastitim sredstvima i načela

utvrđenih u direktivi o oporavku i sanaciji banaka i Uredbi o Jedinstvenom sanacijskom

mehanizmu. To je potrebno kako bi se osiguralo poštovanje jednog od glavnih načela

bankovne unije: troškove propadanja banke trebao bi snositi financijski sektor, a ne porezni

obveznici.

Fond će se financirati doprinosima iz bankovnog sektora. Doprinosi banaka prikupljeni na

nacionalnoj razini bit će preneseni u jedinstveni sanacijski fond. Pojedinačni doprinos svake

banke izračunavat će se razmjerno iznosu njezinih obveza (isključujući vlastita sredstva i

osigurane depozite) u odnosu na ukupne obveze (isključujući vlastita sredstva i osigurane

depozite) svih kreditnih institucija s odobrenjem za rad u državama članicama sudionicama.

Doprinosi će se prilagoditi razmjerno rizicima koje svaka institucija poduzima.

Fond će se popunjavati u razdoblju od osam godina. Ukupna veličina fonda bit će jednaka

1% od pokrivenosti depozitima svih banaka u državama članicama sudionicima bankovne

unije. Iznos od 55 mlrd. eura, bit će dostupan od početka 2016. Godine (ERB, 2015).

Fond će se prvotno sastojati od „nacionalnih odjeljaka”. Oni će se postupno spojiti tijekom

osmogodišnje prijelazne faze. Ta „uzajamnost” upotrebe uplaćenih sredstava započet će s 40

% u prvoj godini i 20 % u drugoj godini te će se tada trajno povećavati u jednakim iznosima

tijekom preostalih šest godina do ukidanja nacionalnih odjeljaka. Prijenos i uzajamnost

sredstava predviđeni su u posebnom međuvladinom sporazumu među državama članicama

koje su se pridružile bankovnoj uniji. Takvu odluku donijelo je Vijeće kako bi se zajamčila

najveća moguća razina pravne sigurnosti s obzirom na pravne i ustavne zabrinutosti u

određenim državama članicama. Sporazum je 21. svibnja 2014. potpisalo 26 država članica

38

(sve države članice EU-a osim Švedske i Ujedinjene Kraljevine). U zasebnoj deklaraciji

potpisnici su izrazili namjeru pravodobnog dovršetka postupka ratifikacije kako bi Jedinstveni

sanacijski mehanizam postao operativan do 1. siječnja 2016.(European Council, 2015).

Države članice koje nisu u eurozoni, a koje su potpisale sporazum, morat će poštovati prava i

obveze koje iz njega proizlaze samo nakon što se pridruže jedinstvenom nadzornom

mehanizmu i jedinstvenom sanacijskom mehanizmu.

3.2.3. Sustav depozitnih garancija (Deposit Guarantee Scheme – DGS)

Treći stup bankovne unije temelji se na zajedničkom sustavu osiguranja depozita. Glavna

svrha DSG-a je zaštititi depozitare i osigurati njihove depozite u slučaju gubitaka. Ova mjera

trebala bi spriječiti gubitak povjerenja u banke i izbjeći juriše na banke koji se znaju desiti u

kriznim situacijama (EBF, 2012). Izmjenama i dopunama Direktive 94/19/EC iz 2008.

osigurani iznos depozita je povećan na 100,000 eura. Razdoblje od nastupanja nedostupnosti

depozita do početka isplate skraćeno je sa 20 na 7 dana. Fondovi osiguranja štednje moraju

biti adekvatno kapitalizirani što znači da u roku od 7-10 dana moraju biti u stanju mobilizirati

likvidna sredstva jednaka 1,5% zajamčenih depozita (HUB, 2012).

Razlog uspostave sustava osiguranja depozita je taj da je veliko financijsko opterećenje

stavljeno na teret poreznih obveznika. Ono što nije u potpunosti shvaćeno je trošak

prihvaćanja prekogranične suradnje koja je povezana sa sustavom osiguranja depozita i

sustavom rješavanja bankovnih problema. Razlog je velika vjerojatnost nastanka značajnih

gubitaka pri takvoj izloženosti. Potporu za likvidnost moguće je dobiti od središnje banke

ECB-a, ali potporu za solventnost i spašavanje ušteđevine, bit će na teret sustava osiguranja

depozita i sustava spašavanja banaka. Najteže političko i financijsko pitanje odnosi se na

raspodjelu tereta između zemalja (tj. poreznih obveznika) koje sudjeluju u Europskoj

bankovnoj uniji (Beck, 2012).

Često se spominje da iz mikroperspektive banke osiguranje depozita može dovesti do

moralnog hazarda jer banke mogu preuzeti više rizika zbog postojanja ovakvog sustava. Ovaj

problem je minimiziran uvođenjem ex ante sustava financiranja. Fond osiguranja se financira

75% iz ex ante uplaćenih premija i 25% iz uplaćenih ex post. Premije (doprinosi) se moraju

sastojati od zajedničke komponente i komponente diferencirane prema riziku, pri čemu se

39

rizičnost kreditne institucije utvrđuje na temelju financijskih pokazatelja kapitalne

adekvatnosti, kvalitete aktive, profitabilnosti i likvidnosti. Pored ex ante i ex post premije te

uzajamnog kreditiranja svaka nadležna agencija mora imati mogućnost drugih načina

financiranja putem tržišta. Pri upravljanju raspoloživim sredstvima sheme osiguranja depozita

uvodi se limit izloženosti jednom izdavatelju od 5% (HUB, 2012).

Uvedeno je i obavezno međusobno posuđivanje između fondova kako bi u slučaju da se

nacionalna sredstva potroše moglo posuditi od drugog nacionalnog fonda. Na ovaj način

napravljen je korak u smjeru nastanka europskog sustava osiguranja depozita (EC, 2012).

40

4. PREDNOSTI I NEDOSTACI EUROPSKE BANKOVNE UNIJE

Ideja o izgradnji bankovne unije proizašla je iz problema „zagrljaja“ banaka i vlada. Naime, u

monetarnoj uniji u kojoj vlasti pojedine zemlje nemaju mogućnost „rješavanja“ problema

mehanizmom koji se kolokvijalno naziva tiskanjem novca, problemi u bankama – a to se u

pravilu odnosi na probleme u velikim, složenim i umreženim, takozvanim sistemski važnim

bankama, znače da spašavanje banke ili dijela banke koji je značajan za društvo u cjelini,

znači teret za porezne obveznike. To nije problem dok je fiskalna situacija održiva.

Međutim, ako je vladin fiskalni kapacitet dugotrajnim deficitom i visokim javnim dugom

iscrpljen – a takvo je stanje u većini država Europske unije, problem u sistemski važnoj banci

dodatno će ugroziti fiskalni kredibilitet vlade i dovesti do fiskalne krize. Takve smo slučajeve

vidjeli na Cipru i Islandu, u Irskoj te u Španjolskoj u kasnijoj fazi krize. S druge strane, slučaj

Grčke pokazao je kako je krizni ishod moguć i kada su banke zdrave u dijelu poslova s

privatnim sektorom, ali je nerazumna fiskalna politika uvela zemlju u stanje fiskalne

nesolventnosti. I tu je na djelu bio štetni zagrljaj banaka i vlada, samo što uzročni slijed

problema nije išao od banaka prema javnim financijama, nego obratno: od javnih financija

prema bankama (HUB, 2013).

Organizacija nadzora i regulacije banaka na nacionalnoj razini jedan je od glavnih razloga za

upravo opisane probleme.

4.1. Prednosti bankovne unije

Kreatori institucija Europske Unije ispravno su zaključili da se nezdravi brak vlada i banaka

može raskinuti samo stvaranjem bankovne unije. U prilog paneuropskom rješenju govori i

potreba stvaranja jedinstvenog tržišta: bankovno tržište Europske Unije fragmentirano je duž

nacionalnih linija, u čemu zagrljaj banaka i vlada nije jedini mehanizam koji proizvodi

pristranost prema domaćim dužnicima: i krediti u privatnom sektoru segmentirani su duž

linija nacionalnih tržišta. Prema tome, bankovna bi unija trebala stvarati uvjete za

funkcioniranje jedinstvenog tržišta, ali se od nje očekuje i doprinos povećanju financijske

stabilnosti. Bankovna unija se sastoji od tri gradbena bloka koja bi tomu trebala pridonijeti:

41

ujedinjeni nadzor banaka, jedinstveni mehanizam za preustroj banaka i jedinstveni sustav

osiguranja depozita (HUB, 2013).

Prije uspostave bankovne unije infrastruktura sistema bankarske regulative bazirala se na

nadzoru, regulaciji i zaštiti na nacionalnom nivou. U takvim uvjetima, stimuliranje

nacionalnih bankarskih sistema može rezultirati povećanjem troškova saniranja banaka. S

druge strane, postojanje jedinstvenog regulatornog okvira pružilo bi potrebnu pomoć

bankarskom sektoru u slučaju visokih sistemskih rizika, eliminiralo slabosti i osiguralo

sigurnost sustava. Sistemski pristup nadzoru banaka doprinio bi unapređenju identifikacije i

eliminiranju rizika, dok bi konzistentna primjena regulatornih pravila širom Europske unije

dovela do smanjenja nacionalnih disproporcija u pogledu načina organiziranja sistema i

regulative. Stoga je ideja o formiranju bankovne unije na prostoru Europe naišla na

odobravanja, budući da bi se na taj način eliminirali nedostaci u funkcioniranju monetarne

unije i ostvarili uvjeti za rast kreditne aktivnosti u bankarskom sektoru (Todorović, Jakšić,

Sedlarević, 2015).

Dodjeljivanje nadzornih zadataka središnjim bankama općenito, a posebice Europskoj

središnjoj banci ima mnogo prednosti. Kako smatra Thomas Dietz (Dietz, 2014), budući da je

Jedinstveni nadzorni mehanizam samo dio bankovne unije (obuhvaćajući EBA-u) i njegov rad

se bazira na Jedinstvenom pravilniku, Europskom stabilizacijskom mehanizmu i stvaranju

Jedinstvenog sanacijskog mehanizma (SRM) i Europskog sustava depozitnih jamstava, zadnje

dvije inicijative bi trebale jamčiti da će u budućnosti troškove krize plaćati prvo banke i

njihovi vlasnici, onda vjerovnici banke (uključujući i one vjerovnike čiji depoziti prelaze

100.000 eura po računu) i na kraju, ako uopće bude potrebno, nacionalni porezni obveznici.

Osim država članica eurozone, koje su automatski ušle pod Jedinstveni nadzorni mehanizam

ulaskom u bankovnu uniju, ostale države članice, koje još uvijek nisu prihvatile euro, također

imaju mogućnost ulaska u bankovnu uniju odnosno po nadzor Jedinstvenog nadzornog

mehanizma. Za mnoge države članice to bi donijelo višestruke koristi, a neke od njih navode

Darvas i Wolff (Darvas, Wolff, 2013):

42

· Ulazak najvećih banaka pod izravni nadzor Europske centralne banke tržišta bi mogla

interpretirati kao „pečat kvalitete“, što bi moglo smanjiti premiju rizika i donekle

„odvojiti“ premiju rizika banaka od premije rizika države.

· Obratan argument u odnosu na prethodni: ostanak izvan Jedinstvenog nadzornog

mehanizma mogao bi domaće banke dovesti u nejednak tržišni položaj u odnosu na

banke iz zemalja članica Jedinstvenog nadzornog mehanizma koje im mogu izravno

konkurirati na jedinstvenom tržištu Europske unije.

· Ulazak u bankovnu uniju logična je priprema za prihvaćanje eura.

· Europska centralna banka ima obvezu nadzirati grupu na konsolidiranoj razini, ali pri

tome mora provesti i zaseban nadzor banke kćeri te pri tome mora voditi podjednaku

brigu o financijskoj stabilnosti na razini Europske unije, kao i na razini pojedine

zemlje članice. Stoga strah da ujedinjeni nadzor neće uzimati u obzir stanje na

lokalnom tržištu nije utemeljen.

· Ostanak izvan Jedinstvenog nadzornog mehanizma znači početak razdoblja

neizvjesnosti u pogledu trenutka ulaska u Jedinstveni nadzorni mehanizam, a ta bi

neizvjesnost mogla utjecati na odluke unutar bankarskih grupacija; u krajnjoj liniji,

grupe bi mogle biti manje sklone kapitalnim ulaganjima i financiranju banaka kćeri

izvan Jedinstvenog nadzornog mehanizma, iako taj problem neće biti posebno izražen,

ako će lokalno tržište nuditi dobre prigode i visoku očekivanu dobit.

· Ulazak u Jedinstveni nadzorni mehanizam stvorit će jednake uvjete za banke iz

zemalja članica, što otklanja kvazibonitetne mjere koje imaju stvarnu narav kapitalnih

kontrola i koje će se moći uvoditi samo ako budu imale jasno makrobonitetno

opravdanje.

Osiguranje Europske središnje banke kao nadzornog tijela može imati značajan

makroekonomski utjecaj jer Europska središnja banka neće kažnjavati prekogranično

kreditiranje na način kako to danas čine nacionalna nadzorna tijela. Takav potez bi na taj

način omogućio da Jedinstveno europsko tržište u bankarstvu ponovno funkcionira,

43

uključujući i međubankarska tržišta kapitala, odnosno tokove između matične banke i

podružnice u kritičnom stanju, ne samo da kreditni kanali monetarne politike opet prorade,

već i za ponovno pokretanje rasta posebice u perifernim zemljama te smanjenje učinka

multiplikatora fiskalne politike (Gros, 2012).

Mnogi su ekonomisti prilikom osnivanja bankovne unije upozoravali o mogućem sukobu

interesa između nadzorne i monetarne funkcije ECB-a. Kako ne bi došlo do navedenog

sukoba interesa, Uredbom o jedinstvenom nadzornom mehanizmu predviđeno je Pomirbeno

vijeće koje bi trebalo rješavati moguće sporove između nadzornog odbora ECB-a te upravnog

vijeća ECB-a. Sporovi mogu nastati zbog nadzornog odbora koji samo može pripremiti

nadzorne odluke ECB-a. Pravno, te odluke donosi Upravno vijeće, u suprotnom bi neovisnost

ECB-a dodijeljena primarnim pravom EU bila ugrožena.

Uz uredno funkcioniranje Jedinstvenog nadzornog mehanizma, vrlo bitnu ulogu u bankovnoj

uniji imati će i Jedinstveni sanacijski mehanizam.

U pogledu donošenja djelotvornih odluka u okviru Jedinstvenog sanacijskog mehanizma,

vrijeme ima ključnu ulogu zbog dva razloga: ex ante, radi jačanja vjerodostojnosti

novouspostavljenog Jedinstvenog sanacijskog mehanizma kao učinkovitog instrumenta za

doprinos smanjenju nesigurnosti na tržištima; u slučaju kad je rješavanje već pokrenuti, radi

toga da Jedinstveni sanacijski mehanizam očuva vrijednost imovine, što se može narušiti

nepotrebnim odgodama tijekom postupka rješavanja. Mreža nacionalnih tijela zahtijevala bi u

okviru postupka dodatno vrijeme za svako razmatranje u vezi s prekograničnim institucijama.

Suprotno tomu, predloženom raspodjelom nadležnosti između središnje razine odlučivanja i

lokalnih provedbenih tijela uštedjet će se vrijeme. Budući da se primjenjuje nacionalno pravo,

stručno će se znanje za upravljanje provedbom brže prikupljati na nacionalnoj nego na

središnjoj razini; na središnjoj će se razini moći dosegnuti veća kritična masa za brže

privlačenje i razvoj najboljeg specijaliziranog ljudskog kapitala (EC, 2013).

44

4.2. Nedostaci bankovne unije

S druge strane, neki ekonomisti i stručnjaci je upozoravaju na negativne strane bankovne

unije i njezine uspostave.

Pritisak za stvaranje bankovne unije proizašao je iz spoznaje da financijska sigurnost

Eurozone nepotpuna. Iako izvorna struktura Eurozone to ne predviđa Europska središnja

banka je učinkovit kreditor posljednjeg utočišta, ali nije dobro da djeluje kao takva, tvrdi

Charles Wyplosz (Wyplosz, 2012). On napominje dvije stvari, a prva je da Europska središnja

banka ima pristup ograničenim informacijama o svakodnevnom stanju banaka. I pored jasnih

zahtjeva za informacijama, one mogu biti modificirane od strane nacionalnih nadzornih vlasti.

Problem postoji ukoliko se zna da Europska središnja banka nema pravo na likvidaciju banke

u problemima, već joj može samo osigurati pomoć imajući u vidu ulogu kreditora posljednjeg

utočišta. Stoga se može zaključiti da problem nadzorne uloge Europske središnje banke

proizlazi iz nepostojanja mogućnosti potpune kontrole nad bankama u problemima i

posjedovanju neadekvatnih informacija. Drugo, nastupajući kao kreditor posljednjeg utočišta

Europska središnja banka može snositi gubitke. U okviru eurozone, Europski ugovor predviđa

intervencije Europske središnje banke, ali se postavlja pitanje tko će u uvjetima

prekograničnog poslovanja banaka snositi gubitke. Ukoliko banka posluje u okviru jedne

države, vlada te države bi snosila troškove, ali problem koji se može javiti tiče se visine

javnog duga države, pri čemu se kao realna opasnost javlja neispunjavanje predviđenih

obaveza uslijed problema sa visinom javnog duga.

Dirk Schönmaker kritizira sekvencijalno uvođenje nadzora i rješavanje problema u bankama,

što bi prije moglo dovesti do manje umjesto veće stabilnosti, jer će se sukobi između

Europske središnje banke i nacionalnih sanacijskih tijela sigurno pojaviti (Schönmaker,

2012).

Dok bankovna unija može riješiti mnoge probleme, mogla bi stvoriti i nove izvore sustavnih

rizika, tvrdi Wolf Wagner. Udruživanjem sredstava, bankarska krhkost u jednoj zemlji može

zapravo vrlo lako povući dolje i ostale zemlje. On se dakle zalaže za dvije razine pristupa, i s

nacionalnog i europskog osiguranja. Nacionalni sustav osiguranja će biti prva linija obrane

protiv domaćih kriza, a europski fond će služiti kao pričuvni financijer. Drugi izazov leži u

usklađivanju nadzora i regulacije koji će vjerojatno doći s uspostavom bankovne unije. Ako

45

sve institucije podliježu istom nadzornom i regulatornom okruženju, one imaju tendenciju da

će poduzeti slične aktivnosti i reagirati na sličan način, što pojačava rizik od zajedničkih

neuspjeha (Wagner, 2012).

Može se javiti i problem reputacijskog rizika ako centralna banka podbaci u ulozi nadzornika,

što može dovesti i do rušenja kredibiliteta u monetarnoj politici. Isto tako što je više političkih

zadataka zadano centralnoj banci veći je rizik političke umiješanosti u njezin rad. Konačno,

financijske institucije zahtijevale su da se odluke donesene od strane nadzornika moraju moći

opozvati na sudu, što bi dodatno ugrozilo neovisnost centralne banke (Speyers, 2012).

Sljedeće pitanje oko kojeg je trebalo donijeti odluku bilo je geografsko područje za planirani

mehanizam nadzora. Ciljevi očuvanja financijske stabilnosti na povezanom financijskom

tržištu i jedinstvenog tržišta financijskih usluga zahtijevaju da geografsko područje za ovaj

mehanizam bude cijelo područje Europske unije. Postoje i ideje za drugačije modele npr.

ograničiti nadzor na eurozonu. Neki su predlagali da se uspostavi dvoslojni nadzorni sistem

koji će se ograničiti na velike multinacionalne institucije i ostaviti veliku većinu financijskih

institucija na postojećoj strukturi. Posebno se Njemačka slagala s ovakvim pristupom jer je

željela zadržati kontrolu nad svojim lokalnim i regionalnim bankama. Njezini argumenti bili

su da su te banke premale da bi izazvale bankovne probleme te da je Njemačka spremna

preuzeti financijsku odgovornost za njihove probleme, ali da ne želi sudjelovati u rješavanju

problema u drugim zemljama. Međutim, druge članice se nisu sposobne nositi s takvom

odgovornošću, npr. Španjolska ili Irska (Runding, 2012).

46

5. ZAKLJUČAK

Uspostava europske bankovne unije bila je predložena 2012. godine od strane Europske

komisije kao odgovor na višegodišnju financijsku krizu s kojom se suočavao europski

bankarski sektor. Prijedlog je bio prihvaćen od svih nadležnih europskih institucija te je

projekt pokrenut već slijedeće godine, da bi u studenom 2014. godine bankovna unija počela s

djelovanjem uspostavom Jedinstvenog nadzornog mehanizma. U radu je bilo objašnjeno kako

regulacija i nadzor bankarskog sektora nisu bili na adekvatnoj razini u trenutku svjetske

financijske krize. Banke su se suočile s mnogim problemima što je rezultiralo brojnim

spajanjima i sanacijama banaka, što je značajno smanjilo broj banaka u odnosu na predkrizno

razdoblje. Iako je globalna financijska kriza prebrođena u većini država svijeta još 2009.

godine, europski bankarski sektor nije uspio odgovoriti na sve probleme koje je kriza

donijela. Regulacija i nadzor bili su jedni od ključnih problema s kojim se bankarski sektor

suočavao. Prije uspostave bankovne unije infrastruktura sistema bankarske regulative bazirala

se na nadzoru, regulaciji i zaštiti na nacionalnom nivou. U takvim uvjetima prilikom sanacija

banaka koje su se našle u problemima bili su prisutni ogromni troškovi, koje su najviše snosili

porezni obveznici.

Jedan od ciljeva uspostavom bankovne unije je da se ti troškovi prebace od poreznih

obveznika na vlasnike i dioničare banaka, a u slučaju nemogućnosti sanacije na taj način

sanacija bi se financirala iz fonda za sanaciju koji je utemeljen na europskoj razini u kojem

sudjeluju sve banke eurozone. Tvrdim da će bankovna unija, kada bude djelovala u punom

kapacitetu, nakon uspostave Jedinstvenog sanacijskog mehanizma te sustava depozita, biti

novi početak u jedinstvenom funkcioniranju europskog bankarskog tržišta koji će vratiti

povjerenje u banke i bankarski sektor koji trenutno nisu na dobrom glasu. Bankovnom unijom

trebala bi se ukloniti mogućnost stvaranja sistemskih rizika te povećanju financijske

stabilnosti. Jedinstvenim nadzorom nad bankama Europska središnja banka imat će više

podataka o bankama, njihovom poslovanju i međubankarskim vezama čime bi se eventualni

problemi nastali u bankama trebali detektirati puno ranije nego dođe do opasnosti propadanja

banke, nakon čega će se moći utvrditi adekvatno rješenje za određenu banku koja se nađe u

problemima. Jedinstveni nadzor od strane Europske središnje banke trebao bi imati i utjecaj

na razvoj manje razvijenih zemalja te zemalja koje su na rubu Europske unije, budući da će

središnja banka dozvoljavati kreditiranje između država u kojima se nalazi matična banka i

47

država u kojima su podružnice što bi dovelo do funkcionalnog prekograničnog kreditiranja

koji bi pokrenuo rast u rubnim zemljama članicama.

Možemo zaključiti da je bankovna unija adekvatno rješenje za probleme s kojima se susreće

europski bankarski sektor jer će se provođenjem jedinstvenog pravilnika o bonitetnim

zahtjevima i pravilima za rješavanje banaka očuvati cjelovitost unutarnjeg tržišta. Veća

financijska stabilnost, kao rezultat bankovne unije, ojačat će i povjerenje te izglede za rast na

području cijelog unutarnjeg tržišta. Središnja i jedinstvena primjena pravila o bonitetu i

rješavanju u državama članicama koje sudjeluju u bankovnoj uniji koristit će svim državama

članicama. Rješavanjem financijske fragmentiranosti koja trenutačno ometa gospodarsku

aktivnost pridonijet će se poštenom tržišnom natjecanju i uklanjanju prepreka slobodnom

iskorištavanju temeljnih sloboda ne samo u uključenim državama članicama nego i na cijelom

unutarnjem tržištu. Novim regulativnim standardima te bankovnom unijom kao jedinstvenim

nadzornikom te učinkovitim sustavom sanacija banaka i osiguranja depozita europski

bankarski sustav opet može integrirati u jedinstveno europsko bankarsko tržište koje će

pokretati i voditi europsko gospodarstvo prema najrazvijenijem gospodarstvu svijeta.

48

POPIS LITERATURE

KNJIGE:

Kandžija, V., 2003, "Gospodarski sustav Europske Unije", Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Rijeci, Rijeka

Foley, B.J., 1993, "Tržišta kapitala", Mate, Zagreb

Friedman, M., 1973, "Teorija novca i monetarna politika", Rad, Beograd

Gregurek, M., Vidaković, N., 2013, "Bankarsko poslovanje", Visoko učilište Effectus, Zagreb

Kersan-Škabić, I., 2012, "Ekonomija Europske Unije", Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Pula

Miller, R.L., VanHoose, D.D., 1997, "Moderni novac i bankarstvo", Mate, Zagreb

Srb, V., Matić, B., 2002, "Bankarstvo", Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek

Vukadinović, R., Čehulić, L., 2005, "Politika europskih integracija", Topical, Zagreb

ČLANCI:

Beck, T., 2012, „Banking union for Europe – risks and challenges“, Centre for Economic

Policy Research

Berglöf, E., de Haas, R., Zettelmeyer, J., 2012, „Banking union: The view from emerging Europe“, Centre for Economic Policy Research

Božina Beroš, M., 2012, „Financijska supervizija u Hrvatskoj – između dvije institucije i jednog europskog trenda“, Ekonomski pregled, vol. 63, no. 5-6, pp. 352-371

Bremus, F., Lambert, C., 2014, "Banking Union and Bank Regulation: Banking Sector

Stability in Europe", DIW Economic Bulletin, vol. 4, no. 9, pp. 29-39

Darvas, Z., Wolff, G.B., 2013, „Should non-euro area countries join the single supervisory

mechanism?“, Bruegel policy contribution, issue 2013/16

Dietz, T. M., 2014, "On the single supervisory mechanism", Journal of Risk Management in

Financial Institutions, vol. 7, no. 3, pp. 221-225

Elsinger, H., Waschiczek, W., 2014, "Toward a European Banking Union: Taking Stock",

Summary of the 42nd OeNB Economics Conference in Vienna, Monetary Policy & the

Economy Q2/14 (Oesterreichische Nationalbank)

Farkas, A., Moor, C., 2015, "Repairing the EU Banking System and the Role of

Securitization", Journal of Structured Finance, vol. 20, no. 4, pp. 84-96

49

Gros, D., 2012, „The Single European Marke tin Banking in decline – ECB to the rescue?“, Centre for Economic Policy Research

Howarth, D., Quaglia, L., 2013, "Banking Union as Holy Grail: Rebuilding the Single Market

in Financial Services, Stabilizing Europe's Banks and 'Completing' Economic and Monetary

Union", Journal of Common Market Studies, vol. 51, pp. 103-123

Howarth, D., Quaglia, L., 2014, "The Steep Road to European Banking Union: Constructing

the Single Resolution Mechanism", Journal of Common Market Studies, vol. 52, pp. 125-140

Huber, D., Merc, G., 2014, "The Banking Recovery and Resolution Directive and the EU's

Crisis Management Framework: Principles, Interplay with the Comprehensive Assessment

and the Consequences for Recapitalizing Credit Institutions in Crisis Situations", Financial

Stability Report (Oesterrichische Nationalbank), no. 28, pp 75-90

International Financial Law Review, 2012, "EU split ove banking union decentralisation"

Jakšić, M., Sedlarević, L., Todorović, V., 2015, „Redefinisanje uloge bankarske regulative u bankarskom sektoru Evropske unije“, Ekonomske teme, no. 53, pp. 19-37

Jones, J., 2013, "Cross-Border Banking in the Expanded European Union", Eastern European

Economics, vol. 51, no. 6, pp. 54-74

Köhler, M., 2012, "Ownership structure, regulation and the market for corporate control in the EU banking sector", European Journal of Law and Economics, vol. 34, no. 1, pp. 173-196

Koutsomanoli-Filippaki, A., Margaritis, D., Staikouras, C., 2012, "Profit efficiency in the

European Union banking industry: a directional technology distance function approach",

Journal of Productivity Analysis, vol. 37, no. 3, pp. 277-293

Matić, V., 2011, „Bazel III“, Bankarski rizik, no. 21

Mickisch, S.G., Brandt, P., 2014, "The EU Banking Union: Will the New Regulatory

Framework Restore Confidence in European Banking?", Banking Law Journal, vol. 131, no.

3, pp. 256-258

Miletić, I., 2009, „Makroekonomski i mikroekonomski uzroci nestabilnosti banaka“, Ekonomska istraživanja, vol. 22, no. 1, pp. 47-59

Moloney, N., 2014, "European Banking Union: assessing its risks and resilience", Common

Market Law Review, vol. 51, no. 6, pp. 1609-1670

Murphy, K. J., 2013, "Regulating Banking Bonuses in the European Union: a Case Study in

Unintended Consequences", European Financial Management, vol. 19, no. 4, pp. 631-657

Octav, N., 2014, "Solutions on the operation of the European banking in the community area",

Economics, Management & Financial Markets, vol. 9, no. 1, pp. 422-430

50

Sargu, A.C., Roman, A., 2012, "EU Banking Sector: Current Environment and Future

Directions", Economy Transdisciolinarity Cognition, vol. 15, no. 2, pp. 68-75

Schoenmaker, D., 2012, „Banking union: Where we're going wrong“, Centre for Economic

Policy Research

Schooner, H.M., Taylor, M.W., 2010, „Global bank regulation; Principles and policies“, Academic press, USA

Waddington, J., 2013, "The Views of Members towards Workplace Union Organization in

Banking between 1999 and 2008", British Journal of Industrial Relations, vol. 51, no. 2, pp.

333-354

Wagner, W., 2012, How to design a banking union that limits systemic risk in the Eurozone“, Centre for Economic Policy Research

Wymeersch, E., 2012, "The banking union's single supervisory mechanism and the securities

business", Journal of Securities Operations & Custody, vol. 5, no. 3, pp. 194-202

Wyplosz, C., 2012, „Banking union as a crisis-management tool“, Centre for Economic

Policy Research

INTERNET IZVORI I OSTALO:

Basić, M., 2013, „Novi regulatorni okviri i utjecaj na hrvatski bankarski sektor“, Ekonomski

fakultet u Splitu, diplomski rad

Coeure, B., 2012, "Why the euro needs a banking union", European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2012/html/sp121008_1.en.html

Constancio, V., 2014, "Banking Union: meaning and implications for the future of banking",

European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2014/html/sp140424_1.en.html

Constancio, V., 2014, "Banking Union and European integration", European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2014/html/sp140512.en.html

Constancio, V., 2013, "Banking union and the future of banking", European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2013/html/sp131202.en.html

Constancio, V., 2014, "The role of the banking union in achieving financial stability",

European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2014/html/sp141126.en.html

Constancio, V., 2012, "Towards a European Banking Union", European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2012/html/sp120907.en.html

51

European Banking Federation, 2014, "European Banking Sector: Facts & Figures", European

Banking Sector

European Banking Federation, 2013, "European Banking Sector: Facts & Figures", European

Banking Sector

European Banking Federation, 2012, "European Banking Sector: Facts & Figures", European

Banking Sector

European Banking Federation, 2014, "Financial integration: Not a one-way street", A report

on the EU's financial sevices markets, European Banking Federation

European Banking Federation, 2014, "Recovery needs a boost - 2014 Year-end outlook", EBF

Economic Outlook, no. 38

European Banking Federation, 2014, "Retail banking starts with consumer needs", European

Banking Federation views on retail banking, European Banking Federation

European Banking Federation, 2014, "Taking stock of the EU banking regulation and

upcoming challenges", EBF handbook for MEPs 2014-2019, European Banking Federation

European Central Bank, 2014, Guide to banking supervision, European Central Bank

European Central Bank, Monetary and financial statistics,

https://www.ecb.europa.eu/stats/money/aggregates/aggr/html/index.en.html

European Central Bank, 2014, The list of significant supervised entities and the list of less

significant institutions , European Central Bank

European Commission, 2012, "A Roadmap towards a Banking Union", Communication from

the Commission to the European Parliament and the Council http://eur-lex.europa.eu/legal-

content/EN/TXT/?uri=CELEX:52012DC0510

European Commission, 2014, "Banking union: restoring financial stability in the Eurozone",

MEMO/14/294, http://ec.europa.eu/finance/general-policy/docs/banking-union/banking-

union-memo_en.pdf

European Commission, 2015, "Understanding...Banking Union",

http://ec.europa.eu/information_society/newsroom/cf/fisma/item-

detail.cfm?item_id=20758&newsletter_id=166&lang=en

Europski Parlament, 2014, Direktiva 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća , Službeni

list Europske Unije

Europski Parlament, 2014, Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog Parlamenta i Vijeća, Službeni list Europske Unije

Europski Parlament, 2013, Uredba (EU) br. 575/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća, Službeni list Europske Unije

52

Europski Parlament, 2013, Uredba (EU) br. 1022/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća, Službeni list Europske Unije

Europsko Vijeće, Bankovna Unija http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-

union/

Europsko Vijeće, Jedinstvena pravila http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-

union/single-rulebook/

Europsko Vijeće, Jedinstveni nadzorni mehanizam, http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-union/single-supervisory-mechanism/

Europsko Vijeće, Jedinstveni sanacijski mehanizam http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-union/single-resolution-mechanism/

Europsko Vijeće, Kapitalni zahtjevi za bankovni sektor

http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-union/single-rulebook/capital-

requirements/

Europsko Vijeće, Oporavak i sanacija banaka http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-union/single-rulebook/bank-recovery-

resolution/

Europsko Vijeće, Sustavi osiguranja depozita http://www.consilium.europa.eu/hr/policies/banking-union/single-rulebook/deposit-

guarantee-schemes/

Kisić, B., 2013, „Bankovna unija i nadzor banaka u EU“, Ekonomski fakultet u Zagrebu,

diplomski rad

Mersch, Y., 2013, "The Banking Union - a European perspective: reasons, benefits and

challenges of the Banking Union", European Central Bank

https://www.ecb.europa.eu/press/key/date/2013/html/sp130405.en.html

Vijeće Europske Unije, 2014, "Bankovna Unija", Relevantni zaključci Europskog Vijeća

Vijeće Europske Unije, 2014, Provedbena Uredba Vijeća o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante

doprinosima jedinstvenom fondu za sanaciju

Vijeće Europske Unije, 2014, Sporazum o prijenosu i objedinjavanju doprinosa u jedinstveni

sanacijski fond

Vijeće Europske Unije, 2013, Uredba Vijeća (EU) br. 1024/2013, Službeni list Europske

Unije

Vujčić, B., 2015, „Izlaganje za konferenciju hrvatskog novčanog tržišta“, Opatija

53

POPIS GRAFIKONA, TABLICA I ILUSTRACIJA

POPIS GRAFIKONA

Grafikon 1. Ukupan broj kreditnih institucija u Europskoj uniji 2007.-2013. godine………...8

Grafikon 2. Broj stanovnika na broj osoblja banaka u određenim zemljama……………….....9

Grafikon 3. Broj podružnica kreditnih institucija u Europskoj uniji 2007.-2013. godine…....10

POPIS TABLICA

Tablica 1. Ishod procjene značajnosti………………………..……………………………….30

POPIS ILUSTRACIJA

Ilustracija 1. Okvir nadzora manje značajnih institucija unutar SSM-a……………….……..31

Ilustracija 2. Funkcioniranje zajedničkih nadzornih timova………………………………….32

54