Ivo Kalinski GLE, KAKO LIJEP DAN! · „Kretenu, nemoj mi tepati, rekla sam ti stoput, kretenu jedan blesavi! Tepaj onim svojim fuficama – Margiti, Giti, Malenoj ili kako se već

Ivo Kalinski

GLE, KAKO LIJEP DAN!

Gle, kako lijep dan!.indd 1 17.5.2011 12:12:07

Mala biblioteka “Dragutin Domjanić” knjiga 61.

Nakladnik:Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina

Za nakladnika:Ivica Kukovačec

Urednik:Ivan Kutnjak

Grafičko i likovno oblikovanje:POU Sv. Ivan Zelina

Tisak i uvez:Tiskara Zelina d.d.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 768082.

ISBN: 978-953-6540-48-8


Ivo Kalinski

Gle, kako lijep dan!

Zagreb, svibanj 2011.



Tako maleni i tako bezimeni a igra sa zbiljom nastavlja se…



7

Virtualno? Mislite?

“Jesi pročitao?“Jesam. Pročitao sam.”“ Na Facebooku?”“Nataša? Ako je Nataša, na Facebooku, da.”“Onda sve znaš.““Znam i ne znam. Čas mislim da znam, čas mislim da ne znam.”“Kako? Zašto?”“Sve što je napisala na Facebooku jasno je, ipak tu nešto smrdi.“„Zašto?“ Preozbiljno, preposlovno, čini mi se.”“Ja kažem – javit će se ona. Ima nade. Pitanje je samo dokad čekati.”“Nada? Nada je sranje. Dokad čekati, ne znam?”“Ali ona je doista napisala da će doći. Da će doći točno u 17, ovdje, kod lipe.”“A sad je, za minutu, 19.”“Nevjerojatno.”“Nevjerojatno, i ja kažem.”“Da, koliko se i ja sjećam, a sjećam se, kako se ne bi sjećao, zaboga, ona je doista napisala da će doći. Štoviše, koliko se sjećam, dvaput je ponovila da će svakako doći.”“Ipak, nevjerojatno je, kažem vam, ali ona je doista napisala da će svakako doći.”“Eto, vidite, napisala je da će doći, što i ja kažem da je napisala da će doći, da će svakako doći do 17, ali nije


8

došla. Premda je napisala da će svakako doći, nikad nije, bar koliko se ja sjećam, porekla da neće doći.”“Ipak, napisala je, zar nije čudno, napisala je na tom prokletom Facebooku to što je napisala, a nije porekla, nije napisala da neće doći. Zar nije čudno?”“Točno. Nekakva građanska, elementarna kultura, mislim, nalaže čovjeku da se, ako ništa drugo, barem ispriča za ono što je tvrdio da može a zapravo ne može.”“Građanska kultura? Otkud sada građanska kultura? Pa, ona je – umjetnica! Bar se tako deklarira.”“Umjetnica? Kakva umjetnica? Ona je – trgovkinja!”“Meni je rečeno, onako sa strane, javlja se ona i drugima tako da znate, da je umjetnica. Čak mi je rečeno, budite obazrivi s njom, umjetnici su vam čudna sorta, preosjetljivi na svaku sitnicu, mogla bi se uvrijediti.”“Meni je rečeno da je trgovac.”“Trgovac ili trgovkinja?”“No dobro, kvragu, trgovkinja!”“No, dobro, iako nije dobro, čujte moglo bi se reći, onako, razumijete što hoću reći, onako ali nimalo usput, da se možda ipak radi, nemojte me krivo shvatiti, kako da kažem, da je to On a ne Ona?”“Ona ili On, što se mene tiče moglo bi biti i kakvo mazohističko dijete! Uostalom, hebe nam se, mi smo ionako hetero.”“No dobro, jesmo, ali sve je to čudno, jako čudno. A da nije najobičnija, ali vrlo razrađena sabotaža?” “Mislite? Mislite da bi se moglo raditi o sabotaži. Iskreno, ubio me bog, nikad nisam ni sanjao da bi se možda moglo raditi o sabotaži! Ta osoba, On ili Ona, zamišljam joj izgled, rekao bih, djeluje tako pošteno, tako nevino, kao


9

bebica. Sabotaža? Ma, ni govora, ne vjerujem.”Marko i Maksim nervozno cupkaju s noge na nogu, iščekuju. Maloprije su se upoznali.Ispod lipe, oni ne znaju i ne vide, promatra ih nekakvo biće, nekakav stvor. Ima crvene oči i sitne, sitne zube. Nitko ga od prolaznika ne vidi. Štoviše prolaze kroz njega kao da se radi o paučini. Ja, ne da mislim, nego znam da se radi o minijaturnom mastodontu, o virtualnom svijetu koji se naselio u Facebook, na koncu konca koji nas nikad i nije napustio, koji oduvijek živi među nama i samo želi s nama komunicirati. Kad ljudima govorim da je virtualno i stvarno jedno te isto, podsmjehuju se, neki okreću glavu, neki sugeriraju da se javim u Vrapče, eventualno u Jankomir, jer da su tamo manje-više svi takvi - od doktora nauka do najobičnijeg šljakera. Našoj staroj baki, koja je odavna umrla, ali s kojom pokatkad izmjenjujem misli, na grobnoj ploči često prišapnem kako mislim da su Oni, virtualci, odavna među nama. Tu i tamo, kao da je oprezna, ona kimne glavom.Jasno vidim, baka ima prekrasne crvene oči i vrlo sitne, sitne zubiće. Prekjučer sam primijetio, što me je moram priznati snažno razveselilo, kako mi se na nekim dijelovima tijela koža ljušti. Na oljuštenim dijelovima izrastaju ljuske, zapravo ljuskice.“No, konačno!”, radosno je već s kućnog praga uzviknula moja slatka ženica, moja Irma. Ona, kojoj je koža odavna načičkana prekrasnim raznobojnim ljuskicama, zagonetno smješka se.


10

Gle, kako lijep dan!

Kad smo ono, sjećaš se, na zapuštenu rukavcu – ja sam oduvijek tvrdio da se ne radi o zapuštenu rukavcu nego o smrdljivoj, zapuštenoj močvari – lovili ribe, bili na pecanju? Pakleno užaren dan, četvrtak ili petak? Podalje neke žene krevelje se, tobože sunčaju se. Među njima Margita, razuzdana Margita, odbacila grudnjak, glasno smije se.Tebi je neugodno, ili se tako činilo, okrećeš se leđima prema suncu, predvečernje sunce na zalazu udara ti u leđa, lice ti zbog sjene zatamnjena ploha, oči tu i tamo zasvjetlucaju. Desna ruka ti poludignuta i napeta, u njoj ribički štap. Rekla si, bila si vidljivo ljuta, da umjesto gliste na udicu nataknem poljskog obada.Zašto si to rekla? Poljski obad ne leti u predvečerje. Uostalom, znaš vrlo dobro da sam strastveni ljubitelj insekata, kolutićavaca i ptica! Glupo je ići protiv stvarnosti. To je pogrešna doktrina, rekao sam.Pošli smo u zakupljeni bungalov, oboje bez riječi.Iako sam na sve moguće načine pokušavao, Hela cijelim putem nije progovorila ni riječ. Iako sam je zagrlio, uostalom to sam i ranije činio u sličnim zgodama odmora, usput je gladeći po ramenu, po navici tu i tamo po grudima, nikakvim znakom nije davala do znanja da joj je drago, štoviše teško je reći je li ledena hladnoća više izbijala iz njezinih očiju ili tijela.Hela nije ni večerala. A baš je nudilo račiće koje je inače obožavala. Čak nije pogledala ni svoju omiljenu sapunicu.


11

No dobro, pomislio sam, ako si ti zanijemila, onda ću i ja! Na terasi ispred bungalova, na obližnjoj crkvici taman je otuklo dvanaest, pola noći kad, kako kažu, počnu carevati duhovi noći, zavalio sam se na ligeštul, onu blesavu i nezgrapnu, ova je takva bila, napravu od platna i drveta, i zaspao. Ujutro sam sam sebi bio težak kao onaj specijalan vagon za prijevoz pokućstva. Ne sjećam se da sam išta sanjao. Hela je, pretpostavljam još uvijek nabrušena, doručkovala ranije i, isto tako pretpostavljam, otišla u šoping. Diskretno sam namignuo konobaru, i sam sebe uhvatio da to inače ne radim, on je shvatio i donio mi moje omiljeno piće, metaksu s limunom. Znam da će se mnogi nasmijati da pijem metaksu s limunom jer to, koliko znam, nitko živ ne radi, ali ja to neobično volim. Htio sam odmah platiti, ali sam ustanovio da u džepu nemam ni za jedno piće, ma zvalo se ono i metaksa. Kad sam odlučio otići u bungalov, konobar se ljubazno nasmiješio.Nema veze, ionako sam kanio otići u Grad.U bungalovu, na moje iznenađenje – Hela. Na oba stolca i komodi dvije-tri vrećice.„Onda, kako je bilo u šopingu?“, stvarno sam mislio da se Hela više ne duri.Hela je, međutim, bez riječi šmugnula u kupaonicu.No, dobro, pomislio sam. Kratke hlačice stavio sam na naslon stolice i obukao duge, ne možeš u Grad tek tako. Popipao sam stražnji džep, lisnica na mjestu, za svaki slučaj pogledao, ni dandanas zapravo ne znam zašto me spopala zabrinutost da je fina kožica na njoj promijenila


12

boju, od tamnosmeđe u žutu. Lisnica je dakako još uvijek bila tamnosmeđe boje, možda svjetlucavije, vjerojatno ovisno o tom kako sam je premještao s ruke u ruku.Onda sam ustanovio, nemalo se zabezeknuvši, da u nutarnjem pretincu nema moje drage bankovne kartice. Srećom, spazio sam je na stolu, tik uz nabubrelu šoping vrećicu.„Hela, zašto si uzela, i to bez pitanja, moju karticu? Imaš svoju!“, Hela je upravo pomolila glavu kroz odškrinuta kupaonična vrata.„Zato jer sam svoju zagubila ili izgubila.“No, hvalabogu, bar je progovorila. „Helice, ne ljutiš se valjda, ha?“„Tko je rekao da se ne ljutim? Ljutim se!“„A zašto se zapravo ljutiš, Helice?“„Kretenu, nemoj mi tepati, rekla sam ti stoput, kretenu jedan blesavi! Tepaj onim svojim fuficama – Margiti, Giti, Malenoj ili kako se već zovu, meni nikad više, jasno!“„Onda dobro, nikad više“, možda je tako najbolje, uzdahnuo sam duboko kao čovjek napunjen tugom do vrha i zalupio vratima, što baš i nije pristojno.Sjeo sam u auto, obrisao s njega ono prvo požutjelo predjesensko lišće, baš sam pedantan – pomislio sam, i krenuo put staračkog doma na kraju Grada. Tamo je, već nekoliko godina, svoje staračke dane provodila moja mater, gotovo slijepa, s teškim glaukomom na oba oka.Kad sam ušao u sobu, ona je, kao i uvijek, slušala svoju dragu fugetu, dražesnu malu fugu.„O, micek, sinek, to si ti! Poznam te po koraku, nemreš sam sebe zatajiti, kajne.“„Majko, nemoj mi tepati, ne volim to!“


13

„To prvi put čujem! Nego, kak je Hela? Imaš tak dragu i plemenitu ženu. Bogek moj, uvijek mi donese kolače.“„A je, je“, više sam mucao nego govorio, „nego, reci ti meni, nikad te nisam pitao, kakav je bio tvoj muž, moj tata? Je bio dobar prema tebi?“„A je, je! Bil je običan gad. Celi život lovil je ženske“, mama Hermina vidljivo se uzmeškoljila, „srećom ti si uvijek bil dobro odgojen dečko, kajne?“Zagledan u njezine sivomrenaste oči, nisam znao što bih odgovorio. „Mama, jel te što boli?“„Nikaj me ne boli. Jedino me ipak boli kaj onaj stari moj gad više nije kraj mene. To me boli.“Fugeta je zadnje akorde taman privodila kraju.„Oh, kako lijep dan“, rekla je mama.


14

Uvijek ti je netko za leđima

Negdje oko pola noći smrad, nesnosan smrad. Seljaci već nekoliko dana u manjim i većim cisternama na njive i oranice odvoze gustu smrdljivu gnojnicu. Njome ih umivaju, bit će lijepe kao mlade snaše, a onda zaorati prvu brazdu. Još malo, kume moj, i proljeće će buknuti puninom života u svim svojim vidljivim i nevidljivim oblicima. A baš sam se na teveu zagledao u virtuozno skakutanje balerina na vršcima prstiju. Bio je to, koliko se razumijem, zapravo inovacijski komad s kombinacijom elemenata baleta, opere, čak i romanse, barem je tako tvrdio autor, ćosavi starčić s licem djeteta. Ona dva-tri baletana uz balerine - nadmeni gusani. Nikako da se otmem dojmu da se jedan od njih trojice sve to malo, prem diskretno, želi uvući ispod krinoline jedne od njih, što tako mršavom umjetniku inače i ne bi bio osobit podvig. Nije mi jasno, nikad mi ni nije bilo, zašto baletane bije glas, fama volat, da su pederi. Doduše, ako se pravo uzme, točno je da baletne finese, vibracije i varijacije više priliče ženskom svijetu, bar se tako govori, što još uvijek ne znači da muškarci u tom svijetu umjetnosti nemaju mjesta. Iz škulje pri kraju podija provirivala je šaptačica. Komu ili čemu ona služi? Opet smrad, nesnosan smrad. Zatvorio sam poluodškrinut sobni prozor, ali smrad je već bio unutra. Stišao ton tevea, ne znam zašto, valjda pomislio da će se smrad smanjiti, nekako stanjiti. Kao i


15

obično, prevario sam se. Vani se netko derao, valjda misleći da je njegov pjev nadnaravno ugodan, pravi melem za dušu i tijelo. Nije da sam pomislio da sam prvi, čak ni da sam zadnji, ali to vam je tako kad ne znate što bi sa sobom, nadolaze vam na pamet svakakve misli, neke brze, neke usporenim tempom i vi osluškujete otkucaje vlastitoga srca kao da se radi o nekom starinskom satu na zidu sobe koju za svog života nikad i nigdje niste doživjeli. Glupo ili neobično?! Je li bilo glupo ili neobično ono kad sam puteljkom u Zoou susreo staricu koja je pjevala soul. Obožavam soul, rekla je. Labudovi, bijeli (ornitolozi tvrde da ima i crnih labudova – ne vjerujem ni ornitolozima ni crnim labudovima!) po jezeru šepurili se, u parovima, dragi labudovi i drage labudice. Zastao sam, pošljunčana stazica, u sredini pomalo prljava, ipak ljeskala se. Nikakvo čudo, bilo je ljeto u punoj formi. Majmunčić u kavezu kreveljio se, i ja njemu. Čuvar životinja držao se nadmeno, pokušao sam ga oponašati. On se smijao. Djeca, neka nepoznata djeca, vukla me za rukav da im kupim sladoled, njihovi roditelji, relativno mladi bračni par, priljubljen uz deblo platane nikako da prestane s ljubakanjem. Nekim ljudima, primijetio sam, bilo je neugodno kad sam se čujno podrignuo, ni dandanas ne znam je li to bilo protestno ili tek tako. Ona starica sa soulom već mi je bila za leđima. „Da vam, mladi gospon, u dobrom tonu rečem koju“, ponudila se. „Život vam je jako lijepa stvar, no s falš notama“, iz nje progovorilo je iskustvo.Dao sam joj deset kuna, njezine oči uz obligatno fala


16

namreškale su se i ja sam u njima zapazio one iste labudove od prije desetak minuta. U Zoou najviše od svega volim dikobraze, poznata je stvar. Dugo ih promatram, ne znam zašto. Navečer, glavni me čuvar Zooa ljubazno moli da napustim prostor, mora zatvoriti ulazna vrata, ja mu nastojim, baš sam uporan, objasniti zašto onaj najstariji dikobraz ima razjapljena usta. Čuvar pljucka slinu, uopće me ne gleda, nisam tako tupav da ne shvaćam kako me omalovažava i negira. „Ja sam ovdje šef, ja sam ovdje bog i batina“, često zna podviknuti gledajući me ravno u oči. No i ja znam biti vraški uporan. Eto, ima već pet-šest minuta kako mu i danas, upravo sada, objašnjavam golu golcatu činjenicu da sam konačno nakon puno pokušaja u zadnji čas uspio izbrojiti sve one dlačice s lijeve strane dikobrazove njuškice i da bi taj podatak, siguran sam, mogao ako se pravilno upotrijebi izmijeniti mnoge konstelacije u dubini svemira. Čuvar je, ne razumijem zašto, vrlo osorno, čak ljutito, rekao da sam ne samo vrlo dosadan nego i frapantno glup čovjek. „Super“, rekao sam, „vrlo sam zadovoljan time što ste rekli, to mi nikad nije palo na pamet.“ Mislio sam čuvar će reagirati na to, ali nije, nego je kao dodatnu varijantu na moju lijevu nogu - ljeti sam bos, ma bio u pitanju i velegrad kakav je bijeli Zagreb grad - brzinom lasera slavodobitno izbacio želatinoznu žućkastu pljuvačku. Imao sam vrlo plemenitu namjeru da to obrišem, ali je čuvar, što nisam pretpostavio, iskoristio priliku i nabio me u tur tako jako i tako iznenadno da sam se jedva zaustavivši našao pred


17

nasmijanim licem majmuna. Nasmijano lice majmuna? Majmuni su, možda niste primijetili, možda se niste u to udubili, uvijek nasmiješena lica. Nije da je riječ o nekoj trenutačnoj radosti, to ne! – smiju se ljudima. „Mi smo u kavezu u ograničenoj slobodi, vi ste bez kaveza u neograničenu zatvoru“, cerekaju se. Inače, da vam rečem, pokatkad se događa, nema toga stvora koji neće posvjedočiti, kako imate osjećaj da vas netko iza leđa prati, da vam dašće za vratom, ne znate tko, ali osjećate. Tog dana u nedjeljno poslijepodne nešto mi, ne znam što, s probavom nije bilo u redu, možda od jestivih puževa koje smo moj dragi prijatelj Jakopic i ja, on ih s jajima gurmanski sprema, jeli jučer.„Oni su, tako da znaš, iz porodice Gastropoda. Puž puže, u vrtu cvjetaju ruže,“ nadoda on.„Ma nemoj, nisam znao da puževi imaju porodicu! No dobro! Ali čemu poezija? Poezija je sranje! Mislim, s takvim delikatesama“, replicirao sam.„Stara stvar! Opet bi se svađao, je li?!“„Jakopic, čuj, nemoj se ljutiti, ali vrlo me zanima kako ih hvataš, onako sa strane, sprijeda ili onako straga?“„Prvo, ne hvatam ih nego berem. U vrtu i uz živicu. Drugo, berem ih sa strane, sprijeda i straga, kako kad. Ti si opsjednut s tim straga. Zašto te to straga toliko opsjeda? Pa nisi valjda homić!“ Nije uvijek idilično među nama, često se porječkamo. Jakopic je šutljiv, vrlo šutljiv čovjek. Ja sam pak pretjerano pričljiv, inzistiram na detaljima.„Molim te, zbilja te molim, daj jednom već prestani! Jedno te isto deseti put. Kako ti samo ne dosadi?! Sereš


18

ko da si u Saboru!“, njegova je intervencija česta.Bolovi u trbuhu nisu prestajali, s intervalima iznenadne kolike još i glavobolja, zatim povraćanje. Izišao sam među drvorede, napravit ću, odlučio sam, stotinjak koraka prema starinskoj kuli, stotinjak natrag, tako je pokojni otac vodao konja kad se je prenajeo, i bilo mu je dobro. Konju je bilo dobro. Stari je uganuo nogu. Usporedba i nije bogzna kakva, i ne mora biti, što još uvijek ne znači da nije efikasna, bez obzira na slatkasto predvečerje koje se taman vješalo uz one niske kvrgave grane drvorednih stabala. Baš kad se osjećaj da me netko prati vidno pojačao, blizu kule, kraj onog najvišeg još donekle sačuvanog zida, iz sumračja izletjela spodoba i pošteno me iz čista mira odostraga odalamila toljagom. Vrisnuo sam i zapomagao upomoć, ali me spodoba još jednom, i to žešće, odalamila. Taj drugi put toljaga je zahvatila vrh leđa i dobar dio glave. Makinalno sam opipao glavu, začudo bila je na ramenu.„Marš! Gubi se! Ovo je moj privatni posjed! Ovo je moj dvorac, a ne nečija prčija, mater ti jebem!“, spodoba nije vikala, spodoba je urlala. Pretpostavio sam, što se već više puta dogodilo, da se radi o luđaku odbjeglom iz obližnje umobolnice.„Oprostite“, rekao sam da kako-tako smirim situaciju, „znam da je ovo vaš dvorac, znam da je ovo vaš privatan posjed, ali ne znam kako mi se dogodilo da zagazim ovdje, oprostite!“. No kad je spodoba opet podigla toljagu, dao sam petama vjetra, uopće mi više nije bilo do konverzacije. Kolika je prestala, ali se pojačala bol u vratnim kralješcima. „Bože, što se dogodilo? Pa ti si sav krvav!“, s košarom


19

punom puževa pred ulaznim vratima dočekao me Jakopic, prestrašen više nego ja.„Vidiš što! Netko me kod kule ni kriva ni dužna namrtvo izudarao. Neki luđak. Možda je utekao iz ludnice.“„Nazovi Kernera! Šef bi valjda morao znati kako stoje stvari s njegovim luđacima.“ Nekoliko je puževa izmililo na rub košare, ali ih je Jakopic vratio natrag.„Nazovi ti. Ti ga bolje poznaješ. Mislim da više neću jesti puževe“, rekao sam vrlo rezolutno nakon kraće stanke.„No dobro, što je pak sad!“, Jakopic je još dva-tri puža vratio u košaru.„Sve ovo što se dogodilo – zbog tvojih je usranih puževa! Bolovi, kolika, glavobolja i moja nakana da ih hodanjem smirim. Kažem ti, mislim da više neću jesti puževe.“ „Kako ti volja.“ Šutjeli smo obojica. Puževi se razmiljeli posvuda. Jakopic je nazvao Kernera. Kerner je rekao da su svi njegovi na broju, ali da ne treba smetnuti s uma da je luđaka više vani nego kod njega. Jakopic je pokupio sve puževe. Bio je tužan. Uvijek kad je tužan lice mu se objesi kao stara zastava.„No dobro! Nemoj se duriti! Jest ću puževe, naravno da ću ih jesti. Ipak, molim te, nemoj utrpavati onolika jaja“, rekao sam. Jakopic se odmah ozario, čak mi je alkoholom istrljao polukrvavu kvrgu na tjemenu, doduše grubo, onako muški.„Bože, koliku ti glavu imaš! Oprosti, htio sam reći koliku ti kvrgu imaš.“Iznenada, opet spopao me strah. Onaj neobjašnjiv strah da mi je netko za leđima i samo čeka priliku kad


20

će me zatući. Drhtao sam. Jakopic, taj moj gorostas od nekih stotinu i pedeset centimetara, na nožnim prstima uspravio se za još nekih pet centimetara.„Ništa se ti ne boj, dok sam ja tu!“, podviknuo je.Nećete vjerovati, puževi u košari smijuljili su se. Ili se nama tako činilo.


21

Enes i ja

Jučer poslijepodne, što je inače vrlo rijetko, nazvala me Dada, kolegica iz ureda. Po glasu činilo mi se da je nekako, reklo bi se, uzbuđena.Nema veze, možda joj se vratila ona stara strast kad smo prije puno godina ljubovali, pomislio sam. “Kaj tak oštro dahćeš u telefon, da nisi možda … bolestan?“Ma … ne”, jedva sam se snašao, “mislim da će me napasti viroza?!”“Onda vrući čaj, limun i med. I krevet. To treba odležati, znaš.”“Kako da ne, u krevet, i to još – sam”, pokušao sam slijediti svoj film.“Molim te, ne seri!”, rekla je Dada. “Ooo, oprosti, skoro sam zaboravio da si ti još uvijek ona stara kulturna osoba.”“Pusti sad to, nemoj se zekati! Imam ti javiti jednu jako gadnu stvar. Morda će te, kakav već jesi, razveseliti, a morda neće. Danas ti je na sjednici Upravno vijeće, i to jednoglasno, dalo otkaz. Zbog povrede radnog odnosa ili tak nekaj. Bez prava na žalbu. Navodno, malo pa malo, a upozoravalo te da tak nemre, vuru-dve nema te na poslu, zbrišeš. A ima dana kad te uopće nema, bez isprike. I sad, kajaznam, možeš se žaliti svetom Petru.”Dada je bila, takav je moj dojam, preskakajući pojedine riječi, vidno uzbuđena.“Dada, nemoj se sekirati, molim te! To sam i očekivao.““Nemoj srati! Pa tko normalan danas uz posao kaj ga ima,


22

traži nekakav novi. Ti zbiljam nisi normalan!”“Bravo, zbilja sam to i očekivao, ali sam prije morao napraviti određene mjere sigurnosti. Eto, to ti je to”, nastojao sam u odgovoru biti precizan.“Koje mjere sigurnosti?”, Dada je, kao i uvijek, bila uporna.“Našao sam novi posao. Posao za koji vjerujem da će me veseliti, sigurno više od administrativnih gluparanja koja sam dosad radio,” rekao sam.“Koji novi posao? ““E, vidiš, to ti neću reći.”Dada je nešto promrkljala i protestno spustila slušalicu.Nabacio sam kaput, onako preko ramena, tek toliko, idem na Trg, do Enesa, odlučio sam.Uto je počelo padati ko iz kabla. Odustao sam. Enes je, kako sam kaže, Bošnjo i bavi se pantomimom. To je, kako i sami znate, onaj tip na Trgu koji cijeli cjelcati dan na omalenu podestu u jednoj te istoj pozi skamenjena pokreta prolaznicima dočarava živog mrtvaca, doduše uspravnog. Poslije otkaza na poslu, bio je programer u nekom na brzinu sklepanom arhitektonskom birou, imao je, kako kaže, tri puta pred sobom. Prvo, biti lopov, razumije se većeg kalibra, po mogućnosti odabravši područje i ideogram s trenutačno najbolje stojećim rejtingom; drugo, staviti na se reverendu. Enes je naime završio, i to u propisanu roku, teologiju, i propovijedati riječ Božju; i treće, baviti se umjetnošću. Eh, ta prokleta umjetnost, kaže mi Enes, to ti je kao lijepa žena, začas te zavede. Odlučio se za pantomimu,


23

kaže. Nabavio dva kostima, ljetni i zimski. Da, i šešir, ako kapne kakva lova. Od gradskih otaca za svoj program dobio dozvolu za nastupanje na Trgu i – eto! Dnevno se, kaže, u šeširu nađe kojih 400-500 kuna, pa i više. Najviše daju Kinezi i Japanci, najmanje pravi Zagrepčani, purgeri, koji vole komentirati, neke se skupinice penzića i posvađaju, ali ne daju ni lipe. Kad sam mu iznio svoj plan i predložio da se na tom projektu radno udružimo, prihvatio je otprve. Doduše, to da kao nekoć davno monah Simeon budem stilit, da do njega živim manje-više na platformi stupa baš i nije spočetka prihvatio s nekim osobitim oduševljenjem opravdavajući se kako misli da to ljudima i ne bi bilo bogzna kako atraktivno, ali kad sam mu otkrio tajnu da će nam dobri mesar Štef svaki dan između ostaloga dostavljati kobasice od džigerice, pristao je. Nakon dva-tri tjedna, moglo bi se reći dobro uhodana posla, u jedno blago predvečerje, baš kako nas je Štef dobro počastio a mi mu da se nekako odužimo premijerno izveli kombinaciju performansa i stilitiranja, skupinica huligana naočigled mnoštva Enesu je, jer se žestoko opirao, bacila vitriol u oči, ukrala povišeno performersko postolje, a mene izbacila s platforme stilitna stupa. Enes je izgubio vid, gotovo je slijep, ja sam srećom dobro prošao: kontuzije po cijelom tijelu, dva-tri puknuta rebra i slomljena lijeva noga. Nakon dugog oporavka, ja ćopav, on gotovo slijep, kao pravi prijatelji prionuli smo novom poslu. Pustili smo kose i brade, skoro do pojasa. Enes mi baš sliči na Isusa. Već dugo, ili mi se tako čini, lutamo svijetom. On


24

propovijeda božju misao, ja tu i tamo otpjevušim pokoju crkvenu pjesmicu. “Vidiš, brajane, kako je život lijep!”, često će mi Enes.“Ali ti, brajo, ne vidiš!”“Ne vidim, ne vidim. Ali osjećam”, ozarena lica kaže on.


25

Odrastanje

Ne treba imati zle namjere, ne treba lajati baš na sve i svakoga, nitko nije toliko dobar da ne bi malčice bio i loš, nitko nije tako loš da ne bi bio i dobar, nisu sve ljudske svinje bešćutne, ima ih koje su čista emocija, razumiješ. Onaj prutić od svibovine kojim su ga kao dijete prokušanom edukacijskom metodologijom mlatili savijao se, vrlo dobro pamti; makadam se ljeskao, cijedila se mokraća po njem, stado ovaca, runjavih i prljavih razbježalo se, putokazi ostali usamljeni sa strane. Danas se pita ima li ikog igdje tko bi znao pravi put iz tog pakla? Iz ovog pakla jare. Žarko ljeto u njemu i izvan njega, rujan zna biti ovako opako vreo, omara u nama i izvan nas, omara posvud; politički plakati po stupovima samo što ne planu, na njima obećanja, laži. Istim ovim putem ne trči kao što je nekad trčao, istim ovim jarosnim makadamom zamišlja cestu obećanu na plakatima. Smotuljak mu u rukama, dio zavičajna tla uzmiče mu pod nogama, visoko gore ujezgrilo se sunce, ono gori. Netko plače u zavjetrini. Davno prije običavao bi reći: „To zmije plaču u zavjetrini.“ Nekad je ovdje klokotala voda, nagluhi pastir prao je noge na izvoru, naćulio uši i nikako da raspozna kozji meket od zvonca na jarčevu vratu. Nema više izvora, nema vode, nema pastira, nema kozjeg meketa. Bilo pa prošlo. Živjelo pa umrlo.


26

S krunicom oko vrata, s božjim blagoslovom na tjemenu, ovdje caruju poniznost, glad, žeđ i ona tako slatka obamrlost kojom se najavljuje propast u rijetkim prilikama. Ali ništa zato! On i dalje pjeva one samo njemu znane pjesme, pjesme bez tona, nijeme pjesme, možda ima netko tko će ih razumjeti, koje dijete na primjer, djevojčica obavijena pletenicama, možda koji dječarac ili obudovjela žena unakažena tugom, možda odbačen šešir prosviran metkom u nekom prošlom ratu. Ta njegova familija! Ta njegova usrana familija! Na primjer, svoju sestričnu, koja nije imala ni petnanaest godina, ali je pušila, zatekao je u sušnici kako dimi. Cigarete? Ne – kubanske cigare! No, nikad jedna nevolja ne dolazi sama, poznata je stvar. Nakon poduljeg vremena opet se aritmijom javilo njegovo vlastito srce, ovaj put žešće nego inače, ipak odlučio je preuzeti rizik – ne uzeti lijek i ne otići doktoru. Oko podneva Biba se javila esemesom. Niti može, niti želi, kaže, sudjelovati u njegovu projektu, ni stručno ni financijski. To je projekt na kojem radi dobar dio života, projekt koji, nada se, baca sasvim novo i bitno svjetlo na rast divljih pataka na Sjevernom polu. Baveći se od malih nogu ekocidnim problemima, kojih inače na kugli zemaljskoj ima bezbroj, od onih selekcioniranih: ekocid bijelih medvjeda, bengalskih tigrova, tuljana, divljih pataka na Sjevernom polu, Indijanaca u području Amazone – odlučio se za divlje patke, zapravo za rast divljih pataka na Sjevernom polu. „Ako želiš detaljnija objašnjenja, ostavi poruku,“ tako Biba.Bio je tužan i razočaran. Sestrična Mary ponudila ga


27

kubanskom cigarom. „Kvragu“, rekao je, „ako ih je mogao Zlatan, mogu i ja. Njemu je otfikarilo nogu, meni će srce, pa što onda?!“U dimu kubanske cigare naziralo se zabrinuto lice petnaestgodišnje sestrične Mary. Biba je njezina majka. Znači, Biba je njegova sestra, u sekundi je shvatio i nasmijao se.„Ujo Samuel, ujo Sam, nemoj mi se smijati“, molećivo javila se Mary, „imam nešto za tebe.“„A što to? Ne smijem se tebi, smijem se sebi.“„Onda dobro. Imam jedno pitanje i molim jedan savjet. Tražim odgovor i molim savjet. Zapravo oboje.“„Može, može.“„Ali nemoj mi folirati. Kao, ono, tek tako.“„Ma kakvi! Neću, ljepotice.“ Nije ona baš neka ljepotica, ali tako se kaže.„Daj riječ da o ovom nećeš Bibi.“„Dajem riječ.“„Mislim da sam u drugom stanju,“ ležerno rekla je Mary, tako ležerno da mu je srce čujno zatrokiralo.„A je li? A kako znaš?“, pitanje mu se učinilo komplicira-nijim od projekta o rastu divljih pataka. „Znam jer već dva mjeseca nemam menzu.“„Nemaš menzu? A tko je tata?“„E, to bi i ja htjela znati.“ „Hm, hm, hm. Ali ipak…“„Poslije Londona, kod tete, pet-šest dana zadržala sam se u Amsterdamu. Društvo cool, pušili smo kanabis, ima ga na svakom koraku, i tako to. Jedino što znam da među nama nije bio nijedan crnčina.“


28

„Aha, kužim. Nema šanse da bi dijete bilo crno, mislim crnac.“„Nema šanse.“Sljedeće godine u svibnju Mary je rodila sitnog crnčića kovrčave kosice. Ipak, sjetila se da je, dok je bila kod tete u Londonu, između ostalih naletjela i na jednog crnčugu. Biba je doživjela moždani i već dvije godine vegetira kao biljka. Svu brigu o njoj i crnčiću stjecajem okolnosti preuzeo je on, ujak Sam. Crnčić joj, igrajući se kraj njezina uzglavlja, počesto gura varalicu u usta. U zadnje tri godine Mary se javila samo jednom, razglednicom. Živi na Aljasci s pasioniranim ribolovcem na losose. Pripitomili su, piše, mladunče grizlija s kojim, ako je vjerovati, navečer utroje pjevaju stare traperske pjesme. Sretna je. Ujak Sam baš je ovih dana dovršio, zapravo usavršio, svoj projekt o rastu divljih pataka na Sjevernom polu, poslao ga UNESCO-u i čeka odgovor. Ahmet, mali crnčić, dražesno je i veselo čeljade. Ne govori bogzna kako, ali izvrsno psuje. Dok mu Sam priča cijele sage o divljim patkama, on se krevelji i smije. On misli da je Sam njegov djed. Obožava baku Bibu. Za majku ne pita nikad. „Dide, dide, ja te volim! Ti si moj jako lud čovjek!“, tako on često. Nema što, zbilja dražesno dijete, kažem vam.


29

Karneval

Teško je reći da nikad niste razmišljali o onom što vam se dogodilo. Lijepo, ružno? Na primjer, onaj meandar, nemoj mi reći da ne znaš što je to estuarij, lido, tvoja ili možda moja noga u mulju, ipak sjećaš se, zar ne? Živo blato, živi pijesak, tonuo si, tonuli smo, zapomagao si, zapomagali smo. Ali onda, tko će vjerovati, neka vrhunaravna snaga podizala nas uvis, i prvi smo put poslije rođenja uzeli obilni zalogaj zraka. Ne da se tako činilo, tako je bilo. Zato, ili možda zato, ne možeš, niti si ikad mogao dokraja rasprostrijeti onu čudnu plahtu za koju mnogi kažu da je plahta nutrine. Kako danas stoje stvari s nama? Što je nutrina? Osjećaj koji se povremeno iznutra vulkanizira ili svijest o onome što smo kao dragu ili manje dragu sliku posjedovali a sad je u novim okolnostima više nemamo. Kad je tako, a počesto tako jest, i ono najsvetije u nama poprima obrise prošlosti, tumulusa, mogile. Isto tako, nemoj reći da nisi vidio, nemoj također reći da nisi znao za mnoge one ljude u maskiranoj povorci, posvud oko nas karnevali, karnevali, njihova imena i prezimena, nemoj reći da nisi znao tko po stoti put pjevuši onu jednu te istu maskeratu, tko raspojasano urla, tko se pritajio, tko se uzjogunio, tko su oni muškarci u fantastičnim šarenim haljinama, tko su one dvije-tri maskulinizirane žene s kojih vise umjetne krpetine dlaka, bradurine. Martin, taj neprikosnoveni obješenjak i čudak, u


30

karnevalnoj povorci također pjevao je, sjećaš se zar ne, zadrto pjevao neke svoje pjesme, one sakralne i one opscene, njegov glas razoren drugim glasovima iz raspojasane povorke lakoćom se odbijao od nebeske kupole i padao dolje kao mana nebeska. Mi smo se smijali. Radili smo s njime svakakva šegačenja, što nije bilo u redu, ali bilo je tako. Danas, kad promislim o tim našim zajedničkim danima, danima mladosti, naša bahatost nije imala kraja, glupost koju smo pridjevali njemu, bila je u našim glavama, ne njegovoj. Bio je, nema dvojbe, ako ne pametniji, a ono svakako plemenitiji od nas. Naša sprdnja na njegov račun nikad nije došla do njegova srca.On s maskom pijetla, s napola slomljenim kljunom i krijestom koja se posve otromboljila. Kad je pokupio onu masku, pričao nam je o tom puno kasnije, na gradskom smetlištu, učinila mu se neobičnom, stavio ju je na glavu i ušao u prvu trgovinu mješovite robe da kupi kolut svoje obožavane špekerice. Vjerojatno znate, ali ipak da kažem, špekerica je vrsta one jeftine lovačke salame ili jegera, s puno špeka. Kako na odjelu suhomesnate robe nije bilo nikoga, poslužio se sam, onaj najdeblji kolut nataknuo preko pijetlove maske na glavi i uputio se prema blagajni. Prodavačica, koja je očito bila i blagajnica, uspravivši se iza pulta, baš je poravnala gaćice, opazivši ga tako je vrisnula da se pijetlov poluslomljeni kljun na masci zaljuljao kao da se radi o toboganu. Otvorila je blagajnu, u pretincima je bilo poprilično krupnih novčanica, i podigla ruke koje su filigranski drhturile. Strah je vražja stvar, zar ne?„Gospon lopov, samo me nemojte ubiti“, jedva je izustila.


31

Martin zapravo nije znao što bi sa sobom, poravnao je masku i jedva čujno kukuriknuo. Što sad, pomislio je. Ona ionako misli da sam lopov. Pokupio je krupnije novčanice, zamolio blagajnicu da bez bojazni spusti ruke, umjesto pozdrava još jednom piskutavo kukuriknuo i izišao na ulicu. Razuzdanost maskenbalnog mnoštva bila je u punom zamahu. Plesalo se, svaki u svom taktu oponašajući ritam, orgijalo i vrištalo. Martin se zagledao u osobu s maskom i kostimom mačke. Koja mačka! Umiljate koketne oči i rep naglašeno kitnjast! Neoprezno, sav u zanosu, ali svakako nenamjerno, iščupao joj je rep, doduše i komad stražnjice. Koketna mačka nasmrt se prepala.„Jossi, Jossi, gdje si? Neki šuft me napada! Manijak! Jossi! Jossi!“Jossi se doista pojavio. Imao je masku ovećeg buldoga.„Tko je, tko je? Gdje je, gdje je?!“„To je onaj gad s maskom pijetla“, cendravim mijaukanjem oglasila se mačka.„Hrr, hrr, hrr“, prijeteće očnjake pokazao je buldog, „sad ću ga ja, nema frke!“Martin je, vrlo dobro shvativši što se događa, razgrnuvši mnoštvo - klisnuo. „Ma vraga ćeš ti mene, kretenu jedan, ja sam godinama bio pri vrhu na kratke i srednje pruge,“ poravnao masku, malo nakrivio poluslomljeni pijetlov kljun, stabilizirao kolut špekerice i – u trk. Ali ni buldog nije odustajao, u čudnoj kombinaciji lajanja i verbalnog izljeva bio mu je tik za petama.„Vau, vau, vau, nećeš ti meni, jebem ti mater kokošju!“


32

S prednošću od nekih desetak metara, možda i više, Martin je naglo skrenuo u mračnu škulju i pritajio se iza zida. Buldozi su, poznato je, glupava pasja stvorenja. I ovaj je uz goli zid brzinom simplona projurio dalje. Još kojih pet-šest minuta Martin se sigurnosti radi pritajio, ubrzano disanje postupno se smirivalo i on, opuštajući se, ne mogavši zadržati apsolutnu kontrolu nad iznenadnim okolnostima, prdne. Bio je to prdac znakovit, moglo bi se reći – pobjednički.„Ne, to nije dobro! To se ne smije raditi, tako da znaš!“, ukori sam sebe. Iziđe iz škulje, ali ga pred ulazom iskesivši zube dočeka pravi pravcati pas, ogromna džukela. Ubrzo zatim trkom vratio se i Jossi s maskom buldoga. U sveopćem metežu i hrvanju koje je uslijedilo Martin mu uspije skinuti masku buldoga i nataknuti svoju kojoj se doduše kljun potpuno otkinuo. Krajnjim naporom još mu na glavu nabije i onaj kolut špekerice. Džukela je, ispravno zaključivši da vrag uzima šalu, podvila rep i utekla.„Upomoć, upomoć! Ljudi, pomozite! Napao me ludi pijetao! Moje oči, moje oči!“, vikao je Martin. Policajac, kojem je iz trgovine već dojavljena krađa špekerice, čvrsto je držao Jossijev vrat, nikako da nađe lisičine. „E, neš ti meni vako, muška kokoši! Kradeš lovu i lovačku, jelte?“, vikao je da ga svi čuju. Karnevalno mnoštvo, kao da se ništa nije dogodilo, u bjesomučnom ritmu orgijalo je dalje.Još zaokupljen proteklim događajem, ne skinuvši masku


33

buldoga, Martin ne pođe kući nego svrati k Nadine, klozetfrau, u koju je bio potajno zaljubljen. „Jossi, pa gdje si dovraga! Jesi ćopio onu budalu od pijetla?“, u memljivu podrumskom stanu pitala je Nadine upravo skidajući sa sebe kostim i masku mačke. Nadine, razumije se, nije bila mačka, ali je imala sve vrline mačke. Mazljivost i – prevrtljivost. „Hr, hr, hr! Vau, vau, vau!“, umiljato zalajao je naš Martin i, ne skinuvši masku buldoga, vrlo diskretno počeo otvarati rasporak na hlačama.


34

Antibaladni stres

Nije da su me napustili žena, pas i mačak, što sam odavna priželjkivao ali se ni pred kime o tom nisam javno izjašnjavao, nego me, jednog tmurnog jutra najprije obuzela blaga bezvoljnost, a već oko podne ošinula depresija.Otišao sam svojem doktoru.„Ma nije to ništa“, rekao je ni ne pogledavši me, „to je najobičniji stres. Nego, s kim živite?“„Žena, Žorž, Mucika, Mucek i pes“, odgovorio sam. „O“, doktor je pogledao iznad naočala, „ jako bogata familija. Troje djece, bravo!“„A ne, Žorž je mačak, Mucika i Mucek njegova su djeca, ne moja.“„A tako“, vrlo ležerno rekao je doktor, „onda dobro.“Propisao mi je lijekove, nisu mi pomogli, bilo mi je još gore, bacio sam ih u zahodsku školjku i pustio vodu.A da skoknem do Jure, pomislio sam. On se, da čovjek ne povjeruje, umjesto uzimanja antidepresiva sasvim solidno stabilizirao vlastitim izumom: terapijom smijanjem.Smijao se Jura na sve i svašta, uglavnom na životne nevolje i razne opačine, ponekad nepažnjom i na vesele stvari. Kao penzioner i bez osobita interesna zanimanja uglavnom se, da baš ne dramatiziram, cijeli dan smijao. Tako sam odlučio, ako možda i neće pomoći i ako ništa drugo, da se bar zajedno smijemo.Jura je predložio da se za početak sjećanjem vratimo u


35

djetinjstvo, što smo i učinili. Smijali smo se dugo, mislim satima, brisali suze radosnice, i vrijeme je prolazilo brže no što smo htjeli. Onda je Jura rekao, valjda je tako bilo u njegovu nazovi programu, da sam ja jedan običan kusojebec i gologuz, što me je u prvi mah kosnulo, pa i razljutilo, ali sam se brzo dohvatio ritualna smijeha i uzvratio mu da, ne da mislim nego znam, uostalom svi to znaju, da je on jedan vrlo rafiniran tajkunski taliban, i to zagorski.Smijali smo se do besvijesti. Onda me Jura, jedva suzdržavajući smijeh, upitao kolika mi je mirovina, ja sam priznao, doduše malo sam je povećao srameći se kao da sam ja kriv što je tako mala, onda sam ga ja upitao da kolika je njegova, na što smo se zajedno počeli smijati takvim tempom da se, učinilo mi se, i satna kukavica nevoljko nasmijala i brzo utekla u svoju kućicu. Potom je Jura izišao s pričom, bila je to vrlo sugestivna i uvjerljiva priča, da smo dobili glavni zgoditak na lutriji jer je izvučen taj i taj broj, razumije se naš. I opet smijali smo se. Onda je nastavio s pričom, zaboga kaj se ne sjećam, kako smo, tu na trgu, ispod konjskog repa bana Josipa Jelačića faćkali mlade usidjelice i usput im vrlo ozbiljno i protestno dočaravali priču da živimo u zemlji blagostanja a toga nažalost nitko nije svjestan. Sjećam se, kako se ne bi sjećao, pogotovo zemlje blagostanja. I opet smo započeli sa smijehom. Potužio sam se da ne mogu više, da me boli tu negdje iznad ošita, pokazao sam prstom.


36

No dobro, morda smo malko pretjerali, skrušeno je priznao Jura i, taman da će za predah skuhati kavu, zazvoni telefon. Nemoj se javljati, reče, ali sam se već javio. Bila je Mira, moja žena, pedijatra. „Karlo, znala sam da si kod Jure, ali nije mi jasno kaj tu iz dana u dan delaš – da mi je znati? Da si bar pesa izvel van! Ni pesa nisi izvel van, lepo je zasmradil novi tepih, baš lepo!“ Uhvatio me smijeh, vrlo glasan smijeh, nikako da prestane, čak se i slušalica solidarizirala sa mnom. “Majmune jedan blesavi!“, jedva sam razabrao zadnje Mirine riječi. Kad sam oko 15 sati došao kući, već iz hodnika čuo sam nešto nalik na smijeh. Nije bio smijeh. Mira je plakala, zapravo ridala. Kad sam shvatio da doista plače, iznenada spopala me terapijska klica smijeha, bio je to naprosto suludi smijeh.„Karlo, ja više ovak nemrem! Tražim rastavu! Ili si bolestan, ili si lud, ili glumiš da si bolestan ili lud, baš me briga! Ja više ovak nemrem, da ti je jasno!“„Jasno mi je, draga.“ Htio sam, vjerujte, bar nešto objasniti, no smijeh je iz mene provalio takvom snagom da sam se i sam iznenadio. Mira je ridajući izletjela iz kuće. „Da znaš“, urlala je na vratima, „nazvat ću Flegla!“Doktor Flegel, psiholog, bavio se psihosomatskim problemima. Nazvao sam Juru. „Nemoj se sekirati, stari, sve je pod kontrolom“. Mislim da je htio još nešto reći, ali se zagrcnuo od


37

smijeha.Između dva vrlo jaka intervala smijeha Jura mi je ipak uspio reći da ga je nazvala Mira i da je s njom, onako na brzinu, jer je inzistirala, dogovorio da nas posjeti doktor Flegel.Nakon nekoliko dana, u točno dogovoreno vrijeme, doktor Flegel, elegantan gospodin od kojih pedesetak godina, s besprijekornim građanskim manirama, iscizeliranim pokretima stupio je u Jurinu kuću.„Dobar dan, ja sam doktor Flegel. U dogovoru s gospođom Mirom, znate.“„Dobar dan, ja sam Jura.“„Dobar dan, ja sam Karlo.“ Jura i ja, razumije se, dočekali smo ga gromoglasnim smijehom. Da objasnim: taman smo bili usred ritualne seanse, komentirajući usput kako će nas posjetiti neki tamo doktor.„Dečki, onda, kaj vas muči?“, ubacujući domaći kajkavski sleng doktor se htio intimizirati.„Ništa nas ne muči, gospon doktor! A što vas muči?“, Jura i ja istodobno smo prasnuli u smijeh.„Što me muči? Muči me, onako profesionalno govoreći, muči me i zabrinjava da iz dana u dan ima sve više, oprostite da to moram reći, da ima sve više i više luđaka. S nekima zbilja ne možete nikako nakraj.“Jura i ja opet smo prasnuli u smijeh.Doktor Flegel dugo nas je promatrao. Kad smo Jura i ja ubacivali smijeh u treću brzinu, primijetili smo da se doktor vrlo diskretno nasmiješio. Nakon desetak minuta, možda nešto više, njegov se baritonski smijeh već vrlo dobro uklopio u našu uhodanu smijuriju.


38

Otad, kad doktor poslije posla navrati, treniramo utroje. Mislim da nam terapija smijehom ide, falabogu, jako dobro. Jedino što me zabrinjava, ali to je bilo nakratko, kad nam je Flegel prije nekoliko dana priopćio vijest da će moja Mira najvjerojatnije morati u sanatorij.„Dečki, mislim da je gospođa Mira jako bolesna“, rekao je glasom kakav se čuje na sprovodima. Dakako, napeo me upravo strašan smijeh. Doktor Flegel i Jura, što me je jako razveselilo, odmah su se i fenomenalno uključili.


39

Zubalo

Gospodin Miro, vrlo nervozan, nemalo se iznenadio kad je kod prijatelja na večeri, na koju je pozvan sa svojom ženom Mojcom, cijelu večer morao slušati Carmina Burana, koju nikad nije volio, štoviše oduvijek mu je išla na živce. Baš me briga, puca mi prsluk za Carla Orffa, za srednjovjekovne klerike, za njihov senzualizam i grubi realizam, puca mi prsluk čak i za Lacija koji je pustio ovu svoju obožavano glupavu ploču, puca mi prsluk čak i za njegovu Hildu, ali moram biti pristojan, pomislio je. Poslije obilne večere, koja zapravo i nije bila bogzna što, Carmina Burana treštala je i dalje. Ne znajući što bi sa sobom gospodin Miro otiđe u wc, ispiša se, zatim teškom mukom usere se i tek napola pusti vodu iz kotlića zahodske školjke.„Eto tako, jebala vas vaša Carmina Burana!“, što je očito išlo na račun Lacija i Hilde.Hilda i Mojca čavrljale su u kuhinji.Uz taktove Carmina Burana Laci se, iskoristivši priliku, bjesomučnim tempom izvijao u vlastitom plesnom aranžmanu.Kad su završile sa svakodnevnim dosadnim temama, Hilda i Mojca, vrlo dobro uz isprekidano kikotanje čulo se, prešle su na teme o intimitetima. Iza vrata vrata wc-a s unutarnje strane Miro se slušajući pritajio, povremeno bi u zahodsku školjku pustio vodu. Njezin klokot nakratko bi ugušio kreštanje Carmina Burana.„Zapravo ne znam, ne mogu reći da one stvari ne radi


40

dobro“, rekla je Mojca, „radi ih valjda dobro, ali to nije ono…“„Kako to – radi dobro, ali to nije ono, ne razumijem?“, u predahu zveckanja tanjura ubacila se Hilda.„Voljela bi, jako bi voljela“, Mojca je začas zastala kao da se prisjeća, „drugi muškarci prije njega znali su to, ali on…Voljela bi da me gricka za uho, za vrat, čak da me grize, to me posebno uzbuđuje, to me je oduvijek uzbuđivalo, ali od toga … ništa.“ Nakon male stanke, i dalje se čulo zveckanje tanjura, Miro shvati da se Mojca rasplakala, znala se ona i inače rasplakati budzašto.„Nemoj cmizdriti! Kad dobro promislim, draga moja, ti uopće nemaš zakaj cmizdriti, mnoge žene na tvom mjestu bile bi presretne. Ja na primjer. Osim toga, zakaj mu ne kažeš ili ga nekako napeljaj na uho, barem na uho“, ubacujući kajkavizme, što joj je bilo šik, oglasila se Hilda.„Na uho? Pa šta je tebi, Hilda? Prvo, Mirek ima samo tri zuba, dva gore, jedan dolje, kao vampir. Drugo, što tebi fali? Pa Laci izgleda tako…muževno!“„Da ja tebi velim kaj je prvo a kaj drugo, draga moja. Prvo, tri zuba su fakat bolje nego bez. Osim toga, sigurna sam, da ti ne bi s ta tri zuba precvikal uho. Drugo, Laci izgleda, samo izgleda, jako je pri onom poslu đeđeran minutu-dvije, treću počne hrkati.“„Halo, jel slobodno?“, na vrata wc-a dva-tri puta kucnuo je Laci.„Evo, još samo malo. Nešto me muči, ko da imam šoder u želucu“, Miro će. Za svaki slučaj opet pusti vodu. Usput vrlo zvučno prdne. Što je Laci prokomentirao da Mirekova tegobna stvar ipak ide nabolje.


41

„Već sam se pobojao da ti je pozlilo. Uvijek kažem Hildi da uz glavno jelo ne treba ta sranja od francuske salate, ta jaja, i šta ja znam.“„Laci, pusti kvragu tu francusku, ta jaja, mislim da je nešto drugo. Nije važno, proći će“, rekao je Miro. Laci se vidljivo smirio. Hilda i Mojca došle su u dnevni boravak, vesele, nasmijane.„Dečki, ko je za kavu?“„Ja, ne!“, rekao je Laci.„Ja, ne!“, rekao je Miro.„Znači, samo nas dvije“, rekla je Mojca. Hilda se vrlo čujno podrignula.„Francuska je bila odlična, kajne? Laci i Miro su se iznenađeno pogledali.Kad su se vratili, bilo je već dobrano kasno, u stan, oveći stan pokojne punice, Mojca se odmah zavalila u fotelju, taman samo što nije počela njezina omiljena meksička sapunica.„Miro, ne voliš ove lijepe meksičke puce?“„Volim, ali uživo. Samo ti uživaj, ja bum nekaj si obavil u sobici“, i Miro je, valjda pod Hildinim utjecajem, počeo kajkati. Iz omalena sefa izvadi zlatni prsten. Prsten pokojne punice Lujze, koji joj je tajom skinuo prije pokopa, Mojca je bila toliko tugom potresena da nije ništa primijetila. U zlatarnici vlasnik je prsten dugo gledao i promatrao povećalom ili lećom, kako li se već zove, i ponudio novac, za koji je Miro pomislio da je, ma kako bilo da bilo, ipak pretjerano visok.„Čujte“, obrati se vlasniku zlatarnice glasom naglašene tugaljivosti, „to je prsten moje drage pokojne punice.


42

Mislim da je specijalan. Procjena je tako mala!?“„Svaka čast vašoj pokojnoj punici“, reče zlatar, „ponuđena otkupna cijena realna je.“„Zapravo, kad dobro razmislim, mislim sve u svemu da je ponuđena cijena poštena“, reče Miro. Zubar kojem se obratio rekao mu je da nema nikakvih problema, uzet će otisak, još jedna eventualno dvije probe i bit ćete kao momak, rekao je. Već treći dan dobio je nove zube, zapravo zubalo.„Pogledajte se u špigl kako lijepo izgledate!“, ljubazno, kad je primio i izbrojio novac za obavljen posao, molećivo će zubar.„Zašto da se gledam, pa valjda znam kako izgledam!“„Mislim, oprostite, sad ste, onako, puno zgodniji. Možete se nasmijati bilo kad i bilo gdje. Mislim, znate, zubi“. Zubar je, nema se što prigovoriti, ono što je rekao – rekao je ispravno, e sad, nećemo pretjerivati, je li to što je rekao baš tako mislio ili odmislio – to je druga stvar. „Čujte, gospon doktor zubar, a da nisu malo, malkec, prebijeli?“, Miro se ipak pogledao u zrcalo.„Ma kakvi, čovječe,“ zubar se nije dao smesti, tek je poravnavajući naočale podigao glavu naviše i vrlo stručno nastavio, „ne da su lijepi - prelijepi su, možete ih glat pokazivati kome god hoćete, vi ste siguran sam u to prije dok ste imali svoje zube dosta pušili, onda karijes, kamenac, paradentoza, bolovi, a na koncu konca oprali ste ih, kladim se, kad ste se sjetili, a ni to nije bilo često, zar ne? I što da vam kažem – bili su neugledni, žuti, a tek zadah, božesačuvaj!“„Gospon doktor, skoro sve je istina što ste rekli, dvije stvari ipak nisu. Nikakvi bolovi nisu bili. Svako jutro kad


43

sam se nad lavaboom iskašljavao ispao bi mi bar jedan, jednom rekordno čak tri. Valjda sam se dugo iskašljavao, ne sjećam se. Ali se jako dobro sjećam da nisu bili žuti, kako vi kažete, nego nekako više sivkasto žuti.“„Može biti. To je zato jer je kamenac nadvladao, kamenac je nadvladao duhansko žutilo“, doktor će mudro.„Kako vi kažete, doktore.“Vani, na ulici, koga god bi sreo – djevojke i mladiće, stare bake i djedove, susjede, znance i neznance, Miro je sve to malo razjapljivao usta i zubalo bi utren zabljesnulo poput bliclihta, one bljeskalice pri starinskom fotografiranju. Ljudi su se smijali, nije mu bilo jasno zašto se smiju.Jedva je dočekao večer. U krevetu se priljubio uz Mojcu tako snažno da je zastenjala.„Pokazat ću ja tebi sad tko je Miro, draga moja!“, pomisli. Najprije joj je zagrickao vrat, brzo i nasitno kako zec gricka mrkvu, zatim je prešao na uho. U zanosnom žaru toliko se zanio da u prvi mah i nije čuo kad je Mojca vrisnula.„Mulec jedan, odgrizel si mi komad uha, pa kaj delaš?!“„Oprosti, fakat oprosti, evo ga, našao sam ga. Idemo hitno na Hitnu!“ Vršak odgrižena uha zamota u maramicu. Cijelim putem Mojca je jaukala. „A kam da vozim“, pitao je taksist, „u rodilište ili običnu bolnicu?“„Kakvo rodilište! Na Hitnu!“ „Sused“, opet će taksist, „a gdje da vas skipam, dolje nesmem, dolje je samo za Kola hitne pomoči.““Može ovdje. Nek bude ovdje. Ajoj ajoj ajoj“, Mojca je pridržavala glavu kao da će joj pasti. Snijeg, zapravo sitni pršić, već je zabijelio one dilatirane ploče pred bolnicom.


44

„Mojca, daj malo pazi, molim te! Vidiš da je zamrznuto“, rekao je Miro, ali se kao da mu je netko u tren odsjekao noge, on sam tako nenadano stropoštao da mu je ispalo zubalo.„Susjed, ja ću vam pomoći! Baš ste se gadno smandrljali“, pritrčao je čovjek u šetnji sa psom.Pas je, kopajući pršić, pronašao zubalo i s njim pobjegao.„Floki, Floki, vrati se!“, derao se vlasnik. Floki se doduše vratio, ali – bez zubala.Pogledavajući ženu koja je jaukala, pogledavajući Flokija koji ga je tako umiljato promatrao, Miro nije znao kamo da krene.„Ajooj, ajooj, što sam ja Bogu skrivio?!“, zavapi. Uto se probudio. „Fala Bogu da nije istina, Bog je tako dobar!“, reče, i u ovećem zrcalu u predsoblju pogleda svoje zube. Miro je imao doista prekrasne, zdrave zube. Ljudi bi šaleći se znali reći da ni nema zube nego lopatare.„Mirek, a kaj ti je, kaj te boli?“, iz dnevnog boravka oglasila se Mojca. „Bu ti se ohladila, pak se buš vadil na lepi ten.“„Evo me, već trčim.“


45

Gospodin Febo

Bilo je sasma normalno, sasma uobičajeno da gospodin Fabijan, zvani Febo, o čijem su se nadimku ispredale svakojake priče ali nećemo sada o tome, poslije objeda, skromna ili obilna - svejedno, malo prilegne. I ovaj put, taman da će usnuti i u nadi da će mu kratak san kao i inače podariti koju zgodnu sličicu, san koji ne traje dugo, kojih dvadesetak-tridesetak minuta njemu dovoljnih, kad se sa zida kraj ulaznih vrata i istodobno u sobičku vrlo resko razdere portafonsko kućno zvonce. Febo, nervozan i razdražljiv, protrlja oči, otiđe u toaletu, pomokri se, ljutit jer je netom prije zaboravio podignuti zahodsku daščicu i ljutit, ali to je bila druga vrsta ljutnje, jer se portafonsko zvonce ponovno razderalo, ovaj put nešto duže. “Koji je vrak? Gdo zajebava?”“Policija! Otvori!”Da s policijom baš i ne možete tek tako kako vam se prohtije voditi šegačenje, manje-više svima je jasno, pogotovo onima koji su stekli takva iskustva. I zato Febo, lagano gegajući se, prema vratima. Otvara.„Evo ti ga na! Već trčim!“ Pred njim dva uniformirana bića, fakat policajci. „Dečki, naj me vrak zeme, kad vam velim, zbiljam sam mislil da me negdo zajebava. Kao ono, znate, stari čori, idemo ga malo akomodirat. Mladež, znate“, on će gledajući ustranu kao da sam sebi objašnjava. Onaj podeblji policajac uškilji se, možda i nije ali se tako


46

činilo, poravna kapu i malko jezikom, tek toliko, obliže gornje usnice, dobivao se dojam da je nastupni ritual već otprije uhodan.„Dobar dan! Vi ste Fabijan Klopotarek?“„A, je, je. Gospodo drugovi, imate sreču. Ovaj put taman sam taj.“„A šta!? Inače niste. Ima tu još koji Fabijan Klopotarek?“„Ima i nema.“„Ima i nema! Šta je to – ima i nema? A ko još ima?“, debeljko je bio detaljno uporan.„Ima još jedan Febo. Ako nemate niš protiv, gospoda policajci. To je moj pes Febo. On se zove kak i ja“.„Gazda“, podeblji policajac nastojao je biti pajdaški ljubazan, onaj drugi smijuljio se, „ima još ko u ovoj kući?“ „Ima“, kratko će Febo. „Ima tata Žorž, njegov sin Mucek i kćer Micika. Tata Žorž je mačak, Mucek je njegov sin, a Micika čer.“„Da skratimo priču“, mrzovoljno će policajac, „ osim vas, gospon Febo, u ovoj kući i tih, kako da kažem, životinja nema više nikoga, jel tako.“„Ak se tak more reči, ondak je to uprav to.“„E, kad je tako, onda moramo napraviti premetačinu. Evo vam nalog!“„A o čem se zapravo dela, ak smem pitati, gospon policajec?“, tiho će Febo. „Vaš susjed, mesar Štef, dao je prijavu protiv nepoznatog počinitelja da mu, znate da on ima sušaru za sušenje mesa i kobasica, netko krade, ili otuđuje – kako hoćete, iz sušare sušeno meso i sušene kobasice. A kako ste vi jedini susjed u blizini, drugih ni nema kad su vaša i Štefova kuća jedine na ovoj, moram priznati, čudnoj


47

osami, onda je to to“, policajac je bio, mora se reći, vrlo precizan.Gospoda policajci, debeljko i onaj drugi koji se neprestano smijuljio, obavili su potom vrlo detaljnu premetačinu, moglo bi se reći, ali našli nisu – ništa. Sastavili zapisnik, koji je Febo potpisao i dobio primjerak, pozdravili se i otišli. Febo, malo prije jedva suzdržavši se i vrlo uspješno odglumivši ljutitost, pa i uvrijeđenost, konačno podrigne se. „Jebemti kokota, ove su bile nekak preoštre. Štef, Štef, to je preveč ljute paprike i papra. Moraš paziti!“, reče, onako za se.Iz stare šupe iza kuće pas Febo, stari mačak Žorž i njegova djeca pomilili glave i krenuli prema kući. Febo je u njuškici nosio oveći komad sušena kajzerflajša, stari mačak Žorž jedan par kobasica, Micika i Mucek poluprestrašeno pogledavali lijevo-desno. Ugledavši ih s kućnog praga, gazda Febo još jednom se vrlo čujno podrigne.„Deca, trijeb je navek vbuduče imeti dobro odprte oči i vuha, razmete? Vrak nigdar ne spi!“Pas Febo ispusti kajzerflaš i reče vau-vau, stari mačak Žorž ispusti par kobasica i reče mjau-mjau!, Micika i Mucek zabezeknuto se pogledavali. Djeca ko djeca, što ćete!„Bravo! Ste razmeli? Jebemti kokota!“, zagledan u superplavo nebo reče gazda Fabijan Klopotarek, zvani Febo. I nije to bila neka naročita psovka. Tek tako. I još jednom podrigne se.


48

Ptica

Svako jutro kad se probudi ona stara provjerena kurva od zbilje dočeka ga radosnije no ikad prije. Iznova, tko će znati koji već put, ona mu šapuće u uho iste riječi. Kao jučer… Kao prekjučer… Kao prije godinu ili dvije… Kao prije deset godina… „Dragi Markane, i danas će opet iz gradskih fekalija kuljati mirisni deo…I gradski će štakori opet ubijati deratizatore…I gorštaci će opet usred ljeta prodavati bječve usput pjevajući svoje pjesme koje nitko živ ne razumije… I Vlast će opet, kao i obično, budno čuvati LSD…Zapamti, dragi Markane, zapamti već jednom – ideologija je samo zastarjeli supozitorij! Uguralo ti, zar ne? Pij kakao!“U to mlako ljetno prijepodne, zapravo izjutra, tko će znati da je to što se upravo dogodilo upravo tako kako se dogodilo. A dogodilo se, nema spora. Oronuli pas, imenom Floki, više za se nego naglas, po stoti put decidirano je izjavio da odsad više neće sudjelovati u nečijim osjećajima. Osjećajima krivnje. Markan, brižni vlasnik, na te se njegove cvilež-riječi ponavljane godinama, ta to je stara stvar, počešao iza uha baš u trenutku kad mu se pred očima opet pojavila ona vijest iz sna, naime pitanje zašto je veći dio svog života Duden proživio s Jiddisches Woerterbuch a manji s vlastitom ženom.Da se otarasi tih misli zabaci pogled u onaj parapet


49

uz park zgrade nasuprot. Spusti se stepenicama, lift opet nije radio, šmugne preko ulice, odabere klupicu u najdebljoj hladovini parka. Zadovoljno zavali se, predahne, namjesti duhan u lulu slavodobitno kako je to u filmskim melodramama. Iako je to često činio iznova ga kosnu bjelina, bjelina tog parapeta, izraženija no inače, bjelja no što je ikad bila. Nekoliko dječaraca po njem je bez imalo straha sprejem ispisivalo opscene stvari. Iz prikrajka djevojčice, skrivajući lica rešetkastim prstima, slatko su se smijale, kao i ono dvoje nestašnih blizanaca, djevojčica i dječak što se izazivački cerekalo sredovječnom gospodinu.U deset sati i deset minuta vraća se kući.Pred ulazom u zgradu dočeka ga domar, kućni majstor.„Susjed, da znate, lift je proradio! Ko ga je osposobio? Ko drugi nego ja!“, domar je naime izuzetno naporan čovjek.„To je tako lijepo! Jeste li vi uopće svjesni kakvo veliko djelo ste napravili?“, nevoljko će Markan, pomalo nezadovoljan što nije pronašao kakvu literarniju primjedbu.„Ma, nije to ništa!“, reče domar. „To mi je posao. Nego, susjed…da vas pitam. Uvijek kad vas vidim mislim da ću vas pitati, nekad ne stignem, nekad zaboravim.“„Pitajte! Ako znam rado ću vam odgovoriti.“„Čuo sam, oprostite“, spotiha će domar, „priča se, jelte, da vi…onako…pišete, reći ćemo, svakakve priče.“„Pha, sad, moglo bi se reći. Tu i tamo prebirem stare uspomene…stavljam ih na papir…ako su to priče.“„A jeste možda, kažem…možda“, iznenada će domar, „čitali ili pročitali knjigu U dolini rijeke Isse?“


50

„A znate autora? Kako se zove autor?“, Markan se glumeći nelagodu tobože vidljivo zainteresirao.„Mislim da je bio Poljak, ili možda Rus, ili tako nekako, vrag bi ga znao, sjećam se da je puno pisao o nekakvim pticama. Imao je i psa. E, da“, domar se lupio po čelu, „to su bile šumske lještarke. Ja bi reko da je bio ptičar.“„Čekajte malo! Tko je bio ptičar – pas ili čovjek?“„Pa sad, zapravo nisam siguran. Možda je pas ptičar, a možda je i čovjek ptičar. Pas ih lovi, a čovjek prodaje, šta ja znam!“„Prvo da riješimo jednu stvar“, Markan će, „pisac se zove Czeslav Milosz, poljski pisac. Drugo, on nije imao psa.“ „Nisam ja nikad rekao da je taj pisac imao psa, nego sam rekao da je onaj čovjek u knjizi imao psa, možda ptičara, a možda je i sam čovjek bio ptičar. To sam rekao!“, domar se kao obrecnuo, „osim toga to sad i nije važno. Htio sam zapravo reći da sam i ja lovac, čak strastveni lovac. Sve dok mi se nije dogodila ona velika nesreća.“„Nesreća, kažete! Koja nesreća?“„Nesreća kad sam u lovu napucao vlastitu ženu, bože moj…“„Napucali, kažete! A gdje vam je sad žena koju ste napucali?“„Eno je tamo!“, domar pokaže na groblje. „Nego, susjed, da vam još rečem…“„U redu je, u redu je“, reče Markan, „to ćemo drugi put. Drage volje, ali doista mi se žuri.“Lift dakako opet nije radio. Taman da će upozoriti domara, ali on je već strugnuo iza ugla.Penjući se do svog stana na trećem katu, dobro se čulo,


51

netko je psovao domarevu mater.U stanu na istaknutu mjestu na komodi povećana higroskopija nikako da navlaži usta statue. Markan pogleda kroz prozor, nikako da dokuči otkud toliko vlage u jasnoći azura.Ljepotica iz stripa, ovjekovječena u statui, smješka se. Markan fiksira njezine ispupčene crvene usne. Gle, kao da će zaplesati! Hoćemo se ljubiti, draga moja!, izusti nujno. Sjeda za radni stol, upali računalo i stane pisati. Kako je već dotad napisano štivo zahtijevalo, najprije se obrati ocu, koji se za Drugoga svjetskog rata stjecajem raznih okolnosti (što možemo kad je život zagonetna sfinga koja počesto kroji i izokreće naše sudbine po svojoj volji, onako kako ona želi?!) zatekao oči u oči sa smrću duboko u Ardenima, u hitlerovskoj SS-diviziji. To obraćanje ocu, izvornom kajkavcu, imalo je dašak istinske privrženosti. Na iskričav ekran te su riječi slazile same od sebe, slazile tiho, spokojno, nešto kao rekvijem:Dragi oča! Prije dvajset-trideset let, prije sto let – navek isto. Znam, senjal si mlade snehe, svoje robače muške, senjal gnoj i gliste. Puno put zabludel med ljudmi. Oni kaj su ostali doma, pri hiži, tupo su gledeli vu križec Raspetoga na zidu i molili se. A ti? Tvoje kosti tam negde daleko spreplela je pavučina: živel si teško al slatko, vmiral ponizno i gospocki. Zagledan u žar netom pripaljene lule Markan povuče dim, dva. Pućne.Floki protestno napusti sobu.Lijevom rukom bi da gurne kasetu u kasetofon. Sjeti se da lijeve ruke nema.„Onda, jesi dobro, mišu!“, s telefona zacvrkutala Lollo,


52

bivša žena. Flamanka, zapravo Argentinka.„Aha.“ „Već sam zvala. Pretpostavljam – šetnja! Što se dogodilo da si se zadržao, neki problem?“„Ništa se nije dogodilo. Baš ništa. Samo sam naletio na domara.“„Kako naletio? Autom ili motorom?“„Ma ne! Malo smo razgovarali. Nije bilo retrivera pa smo malo razgovarali.““Kako to da nije bilo retrivera?“, Lollo je bila uporna.„Nemam pojma kako to da nije bilo retrivera.“ „Znači – nije bilo retrivera i nije bilo One žene koja ih pušta s uzice.“Ne, to ne znači to, draga. Nije bilo retrivera, to sam rekao.“„Aha. A žena? Je li bila Ona žena?“„Da, bila je.“„Jesi nahranio Flokija? Jesi nahranio moju obožavanu pticu?“„Aha. Jesam.“„No dobro. Mogu ti samo reći da je proljeće u Ardenima prekrasno“, vrlo zanosno odcvrkutala je Lollo. „I, da ti se pohvalim! Upoznala sam jako interesantnog tipa.“„Baš mi je drago! I ovdje je lijepo.“ Markan uopće nije glumio, doista je bilo lijepo. „Ipak, nešto sam ti slagao.“„A što to, dragi?“ „Floki je jučer zadavio pticu.“„Ajoooj, kako? I zašto?“„Zapravo ne znam! Znam jedino to da je non-stop, dan i noć, ta tvoja ptica ljubimica derala onu tvoju najdražu pjesmu. Onda je Floki otvorio kavezić i jednostavno je


53

zadavio.“„Ajoooj! Reci mu da ga više ne volim. Ni tebe ne volim više, da znaš!“„Rekao sam mu. Na spomen tvoga imena počne režati, ljuti se. Duboko sumnjam da je to zbog ljubavi jer je već prije toga sve tvoje papuče rastrgao je na komadiće.“„Ajoooj!“


54

Da, ali…

Kad je Weisber, glasoviti doktor humanističkih znanosti pri kraju svojeg dugo najavljivanog predavanja kao završni crescendo izjavio da je pravo, istinsko egzistiranje moguće još jedino u umjetnosti, moj prijatelj Ivan, inače vrlo pristojan čovjek, na zaprepaštenje mnoštva vrlo je oštro protestirao.„Doktore Weisberu, uz dužno poštovanje prema vašem cjelokupnom radu, s kojim sam, moram priznati, većim dijelom i sam kongenijalan, mislim da se nužno moramo odreći iskrivljena, bolesna umovanja, lažnog morala opterećenog dosljednom racionalnošću veličajući osjetilnost, intuitivnost na nepreglednom moru iracionalnoga, a više se okrenuti vlastitom putu traganja za iskonskim znacima očovječivanja. Mislim da moramo odbaciti lažnu apologetiku prizemnih snobizama pretrpanih iskrivljenom filozofijom, iskrivljenom religijom, iskrivljenim moralom.“Doktor Weisber Ivanov je tiradni ekspoze stoički podnio dokraja. Počeškao se dvaput iza uha, pogledao u kut dvorane, jedva čujno uzdahnuo.„Dragi kolega, vaše je razmišljanje u svakom slučaju zanimljivo, ali budite uvjereni – nije ni prvo ni zadnje, jer“, Weisberove obrve podigle su se začuđujuće visoko, „ kad sam rekao da istinsko egzistiranje moguće je još jedino u umjetnosti, mislio sam da je naša, ljudska zadaća, prometejski krčiti putove izvan steriliziranih kalupa i


55

okoštalih kanona. Samo to i ništa više.“„Da, ali…“, Ivan se nije dao smesti.„Nema ali, dragi kolega, i kreativna gesta, ma kakva bila, traži prevrednovanje na način novog umjetničkog obračuna.“„Da, ali…“, Ivan je očito imao još štošta reći.„Nema ali, dragi kolega, istinska umjetnička gesta nije flanerijska razbibriga, ne ovisi o izvanjskom senzacionalizmu, nije kompromis, ona neprestano mora uznastojati naći put kako iz nepreglednog carstava metafizičkih opsjena prevladati ambivalencije, što zapravo znači da čovjek, njegova humana sfera, možda i jest skrovito zanijekan, ali nipošto nije usmrćen!“, Weisber se vrlo vidljivo uzbudio.„Da, doktore, ali…“, šaptao je Ivan. Publika je najprije diskretno, potom skoro nahrupom napuštala dvoranu. U dvorani su ostali samo Weisber i moj prijatelj Ivan. Weisber više i nije govorio, urlao je.„Nema ali, dragi kolega, naprosto nema. Moramo shvatiti da se svako vibriranje, ma kakvo bilo, u našem umu fiksira kao neopozivi fakat. Izmaštana iluzija itekako može poprimiti obrise ljudskog pamćenja.“„Da, doktore,“ Ivan se ipak uspio ubaciti, „ali obrisi mogu biti i neugodna fosilizirana deiksa, mitizacija, ikonografija.“Doktor Weisber, crven u licu, pokušavao je pripitomiti još nekoliko svojih oprobanih traktata, ali glasnice su otkazale poslušnost. Bilo je to čudno mumljanje, nalik gušenju.Ivana sam pričekao kraj ulaznih vrata u dvoranu.


56

„Samo malo, stari“, rekao je, „da nazovem Elenu. Moram joj reći, molim te.“„Što će ti sad Elena?“„Što će mi sad Elena? Pa jesi ti uopće vidio onu ogromnu sliku na zidu? To je Elenina slika, brajane moj!“„Baš me briga čija je! Dosta mi je ovog glupog predavanja, dosta mi je Weisbera, tebe i svega!“, mislim da sam povisio ton.„Znači, nisi uopće primijetio onu njezinu fenomenalnu borduru!? Ma kakav si ti to čovjek?!“„Nisam, pa što!“„Da, ali…“, više za se rekao je Ivan.


57

On se zvao Fjodor Krasnojarsky

Danas mi je sasvim jasno, nedavno još nije bilo, da se Fjodor Krasnojarsky, koji je savršeno znao jidiš, na neki čudan način poigravao s nama. Nama, koji smo takvi kakvi jesmo, ispisivao je jidišem i objašnjavao riječi za koje smo svi mi mislili da su nam oduvijek bile jasne – kao voda, zemlja ili stablo koje možemo opipati, kao ljubav ili mržnja koje osjećamo. Mislili smo tada kako nam Fjodor stalnim ponavljanjem formula, izlizanih formula, o svevremenskom kraljevanju neumoljive prolaznosti svega želi u dermu i krvotok, svijest i savjest, namrijeti bar ponešto, ako ništa drugo, od one blažene letargije trivijalnosti koju, da bismo lakše mogli umrijeti, nužno moramo shvatiti i prihvatiti kao stalnu pratiteljicu kroz sav naš budući život. Sprdali smo se s Fjodorom i s njegovim jidišem, misleći kako nam nudi novi balon napuhan starom prtljagom, kako nam kombinacijom jidiških metonimijskih čarolija, jezičnih ritmija i aritmija u ime nekakva maglovita konta budućnosti nudi disanje punim plućima. A možda se radi, kao što se oduvijek i radilo i još se uvijek radi, o klasičnoj igrariji između svjetla i sjene kojom nas se kao djecu plašilo i koja se nikad ni nije, niti joj je to bila svrha, odlijepila od svoje placente. Zalud nam sada, objašnjavao nam je Fjodor, raspredati jesmo li se uopće ili nismo ikad uspješno nosili sa skromnim nadahnućima, koja smo očito posjedovali, ili smo ih svjesno ili nesvjesno izdali, ili smo njima bivali


58

izdanima, tješeći se kako u nekoj tamo maglovitoj budućnosti možda ipak postoji za nas naš trenutak, samo naše vrijeme u kojem ćemo nadvladati svako zlo, skršiti svaku prijetnju i ne sluteći kako ona stara školjka životnoga ritma stalnim otvaranjem i zatvaranjem prostora i vremena našim glavama s jednakom predanosti udara o zid racionalnoga kao i o mrenu iracionalnoga. Kasno je, brajane moj, prekasno je. Ipak, čini se, Fjodor je znao i za onu drugu stranu medalje, onu koja nam govori kako nikad ni nismo prestali živjeti Ptolomejevo vrijeme, kako ga živimo jednako kao i vrijeme Kopernikovo! Živeći oboje, govorio bi on, zapravo živimo oboje i teško nam je prepoznati podatak koji bi da nas pouči i podukom osvijesti da svaki ponuđeni trenutak kojim smo obdareni i ne mora nužno biti onaj pravi. Na primjer, koji je odnos vida i nevida? Jer, nije li možda i Homer, genijalni tvorac Ilijade i Odiseje, svoj vanjski vid nadahnućem premetnuo u unutarnje oko kako bi izvan prizemnih opsjena – rušeći granice amnezije – svjetlom u tami sljepila i nevida jasnije raskrilio svu menažeriju ljudskoga roda? Temeljni je izazov, tumačio bi nam Fjodor, kako pomiriti ovo naše vrijeme slućeno u neslućenome, suvišno u nesuvišnome, jasno u nejasnome, spoznano u nespoznanome: vrijeme Ptolomejevo i vrijeme Kopernikovo u nama! Vrijeme u kojem čuči onaj jedan jedini trenutak u kojem sva ljepota i sva tragičnost ovoga svijeta nije raspolućena na samo dvije strane nego – lomljenjem paradigme istine i laži – na bezbroj, od kojih svaka vapi za istinskim hilijazmom, za vizijom u kojoj će ljudsko biće prepoznati i prepoznavanjem zadobiti


59

vlastitu savjest, vlastitu duhovnost. I to ne nekakvim bezglavim prohodom kroz Vrijeme, nego onom živom aluzivnosti koja nadrasta svaku iluziju, pa i iluziju zbilje: aluzijom Vremena u areni kojeg i torero i toro – žudnjom za besmrtnosti – ispiru sa sebe ovozemaljsku ljagu. Aluzijom o Vremenu, iz kojeg nam se bahato cereka Vječnost – kako nam je iz jidiša znao iščitavati – svejednako prethodi li fizika osjetu bola, ugode ili ravnodušnosti ili mu dođe kao posthuma. I baš zato, i baš u inat tomu, pitati se je: ima li ikad, ili ga je ikad bilo, u spomenutom trenutku, koji je trenutak krajnje jednostavnosti, zrnce nade za nas da se tu negdje, makar u prikrajku arene, nastani klica one mogućnosti kojom se iznjedruje misao i smisao ima, li nade da nam se dogodi Riječ?! Jer, kako reče Fjodor, Jedino je najviša bit, Riječ, preuzela na sebe našu vlastitu bit, za nas, potpuno i istinski; jedino je ona svojom djelotvornošću i usrdnošću preuzela na sebe sav božanski čin. (Dionizije Aeropagit, Božja imena). I je li to tada, dogođeno ili nedogođeno jednako bila s jednakom kobi milost Svevišnjega (: U početku bijaše riječ) kojom se kuša razaznati sadržaj koji ta Riječ dočarava: obličja žive tvari, poruke o opasnostima ili zanos slavodobića. No, kako je znano, sricao je Fjodor, značenja ima mnogo i sve to novijih i nepoznatijih, sa sve to nečitljivim znacima, sa sve to zagonetnijim i zamršenijim odnosima. Mi, po svemu sudeći izgubljeni za sva vremena, sprdali smo se i dalje njegovim razmišljanjima koje je izvlačio iz jidiša, uopće sprdali se njegovu životu, sve do onog dana kad je nestao iz naših života.


60

Naprosto nestao. Kako se nenadano pojavio, tako je nenadano i nestao. Možda se otputio u rodnu Galiciju, a možda ga nikad nije ni bilo. Možda je sve ovo naša nesretna tlapnja, znakovi u njoj koje nikad nećemo razotkriti. Nakon nekoliko dana na noćnom ormariću primijetili smo list papira i na njem kaligrafski ispisana slova: I zato, kloneći se konačnih odgovora, pitati se je što s onima koji nisu izgubili vjeru u svoje snove? Hoće li oni ikad uzmoći izreći onu jednu jedinu pravu Riječ ili će njome biti obeznanjeni, zatajeni? Hoće li oni ikada uzmoći taj jedan jedini istinski trenutak proživjeti kao ponos svojeg a ne tuđeg trajanja, hoće li ga ikad moći uskladiti s vječnim tokom trajanja, sa samsarom?!


61

Je li Kajetan Hlomič bio Kajetan Hlomič?

Tko će ga znati koji se već put zapitao, što bi se u drugim okolnostima reklo da je stara nepopravljiva navika, za razlog zašto na terasi njegove kuće opet gori svjetlo, i to baš sada, i to baš u predvečerje, kad to uopće nije potrebno i ne samo da nije potrebno nego je bez svjetla ugodnije. Uvijek kad bi se s puta treći dan vratio kući, obično je to bilo u predvečerje, iz žarulje u onom lijepo izgraviranom metalnom kućištu ispod terasnog stropa izbijalo je svjetlo. Možda mu nepoznati netko, znajući kad se vraća, želi svjetlosnu dobrodošlicu, što bi bilo upravo sjajno, pomisli. Ili taj nepoznati ima na pameti vrlo praktične stvari, pomišlja na primjer da bi se moglo dogoditi da ga je nešto spriječilo pak se neće, ma koliko želio, moći vratiti taj treći dan u predvečerje kako obično čini. I zato upali svjetlo. Kad dobro razmisli, zaključi da je po svemu sudeći svjetlo tu zbog lopova a ne nekakve dobrodošlice. Kao, neka se zna da je vlasnik u kući. Rolete su spuštene, ali on voli razmišljati u mraku. Kad je prije desetak godina kupio ovu kuću i zastalno se nastanio ovdje, sve je bilo nekako drugačije. Svud uokolo bogate šume: hrast, bukva, grab, brijest i pokoji javor, danas – krčevina; došao tajkun, svašta i uvjerljivo obećavao, lokalne vlasti u znak odobravanja kimale glavama, tajkun otvorio kofer, izbrojio pare, ogolio šumoviti krajolik i – nestao.


62

Bilo je tako. Sada više nije. Štošta je nekoć bilo kako je bilo, sada više nije onako kako je bilo. Gleda kako mala poljska voluharica pokazuje njuškicu ispod lišća onih nekoliko preostalih stabala. Njuška. Traži staru postojbinu. Stare postojbine nema.Ušao je u kuću, nervozan. Figura Majke Božje na komodi snuždena, činilo se.Netko je zvao telefonom. Nije se javljao. Obrisao je krpom pod, zaboravio je u predsoblju skinuti cipele i navući papuče. U zrcalu pogleda svoje lice, nikako da prepozna tko je.Bio je umoran, vidljivo umoran. Uzme u ruke Francisa Jammesa, kao uvijek. Da prije spavanja iznova pročita one dvije njegove pjesme, koje inače naglas čita na terasi u predvečerje, no sad očito nije bila zgoda za to. Najprije, i ovaj put naglas, ipak pročita Molitvu da dijete ne umre, a potom, iako su se oči već sklapale, još i onu omiljenu Molitvu da dođem u nebo s magarcima.Nitko zapravo ništa nije znao o njemu. Je li mu Hlomič, kako se mislilo, bilo pravo prezime ili nije, također se nije sa sigurnošću znalo. Također, je li mu Kajetan bilo pravo ime ili mu ga je netko nadjenuo ne znajući pravo, nije se znalo. Pričalo se, doduše, svašta. Tako, da je još prije desetak godina u gradiću M. živio sa ženom, nekom Kašmirkom, ali da je ona jednog dana netragom i neobjašnjivo nestala. Cijeli me slučaj, moram priznati, vrlo zaintrigirao, uostalom kao i mnogi drugi kojima sam se bavio dobar dio života. Neke riješio, neki su i dandanas ostali visjeti nad glavom kao sfinga. Mještanin toga gradića,


63

vrlo pričljiv čovjek, ispričao mi je, ako je vjerovati - a ja moram u obzir uzeti priče vjerojatne i nevjerojatne - vrlo zanimljivu priču. On je na svoje oči vidio skoro svako jutro pred zoru, zapravo se razdanjivalo jer se ljeti dan pomalja prije zore, kaže on, da je dvoje tek doseljenih ljudi - zaboga vrlo dobro zna tko su doseljenici a tko starosjedioci - muško i žensko, jedno na drugoga mačetama tako žestoko navaljivalo da mu je zastao dah. Muškarac je, jasno se vidjelo, imao obrijanu glavu i straga pletenicu, baš kao samuraj – vidio je to, kaže, u japanskom filmu. To mora da je, svakog jutra pred zoru, bila nekakva posebna igra, nekakav posvećeni ritual, tko će znati, ja ne znam, zaključio je mještanin. Ali zna da jednog predjutarja te žene više nije bilo. Ni tada ni ikada poslije. Čovjek, taj neznanac, i dalje je pred zoru lomatao onom svojom mačetom kao da je ta žena tu pred njim, jednako kao i prije kad je ona bila tu, ali nje više nije bilo, nikad se više nije pojavila.„A žena“, pitao sam, „je li ona imala što neobično na licu ili na sebi?“ „E, vidite, to nisam mogao vidjeti jer je bila okrenuta leđima prema mjestu s kojeg sam promatrao“, reče mi mještanin, „i ne mogu vam odgovoriti pravilno na vaše pitanje drugačije nego ovako kako sam odgovorio. Ali ima moja susjeda, nije baš susjeda ali se tako kaže, koja bi vam o tom, mislim, svašta mogla znati, ona o svim mještanima bili stari ili novi svašta zna, čak i više od onoga što oni sami o sebi znaju jer to vam je takva žena“, vrlo povjerljivo mi priopći.Žena koja je o tom možda nešto znala, što ni mještanin nije znao, uostalom u mnogočemu sklon pretjerivanju,


64

umrla je. Otuda sve ove priče. Otuda moja neobična želja da istražim cijeli slučaj. Kad sam prije desetak godina počeo s ovim poslom, nisam ni pomišljao da ću upasti u prašumu iz koje teško da ću naći izlaz. Ipak, na temelju nekih indicija moglo bi se reći da je Kajetan, ili kako se već zvao, prije toga, reklo bi se u svom bivšem životu, bio pustolov, razvratnik i lupež, a da je sada, u novom mjestašcu, ako se tako može reći, obraćenik vjeri, skrušen i ponizan čovjek, što je vrlo neobično i čudno, ali moguće. U prvom mahu ni sam nisam povjerovao da bi se čovjek na samom rubu zakona od obilježena sumnjivca, doduše nikad osuđenog, premetnuo u štovanje, zahvalnost, zazivanje i služenje bogomaterinstvu, apsolutnu predanost Majci Božjoj, Djevici Mariji, koja tako suvereno sudjeluje u Kristovu životu i djelu otkupljenja svih nas pod kapom nebeskom. Ako i to nije bila igra da se zamagle bitne stvari, da se nikad ne stupi na pravi trag. Dakle – sve je moguće! Nikako međutim da pohvatam konce koji povezuju ili slamaju ono što je bilo između u njegovu životu, između prijašnjeg razvratništva i sadašnjeg obraćeništva, što mi se već u prvom mahu nametnulo bitnim, ali i problemskim. Napokon, tu je bila i ta žena, Kašmirka. Iz priče mještana o njoj nije se mogao dobiti zaokružen dojam, tek neki, mislio sam tada, nevažni detalji, čak ni o tom je li bila lijepa ili ružna ili, onako, bez veze. Ipak, iz podataka tajnih službi, doduše skromnih, moglo se razabrati da se doista radi o ženi, Kašmirki, diverzantici proindijske kašmirske stranke. Pokatkad sam u tajnim spisima nailazio na ime Mehbora, pokatkad na neka druga, premda sam otprve


65

zaključio da bi se moglo raditi o istoj osobi. Nakon nekoliko mjeseci nemalo sam se iznenadio kad sam dobio pismo Pakistanske službe sigurnosti. U njem je bilo točno naznačeno da je ta žena, koju sam ne znajući kako drukčije naprosto zvao Kašmirka, vrlo poznata pakistanska disidentica, zapravo teroristica. Pojavljuje se, piše u pismu, iznenada, okupi nekoliko žena samoubojica, instruira ih što trebaju činiti gdje, kada i zašto i – nestane. S njom je često i muškarac, vrlo opak, ne zna se – možda Poljak, možda Hrvat, možda Slovenac, možda netko drugi, uglavnom ne zna se. Nakon nekoliko mjeseci uporna rada shvatio sam da iz tog labirinta teško da ću moći izaći, najbolje bi bilo odustati, pomislio sam. Onda se iznenada pojavila sjećanja, neki unutarnji glas nutkao me da ih iznova obnovim. Kad sam prije neduga vremena istraživao jedan neobičan slučaj, put me nanio u Austriju, u hotel A., u kojem sam često odsjedao. Jedan od službenika, stari znanac, ispričao mi je vrlo neugodnu aferu koja se dogodila prije nekoliko tjedana. „Čudno da ne znaš ama baš ništa, o tom su brujale sve novine, svi mediji“, jedva jedvice da je odšaptao, što sam protumačio da je cijela stvar još uvijek obavijena velom tajne. „Naime“, nastavio je on s otpočetom pričom, „29. ožujka, taman su se platane razlistavale, proljetni zanos živahnuo je u svim bićima vrlo primjetljivo, u onoj hotelskoj dvorani ili foajeu kako ga neki zovu ali ti vrlo dobro znaš o čemu je riječ, za naše elitne goste upriličeno je otvaranje glamurozne izložbe pubisa. Vrlo šokantno, zar ne? Pubisa je bilo svakakvih, većih i manjih, uvučenih


66

i ispupčenih, dlakavih i obrijanih, umjetnički dojam i nije bio bogzna kakav, ali je umjetnik napravio dobar posao, prodao je gotovo sve. Sjećam se da je postariji gospodin, pretpostavljam s dobrim kontom, inače rijedak gost našeg hotela, odmah kupio tri pubisa. No to nije ono najvažnije. Da su svi službenici hotela nahrupili na otvaranje izložbe, čak i vanjski čuvari, što se može shvatiti, radi se o pikantnim stvarima, zar ne, ali da nitko, ama baš nitko nije primijetio da se iz sobe 102 izvlači sanduk s truplom – skoro je nevjerojatno. Za umorstvo se saznalo tek za vrijeme doručka sljedeći dan kad je sobarica krikom obznanila što se dogodilo. Istraga, čak i ekshumacija, nisu dokazale ništa. Soba 102 uplaćivana je unaprijed. Obično na dva tjedna, nekad kraće. Službenik na porti nije znao objasniti nedostatak dokumenata umorenoga. Ipak, sjeća se, jednom je to u prijavi bio gospodin Ferber, drugi put također gospodin Ferber, ali taj drugi Ferber imao je ožiljak na licu, onaj prvi ne. „Sjećate li se možda njihovih imena“, upitao sam službenika. „Kako ne, vrlo dobro se sjećam. Jedan se zvao Kalist, drugi Kajetan.“ Ponekad obnovljena sjećanja pomažu da povežete one konce za koje ste mislili da ih nikad nećete uspjeti povezati, konce koji su vam nedostajali, da razbistrite mutnu vodu u kojoj niste vidjeli ni svoj vlastiti prst kamoli što drugo. Odjednom mi je sinulo! Kalist i Kajetan Ferber su braća, braća blizanci, pod drugim prezimenom, ali se najvjerojatnije radi o blizancima Kajetanu i Kalistu


67

Hlomiču! Moram priznati – bio sam sretan kao malo dijete! Istrčao sam u hotelski park, nekoliko ptica prestrašeno je odletjelo s platane, sjeo na klupu, uzbuđen nisam ni primijetio da pri njezinu kraju već sjedi gospodin. Ispričao sam se za svoju nesmotrenost, ali naočiti gospodin ni da podigne oči sa štiva koje je držao pred sobom objema rukama. Žena sa psićem već je u dva navrata prošla ispred nas. Makinalno sam zaviknuo Mehbora, ona ni da se osvrne, ali je psić vrlo oštro zalajao. „Oprostite“, gospodinu s klupe rekao sam što sam ljubaznije mogao, „bio sam vrlo nekulturan.“ Gospodin se okrene prema meni, pogleda me ravno u oči ni ne trepnuvši i s onog lista papira pred sobom počne frapantnom dikcijom naglas čitati: Molitva da dođem u nebo s magarcima! No ubrzo prekine, opet me pogleda ravno u oči. „Znam da me pratite već poduže vrijeme, ali morate znati da i ja vas pratim“, reče. „Mene Kalista, mene Kajetana. Danas sam Kalist. Ako sutra dođete na ovu istu klupu, bit ću Kajetan. Cijeli svoj život, siguran sam, ostat će vam pitanje - od nas dvojice koji je terorist, a koji svetac? Istina? Koja i kakva istina!? Nikad nećete saznati koji je koji. Mi smo slični kao jaje jajetu i više ako je i to moguće. Znam da vam je onaj službenik hotela rekao nešto o nekakvom umorstvu i o nekakvom ožiljku. Možda se sve to doista i dogodilo kako se dogodilo, a možda nije. To su gluposti! Čovjek se previše zanio i počeo dodavati neke stvari koje ne postoje.“Nakon kratke stanke Kajetan ili Kalist reče mi: „Ipak,


68

drago mi je da i vi obožavate pubise! Na onoj izložbi stajao sam iza vas i primijetio kako se divite. Ipak, moram vas upozoriti da sve što vidite nije, ma kako lijepo oku bilo, vrijedno divljenja. Zamislite, na primjer, da je ono u raznim varijacijama bio pubis vaše majke. Duboko dvojim da bi u tom slučaju bilo vašeg zanosnog divljenja. Ipak, kažem, drago mi je da i vi volite pubise. No morate znati da između pubisa i gole stvarnosti ima bitna razlika. Koja? To morate sami otkriti.“ Tu večer u hotelskoj sobi bio sam prestrašen, oslabio tako jako da vilicu i nož nikako da podignem. Rano ujutro otkazao sam sobu, platio račun i otputovao. Je li Kajetan Hlomič bio Kajetan Hlomič, je li Kalist Hlomič ikada postojao, jesu li ili nisu blizanci Ferber postojali, makar u nekom zodijaku, ili je sve farsa kojom se život poigrava s nama – pitanje je ostalo otvoreno.Vratio sam se u staru osamu, preneražen i poražen. Izjutra, ni sam ne znam zašto, vitlam mačetom, u predvečerje na terasi kuće u kojoj je možda živio Kajetan Hlomič, možda Kalist Hlomič, možda Ferberi, možda još neki nepoznati ljudi, iznova po stoti put čitam Molitvu da dođem u nebo s magarcima Francisa Jammesa.Što znači molitva? Skriva li se u njoj ono bitno? Što znači nebo? Koje je to nebo? Naše ili tuđe? Ima li u njem znakova koje nikad nećemo razaznati? Napokon, što s magarcima? Jesu li oni animalna stvorenja ili prerušeni ljudi?Možda se ipak nađe rješenje. Nikad ne treba gubiti nadu.


69

Ruski Isus

Na lučkom pristaništu crnomorske luke Odese obradatjela osoba ispriječila mi se da krenem dalje. Taman da krenem ravno, ona pred mene ravno, licem u lice, ja lijevo – ona desno, ja desno – ona ispred mene ulijevo. U takvim slučajevima dobro je sjetiti se savjeta iskusnih ljudi: ako se ikad zatekneš u stranoj zemlji, nemoj izazivati vraga! Na svoje vlastito lice ubacio sam onaj specifičan osmijeh, čak su se i stare bore sakrile.„Dragi gospodine, mogu vam reći da ploveći po svim morima i oceanima ovoga svijeta ovako zagonetno more kao što je ovo vaše Crno more nikad nisam doživio, “ u obraćanju neznancu imao sam žarku nakanu zapodjenuti bezazlen i opuštajući razgovor. Brzo sam shvatio da od toga neće biti ništa.„Ne seri! Nijedno more od svih mora, nijedan ocean od dva koje tako ljudi zovu, niti je zagonetno, niti je opako. Ako je itko na ovom svijetu zagonetan i opak, to mogu biti jedino – ljudi“, vrlo rezolutno izjasnio se obradatjeli. Iznenadilo me vrlo da izvrsno govori hrvatski.„Mislim da izvrsno govorite hrvatski. Bolje nego izvorni govornik toga jezika. Svakako bolje nego ja, iako sam izvorni govornik, ali s jezikom ili s jezicima općenito ne stojim bogzna kako. Hoću reći, ugodno sam iznenađen, pa i ponosan. Hrvatski jezik ovdje, u Odesi, to je kao nebo i zemlja.“„Mladiću, prošao sam ja cijeli svijet uzduž i poprijeko, pa i Hrvatsku, unutrašnjost i osobito uz obalu. Čudno?


70

Nimalo čudno! I to ne mjesec-dva, i to ne godinu-dvije nego punih sedam godina. Znam hrvatski, kajkavski, čakavski. Čudno? Nimalo čudno! Punih sedam godina. Zar je to malo, kaj je to malo, ča je to malo?“, da bi potkrijepio istinu obradatjeli mi se jezičnim dokazima vrlo ozbiljno unio u lice. U gotovo istom času navrle su mnoge misli. Neke sam odmah eliminirao, ne mogu ni dan-danas sam sebi objasniti zašto sam i ovaj put, to se uvijek događa, eliminirao najprije one za koje oduvijek držim svetinjama, a kao vrijedeće ostavio one koje i nisu bogzna što. I potajno, da nitko ne čuje, pitao se nije li tako i s drugim ljudima, ono intimno ili najintimnije čuva se stamenim barikadama, ono drugo nudi se na pladnju, svima je ponuđeno. I naivno mislio, što nije od jučer i puno je vode proteklo u potocima i rijekama koje znam, da sam jedan od rijetkih kojeg bez pravog objašnjenja upravo vode, drage i prokletne vode, magnetično privlače oduvijek. Ta se obuzetost vodama naknadno, s vremenom, premetnula u čudnu igru, ta čudna igra u avanturu koja je iz dana u dan nudila nove i nove, nepoznate bionime i biotope, zoonime i zootope, sve ono što raste i diše uz vode. I nije uopće bilo važno o kojim je vodama bila riječ, tekućicama ili stajaćicama. Danas, kad su sjedine dobrano prekrile glavu, kad se tijelo savija sve bliže k zemlji, kad je bivšu mladalačku bahatost zamijenila poniznost, onaj bivši predmetni i pojavni svijet rasporedio se u glavi s uzrocima i posljedicama nekako čvršće i jasnije, svakako čvršće i jasnije nego prije. „Ipak, znatiželjan sam, oprostite ako sam zanovijetan“, iz opsjednutih misli obratio sam se obradatjelom, koji mi


71

je što sam ga dulje promatrao sve više sličio starinskoj statui nagriženoj atmosferilijama, doduše statui s bradom, nego živu stvoru koji se nenadano našao preda mnom, „koji vas je put, ako možete reći, od svih kojima ste prošli namjerio u Hrvatsku?“ „E, sinko, nije to bio moj put, nego put mog oca, rekao bih da to i nije bio put jer put, kaže se, čovjek bira sam, a on nije imao to pravo da bira.“„Pretpostavljam da je vaš otac bio Rus i da ste i vi Rus, a Rusija je bila i danas je vrlo čudna zemlja. Mislim, politički čudna zemlja,“ rekao sam tiho, više za se, kao da se bojim, u najmanju ruku kao da mi je neugodno glasno izreći ono što mislim. Obradatjeli uopće nije bio iznenađen mojim pitanjem, zagledan u izrazito plavo nebo ponad Odese kao da se sav predao sjećanjima. Prebacio je naprtnjaču s lijevog na desno rame, nakašljao se i u dva navrata ispljunuo oveće primjerke pljuvačke. „ Rusi, Rusi, da! Moj je otac bio eser, mogu reći dobar čovjek, čak jako dobar čovjek, ali je mrzio boljševike i boljševizam više nego crnog vraga. Otud sva zla. A kako nijedno zlo ne dolazi samo, zaredala su i druga.“ „Ne vjerujem da tako dobar čovjek može mrziti druge ljude“, rekao sam više kao primjedbu nego što sam i sam u to vjerovao. Obradatjeli je kratko šutio, bio je zamišljen. I nije to bila zamišljenost zbog moje primjedbe, bila je to zamišljenost nad vrtlogom sjećanja što su se caklila u ukočenim mu očima.„Vjeruješ ili ne vjeruješ, svejedno je. Bilo je tako kako je bilo. Ti očito nemaš pojma što je bilo 1903. Ne zamjeram. Mladost živi u nekim svojim revirima. Uostalom, tebe


72

onda nije ni bilo. Nije ni mene bilo, ali sam ja to proživljavao kroz pričanje mog oca. Spočetka sam i sam mislio da su očeve priče samo priče, bajkovite priče, kasnije sam shvatio da stvarni događaji ne trpe bajkovitost, da istina ne trpi izmišljanja i bajke, istina ma kakva bila, ugodna ili neugodna, voli biti ogoljena bez natruha, gola.“ Kad je obradatjeli govorio o istini, moram priznati da me to nije nimalo ganulo, iz nekakva skromnog iskustva ne da sam mislio nego naprosto znao da istina je vrlo labav pojam, ako se o pojmu tako uopće može govoriti, ne mislim o pojmu istine same nego o pojmu općenito, ali to što ja mislim o općenitom i općenitostima uopće se ne mora ticati drugoga kao jedinke, tiče se samo mene, i to bi imao biti samo moj problem a ne problem drugih, da ne kažem problem ljudi. Ali kad je u vezi s time natuknuo o golotinji, čini mi se ipak natuknuo, ili sam ja tako shvatio, oživjela su sjećanja za koja sam mislio da su odavna pokopana, mrtva. „Ja sam Stipan“, rekao sam kao osobito osobno priznanje.„Sergej“, kratko je odbrusio obradatjeli. I još je jednom, tik do mojih nogu, pljunuo. I zakmrkljao, što je bio novi podatak za koji dotad nisam znao.„Idemo do mene“, rekao je Sergej, „nije baš da je nekakva dača, ali je skromna kućica s vrtom. I dvije kćeri. Dvije studentice, Maša i Irina. Jako vrijedne. Samo uče i uče.“„Oprostite, Sergej, a žena…?“„Žena? Joj, da! Ima i žena, kako da ne! Jako vrijedna žena! Melanija je sigurno u vrtu. Nikad mirna. Ona je bolja od rovca! Prije nego stavi sadnice u zemlju, stoput je isprevrće. Vi nemate pojma, siguran sam, kako je ovdje zemlja plodna. Černozjom!“


73

Sergej je gestikulirao, ne napadno, onoliko koliko je bilo dovoljno da pojača uvjerljivost onoga što je malo prije izgovorio. I prvi put sam zapravo vidio dlanove na njegovim rukama. Izbrazdane, ispucale.Sergej je to primijetio.„To je od mreže, od užeta“, oba dlana stisnuo je u šake.„Nisam mislio ništa loše“, rekao sam i bilo mi je neugodno.„Ribarski vam je život jako težak. Jako težak“, ponovio je kao da mi objašnjava.„Vjerujem, vjerujem. Mnogi moji rođaci su ribari. Jako težak život!“I tako smo s noge na nogu, Sergej i ja, stigli do njegove dače. Nije to bila nikakva dača, tek nekakav sklepani kućerak, zapravo straćara. O vrtu, ni govora. Malo tla, možda tri kvadratna metra, zarasla u korov. Neke čudne kreštave ptičurine naglo izletjele iz gustiša, dva-tri pera s njihovih krila još su neko vrijeme nošena zračnom strujom lebdjela povrh naših glava. Iako mi je zatečeno stanje s obzirom na prije izrečene Sergejeve riječi sve to malo bilo sumnjivo, nisam se mogao suzdržati a da ne upitam gdje su Maša i Irina, gdje je Melanija.„Sergej, nemoj se ljutiti, gdje su Maša, Irina i Melanija?“ Sergej me krajnje sumnjičavo pogledao, onako sa strane. Nekakvo neobjašnjivo svjetlo izbijalo mu je iz očiju i one su se caklile kao da su premazane tankim slojem laka. Lijevo mu se oko uškiljilo, desnim je zaokruživao okolni prostor polumračne jedne jedine prostorije, onih nekoliko većih i manjih kanta, pohabani ležaj s krpetinama, dva


74

stolca, stol, na njem čaša, nekoliko limenih tanjura, žlice, noževi. Taj čovjek je bolestan, zapravo lud, pomislio sam.„A gdje su vaši ukućani?“, ponovio sam pitanje misleći da je možda prečuo prvi put.„Ukućani? Koji ukućani?“, Sergej se doimao zabezeknu-tim. U prvi mah nisam znao kako reagirati, ali sam se ubrzo snašao u sebi odbrojivši do trinaest kako me je u djetinjstvu učilo najboljoj recepturi za nadvladavanje neočekivanih situacija. Usput sam dva-tri put čujno udahnuo zraka i izdahnuo, što baš i nije bilo pametno, ali se dogodilo. Sergej je, ako je poželio, lako mogao ustanoviti da mi je krv počela kolati jačim tempom nego što bi bilo normalno. On je, međutim, bio zaokupljen rukama. Svojim rukama. Najprije ih je pogledao, osobito izbrazdane dlanove, a onda ih je sljubljene uz vlastito lice i tijelo polako spuštao prema dolje. Zatim je lijevom ponad glave napravio krug, desnom taj imaginarni krug probušio, i to ne jednom nego više puta, lijevom je spočetka pažljivo iscrtavao u prostoru ono što je naumio, desnom je brže-bolje uljetavao u središte iscrtana kruga. Ljudi štošta rade, pomislio sam, pokatkad iz samo svojih razloga da zbune druge u svojoj blizini, pokatkad iz neke zaostale navike otprije koja i nužno i ne mora imati objašnjenje. „Sergej, gdje su Maša i Irina? Gdje je Melanija? Gdje su tvoji o kojima si mi pričao?“, opet sam odlučio opširnije pojasniti svoj upit. Sergej me konačno pogledao. Njegove izrazito svijetle plave oči koje sam pri našem nenadanom susretu u lučkom pristaništu odmah zapazio, sada su bile


75

sive i mutne. „Maša, Irina, Melanija? Nikad čuo, nikad vidio! Izmišljate, je li? Da mi je samo znati zašto?“ Sergej mi se učinio zlovoljnim, u njegovu glasu bilo je nešto tugaljivo, no teško je tugaljivost i mrzovolju nepoznata čovjeka tumačiti nekim svojim poznatim razlozima. Sjetio sam se nekih događaja iz svog djetinjstva, brzo sam shvatio da ti događaji i nisu tako bliski da bi ih mogao povezati s ovima, po svemu sudeći to je bilo nešto drugo. Naprimjer, zašto se trava leluja, a vjetra nema, zašto goveda na ispaši imaju razroke oči, zašto stari konjušar plače za konjima kojih više nema, zašto mrakuša dolazi pred jutro, i još mnogo toga, i još mnogo toga čemu nikad nisam dokraja domislio ni uzrok ni posljedice, čemu sve to i tako to. Kad je otac Florijan, zvan Florek, u svojim pričama nabasao na nepreglednim morima na ulješuru je li to bila opsesija nadnaravnim ili sukob djetinjstva opsjednuta beskrajnim prostranstvima. Dakle, opet voda, i opet voda. Kao ono kad sam glavu zadržavao pod vodom, namjerno bez disanja, ali nikako da se oslobodim misli o zavičajnom krajoliku, koji je to progon ili sreća u progonu bila? Ali nema više. Toga nema više. U trenu razmišljao sam što je to što me je odavna natjeralo da se ne mogu skrasiti nigdje, ni u mondenim ni u zapuštenim mjestima, što je to što me odvraća od onih lijepih žena na plažama, od njihovih bedara i golišavih opscenih scena, od starih žena u zabačenim zaselcima s mirisom na čestrun. Moja majka koja trune u grobu s mirisom čestruna? Sjeća li se ona mene? A Anđa? S


76

kojom sam ispod čestruna radio one stvari. I poniženje kad su mi seoski đilkoši dali do znanja da su i oni takve stvari radili s njom. Mislio sam da je Sergej saslušao moje pitanje, prevario sam se, on je zaspao snom pravednika. Doduše, malo se tu i tamo trznuo na iznenadni glasak vlastita tijela, diskretan prdac. Bože, da čovjek ne povjeruje kako prdac može olakšanjem produbiti smisao života! Smisao života učiniti budnim!„Zadnje što pamtim bile su u šibenskom zaleđu Varivode, 1991. Jedva da sam uspio petama dati vjetra. Preko Splita, Drača u Albaniji, preko Grčke dočepao sam se Crnog mora i Odese. Znate, bio je rat“, rekao je Sergej, onako snen, kao da se opravdava. „No ne bih nikad napustio Varivode da me jedne noći kad je pucalo na sve strane nije u snu pohodio pokojni otac. Pokojni otac zadnjih je godina svog života uporno tvrdio da je on ruski Isus. Najprije sam pomislio da mu se zbog neimaštine koja ga je uporno pratila pomiješalo u glavi, da je šenuo. Te noći, u snu, shvatio sam da mi je od njeg nestalo sve, čak i sjećanje, ali se u me nastanio upravo taj Isus. Ruski Isus. Koji mi je danju i noću šaptao u uho da se moram kad-tad vratiti u rodni kraj, u Rusiju, zemlji u kojoj je kolala krv mojih predaka. I da moram biti posrednik između božanskoga i zemaljskoga, da moram propovjedima u ime pantokratora, Svevišnjega, okupiti i osvijestiti ljude o potrebi oživljavanja one stare eserske ideje u novim okolnostima. I tiho, rovovski, podjedati prokleti boljševizam. Ja jesam Sergej, Sergej Skljarev, ali sam i Isus, predodređen da spasim svoj narod.“ Nekoliko zadnjih riječi Sergej je izrekao u krajnjem zanosu.


77

Shvatio sam da imam posla s ludastim čovjekom i da se iz ovoga neću izvući tek tako.„To je pametno“, siguran sam da ćeš uspjeti“, slagao sam.„Lažeš, znam da lažeš! Znam da ne vjeruješ, đubre jedno!“, Sergej me ribarskim ostima udario u potiljak, „ni Maša, ni Irina, ni Melanija nisu vjerovale, zato sada trunu!“ Jaukao sam i zazivao upomoć. Sergej je na se stavio nekakvu čudnu halju od kostrijeti. Prije toga vodkom mi je isprao krv i ranu na tjemenu. Čak me ponudio kavijarom.„To ti je od morune. Kaspijsko jezero.“ Htio sam nešto reći, ali je Sergej podignuo prst, što je bio znak da šutim. Usput me lancem zavezao za stol.Bože, sve one vode mog života koje sam oplovio brodicom, sve one staze i čestari kojima sam prohodio, sva ona zemlja kojoj sam poklonio svoju dušu, je li me sve to dovelo na ovaj zadnji put, put bez povratka? Ruski Isus? Tko je ruski Isus? Hoću li poludjeti? Hoću li moći poludjeti? Je li to konačno pravi put? Je li to put spokoja?, mislio sam. „Ðubre jedno špijunsko, ti si prvi koji imaš čast čuti sve moje propovijedi“, čuo se glas iz kostrijeti.


78

Kontroverze oko Rikija i Tinky Winkyja

Iz ležaja, ako se takvim može zvati, Rikard zvani Riki, diže se rano, vrlo rano, zimi u pet, ljeti u četiri sata, sam sebe uvjerava da je naspavan i odmoran. Iskustva s nesanicom prate ga cijeli život i stalna su mora s jednom te istom monodramom, s kulisama ispremiješanih nakaznih slika koje ga kao vjerne pratiteljice prate, sa zaduhama odvratnih mirisa ogoljelih krajolika, s opakim utvarama koje susreće u rijetkim snoviđenjima. Misli da nitko ne zna što se s njim događa, ljudi itekako dobro znaju za njegove tegobe i nekako priučeni na to ne obraćaju osobitu pažnju. Danju spava, nitko ne zna što se dogodilo i kad se dogodilo da se svaka, ama baš svaka njegova noć zamijenila danom, što je pridonijelo da mu se onaj inače u ljudi prirodan životni ritam okrenuo u suprotnom smjeru i dalje krenuo naopako kao da se ništa neobično nije dogodilo. Zimi skutren u ogrtaču od ovčje kože, ljeti zavaljen u debelu hladovinu pod orahom, spava. Ljudi kraj njega prolaze svojim poslom navikli na to, nema čuđenja, nema dobacivanja, ni jetkih ni šaljivih, nema neugoda, nitko ne okreće glavu kad ga vidi, svima je jasno da spava snom pravednika. Njegovo buđenje međutim puno je bolnih i traumatičnih trzaja, naglo i skokovito. Nitko bez takva neprirodnog zamjenskog prijelaza noći u dan, u danje svjetlo, i obratno, i ne može znati što se uistinu događa. Ta, tko bi znao! Novi dan koji se zorom porađa puninom života ne diše u


79

njem poletno. Zašto realni svijet iz vidljivih i nevidljivih zakutaka plete mrežu unutrašnjeg nemira, često i sam pita se. „Nema, nema ničega od onoga otprije“, ponekad cerekaju mu se sa strane. „Mlakonja“, govorilo mu iza leđa. „Ona se ševi sa svim i svakim, kako on to ne zna!“, spočitavalo se. Ipak, znao je on, nije istina da nije znao, itekako je znao! Njegova Divna, kojeg li paradoksa – čisti oksimoron! - doista je ružna žena, prava nakaza, nakon pokojna muža naslijedila je frapantno debeo konto i to mu je odmah pri prvom upoznavanju bilo puno primamljivije od bilo kakve zamišljene ili stvarne ljepote. Otad, ni časak nije oklijevao pišući joj iz dana u dan pekmezasta pisma puna rafinirane nježnosti: Draga moja ljubavi!Ono što ga je istinski mučilo bilo je prekomjerno debljanje. „Nevjerojatno, pijem vodu – i debljam se“, čudio se sam sebi. Kad je shvatio da Divna obožava izlete u prirodu, lješkarenja pod borovima i one stvari bez uvoda i maženja, već je imao razrađen plan. A i taj plan došao mu je sasvim slučajno pred oči kad se, ne znajući što bi sa sobom, od dosade zadubio u Ezopove basne, zapravo njegov životopis. Istina je, uglavnom je tako, postoji sklonost pisaca da skoro u svačiji život uz činjenične podatke ipak kao neku vrstu sočnog verbalnog aditiva ubacuju u životopisni sadržaj i nešto od izmišljene legende ili mitizacije. I Ezopa je, kaže priča, potvorena da je tat i lopov jer da je u Delfima, starogrčkom


80

proročištu, ukrao zlatnu pliticu, za kaznu strmoglavilo s litica Hijampeje. Tako je i Riki jednog lijepog popodneva sa stijene od nekih dvjestotinjak metara u Nacionalnom parku Paklenica hineći obuzetost ljepotom pakleničkog kanjona onako, reklo bi se usput, poslao Divnu u vječni raj majke prirode. Nikad mu nitko istragom nije dokazao da je to napravio namjerno, premda su sumnje o njegovoj punomoći raspolaganja s Divninom lovom dosta zakomplicirale cijeli slučaj. Da li zbog fingirane tugaljivosti, da li zbog pomisli na mogućnost lagodna budućeg života, da li zbog nesanice koja je netragom nestala kao i svi antidepresivi koje je bacio u kanal, Rikijev se život posložio u fantastičnu arabesku. Zakupio je apartman u novootvorenom turističkom naselju, čista eksluziva, borovi, osama, besprijekorna infrastruktura, sobe, podvorba, čak i vodokotlići funkcioniraju savršeno, upravo ono o čem je oduvijek maštao. Onda se sjetio da bi bilo dobro držati se, bar pokušati, naputaka prijatelja, doktora nutricionista koji mu je davno sugerirao da s toliko obožavana roštilja prijeđe na vegetarijanu: poriluk, mlado zelje, kapulu i ostale gluposti. I izbaciti kruh, potpuno! „Da, lako je reći, ali kako kad ni juhu ne mogu bez kruha.“„Izbaciti kruh, rekao sam ti već stoti put!“, osorno se tada obrecnuo prijatelj nutricionist koji je i nakon vlastite terapije doduše zadržao onih svojih stotinudvadeset kila ali je bio uporan u vlastitoj ideji o mršavljenju.„Nisam baš siguran da to mogu.“„Riki, nećeš vjerovati, ni ja sam nisam, ali je istina da sam za nepuna dva mjeseca pao za pune dvije kile, sada imam svega stotinu i osamnaest. Možemo mi misliti što


81

nas je volja, ali je istina kako neke od naoko blesavih ideja mogu biti vrlo efikasne“, u doktorovu glasu osjetila se radost, pa i ponos. „Ali Joža govori drugo!“„Pusti Jožu! On je mršav jer je genetski tako nasađen.“„Ne mogu ga pustiti, on tvrdi da su priče o zdravoj prehrani najobičniji folovi liberalnog kapitalizma! Njemu je sve politika! Jednom zgodom za roštiljanja, kad sam se preždro, tumačio mi je da treba, ali ne tek tako, nego istinski, cijeli sklop oko roštiljanja ritualizirati, one prvopečene komade mesa: vratine, karea, kajzerflajša, piceka, najprije njuškati i oblizivati, a onda tobože krijumčareno, da te nitko ne vidi, smazati komad, možda dva tog vrućeg božanstva, i nema ni traga debljanju.“„I ti vjeruješ u te gluposti?!“„Pa, baš i ne vjerujem. Zato sam mu replicirao.“„Replicirao?!“ „Da, replicirao! Sve je to dragi Joža u redu, ali – ako smijem primijetiti“, rekao sam, „možda je to skopčano sa ženom, tvojom ženom, znaš kako je to, hoću reći, ali ne tvrdim, možda tvoja probava drukčije funkcionira onda kad, kako kažeš, nitko ne vidi da krijumčareno papaš?“„Riki, ti si stvarno blesav! Jožina žena je umrla! Nema dugo, ali umrla je.“„To mi je i Joža rekao. Rekao je to tako nonšalantno, čak mislim s užitkom kao da je taj čas smazao vruću vratinu.“ Ipak se, ni sam zapravo ne zna zašto, priklonio mišljenju nutricionista. Svaki drugi dan izmjenjuje slatko zelje, poriluk, kelj, kelerabu, mrkvicu, grašak, špinat, vrlo rijetko i ribu jer riba i nije meso, riba je – riba, zar ne? Pravi pravcati vegetarijanac! U dva tjedna s devedeset i


82

devet pao je na devedeset i osam.U ekskluzivnu novoizgrađenu naselju Mrakovo gdje je zakupio apartman neke su se polugole mlađahne ženske osobe prenemagale oko onih metalnih štangi. U pauzi jedna mu je diskretno prišapnula da bi voljela vidjeti njegov apartman. Toliko blesav nisam, u sekundi pomislio je, pa da mi otpraši sef s lovom.„Ako hoćete ševu“, rekao joj je krajnje poslovno, „ može u auli. Jedino u auli izvrsno ševim. Mislim da to uopće nije degutantno“, nakašljao se. Što se moglo smatrati znakom nadmoći.Dama, ako se tako može reći, uopće nije bila smetena.„U auli, kažete, može. To često radim, niste jedini. Ali – molim onu najveću čašu sladoleda! S lješnjacima, molim!“ „Sladoled?“, Riki je vidljivo problijedio.„Dok vi radite svoj posao, ja radim svoj - ližem sladoled! I šta je tu loše, ne shvaćam?“„Šta je tu loše? Ništa nije loše!“Ispričavši se da ima hitan telefonski razgovor, elegantno je, naletjevši na glavnog obera, šmugnuo kroz zadnja vrata predvorja. Da njegov potez ne bi izgledao prenapadno, upita obera hoće li možda danas u meniju ponuditi bar nešto u kombinaciji s porilukom, eventualno nešto sa slatkim zeljem. Ober se nasmijao tako glasno kao čovjek koji je dobio glavni zgoditak na lutriji, rekavši, pomalo protestno – još jednom zagrcnuvši se od smijeha – da je ovo ekskluzivno turističko naselje a nekakva prčvarnica u kojoj može dobiti ne samo porciju poriluka ili slatkog zelja nego i usrane fileke.„Ali ja ne jedem meso“, kratko odgovorio je Riki. U


83

njegovu piskutavu tonu bilo je nešto od samilosti. Napolju, izišavši iz dobro odnjegovana parkića otputi se zapuštenim puteljkom prema ona dva-tri bora na podaljem proplanku. Puteljak je doista bio dobrano zapušten: trnovita glogovina, divlji šipak, travurina do pojasa, svašta. Sjetio se Divne. U njeno ime izmolio Očenaš. Baš kad je makinalno u stražnjem džepu opipao lisnicu s lijeve strane puteljka začuje jecanje. Mora da se nečije dijete zagubilo, pomisli. Iz grmića obrasla koprivama provirivala je figura čudna oblika – ni dijete, ni čovjek, ni pas, ni mačka… Izišavši iz grmića, između dva-tri jecaja čudna se figura vrlo učtivo predstavi.„Ja sam Tinky Winky. Onaj iz Teletubbiesa. Nadam se da ste čuli ako ne i gledali tu televizijsku emisiju?!“„A jesam, jesam, kako ne!“, Riki je slagao. „Ali…kako? Iz serije…pa sad ovdje! Pa je li to moguće? Čak i jezik znate, zaboga!“„Prvo, iz te blesave BBC-ijeve serije za male i velike izletio sam lako jer znam sve modele kako to učiniti. Drugo, dovde najprije kruzerom, poslije levitiranjem. Treće, neke formule za levitiranje otkazale su poslušnost i postale neupotrebljive pa sam bio primoran spustiti se ovdje, u ovoj vašoj čudnoj zemlji. Četvrto, ono s jezikom. Nema tog jezika na svijetu koji ne znam. Tako sam programiran.“„Razumijem, ali ne razumijem zašto ste pobjegli iz te, kako sam shvatio, vrlo popularne serije!“„Zašto sam pobjegao? Ljubav! Ljubav je kriva za sve. Ali lažna ljubav!“, s obzirom na svojih ni pola metra visine


84

vrlo uvjerljivo reče Tinky Winky, usput lijevom rukom poravnavajući antenu na glavi, desnom gladeći svoju ljubičastu torbicu koju sam tek tada zapazio.„Ljubav? Kakva ljubav? Otkad to da mehaničke figure znaju za ljubav? Pa vi niste ljudska bića! Ljudi znaju i osjećaju što je ljubav!“ „Dragi moj čovječe, varaš se. No, to je svojstveno ljudima. Mi smo, u svakom slučaju, više nego ljudska bića. Čak više od ljubavi!“„Tinky, oprosti“, Riki se vidno zainteresirao, „koliko vas je bilo u tim serijama, baš me zanima?“„Svega četvero. Dva muška, ja i Dipsy, i dvije ženske, Laa-Laa i Po. Od prvog dana zaljubio sam se u Po, iako su o njoj kolale svakojake priče. Često smo poslije epizoda ljubovali na ogromnoj ekranskoj ploči rashodovana tevea, sve do onog prokletog trenutka kad mi je priznala da me nikad uopće nije ni voljela i da to što radi sa mnom radi iz samilosti, a da je godinama već smrtno zaljubljena u mlada pomoćnika glavnog režisera. Na licu mjesta zatukao sam je ko psa. Uostalom, kao što ste vi sredili Divnu. Sva ona naknadna tiskovna naklapanja da je produciranje serije obustavljeno zbog ucjena glumaca o većim plaćama – čista je i bezobrazna izmišljotina. Jer glumci u našim kostimima nikad neće doseći onu kreativnu visinu koju smo dosegli mi, Teletabbiesi.“ Dugu tiradu Riki je saslušao do kraja. Pri Tinkyjevu spomenu Divne umalo da ne padne u nesvijest. „Otkud znate za Divnu?“, jedva je smogao ono malo preostale snage.„Ooo, odavno. Gospodin Bellewuster, njezin pokojni, bio je godinama naš glavni financijer. Gospođa Divna –


85

vrlo kulturna žena! U vaše osobne naknadne intimitete ne ulazim. Mig sudbine i intimiteti nisu daleko jedni od drugih, to znaju i budale, čak kreativne budale, ako me razumijete.“„Razumijem, razumijem, kako ne bih razumio!“, ustrašeno je prošaptao Riki.„Vidite, na primjer, ovaj kamen ispred nas? Vidite kako iz njega izbija cvijet?“„Kamen vidim, ali nikakav cvijet ne vidim. Moram priznati, to mi djeluje nekako suludo.“„Dragi Domine, primjećujem malo vi znate, a znate li vi uopće za onaj najbanalniji podatak zašto je na prijedlog Teletubbiesa došlo do suspendiranja supozitorija? Što vam je, ili bi mogao biti, još jedan od principijelnih odnosa miga sudbine i intimiteta koje sam već spomenuo. Onda, znate li?“ „Ne znam, zbilja ne znam, doista nemam problema sa hemoroidima“, rekao je Riki.„No dobro, o tom ćemo drugi put“, rekao je Tinky.


86

„Modri posipni pijesak“

Čitam u novinama - Emanuel Justin, filozof, antropolog i osobenjak, umro je. Kad su izbacili stvari iz njegove samačke sobice, sasvim slučajno djeca su na smetlištu ispod uzglavlja odbačena kreveta izvukla oveći zamotuljak, iz njega umotan u novinski papir podeblji svežanj već dobrano požutjela rukopisa, za koji se kasnije utvrdilo da se zapravo radi o Justinovim zapisima. Stjecajem raznih okolnosti, ali nećemo sad o tome, ti su zapisi došli u moje ruke. Pročitavši ih, nakon poduljeg razmišljanja odlučio sam manji njihov dio, u punom originalu i bez ikakovih intervencija, objaviti i podariti sudu javnosti:Norma koja bi imala precizirati kako da se živi, oduvijek muči onim nečim u sebi što se izvan strogih pravila bez velike muke dade prepoznati kao vrlo diskretno svojstvo sebičnosti, solipsizma. Osobito nas se, iz normativnih zakutaka, može pritom snažno dojmiti onapritajena veličina panteizma. Je li se podjela istinosnoga začela već prvim nijansiranjem – ne znam. To, dakle, što znamo ili mislimo da znamo, podjarivalo je skrivene dispozicije odlučnom snagom, kao što se pčelinje saće jača cvjetnim peludom pravog ljeta. Sada, s pogledom unazad, mislim da se radilo (izreći ću nešto pomalo somnabulno?!) o obostranoj i posebnoj integraciji orijentacije, mirisa napose. Isprepletenost stvarnosnih oblika ispočetka bivala je očitom: mineralogija


87

sa strane samo je provodila prirodnu svrhu i razloge, što se činilo kao paradoks i ništa više ni manje. Osjećaj koji me je oduvijek pratio kao vjerna sjena upozoravao me da se klonim cjeline. Mnoge komične situacije razarale su uobičajenu prenapetost svakodnevnog življenja u mjeri kojom se vapilo za odlučnošću subjekta kad se ponadalo da bi baš on mogao i trebao domisliti spasonosan pojam, životnu kopulu. Srećom, osjećao sam da lom sunčane svjetlosti koji se pomaljao pred nama ima nešto od onih obličja koja su skup onostranskih korpuskula i da smo mi u tom tako maleni, bezimeni i neznatni, gotovo da nas i nema, i da nam se baš zato skrajnje čovječno nudi Bog, koji je iznad svega, pa i svega mišljenoga. I dandanas, duboko se nadam, da je ta mimetika, to naše oponašanje disanja – koje nas drži drugima a ne ovima koji jesmo – posebna oznaka stvari i pojava ne samo našeg nego i tvojeg života.I tako, nastavlja se opasna igra sa zbiljom – ali pod kojim uvjetima: intuicijom, osjećajima, božanskim? Odonda se svaka anatomija, čak i anatomija kulture, nudi morfologijom podložnom interpretaciji izvan norme.Naivni će se brzo dosjetiti: uvijek ima nade, kao što ima i zavisnosti od kojih se mogu razabrati poticaji. A koliko smo se samo puta zapitali: imamo li ime, imamo li pravo na prizivanje, ili nas laž jednako kao i istina spaja i razdvaja sa simbolima. Jesmo li monogrami, inicijali, punina ili prazna vreća? I ona unutrašnja neizvjesnost – dašak animalnoga – kao da uvijek iznova pita što se to odjednom dogodilo sa životnom snagom, što s njezinom maskom, što s obrtajem združena udara: životne snage kojom smo


88

obdareni i nemoći da je obuzdamo kad je vrijeme za to. Zato nimalo čudno da me i običan napis, koji sam onomad iščitao prilikom svadbene svečanosti, posramio pomisli o obsidijanu. Zašto? Mislio sam, naivno, da čovjek pripada samo sebi, stamen, i nikome više. Da nema vanjskog ornata: odijela, šminke, umjetne svjetlosti. A ipak se i ta misterija svaki skoro put prije odluke premetnula u nešto drugo, nepoznato. Boljelo je veoma da ni u tom nismo razaznavali ništa doli neke zamagljene buduće žovijalnosti. Ali ništa nas nije tako snažno zgromilo kao siromaštvo onih krezubih svjedoka sa strane. Mnogo godina kasnije shvatio sam da je ta krezuba ubogost iskrila bezazlenom nevinosti i da je jedino u njoj tinjao motiv za traganjem privida, tako daleko od svega materijalnoga. To sivilo ljudske opstojnosti prati nas dobar dio života kao osobit znak, opomena ili kušnja, svojski se odupirući travestijama o ljudskoj sreći i nesreći – neobjašnjivo lako, gotovo s obrednim strahom. Ni iščeznuće kozmičkoga u svijesti nije više ostavljalo mjesto za simbolizacije, nikakva mjesta za tipove i protutipove, suprotstavljanja. Ništa se nije naučilo od neuspjeha! Nema interiornosti – samo katakombe, pustoš. Ona svjetlost pri zalazu sunca izmakla se, neovisno o svim zakonitostima da nije trebalo biti tako. Ipak, uspjelo se – uspjeli su tek poneki – zadržati one žive boje, shvativši kasnije da su iščeznuli zajedno s njima. Odbjegle su opreke vlastitog tijela, ostali su nevažni epiteti! Novovjekom kompjuterskom fantazmagorijom bespoštedno se mrvi sve – koga briga za ovozemaljske crve u razgradnji


89

ljudske anatomije! One anatomije koja je nekoć obarala rekorde u trčanju na kratkim, srednjim i dugim prugama, jednako kao i one koja je ispijala pivo u nekom zadimljenom irskom pubu. Sve traume, sve slabosti legaliziraju se paradoksima, navikavanjem na blagu stravu. Vrijednost procjene, subjektivne i objektivne, omalovažava se sprdnjom – kao da se iz antropološkoga isisava privid, ništa dobra. Čemu gluparanja, kažu , o nekakvoj tamo estetici?! Tako, malo pomalo, izvanjska urešenost moći bez čiste motivacije poigrava se vlastitom paradigmom. Perfidno razrađenom stilizacijom zarobljava se individualnost – da bi se recikliranjem stare sceničnosti premanipulirala u poslušnost. Šokira nas se križem koji kao nosimo u sebi u ime nekog budućeg grijeha: nema ni Joba, ni kvadrile, ni ekstaze; ostaje voluntarističko lisičenje i prilizivanje neurotici novovjeke epopeje: Par urbi domus haec urbs orbi…(Ova tvoja kuća nalik je gradu, grad svijetu…) Ruše se individualiteti; nadolazi nova žbuka, prežbukavaju se uzori. Stvara se novi program, gusta namaza. Pupila oka premazuje se nevidom – najnoviji stil postmoderne hereze. Negdje u zakutcima svijesti ostale su draži, poslovi, dnevne brige, sudovi, prijepori, odluke o značajnim i beznačajnim stvarima, ostali su učitelji, usidjelice, štakori, psi, ostali su uzeti, obudovjeli, ostali su sretnici i nesretnici, državnici i podanici, ostali su rituali, logovi puni strasnih životinjica, ostali su uzdisaji licemjera, krojača i pjesnika…i mnogih drugih. Još čeka se na urod: jalov ili dobar plod. Smisao se gubi neshvaćenom brzinom, ludilo se razmnaža


90

brže no publika.Prisutnost kreativne žestine obezglavljuje se preciznim autizmom; marketinški pantagruelizam nema ispisanu cijenu, pobjedonosno hrli dalje.Gdje su pribježišta smisla? Sve se kotrlja k novoj kaljuži brojeva na supermodernim monitorima u zanosu novih ideologija i tehnicističkih orgija, a vještica povijest za petama ne stizava pokapati žrtve. Sjena svjedoči stablo, ali i sunce, zar ne? Ipak, i ondje gdje je prilegao zadnji cjelov, kao i ondje gdje se zaboravilo pamćenje još se kovitla život, još netko otvara i zatvara vrata, još se puzi u mraku placente, još netko traži svjetlo. I netko iznova, nadajmo se, napipava poetičniji prizor od ovoga, netko pronalazi izgubljen slog i začinje novu strategiju spasa ili zaborava za novi oblik ropstva ili slobode. I ne znajući kako iz prikrajka neka nimalo melankolična varijabla već prežvakava islužene manifeste u slavodobitne kombinacije u kojima će se mnogi podanički entuzijasti strasno prilagođavati novim teorijskim razinama starih cenzora. U pokojoj epizodi, kao statisti, zamuckujući jadikovke o smislu i besmislu, s neizvjesnom nadom o buduću vlastitu ranjivost: “/…/ dok sadnice u svim ružinim bojama i tako dalje/ prodiru kroz ta/ srca nepreporučljiva vremena/ poput one pomrčine/ svilenog prelca sunca/ … / kao trava u ustima.” (Frederike Mayröcker, Modri posipni pijesak). Prije više godina, za izleta u Rimini, noću nikako da usnem, moja stara nesanica vratila se punim sjajem. Kroz hotelski prozor, možda da popravim dojam koji sam imao od prošlog dana, još jednom pogledam plažu, inače danju prljavu i neuglednu. I što vidim? Groblje! Nepregledno groblje s bijelim križevima! Takvo nešto vidio sam


91

na slikama groblja američkih marinaca. Ujutro sam ustanovio da se ne radi ni o kakvom groblju, pogotovo o groblju američkih marinaca nego o metalnim kosturima spuštenih suncobrana, kojih na plaži u Riminiju ima bezbroj. U predvorju hotela u rano jutro pristupi mi onizak starčić njegovane bijele bradice.„Mladi gospodine, već nekoliko dana vas promatram. Zanimljivo! Pitam se, jeste li shvatili razloge zašto zbilja znade biti ovako okrutno brutalna? Inače, ja se zovem Emanuel Justin.“ Da, bio je to Emanuel Justin.


92

Tko će prvi do onih tamnozelenih livada?

Doktor Klapec - koji je cijeli svoj život bio obuzet trima stvarima: poviješću, psihoanalizom i motorkotačima a najmanje svojom profesijom liječnika opće prakse u privatnom ambulantoriju i u bolnici ginekologije – nikako da sakrije oduševljenje kad je sredovječna gospođa M., profesorica latinskoga, stupila u njegovu ordinaciju. Nakon rutinskih i dosadnih pregleda starih i novih pacijenata, mjerenja tlaka, kuckanja batićem po koljenima, otvaranjem usta, plaženjem jezika, onim - recite a, pregledom očiju, nosa, uha i ostalih gluposti – eto konačno srodne duše, pomislio je!Poslije muževe smrti jednoga dana zagledana u rascvjetanu akaciju gospođa M. iznenada je pala u depresiju. Ipak, nije klonula. U iznenadnim naletima depresije pronalazila je skrivene mogućnosti, diskretne igre o kojima suvremena medicina nije imala pojma. Počela se igrati sa sobom i s ljudima. Kod doktora Klapca glumila je da je našla ne samo riječi utjehe koje čovjek čovjeku može dati nego i one riječi utjehe koje je doktor vrlo spretno terapijski omatao pričama iz povijesti ili psihoanalize. One pak o motorkotačima bile su za probrane pacijente. Kad je gospođa M., poigrajući se s bolešću, u trećem pokušaju priču o mogućnostima motorkotača Harley-Davidson ispričala skoro bez greške, doktorove su sumnje o omaškama u Korsakovljevoj psihozi bile opravdane. Nalaz spinalne tekućine: Pandy, Noone-Apelt, Goldsol, Meinecke – negativni. Serum Wassermann – negativan.


93

„Ipak“, doktor Klapec unio se u lice gospođe M., „ipak, jeste li ikad osjećali strah, neizvjesnost?“„Naravno, naravno! To sam vam već prije rekla, sjećate se?“„Je li nešto poslije smrti vašeg muža, uostalom bilo što, na vas djelovalo, onako strašno, mislim – porazno?“„Osim same smrti – ništa! Smrt, strah i neizvjesnost uvijek su u nama,“ poravnavajući kosu i gledajući ga u oči gospođa M. nadmoćno je odgovorila, vrlo rezolutno. Doktor, pomalo zbunjen, pomisli da je u svojoj nakani s kontraindikacijom o bolesti otišao možda predaleko, u intimne probleme.„Da se razumijemo: nisam vas pitao jesu li strah i neizvjesnost u nama, nego sam vas pitao osjećate li vi strah i neizvjesnost?“„Dragi doktore“, gospođa M. iz svojih depresivnih kutaka izvuče špil provjerenih karata, „primjećujem, što mi je žao, da vi nemate pojma ono o kravama s baršunastim vrpcama!“„Kakve krave? Otkud sad krave? Najprije smo imali terapijsku priču o motorkotaču Harley-Davidson, koju ste tako lijepo reproducirali, na što sam vrlo ponosan, a onda je uslijedilo pitanje o strahu i neizvjesnosti, zar ne?“„Na terapiji prije pet-šest dana pokušala sam vam nešto reći o kravama s baršunastim vrpcama, ali ste me ušutkali s obrazloženjem da je to izvan terapijskog plana. A baš je to bio divan primjer o osjećaju straha i neizvjesnosti.“ Poslije neuspjelih terapija s psihoanalizom i motorkotači-ma, čak ni specijalni program s Harley-Davidsonom nije pomogao, doktor Klapec pribjegao je svojoj staroj ljubavi


94

– povijesti.„Povijesni podaci govore“, doktor je otpočeo novu tiradu, „ako je prošloj stvarnosti, res gestae, potpuno vjerovati, da je, na primjer, Izabela I, izvornim imenom Ysabel – kraljica Kastilje i Leona, Aragona, Valencije, Majorke i Napulja te grofica Barcelone – bila strastvena poklonica inkvizicije…i…“ „Doktore, uopće ne volim povijest“, rekla je gospođa M., „pogotovo ne volim inkviziciju. Osim ako ona u ovoj priči nije bila kraljičina igra.“„Nije bilo igre. Izabela I. umrla je, prema podacima kojima ja raspolažem, u 54. godini života od raka maternice. Ni inkvizicija ni rak nisu nikakve igre.“„Što time hoćete reći, doktore?!“„Mislim da – unatoč svemu – morate doći na ginekološki odjel k meni u bolnicu.“„A zašto to?“„Zato što zaključujem da je s vama sve najbolje u glavi, ali nije najbolje s onim dolje.“Početkom travnja izjutra iznenada su započeli nesnosni bolovi s lijeve strane trbuha, bliže preponi. Gospođa M. savijala se kao puž kad ga se pospe solju. Nikakve tablete, ni najjače, nisu pomagale. Predvečer ju je Hitna odvezla u bolnicu. Do bolnice, za vožnje od dvadesetak minuta njezin je dlan bio vruć. Nakon injekcije protiv bolova u Zavodu za dijagnostičku radiologiju odmah se započelo s pretragama. Tip sa čudnim naočalama, kakve imaju svemirci – vidjeli ste ih, zar ne? - najprije joj je remenima vrlo čvrsto stegnuo obje noge, zatim ruke. Potom je frapantnom brzinom u mokraćni kanal ugurao kateter. Pretrage su bile bolne. Liječničkoj ekipi, koja je


95

uz terminološke komentare na latinskom sablasno zurila u ekran, gospođa M. pojadala se da će vikati. „Možete koliko god hoćete nitko vas ionako neće čuti, vrata su dvostruko tapecirana“, prepoznala je glas doktora Klapca.Kad su je nakon sat-dva iz podruma prebacivali na treći kat, s kreveta na kotačićima uspjela je pročitati: Urologija.„Kako se osjećate?“, pitao je glavni doktor. Nije odgovorila, namrštila se. Doktor je namignuo glavnoj sestri i ona joj je šiknula još jednu injekciju.„To vam je protiv bolova i da dobro spavate“, rekla je sestra.Drugi dan, poslije vizite, ta ista sestra od sinoć donijela joj je nalaz. Nalaz je bio kratak i jasan. „Na učinjenim aksijalnim presjecima kroz područje abdomena od nivoa suprarenalnih žlijezda do dna male zdjelice vidi se opsežna hidronefroza lijevog bubrega sa širokim pijelonom. Uočeni su ekspanzivni procesi limfadenopatija i ascites.“ Dakle – bubreg. Što će na to doktor Klapec? Treći dan, ubrzo poslije ručka, glavni joj je doktor nimalo utješno priopćio da bi bubreg nužno morao operativno van. Usput se s užitkom podrignuo. „Oprostite“, rekao je ganutljivo, „jako obožavam fileke.“Bolovi su sasvim prestali i gospođa M. iskreno je požalila kad je glavnom doktoru sasula hrpu vrlo ružnih riječi.Operacija je trajala nešto više od četiri sata. Probudila se od narkoze kad ju je netko dobro išamarao, vidljivo razdragan što nije odapela na operacijskom stolu.Bolesnička soba poslije svega učinila joj se tako ugodno toplom i prisnom.Prohladna noć. Izvanjski svijet koji se nazirao imao je


96

čudan, metalan sjaj.Opaka nostalgija vukla ju je u onaj davni barbarski ispad prirode kad je zbog potresa kamenje iz njezine bijele kućice frcalo na sve strane, ali je kućica izdržala. I ona će izdržati, nada se. U nepreglednim prostorima depresije naći će još intaktnih predjela s tamnozelenim livadama, sa žuborom brzih gorskih potoka, sa ptičjim cvrkutom, s napuštenom nastambom od pruća iz koje izbija utješno prizivanje kad nepoznati netko kuca na vrata tražeći oprost za nedjela koja je počinio u životu: gdje je Mesija, gdje Otkrovenje?! Jesu li uz njih njezin sin koji je u drugoj godini života umro u mukama cerebralne paralize i njezin muž koji se, ne mogavši nadvladati obiteljsku tragediju, ubio? Za vrijeme oporavka u toplicama u gospođu M. noću zure slova W. Ditheya, koje je upravo pročitala: Iza života ne može se ići. U novom depresivnom naletu cijelu noć nikako da pronađe onu spasonosnu oazu svojih tamnozelenih livada, žubor potoka i nastambu od pruća.Potpuno iscrpljena umrla je pred zoru.Doktor Klapec razočaran u svoje terapijske modele – ubio se. U garaži, tražeći otrov za štakore, pronašla ga je sluškinja. Podvinutih nogu objesio se o volan voljenog Harley-Davidsona.




99

Ivan Kutjak

Savršen brak Vida i Nevida (u kratkoproznoj autorskoj zamjedbi Ive Kalinskoga)

„Gle, kako lijep dan!“ friško je pečeni baguette kratkih, hrskavih prozâ, složen po svim pravilima suvremenoga (egzemplarnoga!) pripovjedalačkoga umijeća doktora filoloških znanosti – čovjeka koji riječ ljubi i koji riječi, prije svega, vjeruje ( “Ipak, napisala je, zar nije čudno, napisala je na tom prokletom Facebooku to što je napisala, a nije porekla, nije napisala da neće doći. Zar nije čudno?”), koji - sukladno herezi ili katahrezi generativnih antropologa – riječi pridaje ono značenje (pomalo eshatično, pomalo mitsko), koje joj (u književnomu govoru) i pripada, prema pravilima osnovne građanske pristojnosti. Koji s njom, uostalom, živi u vrlo sretnomu braku – rekao bi sam autoironijski – doslovno cijelog života*. Vlastita radnoga vijeka. I još i dalje. Intenzivnije nego prije. Kao osamostaljeni poduzetnik. Želeći time ponajprije sam sebi dokazati da za riječ nema administrativnih, birokratskih granica i seniliteta, da se riječ – uostalom – ne može primorati u ladicu ili kazamat, ali niti zauzdati bez vještoga, rasnoga, iskusna jahača. Dokazom tome je i desetak knjiga (poezije, proze, esejistike, kritike, …) kojima nas je – svojom višekompetentnošću (sic B.P.) – uspio obradovati i obogatiti u relativno kratkomu odvojku svoga neradnog dijela života. Kada, konačno, slobodan i nesputan, može kao stalni i standardni član hrvatske olimpijske vrste nadoknađivati neistrčane dionice hrvatske olimpijske proze.Kalinskijeve stihozbirke bile su popraćene afirmativnim


100

kritičkim sudovima kojih se ne bi postidio niti pokojni Stogodišnjak tj. svima nam znani bard hrvatske pjesničke riječi.O prozi, proznomu dijelu očišta (upravo sedamnaest posljednjih kratkih prozâ – ako poneku nisam preskočio, ili dodatno pribrojio - pristiglih nečujno, pod okriljem jedne od zadnjih travanjskih noći putem emajla na moj duhovni stol s usb-lampicom) malo. Umalo ništa. Pa ipak, oštro je dežurno oko urednikâ/urednicâ vizionarâ/vizionarki u novinskim rubrikama posvećenima suvremenoj hrvatskoj kratkoj prozi („Vjesnik“, „Zadarski list“) - i mimo toga - uspjelo uočiti da je kod Kalinskoga - kad je o njegovu proznom izdanju riječ - riječ o izvrsnom prozaiku, kojega se treba podrobnije istražiti, staviti pod povećalo i deposedirati tj. podati (književnoj) javnosti na uvid. Zbog općega dobra. Tj. cjelokupnoga zdravlja književne (ema)nacije.

............_________________*Skicirajući piščevu (književnu!) biografiju – tek u naznakama doduše – naglasiti nam je da pretežit dio Kalinskijeva autorskoga interesa pripada poeziji, u okviru koje se do sada ostvario u sljedećim zbirkama stihova: Pha kaj, Valctakt i lajno, Kristalnei aed, Cicirici & senjali (s Vladimirom Pernićem), Lollo, Nemir podvornika Szerbe te Četverolisni četveropreg.U proznomu dijelu svog opusa „vlasnik“ je jedne knjige kratkih priča s naslovom Ono drugo more. Kratku prozu objavljivao i u novinama.Kao književni kritik, urednik, recenzent temeljem osobnoga interesa i sklonosti prati godinama (sada već i decenijima) suvremenu kajkavsku književnu riječ, dijagnosticirajući njezinu svejednaku snagu i vitalnost, poglavito u knjigama Anatomija kmice i Kiborg kao emotivni alién.Svoj znanstveni interes posvetio je kajkavskomu pjesničkomu opusu Dragutina Domjanića, doktorirajući na temi jezika u njegovim pjesmama. Osim toga kao književni znanstvenik sudionik je brojnih stručnoznanstvenih skupova, dajući svoj doprinos hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti u području njezine trojezične fenomenologije. Koautor je djela Zagrebački KAJ u izdanju Instituta za jezik i jezikoslovlje.Zbirka priča Gle, kako lijep dan! rezultat je višegodišnje latentne opsjednutosti autora mogućnostima proznoga izraza, rekli bismo izrazite - „kalinskijevske“ - gustoće.


101

Zbog čega se Kalinski iznenada (opet) okreće prozopropedeutici? Nakon što je upravo nedavno velikodušno podao sebe na pladanj ponuđen (domaćoj) književnoj javnosti, pretrpan začudnim antologijskim pjesničkim ostvarenjima u pjesničkim zbirkama „Kristalni aed“, „Nemir podvornika Szerbe“, „Lollo“ i „Četverolisni četveropreg“. Kakve su bile pobude koje su ga na to nagnale!?

Kad je o pobudama riječ (o motivaciji likova i tsl.), kad je riječ – u konačnici – o društvenoj funkciji književnosti, od Th. Manna pa do Sartrea (i ne samo njih), u književnosti prevladavaju sudovi da niti jedan pisac ne može izbjeći vremenu u kojem živi; ipak, za račun littérature engagée ne smije se pritom zaboraviti na književnost samu: „Model svijeta, koji književno djelo pruža primaocu s uvjerljivom puninom samoga života, kazuje primaocu za kakav se svijet pošiljalac bori“ ustvrdio je u svom „studiju književnosti“ jedan od njezinih znanih nam teoretika. Th. Mann nazvao je autorsko vrijeme „vremenom nemilosrdne jasnoće“ („Lotte in Weimar“), na tragu koje (tvrdnje) mijena (makro- i mikro-) struktura može u određenom povijesnom času zadobiti jako društveno obilježje, „može za suvremenika snažno modificirati model svijeta“; uvođenjem u literaturu, ustvari u litteraturwischenshaft, pojam wertantwortunga hoće se k tome naglasiti da je model svijeta u književnomu djelu ne samo informacija intelektualna, nego /.../ natopljena emotivnošću i afektivnošću, s ukodiranim apelom na voljne reakcije, „informacija se obraća na čitavu kompleksnu primaočevu ličnost“ ( Ibidem, 1976, 93). Dobra književnost (a dokazom tome su ponajprije nositelji „Nobela“, premda i njih ponekad zlobnici nastoje relativizirati) poštuje geografiju duha i seizmologiju Prostora/Vremena - u kojem „smisao se gubi neshvaćenom brzinom, (a) ludilo se razmnaža brže no publika“ ( „Modri posipni pijesak“). Suvremena (kratka) je hrvatska proza uzoran argument tome u prilog.


102

S takvim nakanama – za pretpostaviti je – prišao je i Kalinski kao odgovoran vrtlar u jezičnomu gartlicu svom poslu. Sjužetosloženie literarnoga šinjela Kalinski je – nakon svih vrzmanja epskoga junaka, točnije: antijunaka u rascjepima Klarićeve - klarićevske, a još više Purčarove - purčarovske proze/poze („Kako je nestala kokoš u Ulici svete Barbare“) – sukladno svom stvaralačkom imperativu - smatrao nezaobilaznim pounutrašnjiti, naslutiti duboke odjeke temeljnih pitanja i, zatim, izvesti na površinu, na svoj književni štand kao jedinstven, unikatan manufakturni proizvod: zbir kvintesencijâ i sokova iscijeđenih iz bogatoga, zadebljanog citrusa života, obojena kemijom trenutka koji živimo.

Kakvi su ti svjetovi? Kakvi su to robinzoni koji nastavaju te otoke i potopljene kontinente? Ili da odrugačimo. Spomenute interrogative. U inačici usklika, ushita: Kakvi su to svjetovi!!! Kakvi su to živopisni junaci koji ih nastavaju! Na putu prema intaktnim zamamnozelenim predjelima, u kojima se Kalinski i sam želi odmoriti i s kojima se, nakon što se kao autor suočio s različitim traumama – Doktor Klapec obješen o upravljač Harley Davidsona! – želi u konačnici obračunati. Naplativši ih s kamatom. Kreativne geste. Priđimo im na puškomet:

Suvremena (kratka) hrvatska proza kreće se na crti ožiljavanja, stetoskopiranja, dijagnosticiranja, iščašivanja tj. naravnavanja zglobne strukture, interiorizirane kirurške intimizacije (a ponajprije temeljitoga dehidriranja, s ciljem njezina mikroskopiranja i utvrđivanja genetskih spirala) stvarnosti koja nas okružuje i koja na stanovit način upravlja senzomotornim, slušnim aparatom svakoga pisca, a kojim je potrebito doprijeti do njezine srčike. U suvremenu hrvatsku prozu uplelo se svašta kao u divovsku paučinu: i psihijatri, i „službene“ gradske frajle za uvaženu gospodu iz vlasti, i menedžeri/tajkuni/gulikože, i vozači tramvaja, noćni čuvari, policajci. Profesionalni koljači i zabavljači,


103

nimfomanke, razuzdana klijentela s ginekoloških odjela, Leticije i Ofelije, birokracija, rat i sve ono što potlam slijedi. PTSP. Lovci na bankomate i ljudska srca. I još koješta drugo. Hrvatska prozna fraktura ukratko model je komunikacije – i obračuna! - s nakazama prošlosti, ali podjednako tako i s traumama živuće nam stvarnosti i tvarnosti. Trošivosti tijela. Izbrazdana kiselinama i oblacima vulkanskoga dima. U tropasferi maloga/mladoga subjekta. U neo(n)invidualizmu. Svaka od njih način je obračuna s Mjesečevom površinom bijeloga papira, danas modificiranoga u inačici kućnoga kina s tipkama; riječju: vještine zanata ali i senzitivna selektivna traganja. Zapažanja. I - uostalom – osjećanja. Emocijâ. Nije da ih priča izostavlja; dapače: ona pobuđuje emotivno-racionalnu gestu kao integralnu česticu ukupnoga autorskoga baletnog komada, kao jedini mogući način likovanja, ekspresije tijela zahvaćena padavicom - i njegovu impostaciju, pretakanje u fluidan softverski paket čovjekova organa smještena u njegovoj upravljačkoj kabini tj. u lubanji, a koji je pod snažnim stresom previsoke voltaže dehumaniziranog postmoderniteta: „Nekad je ovdje klokotala voda, nagluhi pastir prao je noge na izvoru, naćulio uši i nikako da raspozna kozji meket od zvonca na jarčevu vratu. Nema više izvora, nema vode, nema pastira, nema kozjeg meketa. Bilo pa prošlo. Živjelo pa umrlo.“ („Odrastanje“).

Priča je eo ipso – reći će književni flegmatik – oneobičavanje običnoga. Odnosno idem ibidem: uobličavanje neobičnog. Kao običnoga. Normalnoga. U nekom svijetu irealija. Antropomorfizacijâ: „Oronuli pas, imenom Floki, više za se nego naglas, po stoti put decidirano je izjavio da odsad više neće sudjelovati u nečijim osjećajima“. Odnosno metonimijâ: „Čekajte malo! Tko je bio ptičar – pas ili čovjek?“ ( „Ptica“) Pođimo redom:

Književni likovi u zbirci kratkih priča „Gle, kako lijep dan!“,


104

ironijski supostavljeni u logocentričan svijet upornoga traganja za smislom, alias preispitivanja razložitosti prijeđenih kilometara, ulaze u alogičan svijet kojekakvih situacija i konstelacija, filozofski, egzistencijalistički fundiranih kao nonsensnih, paradoksnih, nigdinskih. A koje se – te konstelacije i situacije - nakraju razrješavaju i raščešljavaju (blago)humornom notom i samilosnim pogledom odozgo, ili, opet, oštrim, jetkim sarkastičnim bodežom in funeris čitateljske skupščine. Tj. čitateljskog corpusa. Odakle dolaze ti silni ljudi, aktanti, najvećim dijelom jedinstvena bića, u isto takvomu loncu, u jedinstvenim – i, nažalost, sasvim mogućim, situacijama. Bića koja je iskovalo vrijeme, tlo i društvo (hoće se reći: ukupna unutarpovijesna dermatologija) za svoju vlastitu, oralnu i vanjsku, besramnu uporabu. Premazanu svim mastima.

Kalinski će pronaći (!) svojega junaka umah pokraj sebe. Na svakomu koraku. Osim na WC-u. Pa... čak i tamo – u najskrovitijemu kutku carevu (naslov: „Uvijek ti je netko za leđima“). U ovom našem zrakomlatnom prostoru. Punom nemogućeg. A tako običnog. Kao iz filmova!

Virtualni svijet koji čovjeka okružuje i koji ga sve više mami i zarobljava vlastitim perverznim surogatima, i njime poribljava svoje sve dublje ponore, velik je izazov i za senzibilnog suvremenog autora (priča „Virtualno? Mislite?“). Poglavito onoga s ruksakom neprocjenjivoga, krvavoga životnog iskustva. Zato je i autorov obračun s njim žestok. I glasan, odlučan (i samo naizgledno, pričalački naivan, naivistički): i po cijenu vlastite žrtve najjače šahovske figure. U kučinama literarne zbilje. Uočenog kao paradoksnog fizičkoga, virusnog fenomena – ljuskovitosti kože. Znaka otrježnjenja i šifrarnika nonsensne virtualne stvarnosti. I njezinih tjesnaca.

„‘Našao sam novi posao. Posao za koji vjerujem da će me veseliti, sigurno više od administrativnih gluparanja koja sam


105

dosad radio,’ rekao sam“ - obraća se narator subesjedniku (u jednom od svojih sljedećih naslova) smještenom u sigurnoj, počasnoj građanskoj loži društvenih privilegija - izudaran oštrikavom esencijalnom traumom u priči „Enes i ja“: „Enes je, kako sam kaže, Bošnjo i bavi se pantomimom / .../ Poslije otkaza na poslu, bio je programer /.../ Imao je... tri puta pred sobom. Prvo, biti lopov, razumije se većeg kalibra, po mogućnosti odabravši područje i ideogram s trenutačno najbolje stojećim rejtingom; drugo, staviti na se reverendu... i treće, baviti se umjetnošću.“ Pantomima kao žestoki kontrast, kao formula uzmaka (ali istodobno i tuk na utuk) pred pipcima divovske hobotnice (a koja poseže za posljednjim arheološkim i antropološkim ostacima ‘Božjega stvorenja’) javlja se ovdje kao asocijacija na autoironijski uzmah: „Kad sam mu iznio svoj plan ... da se radno udružimo... prihvatio je otprve... da budem stilit... ali pristao je tek kad sam mu otkrio tajnu da će nam dobri mesar Štef svaki dan između ostaloga dostavljati kobasice od džigerice“. Završna, ironijska gesta, akcent cijeloj „štoriji“ nakon vitriola u oči rezultira time da Enes izgubi vid, ostane gotovo slijep: „Vidiš, brajane, kako je život lijep!“ „Ali ti, brajo, ne vidiš!” „Ne vidim, ne vidim. Ali osjećam.“ I ostavlja glavnoga junaka pred zidom deformirane stvarnosti. I vlastite nemoći. Iz koje ga pisac nastoji izvaditi. I otrijezniti. Profilaktičkim šokom. Kao anagramom. Postviktorijanske ere. Ali ne i osuditi. Pisac se nikad ne miješa u veselu igru statista na sceni, naštimavajući je voluntaristički, sukladno pretpostavljenim vizurama. Zato mu proze nisu nategnute. Zato mu proze, jednostavno, nemaju slabih karika. U (trgovačkome) lancu Sudbine. Zato mu likovi djeluju svježe. Uvjerljivo. Kao riba tek pristigla iz mora.

Kalinski u svojoj proznoj košarici skuplja znakove vremena rasute na sve strane, skidajući s njih pozlatu i ogoljujući ih ih do kosti tj. do polimerne osnove, na kojoj je i sazdana njegova literarna casa giocosa iliti kuća radosti – krhki nasip oko


106

smisla, oko radosti postojanja: „Dobar dan! Vi ste Fabijan Klopotarek? A, je, je. Gospodo drugovi, imate sreču. Ovaj put taman sam taj. A šta!? Inače niste. Ima tu još koji Fabijan Klopotarek? Ima i nema. Ima i nema! Šta je to – ima i nema? A ko još ima?, debeljko je bio detaljno uporan. Ima još jedan Febo. Ako nemate niš protiv, gospoda policajci. To je moj pes Febo. On se zove kak i ja. ‘Gazda’, podeblji policajac nastojao je biti pajdaški ljubazan, onaj drugi smijuljio se. Ima još ko u ovoj kući? Ima, kratko će Febo. Ima tata Žorž, njegov sin Mucek i kćer Micika. Tata Žorž je mačak, Mucek je njegov sin, a Micika čer.“ („Gospodin Febo“).

Paradigma nadmoći, superiornosti Riječi u funkciji umjetničkog modeliranja proznoga, upravo poetičnoprozaičnoga svijeta u Kalinskoga ima osobito značenje: ona je istodobno i sućutna, i oštra kao sječivo u svojoj ironijskoj i sarkastičnoj vizuri, i blago mudra, više samozatajno pomirena s preskupo plaćenim kompromisima. U jedno: polifunkcionalna, ispitana i istražena na bezbroj razboja s različitom potkom – situativnih, situiranih in situ arheološkoga nalazišta, prilagođenih liku, događaju, epizodi koja je bacila svjetlo svojim karakterističnim detaljem na cijeli tijek događanja, in ultimis: na sistem, na cjelokupnost, na model. Proizvodnje ljudi. Prema narudžbi Velikoga brata. Kapitala. I mrežom smisla. Potonulom u morskoj dubini. Kojem su – tj. smislu! - namjerice odrezani plovci: „A možda se radi, kao što se oduvijek i radilo i još se uvijek radi, o klasičnoj igrariji između svjetla i sjene kojom nas se kao djecu plašilo i koja se nikad ni nije, niti joj je to bila svrha, odlijepila od svoje placente.“ („On se zvao Fjodor Krasnojarsky“). Pa i sami naslovi (osim već do sada spomenutih): „Antibaladni stres“, „Je li Kajetan Hlomič bio Kajetan Hlomič“, „Ruski Isus“, „Kontroverze oko Rikija i Tinky Winkyja“ i drugi (kojima je Kalinski tematizirao „igru svjetla i sjene“) – ornamentirani ironijom – o kreativnom postupku Kalinskoga otkrivaju mnogo: oni su na stanovit način znak tenzijâ, znak


107

dramatičnih traganjâ za identitetom junaka priče u prostoru koji mu je dodijeljen izvana, koji mu je na stanovit način tuđ, a koji bi trebalo „preparirati“, nastaniti, poosobiti („Bože, sve one vode mog života koje sam oplovio brodicom, sve one staze i čestari kojima sam prohodio, sva ona zemlja kojoj sam poklonio svoju dušu, je li me sve to dovelo na ovaj zadnji put, put bez povratka?“). Međutim, upravo na toj prekretnici, na toj točci javlja se i osnovni stvaralački problem, alias: pokretačka snaga Kalinskijeve imaginacije (!); okolnosti su sve samo ne one koje idu tome u prilog, koje obećavaju „izgledan“, pozitivan ishod. Tako je, na stanovit način, ostvarenje / samoostvarenje individue iluzija, tj. samo pusta magla kojekakvih ideologija i ideograma. A tek tu – za autora – započinje prava priča. I na tom je raskrižju Kalinski britak kao sablja koja vitla zrakom.

Kalinski demonstrira izvrstan osjećaj za upletanje dijaloga - te premosnice u priči: od slike do slike, od događaja do drugoga zbivanja, kolorirajući i kolocirajući i likove i situacije in adventu, u vibriranju - u adekvatnom, akustičnomu, konkavnomu prostoru Vremena, istodobno tumačeći ih širim kontekstom: kratkopoteznom karakterizacijom samoga lika, naznakom događaja, škicopisnom (više prikrivenom negoli jasnom) registracijom geografije lica. Dijalog je eliptičan, ironičan, prevrće zbilju poput pluga preokretača, dovodeći je do paradoksa, do ne-zbilje, irealnoga i nemoguće mogućeg. Kalinski vragometno demolira istodobno i jedno i drugo: i Život i Smrt, i Zlo i Dobro, i Propast i Spasenje. Premještajući njihovo znakovlje. U prostor autorske slobode.

Radnja Kalinskijeve kratke forme, zapravo događaj, zastoj u prometu, čovjek pod kotačima Sudbine, traži i posebnu vremensku gustoću i svemjerljivost. U najsitnijim atomima. Kronoloških jedinica. Emajliranih Fatumom. Narator ga iscrtava ovako: „Vrijeme u kojem čuči onaj jedan jedini trenutak u kojem sva ljepota i sva tragičnost ovoga svijeta


108

nije raspolućena na samo dvije strane nego – lomljenjem paradigme istine i laži – na bezbroj, od kojih svaka vapi za istinskim hilijazmom, za vizijom u kojoj će ljudsko biće prepoznati i prepoznavanjem zadobiti vlastitu savjest, vlastitu duhovnost.“ („On se zvao Fjodor Krasnojarsky“). U takvu se pristupu, kao konačan rezultat, javlja negdje iz podzemnih rovova i kipti didaktika i dijalektika Kalinskijeva pera – pera umočena u sumoran, jedinstveni trenutak Povijesti što nam je podaren. Kao plastični surogat umjesto krepke domaće kokoši. Na tanjuru.

U potrazi bića za vlastitom savjesti, za vlastitom duhovnosti, vlastitim mjestom u svijetu - svijetu čudnih kreatura i konstelacija, svijetu osobne tragike pojedinca Kalinski pronalazi – u svojim zrelim književnim godinama – dovoljno gradivnog materijala za scenografiju jednočinke (kao što to i traži conditio sine qua non kratke poze), kako bi ona bila zanimljiva, dopadljiva, kako bi bila potpun energetski napitak. Tragično dopadljiva. A dinamična. Iskričava. Punomasna. I bogata vitaminima. Koji joj osiguravaju krepkoću. I čine je usporedivom s mladošću. Stvaralačke radosti.

Odatle vitalna mudrost – rektibi: mudra vitalnost, ali i dovoljna mladenačka okretnost. Dinamičnost. Kicoškog Kalinskijeva pera. Odatle pitkost omamljujućeg literarnoga koktela. Umiješana od kojekakva egzotičnoga voća.

Što se preko noći pripitomilo. Na staromu kontinentu! Među urođenicima.

U anabazi ususret Cankaru i njegovoj „Hiši Marije Pomoćnice“ I. Cesar konstatirao je davne devetstodevedesete: „Ivan Cankar uzeo je od simbolizma toito... Ali je simbolizmu isto tako dao...“

Od suvremene kratke proze Kalinski je uzeo njezin neizostavni dio – formu, supozit koji je definira, a umetnuo


109

vlastiti, autorski kod i dosjed - autentičan Prostor i Vrijeme i, ne manje značajno – vlastiti, autorski jezik: razigran, humoran, odnjegovan, jezik pun obrata i šoka. Riječju: jezik rasnog (svjetskog) pripovjedača. Jezik autorski inventivno raspojasan, i samo čistom koincidencijom nalik bezbrižnoj igri laneta. U minskomu polju: „Znam jedino to da je non-stop, dan i noć, ta tvoja ptica ljubimica derala onu tvoju najdražu pjesmu. Onda je Floki otvorio kavezić i jednostavno je zadavio.“ „Ajoooj! Reci mu da ga više ne volim. Ni tebe ne volim više, da znaš!“ „Rekao sam mu. Na spomen tvoga imena počne režati, ljuti se. Duboko sumnjam da je to zbog ljubavi jer je već prije toga sve tvoje papuče rastrgao je na komadiće.“ („Ptica“)

Plastična je, eksplozivna je ova proza! „Vragu je dužna“ ova rečenica. Da,da!!!


110

O AUTORU

Ivan (Ivo) Kalinski rođen je u Črečanu kod Sv. Ivana Zeline.Magisterij i doktorat humanističkih znanosti završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Znanstvenik i književnik.Objavio 70-ak znanstvenih i stručnih radova s područja dijalektologije, leksikografije i povijesti jezika. Sustavno se bavi proučavanjem jezične i estetske strane suvremene kajkavske književnosti. Zastupljen u svim panoramama i antologijama kajkavskoga pjesništva te u Skupljenoj baštini, antologiji sveukupnoga hrvatskoga pjesništva. Dobitnik Zlatne lire za kajkavsku poeziju i Nagrade Katarina Patačić 2008. Urednik Male biblioteke “Dragutin Domjanić” (43 knjige/zbornika), biblioteke “Susreta riječi” (10 knjiga/zbornika), jedan od urednika Male biblioteke “Ignac Kristijanović”, jedan od urednika časopisa KAJ.Knjige objavljene u suautorstvu:• Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (10 svezaka),

HAZU i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 1984. - 2007.• Zagrebački KAJ, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (monografija),

Zagreb 1998.Samostalne, dosad objavljene knjige:• Pha kaj, (zbirka poezije), “August Cesarec”, Zagreb 1979.• Valctakt i lajno, (zbirka poezije), “Kajkavsko spravišče”, Zagreb 1982.• Poetika i jezik kajkavskih pjesama Dragutina Domjanića

(monografija), “Kajkavsko spravišče”, Zagreb 1988.• Anatomija kmice ili umjetnina teksta - zanos i tjeskoba (eseji), Pučko

otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina 2003.• Kristalni aed, (zbirka poezije), “Disput”, Zagreb 2005.• Ono drugo more, (kratke priče), “Disput”, Zagreb 2006.• Cicirici & Senjali, (zbirka poezije - zajedno s Vladimirom Pernićem),

“Kajkavsko spravišče”, Zagreb 2007.• Lollo, (zbirka poezije), DHK, Zagreb 2008.• Kiborg kao emotivni alien (eseji), Pučko otvoreno učilište

Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina 2009.• Nemir podvornika Szerbe (zbirka poezije), Pučko otvoreno učilište

Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina 2009.• Četverolisni četveropreg (zbirka poezije), Pučko otvoreno učilište

Sv. Ivan Zelina, Sv. Ivan Zelina 2010.


KAZALO

Virtualno? Mislite?... 7

Gle, kako lijep dan!... 10

Uvijek ti je netko za leđima... 14

Enes i ja... 21

Odrastanje... 25

Karneval... 29

Antibaladni stres... 34

Zubalo... 39

Gospodin Febo... 45

Ptica... 48

Da, ali…... 54

On se zvao Fjodor Krasnojarsky... 57

Je li Kajetan Hlomič bio Kajetan Hlomič?... 61

Ruski Isus... 69

Kontroverze oko Rikija i Tinky Winkyja... 78

„Modri posipni pijesak“... 86

Tko će prvi do onih tamnozelenih livada?... 92

Ivan Kutnjak Savršen brak Vida i Nevida

(u kratkoproznoj autorskoj zamjedbi Ive Kalinskoga)... 99

O AUTORU... 110


Tisak i uvez:

Tiskara Zelina d.d. Katarine Krizmanić 1, 10380 Sv. Ivan Zelina

tel: 01 2060 370, fax: 01 2060 242

tiskara-zelina.hr [email protected]

Objavljivanje knjige financijski su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i

Grad Sv. Ivan Zelina


Documents

Ivo Kalinski GLE, KAKO LIJEP DAN! · „Kretenu, nemoj mi tepati, rekla sam ti stoput, kretenu jedan blesavi! Tepaj onim svojim fuficama – Margiti, Giti, Malenoj ili kako se već