Embed Size (px)
Citation preview
Miroslav Gojković
JA SAM GENIJE
I VJERUJEM U BOGA
I
GOVORIM U SNU
pokojnom Darki
I knjiga ova je umjesto tijela moga,
I riječ ova- ‘mjesto duše moje...
Grigor Narekaci Knjiga tuge, X vijek
ZA VAZDUH BOREĆI SE
BOL I STRAH Nije to ono što znaš nije ono što misliš da znaš to je tako daleko kao kad želim kap (vazduha) dok trčim kroz zemlju
VERSE* Svaki cvijet volio sam više od smrti nažalost moga vrta više nema uništi ga poluobaviješteni objesni rod ljudski
* Objašnjenja manje poznatih pojmova su data na kraju knjige
SMRT Ti si od Svjetlosti Oko miluje Svjetlost a Svjetlost je Sloboda
DAVID
- Prosvjetli moje oči dok nisu zaspale na smrt.
Davidovi psalmi 13,3
Jutro sviće nebo je kao Oko vremena budiš se Davide živiš - to je tvoja propast
NOĆ
(dječakova pjesma) Ovo je noć gvozdene ptice noć tihe muzike koja jede nerve i nešto crveno se kreće meñu svetim stubovima žuto svjetlo gasi oči i ptica više nije ptica ali ne znam šta je ni muzika više nije tiha izgleda nije ni bila a arena sva u staklu i duga u njoj ne znam zašto ali ni ona ne miruje i ova Smrt koju vidjeh nije smrt nije ni fantazmagorija ni vizija to je... (strah) ona je... (strah) to je... (strah) nešto iz kanjona straha usječenih u mome mozgu ili možda plod venjaka moje kičmene moždine možda su mi samo oči bolesne zato mi se mozak ledi zato mi se noge pred sledećim korakom koče nije moja duša bolesna nit’ voli da se šali ona samo želi zdrave oči jer slijepi mogu otkriti mudrost ona želi da me spasi nisam ja piraust
GLAD
Davoru Racu Polako raznosi poslednje ostatke našeg razuma i ždere ono malo svijetla oko nas; sve duži intervali izmeñu otkucaja srca; bijesni kao psi na suncu što nas grije dok ona drobi kosti svojim teškim rukama; tanke ruke okrvavljene oštricama sirove tame čvrsto stežu strah i mračnu strast; svaka u svom bolu, svaka u svom strahu nestaju gomile kostiju, kože i bolesnih živaca; plačemo, dok nam tone hladnog vjetra prolaze kroz grudi ostavljaju tragove za vječnu bol.
NEZNATAN Jednom mrtvom Romu Moje oči su te vidjele i život i rod, nazovimo ga ljudskim hodaj, hodaj, hodaj ako možeš na polomljenim nogama ustani i hodaj laži su krepuskula svijesti laži su konfuzija ovoga što jeste kako jeste nebitan, nevažan, sporedan, bespotreban, proteran, proganjan, napadan, neznatan, neznatan, neznatan čovjek bez sjene skončan život pod sjenkom bjesnila nekakav neznatan čovjek bez sjene došao je konformizmom oguljene kože esencijom sprženih očiju tek jedva primjetno – meñu njih najuvaženiji meñu počasnim gostima Zemlje koja plače za četvoricom koji nikada da dovrše započeto doživio je orgazam sa samim sobom nekakav neznatan čovjek bez sjene sada komad Ničega nebitan, nevažan, sporedan, bespotreban, nekakav neznatan čovjek bez sjene konačno osloboñen svoje bijede i gluposti svoje za vijeke vijekova smiren za vijeke vijekova tetoviran na moje živce ( postaje nemiran ) hvala – o vi veliki ljudi za dobrotu ljudsku (II) Sada shvatam zašto se ne može i biti i biti bio, ovdje se može samo biti ili
biti – volio bih da nisam, ako već na svoju žalost jesi, jer bolje je ne biti nego biti ovako
ŽALOST TUGE Nema ljubavi, nema ljubavi mrtve ptice sive plutaju niz rijeku olova i stakla, stojim na obali, plačem "ne plači, život nema srca i kako se onda ljutiti na njega" pa potom i ti počinješ da plačeš infamne vizije dolaze kroz vitraže bola u našu svijest da uzmu još po komad duše plačemo i plakat ćemo čini mi se dok ne isplačemo duše svoje Sveta Glad Mogućnost Vječna Ljubav "ne plači Izabela, ne plači sad će sunce" "lažeš proklet bio, lažeš k’o i svi ostali" "znam, i s ove i s one strane Nule vječno Ništa smo u procesu pemanentnog užasa znam i da je život zlo i da život ne živi znam jako dobro šta je bol Izabela, znam..." "ne znaš ti ništa!" odjednom, spopada me bolestan napad smijeha "tebi je sve smiješno i ti kažeš da je svijet viñen kroz oči gladnih življi nego ti, hm" gledaš me trenutak i na rubu histerije vičeš "prestani!" dok se divim ovako silovitom napadu smijeha u meni počinje uvertira za Nastaviti ili Ubiti se, i odmah potom dobro mi znan osjećaj milijardi tona tereta iz utrobe duše "ja ne mogu više" smiruješ se, oči su ti smrtno ozbiljne, sakrivaš lice, mijenjamo uloge, primjećujem "proklet bio bog koji me stvorio" kriza, bolesni živci tjeraju me da budem ozbiljan što nikako ne podnosim, muka mi je i bez toga više ne možeš da izdržiš "šta je smiješno?!" urlam i kreveljim se, slijep od bola
niko nije kriv, ja nisam kriv, Nula, Mrtva Tačka, sve je tu - Noć, Glad, sva Ljepota bola sabijena u jedan trenutak "gdje si smrti prokleta bila?!" ja i život: uvijek se nešto prekidalo, isprečavalo, oduvijek sam brzao i bio nestrpljiv, oduvijek sam negdje žurio i bolest... i polovične duše oko mene tko će pobijediti - ludilo, ja ili vječnost? "zašto živimo Izabela?" "zašto živimo?" stalno iste priče vrtimo u krug "da, zašto živimo?" sve je manje vremena probuditi te Moram iluzijo mrtva
* * * Ljepotice ti ćeš i druge voliti kao mene ali tebe niko neće kao što sam ja ja te čekam i uporno požurujem sat – tebe nema blagoslovena budi Vječna Ljubavi Vječna Nado zbog tvog oka procvast ću stalno te sanjam i o tebi maštam samo tebe trebam i u svemu vidim tebe – no tebe nema ali ja znam da me voliš i da ćeš doći pa stoga blagoslovena budi blagoslovena o Smrti – tebi za ljubav procvast ću ja tebi u susret
ZA VAZDUH BOREĆI SE Pjevati - umirati dok se ne izgubi sam okus života turobno pijanstvo bol satkana od ljubavi satane koliko laži, koliko bola i straha nikada shvatio nisam nit ću kada shvatiti ni kutka milosti nit’ trenutka radosti o gospode zasadi Ružu zaborava u moj opustošeni vrt zauvijek u iskušenju Marijo majko božija moli za nas izgubljene duše za nas mahnute i silovite od bola moli sad i u času naše smrti kako sam želio da raširim krila stalno se trudio da stanem uspravno al` stalno za vazduh boreći se padao, dizao se krvav i ponovo padao kome da kažem koliko dosadilo mi je kome da kažem koliko sam umoran kome... smrt ponovo svoju kosu brusi osjećam k’o da su mi nož zaboli u srce nikada na strani pobjednika i slobodnih zauvijek na strani osuñenih - da vide bijedu ljudske gluposti
POEZIJA
Celanu Ono Jednom i Uvijek Ponovo Jednom i Samo Sad i Ovdje Opaženo preracionalna rezonanca sa talasima Onostranog
ZAŠTO PIŠEM Osjetivši tvrdu i bolesnu ovu zemlju, čovjek, ukoliko vidi dalje od svojih niskih nagona, u slučaju da se odluči za nastavak egzistiranja ili oboli od šizofrenije ili počne da piše (nerijetko i jedno i drugo).
GOVORIM U SNU
Goranu Vukojeviću
Hey Jesus, can you help me with my pain ?! Robb Flynn, Death church Prošli smo prve dane čuñenja prošli smo prve dane gledanja ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu ................................................... prošli smo prve dane laganja prošli smo prve dane kajanja ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu Milan Mladenović, Tonemo
DJEČAKU
Traklu Noć, trenuci nijemog razaranja; iz olovnih snoviñenja smrti, iz hladne vode, iz leda, sa kostretnim srcem punim kristalnih suza otplakanih zbog gorkoga svijeta, ozaren bolom, pojavljuješ se dječače, ti koji znaš kako je dubok san u tamnim otrovima i opet bi, ti pomračeni vidovnjače krv svoju prosipao po ružama; o bolno ushićenje, o gorka smrti hiljadu laži i hiljadu razvrata po sobama mračnim u kojima dogorijevaju svijeće okrenute naopačke. Nijem i pateći čupao si žalac što te bode, o dobri moj; gledali su majka i brat sumračno tvoje čelo i ćutali pakao. Utrnu mjesec što se raspadao meñu kostima poražene vojske i igra sjenki na tvojim olovnim sljepoočnicama; o blistavi anñeli, o prokletnici.
PJESNIK Vidjeh Ništa gdje meñu zidovima stoji čekajući bol izmeñu igle i tumora u šupljem drvetu uz umoran vjetar znam i prije starca išao je ledom ispod stroboskopa od žutog svijetla do paranoidnog lepeta krila Marijinih
DOĆI ĆE NOĆ Iz plavog, ne ni tako modrog, niti iz boje neba Kjerkegorskog izvire blistavo blaženstvo mira kroz hridi kuda putuje vjetar, želim da spavam, ovako spokojan a kroz um da izañem van, gdje je sve tako jednolično, gdje netko brije bradu, a neko, možda bog, sanja suicid; vjetar kroz oči prolazi, vjetar neosjetan na bol, ne trne, ne urliče, staje, prestaje pa ponire duboko u san. Ni strah ni hrabrost spasti neće nas, to i to ili nešto sasvim suprotno, dok nas grle ruke rajskoga mira. Tišina nečeg plavog, ne ni tako modrog... ...i nisam bio uplašen što vječni Pratilac kaput mi drži, jer radosti nema, samo samrtan jecaj. I opet tišina bez imena i lica, bez sutra, pa i za tren ili dva šta ostaje, ruine kojima dajemo obličja. Čekamo u koricama onih vječno umornih u bitkama i snovima, čekamo, doći će noć i progutati prokleti rod.
SUZE ISUSOVE (CRVENO) Simfonija zla poslednja muzika postojanja krvava bajka... ...mučna i žalobna igra uzaludnosti i bola - Izabela shvati, žao mi je sprži moje oči sprži me sprži moja čula - sve što Nije, srećno je ( negativno je Ništavilo u carstvu ovom ) anñeoski glasovi u srebrnoj tami simfonija gromova u carstvu ludila i zlato u vodi reaktivna srca na vrhu stabiljka ruža i za svakog po jedno oko iz kog se cere kuke - duboko negdje crtaju djeca, crtaju nasmijane oligofreničare i sive ptice crtaju djeca a ne znaju za zakon teže jer sav je u Smrti, u njima crtaju djeca i jecaju - nema očiju ovdje Nula je najviša tačka najuzvišenija ideja Nula je konak uma - ovdje gdje znamo da ništa ne ostaje žao mi je Izabela hinc maea lacrimae kiša pada Izabela misli na svoje vene od pamuka idi Izabela - kiša nikada stati neće idi...
... žao mi je....
NIKOME Čuješ li glas Moje Umiruće Nevjeste vidiš li kako se gušim bez vazduha a noge mi ukočene od bolesti znaš li šta je razdor, vidiš li je kako spava vidiš li čelik koji se ceri mojoj glavi čuješ li i ti glasove iz utrobe noći, anñele i gromove kočim se kočim se malo je zla čuješ li kako zavija onaj isti čelik dok mi siječe kosti i razum ( polako probacujem ha-ha-ha kroz stisnute zube ) sjećaš li se golog dječaka na čeliku crvenom od vatre i njegovog lica u krvi sjećaš li se kada su nam udove probijali kukama gvozdenim, sjećaš li se, te noći si ušao u mene vidiš li brodove stare privezane za obalu lancima debelim k’o vratovi naši – kako se otkidaju vidiš li moj nagon za življenjem nakon radijacijskog vjetra vidiš li tu nakazu, tu spodobu ( ha-ha-ha ) isuši me isuši me dok mi oči ne padnu u utrobu isuši me isuši me u zlu zlo je bilo i sada je, biće isuši me Raspeti isuši me u zlu
GOVORIM U SNU
On viče na strunama dajte još tamnije zvuke i dim ćete biti što suklja u vis
P.Celan, Fuga smrti Izrafilova sjenka je nad nama na svakom činu ostavlja trag blago se dotiču naše uplašene ruke pogled nam plačući trne; Tamna ljubav jednoga divljega pokoljenja. O predivni dani moga djetinjstva kada mi je jedini tiranin bio Edipov kompleks i plašnja vrapčija, o predivni dani moga dječaštva kada su mi pendrecima kožu drali ( MENE SU TUKLI IZABELA BUBREGE MI ODBILI ZATO i - Govorim U Snu ) Sjećaš li se premili moj kako si plakao od straha kada si svezan gvozdenim lisicama gledao kako Gospodin Policajac meni lomi prste lijeve ruke; ti, petnaestogodišnjak Sjećaš li se one predivne noći kada su dječaku isjekli lice, u parku - pod krstom Darko je ubijen u sedamnaestoj Ah, da, i one predivne noći, kada su nas da ne zaboravimo kako je život težak, pretučene i svezane, odvozili u ludnice; ah, ta divna stvorenja (...) .......................................................... (...) postoji bog, odnosno Svjetlost postoji Vezuv koji se smilovao Pompejima postoji droga koja rasteče Stvarnost i ratovi, ludnice, neimaština bolesna djeca što im u artanima srce Helijanovo kuca, postoje djevojčice u jednom dvorištu u haljinicama prepunim bijede što kida srce; svi smo mi dio Bolesnoga Uma Postoje leptiri najhalucinantnijih boja
psihotičnog valcera predivna stvorenja što ispraćaju umorne marionete u Haronove oči i strahom krste put od Utrobe Djevice Sna Svjetlosti ( o d l e p e t a d o l e p e t a - od Mojsija do Hirošime ). Postoje Pustinje, beskrajne kao život prepun patnje, i reapsorpcija Svjetlosti, zažareno ludilo pjesnikovo (...) ........................................................... (...) Nedugo potom, u zoru koja je sita svih mojih patnji prelest sam vidio u ljubičastom mesu - a nisam smio; s crnim mlijekom tog svitanja Brat je jeo hljeb, hljeb što je krvario čuješ li me o Marija sad mi glava stremi k pucnju a grlo britvu sanja, sad mi ljubav više ne vjeruje !!! O naš izgubljeni Raj - - ( Moram, moram se ubiti što prije moram, da mi od krvi ruke ne pocrvene. Nikada te više neću vidjeti Izabela, nikada te u stvari nisam ni vidio a crijevima svojim bih te hranio samo da si htjela doći, sigurno bih bio povjerovao u ljubav pa bih te zagrlio nožem pod lijevu sisu da vidim to srce kojim voliš, mene - bolesnoga, besmrtnoga klovna ! ) Gdje je suza kada zemlja umire ?
februar-novembar 1999
SAMO MI RUKE OSTAVITE Kroz rešetke riječi kroz noći straćene po tamnicama i ludnicama kroz zamoran vazduh – odlutati u povrede sve, sve mi uzmite samo mi ruke ostavite da vam srca pogana iz grudi mogu da čupam
SOTONA Narandžasta Zemlja u Plamenu Zelen Led u Saću
IZGUBLJENI RAJ
/ili tako nešto/
...gdje nema više smijeha pa dvorskoj ludi treba za kaznu- pojesti srce
Damir Urban, Umorni kompas
VAMPIR
(Jesus Christ looks like me) Pogledaj, pa pogledaj me zaboga i reci samo riječ ( ja ću ionako nestati čim doñe prvo sunce )
JA UISTINU (VIŠE) NE ZNAM ŠTA ZNA ČI SAŽALJENJE, ŽAO MI JE CIJELOG MOG ŽIVOTA
SAMO ZATO JER SAM MRTAV MOGAO SAM -
“...mogao sam – - o kako su ove riječi nekada stvarno ... mogao sam – - riječi lijepe poput... - mogao sam... ...prokleta... (!)” (Da me barem majka kao Lao-Tsea osamdeset godina nosila u utrobi i rodila sijedoga, mudroga i spremnog za umiranje) “ – mogao sam... - Hvala gospode, iz Crnog Mrtvog Praznog Mrtvila svoje duše zahvaljujem, hvala oče – mogao si pomoći a ... hvala mrcino – - ja ni sam ne znam, ja, ja – NIŠTA VIŠE NE RAZUMIJEM, ŽAO MI JE
SRCE Hladne šine sada u konačnome, slomljene – počivaju ( u utrobi mrtve ribe što pluta u vodi tamnoga podruma uma kao-u-snu – ali-ne-u-snu tone Noina arka ) Hladne šine sada u konačnome, slomljene – počivaju
PJESMA NAD PJESMAMA - i neko tada viknu: “Neka bude marva” – i bi Policija //dan ko zna koji// - i poče otada progresivna proizvodnja duševnih invalida
TRINAESTI APOSTOL / DIES IRAE Lebde vijuge snene, s one strane kristala (daha – beskrajne pustopoljine bijele strave); Hladnoća pali bjesomučnu vatru na glatkoj površini ispucale kože. Ispod plijesni vlažnih zidova vrebaju iskolačene oči iskonskog zla. Tama crkvenih zidina je progutala um čovjekov. “Ja, trinaesti apostol ovime objavljujem da sam jedini koji je sve dane svog života prerezivao sebi žile pod jezikom.! Svi ste vi duše izgubljene – samo Sotona će izbjeći sudbu Akteona.”
MALUM / F-20
Draženu Ignjatiću, hroničnom psihotičaru Mlad Vinograd na Obali Sunca Rta Dobre Nade propade; Sad je volšeban, pun rupa i crnih paukova otamo čovjek -, na čijem Srcu je krv Somnusova – gleda, jer otamo se vidi Sve a Sve je umrlo. Pada Suton na upokojena leña Straha obrasla mahovinom. Na čelu Šizofrene sablasti Eos Vječnost čeka Drakonova sjena pod nogama Isusovim. Hladna magla čuva Dušu Bola.
IZGUBLJENI RAJ / ili tako nešto / Riječi tijela, krvi i tuge / svjetlost se budi na hladnome zidu / izmeñu plavičaste magle Isusovog bola i ogledala na Zlatnom Cvijetu Zla koji je nikao iz Purpura Drakonovih očiju /divlje rječice, tamni pašnjaci i crn, hladan kamen/ a sjenke su bile fatalne k’o ljubav Drakulina, rezignirano su razarale poput natpisa na grobu stare Latinke i dok je oganj Shizophrenije rastakao svečevo meso oko Bunara su se počele gomilati lešine a mahovina i vosak su prekrili puteve čovječije // i doñe - o Zemljo nevidljiva - ukleto doba postindustrijskog Sunca, vulgarna materijalizacija, garavo nebo i narandžasta Zemlja i stvori neko nas hrišćane, bolesne životinje // vrane su zašutjele a hrišćansko sveštenstvo se konačno uozbiljilo kad se pojavila Smrt na Plavome konju i ako Ponos jeste grijeh, o, kako sam ja tada ponosan na svoj grijeh
SAMO PITANJE i ništa više: Zašto svi putevi meñu vama vode od vas. (?)
TI ZNAŠ DA NE POSTOJI KRAJ,
TI ZNAŠ DA TE NE OSTAVLJAM
Samo smrt od smrti spašava
Ljubav je smrt, odvažna slava Ljubav ispunjava najdublje grobove
Ljubav nas vječna pod Talase zove...
McDonald, Samo smrt od smrti spašava
NULA JE NAJVIŠI IZUM UMA (Posljednja ljubavna pjesma Hristova) Ko će shvatiti!? Ko će osjetiti samoću usred beskrvne stihije gomile praznih spodoba? Ko će dotaći moju prokletu bol (?).
.................................. sve je ništa, ništa je sve (Sve je ništa, Ništa je sve, sve je Ništa, ništa je Sve) Sve je Ništa, Ništa je Sve
.................................. Vidio sam T v o j e lice, nemam što dodati - VIDIO SAM TVOJE LICE.
* * * Napukle volje, gvozdenog ponosa (svi smo mi potpuno sami na sopstvenom putu) Biće bolje - idemo dalje.
II
JA SAM GENIJE I
VJERUJEM U BOGA
VISOKO IZNAD NAS
* * * Opet sam Umoran i Opet ulazim u Tamnicu a da mi skinu Lance i daju Tačku oslonca nestalo bi poveza sa Njenih očiju rascvjetala bi se Ruža i rodila Sloboda onako Beskrajna kakvu trebam pa bih sagradio Ljepotu za Tebe i Mene za Ljubav i Prijatelje i u Srebru zaboravio – ni ne slutiš koliko volim te danas...
05.03.1997. jutro
* * * Da li mi je teška Tvoja Patnja Da ti Lažem il’ Iskreno kažem Zato što znam da me ti Vidiš i Čuješ Prolazim kroz Vrata i dotičem Vrh spirale
05.03.1997. veče
GUŠTER I ORAO (fantasti čna bajka)
J.D. Morrisonu
Ustao sam i pogledao ga u oči njegove paklene moći su lomile moj razum nasmrt sam bio uplašen kosti su mi pucale mišići se grčili očajnički sam trebao nekog da me budi preko lica je navukao masku guštera i ispustio dušu u daljini se čuo krik ranjenog orla.
13.06.1997.
* * * Znam draga da ti ne bi bilo nimalo žao kad bi vidjela ovo stablo, svog nekadašnjeg prijatelja otupjelog od okrutnosti života. No, ti si sada daleko, mene se više ni ne sjećaš, no, ko zna, možda je tako bolje. Ne znaju oni da smo ja i ti vjekovima u ljetne sutone zagrljeni, mladi i zaljubljeni sjedili na obali rijeke neprestano zapitkujući jedno drugo: Šta ću ja ako ostanem bez tebe, znam da je to nemoguće, ali... Potom si otišla. Na nebo su se navukli crni oblaci, počela je kiša i sve oko mene pretvorila u blato u kome se i sada nalazim. Nikada te više nisam vidio samo sam iz daleka čuo tvoj glas koji kaže da su u životu važni samo novac i dobar...
jesen 1999.
MIŠOLOVKA (tren prije nego ću prestati da Govorim u snu) Htio sam samo da ne crknem od gladi (Sve – mogući me stvorio ovako odvratnog a vas tako, o tako divne).
novembar 2000.
VISOKO IZNAD NAS (prestao sam da Govorim u snu) Hiljadu svijetova se srušilo
nigdje ni jedne ruine Hiljadu drugih se diglo iznad pustinje nigdje ni jednog svijeta Crveni dijamanti su lebdjeli po tami Beštija je započela igru
I Krenuo sam kroz Vrt ruža u opruzi sata da lutam da padam bjesomučno proklinjajući Boga ne bi li umro – a ipak tražeći spas bar na tren (o divna srećo dok te čekam) i baš tu sam pogriješio (o kako sam prokleto umoran). Iza mene jezero od kristalne krvi šizofrenih sablasti u drevnoj tami stradanja ispred mene nikoga da mu kažem koliko u snu proklete volje imam da budem sretan; pustinje tuge i nemoći, tišina u beskraj; Moramo da idemo, da idemo - - znam dobro moje srce, znam samo kuda, kuda kad se prokleto nikuda nije išlo; Mirno spavaj, nismo sami dok gledamo u ogledalo. Miris snova na lišću iznad prozorskog stakla snovi su od dana u paklu duži; Žudnja za smrću nije žudnja za životom već žudnja za bivstvovanjem u zabludi.
II
Da li će ikada, zaboga, hoće li mi iko ikada reći, da li će zaboga ikada nestati nevinih pjesnika (???). Noću čitam, introvertna, dementirana zemlja tuge, danju mislim i mnogo uzdišem, ćutim. (Tumaramo i posrćemo pretučeni, prljavi i pijani po ovim, avaj, pustinjama ljudskim, marširamo od himne do himne kako smo nekad voljeli, gutamo hladnu noć očima što nestale su u zjenicama svojim, cakle se otisci zuba na srcima; vjetar, kiša, magla i beton i šahtovi, zgrade nove i stare, ulične svjetiljke i tuga i bol i tuga i prokleta mogućnost suicida Sve jenjava, sve prestaje - - Težak je život). Penjem se stepenicama, ulazim u svoj stan, jedva skidam obamrli kaput s leña, osjećam se kao da sam dvadeset dve godine visio na krstu, prilazim prozoru i gledam van – ništa više ne razumijem, sve mi je jasno, ništavilo tuge Nevoljenog u mojoj glavi –
divna je noć (o moj osmijeh na dnu potonulih šuma).
III Srce bije udara bolno toliko glasno toliko razdirući jako – Plačem zbog boga i plačem zbog tebe jer uskoro – tamo gdje tvoje jesu mjesečeve oči ja ću poći – da tijelo svoje utrobi Geje predam – Pucaju smrznuta stabla ljudi nijemo zure niz vodu što teče
trnu polomljena krila ptica koje ćute tuga je u njima, VISOKO IZNAD NAS.
novembar 2000.
LJEPOTA BOLA
Destiny is wait for you an’ me... C. Schuldiner, Destiny
Rastavljeni Sudbinama i što bi se htjeli razumjeti ne možemo Rastavljeni Sudbinama i što bi se htjeli čuti ne možemo
maj 2001.
PRESTAO SAM DA GOVORIM U SNU
I oduvek i zauvek sve što mogu da zamislim.
Siniša Bubonja, Ljubičasti grm
BUDI SAM NA ULICI
... kao potpuni stranci, sa staklom u očima, sa staklom u grudima, na licima...
Milan Mladenović, Budi sam na ulici
Zamisli da potoneš u tišinu – govore anñeli kao kad se nemoguć san poravna sa stvarnošću – ponekad je to jesen u zlim kišama čijim noćima mahnitaju boli, turobna jeka isprazno – besmislenog bitisanja, tupa i oštra poput moždanog udara. Iz hladne sobe puštati misli o uzaludnosti da lebde iznad mokrih ulica, da lebde odveć umorne, teške i blijede od dana i noći nanizanih u Ništa sve dok porozne poput jezika ne potonu pod zemlju u komadima, dok neki od tih komada ponovo ne uskrsnu i ne uobliče se u pitanje: “Kakva je noć”.? Osjećaj kao kad se nemoguć san poravna sa stvarnošću. Možeš li zamisliti tugu one Kornjače koja na leñima nosi Slona na čijim leñima je - ??? - dragi moj – divni ti si mi dao presvetu mogućnost izbora, sada mi reci da li da si očemoj – očemoj raznesem glavu ili ne. ?Život me natjerao da mislim ono što kažem, možda i ne bih? Hodao sam ispucalom zemljom božijom, sunce je neumito pržilo sve, skrivao osmijeh cinika suzama, skrivao oduševljenje ljudskoj – gluposti valjda; koliko besmisla preželio bez nade čekajući iza prozorskog stakla. Ne bi li se možda očemoj – očemoj opet trebao pitati šta je smisao života znajući da postoji samo individualni smisao besmisla. Zar sam isti s onima koji su protekle deset godina spavali ne pitajući se Gdje si ti; nisam tražio bol i “apokaliptična” čula da život provedem s Duhovima suicida uistinu nisam, a želio sam ti biti više od vjernog psa –
MOŽDA BIH I RASPRAVLJAO O TU ðIM UKUSIMA /Visoko čelo riblje je Davno vidjelo Svjetlost i Zagrizlo Ki čmu čovjekovu, Sve ima Potrebu da oživi, Apokalipsa je Kolektivna halucinacija projicirana za Budu ćnost/ Ovo nije bila laž. Iz djetinjstva i prve mladosti biti sunovraćen u tamni ponor bez mogućnosti povratka, u duboku starost s nejakim plećima gurnut nemajući vremena da se ista zaboravi; ništavilo tuge straćene mladosti ne dopušta osmijeha, dječak traži tvoje lice – Marija, duša mi se nesnošljivo kida od tijela, tren prije okončanja noćne more neko zna da probudit će se vrišteći; zvuk jenjava, boja blijedi, ostaju mrlje, miruje srce boje paučine, shvatile su ruke psihotičnim glasom poruku, čiju?; bezglasno blažena tišina noći pada po kamenu i ja ustajem, (revolucija je bol očaja) – i tražim tvoj lik. Pijan vucam se po Velikim očekivanjima i Nedostatkom razumijevanja, nebo traklovsko spušta “gnjev gospodnji” na turobna lica po sobama od stakla, željeza i betona ispijena žutom odvratnošću, čañavih zidova; željezničke i autobuske stanice noću, auto-putevi, , osjetim mjesečinu na licu često poput vode sa česme na licu dječakovom posle igre u djetinjstvu; obrasta čelo Narcisovo bršljanom –
/Nisam ja Cooperova djevojka ne nosim atomsku bombu u sebi/ Poput emotivne krize nakon završnog djela po nervima stvaraoca duva tuga kroz polupane prozore mog tijela. Srebri se lišće na stablu moje duše, zlatno saće u očima pčele
Pucaju kosti rastanka; jedno stopalo moje čizme zauvijek ostaje na dnu Lokve u koju stadoh – zauvijek pronalazim put do tvog lica. ? Da li zec zna kada ga zaslijepe farovi auta da nije trebao na tu stranu ili... jednostavno zgasne pod točkovima? I lišće trune, onaj što bio je odsutan ne smije se pravdati. Sabiranjem stradanja mjerim svoje vrijeme, ramovima bez slika u prostoru, ne godinama, mjesecima, satima il’ uživanjima. Ulične svjetiljke i mjesečina obasjavaju sobe u kojima “sve na svom mjestu” strepi; insekti u travi oko močvare. Evo sam pobijeñen; smiruju se krošnje, sve se polijepilo po mokroj zemlji, nailon, opušci, novinski članci a sunce “samo što nije”... evo sam umoran - - Gorčina je teška k’o grob, nema više suza Bio jednom jedan rat i slično tome Ne treba mi Pre – roñenja – posle – smrti život je samo jedan nemoj ga straćiti kada čuješ da je neko umro skini kapu i – NASTAVI SVOJIM PUTEM.
II
(kako je Mjesec mogao postati Krvav Neprimjetivši
u Magli od Crvene kiše ne htjede neko
Tvoj lik bez Putovanja kroz tišinu) – predivni leptiri izranjaju ispod snijega krilima od spektra usporeno poput pomalo udaljenog bljeska u fokusu...
- - - - - Ako je čovjek prihvatio podsvijest tada ništa nije Slučajno. Ubice, prevarante, homoseksualce ili slično Ne može se kriviti zbog Uzroka; tomu vodi Novi Svjetski Poredak. Izvuci svoju podsvijest u svijest i budi – Spokojan.
- - - - - ...poput očiju Sunca kad zalazi na licu dječaka koji traži oca koji ga je ostavio kao što tijelo pokojnika zauvijek ostavlja Prazninu Onima što ostaju... Moje ruke će zarasti – Svi su zauzeti Svojim mislima, Ne Troši Snagu uzalud, - Moždana opna će se Zatezati poput Vode pod Nožicama insekta i prestati – ...oči odmaraš na plavom i narandžastom i zelenom Noćnom snijegu, pojavljuje se Njen lik (malo se digao pogled) al’ svirepo udaljen; On te tražio ne dugo al’ Iskreno i Čisto, Iza mnogo praznih soba prepunih kristalnih šrapnela Straha u Svijetu bez Odgovora, (paralele su perpetuum mobile) - boje poliraju oči i one se cakle – (Sve ima potrebu da se probudi. Ako u ponosu koji raste iz autodestrukcije zbog tuñih grešaka ima nečeg satanskog Sve jeste u Umu) Putem snova: S v e je forma, N i š t a je sadržaj, o kako trebam blagogrub dodir ljetne trave sa mojih stopala na koži tvojih prstiju koji prave rešetke preko mog lica.
Prvo je bila Organska psiha, pa Svjetlost – Otuda više oblika života koja jeste rasplovila Um; No šta je Um vidio dok Svjetlost nije doputovala do njega - - Ipak, u Ogledalu smisla vidim Tvoj lik jer iza je Praznina. Sujeti ne plaća svako istu cijenu, od Nje (kao i svega ostalog) neko ide u Pakao koji jeste na zemlji /bolest.../, a neko u Raj, koji jeste na zemlji /klub obožavalaca mene.../, -Dakle, nismo isti – nimalo slični, Mudrosti nema – treba preživjeti.! Sve je isto; razlika je samo u Uzroku. Ne očekuj sreću nigdje drugdje, zar i tamo nema usamljenih, uplakanih, bolesnih, uobraženih, tupih... Idi, treba da odeš, samo ne očekuj previše, šta god da se desi (crno ili bijelo) produži dalje u tišini. I sanjaj; budi ponosan i ne daj svoje snove. Sanjaj, samo pažljivo, sanjaj svjestan, bez droge, bez alkohola... Tvoje viñenje Stvarnosti je svuda Tvoje viñenje Stvarnosti, (bilo u biblioteci manastira, u dvorištu ludnice, tvojoj ili mojoj sobi, u bilo kojoj ulici bilo kog grada, čovjeka ili države); naravno, ako je ta stvarnost uistinu tvoja, ako nije tebe – drogiranog ili tebe-pijanog. Težak je život – budi ponosan. Bijeg od neprihvatljive egzistencije -, šta ako na kraju shvatiš da to ipak nije to, hoćeš li se kajati ili optuživati druge/kao oni.../, mrziti, tragično voljeti/ i da li će vrijediti/; čiste duše (bez ovih ili drugih afekata, nebitno), traži sebe – TIŠINA JE SRCE HELIJANOVO. Ne lomi sebi noge, traži snagu u Tišini. Promijeniti ne možeš ništa al’ si prokleto možeš olakšati. Ne misli “ah, da je meni...”, “ah, kad sam ja...”, “ah, da sam ja...” – ne budi Jedan Od – BUDI PONOSAN. Sanjaj u tišini, pažljivo, poštuj sebe.!
III Kako početi ponovo? ............................................................................................................ ......................................................................................................................................................................................... io non spero di tornar grammai io non spero io non spero di tornar grammai.............................................................................................................................................................................................................................................. Mašta snagom šizofrenih reptusa rukama ljudi koji pate dodiruje tugu plaho tijelom bez duše i srca samo o ljubavi misli očima poluzatvorenim od gordosti poznaje Njene žalobnosvirepe moći dok se u boli pita: ili ili lama savahtani () maštom isklesanom od Sunca inteligencije i Mirisa ruža gradim Ljubav samo za Tvoju i Moju Uzaludnost koju ne dam mitovima i legendama gluposti i laži, jeftinih ideala, providnih dogmi, naivnih pjesama, boja i odgovora u vrijeme kad se Život traži u ekstremnim krajnostima autodestrukcije, kad se protiv sebe učini baš sve što se može, poneko neugodno iskustvohm...
. . . . . . Weltanschauung!: Marija, ironija je živjeti meñu njima, a sarkazam – to znati i osjećati.
. . . . . .
Iza mnogo praznih soba prepunih kristalnih šrapnela
straha u svijetu bez Odgovora
Maštom hiljadugodišnjom Demonske ljepote
Dočekavši otkrovenje posljednjih dana Htijenja bez nade
Beskrvnih no ći znaju ći stradanja (Da li /???/ možeš zamisliti
kompleksnost Muzike i Slike
da je Sve uistinu
podre ñeno Individui – Muziku Sudbine)
Velike su pustinje dušo moja, velike su pustinje, težak je život, gorka smrt - -
Neizreciva Ljepota Ljubavi
Pogled što u
Kanibalsku usamljenost odvodi Tražim
Tutnje mi u glavi vozovi, noćas se očekuje bombardovanje (tresu se djeca u našim rukama), svi smo mi potpuno sami na sopstvenom putu. Selena tromim bojama suhe zime crta Tvoj lik u ispraznosti svakog bdijenja, zavodeći Tanatosa i Erosa i neprestano ih smjenjujući u ulogama klovnova i bogova. Dižite se gromovi jer vi najsvirepije tjerate bolesne da zaranjaju u svoju tugu. Siñite bogovi svekolikog hedonizma tamo gdje djecu pronalaze paranoični strahovi kad shvate očima svojim koliko oblaci bitišu neovisno od neba; sunčan dan, smeña rijeka, tamnozelena trava. Prešli smo čitav Okean Sunca, voda nam je neprestano obnivala koljena a prozirnost njegove vode i bijelo kamenje sa dna vraćalo u dane kada su nam zalječivali krila, kada smo upozali tišinu žutog ludničkog hodnika za vrijeme oluje – tkaj, tkaču vjetrova, o samo tkaj, dižite se gromovi da pozdravite Vječnu mladost onih koji imaju šta da zaborave, onih koji imaju sudbine –
? BOGOVI SUNCA ? Otrov, drača i kamen gorak okus jaglaca, decenije i tuga što kopni
U roju olovnih pčela što ne zuje tražimo nešto što nas je odavno pronašlo: vozovi autobusi prikolice napuštene čekaonice vlažne sobe crkve manastiri poljane šume jeseni zime komadi postojanja ispod mosta prazni pogledi prazne kutije od lijekova teški uboji opekotine modrice sirćetne obloge slomljeni zubi krvava lica tamnice ludnice alkoholna bunila šizofreni reptusi hronična neimaština suze k’o život teške naših majki tamna ljubav jednoga divljega pokoljenja: tražimo svoje sudbine; Otrov, drača i kamen samo tkaj, o samo tkaj tkaču vjetrova Zimska bijela, jesenje poslijepodnevno plava i siva boja mladosti, ulice puste satima, danima, životima; san pod staklenim zvonom tuge, san od mrtvog lišća, ćutljive zemlje i patetične muzike vjetra; obrok od pomisli na hranu, kafe, cigareta i malo rakije ako ima. Izlizane košulje poderane čizme i dve šnite kruha u džepu (da se nañe), teški zadah tijela, sitni zamrznuti bljesci izgubljenih iluzija, o pustinje ljudske dokle sežete.?
IV U ćošku beskrajnog, umom ograničenog, na beskrajnom Srebrnkasto-svijetloplavom polju diže se uska, a visoka srebrnkasto-svijetloplava piramida sa zatupljenim vrhom na kom blješti crvena svjetlost koja dopire iz unutrašnjosti piramide. Negdje na sredini pojavljuje se iz – ispod polja Maska kakve su nekad nosile kćeri vladara skrivajući tako svoj pravi lik. Tada je to još bilo moguće. Danas je to drukčije, priroda je surovo silovana čovjekovim prisustvom, ne moguće je ne – biti okrutno ozbiljan gledajući ljudsku niskost ogoljenu do želje za nepostojanjem – pomozi mi da nikad ne shvatim ko su oni, naši očevi braća, prijatelji - - Sjenke i prašina i crveno nebo i indigo plavo sunce sprženo pogledima onih što čekaju – Quis hic locus? Na čelu ti bezbrižne noge bogomoljke, ispod sljepoočnica raj i pakao a na njima dva siva ogledala od mjeseca i Potrebe, ne budi Željna da bi uzela: opusti se, smrt će doći kad doñe vrijeme za umiranje. Ustani u zoru, nakvasi što više tijela hladnom vodom, potom izañi na prozor i duboko udahni da hladnoća prodre kroz nosnice i kožu u grlo i pluća i krv i pomisli na sve one zore... Kada potom umotaš tijelo u tople deke, ne zaboravi – Težak je život a ja znam da zavreñuje muku življenja. (Ne shvatiti život previše ozbiljno, koliko god je moguće. U poreñenju s ljudskom glupošću iliti sujetom atomska bomba je tek dio romantike. Nemogućnost komunikacije je u tome što je kod slušaoca previše subjektivnog u odnosu na govornika u trenutku dok sluša. Ako se o okusima ne raspravlja, onda je pojam rasprava apsurdan; ili su i Bog i Psiha, fizički zakoni i matematičke jednadžbe stvari ukusa.) Karcinomski cvjetovi crveni nikli izmeñu kičmenih pršljenova. Crveno krilo leptira prekriva onu stranu Njenog lica na kom ne spava bol; a on satkan od bijele Svjetlosti zlatnoga Sunca života koja dopire kroz krošnje šume kroz koju teče Rijeka blata na čijim obalama su kulminirala moje molitve Bolu za Tvoju ljubav, za Tvoj dodir; (Bog se nije javljao) – Slutiš li težinu ponosa i suza života kojeg je svaki trenutak odmjeravan božijim i sotonskim
-a na podu te šume nije bilo niti jednog lista ............................................................................. .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................... ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................... .................................................................................................................................................... ........................................................................................ Osjećaji su plakati na zidovima duše.
I BUDALE PLA ČU blato provincije Mnogo puta proglašen budalom, bezbroj puta proglašen manijakom – tako mnogo suza – nikada niko nije shvatio da sam samo bolno ranjen, bezbroj puta bolno ponižen i samo stoga bolno usamljen – dječak (sa šibicama).
NARCIS SE VRATIO KUĆI (do pakla i nazad) Shizophreni neorealizam. Odsustvo objektivnosti. A meni je dato da mislim. I sanjam Ljubav vje čnu. Bijela ruža nikla iz Bijelog dijamanta. Na kraju svakog puta je Po četak. Strah me da me osa za srce ne ugrize. Urbano doba Zlatnog doba Anti čke mitologije. Čovječe moraš voljeti svoju ženu. ... a i ona Sloboda i oni Sveti Stubovi koji su ubili Boga u meni i Voda i Riječi i Oči i Ljubav i alkohol su otvorili moj razum i ja sam koračao vijekovima milja iznad njega... (Moram po češljati cvije će na duši, jer već odavno hodam s torbom u glavi.) trnci s ružinog stabla paranojama su kidali moje srce koje su plele paukovu mrežu od ovisnosti o ludilu kroz moje snove - do kraja vjere Nakon toliko godina surovog nadanja kojim putem krenuti, sada kad sam stigao (sve ljubavi, patnje i ludila sam obišao samo tebe još nisam zagrlio mali anñele moj) jer,,koga god sam pitao, nikada niko nije čuo za mene,, da li ću ikada sresti nekoga ko će me čuti četa šahovskih polja, (podmuklih), ispred nas (skakavac mi se u glavi budi) kamen mi je u očima utrnuo satima dok su zmije iza očnih kapaka čekale da pokušam zatvoriti oči (i razum će spustiti ruke kad život prestane kucati na naša vrata) (duša mi je, mali anñele moj podbula od narkotika i alkohola;
Predivno svijetloplavo nebo bez oblaka,, i Sunce koje Život znači. Predivan Rajski dan. Prostrana dolina, Gusta Mekana Trava, Mala Prezdrava Rijeka, Žuto Narandžasto Crveno Bijelo i Plavo
Cvijeće i Zrelo Voće na Sve strane Spokoj, Blaženstvo Sreća Konačno Savršenstvo i Anñeo s likom Dječaka Zagledan u Nebo sa Srcem punim žohara, crvi, glista...)
*** Stablo Vinove loze niklo iz očiju Noćnog jelena od čijeg Vina su zmije postale Tijela ljubavnika se obrgrlio oko Sudbine u kojoj te čekam. A Jelen, u olujnoj noći Sreće, uplakan, hrabar i ponosan: Dugo sam,, o Gospode,, bio sam – pomisli, nagrižen strahom od tišine.
*** (gdje ima ljubavi nema straha, a gdje nema straha predivan je život)
*** Noćno mokrenje. Strah od mraka, neurosis nocturnus. Prva je došla muzika. Potom snovi tužnog dje čaka. (Neimaštine je ve ć bilo tu). Zarano sam osjetio silovitost seksualnosti i emocij a. Bio sam vrlo nježan mladi gospodin. I onda je došao rat i uzeo i ono malo. Rat, i slobodno ispoljavanje ljudske gluposti. Rat,, i nebrojene njegove tragedije. Rat.
*** Nebo je tada bilo Beskrajno Ogledalo Beskrajno koliko je Nebo Beskrajno Stigao sam u Šumu meñu Drveće, s Tamom umjesto Krošnje, S Tamom umjesto Korijenja i Zemlje Išao sam s vremena – na vrijeme na ponekom Stablu je visilo Ogledalo kada bih prošao Pored dio mene bi Ostao u njemu Išao sam i Išao dok me nije Nestalo Potom sam čuo vrisak, Ogledala su Prsnula pojavio sam se Nematerijalan pred Bijelim Svjetlom
Blaženstva - - Mlado tijelo nogama tuñina priljubljeno uz asfalt-soba puna duša krvavih od silovanja klanja i ubijanja-Užarena Stopala Povješana na Dijamantno Drveće s One strane Otoka Svetla-
Već godinu plačem svaku noć Kojim putem krenuti – I oduvijek i zauvijek ................................................................................................................. ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ............................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................ ......................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................................... sve što mogu da zamislim - -
* * *
POST SKRIPTUM: Al’ je lijep ovaj svijet ondje potok ovdje Ja, (tamo cvijet ovdje ja), tamo šuma ovdje Ja i San o Mariji dok gledam u svoje Predivno lice koje blista na glatkoj površini vode.
INTERMEZZO
BIO SAM NA KRAJU SVIJETA
You don’t see me ‘cause I don’t have much to say Anneke van Giersbergen, Marooned
Kad pritisnem svoje grudi
Lice kraljice se pretvara u Kavez od
Srebrne žice (i sve Kulture su iznad Ambisa) Ljuska jajeta poklapa Vazu i spaja je s nebom koje gleda Oko s Prvobitnim pljesnivim spektrom boja Tvoje odsustvo doteže strune uma snagom Roba Stope od zvuka vlažnog snijega Lužnate kiše Psihoti čnog perfekcionizma
u Aperfektnom svijetu i Tvoje odsustvo gorko poput
Srca života zatrovanog ljudskom glupoš ću (Tvoje odsustvo je moja
Otuñenost od svijeta)
Odsustvo Muzike osloba ña Potrebnu Koli činu
Svjetlosti PUSTINJE OD VJEČNOSTI VJEČNOSTI OD NIŠTAVILA VJEČNOG I NISU VIŠE DUŠE PUSTE, DUŠA VIŠE NEMA. (I NEMA VIŠE BOGA, AL’ TU JE VIŠE NEGO IKAD), NI ČOVJEKA NI ðAVLA, SAHRANILI IH MI. Dotrajava opruga sata u dnu oka. KLOVNOVA KAPA SPAVA U CVIJETNJAKU POKRAJ PUTA A POD NJOM GUSJENICA ON ČEKA A SHVATIĆE TEK KAD GA TIŠINA PROGUTA: DA ODGOVORA NEMA BESKRAJNO ZELENO POLJE PREPUNO TEK PROCVALOG MAKA IDEM DALJE NIZ ULICE, UKLET SNAGOM ZAKOČENOM MOJ PRIJATELJ NEVOLJA KONAČNO SHVATA DA SAM TOLIKO SVIKAO NA SVOJU BIJEDU
DA SAM POSTAO RAVNODUŠAN PREMA NJOJ I ODLAZI: AL’ JA DUŠU VIŠE NEMAM (KAD ČITAV ŽIVOT PROVEDEŠ U ŠUMI I SAM JEDNOM POSTANEŠ STABLO) stvarno nije važno, samo polako ovaj put ne zaboravi sve što bi rekla život je neprestano mučno traženje utočišta sve zvijezde trnu u jednom trenutku IZMEðU SHIZOPHRENE MAŠTE RATNIKA I VJEČITOG POD-MORANJE ŽENSKOG Hic at Nunc PRISUSTVA Ovdje i Sada Nigdje IZMEðU AFEKTA I PROCESA MIŠLJENJA IZMEðU TMURNOG I TUROBNOG DANA U KOJI JE BEZ IČEG SEM NEBA BOJE PLUĆA NEKO BRAO S TRNJA NAŠE MESO, KRVI DIJELOVE TIJELA I VOLJE ZA SREĆOM IZMEðU POTREBE ZA MATERIJALNIM I PJESME BIO SAM - - Dotrajava opruga sata u dnu oka: Reci mi da me voliš, ja ću Ti na rukama donijeti Zemlju.!
......................... Milosti, sestro hijena nimalo mi drago nije što znam šta je iza tvog divnog lica, no – ima negdje žena, izdržati neće ako je ne nañem, ni ja ne mogu bez nje, bez Drugog
ni Svjetlost bez Tame (i paralele se spajaju u Beskonačnosti)
ni Logika bez Apsurda (i voće kad prezrije postaje alkohol)
ni Bog bez ñavla ni Akcija bez Reakcije (poslije kulminacije svaki osjećaj pojava/.../ prelaze u svoju suprotnost) svi putevi Logike su Apsurd na svom kraju nema Potpunog u Relativnom svijetu bez Dvije ekstremne krajnosti Istoga NE – je potpuna istina ako patiš DA – je potpuna istina ako si sretna iako je Relativnost relativna
Shizophrenija je neizbježna Spavaj Milosti, ja ću nogama monstruma nastaviti dalje
............................ BIO SAM NA KRAJU SVIJETA. ORGULJE DEMONSKIH TIŠINA. I NIŠTA. I OPET JEKE TIŠINA. (...vječiti marplotni marš vječitog romanti čara...) ČEKAM TE. DOðI. TREBAM TE, DA TI UPROPASTIM SVAKI POKUŠAJ DA BUDEŠ SRETNA DOðI I PLAKAT ĆEŠ ZAUVIJEK – SRETNA.
noć izmeñu 8. i 9. marta 2001., nekoliko sati nakon posljednjih schizophrenih napada
HRAM LJUBAVI VJEČNE
HRAM LJUBAVI VJE ČNE ( O M a r i j i P r e d i v n o j ) Muškarac! Žena! Dan! Noć! Planeti! Voće! Povrće! Životinje! Pangea! Kontinenti! Slova! Okeani! Mora! Rijeke! Godišnja doba! Boje! Matematika! Fizika! (...) Pticu u čijem srcu smo bili dok smo bili Jedno grije plavet tvog plašta – Dobri Bog ga čuva! Preko polja prepunog Cvijeća od Zlata i Ljudskog mesa sam prešao tražeći Tvoje Divno lice Priroda zna ko vjeruje! Bio je topao i prelijep dan. Čitav svijet je bio beskrajni okean. Voda je bila do gležnja. Na dnu je bilo bijelo glatko kamenje svako potpuno iste veličine. Nikog nebo tada nije imalo osim mene, htio sam umrijeti od bola samoće – a Dobri Bog je oblacima iscrtao Tvoj lik po njemu. Mislio sam tada samo: Kad bih je samo jednom vidio, dodirnuo je pa makar odmah umro – Jedne večeri sam sjedio u svojoj sobi: i prije nego si došla sam znao da si to Ti. Nisi se dugo zadržala: od same pomisli na tebe ja se pretvorim u cvijet. Te noći sam, pošto sam konačno vidio kako izgledaš pomislio: sad bih mogao usnuti punim plućima ali nisam jer: Tvoja Ljepota mi uzima snagu.
Bilo je to Doba samoće. Tužan i usamljen šetao sam kroz šumu čija stabla su bila rasporeñena poput zvijezda i planeta u svemiru. Stabla su bila Ogromna. U odnosu na njih čovjek je bio što poput malene mrlje od mesa i sjenke. Dugo sam hodao. Vrućina je bivala sve snažnija. Tren poslije sam se našao na obali male divlje rijeke. Kleknuo sam slomljen tvojim odsustvom i zamolio Nebesa da ti kažu da te volim: trenutak kasnije uz pomoć svjetlosti koja je dopirala kroz krošnje Dobri Bog je ispleo Tvoj lik oko mene – ni ne slutiš koliko volio sam Te tada i koliko ću te do kraja beskraja - - Odmah potom sam se našao pred Grañevinom od Fantastične Svjetlosti. (Sa svih ostalih strana Šuma je bila beskrajna). Zidovi su bili od Plave i Crvene Svjetlosti koje su neprestano smjenjivale jedna drugu a mjesto krova je bio Orao od Bijelog dijamanta koji je bio jedno s ostatkom grañevine, a unaokolo su bile Milijarde Ruže od Svjetlosti svih boja. Sve je bilo Jedno
-LJEPOTA, STRAST I LJUBAV VJEČNA-
JA SAM GENIJE I
VJERUJEM U BOGA
JA SAM NOVI HRIST/MUHAMED Iako sam sada star čovjek i premda, kao “pukovnik kome nema tko da pise”, još uvijek svako veče sanjam kako se zaplićem u paučini, prilično dostatno se sjećam, iako je, uistinu, bilo poodavno: LJUBIČICE, JAGODE I TRATINČICE su bile pod Marijinim nogama, jednom dok su je slikali sa mnom u naručju, nedugo što me rodila: a istom onom, Žutom i Purpurnom bojom kojom je bila obojena Ugodnost oko mene dok sam bio u Utrobi Djevice, Proljetno svitanje boji zidove naše sobe ako je Njen prozor okrenut prema Istoku – aist te Žute i Purpurne boje je bilo korijenje i klice Onog Cvijeća koje mi je počelo nicati iz kostiju jedneshizophrene hladne kišovite noći, dok sam na obali Svog Nila čekao svanuće, da bi krenuo u susret one druge Marije:
. . . . . Na kraju svijeta Svijet počinje, Iza tišine, duboko iza spokoja. Ako je čovjek svemir u Svemiru, zašto stoga Svemir ne bi bio Svemir u Svemiru; hoće reći, ako čovjek, u odnosu na Svemir, vodi individualan bitak, kako onda da Svemir ne vodi svoj individualan bitak u odnosu na Druge, Savršenije ili Nesavršenije Svemire; (toliko, za sada). Volio bih ne znati za crkvu koja ne zna “sotonu”, odnosno Ljudsku glupost koja se oslobaña oko nas i vraća se u obliku Negativne energije Svemira. (Noge Ljudske gluposti su nagazile Adrenalinsku žilu Majke Zemlje). Dok trgaš komade mesa na svom tanjiru, razmisli: zašto Život ne bi trgao tebe, i On posjeduje mnogo zdraviju pod-moranje- Volju za opstajanjem Bol nas Uči Neljudskosti: Ja ću ostati čovjek pa me raspeli još sedam puta.
. . . . . Autoapoteoza iliti ludilo veličine, kako? Ako je već po tvrñenju mediokriteta, (a ovo jeste svijet mediokriteta), svaki čovjek duboko u sebi pjesnik, zašto svaki čovjek duboko u sebi ne bi bio Hrist.?. Da li zato što djetinjstvo i mladost nije proveo na putovanjima po Indiji i što nije propovijedao u vrijeme kada je, tada-vodeće, Rimsko carstvo pisalo svoj roman – zakonik, i što ga pisci tog roman – zakonika, (mudri i veliki ljudi u svakom slučaju, kao i Dostojevski, Tolstoj, Šestov, Broh, Sabato i stotine druhih...), nisu uzeli za glavnog protagonistu i polaznu osnovu tog roman—zakonika. Zašto (???) Kirilov ne bi mogao zauzeti Isusovo mjesto. Ne pij, ne puši, ne drogiraj se, oslobodi se okova straha, okova zvanih hrišćanstvo, islam, budizam, oslobodi se okova zabrane i dozvola – Ja Ti kažem Nemoj, Ti uradi kako hoćeš – NE UBIJ zbog LJUBAVI, ne zato što je zabranjeno ili dozvoljeno. (?).
. . . . . Proste rečenice tipa: “Bog je istina”, “Bog je Dobro”, “Bog je Svjetlost” su stanja uma a ne ratio; ne trudi se da racionalno objasniš Boga ni Božansko--. Racionalno možeš objasniti samo materijalno – Vjerujem svom Unutrašnjem glasu--.
. . . . .
Kako bi bilo moguće da Čovjek Naslika i Opiše Fantastične Slike Raja (uz pomoć muzike, slike i riječi) ako Um nije Nekad Vidio te Slike.?? Da li nešto može doći iz Ničega (?), a za sujetne – šta je to Proizvod Mašte, i otkuda --
. . . . . Ne jedi ribu nikad osim kada nemaš baš ništa drugo i ne pij vino, nikad: ako tvoj mozak, putem tvog krvotoka budu obljevali alkohol i strahovi životinja dok ih love, muče i ubijaju, (koji se nalaze u komadima mesa na tvom stolu) naravno da Ti neće biti Dobro i kad se budeš osjećao dobro, no ako bude Sunčeva energija, odnosno Energija života iz Voća i Povrća pronaći ćeš Dobro, Istinu i Svjetlost, (ODNOSNO, PRONAĆI ĆE ONI TEBE). To, da je Isus jeo ribu, i da je vino Njegova krv su riječi tašte ljudske gluposti, a ovo posljednje mi liči na riječi alholičara. (Ništa ne mjeri kroz druge ljude, a druge ne mjeri kroz sebe. Čovječanstvo ne dijeli na Tebe i Sve ostale ljude. Postoji još samo Tvoj San o Njoj. Potrudi se da Ti budeš Kralj svog života, da to ne bude droga, alkohol ili hirovi iskompleksiranih budala --). A, ako pitate o tome zašto su Isus i Djeda Mraz najveće face XX vijeka, o udaljavanju od Boga putem tehnološkog hiper-progresa (i dr.) koji je jedan od glavnih najavljivača Kraja, o konc-logorima i tolikom prisustvu patnje i ludila – Svaki Apsurd postaje Logika poslije Svog vrhunca – BUDI ČOVJEK, RAJ POSTOJI ....................................................................................................................................................
IZ TAME Čim pogledaš dalje od svoje guzice shvatićeš da je Život samo Treptaj oko na putu ka Dalje. Dokle god piješ i drogiraš se nemaš pravo da bilo kome kažeš riječ: A čim prestaneš – S VRHA PLANINE IZ SVEG GLASA – nestaće prokletstva prijatelju .................................................................................................................................................... VJERUJ MI, VIDIO SAM VIŠE OD SUNCA I KIŠE VIŠE OD PIJESKA I PRAŠINE, OD ROðENJA DO UMIRANJA JE SAMO POTRAGA ZA NJENIM LIKOM. VJERUJ MI, JER SAM DVE HILJADE GODINA PREPLAKAO ZBOG MARIJE, I JOŠ TOLIKO ĆU AKO BUDEM MORAO – JER SAMO S NJOM VIŠE NIKADA NEĆU BITI SAM (NI OVDJE, NI U RAJU).
BLISTAVI UM (ne daj nas ljubavi)
Siniši Bubonji Nije zalud dah od kristala otegnut u Svemir – samo vi obični smrtnici imate tri, pet ili više duša, Mi Geniji samo Jednu i zato često gubimo razum, boreći se za Nju Moja Jakost su Moji Željezni nervi Moja Snaga je Moja Vjera u Ljubav, ulica se pretvara u nebo i Ja letim,
letim... i ne znam kako da svojim roditeljima svojim kvazi-prijateljima i prolaznicima objasnim da ja mislim na način na koji oni sanjaju, kad me tuga pod zemlju povuče da Je rebrima zagrizem i svojim suzama sopstveno srce jedem, i da pod salvama Moje sreće Svemir od smijeha plače --
POEZIJA Jednoj sadašnjoj davnoj prošloj budućoj vječitoj nepostojećoj neprolaznoj – Poezija je borba za goli život.
POEMA O OKTOBRU
DNEVNIK NEVOLJENOG
Pro domo Ne mogu biti nepošten pa lagati, evo, sad u ovom trenutku mogu se sjetiti bar tri mrava koja sam zgazio za svog života, a, vjerujem, kada bih se malo zamislio, da bih se sjetio još bar dvojice. Nije da se ponosim time, daleko od toga, no, uistinu nije bilo namjerno, ali, mislim, ono što me otada pa do dana današnjeg snašlo u životu, bila je pravedna kazna koja prije ili kasnije treba da snañe onog koji ne vodi računa o slabijima. Sijeva. Kiša polako počinje. Žohari su izašli iz svojih skrovišta po stubištima. I mašta bi da priziva grozu. Sjeta. Sjenke prošlosti počinju polako da iščezavaju na horizontu – konačno. Idi mladosti
( pauza ) idi
( pauza) Bog nek ti dušu prosti.
JA ZNAM DA OSTANEM SAM DA ODEM I DAM ( SVE MOJE DOBRO ZAUVIJEK ĆE OSTATI U... TEBI ) Pitam se ponekad da li je prednost ili stvar koja često može smetati i stvoriti velike probleme znati kako se život može promijeniti iz koraka u korak. Sve što je moglo biti pogrešno bilo je pogrešno; pomozi mi da naučim biti sretan, da naučim imati. Shvatiti kako je sve moguće da li to možda znači – izgubiti vjeru.? ( Mnogo lakše je baviti se umjetnošću nego živjeti umjetnost - ). Sine moj, vjeruj mi, doći će vrijeme kada više nećeš moći ubjeñivati sebe kako si ponosan na svoju sramotu; teški su to dani, čuvaj ih se.
* * * ŠTA ĆE BITI KAD SE ENDIMION PROBUDI?
* * * Prije nekoliko večeri sam sreo čovjeka koji mi je prije sedam godina lomio kosti, (bježao je kao da ga sam vrag goni), a nekoliko sati kasnije sam masirao petogodišnjaka u epiletičnom grču, (tri godine r a n i j e m i j e u b o l n i c i n a r u k a m a umro tridesetpetogodišnji epileptičar); sinoć sam čuo da mi je otac (koji je inače odsutan devet i po godina) imao infarkt i da je otac onog petogodišnjaka juče ujutro odvežen u zatvor zbog pokušaja oružane pljačke - - ( Već četrdesetosam sati bez prekida pada kiša; iz dana u dan, iz sata u sat sve više shvatam koliko sam sam i koliko sam zapravo sve ove godine bio sam, mada sam ja kao i svaka iskrena romantična budala bio uvjeren upravo u suprotno. Već, mjesec ili dva manje od godine sam u fazi šizofrene rekonvalescencije – kome da kažem koliko dosadilo mi je kome da kažem koliko sam umoran kome – Novi svijet, Novi svemir, Novi horizonti; posljedice su dosta izražene i prihičke i fizičke a emotivno stanje – Hirošima 06.VIII 1945. Trenutno se u meni vodi žestoka borba Onog koji bi da dalje nastavi fini, mirni grañanski život i Onog destruktivnog koji je u ljeto ’97. poslije pretrpljenog nervnog sloma, jedne večeri vrativši se iz šetnje zapisao u svoju svesku: “Jedina sloboda je ići do ekstremne krajnosti autodestrukcije”.! Potiskivanja želja i htijenja Jednog i Drugog i neprestana višečasovna verbalna raspravljanja Njih Dvojice i pobjeda tren-Jednog-pa-tren-Drugog stvara mi izuzetno mučne nervoze, ruše volju i oduzimaju bilo kakav počinak - - Potom vidim ruku koja mi dodaje pištolj ja ga sigurnom rukom uzimam zahvaljujem naslanjam pištolj na desnu sljepočnicu i taman u trenutku kada trebam povući obarač sjetim se da tren prije smrti trebam pogledati u ogledalo i zapitati se da li je to bilo to da li misija završava dati potvrdan odgovor i dajem ga povlačim obarač u tom trenutku Onaj prvi počinje da priziva lik mlade žene koji bi volio da voli i počinje objašnjvati sebi kako jedno drugom mogu priuštiti Božanstveno iskustvo s obzirom na sve objektivne okolnosti i odmah ustaje Onaj drugi da kaže ne kasno je tvoja sudbina su stradanja s tobom može biti samo nesretna šta ako se jednog dana posve izgubiš Prvi pita znaš li ti šta je Snaga ljubavi Drugi da ali Psihoza ljubavi prijatelju - - Počeo sam zadnjih dana sve češće i češće da pričam sa sobom sam.. Kiša i dalje pada; uskoro ću se obući i izaći van. Jednom ću, pomislim tako grčevito, izaći i hodati dok ne padnem mrtav. Dvadeset minuta je do ponoći – KO ĆE DOTAĆI MOJU PROKLETU BOL )?
KRALJ SANJARA ZAŠTO LUðAK MISLI DA MU JE KRV OBLILA LICE I DA GA JE MJESEC UDARIO NEVIDLJIVOM SJEKIROM U ČELO (?), JER NIJE, TO JE ŽIVOT MJESTO KIŠE PADAO. DA LI SE MJESEC NEKAD OGLEDAO U NAŠOJ KRVI? ODAKLE JE UM PROCURIO U OVU DIMENZIJU?(??)
* * *
Sa stvarima: kad Narcis zavoli i kad se paranoik zaljubi je isto kao sa genijalnošću i ludilom; ne zna se koja je grandioznija i koja može biti kobnija. Odriču se samo oni koji se nemaju čega odreći. Prije svake šetnje ili puta prijeñi prvo taj put u glavi. ( Buket Ruža od Crvene Svjetlosti Omča od Sunca u Krošnji Žalosne vrbe iako odlučiš da ne doñeš, uvijek ću te voljeti )
* * * Jutarnja cesta dugačka je ležala ispred. Trebala bi biti siva al’ ja bih rek’o da je plave boje, i to one plave koja vuče na ljubičastu, koja više i nije previše ugodna. Lice preplanulo od beznaña u snovima, boje prezrele višnje. Pošto je na tom mjestu cesta bila izdignuta, odatle su se mogla vidjeti brda koja su bila nekoliko desetina kilometara daleko. Snijega nije bilo. Kuće i šume po njemu bile su obasjane januarskim suncem. Polako. Odmah od ceste spuštala se blago strma livada. Suha i utihla, sa nekoliko voćaka nepravilno razbacanih i udaljenih jedna od drugih. Gole, i u tišini, lijepe. Prije godinu manje od decenije su tu ginuli ljudi i u noći su ih obasjavale eksplozije granata. Svuda uokolo. I prije pedeset godina. Pod svjetlošću mjeseca i zvijezda plakali su, klali se, vodili ljubav - -. I djeca su odrastala i smijeh zamijenili zlobom. Koji ostaše dobri zagledaše se u svoje ruke. ( Bilje živi i osjeća samo na drugi način ). A s ove strane se diglo brdo sa nekoliko njiva po sebi i na jednoj tzv. Strašilo kom se po odijelu vidi da je ispratilo nekoliko generacija poljskih kukaca i životinjica i cvijeća i usjeva i ptica i ljudi ako ih ljudima zvati možete i da ništa umornije nije nego prvog dana. Nebo postaje boje ceste, malo rumenije iznad onog udaljenog brda a na pola puta odavde do toga brda nazire se na jednom mjestu rijeka blizu koje sam proveo svoje djetinjstvo. Ko bi rekao da sve što se desilo otada može stati u petnaest godina vremena, i šta je vrijeme ako je ovo vječnost istrgana na vjekove, godine, sate i minute. Od sve življih boja odozgo kraj počinje bivati sve ugodniji – čemu sve sreće i stradanja ako čovjek sklopi oči ne vidjevši ljubav.? Kišica malo brže propaduje. Nebo već blješti crvenilom i iznad nje divna žuta. Pasivno bajkovit kraj. Vrijedi živjeti.
ZEMLJA SIROČADI
Od četvrte godine su mi lomili kosti – iz filma Bulevar revolucije
Na rubu nerava i Balkanskog poluostrva stojim, i plašim se jer se više ničega ne bojim.
od nekoga čije ime je Pjesnik zaboravio Voli me onako kako nikad nisi volela, voli me –
M. Mladenović i M. Stefanović, Par godina za nas
Ništa ti moj brate ne znaš o noćima kada je po meni pljuštao ognjeni dažd ludila, o danima kada sam u lokvi znoja klečao na koljenima nasred ulice ukočen kataleptičnim grčevima, ( i kada sam potpuno ukočen puzao na rukama kroz hodnik ludnice do sobe bolničara, a kada sam se dovukao on me je udario nogom i otpočeo galamu i prijetnje ), i kada mi je pri Napadu sjećanja Mlada krv poticala kroz nos, o tome kako je ne spavati četrdeset ili pedeset dana, pa kada četrdeseti ili pedeseti dan padneš iscrpljen imati četrdeset noćnih mora zaredom i ne smjeti zaspati a ne moći izdržati umor. Ništa ti moj brate ne znaš o jutru kada sam prerezao svoje Mlade vene, niti o bolu zbog koga sam gutao dvostruko smrtne doze narkotika, ( o tome kako je dvadeset dana provesti u svijetu halucinacija ). Ništa ti moj brate ne znaš o tome kako je trideset šest sati ne moći uhvatiti ritam disanja (i roptati u strahu i ludilu krvavih očiju), Ništa ti moj dragi ne znaš o tome Zašto (?) i zašto sam u šesnaestoj bio hronični alkoholičar, o mojim oguljenim, zagnojenim rukama i tamnoplavim, otečenim nogama, o tremoru duše i snova - - o ludilu koje slijedi nakon što te u šesnaestoj deset ljudi deset sati bez objektivnog razloga l o m i , (pa tri mjeseca kasnije ponovo), nakon što si tri godine prije toga proganjan napadan i zlostavljan, ( i o tome kako su se znojili, kajali i bljedili kad sam došao meñu njih u oklopu od ludila koji su mi sami skrojili, o vašem poltronstvu zbog kog mi je suviše često neugodno u vaše ime ) O tome šta sam sve vidio po ulicama gradova po kojima sam tražio oca, i kako je taj isti otac kada sam ga nakon sedam godina našao, rekao: otkud tebe, trebaš požuriti na stanicu, za dvadeset minuta imaš zadnji autobus za kući – i kako su se te noći u suzama utopili posljednji ostaci ljudskog u meni i kako sam, kada je otac dvije godine poslije toga došao uplakan i počeo me grliti, mislio u sebi: zašto zaboga moraš biti tako odvratno glup ( i konačno postao komad drveta koje ne zna za sažaljenje ). Ništa ti moj brate ne znaš o mojim odlascima u manastire i raspravama sa “sveštenstvom” i mojim izletima u ludnice - - Ništa ti moj dragi ne znaš o kompleksu perfekcionizma, inferiornosti ili superiornosti (ili bilo kom drugom), o životu, smrti i svijetu koji te okružuje, o sreći, patnji i svojoj gluposti, o ljubavi, seksu, smijehu i ljudskoj zlobi, i sujeti utrkivanja zbog koje svi generalno straćite svoje živote par excellence U najcrnjim svojim snovima zamislit ne možeš kako teško je imati sudbinu a biti meñu vama mediokritetima a ja nisam dovoljno sujetan da ti objašnjavam demonsku logiku intelekta koja svaki put završi u savršenom apsurdu. ....................................................................................................................................................
Damiru Milosavljeviću Volio bih bar nekog upoznati, ma i na tren ko misli bar približno što i ja kad kažem: LJubavgradprijateLJ i ko je bar jednom vidio svoj život ogoljen do kosti danima u kojima ni neugodna sjećanja ne daju utočišta.
Da mi je bar nekog sresti, ko je bar jednom sumanut lutao gradom u potrazi za čašom alkohola gonjen neprihvatljivom egzistencijom i koga je čovjek kojeg je zvao bratom i prijateljem svojim, i to prijateljem koji se piše velikim slovom, izdao sa ženom koju je volio i šta je vita pasiva koja dolazi nakon što ti snove raznesu Beskrajnim Livadama Zemaljskim Ne znam, ima li neko ko zna kako je život dug kada čovjek dosta vremena provodi sam, ko zna kako je Glad teška a žensko lice predivno Zapravo, jedino što hoću da kažem nakon svih ovih godina okruženim ljudskom glupošću, nakon dugih godina stradanja jeste: da je bolji živ pas nego crknuti lav, kao što kažu Pismo i Česlav Miloš: ja, posljednje gradsko dijete, kažem: tugu dole, glavu gore: DA SMO ŽIVI I ZDRAVI – U VJEČNOST! .................................................................................................................................................... Ništa ti, dobri moj ne znaš o Gladi teškoj i Njenom divnom licu, (a žalosno bi valjda i bilo da znaš) o Eliotovom Prufroku i Celanovoj Fuzi smrti, o Rusima, Frojdu, Morisonu, o Mjesečarima, Uliksu i Zlim dusima, o EKATARINI VELIKOJ, o Rob Flinu i Chucku Schouldineru, o Mojoj Besmrtnoj Ljubavi o Buddhi i nemogućnosti shvatanja da li je Isus bio mudar ili budalast, o razdoru svijeta koji ima Pet ili više Velikih Svetih knjiga Suprotnih načela, o Vremenu Kraja (koje je stiglo), o muzici, slici, boji, mirisu, cvijeću, o smjeni godišnjih doba i ljepoti svakog ponosob, o afektima gnjeva, mržnje, kajanja i svim ostalim, o Pozitivnim i Negativnim Silama Svemira, o Raju i paklu. Ništa ti moj dobri ne znaš o kiši i suncu, o odsustvu emotivne topline i beznañu očaja života bez ljubavi i razumijevanja. Ništa ti dobri moj ne znaš o meni, o sebi, o pticama i životinjama, o mlijeku, voću i povrću, i Zakonima i Silovitosti Prirode Ne znaš ti ništa moj dobri a nisi dovoljno pošten da ćutiš, ali ja konačno znam ko si (i ko ste) i konačno pomiren s tim – idem dalje, jer za tebe više nemam ni trenutka vremena (za pogrešne rasprave i laganje samog sebe, hoće reći: za mlaćenje prazne slame). Dugo sam stavljao u tebe ono što ti nemaš u sebi i uspio ti konačno oprostiti sve buduće pakosti –dalje i dalje još srce bije - - .................................................................................................................................................... Zasaditi Sunce u Srce Zime Staklene suze se lome od Ulicu kiše (Trenutak Slobode) Teatar je prazan a Ogledalo puno Vode Duhove Suicida dozivam posljednji put: ne trebam više An ñele čuvare Tamno Žuta Jesen Lutaka Plava krv Moje tuge Čeka Izgubljeno Čovječanstvo živi u Ljepoti Tvojih Ruku Sjenke Nebesa na Slomljenom Ledu ZEMLJA SIROČADI (o suze raosnice) SNAGA PONOVO BJESNI IZNUTRA
NI NE SLUTIŠ KOLIKO
VOLIM TE DANAS
plaćao suhim zlatom za cvijet iz Tvojih vrtova –
Damir Urban, Mjesečev rog
Ah, Bože! Da, teškog života! Bez Tebe
Ludwig van Beethoven, iz pisma Terezi fon Brunswick
ŽIVOT JE MEDENI ZEKO Dan je bio upravo takav: poput čistog snažnog i prodornog ljudskog glasa: hladan jesenji dan (znam kako je teško biti mlad a biti gladan i poderan, znam kako divno je biti mlad a biti Sjajni princ) Budi spremna na sve. Raduj se!
SRNA U MENI I,, ako me vidiš u gomili mladih žena koje mi nude svoju tjelesnu ljubav i,, ako me vidiš u gomili mladih ljudi sa zlatnim lancima oko vrata i pištoljima “za pasom” – znaj zauvijek da srna u meni samo svilu Tvojih dodira sanja.
O SEBI Iz Eksplozije Sunca se Rasvjetala Ruža a iz nje pojavila Smrt s maskom na licu (nisam je mogao skinuti jer nisi bila ovdje) LJUBAV: to je sve što ću ikada moći da kažem o sebi.
CARSTVO SAMOĆE Dug je Život malo duži od Treptaja oka Dug je Dan bez Tebe mnogo duži od Vječnosti BRIŠEM PRAŠINU. PEREM PROZOR I OTVARAM GA, ZRAČIM SOBU. PREDIVNO JUTRO, PREDIVAN DAN. PLAVO NEBO, DIVNI BIJELI OBLACI. U DALJINI VIDIM DJECU, IGRAJU SE, RADUJU SE. vječito izmeñu straha da te ne izgubim i želje da te ne povrijedim DOLINA RAJSKE TIŠINE. KOCKICE UGODNOG SPOKOJSTVA NISAM BAŠ VJEŠT PERAČ PROZORA, VIDIM DA SAM OSTAVIO, NEKOLIKO MALIH MRLJA I VRAĆAM SE, NO, NIMALO MI TEŠKO NIJE, RADOST POSTOJANJA I JUTRO SU SA MNOM, A ČUDA SU TA NAŠA JUTRA. U KROŠNJI OBLIŽNJEG STAROG ORAHA PTICE SE IGRAJU UZ GLASAN CVRKUT. I PONEKI AUTOMOBIL U PROLAZU. I ONDA SVA OD RAJA SVA OD ZLATA IZAðEŠ IZ MOJIH SNOVA I NA LICU MAJKE ZEMLJE NASLIKAŠ MILION OSMIJEHA niko ne zna kako sam platio niko ne zna kolika je čežnja onog koji je ljubav usnio u paklu bio sam u raju al’ bez Tebe, šta vrijedi UZMEŠ ME ZA RUKU I KAŽEŠ MI SVE ONO ŠTO SAM ODUVIJEK SANJAO DA ĆEŠ MI REĆI I PRETVORIŠ ME U ANðELA – uvijek ću Te voljeti I ONDA SE PRENEM (ISKREN DA BUDEM: SVE JAČE MI GRUDI STEŽE TVOJE ODSUSTVO) AL’ ŠTA DA RADIM JOŠ UVIJEK TE SANJAM
JOŠ UVIJEK TI SE NADAM (I UVIJEK ĆU) A MORAM I OVO SPREMANJE POLAKO ZAVRŠITI ŠTA ĆU, MORAM ŽIVJETI – tako bih volio umrijeti za Tebe.
MOJA BESMRTNA LJUBAV
Ludwigu van Beethovenu Legnem tako i zamislim te i suze krenu zagrizem palac (da ne zajecam) Umoran sam Anñelika doñe mi nekad tako najradije bih si pucao u sljepoočnicu al ne mogu strah me Anñelika da ne kažeš posle svega da sam kukavica znam kako je teško biti sam Otkad znam za sebe znam samo za Tebe – sunce moje, anñele moj moja druga dušo - -
ŽIVOT BEZ TEBE Gorki su svi putevi kojima sam prošao, gorki su svi mostovi koje sam prešao – jer nijedan nisi prešla sa mnom.
INTERMEZZO II
DAH ANðELA I,, ako čuješ, da sam se premorio, i da sam predao svoju dušu šizofreniji da bi ublažio bol Tvog odsustva i,, ako čuješ da su me ubili kao psa i bacili u kanal, ne zaboravi, ako ne-zaboravljati znaš:
TI ZNAŠ DA NE POSTOJI KRAJ
TI ZNAŠ DA TE NIKADA OSTAVIO NE BIH
LJUBAV bljesci raja
I Grad-kao-da-je-naslikan-na-Ogledalu - a-nije. I-Duga-iznad-njega-Mnogostruko-Pravilno Izlomljena.
II Dovoljno je da zamislim kako dodirujem Tvoje lice pa da me ponesu Krila Snažnog Anñela Bijelu Stijenu zapljuskuje Čista Voda Otvara se Raj.
III Moja Ljubav prema Tebi je Beskrajna: Tvoje Lice je Kičma Moje Duše. Noćas sam, do zore, mislio o Tebi: ako si ovako predivna u bolu svog odsustva – gdje si osim u mojim snovima Marijo Predivna – kakva li ćeš tek biti u Raju svog prisustva.? ................................................................................... ................................................................................... ................................................................................... ................................................................................... ...................................................................................
Beskrajno Pravilno Beskrajno Pravilni Zlatni i Dijamantni Rajski Grozdovi na Ljubičastoj Podlozi Svijetlo Plavog Spokoja.
Ulice, Zlatne Niti i Tamno Crveni Koraci, Zlatni Lavovi propeti nad Željama. (Kad god pomislim da Treba da Te zaboravim, Život mi Skakavca za obrvu prišije dlakom Zvijeri).
Lišće Lišće Lišće Lišće Lišće i Suze i Bol na Tvom Licu. Voljena i Nevoljena Žena je Boginja koja odnosi Tugu Bol i Usamljenost. (a najčešće ostaje Tužna i Usamljena) Svi govore protiv Nje – a niko ne može bez Nje. Beskrajno Beskrajna Zelena Kocka Sastavljena od Mnogo Malih Kocaka i u jednoj Statua Filozofa u listu Ruže. (BIO SAM PRESTAO DA TE VOLIM NAJTEŽE DOBA ZA KOJE ZNAM). A, od svih svojih doživljaja najbolje pamtim jedan: kako sam jednom davno kao dječak sjedeći pod starim orahom za vrijeme bombardovanja, pomislio: kako je najljepša stvar u Životu Voljeti i Biti voljen: I evo, čitava decenija je prošla, još uvijek nisam promijenio mišljenje. Tamno Zelena Voda, Staze od Žute Svjetlosti preko Nje ukrašene Predivnim Svjetiljkama – Moja Ljubav Prema Tebi je Beskrajna.
IV Sve što sam ikada uradio uradio sam zato jer si me Ti boljela Sve što ću ikada uraditi uradit ću samo zato da bi me Ti voljela – mali anñele moj, sve ljubavi, patnje i ludila sam obišao samo Tebe još nisam zagrlio i onda mi uzalud sve. Pronaći ću Te, pronaći ću Te Marijo Predivna pa makar još pet života kroz pakao hodao tražeći Tvoje predivno lice.
Došao sam da ti kažem čuvaj me (umjesto pogovora)
U minulih dvadesetpet godina mnogo sam volio. Često sam volio ono što ljudi mrze i mrzio ono što oni dobrim smatraju. Još uvijek volim ono što sam kao dječak volio. Ono što sada volim, voljeću do kraja života. Jer, ljubav je sve što mogu da dobijem i što niko ne može da mi oduzme.
Khalil Gibran Khalil, SUZA I OSMIJEH
Niko ne zna kako sam platio. Smešni. Oni misle da se dobija badava - ... - - voleo sam ipak
svoju sudbinu. I kad bih povratio vreme, da li bih izabrao poštenje, ne mogu da odgonetnem. Linija sudbine ne zna.
Czeslaw Milosz, MAJSTOR
Budi veliki, kako bi te izabrala velika ljubav, u protivnom dobićeš ljubav niskog uzleta, u prašini
i blatu. Ostaćeš tamo gdje si ili ćeš doživjeti pad, umjesto da se vineš do zvijezda koje niko nije vidio, nit je za njihova čuda znao.
Mej Zijada, BUDI SREĆAN
I Svoje poznato radikalno-mladalačko djelo Mit o Sizifu Alber Kami počinje s tezom: da je samoubistvo glavni filozofski problem, a, da su, to, da li duh ima devet ili dvanaest kategorija, da li Bog postoji ili ne sporedna pitanja. Ne želim da opovrgavam tu tezu kolege Kamija, ali Ja odgovorno tvrdim da je glavni filozofski problem – KAKO JA MOGU BITI OVAKO LIJEP(.).
II Držim u ruci krvavu glavu ptice, uz mnogo muke, otkinutu od tijela – ne znam otkud to znam i ko mi ju je stavio u ruku – jer znam da nisam bio slijep duže od dve-tri hiljade godina. Uvodni stih prve glave prvog dijela romana kojeg sam nedavno počeo pisati čiji radni naslov je: KREATOR – SAMO LJUBAV NIJE PROŠLA, romana o Ljubavi, i pustoši koja nastaje tamo gdje ljubavi nema. Roñen sam 21. aprila 1978. godine u Slavonskom Brodu, Hrvatska, u 20 sati i 45 minuta. Kao trinaestogodišnji dječak sam prisustvovao početku rata u Bosni i Hercegovini, u tada-gradu Bosanskom Brodu, 3. marta 1992. godine. U julu 1993. godine sam usnio Ljubav, a u oktobru 1996. sam, nakon šest dana Apsolutnog posta doživio San Svjetlosti, što me je (zahvaljujući i tome što sam za vrijeme rata,kao šesnaestogodišnji dječak, u dva navrata /08.-16. novembar 1994. i 27. februar 1995. godine/ brutalno tučen i mučen, fizički i psihički) odvelo na Put Metafizike i Kosmogonije, a što je, zahvaljujući tome što sam inteligentan i osjećajan čovjek, i zbog čega imam izraženu potrebu da monogamno Volim ženu i tražim Boga završilo u Vrtu Kraljice Poezije.
Prošao sam kroz pakao droge i alkohola, liječen sam od psihoze šizofrene forme, F-20 – i nakon sretnog završetka sve te priče mogu da kažem samo jedno: DA UVIJEK IMA NADE, DA PRAVDA JESTE SPORA ALI DOSTIŽNA, DA BOŽANSKO BITIŠE SVAKAKO, SAMO DA SVI MI ‘ČOVJEČANSKI’ IMAMO TOTALNO POGREŠNU PREDSTAVU O BOGU. Činjenica je da Svjetlo postoji: u kakvom god mi mraku bili.! Još samo Ona nedostaje: ali ne brinem više, na neki čudan način znam da ću je naći.
III Umjetnik treba strogo da vodi računa da njegova umjetnost ne postane nekome izgovor za samoubistvo ili sl.! – opravdanja nema!!!
IV Ko-zna – koliko hiljada stranica svih formata sam ispisao čekajući odgovor od sebe i života svih koje sam upoznao: da li /???/ si roñena samo za mene – da li /???/ sam roñen samo za Tebe: ili se samo moja i Tvoja stremljenja i moja i tvoja seksualnost podudaraju i mogu jedna-drugu podržati u potpunosti ili smo i Ti i ja sposobni samo da previše praštamo i požrtvovano volimo, (ili oboje imamo prevelik strah od samoće) – ili sam u pravu kada kažem da ću do Potpunih Odgovora doći samo ako budem imao podršku Tvoje Ljubavi /.../-. Bilo (-) kako (-) bilo Čežnja za Tobom i Bogom su Prvi osjećaji koje sam upoznao – odakle god oni došli. Bilo (-) kako (-) bilo Tvoj Pogled ću tražiti u pogledu svake žene – dok me bude, i Ponovo.
V O mali grade u ravnici koliko puta si nam silovao krila, s rukama koje tuge nisi lomio naše mlade grudi, po beskrajnim poljima naših mladih duša bacao sjemenje zla i mržnje, koliko puta nam glasno rekao: Nije za vas sreća kopiladi, za vas su suze jer – niko ne brine za vas, ha-ha-ha. O mali grade u ravnici, kako se u trenu u prah sasu tvoj cinizam i tvoja “snaga golema” kad si počeo vrijeñati Ljubav pjesnikovu. O mali grade u ravnici sazdan od bola naših majki-niko ne brine za nas, MI IMAMO SNAGE DA SE BRINEMO ZA SEBE. Bješe to ...................................................................................................................................... ................................................................................................................................................................................................................................................................................. u tuñoj zemlji. Samo nikako ne mogu da se sjetim kojeg ljeta gospodnjeg to bješe, kojeg ljeta gospoda “vašeg”.?- jedno zrnce s Čarobnog Puta-pustinje KREATOR-a SAMO LJUBAV NIJE PROŠLA, romana o mnogo više nego o Svemu što možete da zamislite.
VI Meni možete vjerovati, jer moje oči su isprale suze: treba tražiti Boga.
‘Čudesni su Putevi Gospodnji –‘ ‘- a još čudniji Putevi do Lica Moje Marije’
VII VS.M.S. iliti Ćutanje jeste zlato, nikad ne zaboravi, samo, nikad mu ne robuj.
VIII Život i Stvarnost jesu Teški, ne-rijetko preteški i nepodnošljivi, no ne-zaboravi ako ne-zaboravljati znaš – pobjeći ne-možeš nigdje dalje od Sebe i Svog života.
IX Iliti da jednostavnijim jezikom iskažem tezu s početka: NISAM ODOLJIV – AL’ SAM NEODOLJIV.
X A Jedino – što Onaj koji je čitav život bio nesretan može da kaže poslije svega – jeste: Bože, niko ne zna koliko sam Ja Sretan Čovjek.!
XI
Put pretjerivanja vodi u dvorac mudrosti – a mudrost dvorca mudrosti jeste: ne pretjeruj.
XII Kroz magiju biblioteka, kafana, manastira i ludnica, kroz fizičko, metafizičko, halucinogeno i nazad:
U Ime Majke Kćerke i Dušice Svete: SMRT NE RASTAVLJA – SAMO NEDOSTATAK
LJUBAVI, živjeli.
Brod – Beograd – Banja Luka 1992-2002
(izvodi iz recenzija)
* * * Čitah ove pjesme ponovo i ponovo – ne bih li shvatila. Ne shvatih. Samo ponešto slutim i
osjećam. Ovaj pjesnik ne ljubi pravila, ne mari pravopise. On je nesrećan čovjek u svijetu koji ne
razumije. Pa ga je napustio i otišao u neki svoj svijet, koji ja ne razumijem – a bojim se, neće ni većina drugih. Lakše je biti kao i svi ostali. I ne misliti. Ne pitati se. Tješi me samo jedna misao. Iako je svijet njegovih pjesama takav da u njemu ne vrijedi pisati pjesme, on ih piše. Možda je njegova sudbina da bude neshvaćen. Ako vjerujemo u sudbinu. I ako sudbine ima.
Mirjana Prodanović, prof. jezika i književnosti
* * *
Miroslav Gojković je moj poznanik (čini mi se) već nekoliko hiljada godina. U tih nekoliko hiljada godina naša dva različita univerzuma su se nekoliko puta susrela. Ispalo je tako da smo se na ovom nasušnom Slobodnim Umovima svijetu, nas dvojica, stanovnici jedne male provincije na 3. Planeti od Sunca, morali upoznati. Neizbrisivim spletom okolnosti i dogañaja tog poznanika svrstavam u oskudan broj svojih prijatelja.
Miroslava možete razumjeti samo ako ste Slobodan Um, a to znači da ste toliko robovali svemu i svačemu i da vam je u životu bilo jedino preostalo da unutrašnjom revolucijom u jednom trenutku sve zbacite sa sebe zajedno sa sobom i napravite korak naprijed (Malen za čovječanstvo, ali neopisivo velik za čovjeka). U protivnom njegova poezija će vam se činiti štampanim tragom afekata jednog otuñenog, razočaranog, nezadovoljnog, nikada izgleda dovoljno žaljenog stranca, čiji su imperativi pisanja i kriterijumi vrednovanja vama potpuno promašeni i pomalo nepotrebni. (Vama koji iole imate potrebu da čitate i mislite u ovom svijetu mediokriteta).
On piše o Svemu, a za njega je Sve Ljubav do koje se nalazi na korak, na pokret, potez, dah, treptaj, tren uvijek. Boje njegovog plastično-hologramsko-šizofreno-nadrealističkog slikarstva sa akcentom rajskog ne želim da miješam, nema potrebe. Njegova svijest provocira i izaziva; perfekcionistička obzirnost postiñuje i ljuti; sveopšti sadržaj uznemiruje i vuče k sebi, ali samo donekle. Jedina Apsolutno Pozvana je njegova Marija.
Ja dapače ne vjerujem u puku bezrazložnost njegovih povremenih sarkastičnih, ciničnih digresija, u povjerenju, shvatite to kao vaš odreñen test.
On lebdi nad patetikom, zaranju u nju i izranja ispričavajući se svom idealu što ju grli rukama krvavim od krvi svijeta i njegovog bola, a svijet ga dovodi do konačnog pitanja nad ambisom: Šta je stvarnije, San ili Halucinacija? Slijedi Destrukcija, razgoropañena, koja pred svoj vrhunac ubrzava i pojačava se ka konačnoj propasti, ali u posljednjem izmaštanom, izmišljenom trenu neobjašnjiva nesaznatost spašava, otvara se nova perspektiva istog, ruka zastane u presudi i začešlja pramen s lica – idemo dalje... i ko se još ispričava što je živ(?)
Ne postoji tuplja bol od samoće, a zato što je tako tupa zato i predugo traje, do navike, do neosjeta.
Znam da ću se laćati ove knjige s vremena na vrijeme, kad stvarno osjetim da se čovječanstvo dijeli samo na mene i sve ostale ljude, jer iako Nevolja voli saputnika, a bol zna da boli još više udvoje nego kad si stvarno sam na kraju ovog tunela vidi se Svjetlost. Nadajmo se da ona nije samo sjaj još jednog rañanja usamljenog Feniksa što se diže u apsolutnoj tami u perpetuumu.
Zamisli da potoneš u tišinu – govore anñeli, tiho jedan drugome nad Miroslavom koji spava i sanja svoju Mariju širom otvorenih očiju nad svijetom.
Goran Vukojević, prof. jezika i književnosti i stvaralac
Objašnjenje manje poznatih pojmova: VERSE - (lat.versus) – stih, tj. niz metrički sreñenih ritmova koji pomoću rimovanja, asonancija ili aliteracije, pretstavljaju cjelinu FANTAZMAGORIJA – opsjena; vještina izazivanja fantastičnih slika i figura uz pomoć optičkih obmana u tamnoj sobi POMPEJI – izuzetno razvijena civilizacija zasuta u potpunosti (zajedno sa kompletnim svojim gradom Herkulamunom) u provali Vezuva 79. Godine n.e. HARON – starogrčki mit, lañar koji duše umrlih prevozi u podzemni svijet, preko rijeke Stikse LAO-TSE – kineski filozof, živio tri hiljade godina prije Hrista DRAKON – grč. vrlo oštar, prestrog; EOS – boginja zore u grčkoj mitologiji SOMNUS – bog snova, grčka mitologija AKTEON – grčka mitologija, lovac koji je krenuvši u lov vidio Helenu, golu kako se kupa u jezeru i koja ga je zbog toga pretvorila u jelena koga su potom rastrgali vlastiti psi ...prerezivali sebe žile pod jezikom.! – u Starom Rimu su psima prerezivali žile pod jezikom protiv bjesnila ...natpis na grobu Stare Latinke – Nikada ništa nije zgrešila osim što je umrla INFAMNO – podlo OLIGOFRENIJA – teško duševno oboljenje pri kome su kod bolesnika, najčešće pri roñenju, znatno ili u potpunosti smanjene mentalne i duhovne funkcije PRELEST – izuzetno težak grijeh, crkveni HELIJAN – spasitelj; nastalo od njemačke riječi heliand, što znači spasnje; u poeziju uveo njemački pjesnik Georg Trakl IZRAFIL – anñeo smrti, po islamskom vjerovanju REAPSORPCIJA – ponovno upijanje NEBO KJERKEGORSKO – danski filozof Sjeren Kjerkegor je rekao da nebo bez oblaka izgleda kao da je upravo bio smak svijeta i da nebo tada, unutar sebe, razmišlja o samom sebi DIES IRAE – dani gnjeva, lat., preneseno značenje smak svijeta, značenje po Bibliji MALUM – zlokobno, lat. F20 – medicinski, Psychosis SCH formis Ja uistinu ne znam šta zna či sažaljenje... – riječi Čarlsa Mansona Ti znaš da ne postoji kraj, ti znaš da te ne ostavl jam – završni stihovi jedne od četiri pjesme koje je Milan Mladenović napisao uoči svoje smrti GEJA – boginja Zemlje, grčka mitologija COOPEROVA DJEVOJKA – lik iz knjige “Jezik ludila” David-a Cooper-a Io non spero di tornar grammai, io non spero... – ital., jer nemam nade da se vratim opet, jer nemam nade... ILI ILI LAMA SAVAHTANI – oče moj, oče moj, zašto si me ostavio, Biblijski WELTANSCHAUUNG – njem., pogled na svijet SELENA – boginja Mjeseca TANATOS I EROS – bogovi života i smrti, grčka mitologija QUIS HIC LOCUS – lat., kakvo je ovo mjesto MARPLOT – onaj koji sve kvari, nenamjerno PANGEA – naziv za kontinente dok su bili spojeni u jedno KIRILOV – lik iz romana “Zli dusi” F.M. Dostojevskog PUKOVNIK KOJEM NEMA KO DA PIŠE – naziv romana G.G. Markesa PRO DOMO – lat., za sebe Ja znam da ostanem sam, da odem i dam... – takoñe stihovi iz jedne od četiri posljednje pjesme M. Mladenovića ENDIMION – grčka mitologija, vjerovanje da je svemir džinovski Endimionov san PAR EXCELLENCE – lat., u pravom smislu riječi HIC AT NUNC – lat., ovdje i sada
