jat_prijelom_10_7_2013_196_206

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

1/11

196 INTERVJU

DIJANA MIKI

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

Gorak okus due

Fee ehovia:

funkcija pjesnike zbirkeiz romanau kontekstu

intertekstualnih relacija

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

2/11

197AU TO RS KI RA DOV I

Hrvatski novopovijesni roman Fee ehovia Gorak okus due(1983) temeljise na poznatoj konvenciji pronaenoga rukopisa. Ovaj je rad usmjeren namalu zbirku pjesama sveenika Vicka, protagonista narativnoga dijela romana.

Zbirka predstavlja dio fiktivne rukopisne grae na kojoj se temelji fabula, apridodana je kao zavrno (deveto) poglavlje romana.Svrha je rada utvrditi funkciju navedene pjesnike zbirke u kontekstu intertek-stualnih relacija (aluzija i citata), kako na unutarnjoj razini (prema proznomudijelu romana), tako i na vanjskoj razini (prema tekstovima knjievne tradi-cije). Uzevi u obzir podjelu citata prema D. Orai Toli, zbirka predstavljaprimjer vakantnoga citata zato to ne korespondira sa zbiljskim materijalomna koji se poziva. Intertekstualne relacije meutim potvruju nemogunostknjievne proizvodnje ex nihilo i upitnost termina vakantni citat. Iznesena

problematika povezana je i s postmodernistikim premjetanjem naglaska sasuodnosa zbilja tekst na suodnos tekst tekst.

Kljune rijei: citatnost, hrvatski novopovijesni roman, intertekstualnost,Fea ehovi.

Uvod

Pod intertekstualnou Julia Kristeva, autorica ovoga termina, podrazumijevatranspoziciju jednog ili nekoliko sustava znakova u neki drugi sustav, pri emuredovito dolazi do redistribucije znaenja, tj. do nove artikulacije. Kako se pojamintertekstualnost nerijetko mijea s prouavanjem izvora, Kristeva ipak preferira nazivtranspozicijajer on naglaava prijelaz iz sustava u sustav.1 Za Barthesa intertekstualnou svakom tekstu je sadrano, budui da je ono samo meutekstovlje nekoga drugogteksta, te se ne smije pobrkati s nekim podrijetlom teksta: pokuati nai izvore, utje-caje nekog djela znai upasti u klopku mita podrijetla.2Tako shvaena intertekstual-

nost ope je svojstvo svakoga teksta. Ako su dakle sva djela intertekstualna, ne postojeona koja su intertekstualnija od drugih. im je neto tekst, istodobno je i intertekstjer se nalazi u spletu drugih tekstova. Razliku predstavlja jedino injenica da nekadjela svojstvo intertekstualnosti eksplicitno pokazuju dakle naglaavaju odnos premadrugim tekstovima, najee pomou citata. Citatnost, naglaava Vladimir Biti, ulazi

1 Vidi: Julia Kristeva,Revolution in Poetic Language, translated by Margaret Waller (New York: Columbia University Press,1984), 5960.

2 Roland Barthes, Od djela do teksta, u: Suvremene knjievne teorije, ur. Miroslav Beker (Zagreb: Matica hrvatska, 1999),205.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

3/11

198 AU TO RS KI RA DOV I

u suvremenu teorijsku raspravu usporedno sa zapadnoeuropskom recepcijom Bahtinapoetkom 70-ih godina. Bahtin se zanima za tuu rije, dijaloku rije, dvoglasje,raznorjeje, slobodan neupravan govor, parodiju, fenomene karnevalskog.3 Valja na-

pomenuti kako je citatnost samo jedan vid intertekstualnosti. Dubravka Orai Toli,koja se iscrpno bavila ovom problematikom, citatnost vidi kao eksplicitnu intertek-stualnost gdje je citatna relacija postala dominantom nekoga teksta, autorskoga idi-olekta, umjetnikoga anra, stila ili kulture u cjelini. Tako je za nju citatnost mnogoui, odreeniji, a time i egzaktniji pojam od intertekstualnosti. Kod citatnosti rijeje o javnome ili skrivenome podudaranju izmeu fenoteksta (vlastitoga teksta, tekstakoji citira) i genoteksta (predteksta, teksta iz kojega je citat preuzet). Znakovi vanjskesignalizacije (navodni znakovi, drugi tip slova, tonije podaci o genotekstu iz kojegacitat potjee...) nisu nuni da bi se govorilo o citatnoj relaciji.4

Svrha je ovoga rada osvijetliti odreene intertekstualne odnose u pjesnikojzbirci koja je sastavni dio novopovijesnoga romana Fee ehovia Gorak okus due(1983).U pojedinim e sluajevima biti rije o citatnosti, a u nekima samo o intertekstualnimaluzijama praznoj implicitnoj intertekstualnoj vezi u kojoj ne postoji zajednikitekst (intertekst, citat). Ovaj roman, kojemu je radnja smjetena u Dubrovnik 16. stoljea, pratisudbinu fra Vincenca i njegova neaka Vicka. Kako navodi Autor, potpisnik pred-

govora, pisan je na temelju rukopisne grae. Autorovu je pozornost privuklo imesela Bezbozi, a u potrazi za objanjenjem imena sela oslanja se na razliite tekstove ikazivanja. Najzanimljivijim i najopirnijim uinio mu se rukopis fra Mavra S. iz 1620.godine. Prema kraju romana naglaena je sve vea suprotnost u razmiljanjima ujaka ineaka. Dok je Vincenco poprilino krut u svojim kranskim svjetonazorima, mladiidealist Vicko ne kategorizira, ne radi otre rezove meu ljudima i pojavama. Vicko jeod samoga poetka predstavljen kao pjesnika dua. Njegovo zanimanje za svjetovnepjesnike i udaljavanje od religiozne tematike ishodite je njegove nesretne sudbine osude i izopenja iz crkvene zajednice.

Poetni dio rada usmjerit e se na funkciju citata kao mota, a cilj je drugo-ga, sredinjega dijela, izdvojiti neka intertekstualna mjesta Vickove pjesnike zbirke.Ta zbirka pjesama, predstavljena kao dodatak tkivu romana, posjeduje odreenu sa-mostalnost, ali se zbirka i dijaloki odnosi prema ostatku teksta, kao i prema nekimvanjskim tekstovima.

3 Vidi: Vladimir Biti,Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije(Zagreb: Matica hrvatska, 2000), 39.

4 Vidi: Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti(Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990), 918.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

4/11


Citat kao moto

Pod motom (tal. motto rije, izreka) najee podrazumijevamo natpis u stihu ili

prozi ispred teksta, obino iza naslova djela ili nekog njegovog dijela, koji slui kao na-govjetaj smisla ili svrhe teksta na koji se odnosi. Najee sadri kratku, saetu misaoili krai navod iz nekog poznatog knjievnoga ili znanstvenoga djela.5ehovi kao moto uzima stihove iz Pjesme o darovima Jorge Luisa Borgesa donoseioriginalne stihove, ali i hrvatski prijevod nepoznata izvora:

Koji od dvojice nas pie ovu poemuIz zajednikog ja, a jedne sjene samo?emu je vana rije kojom ime moje znamokad nedjeljiva i jedna znai anatemu?

Ova Borgesova strofa, izmeu ostaloga, tematizira problem autorstva. U tome smi-slu treba napomenuti kako je jedno vrijeme svoje novopovijesne romane (isprva iovaj) ehovi pisao pod pseudonimom Raul Mitrovich, prema savjetima urednika uhrvatskome izdavatvu, vjerojatno zbog drutvenih (ne)prilika. Istodobno se na tajnain (postmodernistiki) poigrao s pitanjem autorstva te odnosom fikcije i fakcije.6U predgovoru romana itatelju se predstavlja fantomski Autor tvrdei kako tekstnije originalan, ve je napisan na temelju pronaene rukopisne grae. Naravno,

konvencija pronaenoga rukopisa nije nikakva novost u obradi teme. Napomenomda je Autor samo prireiva pronaenoga rukopisa, samo posrednik u prenoenjuprie, a ne i njezin tvorac. Djelo je postavljeno i u autoreferencijalan okvir. itatelju seunaprijed osigurava kontekst itanja, a naglaena je i veza s drugim tekstovima tekstse ne oslanja izravno na zbilju, ve na ono to o toj zbilji kau drugi tekstovi. I nitadrugo ne postoji, niti svijet, niti zbilja, niti identitet sve je to produkcija. Ne postojidogaaj niti postoji historija: postoji tekst i postoji historiografija.7 Uzevi u obzirto da je svaki tekst intertekst jer sadri tragove drugih tekstova, jedino na to se tekstmoe osloniti jesu drugi tekstovi.

Izdvojeni Borgesovi stihovi i ehoviev roman postavljaju moda i sljedeepitanje: Tko je taj koji sebe moe prozvati autorom nekoga teksta, njegovim original-nim tvorcem? Borgesovim stihovima ehovi kao da priziva i poznati Barthesov esej osmrti autora. Barthes smatra kako ne bi trebalo upotrebljavati termin autor u smisluu kojem se on nekada primjenjivao kao netko tko prethodi knjizi, kao otac djetetu.Bolje je govoriti o skriptoru koji je roen u isto vrijeme kada i tekst. Uvjeren je

5 Milivoj Solar,Knjievni leksikon(Zagreb: Matica hrvatska, 2007), s. v. moto.6 Kreimir Nemec,Povijest hrvatskoga romana od 1945. do 2000.(Zagreb: kolska knjiga, 2003), 281.

7 Andrea Zlatar,Istinito, lano, izmiljeno: Ogledi o fikcionalnosti (Zagreb: Hrvatsko filozofsko drutvo, 1989), 112.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

5/11


kako ne postoji originalno pisanje jer tekst je multidimenzionalan prostor na kojemse raznovrsnost pisanja, od kojih ni jedno nije izvorno, mijea i sukobljava. Tekst jetkivo citata izvedenih iz neizmjernog broja sredita kulture.8

Zanimljivo je da izvorni tekst i hrvatski prijevod Borgesovih stihova kojiehovi koristi sadre rije anatema, dok je neki drugi prijevodi (npr. onaj TonkaMaroevia)9 ne naglaavaju. ehovi se zasigurno ne slui sluajno prijevodom kojizadrava izvornu rije anatema. Upravo je ona znaajna za tematsko-idejnu razinuromana. Podrijetlo joj je u grkome izrazu anathema, to u izvornome smislu oznaavazavjetni prinos, a potom i prokletstvo i iskljuenost iz vjernike zajednice, izopenje.10

Vicko naime zbog svojih bogohulnih pjesama, kako to tvrde crkveni velikodostojan-stvenici, predstavlja takvu vrstu izopenika iz zajednice vjernika. Tako se ovu rijemoe promatrati i kao prolog, kao najavu onoga to e uslijediti.

Intertekstualnost djela u djelu

Mala zbirka Vickovih pjesama funkcionira kao dodatak ispripovijedanoj kronici,poput segmenta koji posjeduje samostalnost unutar samoga romana. Te su pjesme,kako navodi Autor u fusnoti 9. poglavlja, nastale u posljednjem desetljeu Vickovaivota, a tiskane su u slobodnom prijevodu s latinskoga. U nedostatku naslova, ozna-ene su rimskim brojevima XXXV, a pisac romana dodao ih je kao posljednju (IX)

glavu.11

Oslonivi se na definicije i podjele citata to ih donosi Dubravka Orai Toli ,12 IrenaLuki u pogovoru romana Gorak okus dueistie kako pripovjeda (skriptor!) ovepjesme predstavlja kao realne izvore svojega teksta, a zapravo su autorska mistifikacija.Tako postignuta citatnost je prazna [podcrtala D. M.], jer ne korespondira sa zbilj-skim materijalima iz kulturnoga prostora na koji se poziva.13

Dubravka Orai Toli navodi kako je glavna znaajka praznih (vakantnih)citata da oni ogoljuju i tako razotkrivaju kategorijalni citatni trokut (citat vlastititekst tui tekst, tj. citat fenotekst genotekst), samu relaciju podudaranja koja

je za citatnu intertekstualnost bitna. Prema tome, vakantni citati govore da u sferi

8 Roland Barthes, Smrt autora, u: Suvremene knjievne teorije, ur. Miroslav Beker (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), 201.9 Od te dvojice sada pisac tko je / to zbirnog jastva ispisuje rime, / I skupnog mraka? to mi znai ime / Kad cjelina ijedno ne postoje? Jorge Luis Borges,Pjesnika antologija 19231977, preveo Tonko Maroevi (Zagreb: Zagrebaka naklada,2001), 25.

10 Prema:Enciklopedijski teoloki rjenik(Zagreb: Kranska sadanjost, 2009), s. v. anatema.11 Fea ehovi, Gorak okus due (Zagreb: kolska knjiga, 1996), 146.12 Vidi: Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti(Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990), 1531.

13 Irena Luki, Pogovor romanu Fee ehovia Gorak okus due (Zagreb: kolska knjiga, 1996), 170.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

6/11


intertekstualnosti vlastiti tekst moe poeti i bez tuega predteksta, kao da prethodnakultura za novi tekst nije vana. Tako su vakantni citati najradikalniji oblik intertek-stualne kreacije ex nihilo.14

Iako je Vickova zbirka pjesama na prvi pogled zaista kolski primjer vakan-tnih citata, s obzirom na to da je rije o onome to je autor izmislio pa se, prematome, ne oslanjaju na neki stvarni tekst dosadanjega knjievnog sustava, paljivijimiitavanjem dolazi se do snanih intertekstualnih referenci.

to se tie aluzija pjesama iz zbirke na prozni dio ovoga romana, mogu seistaknuti sljedee poveznice: Prva Vickova pjesma referira se na scenu Vincenzove posjete padreu Josipu.Njegov gubitak vjere u ljude isprva je potpuno neshvatljiv Vincenzu, ali pred krajivota i on gubi nadu. I Vicku je iskustvo robovanja pobudilo sumnju u sve, obuzeo

ga je osjeaj beznadnosti koji ga vie nije naputao. etvrta pjesma polemizira s Vincenzovim stavovima o jedinstvenome mi-ljenju. Nasuprot njemu, Vicko istie tenju da se prelaze granice i putuje to je i jedanod dominantnih motiva ovoga romana. Rekvijemska atmosfera proima petu pjesmu: odnosi se na Vincenza kaoposljednjeg borca vojske ovjeanstva15, a uklapa se u epizodu njegove smrti.Govorei o vremenu prizemljivanja16, dvanaesta se pjesma odnosi na trenutak Vic-kova odustajanja od onih ideala koje je u njega dugo usaivao ujak.

Dvadeset i druga pjesma zbirke aludira na Vickov razgovor s pjesnikom Iva-nom Guetiem o vladavini osrednjosti i onima koji se u takve kalupe ne uklapaju. Posljednja, dvadeset i peta pjesma, mogla bi funkcionirati kao Vickovooprotajno pismo u kojemu trai oprost od Boga za samoubojstvo koje e poiniti.

Nastavak je ovoga rada usredotoen na dijaloki odnos pjesama Vickove zbirke s vanj-skim tekstovima, dakle tekstovima drugih pisaca. Petnaesta Vickova pjesma moe se promatrati i kao ostvarenje dijalokogaodnosa s Odom Dubrovniku17, pjesmom iji je autor prvi hrvatski poeta laureatus,

humanist Ilija Crijevi. Oda predstavlja pjesniki oblik kojim se izraava javna hvala,a prevladavaju uzvieni osjeaji i sveano raspoloenje. Prvi stihovi Crijevieve ode18

14 Vidi: Dubravka Orai Toli, Teorija citatnosti (Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990), 1819.15 Fea ehovi,Gorak okus due(Zagreb: kolska knjiga, 1996), 148.16 Fea ehovi, Gorak okus due(Zagreb: kolska knjiga, 1996), 150.17 Ovu intertekstualnu relaciju spominje Irena Luki u pogovoru romanu.18 Tekst ode vidi u: Ilija Crijevi, Oda Dubrovniku, u:Hrvatski latinisti (knjiga 2, PSHK), ur. V. Gortan i V. Vratovi (Za-greb: Matica hrvatska, 1969), 384.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

7/11


gotovo patetino hvale Dubrovnik. Uzviena atmosfera prekida se u treoj strofi kadalirski subjekt iznosi elemente koji se mogu povezati s Crijevievim ivotom ne-zadovoljstvo poloajem vojnoga zapovjednika u stonskoj tvravi. Ovakva promjena

raspoloenja, prekidanje sveanoga tona, poprilino je neuobiajena za odu. Vickovapetnaesta pjesma naglaava zatvorenost Dubrovnika, bezizlaznost za one koje gueuski horizonti i mo gluposti. Stvarne zidine i tvrave od kamena iz Crijevieve odepostaju u Vickovoj pjesmi zidine mraka i tvre gluposti te time doaravaju poloajpojedinca koji ne eli pristati na prosjenost i kompromise. Vicko je takav pojedinac ne pristaje na dogovorene poetske teme i naine pisanja. Iako sveenik, zaokupljenje svjetovnim, a pravila i prosjenost ga gue. Vidljivo je kako je Vickov odnos premaDubrovniku u suprotnosti s Crijevievom prezentacijom Dubrovnika, a istovjetanCrijevievu odnosu prema Stonu. Crijeviev Ston i Vickov Dubrovnik obiljeeni suzatvorenou i bezizlaznou.

Samo oajanje, strava noi,obuzetost neim i gorak okus due.Iz ovog grada nema izlaza,ovaj grad je ko prokleta avlija.Opasan visokim zidinama mraka,snanim tvrama mone gluposti

i otrim bodljama uskog horizonta.Znanje trai izlaz, al ono je zaludu.19

ehovi nigdje ne spominje Crijevia i njegovu odu, a ipak itatelju upue-nomu u razdoblje humanizma u Dubrovniku, ne moe (ili ipak moe) promaknutiova asocijacija. Ovakva je intertekstualna veza svedena na aluziju i time predana uruke irini i dubini itateljeve knjievne naobrazbe i interesa. To ne znai da je nemo-gue ili manje znaajno itanje bez ove asocijativne relacije. Rije je samo o itanju prikojemu smo svjesni kako svaki knjievni tekst stoji u nekome odnosu prema knjiev-

nomu sustavu kojemu pripada. Tako se Vickova pjesma ironijski oslanja na onaj prvi,patetini dio Crijevieve ode, a pribliava osuujuemu tonu drugoga dijela. Na ovajse nain postigao dijaloki odnos meu pjesmama jedna osvjetljava drugu. Stih ovaj grad je ko prokleta avlija20nedvojbeno odvodi do AndrieveProklete avlije. Iako ni ovdje nije prisutna vanjska signalizacija, izraz prokleta avlijajedan e vei broj itatelja prepoznati kao naslov istoimenoga poznatog djela, ak iukoliko se ne sjete (odmah) njegova autora. Andrieva prokleta avlijaodnosi se na

19 Fea ehovi, Gorak okus due (Zagreb: kolska knjiga, 1996), 151.

20 Fea ehovi, Gorak okus due(Zagreb: kolska knjiga, 1996), 151.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

8/11


poznati carigradski zatvor u koji su smjeteni oni koji su skrenuli s puta pravde, ali inevini. ire gledajui, Andri je ispripovijedao krai roman o totalitaristikim susta-vima te dao kritiku takva oblika vlasti. Avlijom vlada nemilosrdni upravitelj Karaoz.

Znaajan je lik amil. On dospijeva u ovaj zatvor jer su predstavnici vlasti sumnjalikako ovaj mladi ima namjeru pobuniti se protiv vlade. Zapravo nisu shvatili (nisumogli/htjeli shvatiti) da je rije samo o njegovoj velikoj elji za uenjem, znanou iirenjem horizonata. Izgleda da su za strukturu vlasti uvijek najsumnjiviji i najopasnijioni koji mnogo itaju, misle i istrauju. Strpan izmeu carigradskih zidina, amil jezatvoren i izmeu duhovnih zidina. Tako je prikazan poloaj intelektualca u drutvukoje ne pristaje na posebnost i izdvajanje. Vickov je poloaj slian amilovu. Njegova je poezija prozvana demonskomjer se u njoj, kako kae biskupski ordinarijat, omalovaavaju osnovni temelji Kristove

nauke; u njoj nema Boje nade ni ufanja, nego je sve preputeno demonskoj sili kojavlada na zemlji.21Vickove su pjesme postale najvri dokaz njegove krivnje; optu-en je za antikranske i heretike poglede. Ovakvo iitavanje poezije znai stavljatinaglasak na sve druge funkcije jezika (Jakobson) osim na poetsku funkciju koja je uosnovi literarnosti. Vicko je osuen na pritvor, a pjesme su mu oduzeli. Savjetovanomu je da se odrekne sveenikoga poziva i prepusti slubi koja bi bolje odgovaralanjegovu slobodnom duhu. I amil i Vicko kanjeni su zato to drukije razmiljaju izato to se ne daju smjestiti u zadane kalupe. Njihova razliitost i izdvajanje iz mase

predstavljaju opasnost za odreeni poredak. Rije je o osuenicima bez krivice. Osu-dila ih je njihova vjera u slobodu miljenja, govorenja, pisanja... Upravo bi se XV. pjesma mogla smatrati centralnom pjesmom Vickova opu-sa. Uz snane aluzije na neka druga djela, ta je pjesma i nositeljica naslova ehovievaromana. Time joj je priskrbljen poloaj znaenjske jezgre ne samo Vickove zbirke, vei djela u cijelosti. Moe li se nakon Baudelairea upotrijebiti izraz cvjetovi zla, a da se ne po-misli na njegovu zbirku pjesama?

U vrtu duha samo gnjev rasteko ilavi korov buja i cvjeta u sivo.Svud okolo su sivi cvjetovi zla.22

Koristei taj izraz kao dio Vickova stiha, ehovi dodatno podcrtava ne samo Vickovpesimistian svjetonazor ve i poloaj njegovih pjesama u javnosti. Poznata je sudbinaBaudelaireove zbirke Cvjetovi zlaiz 1857. godine: osuena je. I crkvena je vlast osudi-

21 Fea ehovi, Gorak okus due (Zagreb: kolska knjiga, 1996), 140. 22ibid., 151.

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

9/11


la Vicka zbog zbirke: jedan sveenik ne bi trebao pisati o razoaranosti, bezizlaznosti,rezignaciji i oajanju. Posljednja (XXV) pjesma ciklusa u svome zavrnom dijelu priziva Danteov

Pakao: jer ja sam prognao sebe iz predvorja pakla/u njegov najstraniji krug23

. Pre-ma Danteu, u predvorju pakla borave mlitavci i kukavice, a u najstranijemu (deve-tom) krugu mue se izdajice. Kao najgori meu njima obiljeeni su izdajice dobroi-nitelja Juda, Brut i Kasije. Dalo bi se naslutiti kako ovom analogijom ehovi Vickavodi od poloaja mlitavca, onoga ije miljenje i ponaanje u poetku jo nije jasnoodreeno, do javnoga poloaja izdajice Jude s obzirom na to da je izdao/zaboravio/prezreo onaj nain ivota koji su u njega usaivali njegovi dobroinitelji (majka, otac,ujak, Crkva). Oito je da pisac ukazuje na gorku sudbinu onih koji drugaije misle,osjeaju, postupaju: zajednica uih svjetonazora redovito e ih izopiti na odreen

nain. Intertekstualnih je arita mnogo vie nego to je to pokazano ovim radom.U veini sluajeva pozornost je usredotoena na one koje bi bile zamjetljive prosje-nome itatelju, u smislu poznavanja podruja knjievnosti na razini ope kulture.Andrieva Prokleta avlija, Danteova Boanstvena komedija i Baudelaireovi Cvjetovizla predstavljaju stalna mjesta kolskoga gradiva. Jedino odnos s Crijevievom OdomDubrovniku zahtijeva istananije zanimanje za knjievnost.

Oito je koliko je djelatnost itanja, koja je dugo bila zapostavljana, vana za

tekstualnu praksu. Znaenje se ne moe tek ugraditi u tekst u procesu pisanja. Ononastaje za vrijeme itanja i ovisi o brojnim karakteristikama itatelja. ehovi je mo-gao imati pred oima idealnoga itatelja, ali ta zamisao u itateljskoj praksi ne znaipuno. Barthes naglaava kako jedinstvo teksta ne lei u njegovu porijeklu, nego unjegovu odreditu, itatelju: itatelj je prostor na kojemu su svi citati koji ine pisanjezapisani.24Teoretiar Renate Lachmann upravo intertekstualnost vidi kao konstituciju smisla:

Budui da se konstitucija smisla teksta moe izgraditi tek u odnosu na tui

tekst, ona gubi svoj statiki karakter i moe se zamisliti kao proces. To znai dase sam tekst konstituira intertekstualnim procesom, koji apsorbira i preraujemisaone obrasce drugih tekstova, omoguujui komunikaciju koja nikada nezahtijeva jednosmislenu suglasnost.25

U tekstovima, koji ne istiu jasno intertekstualne veze (ime i prezime au-

23ibid., 156.24 Roland Barthes, Smrt autora, u:Suvremene knjievne teorije, ur. Miroslav Beker (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), 201.25 Renate Lachmann, Intertekstualnost kao konstitucija smisla, u:Intertekstualnost i intermedijalnost, ur. Zvonko Makovii dr. (Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti, 1988), 79

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

10/11


tora, naziv djela), primjer je i ovo ehovievo djelo. Odreena e skupina itateljaipak uspostaviti neke intertekstualne toke. Takvi itatelji pokazuju kako je itanjesloen proces u kojemu je nemogue itati samo jedan tekst. itajui jedan, prizivamo

mnoge. Tekstovi odraavaju sebe, ali i druge, pokazujui time da su i pisanje i itanjedjelatnosti u kojima je nemogue okrenuti glavu od dosadanje kulture. Fiktivna zbirka pjesama sveenika Vicka predstavljena je kao iskaz svjedokadogaaja o kojima se govori u narativnome dijelu romana. Time joj je dodijeljenauloga uvjeravatelja u autentinost napisanoga. Ona funkcionira kao primjer fakci-onalizacije fikcije zato to jedan fiktivni tekst pridonosi istinitosti drugoga fiktivnogteksta. Suodnos zbilja tekst zamijenjen je suodnosom tekst tekst, kako na unutar-njoj razini romana (odnos pjesnike zbirke i proznoga dijela), tako i na vanjskoj razini(odnos pjesnike zbirke i nekih istaknutih knjievnih tekstova zapadne kulture). Zato

se Vickova pjesnika zbirka moe sagledati u kontekstu postmoderne vizure: svaki setekst odreuje samo prema drugim tekstovima i zato je recipijent uvijek razapet uintertekstualnoj mrei. Uzevi u obzir odabrane primjere intertekstualnih relacija, moe se zakljuitikako termin vakantni (prazni) citatlake funkcionira u teorijskome nego u prakti-nome okruenju. U knjievnoj praksi nemogue je postii stvaranje ex nihilo. Vickovapjesnika zbirka, najavljena kao autorska mistifikacija bez oslonca u drugim tekstovi-ma, zapravo pokazuje niz intertekstualnih spojnica koje predstavljaju snaan element

5/26/2018 jat_prijelom_10_7_2013_196_206

11/11


Literatura

Barthes, Roland. Od djela do teksta. U: Suvremene knjievne teorije,ur. Miroslav

Beker, 202207. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.Barthes, Roland. Smrt autora. U: Suvremene knjievne teorije, ur. Miroslav Beker,197201. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.Biti, Vladimir. Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije.Zagreb: Matica hr-vatska, 2000.Borges, Jorge Luis. Pjesnika antologija 19231977, prev. Tonko Maroevi, Zagreb:Zagrebaka naklada, 2001.Crijevi, Ilija. Oda Dubrovniku. U: Hrvatski latinisti (PSHK, knjiga 2), ur. V. Gor-tan i V. Vratovi, str. 384. Zagreb: Matica hrvatska, 1969.Enciklopedijski teoloki rjenik. Zagreb: Kranska sadanjost, 2009.Kristeva, Julia. Revolution in Poetic Language (translated by Margaret Waller). NewYork: Columbia University Press, 1984.Lachmann, Renate. Intertekstualnost kao konstitucija smisla. U: Intertekstualnosti intermedijalnost, ur. Zvonko Makovi i dr., 75108. Zagreb: Zavod za znanost oknjievnosti, 1988.Luki, Irena. Pogovor romanu Fee ehovia Gorak okus due. Zagreb: kolskaknjiga, 1996.

Nemec, Kreimir. Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. Zagreb: kolska knji-ga, 2003.Orai Toli, Dubravka. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990.Solar, Milivoj. Knjievni leksikon. Zagreb: Matica hrvatska, 2007.ehovi, Fea. Gorak okus due.Zagreb: kolska knjiga, 1996.Zlatar, Andrea. Istinito, lano, izmiljeno: Ogledi o fikcionalnosti. Zagreb: Hrvatskofilozofsko drutvo, 1989.

Documents

jat_prijelom_10_7_2013_196_206