Na početku milenija, transkontinentalne kapitalističke oligarhije vladaju cijelim svi-jetom. Njihova svakidašnja praksa radi-kalno je suprotna interesima velike veći-ne stanovnika Zemlje. Globalizacija ostvaruje postupno i neiz-bježno stapanje nacionalnih gospodarsta-va u objedinjeno kapitalističko tržište i in-formatički prostor. Taj proces dovodi do golemog rasta proizvodnje. Planet ste-nje pod teretom bogatstava. Raspoloži-va materijalna dobra više su tisuća puta veća od najnužnijih potreba ljudi. Ali i lešinari napreduju. Četiri jahača Apokalipse nerazvijenosti su glad, žeđ, epidemije i rat. Oni svake go-dine unište više ljudi, žena i djece nego klaonica zvana Drugi svjetski rat u šest godina.

Bogovi svjetskog kapitala drže u svojim rukama pravo na život i smrt milijarda ljudi. Po svojim investicijskim strategijama, po svojim financijskim špekulacijama, po svo-jim ugovorenim političkim vezama, oni sva-koga dana odlučuju tko ima pravo na život na ovom planetu, a tko je osuđen na smrt. Stroj za svjetsku dominaciju i iskorištava-nje utemeljen je na početku devedesetih i obilježen je krajnjim pragmatizmom. Jako je segmentiran i strukturno slabo povezan. Također, jako je složen i pun unutarnjih proturječnosti.. U njegovom se središtu bore suprotne frakcije. U cijelom sustavu vlada žestoka konkurencija. Bo-govi među sobom stalno vode homerske bitke. Pokreće ih želja za moći, pohlepa i zanos za zapovijedanjem bez granica. Oni svim silama zagovaraju privatizaci-ju svijeta. Ona im daje strahovite povla-stice, bezbrojne donacije i astronomska osobna bogatstva.

Jean Ziegler

NOVI GOSPODARI SVIJETA i oni koji im se protive

BIBLIOTEKA

IZVORI SUTRAŠNJICE

Urednik Damir Mikuličić

Naslov izvornika Jean Ziegler

LES NOUVEAUX MAÎTRES DU MONDE et ceux qui leur résistent © 2002 by Jean Ziegler

Prava za hrvatsko izdanje IZVORI, 2003.

Izdavač

IZVORI

Lektura

Darko Brdarić

Naslovna stranica

BAKAL design studio

Zagreb, prosinac 2003.

ISBN 953-203-177-4

Jean Ziegler

NOVI GOSPODARI SVIJETA

i oni koji im se protive

Preveo

Mihailo Ničota

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 339. 9

ZIEGLER, Jean Novi gospodari svijeta / Jean Ziegler ;

prevelo Mihailo Ničota. - Zagreb : Izvori, 2003. - (Biblioteka Izvori sutrašnjice)

Prijevod djela: Les nouveaux maitres du monde.

ISBN 953 - 203 - 177 - 4

431223069

Ova je knjiga posvećena uspomeni na:

Carla Giulianija, dvadesetogodišnjeg studenta knji-

ževnosti iz Genove, koji je ubijen metkom talijanskog

karabinjera u glavu na trgu Gaetana Alimonde, u

17.30 sati u subotu, 21. srpnja 2001, dok je u svom

gradu demonstrirao protiv sastanka G-8.

Pierrea Bourdieua, teoretičara prerano nestalog iz

novog svjetskog civilnog društva.

Naučila sam nešto i umirući znam

Da to vrijedi za svakoga:

Što svi vaši lijepi osjećaji znače

Ako se ne vide vani?

A što je vaše znanje

Ostane li bez poslijetka?

(...) Kažem vam ovo:

Odlazeći sa svijeta ne brinite

Jeste li bili dobri, jer to nije dosta,

Već svijet dobar napustiti!

Bertolt Brecht Sveta Ivana klaonička

SADRŽAJ

PREDGOVOR: SVJETSKA POVIJEST MOJE DUŠE 11

PRVI DIO: GLOBALIZACIJA, POVIJEST I POJMOVI 19 I Ekonomija arhipelaga 21 II Carstvo 33 III Ideologija gospodara 51

DRUGI DIO: GRABEŽLJIVCI 73 I Krvavi novac 75 II Smrt države 93 III Uništenje ljudi 103 IV Pustošenje prirode 113 V Korupcija 119 VI Piratski rajevi 131

TREĆI DIO: PLAĆENICI 139 I WTO kao ratni stroj 141 II Pijanist u Svjetskoj banci 159 III Piromani MMF-a 175 IV Nerentabilna pučanstva 191 V Arogancija 209

ČETVRTI DIO: DEMOKRATIZIRATI SVIJET 215 I Nada: novo svjetsko civilno društvo 217 II Načelo velikodušnosti 223 III Fronte otpora 235 IV Oružja za borbu 247 V Zemlja i sloboda 261

UMJESTO ZAKLJUČKA: ZORA 273

PREDGOVOR

Svjetska povijest moje duše

Dan je obećavao da će biti prekrasan. Bio je to jedan 3. kolovoza u 6 sati i 15 minuta. U zračnoj luci Bruxelles-Zaven-tem, crveno sunce bilo je visoko na nebu. Sabenin Boeing 747 sletio je na vrijeme. Dok su još polupospani putnici silazili da bi se ukrcali u dva autobusa, jedan je kontrolor u bijeloj odori obilazio zrakoplov. Iz komore sletnog trapa virila su tri prsta jedne ruke, zgrčena uz rub pregrade. Kontrolor se približio. Unutra je našao dva sklupčana tijela, crna i krhka, s licima zgrčenim u strahu. Jedan je bio Fode Toure Keita, a drugi Ala-cine Keita, Gvinejci. Jednome je bilo 15, drugome 14 godina, a na sebi su imali samo kratke hlače, majice i sandale.

Glavna komora sletnog trapa Boeinga 747 drži šesnaest ve-likih kotača. Prostor je golem, dva metra visok. Vrata se otva-raju samo iz pilotske kabine. Međutim, kad je zrakoplov na pisti, bilo tko se može uvući ako se prikrade među osobljem za održavanje.

Boeing 747 leti na oko 11.000 metara, a na toj visini vanj-ska je temperatura minus 50 °C. Dvojica dječaka zacijelo su se ukrcala u spremište kotača na zračnoj luci Conakryja.

U džepu Fodeove košulje kontrolor je našao uredno pre-složen list papira na kojem je nesigurnim rukopisom pisalo: »Ako dakle vidite da se žrtvujemo i izlažemo svoje živote opa-snostima, to je zato što u Africi jako patimo i što ste nam vi potrebni u borbi protiv siromaštva i za prekid rata u Africi... Na kraju vas preklinjemo da nam jako oprostite što smo se

usudili pisati vam ovo pismo, vama kao velikim ličnostima koje mi jako poštujemo. I ne zaboravite da se vama moramo žaliti zbog slabosti svojih snaga u Africi«.1

Na ovom početku milenija, transkontinentalne kapitalističke oligarhije vladaju cijelim svijetom. Njihova svakidašnja praksa i govor kojim se legitimiraju radikalno su suprotni interesima najveće većine stanovnika Zemlje.

Globalizacija ostvaruje postupno i neizbježno stapanje na-cionalnih gospodarstava u jedno svjetsko kapitalističko tržište i u jedan objedinjeni informatički prostor (cyberspace). Taj proces dovodi do golemog rasta proizvodnih snaga. Svakoga se trenutka stvaraju golema bogatstva. Način kapitalističke proizvodnje i akumulacije svjedoči o kreativnosti i vitalnosti i snazi koje doista začuđuju i zadivljuju.

U manje od jednog desetljeća, svjetski se bruto proizvod udvostručio, a obujam svjetskog tržišta utrostručio se. Potroš-nja energije udvostručuje se u prosjeku svake četiri godine.

Prvi put u povijesti, čovječanstvo uživa u materijalnom obi-lju. Planet stenje pod teretom bogatstava. Raspoloživa mate-rijalna dobra više su tisuća puta veća od najnužnijih potreba ljudi.

Ali i lešinari napreduju. Četiri jahača Apokalipse nerazvijenosti su glad, žeđ, epide-

mije i rat. Oni svake godine unište više ljudi, žena i djece nego klaonica zvana Drugi svjetski rat u šest godina. Svakoga dana na našem planetu oko 100.000 ljudi umre od gladi ili izravnih posljedica gladi2. U ovom je povijesnom trenutku 826 miliju-na ljudi kronično i teško pothranjeno; 34 milijuna njih živi u gospodarski razvijenim zemljama Sjevera; najviše ih, 515 milijuna, živi u Africi, gdje čine 24% cijele populacije. A uz-

1 Europski ured Ujedinjenih naroda objavio je faksimil toga pisma pod oznakom E/CN.4/2000/52, Ženeva, 2000. Tragedija se dogodila 1999. godine. 2 Organizacija Ujedinjenih naroda za prehranu i poljoprivredu (FAO): World Food Report 2000, Rim, 2001.

memo li u obzir proporciju žrtava, onda najveći ceh plaća subsaharska Afrika: 186 milijuna ljudskih bića je tamo je stal-no teško pothranjeno, što znači 34 posto sve populacije toga kraja. Najveći dio njih pati od onoga što FAO zove »krajnja glad«, jer im se dnevna količina hrane svodi na 300 kalorija, što je ispod granice preživljavanja u podnošljivim uvjetima.

Zemlje najviše zahvaćene »krajnjom glađu« nalaze se u subsaharskoj Africi (osamnaest država), na Karibima (Haiti) i u Aziji (Afganistan, Bangladeš, Sjeverna Koreja i Mongo-lija).

Svake sedme sekunde na Zemlji od gladi umre po jedno dijete mlađe od deset godina.

Dijete koje je od rođenja do pete godine lišeno odgovarajuće hrane u dovoljnoj količini imat će doživotne posljedice. Po-moću složenih terapijskih postupaka i uz medicinski nadzor, odraslu se osobu može vratiti u normalan život, ako neko vrijeme bila pothranjena. No, to je nemoguće postići u djeteta mlađeg od 5 godina. Ako su mu moždane stanice bile lišene hrane, nepovratno su oštećene. Regis Debray kaže za te ma-lišane da su »raspeti od rođenja«3.

Glad i kronična neuhranjenost nasljedno su prokletstvo: svake godine, deseci milijuna teško pothranjenih majki done-su na svijet desetke milijuna nepovratno oboljele djece. Sve te pothranjene majke koje daju život, podsjećaju na one pro-klete žene Samuela Becketta koje »rađaju raskrečivši se nad grobom... Na trenutak bljesne dan, a onda opet noć«.4

U ovom opisu nema jedne dimenzije ljudske patnje: dimen-zije užasnog i nepodnošljivog straha koji muči svako ljudsko biće izgladnjelo već od rane zore. Kako tijekom započetog dana osigurati opstanak svojih, prehraniti sebe? Živjeti s tim strahom možda je i gore nego podnositi brojne bolesti i tjele-sne muke kojima su izložena ta izgladnjela tijela.

3 Régis Debray i Jean Ziegler: Il s'agit de ne pas se rendre (Radi se o

tome da se ne predamo), Pariz. Arléa, 1994. 4 Samuel Beckett, En attendant Godot, Pariz, Editions de Minuit, 1953 (replika je Pozzova)

Svakim danom, glađu se hladnokrvno uništavaju milijuni ljudskih bića na planetu koji obiluje bogatstvima.

Zemlja bi mogla sasvim mirno hraniti 12 milijardi ljudi, a s onim što je dostignuto u proizvodnji, znači da bi svakom pojedincu mogla osigurati obrok od 2700 kalorija na dan5. Na Zemlji nas ima samo malo više od 6 milijardi, a svake godine 826 milijuna pati od kronične pothranjenosti koja obogaljuje. Jednadžba je jednostavna: tko ima novac jede i živi. Tko ga nema pati, postaje invalid i umire.

Trajna glad i kronična neishranjenost proizvod su ljudskih ruku. One su proizišle iz redova ubojica svijeta. Svatko tko umre od gladi žrtva je ubojstva.

Više od 2 milijarde ljudskih bića živi u »apsolutnoj bijedi«, kako to naziva Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), bez stalnih prihoda za život, bez redovitog posla, bez odgovarajućeg smještaja, bez medicinske skrbi, bez dovoljno hrane, bez pristupa čistoj vodi, bez škole.

Bogovi svjetskog kapitala drže u svojim rukama pravo na život i smrt tim milijardama ljudi. Po svojim investicijskim strategijama, po svojim financijskim špekulacijama, po svo-jim ugovorenim političkim vezama, oni svaki dan odlučuju tko ima pravo na život na ovom planetu, a tko je osuđen na smrt.

Stroj za svjetsku dominaciju i iskorištavanje utemeljen je na početku devedesetih i obilježen je krajnjim pragmatizmom. Jako je segmentiran i strukturno slabo povezan. Također, jako je složen i pun unutarnjih proturječnosti.. U njegovom se središtu bore suprotne frakcije. U cijelom sustavu vlada žes-toka konkurencija. Bogovi među sobom stalno vode homer-ske bitke. Njihovo su oružje prisilna spajanja, javne ponude, neprijateljska preuzimanja, utvrđivanje oligopola, uništavanje protivnika dampingom ili kampanja uvreda ad hominem.

Ubojstva su rijetka, ali u krajnjoj nuždi gospodari kapitala ne libe se ni njih.

Kad im cijeli sustav ili pak samo jedan njegov dio bude napadnut ili osporen (kao što je to bilo u lipnju 2001. u

5 FAO: World Food Report 2000, citirano djelo

Genovi za vrijeme sastanka na vrhu G-8 ili pak u Porto Ale-greu u siječnju 2002) oligarsi i njihovi plaćenici odmah su jedno tijelo. Pokreće ih želja za moći. pohlepa i zanos za za-povijedanjem bez granica. Oni svim silama zagovaraju priva-tizaciju svijeta. Ona im daje strahovite povlastice, bezbrojne donacije i astronomska osobna bogatstva.

Razaranjima i patnjama koje su narodima nametnuli oligar-si svjetskog kapitala, njihova vojna carstva i njihove plaćeničke trgovačke i financijske organizacija, još treba dodati patnje uzrokovane korupcijom i nesavjesnošću koje su u velikom broju značajke vladajućih struktura Trećeg svijeta. Dakako, red svjetskoga financijskog kapitala ne može funkcionirati bez aktivne suradnje i korupcije vlada na licu mjesta. Walter Hol-lenweger, poznati teolog sa sveučilišta u Zürichu dobro je re-zimirao stanje: »Bjesomučna neograničena pohlepnost naših bogataša i korupcija elita u takozvanim nerazvijenim zemlja-ma čine jedno golemo planirano ubojstvo... Svugdje u svijetu, i to svaki dan ponavlja se betlehemski pokolj nedužnih.«6

Kako definirati moć oligarhija? Kakva im je struktura? Po-vijesni cilj? Koje su im strategije? Koje su im taktike?

Kako gospodari cijeloga svijeta opstaju iako više nikome nije nepoznat nemoral i cinizam koji ih pokreću i nadahnjuju? Gdje se skriva tajna njihove zavodljivosti i njihove moći?

Kako je moguće da je na jednom planetu koji obiluje bogat-stvima, svake godine na stotine milijuna ljudi izloženo krajnjoj bijedi, naglom umiranju i očaju?

Ova knjiga pokušava naći odgovore na sva ta pitanja.

Ali ovo djelo ima i drugi cilj. 25 lipnja 1793, pred pariškom Skupštinom, svećenik Jac-

ques Roux pročitao je svoj Manifest Bjesomučnih. Tražio je da se pokrene ekonomska i socijalna revolucija protiv trgovine i

6 Walter Hollenweg, Das Kindermorden von Bethlehem geht weiter,

Der Blick, Zürich, 2001.

privatnog vlasništva ako su oni »u stanju ubiti bijedom i tašti-nom svoje bližnje«7.

Danas se opet na sve četiri strane svijeta čuje prigušen mr-mor revolucije. Iznova se rađa novo civilno društvo, u metežu i sa strahovitim teškoćama. To novo društvo nastoji organi-zirati neki otpor. U ime potlačenih, pokušava pronaći put, utjelovljuje nadu. Naša analiza mora pružiti oružje za borbu te zajednice koja nadolazi.

Aminata Traore izvješćuje o jednom lijepom običaju Bam-bara uz rijeku Niger u Maliju. Tijekom svečanosti Tabaski i Ra-mazana, roditelji, prijatelji i susjedi se posjećuju i razmjenjuju dobre želje. Kad prijeđe kućni prag, uzvanik izgovara jednu formulu koja se nije mijenjala od davnine: »Želje neprijatelja, želje prijatelja... Neka se ostvare tvoje osobne želje«8. Nikad nisam pročitao ljepše definicije koja u sebi nosi točniji smisao demokracije. Ljudsko biće najbolje zna što u svojoj

najdubljoj intimi doista želi samo sebi, svojim bližnjima i sebi ravnima.

Demokracija uistinu postoji tek onda kad sve jedinke neke zajednice mogu iznositi svoje želje, slobodno i kolektivno, u autonomiji svojih osobnih htijenja i u solidarnosti svojih živo-ta s drugima, te također kad uspiju oblikovati u institucije i zakone ono što shvaćaju kao individualni i kolektivnu smisao svog postojanja.

Franz Kafka napisao je ovu zagonetnu rečenicu: »Daleko, daleko od tebe odvija se svjetska povijest, svjetska povijest tvoje duše.«9

Ja sam Drugi, Drugi je Ja. On je zrcalo koje omogućuje onome Ja da se prepozna. Njegovo razaranje ruši ljudskost u meni. Njegova patnja, iako se od nje branim, nanosi i meni bol.

7 Albert Soboul, Histoire de la Revolution francaise. De la Bastille a

la Gironde, Paris, Gallimard, vol. 1, »Idees«, 1962,.str. 345 8 Aminata Traore, L'Etau, Arles, Actes Sud. 1999, str. 11 9 Citira Marthe Robert, prema jednom Kafkinu zapisu, Kafka, Paris, Gallimard, 1960, str. 154.

Danas je bijeda siromašnih u porastu. Arogancija moćnika postaje nepodnošljiva. Povijest moje duše prelazi u noćnu moru. Ali revolucija se približava na krilima golubice. Dok pi-šem, želim pridonijeti osporavanju slave gospodara.

Ova knjiga ima četiri dijela. Prvi istražuje povijest globali-zacije, ulogu američkog carstva i ideologiju gospodara.

Grabežljivac je središnja figura kapitalističkog globalizira-nog tržišta. Pokreće ga njegova nezasitnost. On skuplja no-vac, ruši državu, pustoši prirodu i ljudska bića i korupcijom kvari svoje agente koji za nj rade u narodima nad kojima vla-da. Na planetu održava fiskalne rajeve koji su isključivo na-mijenjeni njemu. Djelovanja grabežljivca predmet su drugoga dijela knjige.

Predani i efikasni plaćenici služe redu grabežljivaca. To su vatrogasci piromani Međunarodnog monetarnog fonda, fanati-ci Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije. Treći dio knjige bavi se analizom njihovih aktivnosti.

Iz ruševina nacionalne države izašlo je novo svjetsko civilno društvo. Ono radikalno osporava carstvo grabežljivaca. Orga-nizira otpor. Čini ga mnogo fronti odbijanja. Te su bitke stvo-rile jednu veliku nadu. Četvrti dio knjige analizira nju.

José Marti je napisao: »Es la hora de los hornos / Y solo hay que ver la luz« (Sada je vrijeme ognjišta / i mi samo gledajmo njegovo svjetlo).

PRVI DIO

Globalizacija Povijest i pojmovi

I

Ekonomija arhipelaga

Svijet se odjednom, deset godina prije 2000. godine, pro-mijenio. Dogodilo se to tako iznenada kao potres koji struč-njaci čekaju ne znajući unaprijed ni jačinu ni okolnosti ni kad će točno uslijediti. Dvadeseto stoljeće, stoljeće Društva naroda i UN, nagrđeno je nebrojenim ratovima: dva užasna svjetska rata dovela su nacionalne države u sukob radi određivanja nadmoći i osvajanja tržišta; još je više sukoba bilo između go-spodara kolonijalnih i postkolonijalnih carstava s jedne stra-ne i boraca za nacionalnu slobodu s druge strane; totalitariza-ma, užasnih genocida, ubojitih međuetničkih suparništava.

Istodobno, prošlo je stoljeće bilo oplemenjeno dahom stva-ralaštva i znanstvenih otkrića, socijalnim i demokratskim na-pretkom, inicijativama za mir i dostignućima na području ljudskih prava. Naravno, svjetske utopije koje je to stoljeće pokušalo iznjedriti, osuđene su na propast. Ali kolonijalizam je pobijeđen, a diskriminacije prema »rasnoj« i »etničkoj« pri-padnosti razotkrivene su kao biološki neutemeljene. Odnosi među spolovima, još uvijek svugdje neravnopravni, danas su predmet sukoba i rasprava važnih za budućnost društava i svijeta. Odnosi među kulturama, jednako neravnopravni, sada su na putu prema međusobnom priznavanju. I evo, na kraju tog »razdoblja krajnosti«10 dogodila se kao potres »glo-

10 Eric J. Hobsbawm, L'age des extremes. Histoire du court XX siecle, Bruxelles, Complexe, 1999, i Le Monde diplomatique, 1999.

balizacija« ili »mondijalizacija«. Na površini Zemaljske kugle, taj potres nikoga nije ostavio ravnodušnim.

Zapravo, otkad su Europljani u XV. i XVI. stoljeću otkrili južnu Afriku, Oceaniju i Ameriku, već su postojali razni obli-ci globalizacije ili, bolje rečeno, europeizacije svijeta. Fernand Braudel smislio je za to razdoblje pojam »économie-monde« (svjetsko gospodarstvo) i pokazao gdje su mu granice s obzi-rom na suprotnosti koje postoje između razvijene daleke trgo-vine, organizirane iz gradova koji su jedan za drugim vladali ekspanzijom tržišta i financijskim priljevom, te zaleđa gra-dova gdje su se prostirala golema poljoprivredna zemljišta. Immanuel Wallerstein označio je europsko, kapitalističko »svjetsko gospodarstvo« političkim usitnjavanjem, tim moza-ikom država, i analizirao je na koji se način pod vladavinom Sjedinjenih Država, nasljednika Europe, i kroz užas dvaju svjetskih ratova, to gospodarstvo uistinu globaliziralo11.

S kakvim posljedicama za najslabije zemlje? Kao glavni taj-nik UNCTAD-a (Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj), Rubens Ricupero je bio glavni pokretač na svjetskoj konferenciji UN o manje razvijenim državama, koja se održala u Bruxellesu, od 14. do 20. svibnja 2001. godine. S Juanom Somaviom, intelektualcem antifašistom podrijetlom iz Čilea, aktualnim generalnim direktorom Međunarodne organizacije za rad (ILO) i Mary Robinson, bivšom predsjednicom Repu-blike Irske, danas tvrdoglavom visokom dužnosnicom za ljud-ska prava, Ricupero je jedan od tri velika lika koji se u krilu sustava Ujedinjenih naroda bore protiv divlje globalizacije. Ri-cupero je 16. ožujka 2000. godine navečer držao konferenciju u dvorani Piaget na Ženevskom sveučilištu, naslovljenu »Bra-

11 Immanuel Wallerstein, Le systeme du monde du XVe siecle a nos

jours, 2 vol, Paris, Flammarion, 1980. O toj je temi pisala i Erica Deu-ber Ziegler sa Genevieve Perret: »Mondialisation, appartenances multi-ples: l'urgence de nouveaux instruments d'analyse et d'intervention« u Le Monde et son double, ur. Laurent Aubert, Pariz. éditions Adam Biro i Musée d'ethnographie de Genève, 2000.

zli, petsto godina poslije. Identitet, rast i nejednakosti.« Bra-nio je zapanjujuću tezu.

Jedno od najglobaliziranijih društava u povijesti bilo je ono luzitanijske, portugalske, potkraljevine u Brazilu. Od početka XVI. stoljeća pa do drugog desetljeća XIX. stoljeća, luzitanijska vicekraljevina bila je gotovo cijela integrirana u svjetsko tržište. Gotovo sva proizvodnja šećera, kave, kakaa, duhana i minerala izvozila se. Zauzvrat, uvozila je gotovo sve što je vladajućim slojevima trebalo za život. Domaćeg tržišta u Brazilu gotovo i nije bilo, a interna akumulacija ka-pitala bila je vrlo slaba. Poljoprivreda je bila ekstenzivnog latifundističkog tipa, a nacionalna industrija još u povojima. Narod pak nije imao nikakve političke težine. Najveći dio ra-dne snage činili su robovi. Ricuperov je zaključak: maksi-mum integracije nacionalne ekonomije u svjetsko tržište do-vodi do maksimalnog razaranja globaliziranog nacionalnog društva.

Utemeljena na iskustvu stare luzitanijske vicekraljevine u Brazilu, Ricuperova teorija savršeno se može primijeniti na današnji Brazil kao i na mnogo drugih suvremenih država sjeverne polutke. Šest milijuna ljudi živi u »velikom«, proši-renom Rio de Janeiru. U sjevernoj zoni, u Ipanemi, Leblonu, Sao Conradu, Tijuci, vile i stambene zgrade leže na obali Atlan-tika. Čuvaju ih privatne milicije i agenti osiguranja koji imaju najsuvremenije sisteme za komunikaciju, kamere za nadzor, patrolna vozila i, naravno, automatsko oružje. Odmah iza tih plaža iz snova, na obroncima »morrosa«, karakterističnim brežuljcima Rija, u provalijama i skoro do ograda stambenih zgrada najudaljenijih od mora, nalazi se favela de la Rocinha, naselje baraka, jedno od brojnih. Tu je zbijeno više od 350.000 ljudi.

Johannesburg, onaj bijeli, i njegov crni grad Soweto; Lima i njezin pojas »barilladas«; utvrde bogataša u Karačiju izgu-bljene u moru jadnih kolibica; Manila s dobro čuvanim stam-benim četvrtima te s barakama punim štakora kojih se deseci tisuća prostiru u podnožju »smokey mountains«, brda otpa-daka od kojih žive bijednici... ne pružaju bolju sliku...

U jednom drugom svom prilogu12, Rubens Ricupero is-tražuje veze koje postoje između svemoći bogova globalizira-nog financijskog kapitala današnjice i potlačenosti proleter-skih nacija. Stare su te veze, zamršene i rijetko shvaćene.

Oligarhije na vlasti na početku XXI. stoljeća dolaze, znamo, sa sjeverne polutke planeta i raspolažu neograničenim fi-nancijskim sredstvima. A njihove žrtve bez ičega su i bez mo-gućnosti da pruže otpor. Kako objasniti tu nepravdu. Gospo-dari su već krajem XV stoljeća pljačkali sve živo u svojim prekomorskim kolonijama. To je bio temelj prvobitne akumu-lacije kapitala u europskim zemljama.

Karl Marx je napisao: «Kapital dolazi na svijet tako da ih svih pora izlazi u obliku krvi i blata (...) Kao podloga skrive-nom ropstvu radnika u Europi, bilo je potrebno neskriveno ropstvo u Novom Svijetu.«13

Opet Marx: »Moderna povijest kapitala traje od stvaranja trgovine i tržišta dvaju svjetova u XVI. stoljeću (...). Kolonijal-ni režim osiguravao je izvoz robe iz tek stvorenih manufaktu-ra, čija se sposobnost akumuliranja udvostručila zahvaljujući monopolu kolonijalnog tržišta. Bogatstva izvan Europe izra-vno su izvučena prisilnim radom porobljenih domorodaca, prijevarama, pljačkom i ubojstvima vraćala su se u matičnu državu da bi u njoj funkcionirala kao kapital.«14.

Uglavnom su Afrikanci, muškarci, žene i djeca, u neizreci-vo okrutnim uvjetima, svojom krvlju i životima platili osnov-nu akumulaciju europskog kapitala na početku XVI. stoljeća. Ritam te akumulacije pokazat ću na samo jednom primjeru: 1773-1774, Jamajka je držala više od 200.000 robova na 775 plantaža. Srednje velika plantaža 'zapošljavala' bi 200 crnaca na 600 jutara zemlje, od čega je bilo 250 jutara šećerne trske. Prema Marxovim vrlo točnim izračunima. Engleska je samo u

12 Rubens Ricupero: razgovor sa Willyjem Spielerom: »Mit guten Ideen die Welt verändern« (Promijeniti svijet pomoću novih ideja). Neue Wege, n.78, Zürich, srpanj-kolovoz 2000., str.223 13 Karl Marx: Kapital, knjiga 1. poglavlje VIII 14 Ibid.

1773. godinu ubrala 1,500.000 tadašnjih funti čiste dobiti s plantaža na Jamajci.15

U četiri stoljeća od iskrcavanja prvoga broda s crncima na Kubu do abolicije ropstva u zadnjoj državi Amerike, više od dvadeset milijuna afričkih muškaraca, žene i djece je bilo otrg-nuto iz svojih domova i poslano preko mora i prisiljeno na robovski rad.16

Zahvaljujući kapitalu akumuliranom u kolonijama, Europa je bila u stanju od XVIII. stoljeća nadalje financirati industrija-lizaciju. Mogla se suočiti s egzodusa sa sela i mirno obaviti transformaciju svojih seljaka u radnike.

Edgard Pisani bilježi: »Istodobnost ruralnog egzodusa i in-dustrijskog rasta temelj je modela razvitka koji danas čini snagu Europe.«17.

Muškarci, žene i djeca periferijskih zemalja u stvari su dvo-struke žrtve. Zbog devastacija iz prošlosti, zbog nejednakosti razvitka između njihovih društava i onih starih kolonijalnih metropola sjeverne polutke, oni su danas nesposobni odupri-jeti se novim napadima transkontinentalnog kapitala, u doba globalizacije, te jedinstvenih šablona gospodarstva i misli. Mnogo je zemalja Azije, Afrike i južne Amerike iscrpljeno trostranim krijumčarenjem, trgovinom robljem, kolonijalnom okupacijom, izrabljivanjem i pljačkama kojima su ih izložile kolonijalne vlasti. Ukratko, globalizacija svom snagom udara

15 Ima još primjera u A. Gunder Frank: L'Acumulation mondiale. Pari, Calmann-Lévy, 1977. 16 Roger Bastide iznosi općenito prihvaćen broj od dvadeset milijuna robova koji su živi stigli do Amerika. V Roger Bastide: Les Ameriques

noires, Paris, Payot, 1967. L. S. Senghor naprotiv, procjenjuje na oko dvjesto milijuna broj Afrikanaca koje su bijelci odveli u ropstvo, koji su poginuli u lovu na robove na afričkom kontinentu i koji su umrli tijekom prijevoza ili u prva tri mjeseca u Americi. V L. S. Senghor, Pour une relecture africaine de Marx et d'Engels, Dakar, Nouvelles Editions africaines, 1976. Posljednja zemlja koja je ukinula ropstvo bio je Brazil. 1888. godine. 17 Edgard Pisani, Une certaine idée du monde.L'Utopie comme mét-

hode, Pariz, Seuil, 2001.

po društvenom tijelu koje je već strašno oslabljeno i koje više nema otpornosti.

Želimo li shvatiti suvremeni oblik globalizacije, moramo razmotriti još jedan fenomen, a to je demografija.

Upravo se na tim napuštenim kontinentima bez ikakve mogućnosti obrane od grabežljivaca globaliziranoga kapitala, rađa najviše ljudi: 223 svake minute, a od toga njih 173 u nekoj od 122 države trećeg svijeta.18

Na svijetu će 2025. godine biti 8 milijardi stanovnika; u Africi 1,3 milijarde, što je 16% ukupne svjetske populacije.19

Između 1997. i 2025. godine populacija crne Afrike gotovo će se udvostručiti. Rast nataliteta bio je 1997. godine 24 pro-mila, a u crnoj Africi 40 promila. Tijekom 1997. godine, 15% svjetskih poroda otpada na Afriku, a 2025. godine bit će 22 posto. Sva će se ta djeca roditi na jednom kontinentu koji sve više tone u oceanu bijede.

Promotrimo na tren stanje na cijelom planetu. Ako se na-stavi sadašnji demografski rast, 2015. godine na Zemlji će biti 7,1 milijardu stanovnika, a od toga više od 60 posto u urbanoj sredini. U Latinskoj Americi, više od 70 posto sadašnje popu-lacije već živi u gradovima i to uglavnom u groznim uvjetima: to su barillade u Peruu, favele u Brazilu ili calampe u Čileu. U Latinskoj Americi svako treće dijete mlađe od pet godina teško je i kronično izgladnjelo.

Godine 2002. 36 posto Afrikanaca živi u gradovima. 2025. godine bit će ih i više od 50 posto. S matematičkom se sigurnošću može reći da ti afrički, latinsko-američki i azijski megapolisi neće imati potrebnu infrastrukturu koja bi mogla osigurati tim siromašnim obiteljima dostojan život bez osku-dica.

Mnoga od tih velikih stambenih četvrti su već danas prava smetlišta. Zbog manjka javnog i privatnog kapitala za prihvat,

18 Brojke iz 2002. 19 Poznata je eksponencijalna narav demografskog rasta: 250 milijuna kad je rođen Isus Krist. 450 milijuna 1492, jedna milijarda 1825, vjerojatno između 10 i 12 milijardi na kraju XXI. stoljeća.

stanove, hranu, školovanje i njegu tih izbjeglica globalizacije, rubovi tih velikih stambenih četvrti postaju prava umirališta.

Težnja ka monopolizaciji i multinacionalizaciji kapitala bit-no je obilježje načina kapitalističke proizvodnje: od jedne određene razine razvijenosti proizvodnih snaga, ta tendencija postaje imperativna; nameće se kao potreba.

U doba podijeljenosti svijeta na dva suprotstavljena bloka, globalizacija je bila sputana. Na Istoku se snažno vojno carstvo pozivalo na ideologiju zaštite svih radnika i teži prijateljstvu među narodima. Suočene s radničkom borbom, kapitalističke oligarhije Zapada bile su prisiljene popuštati, davati mini-mum socijalne zaštite i sindikalnih sloboda, angažirati se u pregovorima s radnicima i demokratskoj kontroli gospodar-stva kako bi na Zapadu pod svaku cijenu izbjegli glasovanje za komuniste na izborima. Socijaldemokratske stranke Zapa-da i njihove sindikalne centrale postupale su kao nekoć sred-njovjekovni alkemičari koji su od olova pokušavali napraviti zlato. Strah kapitalista od komunističke ekspanzije iskoris-tili su za socijalnu dobrobit svojih klijenata. Istodobno, pod zaštitom sovjetskog bloka, kolonizirani i potlačeni narodi us-pješno su vodili svoje oslobodilačke ratove.

Padom Berlinskog zida, raspadom Sovjetskog Saveza i par-cijalnom kriminalizacijom birokratskog aparata u Kini, uvis se vinula globalizacija kapitalističkog gospodarstva. A s njom i nestabilnost rada. rascjepkanost tako skupo stečene društve-ne zaštite. Velik broj socijalističkih i demokratskih stranaka, primjerice talijanska socijalistička stranka, razvodnile su se. Neke su jako oslabile i izgubile vjerodostojnost. Engleska la-buristička stranka i njemačka SPD pretvorile su se u reakcio-narne stranke koje slave neoliberalnu ideologiju i traže potporu gospodara američkog carstva. Sve su one žrtve zahtjeva globa-liziranog tržišta. Socijalistička internacionala urušila se. U sin-dikatima se dramatično smanjuje broj članova. Kapitalistički se način proizvodnje širi cijelim svijetom i više se ne susreće s protivnicima dostojnima tog imena.

Zakon o komparativnim troškovima proizvodnje i raspo-djele postao je općim zakonom. Svaka stvar i svaka usluga

proizvest će se na onom mjestu gdje trošak bude najmanji. Cijeli planet tako postaje jedno veliko tržište gdje se natječu narodi, društveni staleži i države. No, na globaliziranom tržiš-tu, ono što neki izgube, na primjer, postojanost radnog mje-sta, zajamčene minimalne plaće, socijalna prava i kupovnu moć, nije uvijek dobitak za druge. Majka obitelji u Pusanu, u Sjevernoj Koreji, koja radi jako loše plaćen posao, indone-zijski proleter koji se za bijednu plaću muči u jednoj hali slo-bodne zone u Jakarti, samo infinitezimalno malo poboljšavaju svoj ionako loš položaj kad radniku mehaničaru iz Lillea ili tekstilnom radniku iz Saint-Galla prijeti otpuštanje.

Progresivna integracija na planetarno jedinstveno tržište svih nekadašnjih manje više jednostavnih gospodarstava, blis-kih narodu, vođenih mentalitetima, kulturnim nasljeđima i posebnim načinima rada i mišljenja, složen je postupak.

Strahovit niz tehnoloških revolucija na područjima fizike, informatike, optičke elektronike koje su se izredale protekla tri desetljeća prije preokreta, pružio je sredstvo: kibernetički prostor koji je ujedinio planet. Prvi telekomunikacijski sate-liti Intelsat i Intersputnik, razvili su se sredinom šezdesetih godina. Danas se komunikacije razmjenjuju diljem svijeta br-zinom svjetlosti. Tvrtke svojim poslovima upravljaju bez ro-kova, sekundu za sekundom, u apsolutnoj sinkroniji. Njihova bojna polja, odnosno mjesta gdje formiraju cijene financijskog kapitala, burze su vrijednosnih papira i u manjoj mjeri burze osnovnih sirovina. Ta su mjesta dijelovi mreže oko Zemlje u neprekidnom pokretu: kad Tokijo zatvara svoja vrata, Frank-furt, Pariz i Zürich otvaraju svoja, zatim New York preuzima stražu. Brzina kruženja informacija smanjuje svijet i ukida vezu koja je spajala vrijeme i prostor koji je karakterizirao civilizacije.

Postajemo tako svjedocima stvaranja virtualnog svijeta koji se ne može uklopiti u tradicionalni zemljopisni i povijesni pro-stor. Kapital koji kruži isto je tako virtualan, sada osamnaest puta veći od ukupne vrijednosti svih dobara i usluga proizve-denih tijekom jedne godine i koji su dostupni na planetu. Takva je dinamika svjedok jedne silne vitalnosti ali, jednako

tako ona naglašava i razlike: bogati u trenutku postaju još bo-gatiji, a siromašni još siromašniji. U Sjedinjenim Američkim Državama, bogatstvo Billa Gatesa veliko je kao bogatstvo 106 milijuna najsiromašnijih Amerikanaca zajedno. Sada ima na svijetu pojedinaca koji su bogatiji od nekih država: imovina petnaest najbogatijih ljudi na svijetu veća je od bruto domaćeg proizvoda svih zemalja subsaharske Afrike.20.

Uzmimo na trenutak u obzir terminološku evoluciju. »Globalizacija« je anglizam koji je svoju karijeru počeo

krajem šezdesetih godina pod okriljem kanadskog specijalista za medije, Marshalla McLuhama i američkog specijalista za »probleme komunizma«, Zbigniewa Brzezinskog sa sveučiliš-ta u Kolumbiji. Prvi je, poučen lekcijama iz vijetnamskog rata, prvog rata koji se u živo prenosio na televiziji, mislio da će katodna sveprisutnost i prozirnost učiniti oružane sukobe težima i da će pogurati zemlje koje još nisu industrijalizira-ne. On je izmislio izraz »globalno selo«. Drugi je pak u elek-troničkoj revoluciji vidio potvrdu američke velesile kao »prvo-ga globalnog društva u povijesti«. On je također uveo i tezu o »kraju ideologija«.21

Francuska riječ »mondialisation« neologizam je koji se rabi već dulje vrijeme. Do 1992, riječi kao što su »multinacio-nalke« i »transnacionalke«, te izrazi kao »tvrtke bez granica«, »monetarna globalizacija«, »mondijalizacija tržišta« i »svjetski kapitalizam« služili su ilustraciji toga smjera. Ostanimo u seizmičkoj metafori s početka poglavlja: raširenost uporabe ovih izraza odgovara geološkom gibanju tektonskih ploča: po-slije Zaljevskog rata, Washington je 1991. mogao objaviti stva-ranje »novog svjetskog poretka«. Taj je izraz ubrzo primijenjen na novu raspodjelu međunarodnih poslova i dodavale su mu se riječi kao što su globalizacija i mondijalizacija, same, bez dodatka. Kada je 1994. stvorena Svjetska organizacija za trgo-

20 UNDP (Program Ujedinjenih naroda za razvoj), Human Develop-

ment Report 2000, New York, 2001. 21 Zbigniew Brzezinski: Between Two Ages: The Technetronic era

(1970.) prema La civilisation technetronique, Pariz 1971.

vinu, WTO, novi izrazi gospodarskog leksikona uobičajili su se na cijeloj površini planeta.22

Philippe Zarifian, autor vidovitog eseja naslovljenog »L'Emer-gence d'un Peuple-Monde« (Pojavljivanje Svjetskog naroda), konstatira: »Ova globalizacija (...) odgovara satelitskom pogle-du na globus kakav su stvorili upravljači velikih tvrtki.(...) Gle-dana odozgo, Zemlja izgleda kao 'jedno': narodi, države, grani-ce, pravila, raspoloženja naroda, rase, politički režimi, sve se to gubi s pogleda, ali ne nestaje potpuno. (...) To je ostvarenje sna svakog pojedinca inspiriranog platonskom filozofijom 'sve-jedan'. 'Sve-jedno' je ozemlje suvremenog kapitalizma.«23

Sve više svjetskih regija na putu je prema raspadu. Cijele države tako odlaze iz povijesti. Gube se u tami kao fantomski brodovi. U Africi, recimo, Somalija, Sijera Leone i Gvineja-Bisau i još mnoga država u stanju su raspadanja i postoje još samo kao mrlja na zemljopisnoj karti. Te države više ne po-stoje kao nacionalna organizirana društva.

Globalizacija ili mondijalizacija u biti je daleko od stvarnog globaliziranja gospodarske razvijenosti. Ona vodi prema ši-renju usko lokaliziranih poslovnih centara gdje su smještene velike tvrtke, banke, osiguravajuća društva, trgovački i marke-tinški servisi, financijska tržišta. Pierre Velz pokazuje kako se oko gospodarskih središta razvijaju velike zone s gusto na-seljenim pučanstvom. Jedan dio njih uspijeva svladati inteli-genciju i veze koje im pružaju mogućnost da žive od brojnih mrvica aktivnosti koje 'globalizirani' poslovi šire u njihovom bližem okružju. Tako globalizacija na površini globusa crta svojevrsnu kosturnu mrežu koja spaja nekoliko velikih aglo-meracija, što pomaže »širenju pustinje« među njima. Ulazimo u doba 'ekonomije arhipelaga'24. Taj model »s više brzina« ide prema razaranju svih vrsta društava i socijalizacija koje smo

22 Erica Deuber Ziegler, Genevieve Perret: Mondialisation et apparte-

nances multiples... op.cit. 23 Philippe Zarifian: L'Emergence d'un Peuple-Monde. Paris, Presses universitaires de France, 1999. 24 Pierre Velz: Mondialisation. villes et territoires. L'economie d'archi-

pel, Paris. Presses universitaires de France, 1996.

poznavali u prošlosti, te, sigurno na duže vrijeme, znači kraj sna o jednom konačno ujedinjenom svijetu, koji, izmiren sa samim sobom, živi u miru.

Stvarnost globaliziranog svijeta sastoji se od niza otočića napretka i bogatstva, koji plivaju u cijelom oceanu naroda u agoniji.

II

Carstvo

Kolovoz 1991. ključno je razdoblje. Toga je mjeseca SSSR propao.

Do toga vremena, na Zemlji je svaki treći čovjek živio pod režimom zvanim »komunistički«. Dva su se imperijalizma su-čeljavala u tzv. »hladnom ratu«. Kako protumačiti neočekivani i surovi pad SSSR-a i njegovih satelita? Mnogi su tome razlozi. Glavni su. ipak, gospodarske naravi. Zahvaljujući totalitarnome karakteru političkog aparata i korupciji, koji su ubijali svaku privatnu inicijativu, sovjetsko se gospodarstvo neprekidno uru-šavalo. K tomu, od početka osamdesetih godina administracija Ronalda Reagana gurnula je Sovjetski Savez u krajnje skupu utrku u naoružanju, ponajprije u proizvodnju tzv. proturaketne obrane u stratosferi. SSSR se tome nije mogao oduprijeti.

Međutim, kraj bipolarnosti svijeta rodio je golemu nadu. Milijuni ljudi na planetu iskreno su povjerovali da je napo-kon pobijedila sloboda, učinilo im se da sviće zora civilizira-nog, demokratskog svijeta, utemeljenog na pravu i razumu. Doduše, sa zakašnjenjem od pola stoljeća.

Fašistička neman pobijeđena je na Dalekom istoku i u Eu-ropi još u proljeće i ljeto 1945. Pobjednički su narodi zajed-no proglasili Povelju Ujedinjenih naroda i, tri godine poslije, prihvatili Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Čujmo:

»Sva se ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojan-stvu i pravima. Obdarena su razumom i savješću te jedni pre-ma drugima moraju djelovati u duhu bratstva.«

(...) »Svaki pojedinac ima pravo na život, slobodu i sigur-nost svoje osobe.«25

Prava čovjeka, prava na samoopredjeljenje i na demokra-ciju, onako kako su opisana u Općoj deklaraciji od 1948. -kao i u 15 naknadnih sporazuma koji ih preciziraju i konkreti-ziraju - vrhunsko su dostignuće suvremene civilizacije. Njima je, zapravo, točno određeno buduće obzorje naroda: to je do-stojanstvenije, pravednije i slobodnije općesvjetsko društvo.

Boutros Boutros-Ghali, glavni tajnik Ujedinjenih naroda do 1995, piše: »Kao temeljne upute za ponašanje, ljudska su pra-va zajednički jezik čovječanstva, zahvaljujući kojima svi naro-di mogu istodobno razumjeti druge i pisati svoju vlastitu po-vijest. Prava čovjeka, prema definiciji, temeljne su norme svih politika. (...) Ona su u biti prava u stalnom pokretu. Time želim reći da ta prava istodobno imaju cilj da izražavaju vječite naloge i povijesnu savjest. Ona su, dakle, ukupno gledajući, apsolutna i točno određena.«26

I još Boutros-Ghali: »Ljudska prava nisu najmanji zajednički nazivnik svih naroda, već su, naprotiv, nepromjenjiva bit lju-dskih vrijednosti kojima dokazujemo, svi zajedno, da smo jedna jedina ljudska zajednica.« 27

Parafrazirajući Friedricha Wilhelma Hegela, dodajem kako prava čovjeka - građanska i politička, kao i gospodarska, socijalna i kulturna - stvaraju Apsolutnost i Univerzalnost konkretnih odnosa. Ona su danas pravo obzorje naše po-vijesti.

A kada je riječ o jednakosti država i naroda, Régis Debray ovako komentira: »Suverenitet država način je da se stavi znak jednakosti između nejednakih zemalja. Burundi ima isti suverenitet kao SAD. To je suludo? Da, to je suludo. To je ne-

25 Članci 1. i 3. Opće deklaracije o pravima čovjeka od 10. prosinca 1948. 26 Citirano prema: Hevré Cassan: »Svakodnevni život u UN u vrijeme Boutrosa Boutros-Ghalija«. u knjizi Mélanges offerts à Hubert Thierry

izdanje Pédone, Pariz, 1998. 27 Ibid.

prirodno? Da, to je neprirodno. To je ono što se naziva civili-zacijom!«28

Tijekom 50 godina, čak i djelomično i skromno ostvarenje načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda i Općoj deklaraci-ji o pravima čovjeka postalo je nemoguće zbog nejedinstva među narodima, zbog smrtnoga neprijateljstva između dviju supersi-la. SSSR i njegovi saveznici težili su ostvariti prava čovjeka pu-tem komunizma i diktature proletarijata, a Amerikanci i njihovi saveznici preko kapitalizma i demokracije. U biti, hladni je rat na pola stoljeća zaledio svaki zajednički plan čovječanstva.

Nada rođena 1991. bila je, dakle, golema. No, oligarhije fi-nancijskog kapitala, ponašajući se trijumfalno, tada su doni-jele odluku s posljedicama koje se danas još ne mogu sagleda-ti: u nastojanju da organiziraju novo svjetsko društvo, one su odbile podčiniti se postojećim multilaterarnim organizacija-ma, kao što su ponajprije UN. 22 specijalizirane organizacije ili najstarije međuvladine ustanove (Arbitražni sud u Haagu, Interparlamentarna unija i dr.)

Umjesto tih međunarodnih organizacija kolektivne sigurno-sti, gospodari kapitala zaigrali su na kartu udarne vojne moći američke velesile. Nasuprot međunarodnoj arbitraži o suko-bima među narodima, izabrali su diktat američkog carstva. I daleko od toga da proizvodnju i raspodjelu dobara planeta Zemlje povjere normativnome gospodarstvu koje će voditi računa o elementarnim potrebama pučanstva, prepustili su se »nevidljivoj ruci« cjelovitoga svjetskog tržišta, što ga savršeno nadziru. U nekoliko su mjeseci tako srušili nade koje su bile utemeljene u kolektivnoj svijesti još od vremena Westphal-skog mira 1648: one o općem, socijalnom dogovoru između država i naroda različitih veličina ali jednakih u pravima; one o pravilima jednakih prava koja su zamijenjena nasiljem onih najjačih; one, napokon, o međunarodnoj arbitraži i kolektiv-noj sigurnosti nad kojima su prevladali zakoni rata.

Birajući američko carstvo nasuprot svjetskoj demokraciji,

28 Régis Debray i Jean Ziegler: »Il' s agit de ne pas se rendre (Radi se o tome da se ne predamo)« već citirano djelo.

gospodari svijeta vratili su čovječanstvo nekoliko stoljeća una-trag.

Među svim pojedinačnim oligarhijama koje zajedno tvore kartel gospodara svijeta, sjevernoamerička je oligarhija daleko najjača, najstvaralačkija, najživlja. Još davno prije 1991. ona je državu podčinila sebi, pretvarajući je u dragocjenog i djelotvor-nog pomoćnika za ostvarenje svojih privatnih interesa.

Smatrati SAD običnom »nacionalnom« državom nema ni-kakvog smisla. Sjedinjene Države pravo su carstvo, čije vojne snage - kopnene, pomorske, zračne i svemirske - te sustavi međunarodnih prisluškivanja, divovski špijunski i obavještaj-ni ustroji jamče stalno širenje oligarhijskoga poretka na cijelo-mu planetu. Bez toga carstva i njegove udarne vojne i policijske snage, kartel svjetskih gospodara ne bi mogao preživjeti.

Vojna sila donedavna građena da bi se suprotstavila Sovjet-skom Savezu sada služi uspostavi i zaštiti poretka svjetskoga financijskog kapitala. Taj se divovski imperijalistički stroj ra-zvija gotovo posve samostalno. Ima svoje vlastite zakone, svoju jedinstvenu dinamiku. Naslijeđen od hladnoga rata, oživljen i ojačan, svojoj snazi dodaje snagu kapitala.

Ima već 2000 godina otkako je Marko Aurelije pronio upo-zorenje: Imperium superat regnum (Carstvo je nadređeno kraljevstvu, što znači i svim ostalim vladavinama). Tom su se lekcijom služili rimski carevi u vladanju mnogim narodima Zapada i Istoka. Suvremene kapitalističke oligarhije vladaju na isti način. Njihovo carstvo vlada nad svim ostalim silama. Imperijalistički poredak nužno uništava nacionalne države i svaku drugu vrstu suverenosti koja bi im se suprotstavila.

Arogancija američkoga carstva nema granice. Poslušajmo njegov proglas: »Mi smo u središtu i namjeravamo ostati u njemu (...). Sjedinjene Države moraju upravljati svijetom no-seći moralnu, političku i vojnu baklju prava i snage te služiti kao primjer svim ostalim narodima.«29

29 Citat: Jesse Helms »Entering the Pacific Century«, govor objavljen u Heritage Foundation, Washington DC 1996; prenesen u Le Monde

diplomatique u srpnju 2001.

Tko to kaže? Mračni fanatik jedne od brojnih ksenofobič-nih i rasističkih sekti koje bujaju u SAD-u? Profašistički član udruge John Birch Society ili Ku Klux Klana? Niste ni blizu istini. Autor se zove Jesse Helms, koji je od 1995. do 2001. predsjedao Odboru za vanjske poslove američkoga Senata. U toj ulozi, bio je jedan od glavnih aktera vanjske politike Washingtona.

Charles Krauthammer, uvodničar Time Magazine iz New Yorka, tumači tu tvrdnju (27. prosinca 1999.): »Amerika obu-hvaća svijet kao pravi div... Otkad je Rim uništio Kartagu, nijedna druga velika sila nije dosegla vrhove do kojih smo mi stigli.«

Bivši posebni savjetnik državne tajnice Madeleine Albright za vrijeme Clintonove administracije, Thomas Friedman još je jasniji (u New York Times Magazine 28. ožujka 1999.): »Da bi globalizacija mogla funkcionirati, Amerika se ne smije boja-ti da se ponaša kao nepobjediva supersila, što ona u biti i jest (...). Nevidljiva ruka tržišta nikada neće djelovati bez vid-ljive šake. McDonald's se ne može širiti bez McDonnel Dou-glasa, tvorničara zrakoplova F-15. I nevidljiva šaka koja jamči svjetsku sigurnost tehnologiji Silicijske doline zove se vojska, zrakoplovstvo, pomorske snage i odredi marinaca SAD-a.«

Ultraliberalna dogma koju propovijedaju vođe Washingto-na i Wall Streeta nadahnuta je čudesnom sebičnošću, gotovo potpunim odbijanjem svake ideje o međunarodnoj solidarno-sti apsolutnom željom da se vlastiti pogledi nametnu narodi-ma planeta.

Tako su Sjedinjene Države šokirale svijet odbijajući ratifi-cirati međunarodni sporazum o zabrani proizvodnje, širenja i prodaje protupješadijskih mina.

One su se također suprotstavile čak i načelu međunarodne pravde. Nema američkoga potpisa pod Rimskom konvencijom iz 1998. koja predviđa pravne sankcije za genocid, zločin pro-tiv čovječanstva i ratne zločine! Međunarodni kazneni sud? SAD je protivi'

Međunarodni kazneni sud je stalni tribunal kome je po-vjerena svjetska nadležnost da sudi pojedincima optuženima

za masovno nasilje nad pravima čovjeka. Za razliku od Međunarodnoga suda pravde, čija je nadležnost usmjerena na države, taj sud može optužiti i pojedince. I za razliku od, ad

hoc osnovanih, međunarodnih sudova za Ruandu ili bivšu Ju-goslaviju, nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda neće biti ograničena ni zemljopisno niti vremenski. Tako, prvi put u povijesti, svaki odgovorni ili okrivljeni političar ili vojni zapo-vjednik može biti pozvan da podnese račun za kršenje pravnih načela.

Američko odbijanje potpisivanja Konvencije iz 1998. ima dva različita motiva. Prvi je: carstvo smatra kako su njegovi generali, vojnici i tajni agenti iznad svih međunarodnih zako-na. Oni su, vođeni prilikama, obvezni intervenirati posvuda na planetu. Pritom ne moraju podnositi račune nikome osim američkim ustanovama koje ih nadziru. Logika carstva ima tako prednost nad međunarodnim pravom. Drugi je motiv: u prostranome svijetu, samo carstvo ima pravo odlučivati tko treba biti kažnjen i tko zaslužuje oprost. Carstvo jedino mora imati pravo da bombardira, da naredi ekonomsku blokadu, ukratko da udari, ubija ili unaprijedi koga ono želi.

Druga je značajka vanjske politike carstva ona dvostrukog

jezika.

U Palestini se Sharonova vlada služi selektivnim ubojstvom arapskih političkih vođa, masovnim uništavanjem voćnjaka, bunara s vodom i naseljenih kuća, slučajnim uhićenjima i »ne-stancima«, sustavnim mučenjem zatvorenika. Povremeno, u određenim razdobljima, ta vlada odnosno njezina vojska na-pada i zaposjeda palestinske gradove i sela u autonomnim zonama, koje su zaštićene sporazumima iz Osla. Pod ruševi-nama kuća, koje su uništene bombardiranjem iz helikoptera Apache ili paljbom iz tenkovskih topova, ranjeni muškarci, žene i djeca proživljavaju agoniju ponekad i po više dana. No, to slijepo Sharonovo »kažnjavanje« Palestinaca - koje nema ničega zajedničkoga s načelima čovječnosti i snošlji-vosti utemeljitelja Države Izrael - uživa prešutnu suglasnost Washingtona.

S druge strane, Sjedinjene Države snažno su se angažirale

da se na 57. zasjedanju Komisije za prava čovjeka, u travnju 2001., izglasa rezolucija koja osuđuje zločine ajatolaha u Te-heranu. I tada je očito Washington bio u pravu. Međutim, ame-rička suglasnost sa Sharonovim zločinima oduzima, jamačno, svaku vjerodostojnost njezinoj osudi onih koje su počinili aja-tolasi.

U siječnju 2000. ruski predsjednik Vladimir Putin posta-vio je na cijelome ozemlju Čečenije, koja je bila pod stalnim zračnim napadima, svoje jezive »medvjeđe jame«. Riječ je o ši-rokim rupama iskopanim u zemlji, dubokima oko pet meta-ra, u koje su bacani »civilni taoci«, osobe uhićene nasumce, muškarci, žene i djeca. Ti su taoci morali stajati uspravno u tim rupama, čak i pod snijegom i kišom. Maskirani pripadnici posebnih gardijskih odreda ministarstva unutarnjih poslova bacali su im u određenim vremenskim razdobljima pomalo hrane i gutljaje vode. Posve blizu tih jama bili su smješteni tzv. logori za filtriranje. Tamo su Putinovi mučitelji tukli do smrti sumnjive »zarobljenike«, mučili strujom ljude koji su bili uhićeni na cestovnim preprekama te unakazivali noževi-ma nepokorne Čečene. Putin je u to vrijeme odbio ulazak u tu »mučeničku republiku« izaslanicima svih tijela UN-a, Me-đunarodnom odboru Crvenog križa i svih nevladinih organi-zacija. A upravo su taj trenutak gospodari Washingtona i Wall Streeta izabrali da ponište trećinu ruskog vanjskog duga.

Dvije druge odluke svjedoče o strašnoj aroganciji američkoga carstva. Prva je kategorično odbijanje koje se suprotstavlja li-beralizaciji cijena lijekova, što konkretno znači američko od-bijanje da se siromašnim zemljama omogući slobodan pristup lijekovima protiv side. Druga se odnosi na američki otpor pri-znanju, među ostalim ljudskim pravima, i gospodarskih, so-cijalnih i kulturnih prava.

Naime, Konferencija o pravima čovjeka, održana u Beču 1993, jasno je potvrdila, jednoglasno prihvaćenom deklara-cijom, osim SAD-a, načelo gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava. Čovjek koji gladuje ne brine se o svojim demokratskim pravima. On ne može pojesti svoj birački listić. Nekome nepi-smenome sloboda tiska nema nikakve važnosti. Zato postoje.

uz ona građanska i politička, gospodarska, socijalna i kulturna prava - kao što se kaže u Bečkoj deklaraciji iz 1993. - a to su odnosi 'neselektivnosti', 'međuovisnosti' i 'uzajamnosti'.

U istom duhu, u Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih na-roda, Sjedinjene Države uporno glasuju protiv svih mjera koje nastoje konkretizirati gospodarska, socijalna i kulturna pra-va, recimo protiv prava na prehranu gladnih, prava na postoj-binu, prava na obrazovanje, prava na zdravlje, prava na pitku vodu i, dakako, prava na razvoj.

Razlozi koje iznose svjedoče o čvrstoj sebičnosti: oni ne zna-ju, kažu, za javna dobra. Samo tržište odlučuje o posjedovanju i cijeni namirnica, stanova, školskog obrazovanja, lijekova itd. Više od dvije milijarde ljudskih bića žive u krajnjoj bijedi? Samo bi gospodarski rast - i sam potaknut najvećom liberali-zacijom trgovine i tržišta - mogao otjerati to zlo. U očekivanju da se to dogodi, neka se siromašni nekako snađu...

Od trenutka svoga izbora za predsjednika SAD-a u stude-nome 2000. i preuzimanja dužnosti u siječnju 2001. George W. Bush pokazuje revnost i čudesnu privrženost u obrani, u svim prigodama, svjetskih interesa oligarha koji su učinili da bude izabran.

U petak 9. studenoga 2001. popodne podnio sam Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku svoje prvo izvješće u svojstvu posebnoga izvjestitelja UN o pravu na prehranu. Prethodne me večeri uredničko vijeće New York Timesa pozva-lo na neslužbeni sastanak. Razmjena mišljenja obavljena je na 5. katu ugledne višekatnice broj 229 West u 43. ulici.

Oko stola sjedili su neki od najoštroumnijih i najutjecaj-nijih komentatora američke politike. Bio je tamo i Roger Nor-mand, direktor američkoga Centra za gospodarska i socijal-na prava. Nakon mojega izlaganja i rasprave koja je slijedila, iskoristio sam priliku da postavim nekoliko pitanja. Recimo: »Kako valja shvatiti Bushovu administraciju?« Ne oklijevajući ni sekunde, Normand mi je odgovorio: »It's oil and the mili-

tary.« (»To je nafta i industrija oružja«). Svi su oko velikoga drvenog stola to odobrili i potvrdili.

Glavni dužnosnici i sive eminencije Bushove administra-

cije, većinom multimilijarderi, svi su izravno proizašli iz tek-saških naftnih sredina. Mnogi su među njima sačuvali prisne odnose sa svojim bivšim gazdama velikih transkontinentalnih tvrtki za bušenje, prijevoz i proizvodnju nafte. Rat što ga vode u Afganistanu, njihovi savezi u arapskome svijetu i njihova srednjoistočna politika gotovo se isključivo mogu protumačiti tim vezama.

Sadašnji predsjednik George W. Bush, njegov brat Jeff, gu-verner Floride, kao i njihov otac nagomilali su, sva trojica, svoja golema bogatstva zahvaljujući upravo naftnim tvrtkama. Pot-predsjednik Dick Cheney, ministar obrane Donald Rumsfeld, kao i odgovorna za vijeće za nacionalnu sigurnost, Condoleezza Rice, svi su bivši glavni direktori teksaških nafnih kompanija. Predsjednik Bush je 31. prosinca 2001. za šefa Posebne misije za Afganistan imenovao Zalmaya Khalizada. Potonji ima zvanje veleposlanika i pritom je musliman s najvišim rangom u cijeloj administraciji. Khalizad je bivši visoki službenik naftne tvrtke Unocal. Međutim, diskrecija je danas važno pravilo: na pri-mjer, kada je naftna tvrtka Chevron jednom svom novom divov-skom tankeru željela dati ime Condoleezze Rice, svoje bivše di-rektorice, Bijela kuća je to zabranila.

Politika predsjednika Georgea W. Busha, čije su sve izbor-ne kampanje dosad masovno financirali američki i strani naft-ni milijarderi, gotovo savršeno utjelovljuje privatizaciju drža-ve za račun sektorskih interesa. (U većini ostalih jakih država Zapada, velike financijske skupine preuzimaju u svoje ruke državni aparat na znatno manje vidljiv način.)

Nakon ustoličenja u Bijeloj kući jednako se može zapaziti da je politika carstva obilježena čudesnom hipokrizijom. Tako, na primjer, tijekom godina, industrijske su države, kao članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), radile na izradi konvencije koja dopušta nadzor, zatim i postupno ukidanje, tzv. fiskalnih rajeva. Ti »rajevi«, također nazvani of-

fshore centrima, služe uglavnom za porezne makinacije i za pranje kapitala kriminalnoga porijekla. Oni dopuštaju gospo-darima svijeta i da uspostavljaju svoje financijske holdinge u potpunoj tami i izvan svakoga državnog nadzora. No, Bushova

administracija odbila je 2001. potpisati tu konvenciju te tako učinila ništavnom borbu protiv »fiskalnih rajeva«.

Isto vrijedi i za Konvenciju o zabrani biološkog oružja (CLAB). Taj međunarodni sporazum, koji su potpisale i ratificirale 143 zemlje, zabranjuje zemljama potpisnicama proizvodnju i držanje zaliha bakteriološkog oružja ili otrova te ih obvezuje da unište postojeće zalihe. Međutim. CLAB, koja djeluje od 1975, ne predviđa, suprotno Konvenciji o zabrani kemijskog oružja (CIAC - CWC), načine provjere njezine primjene. Upravo se zato održala međunarodna konferencija, od 19. studenoga do 8. prosinca 2001. u Palači naroda u Ženevi, kako bi izradila Dodatni protokol Konvenciji, koji predviđa uvođenje režima in-spekcije - u sve 143 zemlje potpisnice - svih uređaja o kojima se sumnja da mogu proizvoditi biološko oružje. No, odbacujući svaku ideju o nadzoru. Sjedinjene Države odbile su potpisati taj Protokol, zbog čega je, praktički, konferencija propala.

U međuvremenu, jedno je istraživanje New York Timesa ot-krilo da su CIA i Pentagon obnovili istraživanja kako bi razvili nova bakteriološka oružja. (New York Times, 4. rujna 2001.)

I kao da uopće ne krši Konvenciju o zabrani biološkog oružja, koju je sama potpisala, i ne odbija Dodatni protokol koji predviđa uvođenje nadzora nad njezinom primjenom, američka administracija i dalje se prikazuje svjetskim vitezom borbe protiv razvoja, proizvodnje i širenja biološkoga oružja, optužujući pritom velik broj drugih zemalja da je krše. List Le Monde rezimira stanje: »Prema Washingtonu, američka se istraživanja odnose samo na načine kako se obraniti od bio-loškog oružja, što je određeno Konvencijom. U Ženevi je ame-ričko izaslanstvo odbilo odgovoriti na pitanja novinara o toj temi. No. velika većina stručnjaka, uključujući i one u SAD-u, smatraju kako ta istraživanja krše Konvenciju. 'Kada je netko najjača zemlja na svijetu' - analizira neki europski diplomat - 'tada ima i zadaće, među kojima i tu da ne provodi tajna istraživanja preko granice onoga što dopušta sporazum. Kako bi se, inače, mogao spriječiti, recimo, Iran da ne čini isto to?' Odbijanje režima inspekcije i nastavak istraživanja zabra-njenog oružja olakšavaju, zapravo, posao što ga žele nastaviti

'huliganske' zemlje, ali i Rusija i Kina. Američko ponašanje iz-nenađuje to više što su zemlje koje Washington javno osuđuje zbog navodnih istraživanja biološkog oružja - Irak, Sjeverna Koreja, Iran, Sirija i Sudan, koje je posebno prozvao šef ame-ričkoga izaslanstva, John Bolton, u svom govoru 19. studeno-ga - na prilično su niskoj tehnološkoj razini.« (Citat: Le Mon-

de, 10. prosinca 2001.) Još jedna ilustracija američke arogancije: čim je došao na

vlast u siječnju 2001, predsjednik George W. Bush jednostra-no je poništio Protokol iz Kyota. Tim se sporazumom predviđa postupno smanjenje i međunarodni nadzor nad ispuštanjem ugljičnog dioksida u atmosferu. Zna se da zagađeni zrak svake godine uzrokuje kancerozne, plućne i druge bolesti što pogađaju milijune ljudi. A 24 posto štetnih plinova ispušta se s područja Sjedinjenih Država. Njihovo hitno smanjenje, pod nadzorom neke međunarodne ustanove, očito znači i znatne troškove transnacionalnim automobilskim tvrtkama i naftnoj industriji. To je razlog Bushove odluke.

Protokol iz Kyota prihvaćenje u Japanu 11. prosinca 1997. Do 31. prosinca 2001. potpisale su ga 84 države, a 46 ga je država i ratificiralo. No, usprkos visokom broju potpisnika - među kojima su i glavne europske države - jednostrano američko povlačenje dovodi u opasnost borbu protiv trovanja zraka plinovima što ih emitiraju industrije i automobili.

A tko je zaboravio da je u prosincu 2001. George W. Bush jednostrano poništio sporazum o nadzoru i ograničenju inter-kontinentalnih balističkih raketa (sporazum ABM), zaključen između SAD i SSSR 26. svibnja 1972? Kao vjeran poslužitelj američkoga vojno-industrijskog kompleksa, nije mogao pod-nositi ograničenja nametnuta tim sporazumom. Istina je da je sporazum ABM jako ograničavao mogućnost proizvodnje usa-vršenijeg oružja. Predviđao je kako svaka od zemalja potpisni-ca ne smije imati u službi: 1) više od 100 raketa presretača, više od 100 lansera i više od šest radarskih sustava, čiji je cilj zaštita glavnoga grada: 2) više od 100 raketa presretača, više od 100 lansera i više od dvadesetak radara, s ciljem da štite zonu dosega ofenzivnih strateških raketa (npr. interkon-

tinentalnih raketa zemlja-zemlja) u svakoj zemlji. No, sva su ta ograničenja nepodnošljiva za američke tvorničare oružja.

Ujutro 11. rujna 2001. dva su se američka putnička zrako-plova, kojima su pilotirali teroristi, puna putnika i napunjena stotinama tona kerozina, u razmaku kraćem od jednoga sata, zaletjela u dva tornja Svjetskoga trgovinskog centra (World Trade Center, WTC) u New Yorku. Veliki požar i rušenje tor-njeva stajao je života gotovo 3000 ljudi, pripadnika 62 različite nacionalnosti. U tijeku istoga jutra, treći zrakoplov samoubo-jica sručio se i na istočni dio Pentagona u Washingtonu, uz stotinjak mrtvih. Četvrti oteti zrakoplov srušio se u neko polje u Pennsylvaniji, i ubio teroriste i putnike.

Te strašne zločine protiv nedužnoga pučanstva moramo vrlo oštro osuditi. Za njih se ne mogu naći nikakve isprike niti olakotne okolnosti.

Muslimanski fundamentalisti, fanatici džihada protiv »ne-vjernika«, drže se krivcima za te pokolje. Međutim, svima je znano da se vjerski fanatizam i bilo koji integrizam - kršćan-ski, židovski, islamski, hinduski itd. - hrane isključivošću i bijedom. Borba protiv terorizma, dakle, nužno pretpostavlja borbu protiv krajnjeg siromaštva, uskraćivanja pravde, gladi. Koji je odgovor predsjednika Georgea W. Busha? Protiv tero-rizma, ploda bijede, on poziva na rat, na ograničenje javnih sloboda, a također i na jačanje privatizacije, na širenje libera-lizacije tržišta, na još drastičnije ograničenje politike prera-spodjele bogatstava djelovanjem javnih ustanova.

U Dohi, glavnome gradu Emirata Katar, otvorena je 9. stu-denoga 2001, u nazočnosti 2500 izaslanika iz 142 države, Svjetska konferencija o trgovini. Deset dana prije toga, pred-sjednik George W. Bush pokušao je nagovoriti Kongres da iz-glasa zakon nazvan Trade Promotion Authority, koji praktički znatno ograničava prava američkih zastupnika i senatora da se amandmanima suprotstave odlukama predsjednika. Nje-gov je udarni argument bio: »Teroristi su napali WTC. Mi ćemo ih pobijediti proširujući i ohrabrujući svjetsku trgovinu.« Ro-bert Zoellick, Bushov predstavnik u Svjetskoj trgovinskoj or-

ganizaciji (WTO), podržao je svoga predsjednika: »Slobodna razmjena nije jednostavno pitanje ekonomske učinkovitosti. Ona jednako promovira vrijednosti slobode.«30

Nakon otvaranja »svjetskog protuterorističkog rata«, Bu-shove izjave podsjećaju na neke jako loše uspomene: ili ste s nama, dakle za privatizaciju svijeta, ili ste protiv nas, pa ćemo vas bombardirati.

Američko carstvo bira, dakle, vojnu premoć kao svoju diplo-maciju. Zaključak: vojni troškovi i zarade višenacionalnih tvrtki za naoružanje, simbolično rečeno, eksplodiraju. Tako su 2002. Sjedinjene Države same utrošile više od 40 posto svih vojnih troškova svih država u svijetu zajedno. Godine 2003. redoviti proračun Pentagona porastao je na 379 milijardi dolara. Po-većanje što ga je zahtijevao i dobio predsjednik Bush 2002. (za proračun 2003.) doseglo je 48 milijardi dolara. To je najveće go-dišnje povećanje vojnih troškova u posljednja dva desetljeća.31

Posebna strana faraonskoga vojnog proračuna što ga je predložio George W. Bush privukao je pozornost komentato-ra: jedna od tvrtki koja će najbrže i najviše zaraditi iz novih zajmova jest Carlyle Group, društvo koje je osobito aktivno u sektoru teškog naoružanja, ratnog zrakoplovstva i vojnih ko-munikacijskih uređaja. Djelujući kao investicijski fond, Carly-le Group drži u svojim rukama važne dijelove moćnih vojno-industrijskih kompleksa, kao što su, na primjer, Lookheed Martin ili General Dynamics. Trojica su njezinih glavnih »lo-bista« (poslovnih agenata pred Kongresom) predsjednikov otac George Bush stariji, bivši državni tajnik James Baker i bivši ministar obrane Frank Carlucci. Zahvaljujući Bushu mlađemu, svi će ti posrednici uskoro zaraditi na desetke mi-lijuna dolara. Paul Krugman, profesor s Harvarda, komentira: »Svi su ti poslovi zakoniti ... ali smrde!«32

Među velikim dioničarima tvrtke Carlyle Group nalaze se

30 Bushove i Zoellickove riječi prenijela je agencija AFP 29. listopada 2001. 31 Taj su podatak objavile agencije AFP i Reuters 24. siječnja 2002. 32 Paul Krugman. u reviji Cash, Zürich, 8. veljače 2002.

prinčevi iz saudijske kraljevske obitelji, ali i obitelj Bin Laden. U travnju 2002. smiješan se incident dogodio u jednome ve-likom hotelu u Ženevi. Carlyle Group priredila je jednu od svojih uobičajenih večera za posebno izabrani krug ženevskih bankara i nekih svojih klijenata. Bio je nazočan i George Bush otac. Yeslam Bin Laden, polubrat Osamin, pojavio se na ulazu predstavivši se kao dioničar koji je pozvan na večeru. Čuvari mu, uspaničeni, nisu dopustili da uđe.33

Američki tisak, televizijski lanci, radio-postaje i elektron-ski mediji prihvaćaju bez mnogo gunđanja, a često i s voljom, cenzuru koju nameće vojno zapovjedništvo.

Što se žrtava tiče, one ginu u potpunoj anonimnosti. Kao tisuće onih ljudi, žena i djece u gradovima i selima Afganista-na, koji su mrtvi i satrti pod američkim bombama između 7. listopada i 31. prosinca 2001.

U Khostu je 150 muslimana za vrijeme molitve ubijeno ili živo pokopano američkim bombama bačenima na džamiju. Početkom listopada, i to dvaput za redom, veliko središnje skladište Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) u Ka-bulu, obilježeno velikim crvenim križem na bijeloj podlozi, bombardirale su američke zračne snage. Pritom je zapaljeno 12 milijuna dnevnih obroka hrane. Odgovorni službenici ICRC-a bili su uvjereni kako je taj napad bio posve namjeran. Trebalo je, naime, pučanstvo lišiti hrane kako bi ga se po-taklo da se pobune protiv talibanskih vlasti. Samo činjenica što 25 posto priloga ICRC-u potječe od vlade u Washingtonu spriječila je tu organizaciju da uputi snažniji javni prosvjed.

Čak i nakon pada režima talibana i uspostave u Kabulu nove vlade Hamida Karzaia, sredinom prosinca 2001, američka su se bombardiranja nastavila. Ovaj se put radilo o tome da se unište skladišta oružja što su ih napustili talibani. No, kako se većina tih skladišta nalazila u gradskim predgrađima i u

33 Cf. Yves Pétignat: »A Genève, Yeslam ben Laden rate son dîner avec George Bush père«. Le Temps. 18. travnja 2002. Yeslam bin Laden -piše se i Binladin, francuski ben Laden - u Ženevi vodi Saudi Investi

ment Company (SICO), financijski holding svoje obitelji.

selima, opet je najviše stradalo civilno pučanstvo. Samo prvo-ga tjedna 2002. bombarderi B-52 sa satelitskim navođenjem ubili su 32 civila u jednome selu na istoku zemlje. Nešto malo prije, isti su ti bombarderi zapalili jedno predgrađe i pritom ubili 52 osobe - među kojima 25 djece, 10 žena i 17 seljaka. (Tu je informaciju dao Eric Falt, direktor informacijskoga cen-tra UN-a u Kabulu, a prenijeli su je AFP i Reuters 4. siječnja 2002)

U velikom američkom tisku, međutim, nije objavljen nije-dan kritički tekst o tim pokoljima ili terorističkim bombardi-ranjima.

»Svjetska antiteroristička koalicija«, koju je carstvo namet-nulo u više od 60 država, donosi velike dividende. Tako je, na primjer, carstvo zahtijevalo od obavještajnih službi tih država da mu pružaju sve informacije kojima raspolažu, pa i identitet svojih izvora.

No, različitim putovima, krajnja okrutnost nalazi svoj legiti-mitet u »svjetskom antiterorističkom ratu«. U Turskoj, genera-li spaljuju na desetke kurdskih sela. U Palestini je Sharonova vlada posegnula za državnim terorizmom da bi ubijala arap-ske borce i nametnula kolektivne kazne civilnome pučanstvu. U Čečeniji, ruska vojska nekažnjeno ubija, muči, gazi i pljačka žitelje te male republike mučenice.

Za vrijeme svoje vojne kampanje u Afganistanu, naime, car-stvo je praktički obustavilo pridržavanje ženevskih konvencija (kojih je i sama potpisnik). Tijekom bitke za Kunduz, u stude-nome 2001, ministar obrane Donald Rumsfeld odbio je dva puta ponudu talibanskih boraca da se predaju tadžičkim za-povjednicima, saveznicima SAD-a. Rumsfeld je zahtijevao da se oni ubiju.

Koja je definicija kojom carstvo imenuje teroriste i terori-zam? Ona je dirljivo jednostavna: teroristom se smatra svaki čovjek, a terorističkom svaka organizacija i svaka tvrtka koje mi označimo takvima. Jedan švicarski komentator, koji je, inače, čvrsto privržen strategiji carstva, napisao je vrlo uzne-mirujući komentar o trenutačnoj situaciji: »Pad berlinskoga zida lišio nas je bitnih odrednica. Dvanaest godina poslije. 11.

rujan nam ih je vratio. No, stvarni cilj Sjedinjenih Država nije da smanje terorizam (to je nemoguće, on će uvijek negdje po-stojati, sjetimo se danas korzikanskoga, baskijskoga, irsko-ga, čak i američkoga terorizma - napadi crnoga prišta stvarno su jenkijevskog porijekla - ne zaboravivši pritom pedesetak drugih posvuda po Zemlji). Očito je cilj Sjedinjenih Država da iskoriste terorizam kao moralno i politički neporeciv argu-ment kako bi svijet organizirali na način koji njima odgovara. One ga prizivaju da bi se jednostrano riješile sporazuma koji im ne odgovaraju, da bi nametnule svoju pravdu na zemlji ili da bi uklonile trgovinske konkurente koji im smetaju. Evo primjera: američko ministarstvo obrane pritisnulo je Europ-ljane da odustanu od slanja svoga navigacijskog sustava Ga-

lileo tvrdeći da bi se njime mogao poslužiti »teroristički ne-prijatelj«, odnosno, nešto istinitije, da bi se Europljane navelo da se na neodređeni rok nastave služiti američkim sustavom GPS (Global Positioning System) Terorizam je snažno udario Sjedinjene Države, ali ta im rana, vješto korištena, služi da pojednostave svijet, da ga preurede tako da čuva njihove inte-rese.«34

Za vrijeme proračunske rasprave u Kongresu 2002. (o voj-nom proračunu za 2003.) Donald Rumsfeld najavio je novu vojnu doktrinu: ubuduće će vojne snage Sjedinjenih Država biti sposobne voditi najmanje dva velika rata (full wars) isto-dobno na bilo kojem kontinentu, nadzirati više manjih ratova (low intensity wars) i osigurati vojnu obranu bez štete za na-cionalni teritorij.

Paul Kennedy, profesor suvremene povijesti na Sveučilištu u Yaleu. raščlanio je tu novu doktrinu, golema novčana ula-ganja što ih ona znači i tehnologiju kojom se ona hrani. Njegov je zaključak: »The eagle has landed« (Orao je sletio). Drugim riječima: uskoro će Sjedinjene Države čvrsto držati planet u svojim pandžama.

34 Citat: Claude Monnier »Ça sert à qui, la guerre antiterroriste? - Čemu služi antiteroristički rat?- «, Le Matin, Lausanne, 23. prosinca 2001.

Druga su carstva svojim pandžama stezala svijet u svojim vremenima. Takav je osobito bio slučaj Rima i Aleksandrova carstva. Međutim, američko je carstvo prvo koje je uspjelo svoje agresivne ratove naplatiti od svojih saveznika i žrtava. Jedan je primjer među drugima - rat u Zaljevu 1991. godine.

Pun divljenja, Paul Kennedy piše: »Biti broj jedan uz velike troškove jedna je stvar; biti jedina velesila na svijetu s malo troškova čudo je.«) Takav uspjeh nisu uspjeli postići ni Rim ni Sparta niti Aleksandar Veliki.

Post-scriptum o Europi

Pierre Moscovici bio je gotovo pet godina sjajan ministar zadužen za europska pitanja u vladi Lionela Jospina. U svojoj knjizi Europa, sila u globalizaciji on zaključuje: »Europa može postati demokratska, miroljubiva sila, sposobna da organizi-ra globalizaciju. No ona također može i odstupiti prema zoni slobodne razmjene, nereguliranoj i neograničenoj, podvrgnu-toj dominaciji američkoga modela.«

Ta se knjiga pojavila 2001. U međuvremenu, uz pomoć »svjetskoga antiterorističkog rata«, druga mogućnost koju je predvidio Moscovici postala je stvarnost. Istinu govoreći, ona je to bila već neko vrijeme. Danas Europa u biti pasivno asi-stira mučeništvu čečenskoga, kurdskoga, palestinskoga i irač-koga naroda. Jučer je svjesno zanemarila pozive bosanskoga, kosovskoga i afganistanskoga naroda.

Ipak, zahvaljujući privatnim transkontinentalnim kompa-nijama koje djeluju s njezina ozemlja, Europska unija je važna gospodarska i trgovinska sila. No ona nema ni čvrste vanjske politike niti vjerodostojne obrane. A neki od glavnih političkih vođa, kao što je britanski premijer Tony Blair ili njemački kancelar Gerhard Schröder, zadovoljavaju se servilnošću pre-ma carstvu.

III

Ideologija gospodara

Guy Debord piše: »Prvi su put isti gospodari svega što je učinjeno i svega što je rečeno.« 35

Gospodari vladaju svijetom isto toliko svojom izraženom ideologijom kao i ekonomskom prisilom ili vojnom prevlašću koju provode. Ideološki simbol koji upravlja njihovom prak-som nosi bezazleno ime: »Konsenzus iz Washingtona«. Riječ je

35 Citat: Guy Debord Panégyrique, izdanje Gérard Lebovici, Pariz 1989.

o skupu neslužbenih sporazuma, na engleskome gentleman

agreements (džentlmenski ugovori), zaključenih tijekom osam-desetih i devedesetih godina između glavnih transnacionalnih udruga, banaka Wall Streeta, američke Federal Reserve Banke i međunarodnih financijskih organizacija (Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond itd).

Godine 1989. John Williamson, glavni ekonomist i pot-predsjednik Svjetske banke, formalizirao je taj »konsenzus«. Njegova su temeljna načela primjenjiva u bilo kojem razdob-lju povijesti, u bilo kojem gospodarstvu, na bilo kojem konti-nentu. Glavni je cilj što brže ukinuti sve zakonske prepreke, državne i nedržavne, što cjelovitije liberalizirati sva tržišta (robe, kapitala, usluga, patenata itd) te konačno uspostaviti

tzv. stateless global governance, jedinstveno svjetsko tržište koje se regulira posve samo.36

Konsenzus iz Washingtona37 cilja na privatizaciju svijeta. Ovo su načela na kojima se temelji.

1. U svakoj zemlji, koja provodi taj koncept, nužno je pro-vesti poreznu reformu na temelju dva kriterija: sniziti po-rezne obveze za najviše zarade kako bi se potaklo bogate na učinkovita ulaganja te proširila baza poreznih obveznika; također, treba znatno podrezati porezne olakšice za najsiro-mašnije kako bi se povećao obujam poreza.

2. Što brža i potpunija liberalizacija novčanih tržišta. 3. Jamstvo jednakosti tretmana domaćih i stranih ulaganja

kako bi se povećala sigurnost pa time i opseg potonjih. 4. Što veće rušenje javnoga sektora; naime, privatizirat će

se sva poduzeća čiji je vlasnik država ili neka paradržavna skupina.

5. Najveća moguća deregulacija gospodarstva u zemlji da bi se zajamčila slobodna konkurencija među različitim gospo-darskim snagama.

6. Pojačana zaštita privatnoga vlasništva. 7. Poticati liberalizaciju razmjene u najjače mogućem rit-

mu, s glavnim ciljem da se carinske pristojbe smanjuju za 10 posto godišnje.

8. Slobodnu trgovinu razvijati ponajprije rastom izvoza, pri čemu ponajprije treba poticati one gospodarske grane koje su sposobne izvoziti svoje proizvode.

9. Ograničenje proračunskoga manjka. 10. Stvaranje prozirnosti tržišta: novčana pomoć države

36 Pojam stateless global governance («svjetska vladavina bez države») prvi su zamislili teoretičari informacijskoga društva Alvin Toffler i Ni-cholas Negroponte. Poslije su ga preuzeli autori monetarističke škole iz Chicaga. 37 O nastanku »Konsenzusa iz Washingtona« v. Michel Beaud, Mondia-

lisation, les mots et les choses, Pariz, nakladnik Karthala, 1999.: Ro-bert Reich, L'Économie mondialisée, Pariz, Dunod, 1993. (prijevod s američkoga).

privatnim poduzetnicima treba se ukinuti. Države Trećega svi-jeta koje subvencioniraju cijene živežnih namirnica da bi ih zadržale niskima, moraju napustiti tu politiku. A što se tiče troškova države, oni koji su namijenjeni jačanju infrastruktu-re moraju imati prednost pred svima drugima.

Britanska revija The Economist nikako nije neki revolucio-narni smutljivac. Ipak, njegov komentar o Konsenzusu iz Wa-shingtona pun je ironije: »Antiglobalisti smatraju Konsenzus iz Washingtona svojevrsnom urotom za bogaćenje bankara. Nisu posve u krivu.«38

Kao osebujna pojava logične svijesti i dalekih povijesnih korijena, neoliberalizam nastoji simboličnim izrazima protu-mačiti »prirodne zakone« koji vladaju zapletenim i slučajnim ekonomskim događanjima. Pierre Bourdieu to ovako definira: »Neoliberalizam je osvajačko oružje. On navješćuje ekonomski fatalizam protiv kojega se svi otpori čine uzaludnima. Neoli-beralizam je sličan sidi: uništava imunološki sustav svojih žrtava.«39

I još Bourdieu: »Fatalizam ekonomskih zakona skriva u biti politiku, ali posve paradoksalnu, jer se radi o politici depoliti-zacije; to je politika koja cilja na to da ekonomskim snagama dodijeli fatalnu moć oslobađajući ih svakoga nadzora i svih stega te da istodobno sačuva pokornost vlada i građana tako oslobođenim ekonomskim i društvenim snagama(...) Od svih sila za prikriveno pokoravanje najnezaustavljivije su one koje se provode jednostavno kroz uobičajen poredak stvari.«40

U povijesti ideja, ta ideologija gospodara čudesan je naza-dak. Hoće li se život na kraju graditi na fatalizmu? Laž je ve-lika, ali korisna: dopušta novim gospodarima svijeta da svoju

38 Citat: »A plague of finance«. The Economist, 29. rujna 2001., str. 27. 39 Citat: Pierre Bourdieu »Politik ist entpolitisiert«, intervju u Der Spie-gel br. 29, 2001. 40 Citat: Pierre Bourdin »Contre-feux«, Pariz, izdanje Raisons d'agir. 2001.

odgovornost sakriju u onome što se događa narodima koje ugnjetavaju.

Bourdieu precizira: »Sve ono što se opisuje imenom 'globa-lizacija' u biti je učinak ne ekonomske fatalnosti već svjesne i promišljene politike koja je liberalne, čak i socijaldemokrat-ske, vlade gospodarski razvijenih zemalja dovela do toga da se odreknu prava nadzora nad ekonomskim snagama svojih zemalja...« 41

Ideologija gospodara to je pogibeljnija što se uporno prika-zuje kao strogo racionalna. Ona potječe iz vješte prevare koja nastoji usaditi uvjerenje o jednakoj vrijednosti između znan-stvene strogosti i savršenosti 'zakona tržišta'. »Mračnjaštvo se vraća. No, ovaj put imamo posla s ljudima koji se pozivaju na razum«, tvrdi Bourdieu.42

Toj se pseudoracionalnosti dodaje druga pogibelj: skrivajući se iza slijepih i anonimnih »zakona tržišta«, diktatura kapitala nameće viziju zatvorenog i nepromjenljivog svijeta. Ona odbija svaku ljudsku inicijativu, svaku povijesnu akciju koja proizla-zi iz tradicije traganja za onim što još ne postoji, za onim što još nije dovršeno, ukratko: za utopijom.

Ona isključuje budućnost. Gledajući izbliza, liberalna ideologija na kraju sama sebe

poništava kao ideologiju, jer želi biti jednostavna kopija to-božnjih »zakona« koji - oduvijek i zauvijek - vladaju ekonom-skom sudbinom.

Ženeva je mala republika koju volim. U njoj živim gotovo 40 godina. No, neke moje knjige i neka moja javna istupanja (u parlamentu Švicarske Konfederacije, na televiziji) duboko su šokirali ženevske privatne bankare. Usprkos našim razlika-ma, ponekad, postoje i neke osobne veze. Nedavno sam ušao u posljednji vlak koji povezuje Bern sa Ženevom. To je noćni vlak. obično s malo putnika. Pritom me je zapazio jedan pri-vatni bankar, kalvinist, te kada se uvjerio da nikoga više nema

41 Ibid. 42 Razgovor s Isabelle Rueff, Radio Suisse Romande, 31. siječnja 1999.

u vagonu diskretno mi je dao znak da mu priđem. Sjeo sam preko puta njega. Raspravljali smo o situaciji u Demokratskoj Republici Kongo nakon smrti Laurenta Kabile. Naime, upravo sam, nekoliko dana prije, u hotelu Président u Ženevi sreo njegova nasljednika i sina, Josepha Kabilu.

Bankar me pita: - Jesi vidio mladoga Kabilu? - Da. - Kakva je situacija u Kongu? - Strašna. Epidemije i glad vratili su se u Kinšasu. Između

1997. i 2000. više je od dva milijuna civila umrlo. Od bijede, od rata. Država više nema ni novčića u blagajni.

- Znam. Jedan je od moje braće ondje misionar... Opisuje mi stanje, strahovito je.

Napadam izravno: - Mobutu je prebacio više od četiri mi-lijarde dolara na svoj račun u Švicarskoj. Rekli su mi da je dio toga novca u tvojoj banci.

- Ti dobro znaš da ti ne mogu odgovoriti. To je bankarska tajna... Ali među nama: Mobutu je bio pokvarenjak. Moj brat kaže da je masovna pljačka pod Mobutuom najveći krivac za sadašnju bijedu.

Vlak je već davno prošao Romont. Svjetla Lavauxa blješte iznad Ženevskog jezera. Zadržavam prednost: - Pa onda, zašto pošteno i jednostavno ne predaš mladome Kabili taj op-ljačkani novac? Ti dobro znaš da on nema načina voditi pro-ces o tome pred švicarskim sudovima...

Moj je bankar neko vrijeme šutio i razmišljao. Svjetla prolaze ispred mutnih stakala. Zatim je, odlučnim glasom, odgovorio: -To je nemoguće! Na može se intervenirati u tokovima kapitala.

Tokovi kapitala? Svjetska raspodjela dobara? Nasljeđe u vremenu tehnoloških revolucija i promjena u načinima proiz-vodnje? Mogu se samo promatrati, ne može im se promijeniti tijek. Jer sve to proizlazi iz »prirode« gospodarstva. Kao što astronom samo promatra, mjeri, tumači gibanje zvijezda, pro-mjene magnetskih polja ili rađanje i sudaranje galaktika, tako i neoliberalni bankar gleda, komentira, odmjerava zapleteno seljenje kapitala i dobara. Intervenirati na ekonomskom, so-cijalnom i političkom polju? Nemojte ni pomisliti, gospodine!

Intervencija u najboljem slučaju može dovesti do poremećaja u slobodnom razvoju ekonomskih snaga, a u najgorem do nji-hove blokade.

Naturalizacija gospodarstva posljednje je lukavstvo neoli-beralne ideologije.

A ta naturalizacija navodi na mnoga nedjela. Naime, reflek-som samoobrane i uzmaka, u mnogim se društvima rađa ili razvija pokret »identiteta«. O čemu se radi? Riječ je o svim pokretima čiji se akteri definiraju samo prema nekim objekti-vnim obilježjima što ih zajednički dijele, koji im služe kao štit, kao oblik razlikovanja od drugih, kao povod za otpor: etnička ili plemenska pripadnost, klan, društvo iz kojega potječu, vje-ra itd. Srpska demokratska stranka (SDS) u Bosni, Opus Dei španjolskoga podrijetla, Bratstvo Ecône katoličke krajnje desnice (u kantonu Valais, u Švicarskoj), palestinski Hamas, alžirski FIS, pokret pokojnoga rabina Meira Kahanea dobri su primjeri za tu tezu.

Spajanje više kulturnih pripadnosti tipičnih u nekome društvu, kao i višestruka pripadnost pojedinaca u svojim okvi-rima, to je veliko bogatstvo demokratskih društava: tzv. monoi-dentitetni teror uništava ta bogatstva i ta društva. Dakle, pod-vrgnut neumoljivom žigu globalizacije, čovjek koji odbija biti asimiliran buni se, diže se, opire se. S ostacima što mu ostaju od povijesti, nacionalnih mitova, starih vjerovanja, sjećanja, sadašnjih želja, ograđuje se identitetom u koji se sklanja da bi se zaštitio od potpunog uništenja. To je skupni zajednički identitet, porijeklom ponekad etnički, ponekad vjerski, ali koji gotovo uvijek proizvede rasizam. To bavljenje svačim, čak i sitnicama, kao plod posvemašnje zbrke, omogućava političke manipulacije. Pod izgovorom samoobrane, ozakonjuje nasilje. Taj monoidentitet posve je suprotan naciji, demokratskom društvu, živoga društvenog bića, rođenoga iz bogatstva pripad-nosti i različitih kulturnih nasljeđa, slobodno prihvaćenih. Pod utjecajem privatizacije svijeta i neoliberalne ideologije, na kojoj se temelji, društvo postupno umire. Alain Touraine pribjegava ovoj dirljivoj slici: »Između svjetskoga i globaliziranog tržišta i bezbrojnih identitetskih pokreta, koji se rađaju na njegovim

marginama, postoji velika crna rupa. Prijeti pogibelj da u tu rupu padnu opća volja, nacija, država, sve ljudske vrijednosti, javni moral, međuljudski odnosi, ukratko: cijelo društvo.«

Svaka ideologija ispunjava dvostruku ulogu: ona mora izra-ziti svijet i svakome dopustiti da iskaže svoje mjesto u tome svijetu. Ona je, dakle, istodobno sveukupno tumačenje stvar-nosti i motivacijski pokretač pojedinaca.

Način na koji gospodari globaliziranog kapitala prikazuju svoju praksu očito nije znanstvena teorija te prakse. Kad bi bilo tako, ta bi ih teorija lišila svih sredstava za ostvarivanje te prak-se, jer bi rekla ne samo kome se tržištu ona obraća, koliko posla obuhvaća, što donosi i koje koristi postiže više od konkurenata, nego i kako ona funkcionira, kome koristi, tko je iskorištava, koga ubija, koliko zagađuje te koga eventualno vara o svojim ciljevima. Ništa od svega toga! Naprotiv, oligarhija lansira o svojoj praksi djelomična ili posve lažna tumačenja, kojima je cilj da joj omogući nastavak provođenja te prakse prikazujući je logičnom, nevinom, prirodnom, neizbježnom, u službi cijeloga čovječanstva. Ideologija onih koji dominiraju, kada se nameće onima nad kojima dominiraju, ne laže samo potonjima: ona vara i one koji je promiču. I nije rijetkost da glavni protagonisti globalizacije i sami vjeruju u svoju dobročiniteljsku misiju. No, što god bilo, stvarna praksa oligarhije, pod čijom se vladavinom provodi globalizacija, smatra se dobrom na temelju parameta-ra iznesenih pomoću lažnih iskaza.

Plemenita ideologija! Neoliberalizam djeluje služeći se ri-ječju »sloboda«. K vragu prepreke, podjele među narodima, zemljama i ljudima! Potpuna sloboda za svakoga, jednaki iz-gledi za sreću za sve. Tko ne bi to prihvatio? Tko ne bi bio zaveden tako sretnim perspektivama?

Društvena pravda, bratstvo, sloboda, komplementarnost svih bića? Sveopća veza među narodima, javno dobro, slobod-no izabrani poredak, zakon koji oslobađa, nepravde preobra-ćene starim pravilima? Stari snovi! Prastara mucanja koja izazivaju smiješak mladih i djelotvornih menadžera višenacio-nalnih banaka i drugih globaliziranih poduzeća!

Gladijator postaje junak dana. Svi su se napori prošlih ci-

vilizacija, ipak, sastojali u tome da se ograniče, da se pokore ratnički, nasilnički i rušilački ljudski instinkti; da se istkaju veze solidarnosti i uzajamnosti. Drukčije rečeno, promovira-njem gladijatora u društveni model i slaveći neograničenu konkurenciju među bićima, gusari Wall Streeta i njihovi na-jamnici iz Svjetske trgovinske organizacije (WCO) i Međuna-rodnoga monetarnog fonda (IMF) smatraju posve zanemarivi-ma tisućljetne civilizacijske napore.

»Sreća slaboga jest slava jakoga«, najavio je 1820. godine La-martine u svojim Pjesničkim meditacijama (Méditations poé-

tiques). Kako je sve to glupo! Za jake (ali također za slabe koji sanjaju da im se pridruže), sreća odsad stanuje u svečanome veselju bogatstva stečenoga uništenjem drugoga, burzovnim manipulacijama, spajanjem divovskih poduzeća i ubrzanom akumulacijom najvećih vrijednosti vrlo različitih porijekla. Naj-novije otkriće pohlepnoga društva: patentirati živo biće. Riječ je o tome da se osigura ekskluzivnost iskorištenja i komercijaliza-cija ove ili one egzotične biljke, ovoga ili onoga živog bića i ove ili one stanične strukture. Najnovija otkrića u tome smislu, dosad ignorirana, prilika je da se osigura neograničeno bogaćenje.

Za zemlje Juga, gdje živi 81 posto od 6,2 milijardi ljudskih bića koja danas naseljavaju zemlju, ali i za one na Sjeveru, počela je era divljine.

Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, voljela je propovijedati čak i svećenicima. Pred biskupima i đakonima protestantske crkve u Škotskoj, rekla je 21. svibnja 1998.: «If

a man will not work, he shall not eat« (»Tko ne radi, nema prava ni jesti«), citirajući opomenu apostola Pavla upućenu kršćanima u Solunu.

Pavao je živio u 1. stoljeću nakon Isusa Krista. U 21. stoljeću, kapitalističke oligarhije vladaju svijetom. One orga-niziraju nezaposlenost masa. Danas je 900 milijuna odra-slih ljudi stalno lišeno posla43. Za njih, pouka na koju je

43 O tome vidjeti: Juan Somavia, glavni direktor Međunarodne organi-zacije rada ILO: »Smanjiti manjak poslova za ljude«, izvješće na 89. Međunarodnoj konferenciji rada, u Ženevi, 5-21. lipnja 2001.

upozorila mračna Margaret Thatcher znači zapravo smrtnu presudu.

U jednom drugom govoru, Margaret Thatcher kaže: »Nema društva, postoje samo pojedinci.«44 Rijetko se kada ta velika neoliberalka izrazila s toliko mirne arogancije.

Stvarnost proturječi praktično svim teorijama na kojima počiva ideologija globalizacije.

Evo nekoliko primjera.

1. Globalizacija koristi svima. Prema faraonima i njihovim slijepim pristašama, intelektualcima Svjetskoga gospodarskog foruma (WEF), bilo bi dovoljno privatizirati cijeli planet, uki-nuti sve prisilne društvene norme te uspostaviti stateless glo-

bal governance (svjetske vladavine bez države) da bi zauvijek nestale nejednakosti i bijeda. U stvarnosti, gospodari financij-skog kapitala akumuliraju osobna bogatstva kao što nijedan papa, nijedan car, nijedan kralj nikada nisu činili prije njih.

Tako danas 225 najvećih privatnih imovina na svijetu, raču-najući ih zajedno, doseže 1000 milijardi dolara. Ta svota odgo-vara ukupnome godišnjem dohotku 2,5 milijardi najsiromaš-nijih ljudi na planetu, što je 47 posto ukupnoga pučanstva.

Ukupna vrijednost imovine koju posjeduje 15 najbogatijih osoba na svijetu viša je od bruto domaćeg proizvoda (BDP) svih država južno od Sahare, s iznimkom Južne Afrike.

Vrijednosti poslova General Motorsa prelazi BDP Danske, a Exxon Mobila BDP Austrije.

Vrijednost prodanih proizvoda svake od 100 najvećih tran-snacionalnih privatnih kompanija u svijetu veća je od vrijed-nosti ukupnog izvoza 120 najsiromašnijih zemalja.

Dvjesto najvećih multinacionalnih kompanija nadzire 23 posto svjetske trgovine.45

44 Citat: Margaret Thatcher The Collected Speeches of Margaret Tha-

tcher. Robin Harris Ed., London, Robson Book Ltd. 1997. 45 Ovi se podaci mogu naći u Izvješću o ljudskom razvoju 2000, Human Development Report 2000.

Ma gdje gledali, vapijuća je nejednakost - pravilo. U mojoj zemlji, u Švicarskoj, tri posto poreznih obveznika raspolaže osobnim bogatstvom koje je jednako onome 97 posto ostalih. Tristo najbogatijih ljudi ima ukupnu imovinu vrijednu 374 milijarde švicarskih franaka. Godine 2001, 100 najbogatijih Švicaraca zabilježilo je porast imovine od 450 posto.46

U Brazilu, dva posto zemljoposjednika drže 43 posto obra-dive zemlje, a 4,5 milijuna obitelji seljaka bez zemlje - poni-ženih i bijednih - luta cestama te prostrane zemlje.47

Godine 2002, 20 posto svjetskoga pučanstva zelenaški je zgrnulo više od 80 posto svojih bogatstava, posjeduje više od 80 posto automobila u pogonu i troši 60 posto energije. Isto-dobno, više od milijardu ljudi, žena i djece, moraju među so-bom podijeliti 1 posto svjetskoga dohotka

Između 1992. i 2002., dohodak po stanovniku pao je u 81 zemlji. U nekim zemljama - recimo u Ruandi - život je kra-ći od 40 godina. U Africi u prosjeku (muškarci i žene zajed-no) traje 47 godina. U Francuskoj je, na primjer, 74 godine. U trećem svijetu, siromaštvo strašno raste: samo u jednome desetljeću, broj »krajnje siromašnih« povećao se za gotovo 100 milijuna.48

Sve veća nejednakost koja vlada u svijetu, ponajprije je po-sljedica loše raspodjele kupovne moći. Jedna je od najbolnijih strana nejednakost prema zdravlju. Zemlje trećega svijeta, koje okupljaju 85 posto pučanstva na planetu, čine samo 25 posto svjetskoga farmaceutskog tržišta.

Između 1975. i 1996., ljekarnički laboratoriji razvili su 1223 novih lijekova. Samo se 11 od njih odnose na liječenje

46 Vidjeti Ueli Maeder i Elisa Streuli Reichtum in der Schweitz, Zürich, Verlag Rotpunkt, 2002. 47 Sem Terra, Säo Paolo, br.8. 1999. Tu reviju izdaje Pokret seoskih nadničara bezemljaša. (Movimento dos Trabalhadores Rurais Sem Terra MST). 48 Svjetska banka: Global Economic Prospects and the Developing

Countries, Washington 2000.: godine 1990. bilo je na svijetu - prema kriterijima te Banke - 2,718 milijarde krajnje siromašnih osoba, a 1998. ta je brojka iznosila 2,801 milijarde.

tropskih bolesti. Međutim, malarija, tuberkuloza, bolest spa-vanja, crna groznica krajnje su bolne i životno pogibeljne bole-sti. Većina je njih praktički bila nestala u razdoblju 1970-1980. godine zahvaljujući, uz ostalo, velikim interkontinentalnim kampanjama njihova iskorjenjivanja, što ih je vodila ponajpri-je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). One se danas vra-ćaju: bolest spavanja ubila je više od 300.000 ljudi 2001, a tu-berkuloza čak 8 milijuna. Godine 2001. svakih je 30 sekundi po jedno dijete umiralo od malarije.

Stari lijekovi praktički više ne reagiraju protiv malarije, jer su postali nedjelotvorni za tu bolest. Najsiromašnijim dijelo-vima pučanstva Afrike i Azije, novi su lijekovi nedostupni zbog visokih cijena. Stoga malarija danas ugrožava 40 posto svjetskoga pučanstva, koje živi u više od sto zemalja.

Više od 25 milijuna Afrikanaca, među kojima je prilično male djece, zaraženo je virusom side. Iako ih 2,5 milijuna hit-no treba lijekove i liječenje, samo 1 posto njih može ih i dobiti.

U Brazilu, Indiji, Bangladešu i Nepalu lajšmanijaza49, ili Ka-la-azar, »crna bolest« kako je ondje zovu) godišnje uzima više od 500.000 žrtava. U Europi je ta bolest imala 1000 žrtava 2001. Uspješno liječenje te bolesti postoji već 50 godina, ali velikoj većini njezinih žrtava na južnoj hemisferi liječenje nije dostupno.

Ista stvar vrijedi i kada je riječ o parazitu nazvanome tri-panosom, što ga prenosi muha ce-ce. Ulazi u mozak i izaziva smrt. Pobijeđen je u zemljama visokog dohotka, ali i dalje ubija u zemljama trećeg svijeta.

49 Lajšmanijazu, koja može biti laka, ali i smrtonosna bolest, izaziva parazit, protozoa iz roda Leischmania koju prenose komarci. Ima više varijanata te bolesti koju je razmjerno teško dijagnosticirati, no u su-vremenim uvjetima razmjerno lako liječiti. Pojavljuje se na indijskom potkontinentu, u Africi, Brazilu, u Sredozemlju (razmjerno nedavno nekoliko slučaja u Crnoj Gori), pa i u jednom endemskom žarištu u Teksasu. Uoči napada na Irak zabilježena je i u okolici Bagdada, (ur.)

2. Globalizacija novčanih tržišta ujedinjuje planet. U svi-jetu budućnosti bez granica, ljudi će putovati bez zapreka. Ideje će se razmjenjivati slobodno. No, koja je stvarnost u ko-joj će svakodnevno živjeti ti ljudi?

Sjećam se jednoga lijepoga jesenskog popodneva, prije 10 godina, u mirnome stanu, koji se nadnosi iznad Trga Panthéo-na u Parizu, gdje živi i radi Max Gallo. S druge strane veliko-ga stakla na prozoru, na kome su se prelamale posljednje zrake svjetla, vidi se istočnjački zid hrama u kojem počivaju filozofi iz doba prosvjetiteljstva i neki akteri Francuske revo-lucije. Max Gallo nije samo prometejski pisac nego isto toliko i obrazovan i strastven povjesničar. Već cijeli sat suprotstavljali smo svoja mišljenja. Zamjerao sam mu njegov eurocentrizam bijelog europskog intelektualca, koji je dobro uhranjen i gos-podar svoje sudbine. On pak nije podnosio ono što je smatrao mojom arogancijom luteranskog propovjednika, moju tupu trećesvjetsku naivnost. Odmah mi je rekao: »Povijest svijeta? Hoćeš li znati gdje će se ona odvijati u budućnosti? U uskome trokutu između Tokija, New Yorka i Stockholma. Upravo će se ondje odlučivati sudbina ljudi. I nigdje drugdje.«

Gallovo se proročanstvo danas ostvarilo. Globalizacija nije globalizirala svijet. Ona ga je još više podijelila.

Granica puna promatračnica, izrezuckana bodljikavom ži-com brojnim zaprekama kod prijelaza, duga 3200 kilometa-ra, razdvaja Sjedinjene Države od Meksika. Prema službenim brojkama, što ih je objavila američka Pogranična straža (Bor-

der Guards), na toj je granici 2000. godine umrla 491 osoba. Tijekom prvoga tromjesečja 2001. već ih je poginulo 116. Većina bjegunaca od gladi utopi se u uzburkanim vodama Rio Brava, umre od žeđi u pustinji Arizone ili ih ubiju pogranični stražari ili policajci u Texasu.

Tisuće obitelji burmanskih, kineskih i kambodžanskih iz-bjeglica svakoga se mjeseca sukobljavaju s mitraljeskim gni-jezdima granične policije Singapura.

S planina iračkoga, turskog i iranskog Kurdistana, iz prlja-vih i ružnih siromašnih predgrađa Minska, Karačija ili Kijeva, stotine tisuća obitelji svake godine nastoje dohvatiti napredne

gradove zapadne Europe. Neki od njih, ponekad, nekim ču-dom, to i uspijevaju.

Iz zemalja crne Afrike, gotovo neprekinut val bijednika i jad-nika izlijeva se u Saharu. Njihov san? Doseći obale Sredozem-lja, zatim Europu. Mnogi umiru u Gibraltarskom tjesnacu.

Oko 50.000 bijednika svake godine pokušava prijeći pus-tinju Tenere da bi potajno ušli bilo u Libiju ili u Alžir. Među njima je muškaraca svih doba, također žena, kao i maloljetne djece. Odlaze iz Agadeza, stare sjeverne prijestolnice Nigera, tiskajući se po gotovo stotinu njih u starim istrošenim kamio-nima. Ta vozila često nazivaju »kamionima-katedralama«, to-liko treba vještine da bi se u te krhke piramide uguralo sto-tinjak putnika. Od Agadeza do Dirkoua, na krajnjem sjeveru Nigera, kamion se vuče i po četiri dana. Kreće se pod nepod-nošljivom vrućinom, preko stijena i pijeska, gdje ne raste ni najmanja vlat trave.

Od Dirkoua do Tummona, na libijskoj granici, staza je još gora. Kamion se kotrlja još tri ili četiri dana i u toj fazi pu-tovanja njegov je ljudski teret vrlo blizu agoniji. Druga staza, koja prolazi kroz rudarski gradić Arlit i zatim se račva u pra-vcu zapada, prema Assamaki i alžirskoj granici, nije ništa bolja. I ondje se na objema stranama puta susreću jame ispu-njene ljudskim leševima.

Najmanji kvar ili zastoj može biti fatalan. Zalihe vode -nekoliko čuturica koje vise s kamiona - ograničene su na stro-gi minimum. Da bi zaradio što više novca, vlasnik i vozač kamiona smanjuju do najmanje količine vodu, kruh i prtlja-gu. Više vole utrpati više ljudskih bića, što relativno obilno naplaćuju.

U svibnju 2001. karavana Tuarega otkrila je, na sjeveru Tenerea, »grobnicu« 141 umrlog putnika, od kojih je bilo 60 Nigeraca, a ostali su putovali iz Gane, Nigerije, Kameruna i Obale Bjelokosti. Njihov se kamion pokvario naišavši na ter-mitnjak na visoravni. U krugu od 300 kilometara nitko ne živi. Koliko je vremena trajala agonija tih putnika? Vjerojatno više dana, jer su mrtva tijela pronalazili daleko po okolici.

Početkom zimskog razdoblja 2001. iskrcao sam se u Nia-

meyu. Za vrijeme moga boravka, radio je svakoga tjedna jav-ljao o nekom incidentu ili nekoj drami u pustinji. Jedna od tema toga sadržaja odnosila se na cijene prijevoza što su ih od-ređivali vozači: u prosjeku 80 eura po pojedincu. Put, osobito onaj na izlazu iz Agadeza, načičkan je preprekama. Vojnici i policajci naplaćivali su prolaz tim jadnicima.

Koče li te tragedije masovni egzodus? Ni najmanje. Glad i očaj nemilosrdni su gospodari njihovih sudbina.

Simbolično rečeno, oni bičuju njihova tijela, izazivaju snove i bacaju ih na posve neizvjesne staze. Od 1999, broj je bjegu-naca u Tenereu utrostručen.

Govorio sam o Tenereu, o pustinji Arizone i o bodljikavim žicama Singapura. No, također bih mogao govoriti o ulicama svoga grada. Više tisuća ilegalaca - beskućnika i, kako ih zovu, »bespapiraša« - živi u Ženevi. Dolaze iz Perua, Kolumbije, Čada, Brazila, Kosova, Kurdistana, Iraka, Palestine... Vlada im odbija dati bilo kakav legalni status. Policija ih progoni i tjera. Koji je njihov zločin? Kad bi ostali kod kuće, riskirali bi da crknu od gladi. Neki su u Ženevu došli sa svojim obiteljima, sa svojom djecom. Drugi su došli sami. Radeći na crno po 14 ili 15 sati dnevno, pokušavaju zaraditi nešto malo novaca da bi pomogli svojim roditeljima i djeci, zarobljenicima bijednih predgrađa Mosula ili Lime. Strah od uhićenja i protjerivanja, strah da neće moći pomoći svojim bližnjima pritišću ih poput kliješta. Ženevljani, koji vjeruju da žive u primjernoj demo-kraciji, mimoilaze ih ni ne pogledavši ih.

Većina ljudi iz trećega svijeta podnosi danas strahote terito-rijalne zatvorenosti. Njihove im zemlje postaju zatvorima. Kao kmetovi u Srednjem vijeku, oni su prikovani za svoju grudu. Oni više ne mogu napustiti svoju rodnu zemlju, ma kolika bila glad i krajnja bijeda koja u njoj vlada.

U sjevernome Brazilu postoji izraz koji označava bjegunce iz bijede: »os flagelados«, oni izmlaćeni bičem bijede. Flage-

ladosima cijeloga svijeta bijeg prema zemljama gdje se život čini mogućim danas je zabranjen.

A pravo na seobu, na migraciju, upisano je u Općoj dek-laraciji o ljudskim pravima, koju su proglasile praktično sve

zemlje. Međutim, privatizacija planeta postala je sinonim za isključenje i teritorijalno zatvaranje za siromašne.

3. Mir u svijetu zajamčen je svjetskom trgovinom. Slobo-da i spokoj ljudi bit će osigurani globaliziranom trgovinom oslobođenom svih okova, ako se može vjerovati gospodarima svijeta. Što je od toga stvarno?

Istina je da se svjetska trgovina razvija impresivnom brzi-nom. Godine 2000, ukupna vrijednost izvoza roba dosegla je 6200 milijardi dolara, što je povećanje od 12,4 posto u odno-su na prethodnu godinu. Taj je izvoz roba još porastao, dru-gu godinu za redom, brže od izvoza usluga - koje su se pak povećale 5 posto i stabilizirale na 1400 milijardi dolara. Uz sektor goriva (10 posto svjetske trgovine, nakon što je realna cijena nafte dosegla svoju najvišu razinu od 1985), sektor in-formatike i telekomunikacija bio je jedan od najdinamičnijih, usprkos određenom zastoju »nove ekonomije« u posljednjem tromjesečju 2000: povećanje prodaje poluvodiča za 37 posto, mobilnih telefona za 46 posto te osobnih računala za 15 po-sto. WTO je tada govorio o »eksploziji potražnje«50.

Da, trgovina se znatno razvija na svjetskoj ljestvici. No, za-padna Europa sama, nadzire više od 40 posto svih njezinih tokova.

Gospodari vjeruju da nijedna diktatura, ma koliko okrutna i djelotvorna bila, ne može pružiti otpor slobodnoj trgovini. Tiranija može preživjeti samo u ekonomskoj autarkiji i u izo-laciji. Orkan slobode može srušiti tu tvrđavu. Isto vrijedi i za ratove: oni se mogu nastaviti samo ako bi ponor mržnje među neprijateljima ostao neugasiv, jer su razmjene, odnosno trgo-vina, po prirodi interesne zajednice. Trgovci sebe stoga sma-traju prinčevima mira.

Povjerenik za vanjsku trgovinu Europske unije, Pascal Lamy, piše: »... odgovorit ću ono što je, nakon zreloga razmiš-

50 Godišnje izvješće WTO za 2000., Ženeva 2001.

ljanja, postalo uvjerenje - zemlja trgovinski otvorenija nužno postaje manje represivna.«51

No. pogledajmo oko sebe: hoće li globalizirana ekonomija, sloboda trgovine i postupna uspostava jedinstvenoga svjetskog tržišta napokon srušiti samodršce? Priječe li one ratove? Do-gađa se upravo suprotno.

Pogledajmo najprije sa strane samodržaca. Zbog svojih rudnika aluminija u mjestu Fria, Republika

Gvineja (Conakry) jedna je od zemalja trećega svijeta koje su najsolidnije integrirane u globaliziranoj trgovini.

Međutim, suludi general tiranizira zemlju. Njegovo ime? Lansana Conté. On svjedoči o čvrstom preziru prema zahtjevi-ma pravne države. Izjavljuje: »Ljudska prava? Ja ne znam što je to!« (Citat: Lansana Conté Jeune Afrique - L'Inteligent, 29. svibnja 2001, str. 21.)

U N'Djameni, u Čadu, sadašnji predsjednik republike daje mučiti - uglavnom do smrti - političke zatvorenike i zatvoreni-ce u podrumima svoje palače. Idriss Déby time samo nastavlja tradiciju koju je pokrenuo njegov prethodnik, general i svrg-nuti predsjednik Hissène Habré. Kad ga je istražni sudac u Dakaru optužio za zločine protiv čovječnosti, suđenje je preki-nuto. Danas Habré i njegovi najbliži suradnici sretno uživaju mirovinu u Cornicheu.

Idriss Déby je uzoran đak gospodara. On strogo primje-njuje programe strukturnog uljepšavanja što dolaze iz Među-narodnog monetarnog fonda (IMF) i isplaćuje sve račune i ka-mate na dugove do zadnje pare. Posve je liberalizirao unutarnje tržište, prilagodio porezni sustav zahtjevima transnacionalnih kompanija, privatizirao je javni sektor i proglasio propise o ula-ganjima. zbog kojih strani kapitalisti u Čadu lakše dišu.

Svjetska banka kraljevski mu sve to nadoknađuje. Ona, na-ime, u Čadu ima svoja najveća ulaganja u Africi. Financira ponajprije iskorištavanje naftnih polja u Dobi i naftovod dug

51 Citat: Pascal Lamy: L'Europe en première ligne (Europa na prvoj

crti), Pariz, Seuil, 2002., str. 30.

1000 kilometara do Atlantika, koji prolazi i kroz kamerunsku šumu.

U Togu, general Gnassimbé Eyadéma, počasni predsjednik Organizacije afričkog jedinstva (OAJ), baca žive studente, ruku vezanih lancima, s helikoptera u laguni Bé, kod glavnoga grada Lomea. Zahvaljujući svojoj plemenskoj vojsci, koju većinom novači među svojim suplemenicima, Kabijima, Eyadéma drži apsolutnu vlast još od 1967.

Izvješće Međunarodne istražne komisije UN-a i OAJ-a o stanju u Togu, objavljeno 22. veljače 2001, otkriva »situaciju sustavnog kršenja ljudskih prava«. Osuđuje zločine mučenja, nasilja i smaknuća bez suđenja. Također otkriva mnogo slu-čajeva nestanaka i samovoljnih uhićenja, kao i posve neljud-ske uvjete u kojima provode dane neki zatvorenici.

Predsjednik Paul Byha stvorio je u Kamerunu, u veljači 2000, »Operativno zapovjedništvo specijalnih snaga sigurno-sti«. Prema kardinalu Tumiju, nadbiskupu Douale, to je »za-povjedništvo«, između veljače 2000. i veljače 2001. ubilo više od 500 mladih ljudi optuženih za »oporbena spletkarenja pro-tiv režima«.

A što reći o Kini? U toj golemoj zemlji s više od 1,2 milijar-de stanovnika, jedna jedina korumpirana i totalitarna partija tiranizira narod. Istodobno, birokrati na vlasti krajnje su li-beralizirali gospodarstvo, rasprodali bogatstva, stvorili »zone slobodne proizvodnje«, smanjili plaće i uveli porezni sustav snova za strani kapital.

Najdivlje špekulacije s nekretninama pustoše Peking, Kanton, Šangaj. U selima, stotine milijuna obitelji pate od pothranjeno-sti, dok crveni bogataši gomilaju golema osobna bogatstva.

U Kini je stopa rasta 2000. godine bila 6 posto. U studeno-me 2001. zemlja je bila primljena u WTO.

Lista smrtonosnih režima koji unakazuju naš planet, tobo-že ujedinjeni i reformirani privatizacijom i slobodnim tijekom kapitala i roba, veoma je duga. Od Uzbekistana do Iraka, od Hondurasa do Tadžikistana, od Gruzije do Burme (Mianma-ra), od Burkine Faso do Liberije, od Kine do Sjeverne Koreje, samodršci napreduju.

Što je s bratoubilačkim krvoprolićima i pokoljima na konti-nentima koji su pogođeni milošću privatizacije i liberalizacije? Slogan World peace through world trade (Svjetski mir pomoću svjetske trgovine) poprima ovdje izgled mračne šale. Umjesto da stiša ratne strasti ljudi, privatizacija državnih poslova i li-beralizacija trgovine još ih izazivaju i potiču na zločine.

Poseban je i začudan primjer uloga koju je odigrao slobo-dan protok dijamanata u ratovima u Angoli, Liberiji, Gvineji i Sijera Leoneu.

Fode Sankhoi, šef Ujedinjene revolucionarne fronte (RUF) Sijera Leonea, naredio je da se odsjeku ruke i šake radnicima u rudniku dijamanata, koji su mu odbili predati svoju proizvod-nju. Charles Taylor, Blaise Campaore, Gnassimbé Eyadéma i drugi diktatori na vlasti u državama zapadne Afrike, gdje teku krvavi dijamanti, aktivno podržavaju nastavak građanskih ra-tova, čiji je jedini izazov vladati eksploatacijom dijamantnih polja. Isto je i u Angoli: već cijelo desetljeće, pobunjenički po-kret plemena Ovimbundu, UNITA, preživio je zahvaljujući samo ilegalnim središtima za trgovinu dijamantima, koje je postavio Jonas Savimbi.

Godine 2002. našim su planetom harala 23 međunarodna rata ili smrtonosna unutarnja sukoba.52

Zaključak: praktično svi proglašeni temelji ideologije go-spodara u očitom su sukobu sa stvarnošću.

U govoru održanom na Konvenciji 1793., Jacques René Hé-bert napao je špekulante, nezasitne profitere i zelenaše Pariza u doba Revolucije. Tom je prigodom optužio »Frakciju opsjena-ra«. Stanje se otada uopće nije promijenilo. Ideologija usmjere-na na to da legitimizira globalizaciju u biti je samo golem pothvat mistifikacije. Nauk gospodara neprekidno proizvodi laži.

Globalizacija i monopolizacija financijskog kapitala rađaju se, razvijaju i uživaju, ipak, u društvima koja ostaju duboko

52 Prema podacima zaklade Centra za demokratizaciju vojski u Ženevi

obilježena svojim nasljeđem, bilo ono kršćansko, židovsko, te-ističko ili jednostavno humanističko. U tim su društvima ugra-đene vrijednosti poput uljudnosti, pravde, poštovanja drugoga, poštenja, zaštite života. Ona ne podnose ni ubojstvo ni tlačenje slabih bez naknade. Grijeh ih užasava.

Ta se složena nasljeđa pronalaze, u raznim omjerima, sa-krivena u dubini savjesti ili podsvijesti nekih bankara, čelnika transkontinentalnih poduzeća ili burzovnih špekulanata. Ona koče njihova djelovanja i stalno cenzuriraju njihove snove.

Mnogi su ženevski privatni bankari uvjereni kalvinisti. Sva-ke nedjelje idu na vjerske obrede, daju redovite priloge Me-đunarodnom odboru Crvenoga križa i imaju svoje akcije mi-losrđa. Često, neki od njihove braće, bratića ili nećaka, koji su nekad bili misionari u Africi, danas su članovi neke od broj-nih humanitarnih organizacija koje imaju sjedište u Ženevi. U Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj veliki katolički pa-tronat i dalje je snažan. A kada je riječ o američkim superboga-tašima, vlasnicima brojnih transkontinentalnih poduzeća, oni su često i rado članovi velikih društava solidarnosti, mason-skih loža, Rotary Cluba, Lions Cluba itd.

Ne smijemo zaboraviti ni da su gospodari svijeta istodob-no proizvodi procesa osobne socijalizacije. Svatko je od njih rođen u određenoj obitelji, u nekoj zemlji i pripada nekoj na-ciji. Svatko je od njih obrazovan, a škole koje je pohađao obič-no su mu prenijele neke elementarne pojmove uljudnosti i poštenja. Pritom je dovoljno pročitati intervjue, koji se redo-vito objavljuju ponajprije u međunarodnome gospodarskom tisku, da bi se shvatilo kako ti gospodari sebe smatraju div-nim bićima, vide se kao poštene radnike koji vole svoje bliž-nje. Ukratko, oni vjeruju, subjektivno, da su dobri ljudi.

Kratko rečeno, dakle, barem ako nisu posve uništeni pato-logijom moći i novca, većina su gospodara svijeta složene lič-nosti, neki čak s trajnim i čvrstim osobnim vrijednostima.

Zatim, dobro znamo da nisu svi ti oligarsi hladnokrvni morski psi: svjetlosne godine razdvajaju bezobzirne špekulan-te, prodavače oružja ili trgovce ljudskim bićima od, recimo, nekoga francuskoga katoličkog velikog gazde ili ženevskoga

kalvinističkog bankara, koji nisu manje osjetljivi od drugih prema rastrgnutim tijelima sudanske djece, viđene na televi-ziji, oni koji vlastitim iskustvom poznaju megapolise poput Karačija, Lime ili Lagosa, sve te gradove okružene prljavim i ružnim siromašnim predgrađima gdje trče štakori i ginu cijele obitelji. Kao i svatko od nas, taj je veliki gazda ili bankar uz-nemiren kada vidi oči umirućih bijednika. Ipak, i jedan i drugi govore jezikom svoje ideologije: »ostatci bijede«, kažu. Kako protumačiti tu očitu sljepoću?

U pokušaju da uklone proturječnosti koje postoje u njiho-voj praksi, oni pribjegavaju, najčešće i ne znajući svjesno, sta-roj teoriji koja je nazvana (na engleskome) trickle down effect,

»efekt curenja vode nizbrdo«. Njezini su autori dvojica engle-skih filozofa - jedan protestant, drugi Židov - s kraja 18. i početka 19. stoljeća: Adam Smith i David Ricardo.

Škot Adam Smith kratko je vrijeme bio profesor logike na Sveučilištu u Glasgowu. Zahvaljujući zaštiti vojvode od Buc-cleucha, svoga bivšeg učenika, dobio je bajnu sinekuru (koju je već prije imao i njegov otac) glavnoga pobirača carina za cijelu Škotsku. Godine 1776. pojavila se njegova najvažnija knjiga, Inquiry in the Causes of the Wealth of Nations (Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda)..

David Ricardo. pak, sin sefardskoga bankara portugalsko-ga porijekla koji se smjestio u Londonu, prekinuo je sa svojom obitelji već u 21. godini i pristupio sekti kvekera. Postao je burzovni mešetar i vrlo se brzo, u 25. godini života, obogatio kao Krez. Godine 1817. objavio je knjigu Principles of Politi-

cal Economy and Taxation (Načela političke ekonomije i opo-rezivanja).

Ricardo i Smith dvojica su očeva ultraliberalne dogme koja je u temelju kolektivnoga superega novih gospodara svijeta. Što kaže ta dogma? Prepušten sam sebi i oslobođen svakoga ograničenja i svakoga nadzora, kapital se spontano i u svako-me trenutku usmjerava prema mjestu gdje će njegovi profiti biti najveći. Upravo stoga usporedba cijena troškova proizvod-nje određuje mjesto uvođenja robne proizvodnje. I valja reći kako taj zakon stvara čuda. Tako se između 1960. i 2000. bo-

gatstvo planeta povećalo šest puta, a vrijednost prometa na burzama u New Yorku za 1000 posto.

Neriješen je ostao problem raspodjele. Ricardo i Smith bili su dvojica mudraca koji su bili i dubo-

ki vjernici. Glasgow i London bili su naseljeni mnogim ubogim bijednicima. Njihova je sudbina duboko zaokupljala dvojicu znanstvenika. Koji je njihov recept? Trickle down effect, »efekt curenja vode nizbrdo«.

Za Ricarda i Smitha postoji objektivna granica akumulacije bogatstava. Ona je vezana uz zadovoljenje potreba. Poučak se primjenjuje na pojedince kao i na poduzeća.

Uzmimo primjer pojedinaca. Evo što kaže poučak: kada proizvodnja kruha svojom količinom dosegne određenu ra-zinu, podjela siromašnima postaje gotovo automatska. Kada bogati konkretno ne mogu uživati u bogatstvu koje znatno nadmašuje zadovoljenje njihovih potreba (ma koliko skupe i pretjerane one bile) tada oni sami pristupaju preraspodjeli.

Ukratko, kada dosegnu određenu razinu bogatstva, bogati ga više ne akumuliraju. Oni ga dijele. Neki milijarder povećava plaću svojega vozača jer više ne zna - u pravome smislu toga pojma - što raditi sa svojim novcem.

No dobro, ja smatram tu zamisao pogrešnom. Zašto? Zato što Ricardo i Smith vezuju akumulaciju s potrebama i kori-snom upotrebom. Dakle, za nekoga milijardera novac nema nikakve veze - ili ima vrlo malo - sa zadovoljenjem potreba, ma koliko raskošne one bile. To što neki faraon ne može plo-viti na deset brodova istodobno, stanovati u deset vila u jedno-me danu ili pojesti 50 kg kavijara u jednome obroku, na kraju je posve nevažno. Korisnost tu nije važna. Novac proizvodi novac. Novac je sredstvo vlasti i prevlasti. Želja za prevlašću neutaživa je. Ona ne nailazi na objektivne granice.

Richard Sennet profesor je na London School of Economi-cs. Prigodom nedavne rasprave u Beču, rekao mi je: »Ta sa-blast zvana trickle down effect mogla se roditi samo u glava-ma ekonomista židovsko-kršćanskog porijekla. Ona je točna kopija apsurdne tlapnje o raju u Bibliji. Crknite dobri ljudi iz trećega svijeta i drugdje! Ljepši vam je život obećan u raju.

Nezgoda je u tome što vam nitko ne kaže kada će se taj famoz-ni raj ostvariti. A kad je riječ o trickle down effectu, odgovor je jasan: nikada.«

Dok to čekamo, svjetski se rat protiv siromašnih nastavlja.

DRUGI DIO

Grabežljivci

A dobar, tko ne bi htio bit?

Ali na ovom tužnom svijetu

Ograničena su sredstva

A čovjek grub i podao

Tko, recimo, ne bi htio pošten bit?

Jesu li okolnosti za to

Ne, okolnosti nisu za to.

Bertolt Brecht, Peachumova pjesma Opera za tri groša

I

Krvavi novac

Paradoks: oligarsi su istodobno i ujedinjeni i razjedinjeni. Među oligarhijama cijeloga svijeta vodi se nemilosrdan rat.

Prisilna preuzimanja u industriji i uslužnim djelatnostima, najpodmukliji burzovni manevri, suparničke javne ponude za kupnje, svi oni slijede jedni za drugima. Novčana središta -oligarsima tako draga mjesta - tutnje od buke njihovih bi-taka.

The New Republic, sjevernoamerički komentarski časopis, objavio je u ljetu 2000. fresku suvremenoga financijskog kapi-talizma kroz portrete dvojice njegovih glavnih aktera, Billa Ga-tesa i Larryja Ellisona. Prvi, vlasnik Microsofta, najbogatiji je čovjek na zemlji; drugi, osnivač i najveći dioničar Oraclea, po-sjeduje drugo osobno bogatstvo na planetu. Naslov je članka Garyja Rivlina, njegova autora: »Bill Gates licemjer, Larry El-lison ubojica«.

Za početak Rivlin citira Mitchella Kertzmana, dobrog i priz-natog poznavatelja običaja sjevernoameričkih oligarha. Kert-zman kaže: »Ubiti ili biti ubijen, prožderati ili umrijeti, to je njihovo pravilo. Vladati tržištima, uništiti konkurente...« Nji-hov je rječnik uvijek jezik rušenja i rata. Kertzman tu ne za-staje na pola puta: »U biti, sva velika poduzeća visoke tehno-logije, sva koja su se smjestila na čelu ljestvice najmoćnijih i najbogatijih, vode krvave ubojice... Da biste stigli do te razine, morate biti savršen morski pas.«

Gary Rivlin razgovarao je s mnogim podčinjenima tih mor-

skih pasa. Slika koju su oni oslikali o svijetu Microsofta i Ora-clea doslovce je stravična. Nigdje drugdje jamačno izraz »ka-pitalizam divljine« nije do te mjere opravdan.

Visoki dužnosnik Oraclea priča o sjednicama za »motiva-ciju« što ih Larry Ellison saziva za nove zaposlenike. »Mi smo ovdje krvoloci«, obično 'odreže' veliki gazda na tim sastanci-ma. Konkurenti su, dakle, neprijatelji, a Ellison i suradnici i suradnice Oraclea ratnici.

Ellisonov je borbeni poklik: »Ubit ćemo ih, ubit ćemo ih!« Drugi dužnosnik, drugo sjećanje: »U Oracleu, mi se ne tru-

dimo samo jednostavno pobijediti konkurenta, mi ga želimo uništiti... Treba ga nastaviti udarati, čak i kada je već na zem-lji. I ako još pokreće mali prst, treba mu smrviti ruku.«

Portret dvojice najbogatijih ljudi na planetu završava us-porednom analizom njihovih karaktera: »(Ellison) manje skri-va svoju surovost nego Gates. Međutim, obojica su prihvatili istu strategiju masovnog uništenja. No, dok je Gates jednosta-vno vrlo učinkovit, Larry odaje dojam da zadovoljava svoju po-trebu.«

Kako definirati »grabežljivca« ili »vuka«, kako kaže Michael Lewis?

Michael Lewis je bio zvijezda burze u New Yorku, bankar na Wall Streetu i organizator, za račun posredničke kuće Salomon Brothers, nekoliko najunosnijih operacija posljednjih godina. No, taj bivši đak London School of Economics i Sveučilišta u Princetonu nikada nije prestao taj svijet pogledavati barem kritički.

Prekinuvši sve veze i poslove s tom sredinom, objavio je Liar's Poker, nemilosrdnu optužnicu protiv svojih bivših kole-ga. On piše: »Vuk se prilagođava svim prilikama impresivno vješto i brzo. Žestoko se sprda s onim što čine drugi, pritom imajući povjerenje samo u svoj instinkt (...) Genijalni špeku-lant nije lojalan nikome, ne poštuje nijednu ustanovu niti neku prethodnu odluku (...) Iz njega zrači neki čudni mir. Čini se gotovo ravnodušnim, apatičnim, prema svemu onome što se zbiva oko njega (...) Nije podložan osjećajima običnih ulagača: tjeskobi, panici, opsesiji brze dobiti (...) Sam sebe smatra sa-

stavnim dijelom elite i ostatak ljudskih bića smatra stadom ovaca.«53

Kakve god bile ideološke krinke za kojima se skrivaju pljačkaši (gramzljivci), ono što ih otkriva jest žestoka pohlepa za uspjehom, za maksimalnom dobiti, za moći. Na kraju, moć se uvijek izražava nekim nasljednim izrazima, u obliku osob-noga bogatstva.

Léon Bloy je originalno opisao način postojanja i djelova-nja oligarha globaliziranog kapitala: »Bogataš je neumoljiva ži-votinja koja sili na zaustavljanje oštricom ili mitraljeskim ra-falom u trbuh.«54

Pod zvučnim imenom, National Labor Committee (NLC), krije se nevladina organizacija malih razmjera i više nego skromnih financijskih i administrativnih sredstava. Drži je u životu Charles Kernaghan. Riječ je o neobičnom i jedinstvenom promatraču i organizatoru. Djeluje iz New Yorka. Bavi se uglav-nom dvjema stvarima. Oštrim okom promatra praksu plaćanja i trgovinske strategije glavnih američkih transkontinentalnih kompanija i, zahvaljujući mreži udruga, odbora i grupica koje djeluju putem interneta, povremeno uzbunjuje američku na-prednu javnost, lansirajući o ovome ili onome određenome problemu urgent action alerts (»hitne poruke za akciju«), U SAD-u, Kanadi, Latinskoj Americi i Aziji njegov je utjecaj zna-tan. Sve vođene ankete, svi pozivi koje je uputio NLC dostupni su na njegovoj internet stranici: http://www.nlcnet.org.

Prema Kernaghanu, najveći dio bogatstava što su ih nago-milali veliki pljačkaši potječe iz blood-money55, novca od krvi, krvavog novca. On iznosi ovaj slučaj:

Transnacionalna tvrtka Walt Disney proizvodi svoje pidžame

53 Citat: Léon Bloy Le sang des pauvres - Krv siromašnih, Pariz, Arlea 1995., str. 22. 54 Blood money ima u engleskome, ima dva značenja: i kao naknada za ubijenoga, krvarina, i kao novac stečen ubojstvom. Ovdje kontekst traži potonje značenje, krvavi novac. 55 Budući da je riječ o radionicama u kojima se izrabljuje jeftina i nezaštićena radna snaga, gotovo da bi najbolji izraz za to bio rabionica ili izrabljionica (op. red)

i ostalu dječju odjeću ukrašenu glasovitim mišem, uz ostalo u sweat-shops, »znojnim radionicama«56, na otoku Haitiju. Glavni direktor-predsjednik tvrtke zove se Michael Eisner. On ima astronomski visoke godišnje zarade. Kernaghan je izraču-nao: Eisner zarađuje po satu (podatak iz 2000. godine) 2783 US dolara, a Haićanka koja izrađuje diznijevske pidžame do-biva samo 28 centi po satu. Da bi stekla jednaku zaradu kao što Eisner dobiva po satu, radnica u Port-au-Princeu morala bi naporno raditi 16,8 godina.

No, Eisner se ne zadovoljava tom čudesnom zaradom. Iste si je godine (2000) stavio u džep i dionice u vrijednosti od 181 milijun dolara (izračunato prema godišnjem prosjeku 2000.). Ta bi svota bila dovoljna da se održi na životu 19.000 ha-ićanskih radnika i njihovih obitelji čak 14 godina. Međutim, Disneyevi haićanski radnici i radnice dobivaju skandalozno niske plaće, pate od pothranjenosti i žive u bijedi.

National Labor Committee, inače, sudjelovao je u snimanju slavnog uspješnog filma, u proizvodnji kompanije Walta Dis-neya, koji je posvećen spretnosti čopora mladih lovačkih pasa: 101 dalmatiner. Za vrijeme cijeloga trajanja snimanja, ta je transnacionalna tvrtka smjestila pse u »kuće za pse«, poseb-no sagrađene za tu priliku. U tim su »kućama« životinje imale krevete pune vune, lampe koje su ih grijale i svakoga su dana dobivale obroke koje su im pripremale posebne kuharice od telećega i pilećeg mesa izmjenice. Veterinari su danonoćno bdjeli nad zdravljem dalmatinera. A Disneyevi haićanski rad-nici i radnice - oni koji izrađuju dječje pidžame, ukrašene tim famoznim dalmatinerima - životare u ogavnim utočištima zaraženim malarijom. Spavaju na daskama. Kupnja komada mesa za njih je nedostižan san. Njihovo je zdravlje klimavo, ali nijedan si radnik ne može platiti liječnički pregled.

U prašumi globaliziranog kapitalizma, može se otkriti još mnogo primjera golemih bogatstava nagomilanih zahvaljujući

56 Budući da je riječ o radionicama u kojima se izrabljuje jeftina i ne-zaštićena radna snaga, gotovo da bi najbolji izraz za to bio rabionica ili izrabljionica [op. red)

blood-moneyu, krvarini ili krvavome novcu, onako kako to opisuje Kernaghan.

Marc Rich, američki, belgijski i španjolski građanin, još je jedan od najbogatijih ljudi na planetu. Taj je multimilijarder (u dolarima) trader, špekulant svim vrstama sirovina. Živi u Zugu, u srcu Švicarske. Ukupno 17 godina za Richom je tra-galo američko pravosuđe zbog mnoštva zločina, među kojima je često bilo i grubo izrabljivanje nemoćnih ljudi, ali i zbog su-radnje s terorističkim državama.

Godine 1983., sud u Southern Districtu u New Yorku optužio ga je za racketeering. U vrijeme apartheida u Južnoj Africi, Rich je opskrbljivao rasistički režim naftom, kršeći tako svakodnevno embargo što ga je uvela međunarodna zajednica. Režim u Sjevernoj Koreji, samodršce u Beogradu, ajatolahe u Teheranu - koji su svi bili pod međunarodnim embargom -Rich je također opskrbljivao strateškim materijalima.57

Međutim, Švicarska je u više navrata odbila američke zah-tjeve za njegovim izručenjem. Čudo jedno.

Drugo se čudo dogodilo u siječnju 2001: tri dana prije nego što će napustiti Bijelu kuću, predsjednik Bill Clinton pomi-lovao je toga grabežljivca. Time Magazine je objasnio: »Rich je bio osumnjičen za 51 aferu, od poreznih prijevara do reke-ta (...) Međutim, njegova bivša supruga upravo je poklonila 450.000 dolara Predsjedničkoj knjižnici u Arkansasu.«58

No, blood-money nije sjevernoamerička posebnost. Euro-pljani, osobito Švicarci, također se ističu u tome.

Novac od korupcije i pljačke koje su u državama Trećega svijeta provodili domaći diktatori i njihovi suradnici, jedan je od velikih izvora bajoslovnoga bogatstva švicarskoga raja. Švi-carska primjenjuje slobodnu konvertibilnost svih valuta. Nje-zina politička neutralnost, cinizam i krajnja sposobnost njezi-

57 Michael Dobbs »How Rich got rich: the path to a fortune«. Interna-

tional Herald Tribune, 14. ožujka 2001. Naslov znači: Kako se Rich (engl. bogati) obogatio: put do bogatstva. 58 Time Magazine, New York, 31. prosinca 2001. Racketeering se. ina-če, može prevesti kao »ucjena« ili »iznuđivanje«

nih bankara tradicionalno potiču diktatore svih vrsta - obitelj Sanija Abache (Nigerija), Mobutua (bivši Zair), Jean-Claudea Duvaliera (Haiti) i sve Marcose (Filipini) - da s punim povje-renjem ulažu plodove svojih pljački u bankama na Paradepla-tzu u Zürichu ili u ulici Corraterie u Ženevi.

Međutim, švicarski su zakoni toliko zapetijani da vrlo malo afričkih, latinoameričkih i azijskih vlada ima ikakve izglede da vrati išta, osim nešto mrvica, od golemih novčanih svota nakon pada i svrgavanja diktatora koji su ih uložili. Tako od oko 3,4 milijarde dolara što ih je opljačkao Sani Abacha izme-đu 1993. i svoje smrti 1998. i uložio u 19 švicarskih banaka, samo je 730 milijuna pronađeno i blokirano, a 115 milijuna vraćeno je vlastima u Lagosu.

Još jedna osobito unosna renta: međunarodno izbjegavanje poreza. Iz cijeloga svijeta, ali osobito iz Njemačke, Italije i Fran-cuske, utajivači poreza prenose kapital u Švicarsku. Razlog je jednostavan: gotovo je svugdje u svijetu izbjegavanje poreza kaž-njiv zločin, ali ne i u Švicarskoj, gdje se lažna prijava poreza odnosno svjesno prijavljivanje manjeg prihoda smatraju samo administrativnim prekršajima. Pravno se kažnjava samo kri-votvorenje dokumenata. Kada je riječ, dakle, o utaji poreza, bankarska tajna apsolutno vrijedi. Ona se nikada nikome ne ukida.

Dobro su poznate Chateaubriandove riječi: »Neutralni u ve-likim revolucijama u državama koje ih okružuju, Švicarci su se obogatili na nesrećama drugih i stvarali su banke na ljud-skim nevoljama.« Financijska oligarhija vlada bez suparnika. Zahvaljujući hipertrofiranom bankarskom sustavu, zahvalju-jući i nedodirljivosti bankarske tajne i brojeva računa, ta oli-garhija djeluje kao jatak svjetskoga kapitalističkog sustava.59

U očekivanju promjena, djeca umiru od gladi u Kinšasi, u Lagosu, Ibadanu i Kanou, bolesnici crkavaju u bolnicama zbog manjka lijekova.

Aktivnost jataka jako je unosna. Godine 2000. ukupno 375 švicarskih banaka (uključujući i

strane banke u Švicarskoj) nagomilalo je u svoje kovčege pri-vatnih bogatstava koja su dosegla svotu od 3700 milijardi švi-

carskih franaka ili više od 2000 milijarde eura. Od sveg tog uloženog novca 2000. ukupno je 2056 milijardi švicarskih fra-naka pripadalo privatnim računima stranaca.60

Čisti ukupni dobitak sakupljen u svim tim bankama bio je, iste te godine, 19,5 milijardi švicarskih franaka. U odnosu na 1996., taj se dobitak povećao šest puta.

Ken Moelis, odgovoran za uključenje novih poduzeća i bur-za u United Bank of Switzerland (UBS), dobiva skromnu go-dišnju plaću od 20 milijuna švicarskih franaka (oko 14 miliju-na eura). Plaća Marcela Ospela, predsjednika upravnog vijeća UBS-a, doseže skromnih 12,5 milijuna švicarskih franaka. Njegov kolega iz banke Crédit Suisse, First Boston, ima osnov-nu zaradu od sedam milijuna švicarskih franaka.61

Vidi se, nemoral upravlja ponašanjem grabežljivaca. Odak-le on dolazi? Kako ga protumačiti?

U ranu zoru 11. svibnja 1996. dva japanska alpinista i nji-hova tri šerpe izlaze iz svojih malih skloništa viseći pod gre-benom na sjevernoj strani Everesta. Nalaze se na visini od 8300 metara. Njihov je cilj: ostvariti uspon do vrha (8848 me-tara visine) sa sjeverne strane. Da bi svladali 548 metara vi-

59 Vidjeti izvještaj koji je Zajednička parlamentarna misija o prepreka-ma kontroli i kažnjavanju financijske delikvencije i pranja novca u Eu-ropi posvetila Lihtenštajnu, koji je vrlo usko povezan sa švicarskim financijskim tržištem (Izvještaj br 2311, registriran u predsjedništvu (francuske) Narodne skupštine 30. ožujka 2000). Taj je izvještaj obja-vio Attac u kolektivnom radu Les Paradis fiscaux (Porezni rajevi). (At-tac, odnosno Action pour la Taxation des Transactions Financieres

pour l'Aide aux Citoyens, dakle Akcija za oporezivanje financijskih transakcija na korist građanima je udruga koja se bavi borbom protiv bježanja novca u porezne rajeve; www.attac.org.) 60 Vidjeti podatke koje je dao Lukman Arnold, predsjednik upravnog odbora UBS-a (UBS je Uion Bank of Switzerland) u Die Weltwoche,

Zürich, 18. kolovoza 2001. 61 U nakani da se dioničari zaštite što bolje, većina burzovnih propisa u svijetu zahtijeva da se javno objavljuju plaće dužnosnika.

sinske razlike i 1500 metara udaljenosti, predviđaju najviše devet sati (računajući i silazak). Računica je zgusnuta: žele li preživjeti, moraju se prije noći vratiti u logor br. 3. Uvjeti su krajnje teški. Digla se oluja. Počinju se penjati. Iznad jedne strmine, na koti 8500, nailaze na uzvisinu u obliku rta. On-dje, u snijegu, na nekoliko centimetara od svoga puta, Japanci i nepalski šerpe nalaze jednog indijskog alpinistu, ranjenog, posve iscrpljenog i djelomično smrznutog, ali još govori. Ja-panci se ne zaustavljaju i nastavljaju uspon. Nešto kasnije uju-tro, na visini od 8630 metara, zaustavlja ih jedna vertikalna stijena, zaleđena u dužini od 30 metara. Mijenjaju svoje boce s kisikom i pojedu poneki komad.

Okrenuvši pogled udesno, prvi Japanac zapaža dva druga Indijca. Jedan leži i jednostavno je u agoniji, umire. Drugi kleči u snijegu. Živ je.

Japanska ekspedicija nastavlja svoj uspon. Nitko od njezi-nih članova nije pružio ni hrane niti bocu kisika preživjelome. Nijedna riječ nije razmijenjena. Samo pogledi.

Tri i pol sata poslije, petorica penjača, nakon nadljudskih napora, stigli su na vrh Everesta.

Nakon njihova povratka, nepalski su šerpe progovorili. Bili su pod šokom. U ekspediciji na visokoj planini, kao i na mor-skoj pučini, kapetan zapovijeda, ostali sauno slušaju. No, šer-pe ne mogu zaboraviti uspaničene i molećive oči napuštenih Indijaca.

Bio je to povod javnoj raspravi pokrenutoj u Indiji i u Ja-panu. Novine su objavile velike naslove o tome događaju. Kao u Indiji, i u Japanu je ponašanje japanskih alpinista strogo kritizirano.

Potonji su tada sazvali konferenciju za novinare da bi se obranili. Glasnogovornik ekspedicije, Eisuke Šigekawa, mla-dić od 21 godine, tumači: »Uspinjali smo se na te velike vrho-ve sami. po cijeni velikog i rizičnog napora koji pripada samo nama. Bili smo previše umorni da bismo pružili pomoć. Iznad 8000 metara čovjek si ne može dopustiti da ima morala.«

I u ovom slučaju analogija s konkretnim situacijama u svakodnevnom ponašanju grabežljivaca globaliziranoga kapi-

tala bode oči. Prešavši određen opseg poslova, vođe finan-cijskoga carstva, vlasnici neke transkontinentalne kompanije ne mogu si više dopustiti ponašanje prema moralnim zakoni-ma. Njihov stalni uspon i zgrtanje bogatstva, preživljavanje i neprekidno širenje njihova carstva zahtijevaju posve nemoral-no ponašanje.

Ne potječu sve sjajne plaće što ih prisvajaju gospodari tran-skontinentalnih tvrtki iz blood-moneya, krvavoga novca. Neki su od najbogatije plaćenih predsjednika tvrtki62, jednostavno rečeno, veliki i zaslužni rušitelji radnih mjesta. Upravni odbor nagrađuje ih zato što su otpustili na tisuće zaposlenika i tako smanjili troškove proizvodnje i učinili da na burzi snažno skoče cijene »smršavjele« tvrtke. Ti grabežljivci uspješno pro-vode socijalni darvinizam. Evo nekoliko slučajnih primjera.

Godine 1997. predsjednik Eastman-Kodaka, George Fisher, jednim je potezom ukinuo 20.000 radnih mjesta u cijelome svijetu. Njegova naknada? Dobio je dionice Eastman-Kodaka u vrijednosti od 60 milijuna dolara.

Sanford Wiell predsjednik je transkontinentalnog poduzeća Travelers. Godine 1998. proveo je spajanje svoje tvrtke s konkurentskom Citicorp. Deseci tisuća zaposlenika i zaposle-nica, u desetak zemalja, preko noći su otpušteni. Te je godine Sanford Wiell dobio, računajući zajedno premije i plaće, kra-snu svotu od 230 milijuna dolara.

Poput kiselih kiša, cinizam i nemoral velikih grabežljivaca cure s vrha socijalne piramide prema sporednim prostorima. Civilizacija nalikuje brodu na otvorenome moru: ona ima crtu gaza, granicu ispod koje brod tone. Crta gaza ili vode na li-nija europske tržišne civilizacije dramatično se snizila tijekom prošloga desetljeća. 63

62 Prevodim kao predsjednik, američki termin Chief Executive Officer CEO 63 Richard Sennet raščlanjuje taj proces u anglo-saksonskim zemlja-

ma. Richard Sennet The Corrosion of Character. The Personal Conse-

quences of Work in New Capitalism. New York, Norton 1998.

Pohlepa gospodara truje mozak vazala. Danas mnogi po-slovni upravljači rado pljačkaju svoja vlastita poduzeća. Po-našaju se kao oni cestovni razbojnici u vrijeme Stogodišnjega rata, koji su pljačkali vlastite suputnike.

Sindikalni povjerenici Opće konfederacije rada (CGT) upra-ve tržišta kapitala banke Crédit lyonnais uzbunili su 24. svi-bnja 2001. javno mnijenje: samo u jednoj godini, 2000, še-fovi te uprave prisvojili su, u obliku »premija« (dodataka na ionako visoke plaće), svote koje su ukupno dosezale 120 mi-lijuna tadašnjih francuskih franaka.64

Kuoni-Holding je jedna od glavnih putničkih agencija u svijetu. Sjedište joj je u Zürichu. Daniel Affolter bio joj je neka-da predsjednik. U godinu dana, uspio je srediti da dobije »pre-mije« od ukupno 8,1 milijuna švicarskih franaka. Te su »pre-mije«, dakako, došle kao dodatak honorarima, naknadama troškova i redovitim plaćama. Inače, vješti se Affolter, star 47 godina, osigurao protiv eventualnoga otpuštanja: u radni ugo-vor uspio je ubaciti dodatak koji mu je jamčio da će - ostane li bez posla - svake godine dobivati po milijun švicarskih fra-naka do dobi odlaska u mirovinu.

Upitan o brojnim koristima koje si je priuštio na štetu bla-gajne svoga vlastitog poduzeća, čudesni je Affolter odgovorio: »Ne osjećam i ne priznajem nikakav stid!«65

Kapitalizam divljine ustoličio je vrlo lijep običaj, nazvan »zlatni padobran«. Neki predsjednik i glavni direktor koji uni-štava svoje poduzeće može biti otjeran, ali kao utjehu za svoju nesposobnost dobiva naknadne uplate, dakako iz blagajne tvr-tke koju je upravo uništio. Tu je riječ o osobito živopisnoj pljački, jer se obavlja na izravan račun poduzeća koje je već na dnu i čijem su znatnom broju zaposlenika već pokazana izlazna vrata - ali njima bez zlatnog padobrana.

64 Odile Benyahia-Kouider »Au Crédit lyonnais, les bonus font des va-gues (U Crédit lyonnais, premije u valovima)«, Libération, 26. i 27. svi-bnja 2001. 65 Daniel Ammann i Klaus Vieli »Ich schäme mich nicht«, Facts, Zürich, br. 19, 2001.

Michael Orvitz bio je talent scout, agent za novačenje glu-maca, u Hollywoodu. Predsjednik transkontinentalne tvrtke Walt Disney, Michael Eisner, angažirao ga je za svoga izravnog pomoćnika. Međutim, Orvitz nije zadovoljio na poslu. Eisner ga je otpustio nakon samo 14 mjeseci. Kakav mu je bio zlatni padobran? Ček od 100 milijuna dolara, sretno unovčen na ve-liku štetu zaposlenika i dioničara.66

Robert Studer i Mathis Cabiavaletta bili su, devedesetih go-dina, jedan za drugim, predsjednici Saveza švicarskih banaka. Obojica su kukavno propala. Pod njihovim predsjedanjem Sa-vez je imao goleme gubitke, i to zbog pogibeljnih špekulantskih operacija. Bili su, dakle, otpušteni. No, ipak, Robert Studer spremio je u džep 15 milijuna švicarskih franaka, a Cabiava-letta 10 milijuna.

Godine 2001., zrakoplovna kompanija Swissair bila je na rubu stečaja. Philippe Brugisser bio je predsjednik više godi-na, okružen mnogim direktorima i upravnim odborom u kojem je sjedio cvijet švicarskih oligarha. Svi zajedno, tu su vi-soko probitačnu tvrtku - čiji su dioničari većinom javna tijela - doveli do katastrofe, i to zbog nestručnosti, megalomanije i prljavog ortakluka. Ta fina ekipa napokon je bila protjerana iz svojega bunkera u Balsbergu, blizu Züricha. No, odlukom administrativnog vijeća, Brugisser i njegovi direktori okoristili su se pritom golemim zlatnim padobranima.

Oštećeni su dioničari tada, organizirani kao građanska ud-ruga, pokrenuli protiv »padobranaca« istragu o štetama i inte-resima. Došli su do iznenađujućeg otkrića: čelnici Swissaira bili su se osigurali - dakako, na trošak kompanije - protiv svih žalbi i optužbi o štetama koje bi mogle nastati njihovim upravljanjem.

U toj katastrofi Swissaira jedan se grabežljivac posebno istaknuo: Mario A. Corti, posljednji predsjednik korporacije. Corti pripada visokoj aristokraciji globaliziranoga kapitala.

66 O Orvitzovu uzbudljivom životu piše Bernard Weinraub »Trouble for Orvitz, Part II«, International Herald Tribune, Pariz 11-12. kolovoza 2001.

Bivši financijski direktor Nestléa, druge transkontinentalne prehrambene tvrtke na svijetu, postao je predsjednik Swissai-ra 16. ožujka 2001. Tada je potpisao ugovor na pet godina kojim mu se osiguravala ukupna naknada od 12,5 milijuna švicarskih franaka. Kao bivši član upravnog vijeća Swissaira, odlično je poznavao (dramatičnu) situaciju kompanije. Zato je, dakle, uz suradnju nekih od svojih bivših kolega iz upravnog vijeća, uspio odmah dobiti cijelu tu svotu.

Sedam mjeseci poslije, u cijelome svijetu, svi su zrakoplovi Swissaira prikovani za zemlju, jer kompanija nije bila sposob-na platiti gorivo i aerodromske takse.

Danas je ta korporacija u pravnoj likvidaciji. Tisuće su lju-di i žena ostale bez posla, a da se nisu okoristili nijednim socijalnim pravom. Dionica Swissaira ne vrijedi više ni pare. Stotine mirovinskih fondova, deseci javnih društava i više de-setaka tisuća štediša ostali su bez svojih uloga. Istodobno, Ma-rio A. Corti mirno uživa u svom bogatstvu, skriven u svojoj luksuznoj vili u Zürichbergu.

Jedan je od omiljenih sportova grabežljivaca spajanje po-duzeća. Ta spajanja, zna se, mogu biti posljedica voljnog pri-bližavanja dviju vodećih ekipa ili burzovnim napadom (nepri-jateljskim preuzimanjem).

Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UN-CTAD) izračunala je da su se 2000. prekogranična spajanja, »fuzije« poduzeća povećala za 50 posto, u ukupnoj vrijednosti koja je dosegla 1145 milijardi dolara. Od siječnja do kolovoza 2001., dogodilo se 75 »megafuzija« poduzeća. Pojmom »mega-fuzija« UNCTAD se služi za spajanja poduzeća koja obuhvaćaju promet veći od od milijardu dolara godišnje. U ovih 75 »mega-fuzija«, vlasnike je promijenilo 235 milijardi dolara.67

Prema UNCTAD-u, 63.000 transnacionalnih tvrtki nadzire 800.000 svojih aktivnih filijala na cijelome planetu. Njihov je poredak 2001. godine sljedeći: General Electric (SAD), Ro-yal Dutch/Shell (Nizozemska/Ujedinjeno Kraljevstvo), General

67 Prema izvješću o izravnim stranim ulaganjima UNCTAD-a od 18. ruj-na 2001.

Motors (SAD). Slijede Ford Motor (SAD), Toyota (Japan), Dai-mler Chrysler (Njemačka), Total-Fina (Francuska), IBM (SAD) i BP (Ujedinjeno Kraljevstvo). Nestlé (Švicarska) zauzima jeda-naesto mjesto, ABB dvanaesto, Roche dvadeset i sedmo. Godi-ne 2001. najveće su akvizicije bile Deutsche Telekomova kup-nja tvrtke Voice-Stream (SAD) za 24,6 milijardi dolara. Slijedi prodaja Viag Interkoma (Njemačka) British Telecomu za 13,8 milijardi dolara.

Citigroup (SAD) je otkupio Banamex (Meksiko) za 12,4 mi-lijardi, Deutsche Telekom Powertel (SAD) za 12,3 milijardi i australski BHP Billiton za 11,5 milijardi. Nestléova kupnja Ralston Purina Groupa (SAD) za 10,4 milijardi osma je naj-važnija akvizicija 2001.

Prva i najbrža posljedica spajanja dvaju poduzeća jest uki-danje određenog broja radnih mjesta. To zovu efektom sinergije (udruživanja). Tko od toga strada? Zaposlenici. Grabežljivci govore o »neizbježnim žrtvama«. Time se podrazumijeva: kako vrijednost poduzeća raste kao posljedica fuzije, tako je i žrt-vovanje radnika opravdano. Ta viša logika opravdava razaranje radnih mjesta.

Pokazuju to i posljednje raspoložive brojke: teorija »oprav-danih žrtava« često proizlazi iz laži. Najveći je dio fuzija (spajanja) u biti otvorio prostor za znatna smanjenja imutka. List Le Monde raščlanio je 12 najvećih burzovnih fuzija. Prak-tički su se sve suočile s velikim gubitkom burzovne vrijedno-sti tvrtke koja je nastala fuzijom. Tih je 12 promatranih fuzija proizvelo gubitak veći od 720 milijardi dolara.68

Možemo se, u svezi s tim, upitati: zašto grabežljivci toliko vole spajanja (fuzije)? Odgovor se istodobno odnosi na psiho-logiju i gospodarstvo. Bilo koja megafuzija godi megalomaniji bogataškoga kneza. Ona istodobno zadovoljava njegovu pohle-pu. Čineći gotovo refleksno (i općenito posve nekažnjeno) zlo-čin posvećenosti, on u svakoj fuziji ostvaruje uvjerljive osobne koristi.

68 »L'énorme gâchis des fusions géantes, Golema zbrka oko divovskih fuzija«, Le Monde, dosje objavljen 21. kolovoza 2001.

Sve donedavno, Švicarska Konfederacija uživala je ugled zbog kvalitete svojih javnih usluga. Ultraliberalna većina u parlamentu prekinula je to stanje. Državna uprava Federalnih željeznica, koja je bila nacionalni ponos nakon probijanja i iz-gradnje, potkraj 19. stoljeća, velikih tunela Gothard, Loetsch-berg i Simplon, pretvorena je u društvo anonimnih privatnih dionica. Sa svojim brojnim uredima, žutim vozilima koja su obilazila sve alpske i jurske doline, sa svojim nekad legen-darnim uslugama i pristupačnim cijenama, Pošta je također prestala biti državna služba. I Telekomunikacije su doživjele istu sudbinu. Rezultat tih ponižavajućih privatizacija: u švicar-skim se selima poštanski uredi zatvaraju. Da bi se poslao neki paket i pismo ili uplatio neki račun treba stajati u beskrajnom redu u rijetkim uredima koji su još ostali otvoreni. Ista takva neugodnost čeka klijenta koji bi imao smiješnu želju da kupi željezničku kartu na kolodvoru Cornavin, u Ženevi.

Težnja je privatizatora providna. Ona posve odgovara ultra-liberalnoj ideologiji: uništiti javne usluge kako bi se dao slo-bodan prostor privatnim poduzećima koji rade na istome području. U Švicarskoj, transnacionalna privatna društva raz-nosača poštanskih pošiljki - DHL, UPS - rade zlatne poslove. A predsjednik Pošte, koja je na putu likvidacije, sa svoje stra-ne, sanja o tome da svoje poduzeće pretvori u poslovnu banku. A vladina većina, posve obuzeta ukidanjem javnih usluga, pa-sivno pomaže toj pljački.

Astronomske plaće što ih administrativna vijeća dodjeljuju direktorima transkontinentalnih društava, banaka i uslužnih poduzeća izazivaju bijes javnoga mnijenja.

Predsjednik upravnog vijeća UPS-a Lukman Arnold igra se pedagoga. Na pitanje kako se mogu opravdati te nepristojne plaće, odgovara: »Velikoj je većini pučanstva jamačno neshva-tljivo zašto bi neki pojedinac ubirao tolike prihode«.69

Veliki i mali grabežljivci u svoju obranu iznose argumente koji su čisto uvredljivi za obične radnike i namještenike. Oni kažu: »Naše su odgovornosti goleme. Mi možemo bilo kada

69 Lukman Arnold u Die Weltwoche, Zürich, 1. kolovoza 2001.

dobiti otkaz. Mi svaki dan svoj ugled menadžera stavljamo na kocku«.70 To podrazumijeva: sve to opravdava naše pretjerane plaće.

U Malom almanahu velikih ljudi, grof Antoine de Rivarol piše: »Najciviliziraniji narodi toliko su blizu barbarstvu kao što je i najčišće željezo blizu rđe«.

Već stoljećima, čestitost je švicarskih ministara poslovična. No, vremena se mijenjaju. Osobito je folkloran primjer Petera Aliescha, ministra policije u vladi kantona Grigione.71

U siječnju 2001. ime Petera Aliescha obišlo je svijet. Njego-vo strogo lice, male zlobne oči iza finih naočala, prugasta kra-vata i sivo odijelo besprijekorna kroja više su se puta dnevno pojavili na CNN-u, TF1 i na drugim televizijskim mrežama ši-rom svijeta. Od 25. do 31. siječnja, Aliesch je bio na čelu služ-be sigurnosti Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu.72

Alieschovi policajci, oružnici i vojnici tom su prigodom s veseljem udarili po mirnim antiglobalističkim prosvjednici-ma koji su došli iz cijele Europe. U svojoj mlatalačkoj žestini nisu štedjeli ni žene ni djecu, čak niti biskupe. Mnogo je bilo ozlijeđenih, a i samovoljnih uhićenja.

Međutim, u srpnju 2001. arhanđeo iz Grigionea73 s vatre-nim mačevima naglo je izgubio svoju oholost. Novinari su otkrili videosnimke i dokumente koji su dokazivali uske veze između Aliescha i međunarodnog financijskog pustolova ime-nom Panagiotis Panadakis. Zbog nabave skupoga kaputa od nerca za njegovu suprugu, organizacije skupog odmora na jed-nom grčkom otoku i drugih dobrotvornih usluga, ozbiljni i

71 Švicarsku Konfederaciju čini 26 država, koje se nazivaju kantonima. Pravda i policija u nadležnosti su kantona. 72 U međuvremenu, i Svjetski gospodarski forum je premješten. Plaše-ći se 2002. još žešćih prosvjeda, njegov predsjednik. Klaus Schwab, te je godine tradicionalni sastanak organizirao u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku. 73 Kanton Grigione (retoromanski Grishun) znači »Sivci« prema Si-vom obrambenom redu, najveći je i najistočniji kanton u Švicarskoj. Graniči s Lihtenštajnom, Austrijom i Italijom. Glavni je grad Chur, no daleko su poznatija zimovališta Davos i St. Moritz.

asketski ministar policije osumnjičen je da je Panadakisu i njegovim tvrtkama pribavio dozvole za rad u Grigionu. Bilo kako bilo, tužitelj iz Züricha pokrenuo je kaznenu istragu pro-tiv Panadakisa zbog »stručne prevare«. A Alieschu je pritom skinut imunitet i isključen je iz svoje stranke.74 Izabran do 2002. ostao je ministar, ali je bio lišen prava na odlučivanje.

A 2002. godine dogodila su se dva događaja koji se ubrajaju u najzanimljivije udare grabežljivaca koji sustavno pljačkaju svoja poduzeća dovodeći ih namjerno u propast radi osobnog bogaćenja.

Transkontinentalni energetski konglomerat Enron imao je sjedište u Houstonu, u Teksasu, i na čelu mu je bio Kenneth Lay. Da bi opljačkao svoju tvrtku - jednu od deset najjačih u Sjedinjenim Državama - Kenneth Lay i njegovi suradnici pro-veli su svojevrsnu urotu, u biti vrlo jednostavnu. Najprije su obilno financirali različite političke kampanje Georgea W. Bu-sha, Dicka Cheneya i nekoliko drugih osoba iz teksaške desni-ce. Kada su došli na vlast, primatelji tih darova dodijelili su Enronu »suupravljanje« energetskom politikom Sjedinjenih Država.

Tada su Lay i njegovi suradnici uspostavili posve mutan su-stav prikazivanja računovodstva tvrtke. Zatim je Lay od svojih političkih prijatelja dobio deregulaciju tržišta financijskih in-strumenata koji se odnose na energetske proizvode (nafta, hi-droenergetika itd.). Senator koji je osigurao prihvaćanje toga zakona bio je Phil Gramm. Njegova je supruga Wendy pred-sjedala Enronovim Audit Committee - odbora za nadzor ra-čunovodstva tvrtke. Obilno plaćena, ona je zatvarala oči, nos, usta i uši kada je obavljala svoju dužnost nadzora Layevih fi-nancija.

Ministar financija Georgea W. Busha, Paul O'Neill, štitio je Enron od ikakvog poreznog nadzora. Tada je, zahvaljujući vješto složenoj mreži offshore banaka, Lay svake godine orga-nizirao goleme utaje... poreza.

74 Des Sonntagsblick, Zürich, 12. kolovoza 2001.; Facts, Zürich, 11. kolovoza 2001.; Sonntagszeitung, Zürich, 12. kolovoza 2001.

Napokon, kad bi negdje u svijetu, neka vlada - koju Lay ne bi uspio pokoriti ni prijetnjama ni ucjenama niti korupcijom -odbijala dati Enronu nove naftne koncesije ili pravo da sagra-di naftovod, Lay bi nazvao svoje prijatelje u Pentagonu. Njegovi bi se pritisci obično na kraju pokazali dovoljnima da bi Enron dobio na vrijeme pravo sagraditi svoj naftovod ili iskoristiti svoje novo naftno polje...

Sjedinjene Države imaju mirovinski sustav koji se razlikuje od onoga u Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i u mnogim drugim zemljama. Američki mirovinski fondovi djeluju po metodi kapitalizacije. Svaki zaposlenik, svaki aktivni član toga fonda ulaže svoje obvezatne priloge - posredništvom mirovin-skih fondova - na financijskom tržištu, točnije u burzama. Od-laskom u mirovinu, godišnji prihod svakoga ulagača računa se prema ukupnim prilozima koje je uložio i njihovoj vrijed-nosti. Tako je stečaj Enrona upropastio stotine tisuća štediša, čiji su mirovinski fondovi bili uloženi u ime tvrtke. Međutim, upravo prije stečaja, Lay je od svoga upravnog odbora uspio dobiti otpremninu od 205 milijuna dolara...

Gotovo istodobno, drugi su kanibali djelovali unutar Glo-bal Crossinga, jedne od najjačih telekomunikacijskih tvrtki u Sjedinjenim Državama. Još u ožujku 2000. burzovna kapita-lizacija Global Crossinga dosezala je 40 milijardi dolara. U ve-ljači 2002. poduzeće je bilo posve beskrvno, njegova burzovna vrijednost na najnižoj točki. No, upravo prije propasti, njegov predsjednik Gary Winnick uspio je da mu upravni odbor iz-glasuje otpremninu od 730 milijuna dolara.

I sve je bilo posve legalno. I posljednji primjer pljačke koji valja zabilježiti. Vođeni od-

ličnim savjetima svojih osobnih knjigovodstvenih stručnjaka, mnogi grabežljivci uspijevaju da im njihova poduzeća godišnje na osobne račune u mirovinskim fondovima ulože astro-nomske svote. U mnogim zemljama (pa i u nekim švicarskim kantonima) ulozi na mirovinskim računima neoporezivi su. Potkraj 2001. dioničari metalurškoga diva ABB. čije je sjedište u Zürichu, sa zaprepaštenjem su otkrili da je njihov predsjed-nik, Šveđanin Percy Barnevik, uložio skromnu svotu od 149

milijuna švicarskih franaka na svoj osobni mirovinski račun, i to neposredno prije svoje ostavke 1996. Pokušali su se žaliti. Međutim, nijedan zakon u Švicarskoj (kao ni drugdje na Za-padu) ne dopušta da se sankcionira to posljednje lukavstvo grabežljivaca.

Do otkrića tih astronomskih (a ipak legalnih) uloga 2001. godine, Percy Barnevik bio je smatran rijetkim primjerom mo-ralnoga gurua velikog međunarodnog biznisa. S Kofijem An-nanom bio je osnovao Global Compact, neformalni ugovor zaključen između Ujedinjenih naroda i glavnih transkontinen-talnih privatnih tvrtki kojemu je obveza bila da »bdjeti« nad »doličnim« ponašanjem potonjih u zemljama Trećega svijeta. Global Compact djeluje od siječnja 1999.

U to je doba Barnevikov osobni ugled bio golem. Šveđani (i mnogi Švicarci) obožavali su ga kao poluboga. U portretu koji mu je posvetio, londonski Financial Times, s crtom britanske ironije, piše: »Jedini razlog zbog kojega gospodin Barnevik ne hoda valovima koji razdvajaju Švedsku od Danske jest taj što nema vremena.«

Točan smisao u kojem filozofi prosvjetiteljstva rabe riječ »grabežljivci«, to su bića »izvan čovječnosti«. Jean-Jacques Rousseau: »Izgubljeni ste ako zaboravite da su plodovi svačiji i da zemlja nije ničija.«

Grabežljivci se ne vezuju ni uz kakvu školu mišljenja, ne-maju korijena ni u kojem kolektivnom pothvatu, ne poznaju povijesni vidokrug, ni s kim ne sklapaju saveze osim sa sebi sličnima i nemaju nikakvih motivacija - osim okusa vlasti i novca.

Oni nisu ni desni ni lijevi, ni s Juga ni sa Sjevera. Nijedna kolektivna misao nije ostavila u njima neke prepoznatljive crte. Oni nemaju povijesti, ne grade ništa i umiru, a da nisu nikad otvorili oči prema ljudima koji ih okružuju.

Svojim svakodnevnim ponašanjem, oni sami sebe smještaju na marginu zajedničkoga čovječanstva.

Oni su izgubljena bića.

II

Smrt države

1. Privatizacija svijeta slabi normativnu sposobnost država. Privatizacija stavlja pod skrbništvo parlamente i vlade. Oduzi-ma smisao većini izbora i gotovo svim narodnim glasovanjima. Javne ustanove lišava regulatorne moći. Ona ubija zakon.

Od Republike kakvu smo naslijedili od Francuske revolu-cije, ostaje samo privid.

Jürgen Habermas postavlja dijagnozu: »Razvojne težnje koje, pod imenom 'globalizacije', privlače danas našu pozornost preinačile su povijesni raspored koji se isticao činjenicom da su država, društvo i gospodarstvo djelovali u nekoj vrsti su-života unutar istih nacionalnih granica. Kao posljedica globali-zacije tržišta, međunarodni gospodarski sustav unutar kojeg države definiraju granice između unutarnje trgovine i vanjske trgovine, pretvara se u transnacionalno gospodarstvo. Pritom je na prvome mjestu važno ubrzano kretanje kapitala posvuda u svijetu i to što mreža financijskih tržišta spletena na svjetskoj razini donosi besprizivnu ocjenu nacionalnih proizvodnih sre-dišta. Te činjenice pokazuju zašto državni akteri danas, u svjetskoj mreži razmjena, više nisu ona čvorišta koja su im ne-kada nametala strukturu međudržavnih i međunarodnih od-nosa. Danas su države okovane tržištima više nego nacionalna gospodarstva državnim granicama.«75

75 Jürgen Habermas Nakon države-nacije, nova politička konstela-

cija.

Počinje se potvrđivati nova vrsta moći: moć zastrašivanja koju grabežljivci imaju prema demokratski uspostavljenim vladama, parlamentima, sudovima i javnim mnijenjima.

Habermas ovako definira genezu te nove moći: »U uvjetima svjetske konkurencije, koja je dobila oštar oblik nadmetanja umjesto proizvodnje najrentabilnijih dobara, poduzeća su, više nego ikada, prisiljena istodobno povećavati produktivnost i racionalizirati cijelu organizaciju rada, još više ubrzavajući dugoročni proces kojim tehnologija vodi smanjivanju broja ra-dnih mjesta. Masovna otpuštanja jasno otkrivaju moć zastra-šivanja kojom - sve više i više - raspolažu pokretna poduzeća, dok ona koja ostaju vezana uz lokalne izvore ubrzano slabe. U toj situaciji začaranog kruga, stvorenoga rastućom neza-poslenošću, u kojoj su sustavi socijalne sigurnosti sve manje sposobni za suočavanje s potrebama, a porezni prihodi sve manji - kruga koji financijske izvore države gura do njihovih zadnjih rovova - mjere za poticanje rasta to su nužnije što je manje moguće da se poduzmu. I to zato što su međunarodne burze, u međuvremenu, na sebe preuzele obvezu da 'ocjenjuju' nacionalne ekonomske politike.«

I dalje: »Izbacivanje politike i njezina zamjena tržištem pro-vodi se, dakle, tako što nacionalna država ubrzano gubi spo-sobnost za naplatu poreza, poticanje rasta i osiguravanje bitnih temelja svoje zakonitosti; no, taj se gubitak ne nadoknađuje nijednim korisnim ekvivalentom (...). Suočene sa stalnim ri-zikom bijega kapitala, nacionalne se vlade upuštaju u ludu utrku s tim neredom tako što snižavaju troškove, odakle pro-izlaze besramne zarade i neviđene razlike između plaća, rast nezaposlenosti i sve veća društvena marginalizacija siromaš-nog pučanstva. U mjeri u kojoj su uništeni društveni uvjeti širokoga političkog sudjelovanja, demokratske odluke, čak i kad su prihvaćene formalno korektno, gube svoju vjerodostoj-nost.«76

Intelektualno i institucionalno, Jürgen Habermas nasljed-nik je Frankfurtske škole. Kao učenik i tumač starih njemačkih

76 Isto.

marksista, on je duhovni sin Maxa Horkheimera (čiji je bio asistent na Sveučilištu Johann Wolfgang Goethe u Frankfur-tu), Theodora Adornoa, Herberta Marcusea, Eugena Pollacka i Ericha Fromma. Mogu li se njegova apokaliptična vizija svemoći financijskoga kapitala, njegov pesimizam prema spo-sobnostima otpora republikanske države, njegova opora kri-tika sadašnjeg funkcioniranja demokracije protumačiti njego-vom izravnom teorijskom vezom? Hoće li se duboki kulturni pesimizam Frankfurtske škole i očaj u temeljima židovsko-kršćanske eshatologije ponovno na neki neočekivani način po-javiti u Habermasovoj kritici jedinstvenog kapitalističkog tr-žišta?

Već više od pola stoljeća, Habermasov najstrašniji i najžilaviji teorijski suparnik zove se Ralf Dahrendorf. Dahrendorf i Ha-bermas dvojica su glavnih predvodnika suvremene njemačke sociologije. Doživio sam više Soziologen-Tage, velikih »misa« njemačkih sociologa, koje su, na sceni, smjenjujući se, pred-vodili ta dvojica gurua podučene šezdesetosmaške mladosti.

Habermas je glavni mislilac njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP). Dahrendorf je član njemačke Slobodnodemo-kratske stranke (FDP), tzv. liberala. On je čak bio i ministar te stranke u njemačkoj federalnoj vladi. Međutim - o kakvo-ga li iznenađenja! - Dahrendorf danas o smrtnim pogibeljima koje prijete demokraciji na Zapadu radi iste raščlambe kao i njegov suparnik.

Čujmo Dahrendorfa: »Da bi ostale konkurentne na sve važ-nijim svjetskim tržištima, države su primorane poduzeti ini-cijative koje izazivaju nepopravljive štete koheziji građanskih društava (...). U tijeku desetljeća koje dolazi, dakle, hitna za-daća Prvoga svijeta bit će ostvariti kvadraturu kruga - pomiriti napredak, društvenu koheziju i političku slobodu.«77

2. Odakle dolazi država? Odakle dolazi njezina snaga? Što daje demokraciji život? Što čini da se neki skup izoliranih pojedinaca organizira u strukturirano, civilizirano društvo

77 Ralf Dahrendorf, Die Quadratur des Kreises. Transit br. 12, 1996.

koje se opire centrifugalnim strastima? Koje je porijeklo zakona?

Kant je definirao državu kao zajednicu nečistih volja okup-ljenih pod zajedničkim pravilom. No, što je on smatrao ne-čistim voljama? U svakom čovjeku postoje najgore strasti, rušilačke energije, ljubomora, instinkt moći. Zbog svoje pro-svjećenosti, on se odriče dijela svoje slobode u korist opće volje i javnoga dobra. Sa sebi sličnima, on stvara »zajedničko pravilo«, državu, zakon. Posvemašna sloboda vlada tom tvore-vinom. Kant još kaže: »Jao zakonodavcu koji bi prisilno htio uspostaviti ustav s etičkim ciljevima; ne bi tako samo došao do suprotnosti toga ustava nego bi još više potkopao svoje po-litičko ustrojstvo i oduzeo bi mu svaku potporu.«

Kant je bolje nego itko drugi poznavao krajnju krhkost za-jedničkog pravila, društvenog tkanja ispletenoga nečistim vo-ljama, ponor koji vreba i ispod naoko najsolidnijih ustanova. On naziva »radikalnim zlom« silu koja skreće pojedinačne vo-lje građana i vodi ih putem slabljenja, iskrivljavanja ili, u naj-gorem slučaju, poništenja zajedničkoga pravila.

Myriam Revault d'Allonnes, tumačica Kanta, piše: »Nezabo-ravna je veličina povijesnoga znaka koji otkriva moralnu sklo-nost čovječanstva. Međutim, postoji također i ono radikalno zlo kao sklonost ljudske prirode, neuklonjiva sklonost i nedo-kučiv ponor izvornoga prava sposobna da se usmjeri prema dobru ili zlu...« I, dalje: »U mjeri u kojoj po prirodi nije okre-nut stabilnim ciljevima, čovjek je podatan(...). Ljudski je rod ono što želimo od njega učiniti.«78

Ima u većini grabežljivaca nešto od Mefista. Oni hotimice organiziraju napuštanje države. Oni sramote, ozloglašuju, de-legitimiraju svoju upravljačku nadležnost.

Na žalost, oni trijumfiraju. Teško pobijeđenima!

3. U veljači 1996. na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu nešto se dogodilo. Događaj za primjer, otkriće novoga

78 Myriam Revault d'Allonnes: Ce que l'Homme fait à l'Homme, Pariz, Seuil 1995.

svijeta! Teškim korakom, Hans Tietmeier, predsjednik nje-mačke Bundesbanke, približava se mikrofonu postavljenom na sceni konferencijskog bunkera, u središtu gradića smješte-noga u dubini Landwassertala, u kantonu Grigione. Vani, na snijegu koji polako pada, komandosi zaštitne policije s kaci-gama, bodljikava žica i elektronički nadzirane prepreke štite bunker. Na srebrnom nebu, crni helikopteri švicarske vojske neprekidno kruže.

Unutar bunkera, tisuću najmoćnijih oligarha na svijetu miješa se sa šefovima država, premijerima i ministrima više desetaka država. Obraćajući se okupljenim vođama država, Tietmeier zaključuje svoj govor upozorenjem: »Odsad ste svi vi pod nadzorom financijskih tržišta!«79

Buran pljesak. Šefovi država, premijeri i ministri, većinom socijalisti, prihvaćaju kao očitu činjenicu podređenost narod-ne suverenosti tržišnoj i špekulantskoj racionalnosti globalizi-ranoga financijskog kapitala.

Svi su sudionici Svjetskoga ekonomskog foruma u Davosu točno znali što je Tietmeier htio reći. Naime, svatko od šefova država i vlada, svatko i svaka od nazočnih ministara i mini-strica ima svakodnevno osobno iskustvo s tim »nadzorom«. Povećava li neka vlada porezni predujam? Financijski se kapi-tal (strani i domaći) odmah povlači da bi potražio povoljnije uvjete akumulacije u nekoj susjednoj državi. Mijenjaju li se uvjeti prihvata ulagačkog kapitala, carinske tarife ili propisi za prebacivanje dobiti multinacionalnih kompanija u zemlje nji-hova porijekla? Međunarodni financijski kapital bez odgode kažnjava vladu koja je to odlučila.

U dvorani je znatan broj uglednika imao u glavi bitku oko Višestranog sporazuma o ulaganjima (MAI ili, francuski, AMI). Taj je sporazum bio donesen pod diktatom glavnih transna-cionalnih kompanija u svijetu. Predviđao je ponajprije da neka transnacionalna kompanija može zahtijevati nadoknadu štete i kamate zbog nje pred nekim međunarodnim sudom, za-

79 Harald Schuman, Hans-Peter Martin: Die Globalisierungsfalle,

izdanje Rowohlt 1998., str.90

pravo protiv neke odluke bilo koje suverene države ako proci-jeni da joj ona donosi bilo kakvu nepravdu. O sporazumu se najprije pregovaralo u okviru OECD-a, vrhunske organizacije najvažnijih industrijskih država. Sve su vlade pognule kraljež-nicu. Ostalo je samo da se sporazum potpiše.

Upravo se tada pokrenula mobilizacija kakva dotad nije vi-đena u europskom civilnom društvu, posebno u Francuskoj. Na kraju je premijer Lionel Jospin morao odbiti staviti svoj potpis. Sporazum nije mogao stupiti na snagu.

Ta suspenzija, ipak, ništa ne jamči i rok odgode mogao bi se smanjiti: nije li WTO upisao MAI u program svoga novog kruga pregovora koji je počeo 2002. godine?

Odredbe MAI-ja već su uvrštene u Sporazum o slobodnoj trgovini u Amerikama (ALCA, engleski FTAA). Zasad taj spo-razum okuplja samo SAD, Kanadu i Meksiko. U međuvremenu, plaćenici gospodara, nazočni u vladama i parlamentima, u medijima i u profesionalnim organizacijama praktički u svim zemljama Latinske Amerike i Kariba (osim Kube) spletkare s ciljem da ALCA bude prihvaćena u zemljama te hemisfere.80

Snažni socijalni pokreti - kao što su MST (Movimento dos Tra-balhadores Sem Terra, pokret seljaka bezemljaša) u Brazilu, CONAIE, La Via Campesina - organiziraju žestoku oporbu.

U bunkeru konferencije u Davosu, Tietmeierovi slušatelji mogli su također misliti i na dugove koji razjedaju toliko ze-malja Trećega svijeta. U Brazilu, jednoj od najsnažnijih država južne hemisfere, taj je vanjski dug, u kolovozu 2001. iznosio 52 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Kamate i stope amortizacije dizale su se 2001. do 9,5 posto BDP-a. Ta je svota veća od svih troškova što su ih u godinu dana imale savezna vlada u Brasiliji i vlade 23 države članice Saveza za obrazo-vanje i zdravstvenu njegu pučanstva.

80 O strategiji općenarodne mobilizacije koju su pokrenuli ti pokreti vi-djeti: »ALCA, Mercado continental sem equilibrio«, poseban broj revije Cadernos do Terceiro Mundo, Rio de Janeiro, travanj 2001.

4. Što čini snagu neke države i posebno demokratske dr-žave? To je ponajprije ideja koju ona utjelovljuje!

U višeslojnom društvu, gdje se sučeljavaju proturječni in-teresi suprotstavljenih društvenih klasa, demokratska država - pomoću mnogih mehanizama (preraspodjela dobiti kroz po-rezni sustav, socijalno osiguranje itd.) - stalno pokušava ub-lažiti, učiniti življom i pokretljivijom asimetričnu međuovis-nost pojedinaca. A građani i građanke srastaju s državom, s njezinim normama i sustavom odlučivanja onoliko koliko iz svega toga izvlače praktične koristi. Država koja svojim građa-nima ne daje osjećaj sigurnosti, koja im ne osigurava ni mini-mum socijalne stabilnosti i prihoda te predvidljivu bolju bu-dućnost te koja ne jamči javni poredak u skladu s njihovim moralnim uvjerenjima - takva je država osuđena na propast.

U većini zapadnih država, sredstva javnog prometa, pošte i telekomunikacije već su privatizirani. Priprema se novi val privatizacije. On obuhvaća škole, koledže, sveučilišta, bolnice, zatvore, čak i policiju.

Međutim, država koja svojevoljno ruši svoje najvažnije jav-ne službe i privatnom sektoru prebacuje obveze koje proizlaze iz kolektivnog interesa, podvrgavajući ih tako zakonu maksi-malizacije profita, u biti je, preuzmimo izraz Erica Hobsbaw-na, failed State, »neuspješna, propala država«.

U očima građana, njezina se vrijednost približava ništici. Gospodarstvo koje bezgranično uzdiže (i slavi) individualnu

konkurenciju, nesigurnost zaposlenja, krhkost socijalnih sta-tusa. plaću po zaslugama, gospodarstvo je koje stvara noćnu moru.

Građanin prepušten bez zaštite velikim socijalnim rizicima gubi svoju značajku građanina. Čovjek koji stalno strahuje za svoj posao, svoju plaću i svoja prava nije slobodan čovjek.

Privatizacija države ruši slobodu čovjeka. Ona uništava pravo građanstva.

S užasom se sjećam gladnih, blijedih bića, odjevenih u pr-nje, prljavih, plaha pogleda, koje sam vidio kako leže ispod vi-jadukta koji razdvaja aerodrom Gallion na Ilhi do Governador od zapadnih predgrađa Rio de Janeira. To su useljenici koje

su prognali suša i surovost latifundista iz sjevernih država, obitelji flageladosa. Danju lutaju velegradom bez hrane, bez budućnosti, bez dostojanstva. Oni su kao progonjene životinje. Noću, vojna ih policija ganja, tuče i ponekad ubija.

U više zemalja Trećega svijeta, gospodari vladaju pomoću drskosti, tjeskobe i nasilja. Kako je ustvrdio njemački tjednik Der Spiegel u tjednu nakon terorističkog napada na New York 11. rujna 2001: »Globalisierung ist täglicher Terror« (»Globa-lizacija je svakodnevni teror«).

5. Nove strategije akumulacije i eksploatacije, što ih provode grabežljivci, u tkivu nacionalnih gospodarstava izazivaju straš-ne pustoši. Države, čak i one najjače, prisiljene su popuštati čak na vlastitome ozemlju - uz pomoć svojih proračunskih i fiskalnih politika - diktatima transnacionalnih financijskih i industrijskih kompanija. Kada god to ne bi učinile, odmah bi bile kažnjene prestankom međunarodnih ulaganja i masov-nim bijegom kapitala.81

Upravo je iz toga razloga, uz ostalo, socijalistički pokus Françoisa Mitterranda propao tijelom i dušom od jeseni 1983., kao što i socijalistički projekt Lionela Jospina iz 1995. nika-da nije mogao prevladati, u mnogim bitnim sektorima, stadij najavljenih namjera.

Kao snažna proljetna bujica, čudesna vitalnost transkon-tinentalnog financijskog kapitala svladava sve prepreke, neu-moljivo mete sve vlasti države te pustoši i najsređenije krajo-like. Odsad pa nadalje vlade - čak i onih najbogatijih i najjačih država - nemaju više drugog izbora nego da pomognu ostva-renju »svjetske unutarnje politike«82. Ostaje im, zapravo, samo da, prevedene na lokalni jezik, prepišu u sve svoje institucio-nalne odluke diktate gospodara svijeta.

Tako iznad vlada, parlamenata, sudaca, novinara, sindika-ta, intelektualaca, crkava, vojski, znanstvenika vladaju finan-cijska tržišta. Od toga trenutka, javne ustanove gube svoju krv.

81 Jürgen Habermas Au-delà de l'État-nation 82 Isto

Republika pati od slabokrvnosti. Uskoro će biti svedena na stanje fantoma. Arogantan govor što ga je izgovorio Tietmeier u Davosu potvrđuje agoniju političke demokracije i teritorijal-ne nacionalne države koja je dosad osiguravala zaštitu.

III

Uništenje ljudi

Demografi ovako procjenjuju pustošenje koje je nastalo u Drugom svjetskom ratu: 16 do 18 milijuna ljudi ubijeno je u borbama, deseci milijuna boraca ranjeni su, mnogi među nji-ma unakaženi i obogaljeni.

Koliko je civila ubijeno? Između 50 i 55 milijuna. A kada je riječ o civilnim ranjenicima, njihov je broj više stotina milijuna. Zbog rata je propalo oko 12 do 13 milijuna mogućih porođaja. Te brojke ne obuhvaćaju Kinu, jer manjkaju statistički poda-ci.83 Što se danas dogodilo s tim novim svijetom, oslobođenim od nacizma, s tim svijetom pravde, sigurnosti i dostojanstva, kojeg su željeli pobjednici u ratu 1939-1945?

Na temelju brojaka koje su objavile specijalizirane organi-zacije Ujedinjenih naroda, broj umrlih zbog ekonomske ne-razvijenosti i krajnje bijede u 122 zemlje Trećega svijeta po-peo se samo u 2001. na nešto više od 58 milijuna. A kad je riječ o teškim i stalnim invaliditetima, koje su posljedica po-manjkanja prihoda, hrane, pitke vode, pristupa lijekovima, oni obuhvaćaju više od milijardu osoba.

Drugim riječima, glad, epidemije, žeđ i lokalni sukobi, koji su posljedice bijede, uništavaju svake godine gotovo isto to-liko muškaraca, žena i djece kao i Drugi svjetski rat u onih

83 Jacques Dupâquier La population mondiale au XX siècle, Pariz, PUF, kolekcija »Que Sais-je?«. 1999., str. 44.

šest ratnih godina. Za narode Trećeg svijeta treći je svjetski rat itekako već počeo.

Neki njemački ekonomisti skovali su novi pojam Killerka-

pitalismus (»kapitalizam ubojica«).84 Evo kako funkcionira taj kapitalizam novoga tipa.

1. Države Trećega svijeta međusobno se bore da bi privuk-le plodotvorna ulaganja koja su pod nadzorom stranih podu-zeća. Da bi dobile tu bitku, ne oklijevaju smanjiti socijalnu zaštitu, sindikalne slobode i pravo pregovaranja stalnih zapo-slenika, koji su i inače osobito slabi.

2. U Europi, posebno, industrijska poduzeća, upravne tvr-tke itd. premještanju svoje opreme, laboratorija i istraživač-kih središta. To se premještanje često provodi u korist »po-sebnih industrijskih zona«, gdje su plaće bijedne i gdje nema zaštite radnika. Vrlo opakim uzvratnim učinkom, već i obična prijetnja premještajem navodi državu porijekla da sve više popušta zahtjevima kapitala, da prihvati sve manju socijalnu zaštitu, ukratko da lokalno tržište rada učini nesigurnim, »fluidnim«.

3. Radnici svih zemalja ulaze tako u natjecanje, postaju su-parnici jedni prema drugima. Riječ je o tome da se svatko trudi da sebi osigura posao i dohodak za svoju obitelj. Ta si-tuacija izaziva neobuzdanu konkurenciju među različitim ka-tegorijama radnika, nepokretljivost, smrt sindikalizma - uk-ratko, to da radnici sramotno, često očajnički, prihvaćaju, uništavanje vlastitoga dostojanstva.

4. Unutar europskih demokracija, otvoren je procjep između onih koji imaju posla i svim ga sredstvima nastoje za-držati boreći se protiv onih koji ga više nemaju i koji ga, vje-rojatno, neće skoro dobiti. Radnička je solidarnost razbijena. Druga pojava: između javnih poslova i privatnog sektora uspo-stavlja se snažno proturječje. I posljednja pojava, najteža od

84 Rudolf Hickel i Frank Strickstrock Brauchen wir eine andere Wirt-

schaft?, Hamburg, Rowohlt 2001.

svih: autohtoni, domaći radnik najčešće počinje mrziti zapo-slenika došljaka. Rasistička zmija diže svoju gadnu glavu.

U zapadnim industrijskim državama bilo je 1990. godine 25 milijuna nezaposlenih. Godine 2001 bilo ih je 39 miliju-na. U Velikoj Britaniji 2001. godine tek svaki šesti radnik ima siguran, stalan posao s punim radnim vremenom. U Sje-dinjenim Državama, radnici zvani ovisnima (u koje ne ubra-jamo vodeće kadrove), koji su tvorili 80 posto aktivnoga pu-čanstva 1996. doživjeli su između 1973. i 1995. pad kupovne moći od 14 posto.

U Francuskoj, nezaposlenost ožujka 2002., pogađa više od 9 posto aktivnoga pučanstva. Dok je rast i dalje nedovoljan, svaki treći Francuz ima nestalan i nesiguran posao. Oko 86.000 osoba, među kojima 16.000 djece, nema u Francuskoj stalno-ga boravišta; spavaju u centrima za privremeni smještaj ili u slučajnim utočištima, pokazuje prva anketa koju je proveo IN-SEE u tome dijelu pučanstva.85 Ta brojka ne uzima u obzir one ljude koji nisu našli utočište, u razmatranome razdoblju, ni u jednome prihvatnom centru, ni u jednoj dodjeli toplih obroka. U taj broj nisu uključene ni one osobe bez pravoga smještaja, koje žive u hotelima na vlastiti trošak (bilo ih je 51.400 prema popisu iz 1999.), niti one koje su našle krov nad glavom u pro-vizornim objektima, u barakama na gradilištima, u skladišti-ma, drvarnicama, napuštenim seljačkim zgradama i prikolica-ma (takvih je, prema popisu 41.400). Broj osoba bez stalnog boravišta približit će se, ubrojimo li djecu, brojci od 200.000.

Njemačka broji više od 4 milijuna nezaposlenih u ožujku 2002. Oko 30 posto poduzeća isplaćuje plaće manje od sindikal-nog minimuma.86 U industrijskim zemljama, prema OECD-u, 100 milijuna ljudi živi ispod praga siromaštva. Godine 2002. u tim je zemljama 37 milijuna živjelo samo od doznaka za ne-zaposlene; a valja znati da se iznos tih doznaka s vremenom smanjuje. Petnaest posto djece školske dobi ne ide u školu.

85 Anketa je objavljena 28. siječnja 2002. u Parizu 86 Podaci OECD-a

Samo u Londonu ima više od 40.000 beskućnika. U Sje-dinjenim Državama 47 milijuna osoba nema nikakvog zdrav-stvenog osiguranja.87

UNDP (Program Ujedinjenih naroda za razvoj) iznosi pak sljedeću tvrdnju: u zemljama Trećeg svijeta 1,3 milijarde ljud-skih bića mora preživljavati s manje od jednoga dolara dnev-no. Prije četrdesete godine života umrijet će 500 milijuna oso-ba. Raspodjela je imovine, osobito poljoprivrednog zemljištva, skandalozna. U Brazilu, na primjer, dva posto vlasnika uprav-lja s 43 posto obradive zemlje, a 153 milijuna hektara ostaje neobrađeno. Istodobno 4,5 milijuna opljačkanih i izgladnjelih seljačkih obitelji luta po cestama.88

Spominjući u jednome pismu financijski kapital i industrij-ski kapital, Marx se služi neobičnim izrazom: fremde Mächte

(»strane sile«). Time želi reći: kao i okupatorske vojske, strane u zemljama koje pokoravaju, te sile kapitala izopačuju i još češće neutraliziraju slobodnu volju napadnutih ljudi.

Maksimalizacija profita, povećana akumulacija dodane vri-jednosti i monopolizacija ekonomskih odluka u suprotnosti su s dubokim težnjama i s pojedinačnim interesima najvećega broja ljudi. Tržišna racionalnost razara savjesti, ona otuđuje čovjeka i odvraća većinu puka od životnoga puta, slobodno ras-pravljenog i demokratski izabranog. Logika trgovine guši ne-ukrotivu, nepredvidljivu, zauvijek zagonetnu slobodu pojedin-ca. Ljudsko je biće svedeno na svoju tržišnu funkcionalnost. »Strane sile« pravi su neprijatelji zemalja i naroda koje zapo-sjedaju.

87 Europska organizacija za ekonomsku suradnju EOEC rođena je 1948. Uzela je ime Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj OECD 1961. Uz europske države, ona okuplja SAD, Kanadu, Australiju. Novi Zeland i Japan. 88 Uz klasične ekonomske parametre, kao što su kupovna moć, doho-dak po stanovniku, opseg bruto nacionalnog proizvoda itd., UNDP u svojim izvješćima primjenjuje i kvalitativne kriterije, kao što su. na primjer, stupanj školovanja, stanje ljudskih prava, čistoća vode, kvali-teta medicinskih njega, kao i hrane itd.

Naomi Klein dirljivo opisuje radne uvjete mladih filipinskih radnica u posebnim sezonskim kampanjama multinacionalnih tvrtki tekstila, sportske opreme ili dijelova za računala. Dos-lovce ih zatvaraju u tvornicama pretvorenima u »posebne pro-izvodne zone« nedaleko od Manile. Radni dani traje 14 do 16 sati. Nijedan se nacionalni zakon ne primjenjuje na tim mjes-tima. Plaće su bijedne. Vrlo rijetko se plaćaju dodatni radni sati. Prava tih zaposlenica posve zanemaruju poslovođe i na-oružani čuvari koji se brinu za gazdinu vladavinu u tvornici.89

Od Kine do Hondurasa, Meksika i Gvatemale, od Južne Ko-reje do Filipina, od Šri Lanke do Dominikanske Republike, suvremeno ropstvo pogađa danas gotovo 30 milijuna ljudskih bića. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da je u svi-jetu oko 850 »posebnih proizvodnih zona«, raspodijeljenih u 70 zemalja.

Tvornice u kojima ti robovi stvaraju proizvode namijenjene uglednim transkontinentalnim kompanijama zovu se na en-gleskome sweat-shops (»znojionice« ili »radionice znoja«), maquiladoras na španjolskome. Sve su one smještene u slo-bodnim zonama gdje vlasnik tvornice ne plaća pristojbe, ni uvozne (za sirovine), ni izvozne (za finalne proizvode koji od-laze u Sjevernu Ameriku ili Europu), niti ikakve poreze.

Vidio sam svojim očima mračne i tužne logore baraka, opa-sane bodljikavom žicom, koje se pružaju u podnožju staroga grada Santa Dominga u Karibima. Sjećam se tih povorki mla-dih radnika, prerano ostarjelih lica, teških pokreta, umornih tijela, kako se oko 20 sati na zvuk sirene pokreću iz posebne proizvodne zone te Dominikanske Republike.

Godine 2001., 65 posto svih dječjih igračaka - lutke, mi-nijaturne željeznice, baloni, roboti, igra Monopoly itd. - uveze-nih u 15 zemalja članica Europske unije, potječe iz tih zona. Dvije su najveće transkontinentalne kompanije, koje nadziru cijelo tržište, Mattel (lutka Barbika) i Hasbro (Monopoly). One primjenjuju različite strategije: Mattel smješta svoje vlastite tvornice u tim zonama, Hasbro povjerava proizvodnju svojih

89 Naomi Klein No logo!, Arles. Actes Sud 2001.

proizvoda zakupljenim satelitskim tvornicama (kineskim, ko-rejskim i sl.) koje djeluju u tim istim zonama.90

Kina, zna se, živi pod jednopartijskim režimom. Sustav ek-sploatacije, što su ga nametnuli komunistički aparatčiki uz izdašnu pomoć transnacionalnih kompanija igračaka, neumo-ljivo je surov: u kineskim »posebnim proizvodnim zonama« radnici i radnice tegle na poslu do 16 sati dnevno, svih sedam dana u tjednu. Prosječna zarada po satu je oko 2,50 kuna. Plaćanje naknadnih sati i noćnoga rada? Minimalna plaća? To su nepoznati pojmovi u kineskim zonama. Porodiljski dopust? Radnice u zonama nikada nisu ni čule za taj pojam.

Radni se odmor može mjeriti štopericom. U mnogim radio-nicama on ne prelazi pet minuta.

Sustav funkcionira čudesno: kada igračke dođu u prodava-onice Berlina, Pariza, Rima ili Ženeve, trošak koji je isplaćen za plaće doseže jedva 6 posto cijene prodaje. Međunarodni trustovi igračaka rade tako zlatne poslove, a komunistički aparatčiki veselo pune svoje džepove.91

A kineski radnici i radnice sigurno će prerano umrijeti od otrovnih isparavanja što zagađuju nezdrave radionice - igrač-ke su lijepo obojene - od neuhranjenosti i mnogih bolesti koje su posljedica bijede.

Promotrimo redom sudbinu industrijskog kapitala, a zatim i financijskog kapitala. One su, prema Pierreu Veltzu, posve različite.

Kada je riječ o industrijskom kapitalu, globalizacija je znat-no manje uznapredovala nego što se obično misli. Stvarno glo-balizirana proizvodna i uslužna poduzeća još su relativno ma-lobrojna. Kosturna mreža »globaliziranih« mjesta proizvodnje pokriva planet. Oko rudarskih okana ili proizvodnih pogona koji rabe vrhunske skupe tehnologije pružaju se pustinje u

90 Kompanije Mattel i Hasbro izvorno su američke. 91 Izvješće o anketi Etičkog kolektiva o etiketi, organizacije koja se bori protiv »posebnih proizvodnih zona«, u Cashu, Zürich, 7.prosinca 2001.

kojima ljudi žive u ekonomiji golog preživljavanja ili skapa-vaju u bijedi.

Financijski kapital, pak, riješio se utega vremena i prosto-ra. On se uvlači u potencijalno ujedinjeni svijet i superpro-stor. Osim toga, on je stupnjevito osamostaljen: milijarde do-lara tako »plove« bez priveza, u punoj slobodi. Taj proces nije od danas, ali se ubrzava začuđujućim ritmom. Revolucija te-lefonije, prijenos podataka u stvarnom vremenu, digitalizacija tekstova, zvukova i slika, krajnje smanjenje računala i svepri-sutnost informatike praktički čine nemogućim nadzor tih kre-tanja kapitala - više od 1000 milijardi dolara dnevno. Nijed-na država, ma koliko bila jaka, nijedan zakon i nijedan skup građana ne mogu tražiti nadzor nad tim pokretima.

Vitalnost i inventivnost financijskih tržišta jamačno nameću neku vrstu divljenja. Novi proizvodi, sve usavršeniji, složeniji i noviji, nižu se ubrzanim ritmom. Uzmimo galaktiku financij-skih proizvoda nazvanih »derivati«92. Njihova vrijednost do-seže više od 1700 milijardi dolara. Sve danas može biti pred-met špekulacije derivatima: sklapam, recimo, sporazum za kupnju broda s naftom, dobitak na lutriji, berbu žita itd. s fiksiranim datumom i fiksiranom cijenom. Ako toga datuma burza objavi nižu cijenu od one po kojoj sam sklopio posao, ja gubim. U suprotnom slučaju, dobivam.

Ludost je u ovome: mogu poduzeti špekulativnu operaciju s proizvodima nazvanim »derivati« ulažući ne više od 5 posto svoga vlastitog novca. Ostatak je zajam. Dakle, može se špeku-lirati proizvodima derivatima s drugim derivatima i tako sve

92 Riječ je o vrijednosnim papirima koji se odnose na određeni posao s vremenskim rokom, koji daju pravo kupnje ili prodaje do određenoga datuma i za unaprijed određenu cijenu. Postoje razne verzije toga pra-va: u kojima se vrijednosni papiri zovu »futures«, »options« (opcije), »warrants« i tako dalje. Derivati su osvojili američka burzovna tržišta sedamdesetih godina, a europske tijekom osamdesetih. Te špekulacije derivatima stare su: prve su derivate izdavali trgovci lukovicama tuli-pana u Nizozemskoj, sredinom XVI. stoljeća.

dalje i dalje... Krajnje je krhka ta beskrajna piramida zajmova koja neprekidno raste i diže se prema nebu.

Ti mladi geniji (muškarci i žene) koji, zahvaljujući svojim matematičkim modelima izrađenima na računalu, pokušavaju predvidjeti kretanja tržišta, obuzdati slučajnosti i smanjiti ri-zike, rade kao »piloti« formule 1. Moraju odlučivati u djeliću sekunde. Dakle, svaka pogrešna odluka može dovesti do kata-strofe. Napetost je golema: burzovno tržište djeluje, u biti, 24 sata dnevno. Već je rečeno: kada New York zatvara i američki mešetari idu u krevet, otvara Tokijo. A kada se japanska bur-za zatvara, rat se premješta u Frankfurt, London i Pariz.

Burzovni su mešetari zapravo bit financijskog kapitalizma: nadahnjuje ih suluda strast za moći i za zaradom, ždere ih i neiscrpna volja da smrve konkurente. Budnima ih drže amfe-tamini. Proizvode zlato iz zraka. U velikim svjetskim multina-cionalnim bankama, ti mladi geniji zarađuju dva do tri puta više nego što iznosi kapital njihovih banaka. Oni naplaćuju visoke nagrade za svoje sudjelovanje u astronomskim zarada-ma što ih osiguravaju svojim ustanovama. Oni su krezovi na-šega vremena. Njihova ludost donosi novac.

No, događaju se i katastrofe. U ožujku 1995., jedan dvadesetosmogodišnji Englez s lut-

kastim licem i grozničavim mozgom oštetio je svoje gazde, u roku od 48 sati, za »skromnu« svotu od milijardu dolara. Nick Leeson bio je jedan od mešetara londonske Barings banke u burzi u Singapuru. Njegov su specijalitet bili »derivati« ja-panskih vrijednosnih papira iz sektora proizvodnje električne struje.

Na početku 1995. strašan je potres opustošio područje Ko-bea i drugih vrlo industrijaliziranih krajeva Japana. Bio je srušen veliki broj elektrana, prijenosnih uređaja i tvornica. Na burzi u Singapuru (u Tokiju itd.) vrijednosni papiri, vezani uz proizvodnju električne struje, stropoštali su se za nekoliko sati. Tako su se piramide »derivata«, koje je Leeson uporno gradio, pretvorile u ruševine.

Taštiji nego pijetao, Leeson je odbio prihvatiti svoj poraz. Krivotvorio je dokumente. Upravo je zato na kraju uhićen

i zbog prijevare osuđen na šest godina zatvora.93 A njegovu banku, najstariju i najugledniju englesku privatnu financijsku kuću (osnovana je 1762.), progutala je oluja.

Još primjera? Dug je popis. U travnju 1994. moćna tvrtka Deutsche Metallgesellschaft iz Münchena bila je operušana, na derivatima špekulanata posrednika, za milijardu i 400 miliju-na dolara. U Sjedinjenim Državama, Orange County i druge javne ustanove u državi Kaliforniji izgubile su, špekulirajući s derivatima, stotine milijuna dolara. Američki porezni obvez-nici moraju nadoknaditi te štete.

Odgovorne ljude centralnih banaka muči noćna mora: či-njenica da kapitalistički sustav sam po sebi jednoga jutra mo-že biti pometen lančanom reakcijom i nizom rušenja kreditnih piramida koje bi mogli izazvati zlosretni ili zločinački mešeta-ri...

U kolovozu 1996. vlada u Washingtonu najavila je seriju sjajnih novosti: nezaposlenost je padala, američko gospodar-stvo obnavljalo je svoj rast, povećavala se industrijska proizvo-dnost, potrošnja je pratila taj trend, izvoz je napredovao. Kako je reagirala burza na Wall Streetu? Panično! Glavna su indu-strijska imena poduzela snažan spust. Za špekulante, otva-ranje stotine tisuća radnih mjesta jednako je noćnoj mori. Povećanje unutarnje potrošnje također. Najavili su moguću re-prizu inflacije i vjerojatno povećanje kamatnih stopa. I, zbog toga. masovni premještaj špekulativnog kapitala s tržišta dio-nica prema novčanome tržištu, prema obveznicama.

Danas centralne banke vodećih zemalja na globusu imaju na raspolaganju samo jedno sredstvo kojim bi mogle pokušati srediti financijsko tržište: utvrđivanje tečajnih i kamatnih sto-pa. No, to su posve nedovoljna sredstva, kako pokazuje pad tečaja na Wall Streetu u kolovozu 1996. Ono što vlada svi-jetom, to su mračne tjeskobe, »predosjećaji«, želje, »uvjereno-sti«, neobuzdani okus igre i zarade burzovnih operativaca. Da

93 Leeson je odležao tri godine i četiri mjeseca u zatvoru u Singapuru, a danas živi u Londonu.

bi pokušali osmisliti sve to, ženevski privatni bankari rado unajmljuju čak i teorijske fizičare, koji uglavnom dolaze iz Eu-ropskog centra za nuklearna istraživanja (CERN), u Meyrinu, kod Ženeve. Ti fizičari izrađuju složene matematičke modele namijenjene smanjenju rizika, vezanih uz odluke o kupnji i prodaji što ih donose mešetari. No, time se ništa ne postiže: kretanja na burzi izravno su povezana s emotivnim reakcija-ma, »instinktivnim shvaćanjima«, glasinama koje vode maštu igrača...

Oko bilijun dolara bilo je u prometu svakoga radnog dana tijekom 2001. godine. Samo je 13 posto te svote bilo nami-jenjeno sređivanju nekoga trgovinskog duga (isporuka neke robe, otplata nekoga patenta, kupnja nekretnine, industrijska ulaganja itd.), a 87 posto cjelokupnog iznosa bile su čiste novčarske transakcije, bez stvaranja nove vrijednosti. U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma, njemački so-ciolog Max Weber pisao je 1919: »Reichtum ist eine Kette

Wertschöpfender Menschen« (»Bogatstvo je lanac ljudi tvora-ca vrijednosti«). Ništa od toga nema danas!

Danas je bogatstvo plod nepredvidivih postupaka pohlep-nih i ciničnih špekulanata, opsjednutih zaradom po svaku ci-jenu i postizanjem najveće dobiti.

Špekulantski mjehur napuhuje se bez prestanka. Prividno gospodarstvo već preteklo stvarno gospodarstvo.

IV

Pustošenje prirode

Nevidljiva ruka globaliziranoga tržišta ne uništava samo ljudska društva. Ona razara i prirodu.

Od svih šteta što ih prirodi nameće multinacionalni finan-cijski kapital, uzmimo primjer pustošenja prašuma na plane-tu. Iskorištavajući ih maksimalno, transnacionalne ih drvne kompanije uništavaju. Uz ostalo, golemi agroindustrijski kon-glomerati u stalnoj su potrazi za novim zemljištem da bi proši-rili nasade ili povećali uzgoj goveda. Upravo zato oni spaljuju tisuće i tisuće hektara djevičanskih šuma godišnje.

Danas tropske prašume ne pokrivaju više od oko 2 posto površine Zemlje, ali pod svojim zaklonom okupljaju gotovo 70 posto svih biljnih i životinjskih vrsta. U 40 godina (1950-1990), cjelokupna površina prašuma smanjila se za više od 350 mi-lijuna hektara: uništeno je 18 posto afričke šume, 30 posto azijskih šuma i 18 posto latinoameričkih i karipskih šuma. Trenutačno se procjenjuje da se svake godine uništi više od tri milijuna hektara. Svakoga dana, zauvijek nestaje raznolikost biljnih i životinjskih vrsta, više od 50.000 vrsta između 1990. i 2000. godine. A kada je riječ o ljudima, na temelju popisa iz 1992., u amazonskoj šumi ostalo je živjeti manje od 200.000 autohtonih žitelja (a bilo ih je 9 milijuna prije kolonizacije).94

Amazonska prašuma najveća je prašuma na svijetu. Porječje

94 Vidjeti izvješće izvršnog tajništva Konvencije UN za borbu protiv ši-renja pustinja, 2001.

Amazone obuhvaća gotovo šest milijuna četvornih kilometara. Institut za istraživanje svemira, čije je sjedište u São Paulu, u Brazilu, promatra to područje pomoću satelita koji redovito snimaju napredak dezertifikacije (pretvaranja u pustinju). Samo u tijeku 1998. godine uništeno je 16.838 četvornih ki-lometara amazonske šume, što je teritorij jednak polovici Bel-gije. Uništavanje se povećava: ono je 1998. bilo za 27 posto veće od onoga 1997. Institut je počeo svoj posao promatranja 1972. Otada je uništeno više od 530.000 četvornih kilometara.

A prašume Amazonije su zelena pluća planeta. Brazilska vlada stalno propisuje zakone, sve drakonskije,

protiv samovoljnih požara, protiv nedopuštenih uništavanja šuma; redovito objavljuje uredbe o iskorištenju i transportu drva. Međutim, ti se zakoni i uredbe ne provode. Korupcija ut-ječe na mnoge dužnosnike, zastupnike i guvernere. K tomu, nadziranje je toga prostranog ozemlja vrlo teško: može se pro-voditi samo iz zraka. Međutim, velike dijelove amazonskoga tla mjesecima pokrivaju gusti bijeli oblaci. Procjenjuje se da se oko 20 posto namjernih požara nikad ne otkrije.

Strašne su klimatske posljedice uništavanja tropskih pra-šuma što ga izvode grabežljivci transkontinentalnih kompani-ja drveta i uzgoja stoke. Stalni nestanak prašuma poremećuje klimu. Strašne suše uništavaju plodna zemljišta i ljudima oduzimaju mogućnost opstanka na njima.

U više područja, osobito u sahelskoj Africi, nekada plodna zemljišta zahvaćena su dezertifikacijom. Afrika je kontinent čije su dvije trećine površine sastavljene od pustinja i suhih, neplodnih zona. A 73 posto afričke suhe zemlje već je znatno ili potpuno neupotrebljivo. U Aziji je gotovo 1,4 milijardi hek-tara pogođeno pretvaranjem u pustinju, a to znači da je 71 posto tla na kontinentu opustošeno. Na južnom Sredozemlju, gotovo dvije trećine i inače suhe zemlje ozbiljno je pogođeno stalnom sušom.

Na početku 21. stoljeća, gotovo je milijardu ljudi, žena i djece ugroženo pretvaranjem plodnoga tla u pustinju. Stotine miliju-na osoba žive bez mogućnosti redovitoga pristupa pitkoj vodi.

U nekim dijelovima Sahela, Sahara se širi gotovo po 10 ki-

lometara godišnje. Obrada nasada u močvarama, koja je vrlo važna za preživljavanje nomadskih i polunomadskih naroda - kao što su, na primjer, Tuarezi i Peli - nestaje na širokim prostorima. Tako je ječam posijan tijekom kišnog razdoblja, kada pomalo pada kiša, donedavno davao tim nomadima često odlučujući prinos prehrani. A što reći o zdencima o kojima ovi-si preživljavanje sela! Podzemna ležišta vode na sjeveru Burki-ne Faso, Medija, Nigera danas su često i dublje od 50 metara. Kopati u toj dubini, graditi zdence koji će opstati i opskrblji-vati pitkom vodom zahtijeva tehnička sredstva koje nemaju ni Pele ni Bambare ni Mossije. Treba bušiti pomoću strojeva, za-tim učvrstiti stjenke zdenaca, što znači betonirati ih; napokon, ugraditi snažne pumpe koje će omogućiti da se voda digne do površine. Sve je to skupo i zahtijeva mnogo cementa i drugoga građevinskog materijala. Međutim, seljaci su na tome području siromašni kao Job. Oni, dakle, postupno ostaju bez vode.

Na cijelome sjeveru i sjeveroistoku Senegala, kao i u dru-gim zemljama toga područja, stotine tisuća seljaka i pastira žrtve su ubrzane dezertifikacije svojih zemljišta. Što čine ti seljaci, ti uzgajivači i njihove obitelji kad njihove zemlje guta širenje pustinje? Jednostavno rečeno, hodaju. Točnije: kreću na put prema najbližem gradu, sa svojom gladnom djecom, nekoliko koza i kuhinjskih posuda te možda preživjeloga ma-garca. Žene su u prnjama. Muškarci predvode, lupajući štapo-vima po napuklom tlu te tako tjeraju zmije. Nakon više dana, ponekad i tjedana, izmučeni i iznureni, stižu u grad.

Ondje se useljavaju u prljava, ružna sirotinjska naselja. Na našem se planetu danas može prebrojiti oko 250 miliju-

na žena, muškaraca i djece svih nacionalnosti, svih etničkih porijekla koji lutaju po raznim putovima i napuštaju svoje ro-dno tlo koje se pretvara u prašinu i kamen. U službenim ih dokumentima nazivaju »ekološkim izbjeglicama«.95

Godine 1992. u Rio de Janeiru je održan »Summit Zemlje«; sazvali su ga Ujedinjeni narodi da bi se obavila inventura glav-

95 Nasuprot političkim izbjeglicama, oni ne uživaju nikakvu zaštitu međunarodnog prava

nih opasnosti što prijete preživljavanju planeta. Gotovo sve države onamo su uputile svoje diplomate i stručnjake. Tada je donesena Konvencija za borbu protiv dezertifikacije. Njezino je tajništvo danas smješteno u Bonnu. Vodi ga izniman čovjek: Hama Arba Diallo.

Od 30. studenoga do 11. prosinca 1998. izaslanici iz 190 država potpisnica Konvencije i stotine nevladinih predstavnika okupili su se u Dakaru da bi ocijenili stanje - drugi put od osnivanja Konvencije. Bilanca je strašna! Usprkos svim podu-zetim naporima, pustinje se neumoljivo šire po svijetu. Konfe-rencija u Dakaru načinila je precizan popis svih akcija koje se moraju poduzeti kao odgovor na to strašno zlo i zaključila kako je nužno skupiti 43 milijarde dolara da bi se financirali hitni programi zaštite.

Konferencija se održavala u Međunarodnom kongresnom centru, u hotelu Méridien-Président, na zapadnom vrhu Zele-nog rta. Za vrijeme jednoga radnog doručka, slučajno sam sje-dio pokraj lana Johnsona, živog, riđokosog i nasmiješenog, ni više ni manje nego potpredsjednika Svjetske banke. Johnson je britanski ekonomist velikog ugleda, vraški pragmatičan, stari lisac banke u kojoj radi više od 20 godina. Brojka od 43 milijarde dolara nužnih za pokretanje hitnih programa bila me je impresionirala. A upravo je Johnson na plenarnoj sjed-nici iznio te znanstvene računice. Htio sam upoznati neke po-jedinosti, saznati koji je način računanja primijenjen i tko su oni koji će dati tu svotu. Johnson me dobrohotno saslušao. Zatim mi je rekao: »Don't worry. Nobody has this kind of mo-

ney!« (»Ne brinite se. Nitko nema tu vrstu novca!«). Na prethodnim sam stranicama insistirao na klimatskim

poremećajima (i njihovim društvenim posljedicama) izazvani-ma uništavanjem tropskih prašuma, koje je i sâmo posljedica uglavnom djelovanja transkontinentalnih drvnih i stočarskih kompanija. Međutim, postoji bezbroj drugih slučajeva koji svjedoče o nepopravljivim štetama što ih nanose grabežljivci prirode. Iznijet ću jedan primjer: pustošenje delte rijeke Niger koje je izvela naftna kompanija Shell.

Naseljena s više od sto milijuna ljudi, četvrti proizvođač naf-

te na svijetu, Nigerija je, u biti, jaka zemlja. Već dva desetljeća njome vladaju vojni diktatori, uglavnom porijeklom iz musli-manskog Sjevera, sve jedan korumpiraniji i suroviji od drugo-ga. Režim može računati s financijskom solidarnošću velikih naftnih kompanija, ponajprije Shella. Ponekad diktatori daju znakove da za korak odstupaju, pod pritiskom svjetske javno-sti. No, ta razvedravanja svaki put traju kratko.96

Hrabar narod ribara i seljaka, s tisućljetnom kulturom, živi u delti; to su Ogoni. Njihova zemljišta, fauna i flora bih su uništeni zagađenjem što su ga izazvale naftne bušotine Shella. Uz vodstvo međunarodno uglednog pisca Kena Saro-Wivwe, koji je također ogonskog porijekla, stanovnici delte počeli su, početkom devedesetih godina organizirati prosvjed protiv naftnoga trusta. Taj je pokret postigao velik odjek i podržale su ga ekološke organizacije čak iz Sjedinjenih Država i Velike Britanije.

Međutim, kazna nigerijskih generala bila je okrutna: dana 10. studenoga 1995. general Sani Abacha, šef države, naredio je da se u dvorištu zatvora Harcourt objese Ken Saro-Wivwa i još osam drugih ekoloških boraca.

Zaključak: u doslovnom smislu riječi, grabežljivci danas upravo razaraju planet Zemlju.

96 Od početka 2002. Nigerija iznimno ima civilnog predsjednika, ime-nom Obasanjo. Međutim, stvarnu vlast i dalje čvrsto drže generali.

V

Korupcija

Korupcija se sastoji od toga da se nekom predstavniku javne vlasti (ili čelniku neke privatne tvrtke) ponudi ili obeća neka korist kako bi pogazio svoju odgovornost prema vlasti (ili tvrtki) koju zastupa. Onaj tko nudi korist je korupcionaš. Onaj koji prihvaća tu ponudu i time iznevjerava obveze svoje dužnosti korumpiranje. Taj potonji može ili izravno potaknuti dobivanje koristi ili je prihvatiti pasivno i neizravno. Međutim, veza između učinka prihvaćanja koristi i iznevjeravanja svojih obveza i dužnosti ista je u oba slučaja.

Svjetska banka procjenjuje godišnji promet u raznim vrsta-ma korupcije na više od 80 milijardi dolara. A kad je riječ o gospodarskim štetama, nanesenima ponašanjem korumpira-nih, one dosežu astronomske svote. Oni koji, na kraju toga lanca, plaćaju najskuplju cijenu korupcije očito su narodi, a najčešće oni najsiromašniji.

Mohamed Lebjaoui bio je šef Francuske federacije alžirske Fronte nacionalnog oslobođenja (FLN) i član prvoga Nacio-nalnog vijeća alžirske revolucije (CNRA). Kada je uhićen, pro-veo je više godina u zatvoru, u Fresnesu u Francuskoj. Godi-ne 1962. postao je prvi predsjednik Konzultativne skupštine slobodnoga Alžira. Nakon državnoga udara Houarija Bou-medienea protiv Ahmeda Ben Bele 1965. godine, odlučio se za egzil i smjestio se u Ženevi. Uzorni revolucionar, da-rovit pisac, porijeklom Kabil, Mohamed Lebjaoui je u gradu Alžiru bio vrlo uspješan poslovni čovjek. Svoj je život i

čitav svoj imetak stavio u službu borbe za oslobođenje svoje zemlje.97

Bili smo susjedi na putu Crêts-de-Champel u Ženevi. Ti-jekom svojih dugih šetnji, često smo razgovarali o korupciji. Lebjaoui mi je jednoga dana rekao: »Najhitnije i najvažnije ime-novanje koje svaka revolucionarna vlada odmah nakon ulaska u oslobođenu prijestolnicu mora učiniti jest računovođa.«

U Švedskoj, Finskoj, Norveškoj, Danskoj i Švicarskoj čla-novi vlade odlaze na posao, u svoj ured, pješice, biciklom ili javnim prometom. Kada bi se u nekoj protestantskoj zemlji neki ministar (ili neka ministrica) iz stana u ured vozio praćen sirenama i policijskom pratnjom bilo bi to krajnje loše prim-ljeno. Njegova politička karijera ne bi bila duga ni uspješna. No, jeste li kada vidjeli - u Port-au-Princeu, Tegucigalpi, Oua-gadougouu ili Jakarti - prolazak nekog ministra, predsjed-nika parlamenta ili nekih drugih visokih dužnosnika? Blo-kirane ulice, sirene koje urlaju, tjelesni čuvari u zasjedi... Kolona mercedesa, cadillaca ili toyota sa zamagljenim prozori-ma, blindirani Land-Roveri prevoze važne ličnosti. René Du-mont običavao je govoriti: »Glavno je sredstvo tlačenja u Africi mercedes!«

Za automobilima dolaze stanovi. U bogatim državama, čelnici obično stanuju kao obični građani, poneki i vrlo skrom-no (pritom mislim na apartman Olofa Palmea u Stockholmu i na malu kuću u Nussdorfu, blizu Beča, gdje je cijeli svoj život proveo Bruno Kreisky). Međutim, marokanski kralj, na primjer, u svakome većem gradu svoje države ima skupu pa-laču, koju opslužuje armija slugu i naoružanih čuvara. A nova predsjednička palača, koju je na visoravni Mossi kod Ouaga-dougoua (Burkina Faso) poslije atentata na Thomasa Sankaru sagradio Biaise Campaore, vreća je bez dna u kojoj su nestali milijuni (dolara).

Čini se da kada je riječ o raskošnim troškovima vladara Afrike, Azije i latinske Amerike vrijedi jedno pravilo: što je 97 Mohamed Lebjaoui Vérités sur la révolution algérienne, Pariz, Gal-limard 1970; Bataille d'Alger ou bataille d'Algérie?, Pariz, Gallimard 1972.

njihova zemlja siromašnija i zaduženija, to je luksuzniji život njihov osobni i život njihovih obitelji i milosnika.

No, redovita korupcijska praksa ima još teže posljedice: ona na kraju ruši nužno povjerenje između građana i države. U tom smislu, korupcija je, što smo već spomenuli, jedan od bitnih uzroka slabljenja nacionalne države.

Grabežljivcima je korupcija jedno od glavnih sredstava za prevlasti. Bilo bi, međutim, nepravedno samo njima pripisati odgovornost za iskrivljenosti, izopačenosti i sve fizičke i mo-ralne nevolje što ih izaziva korupcija. Hollenweger o toj temi govori kao o »ubojitoj odgovornosti« nekih »elita Trećega svi-jeta«.98 I ima pravo. Veliki i lukavi kleptokrati razaraju velik broj zemalja Trećega svijeta. Odnosi koje održavaju sa svojim suradnicima u sjevernoj hemisferi vrlo su složeni. U biti, gra-nice između korupcionaša i korumpiranih brzo se zamagljuju.

Većina tih kleptokrata nema nikakvih bankarskih ni finan-cijskih znanja. Oni su najčešće golom silom došli na vlast. No, oni se svejedno zanimaju za sve ono što može obogatiti njiho-vu baštinu. Nekoliko primjera.

Joseph Désiré Mobutu, vlasnik međunarodnog financijskog carstva koji se cijeni na više od 4 milijarde dolara, doslovce je opljačkao Zair (danas Demokratska Republika Kongo) od 1965. do 1997. Jedino mu je obrazovanje ono narednika ko-lonijalnih belgijskih Javnih snaga.

Anastasio Somoza Debayle, nazvan Guvernerom groblja, čija je dinastija vladala Nikaragvom do 19. srpnja 1979, nije imao nikakvu školsku naobrazbu dostojnu te riječi.99 Me-đutim, njegovi nasljednici danas drže međunarodni lanac ho-tela, nekretnina i udjela u industrijskim poduzećima u Euro-

98 Walter Hollenwegen: Das Kindermorden von Bethleem geht weiter.

Pokolj nevine dječice iz Betlehema nastavlja se 99 Protjeran nakon ustanka mladih sandinista, Guverner groblja pobjegao je u Asuncion, u Paragvaju. Ondje su ga ubili 1980. talijanski revolucionarni komandosi.

pi i u Sjedinjenim Državama u vrijednosti od više milijardi dolara.

Jean-Claude Duvalier, poznat pod imenom »Bébé Doc«100, gotovo je nepismen. Za vrijeme svoje vladavine u Port-au-Princeu, u Haitiju, nakupio je znatno bogatstvo. Njegova je obi-telj danas vlasnik jednoga velikoga spleta industrijskih, finan-cijskih i trgovinskih kompanija koje djeluju na tri kontinenta.

Da bi opljačkali svoje zemlje i izvan njih stvorili financijske holdinge koji vode njihove osobne poslove, kleptokrati se nužno obraćaju stručnjacima velikih banaka i transkontinentalnih fi-nancijskih društava. Tim financijskim ili bankarskim društvi-ma i samima treba opljačkani kapital; uzet će ga kao obilni predujam kojim će financirati svoje vlastite međunarodne po-slove (burzovne, nekretninske. kreditne itd.).

Da bismo shvatili taj nesigurni, složeni i sumračni svijet, gdje korupcionaš postaje korumpiran, a korumpirani korup-cionaš, razmotrimo podrobno jedan poseban slučaj - onaj Ferdinanda i Imelde Marcos. nekadašnjih samodržaca Repu-blike Filipina. Taj slučaj ima tu prednost što ga se može točno opisati zahvaljujući mnogim sudskim postupcima što traju u Sjedinjenim Državama i u Švicarskoj.

Ferdinand Marcos vladao je 23 godine iz svoje palače Mala-canang. Od 1973. godine, vladao je gušenjem sindikata, crkve, seljačkih organizacija; ubijanjem svih važnijih oporbenjaka; sustavnim progonom i mučenjem te čestim »nestancima« lju-di, žena i čak adolescenata koji su i na najskromniji način kritizirali njegovu megalomaniju, tiraniju i neizmjernu ko-rupciju. Evo kako je taj kleptokrat provodio pljačku svojega naroda:

1. Svake je godine Marcos podizao svote od više milijuna dolara iz blagajni središnje banke i iz fondova tajnih službi.

100François Duvalier, otac i prethodnik Jean-Claudeov, bio je »doktor« vudua, kulta što pripada afričkoj dijaspori koja čini pučanstvo Repu-blike Haiti. Otud i nadimak njegova sina: »Bébé-Doc«, doktor-bebica.

2. Dva je desetljeća, Japan, kao nekadašnja okupatorska sila, vladi u Manili isplaćivao stotine milijuna dolara kao rat-nu odštetu. Marcos je uzimao svoj dio od svake uplate.

3. Filipini su jedna od 35 najsiromašnijih zemalja na svije-tu. Svjetska banka, specijalizirane organizacije Ujedinjenih naroda, brojne privatne ustanove za pomoć siromašnima dale su im desetke milijuna dolara i uložili su još milijuna u mnoge projekte, nazvane »razvojnima«. Marcos, njegov dvor i pomagači poslužili su se znatnim dijelom svih tih projekata i uloga.

4. Suočen s neugodnom nepokornošću gladnoga naroda, Marcos je brzo proglasio opsadno stanje i produljivao ga je iz godine u godinu. Držeći u svojim rukama gotovo svu civilnu i vojnu vlast, vojskom se poslužio da bi zauzeo, a zatim i konfis-cirao stotine plantaža, trgovinskih tvrtki, društava za nekret-nine i banaka, koje su pripadale njegovim kritičarima, da bi ih dodijelio svojim generalima, udvoricama i poslužnicima. Tako su mnoga poduzeća izravno prešla u ruke njegove i Imeldine obitelji.

Međutim, Ferdinand Marcos - iako tašt, gramzljiv i surov -bio je također oprezan i dalekovidan čovjek. To znači da nije imao iluzija o osjećajima koje je izazivao u svom narodu. Zato mu je konzorcij švicarskih bankara pomogao da iznese svoje bogatstvo. Diktator iz Manile čak je posebno izdvojio i izabrao jednoga švicarskog bankara. On ga je stalno savjetovao kako da na najdiskretniji i najučinkovitiji način kako da taj svoj ote-ti kapital prebaci u inozemstvo i ondje ga reinvestira.

Koja je ukupna svota toga bogatstva uložena u inozemstvu, ponajprije u Europi i Sjedinjenim Državama? Ozbiljna proc-jena to blago uloženo u banci Crédit suisse i u četrdesetak drugih banaka vrednuje između 1 i 1,5 milijarde dolara.

Prikrivanje blaga Marcosa i njegovih držalo se složene stra-tegije. Ciriški bankar koji je bio otpremljen u Manilu i njegov glavni stožer praktički su se cijelo vrijeme (od 1968.) bavili su-stavnim otpremanjem toga novca u inozemstvo i njegovim re-cikliranjem. Oni su s kleptokratom uspjeli održati svakodnev-

ni kontakt čak i kada je on (od ožujka 1986) bio u progonstvu u američkoj zrakoplovnoj bazi Hickham, u Honoluluu.101

Prvo su vrijeme te rijeke prljavoga novca bile usmjeravane prema mnogim tekućim računima u banci Crédit suisse u Zü-richu. To je bilo prvo pranje. Nakon toga to je blago prebaciva-no u novčano društvo Fides, koje pripada Crédit suisseu, gdje je drugi put mijenjalo svoj identitet. Na kraju i treće pranje: Fides je otvarao svoje brane, prljave su rijeke odlazile ovaj put prema Lihtenštajnu. Ondje su ponirale u brižno priprem-ljene strukture, u famozne Anstalten (neprevediv pojam, koji se rabi samo u Lihtenštajnu, a približno znači: zavod ili usta-nova). U sadašnjem stupnju toga procesa, otkriveno je ukup-no 11 takvih struktura. One sve imaju vrlo 'pjesnička' imena: »Aurora«, »Charis«, »Avertina«, »Wintrop« itd.

Evo jedne živopisne pojedinosti: od 1978., da bi racionali-zirao prijenos kapitala. Marcos je generalnim konzulom Fili-pina u Zürichu imenovao direktora Crédit suissea.

U svom se dopisivanju s bankarima Marcos od 1968. služio šifriranim imenom »William Sanders«, a njegova je žena Imel-da bila »Jane Ryan«. Švicarski su bankari u to vrijeme osno-vali desetak investicijskih društava u Lihtenštajnu i u Panami, kupili su stotinjak nekretnina u Parizu, Ženevi, na Manhatta-nu, u Tokiju, izvodili su stotine tisuća burzovnih operacija, koristeći se računom tajanstvenoga para Sanders-Ryan.

Usprkos poslovičnoj vještini švicarskih bankara, američki dio blaga Sanders-Ryan samo se djelomično odupro nakon pada filipinskoga diktatora. Njujorški su suci vrlo brzo optužili Ryan-Imeldu. Zamjerili su joj da je na američkom ozemlju obavila kupnje za više od 100 milijuna dolara novcem pokra-denim iz filipinske državne riznice. Deseci nekretnina koje je na isti način kupio Sanders-Marcos (ili njegova društva - pa-ravani) bili su sudski zapečaćeni.

No, što se dogodilo sa skrivenim blagom uloženim u Švicar-skoj, drugdje u Europi i u Sjedinjenim Državama? Već je godi-nama ranije Imelda Marcos, sa svojim klanom i ostalim razv-

101 Marcos je svrgnut narodnim ustankom u Manili u ožujku 1986.

laštenim klanovima pokojnoga kleptokrata, bila angažirala gomilu međunarodnih odvjetnika, vještih i sjajnih, kako bi što djelotvornije sabotirala bezbrojne procese za povrat toga blaga što ih je pokrenula vlada u Manili. Upravo je zbog toga 2002. samo vrlo malen dio Marcosova bogatstva, ipak, bio vraćen filipinskoj državi.

Manila je, inače, azijska prijestolnica dječje prostitucije. Milijuni rezača šećerne trske žive u potpunoj bijedi. Njihova djeca nastoje preživjeti kako mogu. Neishranjenost, endemske bolesti kao posljedica gladi uništavaju stotine tisuća obitelji na Lusonu, Mindanau i Vebuu. Stotine tisuća Filipinaca i Fi-lipinki prisiljeni su emigrirati. U Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu, mlade filipinske djevojke, zaposlene kao kućne sluš-kinje, tretiraju kao roblje, iskorištavaju ih, vrijeđaju, ne daju im nikakva prava.

Više od petine od 70 milijuna Filipinaca muslimani su. U krugu muslimanske mladeži ubrzano raste otpor protiv ka-toličkih latifundista i njihove vlade. Islamistički oslobodilački pokreti osobito su aktivni na otoku Mindanao. Mnogi su od njihovih boraca uvježbani u logorima Al Qaide u Afganistanu. Oni i dalje podržavaju Osamu bin Ladena.

Ukratko, na Filipinima, gmizava korupcija, koju su uveli Ferdinand i Imela Marcos te grabežljivci iz Crédit suissea, iz-ravno je glavni krivac za prijetnju propasti koja danas visi nad tom republikom, za duboku bijedu od koje pati većina pu-čanstva, kao i za širenje terorizma.

Pokvarenost »elita« i korupcija velikih razmjera stalni su bičevi koji šibaju u mnogim zemljama Trećega svijeta. No, po-stoji i otpor. Iz kruga naroda koje svakodnevno muče, isko-rištavaju i tlače korumpirani (i korupcionaši) dižu se glasovi, ljudi i žene ustaju i bune se u pokušaju da svoju državu oslo-bode od šakala i hijena.

S uzbuđenjem se sjećam Francisca Peña-Gomeza. zvanoga »Chico«. Bio je divan čovjek, prijatelj, vođa stranke Partido Re-volucionario Dominicano (PRD), potpredsjednik Socijalističke internacionale i glavni tajnik njezina latinoameričkog komite-ta. Peña Gomez bio je sjajan i inteligentan crnac, pun životne

radosti. Bio je odvjetnik, studirao je u Sjedinjenim Državama gdje je - u krugu demokratske ljevice i među sindikalistima - stekao pouzdane prijatelje. Svoj je život posvetio borbi pro-tiv sedmoglavog zmaja korupcije i posebnih proizvodnih zona. Pratio sam s lica mjesta njegovu posljednju kampanju za predsjedničke izbore 1994.

Dominikanska Republika prostire se na polovici prekras-noga otoka smještenog u karipskom moru. Njezina je novija povijest mučna. Od 1930. do 1961. jedan je krvavi i prepre-deni »kralj Ubu«, imenom Rafael Leonidas Trujillo, vladao na-rodom od 7 milijuna duša. Nakon njegova ubojstva, njegovi udvorice i suradnici uspjeli su učvrstiti njegov režim.

Godine 1994. bivši silnikov tajnik, Joaquin Balaguer, već bolestan starac i vjeran prijatelj grabežljivaca, zasjeo je u pred-sjedničkoj palači. Gdje god je prolazila Peña-Gomezova kara-vana autobusa i kamiona, mogao sam utvrditi kako se oku-pljaju na desetke tisuća berača trske, njihovih gladnih žena i vesele djece s trbusima napuhnutim od glista. »Chico« je bio izvanredan govornik, pun ljubavi i ljudske topline. Od njego-va su snažnoga glasa podrhtavale palme. Navodeći očite pri-mjere, neprekidno je optuživao rak korupcije.

Balaguer i njegovi strani gospodari, razumije se, poduzeli su sve da bi diskreditirali Peña-Gomeza. Tako su razglasili kako uopće nije bio Dominikanac, već sin haićanskoga rezača trske koji se tajno uselio. Boja kože igra veliku ulogu u domi-nikanskom načinu razmišljanja: lokalnu vladajuću klasu čine uglavnom bijelci ili tu i tamo mješanci, mala i srednja bur-žoazija sanja o tome da »pobijeli«. Neprijatelji Peña-Gomezovi savršeno su dobro znali što rade igrajući na kartu rasističkih predrasuda.

Kao i obično, predsjednički su izbori 1994. bili krivotvore-ni. Kao i obično, satrap gospodara posebnih proizvodnih zona izašao je pobjednikom izbornih kutija. Kao i obično, trijumfi-rali su korumpirani i korupcionaši.

Francisco Peña-Gomez umro je od raka uskoro nakon izbo-ra.

Korupcija pak i dalje živi u Dominikanskoj Republici.

Paradoksalno je, ali istinito: to je trijumf ajatolaha neolibe-ralne dogme koja je izazvala prihvaćanje prvih ozbiljnih mjera protiv međunarodne korupcije.

Desetljećima je ponašanje šefova transkontinentalnih tvrtki bilo slijedeće: korupcija je nužno zlo. Da bi se osiguralo neko tržište - osobito u zemljama južne hemisfere - nužno je pod-miriti želje i strasti ministara, šefova država, vjerskih i gospo-darskih čelnika. Ta »pomoć pri odlučivanju« očito je vrlo raz-nolika. Prihvaća se i prilagođava okolnostima. Nema čvrstih pravila. U slučaju transakcije koja se odnosi na teško oružje - oklopnjaci, topovi, borbeni zrakoplovi - valja odmah znati da nije rijetkost mito koje doseže i 40 posto cjelokupne vrijed-nosti. U svakom slučaju, nijedan ozbiljan posao ne može se zaključiti bez te male (ili velike) izvanzakonske pomoći. Za-padne su države, uostalom, tomu prilagodile svoje zakono-davstvo. Dakako, sve su poznavale prijestup aktivne i pasiv-ne korupcije. Međutim, njihovi kazneni zakonici predviđali su kazne zbog korupcije samo dužnosnicima svoje zemlje. Ko-rumpirati neku stranu vlast nije bilo kažnjivo. Uz ostalo, po-rezni su propisi većine zemalja članica OECD-a gotovo pred-viđali mogućnost da se iz tih poreza izuzmu vrijednosti mita davanog u inozemstvu...

No ajatolasi Nevidljive ruke na sve to bacaju anatemu. Tr-žište, i samo tržište, treba odlučivati o alokaciji sredstava, po-rezima na profit, lokaliziranju poduzeća i tako dalje. Odno-sno, svaki čin korupcije dovodi od skretanja slobodne igre sila tržišta. Zato je se mora progoniti.

Međunarodna organizacija koja je u pozadini nedavno po-duzetih mjera protiv korupcije zove se Transparency Interna-tional. Osnovao ju je 1993. izvanredan čovjek imenom Peter Eigen, a ona se vrlo izravno poziva na neoliberalna uvjerenja.

Eigen je bivši njemački visoki dužnosnik Svjetske banke. Tijekom 11 godina zauzimao je odgovorna mjesta u šest lati-noameričkih zemalja. Njegovo je praktično iskustvo vrlo širo-ko. Njegovo teorijsko obrazovanje solidno.

Organizacija Transparency International stvorena je go-tovo kao kopija Amnesty Internationala. Njezin je godišnji

proračun skroman: 2,5 milijuna dolara (2001.), a financira se uplatama svojih članova i iz neovisnih zaklada. U središnjem sjedištu u Berlinu djeluje glavni stožer sastavljen od uglednih i vrlo stručnih ekonomista, financijskih stručnjaka i pravnika. Ukupno ih je 40 članova.

Transparency International ima na tisuće članova u 80 ze-malja. No, nacionalne sekcije uživaju veliku autonomiju: anti-korupcijske akcije što ih one poduzimaju moraju biti prila-gođene situaciji u svakoj pojedinoj zemlji.

Jedan primjer. U Argentini, Transparency ima više od 3000 članova. Oni redovito postavljaju »ophodnje građana« ispred gradonačelništava i administrativnih zgrada. Ti »građani« su-stavno opsjedaju korisnike usluga javne uprave i pitaju ih, na primjer, jesu li, da bi dobili taj i taj upravni dokument mo-rali platiti mito. Ako jesu, kojemu dužnosniku? Koliku svotu? Djelatnici Transparency Argentine uporno i pomno bilježe od-govore službenika i, u posebnim slučajevima, objavljuju ih ja-vnosti preko tiska.

Od 1995. Transparency International godišnje objavljuje Indeks korupcije. Kako je sastavljen? U svakoj promatranoj zemlji stotinjak ekonomskih aktera, koji uživaju povjerenje - nacionalni i međunarodni poduzetnici, bankari poznati u glavnome stožeru u Berlinu, dužnosnici UN-a, odgovorni za programe razvoja itd. - pišu izvješća odgovarajući na preciz-ne upitnike. Na temelju tih dokumenata, berlinska središnji-ca piše sintezu. Nakon toga ona sastavlja ljestvicu korupcije, od najkorumpiranije zemlje na vrhu do one koja je najmanje pogođena tim zlom.

Eigen je nadaren solidnim smislom za praktično: Transpa-rency izdaje National Integrity Source Book, neku vrstu knji-ge kuharice o korupciji. Kako korupcionaši djeluju? Koji su općenito prvi darovi koji se nude? Kako se oduprijeti? Kome prijaviti podmićivače? Ili prvo prijaviti podmićenoga kolegu iz susjednoga ureda? Metode se, očito, razlikuju od kontinenta do kontinenta, od zemlje do zemlje. Ta se knjiga danas može dobiti na 20 jezika. Činjenice koje iznosi stalno se ažuriraju na Internetu.

Dakako, Transparency International bavi se samo državama i onima koji ih korumpiraju. Organizacija još nema nužnih materijalnih sredstava da bi se bavila s non-state actors (nedr-žavnim akterima), a osobito s transkontinentalnim tvrtkama za naoružanje, farmaciju, hranu, s agentima za razmjenu itd. No, očito je da se i među njima neke od tih tvrtki također bave korupcijom, i to ponekad u velikim razmjerima. Neki up-ravljač tvrtke A, na primjer, može dati znatan mito upravljaču tvrtke B kako bi se ovaj odrekao ulaska u konkurenciju s njim na određenom tržištu. U takvom su slučaju gubitnici dioničari tvrtke B.

Je li bitka Transparency Internationala plodonosna? Do neke mjere. Sigurno je da se razne obuhvaćene zemlje ne vole pojaviti na samome vrhu godišnje liste najkorumpiranijih ze-malja. Zatim i pogotovu, OECD je svrstan na strani Transpa-rency Internationala: konvencija koju je ta organizacija sasta-vila i koju je potpisala većina država članica predviđa stroge sankcije za korupcionaše kao i za korumpirane te nametnula kraj praksi poreznih odbitaka. Međutim, koliko god rad Tran-sparency Internationala i budnost OECD-a bili vrijedni di-vljenja, korupcija se ne prestaje širiti.

Sjedinjene Države su članica OECD-a. One se redovito izjašnjavaju u prilog svim nacionalnih i međunarodnih in-strumenata namijenjenih za borbu protiv raka korupcije. Fe-

deral Corrupt Practice Act, uostalom, korupciju nekoga duž-nosnika ili predstavnika strane vlasti proglašava federalnim zločinom. No, istodobno, carstvo nastoji unaprijediti izvoz svojih proizvoda. Kako razriješiti to proturječje? Vlada u Washingtonu pronašla je lukavo rješenje: unaprijed dopušta transkontinentalnim industrijskim i trgovinskim tvrtkama te bankama da na Djevičanskim otocima, financijskom raju pod američkom upravom, registriraju foreign sales corporation

(strane kompanije za prodaju). Te potonje vode računovodstvo o izvozu nekih transkontinentalnih tvrtki čiji se glavni stožeri nalaze u New Yorku, Bostonu ili Chicagu. I upravo te foreign

sales corporations daju mito svojim stranim partnerima. I to je posve zakonito. Naime, Federal Corrupt Practice Act

primjenjuje se samo na američke tvrtke, a foreign sales com-

pagnies nisu američke tvrtke već offshore kompanije koje se upravljaju na temelju zakona Djevičanskih otoka... (O finan-cijskim rajevima vidjeti slijedeće poglavlje)

Ni Europljani se ne ponašaju mnogo bolje. Mnoge trans-kontinentalne tvrtke francuskoga, njemačkoga, britanskoga, talijanskoga ili španjolskoga podrijetla osnivaju na Bahami-ma, u Curaçaou ili na Jerseyu offshore društva ili podružnice koje nazivaju »neovisnima« s ciljem da se zaobiđe Konvencija OECD-a, koju su njihove vlade inače potpisale.

Jedna francuska presuda od veljače 2000. danas je primjer sudske prakse. Pariški sud trebao je donijeti odluku o slučaju predsjednika-glavnog direktora tvrtke Dumez-Nigeria. Taj je šef bio osumnjičen da je posredstvom nekoga financijskog raja prebacio svotu od 60 milijuna dolara kako bi se platilo mito mnogim nigerijskim generalima i visokim dužnosnicima. Jav-ni i privatni tužitelj zastupali su tezu prema kojoj je Dumez-Ni-geria bila sastavni dio tvrtke Dumez-France, a kako je Francu-ska potpisala Konvenciju OECD-a to je značilo da su transferi novca, koje je obavio glavni šef podružnice Dumeza u Lagosu, bili posve nezakoniti.102 Sud je presudio drukčije. Uzimajući u obzir da je Dumez-Nigeria neovisna struktura koja djeluje iz zemlje koja nije potpisala Konvenciju, optuženik nije mogao učiniti kažnjivo djelo.

Ukratko, unatoč mjerama što ih neki poduzimaju, čak u ime načela na kojima se razvija liberalna globalizacija, hipo-krizija grabežljivaca pobjeđuje i napreduje.

I korupcija s njom.

102 Pierre Abramovici »La corruption: un mal nécessaire?« - »Korupcija: nužno zlo?«, Le Monde diplomatique, studeni 2000.

VI

Piratski rajevi

Između grabežljivaca i republikanskih i demokratskih dr-žava nesnošljivost je apsolutna. Gospodari žele utemeljiti po-redak zvan stateless global governance, svjetsku vladavinu bez države, gdje će nekoliko nužnih pravila za dobro djelovanje monopolističkog financijskog kapitala - o ulaganjima, trgovi-ni, zaštiti intelektualnog vlasništva itd. - odrediti Svjetska tr-govinska organizacija (WTO) i nekoliko drugih agencija koje rade u njezinoj službi.

Osnovne vrijednosti koje nadahnjuju strategije privatizacije svijeta jesu što veća zarada, stalno širenje tržišta, globalizacija kolanja kapitala, ubrzanje ritma akumulacije i što potpunije uništenje svih ustanova i organizacija sposobnih da uspore kretanje kapitala. U temeljima republikanske i demokratske države, naprotiv, ugrađene su obrana javnoga dobra, promo-cija općeg interesa, zaštita nacije, solidarnost i teritorijalni su-verenitet.

Svjetlosne godine razdvajaju, dakle, oligarhijske društvene koncepcije od demokratskih ili. općenito rečeno, od onih pri-staša prvenstva državne tvorevine. A sučeljavanje se odvija na privilegiranom terenu: porezi i javne financije.

Većini je pirata103 ontološki nepodnošljivo plaćati poreze 103 Iako neki primjeri iz ovih poglavlja govore o gusarskim akcijama i poznatim utočištima gusara, »ovlaštenih« morskih razbojnika, kontekst je takav da je prije riječ o piratima, zloglasnim mirnodopskim morskim pljačkašima koji napadaju bilo koga i služe samo svojim interesima.

(isto vrijedi za socijalne doprinose, takse itd.). Oni izjednača-vaju poreze sa zapljenom. Gospodar vidi samoga sebe kao je-dini motor gospodarstva, državne dužnosnike smatra nekoris-nim bićima, rasipnicima, neproizvodnima, arogantnima i na kraju: štetnicima.

Za grabežljivca, inspektor je državne blagajne utjelovljenje zla. Prebaciti, pod prinudom, dio, i to bitan, svoje dobiti ne-djelotvornom i suvišnom stroju države? To je užasna stvar! Ukratko, za njega, porez znači krađu.

Posvuda na sjeveru, ali također na jugu, glavna se borba koju vode oligarsi protiv javne vlasti usmjerava na porez. U toj borbi, na žalost, vrlo često pobjeđuju. Osobito u Europi.

Najjači među grabežljivcima pribjegavaju radikalnoj me-todi: smještaju jedno ili više holding društava, koja vladaju njihovim carstvima, u neki fiskalni raj. Tako posve izbjegavaju sve oblike poreza ili javnoga nadzora svojih aktivnosti.

Ti su fiskalni rajevi poznati: otoci na Karibima ili u La Man-cheu, Bahami, Bermuda, Djevičanski otoci, Curaçao, Aruba, Jersey ili Guernesey.

Razmotrimo izbliza djelovanje jednoga od tih rajeva: onoga na Bahamima.

Povijest je Bahama počela prijevarom za kojom je uslijedio pokolj. Santa Maria, Niña i Pinta, tri jedrenjaka kojima je zapovijedao Kristofor Kolumbo, krenuli su 3. kolovoza 1492. iz male luke Palios, na jugu Španjolske. Cilj te ekspedicije bio je otvoriti preko zapada put prema Aziji prolazeći preko do-tad nepoznatih mora. Španjolska kraljica Izabela obećala je 10.000 maravedija članu posade koji prvi ugleda novu zemlju. U zoru 12. listopada, mornar Rodrigo de Triana našao se u košari na samome vrhu glavnoga jarbola Santa Marije. Naglo se pojavilo jato ptica, a zatim je Triana zapazio tamni pojas na obzorju. »Tierra! Tierra!« (»Zemlja! Zemlja!«), viknuo je mor-nar, siguran da će dobiti 10.000 maravedija. No, pokupio ih je admiral Kristof or Kolumbo zahvaljujući lažnom izvješću.

Triana je zapravo zapazio obalu Guanahanija, jednoga od 700 otoka što čine otočje današnjih Bahama. Miroljubivi In-

dijanci iz plemena Lukajana, njih oko 50.000, ribari, uzgajivači manioke i proizvođači košara, dočekali su Španjolce na naj-prijateljskiji način. Međutim, došljaci i osvajači ipak su ih pou-bijali. Španjolci su tražili zlato, ali ga Lukajani nisu imali. To otočje (tada još gotovo nenaseljeno), smješteno južno od Flo-ride i istočno od Kube, poslije toga je više od tri stoljeća bilo pribježište ili jazbina gusara i pirata svih nacionalnosti, ali pogo-tovu engleskih, koji su bacali oko na španjolske jedrenjake na-tovarene zlatom i novcem, što su krstarili Karibima, i pljačkali ih. Tek se potkraj 18. stoljeća razvilo plantažno gospodarstvo, dakle desetljećima nakon Jamajke, Kube, Dominikane i ostalih otoka koji su se već bili obogatili proizvodnjom šećera. Tada je otočje Nassau bilo priključeno britanskoj kruni. Tisuće je ro-bova nakon toga bilo onamo uvezeno preko Gvinejskog zaljeva.

Ta je britanska kolonija postala neovisnom republikom 10. srpnja 1973. Zahvaljujući uvođenju općega prava glasa, sino-vi i kćeri crnih robova postigli su apsolutnu većinu. Tako je to otočje od 275.000 stanovnika (od kojih su 80 posto crnci), zahvaljujući svojemu glavnom otoku, New Providence, čiji je glavni grad Nassau, postalo jedno od najvažnijih i najprofit-nijih offshore središta na svijetu: 430 banaka, u biti, smjestilo se od toga dana u vrlo slikovitom gradu Nassauu. Računajući ukupno, one danas upravljaju ulozima većim od 1000 milijar-di dolara, uglavnom europskoga porijekla.

U ratu fiskalnih rajeva iz cijeloga svijeta, Bahami raspolažu dvama najcjenjenijim oružjima: IBC [International Business

Company) i trust.

IBC je institucija kojoj nema ravne: ona pruža, u biti, najveću zaštitu protiv svake indiskrecije, pravnog postupka ili drugih neugodnosti velikim klijentima neke privatne banke u Ženevi koji se upuštaju u izbjegavanje poreza, sirijskom narkobaru-nu, korumpiranom iransko svećeniku ili kumu ruske mafije. Ni država Bahami ni ostale države nisu ovlaštene provjeravati bilance IBC-a, kao što ne mogu dobiti informacije o kretanjima njihovih računa niti upoznati identitet njihovih vlasnika.

Da bi se osnovao IBC, dovoljno je posjetiti nekoga od odvjet-

nika koji nosi vlasulju Nassaua. Taj je grad gotovo jednako na-seljen kao Ženeva: ima 160.000 stanovnika. Ima također go-tovo isti broj odvjetnika: oko tisuću. International Business

Companies Act postoji od 1990. Da bi se osnovao jedan IBC dovoljan je početni kapital od 5000 dolara! Sve se sređuje za najviše 24 sata, uz pomoć nekoliko stotina dolara za honorare odvjetnika i troškova registracije.

IBC je dioničko društvo. Međutim, ni imena dioničara ni ona poslovođa ili članova administrativnog vijeća neće nigdje biti javno upisana i dostupna. Tako se većina IBC-a svodi na poštanski sandučić na ime nepoznata čovjeka...

Međunarodni fiskalni raj mora biti u gotovo ekskluzivnoj službi pirata, jer većina njih zazire i strahuje od publiciteta. Upravo zato zakonodavstvo Bahama dopušta da se opće skupštine održavaju preko telefona. Odluka iz 1994. određuje, uz ostalo, da dokumenti IBC-a ne moraju biti sačuvani. Bankar-ska tajna gotovo je apsolutna. Vlada pristaje na međunarodnu sudsku nazočnost samo u vrlo rijetkim slučajevima, na pri-mjer kada moćni sjeverni susjed, vlada u Washingtonu, snažno lupi šakom o stol.

U raju Bahama, porez na dohodak, imovinu ili nasljeđe po-sve je nepoznat.

Koliko ima IBC-a u ovom trenutku? Brojke su čudno raz-ličite. Julian Francis, guverner središnje banke na otočju, procjenjuje njihov broj na 75.000. Službena priopćenja Baha-mas Financial Service Boarda iz 2002. spominju čak brojku 95.000. Ta se dva izvora, ipak, slažu kada danas naglašavaju brzo povećanje broja IBC-a. Osnuje se prosječno po 10.000 novih IBC-a. Financial Service Board čak najavljuje kako bi, u iduće tri godine, IBC-i (i trustovi, do kojih ćemo još doći) u Nassauu mogli pružiti posve sigurno utočište velikome dijelu privatnih offshore bogatstava u svijetu, možda čak 35 do 40 posto od toga broja.

Trustovi su drugo udarno oružje toga fiskalnog raja. Su-protno IBC-u, što je tvorevina Nassaua, trust je dobro poznata ustanova u anglo-saksonskom svijetu, a osobito na Karibima i na anglo-normandskim otocima. Trust je u biti ugovor kojim

neki settler (imućna osoba) povjerava svoja dobra nekome trusteeu. Potonji rukuje (ulaganjem itd.) novcem koji mu je prebačen, na temelju odredaba ugovora, za račun settlera ili svih korisnika navedenih u ugovoru. Tu su također, kao i u slučaju IBC-a, neprozirnost i potpuna tama apsolutno pravilo te uopće ne odlazi u obzir da se prekrše.

Glavni otok New Providence, gdje se nalazi Nassau i gdje živi pola pučanstva Bahama, jedva je 30 km dug i 15 km ši-rok. Njegov je raskošni krajolik unakažen s više od 100.000 automobila, nekoliko desetaka luksuznih hotela od gologa be-tona, te restoranima, bankama i vladinim zgradama u dugim bijelim redovima. Na drugoj strani otoka, kako ondje kažu, nalaze se bazeni i plaže, tereni za golf i luksuzne vile nekoli-ko tisuća »stalnih rezidenata«. Ti su »rezidenti«, stanovnici, prebivatelji, najbogatiji klijenti banaka specijaliziranih za po-rezne bjegove. Riječ je očito o »fantomskim rezidentima«, pre-bivateljima, o gospodarima koji žive, djeluju i špekuliraju u velikim financijskim središtima na planetu, u Londonu, New Yorku, Zürichu, Parizu ili Frankfurtu.

Uredi stotina informatičara, revizijskih specijalista, finan-cijskih analitičara, pravnika i bilježnika nalaze se na objema stranama glavne ulice u Nassauu. Oni potječu iz svih zemalja svijeta, ali su većina, ipak, Englezi ili Amerikanci. Oni su okos-nica toga offshore raja. Među njima je i oko 300 Švicaraca koji su, većinom vremena, direktori ili službenici jedne od 34 švicar-ske banke, koji vode poslove vrlo velikih izabranih klijenata.

U klimatiziranim barovima Atlantisa ili malo dalje u Ocean Clubu, na Rajskom otoku, mogu se tako čuti bankari sa že-nevskim naglaskom iz Picteta ili Darier-Hentscha kako brane istovjetne »teze« kao i njihove kolege iz Ženeve ili Züricha. Koji su njihovi argumenti? Fiskalni su rajevi apsolutna nužnost, kažu oni! U cijelome svijetu, a osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, službenici državnih blagajni ponašaju se prema njima kao banditi. Prekomjernim fiskalnim opterećenjem oni pljačkaju bogatstvo poštenih ljudi, čiji je jedini zločin što su »uspjeli« u poslovima te su se, obogatili. Bahamsko otočje -kao i svi nekadašnji fiskalni rajevi - pružaju pomoć i zaštitu

pravednicima. IBC je utvrda poštenog čovjeka koji se nalazi na udaru fanatičnih državnih tužitelja ili nemilosrdnih poreznih inspektora. Ukratko, za bankare je fiskalni raj stečevina civili-zacije.

U Prokletnicima zemlje, Frantz Fanon podsjeća na one što ih naziva »bijelim crncima«.104 Tako je nazvao upravljače biv-ših kolonija koji se, iako je njihova zemlja postala neovisna, ponašaju kao lakeji. Takvima valja gledati i sadašnjega pre-mijera Bahama i dvije najutjecajnije osobe na otočju, guverne-ra središnje banke Juliana Francisa i ministra financija Willia-ma Allena kao crnce bjelje od bijelaca. Oni bi prodali i vlastitu majku kada bi za transakciju mogli zainteresirati nekoga od brojnih pirata koji posjećuju otočje.

Ipak, porezni rajevi - s Bahamima na čelu - smrtna su pogibelj za globalizirani kapitalizam. Evo zašto. Zahvaljujući krajnjoj brzini kojom kapitali kruže oko globusa, olakšicama što ih pružaju ujedinjeni gospodari, tehničkoj nemogućnosti da se nadzire identitet tih kapitala u stalnom seljenju, simbio-za između kapitala legalnoga porijekla i kapitala kriminalno-ga porijekla danas je gotovo završena. Eckart Werthebach, bi-vši šef njemačke kontrašpijunaže, tvrdi: »Svojom divovskom financijskom snagom, organizirani kriminal tajno utječe na cijeli naš gospodarski život, društveni poredak, javnu admini-straciju i pravdu. U nekim slučajevima, on nameće svoje zako-ne, svoje vrednote politici. Na taj način stupnjevito nestaju neovisnost pravosuđa, vjerodostojnost političkog djelovanja i napokon zaštitna uloga pravne države. Korupcija postaje opće prihvaćena pojava. Rezultat je ubrzana institucionalizacija or-ganiziranoga zločina. Ako se ta evolucija nastavi, onda će država uskoro postati nesposobna osigurati prava i građanske slobode građana.«105

104 Frantz Fanon: Les Damnés de la terre, Pariz. Maspero 1961. Vidjeti također Alice Cherki: Frantz Fanon. Pariz, Seuil 1999. 105 Eckart Werthebach predsjedao je do 1997. nad Bundesamt für

Verfassungschutz, njemačkom kontraobavještajnom službom. Eckart Werthebach, u suradnji s Bernadette Droste-Lehnen napisao je »Orga-nisierte Kriminalität«, Zeitschrift für Rechtspolitik, br.2, 1994.

U fiskalnim rajevima, legalno prikupljeni kapitali miješaju se s kapitalima stečenim mužnjom ljudskih bića, trgovinom oružjem, nuklearnim materijalima i drogom, te ucjenom i uboj-stvom. Glavni komesar Schwerdtfeger bio je dugo godina di-rektor odjela »Organizirani kriminal« u policiji najveće nje-mačke savezne države, Rajne-Vestfalije. Danas kao posebni savjetnik šefa policije u Düsseldorfu, ovako rezimira moju tvrd-nju: »Organizirani kriminal, to je zaoštreni kapitalizam (vers-

chärfter Kapitalismus).«106

Posve je jasno da bez fiskalnih rajeva transkontinentalni karteli organiziranoga kriminala ne bi mogli napredovati. Zato oni, dakle, znače smrtnu prijetnju i za same gospodare svijeta.107

106 Razgovor s Uweom Mühlhoffom, citira ga Jean Ziegler, u suradnji s Uwe Mühlhoffom, Les Seigneurs du crime (Gospodari zločina), Pariz, Seuil 1998., str.46. 107 Jean de Maillard: Le marché fait sa loi. De l'usage du crime par la

mondialisation, Pariz, Mille et une Nuits, 2001.

TREĆI DIO

Plaćenici

Gore i dolje dva su jezika

Dva utega, dvije mjere,

Ljudi imaju isto obličje

A ne prepoznaju se više.

Ali oni što su dolje ostaju dolje

Da bi gore ostali oni što već su tamo

Bertolt Brecht Sveta Ivana klaonička

I

WTO kao ratni stroj

Warren Allmand, predsjednik kanadske nevladine organi-zacije Rights and Democracy, kaže: »Živimo u svijetu gdje je beskrajno teže prekršiti pravilo međunarodne trgovine nego pravo čovjeka.«108 A Svjetska trgovinska organizacija (WTO) sigurno je najsnažniji ratni stroj u rukama grabežljivaca.

Zahvaljujući postupnom ujedinjavanju tržišta, opseg svjet-ske trgovine u posljednjih je deset godina neprekidno rastao, i to sve brže. Od 2000. godine, opseg razmjena izražen u novčanom obliku prešao je 6000 milijardi dolara. Istodobno, mijenja se struktura svjetske trgovine: sve važnije mjesto ima-ju privatna transnacionalna društva.

WTO ima popis više od 60.000 transnacionalnih društava (fi-nancijskih, trgovinskih, uslužnih itd.) po cijelom svijetu. Ona upravljaju s ukupno više od 1,5 milijuna podružnica praktički u svim zemljama svijeta (iznimka je Afganistan i još nekoliko opu-stošenih mjesta na planetu). No, stvarnu moć ima oko 300 do 500 sjevernoameričkih, europskih i japanskih poduzeća, koja zajed-no dominiraju trgovinom. Godine 2002. približno trećina svih trgovinskih razmjena obavljala se unutar samih tih istih tran-skontinentalnih društava. Uzmimo primjere Philipsa, Exxona ili Nestléa. Kao i sva transkontinentalna društva, i ta su organi-zirana na decentraliziran način. Njihovi brojni profit-centers

(tvornice, trgovačka društva, društva za leasing itd.) širom svijeta

108 vidjeti na http://www.ichrdd.ca/frame

djeluju gotovo autonomno i trguju međusobno ili sa svojim holdingom majkom. Druga trećina svjetske trgovine obavljala se 2001. između raznih transnacionalnih društava. Samo po-sljednja, treća trećina razmjene dobara i usluga te godine odno-si se na trgovinu u klasičnom smislu: razmjena između država, između poduzeća što se temelje na nacionalnom kapitalu.

U tim uvjetima, ne iznenađuje činjenica da su strategije što ih primjenjuje WTO upravo točna preslika vizije svijeta gospo-dara globaliziranoga kapitala. Da bismo se uvjerili u to dovolj-no je upoznati se s bilo kojom od izjava o namjeri, što ih po-vremeno na adresu svojih dioničara ili vazala šalje jedan ili drugi od spomenutih gospodara. Na primjer, s izjavom Percyja Barnevika, princa interkontinentalnog metalurškog i elektro-ničkog carstva: »Definirao bih globalizaciju kao slobodu za moju skupinu da ulaže gdje god želi, u vrijeme kada želi, da proizvodi ono što želi, opskrbljujući se i prodavajući gdje god želi, a pritom nailazi na što manje stege i prepreka što proiz-laze iz radnoga prava i iz društvenih dogovora.«

Prvoga travnja 1994. ministri trgovine država potpisnica GATT-a109 potpisali su u Marakešu akt o osnivanju Svjetske tr-govinske organizacije (World Trade Organization, WTO). Mje-sto potpisivanja nije nevino: trebalo je udariti jednoga od naj-korumpiranijih tirana, ali i najposlušnijih u Trećem svijetu, marokanskog kralja Hasana II. Svojedobno je taj vladar bio napadan zbog brojnih kršenja ljudskih prava za koja je bila odgovorna politika njegova kraljevstva.

WTO je naslijedio GATT. Preuzeo je, aktualizirajući ih, nje-gove temeljne ciljeve: što šire svijetom promicati liberaliza-ciju protoka kapitala, roba, usluga i, pogotovu, patenata TRI-PS-a.110 No, između WTO i GATT postoji temeljna razlika: GATT je bio obična carinska unija dok je WTO međudržavna organizacija s pravima zakonske prinude i širokih sankcija.

109 General Agreement on Tariffs and Trade. Opći sporazum o carin-skim tarifama i trgovini

110TRIPS: Trade Related Property Rights. Riječ je, zapravo, o sporazu-mu o aspektima prava na intelektualno vlasništvo što se odnose na tr-govinu.

Uz pomoć složenoga mehanizma višestrukih ugovora i spo-razuma, WTO određuje pravila svjetske trgovine i neprekidno širi taj mehanizam po područjima aktivnosti, na proizvode i nove objekte. WTO je strašan ratni stroj u službi grabežljivaca. U prosincu 2001. imao je 144 države članice. Sve se odluke donose konsenzusom.

Međutim, WTO raspolaže slabim upravnim strukturama. Oko 350 ljudi radi u njegovu tajništvu. Njegov je proračun ma-len: nešto više od 82 milijuna eura za 2002. The Economist

ironizira: »Proračun WTO-a doseže tek polovicu svote koju Svjetska banka potroši u godinu dana samo za zrakoplovne karte svojih stručnjaka.« K tomu, WTO je smješten u Centru William Rapard, otužnoj građevini od sivoga betona izgrađenoj dvadesetih godina prošlog stoljeća za Međunarodni ured rada, između puta za Lausanneu i jezera, na sjevernom izlazu iz Že-neve. Već se tri godine WTO uporno trudi da sagradi ili kupi zgradu u kojoj bi smjestio svoje »pravosudno« tijelo, ali nikako ne uspijeva pronaći nužna sredstva za tu gradnju. A kad želi organizirati neku ministarsku konferenciju, ponižavajući pre-govori sa sumnjivim vladama nisu nikakva rijetkost.111 Čudna li ratnog stroja!

U stvarnosti, WTO i nije nikakav stroj. To je, u strogome smislu riječi, zajednica trgovinskih ugovora u stalnoj evoluciji. Ili, kako kaže Renato Ruggiero, njegov prvi direktor: »A perpe-

tual process of negociation«.

Čak i promatraču koji se nalazi na licu mjesta i održava po-vjerljive odnose s nekim kritički raspoloženim dužnosnicima WTO-a teško je u svakome trenutku reći u kojoj se fazi nalazi evolucija ovoga ili onog odnosa snaga ili nekih pregovora o ovome ili onome proizvodu. Naime, u sumornoj zgradi u ulici Lausanne br. 154 pregovori se vode praktički neprekidno: razni odbori zasjedaju pet od sedam dana u tjednu, čak i ti-jekom sezone ljetnih odmora.

111 Posljednja Svjetska konferencija o trgovini održala se u studenome 2001. na obalama Arapskog zaljeva, u Dohi, glavnom gradu Emirata Katar.

Na vrhu je Opće vijeće, skupština veleposlanika država-čla-nica, akreditiranih u WTO. Svaka država, ako ima načina i sredstava, imenuje posebnoga veleposlanika. Zapadne države obično oponašaju primjer Kanade: bivši ministar vanjske tr-govine zauzima mjesto veleposlanika pri WTO-u. Međutim, 37 država-članica toliko je bez novca da ne može plaćati odr-žavanje stalne diplomatske misije u Ženevi. Tada Švicarska, zemlja domaćin, igra ulogu socijalnog pomagača.

Agencija za suradnju i informiranje u međunarodnoj trgo-vini (ACICI, s engleskom kraticom AITC), koju je 1998. godine osnovala Švicarska pomaže tako siromašnim zemljama, oni-ma koje nemaju ni financijskih mogućnosti ni nužnog osoblja za praćenje složenih pregovora što se vode u Ženevi. Ona priprema sintetičke zapise, logističku potporu, kao i prilično razrađen »sustav uzbunjivanja«.

Taj »sustav uzbune« služi obavještavanju tih država prole-tera o dokumentima koji ih se tiču. Shvatilo se, naime, da su države proleteri jednostavno neprisutne, dok se u sjedištu WTO-a pregovori u malim odborima, o ovom ili onom sektoru međunarodne trgovine (tarifama, kontingentima, patentima itd.), o ovom ili onom proizvodu, vode praktički neprekidno. Gospodari svijeta, dakle, prenijet će im faksom (jer internet je još rijetkost u Africi i u andskoj Americi) »demokratski do-nesene« odluke koje se i njih tiču. Jedna lijepa i uvijek na-smiješena gospođa, Esperanza Duran, zadužena je za tu služ-bu socijalne pomoći državama-članicama kojima je potreban WTO.

Evo kako se stvari odvijaju kad se priprema novi krug svjetskih pregovora. U prvo vrijeme odbori rade na onome što se zove reality check. Oni raščlanjuju, istražuju i ispituju o kojim su proizvodima ili uslugama, na kojim su gospodar-skim područjima mogući novi pregovori. Zatim se sastaje dru-gi odbor koji uklanja sve prepreke i određuje približni dnevni red. Napokon, o velikim globalnim pregovorima - »krugovi-ma« - formalno odlučuje Svjetska konferencija o trgovini.

Međutim, najvažnija vlast pripada Općem vijeću, dakle go-tovo stalnom zasjedanju veleposlanika država-članica, akredi-

tiranih u Ženevi. Oni pokrivaju i sektorska vijeća (za patente, poljoprivredu itd.).

Priznati je cilj pregovora u WTO smanjenje moći državnih vlasti i općenito javnoga sektora. Pokretačke su im poluge de-regulacija i privatizacija.

Državama koje imaju krhko gospodarstvo, a industriju u povojima, očito je u interesu da zadrže carinske brane kako bi zaštitile svoje tržište i svoje poduzetnike, nacionalne obrt-nike i trgovce. No, imaju li one mogućnost da se suprotstave WTO-u? Odgovor je »ne«: Sjedinjene Države, Kanada, Japan i Europska unija zajedno nadziru više od 80 posto svjetske trgovine. Suprotstaviti se tim psinama bilo bi jednako samou-bojstvu.

Trećem svijetu na čast, zabilježimo neke pokušaje otpora. Godine 1999., skupina afričkih predstavnika pokušala je, us-klađenom akcijom, izmijeniti neke osobito stroge članke Spo-razuma o pravima intelektualnog vlasništva u trgovini, već spomenutoga TRIPS-a. Afrikanci su podnijeli zahtjeve koji su, baš svi, odražavali najosnovnije interese svojih naroda. Tako su, primjerice, zahtijevah da privatna transnacionalna društva nemaju više prava primjenjivati, u svrhu monopolističkog iskorištavanja, patente na mikroorganizme, biljke ili životinje koje su temelji rada afričkog ratara ili stočara.112

Sjeme, a osobito pitanje njegove sposobnosti razmnožava-nja, bilo je drugi kamen smutnje. Afrikanci su htjeli izbjeći da, primjerice, trust Monsanto na poljoprivrednom tržištu namet-ne sjeme koje u prvoj sezoni daje klasove, agrume i korijene u znatno većoj količini u prvoj žetvi i berbi, ali se ne može iskoris-titi i drugi put. Koristeći se Monsantovim sjemenom, seljak na toj žetvi ne može pobrati sjeme nužno za sjetvu iduće godine.

Prosvjedni memorandum što su ga podnijeli Afrikanci ci-ljao je i na zaštitu prirodnoga okoliša od krađa kakve provo-de farmaceutska društva. Ona u biti, u Africi kao i na drugim

112 Vidjeti i Rapport de la commision independante sur l'Afrique et les enjeux du troisieme millenaire: vaincre l'humiliation, PNUD (UNDP), 2002

kontinentima, uzimaju unaprijed molekule i staničnu građu živoga bića, patentiraju ih i time pravno progone pojedince ili čak i cijelo društvo koji se tradicionalno koriste istom tvari.

Ne treba ni govoriti da je afrički pokušaj jadno propao. Me-morandum je bio ocijenjen kao protivan slobodi trgovine.

Želimo li procijeniti političke odluke, jedno mora biti posve jasno: u WTO-u, naravno, pregovaraju zastupnici država, ah oni to najčešće čine u ime transkontinentalnih društava koja domi-niraju nad njihovim nacionalnim gospodarstvima. Institucio-nalni su mehanizmi složeni. Uzmimo primjer Europske unije (EU). Glavni se pregovarač zove Pascal Lamy. To je simpatičan lik, neodređenog karaktera: neoliberalni socijalist. Kao kome-sar za trgovinu EU-a, on službeno pregovara u ime 15 država članica koje su prethodno odredile svoja stajališta. Međutim, države članice EU-a ne određuju slobodno pregovarački man-dat. Prilično zagonetna ustanova, zvana »Komitet 133«, sa-stavljena uglavnom od visokih dužnosnika iz svih 15 država članica EU-a, priprema dokumente. Upravo su u okvire toga »Komiteta 133« - čiji je sastav promjenjiv - ubačeni agenti transkontinentalnih društava. A taj komitet nije podvrgnut nikakvome nadzoru. Kako logično proizlazi iz njegova čisto »tehničkog« sastava, svako je eventualno pitanje o motivima njegovih članova unaprijed isključeno. Svoje ime duguje član-ku 133. Ugovora iz Amsterdama, koji definira nadležnosti država članica EU-a u pitanjima trgovinskih pregovora.

Kad pišem »Sjedinjene Države ili EU pregovaraju«, ja sam, dakle, samoga sebe učinio sudionikom mutne operacije. U biti, upravo 200 najjačih transkontinentalnih društava na planetu, koja nadziru 25 posto bruto svjetskoga proizvoda, daju ton.113

Upravo zato na pregovorima u okviru WTO-a uvijek dominira logika transkontinentalnih privatnih društava, a nikad interes naroda i njihovih država.

Ako je Pascal Lamy čovjek Europe, onda je Robert Zoelli-ck čovjek Sjedinjenih Država. Ta su dvojica slična. Briljantno

113 Pod bruto svjetskim proizvodom podrazumijevam ukupnost svih proizvodnih gospodarskih aktivnosti što se izvode na planetu.

pametni, obojica su mršavi i suhi. Vole trčati maraton, žive spartanskim životom i rade kao mazge. Povezani su već sta-rim prijateljstvom. Oni teže, uz ostalo, i jedan i drugi, svijetu u kojemu će Nevidljiva ruka tržišta rješavati sve probleme si-romaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, preživljavanja i gladi. Prividno, te dvije osobe igraju glavne uloge.

No, Zoellick zauzima znatno ugodnije mjesto nego Lamy. On ne mora stalno miriti petnaest proturječnih stajališta. On odgovara samo predsjedniku Sjedinjenih Država. Ima status ministra i sudjeluje na sjednicama vlade.

Sjećam se ručka na terasi preplavljenoj proljetnim suncem, na obali pokraj luke u Ženevi, u društvu s iskusnim diploma-tom iz Kameruna. Raspravljali smo o premisama konferen-cije u Dohi. Moj se gost činio opuštenim. »Ona je otišla! Napo-kon! Spasili smo se!«, rekao mi sa širokim osmijehom. Ona, to je bila užasna Charlene Barshevsky - s naočalama metalnih okvira, besprijekornom smeđom frizurom, strogim kostimom - Trade representative (trgovinska izaslanica) predsjednika Clintona. Svojim je osornim glasom rado korila svoje kolege iz Trećega svijeta, držeći »nekompetentnim« svakoga tko bi joj se usudio suprotstaviti.

Sa svojim sam se kamerunskim prijateljem opet našao krajem veljače 2002. Bio je znatno manje oduševljen. I to zato što je, u međuvremenu, upoznao Zoellicka...

Nemoguće je nabrojiti sve dogovore o kojima se pregova-ralo ili koji su bili na putu pregovaranja u WTO-u, a pritom izbjeći rizik dosađivanja čitatelju. Spomenut ću samo one naj-spornije, a pritom unaprijed podsjećam kako svaki dogovor ima svoj odbor koji bdije nad njegovom primjenom, širenjem i stalnim razvojem. Ponajprije je to Ugovor o poljoprivredi. U Marakešu su dominantne države sjevera državama juga obe-ćale brzu liberalizaciju poljoprivrednih tržišta. Ništa od toga nije učinjeno. Ni u Singapuru, ni u Seattleu, ni u Dohi. ni na ijednoj drugoj konferenciji o trgovini. Većina poljoprivrednih proizvoda s juga još je isključena s bogatih tržišta sjevera. A države sjevera nastavljaju prelijevati višak svoje proizvod-

nje prema jugu, posredstvom astronomskih subvencija za iz-voz. Vlade sjevera masovno subvencioniraju, u biti, svoju vlas-titu poljoprivrednu proizvodnju. Samo jedna brojka: godine 2002., države članice OECD-a priložile su svojim poljoprivred-nicima 355 milijardi dolara u obliku novčane pomoći za pro-izvodnju i stabilnost cijena.

Kako bi se neki kongoanski, bolivijski ili burmanski seljak mogao izvući iz tih uvjeta? Upravo zato zemlje Trećega svijeta ne vide ni sjenu šanse da sa svojim proizvodima - koji su im uglavnom jedina izvozna roba - prodru na tržišta sjevera.

Tu je zatim i Opći sporazum o carinama i trgovini (GATT), koji nije umro 1994, kako se ponekad vjeruje, već je izmije-njen amandmanima.

Usluge svih vrsta (osiguranje, transport itd.) predmet su dru-goga važnog sporazuma koji se također stalno mijenja amand-manima, poboljšava (u smislu slobodne razmjene).

Već sam govorio o TRIPS-u, sporazumu smrtno pogibeljnom za prirodu, okoliš, za tradicionalne načine proizvodnje u tradi-cionalnim zajednicama Afrike, Kariba, Azije i latinske Amerike.

Sporazum TRIPS pokriva i široko područje lijekova. Do-pušta transkontinentalnim društvima medicinske farmacije da po svijetu nadziru proizvodnju, distribuciju i cijene glav-nih proizvoda. Uzmimo primjer tzv. triterapija, namijenjenih za svladavanje side. Svjetska zaštita patenta na taj izum, što je u rukama transkontinentalnih društava, bolesnicima iz si-romašnih zemalja praktički onemogućuje pristup liječenju. Ni jedan seljak iz Ruande bolestan od side me može platiti cije-nu koju nameću trustovi. A Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da 40 milijuna ljudi u svijetu nosi virus side, a od njih čak 34 milijuna živi u zemljama Trećeg svijeta.

Potpunim narušavanjem Sporazuma iz Rio de Janeira iz 1992., koji se odnosi na zaštitu bioraznolikosti, sporazum TRIPS dopušta posve slobodnu provedbu onoga što je što je Susan George nazvala »biopiratstvom«.114

114 Susan George i Attac: Remettre l'OMS à sa place. Vratiti WTO na

svoje mjesto, Pariz, Mille et une Nuits, 2001., str.26.

Uz već spominjani Višestrani sporazum o ulaganjima (Mul-tilateral Agreement on Investments, MAI, francuski AIM) spo-menimo još neke o uklanjanju tehničkih prepreka slobodnoj trgovini ili o uvođenju fitosanitarnih i sanitarnih mjera koji-ma bi se neke države mogle poslužiti da bi zaštitile svoje pu-čanstvo od proizvoda ili procesa koji bi mogli biti pogibeljni. WTO zahtijeva uklanjanje nadležnosti država u tim pitanjima. U ime slobodnoga tijeka roba, kapitala i patenata.

Jedan od sporazuma koji sigurno najviše ugrožava slo-bodu naroda svijeta nosi bezazleno ime Tijelo za usuglašava-nje nesuglasica (francuski: Organe de réglement des differen-ds, ORD engleski Dispute Settlement body, DSB) . Upravo na temelju njega, svakome tko prekrši neki potpisani spora-zum prijete brze i stroge sankcije. Taj WTO, naime, koji se prikazuje kao mjesto čistih pregovora, kao obična gostionica u kojoj gazda stavlja na raspolaganje svojim gostima stol i stolce dopuštajući im da iskreno razgovaraju, u biti je imperijalna sila, pogibeljna kad se razgnjevi i suverena u sankcijama koje određuje.

A upravo ORD-DSB u sebi krije pravni mehanizam kojim WTO nameće svoju volju. Taj je mehanizam složen, pratimo ga korak po korak.

Neka se država smatra pogođenom odlukom druge države. Primjer: država X donosi propise koji velikim porezima opte-rećuju proizvode što dolaze iz države Y. Država Y obraća se WTO-u. Ovaj pokušava pomirbu.

No, ako to ne uspije, počinje druga etapa: uspostavlja se »panel«. To je tehnički termin. Riječ je, u biti, o nekoj vrsti arbitražnog suda. Svaka od umiješanih strana bira stručnja-ke s liste koja je podnesena WTO-u. Taj »panel« razmatra slu-čaj i sastavlja izvješće. Postoje dva rješenja: ili obje strane pri-hvaćaju izvješće, što znači odluku stručnjaka, ili ga jedna od njih ili čak obje odbijaju.

Kada jedna od strana odbija izvješće »panela«, obraća se nekoj novoj instanci. Ova sada više nije »panel« nego neka vr-sta prizivnog suda. Njegovo je službeno ime »prizivni organ«. To tijelo mora donijeti presudu u roku od 60 dana. Ako pro-

cijeni da je slučaj »složen«, može produljiti svoj rok na još najviše 30 dana.

Članovi Prizivnoga organa nisu više diplomati, trgovinski stručnjaci ili odvjetnici specijalizirani za trgovinsko pravo (kao što su to članovi »panela« stručnjaka) već ugledni među-narodni sveučilištarci. Ukupno ih je sedam. Tri glavne trgovin-ske sile - Sjedinjene Države, Europska unija i Japan - uvijek imaju svaka najmanje po jednoga suca. Sada je europski su-dac iz Njemačke. Uz pripadnike tih triju trgovinskih sila, Prizi-vni organ imao je 2002. u svom sastavu pravnike iz Egipta, Fi-lipina, Urugvaja i Indije. Neki od tih pravnika spadaju u same svjetske vrhove javnog međunarodnog prava. To, primjerice, vrijedi za egipatskog suca, profesora Georgesa Abi-Saaba.

Članove Prizivnoga organa bira vijeće ORD-a. Oni nikad ne sude o činjenicama, izjašnjavaju se samo o pravu. Oni, dakle, ne nastoje popraviti ili preraditi posao »panela« stručnjaka. Suditi o pravu znači tumačiti slovo osporavanoga ugovora.115

No, u biti, ugovori su općenito - prema mišljenju jednoga uglednog člana Prizivnog organa - užasno loše napisani. S razlogom! Oni su plod beskrajnih i teških pogađanja i cjenka-nja. Uostalom, njihovi su autori diplomati, vrlo rijetko pravni-ci. Često se u tim ugovorima jedan jedini članak proteže na više od dvije stranice! Neki su pretrpani proturječjima. Tim više što ti ugovori nastoje srediti najmanju pojedinost, antici-pirati i najmanji događaj, predvidjeti sva moguća gibanja.

Svaki je televizijski gledatelj bar jednom vidio ta blijeda lica, te oklijevajuće pokrete, čuo možda također umorne gla-sove tih trgovačkih pregovarača koji se nakon noći i dana bez sna pomaljaju s tih maratonskih sjednica međunarodnih cjenkanja. Krajnji proizvodi, famozni ugovori, nose posljedice te arhaične metode rada.

Bilo kako bilo. da bi pobijedila pred Prizivnim organom, svaka se vlada mora obratiti odvjetnicima. Veleposlanstva

115 Pravnici Prizivnog organa zasjedaju u komorama. Svaku komoru čine tri suca; zbog velikog broja slučaja, svaki sudac zasjeda u više komora. Razvija se i sudska praksa. Odluke Prizivnog organa mogu se čitati na internetu.

moćnih država u WTO-u služe se uslugama mnogih specijalizi-ranih odvjetnika. Međutim, zemlje Trećega svijeta, koje ne-maju veleposlanstva pri WTO ili imaju diplomatsku misiju s vrlo malim brojem osoblja koje je manje kvalificirano, moraju se obratiti privatnim uredima. Upravo se zato mnoštvo privat-nih ureda odvjetnika-savjetnika posljednjih godina smjestilo u Ženevi. Njihovi su honorari u pravilu golemi. Mnoge vlade Afrike, Latinske Amerike i Azije ne mogu plaćati te honora-re116.

Pri razmatranju toga složenog mehanizma osobito začuđu-ju dvije stvari. Ponajprije, nigdje se ne pojavljuju riječi »suci«, »sudnica«, »suđenje« ili »sud«. WTO podržava privid da je to čisto trgovinska organizacija, iako je u jednom od svojih bit-nih obilježja, zapravo, sudski stroj sa širokim ovlastima za-konske prinude. Drugi razlog za čuđenje: Sjedinjene Države često gube pred Prizivnim organom. Tako je 2001, na primjer, vlada u Washingtonu bila umiješana - najčešće kao optužena strana - u više od 50 posto razmatranih slučajeva.

Zašto je toliko sporova? Zato što su, iz razloga na koje sam ukazao, ugovori strašno složeni, loše sastavljeni i otvore-ni mnogim različitim tumačenjima. Zbog toga što, kako mi je rekao visoki dužnosnik WTO-a, »neka izaslanstva ne znaju što potpisuju!« Točnije: neke su pravne formulacije nekih konven-cija toliko složene da ih mogu razumjeti samo visoki stručnjaci (kojih izaslanstva Juga, podsjetimo se, vrlo često nemaju).

The Economist tvrdi: »Rich countries call the shots and

poor countries follow« (»Bogate zemlje odlučuju, siromašne zemlje slijede«)117 Drukčije rečeno, u temelju stvari, Sjedinjene Države i u manjoj mjeri Europa diktiraju zakone. A kada se oštećene države probude, ponekad zahtijevaju suđenje i, uzi-majući u obzir neovisnost i kvalitetu članova Prizivnog organa, imaju čak dobre izglede da dobiju. No, one mogu pobijediti

116 Skandinavske vlade financiraju u Ženevi fond pravne pomoći koji preuzima neke od troškova pravnih rasprava i odvjetnika najsiromaš-nijih zemalja. 117 The Economist, 28. srpnja 2001., str.26.

samo na temelju preciznoga članka, ograničene točke. Nikad ORD (DRB) neće dopustiti da se zbaci luđačka košulja s onih ugovora WTO-a koji ih lišavaju njihove slobode i dovode ih na milost i nemilost transkontinentalnih privatnih društava.

Mjesto glavnoga direktora WTO-a očito je jedno od onih koja najviše priželjkuju plaćenici globaliziranoga kapitala. Prvi je bio bivši veliki menadžer Fiata (Torino), Renato Ruggie-ro. Nakon njegove ostavke 1999. izbio je pravi rat za nasljeđe. Razne frakcije oligarhije branile su razne kandidate. Napokon je zaključeno primirje, pronađen je kompromis: mandat je pre-rezan na dva dijela. Novozelanđanin Mike Moore bio je ime-novan direktorom do 1. rujna 2002, a Tajlanđanin Supachai Panitchapakdi trebao ga je naslijediti toga datuma.118

Nedavni razvoj WTO-a bio je snažno obilježen osobnošću Mikea Moorea, snažnoga čovjeka plavih očiju. Upravo su njego-va strategija i njegova složena osobnost u srcu ovoga poglavlja.

Moore je bivši sindikalist koji je promijenio stranu. A obraćenici su uvijek najstrašniji protivnici svojih bivših prija-telja. Jean Starobinski piše: »Ljudsko je biće suptilna zagonetka u kojoj se svjetlo i mrak mimoilaze u nestabilnoj ravnoteži.«

U drugom životu, Moore je bio zidarski radnik, politički ak-tivist i na kraju predsjednik vlade u Wellingtonu. Njegov obrat prema kapitalizmu divljine nedavnoga je datuma.

Mnogi se od njegovih bivših prijatelja i drugova pitaju o du-bokim razlozima toga njegova naglog zaokreta. Najprihvatlji-vije je objašnjenje ovo: Moore je rastao u svijetu borbi novoze-landskih radnika, a te su bile krajnje grube. On se izgradio, zahvaljujući svojoj inteligenciji, vitalnosti, upornosti i svojemu snalaženju u metežu. Iz zadimljene radničke kantine gradilišta u Aucklandu popeo se do pustenih salona rezidencije premije-ra u Wellingtonu. Posve sam. Krećući iz klase proletarijata gradića Vhakatane, gdje je rođen 1949., pridružio se najvišem društvenom sloju, zvanom upper class. Duboko obilježena

118 Izbor pomoćnika glavnoga direktora, koji nadzire aparat, nije da-vao mjesta sumnji: riječ je o Andrewu Stolleru, američkom visokom dužnosniku iz ministarstva trgovine u Washingtonu

britanskim kolonijalnim tradicijama, ta je upper class na No-vome Zelandu još više snobovska, arogantna i elitistička nego drugdje.

Okrutan svijet transnacionalnih društava očito ga je zača-rao. Gospodari svijeta zavode svojom mirnom arogancijom što im daje osjećaj njihove svemoći. Moore se stavio u njihovu službu. Tijelom i dušom. U svibnju 2001. odgovarao je na pi-tanja Rama Etwareea. Ovaj ga je pitao: »Što mislite o Joséu Bovéu, francuskom antiglobalističkom aktivisti?«

Zračeći zlovoljom, Moore je odgovorio: »To je najveći politički showman u cijeloj Europi... José Bové je protekcio-nist.«119

Od 1990. do 1993. Mike Moore bio je, na Novom Zelandu, predsjednik Radničke (laburističke) stranke i vođa oporbe. Čini se da je sačuvao vrlo malo sjećanja na te prošle demokrat-ske bitke. Danas ne oklijeva napasti nikoga tko se suprotsta-vlja politici WTO-a.

U srpnju 2001., 800 se bankara, ministara i vođa trans-nacionalnih društava sastalo u luksuznim vrtovima casina u Interlakenu, turističkom mjestu kod Oberlanda, nedaleko od Berna, u Švicarskoj. Dan je bio divan. Taj se skup pompoz-no nazvao Win-Conference (Konferencija dobitnika). Desetak tjelesnih čuvara, naoružanih automatskim pištoljima, štitilo je gosta dana: Princa trgovaca. Svojim je vladarskim glasom po-tonji pročitao svoje izlaganje: »Promjene svijeta - izazovi.«

Novinari međunarodnih medija ostali su gladni. Na konfe-renciji za novinstvo, koja je uslijedila poslije izlaganja, oni su uporno tražili Mooreovo mišljenje o demonstracijama protiv-nika WTO-a koje su se održavale već neko vrijeme u raznim svjetskim gradovima. Brutalno prekidajući konferenciju za ti-sak. Princ je odgovorio: »Dosta mi je svih tih maskiranih tipo-va koji bacaju kamenje!«120

No i Moore se, razumljivo, mora prilagoditi konjunkturi. Ponekad se pokazuje otvorenim, snošljivim, razumnim, pu-

119 Vidjeti Le Temps, Ženeva, 9. svibnja 2001. 120 Die Berner Zeitung, Bern, 6. srpnja 2001.

nim brige za svoje protivnike. Odmah nakon summita G-8 u Ženevi i prosvjeda više od 200.000 ljudi što ga je taj skup izazvao, Anne-Frédérique Widmann postavila mu je ovo pita-nje: »Koji je, prema Vašem mišljenju, prvi razlog ovih pros-vjeda? Manjak demokracije u ustanovama kakve su G-8 i WTO?« A Moore je odgovorio: »Glavni je razlog taj osjećaj ne-lagode - razumljiv - što ga ljudi doživljavaju prema globali-zaciji... On također znači da odluke koje se ovdje donose štet-no djeluju na načine opstanka onih koji žive na drugoj strani planeta.«121

Najčešće, ipak, Moore ostaje vjeran svojemu ugledu. Tako u članku, što ga je objavio Le Monde, on tvrdi kako postoji duhovno srodstvo između današnjih antiglobalističkih protiv-nika i nacista iz tridesetih godina. Moore piše: »Krajnja ljevica i krajnja desnica ujedinile su se na ulici protiv globalizacije. Posljednji put učinile su to tridesetih godina protiv demokra-cije.«122

U nekim trenucima, to se čudovište s ulice u Lausannei može pokazati kao očito šugavim. Evo jedan primjer.

Potkomisija UN za unapređenje i zaštitu ljudskih prava za-dužila je dvoje stručnjaka, ugandskoga profesora Oloku On-yanga i njegovu kolegicu Deepiku Udagama, da provedu anketu o utjecaju transkontinentalnih društava u okviru WTO-a. Njiho-vo je izvješće objavljeno 15. lipnja 2000. pod naslovom »In-stitucionalni kontekst međunarodne trgovine, međunarodnih ulaganja i međunarodnih financija«.

Zaključci te ankete? Evo: »WTO je gotovo potpuno u ruka-ma privatnih transkontinentalnih društava.«

Moore je skočio do stropa. To više što se u anketi dvoje Afrikanaca nije moglo otkriti nijednu bitnu pogrešku. Izgubio je svoje diplomatsko držanje ... i zahtijevao je javnu ispriku od ... Mary Robinson, visoke povjerenice UN za ljudska prava, iako ona nije imala baš nikakve veze s tim slučajem. Zatim je

121 Vidjeti L'Hebdo, Lausanne, 26. srpnja 2001. 122 Mike Moore: »Mondialisation contre marginalisation (Globalizacija protiv marginalizacije)«. Le Monde, 26. svibnja 2001.

izvrijeđao dvoje Afrikanaca smatrajući sebe osobno okleveta-nim.

Međutim, ništa nije postigao. Izvješće nije povučeno. Ono je sada službeni dokument Ujedinjenih naroda.

Zanemarujući zahtjev ekoloških pokreta i organizacija so-lidarnosti s narodima Trećeg svijeta, potpisnici iz Marakeša odbili su u Povelju WTO uključiti »društvenu odredbu« i »eko-lošku odredbu«. A te bi dvije odredbe trebale dopustiti da se iz slobodnog prometa isključi roba proizvedena u nepodnošlji-vim društvenim i ekološkim uvjetima.

Pogledajmo primjere. U gradovima i selima niske doline rijeke Ind, u Pakistanu, djevojčice i dječaci tkaju skupocjene tepihe od svile. Njihove su plaće bijedne. K tomu, ta djeca moraju biti mlađa od 15 godina, jer samo mali i nježni prsti mogu baratati vrlo osjetljivim nitima svile. Posao je težak i zahtijeva dobre oči. U vrijeme adolescencije, mnoga djeca gube vid. Gazde ih otpuštaju. U luksuznim trgovinama na Champs-Elysées u Parizu, na Fifth Avenue u New Yorku ili na Carnaby Street u Londonu, ti svileni tepisi vrijede kao zlato.

U Kini, kako smo već rekli, birokracija na vlasti prakticira politiku nadahnutu isto toliko kapitalizmom divljine kao i sta-rim terorom komunističke države. Stotine tisuća političkih za-tvorenika, ljudi koji pripadaju vjerskim pokretima kao što je »Falun Gong«, nacionalnim manjinama ili podčinjenome naro-du s Tibeta zatvoreni su u radnim logorima. Ondje proizvode, pod prisilom, elektroničke dijelove koji se koriste u različitim aparatima. Te proizvode zatim kineska država izvozi u Japan, Južnu Koreju i Singapur. Zahvaljujući WTO-u, dakle, proizvodi robovskog rada uživaju slobodan pristup na svjetsko tržište.

Susan George lijepom formulom rezimira tu temeljnu manu WTO-a. »Stvarnost se današnje trgovine ovako tumači: kad neki proizvod dođe na tržište, već je izgubio sjećanje na sve zloporabe kojih je posljedica, i na ljudskom planu i na onome prirodnom.«123

123 Susan George: Le Rapport Lugano, (Lugansko izvješće) Pariz, Fa-yard 2000.. str.320

WTO privlači mnoge od najboljih ekonomista na svijetu. Neki - osobito oni koji rade u sektoru poljoprivrede - imaju kritički pogled na svoju ulogu, čak i kad je moć država-članica. ponaj-prije SAD-e i Europske unije, najčešći uzrok njihovih sumnji, oklijevanja i obzira. Poznajem čak i dužnosnike WTO-a koji potpuno dijele ideje Svjetskoga socijalnog foruma iz Porto Ale-grea. Oni unutar te ustanove primjenjuju subverzivnu integraciju. Svojim svakidašnjim radom, intervencijama i raščlambama, pokušavaju sabotirati diktat gospodara i promaknuti interese naroda. Međutim, njihova je težina, ipak, neznatna.

Upravljači WTO-a jako se ponose onim što zovu »integral-nom demokracijom« koja, ako im je vjerovati, određuje sudbi-ne organizacije. Jednoglasnost svih članica zahtijeva se, u biti, za svaku važnu odluku. Nijedan ugovor ne stupa na snagu ako ga nisu prihvatile sve članice. No, gledajući izbliza, hipokrizija je na toj točki potpuna: države sjevera i njihova transnacional-na društva nadziru, to se zna, 82 posto svjetske trgovine. A na sjevernoj hemisferi Sjedinjene Države imaju dominantan položaj. Upravo zato one vedre i oblače u utvrdi iz Ulice Lau-sanne br. 154, u Ženevi.

Kad bi slučajno Mali, Malezija, Honduras ili Basuto imali drskosti da se suprotstave američkom diktatu (ili onome Eu-ropske unije), dovodeći tako u pogibelj zahtijevanu jednoduš-nost u WTO, smjesta će osjetiti izvaninstitucionalne odmazde, čak i u bilaterarnim odnosima.

Ucjene kojima se stalno koriste bogati protiv siromašnih osigurava fasadu jednoglasnosti WTO-a, famoznu »integralnu demokraciju«.

Mali odlomak razgovora što ga je vodio Ram Etwareea s Mikeom Mooreom razotkriva tu klimu.

Etwareeino pitanje: »Koje su osnovne pouke što ste ih naučili nakon neuspjeha ministarske konferencije u Seattleu u prosincu 1999?«

Mooreov odgovor: »Dnevni je red bio vrlo ambiciozan, a ci-ljevi zemalja vrlo različiti. To je zahtijevalo mnogo ustupaka jednih i drugih... Na kraju, zemlje koje nemaju svoje misije u

Ženevi nisu mogle shvatiti izazove Seattlea.«

Čudesno priznanje! Moore jasno kaže: nemajući nužnoga novca za stvarno sudjelovanje u međunarodnom životu, odr-panci nikad neće shvatiti ništa od stvarnih izazova WTO-a.

Moore, inače, nije posve u krivu: dio svjetske trgovine što je čini 49 najsiromašnijih zemalja svijeta doseže tek 0,5 posto.124

Čudesna hipokrizija vlada u odnosima između sila koje dominiraju WTO-om i najbjednijih zemalja. Ugovori koje su potonje prisiljene potpisati nameću im, u biti, »jednostrano ekonomsko razoružanje«. Taj je pojam upotrijebio Rubens Ri-cupero, glavni tajnik UNCTAD-a, u svom posljednjem izvješću 2002. o trgovini i razvoju.

Podvrgnute prisilnoj liberalizaciji svojih gospodarstava, te zemlje praktički bez ograničenja moraju otvoriti svoje granice za uvođenje stranih tvornica i uvoz robe, kapitala i patenata.

Godfrey Kanyenze, iz Kongresa sindikata Zimbabvea, izno-si očitu činjenicu: »Nijedna se zemlja nikada nije razvila na jednostavnom temelju slobodne razmjene.« Da bi neka tek ro-đena industrija mogla živjeti i razvijati se, zemlja koja je pri-hvaća morala bi imati pravo da je štiti, i to carinskim nameti-ma na granicama konkurentskim industrijskim proizvodima, uvođenjem ograničenih kontingenata itd. No, WTO to za-branjuje.

Golema većina najsiromašnijih država poljoprivredne su zemlje. Južna hemisfera okuplja 87 posto seljaka na svijetu. Zemlje sjevera, s visokom kupovnom moći, zatvaraju svoja tržišta poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima s juga.

Istodobno, zemlje koje dominiraju WTO-om obilno subven-cioniraju proizvodnju i izvoz svojih vlastitih poljoprivrednih dobara. Ti se viškovi proizvoda izlijevaju u Trećem svijetu i izazivaju rušenje autohtonih, inače krhkih, poljoprivrednih struktura.

Godine 1998., subvencije koje zemlje OECD-a daju svojim

124 Unutar sustava Ujedinjenih naroda, UNCTAD. Konferencija UN o tr-govini i razvoju, radi najkritičnije raščlambe i formulira najzanimljivije alternativne prijedloge što se odnose na organizaciju svjetske trgovine. Vidjeti UNCTAD Trade and Development. Report 2000. Global Trends

and Prospects, Financial Architecture.

seljacima premašile su, prvi put, astronomsku brojku od 330 milijardi dolara. Otada su se samo još povećavale.

Pogledajmo samo primjer Zimbabvea. Domaća proizvodnja maslaca pala je za 92 posto između 1994. i 1999. i to zato što nije mogla konkurirati - kvalitetom i cijenama - subvencioni-ranoj europskoj proizvodnji.125

Rubens Ricupero trijezno tvrdi: »Izvor bijede, to je jaz iz-među retorike i stvarnosti liberalnoga međunarodnog poretka. Nigdje to razilaženje nije tako očito kao u međunarodnom tr-govinskom sustavu.«126

Zaključimo. Svaki je razuman čovjek sklon trgovini među narodima. Samovolja i pretjerani protekcionizam generatori su bijede. Nikome, inače, ne može biti ideal da se zabarikadira iza svojih granica. Nitko ne priželjkuje povratak starih trgovačkih ratova među narodima. Nužna je međunarodna trgovina, a toj su trgovini potrebna pravila, konvencije i pregovori među akte-rima. Nitko ne želi zakon divljine. Međutim, vidjeli smo: WTO je protivnik slobode. Ta organizacija stvara i ozakonjuje tira-niju bogatih nad siromašnima. Treba, dakle, hitno obuzdati WTO. Attac-France rezimira moje riječi: »Trgovina: da. Pravila: da... ali sigurno ne ona WTO-a kakav je sada.«127

125 Vidjeti već citirani dosje RENAPAS. 126 Izvješće UNCTAD-a, 2002. I27Attac Vratiti WTO na njegovo mjesto, str. 8.

II

Pijanist u Svjetskoj banci

Plaćenici WTO-a bave se kretanjem trgovinskih bujica, onih Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), te financijskih tokova. MMF i Svjetska banka tvore najvažnije ustanove nazvane »Bretton Woods«128.

Pojam »Svjetska banka« neprecizan je. Službeno, ta se usta-nova zove »The World Bank Group«. Ona uključuje Međuna-rodnu banku za obnovu i razvoj, Međunarodnu udrugu za razvoj, Međunarodnu financijsku kompaniju, Multilateralnu agenciju za jamstvo ulaganja i Međunarodni centar za uprav-ljanje u sukobima povezanim s ulaganjima.

U svojim vlastitim publikacijama, ta se grupacija služi terminom »Svjetska banka« kojim označava Međunarodnu banku za obnovu i razvoj i Međunarodnu udrugu za razvoj. I mi ćemo se ovdje služiti njime. A kada je riječ o ostalim trima ustanovama koje čine tu skupinu, one imaju ograničene uloge, koje su marginalne u odnosu na sadržaj što ga obrađujemo u ovoj knjizi. Međunarodna financijska kompanija podržava i savjetuje privatne ulagače u zemljama Trećega svijeta. Multi-lateralna agencija za jamstvo svojevrsna je jamstvena agencija za netrgovinske rizike što nastaju zbog privatnih ulaganja. Na-pokon. Međunarodni centar za upravljanje u sukobima stavlja

128 U Bretton Woodsu, mjestu u New Hampshireu u SAD-u, okupila su se 1944. godine izaslanstva zapadnih saveznika. Uspostavili su načela i ustanove - MMF, Svjetska banka itd. - kojima se trebali osigurati ob-nova Europe i svjetski gospodarski poredak.

na raspolaganje stranim privatnim ulagačima mehanizme po-mirenja ili arbitraže kad se nađu u sukobu s vladom zemlje domaćina.

»World Bank Group« zapošljava nešto više od 10.000 služ-benika. A Svjetska banka vjerojatno najpotpunije od svih me-đudržavnih organizacija obavještava javnost o svojim vlastitim strategijama, namjerama i aktivnostima. Gotovo neprekidna rijeka statističkih podataka, brošura s tumačenjima, teorijskih analiza teče iz staklene i betonske utvrde u 1818 H Street Nor-thwest u Washingtonu.

Svjetska banka ima golem utjecaj u svijetu. Ona razvija prometejsku i višestruku aktivnost. Ona sama danas odobra-va zajmove najsiromašnijim zemljama. Tako je tijekom proš-loga desetljeća Svjetska banka zemljama Trećega svijeta do-dijelila dugoročne zajmove u ukupnoj vrijednosti većoj od 225 milijardi dolara.

Svjetska banka osigurava stvaranje infrastrukture pomoću zajmova za ulaganje. U nekim slučajevima - u Nigeru na primjer - ona također pokriva (iz drugog reda, iza bilateral-nih donatora) proračunske manjkove država kojima izrazito nedostaje novca. Ona također svake godine financira stotine razvojnih projekata.

Rečeno jezikom bankarske tehnike, Svjetska banka danas je posvuda »zajmodavac posljednjeg spasa«, »the lender of

last resort«, onaj koji je u stanju dužniku nametnuti izbor. Tko bi drugi osim Svjetske banke bio spreman dati i najmanji zajam Čadu, Hondurasu, Malaviju. Sjevernoj Koreji ili Afgani-stanu?

Između Svjetske banke i Wall Streeta savez je, razumije se, strateški. Svjetska banka, uostalom, više je puta spasila neke financijske ustanove Wall Streeta, koje su se bile angažirale ne-oprezno u špekulantskim operacijama tu ili tamo na drugim kontinentima.

U svojoj svakodnevnoj praksi, Svjetska banka funkcionira zacijelo prema strogim bankarskim kriterijima. Njezina po-velja odlučno isključuje sve političke i druge uvjetovanosti. Njezina je praksa, ipak, predodređena bitnim konceptom ne-

bankarskoga porijekla, čak ideološkim: Wašingtonskim kon-senzusom129.

Svjetska banka doživjela je svoje zlatno doba od kraja šez-desetih do početka osamdesetih godina. Upravo je bivši mini-star obrane predsjednika Kennedyja i Johnsona, Robert Mc-Namara, rukovodio Svjetskom bankom od 1968. do 1981. Pod njegovim je predsjedanjem godišnji opseg zajmova porastao s jedne nal3 milijardi dolara. Osoblje je učetverostručeno, a administrativni proračun povećan je za tri i pol puta.

Uz pomoć svojega rizničara Eugenea Rotberga, McNamara je uspio na različitim nacionalnim tržištima kapitala podići gotovo 100 milijardi dolara zajmova. Ironija povijesti: velik je dio te svote dobiven od švicarskih bankara, onih istih koji pri-kupljaju i čuvaju najveći dio kapitala u bijegu koji dolazi od najvećih bogataša, diktatora i parazitskih klasa Afrike, Azije i Latinske Amerike.

Prema Jerryju Manderu, McNamara je ubio više ljudskih bića na čelu Svjetske banke nego dok je bio, kao ministar ob-rane Sjedinjenih Država, vođa rata u Vijetnamu.

Jerry Mander ovako je ocrtao portret McNamare: »Postiđen ulogom koju je bio odigrao za vrijeme rata u Vijetnamu, htio se otkupiti leteći u pomoć siromašnima Trećega svijeta. Posve-tio se poslu kao dobar tehnokrat, s gorljivošću autentičnoga vjernika: 'Kvantifikaciju vidim kao izraz koji dodaje preciz-nost razmišljanju. Uvijek sam mislio da što je neko pitanje važnije to manji treba biti broj ljudi koji donose odluke', pi-sao je u knjizi S odmakom: tragedija Vijetnama i njezine

pouke. Potpuno vjerujući brojkama. McNamara je tjerao zem-

129 Konsenzus iz Washingtona je skup političkih ciljeva definiranih la-tinoameričkim zemljama kao pomoć pri oporavku od »izgubljenog de-setljeća« osamdesetih godina XX. stoljeća. Pojam je skovao John William-son kao »najmanji zajednički nazivnik politika koje se latinoameričkim zemljama 1989. godine savjetuju od strane institucije iz Washingto-na«, a obuhvaća poznate neoliberalističke teze, od fiskalne discipline, čvrstih tečaja valuta, liberalizacije gospodarskih aktivnosti, uvoza i izvoza, stranih ulaganja, privatizaciju, deregulaciju i tako dalje. (op. red.)

lje Trećega svijeta da prihvate uvjete koji su bili vezani uz zaj-move Svjetske banke i da preobraze svoja tradicionalna gos-podarstva kako bi se maksimizirala ekonomska specijalizacija i svjetska trgovina. Oni koji su to odbijali bili su prepušteni svojim sudbinama.«130 I još dalje: »U takvim trenucima, mno-ge zemlje nisu imale drugoga izbora nego da se podvrgnu jar-mu Svjetske banke. McNamara nije više rušio sela da bi ih spasio nego cijela gospodarstva. Treći svijet sada se našao su-očen s velikim branama muljevitih akumulacijskih jezera, s putovima koji ne vode nikamo, s građevinama punim praznih ureda, s uništenim šumama i poljima, napokon s monstruoz-nim dugovima koje nikada neće moći namiriti. To su otrovni plodovi politike koju je vodila Svjetska banka, od vremena McNamare do naših dana. Ma koliko veliko bilo razaranje što ga je taj čovjek posijao u Vijetnamu, ono je nadmašeno za vrijeme njegova mandata u toj banci.«131

Sadašnji je predsjednik Svjetske banke Australac, 68 go-dina star, bujne bijele kose, s lijepim tužnim pogledom, koji se zove James Wolfensohn. Taj je čovjek izniman svojom sudbinom i svojim sposobnostima. Bivši bankar u Wall Stre-etu, multimilijarder, ideolog i imperijalist u svojoj duši, on je također izvrstan umjetnik. Ponajprije dugo godina pijanist, sada se posvetio violončelu. Uz to se intenzivno bavi skla-danjem.

Svake godine Svjetska banka objavljuje svojevrstan kateki-zam: The World Development Report. To izdanje uživa autori-tet čak i u nekim sveučilišnim sredinama i među dužnosnicima UN-a. Ono nastoji odrediti velike teme koje će, na neko vrije-me, zaokupljati zanimanje specijaliziranih agencija UN-a, sve-učilišta i, preko njih, javno mnijenje. The World Development

Report nosi snažno Wolfensohnovo osobno obilježje. Izdanje za 2001. otvara se uvjerljivom tezom: »Poverty amid plenty is the

130 Jerry Mander Licem u lice s rastućom plimom, u Edward Goldsmi-th i Jerry Mander Le Proces de la mondialisation (Proces globaliza-

cije), prijevod na francuski Thierry Piélat, predgovor Serge Latouche, Pariz, Fayard 2001.. str.42. 131 Isto, str. 43.

world's greatest challenge« (»Siromaštvo u bogatom svijetu najveći je izazov za svijet.«).132

Tradicionalno, ideolozi Svjetske banke dokazuju svoju ču-desnu teorijsku spretnost. Usprkos očitim neuspjesima njiho-ve ustanove, oni nisu tijekom prošlih pet desetljeća prestali proizvoditi sve više uvjerljivih teorija. Oni su neumorni. Oni obavljaju Sizifov posao.

Pogledajmo to izbliza. Od vremena McNamare, omiljena teorija Svjetske banke bila

je ona o »rastu«. Rast = napredak = razvoj = sreća za sve. Nakon toga došao je prvi val osporavanja, što su ga po-

krenuli znanstvenici okupljeni u Rimski klub 1972. na temu: »Neograničeni rast razara naš planet.« Teoretičari Svjetske banke reagirah su dvosmislenim poluzaokretom: jako ste u pravu, poštovani eruditi iz Rima! Svjetska banka odobrava vašu tezu! Odsad će ona pokrenuti »cjelovit razvoj«. Drukčije rečeno, neće više uzimati u obzir samo rast bruto društvenog proizvoda neke zemlje nego će razmatrati i posljedice toga rasta u ostalim društvenim sektorima. Evo pitanja koja si Svjetska banka stoga kani postaviti: je li rast uravnotežen; koje on po-sljedice izaziva na unutarnju raspodjelu dohotka; neće li vrlo brz rast energetske potrošnje u nekoj zemlji ugroziti energetske pričuve planeta? I tako dalje.

Zatim su objavljena razna kritička izvješća protiv neogra-ničenog i razuzdanog kapitalizma, ponajprije ona koja su sa-stavljale skupine istraživača koje su vodili, na primjer, Gro Harlem Brundtland i Willy Brandt. Te su se kritike odnosile na »ekonomistiku« Svjetske banke. Isticale su, naime, druge pa-rametre razvoja, neekonomske, osobito one vezane uz odgoj, zdravlje i poštovanje ljudskih prava, te su zamjerale Svjetskoj banci da ih ne uzima u obzir. Ona je odmah reagirala: lansira-la je »sjajnu« teoriju o nužnosti »humanog razvoja«.

Nova etapa u osporavanju: ekološki se pokret snažno proši-rio i postigao utjecaj posvuda u Europi i Sjevernoj Americi.

132 Predgovor Jamesa Wolfensohna u The World Development Report

2001., Oxford University Press 2001., str.5.

Da bi se razvile proizvodne snage nekoga društva, naglašavali su ekologisti, nije dovoljno imati fiksiran pogled na klasične pokazatelje ni na famozne parametre humanog razvoja. Valja također predvidjeti dugoročne učinke takozvanih razvojnih intervencija, osobito na okoliš. Ideolozi Svjetske banke odmah su osjetili kamo se okreće vjetar. Zato su i oni odmah okrenuli kapute: postali su vatreni pobornici onoga što se zove sustai-

nable development, »održivi razvoj«. Godine 1993. održala se u Beču Svjetska konferencija o

ljudskim pravima. Suprotstavljajući se Amerikancima i ne-kim Europljanima, narodi Trećega svijeta progurali su prizna-nje »gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava«. Jedno je uvjerenje vladalo tom revolucijom: nepismenome je sloboda tiska važna kao lanjski snijeg. Stoga je nužno, prije bavljenja građanskim i političkim pravima, dakle klasičnim demokra-tskim pravima, zadovoljiti socijalna, gospodarska i kulturna prava. James Wolfersohn objavio je tada izvješće o izvješću, izjavu o izjavi. Svjetska banka, bit će, jasno, avangarda u bor-bi za ostvarenje gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava. U Pragu, u rujnu 2000, Pijanist je održao ganutljiv govor o toj temi.

Jedan od najnovijih zaokreta glavnih intelektualaca Svjetske banke odnosi se na empowered development, zahtjev za go-spodarskim i socijalnim razvojem pod nadzorom samih žrtava nerazvijenosti.

Međutim, kao što sam već rekao, nijedna izjava o namjera-ma Svjetske banke nije uspjela trajno prikriti ovu činjenicu: očit neuspjeh različitih strategija »razvoja« na čijoj je proved-bi radila. Što učiniti? Svjetskoj banci nikad nije nedostajalo ideja. Zato će se ona zalagati za dostižne ciljeve. Prizivat će i sudbinu.

Konferencija koju je 8. travnja 2002. u dvorani XI. Palače naroda u Ženevi, za dužnosnike UN-a i WTO-a, sazvao potpre-dsjednik zadužen za vanjske odnose Svjetske banke, imala je uvodno pitanje: »Will development assistance ever reach the

poor?« (»Hoće li pomoć za razvoj ikada doći do siromašnih?«). Odgovor je uglednoga potpredsjednika: »Nitko to ne zna.«

Da bi svijetu pronosili dobar glas, James Wolfensohn osigu-rao si je usluge određenoga broja odabranih glasnika. Ono što su jezuiti u Katoličkoj crkvi, to su Pijanistovi missi domini133 u Svjetskoj banci: ti »gospodarevi izaslanici« obavljaju različite zadaće. Evo primjera.

U Lagosu, glavnom gradu Nigerije, velike naftne sile i jed-noga od najkorumpiranijih društava u svijetu, James Wolfen-sohn smjestio je ured za good governance (dobro vladanje,

to jest nadzor korupcije). Njegov izaslanik i nadglednik pri-kuplja informacije koje dolaze od privatnih pojedinaca, druš-tvenih pokreta, nevladinih organizacija, crkava, sindikata ili ogorčenih državnih dužnosnika, o poslovima i slučajevima ko-rupcije. Oni promatraju nadmetanja krivotvorenim i lažnim ponudama za velike građevinske poslove, isplate ispod stola ministrima što ih nude lokalni direktori multinacionalnih društava, zloporabe vlasti toga i toga šefa države za šuškave i druge nagrade. Ukratko, oni bilježe, prikupljaju dokumente i pokušavaju shvatiti brojne postupke kojima se služe ko-rupcionaši i korumpirani. No, što biva poslije s tim spoznaja-ma? To je tajna.

Wolfensohn je također postavio izvršnog potpredsjednika, posebno zaduženog za borbu protiv krajnjeg siromaštva. On se također informira i skuplja dokumente... Donedavno, taj je položaj zauzimao Kemal Derviš.

Riječ je o ekonomistu kojemu je pedesetak godina, turske nacionalnosti, čovjeku toplom i finom u odnosima s ljudima, odgojenom u Švicarskoj. Musliman je, a maturu je položio u privatnoj katoličkoj školi, u koledžu Florimont, u mjestu Pe-tit-Lancy, blizu Ženeve. Početkom 2001. napustio je Svjetsku

133 Missi domini (točnije Missi dominici) bili su izaslanici franačkih kraljeva koji su nadzirali upravljanje podređenim zemljama. Prve su slali Karlo Martel i Pipin Mali, a njihovu je instituciju usavršio Karlo Veliki. Išli su četiri puta godišnje, u parovima po jedan svećenik i jedan laik, a morali su biti stranci na području koje nadziru. Zbog korupcije izaslanika i teškoća nadzora nad njima takav je način centraliziranog upravljanja počeo odumirati brzo nakon Karla Velikog, pa je oko X. stoljeća već uglavnom bio napušten, (red.)

banku, a danas je ministar gospodarstva i financija u Tur-skoj.

Druga je posve netipična ličnost koja radi u službi Wolfen-sohna: Alfredo Sfeir-Younis. Od studenoga 1999. on u Ženevi vodi World Bank Office, predstavništvo Svjetske banke u eu-ropskom glavnom sjedištu UN-a i WTO-a. Nije to banalan čov-jek. Evo kako novinar André Allemand opisuje toga Pijanistova glasnika: »S pomalo suzdržanom karizmom bradatog Richarda Gerea, novi izaslanik Svjetske banke oslikava organizaciju u pu-noj filozofskoj promjeni, koja ima sluha za najobespravljenije i traži načine za uklanjanje siromaštva u svijetu.« Novinar Alle-mand naziva Sfeir-Younisa »ukrasiteljem«134.

Sfeir-Younis je Čileanac libanonskoga podrijetla. On je koz-mopolit i rođeni diplomat. Sin je velike libanonske maronit-ske obitelji, čija se jedna grana ukorijenila u Čileu; nećak je Nasrallaha Sfeira, poglavara maronitske Crkve. Od 1967., kada je njegov otac imenovan veleposlanikom Čilea u Da-masku i Bejrutu, mladi Alfredo bio je nazočan svim potresi-ma, ratovima i nemirima na Plodnom polumjesecu135.

»Ukrasitelj« je pionir. Bio je prvi environmental economist

(ekonomist za okoliš) koji je ušao u Svjetsku banku. Danas ih je u njoj 174. On je, k tomu, radio sedam godina, u često teškim uvjetima, u sahelskoj Africi. Čvrstih je antifašističkih uvjerenja i svojedobno se odupirrao Pinochetovoj diktaturi.

Budist je i meditira. No, Don Alfredo je ponajprije majstor dvosmislena go-

vora. Čujmo ga: »Sadašnje gospodarske teškoće posljedica su po-

najviše raspodjele bogatstava, a ne toliko problema proizvod-nje i potrošnje... Problem ovoga svijeta je nedostatak globalne vladavine.«136

Svakoga će ženevskog kalvinističkog pastora koji pročita

134 La Tribune de Genève, 8. lipnja 2000 135 Plodno bliskoistočno područje u obliku polumjeseca od Nila preko biblijskog Kanaana i jugoistočne Turske do Perzijskog zaljeva. Na tom se području događa sve što je opisano u Starom zavjetu. (op.red.) 136 Alfredo Sfeir-Younis u La Tribune de Genève. 8. lipnja 2000.

ove retke obuhvatiti oduševljenje. Evo nam brata! Napokon jedan odgovoran bankar koji na ustima nema rast, proizvod-nost i maksimizaciju profita! No, ono što naivni čitatelj tih po-ruka ne zna jest da je Pijanistov glasnik u Ženevi, zapravo, krut zagovornik stateless global governance, svjetske vlada-vine bez države i zagovornik Vašingtonskog konsenzusa.

Don Alfredo je tvrd čovjek. Agent s utjecajem ptice grabljivi-ce: u nekim trenucima i po nalogu Pijanista, igra ulogu i tajnog agenta, kao za vrijeme Svjetske konferencije o trgovini u Seat-tleu 1999. »U prosincu prošle godine bio sam na ulicama Se-attlea, zadužen da svoju organizaciju izvijestim o zahtjevima što su ih isticali prosvjednici.«

Drugi Pijanistov missus. posve netipičan, zove se Mats Kar-lsson. Prisan je suradnik i sljedbenik Pierrea Schorija - gla-vnog intelektualnog i duhovnog nasljednika Olofa Palmea - i bio je glavni ekonomist švedskoga ministarstva vanjskih po-slova i državni tajnik za suradnju. Uvjereni je socijalist. Uz Pierrea Schorija, prijatelj mu je i Gunnar Sternäve, misleća glava švedskih sindikata. Danas je, dakle, Karlsson potpred-sjednik Svjetske banke, zadužen za vanjske poslove i za odno-se s UN-om.

Bez ironije kažem: neki mi se od ideologa Svjetske banke sviđaju. Njihov intelektualni zanos i kultura privlačni su. Neki su čak dobronamjerni. Alfredo Sfeir-Younis i Mats Karlsson, da se zadržim na njih, duboko su simpatični ljudi. Problem je u tome da, iako se njihove teorije mijenjaju i prilagođavaju, praksa ostaje stalna: ona proizlazi iz čiste bankarske racio-nalnosti koja znači sustavno izrabljivanje pučanstva i prisilno otvaranje zemalja grabežljivcima globaliziranoga kapitala.

Naime, poput WTO-a i MMF-a, i Svjetska je banka bastion neoliberalne dogme. U svim okolnostima i u svim dužničkim zemljama, ona nameće Vašingtonski konsenzus. Ona promiče privatizaciju javnih dobara i država. Ona. u biti, nameće car-stvo novih gospodara svijeta.

U siječnju 2000. dogodio se potres! Wolfensohnov najvažniji glasnik, najbliži suradnik, Joseph Stiglitz, glavni ekonomist i prvi potpredsjednik Svjetske banke, podnio je ostavku javno

osuđujući strategiju pretjerane privatizacije i nedjelotvornost ustanova iz Bretton Woodsa.137

Wolfensohn je odmah potvrdio sumnje. I sâm se to pitao: kapitali se vraćaju, zajmovi izlaze, brane se grade i daju struju ...a svugdje unaokolo ljudi umiru od gladi. Posvuda u Trećem svijetu malarija galopira i ubija milijun ljudi godišnje, škole se zatvaraju, nepismenost napreduje, bolnice se raspadaju, pa-cijenti umiru zbog nedostatka lijekova. Sida sije pustoš.

Nešto nije u redu. Stoga Wolfensohn pita, putuje, poziva za svoj stol bojovnike društvenih pokreta, sluša ih, razmišlja i pokušava shvatiti divovski neuspjeh svoje Banke.138

Iz Pijanistovih sumnji rođena je nova organizacija rada.139

Svi šefovi projekata obvezatno moraju po konzultacije u So-

cial Board, Socijalni odbor, tijelo kojemu je dao pojačanje u ljudstvu. Zadaća je toga odbora da promatra i vrednuje ljudske posljedice što ih sudjelovanje Svjetske banke izaziva u društvima u kojima se upleće: gradnja autoceste, brane, promjene tijeka rijeke, luke, kompleksa tvornica itd. Riječ je o tome da se vrednuju društvene i obiteljske posljedice svakoga ulaganja.

Kako će nova autocesta djelovati na život u selima kroz koje će prolaziti? Kako će neki industrijski kompleks utjecati na tržište rada u regiji? Što će se dogoditi sa seljacima protjera-nima eksproprijacijom zemljišta na kojem će se graditi bra-na hidroelektrane? Stvaranje širokih nasada za uzgoj kultura namijenjenih izvozu zahtijeva uništenje tisuće hektara šuma: koliko će time biti pogođena klima u regiji? Brojna su pitanja što ih razmatra Socijalni odbor. Međutim, on nema nikakvih prava. Čak i ako su njegovi zaključci posve negativni, čak

137 Joseph Stiglitz: Veliko razočaranje, La grande désillusion Pariz, Fayard 2002. 138 Vidjeti, primjerice, intervju Jamesa Wolfensohna u Libérationu od 10. srpnja 2000. 139 Laurence Boisson de Chazournes »Banque mondiale et développe-ment social« (»Svjetska banka i društveni razvoj«), u knjizi Pierrea de Senarclensa Maîtriser la mondialisation (Obuzdati globalizaciju),

naklada Nacionalne zaklade političkih znanosti, Pariz 2001.

ako predviđa propast za propašću, neće moći spriječiti gra-dnju industrijskog kompleksa, čupanje drveća ili skretanje rijeke.

Odluka bankara uvijek je suverena. Tko, uostalom, surađuje sa Socijalnim odborom? Uglav-

nom članovi međunarodnih nevladinih organizacija koje uži-vaju ugled »vjerodostojnosti«. K vragu ekstremisti! Svjetska banka želi samo »mjerodavne« i »razumne« kritike.

Nevladine organizacije (NVO) postavljaju mnoge probleme. Vratit ćemo se na njih u četvrtom dijelu ove knjige.

Amnesty International. Terre des Hommes, Greenpeace, Hu-man Rights Watch, Oxfam, Liječnici svijeta, Liječnici bez gra-nica, Pokret radnika bezemljaša, Via Campesina, Akcija protiv gladi itd, to su te NVO. One rade čudesan posao. Njihovi borci i borkinje sol su Zemlje. Međutim, mnoge su druge NVO ne-određena, sumnjiva porijekla i sastava te se ponekad vladaju vrlo gnusno. Tako mnoge od njih čak potječu od najvećih trans-kontinentalnih kapitalističkih kompanija, od kojih svaka fi-nancira po jednu, dvije ili više NVO koje su stvorile od temelja do vrha.

Vođe tih NVO-a nisu izabrani ni na kakvoj javnoj skupštini. Njihovi su izvori financiranja pokriveni poslovnim tajnama. Isplate im se obavljaju preko Lihtenštajnu ili Međunarodne tr-govinske banke na Bahamima.

Kako se odvijaju stvari sa Svjetskom bankom? Ona postavlja na noge programe »društvenih praćenja« da

bi ublažila ljudske posljedice svojih ulaganja, infrastruktura itd. Ona povjerava vođenje tih programa nevladinim organi-zacijama nazvanim »vjerodostojnima«. Očito, upravo Pijanist određuje stupanj »vjerodostojnosti« neke NVO. Te organizacije uzimaju usput predujam koji iznosi pet posto zajma što im se odobrava za njihove programe.

Neke od organizacija koje surađuju s Pijanistom tako dola-ze do dragocjenog financiranja.

Posljedica: govori koji se drže na velikim međunarodnim konferencijama i kritike upućene Svjetskoj banci naglo se ub-lažavaju. Te se NVO na kraju ponašaju kao udvorice.

Evo još jednoga učinka manipulacije vještoga Wolfensohna nekim NVO. Neki vođe i kadrovi NVO-a, s kojima se kao »stručnjacima« konzultira Društveni odjel, nakon toga se dis-kretno integriraju u višim katovima Svjetske banke. Tako si oni kupuju lijepe karijere u Svjetskoj banci uz pomoć »razum-nih«, umjerenih« i »mjerodavnih« kritika, upućenih njezinim projektima ulaganja i politici pretjerane privatizacije. U glav-nom stožeru Svjetske banke jedna se posebna skupina bavi selekcijom, nadzorom i postupkom prema NVO-ima. To je Ci-

vil Society Unit, pod upravom Williama Reubena. Da bi smo shvatili razmjere Pijanistove dvostruke igre, raz-

motrimo izradu i ostvarenje konkretnoga projekta, naftovoda Čad-Kamerun, čije su studije o mogućem izvođenju bile za-vršene sredinom devedesetih godina. Riječ je o industrijskom projektu za koji se predviđalo najveće privatno financijsko ula-ganje na cijelome afričkom kontinentu. Sredinom 2001. nužna ulaganja za pokretanje toga projekta bila su procijenjena na 3,7 milijardi dolara. No, to je izvan svih planova multinacionalnih naftnih kompanija. Stoga je bitno sudjelovanje Svjetske banke, jer samo ona može uspjeti da države kojih se to tiče prihvate nacrt naftovoda. Svjetska banka uložit će stoga, u prvoj fazi gra-dnje, gotovo 200 milijuna dolara: riječ je o tome da se osigura bušenje i aktiviranje naftnih polja, nedavno otkrivenih u baze-nu Doba, na jugu Čada. No, nakon toga trebat će izgraditi naf-tovod dug 1000 kilometara kroz prašumu da bi se nafta mogla prebaciti do atlantske obale Kameruna, u Kribi. U toj drugoj fazi, Svjetska banka trebala bi izdvojiti 300 milijuna dolara.

Već 20 godina Čad pati zbog serije surovih vojnih diktatura. Klanovi bratoubilačkih naroda Tubua i Tibestija smjenjivali su se na vlasti u N'Djameni. Samovoljna pogubljenja, mučenje i nasilni nestanci u Čadu su pravilo. Ni jedno građansko društvo dostojno toga naziva ne bi se moglo razvijati u tim uvjetima.

Kamerun ima politički režim jednako korumpiran kao čadski. Na popisu Transparency International iz 2001, godiš-njaku najkorumpiranijih režima u svijetu, Kamerun zauzima četvrto mjesto.140 No, suprotno onome što se događa u Čadu, u Kamerunu je slab utjecaj države na društvo. Između genera-

la predsjednika Idrissa Debyja i lakrdijaša Paula Byhe nema nikakve moguće usporedbe. Deby vlada terorom i ubija svoje protivnike. Kamerunski predsjednik - koji najveći dio svog vremena provodi u hotelu Intercontinental u Ženevi - naprotiv, ne upravlja baš velikim stvarima: on predsjeda režimom koji se raspada. Društveno se tkivo raspada. Kamerunska država postoji samo još na papiru.

Raspad vlasti u Kamerunu ide na ruku osnivanju NVO-a, društvenih pokreta, kritičkih ekologističkih organizacija. Tako razni dijelovi kamerunskoga građanskog društva uspijevaju održavati solidne veze sa Strankom zelenih i udrugom Gre-enpeace u Francuskoj. A u vrijeme održavanja summita fran-kofonskih afričkih država u Yaoundéu 2000. kamerunsko ci-vilno društvo poduzelo je impresivan pothvat: organiziralo je protusummit koji je zasjenio, u javnome mnijenju, sastanak na vrhu kojim je predsjedao Jacques Chirac. Ukratko, James Wolfensohn i njegovi naftni prijatelji ubrzo su se sudarili sa živim i upornim otporom kamerunskih pokreta, prijateljima francuskog Greenpeacea i zastupnicima Zelenih u pariškoj Burbonskoj palači (osobito s Marie-Héléne Aubert141). Ta je oporba zahtijevala ravnopravnu podjelu budućih zarada od nafte, jamstva protiv korupcije i promjenu trase naftovoda kako bi se sačuvala šuma u kojoj žive Pigmejci.

U lipnju 1997. Svjetska banka morala je popustiti. Wolfen-sohn je odbio prvu studiju, koju je sâm bio naručio, o utjecaju projekta »na ekološki i društveni okoliš« što ga može izazvati projekt. Međutim, naftne kompanije nisu se predale. One su mobilizirale svoje ortake u Wall Streetu i u Washingtonu.142

140 Transparency International provodi u pojedinim državama trogo-dišnja istraživanja. U njima sudjeluje pet skupina - poslovni ljudi, sveučilištarci. NVO-i itd. Ta je lista TI-a vrlo ugledna i smatra se pouzdanom. 141 Istaknuta zastupnica zelenih u francuskoj Narodnoj Skupštini, oso-bito aktivna u vanjskoj politici (red.) 142 Riječ je o politički i financijski vrlo snažnim društvima: Exxon-Mo-bile, Chevron, Petronas itd.

Rezultat? Osamnaest mjeseci nakon odbijanja prve studije o »bezizlazu«, Wolfensohn je popustio naftašima.

Njegov je argument bio: vodili smo računa o »razumnim pri-mjedbama«. Tako je trasa naftovoda neznatno promijenjena. Uz ostalo, čadska država morala se odreći dijela svoje »upra-vne suverenosti«.143

Što se zatim dogodilo? Naftaši su pritisnuli generala pre-dsjednika. Bilo kako bilo, vlada u N'Djameni uspjela je izgla-sovati zakon koji je određivao da će 80 posto budućih naftnih prihoda biti namijenjeno gospodarskom razvoju, obrazovanju i zdravlju, a da će 10 posto biti blokirano u »posebnom fondu za buduća pokoljenja«. Idriss Déby potpisao je zakon protiv korupcije? To je kao da se Pinochet 1973. zauzeo da se bori u korist socijalizma i ljudskih prava, protiv mučenja. Vrhunac sprdnje bilo je kad je despot najavio stvaranje »Odbora za ja-vni nadzor« koji bi nadzirao primjenu novoga zakona.

Pijanist je pak despotovu najavu iskoristio kao izgovor da pomete posljednje otpore ostvarenju naftovoda. Dugogo-dišnji promatrač ponašanja Svjetske banke, Bruno Rebelle, tada je izrekao ovaj kratki komentar: »Govori se preodijevaju u svečana odijela, praksa ostaje ista. Ovo je školski primjer neetičkoga ulaganja kakvo Svjetska banka ne bi smjela činiti.«

U svibnju 2000. godine, britanski list The Guardian obja-vio je tajni memorandum koji je došao iz same Svjetske banke. Većina se njezinih ekonomista ogradila od Wolfensoh-na i njegovih naftnih prijatelja. Prema njihovim mišljenjima, naftovod donosi opasnosti »znatnih« političkih i ekoloških stranputica144.

Svako pitanje koje su o naftovodu postavljali novinari lju-tilo je Pijanista. Vidi se to i na primjeru njegova intervjua pa-riškome listu Libération iz lipnja 2000. Dvojica su se novi-nara (Christian Losson i Pascal Riche) pritom, ipak, pokazali pristojnima i objektivnima.

Pitanje: »Često Vam prigovaraju da ni ne znate misliti na

143 Libération, 7. lipnja 2000. 144 The Guardian, 20. svibnja 2000.

malo te da stoga financirate golema gradilišta, kao što je naf-tovod Čad-Kamerun.«

Odgovor: »Taj je naftovod rezultat višegodišnjih razgovora s dvjema vladama, s građanskim društvom i s privatnim sek-torom. Čad je vrlo siromašna zemlja: 230 dolara godišnje dohotka po glavi. Njegova su jedina šansa ti izvori nafte. Mo-žemo li mu pomoći da izvozi, poštujući okoliš i ljudska prava te izbjeći da zarade budu pronevjerene? Poduzeli smo sve mjere opreza: 41 stručnjak sastavio je 28 sveska samo o eko-loškom pitanju, snimilo se svako drvo i svaka staza, pješice, na cijeloj trasi budućega naftovoda! Dodajem kako je projekt, zapravo, odgovor početnom zahtjevu francuske vlade koja je željna pomoći svojoj bivšoj koloniji.«145

»Snimilo se svako drvo... staza, pješice, na cijeloj trasi bu-dućeg naftovoda...« Ta bi opaska bila zabavna kad laž ne bi bila tako debela.

U šumi određenoj za uništenje, međutim, žive ljudska bića, i to tisućljećima. To su Pigmeji-Bagjeli. No, plaćenika Svjetske banke to se ne tiče.

Pigmeja-Bagjelija ima oko 4500 duša, njihove su šatorske nastambe raspršene po prostranoj prašumi. Žive od skuplja-nja plodova i lova, od pamtivijeka. Preko njihove će zemlje, dakle, u duljini od 1000 kilometara, buldožeri trasirati cestu za crno zlato, široku 30 metara. U njihovim će šumama biti sagrađene crpne i promatračke postaje, piste za ateriranje gra-ditelja naftovoda, radionice za popravke, stanovi za nadzorni-ke itd.

Pigmeje-Bagjelije podržala je londonska NVO Survival. U li-pnju 2000. ona je u London pozvala vođu šumskog naroda Jacquesa Nunga. U Europi, on se izrazio beskrajno oprezno: »Ja ne kažem da će šuma biti potpuno uništena. No, bit će iščupana drva kojima se mi koristimo za drvene proizvode ili za liječenje. Ja koji sam navikao divljač nalaziti vrlo blizu, od-sad ću morati prohodati 15 do 20 kilometara. Mi nismo protiv projekta, mi samo zahtijevamo da se provede na odgovarajući

145Libération. 10. srpnja 2000.

način.« I još dalje: »U prvom kontaktu, Pigmej teži da svemu kaže 'da', kako bi vam bilo ugodno, ali dva dana poslije on može reći 'ne'. U kontaktu s njime morate si dati vremena, objasniti mu na odgovarajući način. Dosad su uvijek drugi odlučivali o nama. Sada, mi uzimamo svoju sudbinu u svoje ruke.« Nung zaključuje: »Rekli su nam 'sagradit će vam se kuće'. No, jesam li ja tražio kuću?«

U suočavanju s Jamesom Wolfensohnom i naftašima, izgle-di Pigmeja-Bagjelija vrlo su mali. Astronomske su zarade u igri: Desetogodišnji prihodi koji će dolaziti iz naftnoga bazena u Dobi i iz naftovoda, procjenjuju se na više od 10 milijardi dolara. Prema sporazumima koji sada vrijede, tri četvrtine te svote vraćat će se multinacionalnim naftnim kompanijama.

Društveni odjel koji je osnovao Wolfensohn i njegovi »ne-ovisni« stručnjaci, zacijelo su se udubili u projekt naftovoda Čad-Kamerun. Savjetovali su da se osnuje »poseban naftni fond za borbu protiv siromaštva«. Tko će biti njegov statutarni korisnik? Udruge seljaka? Nevladine organizacije? Sindikati? Građanke i građani opustošenih zemalja? Nikako, nitko od njih! Jedini korisnici toga »posebnog fonda« bit će vlade u Ya-oundéu i N'Djameni. Nijedan pokret civilnoga društva, nijedna NVO, nijedan sindikat nisu navedeni u statutu toga fonda.

U studenome 2000. čadska je vlada, u dogovoru sa Svjetskom bankom, iz toga fonda podigla 17 milijardi centralnoafričkih franaka (oko 25 milijuna dolara). Razlog je bila glad što je ugrožavala sjever zemlje. Međutim, Jean-Bawouyeu Alingué, vođa oporbe predsjedniku Debyju, objavio je dokumente koji pokazuju kako je najveći dio podignute svote novca namijenjen kupnji oružja.146 Tako je fond za borbu protiv siromaštva, koji je uspostavila Svjetska banka, poslužio za financiranje rata koji je despot vodio protiv dijela čadskog naroda.

146 Le Temps, Ženeva, 30. studenoga 2000.

III

Piromani MMF-a

Unutar Međunarodnoga monetarnog fonda (MMF) vlada de-mokracija posebnog tipa. Svaka od 183 države članice glasuje prema svojoj financijskoj moći, »One dollar - One vote«147. A to znači da Sjedinjene Države imaju 17 posto prava glasa. Njihova financijska snaga i činjenica da dolar igra ulogu međunarodne pričuvne valute daju im odlučujuću težinu u okviru te organi-zacije.

Plaćenici MMF-a pomalo su vatrogasci međunarodnog fi-nancijskog sustava. Međutim, u nekim prilikama, ne oklijevaju postati ni piromanima...

U trenucima oštre krize, intervenirajući na egzotičnim fi-nancijskim tržištima, oni ponajprije bdiju nad tim da nijedan međunarodni špekulant ne izgubi svoj početni ulog. Jedan bri-tanski komentar dobro rezimira to stanje: Dakle kad neki skeptici optužuju vlade bogatih zemalja da prije svega žele izbjeći gubitke u zapadnim bankama za vrijeme kriza, imaju pravo«.148

Ja sam potpuno svjestan važnosti pitanja što ih MMF po-kušava riješiti. Apsolutno je nužno nastojati uspostaviti mo-netarnu stabilnost i stabilnost razmjena. Veliki broj zemalja, osobito onih 49 najsiromašnijih, ne može na drugi način fi-nancirati minimum infrastrukture, a to je prepreka razvoju. Stoga je, dakle, posve normalno što MMF razmišlja o tom

147 Jedan dolar - jedan glas 148 »A Plague of Finance«, The Economist, London, 29. rujna 2001.

problemu, kao i o tome kako valja naći rješenja protiv nedje-lotvornosti često hipertrofirane javne službe, protiv korupcije itd. No, ako se MMF ponekad i hvata u koštac s pravim pro-blemima, pritom primjenjuje pogrešne metode.

Transnacionalni društveni pokret, proizašao iz britanskih kršćanskih sredina, »Jubilej 2000.«, primjernom narodnom mobilizacijom, izborio je od G-8 smanjenje vanjskoga duga najsiromašnijih zemalja. Pritom je bio uspostavljen složen mehanizam: da bi mogle sudjelovati u programu, vlade dužnice moraju izraditi debt reduction strategy paper149,

plan razvoja koja pokazuje na koji način namjeravaju isko-ristiti novac koji im se daje na raspolaganje. A ustanove Bret-ton Woodsa razmatrat će vrijednost tih planova. Njihov pra-vorijek uvjetuje smanjenje duga (točnije: opseg dopuštenoga smanjenja).

Ja sam osobno zagovornik tih debts reduction strategy pa-

pers. Režim predsjednika Arapa Moija u Keniji istrunuo je do kostiju. Bez uvjetovanja i bez plana reinvestiranja, smanjenje kenijskoga duga poslužilo bi samo debljanju novčanih uloga koje su Arap Moi i njegovi ortaci sklonili na svoje privatne račune u Zürichu i Londonu. No, ja se odlučno protivim da MMF i Svjetska banka budu ti koji će provjeravati spomenute plano-ve. Ta se zadaća, logično, treba vratiti UNDP-u i UNCED-u koji su, u sklopu sustava Ujedinjenih naroda, nadležni za pitanja razvoja.

Pristaše Konsenzusa iz Washingtona prakticiraju, u biti, odgodu duga na poseban način: ako djelomično poništavaju dug siromašnih zemalja, onda je to zato da bi te zemlje mogle sigurnije isplatiti rate i ostatak duga...

Jeffrey Sachs nije nikakav revolucionar. To je čovjek koji potječe iz konzervativne desnice. On predaje ekonomiju na Harvardskom sveučilištu. Međutim, Sachs je ogorčen hipokri-zijom operacije »djelomično smanjenje duga«. Čujmo ga: »Umjesto da razmišljaju o veličini ublažavanja duga, što bi zemljama kojih se to tiče stvarno omogućilo da se bore protiv

149 Dokument o strategiji smanjenja duga

bolesti i da svojoj djeci daju temeljnu naobrazbu, vođe G-8, okupljeni u Kolnu 1999. samovoljno su kao 'podnošljivu' ra-zinu duga odredili 150 posto izvoza. Taj prag, iako još pri-mjenljiv, posve je apsurdan.« I još dalje: »Desecima zemalja nije potrebno samo da im se dugovi brišu u cjelini nego i da dobiju krupnu pomoć... Nužne su svote važne u apsolutnom smislu, ali su i najniže u odnosu na goleme prihode bogatih zemalja. Naknadna pomoć od 20 milijardi dolara godišnje, koja bi omogućila da se ostvare mnoge stvari, iznosi samo 20 dolara po osobi za milijardu žitelja bogatih zemalja. Koliko god G-8 trošio više novca - i to hotimice, svjesno - da bi se borio protiv siromaštva, njegove će se vođe i dalje ograđivati zidom u svojim tvrđavama, zaštićeni od znatno većega dijela čovječanstva koji je i dalje sve očajniji.«150

Metode koje primjenjuje MMF nisu dobre ... čak ni kad nisu izravno kobne. Pogledajmo to očima Latinske Ame-rike.

Tijekom sedamdesetih godina, ukupni vanjski dug latino-američkih država iznosio je približno 60 milijardi dolara. Go-dine 1980. dosegao je 204 milijarde. Deset godina poslije, ta se svota više nego udvostručila: 443 milijarde dolara. Danas vanjski dug Latinske Amerike oscilira oko 750 milijardi do-lara.151 Taj dug potječe iz prijenosa prema vjerovnicima od prosječno 25 milijardi dolara godišnje, već 30 godina. Ukratko, u ta tri desetljeća, taj je kontinent za namiru dugova svake go-dine morao žrtvovati između 30 i 35 posto dohotka iscijeđenog iz izvoza svojih roba i usluga. A 2001., svaki stanovnik Latin-ske Amerike (uračunamo li i starce i novorođenčad) duguje, prosječno, 2550 američkih dolara vjerovnicima na Sjeveru.152

150 Jeffrey Sachs »Arretez de compter vos dollars« (Prestanite brojiti dolare!), The Financial Times, London, prevedeno na francuski u Courrier international, br. 561., 2. kolovoza 2001. 151 O porijeklu i razvoju vanjskog duga različitih južnoameričkih zema-lja vidjeti: Marcos Arruda External Debt, London, Pluto Press i Tran-snational Institue, 2000.

Među brojnim katastrofama, što su ih izazvali piromanski vatrogasci MMF-a u Latinskoj Americi, spomenimo najprije najspektakularniju, onu u Argentini:

Preopterećena nerazmjernim vanjskim dugom i primje-njujući razuzdanu strategiju privatizacije javnog sektora i po-remećaja financijskih tržišta, Argentina - nekada napredna - dugo je podnosila packe MMF-a. On joj je diktirao gospo-darsku i financijsku politiku koja je davala prednost interesi-ma velikih stranih transkontinentalnih društava, osobito ame-ričkih. Tako je argentinski peso živio pod režimom pariteta s dolarom.

Godine 2001. gospodarski se rast zaustavio na manje od 1,9 posto, a bruto domaći proizvod na 7544 dolara po glavi sta-novnika. Argentina se tako pogibeljno približavala skupini od 49 najnerazvijenih zemalja. Kriza je napokon izbila početkom prosinca 2001. Vanjski je dug bio dosegao 146 milijardi do-lara. Da bi zaustavio curenje kapitala koji je bježao prema of-fshoreima i stranim bankama (uglavnom sjevernoameričkim i švicarskim), predsjednik De La Rua naredio je da se bloki-raju privatni bankarski računi. To zamrzavanje nazvano je corralito.153 Slijedila je panika. Gospodarstvo se survalo. Sto-pa nezaposlenosti skočila je na 18 posto. Stečajevi poduzeća slijedili su ubrzanim ritmom. Tada je MMF odbio nove zajmo-ve. Narodna pobuna pomela je De la Ruu i trojicu njegovih nasljednika.

U veljači 2002. Vrhovni sud proglasio je corralito neusta-vnim. Međutim, zlo je bilo učinjeno, katastrofa dovedena do kraja. Argentinsko je gospodarstvo posve iskrvarilo i najveći je dio srednje klase uništen.

152 Vidjeti: Maurice Lemoine »Etat national et développement« (Nacio-nalna država i razvoj), izlaganje podneseno na Međunarodnim su-sretima socijalista u Rio de Janeiru, 2-4. kolovoza 2001. Maurice Le-moine je pomoćnik glavnog urednika pariškoga mjesečnika Le Monde

diplomatique. 153 Corralito znači »mala ograda«, vrlo posebna povlačenja bila su do-puštena

Godine 2002., u Argentini, dva od pet stanovnika žive u krajnjoj bijedi.154

Desetljećima su zemlje Latinske Amerike morale primjenji-vati bezbrojne plamove strukturalnih prilagodbi, što su im ih nametali crni gavrani iz Washingtona. MMF je također pro-pisivao brojne fiskalne reforme (uvijek u korist stranoga ka-pitala i domaćih dominantnih klasa). Nametnuo je masovna smanjenja socijalnih, obrazovnih i zdravstvenih proračuna, liberalizaciju uvoza, širenje zemljišta za plantaže, smanjenje zemlje posvećene proizvodnji hrane i politiku strogosti svih vr-sta. Tako su dva pokoljenja Latinoamerikanaca svojom krvlju, svojim znojem, svojim poniženjem, raspadom svojih obitelji platila te diktate MMF-a.

Okrenimo se sada prema Brazilu, jednoj od najsloženijih i najčarobnijih zemalja na svijetu. On je također desetljećima podvrgnut palici MMF-a. Ipak, ta je zemlja neka vrsta osobito-sti: ako su se u Argentini, već desetljećima, sve nesposobniji i korumpiraniji vladari jedni od drugih nasljeđivali u Casa Ro-sadi, sjedištu izvršne vlasti u središtu Buenos Airesa, u Bra-zilu, naprotiv, dolazak na vlast 1995. vlade predsjednika Fer-nanda Henriquea Cardosa rodio je golemu nadu u pučanstvu (i u ostatku kontinenta). No, ta je nada danas razbijena.

Četvrtak 14. ožujka 2002., velika dvorana nadbiskupije u São Paulu. Južno ljeto dolazi svome kraju, ah je zrak još težak, vrućina nesnosna. Oko velikoga bijelog konferencijskog stola svoja je mjesta zauzelo više desetaka žena i muškaraca, najhrabrijih i najlucidnijih u Brazilu: odvjetnici, liječnici, novi-nari, seljaci, svećenici, pastori, sindikalisti, zastupajući glavne sektore aktivnosti građanskoga društva. Francisco Whitacker iz Komisije Pravda i mir brazilskoga zbora biskupa rezimira stanje: »Koje li strahovite zbrke i sramote! Koja izgubljena pri-lika!« Svi oko stola dijele njegovo mišljenje.

Rijetko je u povijesti velikih modernih nacija neku zemlju vodilo toliko sposobnih i sjajnih ljudi kao Brazil između 1995. i 2002. Počevši sa samim predsjednikom: Fernando Henri-

154 Le Monde diplomatique, ožujak 2002.

que Cardoso jedan je od najpoznatijjih suvremenih sociologa. Njegovo djelo zrači u cijelome svijetu. Ropstvo i kapitalizam

postala je čak klasičnom knjigom.155 Bježeći pred vojnom dik-taturom, bio je utjecajan i ugledan profesor na Sveučilištu u Nanterreu sedamdesetih godina.

Njegov je ministar vanjskih poslova, Celso Lafer, filozof. Na Sveučilištu Cornell bio je jedan od najsjajnijih studenata gla-sovite profesorice Hannah Arendt. Objavio je zapaženu knjigu o filozofiji ljudskih prava.

Aloysio Nunez, ministar pravosuđa, bio je olovnih godina osobni izaslanik Cariosa Marighelle u Parizu. Kao uvjereni ko-munist, uspostavio je u Parizu korisne veze za organizaciju oružanog otpora u Brazilu. A ministar obrazovanja Paulo Re-nato de Souza bio je rektor novator Sveučilišta u Campinasu. Pritom ne treba zaboraviti državnog tajnika za ljudska prava Paulo-Sergia Pinheira, također hrabra borca protiv diktature, koji je u Parizu obranio doktorat sa zapaženom temom (o tlačenju radništva) pod vodstvom Georgesa Poulantzasa... I mogao bih iznositi još mnogo primjera.

Svi su ti ministri, dakle, nekada bili radikalno kritični inte-lektualci, ljudi s ljevice. No, s iznimkom Paulo-Sergia Pinhei-ra, mnogi su od njih rado okrenuli kaput. Uvjereni pristaše, ili spremni da to budu, neoliberalne dogme, predali su zem-lju grabežljivcima. I dok nisu štedjeli svoje kritike prema Kon-senzusu iz Washingtona, pružajući otpor aroganciji ustanova Bretton Woodsa, istodobno su postali poslušnim slugama - da ne kažemo i apologetima - sjevernoameričkoga ministarstva financija i njegovih plaćenika iz 19. ulice u Washingtonu.

Posljedice su dramatične. Koliko od 173 milijuna Brazila-ca i Brazilki trenutačno pati od kronične i teške pothranjeno-sti, koja izaziva invaliditet i ponekad smrt? Službeni je od-govor vlade (u ožujku 2002.): 22 milijuna.156 Parlamentarna oporba govori o 44 milijuna žrtava157, a Nacionalna konferen-cija biskupa 55 milijuna.158

155 Izdana je prvi put u Brazilu 1962. 156 Izvor brojke je IPEA. Instituto de Pesquisa Economica Applicada, tijelo ovisno o ministarstvu planiranja

U lipnju 2001. raspravljao sam u Ženevi s novom grado-načelnicom São Paula, psihoanalitičarkom Martom Suplicy. To je, inače, obrazovana i elegantna žena, proizišla iz pauljan-ske visoke buržoazije, ali obuzeta vatrenom idejom o pravdi. Članica je Radničke stranke. Hrabra, odlučna i živa, ona od 1. siječnja 2001. zauzima mjesto gradonačelnice toga velegra-da od osam milijuna stanovnika. Suočena s mjesnom bur-žoazijom, punom sebičnosti, ona je čvrsto odlučna izmijeniti svoj grad.

Spominjemo pitanje pothranjenosti, koja izaziva toliko šte-ta u predgrađima. Kaže mi s tužnim smiješkom: »Znate, u Brazilu imamo jednu uzrečicu. Kažemo: glad je na sjeveru, jer na jugu imaju kante za smeće.«

Dva mjeseca poslije, našao sam se na trgu Praga da Sé, u središtu São Paula. Oko fontana, na stubištu katedrale, duž si-vih zidova tiskali su se bijednici. Stalno nezaposleni praznih pogleda, s iznošenim i izlizanim sandalama na nogama; djeca prljava, čupava, ali vesela; žene neodredive dobi vuku plastične vreće. Svi su s pozornošću promatrali kante za smeće posta-vljene u vrlo bliskoj aveniji i na rubu javnoga parka. Gurali su u njih glavu, ruku, izvlačili su krajičak suhoga kruha, trulo povrće, pokoju kost, komad crvljivog mesa.

Buržoazija živi u obilju u São Paulu. Kante za smeće pune su.

Danas vanjski dug bogatoga i moćnoga Brazila doseže 52 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Kamate koje treba pla-titi iznose 9,5 posto BDP-a.

U kolovozu 2001. godine, Cardosova je vlada opet pala na koljena. Pokorno je molila MMF da joj odobri novi zajam od 15 milijardi dolara. Molba je prihvaćena! Uz cijenu od 7,5 po-sto vraćanja duga godišnje.

Istoga mjeseca, ministar financija Pedro Malan pojavio se pred predstavnicima međunarodnoga i nacionalnoga tiska u

157 Projeto Fome Zero, koji je sastavila Radnička stranka 158 Podatke je iznio Don Mauro Morelli, predsjednik Nacionalnog foru-ma za prehrambenu sigurnost

Brasiliji da bi se pohvalio »sretnim završetkom« pregovora u Washingtonu. A narodu je najavio »nove i bolne žrtve«. One su »neizbježne«, rekao je.159 Prije nego odobri svoj hitni zajam, MMF je, u biti, zahtijevao od Malana nova i oštra proračunska ograničenja. Malan je poslušao i prihvatio. Obećao je da će smanjiti troškove. Na kojim područjima? Očito u odgoju, ob-razovanju, javnom zdravlju! Ne diraju se porezne povlastice ni viškovi zarada brazilske buržoazije.

Kao i svi drugi ministri gospodarstva i financija u svijetu opsjednutom neoliberalnom dogmom, i Pedro Malan vjeruje, tvrdo kao željezo, učinku curenja što su ga obećali Ricardo i Smith. Potaknut potpunom liberalizacijom tržišta, rast će ob-vezno jednoga dana donijeti sreću narodima. Čekajući taj dan, bijeda je sve strašnija.

Pravi klasni rat, međutim, hara velegradovima na jugoisto-ku i u središtu zemlje. Godine 2001. bilo je zabilježeno više od 40.000 ubojstava ili nasilnih smrti u Brazilu.160 Transkonti-nentalni organizirani kriminal postoji i u Brazilu, kao i u mno-gim drugim zemljama. Međutim, devedeset posto nasilja što razdire velegradove posljedica je krajnje bijede u kojoj životari najveći dio Brazilaca.

U São Paulu, oni najbogatiji prevoze se samo helikopteri-ma, a bogati blindiranim automobilima. Privatne milicije i če-tiri metra visoki zidovi štite boravišta bogataša. Odazvati se po-zivu za posjet prijatelju koji pripada srednjoj buržoaziji nalik je ratničkom pohodu. Da bi se prodrlo u njihove kuće, ušlo u dizalo, došlo do traženoga kata, nužno je poznavanje mnoštva šifara. Sva su vrata oklopljena. Čak i srednja buržoazija živi u stanovima sličnima zatvorenim oklopljenim blagajnama.

Na bijedu vlada odgovara represijom. Pravda Države São Paulo posebno je neljudska i represivna. »Pegar e stockar«

(Uhititi i zatvoriti) njezina je deviza. Društvena rehabilitacija delikvenata nije tamo predviđena. Sada država São Paulo ima

159 Pedro Malan u Globo, 4. kolovoza 2001.; u Diario Popular, 4. kolovo-za 2001.; u International Herald Tribune, 9. kolovoza 2001. 160 UN govori o »ratu niskog intenziteta« kad u nekoj zemlji broj žrtava ubojstava i nasilnih smrti prijeđe 15.000 godišnje.

nešto više od 100.000 zatočenika i osuđenika.161 Njihova je prosječna dob 24 godine. Najveća je kazna u Brazilu 35 godi-na zatvora. Recidiva gotovo je 72 posto. Oko 80 posto zatvore-nika crnci su ili mješanci.

U petak 15. ožujka 2002. popodne posjetio sam u Guaia-nasesu, u istočnome predgrađu Sâo Paula, policijski komesa-rijat broj 44. Ono što sam ondje otkrio strahotom nadmašuje sve što se može zamisliti. Šest betonskih ćelija smješteno je s obje strane vrlo maloga dvorišta, koje je pokriveno krovom od valovitog crnog lima. Sagrađene su prije deset godina da bi smjestile 30 zatvorenika, danas ih u njima ima 173. Svaka je opremljena jednom jedinom rupom za obavljanje nužde i s jednom cijevi kroz koju povremeno curi voda. Te su ćelije li-šene svake, i najmanje, nužne opreme.

Zatočenici se sami organiziraju u tri skupine kako bi sva-tko od njih mogao spavati nekoliko sati, i to ispruženi na be-tonskome podu. Ti ljudi imaju sivu kožu zbog pomanjkanja svjetla. Ispod kože gotovo im vire kosti.

Mladići od 18 godina u tim su ćelijama pomiješani s ljudima od 65 godina. Njihov položaj u odnosu na zakon nije jednak: jedni su već bili osuđeni, drugi su tek pod istragom, a neki su uhićeni u nekoj od brojnih racija što ih povremeno provodi vojna policija u okolnim predgrađima. Otkrio sam dvojicu za-tvorenika koje je, nakon što su izdržali svoju kaznu već prije više mjeseci, nadležni »glavni komesara« dr. Luiz jednostavno zaboravio.

Jasno, u tom se bloku ćelija ne mogu vidjeti ni knjige ni radio. Posjeti su vrlo rijetki. Većina zatvorenika nosi smeđe ili sive sportske hlačice, najčešće poderane majice i obično ho-daju bosi.

Svakoga dana - osim subotom i nedjeljom te blagdanima -vrata ćelija sa željeznim rešetkama otvaraju se kako bi zatvo-renici mogli učiniti nekoliko koraka u vrlo malom dvorištu. Naoružani željeznim šipkama, čuvari motre s druge strane ok-

161 Mjesta zatočenja su kaznionice, općenito visoke sigurnosti, zatvori i ćelije policijskih komesarijata.

lopnih vrata koja zatvaraju dvorište prema komesarijatu. Iz-među njih i zatvorenika kontakt je sveden samo na najviši oblik nadzora.

Pritom je smrad, svugdje naokolo, nepodnošljiv. Kao šef misije Ujedinjenih naroda, slučajno sam izabrao

komesarijat br. 44 između 93 koliko ih ima u cijeloj državi. Nakon moga iznenadnog posjeta bojao sam se da će zatvore-nici, s kojima smo ja i moji suradnici razgovarali, snositi neke kaznene mjere. Stoga su izaslanici Komisije za ljudska prava Reda odvjetnika na moj zahtjev u ponedjeljak, 18. ožujka otišli u komesarijat. Evo nekoliko izvadaka iz izvješća što mi ga je naknadno poslao g. Alexandre Trevizzano Marim:

»Otišli smo u zatvor komesarijata u Guaianasesu koji - kao i ostala 92 zatvora istoga tipa u toj državi - sliči pravom kon-centracijskom logoru, koji se može usporediti s najgorim lo-gorima koji su obilježili povijest čovječanstva, osobito s oni-ma što su ih gradili nacisti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Mentalni bolesnici pomiješani su s ljudima koji boluju od za-raznih bolesti, osobito od tuberkuloze, side, ali i s ljudima do-broga zdravlja. Četiri su osobe nagurane u istome prostoru u isto vrijeme, što je protivno ljudskome dostojanstvu. Ljudi čekaju u redu da bi se mogli opružiti nekoliko sati na podu. Mnogi urlaju od očaja.«

Fanatici MMF-a ne čuju te krikove. Privatizacije su u srži dogme gospodara i njihovih plaćeni-

ka. Svaki put kad neki ministar, kao dosadni molitelj, ide u Washington da bi dobio produljenje zajma, mrcine iz MMF-a uspijevaju mu iščupati novi komad industrije ili javnog sekto-ra njegove države.

Postupak je uvijek isti. MMF zahtijeva - i dobiva - prodaju transnacionalnim kompanijama, uglavnom američkim i europ-skim, tvornica, uslužnih poduzeća (osiguranje, transport itd.) koji pripadaju rentabilnom sektoru. Nerentabilni sektori gos-podarstva ostaju, razumije se, u rukama lokalne vlade.

U tome Brazil »napreduje« strelovito. U osam godina vlada-vine, predsjednik Fernando Henrique Cardoso tako je raspro-dao gotovo cijeli snažni i unosni javni sektor. Jedina je izni-

mka zasad nacionalna kompanija Petrobras, koju su riječima i noktima branili njezini zaposlenici i sindikati.

U kolovozu 2001. energetska je kriza razdirala Brazil. Poduzeća, javne ustanove, sva kućanstva morali su obvezatno - pod prijetnjom kazne - za 20 posto smanjiti svoju svakod-nevnu potrošnju struje. Ta je kriza izravna posljedica kaotične privatizacije javne kompanije Electrobras, kao i stalne suše zbog koje su presušile vodne pričuve zemlje.

Pedro Parente, ministar »Case civil« predsjedništva Repub-like (zapravo šef predsjedničkoga ureda), ovako je pravdao privatizacije: »Naše su javne kompanije zdrave i pohlepne. No-vac koji ćemo izvući od njihove prodaje iskoristit ćemo da bra-zilski narod izvučemo iz bijede.«162 Rezultat? Prodaje su bile sjajne, ali su deseci milijardi dolara isparili. Kamo? Stručnjaci iznose hipoteze: tekući proračun, koji oduvijek ima mnoge rupe, progutao je dio toga novca. Međutim, drugi je dio pre-nesen na privatne račune u inozemstvu. Nestao je u neizmjer-nim dubinama džepova ministara, generala, sudaca, visokih dužnosnika i državnih bankara...

U Brasiliji se množe korupcijski skandali. U kolovozu 2001., treći po rangu dužnosnik države, predsjednik Federal-nog senata, Jader Barbalho, smijenjen je s položaja nakon optužbi, koje je protiv njega iznio glavni tužitelj Brindeiro, za nesavjesno obavljanje dužnosti, pronevjeru nekih fondova i za pasivnu korupciju.

U tom se razdoblju bijeda naroda povećava, vukući prema ponoru nove milijune brazilskih obitelji.163

Sredinom 2000. godine, Joseph Stiglitz (koji je tada bio od-stupio s mjesta potpredsjednika i glavnoga ekonomista Svjet-ske banke) upustio se u javne optužbe prakse MMF-a. Otvorio je posebnu internet stranicu dao je mnoge intervjue i objavio razne članke u tisku164.

162 Alvaro Queiroz »O fracasso das privatizacoes«, Cadernos do Terce-

iro Mundo, Rio de Janeiro, prosinac 2000. i siječanj 2001. 163 Izvješće 2000 Commission Justiça e Paz, tijela Nacionalne konfe-rencije brazilskih biskupa, Brasilia, 2001.

Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001, preko svojih okruglih metalnih naočala nemilosrdno gleda na aktivnosti ustanova Bretton Woodsa, a posebno MMF-a. On zamjera njihovim dužnosnicima da snažno pridonose bije-di naroda Trećega svijeta, da neprekidno ponavljaju iste po-greške i da se odvajaju od stvarnosti. Optužuje piromane-va-trogasce iz MMF-a za autizam. Piše: »Pametni ljudi lakše rade glupe stvari kada se ograde od svake kritike i od svih vanjskih savjeta.«165

Stiglitz osobito optužuje MMF da je svojom intervencijom otežao financijsku krizu koja je, u drugoj polovici devedesetih godina, srozala više azijskih gospodarstava i da je izravno od-govoran za zatvaranje tisuća tvornica i trgovačkih društava, a time i za stanje bijede u koju su potonuli milijuni radnika i njihove obitelji.

Što točno osuđuje? Primjerice ovo: Početkom srpnja 1997. financijska je kriza izbila u Tajlandu. Baht, nacionalna mone-ta, ubrzano gubi svoju vrijednost i špekulantski kapital ma-sovno napušta zemlju. Da bi se suočila s tom situacijom, sre-dišnja banka u Bangkoku uzima stotine milijuna dolara iz svojih pričuva da bi otkupila bahte i tako podržala nacionalnu monetu. S čistim gubitkom.

Nakon tri tjedna toga »puštanja krvi«, Tajland se našao u potpunoj platnoj blokadi.

Vrlo brzo, tajlandska je kriza u svoj ponor povukla gospo-darstva Indonezije, Tajvana, Južne Koreje i drugih zemalja te regije. Emisari MMF-a primijenili su tada posvuda u regiji me-tode koje su iskušali sredinom osamdesetih godina i, valja priznati, s nešto uspjeha u Latinskoj Americi. Meksička vlada, primjerice, tih je godina provodila labavu proračunsku i mo-

164 Vidjeti posebno Joseph Stiglitz »The Insider, What I learned from the world economic crisis«, New Republic, 4. lipnja 2000. Vidjeti i ko-mentar: Renaud de Rochebrune »Napad koji je došao iznutra«, Jeune

Afrique - L'Intelligent, Pariz, 8. kolovoza 2000. 165 Joseph Stiglitz »The Insider, What I learned from the world econo-mic crisis«, već citirani članak

netarnu politiku, promatrajući mirno bijeg kapitala, masovne porezne prijevare, korupciju upravljača i beskrajno zadu-živanje države. Posljedice? Hiperinflacija koja je prijetila da će u kratkom roku srušiti cijelo društveno tkivo. Imajući hitnu potrebu za svježim novcem, meksička se vlada tada obratila MMF-u. Ovaj je zahtijevao strogo smanjenje javnih troškova i radikalne mjere za borbu protiv hiperinflacije - uz ostalo i blo-kadu plaća. MMF je prihvaćanje tih mjera proglasio nužnim uvjetom za dodjelu novoga zajma.

Stiglitz piše: »U Meksiku, MMF je primijenio razumnu po-litiku.«

Međutim, primijeniti istu politiku, deset godina poslije, u jugoistočnoj Aziji bilo je jednako ludosti. Stiglitz: »Kad bi neki student ekonomije predložio, na teorijskoj vježbi, mjere kao one koje su nametnute Tajlandu, bio bi srušen na ispitu zbog debele pogreške u razmišljanju.«

Zašto? Zato što azijska kriza iz 1997. ima različite korijene od one Meksiku ili u Argentini osamdesetih godina.

Stiglitz smješta podrijetlo tajlandske krize (i indonezijske, tajvanske, južnokorejske itd.) na početak devedesetih godina. Pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Država, podržanih od ustanova Bretton Woodsa, Tajland, Južna Koreja, Tajvan, In-donezija itd. morali su ukloniti sve zapreke ulasku i izlasku kapitala. Njihova su financijska tržišta na neki način posve liberalizirana.

Posljedica? Masovni priliv kapitala koji su se ulagali na kra-tke rokove, u lovu na brze i visoke zarade. Ti su kapitali brzo izopačili gospodarstva zemalja koje su ih primale: umjesto da financiraju ulaganja na duge rokove i da prihvate skrom-ne dobitke, oni su se upustili u lov na špekulantske, visoke i brze zarade - ukratko, riječ je o odličnim i sočnim poslo-vima. Tako je u Bangkoku, u Jakarti, u Seulu, špekulacija zemljištem počela nezaustavljivo rasti: neboderi s uredima ni-cali su kao gljive, divovski tornjevi u kojima su prevladavale kockarnice ili zabavni klubovi ubrzo su načičkali velegradove. Cijele četvrti luksuznih apartmana i pompoznih vila potpuno su izobličile gradske krajolike.

Međutim, ponuda izgrađenih četvornih metara uskoro je premašila potražnju. Mjehur nekretnina na stranom tijelu pu-kao je. Strani špekulantski kapital napustio je zemlju jednako lako i jednako brzo kao što je bio i došao. I gospodarstvo je potonulo.

Vlade su pozvale u pomoć vatrogasce MMF-a da bi ih oni opskrbili novim kapitalom. Oni su u prvom trenutku pozitiv-no odgovorili: bila je riječ o tome da se izbjegne propast ba-naka, mirovinskih fondova, ulagačkih fondova, te posebnih špekulanata - osobito američkih - koji su bili uložili divov-ske svote u poslovima nekretnina u Aziji. Te su prve zajmove, razumije se, kako je i odgovaralo MMF-u, upotrijebile tajlan-dska, indonezijska, južnokorejska i druge vlade da bi isplatile povjerenje stranih špekulanata.

Zatim je došao lijek primijenjen na lokalno pučanstvo: pro-računska i novčana stega, koju je naredio MMF, drastično smanjenje socijalnih troškova i zajmova poduzećima.

Od Južne Koreje do Indonezije, u razmaku od nekoliko tjedana, stotine tisuća radnika ostale su bez posla. Države su morale prekinuti svaku javnu pomoć onima kojima je najviše trebala. Ukinuti su školski obroci. U bolnicama je, vrlo brzo, došlo do manjka lijekova. Pothranjenost i glad povećale su se u siromašnim predgrađima. Tako je pometena cijela srednja klasa koja se bila okoristila relativnim rastom u osamdesetim godinama. Kao i uvijek, najniži slojevi pučanstva najteže su bili pogođeni: sve javne subvencije za najnužniju robu bile su ukinute pod diktatom MMF-a.

Čemu tako nastrana reakcija piromanskih vatrogasaca MMF-a?

Stiglitz ne hoda s rukama na leđima. Prema njemu, u di-rektorskim katovima i uredima MMF-a gospodare tupi dogma-tizam, birokratska arogancija i ravnodušnost. Lijek je radio u Latinskoj Americi? Morao je onda djelovati i u Aziji. Uostalom, mjerila i obrađene sheme već su se nalazili u računalima. Tre-balo je samo promijeniti imena »obrađenih« država i opskrbiti mjerila statističkim činjenicama dobivenim od središnjih ba-naka država koje su bile u igri.

Volim čitati i slušati Stiglitza. Ništa nije bolje od dezertera koji napada svojega bivšega gazdu! Na njegovoj internet stra-nici, na primjer, čitam poglavlje u kojem tumači kako se neka ekipa emisara MMF-a, putujući prema nekoj prezaduženoj afričkoj zemlji, koja je zvala u pomoć, prevarila i krenula iz Washingtona s pogrešnom elektroničkom opremom. Da bi raščlanili situaciju u državi X, oni su sa sobom ponijeli disk koji se ticao zemlje Y. Za vrijeme cijeloga svojega boravka u zemlji X, oni su, dakle, radili na temelju podataka iz zemlje Y ... a da to nisu shvatili!

Plaćenici MMF-a o sebi kažu da su apolitični. To je debela laž. U praksi, MMF je, u biti, na izravnoj i stalnoj usluzi vanjskoj politici Sjedinjenih Država.

To je osobito udaralo u oči u jesen 2001. kada je Washing-ton objavio rat »terorizmu«. Britanski je komentator tada pi-sao: »Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka čine dio američkoga antiterorističkog arsenala... Sjedinjene Države nisu oklijevale nagraditi svoje saveznike u ratu protiv terorizma.«166

Tako je, po nalogu ministarstva financija, MMF debloki-rao, potkraj rujna 2001. godine, 135 milijuna dolara u korist Pakistana. Na planu međusobnih odnosa, Pakistan je od Sje-dinjenih Država dobio skidanje embarga koji je bio uveden zbog nuklearnih pokusa 1998. godine. Conny Lotze bio je za-dužen za pakistanski dosje u MMF-u. Nekoliko dana prije on je izjavio: »Linija zajma od 596 milijuna dolara u korist Paki-stana istekla je u nedjelju (23. rujna 2001.)... Mi smo zado-voljni reformama što ih je poduzela vlada. Sada raspravljamo o (eventualnom) produljenju programa. Odluka će se donijeti vrlo brzo.«167

Darovi koji se sada razmatraju po želji pakistanske vojne diktature podrazumijevaju zajam od 2,5 milijarde dolara i jednostavno poništenje znatnoga dijela duga koji je dosegnuo ukupnu svotu od 37 milijardi dolara.

Jednako je i s Uzbekistanom. Od 1995. MMF je bio preki-

166The Economist, London, 29. rujna 2001. 167Citirani članak.

nuo sve odnose s uzbečkim režimom zbog užasnog načina ko-rištenja zajmova. U rujnu 2001. predsjednik Bush odlučio je da na aerodrom u Taškentu, imajući na umu intervenciju u Afganistanu, pristanu borbeni zrakoplovi F-16 i F-18, kao i izviđački aparati AWACS. Čudo! MMF se također vratio u Uz-bekistan. Zašto? Conny Lotze odgovara: »Uzbečka vlada nam je upravo priopćila svoju namjeru da obnovi program gospo-darske stabilizacije.« Stotine milijuna dolara pozajmica past će poput jake kiše na Taškent.

Hipokrizija visoke nomenklature MMF-a posebno se očito iskazuje u središnjoj i južnoj Aziji od jeseni 2001. Ustanove Bretton Woodsa od »dobre vladavine« i osobito od odsutnosti korupcije nastoje učiniti conditio sine qua non za dodjelu zajmo-va ili preraspodjelu rokova za vraćanje dugova. No, predsjed-nici Islam Karimov iz Uzbekistana i Pervez Mušaraf iz Paki-stana ubrajaju se među najmrskije satrape u Trećem svijetu. Ipak, novac Svjetske banke i MMF-a ne nedostaje im. Njihova pokornost američkoj politici dobro je objašnjenje za sreću koja ih prati.

IV

Nerentabilna pučanstva

Razmotrimo sada ono što se danas zbiva s 49 najsiromaš-nijih zemalja na svijetu, s najmanje razvijenim zemljama (NRZ168), kako ih zovu MMF i Svjetska banka. Privatni opera-tori više vole govoriti o »nerentabilnom pučanstvu«.

NRZ posebna je kategorija zemalja. Članstvo u tome klu-bu, ako se tako smije reći, ovisi o određenom broju kriterija: kandidat mora ponajprije imati dohodak po glavi stanovnika manji od 700 dolara godišnje.169 Ostali se kriteriji odnose na zdravlje, na stupanj pismenosti pučanstva, na gospodarske različitosti itd.

Gospodari, dakako, nude neke prednosti NRZ-u: oslobođe-nje od poreza za izvoz nekih roba na tržišta sjevera, produ-ljenje rokova za provedbu mjera unutarnje liberalizacije što ih je donio WTO. sređivanje nekih zajmova, poseban tretman vanjskih dugova.

Ukupno pučanstvo u NRZ bilo je 2002. godine 640 mili-juna ljudskih bića, što je nešto više od 10 posto ukupnoga svjetskog pučanstva. No, tzv. nerentabilni narodi prikupljaju tek manje od jedan posto svjetskoga dohotka. Od njih se 34 nalaze u Africi, devet u Aziji, pet u Pacifiku i jedna na Karibi-

168 Francuska je kratica PMA, od pays les moins avancés 169 Za usporedbu: dohodak po glavi stanovnika Švicarske svake se go-dine kreće oko 26.000 dolara. Švicarska je, inače, najbogatija zemlja na svijetu.

ma. Kada je ta kategorija proglašena, prije 30 godina, bilo je u njoj samo 27 zemalja.

Nakon proglašenja 1971. kategorije »najmanje razvijene zemlje« samo je Botsvana napustila tu skupinu. Zahvaljujući vrlo originalnoj poljoprivrednoj politici, uspjela je izaći iz krajnje bijede. Naprotiv, Senegal se 2001., nakon što je pro-vodio više planova strukturnih promjena prema naputcima MMF-a i čije se gospodarstvo nezaustavljivo urušava, priključio toj skupini.

Kampanja u povodu Jubileja 2000, koju su uglavnom vo-dili kršćani iz Engleske (i Njemačke), pokazala je da vanjski dug 49 najzaduženijih država iznosi 124 posto ukupnoga bru-to nacionalnog proizvoda tih država. (Svjetska konferencija o prehrani 1996. ustvrdila je da postoji izravna veza između te-reta duga i neishranjenosti. S ažuriranim brojkama, Jubilej 2000. dolazi do istoga zaključka.) Te države znatno više troše za namirenje svojih dugova nego za održavanje socijalnih služ-bi: većina među njima, u biti, godišnje više od 20 posto svojih proračunskih troškova namjenjuje namirenju dugova.170 Inače, od 1990. rast bruto domaćeg proizvoda svake od NRZ manji je, prosječno, od jedan posto godišnje, što onemogućava svaki rast stope štednje pojedinih kućanstava.

Uostalom, izraženo u realnim vrijednostima po stanovniku, službena pomoć koju su bogate zemlje dodijelile tim 49 zem-ljama smanjila se za 45 posto između 1990. i 2000.171 U isto vrijeme, dugoročni unos privatnih stranih kapitala po stanov-niku pao je za 30 posto od 1990. Uz ostalo, planovi MMF-a i regionalnih banaka za strukturno sređivanje, nametnuti s ci-ljem da se uravnoteže proračuni tih zemalja, često otežavaju prehrambenu situaciju, osobito kada ti planovi zahtijevaju uki-danje javnih subvencija za osnovne prehrambene proizvode.

Godine 2000. dohodak po glavi stanovnika bio je u padu u 100 od 174 promatranih zemalja. Najviše je pao upravo u 49

170 Svjetska banka Izvješće o razvoju u svijetu 2000. Boriti se protiv

siromaštva. Pariz, Izdanje Svjetske banke, rujan 2000. 171 UNCED Najmanje razvijene zemlje. Izvješće 2000., Ujedinjeni na-rodi, Ženeva, 2000.

najmanje razvijenih zemalja. No, nejednakost koja trenutno vlada svjetskim društvom nije samo novčana. Ona se odnosi, razumije se, i na nadu budućeg života u raznim zemljama.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upravo je pokre-nula novi način procjene, istodobno kvantitativne i kvalitativ-ne, godina provedenih u dobrom zdravlju, odnosno životne dobi. Taj je pokazatelj u francuskom govornom području poz-nat pod kraticom EVCI172.

Evo koji su dobiveni rezultati. U 32 najsiromašnije zemlje svijeta trajanje zdravoga života manje je od 40 godina. Većina su tih »proleterskih« zemalja afričke. Najviši stupanj očekivane zdrave životne dobi dostignut je u Japanu. Ljudi u toj zemlji žive u dobrom zdravlju prosječno 74,5 godina.173

Bilanca pomoći nazvane »za razvoj« u posljednja tri deset-ljeća - u biti riječ je o pomoći za integraciju afričkih, azijskih i latinoameričkih gospodarstava u globalizirani kapitalizam -posve je zlosretna. Rubens Ricupero: »Pokazalo se očitim da su, usprkos 30 godina međunarodnih akcija u korist NRZ-a i unatoč naporima samih tih zemalja, socijalno-ekonomske teškoće s kojima je suočena većina njih, kao i njihova stalna marginalizacija, vrlo mučne.«174 No, suočeni sa stalnom op-skrbom nerentabilnih pučanstava, emisari MMF-a nastavljaju proglašavati: »Mi ćemo izvući NRZ iz bijede.« U tome je skan-dal. Pogledajmo četiri primjera.

Ponajprije Niger, koji je druga najsiromašnija zemlja na planetu, nakon Sijera Leonea.

Na ukupno 1,7 milijuna četvornih kilometara te divne zem-lje okupljeno je, ipak, nekoliko najstarijih i najbogatijih kultu-ra svijeta: Djerme, Tuarezi, Hause, Bororo, Songai... No. samo

172 EVCI je francuska kratica za »životnu dob korigiranu za invalid-nost«, dakle očekivana dob života u zdravlju. Engleska je kratica DALE (Disability - adjusted life expectancy) 173 WHO 2000., Izvješće o zdavlju u svijetu 2000., Za uspješniji zdrav-

stveni sustav. Dokument objavljen od službi WHO. Ženeva, 2000. 174 Le Monde, 11. svibnja 2001.

je tri posto nacionalnog ozemlja obradivo zemljište. Zato naj-veći dio od 10 milijuna žitelja Nigera već desetak godina živi na rubu gladi.

Nepismenost obuhvaća 80 posto pučanstva. Zdravstveni sustav uopće ne postoji. Nakon žetve 2000. nedostajalo je 160.000 tona prosa da bi se proizvela tradicionalna »smjesa« kojom se ljudi hrane do iduće žetve.

Vlada Nigera danas, ipak, raspolaže solidnim demokrat-skim temeljima: javne se slobode poštuju, političke su raspra-ve žive i često žestoke. Niger je danas uspravno društvo. Nje-govi građani i građanke, brojni useljenici koji u njemu žive, strastveno rade da bi iščupali sredstva za život iz gotovo ne-prijateljske prirode: od lipnja do rujna, 100 milimetara kiše dovoljno je da bi se oranice pretvorile iz užarene pustinje u poplavljene bare gdje će trunuti stabljike sirka. Za vrijeme kratkoga zimskog razdoblja od tri do četiri mjeseca, kada se sadi, uzgaja, a zatim bere proso, seljaci, njihove žene i djeca rade po 14 sati dnevno. Kuglica prosa u podne, snopić manio-ke navečer, to su njihovi mršavi obroci.

Dakle, s vanjskim dugom koji prijelazi 1,6 milijardi dolara, Niger je prezadužen. To je razlog što, u Niameyu, vatrogasci-piromani MMF-a nameću svoje zakone. Gotovo svi prihodi od izvoza zemlje namijenjeni su isplati duga.

Zatekao sam se potkraj popodneva u zimsko doba 2001. u vladinoj palači, na obali rijeke Niger. Kroz prozore vidio se za-lazak Sunca iza smeđih valova. Tepisi zumbula, što su se la-gano spuštali prema rijeci, prekrivali su rižišta zasađena na otocima i na obali Nigera. U svojim čamcima, umorni su se se-ljaci borili protiv korova: golim su rukama čupali ploveće zum-bule, pokušavali su, zapravo, osloboditi stabljike riže i spasiti trud od više mjeseci.

Na smeđim zidovima ureda predsjednika vlade, posljednje su se zrake sunca igrale s čudnim noćnim leptirima zarob-ljenima u zastorima širokih prozora. Hama Amadou visok je i vitak Peul, u odmaklim godinama, s lijepim energičnim licem. Bio je carinik, a zatim zamjenik prefekta. Bio je odgojen u tvr-doj školi Sénija Kountchéa. (Séni Kountché bio je vojni dikta-

tor koji je na neko vrijeme oporavio gospodarstvo Nigera) Od početka 2001. on je na čelu vlade Republike Niger.

Glas Hame Amadoua varira između ljutnje i umora: »Znate li što se zbiva? Prije nego što sjedne na otoman na kome vi sada sjedite, svaki izaslanik neke države, agencije UN ili nev-ladine organizacije postavlja mi isto pitanje: 'Jeste li sve sredili s MMF-om?'«

Ja ne razumijem: dvostrana pomoć - koju primjenjuju države, nevladine organizacije ili UN - ne ovisi o MMF-u.

Premijer odgovara nervozno: »Izbjeći MMF? To je nemoguće! On gospodari svime u nas. On je novi kolonijalist.«

Vladin program što ga je u siječnju 2001. objavio Hama Amadou predviđa izgradnju najmanje 1000 škola godišnje. Dakle, u proljeće 2001. Niger je privatnim izvođačima prodao licencu za mobilnu telefoniju. Posve prirodno, premijer je pre-dvidio da svotu dobivenu tom transakcijom uloži za gradnju škola. Međutim, lokalni šef plaćenika nastanjenih u Niameyu spriječio ga je: prednost mora imati isplata kamata na dugove! Između opismenjivanja djece Nigera i interesa grabežljivaca, satrap nije oklijevao ni sekunde. Djece će uvijek biti - gladne, bijedne, nemoćne. Njihova nepismenost ne ugrožava satrapovu karijeru. Grabežljivci, naprotiv, samo jednim telefonskim po-zivom glavnom direktoru MMF-a, mogu ga smijeniti u svako-me trenutku.

Bogatstvo Nigera ponajprije čini 20 milijuna komada stoke. Indijske krave, bijele deve, koze i janjci čija je kvaliteta gla-sovita u cijeloj zapadnoj i sudanskoj Africi. Minerali koji pro-žimaju zemlju većine zone pašnjaka daju tim životinjama iz-vanrednu otpornost i osobito sočno meso.

Nakon kraja svake zimske dobi, i to više dana, u mjestu In Gali, pustinjskoj oazi na oko 100 kilometara zapadno od Aga-deza, održava se glavna »fešta« naroda Nigera: »Slana kura«. To je glavni dio velike svečanosti kada se, na kraju kišnog razdoblja, stočari s juga sele prema pašnjacima na sjeveru. Tada se svečano izvode neki od najstarijih i najmističnijih sve-čanih obreda starih naroda Afrike: tako, uz ostalo, Gerevol natječaj ljepote pastira tzv. bororo, umjetnički našminkanih i

ukrašenih perjem; u tijeku te proslave mlade djevojke »boro-ro« biraju svoje muževe. Ili još Illoudjan, velika »igra fantazije« goniča deva koja pretvara u igrokaz složenu vladavinu hije-rarhije bijelih Tuarega nad crnim vazalima. Predsjednik Repu-blike, cijela vlada, tradicionalni sultani i kraljevi, ali također mnogobrojna svjetina okupljaju se u toj oazi i na tržnici, gdje deseci tisuća životinja ližu slanu zemlju.

No, posve ignorirajući te sjajne tradicionalne običaje, satra-pi MMF-a nametnuli su privatizaciju Nacionalne veterinarske službe Nigera (ONVN) i javnih veterinarskih ljekarni. Rezul-tat? Vakcine, lijekove, vitamine, ukratko, sve veterinarske lje-karničke proizvode sada prodaju lokalni predstavnici tran-snacionalnih farmaceutskih kompanija ili privatni trgovci -nigerijski i libanonski najčešće - koji se opskrbljuju na atlan-tskoj obali (udaljenoj više od 1000 kilometara) i preprodaju svoje proizvode na tržnicama. Često su rokovi za prodaju tih proizvoda odavno istekli. Svaki javni nadzor te robe bio je uki-nut.

I ponajprije: cijene su tako visoke da ih većina stočara ne može platiti.

A nigerijski veterinari su otpušteni, iselili se u inozemstvo ili otišli u prijevremenu mirovinu. Ima još nekoliko veterinar-skih agenata koji pripadaju ministarstvu uzgoja stoke, ali se njihova premještanja plaćaju.

Ekonomske i socijalne posljedice privatizacije ONVN-a stra-vične su: cijela stada nestaju, kao žrtve epidemija, parazita, čak i pokvarenih lijekova; u nemogućnosti da plate cijene slo-bodnoga tržišta, stotine tisuća obitelji uzgajivača stoke gube svoju zaradu za goli kruh i priključuju se već brojnim siromaš-nim masama u gradovima.

Ipak, čak i u takvoj nesreći, Nigerci su sačuvali veliki smi-sao za humor: oni velike banke vjerovnike nazivaju »talibanka-ma«, a dolar koji ih terorizira - »mula dolar«...

Za preživljavanje Nigera prekogranična trgovina stokom važan je izvor nužnoga dohotka. Jedna je od glavnih tržnica stoke iz Nigera ona u malome seoskom gradiću Belaj ara.

Svake nedjelje u ranu zoru, duge karavane deva koje vode

Belahi, crni poslužitelji Tuarega, kreću prema tome malome mjestu. Tisuće se mještana pritom smješta na trgu, pod drvećem. Belajara se nalazi na nekoliko sati vožnje automo-bilom sjeverno od Niameya, na putu koji vodi u Albalu, na sjecištu ratarske i pastirske zone.

Iz sultanata Kano, Sokota i Katsina u susjednoj Nigeriji do-laze veliki trgovci u bijelim haljama, sa sunčanim naočalama na nosu, u luksuznim toyotama s prevelikim radio-antenama. Oni nalikuju mafijaškim likovima koji kao da su izravno izišli iz nekoga filma Francisa Coppole. Kupuju luk, kukuruz, zob, ali najviše jednogrbe deve, bikove, krave, ovce i koze.

Trgovci iz Malija znatno su dostojanstveniji, skromniji, diskretniji. Oni također kupuju na tisuće komada stoke i vode ih u dugim kolonama prema zapadu.

U Belajari, jedna crna koza s rogovima vrijedi 11.000 centralnoafričkih franaka175. To je prosječna cijena koze pro-dane početkom rujna 2001. Na tržnici na sjeveru Nigerije ili u Maliju, trgovac je lako preproda trostruko skuplje. Da bi se borio protiv širenja epidemija koje putuju s bolesnom mar-vom, WTO propisuje vrlo stroga veterinarska zdravstvena pra-vila. Ti su propisi posve opravdani. Oni se primjenjuju na svu stoku namijenjenu izvozu. Međutim, Nacionalna veterinarska služba Nigera (ONVN) bila je privatizirana po nalogu MMF-a. Većina uzgojitelja stoke, dakle, ne može dobiti veterinarske potvrde koje zahtijeva WTO. Postoji, dakako, u Niameyu pri-vatni laboratorij što ga podržava FAO, koji se zove Inspex. No, samo oni najveći trgovci mogu platiti cijene što ih taj laborato-rij nameće za obavljanje nadzora.

Ukinuće javnoga sektora veterinarskoga ljekarništva, što su ga provele »svete službe« MMF-a, ima tako kobne posljedice, ne samo po zdravlje nigerske stoke nego također na njezinu tržišnu vrijednost. Arogantni nigerijski trgovci, naime, mogu si priuštiti zadovoljstvo da od uzgajivača stoke, Tuarega, Pela ili Djerma zahtijevaju famoznu potvrdu o vakcinaciji, kao pre-

175 To je valuta kojom se izražavaju cijene u bivšim francuskim kolo-nijama u Africi

duvjet svake rasprave o cijeni prodaje. A budući da uzgajivač ne može pokazati tu potvrdu, trgovac će mu nametnuti vrlo nisku cijenu...

Uz više od 20 milijuna glava stoke, Niger proizvodi i odgo-varajući broj kokoši. No, i te su kokoši predmet skrbi biro-krata iz Ulice Lausanne br. 154, u Ženevi. WTO zabranjuje, u biti, prijelaz granica svim kokošima koje dolaze iz neke zem-lje koja, na nekome dijelu svojega ozemlja, »štiti« žarište za-raze. No, što je ista pojava, kao što je MMF uništio veterinar-ske službe Nigera, tako ni dozvolu o kojoj je riječ nitko ne može dobiti. Nigerski trgovac kruži oko velike košare pred se-ljankom, u kojoj se tuče perad. On rukom odmjerava svaku kokoš, zahtijeva da vidi dozvolu ... i nameće svoju cijenu.

Donedavno ta je država imala drugu učinkovitu i korisnu ustanovu: Nacionalni ured živežnih proizvoda Nigera (fran-cuska kratica: ONPVN). Taj je Ured, po tradiciji, bdio nad prehrambenom sigurnošću pučanstva. Ponekad je i uspijevao, kada ni zimske bure ni česte suše nisu sustavno uništavale zasađene plantaže. Ponos ONPVN-a bila je flota terenskih ka-miona i njihovi dobro uvježbani vozači.

U uredu ministra vanjske trgovine susrećem krupnog inže-njera nasmiješenoga lica: to je glavni direktor ONPVN-a. Kao i mnogi državni dužnosnici te republike, stekao je solidno sveučilišno obrazovanje u Nigeru, u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama.

Smiješak glavnoga direktora vara: on je uvučen u bitku bez nade. MMF zahtijeva privatizaciju ONPVN-a.

Ured je već trebao prodati veliki broj tih svojih kamiona. Vozači su bili otpušteni.

S kakvim posljedicama? Nekoliko privatnih poduzetnika, koji dominiraju tržištem živežnog transporta, djeluje prema načelu maksimalizacije dobiti.

Dotad je ONPVN osiguravao, za 11.000 sela i nomadska na-selja u Nigeru, prijevoz sjemena i gnojiva. Nakon berbe, ONPVN smještao je u svoje vlastite silose višak prosa što su ga seljačke zajednice željele uskladištiti za eventualnu naknadnu prodaju. U razdobljima nestašica, ti su kamioni i u najudaljenije dijelove

pustinje dovozili vreće sirka ili riže iz međunarodne prehram-bene pomoći.

Sada kada je ONPVN na putu rušenja, privatni se poduzet-nici ponajprije brinu o rentabilnosti i odbijaju opskrbiti vrlo udaljene zajednice ili one koje su teško dostupne.

Desetogodišnji rat što su ga vodili pobunjeni Tuarezi ostavio je posljedice na sjeveru zemlje. Ondje, u nekim područjima, vlada temeljita nesigurnost. Za razliku od kamiona ONPVN-a, vozila privatnih poduzetnika ne voze onamo.

A kakve posljedice ima sve to na vozače? Kasnije, kad sam putovao u područja Doss i Gaya, šefovi sela pričali su mi o svojim nevoljama. Neki vozač privatne tvrtke, nesigurno-ga profesionalnog statusa, uglavnom odbija voziti, jer ne želi riskirati prijelaz preko ruševnoga mosta, oštećenje kotača ili eventualni požar, na seoskom putu punome rupa ili na stazi čije su strane posve potonule zbog kiša. Stopa nezaposlenosti prijelazi 40 posto u Nigeru. Vozač koji ošteti svoj kamion, makar i ne učinio nijednu profesionalnu pogrešku, odmah je otpušten. Pritom ima vrlo male izglede da nađe novi posao.

Ukratko, zbog napredujuće privatizacije ONPVN-a, stotine tisuća obitelji, koje žive u šipražju ili u pustinjskim naseljima, uskoro će biti odsječeni od svake opskrbe.

U Nigeru, umjesto da se bori protiv bijede, MMF je povećava.

Gvineja je zemlja ratara i stočara u zapadnoj Africi. Njezini su krajolici čarobne ljepote. U sezoni kiša, nebo je pokriveno srebrnim oblacima. U suhoj sezoni, nebo je prozirno, lagano i plavo.

Nakon više programa strukturnoga podešavanja, nametnu-tih od MMF-a, koji su nastavak godina korupcije i lošega upra-vljanja lokalnih vlada, Gvineja je danas na koljenima, kao što pokazuje sektor stočarstva. Dakle, kao i u Nigeru. taj je sektor bitan za stabilnost nacionalnoga gospodarstva.

Vjeran svojoj politici potpune liberalizacije tržišta. MMF je 1986. nametnuo ukidanje državne veterinarske službe. A ta je služba nadzirala uvoz lijekova namijenjenih stoci. Tako su

se državne zalihe veterinarskih lijekova gotovo posve iscrpile sredinom 1993.

Što se tada dogodilo? Privatne osobe, bez ikakva nadzora, počele su uvoziti veterinarske vakcine, lijekove i instrumente koji su bili nužni stočarima. I danas je situacija dramatična.

Kako nijedna javna ustanova više ne provodi nikakav nad-zor njihove valjanosti, mnoge od tih cjepiva i lijekova na tržište Konakryja dolaze već zastarjeli, s isteklim rokom trajanja. Me-toda je brojnih privatnih uvoznika jednostavna: oni kupuju za niže cijene, u Europi (posebno u Francuskoj), zalihe zastar-jelih lijekova, mijenjaju im zatim naljepnice i prodaju tu robu na lokalnome tržištu. Stočar to kupuje ... i postaje nemoćnim svjedokom bolesti, često i smrti svoje stoke.

No, zastarjeli ili ne, proizvodi veterinarske farmacije, što ih prodaju koncesionari višenacionalnih društava ili privatni po-srednici, u svakome su slučaju vrlo skupi za većinu stočara. Svi se ti proizvodi u Konakryju prodaju oko 50 posto skuplje nego u Parizu.

Da bi se otvorila veterinarska ljekarna ili trgovalo s vete-rinarskim proizvodima, nije potrebna nikakva dozvola. U Gvi-neji, veterinarski ljekarnici uglavnom su afrički useljenici, većinom iz Malija i Obale Bjelokosti. Drukčije rečeno, zbog MMF-a, gvinejski su stočari danas u milosti i nemilosti bilo kojega lupeža. Gvinejska je država, uostalom, odbila usposta-viti bilo kakvu politiku sustavne poljoprivrede ili javnoga sto-čarstva. Više ne postoji nikakav nadzor, jer su javne službe uki-nute. Slobodno je tržište kralj.

Slijedio sam borbu jednoga stočara mojih prijatelja. Zove se Mory Diané. On ima stado od 120 grla, od čega su dvije trećine ovce, a ostatak koze. Posjeduje i teren, propisan za uz-goj stoke, od 25 hektara u Mafreyu, u zemlji plemena Sous-sou, selu od oko 500 stanovnika, na 85 kilometara sjeverno od Konakryja.

Mory, koji je također i trgovac, živi u glavnome gradu. Više se puta tjedno svojim starim Suzukijem vozi u Mafrey.

Riječ je o odličnom stočaru koji je studirao u Francuskoj i koji stalno usavršava svoje znanje. Na licu mjesta zapošlja-

va dvije obitelji ovčara. Oni su Peli iz Massine, stočari od oca do sina. Mory im redovito plaća po 220 francuskih franaka mjesečno i po obitelji.

Teren na kome se uzgaja stado ima svoje izvore čiste vode i više bunara. Pašnjak je zelen cijele godine. Teren je odličan za ovce i koze, jer sadrži gustu travu i grmlje s gustim lišćem.

Ovce dolaze iz Gvineje, a koze iz Massine. Dva su ovna porijeklom iz Mauritanije. Druga grla pripadaju vrstama Bali Bali iz Nigera ili Bororo iz Malija.

Prije 1993. Moryjevo stado bilježilo je oko 80 novorođenih grla godišnje. Danas se ojanji tek polovica toga broja.

Mory može upravljati tom reprodukcijom zahvaljujući pri-puštanju ovnova. To se događa u svibnju, da bi se izbjeglo da ovce rađaju u sezoni kiša. A upravo su, u biti, toga trenutka u godini ovce (nedostatno cijepljene zbog odsutnosti veterinar-ske njege) najslabije i, dakle, najizloženije bolestima i smrto-nosnim zarazama.

Ovce se janje svakoga petog mjeseca. Mory prodaje mužjake. Tako stado, svakih pet mjeseci, donosi oko 15.000 francuskih franaka.

Mory je lukavac. On pokreće nebo i zemlju da bi njegovo stado moglo preživjeti. U glavnome gradu posjećuje i uvjerava ministre, generale, imame. Za blagdane mu potonji naručuju janjce. Tri mjeseca prije blagdana, Mory tovi stoku. Pritom su ulaganja znatna. Da bi se uzgojilo 30 grla u dva ili tri mjeseca, valja kupiti najmanje 2,5 tona kukuruza. Još i samljevenog kukuruza, a treba još i mekinja od prosa, soli itd. No, prodaj-na je cijena dobra. Uoči blagdana, janje se prodaje cijelo, živo, na nogama.

Mory opskrbljuje i rijetke supermarkete gvinejskih grado-va, osobito Konakryja. Neki mu naručuju stoku da bi je izvezli. U supermarketu prodaje se kilogram janjadi, bez kosti, za 8000 gvinejskih franaka, što je 40 francuskih franaka. Mory prodaje i u preriji i pustinji. Njegova je prodajna cijena 20 francuskih franaka po kilogramu žive vage (s kostima, kožom itd.).

Nakon što su plaćenici MMF-a nametnuli ukidanje državnog nadzora nad veterinarskim farmaceutskim proizvodima, više-nacionalne tvrtke i mutikaše imaju slobodno polje djelovanja. Usprkos svim pogibeljima što ih skriva taj sustav - zastarjela roba koju posrednici prodaju bezobzirnim privatnim trgovci-ma - Mory se očito nije mogao odreći cjepiva i lijekova. Da bi zaštitio svoje stado, mora koristiti synanthic, antiparazit za trbuh; antibiotike oksitetraciklin i intramicin; antiparazitske lijekove ivomec i cydectin; polivalentne vitamine.

U veljači 2001. cijene su tih lijekova bile slijedeće: paketić od 100 synanthica vrijedio je 250 franaka; antibiotici, proda-vani u bočicama od 100 mililitara, stajali su 100 franaka po bočici; krvni antiparaziti, koji se daju injekcijama, prodavali su se također u bočicama od 100 mililitara za 400 franaka po bočici.

Mory Diane jamačno je jedan od najboljih stočara u zemlji. On redovito prati najnoviju veterinarsku i ljekarničku literatu-ru. Održava stalne odnose s nomenklaturom gvinejskoga gla-vnoga grada. Njegovi brojni klijenti imaju povjerenje u njega. Ukratko, Mory Diane iznimka je među gvinejskim stočarima.

Međutim, u veljači 2002., za našega posljednjeg razgovora, rekao mi je: »Ne znam koliko ću još vremena moći održati na životu ono što mi ostaje od stada.«

Zamislimo, nakon toga, položaj ostalih gvinejskih stočara, često nepismenih, odsječenih od grada, nogu i šaka vezanih uz višenacionalne tvrtke ili uz lopove na lokalnome farma-ceutskom slobodnom tržištu! Namećući raspad javnih vete-rinarskih službi i ukidajući državni nadzor nad veterinar-skim ljekarničkim cijenama, crne vrane MMF-a uništile su stočarstvo u Gvineji. Time su istodobno pridonijeli ozbiljnome jačanju neishranjenosti i gladi u zemlji.

Treći primjer: proizvodnja i prodaja riže u Mauritaniji. Mauritanija je divna i prostrana polupustinjska zemlja, čija

se morska fasada prostire od ušća rijeke Senegala na jugu do Bijeloga rta na sjeveru, kao i Gvineja i Niger, i ona je jedna od najnerazvijenih zemalja na svijetu.

Redoviti ciklusi suše i privlačnost grada preoblikovati su njezinu društvenu organizaciju.176 Najizravnije su posljedice smanjenje nomadskoga pučanstva i povećanje sjedilačkog pu-čanstva u selima i gradovima. Danas nomadi čine oko 20 posto pučanstva, građani 30 posto i seljaci oko 50 posto.

Gospodarstvo Mauritanije još od 70-ih godina doživljava negativne i kombinirane učinke periodičkih ciklusa suše te smanjenja, na međunarodnom tržištu, cijene željezne rude (čega je Mauritanija jedan od važnih proizvođača).

Manje od jedan posto zemlje pogodno je za obradu. U usporedbi s mršavim bruto domaćim proizvodom,

vanjski je dug pregolem. Zato u Mauritaniji plaćenici MMF-a vladaju kao gospoda-

ri. Do 1983. status zemljišta bio je snažno obilježen pradjedov-

skim tradicijama vrlo starih civilizacija koje međusobno dijele zemlju. Kod Pulara, koji nastanjuju uglavnom dolinu rijeke Senegala na jugu zemlje, zemljište je bilo zajedničko vlasni-štvo. Poglavar svakoga sela organizirao je ratarske cikluse i zajednički rad. Nadgledao je prodaju proizvedenog i pravednu raspodjelu novca zarađenog prodajom.

Wolofi, Sarakole, Toucouleri imali su svoje vlastite sustave zajedničkoga vlasništva. Kod Maura, plemenski poglavari oba-vljali su glavne ekonomske i društvene funkcije.

No, ta mudra ravnoteža bila je prekinuta 1983. Odredba od 5. lipnja 1983., koju je potaknuo MMF, pro-

glašava kako »zemljište pripada naciji ... pri čemu je država pravno utjelovljenje nacije«. Time su jednostavno ukinuti sva dotad uobičajena pravila o zemljištu i o tradicionalnom kolek-tivnom vlasništvu.

Država je napravila zemljišne knjige, a zatim podijelila zem-ljišta na privatne parcele: svaka se obitelj obraćala mjesnome

176 Vidjeti Catherine Belvaud Mauritanija, Pariz, Karthala 1989., i osobito prvi dio: »Od Berberske konfederacije Zapadne Sahare do Islamske Republike Mauritanije«. Vidjeti također François Lefort i Car-men Bader Mauritanija, pomireni život, Pariz, Fayard 1990.

guverneru koji joj je priznavao pravo vlasništva na dobivenoj zemlji.

Vrlo brzo novi je sustav doživio stečaj, jer većina obitelji nije bila sposobna sama iskoristiti svoju parcelu. A državi je, iscijeđenoj, manjkao novac nužan da bi sve seljake opskrbila gnojivom, ratarskim alatom, transportnim sredstvima, crpka-ma za navodnjavanje, silosima itd.

Brojni su, dakle, novi pojedinačni vlasnici bili prisiljeni prodati svoja zemljišta poslovnim ljudima i velikim poljopri-vredno-prehrambenim tvrtkama koje su došle izvana. Slijedi-la je strahovita koncentracija poljoprivrednog vlasništva u rukama nekoliko financijera.

Mauritanijski intelektualci, moji prijatelji, žestoko kritizira-ju programe strukturnog podešavanja po željama MMF-a, jer nastavljaju uništavati gospodarstvo njihove zemlje. Oni su i za ukidanju groznih društvenih odnosa proizišlih iz grabežlji-voga feudalizma i plemenskog klijentelizma. Drugi intelektual-ci, također kritični prema MMF-u, brane suprotno stajalište: kolektivno vlasništvo zemljišta dopuštalo je da se održi pri-vremena ravnoteža između različitih zajednica koje tvore su-vremenu Mauritaniju. Obveze prema poglavarima, temeljene na režimu kolektivnog i običajnog vlasništva, imale su snažnu simboličnu vrijednost i gradile su vezu i identitet tradicional-nih zajednica.

Ništa, dakle, nije jednostavno u Mauritaniji. No, jedna je stvar sigurna: danas u toj zemlji neuhranjenost strelovito ra-ste. U Nouakchottu, Shinguettiju, Tamchaketu, u svim grado-vima u zemlji, gladna djeca, prosjaci mračnog pogleda pružaju ruke putniku, strancu. Najružnija sirotinjska naselja šire se po rubovima gradova i gradića. To su posljednja utočišta se-ljačkih obitelji koje je uništio MMF.

Prije poremećaja agrarnih struktura, samo pet posto riže koja se trošila u Mauritaniji bilo je proizvedeno u toj zemlji. Ta je brojka danas veća od 50 posto.

Međutim, cijene su mauritanske riže eksplodirale: proizve-dena od velikih poljoprivrednih poduzeća, rođenih privatiza-cijom, ona je gotovo dvaput skuplja od one koju je vlada neka-

da uvozila s Tajlanda. Posljedica je i ubrzani tjeskobni rast pothranjenosti i gladi najsiromašnijih slojeva nacije.177

MMF ne poriče pretjeranu cijenu domaće riže. No, odgova-ra kako, proizvodeći rižu, vlada štedi devize. Odakle ta briga za vladine devize: te su devize namijenjene za isplatu duga za-padnim bankama. Moraju li, dakle, djeca umirati od gladi i od bolesti vezanih uz pothranjenost da bi devize u dovoljnim količinama mogle biti žrtvovane za isplatu duga kamatama u korist grabežljivaca?

Ono što se događa u Mauritaniji, u Nigeru i u Gvineji nije izoliran slučaj. To je zajednički udes zemalja opustošenih pro-gramima privatizacije i strukturnoga podešavanja MMF-a. Već se sredinom osamdesetih godina, danas pokojni predsjednik Tanzanije Julius Njerere bunio: »Moramo li nastaviti puštati da naša djeca umiru od gladi samo da bismo mogli vratiti du-gove?«178 Revolt Maliwua179 raspršio se kao mjehur na zraku.

Nijedna vlada nijedne zadužene zemlje u Trećem svijetu nema ni najmanje šanse da MMF-u suprotstavi suverenu poli-tiku, usmjerenu k zadovoljenju potreba svojega vlastitog naro-da. A bezbrojni su primjeri koji svjedoče o nedjelima što su ih plaćenici MMF-a počinili najsiromašnijim narodima triju kon-tinenata. Evo posljednjega, a tiče se Zambije.

Iako osobno poznajem Niger, Gvineju i Mauritaniju, moje poznavanje Zambije nije takvo. Zato ovdje citiram klasičnu stu-diju koju je Oxfam (Oxford Committee for Famine Relief) po-

177 Prema naznakama WFP-a - što je Svjetski prehrambeni program UN-a, francuska mu je kratica PAM - a posljednji su statistički podaci iz 1997., kronična i teška neishranjenost pogađa u Mauritaniji 29 po-sto pučanstva. 178 Originalni citat vidjeti: United Nations Children Fund. UNICEF. Chi-ldren in Jeopardy, the Challenge of Freeing Poor Nations from the Shackles of Debt, New York. UNICEF 1999., str.5. Izvješće se može vi-djeti i na Internetu: www.unicef.org/pubsgen/debt/debt/pdf 179 Maliwu je »učitelj« na svahiliju: to je bio nadimak koji su Njerereu dali njegovi zemljaci

svetio gospodarskim i društvenim posljedicama programa za strukturno prilagođavanje, nametnutoga vladi u Lusaki.

Desetljeće 1991-2001. bilo je obilježeno širokim reformama. Zambijsko gospodarstvo i društvo bili su potreseni pod utje-cajem diktata MMF-a. Ekipa Oxfama objavljuje makro i mikroe-konomsku studiju koja svjedoči o tome potresu.180

Zambija se prostire na 752.000 četvornih kilometara plod-ne zemlje i ima više od 10 milijuna žitelja koji pripadaju ne-kima od najstarijih civilizacija južne Afrike. Vađenje ruda -najviše bakra - njezino je bogatstvo. Seljaci sade duhan, pa-muk i kavu. Kenneth Kaunda otac je zambijske emancipacije. On pripada pokoljenju u kojemu su i Patrice Lumumba, Mo-dibo Keita, Ahmed Ben Bella, Gamal Abdel Nasser, Amilcar Cabral. Doveo je svoj narod do nezavisnosti 1964. Nakon što je 1991. poražen na općim izborima, napustio je vlast.

U tri desetljeća predsjedanja Kennetha Kaunde, Zambija je živjela pod gospodarstvom snažnoga javnog sektora, koje se bitno oslanjalo na zadovoljenje primarnih potreba pučanstva. Prvi program strukturnog prilagođavanja potpisao je pred-sjednik Chiluba, nakon što je preuzeo vlast 1991. MMF je go-tovo potpuno srušio javni sektor, ukinuo većinu socijalnih su-bvencija (školske obroke itd.), privatizirao velik dio bolnica i otvorio zemlju transnacionalnim kapitalističkim kompanija-ma. One su dobile vrlo povoljne fiskalne uvjete, dozvole za re-transfer dobiti poduzeća u obliku deviza izdanih od središnje banke, ukinuće radnog zakonodavstva itd.

Koju ocjenu donosi Oxfam o tome desetljeću bjesomučne privatizacije? Njegova je točka gledišta posve negativna: »Bru-to nacionalni proizvod nije znatnije porastao nakon 1991. Nije uspostavljena ekonomska stabilnost. Dohodak po glavi stanov-nika nazadovao je i 70 posto pučanstva danas živi u krajnjem siromaštvu.«181

180 Oxfam, Liberalisation and Poverty: an Oxfam Research Project,

London, 2000. Dodatak B: Zambija.

181 Ibid.

S dirljivom neiskrenošću, vatrogasci piromani MMF-a tvr-de vam, ni ne trepnuvši pritom okom: ali mi strogo poštu-jemo potpuni suverenitet svake države. Mi nikome ništa ne na-mećemo. Nepravedno nas osuđujete! U strogome smislu, oni su u pravu! Mehanizam vazalizacije, što ga primjenjuju, čuva u biti privid nemiješanja u unutarnje poslove država. Pogledaj-mo to bliže.

Neka je zemlja zagušena svojim dugom? Prijeti stečaj? Ne može više financirati slijedeću ratu otplate ni kamate sljedećeg roka? Njezin ministar financija kreće u ponižavajuće hodočašće u Washington. Prosjačit će nove hitne zajmove, moljakat će za moratorij ili reprogramiranje duga. I što se tada događa?

Da bismo bolje shvatili, pogledajmo što se zbiva u São Tome i Principu, otočju smještenome u Gvinejskome zaljevu, na 300 kilometara od obala Gabona, nastanjenom s oko 500.000 duša. Pučanstvo je otočja šaroliko, zanimljivo, veselo, zapravo preopterećeno raznolikom i bogatom kulturom. Angolari, bivši oslobođeni robovi, naseljavaju ribarska sela na jugu. Zelenortlja-ni (Cap-Verdieni), koje je prognao Salazar, rade na plantažama kakaa. Vladajuća klasa otočja sastavljena je većinom od mješa-naca, rođenih iz ljubavnih veza Portugalaca s Afrikankama.

Prijestolnica otočja bila je prvi europski grad sagrađen u crnoj Africi. Sredinom 16. stoljeća, njegov je biskup vladao na ozemlju koje se prostiralo od ušća rijeke Senegala do onoga rijeke Kongo. Još je dvadesetih godina 20. stoljeća São Tome bio prvi proizvođač kakaa na svijetu. Oslobodio se portugal-ske kolonijalne vladavine 1975.

Danas, to je bijeda. Demografski pritisak od 3,6 posto, ga-lopirajuća inflacija (u srpnju 2001. 1 je US dolar vrijedio 8500 dobra), nezaposlenost koja zahvaća 50 posto aktivnoga pu-čanstva, kakao se posve utopio...

Proizvodnja kakaa bila je 12.000 tona 1975, a samo je 4000 tona 2002. godine.

Karteli organiziranog kriminala, osobito iz Rusije i Ukraji-ne, nastoje na glavnom otoku uspostaviti slobodne zone i kockarnice; trude se iskoristiti izraze susretjivosti São Tomea

da bi poduprli svoju trgovinu oružjem i drogom. S mnogo do-stojanstva, vlada São Tomea pruža otpor.

Međutim, vanjski joj dug stišće grlo. Premijer Posser da Costa tanak je i visok, elegantan, diskre-

tan intelektualac, sjede kratko ošišane kose. Ima blagi glas. Njegovi su pogledi uravnoteženi. On je čisti proizvod vrlo složene prekomorske luzitanske kulture, izgleda kao da je izravno izišao iz romana Josea Saramaga ili Fernanda Pes-soe. Sjedi na olinjalom divanu u svom skromnom uredu u lu-čkoj četvrti. Ljutnja pali njegov pogled kada mi priča o svo-jim čestim posjetima Washingtonu.182 Zbog očitih razloga, ne mogu tekstom doslovce navesti riječi premijera koji je još na tome položaju.

Nešto kasnije, poslušao sam priču o drugim hodočašćima koju mi je prenio bivši ministar. Njega mogu citirati: »Kraljevski dvor iz Srednjega vijeka uzor je demokracije u usporedbi s uredima MMF-a. Beskrajno čekanje! Nalozi prenošeni suhim glasom! Jedva prikriven prezir prema nekoj navodnoj nespo-sobnosti dosadnih ministara molitelja! Želite li svježi novac? Potpišite ovdje pismo namjere!«

Pismo namjere (letter of intent) vrhovno je oružje MMF-a. To je oružje ucjene. U čemu se ona sastoji? To pismo namjere sadrži listu unutarnjih reformi, proračunskih smanjenja, po-reznih podešavanja itd., što ih MMF »predlaže« vladama mo-liteljicama. Ukupnost tih prijedloga sačinjava, zapravo, »plan strukturnih prilagodbi«.

Lešinari i grabežljivci nameću stereotipne reforme: »finan-cijska disciplina«, »proračunska transparentnost«, privatizaci-ja industrija i nacionalnih izvora, likvidacija javnih službi (bol-nice i škole moraju prestati biti besplatne).

Potpis toga pisma - konkretno: ubacivanje nabrojanih za-htjeva u nacionalna zakonodavstva - uvjetuje mišljenje što će ga MMF dati kartelu vjerovnika.

Nijedna od najmanje razvijenih zemalja ne može izbjeći luđačku košulju satrapa iz Washingtona.

182 Razgovor je voden u srpnju 2000.

V

Arogancija

Paul Valéry piše: »Činjenice ne prodiru u svijet gdje stanuju vjerovanja.«

Mentalno funkcioniranje plaćenika, a osobito onih iz Svjets-ke banke i MMF-a, za mene je neiscrpna i strastvena zago-netka. Suprotno grabežljivcima, njihovim gospodarima, moti-vacija plaćenika nije opojnost vlasti i pohlepa. Oni su ponajprije opsjednuti monetarističkim vjerovanjem, ideolozi, zarobljeni-ci vizije svijeta i modela raščlambe koji od njih čine savršene janjičare američkoga carstva.

Mnogi su od službenika u tome pravi misionari. Većina su od njih vrlo mjerodavni ljudi, koji su prošli duge sveučilišne stu-dije, najčešće briljantno. Svjetska banka i MMF svoje ljude re-grutiraju praktično samo na sjevernoameričkim sveučilištima. Da bi se ušlo u 1818 H-Street Northwest u Washingtonu, po-željno je imati titulu Ph D (doktorat) nekoga uglednoga sve-učilišta u Sjedinjenim Državama.183 Nacionalnost praktički ne igra nikakvu ulogu (iznimka vrijedi samo za kadrove na naj-višoj razini).

U bilo kojoj banci, društvu za upravljanje kapitalom ili agenciji za razmjenu u Wall Streetu, u Parizu, Frankfurtu ili Londonu, svaki bi od tih mladih ljudi i žena bez problema mo-gao zaraditi plaću najmanje pet puta veću od one koju dobiva

183 Iznimke su rijetke. Jean-Luc Bernasconi, šef deska »Niger« u Svjetskoj banci, doktorirao je na Sveučilištu Neuchâtel u Švicarskoj.

u Svjetskoj banci ili u MMF-u. Ali ne, srednji i srednje-viši ka-drovi Svjetske banke ne žive - i ne ponašaju se - kao bogataši. Oni zarađuju između 85.000 i 95.000 dolara godišnje neto. A troškovi izdržavanja u Washingtonu skupi su: zaposlenik plaća stan najmanje 3000 dolara mjesečno za obitelj s jednim djetetom. No, ovoga trenutka, ti kadrovi ulažu tijelo i dušu u svoju misiju.

Položaj glavnoga direktora MMF-a nepisanim se pravilom daje Europljanima, a Sjedinjenim Državama rezervira onaj pomoćnika glavnoga direktora. Administracija Georgea W. Bu-sha na taj je položaj imenovala pogibeljnu ženu: Anne Krue-ger.184 Ta republikanka s desnoga krila stranke dugo je pre-davala financije i ekonomiju na Sveučilištu u Standfordu. U vrijeme Ronalda Reagana, osamdesetih godina, pustošila je s mjesta glavne ekonomistice Svjetske banke.

Međutim, Europljani su pružali otpor. Reakcionarne kon-cepcije gđe Krueger užasavale su ih. Ona je, zapravo, bila že-ljezna ruka američkoga ministarstva financija. Europljani su za taj položaj predlagali Tima Geithnera, bivšega pomoćnika tajnika u tome Uredu, zaduženoga za međunarodne poslove, za vrijeme predsjednika Clintona. Ministarstvo odbija.

Preuzima, dakle, ultrakonzervativna gđa Krueger. Joseph Stiglitz je naziva »velikom svećenicom starih zabluda«.185

Kao dokaz dobre mjere, američko je ministarstvo još kao glavnoga ekonomista nametnuo još jednoga reakcionara iz svojih zaliha: to je Kenneth Rogoff, profesor na Harvardu.

Ideološko sljepilo, zapravo sljepoća zbog predrasuda, ljudi i žena često nadarenih velikom osobnom inteligencijom, to je tajna koja traje cijelu povijest. Usprkos njihovim neospor-nim intelektualnim kvalitetama, visokom obrazovanju, diplo-mama, učenosti, dužnosnici MMF-a čine se neosjetljivima pre-ma nevoljama koje izazivaju, gluhi na vapaje svojih žrtava i lišeni njuha kad raste miris krvavoga novca što su ga nakupili grabežljivci. Kako se približiti toj tajni?

184 Njezin portret vidjeti u The Financial Times, 7. lipnja 2001. 185 Joseph Stiglitz u Cash, Zürich, 7. kolovoza 2001.

Prvi razlog toga sljepila leži zacijelo u vrlo velikoj izolaciji u kojoj žive obitelji tzv. »financijske zajednice« Washingtona. Većina dužnosnika MMF-a stanuje, u biti, u otmjenim pred-građima Washingtona, u Georgetownu oni najviše rangirani, a srednji kadrovi u gradićima vrlo bliske Virginije. I oni ondje žive gotovo u simbiozi s američkim službenicima Ureda za tre-zor, pijuckaju ideologiju treasury boysa na svakome nedjelj-nom koktelu u svakom country-clubu Virginije. Igraju golf s njima.

Nedjeljom ujutro, treasury boys i plaćenici MMF-a, praćeni svojim suprugama, kupuju u istim supermarketima i na istim malim tržnicama Virginije. Popodne, obvezatan je zajednički piknik na tratini prijateljskoga obitavališta, a navečer roštilj u nekome od bezbrojnih klubova iz okolice prijestolnice.

U vrijeme moga zadnjeg posjeta toj sredini, u srpnju 2000., Larry Summers i James Rubin, ministar financija i glasnogo-vornik predsjednika Clintona, bili su njihovi bogovi.

Ukratko, taj kolektivni »super-ego« carstva prožima ih i obuzima, a da oni stvarno toga nisu svjesni.

Drugi je razlog vezan uz način na koji plaćenici putuju po kontinentima. Oni putuju, u biti, oboružani svojim prijenos-nim računalom i svojim shemama prekrojenih analiza. Bora-ve u luksuznim hotelima, provode u svakoj dužničkoj zemlji samo nekoliko dana i susreću se samo s izabranim rukovo-diocima, po mogućnosti s onima koji su studirali u Sjedinje-nim Državama.

Lokalni seljaci, nezaposleni, prosjaci, djeca s ulice? Crne vrane iz Washingtona nikad ih ne vide. Ili, možda, samo kri-šom, kroz zatamnjena stakla limuzine vlasti domaćina.

Treće tumačenje čudne zatvorenosti prema stvarnosti, koju iskazuje većina dužnosnika ustanova Bretton Woodsa, tuma-čenje koje se pridružuje prvome, leži u činjenici da oni ne poz-naju čak ni svoju najbližu okolicu.

Za nedavna posjeta Washingtonu, sreo sam se s nekim ne-kadašnjim studentima sveučilišta u Ženevi i u Bernu, koji su sada zaposleni u MMF-u. Zapanjio me jedan paradoks. Jed-nako kao što ne poznaju život većine živih bića u zemljama

čije vlade »savjetuju«, oni ne znaju ništa ni o stvarnom životu kojim živi golema većina građana Washingtona. A četvrtinu fe-deralnog distrikta186 čine zaboravljeni ljudi...

Ja sam očaran neobičnom ljepotom toga grada. Duž ravnih i zelenih obala Potomaca prostiru se bijeli spomenici mlade po-vijesti Sjedinjenih Država, polazne točke učenicima u skitnji. Prostrani se mamutovci pružaju po sjajnim parkovima.

Svojom divovskom statuom osloboditelja robova koji sjedi na mramornom prijestolju, Lincoln Memorial zrcali se u jeze-ru kojim plove patke.

Avenije su pravocrtne, sjenovite i tihe. Na Capitolu, u sjedištu Kongresa, ne zapaža se nikakvo gi-

banje. Ispred velikih drvenih vrata jedva se čuje žamor u ko-lonama posjetitelja koji čekaju na ulazak. Mnogi od njih nose šarene suncobrane.

Mali podzemni vlakovi prometuju između staklenih zdanja gdje su poredani uredi članova Donjega doma i Senata te dvije prostrane dvorane za sjednice.

Šarm Juga u potpunosti djeluje. Policija je ovdje gotovo nevidljiva. Od najmoćnijih ljudi i

žena, pa sve do crnih portira i pazikuća Capitola, svi zrače uvjerljivom ljubaznošću. Ona grije srca. Možete pritisnuti lice na željeznu ogradu vrta Bijele kuće, a da vas čuvari ne napad-nu za uvredu Veličanstva i ne izvuku odmah revolvere. (Govo-rim o klimi koja je vladala prije pokolja od 11. rujna 2001. u New Yorku.)

Ipak, na samo dvije ulice iza Capitola, otvara se jedan dru-gi svijet. Nevidljiva granica prelazi preko drvoreda lipa i reže vreli asfalt.

»Don't go there, please«, kaže mi jedan senator iz New Yorka koji mi je, beskrajno ljubazno, omogućio da posjetim suterene, salone i dvoranu za sastanke gornjeg doma187. Tim there (»tamo«) označio je crne četvrti, geto, bijedni i prljavi te-

186 D. C., odnosno District of Columbia, federalnu jedinicu koju čini grad Washington, (ur.) 187 Senat je gornji dom Kongresa (ur.)

ren opustošen drogom, alkoholom i zločinom. U tim četvrtima, međutim, živi velika većina stanovnika Washingtona DC.

Većina globalista iz Svjetske banke i MMF-a, očito, onamo ne stupe nikad. Jednako kao što ignoriraju prekomorski Treći svijet, slijepi su i i na blato što se širi na dva koraka od njiho-vih klimatiziranih ureda.

Na Pennsylvania Avenue, uzaludno tražim taksi koji bi me htio odvesti »onamo«. Odbijanja slijede, jedno za drugim, više od pola sata. Vrućina je zagušljiva, asfalt se topi. Napokon je-dan se Etiopljanin zaustavlja. Raspravljamo o najnovijim do-gađajima u Addis-Abebi. Zatim, oprezno, počinjem pregova-rati. On maše glavom, ali se zatim predomisli i kaže mi: »U redu. No, nema zaustavljanja. A ja ću birati ulice kojima ćemo proći.«

Tako sam upoznao svijet automobilskih olupina, raspore-nih kuća bez okana i stakala, odrpane crne djece, očiju uga-slih od droge...

Svjetska se bijeda tako prostire gotovo do praga Bijele kuće. Nekim čudnim prokletstvom, carstvo ne uspijeva sakri-ti potpuno bezbrojne žrtve koje samo svakodnevno proizvodi. Kao i valovi nekoga prokletog oceana, one dolaze udarati na nekoliko koraka od Capitola. Međutim, globalisti iz ustanova Bretton Woodsa zaista su slijepi, gluhi i lišeni njuha. Oni ne zamjećuju žrtve koje proizvode tijekom dugoga dana.

Nikakav nemir i nered ne uznemiruje im savjest.

ČETVRTI DIO

Demokratizirati svijet

ZBOR: (...) Gdje srno sada, jadna moja Elektro,

gdje li smo sad?

ELEKTRA: Gdje smo to?

NARSESOVA ŽENA: Da, objasni. Ja baš ne shvaćam brzo. Jasno

osjećam da se nešto događa, no ne razumi-

jem što. Kako se to zove kad dolazi dan, kao

danas, i kad sve živne, kad je sve u pokre-

tu, a zrak se diše, kad smo ostali bez ičega,

kad život plamti, kad se nedužni međusobno

ubijaju, a krivci muče na početku dana što

dolazi?

ELEKTRA: Pitaj prosjaka. On zna.

PROSJAK: Za to, ženo Narsesova, postoji baš lijepa ri-

ječ. To se zove zora.

Jean Giraudoux Electre

I

Nada: novo svjetsko civilno društvo

Večer je bila sparna na obali Nigera u to kišno doba 2001. godine Na terasi Grand Hôtela - koji nema ničega velikoga osim imena »grand« - slaba žuta svjetla gasila su se u redovi-tim razmacima. U Niameyu, struja je često slaba. Iz obližnje posude sa žeravicom dizao se u nebo ugodan miris janjećih ražnjića. D.B. i ja bili smo jedini strani gosti na terasi.

Nebo bijaše teško i crno. Prelazeći preko velikog mosta u daljini, posljednji su kamioni odlazili prema jugu i atlantskoj obali, a svjetla njihovih farova klizila su po mračnim valovi-ma rijeke. D.B. se bio vratio iz Ténéréa. Ondje je upravo sni-mio film o životu, običajima i seljenjima Tuarega. Pritom je svojim očima vidio pomor stada deva i koza što ih je izazvalo ukidanje, po nalogu MMF-a, Nacionalnog veterinarskog ureda. Bio je svjedok more, beznađa stočara, bijede njihovih obitelji.

Pričao sam mu o svojim razgovorima s Djermakoïem iz Dossoa, kraljem plemena Djerma, i s premijerom, o njihovim brigama, njihovoj nemoći pred arogancijom plaćenika Svjets-ke banke. Odjednom D.B. me prekinuo: »Hoće li jednoga dana biti suda u Nürnbergu za te ljude?«

Nisam razumio. »Što želite reći?« Poznati etnolog, autor priznatih znanstvenih knjiga, dobit-

nik najviših nagrada za dokumentarni film, D.B. izvanredno je uljudan čovjek. Te večeri, međutim, ljutnja ga je svladala.

»To je, ipak, jednostavno! Nacisti, fašisti svih vrsta, usprkos svojim monstruoznim zločinima, uvijek su napadali samo

određene ljudske skupine. Odricali su čovječnost tih skupina, tih naroda i uništavali su ih genocidom.« I dalje nisam shvaćao što je htio reći.

D.B. je tada dodao: »Neoliberalizam napada cijelo čovječan-stvo. Za nekoliko desetljeća, ti ljudi koji danas vladaju našim planetom morat će podnijeti ozbiljne račune.«

Dakle, ti gospodari - grabežljivci - odbijaju uzeti u obzir bijedu Brazila ili Sjeverne Koreje, korupciju u Kini, širenje pu-stinja u Africi, borbu žena i mladih u Alžiru, novačenje zapad-nih najamnih radnika za održavanje javnih službi, propadanje duševnog zdravlja dugotrajno nezaposlenih.

Suvremeni je kapitalizam glup i ciničan, on je posve zabo-ravio svoje protestantske korijene. Ništa se ne može očekivati od njega. Treba se boriti protiv njega, izolirati ga i isključiti.

Uspostava planetarne tiranije financijskoga kapitala, uzna-predovala monetarizacija ljudskih odnosa, progonstvo vred-nota prosvjetiteljstva donijeli su nepopravljive štete nacional-noj republikanskoj državi.

Taj povijesni proces pokreće brojna pitanja. Gdje potražiti moći rađanja jedne postnacionalne demokra-

cije? Tko bi, u svijetu uništenom nejednakostima i bijedom, mogao bogatima nametnuti nužnu preraspodjelu dijela njiho-vih bogatstava? Tko bi siromašnima mogao zajamčiti priliku za preživljavanje i pristupanje društvenoj pokretljivosti? Koji bi mogli biti, na početku 21. stoljeća, novi oblici samouređenja društava?

Nakon smrti republikanske države, kako sagraditi nove mehanizme javnog nadzora koji bi bio sposoban pripitomiti i način kapitalističke proizvodnje, sada divlji nego ikada? Kako njegovu, zasigurno čudesnu, snagu pretvoriti u faktor civili-zacije, u način pristupa pravednijem, slobodnijem i dostojan-stvenijem svijetu?

Tko si danas može staviti u zadatak da pripitomi tu zvijer? Koja bi se vlada mogla ponositi da je svoj zakon nametnula grabežljivcima?

Suočeni s divljinom koja napreduje, kako se boriti za civi-lizaciju? Što učiniti da bi se sačuvale ljudske vrijednosti soli-

darnosti, društvene pravde, vladanja sobom, kako se držati da bi se čovjeka spriječilo da nazaduje?

Habermas se ovako pita: »Izazov je u tome da se sačuvaju velika demokratska ostvarenja europskih država-nacija dalje od njihovih granica... Kako se može osmisliti demokratska potvrda odluka donesenih izvan državne organizacije? U kojim se uvjetima zamisao koju o svojemu osobnom identitetu imaju akteri sposobni djelovati na svjetskoj ljestvici može promijeni-ti, i to na takav način da se nadnacionalni režimi sve više razu-miju kao članovi zajednice koji su, bez pričuvnog rješenja, pri-siljeni voditi računa o svojim interesima i braniti univerzalne interese.«188

Prvi nam odgovor dolazi od »suverenista«. Suočeni s gra-bežljivcima, oni žele preurediti republiku, pokušati potući car-stvo suprotstavljajući mu naciju.

Ma kakvi bili izborni rezultati što će ih postići kandidati »suverenista« u Europi, i osobito u Francuskoj, ja ne vjerujem u uskrsnuće nacionalne i republikanske države, onakvu kak-vu zastupaju Régis Debray, Max Gallo i Jean-Pierre Chevène-ment. Vjerujem da je nesreća dovršena. Nasilje kapitala široko je zasjeklo normativnu sposobnost države. Iz republikanske civilizacije prešli smo u eru džungle.

Drugi je odgovor Jürgena Habermasa: samo bi Organizacija Ujedinjenih naroda bila sposobna prikupiti i učiniti da se po-novno rodi normativno i moralno nasljeđe nacionalnih država u raspadu. Samo bi ona, prema Habermasu, mogla odgovoriti na zahtjeve nekoga transnacionalnog režima »sposobnoga na-doknaditi funkcionalne gubitke nacionalne države, a da lanac demokratskog ozakonjenja ne bude osuđen na prekid.«189 UN bi mogao biti oličenje međunarodne javne savjesti.

Ujedinjeni narodi zapravo su složena galaktika nastanjena desetcima tisuća ljudi i žena, vrlo različitih sposobnosti, po-rijekla, plaća i dužnosti. Neki su sjajni i vrlo mjerodavni, manji je broj otvoreno korumpiran.

188Jürgen Habermas citirano djelo, str. 121. 189Ibid., str. 141.

Ustroj koji ih spaja rasplinut je: 22 specijalizirane organiza-cije (to je njihov službeni naziv) tvore srce toga složenog uređaja. Njegovi su, naime, dijelovi: Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), Međunarodna organizacijarada(IWO), Svjetska organi-zacija intelektualnog vlasništva (WOIP), Svjetska meteorološka organizacija (WMO), Organizacija za poljoprivredu i prehranu (FAO), Organizacija za pomoć djeci (UNICEF), Organizacija za znanost i kulturu (UNESCO) itd.

Sve su te specijalizirane organizacije općenito snažno bi-rokratizirane, ali ipak - osim nekih iznimaka - imaju veliku učinkovitost na terenu. One, u biti, rade čudesan posao.

Uzmimo nekoliko primjera: bitka koju vodi WHO protiv epidemija; borba UNICEF-a i FAO-a za pomoć žrtvama gladi; strpljiva strategija koju je pokrenuo Visoki komesarijat za pra-va čovjeka protiv rasizma, diskriminacije i mučenja; pomoć koju svaki dan pruža Visoki komesarijat za izbjeglice milijuni-ma progonjenih ljudi širom svijeta.

Ipak, sve ono što stručnjaci Ujedinjenih naroda čine - s hrabrošću i razumom - da bi pomogli unesrećenim pučanstvi-ma vrlo je malo u usporedbi sa štetama što ih tim istim pu-čanstvima nanose lešinari MMF-a.

Groteskna situacija! Sve agencije UN koje rade za razvoj i humanitarnu pomoć svoja izvješća o godišnjoj aktivnosti mo-raju predati Ekonomskom i socijalnom vijeću UN-a, čije je sjedište u Ženevi. Svjetska banka i MMF također su ustanove UN-a i podvrgnuti su, dakle, u načelu, sličnom nadzoru njiho-vih aktivnosti (samo Svjetska trgovinska organizacija, WTO, nije dio UN-a).

Vijeće, sastavljeno od 54 države-članice koje bira Opća skupština u skladu s člankom 10. Povelje, treba osigurati »po-vezanost napora i politike« ustanova, agencija, fondova i pro-grama Ujedinjenih naroda.190

190 Sergio Vieira de Mello La conscience du monde, l'ONU Jace à

l'irrationel dans l'histoire (Savjest svijeta, UN sučeljen s iracional-

nim u povijesti), inauguralno predavanje, Ženeva. IUHEI. 2. studenoga 2000.

Karikirajući s mukom sadašnju situaciju stotina milijuna ljudi, djece i žena iz južne hemisfere, mogli bismo reći ovako: plaćenici Svjetske banke i MMF-a uništavaju svakodnevno, snažnom rukom, skromne i krhke društvene napretke ostva-rene zahvaljujući stručnjacima humanitarnih i razvojnih agen-cija.

NATO i američka imperijalna logika trijumfiraju nad ko-lektivnom sigurnošću.191 San o podijeljenom napretku ustu-pa mjesto rastućoj nerazvijenosti, marginalizaciji, uništavanju dijela čovječanstva bijedom koja je u porastu. Međunarodna arbitraža, koju želi UN, pometena je arogancijom američkoga carstva. I što reći o jednakoj raspodjeli dobara na ovome pla-netu? Daleki privid... Nevidljiva ruka tržišta svakoga dana odlučuje tko će živjeti i tko umrijeti. Grabežljivci trijumfiraju. Oni svijetu nameću privatizaciju. Umjesto da se suoče s njima, Ujedinjeni narode pokušavaju ih pripitomiti, ali bez uspjeha.

Rezimirajmo: kao i ona »suverenista«, i Habermasova je hi-poteza nedjelatna.

Gdje je nada? U novom svjetskom civilnom društvu. No, što treba shva-

titi tim pojmom? Civilno je društvo odigralo odlučnu ulogu u raskidu s feudalnim svijetom. Brzi trijumf republikanske države uklonio ga je s pozornice i zatim poslao u zaborav. Ono danas doživljava spektakularni preporod.

Ono je okvir gdje se razvijaju novi društveni pokreti, gdje se potvrđuju dosad neafirmirane uloge i strukture, gdje se pronalaze novi odnosi između ljudi i nacija, gdje se smišljaju svijet i društvo izvan krutih kanona dominantne dogme i njezi-ne uobičajene negacije.

Pogledajmo prvo ideološke uvjete njegovog nastanka.

191 Isto str. 43.

II

Načelo velikodušnosti

Neoliberalna ideologija provodi strahovito pranje mozgova. Za bogate, to pranje je blagoslov. Svjetska »antiteroristička« ko-alicija predsjednika Georgea W. Busha osuđuje svaku oporbu globalizaciji. Svaki otpor privatizaciji svijeta kažnjava se anate-mom. Tko god ugrožava izvanredno bogatstvo bogatih isključuje se iz civiliziranoga svijeta. Neoliberalna ideologija rado boga-tašima toči do vrha. Njihova bogatstva smješta na sigurno.

A siromašni? Oni nemaju ideologije. Neoliberalno pranje ispraznilo im je mozak. Ostaje im samo elementarni snažan osjećaj za pravdu, neiskorjenjiv zahtjev za »pravo na život«, zahtjev koji ima svoj odjek iz jadikovki onih najsiromašnijih među najlišenijima iz vremena 1789., svih onih bijednika, iz-gladnjelih, koji su morali čekati smaknuće kralja Louisa XVI. i radikalizaciju Francuske revolucije da bi provalili na scenu Povijesti. Zvali su ih »goropadnicima«. Jedan od njihovih pr-vih glasnogovornika bio je svećenik Jacques Roux i upravo je on bio prvi koji je govorio o »pravu na život«.192

Tijekom više od 200 godina, postojala je nakon toga, barem u teoriji, neka vrsta krhke jednakosti između riječi moćnih i one potlačenih. Duž cijeloga 19. stoljeća i u većemu dijelu dva-desetoga, cvala je radnička kultura. Tabor siromašnih imao je 192 Les Droits de l'homme. Histoire des droits et libertés en France

(Prava čovjeka. Povijest prava i sloboda u Francuskoj), dokumentar-ni priručnik što su ga izdali Archives de France, Francuski arhivi, Pa-riz, 1969.

svoje umjetnike, intelektualce, filozofe. Izdavao je svoje vlastite novine. Imao je svoja kazališta, svoje blagdane, svoje povorke, svoj kalendar. Njegovi sindikati, njegove potporne udruge i za-druge, njegove političke stranke postale su snažne. Ukratko, tabor siromašnih cijelo je to vrijeme raspolagao solidnom ko-lektivnom strukturom, živom i dinamičnom, sjajne kreativno-sti i voljom za otporom, čvrstom kao stijena.

Danas je ta jednakost prekinuta. Riječ je žrtava praktički nestala s toga razasutoga polja. Kako to protumačiti? Uz uni-verzalnu strategiju neoliberalnog pranja mozgova, o čemu smo upravo govorili, očito je da je ponašanje SSSR-a i njegovih satelitskih režima - uzimajući u obzir vjerodostojnost koju su ti režimi desetljećima uživali među potlačenima u cijelome svijetu - teško odgovorno za raspad kolektivnoga »super-ega« potlačenih klasa.

Boljševici u Rusiji, Crveni Kmeri u Kambodži, kao i druge stranke i pokreti koji su se rađali u taboru siromašnih i pridruživali se komunizmu, odricali su se ljudskoga dostojan-stva smatrajući ništavnim neotuđivo pravo čovjeka na osobnu sreću. Prema njima, zadovoljenje kolektivnih potreba mora imati prednost nad pojedinačnim potrebama. Ljudsko se biće moralo žrtvovati u korist kolektivnoga bića - partije, avangar-dnog pokreta ili države.

Čovjek ostvaruje svoju slobodu slobodno izabranim svojim činom. Boljševici i njihovi sljedbenici širom svijeta ukinuli su slobodu izbora.

Bila je negirana i ljudska potreba za transcendentnošću i, dakle, za vjerom. Na žalost. Posjetio sam sovjetsku središnju Aziju sredinom osamdesetih godina. U Buhari, Samarkandu i Taškentu, mnoge od njihovih prekrasnih džamija, rođenih iz tisućljetnoga žara, bile su zatvorene daskama natopljenima kišom ili, rjeđe, pretvorene u muzeje. Kult vođe, izlivenog u bronci ili željezu, posve je zamijenio religiju.

Upoznao sam Pyongyang pod Kim Il Sungom. Apsurdnost kulta džučea193, što su ga stvarali arhitekti, muzealci, ideolozi 193 Džuče je Kimova ideologija komunizma primijenjenog na sjeverno-korejske okolnosti.

i povjesničari režima, nadmašivala je sve što se može zamisli-ti. Ludilo je lutalo po neizmjerno velikim, kilometrima dugim avenijama, uzduž stambenih silosa glavnoga grada.

U SSSR-u i u satelitskim državama, slobodna filozofska ili politička rasprava bila je postala nemoguća zbog pomnoga nadzora duša. Sveučilište - pogotovo kada je riječ o društve-nim znanostima - postalo je beskrvno zbog profesorima na-metnute obveze da poštuju liniju partije.

SSSR je ponovno izmislio seljaka okovanoga za zemlju. Granice zemlje bile su hermetički zatvorene. Smrt među bod-ljikavim žicama i minirana polja ugrožavali su bjegunce. Da bi se otišlo živjeti u gradu, nužna je bila posebna dozvola po-litičke policije.

Sjećam se Istočnog Berlina pod komunističkim režimom. Podižući glavu na peronu željezničke stanice Bahnhof Friederi-chstrasse, vidio sam jednoga dana, sasvim gore, na balkonu ispod staklenoga zvona, policijskog časnika u čizmama kako promatra prolaznike na peronu. Pokraj njega bila su dvojica vojnika sa strojnicama uperenima prema putnicima. Dolje, duž tračnica, vojnici u pratnji njemačkih ovčara pregledavali su ispod vagona, da bi se uvjerili kako se nijedan građanin Njemačke Demokratske Republike (DDR) ne skriva pokuša-vajući pobjeći u neku drugu zemlju.

Taj povratak u sužanjstvo lišio je više naraštaja ljudi slobo-de da odlaze i dolaze, da putuju, susreću druge narode i upoz-naju svijet.

Boljševici i njihovi oponašatelji izmislili su uz ostalo i kultu-ru nazvanu proleterskom, oslonjenu na državnu stegu. Umjet-nici disidenti bili su strogo kažnjavani. Vladimir Majakovski ubio se 1930, Aleksandar Blok još 1921. Politička policija ubi-la je Vsevoloda Mejerholjda 1942.

Ta proleterska kultura ugušila je svako autonomno stva-ralaštvo. Ona je unakazila bogatstva, beskrajnu raznovrsnost kulturnih baština naroda pod komunističkom dominacijom.

Boljševici su ukinuli tržište, ugušili slobodan protok robe. Planiranje je posve zamijenilo individualnu inicijativu. Rezul-tat? Neimaština, racioniranje potrošnje i nesigurnost ugrađeni

su u sustav. Da biste, čak i kao stranac u prolazu, imali pri-stup u neki od mnogih restorana, često vrlo lijepih, u središtu Moskve - npr. onome u hotelu »Nacional« ili u hotelu »Metro-pol« - trebalo je imati solidne odnose barem s jednim članom nomenklature.

A bilo je i masovnih pokolja. U Ukrajini je Staljin svjesno glađu usmrtio više od 11 milijuna seljaka, njihovih žena i djece. A što reći o prisilnim preseljenjima desetaka milijuna ljudi? Čečeni u Kazahstan, Tatari u Sibir i deseci milijuna drugih ljudskih bića u polarne zone. Boljševici su otrgnuli ci-jele narode iz njihovih životnih mjesta, iz njihove povijesti, li-šavajući ih sredstava za opstanak i razvoj.

Tome je uzrok cijela komunistička ideologija, a ne samo bi-rokratski aparati. Ta se ideologija temeljila na pogrešnoj zami-sli o čovjeku i dubokome nepoznavanju njegovih pravih želja. U trenutku gušenja mađarskoga ustanka tenkovima Crvene armije u studenome 1956., Jean-Paul Sartre je napisao ovu rečenicu: »Ovo je krvava krinka voljenoga lica.«

Međutim, Sartre se varao. Voljeno je lice bilo ono iz našega sna.

Najodlučnijim i najcjenjenijim protivnicima pranja mozgo-va što su ga provodili zapadni kapitalisti, komunistička je ideologija - u svojoj staljinističkoj i trockističkoj verziji ili na-dahnuta Rosom Luxemburg - poslužila gotovo cijelo stoljeće kao primjerna ideologija.194 Saznavši za Staljinovu smrt, mi-lijuni radnica i radnika, intelektualaca i seljaka širom svijeta iskreno su jecali. Za njih, izraz »djed naroda«, koji su iskovali komunisti u Moskvi, nije bio propagandna laž.

A kada je riječ o socijaldemokraciji, ona je vrlo brzo nestala

194 Nakon 1968, Rosa Luxemburg, ubijena u siječnju 1919. u Berlinu, bila je najpopularniji uzor u sredinama ljevice na Zapadu, i to zato što nikada nije upoznala iskušenje vlasti. Radnički pokret upoznao je četiri internacionale: Prva, koju je utemeljio Karl Marx 1864., potonula je nakon kraha Pariške komune; Druga, koja još postoji danas, oku-plja socijaldemokratske stranke, uglavnom iz Europe: Treću, koju je raspustio Staljin, utemeljio je Lenjin 1919.; Četvrta, koja još živi, orga-nizira trockističke pokrete, saveze i stranke.

kao autonomna snaga. U Sjedinjenim Država, gdje je široki sloj industrijskoga proletarijata trpio neljudske radne uvjete, ona se rastopila još od kraja 19. stoljeća, kao žrtva strašnoga pranja mozgova što su ga provodili Rockefeller, Vanderbilt i drugi Morgani.

U Europi, socijaldemokracija je brzo nacionalna. Posljed-nji protukapitalistički kongres Druge internacionale bio je onaj u Stuttgartu 1907. na kojem su dominirali veliki glasovi Jeana Jaurèsa i Augusta Bebela. Nakon toga su nacionalis-tičke buržoazije različitih europskih država postupno uspje-le, zahvaljujući osobito otrovu ksenofobije, antisemitizma i šo-vinističkoga nacionalizma, uništiti ugled socijaldemokratske misli. Stoga Druga internacionala nikada i nigdje nije uspjela uspostaviti socijalnu demokraciju kojoj je toliko težio Jacques Roux i, nakon njega, Gracchus Babeuf.

Staljin je umro od moždanog krvarenja, u Kremlju, 5. ožujka 1953. Otada se državni teror, primjenjivan protiv »de-vijanata«, malo po malo ublažavao, prvo neprimjetno, zatim sve brže. Osobito za vrijeme vladavine Leonida Brežnjeva (od 1964. do 1982.), korupcija širokih sektora države i društva burno je napredovala. Pojavili su se sve snažniji i moćniji ma-fijaški karteli koji su se infiltrirali u gospodarstvo i spajali ključne saveze s ovim ili onim regionalnim sekretarom, s tim ili tim direktorom industrijskog kombinata i poljoprivrednim ili trgovačkim kompleksom. Time su činili i stvarne usluge pučanstvu, iscijeđenog uvijek novim nestašicama, jer su orga-nizirali i opskrbljivali crno tržište u svim velikim gradovima.

Dana 10. ožujka 1985. Mihail Gorbačov izabran je za ge-neralnog sekretara Sovjetske komunističke partije. Ubrzo je proglasio glasnost i perestrojku. što je značilo uspostavu poli-tike transparentnosti, otvaranja i ograničene demokratizacije. U okviru sovjetske javnosti, osobito ruske, golema se nada tada rodila: zemlja će se otvoriti Zapadu, pridružiti se koncer-tu civiliziranih naroda, jesti koliko je tko gladan, disati, vese-liti se svijetu, živjeti napokon.

U kolovozu 1991., raspao se Sovjetski Savez. Tada je stra-hovita vitalnost mafijaških bandi, preneseno rečeno, eksplodi-

rala. Danas one dominiraju na svim sektorima i nadziru otva-ranje tržišta. I prkose Zapadu. Najdivljiji se kapitalizam tako stropoštao na Rusiju i republike rođene iz ruševina SSSR-a. U tim uvjetima, običan građanin živi u tjeskobi, dezorijentiran je i posve nesiguran. Podnosi u punoj mjeri ekonomsku i so-cijalnu bijedu koja slijedi propast starih ustanova.

U toj situaciji, gospodari zločina, novi boljari, tvore svojevr-sni željezni štit koji je jedini sposoban oduprijeti agresiji za-padnih kapitalista. Svi su stari putokazi srušeni. U strašnom slomu totalitarna je država svojim padom povukla i pokopala pod svojim ruševinama sve stare vrijednosti, ponašanja, usta-nove i sigurnosti. Hladan i očajan nihilizam smjestio se u dušama. Ostaje ova očitost: jedini su ozbiljni suparnici stra-nim grabežljivcima ruski grabežljivci. Ubijeni zapadni bankar u Moskvi, to je iznova uspostavljen komadić ruskoga do-stojanstva.

Na ruševinama SSSR-a, grabežljivci iz cijeloga svijeta su vrlo brzo počeli izlijevati milijarde dolara, kupujući ono što je bilo na prodaju. A sve je bilo na prodaju. Primjenjujući zakon divlji-ne, oni su se tako domogli bajnih bogatstava tih velikih prosto-ra. S prešutnim pristankom siromašnih, ostavljenih bez ideo-logije, dezorijentiranih i lišenih svih moralnih oznaka.

Vrlo su brzo grabežljivci i njihovi plaćenici uspjeli razoružati svoje lokalne konkurente, zahvaljujući svojim vezama sa sta-rim aparatčikima, kao što su Jeljcin, Černomirdin i Putin. Tako je između 1991. i 1995. MMF dodijelio više od 31 mi-lijardu dolara zajmova vladama i državnim tvrtkama Ruske Federacije, Ukrajine, Kazahstana i 12 drugih republika koje su bile u sastavu bivšega SSSR-a. Pogođen golemim mafijaškim pronevjerama i pljačkama, najveći dio tog novca vrlo se brzo ponovno pronašao na privatnim računima financijskih rajeva u Švicarskoj, na Bahamima. u Lihtenštajnu i na Jerseyu.

Pritom valja zabilježiti neobičnu epizodu. Mihail Gorbačov postao je generalni sekretar KP SSSR-a 1985, kako smo već rekli. Shvaćajući da opstanak sustava zahtijeva brze reforme, uspostavio je neke slobode, počeo je liberalizirati gospodarstvo i razvio je teoriju o »čovječnosti iznad nacija i ideologija, ukrca-

nih u istoj pustolovini«.195 U to je doba vanjska sekcija Central-noga komiteta KPSS grozničavo nastojala uspostaviti kontakt s Drugom internacionalom ili s onim što je od nje ostalo. Iza-slanstva europskih socijaldemokrata, dakle, redala su se pod kristalnim lusterima Kremlja i Palače Partije u Moskvi. Tako su, na primjer, Willy Brandt, predsjednik Druge internacionale, i Mihail Gorbačov postali pravi prijatelji. Akademija znanosti i Centralni komitet predložili su mi, tih godina, da vodim javni razgovor s velikim ekonomistom Jurijem Nikolajevičem Popo-vim. Susretali smo se u Moskvi i Ženevi. O tome je objavljena knjiga.196 Jurij Nikolajevič Popov, blizak Gorbačovu i glasnik nove linije, u njoj razvija teoriju o nužnoj obnovi međunarodne socijaldemokracije. To je dubok i tragičan nesporazum sjeti-mo li se u kakvome su stanju bile socijaldemokratske stranke i sindikati na Zapadu na pragu devetog desetljeća. Te su skupi-ne, u biti, još preživljavale samo zahvaljujući svojoj sposobno-sti ucjenjivanja, pretvarajući u socijalne prednosti strah svoga članstva i desnice pred prijetnjom komunističkih izbornih gla-sova.

Kad je komunizam za vrijeme Gorbačova krenuo putem ne-stanka, utjecaj socijaldemokrata ishlapio je istoga trenutka...

Pod tom hrpom ruševina starih ideologija o otporu, valja, dakako preustrojiti i pojedinca. Međutim, nova se laž pomoli-la na obzoru: neoliberalna ideologija novih gospodara željela nas je natjerati da povjerujemo kako ona otvara eru indivi-dualnosti! Individualizam kao znak raspoznavanja globalizira-noga kapitalizma!

Što to najavljuju gospodari? Da su putovi slobode neogra-ničeni. Pomalo kao u supermarketu, gdje potrošač bilo kada može izabrati između cijele gomile ponuđenih proizvoda.

Radništvo je ostalo bez statusa, postalo je do krajnosti krh-

195 Govor Mihaila Gorbačova od 15. siječnja 1986., citiran u: Jurij Nikolajevič Popov i Jean Ziegler Dijalog Istok-Zapad, Moskva, izdanje Progres 1987.; francusko izdanje Pierre-Marcel Favre, Lausanne i Pa-riz, 1987. * 196 Jurij Nikolajevič Popov i Jean Ziegler Dijalog Istok-Zapad, već citi-rano

ko, ali se istim udarcem radnicima otvaraju tobože neogra-ničene mogućnosti: tijekom života, prelazit će gotovo bez preki-da s jednoga posla na drugi, nasumce kroz tehnološki razvoj i ugodnosti što ih pruža tržište u stalnoj ekspanziji. Odatle proizlazi, prema neoliberalima, sloboda bez granica za zapo-slenike.

Međutim, u stvarnosti, pojedinac kojega je stvorio globali-zirani kapital sveden je na svoju golu funkcionalnost. On ima dojam da je slobodan jer, u zbrci tržišnih pravila što se pri-mjenjuju na njemu, ne može prepoznati otuđenje koje vlada njime i koje ga lišava individualnosti.

Max Horkheimer ovako razobličava neoliberalnu laž koju o individualnosti proizvodi kapital: »Stroj je odbacio vozača i slijepo juri u prostoru. Čak i u trenutku kad se nađe na vrhun-cu, razlog je postao iracionalan i glup. Projekt je našega vre-mena autonomija moga 'ja', njegovo održanje, kad više nema

mene da bih ga održao...«197 I dalje: »Individualnost pretpo-stavlja dragovoljno odbijanje brzih i trenutačnih zadovoljstava u korist materijalnog i intelektualnog očuvanja svoga vlastitog opstanka. Ako je put prema takvim planovima blokiran, onda ima malo razloga da se odbije uživanje trenutačnih i prolaznih veselja (...) Što je jače zanimanje pojedinca prema predmeti-ma, to će više ti predmeti dominirati njime, to će više njegov duh biti pretvoren u automat formaliziranog razuma.«198

Pojedinac kojeg je proizveo globalizirani kapital ne po-sjeduje ni identitet niti slobodu bilo koje vrste.

Globalizirani kapital proizvodi atomizirane pojedince, bi-jednike izolirane jedne od drugih, bez osobnih znakova, čiji je opstanak posve određen vanjskim stegama.

Philipe Zarifian pridaje sljedeću definiciju stvarnog poje-dincima u vrijeme općega trijumfa globaliziranoga kapitala: »(...) Ostaci društvenih bića slomljenih, oslabljenih, izloženih

197 Max Horkheimer Kritische Theorie, knjiga II., Frankfurt, Fischer Verlag, 1968., str. 310-311. 198 Ibid.

da se sami suočavaju s velikim ekonomskim, upravnim i prav-nim sustavima.«

Stvarni pojedinac u vrijeme trijumfa financijskoga kapita-la svjetlosnim je godinama udaljen od pojedinca kakvoga su shvaćali i željeli filozofi prosvjetiteljstva i očevi Francuske re-volucije.

Doveden u srpnju 1794. pred članove Komiteta za opće do-bro, koji će mu biti suci, Saint-Just se ovako izjasnio: »Prezi-rem prah od kojega sam sastavljen i koji vam govori: moći će me se mučiti i učiniti da zašuti taj prah. Međutim, ne bojim se da mi se oduzme onaj neovisni život što sam ga sebi dao u stoljećima i nebesima.«199

Punih 179 godina poslije, Salvador Allende, na dan svoje smrti, 11. rujna 1973., podsjetio je na Saint-Justa. Iz pred-sjedničke palače Monede u plamenu, posljednji se put obratio čileanskom narodu: »Vojni su zrakoplovi bombardirali antene Radio Portalesa i Radio Corporaciona. Moje riječi ne proizlaze iz boli nego iz razočaranja. Kakva god bila kazna onih koji su izdali svoju prisegu (...) radnicima, ja neću popustiti i neću od-stupiti (...) U ovome povijesnom trenutku ja znam da životom moram platiti vjernost naroda. Kažem vam: klica koju preno-simo savjesti tisuće i tisuće Čileanaca dostojnih toga imena, neće se nikad moći iskorijeniti.(...) Oni (vojni pučisti) imaju silu. Oni nas mogu pokoriti. No, društveni pokreti ne mogu se zadržati ni zločinom ni silom. Povijest pripada nama. A naro-di su oni koji je stvaraju. (...) Narod se mora braniti, ali ne i žrtvovati. Ne smije se prepustiti ni da bude izrešetan mecima niti da ga ponižavaju. (...) Radnici moje domovine, ja vjerujem u čileanski narod i u njegovu sudbinu. Doći će drugi ljudi koji će prevladati ovaj sivi i gorki trenutak kada trijumfira izdaja. (...) Znajte da će se i prije nego što očekujete iznova otvoriti velike avenije po kojima će hodati slobodan čovjek da bi sa-gradio bolje društvo.

Živio Čile! 199 Louis-Antoine de Saint-Just: Fragments d'institutions républicai-

nes (Fragmenti o republikanskim ustanovama), Pariz, Glavni savez izdavača, 1988.

Živio narod! Živjeli radnici!«200

Ono što se danas može obnoviti, to je pojedinac kakvim su ga shvaćali Voltaire, Diderot, Rousseau, i kakvoga su na svi-jet donijeli revolucionari iz 1792. Građanska individualnost nije ništa drugo nego pustolovina u kojoj biće u potpunosti po-tvrđuje svoju osobnost, a da pritom ne zaboravlja svoju ovis-nost o svijetu. Čujmo Zarifiana: »Usmjerenje prema drugo-me, prema drugim ljudima, kao aktivnost koja se subjektivno osjeća kao korisna, točnije nužna; usmjerenje prema stanjima prirode koje rad preobraćuje mijenjajući usput - prema glaso-vitoj Marxovoj formuli - ljudsko biće s kojim se bavi. (...) Os-jetljivost prema načinu da se živi radosno jest akcija. Ona se iskazuje otvaranjem prema čovječanstvu bez granica.«201

Autonomija pojedinca globalni je proizvod civilnoga društva, budući da u novome civilnom društvu pojedinci prestaju biti neprijateljima ili potencijalnim konkurentima: oni se me-đusobno raspoznavaju kao članovi iste svjetske zajednice. Oni se jačaju svojom suradnjom, potvrđujući pritom svatko svoju individualnost.

U srcu obnove pojedinca naslijeđenoga iz prosvjetiteljstva postoji, dakako, snažna proturječnost, ona koja postoji izme-đu zajedničkih sklonosti svih pojedinaca i radikalne potvrde svakoga od njih, u svakome trenutku, vlastite individualnosti. No, kaže Zarifian, ta se proturječnost posve prirodno ukida zajedničkom praksom otpora: »Postoje između svih bića za-jedničke sklonosti i pojmovi koji su kadri podnijeti račune u svojim unakrsnim naklonostima i zajednički se podudaraju. Umjesto da se uništavaju ili slabe, one se jačaju, povećavaju snagu svakoga i svih. Dakle, normalno je vjerovati kako je praksa velikodušnosti posve dobra.«202

200 Alain Touraine: Vie et mort du Chili populaire (Život i smrt narod-

nog Čilea), Pariz, Seuil, 1973. 201 Philippe Zarifian L'émergence d'un Peuple-Monde (Pomaljanje Na-

roda-Svijeta), već spomenuto djelo, str. 77. 202 Ibid.

Za te se sklonosti pretpostavlja kultura, poznavanje svijeta i onih drugih koji su suprotnost povlačenju u sebe. Također i autonomija, znatno različita od prepariranog pojedinca, proizvedenog ideologijom grabežljivaca.

Druga proturječnost vlada opstankom pojedinca uvučenog u jednu ili drugu od mnogih fronti otpora globaliziranome kapitalu, to je dvostruki neprekidni pokret pripadnosti i različitosti. Vidjet ćemo malo dalje probleme s kojima se da-nas, u svojoj svakodnevnoj praksi, sučeljavaju mnogi antiglo-balistički pokreti, osobito Pokret radnika bezemljaša u Bra-zilu (MST). Stalno vrebaju dvije pogibelji: davanje pretjerane važnosti razlikama od drugih i odbijanje raščlambe o pripad-nosti pojedinca nekoj zajednici određenoga porijekla.

Postojanje pokreta kao što je MST uvijek je događaj. A taj je događaj stalno osuvremenjavanje logike koja lebdi između pri-padnosti pojedinca posebnoj zajednici s poznatim porijeklom i razmaka koji ga razdvaja od drugih pojedinaca, koji pripa-daju drugim zajednicama, ali su angažirani u istoj borbi.

Individualizacija je, dakle, uvijek problematična. Još jedna riječ za kraj. Velikodušnost je veliki pokretač

praktično svih pokreta koji se. na svih pet kontinenata i u naj-različitijim oblicima, danas bore protiv oligarha globalizirano-ga kapitala. No, što je velikodušnost? To je istodobno pozitiv-no uzbuđenje rođeno iz osjećaja revolta prema tlačenju i želja za stvaranjem boljega svijeta. Valja, dakle, na velikodušnost gledati kao na mješavinu, još nestabilnu, ma koliko napora pružali, između strasti i akcije, između učinka i ideje. Valja to imati na umu čitajući stranice koje slijede.

III

Fronte otpora

Bitke se osmišljavaju na bojištu. One se ne donose dekre-tom. No, snage su razbacane. Treba, dakle, graditi fronte. To je metoda koju primjenjuje novo planetarno civilno društvo na putu svojega javnog pojavljivanja.

Koje su te fronte koje, sve češće, uspijevaju zakočiti korak grabežljivaca i ometati njihove strategije? Brojni pokreti, koji djeluju na pet kontinenata, sada su se udružili.

Na velikome prosvjednom zboru protiv summita G-8 u Ge-novi, u srpnju 2001., 200.000 sudionika zastupalo je više od 800 narodnih pokreta, sindikata i različitih nevladinih organi-zacija iz 82 zemlje.

Od 31. siječnja do 5. veljače 2002. održao se u Porto Alegreu, na jugu Brazila, drugi Svjetski socijalni forum. Pod žarkim suncem, na temperaturi od 34 stupnja Celzija, okupilo se više od 60.000 ljudi sa svih pet kontinenata, ali najviše iz Europe i Latinske Amerike. U javnim zgradama grada, oso-bito u golemom kompleksu Katoličkoga sveučilišta države Rio Grande do Sul, bilo je organizirano više od 700 radionica za raspravu, više od sto seminara i 28 plenarnih sjednica, na kojima se razmatralo 26 tema. U parku Harmunia, slav-lje je trajalo šest dana i šest noći. Beskrajne povorke prola-zile su gradom. U Porto Alegreu, bilo je zastupljeno više od 2000 socijalnih pokreta, sindikata i NVO-a iz 88 različitih zemalja.

Odsjeci su sebi postavili trostruki cilj: razmijeniti »otpo-

raška« iskustva; razmisliti o koordinaciji tih postupaka; uspo-staviti mostove između mreža.

Održano je više usporednih foruma, primjerice forum gra-donačelnika mnogih gradova ili onaj parlamentaraca. Svjetski socijalni forum odupro se tomu da neki šef države ili premi-jer, tko god to bio, može uzeti riječ. Tako se Fidel Castro nije mogao obratiti Forumu... Zamolba belgijskoga premijera da uzme riječ također je bila odbijena. Svaki vojni pokret - ko-liko god simpatija imao u nekih sudionika - bio je također udaljen sa scene. Tako, na primjer, gerilci FARC-a iz Kolum-bije ili baskijske ETA-e nisu mogli pristupiti govornicama ni sjednica, ni seminara, niti odsjeka.

Prostorno je i stvarno nemoguće iznijeti ovdje potpunu listu aktera novoga planetarnog civilnog društva. Da bismo, ipak, što više saznali o njima, predlažem da prihvatimo drukčiju metodu.

Ponajprije identificirati fronte. Shematski ih se može na-brojati šest.

1. Radničke i sindikalne organizacije. Mnoge, kako u Ame-rici tako i u Aziji i Europi, nakon prvoga velikog skupa novo-ga planetarnog civilnog društva u Seattleu (na zapadnoj obali SAD) u studenome 1999., doživljavaju neobičnu renesansu. Sudbina sindikata »Jug«, što ga je, uz ostale, oživio Christo-phe Aguiton, u tome je pogledu primjerna.203

2. Seljački pokreti. Oni zauzimaju središnji položaj u no-vome civilnom društvu. Njihove su organizacije snažne, mo-bilne i aktivne zahvaljujući čudesno odlučnim vođama i bor-cima. Nešto dalje vratit ću se na borbu brazilskoga pokreta Movimento dos Trabalhadores Rurais Sem Terra (MST). MST potječe iz »Via Campesina«, krovne organizacije koja širom svijeta okuplja više od 100 milijuna malih seljaka, stočara, napoličara i useljenih ratarskih radnika. Dio njih čine i vrlo

203 Christophe Aguiton Le monde nous appartient (Svijet nam pripa-

da), Pariz, Plon, 2001., osobito poglavlje 3: »Akteri u mutaciji, sindika-ti«, str. 118.

različite međusobno organizacije i pokreti, kao što su Seljačka konfederacija Francuske, koju vode José Bové i François Du-four, ili CONAIE, sindikat obespravljenih Indijanaca u Ekva-doru.

3. Treća je fronta otpora ona koju čine žene koje se, po-svuda po svijetu, bore protiv spolne diskriminacije. Pokreti za ženska prava, aktivni na svih pet kontinenata, prvi su se put udružili za vrijeme međunarodnoga marša žena 1998. Slikom nazočna na mnogim povorkama, njihova se junakinja zove Olympe de Gouges. Ona je 1792. objavila Deklaraciju o pravi-ma žene i građanke. Giljotinirana je.

4. Novo svjetsko civilno društvo vuče znatan dio svoje snage otpora iz neočekivanog izvora: to su autohtoni narodi i njihova tradicionalna društva, predkapitalistička. Nasilno ujedinjenje svijeta, što ga provodi financijski kapital iz centra, i njegova tržišna racionalnost očita je činjenica. Uporni kulturni otpor, kojim se suprotstavljaju mnogi narodi južne hemisfere, na-protiv, manje je poznat. Unifikacija našega planeta racionali-zacijom globaliziranoga kapitala razara autohtone kulture. Tako dugo dok se neko lokalno kolektivno pamćenje - svojim slavljima, svečanim običajima, jezikom, prijenosom mitova i vjerovanja - bude suprotstavljalo vladavini grabežljivaca i ag-resijama, racionalizaciji kapitala, »reifikacija« neće biti zavr-šena.204 Uporno opstoji i alternativni identitet. Želja za svime drugim, volja da se ostane isti hrane nadu u borbu koja do-lazi. Čak i ondje gdje je usmena tradicija odstupila do točke kada nijedan vidljiv obred, nijedno običajno slavlje ne gradi društveni život podčinjenih, sjećanje na izgubljeni identitet prolazi kroz mentalne prostore kao snažno svjetlo ugašene zvijezde. Zapatistička fronta nacionalnog oslobođenja, koja se hrani kulturnim nasljeđem i kozmogonijom indijanskih naro-da južnog Meksika, snažan pokret indijanskih zajednica Ay-mara s bolivijskih visoravni, pokret kulturnog preporoda i

204 Reifikacija, koja dolazi od riječi res, »stvar« na latinskome, treba značiti »stvarifikacija«, »opredmećenje« savjesti koja je postala stvar. Ona obilježava posljednju etapu otuđenja čovjeka.

borbe zajednica Quechua iz pokrajina Ayacucho i Cuzco u Pe-ruu, sve su to primjeri o opredjeljenju autohtonih naroda i nji-hove buntovničke snage.

5. Ekološki pokreti, udruge i stranke. Osobito su snažni i aktivni u industrijskim državama Europe i Azije, gdje je uni-štavanje prirode najočitije. No, ekološki se pokreti javljaju i u zemljama Afrike i arapskoga svijeta. Udruge se povezuju u saveze. Već smo spomenuli frontu borbe koju su pokrenuli ze-leni u Francuskoj sa svojim kamerunskim saveznicima da bi se spriječilo uništenje prašume izgradnjom naftovoda Doba-Kribi koju je nametnula Svjetska banka.

6. Šestu kategoriju fronta otpora teže je opisati. Ona okup-lja velike društvene pokrete (ili NVO) koji se ne ograničavaju na jednu akciju u jednom sektoru već žele kritizirati i napada-ti cjelinu svjetskoga poretka financijskoga kapitala.

Pogledajmo pobliže neke pokrete koji pripadaju šestoj ka-tegoriji.

Svojim teorijskom stvaralačkom snagom i sposobnošću mo-bilizacije i otpora, Attac je jedan od najvažnijih.205 Rođena 1997. inicijativom francuskoga mjesečnika Le Monde diplo-

matique i nekoliko frankofonskih intelektualaca i sindikalista, ta je udruga iznova pokrenula konkretnu ideju Jamesa Tobi-na, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i bivšeg eko-nomskog savjetnika američkoga predsjednika Johna F. Kenne-dyja: utvrditi negativne pristojbe (stupnjevane prema vremenu ulaganja na određenom mjestu) špekulantskog kapitala. Do-bitkom od tog »Tobinovog poreza« punio bi se svjetski fond kojim bi upravljali Ujedinjeni narodi, namijenjen za financi-ranje zdravstvenih i prosvjetnih infrastrukturnih projekata u najsiromašnijim područjima svijeta i prinos razvoju proizvod-nih snaga gospodarstava najsiromašnijih zemalja.

Već je više godina očito kako je Attac znatno više od udru-

205 Attac: francuska kratica za Association pour la taxation des tran-

sactions financières pour l'aide aux citoyens, Udruga za pomaganje pučanstva putem oporezivanje financijskih transakcija.

ge građanki i građana povezanih borbom za Tobinov porez. Zbog svoje duge revolucionarne tradicije, Francuska je zemlja udruga. Njihov se sadašnji broj procjenjuje na oko 800.000.206

Među njima, Attac zauzima posebno mjesto: organiziranje kao mreža, a u cijeloj Francuskoj ima 220 lokalnih odbora. Nji-ma treba dodati više od 40 međunarodnih sekcija udruženih u Attac-International. Najjače su među njima Attac-Njemačka, osnovan listopada 2001. u Berlinu, i Attac-Švicarska.207 Sve skupine te mreže vode, svaka u svojemu području gdje je urasla, intenzivnu akciju istodobno praktičnu (manifestacije i slično), te studije i istraživanja.

Attac ima 30.000 članova (2002 godine). Broj neprekidno raste.208 Posebnost je to što ne samo pojedinci, već i sindikati i razne udruge mogu biti sastavni dijelovi Attaca. Tako su Atta-cu pridružena 462 sindikata i 291 različita udruga. Attac piše: »Za nas je iznad svega riječ o tome da razumijemo, e da bismo mogli djelovati.« Attacove stranice na internetu nude doku-mente, raščlambe, raznorazne račune, bibliografije, razne in-formacije. Svakoga se dana tim putem emitira gotovo 40.000 dokumenata iz 130 različitih zemalja. Attac se koristi usluga-ma više od 600 dragovoljnih prevoditelja koji rade na petnaest jezika.

Attacom kolegijalno upravlja upravno vijeće. Njemu pomaže znanstveno vijeće u kojem sjede neki od najbriljantnijih eu-ropskih ekonomista, politologa i pravnika.

Teorijsku i praktičnu ambiciju Attaca najbolje je izrazio njegov donedavni predsjednik Bernard Cassen: riječ je o tome da »zajednički iznova u svoje ruke preuzmemo budućnost svoga svijeta«.209

U Kongresu pralaca, Bertolt Brecht govori o Höllenmas-

chine (paklenom stroju) koju čini Diktatur der Profitraten (dik-

207 Christiane Grefe, Mathias Greffrath, Harald Schumann Attac, Was

wollen die Globalisierungskritiker?, Berlin, Verlag Rowohlt, 2002. 208 Ibid. 209 Vidjeti naznake koje je iznio Bernard Cassen u listu Libération, 21. siječnja 2002.

tatura profitnih stopa) što su ih nametnuli kapitalisti. Protiv te diktature i toga paklenog stroja Attac se bori globalizacijom zahtjeva za poštovanje demokratskih prava i solidarnošću među frontama. On je danas jedna od glavnih kritičkih savjesti svjetskoga poretka što su ga uspostavili grabežljivci globalizi-ranoga kapitala.

Valja jednako spomenuti i druge organizacije i pokrete koji su u kratkom vremenu prošli isti put kao i Attac. Rođeni, svi, u borbi na pojedinim sektorima, postali su također pokreti-ma koji osporavaju same temelje kapitalističkoga načina pro-izvodnje i dominacije.

Engleskinja Anne Pettifor glasnogovornica je 2002. »Jubi-leja 2000«. Ta organizacija kršćanskog porijekla bori se za potpuno i hitno ukidanje vanjskoga duga zemalja Trećega svi-jeta. Impresivno je uspješna: u manje od tri godine, njezina je peticija dobila 17 milijuna potpisa i probudila savjesti, osobi-to u Europi i Sjevernoj Americi. »Jubilej 2000« je vješt i žilav protivnik velikih banaka i međunarodnih financijskih ustano-va, glavnih vjerovnika zemalja Trećega svijeta.

Forum siromašnih nevladina je organizacija tajlandskoga porijekla, što su je osnovali 1995. ponajprije srednji i siro-mašni seljaci. Danas okuplja više od 500.000 ljudi, a svoje ak-tivnosti širi i znatno dalje od obrane interesa seljaka i poljo-privrednih radnika.

Third World Network, rođen 1996., na poticaj Martina Khora, povezuje međusobno stotine lokalnih, regionalnih i na-cionalnih organizacija u borbi za poništenje duga zemalja Tre-ćega svijeta i za prevrednovanje rokova novčane razmjene. Sjedište mu je u Maleziji.

Valja također spomenuti i organizacije koje se bore za do-stojanstvo djece, za ukidanje ropskog rada rudara i novačenja djece za vojnike u vojskama Trećega svijeta. Te je organizacije povezao u mrežu i udružio 1999. Craig Kielburger.

Na svom svjetskom kongresu u Dakaru, u kolovozu 2001., Amnesty International donijela je odluku - a inicijativu je pokrenuo Pierre Sané, glavni tajnik u ostavci - da se u budućnosti bori ne samo za poštovanje građanskih prava

političkih zatvorenika nego također jednako za ekonomska, socijalna i kulturna prava naroda žrtava tiranije oligarha glo-baliziranoga financijskog kapitala. Sada traje široka rasprava u svim nacionalnim sekcijama Amnesty Internationala širom svijeta kako bi se odredili obrisi te nove strategije.210

Akcija protiv gladi jedna je od najaktivnijih i najutjecajnijih europskih NVO. Ona se bori protiv neuhranjenosti i gladi. Sjedište joj je u Parizu. Direktor joj je Jean-Luc Bodin. No, i povrh svoga svakodnevnog energičnog djelovanja na terenu, ta se organizacija bavi i kritičkim sveukupnim razmatranjem svjetskoga poretka. Njezin Annuaire (»Godišnjak«) objavljuje se na francuskome i engleskom jeziku. Jedna od njezinih upravljača, Sylvie Brunei, priređuje teorijsko djelo velike važnosti.211

Organizacije iz anglosaksonskoga svijeta, kao što su Oxford Committee for Famine Relief (Oxfam), Public Citizen, Fifty Ye-ars is Enough ili Jobs with Justice, također vode borbu koja daleko nadmašuje onu frontâ odbijanja koje djeluju na sektor-ski način.

Public Citizen je, na primjer, obilježen snažnom osobnošću Lori Wallach, mlade američke odvjetnice koja je bila jedna od glavnih organizatora demonstracija protiv WTO-a u Seattleu 1999.

Udružena s United Students Against Sweetshops i Youth Action for Social Justice. Jobs with Justice igra središnju ulo-gu u borbi protiv eksploatacije radnica i radnika koju provode transkontinentalne kompanije igračaka, tekstila itd., u zlogla-snim »posebnim proizvodnim zonama«.

Fifty Years is Enough okuplja više od 250 antiglobalističkih udruga u Sjedinjenim Državama. Njezina je glavna i odgo-

210 Vidjeti na primjer: Novi mandat Amnesty Internationala, Dosje in-formacija i rasprava koji je objavila Amnesty-Suisse, u br. 29. njihove revije, travanj 2002. 211 Vidjeti posebno Famines et politique (Gladovanja i politika), Pariz, Presses de la Fondation nationale des sciences politiques, 2002.

vorna voditeljica danas kenijskoga porijekla, Njoki Njoroge Njehu.

KCTU, glavna konfederacija sindikata Južne Koreje, pose-ban je pokret. Svojim teorijskim radovima i svojim novator-skim metodama borbe, ima velikoga utjecaja na mnoge sin-dikalne udruge na istoku Azije.

Tijekom desetljeća 1990-2000. osnivali su se alternativni think tanks, općenito malo institucionalizirane skupine struč-njaka. Ti think tanks, koje ja prevodim kao »istraživački instituti«, specijalizirani su za najrazličitija područja: voda, energija, sjeme, formiranje ratarskih cijena, organizacija trgo-vinskih mreža, transport, osiguranja, financiranje itd. Njihovi se stručnjaci najčešće ubrajaju među najveće specijaliste od-ređenog sektora: to su znanstvenici slični velikim grabljivica-ma, neki su od njih bivši veliki upravitelji multinacionalnih kompanija, bivši visoki dužnosnici Svjetske banke ili MMF-a koji su postali disidenti. Sada su se dali na raspolaganje po-kretima i NVO-ima cijeloga svijeta i rade po cijenama kojima izazivaju svu konkurenciju. Primjeri: South Group Network koalicija je stručnjaka južne hemisfere, osobito afričkih, čiji je glavni stožer smješten u Harareu, u Zimbabveu. Ima podruž-nice u Managui, Ouagadougouu i Manili.

Focus on the Global South zrači po cijelome azijskom ju-goistoku. Njegovi su stručnjaci specijalizirani za probleme što se odnose na ekonomske, političke i strateške nejednakosti između zemalja sjeverne i južne hemisfere. Filipinac Waiden Bello njegov je glasnogovornik.

Ricardo Petrella, savjetnik u Povjerenstvu Europske unije, osnovao je, na posve privatni temeljima, Svjetsko vijeće vode, čiji radovi nadahnjuju aktivnost mnogih seljačkih pokreta i sindikata. Institutom koji provodi zapažena istraživanja o vo-dama, Udrugom za razvoj ekonomije i prava okoliša (u Pa-rizu), predsjedava Henri Smets. Valja spomenuti još dvije po-sebno utjecajne ustanove: Komitet za poništenje duga Trećega svijeta, što ga je pokrenuo Eric Toussaint (Belgija), i Trikonti-nentalni centar Françoisa Houtarda, čije je sjedište u Louvain-la-Neuveu.

Martin Khor rezimira zadaću tih uglednih intelektualaca iz pučkih pokreta: »Iskorijeniti ideološke temelje logike gospo-dara svijeta. Pokazati nedosljednost njihova dvostrukoga go-vora. Osloniti se na stvarnost.«212

»Okupiti bez ujedinjenja«, to je ambicija koju naznačuje Pierre Bourdieu novome civilnom društvu na putu nastajanja. Bourdieu: »(...) Ta koordinacija trebala bi dobiti oblik mreže sposobne da udruži pojedince i skupine u uvjetima u kojima nitko neće moći dominirati ili skratiti druge i u kojima će biti sačuvani svi izvori vezani uz različitost iskustava, osobnih po-gleda i programa. (...) Nije zabranjeno nadati se da će demo-kratsko sučeljavanje skupa pojedinaca i grupa koji priznaju zajedničke pretpostavke moći izroditi suvisli i razborit odgo-vor na temeljna pitanja, na koja ni sindikati, ni stranke ne mogu donijeti globalna rješenja. (,..)«213

Novo planetarno civilno društvo još je u projektu, društvo u sazrijevanju, koje nije usporedivo ni s jednom od društvenih tvorevina koje su mu prethodile.

Koja je njegova stvarnost danas? Svi ti novi pokreti i NVO imaju neka zajednička obilježja.

Oni rade uz strogi minimum administrativnih troškova i igno-riraju birokratizaciju. Ideologija igra vrlo malu ulogu u dono-šenju odluka. Postupaju na temelju čistoga pragmatizma, po-tez za potezom. Primjenjuju hiperaktivno osporavanje, gotovo stalno, koje ne daje daha protivnicima. Njihove akcije vodi krajnja intelektualna i organizacijska pokretljivost. Kao veliko blago čuvaju svatko svoju osobitost.

U njima je zabranjena svaka hijerarhija. Oni mrze standardi-zaciju - jezika, metoda borbe ili raščlambe - i uniformnost. Nji-hovi su borci strastvenici u razmjeni ideja, stalnoga dijaloga.

Zajednički im je neprijatelj monolitnost. Uza svu krajnju raznolikost njihovih pojedinačnih borbi,

212 Vidjeti Libération, 19-20. veljače 2000. 213 Pierre Bourdieu u Le Temps, Ženeva, 26. siječnja 2002.

njihova kategoričnog odbijanja svih institucionalizacija, svake međunarodne ili transkontinentalne integracije, ti se pokreti udružuju, bar u kratkim razdobljima, u zajedničkim akcija-ma. Stoga su sposobne provoditi koordinirane međunarodne intervencije gromovitom brzinom i strašnom djelotvornošću. To dokazuju i masovni prosvjedi kojima se suprotstavljaju velikim skupovima (G-8, konferencije WTO-a i MMF-a itd.) svojih protivnika.

Naomi Klein nazvala je novo svjetsko civilno društvo »živim internetom«.

Tri uvjerenja ujedinjuju te fronte: nužnost uspostavljanja osnovne demokracije posvuda u svijetu i na svim područjima kolektivnoga života; odbijanje socijalnih nejednakosti među pojedincima, među naraštajima, spolovima, društvenim kla-sama, narodima i među kontinentima; nužnost da se zaštiti priroda, zrak, voda, zdravstveni i psihološki okoliš svakoga ljudskog bića. Vodu, hranu i zrak koji udišemo, sve su to oni proglasili »javnim dobrima«.

Na svih pet kontinenata, posvuda, ti se ljudi i žene sudaraju s gospodarima svijeta i pokušavaju razbiti njihovo carstvo. Međutim, zasad se još bore raspršeno. Odakle onda njihova snaga? Baš iz tog mnoštva lokalnih frontova. Upravo tako novo svjetsko civilno društvo svjetskome usredotočenju vlasti gospodara odgovara svojom raskomadanom maglovitošću.

Ipak, bilo bi pogrešno držati krhkim taj skup rasutih pro-svjeda. Ponajprije, svi su ti pojedinačni otpori nošeni zajed-ničkim uvjerenjem i nadom. Zatim, otpor na više mjesta znat-no je djelotvorniji od jednoglasnog protunapada.

Nisu li na Iberijskom poluotoku upravo mnoštva gerilskih skupina najprije izmučila, a zatim i uništila Napoleonove ar-mije? Napoleonovo carstvo nije to preživjelo. Cijela druga po-lovica 20. stoljeća - od Alžira do Vijetnama, od Južne Afrike do Kube - obiluje primjerima kako su oslobodilački pokreti unutar pojedinih zemalja uzdrmali gotovo cijeli kontinent.

Svaki je kolektivni identitet nužno lokalnoga porijekla, jer se hrani pojedinačnim iskustvom. I što je lokalniji, to je i jači.

Pokret CONAIE ekvadorskih Indijanaca svrgnuo je pred-

sjednika Republike214, uzburkao državu i utjecao da se povuku sjevernoamerički naftni trustovi i njihove ekipe za bušenje, koji su prijetili da će uništiti šumu ekvadorske Amazonije. Kako protumačiti te uspjehe neskladnih indijanskih zajednica koje nisu raspolagale nikakvom organiziranom političkom ili voj-nom snagom, nikakvim financijskim sredstvima i nikakvim pristupom medijima?215 CONAIE udružuje indijanske zajedni-ce koje su sve utemeljene na jakom identitetu. Njihovi ratnici imaju tisućljetno iskustvo borbe u šumi. Oni poznaju sve otro-ve, stupice u prirodi i korist koju mogu izvući od škorpiona i otrovnih zmija: društvima za nadzor i privatnim milicijama naftnih trustova oni tjeraju strah u kosti.

Na školskim zidovima brazilskih acampamentos zapaža se lice Chea Guevare, ali se sjaji i lice Zumbija, nekadašnjeg vođe pobunjenih robova iz Quilombo de Palmarèsa u 18. stoljeću.216 U žilama milijuna seljaka bezemljaša u Brazilu teče afrička krv. Seljačko pamćenje duboko poštuje kongoan-skog vođu jednako kao i argentinskog pobunjenika.

Dana 8. svibnja 1945, dok se primirje oduševljeno slavilo u Francuskoj, francuska je vojska napravila pravi pokolj u Séti-fu, na alžirskome istoku. Naredba generala Duvala bila je ne-dvosmislena: »Sada je 12.25 sati. Do sutra u 12.25 ubijte sve muškarce domoroce starije od 15 godina na koje naiđete.«

Rezultat: 45.000 ubijenih, deseci tisuća ranjenih. Koji je bio zločin žrtava? Stupajući u mirnim povorkama,

zahtijevali su poštovanje riječi koju je dao Charles de Gaulle prije kraja Drugoga svjetskog rata: novi statut kojim će se pre-kinuti urođenički status i kojim će se Alžirce napokon smatra-ti potpunim građanima i ljudskim bićima.

Pokolji u Sétifu rodili su ustanak u Toussaintu 1954. go-

214 Riječ je o predsjedniku Jamilu Mahnadu, svrgnutom s vlasti 21. siječnja 2000. 215 CONAIE zastupa oko tri milijuna ljudi, što je 30 posto cjelokupnoga pučanstva. CONAIE okuplja različite organizacije, kao što je, primjeri-ce, ECUANURI Indijanaca iz Sierre i CONFENAIE Indijanaca iz nizina. 216 Quilombo je republika koju su stvorili pobunjeni robovi

dine i oslobodilački rat. Zahvaljujući taktičkoj vještini, kolek-tivnom pamćenju, neviđenoj hrabrosti, snazi identiteta kabi-lskih, šuajskih i zenetskih seljaka te arapskih i berberskih zajednica, alžirski su pobunjenici napokon doveli do poraza najsnažniju kolonijalnu vojsku toga vremena, otvarajući put dekolonizaciji cijeloga afričkog kontinenta.

Régis Debray razlaže tu proturječnost: »Što se više gospo-darstvo poopćava, to se više politika komada. Kao kada bi se stara nestvarna ozemlja to bolje nanovo spojila što bi se više ra-spadala na tehničkome području.«217 Djelotvornost neke sku-pine nalazi se u njezinoj istovrsnosti, u životnoj snazi njezina izmišljenog poziva, u tvrdoći njezine utemeljiteljske jezgre.

Ne može se razgraditi neko društvo ako je ono sâmo čuvar sjećanja, mašte, sigurnog identiteta. A to sjećanje, ta mašta, ta svijest o sebi, ta autonomija mogu biti - i to ponavljam - samo lokalni.

217 Régis Debray i Jean Ziegler: Il s agit de ne pas se rendre (Ne pre-

dati se, o tome je riječ), već citirano djelo, str. 10-11.

IV

Oružja za borbu

Noam Chomsky, koji voli povijesne sistematizacije, spo-minje tri oblika u kojima se pojavljivala totalitarna vlast u 20. i 21. stoljeću: boljševizam, nacizam i TINA.

TINA je engleska kratica za There is no alternative

(»nema alternative«). Moć je TINA-e u korijenima carstva gra-bežljivaca. Prema Chomskom, temeljni je izraz TINA-e sljedeći: »Nema alternative sustavu proizašlog iz merkantilizma što ga stvaraju poduzeća oslanjajući se na državu te skretanog uz pomoć različitih mantri kao što su globalizacija i slobodna razmjena.«218

Nasuprot TINA-i, imamo zahtjev za povratkom moralnog imperativa koji spava u svakome od nas. Čovjek je jedini uz-rok i povod povijesti. Svoje vlastite povijesti, kao i povijesti svijeta.

Transkontinentalne financijske industrijske, uslužne i trgo-vačke kompanije koje danas vladaju svijetom, Chomsky nazi-va »divovskim besmrtnim osobama«. On ih suprotstavlja »oso-bama s glavom, od krvi i mesa«.219

Suprotno agentima ostalih tlačiteljskih sustava koji su im prethodili u povijesti, besmrtne osobe ne vode nikakvu idejnu

218 Noam Chomsky: Konferencija u Albuquerqueu, Pariz, Allia, 2001. 219 Ibid.

borbu. One se ne suočavaju s intelektualcima u raspravama, sa zastupnicima u areni parlamenta, s uvodničarima i gnjev-nim polemičarima na novinskim stupcima. Tišina. Potpuna diskrecija. Odbijanje odgovora. Rad u sjeni. »Divovske bes-mrtne osobe« posvećuju se samo jednoj aktivnosti: potragom za najvećim profitom u najmanjem vremenu. Pritom ne na-stoje nikoga uvjeriti.

Zašto bi to, uostalom, i činile? Vlast nad tržištima i mediji-ma, što je nužno za upravljanje javnim mišljenjem, čvrsto je u njihovim rukama. Zašto se umarati da bi se uvjerili tvrdo-glavi neposlušnici? Zašto tumačiti svoju praksu kad ona hoda sama po sebi i proizlazi iz prirode stvari? U njihovim očima, kamena tišina kojom se okružuju jasna je sama po sebi.

Borcima nade ta je tišina, posve razumljivo, izvor proble-ma. Kako je slomiti?

Postavlja se i drugi problem. Carstvo globaliziranoga kapitala gotovo je nevidljivo. Famozne besmrtne osobe zapravo su ano-nimna društva. Međutim, za zločin su potrebni kriminalci. Optužiti se mogu samo osobe od krvi i mesa. Kazneno zako-nodavstvo, kao i moralna savjest, poznaje samo pojedinačnu odgovornost. Ubojice se mogu udružiti u bande, u političke stranke, u organizacije svih vrsta, mogu se pridružiti hordama SS-a, srpskoj specijalnoj policiji ili terorističkim komandosi-ma, ipak svatko od njih ima svoje pojedinačno lice.

No, što je s divovskim besmrtnim osobama? Nijedna op-tuženička klupa nijednoga međunarodnog suda, u Haagu ili Nürnbergu, ne može ih i nije ih kadra privesti sebi.

Gilles Perrault rezimira problem ovako: »Za zločin su potrebni uostalom, kriminalci. Za komunizam, antropome-trijske se oznake lako mogu odrediti: dvojica bradonja, jed-na bradica, jedan cvikeraš, jedan brkonja, jedan koji prijela-zi Jang Ce-Jang plivajući, jedan ljubitelj cigara itd. Mogu se mrziti ta lica. Ona utjelovljuju. A kad je riječ o kapitalizmu, postoje samo nejasni znakovi, imena: Dow Jones, CAC 40, Nikkei itd. Želite li se uvjeriti, pokušajte mrziti takav znak. Carstvo zla uvijek ima neko zemljopisno gnijezdo, prijestol-nice. Ono je označeno. Kapitalizam je posvuda i nigdje. Na

koga se odnose citati koje bi eventualno razmotrio sud u Nürnbergu?«220

Da bi razbile nevidljivost i šutnju protivnika - i bude li mo-guće preokrenule odnos snaga - fronte otpora razvijaju mnoš-tvo novatorskih metoda.

Prva je metoda - koja se pokazala silno djelotvornom -sljedeća: kad gospodari svijeta ili njihovi plaćenici najavljuju održavanje jednoga od svojih svjetskih summita (sastanak G-8, Svjetska konferencija o trgovini, godišnja skupština MMF-a itd.), borci nade organiziraju u istom gradu i istoga dana alter-nativni forum. Iskorištavajući nazočnost u gradu televizijskih mreža i novinara iz cijeloga svijeta, iznose im svoje zahtjeve, svoje kritike, svoje prijedloge. Alternativni se forum uglavnom koncentrira na teme koje je izabrao summit gospodara, koji raspravljaju u tajnosti, skriveni u bunkerima, zaštićeni bod-ljikavom žicom, betonskim zidovima i odredima naoružanih policajaca. A alternativni forum uvijek treba biti javna i vesela svečanost, gdje se analitičke rasprave smjenjuju s kazališnim predstavama, povorkama i glazbenim koncertima.

Ti alternativni forumi, te rasprave i te povorke, organizirani istodobno kada i skupovi gospodara ili njihovih pristaša, jed-no su od glavnih oružja novoga civilnog društva. Oni mu daju vidljivost. Na tim manifestacijama, govornici govore, tumače, zahtijevaju. Ondje su televizijske kamere i radijski mikrofoni koji te njihove poruke prenose cijelome svijetu.

Za svake od tih velikih manifestacija - u Seattleu, Davosu, Genovi, Ženevi, Göteborgu. Nici, Barceloni, Sevilli - šuma na-tpisa, zastava, povećanih slika, transparenata dominiraju po-vorkama. Svaka od njih nosi neku informaciju, neki zahtjev. Sve se one snimaju, prenose televizijama, radijem i tiskom na sve četiri strane svijeta.

Velike javne manifestacije preinačuju odnos snaga između gospodara i demonstranata.

220 Gilles Perrault, uvod u kolektivno djelo Le livre noir du capitalisme

(Crna knjiga kapitalizma), Pariz, Le temps des cerises, 2001., str.5.

K tomu, sve masovne manifestacije pridonose stvaranju spontanoga kolektivnog »superega«.

Alternativni forum napokon ostvaruje ono što se mnogi po-kreti, NVO, udruge trude ostvariti: generacijsku zajednicu.

Ljudi i žene novoga svjetskog civilnog društva potječu iz najrazličitijih fronta odbijanja. Njihova su bojišta odvojena i udaljena tisućama kilometara. Proizašli su iz kolektivnih sje-ćanja, različitih kulturnih nasljeđa. Govore raznim jezicima, sanjaju o lokalnim pobjedama i sučeljavaju se s plaćenicima mnogostrukih lica istih gospodara.

Mobilizira ih internet. Alternativni ih forum spaja, na neko-liko dana, u slobodi. Uspoređujući prepreke, bodljikave žice i elektronske nadzore uspostavljene od njujorške policije skroz uokolo hotela Waldorf-Astoria, gdje je u siječnju 2002. zasjedao Svjetski gospodarski forum, s potpunom slobodom kretanja koja je istoga datuma vladala u Porto Alegreu, revija Neue Wege piše: »U Porto Alegre za ulaz u Svjetski socijalni forum bio je dovoljan jedan osmijeh.«221

Dakako, iza svakog alternativnog foruma stoji brižljiv stra-teški i taktički rad, planiranje dugo više mjeseci, a ponekad i više godina. Bitno je, naime, po svaku cijenu izbjeći eventual-na nepoželjna uvlačenja, provale, provokacije.

Svjetska akcija naroda, organizacija koju uz ostale vodi iz-nimni čovjek, Ženevljanin Olivier de Marcellus, poučava pro-svjednike u cijelome svijetu kako miroljubivo izražavati svoje zahtjeve, kako se zaštititi od provokatora, kako organizirati najčujniju i najvidljiviju prosvjednu povorku. Druge skupine služe kao predvodnice, kao tehničke savjetnice, ponekad i kao službe za održavanje reda među prosvjednicima. Primjer: Tute Bianche (Bijele tunike), koje se okupljaju osobito u sre-dištima socijalne akcije u sjevernoj Italiji.

»Naša su tijela oružja«, kažu Bijele tunike. Taj se pokret služi nenasilnim građanskim neposluhom. Njegove su prve akcije bile zauzimanje i zaposjedanje zatvora za molitelje azila koji su pred izgonom u Milanu, u siječnju 2000. Bijele tunike

221 Neue Wege, Zürich, ožujak 2002., str. 80.

kojima se odijevaju ti borci zapravo su bijele zaštitne navlake kakve nose istovarivači, a napravljene su od posebne tkanine koja štiti od vatre, gumenih metaka i prodora plinova suzava-ca. U njihovu opremu spadaju još građevinske kacige, rukavi-ce, vuneni oblozi za ramena i koljena (poput onih hokejaških) i plinske maske.

Glasnogovornik Bijelih tunika mladi je inženjer od 35 godi-na, Luca Casarini, rođen u Padovi. Obdaren živom taktičkom inteligencijom, on se majstorski služi suvremenim komunika-cijskim tehnologijama. Web stranice Bijelih tunika na osam su jezika.

Od 29. studenoga do 4. prosinca 1999. na pacifičkoj obali SAD-a, u Seattleu, održana je ministarska konferencija WTO-a. Službeni joj je naziv bio: Svjetska konferencija o tr-govini. Sudjelovalo je 135 vladinih izaslanstava. Ometala ju je mobilizacija sindikata te mnogi pučki pokreti i nevladine organizacije, posve različitih porijekla. Nazvana »Millenium Round«, konferencija je trebala završiti odlukom o otvaranju ciklusa pregovora o potpunoj liberalizaciji svih tržišta. No, na kraju je bila potpuni neuspjeh. Izaslanstva su se rastala bez ikakve odluke. Tome je neuspjehu znatno pridonijelo civilno društvo.

Od Seattlea pa sve do danas, u ulici Lausanne br. 154. u Ženevi vlada neka mrzovolja. Nakon Seattlea WTO se više nije usudio organizirati konferenciju u nekoj demokratskoj zemlji. Najnovija (u studenome 2001.) održana je u Dohi, u emiratu Katar.

Nakon prvoga Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegre, u Brazilu, od 25. do 31. siječnja 2001, novo se svjetsko ci-vilno društvo strukturira i organizira. Svaki put kada se go-spodari i njihovi plaćenici okupljaju negdje u svijetu, tu su i žene i muškarci novog civilnog društva. Njihova je mobili-zacija gotovo stalna. Svoje pripadnike novače u sindikatima, pučkim pokretima, crkvama, međunarodnim nevladinim or-ganizacijama, znatno rjeđe u političkim strankama.

U Davosu, Washingtonu, Montrealu, Pragu, Nici, Ženevi, gdje god se okupljaju gospodari - na sastanku Svjetskog eko-

nomskog foruma, G-8, WTO-a, Ministarskog vijeća Europske unije, Vijeća Svjetske banke ili MMF-a- podiže se šuma parola i transparenata. Pokretni valovi prosvjednika okružuju mjesta sastanaka.

Ta metoda protumanifestacija ima spososbnost da razdra-žuje slijepe sljedbenike gospodara. Čujmo Mikea Moorea: »Ti se ljudi skrivaju iza kukuljica! I WTO smatraju opakom or-ganizacijom! Posebno osuđujem hipokritski i imperijalistički mentalitet aktivista iz industrijskih zemalja koji tvrde da razu-miju težnje i potrebe zemalja Juga. Sit sam toga.«

I opet Moore: »Ne podnosim kad si neki prisvajaju pravo da kažu: 'Mi dolazimo da bismo spriječili ministre da govore, da ih spriječimo čak i da se sastaju.' Pogotovu kada je riječ o mi-nistrima iz demokratskih zemalja. To je neprihvatljivo. Koja je legitimnost tih skupina? Moramo biti vrlo čvrsti s njima.«222

Kojem god kontinentu, narodu ili organizaciji pripadali, borci nade općenito su miroljubivi ljudi. Protiv njihove se volje ponekad grupice razbijača (manipulirala njima policija ili ne) ubacuju u njihove povorke. Naprotiv, represivno nasilje što ga primjenjuju vojne ili policijske snage država što ugošćuju te sastanke ne prestaje se povećavati.

Uzmimo primjer sastanka G-8 u Genovi u srpnju 2001. Taj je summit zasjedao od petka 20. do nedjelje 22. srpnja. U staroj duždevskoj palači, smještenoj vrlo blizu obale, vođe osam najbogatijih država na svijetu bili su pozvani na raspra-vu o budućnosti naroda. Istodobno, na bulevarima, više od 200.000 muškaraca, žena i djece, koji su došli iz cijeloga svi-jeta, kao pripadnici više od 800 pučkih pokreta, sindikata, crkava, udruga i NVO-a, organizirali su javne rasprave, ulična kazališta, koncerte i izložbe slika pod vedrim nebom. Sve su se te aktivnosti izvodile pod znakom »Genoa Social Forum«, skupa što ga je odobrila vlada.

Veliki mimohod trebao je proći kroz vanjske bulevare u su-botu popodne 21. srpnja. Sunce je bilo žarko toga dana. U 17.30 sati, na malome trgu Gaetano Alimonda jedan je kara-

222 Mike Moore u L'Hebdo, br.20, Lausanne, 20. rujna 2001., str. 75.

binjer hicem iz revolvera ustrijelio u glavu mladoga manife-stanta Carla Giulianija, dvadesetogodišnjeg studenta povijesti na Sveučilištu u Genovi. Umro je te večeri.

Iste noći, naredbom ministra unutarnjih poslova Silvija Berlusconija, Carla Scajole, komandosi specijalne policije na-pali su školu Diaz, sjedište Genoa Social Foruma i mjesto gdje su bili smješteni mnogi prosvjednici. Prostorije su bile opu-stošene, mnogi ljudi uhićeni. Većinu su žestoko tukli, zlosta-vljali i vrijeđali. Mnogi su odvedeni u vojarnu karabinjera u Bolzanetu. Ondje su zatvorenici bačeni na zemlju i karabinjeri su ih gazili nogama. Drugi, na koljenima, zapjevali su ovu pjesmu pod prijetnjom da će ih još više tući:

Uno, due, tre

Viva Pinochet!

Quatro, cinque, sei

A morte gli Ebrei!

Sette, otto, nove

II Negretto non comuove! 223

Mnogo je bilo i francuskih uhićenika, uglavnom mladih djevojaka i mladića, pripadnika pokreta Attac, Greenpeace, Terre des Hommes, Action Contre la Faim, Amnesty Internatio-nal. U jednoj ćeliji Bolzaneta, jedan je mlad čovjek izbičevan, pritom okovan lisicama koje su mu blokirale protok krvi. On je poslije prenio riječi svoga mučitelja: »Ti si francusko govno. Napao si Genovu. Želim da patiš.«224

Svjedočili su i drugi mladi ljudi iz nenasilnog pokreta »Pinks«. Više je djevojaka iz skupine, studentice sveučilišta Pa-ris-Jussieu, pretučeno najprije na bulevarima. Ozlijeđene su prenesene kolima hitne pomoći u bolnicu Galiera. Ondje su

223 »Jedan, dva, tri/ Živio Pinochet!/ Četiri, pet, šest/ Smrt Židovima!/ Sedam, osam, devet/stisni crnčića!« Taj su događaj ispričali španjolski manifestante uhićeni i zatim oslobođeni, a objavio je list La Vanguar-

dia, Barcelona, 31. srpnja 2001. 224 U Libération, Pariz. 27. srpnja 2001.

ih ispitivali policajci. Pateći od jakih bolova, jedna je od tih djevojaka zatražila lijekove. Liječnik je odgovorio (obraćajući se bolničarki): »Ona (mlada djevojka) neće dobiti njegu sve dok ne počne vidjeti dvostruko, dok ne bude povraćala i srušila se na pod.«225

Momak iz iste skupine priča: »Otkrili su moj identitet, odu-zeli mi sve osobne stvari. Odveli su me u zgradu koja je ima-la četiri ćelije, u kojima su mladići bili poredani uza zidove. U zadnjoj, petnaestak osoba, s čelom i rukama na zidu u vi-sini sljepoočnica, s nogama raskrečenim, u stavu ravnoteže, nije se smjelo micati. U tom sam položaju bio četiri do pet sati. Gurah su nam glavu prema zidu, gledao sam kako mi krv kaplje, zahtijevao sam odvjetnika, a dobio sam samo još batina.«226

Ni prema talijanskim prosvjednicima odnos nije bio bolji. Govoreći o zatvoru u Bolzanetu, Dario Rossi, odvjetnik koga je više obitelji ovlastilo da ih zastupa, kaže: »Bio je to pakao... Neki su od njih (uhićenika) ostali stojeći više od osam sati, gla-vom prema zidu i zlostavljani... Pročitao sam više svjedočenja koja su govorila o prijetnjama mučenjem i nasiljem.«227

Pod okriljem anonimnosti, jedan od policajaca koji je nazočio tim zlostavljanjima i kojemu se sve to na kraju zga-dilo. povjerio se: »Još osjećam smrad izmeta uhićenih ljudi kojima su zabranjivali ići u zahod.«228

Druga metoda borbe kojoj rado pribjegavaju borci nade je pokretanje velikih hodnji. Ponekad prođu kroz cijeli grad ili cijelu zemlju, čak i kroz više zemalja.

Hodnja naroda ima lijepu i dugu tradiciju. João-Pedro Ste-dile, iz MST-a, podsjeća na to: »O povo em movimento e uma expresâo colletiva de força... desde Moïse« (»Narod u povorci kolektivni je izraz snage ... još od Mojsija«).229

225 Ibid. 226 Ibid. 227 Vidjeti Libération, 27. srpnja 2001. 228 Ibid. 229 João-Pedro Stedile »Terra para todos. As armas do MST«, razgovor u Caros amigos, Sâo Paulo, br.39., lipanj 2000.

Nama i bliže, imali smo pohod na Washington američkih antirasista 1963., The March on Washington for Jobs and

Freedom. Ta je hodnja uzor organizatorima suvremenih hod-nji. Evo njene povijesti.

Dana 19. lipnja 1963. predsjednik John F. Kennedy podnio je Kongresu svoj prijedlog o zabrani svih oblika rasne diskri-minacije pri zapošljavanju u javnim službama Sjedinjenih Država, pojedinih država i općina. U Kongresu i u nekim di-jelovima javnosti, jak je bio otpor Kennedyjevu prijedlogu. Upravo je zato 28. kolovoza šest glavnih antirarasističkih or-ganizacija u zemlji pokrenulo javnu hodnju u znak podrške Kennedyjevu zakonu. On je pridonio da se donekle usmjeri povijest Sjedinjenih Država.

Više od 500.000 osoba svih uzrasta i dobi, svih porijekla i klasa prošlo je od Washington Monumenta do Lincoln Memo-riala. Na završnoj ceremoniji, uzeo je riječ Martin Luther King: »I have a dream...«

Njegov je govor obišao svijet. John E Kennedy ubijen je u studenome 1963. Njegov je Ci-

vil Rights Act prihvaćen u Predstavničkom domu i Senatu 2. srpnja 1964.

A Martina Luthera Kinga ubio je unajmljeni ubojica na bal-konu motela u Memphisu u Tennesseeu, 1968. godine. Većina analitičara vjeruje da je riječ o činu zakašnjele osvete.

I mnogi su pohodi iz nedavne prošlosti imali znatne poli-tičke i društvene posljedice. Evo primjera.

Ideju o svjetskoj hodnji žena iznijela je 1995. Federacija žena iz Québeca. Prethodilo mu je više regionalnih hodnji. Napokon, 2000. održala se Svjetska hodnja žena protiv nasilja i siro-maštva. Povorka se usmjerila prema glavnome sjedištu Uje-dinjenih naroda u New Yorku 17. listopada, na Međunarodni dan borbe protiv bijede. U istom trenutku, u cijelom svijetu, deseci tisuća žena izrazili su svoje zahtjeve brojnim paralelnim hodnjama podrške.

Valja također ovdje spomenuti i velike hodnje protiv neza-poslenosti i otpuštanja što su ih organizirale udruge nezapo-slenih i sindikati u drugoj polovici devedesetih godina. Pošavši

iz Tangera, Bosne, Laponije i Irske, deseci tisuća sudionika prve hodnje stigli su u Amsterdam 1997, gdje su tada zasjeda-li ministri Europske unije. Druga je hodnja, jednako impresiv-na, stigla u Köln u lipnju 1999., kada se u tome njemačkome gradu sastao G-8.

Pokret seoskih radnika bez zemlje (MTS) u Brazilu koristi također hodnje kao oružje za pripremu svojih boraca, za oba-vještavanje javnoga mišljenja i za borbu protiv svojih protiv-nika. Njegova prva velika nacionalna inicijativa datira iz 1997. Te se godine, više od 200.000 osoba, koje su krenule dva mjeseca ranije iz raznih mjesta prostranoga Brazila, okupilo 17. travnja na širokome ravnom prostoru Brasilije. Njihovi zahtjevi: »Marcha nacional - Por reforma agraria, emprego e

justiça« 230

Neki od prethodnih narodnih pohoda MST-a bili su završili tragično. Tako je bilo u Eldorado dos Carajas. U rujnu 1995. više od 2000 bezemljaških obitelji, od kojih su neke godina-ma lutale po putovima sjevera, preživljavajući s nekoliko rea-la zarađenih na nekoj od prostranih/azenda u regiji, stvorilo je acampamento duž nacionalne ceste PA-225, na području općine Curionopolis, u državi Pará. Logor od crnih plastičnih pokrivala, krhkih kolibica, septičkih jama, malih povrtnjaka smjestio se ubrzo s obje strane ceste. Ti su jadnici ciljali na latifundiju od 42.400 hektara, zvanu Fazenda Macaxeira, s prostranim livadama i šumama koje su, u biti, već desetcima godina bile napuštene. Prema savjetima pravnika MST-a iz amazonskoga područja, ti su siromasi odmah zahtijevali - kao što im je dopuštao zakon - eksproprijaciju neobrađene zemlje i dodjelu prava vlasništva nad njom obiteljima bez zemlje.

Pregovori s INCRA-om (Nacionalnim institutom za koloni-zaciju i agrarnu reformu, nadležnom ustanovom federalne vla-de) vukli su se vrlo dugo. U veljači 1996., na rubu strpljenja, ali također pri samome kraju hrane, vode i drva za kuhanje, ti su ljudi i žene odlučili napustiti svoj logor i osvojiti Fazendu Macaxeiru.

230 »Nacionalni marš za agrarnu reformu, zapošljavanje i pravdu«

Dva i pol puta veća od Francuske, država Para prostire se na južnom dijelu amazonskoga bazena. Dvije su joj trećine po-krivene gustom šumom. Sječa skupocjenog drva, ekstenzivni uzgoj stoke, kakao, kaučuk i zlato, to su njezina bogatstva.

Ropstvo je ukinuto u Brazilu 1888. Međutim, ono se, ipak, vješto primjenjuje u državi Para (a i u državama Maranhão, Piaui itd.}. Vrbovatelji vrebaju izgladnjele obitelji useljenika duž putova, u krčmama zaselaka, u lučicama na rijeci i na nje-zinim pritocima. Očevi obitelji, kojih je 90 posto nepismeno, spremni su potpisati bilo što. Pogotovo ako odmah dobiju u ruke mali »predujam plaće«...

Kad se jednom smjeste u kolibama, unutar ograde posjeda, oružani im čuvari ne daju otići van. Tko zahtijeva plaću, riski-ra mučenje, a često i »nestanak«. Vlasnikov je argument: prije no što se opet domogne slobode, caboclo i njegova obitelj mo-raju isplatiti dugove učinjene kod vlasnika kojemu sve pripa-da (voda, plin, oruđe, opskrbne trgovine, ljekarne itd.). A to je, očito, nemoguće.

U palači guvernera Belema, glavnoga grada države Para, in-vazija farme Macaxeira izazvala je paniku. Zahvaljujući borci-ma MST-a, ta je invazija dobila širok publicitet u cijeloj državi. I drugi su se siromašci usudili poći za gladnim obiteljima Macaxeire.

Guverner Almir Gabriel okupio je svoj glavni stožer i najvažnije zemljoposjednike u državi. Uz vješte savjete »struč-njaka za komunikaciju«, koji su došli iz São Paula, guverner je pokrenuo medijsku ofenzivu. Na radio-valovima obećao je zaposjednicima da će njihov logor pretvoriti u assentamento,

zadrugu, ukratko: da će im dodijeliti pravo vlasništva na zapo-sjednutu zemlju. Istodobno su vlasti države Para najavili obi-teljima da će im poslati kamione natovarene hranom. No, to je očito bilo lažno obećanje.

Prošli su tjedni. U logoru je glad uzela prve žrtve. Djeca su umirala. Siromasi su tada odlučili poći u hodnju. Sa ženama i preživjelom djecom, planirali su stići u glavni grad Belem, udaljen oko 800 kilometara, s ciljem da guvernera podsjete na njegova obećanja. Krenuli su na put po prašnim stazama, pod

suncem koje je pržilo. Pješice. Natovareni prnjama i opskrb-ljeni ostacima kruha i nekoliko čuturica s vodom iz rijeke.

Navečer 16. travnja prespavali su na rubu nekoga amazon-skog gradića, koje nosi lijepo varljivo ime Eldorado de Ca-

rajas. Ponovno su krenuh na put sutradan u ranu zoru. Me-đutim, cesta je ovaj put bila presječena.

Zasjedu je, naime, postavilo 155 vojnih policajaca, nao-ružanih jurišnim puškama, bodežima i strojnicama.231 Bilo je 11 sati ujutro. Ubojice koje su poslale vlasti gotovo su od-mah otvorili vatru. Ubili su 19 radnika i ranili, većinu teško, 69 osoba, većinom djece i žena. Trinaest je osoba smaknuto metkom u glavu nakon zarobljavanja. Sedam je osoba nestalo. Bježeći pred pucnjavom, preživjeli su se raspršili po okolnim plantažama.

Unatoč tomu što ponekad završe tragedijom, hodnje ostaju za borce nade cijeloga svijeta i za sve fronte otpora povlaštena metoda borbe. Pogotovu kada traju više dana. Hodnja spaja hodače, potiče protok informacija, dopušta razmjenu iskusta-va nagomilanih u svakome pojedincu. Sklapaju se prijatelj-stva, učvršćuje se solidarnost.

U širokom arsenalu novih (ili obnovljenih) metoda kojima pribjegavaju borci nade da bi razbili šutnju gospodara i učinili očitom njihovu rabotu, spomenimo još jednu: onu ponovnoga osvajanja javnog prostora, kojom se služe neki anglosakson-ski pokreti.

U anglosaksonskom kulturnom krugu, dominiraju tri zah-tjeva: građanska i politička prava, pravo na rad i pravo na jav-ni prostor. Znatno više nego u latinskim zemljama, javni pro-stor stvara probleme u tim zemljama.232 U Engleskoj, pokret

231 Svaka brazilska država ima svoju Policia militar, neku vrst dobro naoružana oružništva, žandarmerije, bez ikakva profesionalnog obra-zovanja. Njome zapovijeda guverner. Na sjeveru i sjeveroistoku, ti su policajci često prave ubojice za račun vlasnika. Inače, u Brazilu, neki od njih tvore eskadrone smrti, u službi trgovaca i velikih financijera. 232 Nova svijest o prostoru javnosti počinje se rađati i u nekim latin-skim zemljama. Vidjeti: Michel Bassand Živjeti i stvarati javni pro-

stor, Lausanne, Presses polytechniques romandes, 2001.

sjajne stvaralačke snage, Reclaim the Streets, povremeno or-ganizira spektakularne akcije koje, u roku od nekoliko dese-taka sati, temeljito preinačuje odnos snaga između vlasti i ko-risnika.

Noć prije akcije, ekipa stručnjaka za javne radove, koji pri-padaju pokretu Reclaim the Streets, upućuje se na određeno mjesto sa svojim sjekirama, metalnim pregradama, lokotima i ostalim oruđima. Oni presijeku, na primjer, ovu aveniju ili onaj bulevar iskapajući jedan poprečni jarak te drugi jarak kilometar ili dva dalje. Kad svane dan, susjedne obitelji zau-zimaju taj komad odrezane ceste. Zatim ondje smještaju saj-mišno kazalište, kioske, šatore za spavanje, pokretne krčme, prostore za igru, podije za rasprave. Ni jednom se vozilu, dakako, ne dopušta pristup. Kreću se samo bicikli, kola s cvi-jećem i dječja kolica. Svi se reklamni panoi ruše.

Usred Londona, u tišini i naglo uspostavljenome čistom zraku, odvijaju se tada goleme poljske svečanosti. Policija, op-ćenito, podnosi prilične muke da bi »krenula« cestom. Njezini pregovori s Reclaim the Streets mogu trajati danima.

Tu organizaciju vodi jedno uvjerenje: javni prostor - ulice, trgovi, parkovi nekoga grada - pripadaju puku. No, grabežljivci financijskoga kapitala neprekidno odvraćaju javni prostor od njegove namjene: agresivnim reklamnim panoima, bukom, smradom, zagađenjem izazvanim kretanjem automobila, mo-tocikla i taksija. Riječ je, dakle, o tome da se protivniku po-novno oduzmu prostori što ih je ukrao narodu.

Doživjeti jednu od tih svečanosti, koje Reclaim the Streets vrlo precizno planira i organizira, nezaboravan je doživljaj svim posjetiteljima Londona.

V

Zemlja i sloboda

Ono što Attac znači za europsku kolektivnu savjest, to Mo-vimento dos Trabalhadores Rurais Sen Terra (MST) iz Bra-zila znači seljacima Trećega svijeta: snažan laboratorij ideja, pokretačka snaga, protuvlast.

Brazil je daleko najveća gospodarska i politička sila latino-američkoga kontinenta. On je voljeno dijete, uzorni đak i sljed-benik ustanova Bretton Woodsa. Zemlja živi pod potpred-sjedničkim režimom. Od 1995. do 2002., podsjetimo se, njome je vladao Fernando Henrique Cardoso, sljedbenik neoliberalne dogme koji je doslovce slijedio naloge Vašingtonskog konsen-zusa.

Brazil je jedna od najuglednijih poljoprivrednih sila na svijetu. Prostranost je njegove plodne zemlje doista dojmljiva. Među-tim, oko 90 milijuna hektara te zemlje danas se još smatraju »zemljištem za naseljavanje«. Nitko ih ne obrađuje. Nisu čak ni gruntovno upisani. A i unutar postojećih fazenda, obrađenih plantaža, jednako su važne zalihe neiskorištenih obradivih zemljišta: 16,1 milijuna hektara.

Danas Brazil proizvodi 100 milijuna tona žitarica u zrnu go-dišnje. Kad bi se iskoristile sve raspoložive oranice, mogao bi utrostručiti žetvu. To više što je 43 posto njegova pučanstva se-osko. Prema kriterijima OECD-a, samo 411 od ukupno 5507 općinskih područja u zemlji mogu se smatrati gradovima.

Model poljoprivrednog razvoja što ga je izabrao Cardoso onaj je iz Sjedinjenih Država: divovska poljoprivredno-prehram-

bena poduzeća, svedena na mali broj njih, koja proizvode, zahvaljujući krajnjoj racionalizaciji proizvodnje i obilnom ula-ganju kapitala, uglavnom za izvoz.233 Pritom je obiteljska poljo-privreda zanemarena, jer se smatra nerentabilnom. Vlada ra-dije kupuje hranu po nižim cijenama na svjetskom tržištu. Tako je 2001. uvezla prehrambene proizvode za devet milijardi dolara.234

Logika plaćenika MMF-a neumoljiva je: zadužena država po-najprije mora namiriti strane banke vjerovnike. Kako im ispla-titi kamate i vratiti glavnicu? Nabavljajući devize na svjetskom tržištu. A kako se zarađuju devize? Izvozom.

MST se radikalno suprotstavlja toj politici. Pretjeranoj proizvodnosti, dolarizaciji gospodarstva, prisvajanju obradive zemlje od multinacionalnih društava, osobito sjevernoame-ričkih, suprotstavlja politiku koja ponajprije nastoji osigurati preživljavanje 23 milijuna seljačkih obitelji.

Od sredine 2002. MST se priprema objaviti narodni pro-glas širom cijele zemlje, protiv ulaska Brazila u ALCA. A to je kratica od Aerea de Livre Comercio das Americas.235 Riječ je o projektu sjevernoameričkih transnacionalnih društava i vlade u Washingtonu, koji smjera proširiti sjevernoameričku zonu slobodne trgovine (SAD, Kanada, Meksiko), zvanu NAF-TA, na oba američka kontinenta. MST smatra da bi integra-cija Brazila u ALCA imala povratni učinak - potpuni gubitak svakoga oblika nacionalne neovisnosti i suverenosti.

João-Pedro Stedile, jedan od 21 nacionalnog vođe MST-a, kaže: »O nosso problema nao é capitalisme, o nosso debate

é queremos garantir comida, trabalho e bem-estar para

todo mondo« (»Naš problem nije kapitalizam, naš je cilj

233 U Brasiliji postoje dva ministarstva poljoprivrede: jedno za izvoznu poljoprivredu, drugo za obiteljsku. 234 Prije dolaska na vlast ultraliberalne vlade i potpunog podčinjavanja MMF-u, Brazil je pokrivao praktički sve svoje potrebe za hranom. 235 Emir Sader i suradnici ALCA - Integraçao soberana ou soubordi-

nada?, São Paulo, izdanje Expressão Popular, 2001.; »ALCA, os riscos do mercado continental«, Cadernos do Terçeiro Mundo, Rio de Janei-ro, posebno izdanje, travanj 2001.

osigurati hranu, zajamčiti posao i blagostanje za sve.«)236

Radikalnošću i snagom svojih analiza, svojom sposobnošću mobilizacije, djelotvornošću i umnošću svoje strategije i svoje taktike borbe, MST je postao uzorni primjer mnogim drugim narodnim pokretima širom svijeta.

U Brazilu dva posto vlasnika posjeduje 43 posto cjelokup-noga obradivog zemljišta.237 Herbert de Souza, zvani Bethino, nekada je osuđivao tzv. capitanias eternais (vječne kapeta-nije).238 Što se može iz toga shvatiti?

Brazil su »otkrili«, što znači podvrgnuli, zaposjeli, autohto-ne narode porobili, često i uništili, portugalski osvajači na početku 16. stoljeća. Portugalski je kralj zemlje otete od Indi-janaca dijelio jednostavnom metodom: rezao je obalu na ko-made. Svatko od njegovih generala, admirala, dvorjanina ili vlastelina dobivao je komad obale. Novopečeni je vlasnik tada kretao prema unutrašnjosti. Pritom mu je pripada sva zemlja kojom je mogao proći u ravnoj crti prema unutrašnjosti ne-poznatoga kontinenta. Ta nova i divovska vlasništva, imanja, bila su nazvana capitanias. Godine 1821. podkraljevstvo je ustupilo mjesto neovisnome carstvu Brazila. Nakon toga, rop-stvo je ukinuto 1888., a republika proglašena 1889. No, čak i pod republikom, capitanias su, u biti, opstale. Posljedica je i sadašnji arhaični, zapravo pogubni, režim vlasništva nad zem-ljom u Brazilu.

MST se bori za pristup zemlji milijuna seljačkih bezemljaš-kih obitelji koje lutaju po cestama i naseljavaju prljave i ružne favele u velegradovima. Njegova metoda? Zaposjedanje ne-

236 João-Pedro Stedile »Terra para todos, As armas do MST«, citirani članak, str. 36. 237 Čak ni najnoviji zakon o agrarnoj reformi ne određuje najviše grani-ce vlasništva nad zemljom, što znači i granice širenju neke latifundije. 238 Katolik, protivnik dikatature, prognan, Betinho je bio 1993. orga-nizator prve »Nacionalne kampanje protiv bijede i za život«. Umro je 1997. Vidjeti: Herbert de Souza i François Bugnion Revoluçoes da

minha geraçao. São Paulo, Editora Moderna. 1996.

proizvodnih zemljišta, što znači onih koje ne obrađuju latifun-disti.

Kako se odvijaju ta zaposjedanja? S brazilskim zastavama i oznakama MST-a na čelu, obitelji osvajaju latifundiju. Podižu svoje kolibe napravljene od bambusova drveta i pokrivene cr-nom plastikom. Organiziraju acampamento, divlji logor, »ile-galan«, na tuđoj zemlji.

Nakon toga, događaji mogu teći na dva načina. Prvi način: klasa latifundista - kao u državi Para ili u drugim državama na sjeveru i sjeveroistoku - uživa privilegirane odnose s guver-nerima i »prefektima« (gradonačelnicima). Tada vojna policija napada »okupatore«, protjeruje ih silom, a oni se smještaju duž neke nacionalne ceste, s obzirom na to da federalni zakon proglašava državnim vlasništvom pojas zemlje od 11 metara dubine s obje strane ceste. Godine 2002., 20 posto od 500 postojećih acampamentosa smješteno je duž cesta.

Drug način: zaposjedanje je izvedeno u nekom municipiju

ili u nekoj državi čiji su prefekti i guverneri neovisni i koje ve-leposjednici nisu korumpirali. Policija u tome slučaju ostavlja zaposjednike na miru.

U državi Rio Grande do Sul, gdje je na vlasti Radnička stranka, općinske ili državne vlasti idu čak tako daleko da op-skrbljuju »okupatore« rižom i grahom, pomažu pri kopanju odvodnih kanala za zahode, kamionima cisternama dovoze pi-tku vodu i financiraju uspostavljanje početnih škola za stariju i najmlađu djecu.

Jednoga kišnog jutra mjeseca kolovoza 2001., s Joãom Ro-driguezom da Silvom (39), drugom iz MST-a, ratarom protje-ranim sa svoje zemlje u São Matteusu, u državi Espirito Santo, stigao sam pred prvu kolibicu »Acampamenta Chico Men-dez«, u municipiju Jacareï, u dolini Paraibe, u državi São Pau-

lo.239 odbor me čeka. Bivši radnici otpušteni iz metalurških tvornica u São Bernardu, knjižar koji je ostao bez posla nakon što je njegovu knjižaru u središtu São Paula preuzeo FNAC,

239 Chico Mendez bio je seljački vođa, a ubili su ga chacunças, profe-sionalni ubojice u službi latifundista.

seljaci bezemljaši koji su se uselili sa sjevera Pernambouca, dvije žene, od kojih jedna vrlo lijepa, u crvenoj haljini - to je sastav odbora.

Nebo je teško. Oblaci niski. Vlasnik je latifundije od gotovo 2000 hektara, osvojene u mjesecu travnju, Severo Gomez, sin senatora, špekulant nekretninama, koji je također i vlasnik više fazendasa. Nasilno protjerane od vojnika vojne policije, 75 obitelji (ukupno 581 osoba) povuklo se u pojas zemlje duž ceste za Jacareï. One su ondje ponovno podigle svoje kolibe, čija plastična krila pucketaju na vjetru, zabile svoje zastave, zapalile na otvorenome zraku svoje male metalne peći da bi kuhali manioku i kukuruz, uredile male vrtiće, povrtnjake, sa-gradile zahode i zasadile dva zajednička polja.

Pastoralna komisija za zemlju (CPT), koja je ogranak Biskupske konferencije Brazila, i sindikat metalurga isporu-čuju vreće s rižom, zamjenjuju plastična pokrivala, poderana u oluji, daju poneki novčić za kamion-cisternu koja pripada nekome privatnom poduzeću koje iz grada udaljenoga pet ki-lometara tri puta tjedno isporučuje pitku vodu.

Duboko sam uzbuđen pred slikom tih radnika svih uzrasta, nezaposlenih, koji su praktički svi sinovi seoskih radnika, odra-sli na selu i koji sada, svojim ranjenim rukama, s beskrajnom ljubavlju sade, u prašnjavoj zemlji, krhke stabljike manioke.

Zahrđala veća limenka, puna prljave vode iz lokvica što ih je ostavila kiša, služi kao kanta za polijevanje.

Nekoliko izgladnjelih pasa i raskokodakane kokoši trče između kolibica. Velikim crnim očima, iznenađenim i veselim, mnoštvo dječice slijedi kretanje posjetitelja.

Pitam: »Koliko vremena možete izdržati?« Kao i u svim ostalim logorima koje sam upoznao, isti odgo-

vor slijedi: »Vječno, druže!« Prasak smijeha! Usprkos nazočnosti u odboru mladoga knjižara, strastve-

nog obožavatelja djela Darcyja Ribeira240, sindikalaca iz São

240 Romansijer i sociolog, koji se suprotstavio vojnoj diktaturi od 1964. do 1982, danas već mrtav

Bernarda i lijepe mlade žene u crvenoj haljini, logor u Jacareïu nije ničim politiziranim. Tečajevi opismenjivanja redovito se provode - prema metodi Paula Freirea, zvanoga do opprimido

(»potlačen«). Čitaju se i komentiraju tekstovi MST-a, prijevodi iz Monde diploma.tiqu.ea, izvaci iz knjiga Miltona Santosa, Cel-sa Furtada, Teotonia Santosa, Caïo Prada. Različiti i obojeni transparenti lepršaju na lahoru. Pred kolibicom odbora stoji parola s velikim crvenim slovima: Fora FHC e FMI! (»Van FHC i MMF!«).241

Gilson Gonçales (56), radio je 30 godina kao građevinski radnik na novogradnjama na velikim gradilištima São Paula. Porijeklom je iz sela u Minas Geraisu. Bez posla već tri godine, pohađao je večernje tečaje MST-a u faveli istočnih četvrti. Ima lijepo lice, topao pogled, pretjerano mišićavo tijelo. Osjeća se da je njegova fizička snaga gotovo nedirnuta.

Jailson Ferreira uvijek je kraj njega. Dolazi iz Ilheusa, na jugu države Bahia, gdje su njegovi roditelji bili sezonski rad-nici na velikim fazendama kakaa. Ima 28 godina, četvoro dje-ce, suprugu istrošenu bijedom. Uselivši se u São Paulo, upo-znao je Gonçalesa na gradilištima. Zajedno, sa svojom djecom, unucima (Gonçales ih ima osam) i ženama, sudjelovali su u za-posjedanju latifundije u travnju.

Večer se spušta nad logorom. Prve se vatre pale. S uskoga pojasa zemlje, gdje su poredane drvene kolibe pokrivene cr-nom plastikom, Ferreira i Gonçales sa zavišću gledaju široko polje, preko kojega prolazi rijeka, koje se prostire na drugoj strani ceste. Kao Don Quijotei koji sanjaju o nedostižnoj uto-piji, pogleda izgubljenoga u sumraku, uzvikuju gotovo istim glasom: »Ah kakva ravnica! Ondje bismo mogli uzgajati rižu!«

Taj san o zemlji hraniteljici, milostivoj prema siromašni-ma, tajna je snaga MST-a.

Agrarna reforma upisana je u zakon. INCRA (Nacionalni in-stitut za kolonizaciju i agrarnu reformu) mora je, teoretski, ostvariti. Međutim, ne čini ništa ili čini vrlo malo, jer su mno-gi od njegovih regionalnih direktora u dogovoru, »pušu u isti rog«, s veleposjednicima koji tu zemlju uopće ne obrađuju.

Dakako, postoji sudski aparat koji je relativno samostalan,

ovisno o državama i regijama u Brazilu. Dakle, zakon predvi-đa da neobrađena zemlja može biti eksproprirana.242 Odvjet-nici MST-a vode parnice, bore se pred sudovima. Uspostavlja se odnos snaga koji je istodobno pravni, socijalni i politički te koji koristi - barem u naseljenim državama na jugu - javno mnijenje kao svjedoka.

Ako odvjetnici MST-a dobiju parnicu, zaposjednute se zem-lje ekspropriraju, posredstvom isplate odštete od države, i nji-hovo se vlasništvo prenosi na neku zadrugu. Tako divlji acam-

pamento postaje assentamento, legalna zadruga. Svi assentamentos MST-a tvore federaciju. Ona pruža teh-

ničku pomoć, sudjeluje u kupnji opreme na veliko, pomaže u trgovini proizvodima itd. Sjedište je federacije smješteno u São Paulu.

Od osnivanja MST-a 1984., više je od 250.000 obitelji smješ-teno u assentamentose, dok 100.000 obitelji i danas živi u acampamentosima. Ta brojka zahtijeva objašnjenje: ona obu-hvaća sadašnje zaposjednike acampamentosa, ali i one koji su morali napustiti neki acampamentos zato što nikad nisu dobili svoje pravo vlasništva. Budući da je u tim slučajevima represija policije i chagunçasa (ubojice za račun vlasnika) oso-bito nasilna, te se obitelji raspršuju, vraćaju se u favele, ne-staju na cestama. Te se žrtve također ubrajaju u spomenutim brojkama.

MST danas na više od četiri milijuna procjenjuje broj obi-telji koje čekaju komadić zemlje da bi dostojno preživjele.

Kako MST priprema svoje »invazije«? Borci - muškarci, žene, mladi i stari - krstare po sirotinjskim predgrađima i po-sve zapuštenim četvrtima velegradova. To su prave mrtvačnice. Trećina, na primjer, od 12 milijuna stanovnika velegradskoga područja São Paula živi u favelama. U Recifeu čak polovica.

Od sjevera do juga prostranoga Brazila, favele su najvećim dijelom naseljene seoskim radnicima bez posla, čije je lutanje završilo u nekom bijednom logoru s barakama stalno neza-poslenih i otpuštenih radnika, prepunom miševa i štakora. Oni svakodnevno doživljavaju poniženja zbog isključenja iz društva i neuspješne potrage za plaćenim radom.

Očaj luta favelama. Predstavnici MST-a dolaze noću. Raspravljaju sa stanovni-

cima tih logora. Moraju pokazati beskrajno strpljenje i mnogo smisla za pedagogiju. Malo po malo, nada i dostojanstvo ipak se vraćaju. Sjećajući se svojih seoskih korijena, ti prognanici počinju sanjati o tom komadiću zemlje koji će im omogućiti da prehrane svoju obitelj i iznova uspostave dostojanstven život. Stoga donose odluku da se upuste u borbu.

Kad dođe Dan D, kamioni MST-a (ili sindikata ili Crkve) dola-ze ih pokupiti prije zore. Iskrcavaju ih u okolicama latifundija.

Ako je ciljno zemljište udaljene više stotina kilometara od favela, prijevoz je u etapama, ali uvijek pokriven apsolutnom tajnom. Kada stignu pred prvu ogradu capitanije, osvajači raz-vijaju svoje zastave. Muškarci hodaju naprijed. Često pjevaju crkvene pjesme ili narodne pjesme sa sjeveroistoka.

Otprilike se samo pola acampamentosa pretvara u assen-

tamentos, legalizirane zadruge. Obitelji ostaju ponekad kraj-putaša godinama i godinama pod crnim plastičnim pokrivali-ma, duž nacionalnih cesta, prije nego ih napuste.

Odvjetnici MST-a sjajno rade. No ni oni ne mogu stvarati čuda. Protiv loše volje mnogih činovnika INCRA-e, protiv save-za sklopljenih između velikih vlasnika zemlje i političara, pra-vo je najčešće nemoćno.

I korupcija sudstva igra svoju ulogu: često odvjetnici MST-a ne uspijevaju iščupati vlasnička prava, iako je zakon posve jasno na njihovoj strani: zakon koji predviđa eksproprijaciju obradivih, a neobrađenih hektara.

A tu su još i strategije zastrašivanja i prijetnji kojima se koriste korumpirani guverneri i prefekti za račun latifundista protiv onih koje smatraju kolovođama zauzimača zemlja. U 20 godina, MST je izgubio više od 1800 vrijednih djelatnika - muškaraca i žena - žrtava ubojstava što su ih počinili eska-droni smrti i pistolerosi.

Prvih šest mjeseci 2001. nepoznati su počinitelji ubili 11 mladića i djevojaka, boraca i organizatora MST-a, podrijetlom upravo iz područja São Paula. Neki od njih stradali su svojim nastambama, čak za vrijeme sna.

Među srednjom klasom MST ima užasan ugled. Televi-zijska mreža Globo, najjača u zemlji, ministar za agrarnu re-formu Jungmann, revija Veja i drugi organi velikoga konzer-vativnog tiska godinama vode protiv tog pokreta sustavnu klevetničku kampanju. Momke i djevojke iz MST-a tretiraju kao bandite, kao zločince koji žele napasti vlasništvo čestitih ljudi. A kad je riječ o bijednicima kojima oni pokušavaju po-moći, TV Globo ih prikazuje kao ušljivce koje je uništila ca-

chaga.243

Takav kontekst zacijelo potiče nekažnjavanje ubojica. Ipak, usprkos klevetama i ubojstvima, volja za otporom,

odlučnost bezemljaša raste iz godine u godinu. Pokret sve više jača, napreduje, uvjerava sve više jadnika, iznuđuje prava na vlasništvo, širi se po cijeloj zemlji, huče kao snažna bujica i rađa tjeskobu u srcima grabežljivaca.

U preciznom i autentičnom smislu riječi, brazilski MST utjelovljuje danas, za milijune ljudskih bića širom svijeta, konkretnu nadu u pobjedonosnu revoluciju.

Među mučeničkim masama Brazila, MST je pridonio ponov-nome rađanju nade i duha borbe. A njegovo je zračenje toliko da je potaknuo druge nove narodne pokrete koji nemaju nikakve veze s agrarnom reformom. Na primjer: gradski Po-kret radnika bez krova (Movimento dos Trabalhadores Sem Teto). U velikim se gradovima beskućnici broje stotinama tisuća. Pokret »beskrovnika« crpi svoje nadahnuće iz istih izvora kao i MST: iz teologije oslobođenja, sindikalizma i demokratskog socijalizma. Taj je pokret snažan, osobito u dr-žavama Rio de Janeiro, São Paulo, Paraná i Mato Grosso.

Na jednom golom žutom brdu, ukrašenom šumicom euka-liptusa, posjetio sam acampamento u Guarulhosu, na 100 ki-lometara od velegradske granice São Paula. Brdo je na rubu grada. Blago se spušta prema dolini i rijeci. Dolina i brdo pripadaju špekulantu nekretninama, političkom savezniku gradonačelnika Guarulhosa.

243 Alkohol od šećerne trske, piće siromašnih.

Oko 8000 obitelji, odnosno gotovo 45.000 osoba, pridošlih iz prostrane zone velikoga Sáo Paula, nastanjuju tisuće koliba pokrivenih crnom plastikom sa šumom zastava na vrhu. Više od 5000 drugih obitelji čeka da im se pridruži u okolnim fa-velama.

Klinika u samom zametku, vrtići, škole s klupama od siro-vog drveta, zahodi, ljekarna, cisterne s vodom - sve je to na-čičkano na tome brdu. Oni od zauzimača koji, srećom, imaju neki plaćeni posao u gradu financiraju sve te uređaje. Crkva i sindikati prilažu svoju pomoć. Teško je orijentirati se u la-birintu toga logora. Ocean od crne plastike neprekidno raste. Golema se svjetina stalno kreće tim prostorom.

»Što pišeš?«, pita me Jotta, predsjednik odbora acampa-

menta kod Guarulhosa, bacajući sumnjičav pogled na moju crvenu bilježnicu. Jotta je mlad čovjek, blijed kao krpa, crne kose, mačjega hoda, njegov je autoritet prepoznatljiv. Nakon što je preživio pokolj u Eldorado do Carajas, u Amazoniji, sa svojim je drugovima u logoru uspostavio strog sustav sigurno-sti i opreza. Iznad nas kruži crni helikopter federalne policije. Mogu vidjeti snimatelja s jednom nogom vani. On savjesno snima moj posjet.

Kao i u više desetaka gradskih zaposjednutih prostora ši-rom Brazila, golo brdo kod Guarulhosa, koje je naselio i or-ganizirao Movimento dos Trabalhadores Sem Teto, Pokret radnika bez krova, suprotstavlja se špekulantskom zemljiš-nom projektu. Brdo kod Guarulhosa bilo je, u biti, nami-jenjeno projektu gradnje luksuznih vila što su ga predvidjeli gradonačelnik i njegovi prijatelji špekulanti. Međutim, brzo zaposjedanje terena rano ujutro 19. svibnja 2001. zateklo ih je i spriječilo.

Grillhero zovu varalicu koji uspijeva, zahvaljujući vješto kri-votvorenim ispravama, zemlje što pripadaju zajednici (općini, državi, federaciji) pretvoriti u privatna vlasništva. Brdo kod Guarulhosa tipični je primjer toga grillagem. U gradskoj pre-

feituri (poglavarstvu) velik utjecaj imaju mafijaški gazde. Neki službenici, za velik novac, potvrđuju vjerodostojnost svih kri-votvorenih potvrda o vlasništvu što ih podnose mafijaši...

Jottin pomoćnik vrlo je mršav mješanac koji na glavi nosi vunenu kapu. Ime mu je Gilson Oliveira Walter, zovu ga »Čokolada«. Taj sin upropaštena seljaka uspio je vrlo brzo na-učiti zanat električara u Parani, na jugu. Otpušten prije pet godina - sada mu je 24 - nikad više nije uspio naći posao. Ni-gdje. Federalna policija dobro radi svoj posao. Crne liste bo-raca MST-a, koje policija ispisuje i dijeli po cijelome Brazilu, priječe svako zapošljavanje, bilo gdje, nepokornog radnika ili radnice.

Brdom se upravlja po strogim demokratskim pravilima. Svaka »četvrt« u logoru raspolaže svojom vlastitom radnom brigadom koja osigurava izvođenje svih obveza javnih službi (zahodi, odvoz smeća, raspodjela vode i hrane, prikupljanje novca i darova, sigurnost, političko oblikovanje, liječenje, po-vrtnjaci i voćnjaci itd.). Imena šest brigada otkrivaju, zapravo, duh koji puše brdom: »Terra e libertad« (Zemlja i sloboda); »Nossa terra« (Naša zemlja); »Zumbi das Palmarès« (po imenu vođe pobunjenih robova u Palmaresu, u državi Espirito San-to, u 18. stoljeću); »Paulo Freire« (brazilski antifašistički pe-dagog); »Chico Mendez« (ubijeni seljački vođa); »Antonio Con-selhero« (svećenik koji se pobunio protiv latifundista u državi Bahia, u 19. stoljeću).

Patricia Baretto lijepa je crnomanjasta studentica, odgovor-na za škole koje nose imena Bertolta Brechta i Rose Luxem-burg. Zahvaljujući potpori više skupina studenata i profesora sveučilišta u Campinasu i Sâo Paulu, tečajevi opismenjivanja održavaju se praktički 24 sata dnevno.

Škola »Bertolt Brecht« zapravo je otvorena šupa, pokrive-na crepovima postavljenima na gredama nosačima. Šarena se svjetina u njoj tiska. Stare naborane seljanke nasmiješe-nih očiju, ozbiljni muškarci sijede kose, mladi momci i cure, lijepe djevojke i invalidi, djeca. Oni su Indijanci, Afrikanci, mješanci, sinovi ili kćeri Japanaca, Kalabreza, Piemonjana, Portugalaca, Tirolaca, Španjolaca, Libanonaca...

U zraku se osjeća marljivost. Za vrijeme mojega posjeta tri su rečenice ispisane na crnoj

ploči:

Cabega vacia é officina do diabo (Prazna glava privlači vraga); Quem tem fome tem pressa (Tko je gladan potlačen je); Puniçao aos assassinos de Carajas (Kazna za ubojice iz Carajasa).

Posljednja opomena samo je sveti zavjet. Jasno, nijedna od žrtava pokolja u Carajasu nije osvećena. Nitko nije dirao ni guvernera ni latifundiste. A pukovnik Pantoja, koji je naredio da se ubiju žene i djeca, on na dugo i na široko, napuhnuto, redovito govori na televiziji i u tisku.244

Kakvo je stanje, 2002., u acampamentu kod Guarulhosa? Mafijaški su gospodari zahtijevali od vojne policije (PM)

države Säo Paulo da napokon otjera tisuće obitelji s brda. No zapovjedništvo PM-a oklijeva: guverner te države je socijalde-mokrat.

Pred sudovima, odvjetnici Pokreta radnika bez krova ospo-ravaju potvrde o vlasništvu što ih imaju špekulanti.

Stanje na terenu blokirano je. Säo Paulo nije Amazonija. Ondje se nikako ne čini mogućom provedba provokacije pra-ćene pokoljem kao što je to bilo u Eldoradu de Carajas. Dr-žava Säo Paulo ima, naime, prosvijetljeno javno mnijenje, snažan i neovisan tisak, sindikate i Katoličku crkvu koja je privržena obrani beskrovnika.

Pojedinačna ubojstva vođa? Mafijaški su gazde pokušali i to. Međutim, služba sigurnosti u logoru, koju je organizirao i vodi Jotta, uspjela je spriječiti te pokušaje.

Godine 2002. ishod bitke u Guarulhosu još je bio ne-odlučan.

244 Još od 1996. traje istraga koju vodi sudstvo države Para. Prvo je ročište napokon bilo zakazano za 8. travnja 2002. u Belemu. No, pred-sjednik suda odgodio je suđenje do daljnjega.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Zora

Bog nema drugih ruku do naših

Georges Bernanos Skandal istine

Za neke filozofe prosvjetiteljstva - osobito za Jean-Jacque-sa Rousseaua - prirodno društvo prethodilo je građanskome društvu.245 Potonje je omogućilo rođenje političkoga društva, što znači države. Prema Rousseauu, svaka etapa te veze oz-načava kvalitativni napredak. Prirodno društvo »inferiorno« je građanskom društvu. A građansko društvo - da bi osiguralo potpun razvoj čovjeka - mora ustupiti mjesto Republici.

Prirodno društvo, u tom značenju, posve je precizna druš-tvena tvorevina. Njime ne upravlja ni slučaj ni sila. U njemu su ustanove koje jamče društveni red. To su u biti obitelj, klan i pleme.

245 Dvije nedavne studije opisuju podrijetlo pojma građanskoga društva i pokušavaju uspostaviti vezu između trenutačnih podjela kolektivnih otpora. Vidjeti Revue sénégalaise de sociologie, koju vodi Boubacar Ly, Sveučilište Gaston-Berger, Saint-Louis, dvobroj, 1998-1999., s na-slovom La Société civile. Vidjeti također Société civile, lieu des lut-

tes sociales, posebni broj, Revue Alternatives-Sud, koji vodi François Houtard. Centre tricontinental, Sveučilište Louvain-la-Neuve, 1998.

Međutim, te su ustanove krhke, njihovo je područje djelo-vanja ograničeno. Ono se, zapravo, ograničava na malen broj osoba.

U prirodnom društvu čovjek se osjeća solidarnim samo s onima koje osobno poznaje - ili s onima s kojima osjeća krvno ili mitsko srodstvo. Tko je god izvan te obiteljske, družbene ili plemenske strukture, stranac je. On utjelovljuje radikalnu različitost, nepredvidljivost, grožnju. Protiv njega se, dakle, treba boriti, on mora biti progonjen, ako ne i ubijen.

Prirodno je društvo primitivno i slabo. Ono ima vrlo malo sličnosti sa složenom civilizacijom, sa svim onim brojnim obi-lježjima koja su ljudi stjecali kroz antiku, srednji vijek i rene-sansu.

Civilizacija se rađa iz građanskog društva. Kako? U odre-đenom trenutku povijesti, i iz razloga koji su više hipotetski, ljudi uspostavljaju odnose s drugim ljudima koji nisu njihove krvi. Nekada se identifikacija i solidarnost s drugim čovjekom ograničavala na obitelj, družbu, na selo, drugim riječima na one čije je lice bilo poznato i koji su fizički bili nazočni. Ro-đenjem građanskoga društva - pravila, morala, građanskih ustanova - čovjek postaje solidaran s drugim ljudima koje ne poznaje i s kojime se možda nikad i neće susresti.

Govoreći o prirodnom društvu, Jean-Jacques Rousseau stalno klizi iz jedne razine stvarnosti u drugu.

Prva je razina ona povijesne kronologije. Prirodno društvo prvo je od svih poznatih društvenih tvorevina. Ono je smješteno vrlo daleko u povijesti. Naprotiv, vrlo kratak povijesni razmak razdvaja građansko društvo od pojave političkoga društva.

Druga je razina Rousseauove analize egzistencijalna. Tije-kom svoga podruštvljenja, suvremeni pojedinac obvezatno pro-lazi kroz tri stadija. Prirodno društvo na neki je način izvorni oblik podruštvljenja, primarna matrica njegova ljudskog po-stajanja.

Poslušajmo Rousseaua: »Najstarije od svih društava i je-dino prirodno jest ono obiteljsko. Ipak, djeca ostaju uz oca samo toliko dugo koliko im je on potreban da bi se održala. Odmah kad ta potreba prestane, ta se prirodna veza prekida.

Djeca oslobođena poslušnosti prema ocu i otac oslobođen skrbi za djecu, prelaze posve jednako u samostalnost. Osta-nu li i dalje ujedinjeni, to više nije prirodno, nego je voljno, i obitelj se dalje održava samo dogovorom. Ta je zajednička sloboda posljedica čovjekove prirode. Njegov je prvi zakon da bdije nad vlastitim održanjem, njegove su prve skrbi one koje pruža samome sebi, i odmah kada dođe u razumnu dob, on sam postaje sudac vlastitih načina održanja i time, dakle, svoj vlastiti gospodar.»

Često sam u ovoj knjizi pribjegavao izrazu »kapitalizam di-vljine«. Kad su normativni poslovi države paralizirani i kad se potvrđuje financijski kapital, samo se društvo para, divljina prijeti. Nameće se nazadak: gladijator postaje simbolična figura prevladavajućega društvenog modela. Moćnik ima pravo, slabić je u krivu. Svaki se poraz smatra zasluženim i nalazi svoje tumačenje samo u slabosti poražene osobe. Temeljna načela neoliberalne dogme - maksimizacija zarada, suparništvo i nad-metanje bez granice i zaštite, univerzalizacija tržišne razmjene i uništenje autohtonih kultura - radikalno proturječe svim vre-dnotama naslijeđenima iz stoljeća prosvjetiteljstva. A te su vrednote u temeljima europske civilizacije.

Tako se ne samo država i političko društvo nego i građansko društvo, onakvo kakvim ga je shvatio Rousseau, našlo na uda-ru carstva kapitala. Na prvi pogled, dakle, moglo bi se pomi-sliti kako carstvo divljeg kapitala vraća čovječanstvo u prirod-no stanje. To bi gledanje, međutim, bilo pogrešno. Ma koliko krhko bilo prirodno društvo, ono u svojoj biti nosi neke te-meljne strukture društvenoga poretka: solidarnost, uzajam-nost i pomaganje među bićima. Kapitalizam divljine ne pruža ništa od toga.

Postavljajući nacionalnu državu pod nadzor, nagrizajući njezinu normativnu sposobnost, vladajuće oligarhije globalizi-ranoga kapitala ne vraćaju, dakle, društva koja napadaju u »prirodno stanje«. Na ruševinama političkoga društva ne rađa se ponovno, kao nekim čudom, nekadašnje društvo.

Pogledajte megapolise južne hemisfere! Posvuda tisuće na-puštene djece udišu ljepilo kako bi zavarali glad, lutaju duž

dugih i širokih avenija, podnose policijska nasilja i mučenja, pate, očajavaju - i često umiru prije no što dosegnu mlade-naštvo.

U prljavim i ružnim favelama São Paula, ranchosima Ca-racasa, barilladasima Lime, u shanty townsima Kampale ili u sirotinjskim naseljima Mombase (Bombaja) rijetke su obi-telji koje su ostale čitave, nedirnute. A što biva sa širom so-lidarnošću, s onom koja se rađa iz pripadnosti klanu ili ple-menu? Razdrobljena je, nestaje, izbrisana iz sjećanja!

Prostitucija žena i mladeži zajednička je nevolja, »bič« tih velegradova: riječ je gotovo uvijek o prostituciji kao posljedici krajnje bijede kojom se bave čak i majke obitelji da bi prehra-nile djecu ili mlade djevojke i mladići da bi osigurali pre-življavanje svoje mlađe braće i svojih sestara.

Ondje gdje slijepe pristaše carstva vladaju kao gospodari, nestaje svaki organizirani društveni život.

S kakvim političkim posljedicama? Univerzalizacija nametnuta Vašingtonskim konsenzusom

izaziva prijenos suvereniteta. Institucionalni vanjski omotač države, dakako, ostaje nedirnut, ali vlast koja se provodila pre-ko državnih ustanova ubrzano počinju provoditi aparati finan-cijskog kapitala. Sami su gospodari tu novu vlast nazvali state-

less global governance (svjetska vladavina bez države). Situacija je, dakako, malo složenija nego što se može shva-

titi iz toga izraza. Suočeni smo s kazalištem sjena. U izlogu stvarnosti, komešaju se države. Opće vijeće WTO-a sastavljeno je od 144 zastupnika država. I u Svjetskoj banci države ime-nuju guvernere i pomoćne guvernere. Ista je stvar i u MMF-u: države formalno upravljaju tom ustanovom i određuju njezinu strategiju.

No, to je samo privid stvari, stvarnost je posve drukčija. Uzmimo jedan primjer. Europska unija jedna je od dominant-nih sila (druga su Sjedinjene Države) ustanova Bretton Woo-dsa i WTO-a. Međutim, kao što smo već vidjeli, strategija i politika EU-a određeni su »Komitetom 133«, nekom vrstom neslužbenog odbora, koji ne postoji u statutima i ugovorima EU-a. No to ne priječi taj komitet da prije svakoga novog kruga

pregovora usklađuje interese i točke gledišta glavnih transna-cionalnih društava i financijskih skupina Europe.

Drugim riječima: države ostaju službene figure na koje se svi pozivaju, ali njihovi zastupnici imaju sve manje stvarne ov-lasti. I danas se može reći da racionalnost globaliziranoga fi-nancijskog kapitala predodređuje razmišljanje i djelovanje go-tovo svih vlada Juga kao i Sjevera.

Dakako, valja zabilježiti i znatne razlike među njima. Između moćne vlade, kao što je ona u Francuskoj, i slabe vla-de poput one u Nigeru, na primjer, postoje znatne razlike.

Francuski premijer neko vrijeme može postupati lukavo i zavaravati gospodare svijeta. Može im nametnuti neke ustupke, uvjeriti ih da poštuju demokratsku fasadu države. Francuska je to dokazala kada je OECD-u i WTO-u nametnula načelo »kul-turne iznimke«. Nasuprot potpune liberalizacije tržišta kultur-nih dobara, Francuska je sačuvala neke zaštitne odredbe za svoju vlastitu kulturu, ponajprije televizijsku i filmsku. Niger-ski premijer, međutim, ne može ni lukavo vrdati niti izvući neke ustupke. On je tako reći izručen plaćenicima gospodara kao prosjak razbojnicima na cesti.

Da bismo shvatili mjeru gubitka nadzora država nad svojim gospodarstvima, raščlanimo uputu WTO-a nazvanu »prošire-ni nacionalni postupak«. Unutar svake zemlje svijeta i u skla-du s pravilima koja je odredio WTO, svako transnacionalno poduzeće može zahtijevati da se koristi tim »proširenim na-cionalnim postupkom«. O čemu je riječ? Zabranjuje se svim vladama da, poreznim i carinskim mjerama, subvencijama ili drugim mjerama, podupiru ovaj ili onaj poseban sektor nacio-nalnoga gospodarstva.246 Voditi nacionalnu gospodarsku poli-tiku, dakle, više nije moguće. Drugim riječima, WTO zahtijeva primjenu istih uvjeta za sve ulagače, bili oni nacionalni ili strani. A to upravo načisto i jednostavno ukida suverenitet države.

246 U stvari, situacija je još skandaloznija: strana društva pregovaraju s državom domaćinom o povoljnijim uvjetima - poreznim itd. - od onih koji se daju nacionalnim tvrtkama.

Kako bi na tržištu Obale Bjelokosti, na primjer, neka tvornica za preradu kakaova zrna, koja pripada domaćem vlasniku, mo-gla izdržati konkurenciju tvornice koju je nedaleko od nje sagra-dio Nestlé? Potonja dobiva sav nužni kapital i najsuvremeniju opremu. Ona će se koristiti i privilegiranim trgovinskim uvjeti-ma što ih holding Nestlé pruža svim svojim podružnicama ši-rom svijeta. Tvornica koju je podigao, koju financira i kojom upravlja domaći Bjelokošćanin nema, dakle, nikakvih, ni teo-rijskih, da preživi dulje od nekoliko tjedana. Tako, dakle, ni dr-žava Obala Bjelokosti ne može zaštititi svoju vlastitu industriju.

Grabežljivci i njihovi plaćenici gnušaju se državnih pravila i propisa. Ipak, oni se rado koriste državnim rječnikom. Tako oni nazivaju »potencijalnim parlamentom« liberalizira-no tržište. U civiliziranim društvima, dakle, trebale bi djelo-vati dvije vrste parlamenta: demokratski izabrani parlament koji biraju građani i »virtualni parlament«, uspostavljen zako-nom ponude i potražnje. Dakako, između republikanskog i tržišnog parlamenta postoji ponor koji razdvaja fiktivni suve-renitet od svemoćne sile. I upravo »virtualni parlament« sve više odlučuje o sudbini ljudi i stvari.

U ljudskoj povijesti suverenitet čini najveće dostignuće. On se odnosi na ljudska prava, političke slobode, ukratko: riječ je o društvenom dogovoru. On utjelovljuje kolektivnu volju, jed-nakost pred zakonom, autonomiju građana. Parlament i vlada koju sam izabrao suvereni su: oni su tu da bi štitili zakon i jamčili red.

Kako se rađa zakon? Svaki se građanin voljno odriče dijela svoje slobode da bi bila zaštićena sloboda svih. Norma se rađa iz moje voljno uskraćene slobode. Zakon utjelovljuje opći in-teres. Ja žrtvujem dio svoje slobode zakonu. A on dalje štiti moju slobodu. Dopušta mi da se posvetim svome životu.

Izbori s općim i tajnim glasovanjem održavaju se periodično. Neki predsjednik republike, dakle, može biti smijenjen, može ga opozvati, pod nekim uvjetima, parlament ili ga se može na-tjerati da podnese ostavku.

Suverenitet što ga prisvajaju »besmrtne divovske osobe« znači čistu i jednostavnu negaciju tih načela i ustanova što od

njih proizlaze. Nameće se silom. I ne odnosi se samo na ljud-ska prava, političke slobode, autonomiju građana. On donosi otuđenje i ropstvo.

Neka megakompanija koja dominira u nekoj zemlji Trećega svijeta možda neće vladati zauvijek, no njezine je žrtve ne mogu ni nadzirati ni otjerati. I ni jedna vlast na svijetu, osim možda neka druga konkurentska megakompanija, ne može srušiti njezino carstvo.

Jean-Jacques Rousseau piše: »U odnosima čovjeka s čov-jekom, najgore što se jednome od njih može dogoditi je da se nađe u milosti ili nemilosti drugoga.«

Ono što filozofi prosvjetiteljstva nisu mogli zamisliti ni u svojim najgorim noćnim morama upravo se ostvaruje danas: privatna tiranija koju nad svim narodima provode besmrtne osobe.

Uzalud je prekopavati po ruševinama! Bilo bi apsurdno težiti obnovi republikanske nacionalne države.

Grabežljivci i njihovi plaćenici potkopali su njezine temelje privatizirajući svijet. Nisu, ipak, uspjeli slomiti nadu, san o slobodi skriven najdublje u čovjeku. Jedna pjesma seljaka iz Venezuele opisuje njihov neuspjeh:

Se puede matar el hombre,

Pero no mataran la forma

En que se alegraba su alma

Cuando soñaba ser libre.247

Povijest ima u pričuvi mnoga iznenađenja! Tijekom više sto-ljeća, revolucionari su sanjali o ukidanju države, o nestanku svih stega, ukratko: o slobodnoj federaciji slobodno udruženih proizvođača. Međutim, nisu slobodoumni revolucionari nego upravo grabežljivci i njihovi slijepi sljedbenici ubili Državu.

247 »Mogu ubiti čovjeka, / Ali ne mogu ubiti način / Na koji se njegova duša veseli / Kad sanja o svojoj slobodi.« Vidjeti Vas caminandos sin

huellas, zbirka latinoameričkih pjesama, Beč, izdanja Plaene, 1974.

Put je sada slobodan za pohod novog svjetskog građanskog društva.

Karl Marx upućuje ovo upozorenje: revolucionar mora biti sposoban »čuti kako raste trava«. Radikalno novo svjetsko društvo koje čine društveni pokreti, nevladine organizacije, ob-novljeni sindikati, obdareno organizacijskim modelima, men-talnim strukturama i dosad posve nepoznatim načinima borbe upravo se potvrđuje pred našim očima. Da bi ga se shvatilo, potrebna je krajnja pozornost i, što je najvažnije, potpuni ne-dostatak unaprijed smišljenih zamisli.

Franz Hinkelhammert piše: »Tko ne želi stvarati nebo na Zemlji, stvara pakao.«248

Novo svjetsko građansko društvo zahtijeva pravo na život. Ono odbija staro lukavstvo bivših antiimperijalističkih bora-ca koji su tvrdili kako teže mlatiti svoje neprijatelje »jedne za drugima«. Ono se grozi svakoga kompromisa. Odbija taktičke saveze kakvi god bili. Za njega, nema ni glavnih neprijatelja, ni drugorazrednih neprijatelja niti onih trećega reda.

Sve što priječi brz i konkretan procvat života bez prepreka, njegov je neprijatelj.

Ono živi u najpotpunijoj sadašnjosti. Vrijeme, to je ljudski život. Posve je usvojilo ove Senekine riječi: »Vrijeme je naše jedino pravo vlasništvo.«

Odavde proizlazi i radikalnost njegovih zahtjeva. Bitka koja se ne dobije danas, u opasnosti je da bude izgubljena zau-vijek.

U New York Times Magazine Thomas Friedman zahtijeva od boraca nade podrobni program i tumačenje etapa njegova ostva-renja. Svjetski ekonomski forum objavljuje njegov odjek. Njegov predsjednik Klaus Schwab želi odmah točno upoznati projekte »onoga drugoga svijeta« i zahtijeva od pokreta da otkriju svoje programe, bez čega nije moguć »nijedan dijalog«, kaže on.

248 Franz Hinkelhammert je jedan od glavnih teoretičara teologije oslobođenja.

Kao odgovor na to, više od 60.000 ljudi i žena, koji su došli s pet kontinenata i pripadnici su više od 2000 različitih društvenih pokreta, okupilo se 2002. na drugom Svjetskom društvenom forumu u Porto Alegre, u Brazilu. Oni zahtijevaju raspuštanje MMF-a i WTO-a; traže da se ukinu porezni rajevi, rating agencie i neovisnost središnjih banaka; traže zatvaranje burze poljoprivrednih sirovina u Chicagu; beskamatnu odgodu plaćanja vanjskoga duga zemalja Trećega svijeta; uvođenje To-binove pristojbe i javni nadzor nad preuzimanjem tvrtki; da se u okviru UN-a stvori Vijeće sigurnosti za gospodarske i socijalne poslove; uspostavu svih gospodarskih, socijalnih i kulturnih ljudskih prava te njihovo uključivanje u pozitivno pravo.

Bratsko i solidarno građansko društvo, slobodnije i prave-dnije, koje će se roditi na Zemlji očišćenoj od grabežljivaca, na putu je svoje uspostave. Kakvo će biti njegovo lice? Nitko to ne zna. Borci nade sigurno znaju što ne žele, ali se njihova uvjerenost tu zaustavlja.

U zoru 14. srpnja 1789., dvije postrojbe Francuske garde i građanske milicije opsjele su i opkolile tvrđavu Bastille, u samome srcu Pariza. Jarcima punima vode, širokima 25 me-tara, i zidinama visokim 30 metara, ona se suprotstavila na-rodnom jurišu. Iz cijeloga su predgrađa Saint-Antoine navalili obrtnici. Građani su dogurali i pet topova koje su postavili pred ulaz u tvrđavu.

Tada je guverner Launay kapitulirao. Naredio je da se spu-sti viseći most i otvori prolaz.

Narod je nagrnuo u Bastilleu. Tko je mogao predvidjeti nastavak?

Walt Whitman ostavio nam je ove stihove: »He awoke at

dawn and went into the rising sun ... limping«249.

Milijuni bića širom svijeta sada su se probudili. Ne prihvaćajući privatizaciju svijeta, odlučili su se organizi-

rati, boriti se za neki drugi svijet.

249 »Probudio se u zoru i stupao prema izlazećem Suncu ... šepajući«

Beskrajna je povorka buntovnika u pohodu. I napreduje. Nesigurno, šepajući.

Oslobođenje slobode u čovjeku njegovo je obzorje. Zakonitost je toga pokreta neosporna. On govori u ime mi-

lijuna žrtava palih tijekom svih stoljeća. Slijedi ga nevidljivo mnoštvo mučenika.

Gilles Perrault nam ga ocrtava: »Bezbrojno mnoštvo onih koji su bili prognani iz Afrike u Amerike, sjeckani na sitno u rovovima bezumnoga rata, živi pečeni napalmom, koje su do smrti u tamnicama mučili psi čuvari kapitalizma, koji su strijeljani pred Zidom saveza, strijeljani u Fourmiesu i u Séti-fu, poklani na stotine tisuća u Indoneziji, gotovo posve isko-rijenjeni kao Indijanci u Americi, masovno ubijani u Kini da bi se osigurao slobodan protok opijuma... Nakon svega toga, ruke još živih prihvatile su baklju pobune čovjeka kojemu se niječe dostojanstvo. Gotovo nepokretne ruke te djece Trećega svijeta, koje neishranjenost svakoga dana ubija na desetke tisuća, suhe ruke, pretvorene u kost i kožu, naroda osuđenih da isplaćuju kamate duga za kapital koji su im ukrali njihovi marionetski vođe, drhtave ruke isključenih, uvijek sve broj-nijih, koji logoruju na marginama obilja (...) Ruke tragične sla-bosti i zasad još nesložne, razdvojene. No, zaista nije moguće da se jednoga dana ne spoje. I toga će dana baklja koju nose svjetlošću obgrliti svijet.«250

250 Gilles Perrault. uvod u knjigu Livre noir du capitalisme - Crna knji-

ga kapitalizma, str. 6.

Walter Hollenweger, poznati teolog sa sveučilišta u Zürichu dobro je rezimirao stanje: "Bjesomučna neograničena po-hlepnost naših bogataša i korupcija eli-ta u takozvanim nerazvijenim zemljama čine jedno golemo planirano ubojstvo... Svugdje u svijetu, i to svakoga dana, po-navlja se betlehemski pokolj nedužnih."

Kako definirati moć oligarhija? Kakva im je struktura? Povijesni cilj? Koje su im strategije? Koje su im taktike? Kako gospodari cijeloga svijeta opstaju, iako više nikome nije nepoznat nemoral i cinizam koji ih pokreću i nadahnjuju? Gdje se skriva tajna njihove zavodljivosti i njihove moći? Kako je moguće da je na jednom planetu koji obiluje bogatstvima, svake godine na stotine milijuna ljudi izloženo krajnjoj bije-di, boleštinama, iscrpljenosti i očaju? Ova knjiga pokušava naći odgovore na sva ta pitanja.

Tel: 01/611-2576; 611-7714 e-pošta: izvori@izvori.com w w w . i z v o r i . c o m