Devet baba po ledu

se valjapodsjetnik na konavoske običaje o Božiću

Jelena Beželj

Zavičajni muzej Konavala04.12.2016. - 15.01.2017.

Kalendar kolendarod Velike Gospe do Male Gospe

15.08.

od Male Gospe do Mijov dana

08.09.

od Mijov dana do Lučin dana

29.09. od Lučin dana do Mratinj dana

18.10.

od Mratinj dana do Nikoj dana

11.11.

od Nikoj dana do Božića

06.12.

25.12.

Trice

Veselje konavoskog najmilijeg blagdana navještava se s pola godine brojeći vrijeme u tricama. Trice su vremenski period od tri tjedna koji počinje i završava s nekim od svetaca. Brojanje otpočinje na Veliku Gospu, a završava na sam Božić. Trice kao odbrojavanje do Božića bile su i orijentir za izvedbu određenih poljoprivrednih radova. Od Velike Gospe do Male Gospe sadi se kupus i repa, a ovisno da li se posadi bliže jednoj ili drugoj Gospi čut će se još uvijek u Konavlima:

„Velika Gospa velika glava, Mala Gospa mala glava.“

Najbolje od uroda ostavit će se za Božića. Od Male Gospe do Mijov dana trga se loza čijim će se probranim sokom napraviti varenik za mantalu, a vinom će se nazdravljati i blagoslivljati badnjak. Od Mijov dana do Lučin dana posijat će se svo žito. Od Lučin dana do Mratinj dana posadit će se sočiva, bob i bobica. Bit će tu još svakakvih poljoprivrednih radnji. Reći će se za kupus raštan:

„O Mijovu u docu, o Božiću u loncu“ U silnom iščekivanju bilo je u Konavlima još Božića: Svi sveti, prvi Božić, oko kojega bi se za Mrtvi dan iz grada donijeli, ko je mogao dakako, fave dei morti, maleni kolačići. U nekim selima Mratinj dan je bio prvi Božić, ne bi li taj pravi Božić što prije došao. Do Nikoj dana gledat će se završiti sa sakupljanjem maslina da ostane više vremena za spravit Božić. To je vrijeme za klanje i spravljanje mesa za cijelu godinu: bedre, kobasica, kaštradine, glave i ostaloga od čega će najboje opet završit na trpezi o festama Božića. Bravi bi se klali do prvih dana prosinca pa se prvotno Nikoj prikoj odnosio samo na to meso. Nakon brava došle bi na red svinje, a posljednja uoči Badnjeg dana božica. Kako su nikolinjski božićni običaji mladi u Konavlima, Nikoj dan će se najviše pamtiti kao slavlje vezano za brojne kuće u kojima se svetac slavi kao krsno ime.

Sveta Kate kokošica, mjesec dana do Božića. Sveta Luce drvarica, dvanest dana do Božića.

Do sv. Kate trebalo je privodit kraju pripremanje robe, sve se već zasnovalo i otkalo, vezovi su se spravili i ostalo bi jedino onima koji nisu stigli:

Pitat će te đurđevi dani đe su ti bile mratinje noći. Ni sveta Kate, ni sveta Luce ne slave se kao krsna imena, nisu trice ali su brojalice. Na te dane pohode se kuće gdje su slavljenice i čestita se, ali ipak sa manje časti nego kako se časti na krsno ime. Dok nas je Kate ugrijala priklama, sveta Luce će nas ugrijati kolendama koje su se pjevale pred kućama u kojoj je bila koja Luce. Po selu se išlo s upaljenom luči, jer je po starom kalendaru taj dan bio najkraći dan u godini.

„Luce, Luce otvori nam skute, prosvijetli nam pute da dočekamo porođenje, sin nam došo na spasenje...“

Luci bi vajalo tratat kolendare , a ako ne bi izašla tratat pogrdno bi se pjevalo, kako to i pristoji kolendarima:

„Luce guce....“

Lucini skuti bili bi puni oraha, kontonjate i ostalog slatkog iz kuće, a komini već puni mesa koje se suši za nadolazeću godinu.

Dan sv. Barbare (04.12.) u Konavlima se zove Varin dan. Danima prije Varina dana djevojčice bi skupljale tanke prutiće drva na paši i slagale ih u Varine balice koje bi čuvale za Varin dan.U mnogim pjesmicama sv. Barbaru su zagovarali za urod i intratu, prizivajući obilje i rodnu godinu.

„Prosvijetli nam koce i doce da imamo uja i sočiva, da napunimo ujarice, naspemo kašune, da proslavimo postove... Ako ne bude bakajara bit će prikala, da ublažimo nevoje, budi nam u pomoći sv. Barbara.“

Uoči Varina dana domaćica bi izvadila svakojake vrste sjemena (golokud, pšenicu, bobicu, bob, grah, slanić, leću i druge), zatim bi ih dobro očistila i probrala. Broj različitih sjemenki u vari morao je biti neparan, a do danas se zadržalo da u kačulu treba biti devet različitih vrsta. Domaćica bi pred večer sve zajedno stavila u kačuo, da se kiša u vodi i objesila o komostre kuhati, a djevojčice bi pjevajući pridodavale drva iz Varinih balica. Za to vrijeme ostali bi ukućani sjedili oko ognjišta, zagledavali u kačuo i čekali da vara provri, jer se po tome sudilo o sutrašnjem vremenu te o urodu naredne godine. Vara je predstavljala obilje tijekom cijele godine. Ako provri s istoka, sutra će šilok, a ako provri sa sjevera, sutra će bura. U Pičetama bi gledali ako provri sa sjevera rodit će polja u Prapratnom, a ako provri s juga rodit će južno polje. U Donjoj bandi bi pak gledali ako provri sa sjevera rodit će sjeverno polje, a ako provri s juga bit će dosta ribe.

Vara - BarbaraKuva se vare varica, da se koti jagnjica;Kuva se vare varica, da se koti kravica;Kuva se vare varica, da se koti kozlica;Kuva se vare varica, da se koti prasica;Kuva se vare varica, da se leže koškica;Kuva se vare varica, da u polju rodi šenica;Kuva se vare varica, da nama rodi lozica;Kuva se vare varica, da nama rodi bobica;Kuva se vare, Barbara, ne učini djeci skandala!1

a djeca bi nadodavala: „Sveta Vara, Barbara, ne daj đeci skandala.“Kad je vara skuhana, ne bi se odmah jela već bi se ostavljala za sutra, a djevojke bi mali dio bacile u vodu. U mnogim selima bi se natjecali ko će prije skuhat varu pa je malo zagrabit maslinovom

prizivanja blagoslovagranom i odnijet u obližnju živu vodu. Sutra bi domaćica hranila domaće životinje varom govoreći:

„Koliko je ovdi zrna, rodilo uboraka do godine, ako Bog da!“

Svi ukućani pa čak i gosti, bi taj dan jeli varu za sva tri obroka te bi pri tom izgovarali blagoslov: “Koliko zrna, bilo uboraka.“Vari su se veselili i pastiri jer bi im domaćica spremila za na pašu malu pogaču kruha, vare i tikvicu s vinom.Oni bi zatim ubrali grane lovorike koje bi ovili oko vrata i veselo hrlili paši s pjesmama hvale sv. Barbari. Ako bi se dogodilo da koja kuća nema pastira, susjedovi pastiri bi im pratili životinje na pašu, a za uzvrat bi dobili varu i tikvicu vina te bi tako primili dvostruko.

1 - Paulina Bogdan Bijelić, Varin dan u Konavlima, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.10 (1905), 1, str. 156-157

Dvije nedjelje prije Božića Konavljani, a pogotovo djeca su se veselili Matericama i Očićima. Adventsko doba šireg geografskog područja poznavalo je tri nedjelje došašća: Djetinjce, Materice i Očiće. Djetinjci bi se obilježavali tri nedjelje prije Božića, Materice dvije, a Očići u nedjelju pred sam Božić. U suštini su to zapravo oblici identične tradicije koju prati običaj otkupa. Uvijek jedna strana prijeti drugoj i traži otkup u obliku naknade: oraha, slatkiša, voća, rakije, kakvog ručnog rada pa u nekim područjima čak i novca. Na području Konavala Djetinjci su s vremenom nestali pa se danas prisjećamo samo Materica i Očića. Na večer uoči Materica jedu se prikle. Na sam dan susjedstvo se uzajamno posjećuje i časti, a majke daju djeci oraha, jabuka i drugog voća da ih ne vezuju. Prve prikle koje majka spravlja daje djeci, a ostale ostaju gostima koji pozdravljaju domaćicu riječima:

Na Očiće se muškarci posjećuju, prije podne se časte rakijom, a poslije podne vinom. U ovom slučaju očevi daruju djecu raznim poklonima da izbjegnu vezivanje, a majke opet prigaju prikle. Djeca dobivaju voće i slatko, a odrasli muškarci po koji solad. Tko god dođe na ovaj dan trata se i nazdravi rakijom, vinom, voćem i priklama. Uvečer se služi bogata večera, a druženje uz ognjište potraje do u kasne sate.Nažalost, vrlo malo od ovih običaja je ostalo živo u Konavlima. Najstariji se Konavljani sjećaju darivanja koje je u davnoj prošlosti bilo dio otkupa, ali ne kao naknada za otkup, već kao darivanja za dan posvećen majkama i očevima.U Vitaljini još uvijek imamo trag otkupa. Najmlađe bi dijete u kući, na Očiće vezalo očevu nogu za nogu od stola, što je završavalo tako da bi otac trebao dati djetetu nešto da se otkupi i oslobodi.

Konavljani se i dan danas sjećaju izreka poput:

- Materice plakavice, očići smočići

- Materice plakavice, očići zločići

- Materice plakavice, očići oštrići

iz čega je razvidno da su majke bile šire ruke. Očevi bi znali i na svoj dan uputiti djecu materama da im štogod udjelu. Materice se pamte i po čestim vjenčanjima za koje bi se zaruke održavale na Mladence (28.12.) ili na Staru godinu.

Materice plakavice Očići oštrići

„Čestito ti susjeda Materice!“

Bliža rodbina ostaje na obilnom objedu ili večeri, a djeca majkama pjevaju:

„Djeva sina porodi, đavlu silu svu slomi, a kršćane oslobodi, Sveta Djeva Marija.“

Nikoj, prikoj

Tih bi se dana omrsili s onim što se nije moglo trajno čuvati, tako da je trpeza o Nikoju bila nešto raznovrsnija nego ostalih dana.

„Domaćini s pomoći mlađešine ubijaju prasce, pale ih i dijele što je za so, što za prijatelja. Boža visi ubijena i oparena pod podom. Djevojke su se vrnule iz mlina, čeka ih drugi posao: u košićima drob svinjski, da ga operu na rijeci ili na drugoj vodi. A kad se otuda vrate, eto domaćici novog posla, djesti kuljene i kobasice. I tada stoj daleko od njih, jere običajno svaka je tako uskošena, da će te za malu stvar otpraviti s lijepim vragom. Ni dječica ne stoje zaludu: kalaše u domaćina komad pečenice (malahno jetre ili prašičijeg mesa...)“ Matica Hrvatska, Zagreb, 2009. str. 33

Prvi bi za klanje bili bravi jer se držalo da bravlje meso ne valja u prosincu. Uzrečica Nikoj, prikoj se odnosila na završetak klanja brava i početak klanja svinja, što bi dakako ovisilo o temperaturi koja je bila pojedine godine. Za toplije jeseni ipak bi se do Tomina dana (21.12) završilo s klanjem pa se shodno tome moglo čuti:

Sveti Toma, goni prace doma.

„Ako bi domaćica dobro hranila živine bilo bi na pracima i do urub larda.“ Što veća svinja, to više posla ali više i mesa, masti i kobasica.

Božica

Posljednja koja bi se klala uoči Badnjeg dana bila bi Božica ili Boža. Božica bi bila mala prasica koja se kotila na ljeto i služila je da se prijateljima u gradu napravi čast i učini dio. Stara nekoliko mjeseci, posebno gojena na svježem zraku, rijetko bi narasla preko 40 kilograma. Nju se ne soli, nego se svježa sprema za božićni ručak. Čast bi se nosila do koga se držalo, advokatu, popu, učitelju, obiteljima u gradu s kojima su na selu bile povezane spravljenicama ili nekim drugim vezama.

Domaćin bi odvajao čerek po čerek, što za doma, a što za čast. Svježe komade mesa koji su za odnijet prijateljima, ukrašene mirisnim zelenilom bi se zamotalo u lišće lovorike i u dobro opranu krpu (rutinu). Domaćica ili koja druga starija ženska iz kuće, na Badnje bi jutro uputila u grad podijeliti časti. Svaka bi kuća u Gradu pa čak i ona najsiromašnija, primila čast od poznanika sa sela.

Uz komad Božice stavljalo bi se, prema zaslugama i mogućnostima, tko je kako mogao još čega. Domaćica iz Grada, uzvratila bi darovima, kao što su luk, vrećica cukra, naranača, beškotina ili kafe. Božićni ručak u gradu tako bi ovisio o časti sa sela.

Božić, spremi nožić!

Vrijeme pred Božić je vrijeme pripremanja mesa za cijelu godinu. Bude tu raznovrsnih rabota za sve ukućane. Svaki i do najmanje

vrijedan komad mesa bi se preradio, a dijelovi koji se nisu mogli iskoristiti za hranu skuhali bi se za saplun.

Što boje se spravi„Neke dane prije Božića u konavoskim kućama svak je u poslu. Žene peru platno i prtenjače, nek su čiste; taru bakrena posuđa, nek su svijetla; djevojke šiju košulje, jačermice, dokoljenice, jere na Božić treba da svak štogod novo obuče. Domaćice iščinjaju žito i spravljaju za mlin; mlađe ga tovare i gone.“Matica Hrvatska, Zagreb, 2009. str. 32

Žene u konavoskoj kući brinule su da bude svakog reda i časti. Još od Velike Gospe odvajale su najbolje sastojke za božićnu trpezu; spravile smokava, kontonjate i mantale, ostavile lijepa brašna za kolač ili luk kojeg bi umijesile pred Božić, napunile torbice za nosit u grad i brinule da štogod iz grada dobavu.

U davna vremena na Badnji dan se nije ručalo i strogo se je postilo. Jelo bi se o večeri štogod posno, a od slatkoga suhe smokve i prikle. Ribu ili sočiva uskoro je u Konavlima zamijenio bakalar koji je s vremenom postao obavezni posni ručak. Bakalar je u prvoj polovici XX. stoljeća bio dostupniji i jeftiniji nego danas. Tko ni to nije mogao priuštiti spremio bi ribu ili samo sočivo. Budući se hranu moralo pripremiti bez tragova mesa i životinjskih masnoća, žene bi uoči Badnjeg dana oprale sve kačule, kotliće i teće u lisiji. Poslagale bi kačule od najmanjeg u najveći i prokuhale s pepelom i vodom da se sve odmasti. Ovakvo pranje bi se ponovilo na Čistu srijedu, na početku korizme.

Žene u kući su imale zadatak pripremiti cijelu kuću za unošenje badnjaka. Kuća se temeljito čistila od vrha do dna, roba pripravljala i pazilo se da čega ne bi usfalilo za te dane. Obavezno bi se očistilo i ognjište i sav alat oko ognja gdje će se staviti badnjak. Kad bi se čuli pucnji iz pušaka, žene bi se skupile s ostalim ukućanima dočekati domaćina s badnjakom. Svi šesni, u lijepoj robi i čistoj kući u zajedništvu bi se veselili blagoslovu badnjaka. Nakon blagoslova, mlađi ukućani bi se spravili poći po selu nazdravljati i kolendavati, a domaćica bi stavila kuhat svinjsku glavu. Pripravilo bi se još štogod bi trebalo za veliku festu i svi bi se opet sastali na ponoćki.

U davna vremena je ponoćka bila u četiri ujutro. Na ponoćku bi se išlo noseći u rukama zapaljenu koru bora, tj. na kori smolu, ili luč, koja bi lagano gorila pa bi se mogla vidjeti procesija ljudi kako se kreću prema crkvi. Nakon ponoćke se čestita Božić, ulazi se u kuće, nazdravlja i jede glava koju je domaćica ostala kuhati na Badnje večer. Nerijetko bi slavlje i čestitanje potrajalo do samog jutra i nastavilo sa jutarnjom misom i bogatim objedom. Objedu je svega bilo, pečenoga, kupusa na svinjskom mesu od jučerašnjega dana, svakog slatkog i svega obilja. Domaćica bi pazila da što obilnije spravi i da ničega ne fali. Ta bogato pripremljena hrana jela bi se svih sljedećih dana dok se sva ne pojede.

O, Božiću, lijepo ti je na te, i tri dana po te, al najbolje na te.

da ničega ne fali

Nekoliko dana prije Božića muški ukućani su bili zaduženi za branje badnjaka koji se unosio u kuću na Badnju večer. Ako u kući nije bilo muških, badnjak bi brao netko od susjeda. U novije vrijeme bere se i dubak ili bor koji se kiti na Badnji dan. Što veći i deblji badnjak to ponosniji ukućani pa je tako badnjak znao bit težak i do 100 kilograma. Takvoga bi potezali volovima do kuće. Držalo se da je kuća uglednija ukoliko ima veći badnjak, stoga su se susjedi često natjecali tko će ubrati većega. Budući da su u novije vrijeme špaheri zamijenili tradicionalna ognjišta počeli su se unosit mali badnjaci, dugi 40ak centimetara. Uz badnjak se donosila i koruna, velika grana lovorike koja je služila za korunavanje. Mladići bi odlomili grančice lovorike i zataknuli ih na sve kvadre u kući. Na pragove vrata i prozora objesile bi se kite lovorike. Zakitile bi se sobe, štale, vinice, uljanik, ostožjer, gumno i druge prostorije. Korunavanjem se u ovo doba godine kad je zelenila najmanje, prizivalo životnu snagu, a odbijalo zle sile.

Na Badnje večer kad bi zazvonila Zdravo Marija pucalo se iz pušaka, potom se unosio badnjak u ognjište. Domaćin kuće, gologlav uzimao bi badnjak koji je stajao uspravno izvan kuće i unosio ga u ognjište govoreći:

„Dobra večer i nazdravlje vam Badnje večer i Božić sutra. Ej sretniče, dobro nam došo.“

Bolji govornik bi još nadodao: „U ime Božije i u čas dobar, na dobro nam ova večer vazda dolazila i sutra nas slavnome Isusovu porođenju zdravih predala. Daj mili Bože da za mnoga ljeta i dobrih godina njemu se veseliti, kućnim mirom i ljubavi okićeni kako ovo drvo maslinom

i lovorom, a Božijom milošću najviše. Hej dobri Bože u ovom domu rastići mladice, podrži starce koji bi dodugo domom vladali, ovakve sprave ogradili, tebe Boga slavili i svoje duše ne ogriješili.“ U slučaju da je domaćin prestar ili odsutan u ovoj funkciji bi ga zamijenio najstariji sin. Svi ukućani na nogama, a muškarci uz to i gologlavi, dočekuju donosioca badnjaka ispred vatre i odgovore mu:

„Amen da Bog da.“

Domaćin prevali badnjak iza vatre na grančice masline, lovorike i bršljana, okrećući mu glavu prema istoku ili ako prostor nije dovoljno velik jugu. Nakon toga, preko badnjaka i vatre stave veselice (veseliće) u broju muških u kući. Jedino se u selu Bezboge stave dva ispod, a treći preko badnjaka. Preko badnjaka i ispod veselica, domaćin stavi krunu od lovorike, masline i bršljana, a u Vitaljini još i od smreke i ružmarina. Zatim uzme čašu krštene vode s grančicom masline, poškropi badnjak u znaku križa i blagoslovi ga. Nakon krštene vode uzme bokal vina te kao i prethodno, prelijeva u znaku križa i blagoslivlja ga:

„Zdrav si mi badnjače, ja te krstio, Bog te blagoslovio.“

Potom nazdravi s ukućanima: „Nazdravlje vam Badnji dan, dabogda da dođe u zdravlje i našima van kuće, pokoj našim mrtvima, a zdravlje vama braćo, sestre, sinovi i ostala đeco.“ Domaćin preda vino domaćici te se redom po starosti časte i nazdravljaju svi ukućani. Potom uzima posudu sa pšenicom i baca žito u obliku križa po ognjištu govoreći: „Sve nam išlo,

Bog nam do berićeta, u dnu se busilo, u sredini prsilo, a u vrhu klasilo. Svaki klas ko u mene pas. Prazne navrčivo, u pune nadolijevo. Koliko kapi toliko litara, ako Bog da.“ U nekim se selima govori drugačije: „Da nam rodi u poju šenica i vinova lozica, a u kući nevjesta đetića.“ U Vitaljini pak kažu: „Oj badnjače veseljače, ja tebe pšenicom i crvenim vinom, a ti mene gojem, mirom i svakim dobrom.“ Zatim svi zajedno u molitvi rozarije mole za sve duše mrtvih i zdravlje živih. Na kraju domaćinu daju palu, ožeg i skandalet sa žarom i tamjanom kojim on načini križ iznad badnjaka i govori riječi blagoslova. Nagne se iznad pale te desnom rukom u tri maha tjera dim tamjana prema sebi, a potom je predaje mlađim

Ahaj junače!Ahaj badnjače!

ukućanima. Prvo se okadi i poškropi bor (dubak), a onda ostatak kuće. Iza osobe koja nosi tamjan idu ukućani pjevajući:

„Tamjan kadi od zla brani, otac, sin i duh sveti. U sve vrijeme godišta…“

Kad završi nazdravljanje i blagoslov, muški i mladost idu po kućama, kolendavaju, nazdravljaju i u najvećem veselju pričekuju ponoćku, a nakon ponoćke se vesele svinjskoj glavi koju je domaćica spravljala te večeri.

U ove dane dječaci s muškim svijetom, a djevojčice sa ženama iz kuće pomažu u poslovima kako bi se naučili običaji i obaveze u vrijeme festa. Pomagali su kako je tko bio uzrasta za pomoć i veselili se darovima i slavlju. Nerijetko bi danima do Božića potkradali mantalu s rubova kalupa, ukrali koju smokvu i uz sve to dobivali darove u došašću i na sam Božić. Koji orah, mjenduo ili smokva bili su svijet veselja tadašnje djece.

Djeca bi voljela blagdane jer se prema njima tada blago postupalo („Zato se i zovu blagdani”). Surovi odgoj u konavoskim kućama i svi nedostatci bi se nadomjestili u ovo doba. Otkupi, darovi i obilje hrane za djecu bi predstavljali najsvečanije vrijeme u godini. Djeca

su vrijeme provodila pjevajući i igrajući posebne igre za božićne feste. Igralo se te igre i kroz godinu, ali u Božićno vrijeme imale su ulog i nagradu pa se je blagodat mogla i udvostručit.

GradacNajpopularnija razonoda Božićnog razdoblja bila je igra na orave ili na mjendule, još poznata kao i gradac. Tri mjendula se stave jedan do drugoga i četvrti odozgo pa ih redom gađaju petim sa udaljenosti od 4 metra. Igrač koji pogodi četvrti orah dobije sve, inače gubi svoj. Prema broju namještenih mjendula, gađa se s tri, dva ili jednog metra duljine. Namještanje četiri mjendula se zove „penjanje grada“, a manje „penjanje tri, dva ili jedne pice“.

Vatjavice Orasima ili mjendulima igraju i na koturiće ili vatjavice. Na jednoj strani se postavi orah ili mjenduo, a na drugoj neki predmet ukoso, obično u obliku kupe. Igrač niz kupu pušta orah ili mjenduo (ovisno što stoji na drugom kraju kupe) i nosi postavljeno ako ga pogodi. Ako ga ne dodirne, gubi svoje. Igrači igraju naizmjenično.

Na rupiceZadnja nam poznata igra s mjendulima, je igra na rupice. U zemlji bi se napravila rupica koju bi zatim igrači gađali iz daljine. Naravno, igrač koji pogodi rupu i mjenduo ostane u njoj, pobjeđuje. U slučaju da mjenduo odskoči iz rupe, kažiprstom bi se gurao dok ne upadne nazad u rupu.

Igre s mjendulima su bile zabavne i atraktivne početkom prošlog stoljeća jer su mjenduli bili rijetkost, ali i glavna poslastica, tako da je igrač pokušavajući pogodit druge mjendule riskirao svoj.

Dan Mladenaca

Još jednom, pri kraju festa, djeca su imala glavnu ulogu - na dan Mladenaca koji se u kršćanskom svijetu slavi 28. prosinca. To je blagdan koji slavi muku nevine djece koja su izgubila život zbog kralja Heroda. U Konavlima je običaj da se ubere mladi prut te

Ne učini đeci skandalase šibaju djeca. Tako bi u većini sela, baba ili majka dočekivala u kominu sa prutom u ruci djecu šibajući ih riječima:

„Bresti, resti!“

ili „Pušti zlo, uzmi dobro.“ U Čilipima bi muški hvatali djevojke i udarali ih šibama, a u Bačevu Dolu bi pak govorili: „Ivanj je prošo, a sad su nastali Mladenci“ pa bi muškarci i žene uzeli po grančicu lovorike i njima se međusobno udarali govoreći:

„Vrzi zlo, uzmi dobro.“

Iz priloženog se može vidjeti da bi na Mladence stariji ukućani šibali djecu i mlade, ali ne iz zlobe, već iz dragosti. Sve su se kazivačice sjećale ovih trenutaka sa osmjehom na licu. Ovaj blagdan je dobio narodno ime Mladenci baš zbog tog čina šibanja, kojim su se ljudi međusobno mladili, tj. pomlađivali. Sa svježe biljke (svježi prut) na svoj način se prenosi životna snaga na udarano biće, ali to je vjerovanje u nas skoro pa u potpunosti izgubljeno.

Još jedan običaj vezan uz Mladence u Konavlima je ugovaranje braka. Smatralo se da je dobro ugovorit brak uoči Nove godine, točnije ili na Mladence ili na Staru godinu.

Smatra se da treba staru godinu dobro završiti, a novu još bolje dočekati, stoga se na Staru godinu pripremala bogata večera poslije koje bi se kolendavalo, a zatim bi se ukućani okupljali veseleći se do ponoći. Kolendavalo se s jabukom ili narančom u

narednih mjesec dana, a dio bi se nosio za blagoslov. U nekim dijelovima Konavala ne bi se spalio cijeli badnjak, već bi se sačuvao mali dio da odstoji do sljedeće Badnje noći.

Na Vodokršte bi se u crkvi odvijao obred blagoslivljanja krštene vode. Obukli bi mladića u kuticu te bi on sklopljenih ruku nosio križ od srebra, a pokraj njega druga dva mladića bi nosila upaljene svijeće. Mladić s križem se zvao kum vode. Uputili bi se pred žetke gdje bi zakrstili vodu, a svećenik bi ju blagoslovio. Zatim bi svi mještani uzeli za doma krštene vode te bi ju odmah nosili po baštini da blagoslove polja. Uzela bi se tad iz crkve svijeća koja je služila kao obrana od nevremena i grmljavine. Vodokršte ili zadnji Božić kako se prije govorilo bio bi čas za naložit badnjak. Domaćin bi ga prelio vinom i okadio tamjanom, ali ga ne bi korunavao. Od njega bi odvojio sliške, tj. manje komade, koje bi pustio da izgore do ugljena. Ugljen od badnjaka bi stavio u krštenu vodu koju je netom donio iz crkve te njime poškropio svako polje, a u najstariju maslinu u polju postavio bi mali dio badnjaka. Sve ove radnje popratio bi riječima blagoslova.

I tako s Vodokrštem - okoprštem stisla bi velika zima. Konavoske kuće ugrijane bogatom trpezom, zajedništvom i svakim božićnim dobrom, nastavljale bi svoj život kroz godinu grijući se uz priče kako je bilo za Božića sve dok ne bi tko upitao:

„Jesu li počele trice?“

Nema zimedok Božić ne mine

koju bi se zaticali novci ne bi li nova bila bogata. Na Staru godinu u dijelovima Konavala gdje se stari ljudi sjećaju stavljanja drugog badnjaka, domaćin bi navalio badnjak na vatru da ga zamijeni s novim. Prilikom unošenja bi govorio:

„Ej, sretniče, dobra veče. Neka nam je sretan svršetak stare godine, a da nam bude sretna nova godina, dobrim početkom, svakom srećom i zadovoljstvom, da je u zdravlju provedemo.“

Tad se badnjak više ne korunava niti se puca kad se naloži.

Nova godina je započinjala jutarnjom misom, gdje bi svećenik obavještavao o porodima, svadbama i ostalim vijestima koje su se zbile u selu prošle godine. Prolaznici bi se međusobno pozdravljali:

„Dobro jutro i nazdravlje ti prvi od godine! Dabogda da nam bude sretna i čestita.“

Ili bi čestitali „Nazdravlje vam Nova godina”

a odgovorili bi im: „I vama svi dani naprijed.“

Badnjak bi u većini mjesta stajao do Vodokršta (Sveta tri kralja, 06.01.) nakon čega bi se dio zapalio i pustio da tinja i izgori kroz

U doba došašća sve kuće Konavala sladile su se priklama. Prikle na masti ili češće na maslinovu ulju bile su znatno veće nego ove koje mi danas spremamo. Radile bi se od čistog brašna i vode s kap rakije, a kvasile domaćim kvasom koji se za brašenicu čuvao u naćvama, u muki. Postoji više vrsta prikala, ali najjednostavnije i najobičnije se zovu govedarice te su najmilije u Konavlima. Uz prikle se vezuje i zagonetka: Devet baba po ledu se valja. Zadnje što ostane od tijesta za prikle se sve ujedno ubaci u prosuju da se priga te se to zove baba. Prikle su se prigale za svaki blagdan i post, a prve u ovo adventsko doba već za Sv. Katu te tako devet puta kroz zimsko vrijeme.

posuta kanjela. Zatim se po mantali ponovo pospe kanjela i pusti da se osuši. Suha se izvadi iz škrabice i reže nožem u komade koji nalikuju komadima sapuna. Uz ovo je vezano i kazivanje:

Za mantalu te kupio, za mantalu te ijem

(Salačka je od Konavoke kupila komad mantale na placi zamotan u kartu. Kad je došla doma i otvorila vidjela je da je unutra saplun umjesto mantale).

KontonjataMrkatunje se očiste i preliju limunovim sokom da ne pocrne. Kuhaju se u kipućoj vodi dok ne smekšaju te se potom procijede. Voda koja je ostala koristi se za marmelade. Skuhane mrkatunje treba izmečiti i izvagati te dodati cukara koliko pizaju. Uz stalno miješanje, na velikoj vatri se kuhaju dok ne pocrvene. Zna se reći da je gotovo kad se kap ne odvaja od kuhače (U mnogim kućama su u ovakvoj raboti nastradale kuđeje koje se više nisu koristile

Devet baba po ledu se valja

MantalaMantala se počinje raditi kad se meči grožđe za vino. Sok od nekoliko vrsta grožđa prije nego započne proces vrenja bi se stavio na oganj da se ukuha najmanje na četvrtinu. Tako ukuhana tekućina opojna mirisa u Konavlima se zove varenik i mogla je stajati mjesecima u zatvorenim posudama. Konavoke su uglavnom odmah po dobivanju varenika nastavljale s pripremom mantale; dodala bi se predrta pšenica, malo garofalića, kanjele, kore od limuna i oraščića, a tko je imao i drugih mirodija pa ponekad pinjula ili oraha. Kad je smjesa dobro ukuhana izlije se u drvenu škrabicu, u kojoj je već postavljena čista krpa i na njoj

za predenje pa su postale kuhače). Kad je gotovo, slije se u kalup, škrabicu ili pjatin i pusti da se osuši. Čuvala se i posluživala s lišćem limuna ili naranče i lovorike. Prije pojave malih, metalnih kalupa, bolje kuće su imale keramičke module za izlijevati kontonjatu. Dobavili bi ih iz grada i čuvali s velikom pažnjom od loma.

Jelena BeželjDevet baba po selu se valja

podsjetnik na konavoske običaje o BožićuZavičajni muzej Konavala, 04.12.-15.01.

Nakladnik: Muzeji i galerije KonavalaZa nakladnika: Antonia Rusković Radonić

Autor izložbe : Jelena BeželjAutor tekstova: Jelena Beželj

Likovni postav izložbe: Anita ArbulićGrafičko oblikovanje: Nora Mojaš

Tisak: Tiskara AlfaNaklada: 400 komada

Čilipi, 2016.

Berićet – uspjehBrašenica - pogačaCukar – šećerČerek – dioDubak – mali dubĐetić - dijeteGarofal - karanfilGolokud – kukuruzGumno – kružno kameno zdanje na kojem se mlatilo žitoIntrata – urod, ljetina, prinosJere – jerKačul – vrsta velikog loncaKalašiti – na lukav i umiljat način od nekoga izvući novac ili nešto drugoKanjela - cimetKaštradina – suho bravlje mesoKišati – namakatiKomostra – viseći lanac s kukom za promjenu visine lonca iznad ognjištaKuđeja - preslica Lardo – masni, bijeli dio mesaLisija – otopina pepela u vodiLuk – svečani božićni kruh u obliku luka i strijeleMečiti - gnječitiMjenduo – bademMrkatunja - dunjaMūka - brašnoNaćve – posuda od drva u kojoj se mijesi tijesto za kruhOmrsiti se – najesti seOstožjer – čempres drvo oko kojeg se slaže sijenoOžeg – lopatica za zgrtanje žaraPās – pojasPala - lopataPinjuli - pinjoliPizati - težitiPjatin - tanjurić

Predrta – grubo samljevenaPrigati - pržitiPrikle – priganice, uštipciProsuja - tavaPrtenjača – velika torba od raznog domaćeg postavaPrut – šibaRabota – radRasticati – razmnožavatiRaštan – vrsta kupusaRozarija – krunicaSaplun – sapunSkandalet – posuda u koju se stavlja žeravaSkuti – okrilje, donji dio nošnje, traversaSnovat – zasnivati pređu za tkanjeSočivo – mahunarke i žitariceSolad – novacŠesan – uredanŠilok – istočni vjetarŠkrabica - ladicaŠpaher – pećnicaTariti – trljatiTeća – lonacTratati – počastitiTrpeza – stolUborak – mjerna jedinica za težinuUljanik - pčelinjakUrub – mjera s ispruženim palcemUsfaliti – pomanjkatiUskošena – nakostriješenaVazda – uvijekVeselice (veselići) – tanke grane badnjakaVrnuti se – vratiti seŽetak – velika okrugla posuda

Manje poznate riječi konavoskog dijalekta