JOHN CONNOLLYljevak.hr/flipbook/dusa-u-plamenu/FLIP.pdfna stvorenja, te strpljive, podmukle uhode. Čučali su visoko u granama drevnoga hrasta, bića koje se približavalo kraju života;

JOHN CONNOLLY

DUŠA U PLAMENU

ConnollyKB.indd 1 11/28/14 9:52 AM

z a n a k l a d n i k a

Petra Ljevak

u r ed n i c a

Nada Brnardić


Zagreb, prosinac 2014.

JOHN CONNOLLY

s en g l e s ko ga p r e v el a

Ana Gotovac

DUŠA UPLAMENU


Naslov izvornika:John ConnollyTHE BURNING SOUL

Copyright © 2011 by John Connolly

Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2014.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu irskog fonda za sufinanciranje prijevoda Ireland Literature Exchange, Dublin, Irska.

[email protected]

ISBN 978–953–303–795-0 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 892589.

ISBN 978–953–303–796-7 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 892590.


Za Joea Longa, tajnog agenta


Ulomci iz zbirke pjesama Danielle Pafunda Dead Girls Speak in Unison [Mrtve djevojke govore uglas] korišteni su uz ljubazno dopuštenje autorice.


I

Uzmite slučaj, Pipe, da se u toj gomili namjerio na malu lijepu djevojčicu, koja je mogla biti spašena... a

pravni je zastupnik nad majkom te djevojčice imao moć da joj kaže:

»Znam, što ste učinili i kako ste učinili... Rastanite se s djetetom... Prepustite dijete meni.«

Charles Dickens, Velika očekivanja



9

I

Sivo more, sivo nebo, vatra u šumi, stabla u ognju. Bez vrućine, bez dima, drveće je gorjelo, okrunjeno crvenim

i žutim i narančastim plamenovima; ledeni požar koji se širi s dolaskom jeseni, dok lišće ravnodušno opada. U zraku se osjećao dah smrtnosti nošen na krilima prvih hladnih povje-taraca koji su prijeteći nagovještavali zimu, a životinje su se pripremale za nadolazeći snijeg. Započelo je prikupljanje za-liha i punjenje želudaca prije razdoblja posta. Glad će tjerati ranjivija stvorenja da se izvrgavaju opasnosti ne bi li došla do hrane, a grabežljivci će ih čekati. Crni pauci šćućurili su se u kutovima svojih mreža, ali nisu spavali. Još uvijek je bilo zalutalih kukaca kojima su se mogli pogostiti i dodati nove trofeje zbirkama majušnih sasušenih oklopa. Zimsko krzno ili perje postupno je postajalo gušće i svjetlije kako bi se čim manje primjećivalo na snijegu. Jata gusaka, slična tragovima aviona, hitala su nebom – kao da se izbjeglice spašavaju od ratnog sukoba na pomolu i ostavljaju za sobom one koji su prisiljeni ostati i suočiti se sa svime što ih čeka.

Gavrani se nisu micali. Mnoga njihova braća s daleka sje-vera uputila su se prema jugu da izbjegnu najgoru zimu, no oni su ostali. Bili su ogromni, ali elegantnih linija i sjajna per-ja, a oči su im blistale nezemaljskom inteligencijom. Neki od ljudi koji su prolazili tom zabačenom cestom već su ih ranije


J o h n C o n n o l l y

10

primijetili i, ako su imali društvo u šetnji ili u vožnji automo-bilom, razgovarali su o čudnovatu izgledu i ponašanju ptiču-rina. Da, svi su se slagali, bile su veće od običnih gavrana i možda su čak izazivale nekakav osjećaj nelagode – ta zgure-na stvorenja, te strpljive, podmukle uhode. Čučali su visoko u granama drevnoga hrasta, bića koje se približavalo kraju života; lišće mu je svake godine opadalo sve ranije, tako da bi do kraja rujna posve ogolio: pougljenjen posred plamenova, kao da ga je sveuništavajući požar prvoga progutao i ostavio za sobom tek zadimljene ostatke odavna napuštenih gnijez-da. Stajao je uz rub rijetke šikare, kao najistaknutija točka na mjestu gdje se pojas šipražja lagano širio i oblikom slijedio zavoj ceste. Nekoć je tu bilo drugih hrastova poput njega, ali su ih ljudi koji su gradili cestu posjekli prije mnogo godina. Ostao je jedini od svoje vrste, a uskoro će i on nestati.

Gavrani su se naselili na njemu, jer gavrani vole sve što umire.

Manje ptice bježale su od njihova društva i iz skrovišta zimzelenih krošnji bojažljivo promatrale uljeze. Gavrani su ušutkali šumu koja se protezala iza njih. Tihi, kandži skvrče-nih oko grana i kljunova oštrih poput noža, odisali su prijet-njom. Vrebali su, stražarili i čekali početak lova. Bili su tako ukipljeni, tako nepomični, da ih se lako moglo zamijeniti za izobličene izbojke na stablu – bolesne izrasline po granama. Bilo je neobično vidjeti ih u tolikom broju zajedno, jer gavra-ni nisu druželjubive ptice; jedan par – da, ali ne šest gavrana, ne odjednom, ne bez hrane na vidiku.

Hodaj, hodaj. Prođi pokraj njih, ali ne prije nego što si bacio posljednji uznemireni pogled prema njima; vidjeti ga-vrane značilo je prisjetiti se kako se osjećaš kad te progone, kad te prate iz visine dok lovci neumorno slijede tvoj trag. To gavrani čine: pokazuju vukovima put do plijena i uzimaju dio lovine kao naknadu za svoj trud. Želiš da se pomaknu. Želiš da odu. Čak i običan gavran može uznemiriti čovjeka, ali ovo nisu bili obični gavrani. Ne, ovo su bile potpuno neo-


D u š a u p l a m e n u

11

bične ptice. Spuštala se tama, a oni su i dalje čekali. Reklo bi se gotovo da su zadrijemali, no izblijedjela svjetlost ljeskala im se u crnim očima, a kad su se oblaci razmaknuli, zjenice su im uhvatile odraz mladoga mjeseca i zarobile ga u mraku.

Kratkorepa lasica izviri iz trula panja u kojemu joj je bio dom i onjuši zrak. Njezino smeđe krzno već se mijenjalo: tamni tonovi postupno su iščezavali, pa se životinjica pretva-rala u vlastitu sablast. Već je prije određena vremena opazila gavrane, ali bila je gladna i nestrpljivo je iščekivala lov. Po-tomstvo joj se nedavno razišlo, a novo će leglo stići tek iduće godine. Skrovište je obložila mišjim krznima za zaštitu od hladnoće, ali mala ostava u koju je spremala višak ubijenih glodavaca zjapila je prazna. Da bi preživjela, morala je svaki dan pojesti količinu hrane koja iznosi četrdeset posto njezi-ne tjelesne težine – otprilike četiri miša – ali na putovima, kojima se redovito kretala, gotovo da više nije bilo nikakva plijena.

Gavrani se naizgled nisu obazirali na njezinu prisutnost, ali lasica je bila odviše pametna a da bi stavila život na kocku samo zato što se oni ne miču. Okrenula se njuškicom prema skrovištu i kao mamac podignula rep čiji je vršak krasila crna mrlja, da vidi hoće li je ptičurine napasti. Ako je napadnu, promašit će joj tijelo jer će se ustremiti na rep, a ona će se povući na sigurno, u panj; gavrani je, međutim, nisu ni po-gledali. Lasica nervozno trzne nosom. Najednom se začuje zvuk i zasja svjetlost. Okupani bljeskom automobilskih fa-rova, gavrani konačno pomaknu glave i stanu pogledom sli-jediti snopove svjetla. Rastrgana između straha i gladi, lasica dopusti želucu da donese odluku. Kliznula je u šumu dok gavrani nisu pazili i ubrzo nestala u mraku.

Automobil je krivudao po cesti: kretao se brže no što je razboritost nalagala i ulazio u zavoje oštrije nego što je smio, jer je na toj dionici bilo teško vidjeti vozila dok se približa-vaju iz suprotnog smjera; vozač koji dobro ne poznaje put mogao je začas uletjeti u izravni sudar ili sletjeti u grmlje



12

koje je raslo uz cestu. Mogao je, da se nalazio na prometnici kojom se ljudi redovito voze, ali tuda su prolazili tek malo-brojni putnici. Svratili bi u gradić čija bi ih očigledna nezani-mljivost odvratila od daljnjeg istraživanja okolice i vratili se istim putem kojim su došli: preko mosta do ceste broj 1, pa na sjever, prema granici, ili na jug, prema autoputu za Augu-stu i Portland – velike gradove koje su stanovnici poluotoka svim silama izbjegavali. Dakle, turistima ni traga; samo bi se pokoji zalutali namjernik katkad zaustavio da predahne na životnom putovanju; nakon nekog vremena, ako bi se po-kazao podesnim, na poluotoku bi se za njega našlo mjesto i on bi postao dijelom zajednice koja je leđa okrenula kopnu, a lice moru.

U ovoj je državi bilo mnogo takvih zajednica; privlačile su one koji su željeli pobjeći, one koji su tražili zaštitu gra-nice. Još uvijek je to bila granična država, omeđena šumom i morem. Neki su stanovnici izabrali skrovit život u šumama, gdje je vjetar u krošnjama stvarao zvuk poput valova koji se razbijaju o obalu, poput odjeka oceanova pjeva koji putu-je prema istoku. Ali ovdje, na ovome mjestu, susretali su se šuma i more; stijene su okruživale uvalu, a uska prevlaka na kojoj je bila cestica pružala se uz most te spajala s kopnom one koji su se odlučili odvojiti od kopna; gradić je imao samo jednu središnju ulicu i dovoljno novca da utemelji malu po-licijsku upravu. Poluotok je bio velik: po njemu su se, iza zgrada natisnutih oko Glavne ulice, na sve strane raštrkali stanovnici. Zbog davno zaboravljenih administrativnih i ze-mljopisnih razloga, područje grada Pastor’s Baya protezalo se preko nasipa i prema zapadu do kopna. Godinama je okruž-ni šerif obavljao policijski posao u Pastor’s Bayu, a onda su građani zavirili u proračun i ustanovili da mogu uzdržavati vlastitu policiju, te da će time čak i uštedjeti novac: tako je utemeljena Policijska uprava Pastor’s Baya.

Kad su mještani govorili o Pastor’s Bayu, mislili su na ci-jeli poluotok, a policija je bila njihova policija. Oni izvana če-



13

sto su ga nazivali »otokom«, premda je bio prirodnim putem povezan s kopnom. Ipak se glavnina prometa odvijala pre-ko mosta, koji je bio dovoljno širok da se na njemu napravi pristojna dvosmjerna cesta i dovoljno visok da i za najgore-ga vremena osigura neprekinutu vezu zajednice s ostatkom svijeta. Unatoč tome, znalo se dogoditi da se valovi dignu i preplave cestu; na kopnu je stajao kameni križ podignut u spomen na čovjeka po imenu Maylock Wheeler, kojega je 1997. odnijelo more dok je šetao sa svojom kujicom Kayom. Kujica je preživjela, te je udomljena kod bračnog para na kopnu: Maylock Wheeler bio je, naime, zakleti neženja. Ali Kaya se uporno pokušavala vratiti na poluotok, kako to če-sto čine oni koji su rođeni na sličnim mjestima; bračni par je naposljetku odustao od pokušaja da je zadrži na kopnu i prepustio ju je Groveru Corneauu, koji je u to vrijeme bio načelnik policije. Kaya je ostala s Groverom do njegova umi-rovljenja; na kraju su kujica i njezin vlasnik umrli u razmaku od sedam dana. Njihova zajednička fotografija krasila je zid u Policijskoj upravi Pastor’s Baya. Zahvaljujući toj fotografiji, Groverov nasljednik Kurt Allan s vremena na vrijeme je po-mišljao kako bi mogao nabaviti psa, ali je ipak odustao: živio je sam i nije bio naviknut na životinje.

Upravo je Allan vozio automobil koji je prošao ispod sta-roga hrasta i zaustavio se pred kućom na drugoj strani ceste. Pogledao je prema zapadu i dlanom zaklonio oči od posljed-njih zraka sunca koje je, presječeno napola, tonulo na ob-zoru. Očekivao je dolazak drugih automobila. Rekao im je da dođu za njim. Ženi će trebati njihova pomoć. Detektivi iz državne policije Mainea također su se uputili prema Pastor’s Bayu nakon što su primili potvrdu o AMBER uzbuni, a Cen-tar za obavijesti o kriminalu automatski je upozoren na ne-stanak djeteta. U nekoliko sljedećih sati donijet će se odluka o tome hoće li se tražiti pomoć FBI–ja.

Kuća je bila izgrađena u rančerskom stilu, lijepo uščuva-na i svježe oličena. Suho lišće bilo je pograbljano i prikuplje-



14

no u hrpu na kompostištu sa stražnje strane kuće. S obzirom na to da nema muškarca koji bi joj pomagao i s obzirom na to da nije odavde, ova se žena sasvim dobro snalazi, pomisli Allan.

Gavrani su promatrali kako Allan kuca na vrata, kako se vrata otvaraju i riječi izgovaraju, te kako on ulazi u kuću iz koje se neko vrijeme nije čuo nikakav zvuk, niti se vidjelo ikakvo kretanje. Stigla su još dva automobila. Iz prvoga je izišao postariji muškarac s iznošenom kožnatom liječničkom torbom. Drugi je automobil vozila žena starije srednje dobi u plavom kaputu čiji se rub uhvatio u vratima kad je htjela požuriti do kuće. Poderao se, ali ona nije ni na trenutak za-stala da procijeni štetu – samo ga je iščupala iz vrata. Bilo je važnijih stvari o kojima se morala brinuti.

Muškarac i žena zajedno su krenuli prema kući: kad su došli do pola dvorišta, kućna se vrata širom otvore i prema njima pojuri ženska osoba. Bila je u kasnim tridesetim godi-nama, malo preširoka struka i bedara, raščupane kose koja joj je lepršala oko glave. Pridošlice zastanu kao ukopani; sre-dovječna gospođa podigne ruke, kao da očekuje da će joj mlađa žena pasti u zagrljaj; umjesto toga ova se progura po-kraj njih sudarivši se s liječnikom. Jedna joj cipela otpadne s noge, a bijeli kamenčići s kolnog prilaza urežu joj se u kožu tabana tako da su na stazi ostale krvave mrlje. Ona se spota-kne i padne svom težinom; kad je uspjela ustati, traperice su joj bile poderane, koljena izgrebana i jedan nokat slomljen. Na kućnom pragu pojavi se Kurt Allan, ali žena je već bila na cesti, dlanove je savila oko usta i vrišteći dozivala ime, ponovo i ponovo i ponovo...

– Anna! Anna! Anna!Briznula je u plač; htjela je potrčati, ali cesta se pružala i

desno i lijevo, a ona nije znala na koju bi se stranu okrenu-la. Sredovječna gospođa došla je do nje i konačno je obgrli-la unatoč njezinu opiranju. Liječnik i Allan približili su se upravo kad je opet stala vrištati ime. Ptice su se razletjele



15

s okolnog drveća, a nevidljiva stvorenjca razbježala se kroz grmlje i raslinje, kao da su pohitala prenijeti poruku.

Nestala je djevojčica, nestala je djevojčica. Samo su gavrani nepomično stajali. Obzor je konačno

progutao sunce i počela se spuštati istinska tama. Gavrani su se stapali s mrakom: mrak ih je upijao i oni su upijali mrak, jer je njihovo perje bio crnje od najcrnje noći.

Lasica se u međuvremenu vratila. Debelo tjelešce polj-skog miša mlitavo joj je visjelo u zubima, a na njuškici je osjećala okus njegove krvi. Jedva se suzdržala da ga ne ra-skomada čim ga je uhvatila, ali instinkti su joj nalagali da obuzda proždrljivost. Samokontrola joj se na kraju isplatila: putem prema skrovištu naletjela je na drugoga, manjeg miša, nahranila se i sakrila ostatke. Možda će se vratiti po njih ka-snije, nakon što pohrani na sigurno veći plijen.

Nije čula gavrana kako se približava. Primijetila ga je tek kad joj je zario kandže u leđa, parajući joj krzno i meso. Pri-kovao ju je na tlo i stao je polako kljucati, dubeći joj dugač-kim, oštrim kljunom pravilne rupe u tijelu. Nije je uhvatio zato da je pojede. Naprosto ju je mrcvario do smrti i mirno uživao u njezinim mukama. Kad ju je pretvorio u hrpicu kr-vava krzna, ostavio je mrtvo tjelešce drugim strvinarima i vratio se svojim drugovima. Zajedno su čekali početak lova i bili su radoznali da vide kakav je lovac koji dolazi.

Točnije rečeno, onaj koji je poslao gavrane bio je rado-znao da vidi kakav je lovac, a gavrani su gledali u njegovo ime.

Jer on bijaše najstrašniji od svih grabežljivaca.


Documents

JOHN CONNOLLYljevak.hr/flipbook/dusa-u-plamenu/FLIP.pdfna stvorenja, te strpljive, podmukle uhode. Čučali su visoko u granama drevnoga hrasta, bića koje se približavalo kraju života;