GAJ JULIJE CEZAR

GALSKI RAT

GRAĐANSKI RAT

Prevod s latinskog, predgovor i objašnjenja Dr AHMED TUZLI Ć

MATICA SRPSKA

C. Iulii Caesaris BELLUM GALLICUM COMMENTARII RERUM GESTARUM

COMMENTARII BELLI CIVILISGAJ JULIJE

CEZAR

Gaj Julije Cezar, prema opštem mišlјenju najveća ličnost u istoriji rimskoga naroda, i jedan od najgenijalnijih lјudi što ih je dao lјudski rod, potiče od plemena Julijevaca, koje, opet prema rimskoj tradiciji, vodi porijeklo od Jula, sina trojanskoga junaka Eneje. Kako je Eneja bio sin Anhiza i boginje Venere, to je kod Rimlјana bila i ukorijenjena tradicija da u krvi roda Julijeva, pa prema tome i u krvi Cezarevoj, ima neke božanske primjese. Takva okolnost i tradicija je i rukovodila najvećeg rimskog epskog pjesnika Vergilija da pišući Eneidu, i uzdižući do zvijezda svoga savremenika cara Augusta, indirektno ukaže i na njegova prethodnika Cezara, koji je utro puteve Rimskoj imperiji. Nekoliko godina docnije, i drugi veliki rimski pjesnik Ovidije počeo je svoje poznato djelo Metamorfoze stvaranjem svijeta, odnosno haosom, a završio pretvaranjem Julija Cezara u zvijezdu te je na taj način carsku kuću uzdigao do nebesa.

Cezar je rođen u Rimu godine 101, a prema nekim verzijama 100. god. stare ere. U 16. godini izgubio je oca Julija Cezara. Prvo vaspitanje je stekao kod svoje umne i obrazovane majke Aurelije, a zatim kod retora Marka Antonija.

Politikom se počeo baviti veoma rano. Kako mu je vođa narodne stranke Marije bio tetak, a Cezar je pored toga bio prvi put oženjen Kornelijom, kćerkom narodnog prvaka Lucija Kornelija Cine, to se i Cezar prikloni narodnoj stranci i na taj način dođe u sukob sa vođom optimata Lucijem Kornelijem Sulom pa pobježe iz Rima. Sula ga je, doduše, docnije, na zauzimanje prijatelјa, pomilovao. Ali on je već tada uočio sve Cezareve političke kvalitete i ambicije pa je pred istim prijatelјima govorio da se u Cezaru krije više Marija.

Bojeći se ipak Suline osvete Cezar krenu u Malu Aziju i tu se pokaza kao odpičan vojnik. Prilikom opsade grada Mitilene on dobi i prvo odpikovanje — Građanski vijenac — (Corona civica).

Da bi se usavršio u govorništvu, Cezar krene godine 76. na ostrvo Rod kod tada čuvenog učitelјa govorništva Apolonija Molona iz Alabande i tu se zadrža godinu dana. Tom prilikom zarobe ga gusari, kojima je u šali prijetio da će ih jednoga dana prikovati na krst. To je docnije, pošto je platio veliki otkup i bio oslobođen, uistinu i učinio.

Poslije povratka u Rim Cezareva je politička karijera naglo rasla. Najprije je izabran za vojnog tribuna, da bi već godine 68.

postao kvestor, a 65. edil. Tada je, dijeleći besplatnu hranu i priređujući sjajne igre, stekao kod naroda velike simpatije. Zbog toga se bio toliko zadužio da je često govorio kako bi mu trebalo više hilјada sestercija pa da nema nitttta.

Godine 63. postao je pontifeks maksimus, 62. bio je pretor, a 61. nalazio se u svojstvu propretora u Onostranoj provinciji Španiji gdje je vodio borbu sa Keltiberima i Luzitanima i pobijedio ih. Tada je stekao i naziv — imperator.

On je godine 60. sa Pompejem i Krasom sklopio trojni savez, takozvani Prvi triumvirat, a već slijedeće 59. god. Cezar je postao konzul. Kolega u konzulatu mu je bio Marko Kalpurnije Bibul. Tada je izdao i nekoliko značajnih zakona.

Po završenom konzulatu Cezar je dobio mandat da kao prokonzul krene u Cisalgošsku Galiju i Ilirik, a naskoro zatim i u Transalpinsku Galiju. Tu se osvajajući Galiju, za račun rimskoga naroda, zadržao više od osam godina.

Kada je senat, zajedno sa Pompejem, bojeći se Cezareve velike popuparJGOsgi, pokušao da mu oduzme komandu i naredio da raspusti vojsku i da se vrati u Rim, Cezar otvoreno krenu protiv senata i Pompeja i tako dođe do građanskog rata. Prešavši rijeku Rubikon, on brzo sredi i prilike u Italiji, a zatim pređe u Španiju, gdje svlada Pompejevu vojsku. Zatim se prebaci na Balkan i u odlučnoj bici kod Farsala, godine 48, ponovo pobijedi Pompeja. Vrativši se u Rim Cezar bude imenovan 46. godine za diktatora. Ta čast mu je kasnije bila dodijelјena na neograničeno vrijeme.

Kako se međutim u Rimu nalazio i veliki broj pristalica republikanske stranke, kojima se Cezareva diktatura nije dopadala, skovana je zavjera i on je ubijen 15. marta 44. godine. Među ubicama su bili i njegovi dobri prijatelјi Decim Junije Brut i Gaj Kasije Longin.

Pored svoga državničkog i vojničkog dara Cezarse istakao i kao odpičan književnik. Najobimnije i stilski najdotjeranije mu je istorijsko djelo Zabilјeške o galskom ratu (Commentarii de bello Gallico) u osam knjiga. Od toga je sedam Cezarevih, a osmu je napisao njegov oficir Aul Hircije.

U Zabilјeškama o galskom ratu opisani su ratovi koje je Cezar vodio ne samo u Galiji, već i u Germaniš i Britaniji, gdje je postigao ogroman uspjeh. Cezaru je stalo da ovim djelom opravda i sebe i Rimlјane zbog okupacije ovih zemalјa i da ukaže na svoje ogromne zasluge za Rim. Komentari su značajni

kako u istorijskom, tako isto i u geografskom pogledu: u istorijskom, jer nam služe kao prvoklasan izvor za galske ratove, a u geografskom, jer je u njima dosta vjerno iznesena ne samo topografija tih krajeva, nego su tu opisani i narodi i njihovi običaji, pa se, dakle, Komentarima ne koriste samo istoričari, već i geografi i etnolozi, pa štaviše i vojni komandanti.

Drugo, takođe značajno Cezarevo istorijsko djelo je Zabilјeške o građanskom ratu (Commentarii de bello civili) u tri knjige. Kako je Cezar ove Komentare pisao u teškim ratnim prilikama, čini se da ih je pisao na brzinu pa nije čudo što su manji i po obimu i po vrednosti, odnosno stilski slabiji od Komentara o galskom ratu. Djelo je imalo za cilј da se sva krivica za rat svali na Cezareve protivnike i ukaže na njihovu političku i državničku nesposobnost.

Da bi izgledao što objektivniji, Cezar uvijek upotreblјava treće lice, a nikada prvo.

Zbog laka, jednostavna i pristupačna stila Cezarevi Komentari se i ranije, a i danas se upotreblјavaju kao klasičan primer školske lektire.

Uz Cezarevo ime vezana su još tri istorijska spisa: O aleksandrijskom ratu (De bello Alexandrino), O afričkom ratu (De bello Africano) i O španskom ratu (De bello Hispaniensi). Međugim, sva tri ova djela po svoj prilici nisu Cezareva.

Pored spisa istorijskog karaktera Cezar se ogledao i u drugam književnim vrstama. Napisao je filološko djelo De analogia, zatim tragediju Edip i nekoliko pjesama. Poznat mu je i politički spis Anticato.

Cezar se bavio i astronomijom. Tako je u svrhu popravke postojećeg kalendara napisao djelo O zvijvzdama (De astris). Ha tome je poslu stekao znatne zasluge, jer je uz pomoć Sozigena izvršio reformu kalendara.

Iza Cezara su ostala i mnogobrojna pisma koja imaju književnu vrijednost.

On je izdavao i prve novine u Rimu, koje su se zvale Acta diuma ili Acta puhlica, a sadržaj im je itprilike odgovarao lokalnoj hronici natttih današnjih novina.

Cezaru su kao diktatoru bile dostupne sve oznake jednoga monarha. Nosio je i šarenu togu, i tuniku sa palmovim grančicama, i lovorov vijenac. Kovao je novac sa svojim likom,

a mjesec Quintilis, koji je ranije bio peti, a poslije sedmi, nazvan je njegovim imenom Iulius (JULI)-

A što se tiče Cezareva fizičkog izgleda i držanja njegov biograf Svetonije saopštava da je bio visoka stasa, bijele puti, crnih i živahnih očiju, usta nešto punijih i ćelave glave. Ćelavost je veoma teško podnosio, jer je zbog nje često bio izvrgnut podsmjehu svojih protivnika. Stoga mu ni jedno od svih odpikovanja nije bilo tako drago, kao pravo da uvijek nosi lovorov vijenac. Međutim, uvijek je bio gologlav, bilo po kittti ili sunčanu vremenu. Borbu je vodio ili s konja ili pješke. U baratanju oružjem bio je neobično vješt, sve je napore Eeoma stoički podnosio, a velike razdalјine vrlo brzo prelazio.

Što se tiče intelektualnih kvaliteta, svi ističu da je Cezar bio nadasve bistar i neobično pametan, da je imao veliku memoriju, a naročito veliki govornički dar. Uz ovo svi priznaju da nije bio osvetolјubiv i da je i ličnim protivnicima i pobijeđenim neprijatelјima rado praštao.

Cezaru se pripisuju i mnoge izreke, koje su već postale poslovične. Takve su npr. „Alea iacta est" (Kocka je bačena), „Veni, vidi, vici" (Cođoh, vidjeh, pobijedih), „Et tu, mi fili, Brute" (Zar i ti, sine Brute). A u kolikoj je mjeri bio ambiciozan, svjedoči i njegova izjava da bi „volio u selu biti prvi, nego u Rimu drugi". Sve se ove izreke i danas u mnogam prilikama vrlo često i veoma praktično koriste.

GAJ1SKI RATPRVA KNјIGA

1. Cijela Galija je podijelјena na tri dijela. Jedan od njih nastanjuju Belgi, drugi Akvitani, a treći oni koji se na svom jeziku zovu Kelti, a na našem Gali. Svi se oni među sobom razlikuju jezikom, ustanovama i zakonima. Gale od Akvitana dijeli rijeka Garona, a od Belga Marna i Sena. Od svih njih najjači su Belgi, jer su od kulturne i civilizovane provincije jako udalјeni pa trgovci s njima sasvim rijetko saobraćaju i ne uvoze ono što godi lјudskim srcima, a i najbliži su Germanima koji preko Rajne borave i s kojim neprestano rat vode. Stoga dakle razloga Helvećani ostale Gale hrabrošću nadmašuju, što se gotovo u svakodnevnim borbama s Germanima ogledaju, bilo da

16

ih od svoje zemlјe odbijaju, bilo da sami u njihovoj zemlјi rat vode. Jedan dio, za koji je rečeno da ga drže Gali, počinje od rijeke Rone, dopire do rijeke Garone, okeana i zemlјe Belga, a od strane Sekvana i Helvećana pruža se čak do rijeke Rajne i prostire se prema sjeveru. Belgi od krajnjih granica Galije dopiru do donjeg dijela rijeke Rajne i okrenuti su prema sjeveru i istoku. Akvitanija se pruža od rijeke Garone do planine Pirineja i onoga dijela okeana koji dopire do Španije, a prostire se prema zapadu i sjeveru.

2. Kod Helvećana je Orgetorig bio daleko najpoznatiji i najbogatiji. On je za vrijeme konzulske vlasti Marka Mesale i Marka Pizona, potaknut želјom za vlašću, skovao zavjeru plemstva i nagovorio građane da sa cjelokupnom imovinom izađu iz zemlјe: jer, kako hrabrošću sve nadmašuju, oni će lako zagospodariti cijelom Galijom. Na to ih je utoliko lakše nagovorio, što su Helvećani imali veoma pogodan prirodni položaj: s jedne strane bili su opasani rijekom Rajnom, veoma širokom i jako dubokom, koja zemlјu Helvećana dijeli od Germana, s druge strane vrlo visokom planinom Jurom, koja je između Sekvana i Helvećana, a s treće jezerom Lemanom i rijekom Ronom, koja od Helvećana odvaja našu pokrajinu. To je bio uzrok što su se i manje kretali i što su imali manje mogućnosti da sa susjedima ratuju. Ljudi su se naime iz toga kraja, želјni ratovanja, osjećali jako nelagodno, jer su smatrali da im je zemlјa i prema broju stanovnika i s obzirom na ratnu slavu tijesna, budući da se u dužinu drostirala dvije stotine i četrdeset, a u širinu sto i osamdeset hilјada koraka.

3. Takvim okolnostima navedeni, a ugledom Orgetorigovim potaknuti, dogovore se o onome što je potrebno za pohod: da pribave pggo veći broj tegleće marve i kola, da obave što veću sjetvu, kako bi na putu imali dovolјno hrane, a da sa susjednim državama uglave mir i prijatelјstvo. Da bi te poslove obavili, smatrali suda su im dovolјne dvije godine, a zakonom utvrde da treće godine krenu. Orgetorig bude izabran za vođu. On preuze na sebe poslanstvo prema državama. Na tom putovanju nagovori Kastiga, Katamantaledova sina, Sekvana, čiji je otac među Sekvanima vladao dugo godina, a rimski senat

17

ga nazvao prijatelјem naroda, da u svojoj državi prisvoji kralјevsku vlast, koju mu je otac ranije držao. Isto tako nagovori Dumnoriga, Heduanca, brata Divicijakova, koji je u ono vrijeme u državi prvo mjesto uživao i u narodu jako omilјen bio, da to isto pokuša pa mu još dade i svoju kćerku za ženu. On ih uvjeri da je vrlo lako takav cilј ostvariti zato što i sam ima namjeru da zauzme vlast u svojoj državi, a nema sumnje da su Helvećani u čitavoj Galiji najmoćniji. Ubijedio ih je takođe da će im i materijalnom pomoću i vojskom kralјevsku vlast obezbijediti. Takvom besjedom potaknuti, oni mu zadaju riječ i zakletvom se međusobno obavežu, uzdajući se da će, pošto uspostave kralјevsku vlast, kao tri najmoćnija i najjača naroda moći da zavladaju cijelom Galijom.

4. Ta stvar je Helvećanima preko uhode bila dojavlјena. Orgetoriga su prisilili da se iz okova brani, kako je to bio njihov običaj. Trebalo je da osuđeni pretrpi kaznu tako da ka vatri bude spalјen. Na dan, određen za odbranu, Orgetorig svu svoju familiju, a bilo je do deset hilјada lјudi, sakupi sa svmh strana, a sve svoje klijente i dužnike, kojih je bio veliki broj, onamo dovede, pa se uz njihovu pomoć izvuče da se uopšte ne brani. U međuvremenu, kada je ozlojeđeno građanstvo zbog toga događaja pokušalo da svoje pravo ostvari i dok su vlasti sa sela sakuplјale mnopggvo lјudi, Orgetorig je umro. Postoji i sumnja, kao što Helvećani smatraju, da je sam sebi zadao smrt.

5. Poslije njegove smrti Helvećani pokušaju da ostvare ono pggo su bili odpučšš, da krenu iz svoje zemlјe. Kada su došli do zaklјučka da su za takav podvig spremni, popale sve svoje gradiće, njih dvanaest, oko četiri stotine sela i ostale privatne građevine, a spale i sve žito osim onoga što su naumili da sa sobom ponesu, kako bi, izgubivši nadu na povratak kući, bili spremni na sve opasnosti koje bi mogle da ih snađu, i narede da svaki sebi ponese brašna za tri mjeseca. Nagovore susjede Raurike i Tulinge i Latobrige da, ugledavši se na istu odpuku, pošto svoja sela popale, zajedno s njima pođu, a Boje, koji su preko Rajne boravili i u zemlјu Norik prelazili i Noreju opsijedali, prime za saveznike i za sebe pridobiju.

6. Bila su u svemu dva puta kojim su mogli od kuće poći. Jedan preko Sekvanije, tijesan i ružan, između brda

18

Jure i rijeke Rone, kojim su se jedva jedna kola mogla provesti. Naime, bilo se ispriječilo veoma visoko brdo tako da je vrlo malo lјudi moglo da zaustavi prolaz. Drugi je bio preko naše pokrajine, mnogo lakši i prohodniji, stoga što između zemlјe Helvećana i Alobroga, koji su ranije bili pokoreni, teče Rona i ona je na nekoliko mjesta preko plićaka prohodna. Najudalјeniji grad Apobroga, a najbliži zemlјi Helvećana je Genava. Od toga gradića pruža se mosg do Helvećana. Oni su mislili da će Apobroge nagovoriti, jer je izgledalo da još nisu s rimskim narodom u dobru, ili će ih silom natjerati da ih puste da preko njihove zemlјe prelaze. Kada je za polazak sve bilo pripremlјeno, ugovore dan kada će se svi na obali Rone sakupiti. Taj dan je bio 28. mart za vrijeme konzula Lucija Pizona i Aula Gabinija.

7. Kada je Cezaru bilo javlјeno da oni pokušavaju da preko naše pokrajine putuju, požuri iz grada pa što može bržim maršem krenu u onostranu Galiju i stiže u Genavu. Zatraži od čitave pokrajine što veći broj vojnika — u onostranoj Galiji bila je u svemu jedna legija — i naredi da se razori most koji je bio kod Genave. Kada su Helvećani o njegovu dolasku obaviješteni, pošalјu mu kao legate najuglednije građane, a njih su predvodili Namej i Verukpecije. Nјihova je dužnost bila da kažu kako im je cil> da bez ikakve rđave namjere putuju preko pokrajine, jer nemaju nikakva drugog puta. Stoga mole da im to uz njegov pristanak bude dopušteno. Popggo je Cezar imao na umu kako je konzul Lucije Kasije ubijen, a vojska mu od strane Helvećana razbijena i pod jaram stavlјena, smatrao je da to ne treba dopustiti. Držao je, naime, da se lјudi neprijatelјski raspoloženi, kada im se pruži prilika da preko pokrajine putuju, neće uzdržati od nasilјa i zločina. Ipak, da bi dobio na vremenu, dok se vojnici po koje je bio poručio sakupe, odgovori legatima da će uzeti rok za razmišlјanje. Ako što žele, neka navrate 13. aprila.

8. U međuvremenu, sa onom legijom koju je uza se imao i sa vojnicima koji su se iz pokrajine bili sakupili, od jezera Lemana, koje u rijeku Ronu utiče, do planine Jure, koja dijeli zemlјu Sekvanaca od Helvećana, izvede zid od devetnaest hilјada koraka, a visok šesnaest stopa i napravi šanac. Popggo je taj posao završio, rasporedi straže i utvrdi logor kako bi ih lakše, ukoliko protiv njegove volјe

19

pokušaju preći, mogao spriječiti. Kada je došao onaj dan, koji je s legatima utvrdio i kada su legati kod njega navratili, izjavi da prema običaju i praksi rimskoga naroda ne može nikome prolaz dozvoliti i stavi do znanja da će ih, ukoliko pokušaju silu upotrijebiti, spriječiti. Helvećani, prevareni u takvoj nadi, povezaše lađe i napraviše mnoge splavove pa neki plićacima Rone, kuda je bila najmanja dubina rijeke, ponekada danju a češće noću, pokušaju ako bi mogli da provale, ali zbog jakih utvrda i naleta vojnika, a uz to i strijelama ometani, odustanu od takve namjere.

9. Bio je preostao preko Sekvanije jedan put preko koga, pošto su se Sekvani protivili jer je bio tijesan, nisu mogli ići. Budući da ih sa svoje strane nisu mogli skloniti, pošalјu legate Heduancu Dumnorigu da im to on svojim zauzimanjem isposluje. Dumnorigov ugled i darežlјivost su kod Sekvana mnogo značili. On je Helvećanima bio prijatelј, jer je iz te države uzeo za ženu Orgetorigovu kćerku, a potaknut i želјom za kralјevskom vlašću radio je oko prevrata i želio da mu što vittte država, zahvalјujući mu za dobročinstva, bude naklonjeno. Stoga se lati posla i kod Sekvana postigae da Helvećanima dozvole da preko njihove zemlјe prelaze, a utvrdi i da taoce između sebe razmijene, da Sekvani pri prolazu ne ometaju Helvećane i da Helvećani bez ikakve muke i teškoće prelaze.

10. Cezaru je javlјeno da Helvećani imaju namjeru da putuju preko zemlјe Sekvana i Heduanaca u zemlјu Santona, koji nisu daleko od zemlјe Tolosata, a ta je država u pokrajini. Ako se to dogodi, smatrao je da će predstavlјati veliku opasnost za pokrajinu, što će naime lјude ratoborne, a uz to i neprijatelјe rimskog naroda, na otvorenim i osobito plodnim mjestima imati kao susjede. S toga razloga, onom utvrđenju koje je bio izgradio postavi za starješinu legata Tita Labijena, a sam krenu u Italiju brzim maršem i tu popisa dvije legije, a tri koje su oko Akvileje zimu provodile izvede iz zimovnika, pa kuda je najbliži put požuri preko Aša sa tih pet legija u onostranu Galiju. Tu Ceutroni i Grajoceli i Katurigi, zauzevši uzvišenija mjesta, pokušaju da vojsci zaprijče put. Pošto su ovi u više bitaka bili razbijeni, on iz Ocela, a to je najudalјeniji gradić u ovostranoj pokrajini, stigae sedmog dana u zemlјu Vokontija u onostranoj pokrajini, a odatle u zemlјu Alobroga, a od Apobroga dovede vojsku u Segusijave. Ovi su prvi izvan pokrajine s one strane Rone.

20

11. Helvećani su već bili preveli svoje čete kroz klance i preko zemlјe Sekvana stigli u zemlјu Heduanaca pa su im polјa pustošili. Kako Heduanci sebe i svoje nisu mogli od njih da brane, pošalјu Cezaru legate da mole za pomoć. Kažu da su za sve vrijeme prema rimskom narodu toliko zasluga imali da nisu zaslužili da im vojska gotovo na dohvat njihova polјa pustoši, djecu u ropstvo odvlači, a gradove osvaja. U isto vrijeme Ambari, rođaci i srodnici Heduanaca, obavijeste Cezara da ne mogu lako da spriječe nasilјe neprijatelјa od pusto šenja polјa. Isto tako Alobrogi, koji su preko Rone imali sela i posjede, bježeći dođu do Cezara i dokažu da im nije preostalo ništa osim komadića zemlјe. Takvim okolnostima naveden, Cezar zaklјuči da ne smije očekivati da Helvećani stignu među Santone, popggo bi mogli uništiti svu imovinu njegovih saveznika.

12. Postoji rijeka Arar, koja preko zemlјe Heduanaca i Sekvana utiče u Ronu i teče tako i toliko sporo da se očima ne može ocijeniti na koju stranu teče. Nјu su Helvećani prelazili povezanim čamcima i splavovima. Kada je Cezar preko uhoda bio obaviješten da su Helvećani već preveli preko te rijeke tri dijela vojske, a da je pak četvrti dio ostao s ove strane rijeke Arara, on sa tri legije krene iz logora oko treće straže i stigae do onih koji još nisu bili prešli rijeku. On na njih navali pa pošto su bili nepripremlјeni i iznenađeni, dobrim dijelom ih pobije, a preostali se u bijeg dadoše i u obližnje šume skloniše. Ta se oblast zvala Tigurin. Naime, cijela država Helvecija podijelјena je na četiri dijela ili oblasti. U ovoj oblasti Tigurini su prema sjećanju naših predaka ubili konzula Lucija Kasija, kada je pošao iz domovine i vojsku mu ispod jarma propustili. Tako je, bilo slučajno bilo volјom besmrtnih bogova, ta oblast helvećanske države, koja je nanijela znatan poraz rimskom narodu, i prva kaznu iskusila. Time je Cezar ne samo javne, već i privatne nepravde osvetio, jer su Tigurini u istom boju u kome su ubili Kasija, ubili i legata Lucija Pizona, djeda njegova tasta Lucija Pizona.

13. Poslije ove bitke Cezar se pobrinu da na Araru sagradi most, kako bi mogao da nastavi progon preostalih četa Helvećana pa tako i svoju vojsku prevede. Helvećani, uznemireni njegovim iznenadnim dolaskom, saznavši da je on za jedan dan uradio ono što su oni učinili jedva za dvadeset dana da bi prešli rijeku, pošalјu mu legate, na

21

čijem je čelu bio Divikon, koji je u kasijanskom ratu bio vođa Helvećana. On sa Cezarem ovako ugovori: ako rimski narod sa Helvećanima bude mir zaklјučio, Helvećani će ići i ostati u onome kraju gdje Cezar bude odredio i želio da ostanu, a ako bude istrajao da ih borbom progoni, neka ima na umu i negdašnji poraz rimskoga naroda i nedavno junaštvo Helvećana. To što je jednu oblast iznenada napao, kad oni koji su rijeku prešli nisu mogli svojim u pomoć priteći, neka sebi u hrabrost previše ne pripisuje, a njih neka ne prezire. Oni su od otaca i predaka tako vaspitani da se vittte hrabrošću bore nego da se varkom i lukavstvom služe. Stoga, neka ima na umu da ono mjesto gdje su se zaustavili ne dobije ime po porazu rimskog naroda i propasti vojske i da ne ostane u takvom sjećanju kod potomstva.

14. Nјima Cezar ovako odgovori: njemu se time pruža manja prilika za sumnju što one događaje, koje su spomenuli helvećanski legati, pamti i to tim teže podnosi što su se dogodili manje krivicom rimskoga naroda. Da je bio svjestan kakve uvrede, ne bi se bilo tetttko druge čuvati. On je međutim time prevaren pa nije ni smatrao da je učinio nešto zbog čega bi se bojao, niti je držao da treba da bez razloga strahuje. A i kada bi želio da zaboravi staru uvredu, zar baš može da pređe preko nove nepravde, što su bili preko njegove volјe pokušali da silom naprave put preko pokrajine, što su Heduance, što Ambare, što Apobroge uznemirivali. Ovome treba dodati i to da se svojom pobjedom pretjerano razmeću i dive se što su tako dugo nasilјe nanosili. Običaj je, naime, besmrtnih bogova da lјudima koje žele zbog njihovih zlodjela kazniti, još veću sreću i dugotrajniji zaborav pružaju, kako bi zbog promjene situacije teže osjetili udarac koji su im pripremili. Pa, kada je to tako, onda ipak, ako mu oni dadu taoce, i on se uvjeri da će učiniti ono što obećavaju, i ako Heduancima pruže zadovolјštinu za uvrede, koje su njima i njihovim saveznicima nznijeli, a isto tako i Alobrogima, on će s njima zaklјučiti mir. Divikon odgovori: Helvećani su od svojih predaka tako vaspitani da taoce primaju a ne daju, i rimski narod je svjestan te činjenice. To rekavši povuče se.

15. Sutradan pokrenuše logor s toga mjesta. To isto

22

učini i Cezar i svu konjicu, koja je brojila četiri hilјade momaka, a koja je bila sakušvena iz cijele pokrajine i od Heduanaca i njihovih saveznika, posla naprijed da vidi kojim krajem neprirtelј putuje. Oni, prateći odvažno zaštitnicu, zametnu boj sa konjicom Helvećana i manji broj naših pade. Helvećani, ohrabreni tom bitkom, jer su sa pet stotina konjanika toliku silnu konjicu rastjerali, počeše smjelije zaostajati pa ponekad i svojom zaštitnicom naše na borbu izazivati. Cezar je svoje od bitke odvraćao i smatrao da mu je dodvolјno da u tom trenutku onemogući neprijatelјa u plјački i dobavlјanju hrane. Tako su putovali oko petnaest dana, pa između neprijatelјske zaštitnice i naše prethodnice nije bilo većeg razmaka od pet do šest hilјada koraka.

16. Cezar je međutim svakog dana opominjao Heduance zbog žita što su ga bili u ime države obećali. Naime, zbog hladnoće, žita ne samo da nisu bila zrela, nego čak ni stočne hrane nije bilo u dovolјnoj mjeri. Onim pak žitom, što ga je rijekom Ararom na lađama bio dotjerao, manje se mogao koristiti, jer su Helvećani put od Arara bili skrenuli, a on nije želio da se od njih odvaja. Iz dana u dan Helvećani su odugovlačili i govorili da se sakušva, da se dovozi i da stiže. Kad je shvatio da ga podugo zavaravaju i da se približava dan kada je trebalo da se vojnicima mjeri žito, sazva njihove prvake, kojih bijaše u logoru poveći broj, a među njima Divicijaka i Liska, koji je bio na čelu vlasti koju Heduanci nazivaju — vergobret, — a bira se na godinu i ima vlast nad životom i smrću svojih, pa ih žestoko napade što ga, popggo žito ne može ni kupiti, a ni s polјa donijeti, u tako kritičnoj situaciji ne pomažu, a neprijatelјi su tako blizu, a pogotovo i stoga što je, naveden njihovom molbom, rat poveo. Još vittte se požali što je tako ni na čemu ostavlјen.

17. Tada napokon Lisk, naveden Cezarevom besjedom, izloži ono što ranije bijaše skrivao: da ima nekih čiji ugled kod naroda mnogo znači i koji li čno vittte mogu nego sama vlast. Oni buntovnim i opakim govorom odvraćaju većinu da ne donosi hranu koju duguje: bolјe je, ako već u Galiji ne mogu biti prvi, da trpe galsku nego rimsku vlast i da ne sumnjaju da će Rimlјani, ako Helvećane savladaju, zajedno sa ostalom Galijom Helvećanima slobodu oduzeti. Ti isti lјudi dostavlјaju naše odluke neprijatelјima, što se u logoru događa, i on ih u

23

tome ne može spriječiti. Štaviše, on shvata sa kakvom je opasnošću to uradio, kada je, natjeran nevolјom, tu stvar Cezaru dostavio i zbog čega je, što je duže mogao, ćutao.

18. Cezar je osjetio kako se ovim Liskovim govorom cilјa na Dumnoriga, brata Divicijakova, ali ne htijući da se takve stvari u prisustvu mnogih raspravlјaju, sastanak brzo raspusti. Liska zadrža. Nasamo ga raspita o onome što je na sastanku bio govorio. Ovaj je govorio slobodnije i odvažnije. To isto i od drugih potajno zatraži i saznade da je istina da je baš taj Dumnorig silno odvažan i zbog darežlјivosti u narodu jako omilјen, da je želјan prevrata, da mnogo godina uz jevtin zakup drži carinu i sve ostale heduanske poreze, pa zbog toga, kada se on nameće, niko se ne usuđuje da protiv njega nudi veću cijenu. Takvim postupkom je i svoj imetak uvećao i velike mogućnosti za podmićivanje stvorio. On o svom trošku izdržava i uza se ima veliki broj konjanika, pa ne samo da u svojoj zemlјi, nego i kod susjednih država mnogo znači i on je zbog takve moći majku u Biturige udao za ondašnjeg veoma poznata i moćna čovjeka, pa se i sam oženio od Helvećana, a sestru po majci i svoje rođakinje udao u druge države. On je veoma sklon Helvećanima i zbog ove bliskosti želi im dobro, a čak lično mrzi Cezara i Rimlјane, jer je njihovim dolaskom njegova moć okrnjena, a brat Divicijak je na staro zaslužno i ugledno mjesto povraćen. Ako se pggogod Rimlјanima dogodi, on se u velikoj mjeri nada da preko Helvećana stekne kralјevsku vlast, a da vlada rimskoga naroda gubi nadu ne samo u takvu vlast, nego i u ono što ima — naklonost. Cezar raspitujući takođe saznade da se nesrećna konjička bitka dogodila prije nekoliko dana, da su Dumnorig i njegovi konjanici započeli taj bijeg — jer je Dumnorig bio na čelu konjice, koju su Helvećani bili Cezaru poslali — i da je njihovim bjekstvom ostala konjica preplašena.

19. Saznavši za ovo, popggo su iza tih sumnji stajale najsigurnije činjenice, da je preko sekvanske zemlјe Helvećane preveo, da se pobrinuo da se između njih daju taoci, i da je sve to bio učinio ne samo bez njegove i državne naredbe, nego čak i bez njihova znanja, zbog čega ga i heduanske vlasti optužuju, smatrao je da ima dovolјno razloga da ga ili lično kazni ili naredi da ga država kazni. Svemu ovome protivila se jedna okolnost, pggo je saznao da kod Dumnorigova brata Divicijaka postoji veoma

24

velika naklonost prema rimskom narodu, a da prema njemu samom gaji najveću lјubav, osobitu odanost, pravičnost i umjerenost. Bojao se pak da njegovim kažnjavanjem ne povrijedi srce Divicijakovo. Stoga, prije nego što je itttta preduzeo, naredi da mu se Divicijak pozove, pa popggo je svakodnevne tumače udalјio, preko Trocila, prvaka galske pokrajine, svoga prijatelјa, u koga je u svemu imao najveće povjerenje, porazgovori s njim, a u isto vrijeme saopšti i ono što je o Dumnorigu u njegovu prisustvu na sastanku Gala rečeno. Ukaza i na ono što je svaki o njemu posebno rekao. Ne vrijeđajući njegova osjećanja moli i preklinje da poslije obavlјene istrage o njemu odpuči ili sam, ili zapovijedi da to učini državna vlast.

20. Divicijak Cezara zagrli i uz mnogo suza poče da ga preklinje da mu protiv brata suviše oštre mjere ne preduzima. Zna on da je sve to istina i niko nije od toga više boli pretrpio nego on, jer se, dok je sam kod svojih, a i u ostaloj Galiji najveći ugled uživeao, a ovaj opet zbog mladosti veoma malo značio, njegovom pomoću uzdigao. Tim ugledom i snagom koristio se ne samo da mu umanji uticaj, nego mu je skoro i o glavi radio. Ipak se on rukovodio lјubavlјu prema bratu a i javnim mnijenjem. Ako bi mu se pggogod od strane Cezara gore dogodilo, popggo je sam to mjesto prijatelјstva kod njega uživao, niko neće smatrati da se to nije dogodilo njegovom volјom pa će se desiti da će čitava galska javnost od njega leđa okrenuti. Kada je to plačući uz mnoge molbe od Cezara tražio, Cezar stisnu njegovu desnicu i utješivši ga zamoli da prestane s molјakanjem. Ukaza i na to da je njegova lјubav prema ovome tolika da i uvredu prema državi i svoj gnjev na njegovu želјu i njegove molbe zaboravlјa. Dumnoriga sebi pozva, a dobavi i brata pa mu ukaza na ono zašto mu prigovara, a pored toga iznese da i sam zna na što se građani tuže. Preporuči da i ubuduće izbjegava sva sumnjičenja i kaže da bratu Divicijaku oprašta za ono što je bilo. Dumnorigu postavi čuvare kako bi mogao da sazna šta radi i s kim razgovara.

21. Istog dana je od uhoda obaviješten da su se neprijatelјi sakupili na podnožju brda, osam hilјada koraka od njegova logora, pa posla lјude da se obavijeste kakav je izgled brda i kakav je okolo uspon. Odgovor je stigao da je

25

lak. Naredi da Tit Labijen, pretorov zastupnik, u trećoj straži sa dvije legije i onim vodičima koji su put poznavali, najviši vrh brda zauzme i pokaza šta mu je namjera. On lično u četvrtoj straži istim putem, kojim su neprijatelјi išli, krenu prema njima i svu konjicu posla naprijed. Publije Konsidije, koji se smatrao za najiskusnijeg u vojnim poslovima, a bio je i u vojsci Lucija Sule, a docnije i kod Marka Krasa, bude poslat pred uhodama.

22. U samu zoru, kada je (Lucije) Labijen zauzeo najviši vrh, a sam od neprijatelјskog logora nije bio udalјen vittte od hilјadu i pet stotina koraka, kako je docnije od zaroblјenika doznao, a niko nije znao ni za njegov ni za Labijenov dolazak, Konsidije pusti konja i dotrči k njemu pa mu reče da brdo, koje je Labijen želio da osvoji, drže neprijatelјi. To je on doznao po galskom naoružanju i znakovima na šlјemu. Cezar dovede svoje čete na obližnji brežulјak i postavi u bojni poredak. Labijen, kako mu je Cezar bio naredio da ne zameće bitke dok njegove čete ne budu viđene blizu neprijatelјskog logora, da se sa svake strane može u isto vrijeme izvršiti napad na neprijatelјa, zauzme brdo očekujući naše i uzdržavajući se od borbe. Kada je dan podobro odmakao, Cezar preko uhoda dozna da njegovi drže brdo, da su Helvećani pokrenuli logor i da je Konsidije, obuzet strahom, ono što nije bio vidio, dojavio kao da je vidio. Toga dana on na uobičajenom rastojanju rotjera neprijatelјe i na tri hilјade koraka od njih postavi logor.

23. Sutradan iza toga, pošto su ostala svega dva dana kada je trebalo vojsci mjeriti hranu, i pošto od heduanskog utvrđenog grada Bibrakta, nadaleko najvećeg i najbogatijeg, bijaše udalјen samo osamnaest hilјada koraka, računajući da se ne treba brinuti o ishrani, skrenu s puta od Helvećana pa požuri i okrenu prema Bibraktu. Ta namjera neprijatelјima bude saopštena preko bjegunca Lucija Emilija, dekuriona galske konjice. Helvećani, bilo stoga što su smatrali da se Rimlјani od straha ispred njih povlače, tim vittte što dan ranije, osvojivši vittte položaje, nisu bili zametnuli boj, bilo stoga pggo su se pouzdali da mogu spriječiti dovoz hrane, promijeniše odpuku i skrenuše s puta pa počeše naše sa zaštitnice progoniti i uznemiravati

26

24. Kada je to Cezar doznao, dovede svoju vojsku na obližnji brežulјak, a konjicu pošalјe naprijed da bi zadržala navalu neprijatelјa. Sam pak nasred brežulјka postavi trostruki bojni red od četiri legije veterana i zapovjedi da se na najvišem vrhu smjeste dvije legije, koje je nedavno bio u ovostranoj Galiji popisao, i sve pomoćne čete, i da se sav brijeg lјudima ispuni i u međuvremenu cijeli prtlјag na jedno mjesto sakupi pa da to mjesto utvrde oni što su se bili smjestili u gornjem bojnom redu. Helvećani su sa svim svojim kolima prtlјag pratili i na jedno mjesto sakupili, a sami se, u veoma zbijenom bojnom redu, pošto su suzbili konjicu, načinivši falangu, primakoše našem prvom bojnom redu.

25. Cezar je sklonio od pogleda prvo svoga konja a zatim i konje svih ostalih, pa pošto je, izjednačivši opasnost svih, oduzeo nadu na bijeg, svoje ohrabri i boj zametnu. Vojnici, bacivši koplјa sa višeg položaja neprijatelјsku falangu lako probiju. Pošto su je razbili, trgnuvši mačeve izvrše napad na njih. Galima je u borbi predstavlјalo veliku smetnju što je više njihovih štitova jednim udarcem kopalјa bilo probijeno i spojeno, a pošto se je želјezo savijalo pa ga nisu mogli istrgauti, niti se sa onesposoblјenom lijevom rukom dovolјno lako boriti, to su mnogi, trzajući dugo rukom, uporno nastojali da štit iz ruke ispuste i da se nezaštićenim tijelom bore. Napokon, ranama savladani, počeše i da uzmiču, a pošto je brdo bilo blizu, na razdalјini od oko hilјadu koraka, i da se povlače. Popggo su se Boji i Tulingi, dok su ih naši progonili, brda dohvatili, oni su sa oko petnaest hilјada lјudi neprijatelјsku vojsku zatvarali, pozadini kao zaštita služili i naše s puta sa otvorene strane napadali, a Helvećani, koji su se na brdo bili povukpi, primijete to, te opet počnu navalјivati i bitku ponovo uspostavlјati. Rimlјani, promijenivši pravac svoga napada, sa dvije strane navale: prvi i drugi borbeni red da se odupru pobijeđenim i potisnutim, a treći da zaustavi one što dolaze.

26. Tako se u dvostrukom sukobu vodila duga i žestoka borba. Pošto nisu mogli da odole napadima naših, jedni se, kako su bili započeli povuku na brdo, a drugi se okrenu prema komori i svojim kolima. Jer za sve vrijeme ove borbe koja se vodila od sedmog časa do naveče, niko nije mogao vidjeti neprijatelјa s leđa. Do kasno doba noći

27

bitka je stigla i do komore, jer su mjesto šanca bili ispriječili kola i sa višeg položaja gađali strijelama naše koji su stizali, dok su opet neki između kola bacali đilite i koplјa i naše ranjavali. Tu su zaroblјeni Orgetorigova kćerka i jedan sin. Iz te borbe preživjelo je oko sto trideset hilјada lјudi i oni su neprestano putovali cijele noći i nisu na čitavom putu zastajali nijednog časa. Četvrtoga dana stignu u zemlјu Lingona. Kako su se naši i zbog ranjenih vojnika i zbog sahrane poginulih tri dana zadržali, nisu mogli da ih gone. Cezar Lingonima uputi pismo i glasnike da ih ni hranom niti ičim ne pomažu. Ako ih budu hranom pomagali, on će ih u isti red ubrajati kao i Helvećane. Kada su prošla tri dana i sam poče da ih sa cjelokupnom vojskom goni.

27. Helvećani pritiješnjeni svakojakom oskudicom pošalјu mu legate da ponude predaju. Kada su ga ovi na putu sreli i pred noge mu pali, ponizno govorili i plačući mir molili, a on im naredio da njegov dolazak iščekuju na onome mjestu na kome su se tada nalazili, oni mu se pokore. Popggo je Cezar onamo stigao, zatražio je taoce, oružje i robove koji su njima bili pribjegli. Dok se ovo istraživalo i prenosilo, i noć se spustila, oko šest hilјada lјudi onoga sela, koje se zove Verbigen, bilo pggo su strahom obuzeti da ne budu na muke stavlјani pošto predaju oružje, bilo u nadi na spas jer su smatrali da se u tolikom mnoštvu predatih njihov bijeg može sakriti, ili uopšte ne doznati, izađu uveče iz helvećanskog logora i krenu prema Rajni i germanskoj zemlјi.

28. Kada je to Cezar saznao, naredi onim preko čije su zemlјe itttli da ih traže i povrate ako žele da se opravdaju, a vraćene ubroji među neprijatelјe. Sve ostale, pošto su predali taoce, oružje i bjegunce primi na predaju. Zapovijedi da se Helvećani, Tulingi i Latobrigi vrate u zemlјu iz koje su krenuli, a popggo im je potpuno nestalo hrane, da bi glad ublažili, naredi Alobrogima da im spreme nešto žita i da sami gradiće i sela, koje su bili spalili, ponovo izgrade. To je učinio najviše s razloga što nije želio da ono mjesto odakle su Helvećani otišli ostane pusto, da ne bi Germani, koji preko Rajne stanuju, radi kvaliteta zemlјe prelazili iz svoje zemlјe u zemlјu Helvećana pa postali susjedi pokrajine Galije i Alobroga.

28

Izađe u susret i molbama Heduanaca da Boje, koji su bili poznati po svome junaštvu, nasele u svoju zemlјu. Ovi im zemlјu dadoše i docnije ih prihvate pod istim pravnim uslovima kakve su i sami imali.

29. U logoru Helvećana pronađen je spisak, sastavlјen grčkom azbukom, u kome je poimenično navedeno koji bi broj, koji je sposoban da nosi oružje krenuo od kuće, a isto tako posebno su navedeni dječaci, starci i žene. Broj svih lica bio je: dvije stotine šezdeset tri hilјade Helvećana, trideset šest hilјada Tulinga, četrnaest hilјada Latobriga, dvadeset tri hilјade Rauraka i trideset dvije hilјade Boja. Onih pggo su mogli oružje nositi do devedeset i dvije hilјade. Cjelokupan broj je iznosio do tri stotine i šezdeset osam hilјada, a onih pggo su se povratili u zavičaj, po izvršenoj procjeni, kako je Cezar bio naredio, izašao je broj od stotinu i deset hilјada.

30. Popggo je završen rat s Helvećanima, legati gotovo cijele Galije, prvaci državica, dođoše Cezaru na čestitanje. Iako ih je za davnašnje prestupe Helvećana prema rimskom narodu kaznio, oni su bili uvjereni da se to dogodilo isto tako u korist zemlјe Galije kao i rimskoga naroda. Takvom odpukom Helvećani su, iako je situacija bila najbolјa, napustili svoje domove da bi cijeloj Galiji rat navijestili, vlast u ruke uzeli i mjesto za svoj boravak od velikog broja pokrajina odabrali i to ono koje su smatrali da je najpogodnije i najplodnije pa da ostale državice imaju kao platiše danka. Tražili su da im bude dozvolјeno da određenog dana sazovu skupštinu cijele Galije i da to učine po Cezarevoj volјi. Oni imaju neka pitanja, koja prema zajedničkom pristanku žele da mu postave. Kada im je to dopušteno, odrede dan za sastanak pa popggo su se zakleli da niko stvar ne iznosi na vidjelo, osim ako to nekome prema zajedničkom pristanku bude povjereno, međusobno se obavežu zakletvom.

31. Kada se skupština razišla, isti prvaci državica koji su tu i prije bili navratiše kod Cezara i zatražiše da im bude dopušgeno da se nasamo s njim dogovore o onome pggo je korisno i za njih i za sve ostale. Popggo su to postigli, svi se plačući Cezaru pred noge baciše, zaričući se da će na tome istrajati i nastojati da ono što su rekli ne bude objavlјeno, nego da ono što žele i postignu, jer ako bude izašlo na vidjelo, znaju da će biti izvrgauti najvećoj

29

muci. U njihovo ime je zborio Heduanac Divicijak: „U cijeloj Galiji imaju dvije stranke od kojih primat kod jedne drže Heduanci, a kod druge Arverni. Budući da su se oni o vlast između sebe toliko godina borili, slijedi da Arverni i Sekvani Germane nagradom primamlјuju. Od ovih je prvo oko petnaest hilјada prešlo Rajnu, a poslije su divlјačni i neobrazovani lјudi zavolјeli zemlјu, način života i galsko blagostanje, pa pošto su privukpi mnoge, sada ih u Galiji ima oko sto i dvadeset hilјada. Sa ovim su se Heduanci i njihovi klijenti jedanput i dvaput oružjem sukobili pa kada su otjerani, veliki su poraz podnijeli, a sve plemstvo, sav senat i svu konjicu izgubili. Ovim borbama i porazima slomlјeni, oni koji su svojom hrabrošću i gostoprimstvom i prijatelјstvom rimskoga naroda ranije u Galiji mnogs značili, natjeraii su da Sekvanima daju taoce, najuglednije lјude u državi, a zakletvom državu obavežu da neće tražiti natrag taoce ni pomoć od rimskog naroda molјakati, niti odbijati da stalno budu pod njihovom vlašću i gospodstvom. On je jedini iz cijele države Heduanaca koga nisu mogli nagovoriti da se zakune ili djecu svoju kao taoce dade. S toga razloga on je iz države izbjegao u Rim, došao u senat da traži pomoć, jer sam nije obavezan ni na zakletvu, ni na taoce. Ali, gore se zlo dogodilo pobjednicima Sekvanima nego Heduancima, jer je Ariovist, kralј germanski, zasjeo na njihovu zemlјu i treći dio sekvanske zemlјe, koji je u cijeloj Galiji bio najbolјi, osvojio, a sada naredio da iz druge trećine Sekvani odpaze zato što je na nekoliko mjeseci ranije dvadeset i četiri hilјade Haruda njemu bilo došlo, a za njih je trebalo pripremiti mjesto i boravište. Za nekoliko godina dogodiće se da svi iz galske zemlјe budu protjerani i da svi Germani pređu Rajnu, a ne treba uspoređivati galsku zemlјu sa germanskom. Kada je pak

з

з

Ariovist jedanput galsku vojsku u borbi savladao, a ta se borba dogodila kod Magetobrige, oholo je i okrutno naredio i zahtijevao da se kao taoci daju djeca svih najuglednijih i da se na njih primijene sve vrste mučenja, ako pggogod ne bi bilo izvršeno na njegov mig i po njegovoj želјi. On je čovjek neobrazovan, naprasit, bezobziran i njegova se vlast ne može više podnositi. Ako od Cezara i rimskog naroda nema kakve pomoći, svi Gali moraju činiti isto što su učinili Helvećani, da se iz domovine isele i da drugo boravište i drugo mjesto udalјeno od Germana potraže, pa kakva ih god sudbina zadesi, prihvate. Ako ovo Ariovistu bude dojavlјeno, ne treba sumnjati da će nad svim taocima, koji su kod njega, najstrašniju kaznu izvršiti. Cezar ili ugledom svojim i svoje vojske, ili novom slavom, ili imenom rimskog naroda može da spriječi da veći broj Germana ne pređe Rajnu, a može i da cijelu Galiju štiti od Ariovistova nasilјa."

32. Kada je Divicijak izrekao ovu besjedu, svi koji su bili prisutni počeše da uz veliko naricanje od Cezara traže pomoć. Cezar primijeti da neki od Sekvana ne postupaju onako kako to čine ostali, već da tužno, oborivši glavu, gledaju u zemlјu. Začudivši se upita ostale kakav je razlog takvom držanju. Sekvani ništa ne odgovoriše, već jednako ćuteći tužni ostadoše. Kako je to od njih vittte put zahtijevao i uopšte nijednu riječ izvući nije mogao, Heduanac Divicijak lično odgovori: da je to stoga što im je sudbina jadnija i mučnija nego kod ostalih, što se sami čak ni potajno ne smiju žaliti ni pomoć moliti, da se boje okrutnosti Ariovistove baš kao da je tu prisutan, a i zbog toga što se ostalim ipak pruža prilika za bijeg, da Sekvani, koji su Ariovista primili u svoju zemlјu, i čije su sve varošice u njegovoj vlasti, treba uistinu da pretrpe sve kazne.

3 Gaj Julije Cezar

31

33. Saznavši za te razloge, Cezar riječima ohrabri srca Gala i obeća da će to biti njegova briga, da on gaji veliku nadu da će Ariovist, potaknut njegovim dobročinstvom i ugledom, učiniti kraj nasilјu. Rekavši to, raspusti sastanak. Prema tome, mnoge su ga okolnosti hrabrile pa je smatrao da o toj stvari treba razmisliti i da treba nešto preduzeti, a naročito što je Heduance, kao braću i rođake, često od strane senata pozivane, gledao kako ih drže u ropstvu i pod stegom Germana, a znao je i da su njihovi taoci kod Sekvana i Ariovista pa je bio svjestan da to, uz toliku moć rimskoga naroda, njemu i državi služi na najveću sramotu. Malo-pomalo, Germani se dakle navikavaju da Rajnu prelaze i da ih veliko mnoštvo u Galiju dolazi, pa je na to gledao kao na opasnost za rimski narod i smatrao da se divlјačni i neobrazovani lјudi neće uzdržati da, kada cijelu Galiju budu zauzeli, kako su to Cimbri i Teutoni učinili, u pokrajinu ne uđu, a odatle krenu u Italiju osobito stoga što Sekvane od naše pokrajine dijeli Rona, te je smatrao da se tim mogućnostima treba što prije suprotstaviti. Sam pak Ariovist toliko se ispunio ohološću i tolikom obiješću da je izgledao nepodnošlјiv.

34. Stoga mu se učini pametno da Ariovistu pošalјe legate i od njega zatraže da neko mjesto u sredini između obojice izaberu za razgovor. On želi da s njima raspravi o državi i o najvažnijim interesima i jedne i druge strane. Ariovist toj delegaciji odgovori: da njemu pggogod treba od Cezara, on bi kod njega došao, a ako on pggogod od njega treba, valјa da kod njega i dođe. Osim toga, on se i ne usuđuje da dođe bez vojske u one krajeve Galije koje Cezar drži, a ne može ni vojsku bez velikog prtlјaga i napora da sakupi na jedno mjesto. Nјemu naime čudnovato izgleda šta Cezar, ili uopšte narod rimski, traže u njegovoj Galiji, koju je u ratu pokorio.

35. Kada su ovi odgovori do Cezara stigli, Cezar mu po drugi put posla legate sa ovakvim porukama: popggo on, obasut tolikim njegovim i rimskog naroda dobročinstvima, jer je za vrijeme njegova konzulata nazvan od strane rimskoga naroda prijatelјem i kralјem, njemu i rimskom narodu na taj način zahvalnost iskazuje, ali da se pozvan na razgovor usteže da dođe, i ne smatra da treba da o zajedničkoj stvari razgovara i razmišlјa, on, eto, ovo od njega zahtijeva: prvo, da vittte ne prevodi

32

preko Rajne kakav povelik broj lјudstva u Galiju, a zatim da taoce, koje je dobio od Heduanaca, vrati, a Sekvanima dopusti da uz njegovo odobrenje vrate one koje su držali; da Heduance nasilјem ne uznemiruju i da njima i njihovim saveznicima rat ne navještavaju. Ako to tako bude učinio, onda će s njim i s narodom rimskim biti u postojanoj lјubavi i prijatelјstvu; a ako to ne postigae, on će, popggo je za konzulovanja Marka Mesale i Marka Pizona senat odpučio da, ko god dobije pokrajinu Galiju, koliko to može, čineći to u korist države, brani Heduance i ostale prijatelјe rimskoga naroda, ne zaboravlјajući uvrede nanesene Heduancima.

36. Ariovist na ovo odgovori: da prema ratnom pravu oni koji su pobijedili zapovijedaju onim koje su pobijedili kako god žele. Tako je isto rimski narod navikao da pobijeđenim zapovijeda, ne po tuđem nahođenju, već po svojoj volјi. Ako on sam narodu rimskom ne propisuje na koji će se način svojim pravom služiti, nije zgodno da ga rimski narod sprečava da ostvari pravo koje mu pripada. Heduancima je nametnuo danak, jer su pokušali ratnu sreću i digli se na oružje pa bili pobijeđeni. Cezar čini veliku nepravdu što mu svojim dolaskom smanjuje poreze. On Heduancima neće vratiti taoce, niti će njima ni njihovim saveznicima silom rat navještavati, ako na onome ostanu na čemu su se složili i svake godine budu danak plaćali. A ako to ne budu učinili, daleko će od njih biti bratsko ime rimskog naroda. A to što im Cezar poručuje da neće uvrede nanesene Heduancima zaboraviti, niko se s njim bez svoje opasnosti nije borio. Kada bude želio, neka se upusti u borbu pa će saznati šta su u stanju nepobijeđeni Germani, veoma iskusni u oružju, koji već četrnaest godina nisu ušli u zatvorene prostorije.

37. Ovo je u isto vrijeme Cezaru dostavlјeno i legati su dolazili od Heduanaca i Trevera: Heduanci s namjerom da se bune što Herudi, koji su nedavno u Galiju bili prebačeni, pustoše njihovu zemlјu, a oni nisu mogli od Ariovista osigurati mir, čak i kada su taoce dali. Treveri opet, što je stotinu svebskih sela zaposjelo obale Rajne i pokušavaju da pređu Rajnu. Na njihovu čelu su braća Nasua i Cimberije. Cezar je, žestoko uzbuđen takvim okolnostima smatrao da mora požuriti, jer se ne bi mogao

33

oduprijeti ako bi se kakva nova četa Sveba povezala sa starim Ariovistovim jedinicama. Stoga, spremivši komoru, ubrzanim maršem, pggo je mogao brže, požuri prema Ariovistu.

38. Popggo je tri dana proveo na putovanju, javlјeno mu je da Ariovist žuri sa svim svojim jedinicama da osvoji Vesoncion, najveći sekvanski gradić i da je od svojih granica odmakao tri dana hoda. Da se to ne bi dogodilo, Cezar je smatrao da treba biti osobito oprezan. Naime, u toj varošici ukazala se vanredna prilika za sve što se odnosilo na ratne potrebe, a ona je i prirodnim položajem bila tako utvrđena da je pružala naročitu pogodnost za vođenje rata, zato što rijeka Dubis kao šestarom optočena, gotovo cijelu varošicu opasuje, a ostali prostor, koji nije širi od šest stotina stopa, kuda rijeka zaobilazi, zauzima veoma visoko brdo tako da obale rijeke sa obje strane dodiruju podnožje toga brda. Bedem, naokolo izgrađen, stvara od njega tvrđavu i veže ra s varošicom. Cezar požuri brzim noćšš i dnevnim marševima i tu, osvojivši varošicu, smjesti posadu.

39. Boraveći nekoliko dana u Vesoncionu radi nabavke hrane i ostalih potreba, i doznavši za pričanje Gala, a i trgovaca, koji su isticali kako su Germani ogromna stasa i nevjerovatne hrabrosti i vješti u oružju, i govorili da su se često s njima susretali i da im čovjek čak ni izraz lica ni mrki pogled ne može da izdrži, našu vojsku najedanput toliki strah spopade da žestoko potrese i srca i osjećanje svih. On se prvo pojavi kod vojnih tribuna i ostalih starješina, koji su prijatelјstva radi Cezara iz grada pratili, a koji nisu veliko vojno iskustvo imali. Oni su, navodeći ovaj jedan a onaj opet drugi razlog, koji mu je neophodan za odpazak, molili Cezara da im po njegovu pristanku bude dozvolјeno da se vrate, a neki su opet, nemajući kuda od stida, ostajali, kako bi otklonili sumnju u strah. Takvi nisu mogli ni izraz lica sakrivati, a pokatkad se ni od suza uzdržati, pa povučeni u svoje šatore ili su se tužili na svoju sudbinu, ili su sa svojim prijatelјima kukali nad zajedničkom nevolјom. Po čitavom su se logoru testamenti javno potvrđivali. Nјihovim pričama i strahom počeli su se malo-pomalo da uznemiruju čak i oni koji su veliko vojno iskustvo imali, vojnici, centurioni i oni što su bili na čelu konjice. Oni koji su se među njima smatrali hrabrijim, govorili su da se ne boje neprijatelјa, već tijesna

34

puta i velikih šuma koje su se ispriječile između njih i Ariovista, ili se plaše da se hrana neće moći bez muke dostavlјati. Neki su čak Cezaru javlјali da, kada bude naredio da se logor pokrene i zastave ponesu, vojnici neće htjeti da izvrše tu zapovijest, niti će zbog straha nositi zastave.

40. Kada je to doznao, sazove zbor svih rodova vojske, sakupi na tom zboru centurione i žestoko ih optuži što su smatrali da treba da se raspituju i rasuđuju o tome na koju će stranu ili prema kakvoj odpuci će on da ih vodi. Ariovist je, dok je Cezar bio konzul, odveć silno želio da uspostavi prijatelјstvo sa rimskim narodom. Zašto sada neko treba da smatra da će on tako nepromišlјeno odstupiti od obaveze. On je sklon da vjeruje da, popggo se saznaju njegovi zahtjevi i razmotri pravičnost njegovih uslova, neće odbiti ni njegovu, niti rimskog naroda naklonost. Ako on, naveden bijesom i ludošću navijesti rat, čega se dakle plaše, ili zašto se ne uzdaju u svoje junaštvo ili njegovu opreznost? Ogledali su se s tim neprijatelјem, prema pamćenju naših predaka, sa Cimbrima i Teutonima, koje je Gaj Marije raspršio, kada se očigledno činilo da vojska zaslužuje ne manju slavu od zapovjednika. Okušali su se takođe i nedavno u Italiji, prilikom robovskog ustanka, kojima su pomogli u izvjesnoj mjeri iskustvo i disciplina, koje su od nas prihvatili. Da se zaklјučiti koliki značaj ima upornost i po tome što su neprijatelјe, ranije slabo naoružane, a kojih su se bez razloga bojali, docnije dobro naoružane, pobjeđivali i kao pobjednike. Napokon, ovo su oni isti Germani sa kojim su se Helvećani, ne samo u svojoj nego čak i u njihovoj zemlјi često sukoblјavali i većinom ih savladavali, a oni ipak nisu mogli da se mjere s našom vojskom. Ako ih uznemiruje nesrećan rat ili bjekstvo Gala i ako za to raspituju, mogu saznati da ih je Ariovist, pošto su Gali bili dugotrajnim ratom izmučeni, a on ih je vittte mjeseci u logoru okruženom barama držao i nije im mogućnosti za borbu pružao, bez nade na borbu, raštrkane i iznemogle napao i pobijedio, vittte razboritošću i lukavošću, nego hrabrošću. Takvoj razboritosti protiv varvara i neiskusnih lјudi bilo je mjesta, te se čak ni on sam nije nadao da se naša vojska može prevariti. Oni svoj strah kriju u simuliranju oko prehrane i napora koje

35

nameće putovanje, drsko se ponašaju, bilo da ne vjeruju u sposobnosg zapovjednika, bilo da se usuđuju da mu i sami savjete daju. A to je njegova briga. Sekvani, Leuci i Lingoni dobavlјaju hranu, jer je već i po njivama žito sazrelo pa će i sami za kratko vrijeme o putu moći da sude. A što kažu da neće naređenja slušati i da neće zastave nositi, to njega, Cezara, nimalo ne uzbuđuje. On, naime, zna da oni kojima se vojska nije pokoravala nisu imali sreće ili zbog rđava postupka, ili je zbog nekog nevalјala čina otkriveno koristolјublјe. Helvećanima su dobro poznate njegova čestitost kroz čitav život i njegova sreća u ratu. Stoga će on pokazati ono što je naumio da ostavi na duže vrijeme i iste noći oko četvrte straže pokrenuće logor da pggo prije mogae saznati da li kod njih vittte vrijedi stid i dužnost ili strah. Ako, međutim, niko ne pođe za njim, on će ipak krenuti samo sa desetom legijom u koju ne sumnja i ona će mu bigi tjelesna straža. Cezar je ovoj legiji naročito laskao i u nju se, zbog hrabrosti, najviše uzdao.

41. Pošgo je Cezar održao ovakav govor, za divno čudo, sva se mišlјenja promijeniše i nastade veoma veliko ushićenje i želјa da se vodi rat. Prvo mu se deseta legija preko vojnih tribuna zahvali pggo je o njoj izrekao najbolјi sud, uvjeravajući ga da je za vođenje rata potpuno spremna. Zatim se dogovore i ostale legije sa vojnim tribunima i centurionima prvih redova da se pred Cezarem opravdaju, da oni smatraju da nikada nisu ni sumnjali, niti se brinuli, niti je njihovo, već zapovjednikovo, da donosi poslјednju odpuku o ratu. Popggo im je izvinjenje prihvaćeno, i pošto je takav Divicijakov postupak odobren, jer je njemu od Gala najviše vjerovao, da je vittte od pedeset milјa unaokolo mogao povesti vojsku po otvorenim mjestima, krenu sedmoga dana oko četvrte straže, kako je bio rekao. Kako putovanje nije prekidao, uhode su ga obavijestile da su Ariovistove čete udalјene od naših dvadeset i četiri hilјade koraka.

42. Doznavši za Cezarev dolazak, Ariovist mu uputi legate: da ono što je ranije iz razgovora zahtijevao može slobodno da se izvrši, jer je smatrao, popggo se blizu primakao, da on to može bez opasnosti uraditi. Cezar ponudu ne odbaci, popggo je smatrao da se ovaj već vraća zdravom razumu, jer ono pggo je ranije na njegovu molbu

36

odbijao, itekako obećava, pa je tako gajio veliku nadu da će se Ariovist urazumiti zbog mnogih usluga koje su mu učinili i on sam i rimski narod. Utvrđen je i dan za pregovore, peti od toga roka. Međutim, pošto su često izmjenjivali izaslanike i s jedne i s druge strane, Ariovist zatraži da Cezar ne dovodi na razgovor nekog od pješaka. On se boji da ne bude putem zasjede opkolјen, pa neka i jedan i drugi dođe s konjicom, inače pod drugim uslovima neće doći. Cezar nije htio da se zbog navedenog razloga pregovor odlaže, a nije se usudio ni da svoju bezbjednost povjeri galskoj konjici pa odpuči da je najcjelishodnije da, popggo se galskim konjanicima oduzmu svi konji, vojnici, legaonari desete legite u koje se iajviše uzdao, uzjašu na konje, da ih ima kao najpouzdaniju zaštitu ako mu pggogod bude zatrebalo. Kada se to desilo, nekakav vspnik desete legije duhovito reče: da Cezar čini vittte nego što je obećao. Obećao je da će imati desetu legiju mjesto pretorske kohorte, a on je ubraja u konjicu.

43. Bila je velika ravnica i na njoj se uzdizao dosta visok brežulјak. Ovo mjesto je bilo podjednako udalјeno od Ariovistova i Cezareva logora. Onamo su, kako je rečeno, došli na pregovor. Cezar postavi legiju, koju je bio doveo, na dvije stotine koraka od onoga brežulјka. Isto se tako i Ariovistovi konjanici zaustaviše na jednakom rastojanju. Ariovist zatraži da se pregovori vode s konja i da pored njih po desetoro dovedu na pregovore. Kada su tamo stigli, Cezar na početku besjede napomenu svoje i senatske usluge i kako ga je senat nazvao kralјem i prijatelјem, kako su mu slati obilni darovi i objasni da je takva čast pripadala malom broju lјudi i da se to običavalo činiti samo za velike usluge. A on, iako nije imao ni prava, ni opravdana razloga za takav zahtjev, zahvalјujući naklonosti i darežlјivosti Cezarevoj i senatskoj, takva je priznanja stekao. Ukazao je još i na to kakvi su drevni i opravdani razlozi za bliske veze između njih i Heduanaca, kakve su odluke senata, koliko puta su i kakve časti njima ukazivane, tako da su Heduanci za čitavo vrijeme imali prevlast u cijeloj Galiji, čak prije nego su naše prijatelјstvo stekli. Takav je običaj rimskoga naroda da želi da saveznici i prijatelјi ne samo ništa od svoga ne gube, već da u naklonosti, dostojanstvu i časti i veći budu. A ko bi mogao da dozvoli da se njima oduzme ono što su doprinijeli za prijatelјstvo rimskoga naroda. Zatim zatraži

37

isto ono što je legatima stavio u zadatak: da ni Heduancima, ni njihovim saveznicima rat ne nameće, da taoce povrati, a ako nijedan dio Germana kući ne može da pošalјe, a ono bar da ne dopusti da iko vittte Rajnu prelazi.

44. Na zahtjeve Cezareve Ariovist ukratko odgovori, a o svojim vrlinama mnogo napriča: Rajnu je prešao ne svojom volјom, već zamolјen i pozvan od Gala; kuću je i rodbinu napustio uz veliku nadu na veliku nagradu. On ima boraiište u Galiji koje su mu sami ustupili, i taoce koji su dati uz njihov pristanak, a danak prima prema ratnom pravu koje pobjednici praktikuju i nameću pobijeđenim. Nije on Galima, već su Gali njemu rat navijestili. Sve su galske države došle da ga napadnu i protiv njega okrenuli logor i sve je te vojske u jednoj borbi rastjerao i nadvladao. Ako ponovo žele da štogod pokušaju, on je spreman da se ponovo bori, a ako hoće da u miru uživaJu, niJe pravo da odriču danak što su ga dosada po svojoj volјi plaćali. Prijatelјstvo rimskoga naroda treba da mu služi na ponos i zaštitu, a ne na štetu, a on je to s takvom nadom i tražio. Ako rimski narod oprosti danak i one pggo su se predali izruči, isto će se tako rado odreći prijatelјstva rimskoga naroda kako ga je bio prihvatio. To što dakle mnoštvo Germana u Galiju prevodi, to čini stoga da sebe obezbijedi, a ne da Galiju osvaja. Za takav čin dokaz mu je i to što nije došao nepozvan i što nije rat navijestio, nego se branio. On je u Galiju došao prije nego rimski narod. Nikada prije ovih dana rimska vojska nije prešla granice galske provincije. Šta on to hoće? Zašto je došao u njegove krajeve? Ova Galija je njegova provincija, kao pggo je ona naša. Kao što njemu ne bi trebalo dopustiti da na našu zemlјu vrši napad, isto smo tako mi nepravični što se u njegovo pravo miješamo. Što kaže da je Heduance nazvao braćom, nije on toliko prost i neuk da ne shvaća situaciju pa da u najnovijem ratu s Apobrogima ne zna da Heduanci nisu pomagali Rimlјanima, niti da su Heduanci u borbama, koje su vodili sa Sekvanima, imali pomoć rimskog naroda. Trebalo bi da sumnja da je Cezarevo prijatelјstvo nesigurno stoga pggo drži vojsku u Galiji, da njega onemogući. Ako se ne udalјi i vojsku iz ovih krajeva ne povuče, neće ga držati za prijatelјa, već za neprijatelјa. A ako ga ubije, on će mnogim plemićima i prvacima rimskoga naroda postati drag, jer je to sam od njih doznao

38

preko njihovih glasnika, čiju naklonost i prijatelјstvo može zadobiti njegovom smrću. A ako bude odstupio i Galiju mu u slobodni posjed predao, on će mu se velikom nagradom odužiti i koje god ratove bude želio da vodi, on će ih bez ikakve njegove muke i opasnosti izvesti.

45. I Cezar je u tom smislu opširno govorio zbog čega ne može da odustane od namjere. Niti njegov niti običaj rimskoga naroda ne podnosi da napusti najzaslužnije saveznike i da ne drži da je Galija vittte Ariovistova nego rimskog naroda. Arverne je i Rutene u ratu savladao Kvint Fabije Maksim i njima je rimski narod oprostio i nije ih u provinciju pretvorio, niti im je danak nametnuo. Kada bi se na kakvo najstarije vrijeme trebalo osvrnuti, najpravednije bi bilo da u Galiji bude uprava rimskog naroda, a ako bi se trebalo na odluku senata obazirati, Galija treba da bude slobodna, pa i kada bi bila u ratu savladana, želio je da se ona koristi svojim zakonima.

46. Dok se tako na sastanku raspravlјalo, Cezaru je javlјeno da Ariovistovi konjanici prilaze bliže brežulјku, jašu prema našim položajima pa kamenje i strijele na naše bacaju. Cezar završi govor, vrati se svojim i naredi im da uopšte nijedne strijele ne bacaju na neprijatelјe. Naime, iako je vidio da će borba s konjicom biti bez ikakve opasnosti za izabranu legiju, ipak je smatrao da ne treba pružiti mogućnost da se kaže za neprijatelјe da ih je on na vjeru sakupio, a zatim na prevaru uništio. Pošto se među vojskom raširio glas s kakvom je drskošću Ariovist na sastanku cijelu Galiju Rimlјanima odricao, kako su njegovi napali naše konjanike, i kako je taj događaj odpožio pregovore, vojsku obuze mnogo veći žar i volјa za bitku.

47. Poslije dva dana Ariovist posla Cezaru legate. Želi da s njim raspravlјa o onim stvarima koje su između njih bile započete, a nisu dovršene: da, ili ponovo odredi dan za sastanak, ili, ako mu se ovo ne sviđa, da mu nekog od svojih legata pošalјe. Cezaru se razlog za razgovor nije učinio neophodan, tim više što se dan ranije Germani nisu mogli uzdržati da nas ne napadaju strijelama. Mislio je da će biti vrlo opasno da šalјe svoga legata i da ga stavlјa pred divlјe lјude. Kao najprihvatlјivije činilo mu se da pošalјe Gaja Valerija Procila, sina Gaja Valerija Kabura, mladića veoma velike hrabrosti i lјudskih vrlina, čijem je ocu Gaj

39

Valerije Flak darovao građansko pravo, a takođe i zbog vjernosti i poznavanja galskog jezika, kojim se i Ariovist zbog duge prakse dobro služio, a ni Germani nisu imali razloga da mu što nažao učine. S njima zajedno pošalјe mu i Marka Metija, koji je uživao Ariovistovo gostoprimstvo. Naredi im da ono što Ariovist bude rekao zapamte i da mu dostave. Kada ih je Ariovist kod sebe u logoru opazio, povika u prisustvu svoje vojske: zašto su k njemu došli? da li da ga uhode? A kada pokušaše da govore, zabrani im i baci ih u okove.

48. Istoga dana on digne logor i na šest hilјada koraka od Cezareva logora postavi novi pod brdom. Sutradan provede vojsku pokraj Cezareva logora i na dvije hilјade koraka iznad njega postavi svoj, s cilјem da Cezaru spriječi dovoz hrane od Sekvana i Heduanaca. Od toga časa Cezar je svih pet dana svoju vojsku pred logor izvodio i u bojni red postavlјao da bi Ariovistu, ukoliko bi želio da se u borbi ogleda, pružio takvu mogućnost. Sve ove dane Ariovist zadrža vojsku u logoru i svaki dan bi se ogledao u konjičkoj borbi. Ovakav je bio način borbe u kojoj su se Germani vježbali: bilo je šest hilјada konjanika, a u istom broju i veoma hitrih i hrabrih pješaka, koje su iz cijele vojske svaki po jednog birali radi svoje sigurnosti. Sa ovim su se u bitkama sukoblјavali i ovim bi konjanici, ako situacija bude teža, prilazili i u pomoć pritrčavali, a ako bi ko uslijed teške rane s konja pao, njega bi opkolili. Ako bi trebalo da se podalјe krene, ili brže odstupi, kod njih je brzina zahvalјujući vježbanju bila tolika da su se, uhvativši se za grivu, u trci s konjima izjednačavali.

49. Kada je Cezar doznao da se Ariovist drži logora, onda on, da ne bi za duže vrijeme bio onemogućen u dovozu hrane, iznad onoga položaja na kome su Germani bili zasjeli, izabra pogodno mjesto za logor, udalјen od njih oko šest stotina koraka, pa pošto postavi trostruki bojni red, dođe do toga mjesta. Naredi da prvi i drugi bojni red ostane pod oružjem, a da treći utvrđuje logor. Ovo mjesto je, kako je rečeno, bilo udalјeno od neprijatelјa šest stotina koraka. Ariovist posla onamo oko šesnaest hil јada lako naoružanih lјudi, da ta vojska naše plaši i u izvođenju utvrda ometa. Ali, i Cezar isto tako naredi, kao što je ranije

40

bio odlučio, da dva bojna reda potiskuju neprijatelјa, a da treći dovrši posao. Popggo je logor utvrđen, ostavi tu dvije legije i dio pomoćnih četa, a ostale četiri povuče u veći logor.

50. Idućeg dana Cezar prema svojoj navici izvede svoju vojsku iz oba logora pa od većeg logora samo malo krenu, postavi bojni red i pruži neprijatelјu mogućnost za borbu. Kada saznade da oni čak ni tada ne polaze naprijed, oko podne vrati vojsku u logor. Tada napokon Ariovist posla dio vojske da osvoji manji logor. Borba se s obje strane žestoko vodila, sve do naveče. Pri zalasku sunca Ariovist povuče u logor svoju vojsku pošto je mnoge rane i zadao i zadobio. Kada je Cezar zaroblјenike raspitivao s kog razloga Ariovist nije bio odlučan u borbi, saznade da je za ovo uzrok taj što kod Germana postoji običaj da njihove domaćice gatanjem i vračanjem odlučuju da li treba bitku zametnuti ili ne. I one ovako rekoše: Germani pobjedu neće moći da izvojuju, ako prije mlađaka budu borbu zametnuli.

51. Iza toga sutradan Cezar ostavi posade i jednom i drugom logoru, koliko mu se učinilo da je dovolјno, a sve krilne odrede postavi na vidik neprijatelјu ispred manjeg logora, jer je prema broju legijskih vojnika bio slabiji od neprijatelјa, a da bi se naoko krilnim odredima koristio, pošto sam ustroji trostruki bojni red, priđe čak do neprijatelјskog logora. Tek tada su Germani bili prinuđeni da iz logora izvedu svoju vojsku. Rasporede je prema plemenima u jednakim razmacima: Harude, Markomane, Triboke, Vangione, Nemete, Sedusije i Svebe. A zatim sav taj bojni red opasaše kolima i talјigama da nikome ne bi ostavili nikakvu nadu u bijeg. Tamo postaviše žene koje su raširenih ruku i kukajući molile one pggo su polazili u boj, da ih ne predaju Rimlјanima u ropstvo.

52. Cezar pojedinim legijama stavi na čelo po jednog legata i kvestora da budu svjedoci njegova junaštva, a sam s desnog krila zametnu boj, jer je doznao da je ta strana najslabija tačka neprijatelјa. I tako naši, na dati znak, na neprijatelјa navale, a i neprijatelјi su isto tako iznenada i brzo udarili da nije bilo prilike da se koplјa na neprijatelјe bace. Popggo su odbacili koplјa, počela je izbliza borba mačevima. Ali Germani, kako im je bio običaj, stvore na brzinu svoju falangu i odbiju

41

udarce mačeva. Miogi naši vojnici u falangu su upadali, štitove rukama otimali i povrh toga rane zadavali. Kada je neprijatelјski bojni red sa lijevog krila razbijen, i u bijeg natjeran, Germani su sa desnog krila, zahvalјujući velikoj i brojnoj nadmoćnosti, žestoko pritiskivali naš bojni red. Publije Kras, koji je, kao mladić bio na čelu konjice, posla u pomoć našima koji su bili u nevolјi treći bojni red, jer je bio lakše naoružan od onih koji su se po bojipggu kretali.

53. Tako je borba izjednačena, pa svi neprijatelјi okrenu leđa ne misleći da bježe prije nego što stignu do rijeke Rajne. Tu vrlo mali broj, ili pouzdavši se u snagu požuri da prepliva, ili pronašavši splavove, nađe sebi spas. Među ovima je bio i Ariovist, koji dočepavši se čamca privezana za obalu pobježe na njemu, dok su sve ostale naši konjanici nastavili da progone i ubijaju. Ariovist je imao dvije žene, jednu po narodnosti Svebu, koju je od kuće poveo, a DRUgu Noriku, sestru kralјa Vokciona, kojom se u Galiji oženio i koju mu je brat poslao. Obje su u tom bijegu stradale. Imao je i dvije kćeri, od kojih je jedna ubijena a druga zaroblјena. Gaj Valerije Procil, dok su ga u bijegu čuvari okovana sa tri lanca vodili, naiđe na Cezara, koji je konjicom gonio neprijatelјe. Baš taj momenat je Cezara toliko oduševio koliko i sama pobjeda, jer je vidio da je njegov intimni prijatelј i gost, veoma čestit čovjek, iz pokrajine Galije, otrgnut iz neprijatelјskih ruku i njemu upućen. Taj dakle slučaj, uslijed Procilove nesreće, nipgga nije umanjio Cezarevo uživanje i radost. Procil je ispričao kako su u njegovu prisustvu tri puta kocku bacali da li da ga odmah u ognju spale, ili da ga sačuvaju za drugu priliku. Zahvalјujući kocki, on je, eto, ostao živ i zdrav. Isgo je tako nađen i Cezaru doveden i Marko Metije.

54. Kada je glas o ovoj borbi stigao na onu stranu Rajne, Svebi, koji su bili stigli do obale Rajne, počeše da se kući vraćaju. Nјih Ubi, koji su najbliži Rajni, tjerajući preplaše i mnoge od njih pobiju. Cezar, završivši za jedno lјeto dva najveća rata nepggo ranije nego što je godišnje doba iziskivalo, dovede vojsku u Sekvaniju na zimovanje. Za starješinu zimovnika postavi Labijena, a sam krenu u ovostranu Galiju da održi zborove.

DRUGA KN јIGA

42

1. Dok je Cezar boravio u ovostranoj Galiji, često su, kao što smo gore istakli, do njega stizala došaptavanja, a isto je tako bio obaviješten Labijenovim pismom da su svi Belgi, za koje smo rekli da čine treći dio Galije, protiv naroda rimskog zavjeru skovali i između sebe taoce izmijenili. A evo koji su uzroci zavjere: prvo, pggo su se bojali da naša vojska, popggo cijela Galija bude pokorena, ne produži osvajanje i njihove zemlјe, a zatim, što su od nekih Gala bili uznemirivani, s jedne strane od onih koji nisu htjeli da Germani u Galiji duže borave, pa su teško podnosili što vojska rimskog naroda u Galiji zimuje i tu se odomaćuje, a s druge od onih koji su zbog prevrtlјivosti i lakoumnosti težili za promjenom poretka, a najposlije i od nekih koji su u Galiji bili moćni i imali sredstva da pridobiju lјude, pa su se kralјevstva svuda prisvajala, a oni su to teže mogli postići pod našom vlašću.

2. Uznemiren ovakvim glasinama i pismima, Cezar sakupi u ovostranoj Galiji dvije nove legije pa početkom lјeta posla legata Kvinta Pedija da ih odvede u unutrašnju Galiju. On lično, čim je počela pristizati stočna hrana, i sam dođe vojsci. Senonima i ostalim Galima, koji su bili susjedi Belga, stavi u zadatak da ono što se zbiva saznaju i da ra o tome obavijeste. Oni su ga svi neprestano obavještavali da se čete kupe i vojska na jedno mjesto dovodi. Tada je tek shvatio da ne treba da odgađa, već da na njih krene. Popggo je hrana osigurana on pokrenu logor

49

i otprilike za petnaest dana stiže do zemlјe Belga. 3. Kada je tamo iznenada i brže nego pggo je iko

mogao zamisliti stigao, Remi, koji su od Belga Galiji najbliži, pošalјu mu legate Ikcija i Andekumborija, prvake države, da mu saopšte da oni sebe i sav svoj imetak predaju na milost i nemilost narodu rimskom, da se nisu složili sa ostalim Belgima i da nisu kovali zavjere protiv rimskog naroda, a da su spremni i da taoce daju, da zapovijesti izvršavaju, da ih u gradove primaju i da ih hranom i ostalim potrebama pomažu. Svi su drugi Gali pod oružjem, a Germani, koji s ove strane Rajne borave, s njima su se sjedinili, a toliko je kod svih njih ogorčenje da čak ni Svesione, braću svoju i rođake, koji se istim pravom i istim zakonima služe i s njima istu vlast i upravu dijele, nisu mogli odvratiti da uz ove ne pristanu.

4. Kada ih je ispitao koje su to i kakve države, i kolika im je vojna snaga, ovo je otkrio: većina Belga potiče od Germana, oni su odavno prešli Rajnu i zbog plodnosti zemlјe tu su se i zaustavili. A Gale, koji su ta mjesta naselјavali, oni su otjerali i samo su oni, prema pamćenju naših predaka, dok je cijela Galija pustošena, spriječili Teutone i Cimbre da upadaju u našu zemlјu. To je razlog što su oni zbog sjećanja na te događaje stekli veliki ugled i veliku vojnu snagu. Remi su govorili kako su sve ispitali što se tiče njihova brojnog stanja, stoga pggo su kao srodnici i rođaci bili u vezi, pa su doznali koliku je pomoć na zajedničkom sastanku Belga svaki obećao za vođenje tog rata. S obzirom na junaštvo, na ugled i na brojno stanje, među njima najviše vrijede Belovaci, koji mogu da sakupe sto hilјada naoružanih vojnika, a od toga broja obećali su šezdeset hilјada odabranih. Za sebe traže komandu u cijelom ratu. Svesioni su njihovi susjedi i oni imaju veoma prostrana i veoma

4 Gaj Julije Cezar

44

plodna polјa. Kod njih je bio kralј, koliko se još mi sjećamo, Divicijak, najmoćniji u čitavoj Galiji, koji je držao u rukama kako veliki dio Hame zemlјe, tako isto i Britanije. Sada je kralј Galba i na njega je, zbog pravičnosti i mudrosti, a po želјi svih, prenesena cjelokupna ratna komanda. Imaju dvanaest gradova i obećavaju pedeset hilјada naoružanih vojnika, koliko upravo i Nervi, koji se među njima smatraju kao najdivlјačniji, a najviše su i udalјeni. Petnaest hilјada obećavaju Atrebati, deset hilјada Ambijani, dvadeset i pet hilјada Morini, devet hilјada Merami, deset hilјada Kaleti, a isto toliko Velio kasi i Viromandi, devetnaest hilјada Atuatuci. A Kondrusi, Eburoni, Cerosi i Cemani, koji se jednim imenom nazivaju Germani, računaju sa četrdeset hilјada.

5. Popggo Cezar Reme ohrabri i uz prijazne riječi isprati, naredi da cijeli senat pred njega doće i da mu se kao taoci dovedu djeca prvaka. Sve je to s njihove strane do određenog dana savjesno izvršeno. On sam pruži Heduancu Divmcijaku najveću podršku i uvjeri ga koliko je državi stalo da se radi opšteg interesa vojska rascjepka, kako se ne bi morali s tolikom silom u isto vrijeme sukobiti. To se može postići ako Heduanci dovedu svoje čete na granice Belovaka i počnu njihova polјa pustošiti. Uz ovakve naloge on ga od sebe otpusti. Popggo je vidio da mu sve čete, zbijene na jedno mjesto, prilaze, i doznao od uhoda koje je bio poslao, kao i od Rema da nisu daleko, požuri da preko rijeke Aksone, koja je na krajnjim granicama remskim, prevede vojsku i tu postavi logor. Taj položaj i obale rijeke osiguravali su jedno krilo logora, čuvali ono što je bilo iza njega u pozadini i postigli to da se hrana od Rema i iz ostalih država mogla do njega bez opasnosti dostaviti. Na toj rijeci bijaše most. Tu on postavi stražu, a na drugoj strani rijeke ostavi legata Kvinta Titurija Sabina ca šest kohorata i naredi da se logor osigura bedemom visokim dvanaest stopa kao i jarkom dubokim osamnaest stopa.

6. Od ovoga logora na osamnaest hilјada koraka bio je remski gradić po imenu Bibrakt. Nјega su Belgi uz veliki pritisak počeli s puta da napadaju pa se toga dana jedva održao. A evo na koji način napadaju Gali i Belgi: popggo se mnoštvo lјudi po svim bedemima rasturi, sa

45

svih strana se počne bacati kamenje, zid se isprazni od branilaca pa kada naprave kornjaču, prilaze kapiji i bedem potkopavaju, a onda ostalo ide lako. Jer, kada toliko mnopggvo počne da baca kamenje i koplјa, niko ne može da se na bedemu održi. A kada je noć donijela kraj opsadi, Ikcije Rem, koji je među svojim uživao veliki ugled i lјubav, a tada je bio na čelu grada i bio jedan od onih koji su kao legati bili došli kod Cezara poradi mira, uputi glasnike da kažu da on, ako mu se ne ukaže pomoć, ne može vittte izdržati.

7. Cezar oko pola noći, posluživši se istim vođama koji su kao glasnici od Ikcija bili došli, posla građanima u pomoć strijelce Numide i Krićane i praćkaše Balearce. Nјihovim dolaskom kod Rema se uz nadu na odbranu pojavi i želјa za napadom, a neprijatelјima s istog razloga iščeznu nada da zagospodare gradićem. Stoš su se nešto malo pokraj grada zadržali, njive remske opustošili i pošto su sva sela i građevine, dokle su mogli doprijeti spalili, krenu sa svim četama prema Cezarevu logoru i na nepune dvije hilјade koraka postave logor. Ovaj se logor, kako se moglo raspoznati prema dimu i vatrama, pružao u širinu na vittte od osam hšvada koraka.

8. Cezar odpuči da se od borbe uzdrži prvo zbog mnoštva neprijatelјa, a drugo zbog osobitog uvjerenja u njihovu hrabrost. Ipak je u konjičkim okršajima svakodnevno ispitivao koliko neprijatelј ima hrabrosti i u šta se naši smiju pouzdati. A kada se osvjedočio da naši nisu slabiji, jer je mjesto ispred logora za postrojenje bojnog reda po prirodi zgodno i prikladno, pošto je ovaj brežulјak, gdje je logor bio postavlјen, izdignut nešto malo iznad ravnice i toliko se na suprotnu stranu u širinu pružao koliko je mjesta mogao da zauzme postavlјeni bojni red, a s obje strane je bio strm i sa lica blago nagnut pa malo-pomalo prelazio u ravnicu, on s obje strane tog brežulјka izvede poprečni šanac na oko četiri stotine koraka, a na krajnjim šančevima podigae tvrđavice i tu smjesti katapulte da ne bi neprijatelјi, kada budu postavili bojni red, bili brojno nadmoćniji i boreći se sa strana mogli da ih opkole. Učinivši to, ostavi u logoru dvije legije, koje je nedavno bio popisao, da može ako bi se ukazala potreba priteći u pomoć, a ostalih šest legija postavi u bojni red

46

pred samim logorom. Isto tako i neprijatelјi svoje čete iz logora izvedoše i postrojiše.

9. Između naše i neprijatelјske vojske nalazilo se veliko močvarno zemlјitttte. Neprijatelјi su iščekivali ne bi li ga naši prešli, a naši su opet dobro naoružani namjeravali, ako bi ovi počeli da ga prelaze, da ih u tome spriječe i da ih napadnu. U međuvremenu, između dva bojna reda vođena je konjička borba. Kako ni jedni ni drugi nisu počeli da prelaze močvaru, a konjička bitka je za naše bila povolјnija, Cezar svoje povuče u logor. Neprijatelјi odmah s toga mjesta požure rijeci Aksonu, koja je, kako je istaknuto, tekla iza našeg logora. Tu su oni, pronašavši plićake, pokušali da prebace dio svojih četa s namjerom da, ako mognu, osvoje tu tvrđavu, kojom je zapovijedao Kvint Titurije, i da razore most, a ako ne budu mogli, da opustoše remska polјa koja su našim za vođenje rata bila od velike koristi pa da našim spriječe dobavlјanje hrane.

10. Obaviješten od Titurija, Cezar prevede preko rijeke cjelokupnu konjicu, lako naoružane Numiđane, praćkaše i strijelce pa navali na neprijatelјe. Na tom se mjestu zametne žestoka bitka. Naši napadnu nespremne neprijatelјe pored rijeke i od njih veliki broj pobiju, a ostale, koji su vrlo odvažno preko njihovih tijela pokušali da pređu, pomoću mnogih strijela odbiju i prve koji su bili prešli, opkolivši ih konjicom poubijaju. Kada su neprijatelјi doznali da ih je nada u osvajanje grada i prelazak rijeke iznevjerila, kada su vidjeli da naši radi borbe ne istupaju na nezgodno mjesto i kada ih poče da muči glad i oskudica, sazvaše zbor pa odpuče da je najbolјe da se svaki svojoj kući vrati i da se odasvud sakupe da brane one u čiju zemlјu Rimlјani najprije budu vojsku doveli. Bolјe je, naime, boriti se u svojoj nego u tuđoj zemlјi i koristiti se obilјem domaće hrane. Na takav ih je zaklјučak uz ostale razloge navela i činjenica što su bili doznali da se Divicijak i Heduanci približuju zemlјi Belovaka. Niko nije mogao da ih nagovori da se duže zadržavaju, niti da svojima pomoć pružaju.

11. Popggo je takav zaklјučak donesen, oko druge straže, uz veliku buku i galamu izađoše iz logora bez ikakvog određenog reda i komande, jer se svako na putu gurao za prvo mjesto i žurio da kući stigae pa se tako

47

dogodilo da je pokret izgledao veoma sličan bijegu. Saznavši odmah preko uhoda za ovaj događaj, a bojeći se i zasjede, jer još nije bio otkrio zbog čega su odstupili, Cezar zadrži vojsku i konjicu u logoru. U ranu zoru, pošto su uhode događaj razjasnile, posla cijelu konjicu da zadržava prednju četu, a kao zapovjednike postavi im Kvinta Pedija i Lucija Aurunkuleja Kotu i naredi da ih slijedi legat Tit Labijen sa tri legije. Oni napadnu prednje čete i goneći ih više hilјada koraka poubijaju veliki broj onih što su bili u bijegu. Dok se i poslјednja četa do koje su bili stigli zaustavlјala i napad naših vojnika hrabro zadržavala, prvi, čuvši viku, i videći rasturene bojne redove, potraže spas u bijegu, pošto je izgledalo da su daleko od opasnosti i da ih nikakva nevolјa a ni komanda ne zadržava. Tako naši bez ikakve opasnosti u toku cijeloga dana pobiju mnoštvo njihovih, a pred zalazak sunca prestanu i, kako je bilo naređeno, u logor se povuku.

12. Sutradan, prije nego su se neprijatelјi od straha pribrali, Cezar odvede vojsku u zemlјu Svesiona, koji su bili susjedi Remima, pa prevalivši dug put požuri prema gradiću Noviodunu. Tu pokuša da ra s puta osvoji, jer je čuo da je bez branilaca, ali zbog širine šanca i visine bedema, iako ga je malo lјudi branilo, nije ga mogao osvojiti. Utvrdivši logor, podigne zaštitne krovove i počne da priprema sve što je bilo potrebno za opsadu. U međuvremenu, veliko mnoštvo Svesiona, koji su bili u bjekstvu, nagrne te noći u grad. Postavivši na brzinu zaštitne krovove kraj grada, podigavši nasip i izgradivši kule Gali, uplašeni veličinom građevina, koje niti su ranije vidjeli niti su za njih čuli, a i hitrinom rimskih vojnika uznemireni, pošalјu Cezaru legate radi predaje, a popggo su Remi zamolili da ih poštede, oni u tome i uspiju.

13. Popggo Cezar prmmi prvake grada kao taoce i dva sina samoga kralјa Galbe, i pošto mu je cijelo oružje iz grada predato, primi Svesione na predaju i vojsku povede protiv Belovaka. Kako su se s cijelom imovinom bili sklonili u grad Bratuspancij, a Cezar je s vojskom od toga grada bio daleko oko pet hilјada koraka, svi stariji, izašavši iz grada, počeše širiti ruke prema Cezaru i glasno stavlјati do znanja da mu dolaze na vjeru i pod vlast i da se ne bore protiv rimskoga naroda. Na isti način, pošto je prišao gradu i tu logor postavio, dječaci i žene prema svome

48

običaju raširenih ruku sa bedema zamole od Rimlјana mir. 14. Divicijak, u ime ovih — jer se poslije odpaska

Belga, popggo je raspuštena i vojska Heduanaca, bijaše njemu priklonio — uze riječ: Belovaci su za čitavo vrijeme bili u dobrim i prijatelјskim odnosima prema državi Heduanaca, EJ1I, natjerani od svojih prvaka, koji su govorili da je Cezar Heduance u roblјe pretvorio, podnose sve sramote i uvrede, pa su se od Heduanaca odmetnuli i narodu rimskom rat navijestili. A oni, koji su bili pristalice takve odluke, pošto su shvatili kakvu su nesreću zemlјi nanijeli, pobjegli su u Britaniju. Ne samo Belovaci, nego i Heduanci, mole da se prema njima pokaže blag i milostiv. Ako to bude učinio, on će ojačati ugled Heduanaca kod svih Belga, a na njihovu su pomoć i materijalna sredstva navikli prilikom preduzimanja ratova, ukoliko ih bude.

15. Cezar reče da će ih zbog ugleda Divicijakova i ugleda Heduanaca primiti pod okrilјe i da će ih zaštititi, a kako je država među Belgima uživala veliki ugled i isticala se mnoštvom stanovnika, zatraži šest stotina talaca. Popggo su mu ovi predati i pošto je cjelokupno oružje iz grada pokušveno, on krene iz toga mjesta i dođe u zemlјu Ambijana, koji sebe i sve svoje bez oklijevanja predadoše. Do njihove su zemlјe dopirali Nervi. Pošto se Cezar o njihovu karakteru i njihovim običajima raspitao, doznao je ovo: trgovci nemaju do njih nikakva pristupa, ne dopuštaju da se uvozi ništa od vina i ostalih stvari koje se odnose na raskoš, jer smatraju da od takvih predmeta duh slabi a snaga popušta. To su lјudi divlјačni i velike hrabrosti, koji grde i optužuju ostale Belge što su se rimskom narodu predali, a otadžbinu i čast pod noge bacili. Tvrde da neće ni legate slati, niti će ikakav mirovni ugavor prihvatiti.

16. Popggo je tri dana preko njihove zemlјe putovao, saznao je od zaroblјenika da rijeka Sabis nije od logora udalјena vittte od deset hilјada koraka. Preko te rijeke svi su Nervi zasjeli i tu očekuju dolazak Rimlјana zajedno sa svojim susjedima Atrebatima i Viromanduima — jer su i jedne i druge nagovarali da istu ratnu sreću okušaju — a uz to očekuju još i vojsku Atuatuka, a ona je već na putu. Izgleda da su i žene, i one koji su prema godinama za borbu nekorisni, prebacili u onaj prostor u kome zbog bara vojsci prilaza nije bilo.

17. Kada je za te događaje saznao, posla naprijed

49

uhode i centurione da izaberu zgodno mjesto za logor. Mnogi od Belga koji su se predali, i ostalih Gala koji su idući za Cezarem zajedno putovali, a neki od njih, kako se docnije od zaroblјenika saznalo, posmatrali tih dana način putovanja naše vojske, stignu noću do Nerva. Ovi im saopšte da se između pojedinih legija nalazi veliki broj tovarnih kola i da neće biti nikakve teškoće, popggo prva legija u logor dođe, a između ostalih legija ostane velika praznina, da se ona pod teretom napadne. Kada bude razbijena i popggo im komora bude oduzeta, dogodiće se da se ostale neće usuditi da daju otpor. U prilog tome je itttla takođe i odluka onih što su stvar dostavlјali, a to je stoga što Nervi od davnina kao konjanici nisu ništa predstavlјali niti se do dana današnjega u tom pravcu osposoblјavaju, nego sve što mogu to je da kao pješaci nešto vrijede, da bi lakše konjicu susjeda, kada bi njima plјačke radi dolazila, onemogućšš, posjekli nježna stabla i stavili gusto granje, koje raste u širinu, pa bi još i pomoću kupina i trnja, koje je raslo između njih, postigli da ova živa ograda poput zida pruži zaštitu. Tuda se ne samo nije moglo proći, nego čak ni pogled nije mogao prodrijeti. Kako je ovaj način odbrane našoj vojsci ometao put, Nervi su smatrali da se ne treba oglušiti o savjet koji im je dat.

18. Ovakva je bila priroda mjesta koje su naši izabrali za logor: brežulјak od vrha jednako strm naginjao se prema rijeci Sabisu, koju smo gore spomenuli. Od te rijeke na jednakom usponu, na drugoj strani i nasuprot ovome, izdiže se brežulјak, čiji je donji kraj na dvije stotine koraka brisan, a gornji dio šumovit tako da se nije moglo lako vidjeti šta se tamo nalazi. Između tih šuma neprijatelјi su se potajno sakrivali, a na otvorenom mjestu, duž rijeke, vidjele su se malobrojne konjičke straže. Dubina rijeke je bila oko tri stope.

19. Popggo je Cezar konjicu naprijed poslao, slijedio ju je s cjelokupnom vojskom, ali način i poredak vojske drukčije se ponašao nego što su Belgi Nervima dostavili. Naime, kako se neprijatelјima približavao, Cezar je prema svojoj navici vodio šest legija bez prtlјage, a iza njih je ostavlјao prtlјagu cijele vojske. Zatim bi dvije legije, koje su poslјednje bile popisane, zaklanjale cijelu vojsku i služile kao zaštita komore. Nattti konjanici sa praćkašima i strijelcima, prešavši rijeku, zametnuše boj. Dok su se oni vraćali svojim u šumu, i iz šume ponovo na naše

50

navalјivali, naši se nisu usuđivali da ih u odstupanju tjeraju dalјe od granice do koje su se pružala otvorena mjesta. U međuvremenu, šest legija koje su bile prve stigle rasporediše rad i počeše da utvrđuju logor. Kada opaze prvu komoru naše vojske, oni koji su bili u šumi skriveni, a to im je vrijeme odgovaralo da zametnu boj, pošto u šumi vojsku i bojne redove postave, a i sami se ohrabre, iznenada u trenutku koji im je odgovarao da otpočnu borbu sa svom vojskom naprijed izlete i napadnu na naše konjanike. Popggo su ih naši rastjerali i nevjerovatnom brzinom potisnuli, dotrče do rijeke tako da se činilo da su skoro istovremeno i kraj šume, i na rijeci, i već u našim rukama. Takođe istom brzinom pojure suprotnim brežulјkom na naš logor i na one što su bili zauzeti poslom.

20. Cezar je morao da u isto vrijeme sve uradi: da zastavu naprijed istakne, a to je bio znak kada treba potrčati na oružje, da trubom da znak, da s posla pozove vojnike koji su bili malo podalјe otišli radi traženja građe za nasip, da postroji bojni red, da ohrabri vojnike, da dade znak za napad. Veliki dio tih poslova ometali su kratkoća vremena i napad neprijatelјa. Tim nevolјama su dvije okolnosti itttle u prilog, znanje i vojničko iskustvo, jer su se, poučeni u ranijim bitkama, mogli i sami isto tako valјano odpučivati šta treba raditi, a da od drugih pouku ne uzimaju. A i Cezar je bio zabranio pojedinim legatima da se od svojih legija udalјuju, dok se logor ne utvrdi. Oni zbog blizine i brzine neprijatelјa nisu od Cezara očekivali nikakve zapovjesti, već su lično upravlјali kako im se svidjelo.

21. Pošto je naredio da se uradi ono što je trebalo, Cezar krene, kuda ga put nanese, da hrabri vojnike i stigae do desete legije. Popggo kraćom besjedom ohrabri vojnike toliko da zadrže u sjećanju svoje prijašnje junaštvo, da se duhom ne pokolebaju i da napad neprijatelјa hrabro izdrže, a budući da neprijatelјi ne bijahu dalјe, već koliko se moglo koplјem dobaciti, dade znak da se bitka zametne. Isto tako, u cilјu hrabrenja, krenu i na drugu stranu i susretne se sa borcima. Vrijeme je bilo toliko oskudno, a duh neprijatelјa za borbu toliko odvažan, da nije bilo prilike ne samo da se stave odpikovanja, nego čak ni da se navuku šlјemovi i da se sa štitova skinu navlake. Svako se

51

zaustavi na onom mjestu na koje ga je slučaj nanio pa čim bi prve zastave opazio, uz njih bi se i priklјučio da ne bi, tražeći svoje, gubio na vremenu.

22. Postrojivši vojsku vittte onako kako su to iziskivali priroda mjesta, nagib brda i vremenske potrebe, a ne vojno pravilo i red, jer su se razdvojene legije, jedna s jedne a druga s druge strane, neprijatelјima suprotstavlјale pa je zbog gustih ograda, koje su bile kako smo ranije naveli po sredini razmetnute, pogled bio onemogućen, te se ni izvjesne pomoćne čete nisu mogle razmjestiti ni predvidjeti šta je kojoj strani bilo potrebno, a nisu se mogla ni sva naređenja izvršavati. Stoga su u tako neujednačenoj situaciji i poslјedice takođe različite.

23. Vojnici devete i desete legije, kako su se na lijevoj strani bojnog reda bili postrojili, bace koplјa na Atrebate — jer je njima pripadala ona strana — od trke i umora iscrplјene, a od raka izmučene pa ih sa višeg položaja u rijeku brzo natjeraju. I, dok su oni pokušavali da rijeku preplivaju, ovi ih počnu progoniti i veliki broj pobiju mačevima. Ni sami se nisu ustručavali da pređu rijeku i da prelazeći ponovo na nepogodnu mjestu i nastavlјajući bitku natjeraju u bijeg neprijatelјe, koji su se odupirali. Isto tako na drugoj strani dvije razdvojene legije, jedanaesta i osma, pošto su porazile Viromanduje, sa kojim su došle u sukob, vodile su bitku sa višeg položaja na samim obalama rijeke. A skoro po čitavu logoru, koji je bio opustio i s čela i s lijeve strane, popggo se na desnom krilu zaustavila dvanaesta, a nedaleko od nje sedma legija, svi Nervi, pod vođom Boduognatom, koji je imao glavnu komandu, pojuriše u veoma stisnutom redu prema onoj strani čiji jedan dio poče s otvorenog boka legije opkolјavati, a drugi najviše mjesto logora napadati.

24. U to isto vrijeme su naši konjanici i lako naoružani pješaci, koji su s njima zajedno bili, a za koje sam rekao da su pri prvom neprijatelјskom napadu bili rastjerani, popggo su se u logor povukpi, pošli su u susret neprijatelјima, ali su se ponovo povukpi na drugu stranu. U međuvremenu komordžije, koje su sa zadnjih Kanuja i najvišeg vrha brda opazile da naši kao pobjednici prelaze rijeku, krenu u plјačku. Ali kada se obazriješe i vidješe da se neprijatelј po našem logoru kreće, strmoglavo se dadoše

52

u bijeg. Istovremeno se zaori jauk i lelek onih što su sa prtlјagom stizali pa su prestrašeni jedni na jednu, a drugi na drugu stranu srlјali. Treverski konjanici, o čijem junaštvu među Galima vlada jedinstveno mišlјenje, uzbuđeni svim ovim događajima, a ove su njihove vlasti poslale u pomoć, stigli su do Cezara. Ali, kada vidješe da je logor ispunjen mnoštvom neprijatelјa, da su naše legije potisnute i da se nalaze skoro opkolјene, da su numiđanski kočijaši, konjanici i praćkaši raštrkani i rastjerani i da bježe na sve strane, krenuše kući, izgubivši nadu na spas. Svojoj upravi jave da su Rimlјani rastjerani i savladani, a da je neprijatelј postao gospodar njihova logora i komore.

25. Pošto je ohrabrio desetu legiju Cezar se uputi ka desnom krilu svoje vojske. Tu je primijetio kako su njegovi pritiješnjeni, kako vojnici dvanaeste legije, popggo su bojne znakove na jedno mjesto zbili, sami sebi predstavlјaju teret u borbi. Utvrdio je da su svi centurioni četvrte legije poubijani, a ubijen je i zastavnik, a zastava izgublјena, a zatim da su skoro svi centurioni ostalih kohorata bili ili ranjeni ili poubijani, a među njima i primipil Publije Sekstije Bakul, veoma hrabar muž, mnogim i teškim ranama izmučen tako da se već nije mogao ni na nogama držati. On je vidio da su ostali bili u zakašnjenju, da neki iz pozadine izmoreni izmiču iz boja i izbjegavaju oružje, dok neprijatelјi, nailazeći sa čela, sa nižeg položaja, borbe ne prekidaju, nego s obje strane navalјuju, da je situacija kritična i da nema nikakve pomoći koja bi se mogla poslati. Tada nekom vojniku iz pozadine istrgae štit, jer je i sam tamo bez štita bio došao, pa stupi u prvi bojni red i pozivajući centurione, a hrabreći ostale vojnike, naredi da se zastave ponesu, a manipuli razrijede, kako bi se mogli mačevima poslužiti. Nјegovim dolaskom vojnicima je vraćena nada i okrijeplјen duh, a pošto je svaki želio da pred očima vojskovođe pokaže kako u krajnjoj opasnosti po sebe izvršava zadatak, to je i napad neprijatelјa nešto zaustavlјen.

26. Kada je Cezar vidio da je neprijatelј i sedmu legiju stavio na iskušenje, upozori vojne tribune da legije malo zbiju i da, okrenuvši zastave, navale na neprijatelјa. Oni to učine i kako su jedni drugim u pomoć priticali, a nisu se ni bojali da ih neprijatelјi s leđa opkole, počeše se

53

odpučnije odupirati i hrabrije boriti. U međuvremenu, vojnici dviju legija koje su u pozadini služile kao zaštita komori, pošto je borba naviještena, brzo krenu i neprijatelј ih opazi s vrha brda. A Tit Labijen, dočepavši se neprijatelјskog logora pa posmatrajući sa višeg položaja kako se situacija u našem logoru razvija, posla našim u pomoć desetu legiju. Kada su oni po bijegu konjanika i kočijaša doznali kako stvar stoji, i u kolikoj se opasnosti nalazi i naš logor i legija i vrhovni komandant, ništa im ne preostade nego da što brže udare po neprijatelјu.

27. Nјihovim dolaskom situacija se toliko izmijenila da naši, pa čak i oni što su bili iscrplјeni ranama i popadali, oslonivši se na štitove, ponovo uspostave borbu, a kočijaši, posmatrajući preplašene neprijatelјe, čak i nenaoružani polete na naoružane. Konjanici opet, da bi sramotu zbog bijega hrabrošću iskupili, isticali su se na svim mjestima u želјi da se

54

pokažu pred vojnicima legaonarima. No, i neprijatelјi su isto tako, u poslјednjoj nadi u spas, pokazali toliku hrabrost da su, kad su im prvi popadali, najbliži do njih nastupali na mjesto palih pa preko njihovih tijela vodili borbu. Kada su i ovi popadali i kada su im lјeševi složeni na gomilu, oni što su preostali na naše su kao na gomile bacali strijele, a koplјa u međuvremenu dočekivali i odbacivali te se moglo zaklјučiti da nije uzalud što se lјudi tolike hrabrosti usuđuju da pređu najširu rijeku, da se popnu na najviše obale, da savladaju najteži položaj, jer je tako veliko oduševlјenje učinilo lakim ono što je bilo najteže.

28. Popggo je ova bitka završena pa je pleme i ime Nerva dovedeno gotovo do istreblјenja, oni stariji, za koje smo bili rekli da su zajedno sa djecom i ženama prebačeni u bare i močvare, smatrali su, kada je ova bitka objavlјena, da pobjednicima ne predstoji nikakva smetnja, a pobijeđenima nikakva bezbjednost. Oni što su preživjeli, uz zajednički pristanak pošalјu Cezaru legate, predaju mu se i spominjući poraz države rekoše da su spali od šest stotina na tri senatora, a od šezdeset hilјada lјudi jedva na pet stotina koji se mogu oružja prihvatiti. Nјih je Cezar, izgleda dirnut milosrđem, kao bijednike i pokajnike veoma brižno zaštitio i dozvolio da se koriste svojom zemlјom i gradovima, a susjedima je naredio da se i oni i njihovi uzdržavaju od nepravde prema njima.

29. Atuatuci, o kojima smo ranije govorili, krenu Nervima u pomoć sa svim jedinicama. Međutim, kada su saznali za ishod ove bitke, s puta se kući vrate. Popggo su sve svoje gradove i tvrđave napustili, prevedu sve svoje građane u jedan grad koji je priroda vanredno osigurala. Iako je on sa svih strana imao vrlo visoke stijene i strme strane, samo je s jedne strane bio preostao blago uzdignut prilaz, najviše dvije stotine stopa u širinu. Ovo su mjesto bili osigurali dvostrukim i vrlo visokim zidom, a zatim su stijene ogromne težine i odveć oštre kolce na bedem naslagali. Oni su i sami postali od Cimbra i Teutona koji su, kada su u našu provinciju i Italiju putovali, ostavili s one strane rijeke onaj prtlјag koji sa sobom nisu mogli vući ni nositi. Uz njega su postavili svoju stražu i zaštitu od šest hilјada lјudi. Poslije njihove propasti, mnogo godina su ih uznemiravali susjedi, tako da su im sada rat nametali, a

sada se opet od rata branili. Na kraju su uz pristanak svih ugovorili mir i ovo mjesto sebi kao boravište izabrali.

30. U prvi mah, kada je stigla naša vojska, oni su iz grada često napadali i u manjim okršajima se s našim sukoblјavali, a zatim, kada su se opasali šancem od dvanaest stopa, a u opsegu od petnaest hilјada koraka, i obezbijedili gustim tvrđavicama, nisu više napuštali grad. Kada su vidjeli da su zaštitni krovovi izvedeni, nasip izgrađen, a podaleko i kula postavlјena, prvo su se sa zida ismijavali, a zatim i glasno izrugivali stoga što se takva zgrada na tolikom razmaku podiže: zar da se u takve ruke ili u takve snage pouzdaju lјudi da mogu na bedem postaviti takvu grdosiju od kule, naravno s obzirom na lјude tako sitna rasta — jer je većinom svima Galima zbog njihovih krupnih tijela naš mali rast služio na podsmjeh. — ?

31. Međugim, kada su vidjeli da se ova sprava uistinu pokreće i bedemima približava, uznemireni novom i neuobičajenom grdosijom, poslaše Cezaru legate za mir i oni mu ovako rekoše: oni ne smatraju da Rimlјani bez božanske pomoći rat vode, popggo mogu takvom brzinom da pokreću tako visoke sprave i da se iz blizine bore. Oni su govorili da sebe i svu svoju imovinu stavlјaju pod njihovu vlast. Jedino mole i preklinju da ih ne lišava oružja, ako slučajno zbog svoje blagosti i pigomosti, o kojoj su i sami od drugih čuli, odpuči da Atuatuci budu pomilovani. Nјima su skoro svi susjedi neprijatelјi i zavide njihovoj hrabrosti, i od njih se, ako bi predali oružje, ne bi mogli da brane. Bolјe im je da im se sve drugo desi, da pretrpe ma kakvu nezgodu od rimskog naroda nego da ih oni muče i ubiju, a bili su navikli da njima gospodare.

32. Cezar im na to odgovori: on će vittte po navici nego po zasluzi poštediti građanstvo ako se bude predalo prije nego pggo bojni ovan dodirne bedem, a za predaju nema nikakva uslova osim da se oružje položi. On će im učiniti ono pggo je i Nervijima učinio i susjedima će narediti da podanicima rimskog naroda ne nanose nikakve nepravde. Kada im je ova odpuka saopštena, rekoše da će učiniti sve pggo je zapovijeđeno. Pošto je velika količina oružja bačena sa zida u šanac, koji se nalazio ispred grada, tako da su gomile oružja bile gotovo izjednačene sa najvećom visinom zida i nasipa, ipak je oko jedne trećine,

56

kako se docnije saznalo, u gradu sakriveno i zadržano. Oni su taj dan otvorili kapije i iskoristili mir.

33. Cezar naredi da se pred veče kapije zatvore pa da vojnici izađu iz grada kako građani ne bi pretrpjeli kakvo nasilјe. Oni su, kako se doznalo, prema ranije donesenom zaklјučku vjerovali da će naši, popggo se izvrši predaja, straže odvesti i one neće tako savjesno dužnost vršiti pa su djelimično s onim oružjem pggo su ga zadržali i posakrivali izvršili napad na naše, a djelimično sa pggitovima napravlјenim od kore ili ispletenim od šiblјa, a njih su često, kako je to oskudica u vremenu iziskivala, opšivali krznima. Za vrijeme treće straže, a tgzgleda da je to predstavlјalo najpogodniji trenutak za napad na naša utvrđenja, oni iznenada izvrše iz grada juriš sa svim četama. Kada se

65

na brzinu, kako je Cezar ranije bio zapovijedio, vatrom dao znak za slučaj opasnosti, iz prvih redova onamo potrčaše, a neprijatelјi prihvate takvu borbu kao hrabri lјudi koji su morali da se u poslјednjoj nadi na spas bore na nezgodnu mjestu protiv onih koji sa nasipa i kula bacahu strijele, kada se sva nada u spas sastojala jedino u hrabrosti. Popggo je pobijeno oko četiri hilјade lјudi, ostali su u grad otjerani. Sutradan poslije toga, razvalivši kapije koje već niko nije branio i ubacivši naše vojnike, Cezar prodade cjelokupni plijen ovoga grada. Obavijepggen je od onih koji su kupovali da je broj zaroblјenika iznosio pedeset i tri hilјade.

34. U isto vrijeme obavijestio ga je Publije Kras, koga je sa jednom legijom bio poslao protiv Veneta, Venela, Osisma, Koriosolita, Esuvija, Aulerka i Redona, primorskih država, koje leže uz okean, da su se sve te države predale rimskom narodu i da su podvrgnute pod njegovu vlast.

35. Popggo je to izvršeno i popggo je cijela Galija pokorena pa je takav glas o tome ratu dopro i do varvara, ona plemena koja stanuju preko Rajne uputila su rimskom narodu poslanstva da obećaju da će taoce dati, a naređenja izvršavati. Kako je Cezar žurio u Italiju i Ilirik, naredi da mu ponovo dođu idućeg lјeta. On lično krenu među Karnute, Ande i Turone i u one države koje su bile blizu onih mjesta gdje je rat vodio, pa popggo je iz zimovnika izveo legije, krenu u Italiju. Zbog tih uspjeha određeno je prema Cezarevu pismu petnaestodnevno slavlјe, a to prije ovoga vremena nije nikome uspjelo.

5 Gaj Julije Cemr

58

TREĆA KNјIGA

1. Kada je krenuo u Italiju, Cezar uputi Servija Galbu sa dvanaestom legijom i dijelom konjice u zemlјe Nantuata, Venagra i Seduna, koje se prostiru od zemlјe Alobroga, jezera Lemana i rijeke Rone do vrhova Alpa. Uzrok upućivanja je bio što je želio da osigura put preko Alpa, kojim su trgovci običavali da putuju uz veliku opasnost i velike carine. Dozvolio mu je da na tim mjestima smjesti legiju radi zimovanja, ukoliko ocijeni da za to postoji potreba. Pošto je Galba nekoliko bitaka srećno okončao i mnoge njihove države osvojio, i kada su mu sa svih strana legati poslati a taoci dati, zaklјuči mir i odluči da dvije legije smjesti u Nantuate, a da sam zimuje sa ostalim kohortama one legije u zaseoku Veragra, koji se zove Oktodur. Taj zaselak je smješten u dolini, a uz njega se stere omanja ravnica i odasvud je opasan veoma visokim brdima. Budući je on podijelјen na dva dijela, jedan dio toga zaseoka ustupi Galima, a drugi prazan, koji su oni napustili, dade kohortama. To mjesto utvrdi bedemom i jarkom.

2. Pošto su u zimovniku proveli više dana i pošto je naredio da se žito onamo prenese, iznenada je obaviješten preko uhoda da su se iz onog dijela zaseoka, koji je Galima bio ustupio, svi noću razišli, a da je brda iznad njih zaposjeo veliki broj Seduna i Veragra. Dogodilo se iz nekoliko razloga da su Gali iznenada donijeli odluku da rat obnove i legiju potisnu: prvo što su prezirali tu legiju koja nije bila ni potpuna, pošto su joj dvije kohorte, koje su bile poslate radi traženja hrane, bile odsječene, a ona je i sama bila malobrojna, a i mnogi su se opet vojnici bili udalјili, a zatim i to što su smatrali da se zbog neravna terena, kada sami u dolinu navale i strijele izbace, čak ni prvi njihov napad ne može izdržati. Uz to su još žalili što su im Rimlјani djecu kao taoce odveli, a bili su uvjereni da Rimlјani pokušavaju da zauzmu vrhove Alpa ne samo radi putovanja, već da ih u vječitu svojinu uzmu i takva mjesta provinciji pripoje.

3. Primivši takve vijesti, Galba na brzu ruku sazove sastanak vojnih starješina i zatraži njihovo mišlјenje. Kako, naime, ni izgradnja zimovnika ni utvrđenja nije bila potpuno dovršena, niti se za nabavku žita i ostale hrane

59

pokazalo dovolјno brige, pošto su smatrali da se, zbog predaje primlјenih talaca ne treba plašiti rata, a tolika je opasnost izbila mimo očekivanja, pa kad su još vidjeli da su skoro sve više položaje zauzeli naoružani vojnici, a oni nisu mogli ni u pomoć priskočiti ni zatvorenim putevima hranu dostaviti, skoro u očajnoj situaciji čula su se na tom sastanku mišlјenja kako treba da se, napustivši komoru i izvršivttti juriš, istim putevima kojima su onamo stigli potraži spas. Međutim, većini se dopade da se takav zaklјučak ostavi za krajnju nuždu, a da se u međuvremenu pokuša sreća i brani logor.

4. Poslije kraćeg vremena jedva da se pružila prilika da se naredi i izvrši ono što je bilo odlučeno, kad ono neprijatelјi na dati znak sa svih strana dotrčaše pa počeše bacati kamenje i koplјa na bedem. Naši su se prvo zajedničkim snagama žestoko suprotstavili i nijednu strijelu sa višeg položaja nisu uzalud bacili, pa kad bi se učinilo da je koji dio logora ostao bez lјudi i da je napadnut, tamo se žurilo i pomoć pružala. Ali se njihova nadmoćnost ogledala u tome što su uslijed dugotrajne bitke izmoreni neprijatelјi iz borbe izmicali, a drugi im sa svježim snagama prilazili. To se našim zbog malog broja lјudi nije moglo dogoditi pa ne samo da se premorenom da odstupi od borbe, nego čak ni ranjenom, nije pružala mogućnost da napusti ono mjesto gdje se zaustavio i da se svojim poVrati.

5. Popggo se borba već više od šest sati neprestano vodila, pa su našim ne samo snage, nego čak i strijele nedostajale, a neprijatelјi češće navalјivali, a uz to su naši oslabili te oni počeše nasip razvalјivati i šančeve ispunjavati, situacija postade krajnje kritična. Publije Sekstije Bakul, centurion primipila, za koga smo rekli da je u boju s Nervima bio dopao mnogih rana, a isto tako Gaj Volusen, vojni tribun, čovjek i velikog iskustva i hrabrosti, dotrčaše Galbi i uvjeriše ga da je jedna jedina nada da izvrši juriš i u tome potraži poslјednji spas. Stoga on sazove centurione i na brzinu obavijesti vojnike da malo u borbi predahnu, a da samo strijele, koje neprijatelј odapinje, dočekuju i da se od umora oporave, a poslije neka na dati znak iz logora provale i svu nadu na spas u hrabrost polože.

6. Ono što im je naređeno učine i, izvršivši iznenada juriš sa svih kapija, ne pruže neprijatelјu priliku da sazna

60

šta se zbiva niti da se pribere. A kada se situacija tako okrenula, one koji su bili došli u nadi da zagospodare logorom, opkolјene sa svih strana, pohvataju pa od trideset hilјada i više, a poznato je da je toliki broj varvara u logor bio došao, trećinu pobiju, a ostale preplašene natjeraju u bijeg i ne dopuste im da se čak ni na višim položajima zadrže. Kada su tako sve neprijatelјske čete rastjerane i oružja lišene, povuku se među svoja utvrđenja. Kako poslije završene bitke Galba nije želio da sreću četttće kuša, a imao je na umu da je u zimovnik s drugim cilјem došao, i vidio da je na drukčiju situaciju naišao, rukovođen najviše oskucicom u žitu i hrani, idućeg dana, popalivši sve zgrade onog zaseoka, krenu natrag u provinciju pa ne udarivši ni na kakva neprijatelјa, i ne zaustavlјajući se na putu, privede legiju zdravu i čitavu u Nantuate, a odatle u Apobroge i tu zazimi.

7. Poslije tih događaja Cezar je smatrao da je Galija u stvari već pokorena, jer su Belgi savladani, Germani istjerani, a Seduni u Alpama pobijeđeni. Stoga on početkom zime krene u Ilirik, popggo je želio da i te narode pohodi i upozna njihove oblasti, kad najedamput buknu rat. A uzrok toga rata bio je ovo: mladić Publije Kras zimovao je sa sedmom legijom sasvim blizu mora, u zemlјi plemena Anda. On je, pošto je u ovim krajevima vladala velika oskudica u žitu, mnoge prefekte i vojne tribune radi žita poslao u susjedne države, a iz te grupe je Tit Terasidije poslat među Unele i Esuvije, Marko Trebije Gal u Koriosolite, a Kvint Velanije sa Titom Silijem u Venete.

8. Ugled ove države je nadaleko najveći među svim pokrajinama morske obale, jer Veneti imaju i najveći broj lađa s kojim imaju običaj da plove u Britaniju, a znanjem i praksom u pomorskim poslovima ostale nadmašuju pa zbog velike bure na moru i otvorena okeana, pošto ima razasutih luka koje drže u rukama, oni, što su naučili da morem gospodare, gotovo jedini uzimaju carine. Ovi su počeli da zadržavaju Silija i Velana, jer su smatrali da će preko njih zadobiti taoce koje su Krasu bili predali. Susjedi, navedeni njihovim ugledom, popggo su galske odluke brze i neočekivane, s istoga razloga zadrže Trebija i Terasidija, pa poslavši na brzinu legate preko svojih se prvaka međusobno zakunu da neće ništa raditi osim uz

61

zajednički zaklјučak i da će svi snositi isti ishod sudbine. Ostale države potaknu da istraju u borbi za slobodu, koju su od predaka primili i da ne dozvole da padnu u rimsko ropstvo. Pošto je cijela morska obala za njihov prijedpog pridobivena, pošalјu Publiju Krasu zajedničku delegaciju tražeći da im vrati taoce, ako želi da dođe do svojih.

9. Kada je Cezar o tim događajima od strane Krasa bio obaviješten, popggo je i sam bio povittte udalјen od njega, naredi da se u međuvremenu na rijeci Ligeru, koja utiče u okean, sagrade lađe, da se iz provincije dobave veslači, a mornari i kormilari pripreme. Popggo su ti poslovi brzo obavlјeni, sam, kako je mogao, s obzirom na godišnje doba, požuri vojsci. Veneti, a isto tako i ostale države, saznavši za Cezarev dolazak, i shvativši u isti čas koliko su zlo na se natovarili time što su legate, čije je ime kod svih naroda uvijek bilo sveto i nepovredivo, kod sebe zadržali i u okove bacili odpuče da prema obimu opasnosti izvrše pripreme za rat i da pribave najviše onoga što se odnosi na brodove, i to uz veliku nadu, jer su se uzdali u prirodu mjesta. Oni su znali da su kopneni putevi isprisijecani močvarama, da je plovidba otežana zbog nepoznavanja mjesta i malobrojnih luka, ali su vjerovali da naše vojske zbog nedostatka hrane ne mogu kod njih duže ostati. Pa da se čak sve protiv očekivanja dogodi, oni su itekako u lađama moćni. Zapazili su da Rimlјani nemaju u lađe nikakva pouzdanja, niti poznaju plićake, luke i ostrva onih mjesta gdje su namjeravali da vode rat, a plovidba na zatvorenom moru je sasvim drugačija nego na pustom i otvorenom okeanu. Kada su donijeli ovakve odluke, utvrde gradove, žito sa polјa u gradove prenesu, a lađe u najvećem mogućem broju dovezu u zemlјu Veneta, gdje je, kako je poznato, Cezar namjeravao da otpočne rat. Kao saveznike za taj rat pozovu sebi Osisme, Leksovije, Namnete, Ambiliate, Morine, Diablinte i Menapije, a pozovu i pomoćne čete iz Britanije, koja se nalazi nasuprot tim krajevima.

10. Za vođenje rata postojale su one poteškoće koje smo upravo naveli, ali ima mnogo razloga koji su Cezara na ovaj rat poticali: poniženje zbog zadržanih konjanika, pobuna poslije predaje, odmetanje poslije davanja talaca, zavjera tolikih država, a osobito i to da ne bi ostali narodi smatrali, ako se ovaj slučaj zanemari, da se to i njima

62

može dopustiti. Stoga, kada je shvatio da skoro svi Gali rade oko prevrata i da se za rat svojski i brzo pripremaju, da svi lјudi po prirodi teže za slobodom, a uslove ropstva mrze, prije nego što je većina država sklopila zavjeru, smatrao je da treba vojsku raspodijeliti i na široko razdvojiti.

11. Zato posla legata Tita Labijena sa konjicom Treverima, koji su najbliži rijeci Rajni. Naredi mu da ode do Rema i ostalih Belga i da ih drži u pokornosti, a da suzbije Germane, za koje se govorilo da su ih Belgi u pomoć pozivali, ako pokušaju da silom pređu rijeku. Naredi Publiju Krasu da sa dvanaest legijskih kohorata i velikim brojem konjice krene u Akvitaniju, da ti narodi ne bi slali pomoćne čete u Galiju i da se toliki narodi ne bi povezali. Legata Kvinta Titurija Sabina posla sa tri legije među Unele, Koriosolite i Leksovije da se pobrine da njihovu vojsku drži na odstojanju. Mladoga Decima Bruta stavi na čelo floti i galskim lađama za koje je bio naredio da se iz Piktona i Santona, a i iz ostalih pokorenih oblasti sakupe pa naredi da što može prije krene do Veneta, a on lično sa pješačkim jedinicama krene u istom pravcu.

12. Položaji gradova imali su uglavnom takav izgled da, smješteni na krajnjim kosama i obroncima, ni pješacima nisu dozvolјavali pristup u vrijeme kada plima s mora nadođe, a to se uvijek događa u razmaku od dvanaest časova, a ni lađama, jer opet kada se plima povuče, lađe na plićacima stradaju. Tako je i u jednom i u drugom slučaju spriječeno osvajanje gradova. I ako bi kadgod počeli da očajavaju zbog sudbine, obuzeti slučajnom veličinom posla, kada bi more bilo potisnuto bedemom i velikim nasipima i kada bi bili izjednačeni sa ovim gradskim bedemima, tada bi, pritjeravši veliki broj lađa, a za to su imali najveću mogućnost, sve svoje odvozili i u obližnje gradove povlačili pa bi se tu istim pogodnostima položaja branili. Ovo su tim lakše najvećim dijelom lјeta radili, što su naše lađe burama bile zadržavane i pggo je postojala velika teškoća za plovidbu po pustom i otvorenom moru, za vrijeme velikih plima, a i zbog rijetkih i gotovo nikakvih luka.

13. Nјihove su dakle lađe bile ovako sagrađene i opremlјene: donji dio lađe je nepggo prostraniji nego u

63

naših, kako bi lakše mogle da podnesu plićake i osjeku, prednji dijelovi su sasvim uspravni, a isto tako i krme prilagođene za velike talase i bure. Sve su lađe sagrađene od hrastovine, kako bi izdržale ma kakvu silu ili udarac. Poprečne klupe od greda, visine jedne stope, prikovane su želјeznim ekserima deblјine palca. Sidra su utvrđena želјeznim lancima, a kože i fino učinjena krzna služe mjesto jedara, bilo zbog nedostatka lana ili nepoznavanja njegove upotrebe, ili vjerovatno zbog toga što su smatrali da se ne mogu lako podnijeti tolike bure okeana, toliki udarci vjetra i da se pomoću jedara ne može lađama s tolikim teretom upravlјati. Sudar sa ovim lađama je za našu flotu bio takav da je prednost bila samo u jednom: u brzini i pokretu vesala, a što se tiče ostalog, prema prirodi mjesta i snazi bure, za njih je to bilo prikladnije i povolјnije. Naše lađe naime, nisu mogle oštetiti njihove ni klјunom — toliko su bile čvrste — niti se zbog visine koplјe moglo lako dobaciti tako da su se s istoga razloga teže održavale pomoću veza. Uz to još, kada bi vjetar počeo bjesniti, njegovoj su se sili lakše predavale i na plićacima se sigurnije držale, a plimom odbačene nisu se platttile stijena ni litica pa su zbog svega toga Hame lađe imale razloga da se boje.

14. Kada je Cezar, osvojivši podosta gradova, saznao da je toliki trud uzalud preduzet i da se poslije zauzimanja gradova bjekstvo neprijatelјa ne može spriječiti, niti im se može naškoditi, odpuči da treba flotu sačekati. Popggo je ona stigla, i popggo su je neprijatelјi ugledali, oko dvije stotine i dvadeset najspremnijih i svim vrstama naoružanja najpripravnijih lađa krenu iz luke i prema našim se zaustave; ali ni Brutu, koji je bio na čelu vojske, niti vojnim tribunima ni centurionima, kojima su pojedine lađe bile povjerene, nije bilo dovolјno jasno šta da rade ili kakav način borbe da preduzmu. Znali su, naime, da se klјunom ne može šteta nanositi pa i kad bi kule podigli, ipak bi ih visina krmi sa neprijatelјskih lađa nadvisivala te ne bi mogli da sa nižeg položaja strijele lako dobacuju, a one što ih Gali bacaju tetttko bi padale. Jedna je stvar koju su naši pripremili bila od velike koristi: to su bili veoma oštri srpovi, nasađeni i prikovani za motke, rio obliku slični zidnim srpovima. Nјima su, pošto bi brod bio pokrenut veslima, prekidali konopce koji su privezani i pritegnuti i koji su vezali motke uz jarbole. Pošto se oni

64

prerežu, motke same od sebe padaju, te stoga, kako se kod svih galskih lađa nada sastojala u jedrima i brodskim spravama, kad se one onesposobe, prestaje i korist od lađa. Ostatak borbe sastojao se u hrabrosti kojom su se naši vojnici lako isticali, tim vittte što se borba vodila pred Cezarevim očima i očima cijele vojske, tako da nikakav nimalo značajniji podvig nije mogao biti skriven: naime sve brežulјke i viša mjesta, odakle se otvarao pogled prema obližnjem moru, držala je vojska.

15. Kada su, kao što smo rekli, motke uklonjene i kada po dvije i po tri lađe jednu opkoliše, vojnici se natjecahu da se uz ogroman napor prebace na neprijatelјske lađe. Popggo varvari vidješe šta se zbiva, jer su mnoge lađe bile zauzete pa u takvoj situaciji nije bilo nikakva izlaza, požuriše da u bijegu pokušaju sreću. I kada su već okrenuli lađe na onu stranu kuda je duvao vjetar, iznenada zavlada takva tišina i mir da nisu mogli da se s mjesta maknu. Eto, baš taj događaj veoma mnogo doprinese da se posao do kraja privede. Naši su ih lјudi naime progonili, pa su jednu po jednu lađu zauzimali, tako da je vrlo mali broj od čitava niza, zahvalјujući noći, stigao do kopna, jer se borba vodila skoro od četvrtog časa pa do zalaska sunca.

16. Tom bitkom je dokrajčen rat Veneta i čitave primorske obale. I kada se omladina i svi, čak i oni ozbilјnije dobi koji su nešto značili i nekog ugleda imali, onamo sakupe, tada na jedno mjesto sabiju ostatak lađa, što god ih je bilo. Popggo su ih izgubili, ostali nisu mogli ni da se nekuda povuku, niti na ksgji način da gradove brane. Stoga sebe i svoja dobra predaju Cezaru. Cezar odpuči da na njih primijeni oštriju kaznu, kako bi se varvari ubuduće ozbilјnije odnosili prema pravu legata. Zato sav senat pobi, a ostale odvede u roblјe.

17. Dok se ovo s Venetima odigravalo, Kvint Titurije Sabin stiže u zemlјu Veneta sa onim četama koje je od Cezara bio dobio. Nјima je kao zapovjednik bio Viridovig i imao vrhovnu komandu nad svim onim državama koje su se bile • otcijepile. Od njih je bio sakupio vojsku i mnogobrojne čete, te su kroz to nekoliko dana Aulerci, Eburoici i Leksoviji, pošto su pobili svoj senat, jer nisu htjeli da budu začetnici rata, zatvorili kapije i sa Viridovigom se udružili. Uz to se sa svih strana iz Galije

65

bješe sakupilo mnoštvo propalih lјudi i razbojnika, a njih je nada u plјačku i želјa za ratovanjem odvlačila od zemlјoradnje i svakodnevnog posla. Sabin se nalazio u logoru na zgodnom mjestu u svakom pogledu, dok je Viridovig zasjeo prema njemu na razmaku od dvije hilјade koraka i svakoga dana, popggo bi izveo čete, pružao bi priliku za borbu, tako da je Sabin ne samo neprijatelјima služio na prezir, nego su ga čak i naši vojnici u razgovoru izlagali podsmjehu, a toliki je opet strah pokazivao, da su se već i njegovi neprijatelјi usuđivali da priđu logorskom šancu. To je činio s tog razloga što je smatrao da uz toliko mnoštvo neprijatelјa, osobigo ako je on odsutan, a on je imao vrhovnu komandu, ne treba boj zametati osim na ravnom polјu, ili ako se zapovjedniku ukaže kakva prilika.

18. Kada se to mišlјenje o njegovu strahu potvrdilo, on izabere između onih koji su uz njega bili radi pomoći nekakva Gala, čovjeka pogodna i lukava. Nagovori ga uz veliku nagradu i obećanje da pređe neprijatelјima i pouči ga šta treba da učini. Kada se ovaj kao bjegunac prebaci neprijatelјu, izloži strah Rimlјana i obavijesti ih u kakvoj se nevolјi Cezar zbog Veneta nalazi, a da će najkasnije, već iduće noći Sabin potajno iz logora vojsku izvesti i krenuti da bi Cezaru pružio pomoć. Kada su to čuli, svi poviču da ne treba propustiti priliku da se posao dobro izvede, i da treba krenuti prema logoru. Na ovakvu odpuku je mnogo štošta Gale navodilo: oklijevanje Sabinovo prošlih dana, uvjeravanje bjegunca, oskudica u hrani, o čemu su vodili vrlo malo računa, nada u rat s Venetima, kao i to što lјudi obično rado vjeruju u ono što žele. Takvim okolnostima navedeni Viridoviga i ostale vođe ne puste sa sastanka prije nego što iznude pristanak da će se oružja latiti i logoru požuriti. Popggo je pristanak iznuđen, veselo, kao da je pobjeda zadobivena, sakupe granje i pruće pa njima ispune rimske rovove i krenu prema logoru.

19. Logorsko mjesto bijaše izdigauto, prostirući se na blagoj padini na oko hilјadu koraka. Ovamo krenu brzim maršem, kako bi se Rimlјanima dalo što manje vremena da se sakupe i naoružaju pa stigoše kao bez duše. Sabin ohrabri svoje lјude i onim što su borbu iščekivali dade znak. Popggo je neprijatelјima smetao teret koji su nosili, naredi da se iznenada izvrši napad kroz dvije

66

kapije. Dogodi se i zbog pogodna mjesta, i zbog neznanja i umora neprijatelјa, hrabrosti i iskustva vojnika u ranijim bitkama, da baš ni prvi naš napad ne izdržaše, već smjesta lađe okrenuše. Naši ih vojnici, pribravši snage, potjeraše i veliku ih silu pobiše, a konjanici goneći ostali manji broj, koji je u bijegu bio umakao, puste. Tako je u jedan dan i o pomorskoj bici Sabin, i o Sabinovoj pobjedi Cezar bio obaviješten i svi se gradovi odmah Tituriju predadoše. Naime, kao pggo je galsko srce odvažno i spremno da primi borbu, tako im je duh mekan i veoma malo otporan u primanju poraza.

20. Skoro u to isto doba stigao je Publije Kras u Akvitaniju, koja je kako je rečeno, i po prostranstvu pokrajina i po broju lјudstva smatrana za treći dio Galije. On je shvatio da treba da vodi rat na onim mjestima gdje je prije nekoliko godina legat Lucije Valerije Prekonin, pošto mu je vojska rastjerana, bio ubijen i odakle je prokonzul Lucije Manlije, kada je izgubio komoru, bio pobjegao pa je zato smatrao da mu je itekako potrebno da bude oprezan. Stoga, pošto je sakupio hranu i sabrao pomoćne čete i konjicu, a osim toga poimenično pozvao mnoge hrabre lјude iz Tolose, Karkasona i Narbone — a to su varoši pokrajine Galije, susjetke ovih krajeva — uvede vojsku u zemlјu Sotijata. Saznavši za njegov dolazak, Sotijati sakupe mnoge čete i konjicu, u čemu su bili najjači pa, udarivši putem na našu vojsku, zametnu prvi konjički boj, a zatim, pošto im je konjica bila razbijena, a kako su ih i naši progonili, iznenada se pojave pješadijske jedinice koje su bile u dolinu smjestili kao zasjedu. Oni napadnu naše vojnike koji su bili raštrkani, i obnove borbu.

21. Bitka je vođena dugo i žestoko, i dok su Sotijati, uzdajući se u svoje pobjede u prethodnim bitkama, smatrali da spas cijele Akvitanije zavisi od njihove hrabrosti, naši su opet htjeli da sagledaju šta mogu da postignu bez vojskovođe i bez ostalih legija, a pod vođom, mladićem. Neprijatelјi, najposlije iznureni ranama, okrenuše leđa. Popggo ih je ubijen poveći broj, Kras poče uz put da osvaja grad Sotijata. Kako su se oni hrabro odupirali, napravi zaštitne krovove i kule. A kada oni s jedne strane pokušaše napad, a s druge kopajući podzemne rovove i dovodeći pod nasip zaštitne krovove — a u tom

67

su poslu Akvitani daleko najiskusniji stoga što kod njih na mnogim mjestima postoje majdani bakra — shvatiše da se zbog opreznosti naših u tom pogledu ništa ne može postići, pošalјu Krasu legate i zamole da ih primi na predaju. Kada su u tome uspjeli, zapovijeđeno im je da polože oružje, što oni i učine.

22. I dok je pažnja svih natttih bila usmjererena na to što se zbivalo, Adiatun, koji je imao vrhovnu komandu, sakupi šest stotina odanmh momaka, koje Gali soldurijima nazivaju — a njihov je zadatak da se srode u svim životnim prilikama zajedno sa onim na čije su se prijatelјstvo oslonili, ali, ako im se putem sile kakva nevolјa dogodi, da zajednički ili istu nedaću podnesu ili sebi smrt zadaju. Međutim, otkako lјudi pamte još se niko nije našao ko bi se suprotstavio da umre, ako bi neko s kim je prijatelјstvo zasnovao bio ubijen. Kada Adiatun pokuša da s njima izvrši napad, digavši s one strane tvrđave viku, i kad vojnici potrčaše na oružje pa se tu otvori žestoka bitka, on, satjeran u grad, ipak isposlova kod Krasa da se koristi istim uslovima predaje.

23. Popggo je oružje i taoce primio, Kras krenu u zemlјu Vokatija i Tarusatija. Tada tek varvari uznemireni, jer su bili doznali da je grad, koji je i prirodnim položajem i lјudskom rukom utvrđen, ipak osvojen za nekoliko dana, koliko je trebalo da se do njega stigae, počeše na sve strane legate upućivati, zavjere kovati, taoce između se davati i vojsku pripremati. Čak su legati upućivani i u one državice koje su u ovostranoj Španiji, a susjedi su Akvitanije, pa su otuda pozivane pomoćne čete i vođe. Kada su ovi uz veliki sjaj i uz veliko mnoštvo lјudi stigli, pokušaju da povedu rat. I zaista su izabrali one vođe koje su se zajedno sa Kvintom Sertorijem vittte godina družile i za koje se smatralo da u vojnom poslu imaju ogromno znanje. Oni prema navici rimskog naroda odpuče da izaberu mjesta, osiguraju logor i našim spriječe dovoz hrane. Kada Kras sazna da se njegove čete zbog malog broja ne mogu lako rasporediti, da se neprijatelј i kreće i putove zauzima i logoru dovolјno zaštite ostavlјa, a da se broj neprijatelјa iz dana u dan povećava, smatrao je da ne treba oklijevati da stupi u borbu. Kada je ova odluka stigla pred ratni savjet, i kada je doznao da svi imaju jednako mišlјenje, odredi dan za borbu.

68

24. u ranu zoru, popggo su sve čete izvedene i dvostruki bojni red uspostavlјen, a pomoćne čete u sredini bojnog reda razmještene, iščekivao je kakvu će odpuku neprijatelјi donijeti. Iako su smatrali da će se zbog mnopggva svojih lјudi i stare ratne slave, a protiv malo naših bezbjedno boriti, ipak su držali da će, pošto zaposjednu puteve i odsijeku dovoz hrane, sigurnije i bez ikakva gubitka pobjedu zadobiti. Ali ako se Rimlјani zbog oskudice u hrani počnu da povlače, odpučili su da će ih nepripremlјene i pod teretom na putu napadati. Kada su vođe ovakav zaklјučak odobrile, držale su se logora, iako su rimske čete bile izvedene. Uočivši ovakvu zgodu, popggo su neprijatelјi, koji su bili plašlјiviji, svojim oklijevanjem i premišlјanjem" učinili da su naši vojnici postali odpučniji za borbu, i kada su se začuli glasovi svih da ne treba vittte čekati da bi se na logor pošlo, Kras sve ohrabri i prema želјi svih krenu pug logora.

25. Dok su tu jedni rovove ispunjavali, drugi su, bacajući mnoštvo strijela, odbijali branioce sa bedema i utvrđenja, a vojnici koji su pomagali i u koje se Kras nije mnogo uzdao, dohvatajući kamenje i strijele za borbu i busenje koje je naslagano uz rovove, pružali su izgled i sliku boraca. Međutim, isto tako i neprijatelјi primiše borbu čvrsto i tako smiono, da strijele, bacane sa višeg položaja, nisu uzalud padale. A konjanici, obišavši neprijatelјski logor, javiše Krasu da logor sa glavne kapije nije baš brižlјivo utvrđen pa mu je lak pristup.

26. Kras podstakne komandire konjice da, uz veliku nagradu i obećanja, svoje raspale i iznese im šta želi da se uradi. Oni, kako je bilo naređeno, izvedoše one kohorte koje su bile ostavlјene da štite logor i radom neoslablјene pa ih dužim putem naokolo provedoše, kako se ne bi mogle primijetiti. Dok su oči i pažnja svih bile uperene na borbu, stigoše hitro do onih utvrđenja koja smo spomenuli, pa pošto ih poruše, nađoše se u logoru neprijatelјa prije nego su ih ovi mogli vidjeti ili saznati šta se to događa. Tek onda kada se sa one strane začula vika, naši udvostručenim snagama počeše žešće napadati, a to se većinom događa kada postoji nada u pobjedu. Opkolјeni sa svih strana i izgubivši nadu u sve, neprijatelјi požure da sa utvrđenja skaču i da u bijegu spas traže. Konjica ih je na potpuno otvorenim polјima uporno progonila i od pedeset hilјada, koliko je poznato da se iz Akvitanije i Kantabrije

69

tu bilo sakupilo, jedva da je ostao četvrti dio, koji se kasno u noć povuče u logor.

27. Čuvši za ovu bitku, najveći dio Akvitanije predade se Krasu, a pored toga posla i taoce. U toj masi su bili: Tarbeli, Bigerioni, Ptijani, Vokati, Tarusati, Elusati, Gati, Auski, Garumni, Sibulati i Kokosati. Manji broj udalјenijih naroda, pouzdavši se u godišnje doba, pošto je zima nailazila, propusti da to uradi.

28. Gotovo u isto vrijeme Cezar, iako je lјeto bilo skoro na izmaku, ipak stoga što je čitava Galija bila pokorena, a Morini i Menapiji su još bili ostali pod oružjem, i nikada mu nisu poslali legate za mir, računajući da se taj rat može brzo okončati, povede onamo vojsku. Međugim, oni na sasvim drugi način nego ostali Gali počeše rat voditi. Popggo dakle shvatiše da su veliki narodi, koji su se u borbi sukobili, rastjerani i nadvladani, a oni su imali nepregledne šume i močvare, preseliše onamo sebe i sve svoje. Kada je Cezar stigao do ulaza u ove šume i odpučio da postavi logor, a u međuvremenu još nije bio primijetio neprijatelјa, najedamput, dok su se naši bili raštrkali na poslu, oni sa svih strana iz šume iskočiše pa na naše napadoše. Naši brzo pograbe oružje pa ih u šume potjeraše i popggo su ih mnogo pobili, gonili su ih dalјe na nepodesna mjesta, ali su i izvjestan broj svojih izgubili.

29. Za ono nekoliko dana što je još preostalo Cezar odredi da se šume sijeku, ali da

81

neko na nenaoružane i neiskusne vojnike ne bi mogao da izvrši napad, svu onu građu što je bila posječena naslaga i okrenu prema neprijatelјu pa umjesto nasipa postavi sa obje strane. Prevalivši za nekoliko dana nevjerovatnom brzinom ogroman prostor, naši su se dokopali neprijatelјske stoke i zadnjih dijelova komore. Dok su neprijatelјi žurili gušćim šumama, nastalo je takvo nevrijeme da je rad za nevolјu prekinut, a uslijed neprekidnih kiša naši vojnici nisu mogli pod šatorima duže izdržati. Stoga, opustošivši im sva polјa i popalivši zaseoke i zgrade, Cezar povuče vojsku na zimovanje kod Aulerka i Leskovija, a takođe i u ostale gradove koji su nedavno ratovali.

6 GcJ Julcje Cezar

71

ČEGVRTA KN јIGA

1. One zime koja je nastala, a to je bilo godine konzulovanja Gneja Pompeja i Marka Krasa, Usipeti Germani, a isto tako i Tenkteri prešli su sa velikom masom lјudi rijeku Rajnu, nedaleko od mora u koje Rajna utiče. Razlog za prelaženje je bio taj pggo su ih Svebi u toku vittte godina uznemirivali, ratom mučili i u zemlјoradnji ometali. Pleme Sveba je nadaleko najveće i najratobornije od svih Germana. Kaže se da imaju stotinu oppggina iz kojih svake godine, ratovanja radi, izvedu iz zemlјe po hilјadu naoružanih vojnika. Ostali, koji kod kuće ostanu, hrane i sebe i njih. A ovi opet naizmjenično, pošto prođe godina, nađu se pod oružjem, dok oni drugi ostaju kod kuće. I tako se ni posao oko zemlјe a ni ratna obaveza ne prekida. Kod njih nema nikakve privatne ni posebne zemlјe i nije dozvolјeno ostati duže od godine dana radi obrađivanja. Ne žive mnogo od žita, već najvećim dijelom od mlijeka i stoke, a mnogo vremena provode i u lovu pa im ta okolnost i vrsta hrane i svakodnevno vježbanje i slobodan život, budući da od malih nogu nisu navikli ni na kakvu obavezu ni stegu, snagu jača i stvara lјude ogromne tjelesne veličine. Navikli su se takođe i na to da ni na najhladnijim mjestima nemaju nikakve odjeće osim krzna, zbog čije oskudice im je veliki dio tijela go, a kupaju se u rijekama.

2. Trgovce primaju vittte zato da mogu ono što su u ratu zadobili prodati, nego što žele da im se ikakva stvar uveze. Štaviše, ne služe se uvezenim konjima, u kojima Gali naročito uživaju i za koje plaćaju veoma visoku cijenu, već one što su se kod njih oždrijebili, malene i kržlјave, svakodnevnom vježbom tako osposobe, da im služe i za najveći teret. U konjičkim okršajima često s konja skaču na s nogu borbu vode, a i konje su naučili da na istom mjestu ostanu pa im se, ako dođe do nevolјe, brzo vraćaju, a sa njihova gledišta ništa nije sramnije ni kukavičkije nego se služiti sedlima. Stoga se, makar bili i malobrojni, usuđuju da udare na ma koju masu konjanika na sedlima. Ne trpe uopšte da im se vino uvozi, jer smatraju da njegovom upotrebom lјudi postaju mlitavi i nježni za podnošenje napora.

3. Oni smatraju da je najveća dika za državu ako su

72

joj polјa od granica pggo udalјenija, s čime se dokazuje da se veliki broj država ne može suprotstaviti njenoj sili. Stoga se kaže da s jedne strane od Sveba ima oko šest stotina hšvada koraka prazna prostora. Na drugoj strani su im susjedi Ubiji čija je država, kako Germani drže, bila prostrana i napredna i oni su, iako pripadaju istom plemenu, od ostalih malo uglađeniji, stoga što do Rajne dopiru i što trgovci do njih mnogo dolaze, pa su i sami zbog blizine navikli na galske običaje. Iako ih Svebi, stavlјajući ih u čestim ratovima na iskušenje, nisu mogli zbog prostranstva i ugleda države iz zemlјe istjerati, ipak im danak nametnu i učine ih mnogo poniznijim i slabijim.

4. U istom položaju bili su i Usipeti i Tenkteri, koje smo gore spomenuli, i koji su godinama i godinama nasilјe Sveba podnosili pa su ipak sa zemlјe najposlije otjerani, te pošto su tri godine lutali po mnogim germanskim krajevima, stignu do Rajne. Te oblasti su Menapiji naselјavali i na obje rječne obale imali njive, zgrade i zaseoke. Ali, preplašeni dolaskom tolikog mnopggva, iseliše iz onih zgrada koje su preko rijeke imali te su, rasporedivši straže, ometali Germane da prelaze Rajnu. A ovi sve pokušaše, pa kada se ni silom, zbog oskudice u lađama nisu mogli boriti, niti potajno zbog menapijskih lađa preći, naprave se da se tobože povlače na svoje položaje i u svoja mjesta. Kada su na putu proveli tri dana, ponovo se vrate, pa, prešavši s konjicom čitav taj put za jednu noć, napadnu neobavještene i iznenađene Menapije, koji su preko uhoda o dolasku Germana obaviješteni pa su se u svoje zaseoke preko Rajne ponovo vratili. Popggo su ih pobili i njihove lađe zauzeli, onaj dio Menapije, koji je bio preko Rajne, prije nego što je bio obaviješten, pređe rijeku pa popggo im sve zgrade zauzmu, preostali dio zime provedu hraneći se njihovim zalihama.

5. Obavijepggen o ovim događajima, a bojeći se prevrtlјivosti Gala, pošto su u preuzimanju obaveza nepouzdani i većinom sanjaju o prevratu, Cezar zaklјuči da im ništa ne treba povjeravati. U krvi je naime galskoj da i putnike, čak i kad se protive, natjeraju da stanu pa što god je koji od njih o ma čemu čuo ili doznao ispituju, a trgovce u gradovima masa opkoli pa ih nagoni da kažu iz kojih krajeva dolaze i kakve su vijesti tamo čuli. Tim vijestima i pričama navedeni, često donose veoma važne zaklјučke za koje treba da se odmah pokaju budući da se ovi služe

73

neistinitim šaputanjima i većinom im pružaju izmišlјene odgovore, prema njihovoj želјi.

6. Znajući za takvu njihovu naviku, a da se ne bi izložio težem ratu, Cezar krenu prema vojsci ranije nego što je imao običaj. Došavši tamo, doznao je da se dogodilo ono od čega je strahovao: da su neke države Germanima bile uputile delegacije, da su oni pozvani da odstupe od Rajne i da će im oni pripremiti sve pggo budu tražili. Takvom nadom potaknuti, Germani su se već po širem prostoru kretali i stigli u zemlјu Eburona i Kondrusa, koji su bili štićenici Gala. Pozvavši galske prvake, Cezar je smatraoda treba da se pravi kako ne zna za ono o čemu je obaviješten, pa pošto im je srca umirio i ohrabrio, poruči da se spremi konjica i odpuči da sa Germanima zametne boj.

7. Popggo su namirnice pripremlјene i konjanici odabrani, preduze put u ona mjesta za koja je slušao da u njima ima Germana. Kada je put od njih bio udalјen nekoliko dana, legati im stigoše i ovo rekoše: Germani nisu ranije rimskom narodu rat navještavali niti su pak, ako bi bili uznemirivani, od oružja odustajali niti ga odbijali. Takva je navika Germana naslijeđena od predaka da se, ko god im rat nametne, odupru, a ne da mole. Ipak ovo ističu: došli su nepozvani, iz kuća istjerani, pa ako Rimlјani žele njihovo prijatelјstvo, mogu im biti korisni prijatelјi, bilo da im daju polјa ili da zadrže ona što su ih oružjem zadobili. Crednost daju jedino Svebima, kojima čak ni besmrtni bogovi ne mogu biti ravni. Uostalom, nema nikoga na zemlјi koga ne bi mogli pobijediti.

8. Na ovo Cezar, kako mu se učinilo da je pametno, odgovori, a ovakav je bio završetak govora: da s njima, ukoliko u Galiji budu ostali, ne može biti nikakva prijatelјstva i da nije pravo da oni koji nisu u stanju da svoju zemlјu očuvaju tuđu osvajaju, i da u Galiji nema nikakvih pustih polјa koja bi se osobigo tolikoj masi bez povrede zakona mogla dati. Ali im je slobodno ako žele da se nastane u zemlјi Ubiji čiji su legati kod njega i koji se žale na nepravde Sveba i od njega pomoć traže, pa će on to od Ubija i zahtijevati.

9. Legati rekoše da će to oni svojim dostaviti pa pošto se o svemu razmisli, da će se poslije tri dana Cezaru

74

vratiti. U međuvremenu zatražiše da on logor bliže ne primiče. Cezar reče da im čak ni to ne može isposlovati. Oh je naime saznao da je veliki broj konjanika s njihove strane poslat preko Mosela Ambivaritima radi plјačkanja i nabavke hrane. Računao je da se ovi konjanici očekuju i da se zbog toga cijela stvar odugovlači.

10. Mosel ističe iz brda Vosega, koje je u zemlјi Lingona i popggo primi neki rukav od Rajne, koji se zove Vakal, stvara Batavsko ostrvo pa nedaleko od toga mjesta, na osamdeset hilјada koraka, utiče u okean. Rajna pak izvire u Lepontima, koji Alpe naselјavaju i na dugačkom prostoru brzo protiče kroz zemlјu Nantuata, Helvećana, Sekvana, Mediomatrika, Triboka i Trevera pa kada se približi okeanu, razlijeva se na vittte strana, stavrajući mnoga ogromna ostrva, čiji je znatan dio naselјen divlјačnim i varvarskim narodima. Među njima su i takvi za koje se drži da se hrane ribom i ptičijim jajima. Ona utiče u okean mnogim ušćima.

11. Kada je Cezar od neprijatelјa bio udalјen najviše dvanaest hilјada koraka, njemu se, kako je ugovoreno, povrate legati i, popggo ga na putu dostignu, skrušeno ga zamole da dublјe ne prodire. Popggo u tome nisu uspjeli, molili su ga da onim konjanicima, što su pred vojskom išli, naredi da se uzdrže od borbe, a da njima pruži mogućnost da Ubijima legate pošalјu. Ako im njihovi prvaci i senat uz zakletvu vjeru zadaju, oni izjave da će na onaj način postupati kako to Cezar bude zahtijevao, a da bi te poslove obavili, neka im da trodnevni rok. Cezar je mislio da je sve ovo upereno na to da bi se u roku od tri dana njihovi konjanici, koji su bili udalјeni, mogli povratiti. Ipak reče da toga dana neće ići naprijed više od četiri hilјade koraka i to radi dobavlјanja vode, a oni neka se sutradan u što većem broju ovamo sakupe, kako bi o njihovim zahtjevima mogao nešto doznati. U međuvremenu prefektima, koji su sa cijelom vojskom itttli naprijed, stavi do znanja da jave vojsci da neprijatelјe borbom ne uznemiruju, a ako sami budu uznemirivani, neka se uzdrže dok i sam s vojskom ne stigae bliže.

12. Međutim, čim su neprijatelјi naše konjanike opazili, a bilo ih je pet hilјada, iako sami nisu imali vittte od osam stotina konjanika, jer se oni koji su bili krenuli preko Mosela radi dobavlјanja hrane još nisu bili vratili, a

75

naši se nisu ničega bojali, popggo su njihovi legati malo prije od Cezara bili otišli, a tog dana su molili i za primirje, izvrše napad na naše i brzo ih preplaše. A kada su se naši ponovo oduprli, oni prema svojoj navici skoče na noge pa probadajući odozdo konje, mnoge naše obore, a ostale u bijeg natjeraju i toliko ih prestraše, da od bijega nisu prije odustali nego su se našoj vojsci na vidiku pojavili. U tom boju je od naših konjanika ubijeno sedamdeset i četvoro, a među njima i veoma hrabri junak, Piso Akvitan, od vrlo visoka roda, čiji je djed u svojoj državi uživao kralјevsku vlast i naš ga je senat nazvao prijatelјem. Kada je ovaj bratu, koji je od neprijatelјa bio opkolјen, prišao u pomoć, istrgae ga iz opasnosti, a i sam je oboren sa ranjenog konja vrlo hrabro odolijevao, pggo je vittte mogao. Ali kada je, popggo je mnoge rane zadobio, opkolјen pao i kada je to brat, koji je već iz borbe bio istupio, izdaleka primijetio, podbode konja pa krenu u susret neprijatelјima i bude ubijen.

13. Po završetku bitke Cezar je smatrao da od onih koji su varkom i lukavošću, tobože Moneta mir, sa svoje strane rat nametnuli, ne treba da prima legate u audijenciju niti da prihvata njihove predpoge. Držao je da nije nimalo pametno da iščekuje dok se neprijatelјske čete povećaju i konjica povrati. Saznavši za galsku prevrtlјivost, osjećao je kakav su ugled neprijatelјi kod njih u jednoj borbi bili stekli pa je mislio da im ne treba dati vremena da donose odpuke. Popggo je te stvari raspravio i s legatima i kvestorom se o planu posavjetovao, kako ne bi koji dan za borbu propustio, dogodi se nepggo što mu je mnogo išlo u prilog. Naime Germani su sutradan izjutra, služeći se istom nevjerom i pretvaranjem, a dobavivši prvake i starije lјude, u velikom broju došli kod njega u logor da, kako se pogovaralo, sebe opravdaju što su protivno ugovoru, za koji su se i sami zalagali, zametli borbu ranije, a da u isto vrijeme, ako pggogod mogu, i prevarom za primirje postignu. Cezar radostan, što su ovi došli na metu naredi da ih zadrže, a on lično izvede iz logora sve čete, a isto tako i konjicu, jer je smatrao da je u nedavnom ratu prestrašena, pa zato naredi da i ona ide za vojskom.

14. Kada je trostruki bojni red uspostavlјen i pošto je put od osam hilјada koraka prevalјen, stiže ranije do neprijatelјskog logora nego što su Germani mogli osjetiti

76

šta se zbiva. Takvim okolnostima iznenada preplašeni, kao i brzinom našeg dolaska i njihova odpaska, pošto im se nije dalo vremena da održe sastanak i da se late oružja, nisu bili načisto da li je bolјe da protiv neprijatelјa vojsku povedu, ili da logor brane, ili pak da u bijegu spas traže. Nјihov strah se ispolјavao u graji i zbrci, pa naši vojnici pod utiskom nedavne prevare provale u logor. Oni što su na licu mjesta mogli oružje dohvatiti malo se našim odupru pa između kola i komore započnu bitku, dok preostala masa djece i žena — jer su sa cijelim porodicama od kuća bili pošli i Rajnu prešli — na sve strane poče da bježi. Cezar posla konjicu da ih goni.

15. Kada Germani, začuvši iza leđa viku, vidješe da im njihove ubijaju, odbace oružje i napuste ratne zastave pa iz logora izlete, a kada su stigli do Mosela i Rajne, izgube nadu u dalјi bijeg, i kako ih je veliki broj poubijan, ostali se u rijeku strmoglaviše i tu od straha i umora, a uz to još i rječnom maticom tjerani, glavom platiše. Naši se svi do jednoga, i pored straha od tolikog rata, povuku u logor zdravi i čitavi, uz vrlo malo ranjenih, jer je broj neprijatelјskih glava iznosio tri stotine i trideset hilјada. Cezar onim koje je u logoru bio zadržao pruži mogućnost da ga napuste. Oni, bojeći se galskih kazni i mučenja, jer su im pustošili njihova polјa, izjaviše da žele da kod njega ostanu. Nјima Cezar pokloni slobodu.

16. Popggo je završen germanski rat, Cezar s mnogih razloga odpuči da mu treba preći Rajnu. Najopravdaniji je od njih bio taj što ihje, kada je vidio da se Germani tako lako povode i u Galiju dolaze, želio da ih zastraši zbog njihovog postupka, kada budu shvatili da rimska vojska i može i da se usuđuje da pređe Rajnu. Treba dodati još i to da je onaj dio konjice Usipeta i Tenktera, koji sam gore spomenuo, prešao Rajnu i u borbi nije učestvovao, već se poslije bjekstva svojih povukao preko Rajne u zemlјu Sušmbra i s njima se povezao. Kada im je Cezar uputio izaslanike da zatraže da mu se predaju oni koji su i njemu i Galiji rat navijestili, oni odgovore: da rimska vlast graniči Rajnom pa ako smatra da nije pravo što su Germani preko njegove volјe prešli u Galiju, zašto zahtijeva da nešto u svojoj vlasti i moći ima i preko Rajne? Ubiji pak, koji su jedini od stanovnika koji su živjeli s one strane Rajne Cezaru legate poslali, prijatelјstvo sklopili i

77

taoce predali, skrušeno su molili da im pomoć pošalјe, pošto ih Svebi silno progone, a ako je spriječen državnim poslom da to učini, neka bar prebaci vojsku preko Rajne. To će im biti dovolјna pomoć i nada za budućnost. Takvo ime i mišlјenje uživa kod njih rimska vojska, pa čak i kod najudalјenijih naroda, da poslije Ariovistova poraza, i pošto se odigrao ovaj najnoviji boj, mogu biti sigurni uz dobar glas i prijatelјstvo rimskog naroda. Oni obećaju i veliki broj brodova za prevoz vojske.

17. S ovih razloga što sam ih spomenuo, Cezar je odpučio da pređe Rajnu. On je međutim smatrao da lađama nije sasvim sigurno prelaziti pa je zaklјučio da to ne dolikuje ni njegovu ugledu, niti ugledu rimskog naroda. Stoga, iako se najveća teškoća za građenje mosta bila ispriječila zbog širine, brzine i dubine rijeke, ipak je držao da to mora izvršiti, inače da vojsku na drugi način uopšte ne može prevesti. Plan mosta je ovako zasnovan: po dvije grede, stopu i po debele, s donje strane malo zašilјene srazmjerno s dubinom rijeke, na razmaku od dvije stope međuosobno je vezao. Nјih je spuštene pomoću sprava u rijeku zabadao i malјevima zabijao, ne okomito kao kolce, već strmo i poput krova, da lrema prirodi rijeke budu nagnute. Uz njih je isto tako postavio dvije suprotne grede, na isti način spojene na razmaku od četrdeset stopa, s donje strane okrenute prema snazi i navali rijeke. Dva koca spuštena odozgo sa gredama od dvije stope i koliko je veza ovih greda bila razmaknuta podupirala su se s oba kraja dvjema spojnicama s krajnje strane. Kada bi se oni odvojili i na suprotnoj strani spojili, građevina je bila tako solidna i takve vrste izrade da su se, tim što je snaga vode vittte nadirala, veze čvršće održavale. Ove su se grede povezivale postavlјenom građom ravno po dužini mosta, a bile su pokrivene motkama i pleterima. Na isti način koci su na donjoj strani bili ukoso zabijeni pa su služili mjesto ovna i povezani sa čitavom građevinom izdržavali su rječnu snagu, a drugi stubovi su, isto tako iznad mosta, bili postavlјeni na osrednjem razmaku da bi se, ako varvari puste panjeve stabala ili lađe, snaga tih predmeta ovom odbranom smanjila pa tako ne bi škodili ni mostu.

18. Nakon deset dana otkako se građa počela dovoziti, sav posao je bio dovršen i vojska je prevedena. Cezar, ostavivši s obje strane mosta jaku stražu, krene u

78

zemlјu Sugambra. Na putu mu u međuvremenu stignu legati iz mnogobrojnih država pa im on, kada su ga molili za mir i prijatelјstvo, lјubazno odgovori i naredi da mu se taoci dovedu. A Sušmbri, od onoga vremena kada se mosg počeo graditi, spremni za bijeg po nagovoru onih koji su se od Tenktera i Usipeta među njima nalazili, izađu iz svoje zemlјe pa se sklone u puste krajeve i u šume.

19. Cezar je u njihovoj zemlјi proveo nekoliko dana pa pošto je sve zaseoke i zgrade popalio, a žita pokosio, povuče se u zemlјu Ubija i obećavši im svoju pomoć, ako ih Svebi budu progonili, saznade od njih ovo: kada su Svebi preko uhoda saznali da se most gradi, održali su po svojoj navici sastanak i poslali glasnike na sve strane da se narod iz gradova iseli, da djecu, žene i imetak u šumama ostave i da se svi, koji su u stanju da se late oružja, na jednom mjestu sakupe, a to izabrano mjesto predstavlјa skoro središnji položaj onih oblasti koje Svebi drže. Odpučeno je da tu sačekaju dolazak Rimlјana i da se tu bore. Kada to Cezar dozna, završi sve one poslove zbog kojih je bio odpučio da vojsku prevede, da Germanima ulije strah, da Sugambre osveti i da Ubije oslobodi opsade, pa poslije svega osamnaest dana, koliko je proveo preko Rajne, smatrajući da je dovolјno učinjeno i za slavu i za dobrobit rimskog naroda, povuče se u Galiju i razori most.

20. Za onaj mali dio lјeta koji je preostao, iako u ovim krajevima pošto je sva Galija okrenuta sjeveru, zime dolaze ranije, Cezar naumi da ipak krene u Britaniju, jer je doznao da je skoro u svim galskim ratovima našim neprijatelјima s te strane upućivana pomoć. Pa iako je nedostajalo vremena za vođenje rata, ipak je smatrao da će mu biti od velike koristi ako makar stupi na ostrvo, razmotri osobine lјudi i upozna mjesta, luke i prilaze, a sve je to Galima bilo skopo nepoznato. Naime, tamo ne ide olako niko osim trgovaca, niti je njima samim itttta poznato osim primorskih obala i onih krajeva koji se nalaze prema Galiji. I tako, pošto je sazvao trgovce sa svih strana, nije mogao doznati ni kolika je veličina ostrva, ni koji i kakvi narodi tu stanuju, ni kakav im je način ratovanja, ni kakvim se uredbama služe, niti koja su pristaništa pogodna za više većih lađa.

21. Da bi to saznao prije nego izvrši pokušaj, a držeći da je Gaj Volusen za to pogodan, on ga uputi s

79

ratnom lađom. Stavi mu u zadatak da se, pošto sve sazna, što prije vrati. On lično krenu u Morine sa svim jedinicama, jer je odatle prelaz u Britaniju bio najkraći. Naredi da se ovamo sakupe lađe odasvud iz susjednih krajeva, kao i flota koju je prošloga lјeta bio izgradio za venetski rat. Kada su međutim saznali za njegovu odpuku, koja je preko trgovaca stigla u Britaniju, legati mnogih država sa ostrva dođoše da mu obećaju da će taoce dati i da će se zapovijesti rimskoga naroda pokoravati. Saslušavši ih, on im lјubazno obeća, ohrabri ih i nagovori da pri takvoj odpuci ostanu pa ih povrati kući, a s njima zajedno i Komija, koga je lično, pošto je Atrebate savladao, postavio ondje za kralјa i čiju je hrabrost i opggroumnost provjeravao, za koga je držao da mu je vjeran i za koga se smatralo da mu ugled u ovim krajevima mnogo znači. Naredi mu da obiđe države, koje god može, da ih pridobije da se stave pod rimsko okrilјe i da oglasi da će i on tamo brzo doći. Kada je Volusen sve te krajeve izvidio, koliko mu se za to pružila prilika, nije se usudio da iz lađe izađe i da se varvarima povjeri, te se peti dan vrati Cezaru i saoppggi mu šta je tamo zapazio.

22. Dok je Cezar boravio u ovim krajevima radi pripremanja lađa, iz većeg dijela Morina dođu mu legati da se opravdaju za ranije donesenu odluku, što su se kao lјudi neotesani i nenavikli na naš način života upustili u rat s rimskim narodom, pa obećaju da će izvršiti ono što im bude zapovijedio. Cezar, računajući da mu je ovo dosta dobro dopšo, jer nije želio da iza sebe ostavi neprijatelјa, niti je zbog godišnjeg doba imao mogućnosti za vođenje rata, a smatrajući da tako beznačajne stvari nisu preče od Britanije, zatraži od njih veliki broj talaca. Popggo su mu ovi dovedeni, on ih primi pod okrilјe. Kada je sakupio i prevukao oko osamdeset teretnih brodova, što je smatrao da je dovolјno za prebacivanje dviju legija, sve ratne lađe koje je pored toga imao razdijeli kvestoru, legatima i prefektima. Uz ovo je bilo osamnaest teretnih lađa, koje je od toga mjesta zadržavao vjetar na osam hilјada koraka pa nisu mogle da stignu u istu luku. Nјih je razdijelio konjanicima. Ostalu vojsku predao je legatima Kvintu Tituriju Sabinu i Luciju Aurunkuleju Koti da je odvedu u Menapije i u ona morinska sela iz kojih mu legati nisu bili stigli. Publiju Sulpiciju Rufu naredi da čuva luku sa onom

80

posadom, za koju je držao da je dovolјna. 23. Sredivši te poslove ugrabi zgodno vrijeme za

plovidbu pa nekako oko treće straže pusti konjanike da izađu do kraja pristaništa i naredi da se u lađe ukrcaju i da ga slijede. Dok su se oni nešto malo sporije odpučivali, on lično, oko četvrtog časa dana, sa prvim lađama stigae do Britanije i tu opazi po svim brežulјcima raspoređene i naoružane neprijatelјske jedinice. Položaj ovoga brda je bio takav da su se strmi bregovi doticali mora i da su se sa viših mjesta mogle odapinjati strijele. Smatrajući da ovo mjesto nije nikako pogodno za iskrcavanje, čekao je usidren do devet časova dok su se ostale lađe onamo sakušvale. Pozvavši dakle legate i vojne tribune, iznese ono što je od Volusena doznao, kao i ono što bi želio da se radi, pa upozori da sve te poslove treba da na jedan mig i u jednom trenutku izvršavaJu, kako to vojnički propisi i pomorske prilike zahtijevaju, jer one imaju brzu i nestalnu mijenu. Popggo ih otpusti, iskoristi u isto vrijeme povolјnu plimu pa davši znak i podigavši sidra, krenu od toga mjesta na oko sedam hilјada koraka i zaustavi lađe na otvorenoj i ravnoj obali.

24. A varvari, saznavši za namjeru Rimlјana i poslavši konjicu i borce na kolima na onaj način kako su se većinom u borbi naučili koristiti, idući za preostalom vojskom, sprečavahu naše da izađu iz lađa. Najveća nevolјa je bila što lađe zbog veličine nisu mogle da se zaustave osim na dubini, a vojnicima pak, na nepoznatim mjestima, s nemoćnim rukama, pritisnutim velikim i teškim teretom oružja, u isti čas je trebalo i s lađa skakati i na talasima se držati i s neprijatelјima se boriti. A neprijatelјi naprotiv, krećući se ili po suhu ili po plitkoj vodi, slobodnih udova, a po dobro poznatim mjestima, smjelo su odapinjali strijele i uznemirivali nenavikle konje. Naši, preplašeni takvim okolnostima i uopšte nenavikli na takav način borbe, nisu se isticali istom živahnošću i trudom kako su to naučili da se koriste u pješačkoj borbi.

25. Kada je to Cezar opazio, naredi da se ratne lađe, čiji je i izgled bio neobičniji od varvarskih, i pokret pri upotrebi slobodniji, malo odmaknu od teretnih lađa, veslima pokrenu, i otvoreno prema neprijatelјskoj strani

81

postave pa zatim praćkama, strijelama i bacačima neprijatelјe potjeraju i uznemire, a takav je postupak išao našim jako na ruku. Naime, i zbog izgleda lađa, i pokreta vesala, i neuobičajene vrste bacača, varvari zastadoše i samo malo ustuknuše. I dok su naši vojnici oklijevali, a najviše zbog dubine mora, onaj što je nosio orla desete legije, preklinjući bogove da taj poduhvat legiji na dobro ispadne reče: „Skačite, vojnici, ako ne želite da se orao neprijatelјu prepusti, a ja ću zaista svoju obavezu prema državi i vrhovnom zapovjedniku ispuniti." Kada je to gromkim glasom izrekao, skoči s lađe i poče da nosi orla prema neprijatelјu. Tada naši, hrabreći se međusobno, kako im se ne bi toliki kukavičluk pripisao, svi sa lađa poskaču. Kada su ih sa obližnjih lađa opazili, na isti način se u njih ugledaše pa se neprijatelјima približiše.

26. Borba se s obje strane žestoko vodila. Naši su se ipak borili bez reda, jer nisu mogli ni borbene redove održati, niti se odpučno suprotstaviti, a ni zastave slijediti, već bi se jedan s jedne, a drugi s druge strane, s kojom god bi se zastavom susreli, pridruživali. Neprijatelјi naprotiv, popggo su im svi plićaci bili poznati, kada bi sa obale neke pojedince, koji su s lađa silazili, opazili, konje bi podbadali pa bi ih nespremne napadali te bi većina opkolila manjinu. Drugi su opet sa otvorene strane strijele na sve bacali. Kada je to Cezar opazio, naredi da se čamci ratnih lađa, a isto tako i izviđački brodovi napune vojnicima pa je onim, koje je primijetio da su u nevolјi, priticao u pomoć. Čim naši na suho kročiše, uz pomoć onih koji su ih pratili, izvedoše juriš na neprijatelјe pa ih u bijeg natjeraše. Nisu ih mogli daleko gonigi, jer konjanici nisu bili u stanju da se drže pravca i da stignu do ostrva. Cezaru je od negdašnje sreće jedino to nedostajalo.

27. Čim se neprijatelјi savladani u borbi od bijega oporaviše, odmah pošalјu Cezaru legate radi mira, obećavajući da će taoce dati i pggo bude naredio da će izvršiti. Sa ovim legatima je došao zajedno Komije Atrebat, a ranije sam bio spomenuo kako ga je Cezar u Britaniju slao. Oni ga, kadaje iz lađe izašao i poput govornika Cezareve naredbe izložio, uhvate i bace u okove, a zatim, popggo se borba završila, puste pa u molbi za mir optuže masu za ovaj događaj i zamole da im se oprosti zbog rđava postupka. Cezar se žalio što su sami od

82

sebe, poslavši legate, tražili mir, a bez ikakva razloga izazvali rat, ali reče da im tu nepromišlјenost oprašta pa zatraži taoce. Neki od njih odmah dadoše jedan dio, a drugi rekoše da će dati dok za nekoliko dana poruče po njih iz udalјenijih krajeva. U međuvremenu narede da im se njihovi lјudi u zemlјu povrate te se prvaci sa svih strana počeše sakušvati pa sebe i svoje države stavlјati pod Cezarevu zaštitu.

28. Kada se na takav način zaklјučio mir, četvrti dan, pošto se iz Britanije došlo, osamnaest lađa, za koje je ranije rečeno da su uzele konjanike, otplove iz gornje luke uz blagi vjetar. Kada su se Britaniji približavale i iz logora se vidjele, iznenada se digla takva bura da nijedna od njih nije mogla držati pravac, već su se jedne onamo odakle su krenule vraćale, a druge su prema donjoj strani ostrva, koja je bliža zapadu, uz veliku opasnost za se bile odbacivane. Ipak su one, bacivši sidra, dok su ih talasi u strašnoj noći zaplјuskivali, iz nužde na pučinu izvedene i prema kopnu upućene.

29. Dogodi se da je te noći bio pun mjesec i taj dan obično izaziva na okeanu najveće morske plime, a to je našim bilo nepoznato. Tako je u isto doba i ratne lađe, koje je Cezar na suho bio izvukao, zahvatila plima, a teretne, koje su bile privezane za sidra, oštećivalo je nevrijeme pa naši nisu imali nikakve prilike ni da se u poslu nađu, niti da u pomoć priteknu. Kako su mnoge lađe razbijene, a ostale, popggo su im se užeta, sidra i ostala oprema otkinuli, postale su nekorisne, pa kao što se moglo i očekivati, nastao je veliki nemir u cijeloj vojsci. Uostalom, nije bilo ni drugih lađa s kojima bi se mogli vratiti, a nije bilo ničega što je bilo potrebno za popravak lađa. A kako je svima bilo

97

poznato da u Galiji treba zimovati, hrana u ovim mjestima nije bila za zimu pripremlјena.

30. Kada se za to dozialo, prvaci Britanije, koji su se poslije bitke kod Cezara bili sastali i međusobno razgovarali, razaberu da Rimlјani nemaju konjice, lađa i hrane i saznaju da je logor siromašan i da stoga ima i malo vojnika, a to i zbog toga pggo je Cezar prebacio legije bez komore. Zato su smatrali da će biti najbolјe ako izazovu ustanak, pa na taj način ometu dovoz hrane i ostalih vojnih potreba, i tako stvar odpože do zime. A kada oni budu savladani, ili im povratak spriječen, uzdali su se da niko docnije neće preći u Britaniju da vodi rat. Stoš ponovo stvore zavjeru pa počnu malo-pomalo iz logora izlaziti i svoje potajno sa polјa dozivati.

31. A Cezar, iako još nije bio upoznao njihove namjere, ipak je, i po sudbini svojih lađa i po tome što su propustili da daju taoce, nazirao da će se dogoditi ono što se i dogodilo. Stoga se za svaki slučaj počeo pripremati. On je naime i žita s polјa svakoga dana u logor prikušvao, a građu i želјezni materijal sa lađa koje su najteže bile oštećene koristio za popravak ostalih. Naredio je da se sa kopna dobavi i ono što je za taj posao bilo potrebno. Kako su to vojnici radili s najvećom marlјivošću, iako je bio izgubio dvanaest lađa, postigao je da se sa ostalim moglo ugodno putovati.

32. Dok se to događalo, pošalјe po običaju jednu legiju da traži hranu, a ta se legija zvala sedma i do toga časa ne bijaše nikakve sumnje u rat, jer je jedan dio lјudi ostao na polјima, a ostali pak boravio u logoru. Oni koji su pred vratima logora bili na dužnosti javiše Cezaru da se na onoj strani, na kojoj je legija putovala, vidi veća prašina nego što bi inače bila. Cezar posumnja na to da su varvari donijeli nekakvu novu odluku pa naredi da kohorte koje su stajale

7 Gaj Julije Cezar

84

na straži na onu stranu s njim krenu, a da dvije od preostalih na stražu nastupe, da se ostale naoružaju i da odmah za njim pođu. Popggo su se malo podalјe od logora udalјili, opazi da neprijatelјi njegove potiskuju, da ovi tetttko odolijevaju i da se, pošto je legija bila zgusnuta sa svih strana, strijele bacaju. Kako je u ostalim krajevima sve žito bilo požnjeveno, a jedan dio još bio preostao, neprijatelјi su se, nagađajući da će tamo naši doći, noću u šumama pritajili pa su zatim naše vojnike, razasute m pri žetvi zatečene, jer su bili odpožili oružje, iznenada napali, manji broj poubijali, a ostale, koji su nesigurne redove pomeli, preplašili i u isto vrijeme konjicom i kolima opkolili.

33. Ovakav je način borbe s kola: prvo se na sve strane provozaju i strijele odapnu pa zbog same panike konja i škripe točkova obično redove uskomešaju, a kada se među konjičke eskadrone uvuku, sa kola iskaču i s nogu se bore. Kočijaši se međutim iz borbe pomalo povlače i tako kola postave da, ako ih masa neprijatelјa potisne, imaju prema svojim olakšan povratak. Tako u borbama pokazuju pokretlјivost konjanika i čvrstinu pješaka i tako svakodnevnom praksom i vježbom postižu da su navikli da na neravnu i strmu mjestu podbodene konje zaustave, za kratko vrijeme obuzdaju i okrenu, preko rude pretrče, na jarmu se zaustave, a odatle veoma brzo na kola uskaču.

34. Cezar je našim, koji su ovakvim okolnostima (zbog novog načina borbe) bili zbunjeni, u najzgodniji čas pružio pomoć, pošto se njegovim dolaskom neprijatelјi zaustaviše, a naši od straha pribraše. Kada se to dogodilo, smatrao je da je nepogodno vrijeme da se neprijatelј izaziva i borba zameće pa se zadrža na svom mjestu i kada je prošlo malo vremena, legije u logor povuče. Dok se ovo događalo i dok su svi naši bili zauzeti, oni koji su bili po polјima raziđoše se. Bure su se vittte dana neprekidno smjenjivale pa su i naše u logoru zadržavale i neprijatelјe od borbe sprječavale. Varvari su međutim uputili glasnike na sve strane, obavijestili svoje o malom broju naših vojnika i ukazali na to kolika im se prilika pruža da se, ukoliko bi Rimlјane iz logora istjerali, dokopaju plijena i da se zauvijek oslobode. Pošto su tako na brzinu sakupili veliku masu pješadije i konjice, stigoše u logor.

35. Iako je Cezar vidio da će se dogoditi isto ono što

85

se poslјednih dana zbivalo, da će neprijatelјi, ako budu razbijeni, opasnost izbjeći pomoću brzine, ipak naiđe na oko trideset konjanika koje je predvodio Komije Atrebat, o kome je ranije bilo govora, pa postroji bojni red ispred logora. Pošto je bitka zametnuta, neprijatelјi ne mogavši vittte da odolijevaju napadu naših, okrenuše leđa. Naši su ih na tolikom razmaku slijedili, koliko su trkom i snagom mogli postići pa mnoge od njih poubijaju, a zatim se, popalivši sela duž i poprijeko, povukoše u logor.

36. Istoga dana legati koje je neprijatelј poslao dođoše Cezaru radi mirovnog pregovora. Cezar im broj talaca, koje je ranije bio odredio, udvostruči i zapovijedi da ih izvedu na kopno, pošto je smatrao da zbog skore ravnodnevnice ne treba po rđavom vremenu preduzimati plovidbu sa slabim lađama. Ipak se dočepa povolјna vremena pa malo poslije pola noći pusti lađe i one sve neoštećene stigoše do kopna. Samo dvije od njih, i to teretne, nisu mogle da stignu u istu luku u koju su došle ostale, pa su se nepggo niže udalјile.

37. Kada se oko tri stotine vojnika sa tih lađa bilo iskrcalo i kada su prema logoru krenuli, Morini, koje je Cezar polazeći u Britaniju kao podanike ostavio, navedeni nadom na plijen, s početka se ca ne baš tako velikim brojem naokolo postaviše i narediše da naši, ako ne žele da budu poubijani, odpože oružje. Kada su se ovi načinivši krug počeli braniti, na viku lјudi brzo se sakupi oko šest hilјada vojnika. Kada je taj slučaj dostavlјen, Cezar posla svojim u pomoć cjelokupnu konjicu iz logora. Naši vojnici zaustaviše međutim napad neprijatelјa i vittte se od četiri časa hrabro boriše, pa, zadobivši i malo rana, veliki broj neprijatelјa poubijaše. Popggo se naša konjica na vidiku ukazala, neprijatelјi odbacivši oružje okrenu lađe, ali ih je veliki broj i pobijen.

38. Idućeg dana Cezar posla legata Tita Labijena protiv Morina, koji su bili digli bunu, sa legijama koje je iz Galije bio povratio. Kada ovi zbog presahlih močvara nisu imali kuda da se povuku, a tim su se skloništem lanjske godine bili koristili, svi gotovo padoše pod Labijenovu vlast. A legati Kvint Titurije i Lucije Kota, koji su doveli legije u oblast Menapija, pošto im sva polјa opustoše, žita pokose, a zgrade popale, jer su se svi Menapiji bili povukli

86

u najgušće šume, vrate se Cezaru. Cezar odredi da sve legije zimuju među Belgima. Svega dvije države pošalјu onamo taoce, a ostale to zanemare. Poslije ovih događaja senat je prema Cezarevu pismu odredio dvadesetodnevno slavlјe.

PETA KNјIGA

1. Za vlade konzula Lucija Domicija i Apija Klaudija, Cezar odpazeći iz zimovnika u Italiju, kako je to svake godine običavao da čini, zapovijedi legatima koje je bio postavio na čelo legija da preko zime izgrade pggo mogu više lađa i da se postaraju da stare poprave. Ukaza im i na njihovu veličinu i oblik. Za brzo utovarivanje i izvlačenje sagradi ih nepggo pliće od onih s kojima smo navikli da se služimo po našem moru, a naročito što je saznao da tu zbog čestih promjena plime i osjeke nastaju manji talasi, a za teret i prevoženje velikog broja tegleće marve trebalo je da budu nešto šire od onih koje koristimo u ostalim morima. Naredio je da sve one budu brzoplovke, a u tom slučaju nizina mnogo znači. Zapovijedi da se dobavi iz Španije i ono što je potrebno za opremu lađa. Popggo je lično u ovostranoj Galiji završio skupštinu, krenuo je u Ilirik jer je čuo da Pirusti provalјuju i pustoše krajnje dijelove provincije. Kada je onamo stigao, zatraži od država vojnike pa naredi da se sakupe na određenom mjestu. Popggo se to razglasilo, Pirusti mu pošalјu legate da ga obavijeste kako ništa od tih napada nije učinjeno prema zvaničnom odobrenju, i istaknu kako su spremni da zbog ispada na sve moguće načine pruže zadovolјpgginu. Saslušavši njihova izlaganja, Cezar zatraži taoce i zapovijedi da se određenoga dana dovedu, a ako tako ne budu učinili, stavi im do znanja da će državu ratom prisiliti. Kada su oni toga dana dovedeni, kako je bio naredio, postavi po gradovima sudije da vode parnice i izriču kazne.

2. Popggo je to uradio i skupštinu održao, vrati se u ovostranu Galiju, a zatim se opet uputi vojsci. Kada je tamo stigao, obišao je sve zimovnike i našao da su vojnici uz primjerno nastojanje i pri potpunoj oskudici svega pripremili oko šest stotina lađa one vrste koju smo ranije opisali, kao i dvadeset i osam ratnih, i malo je nedostajalo pa da se za nekoliko dana mognu porinuti u more.

87

Pohvalivši vojnike i one pggo su rukovodili poslom, ukaza na ono što želi i naredi da se sve sakupe u luci Itiju. Saznao je da je najpogodniji prelaz u Britaniju odatle udalјen oko trideset hilјada koraka od kopna. Za taj posao ostavi vojnika koliko mu se učinilo dovolјno. On sam krenu sa četiri legije bez komore i sa osam stotina konjanika u zemlјu Trevera, jer oni niti su na sastanke dolazili, niti su se naredbi pokoravali, a govorilo se da i Germane preko Rajne uznemiruju.

3. Ova država je po konjici najjača u cijeloj Galiji i, kako smo ranije istakli, dopire do Rajne. U toj su se državi dvojica između sebe borila za prevlast, Indutiomar i Cingetorig. Čim se doznalo za dolazak Cezarevih legija, jedan od njih dođe kod njega i uvjeri ga da će mu on i svi njegovi biti na usluzi, da neće napustiti prijatelјstvo rimskog naroda i izloži šta se u Treverima događa. A Indutiomar odpuči da sakupi konjicu i pješadiju pa skloni u šumu Arduenu one, koji zbog godina nisu mogli bigi pod oružjem. Ta šuma je ogromne veličine i usred zemlјe Trevera a pruža se od rijeke Rajne do granice Rema. Tada poče da priprema rat. AJŠ, popggo su neki prvaci iz ove države, i ugledom Cingetorigovim privučeni, i dolaskom naše vojske prestrašeni, Cezaru došli i svaki posebno počeli da mole za svoje stvari, jer državi ne mogu da pomognu, Indutiomar, bojeći se da ga svi ne napuste, posla Cezaru legate: da on stoga nije htio da se od svojih udalјava i da njemu dolazi da bi građanstvo lakše u poslušnosti držao i kako neuk narod ne bi, odpaskom cjeloku' šog plemstva, u neku zabludu zapao. Eto zato je država u njegovoj vlasti, pa ako Cezar dopušga, on će u logor doći pa će njegovoj pažnji prepustiti svoju sudbinu i sudbinu građana.

4. Iako je Cezar shvatao s kakva se je razloga tako govorilo i koja ga je okolnost od zasnovane odluke odvraćala, ipak, da ne bi bio prisilјen da lјeto provede u Treverima, pripremi sve za rat u Britaniji i naredi da mu Indutiomar dođe sa dvije stotine talaca. Popggo su ovi, a među njima i njegov sin i svi rođaci dovedeni, on ih je poimenično pozivao. Tješio je Indutiomara i savjetovao da ostane pokoran. No isto tako pozivao je sebi i treverske prvake pa je jednoga po jednoga pridobio za Cingetoriga, jer je znao da on to s jedne strane zaslužuje, s druge strane

88

je smatrao da mu je od velike koristi što mu ugled među njegovim naročito vrijedi, a i njegovu je osobigu naklonost prema sebi zapazio. Činjenicu da mu ugled kod njegovih slabi, Indutiomar je tetttko podnio, a pošto je već otprije prema nama bio neprijatelјski raspoložen, ovom uvredom se još vittte razbjesnio.

5. Sredivši te stvari Cezar stiže s legijama u luku Itij. Tu saznade da šezdeset lađa, koje su u Meldima bile sagrađene, popggo su bile burom odbačene, nisu mogle da drže pravca i da su se vratile onamo odakle su krenule, dok ostale nađe spremne za plovidbu i snabdjevene svim potrepštinama. Na istom mjestu se sakupi konjica iijele Galije, njih četiri hilјade i prvaci svih država, a među njima vrlo malo onih čiju je vjernost prema sebi zapažao pa odpuči da ih u Galiji ostavi, a da ostale umjesto talaca sa sobom povede, jer se, pošto i sam bude odsutan, bojao pobune u Galiji.

6. Ca ostalim je zajedno bio i Heduanac Dumnorig, o kome je ranije bilo govora s naše strane. On se odpučio da ga u prvom redu ima uza se, pošto je znao da je želјan prevrata, želјan vlasti, da je velike hrabrosti i da među Galima uživa veliki ugled. Uz to treba dodati i ono što je rekao Dumnorig na skupštini Heduanaca, da vlast nad građanima prelazi sa Cezara na njega, a tu su izjavu Heduanci teško progutali pa se nisu ni usudili da Cezaru šalјu legate radi kakva prigovaranja ili molјakanja. Za tu činjenicu je Cezar doznao od svojih gostiju. On prvo pokuša da svakojakim molbama postigae da bi ga u Galiji ostavio, a to s jedne strane pggo se nenavikao na plovidbu bojao mora, a s druge što je govorio da ga vjerski razlozi sprečavaju. Pošto je vidio da mu se to onemogućava i ne dozvolјava, izgubi svu nadu u uspjeh pa poče da buni prvake Galije, da pojedince posebno zove i nagovara ih da ostanu jedinstveni, da ih plattti i zastrašuje: ne događa se bez razloga da se Galija lišava cjelokupnog plemstva, jer to je Cezareva taktika da one za koje se ustručava da ih na očigled Galije uništi, sve u Britaniju sprovodi i ubija, a ostalim vjeru zadaje i zakletvu nameće da sve ono što budu saznali da je Galima od koristi, zajedničkom odlukom prihvate. To je Cezaru sa vittte strana dostavlјeno.

89

7. Čuvši za to, Cezar, koji je ugledu heduanske države toliko doprinio, odpuči da Dumnoriga na sve moguće načine ukroti i onemogući, a kada je vidio da njegova nepromišlјenost sve vittte uzima maha, smatrao je da se treba pobrinuti kako ni njemu ni državi ne bi mogao nanijeti kakve štete. Stoga se oko dvadeset i pet dana zadržao na onom mjestu, popggo je sjeverozapadni vjetar kor ometao plovidbu, a on obično dobar dio godine duva po ovim krajevima. On se trudio da na svaki način drži Dumnoriga u pokornosti, jer je doznao za sve njegove odluke. Napokon se dočepa povolјna vremena pa naredi da se vojnici i konjanici na lađe ukrcaju. I dok su srca svih bila razdragana, Dumnorig se, bez Cezareva znanja, poče da povlači kući sa heduanskim konjanicima. Kada je to javlјeno, Cezar prekide putovanje i sve poslove ostavi za docnije, a veliki dio konjice posla da ga progoni i naredi da se vrati, a ako bude pružio otpor, ili se ne bude pokorio, zapovijedi da ga ubiju, računajući da ovaj u njegovu odsustvu neće ništa pametno učiniti, ako se već u njegovu prisustvu oglušio o njegovo naređenje. Ovaj, pozvan da se vrati, poče međutim da se odupire i oružjem brani i da svoje na vjeru zaklinje, često vičući kako je on slobodan i iz slobodne države. A oni, kako je to bilo zapovijeđeno, čovjeka opkole i ubiju, a heduanski se konjanici svi Cezaru povrate.

8. Popggo je to izvršeno, poruči Labijenu, koji je na kopnu sa tri legkje i dvije hilјade konjanika ostao da čuva luku, da se brine za prehranu i da sazna šta se u Galiji događa pa da prema vremenu i prilici donosi odpuku. On pak sa pet legija i istim brojem konjanika, koje je na kopnu bio ostavio, uz smiraj sunca odriješi lađe i uz blagi afrik se izveze, pa oko pola noći, kada je vjetar bio prestao, ne održa pravca. već strujom podalјe odbačen, kada se zora pojavila, opazi kako mu je Britanija ostala s lijeve strane. Tada, koristeći ponovo promjenu struje, potrudi se da se pomoću vesala dokopa onoga kraja ostrva na kome je, kako je prošloga lјeta doznao, najbolјe pristanište. Pri tome je trebalo osobigo pohvaliti hrabrost vojnika, jer su oni na teškim prevoznim lađama, ne prekidajući posao oko veslanja, izjednačili pravac sa ratnim lađama. Do Britanije se sa svim lađama stiglo nekako oko podne i na tom kraju se neprijatelј nije opazio,

90

nego su se, kako je Cezar docnije od zaroblјenika doznao, mnoge čete, kada su onamo preplašene od mnogobrojnih lađa stigle, vidjele u jedno vrijeme sa lanjskim i privatnim lađama, koje je svako sebi radi sopstvenog zadovolјstva pravio. Bilo ih je vittte od osam stotina i one su se sa obale udalјile i ,na gornje položaje sklonile.

9. Cezar je vojsku iskrcao i zauzeo zgodno mjesto za logor, pa kada je od zaroblјenika doznao koje su mjesto posjele neprijatelјske čete, ostavi na moru deset kohorata i tri stotine konjanika, da budu lađama kao zaštita, pa oko treće straže krenu prema neprijatelјu, vodeći tim manju brigu za lađe, što ih je privezane za sidra ostavio na niskoj i otvorenoj obali. Toj straži i lađama postavi za komandanta Kvinta Atrija. Sam noću izađe, pa prevalivši dvanaest hilјada koraka opazi neprijatelјske čete. Oni su se s konjicom i kolima kretali prema rijeci i počeli da sa višeg položaja naše ometaju i bitku zameću. Odbijeni od konjice, povukoše se u šume i dočepaše se mjesta koje je bilo i prirodnim položajem i građevinom osobigo utvrđeno, a to su, kako ge činilo, za domaći rat još ranije bili pripremili. Popggo su gusta stabla posjekli, svi su prilazi bili zakrčeni. Oni su sami rijetko vodili borbu iz šume, a naše su sprečavali da provale u tvrđavu. Aš vojnici sedme legije naprave kornjaču i do utvrđenja načine nasip pa osvoje položaj i iz šuma ih istjeraju, pri čemu zadobiju i nešto rana. Aš Cezar zabrani da ih, dok su bježali, dalјe progone, jer nije bio vješt položaju mjesta, a želio je, popggo je veći dio dana prošao, da ostane vremena i za izgradnju logora.

10. Sutradan izjutra rasporedi vojnike i konjanike i u tri pravca posla ekspediciju da progone one što bježe. Popggo su oni prevalili podosta puta i bili sa vidika jako udalјeni, konjanici Kvinta Atrija dođoše da jave Cezaru kako se progale noći digla velika oluja i kako su skoro sve lađe oštećene i na obalu bačene, popggo ih ni sidra, ni užeta nisu mogla zadržati, a ni mornari ni kormilari nisu mogli silnoj buri odolijevati pa je tako uslijed sudara lađa pretrplјena velika šteta.

11. Kada je za to Cezar doznao, naredi da se legije i konjica povrate i otpor daju, a i sam se vrati lađama i vidje pred svojim očima skoro isto što je od glasnika i iz pisama doznao. Ipak se činilo da se, popggo je izgubio oko

91

četrdeset lađa, ostale uz veliki trud mogu popraviti. Stoga odabere majstore iz legije i naredi da se ostali pozovu sa kopna. Labijenu je pisao da sa onim legijama koje su s njim, što može vittte lađa sagradi. On sam, iako je slučaj zahtijevao mnogo truda i napora, odpuči da je ipak najzgodnije da se sve lađe povuku i jednim utvrđenjem povežu s logorom. Na tim poslovima provede deset dana tako da vojnici čak ni noću nisu prekidali posla. Kada je lađe povukao i logor naročito osigurao, ostavio je iste čete koje su ranije služile lađama kao zaštita, a sam je krenuo onamo odakle se bio vratio. Pošto je tamo stigao i popggo su se već sa svih strana britanske čete na tom mjestu bile sakupile, vrhovna komanda i rukovođenje ratom prema zajedničkoj odpuci povjerena je Kasivelaunu, čiju zemlјu od primorskih država dijeli rijeka koja se zove Tamesis, udalјena od mora oko osamdeset hilјada koraka. Nјemu su i u ranije vrijeme, kada su sa ostalim državama stupali u neprestane ratove, a sada uznemireni našim dolaskom, Britanci predali komandu u svim ratnim operacijama.

12. Unutrašnji dio Britanije je naselјen onim koji kažu da su prema usmenoj predaji rođeni na samom ostrvu, a primorski onim koji su radi plјačke i nametanja rata iz Belgije prešli — i oni se skoro svi nazivaju po imenima onih država u kojima su rođeni pa su ovamo stigli — a poslije rata su tu ostali i počeli zemlјu obrađivati. Postoji nebrojeno mnopggvo lјudi, a zgrade su im veoma česte i skoro sasvim slične galskim, a i stoke ima ogroman broj. Služe se ili zlatnim novcem ili želјeznim štapićima, izmjerenim prema odgovarajućoj težini, umjesto novca. Tu se u sredini zemlјe javlјa i kalaj, a u primorskim krajevima i želјezo, ali u neznatnoj količini. Upotreblјavaju i tuč, koji uvoze. Drveta ima svake vrste, kao i u Galiji, osim bukve i jele. Smatraju da je grijeh jesti zeca, kokošku i gusku, ali ih ipak gaje radi zabave i uveselјavanja. Krajevi su im topliji nego u Galiji i sa manjim hladnoćama.

13. Ostrvo ima oblik trougla čija je jedna strana okrenuta prema Galiji. Jedan ugao ove strane, koji je okrenut prema Kantiju, kuda pristaju skoro sve lađe iz Galije, gleda prema istoku, a donji prema jugu. Ta se strana prostire na oko petsto hilјada koraka. Druga je okrenuta prema Španiji i zapadu, a na toj strani je Hibernija, dva puta manja, kako se misli, nego Britanija,

92

ali se nalazi na istom razmaku koliko je iz Galije u Britaniju. Na polovici ovoga puta je ostrvo koje se zove Mona. Smatra se da osim toga tamo ima sa suprotne strane još dosta manjih ostrva o kojima su neki pisali da im noć traje neprekidno trideset dana. Mi ispitujući nismo o tome ništa saznali, osim što smo na izvjesnim vodenim časovnicima vidjeli da su noći kraće nego na kopnu. Dužina ove strane je, prema njihovu mišlјenju, sedamsto hilјada koraka. Treća je strana prema sjeveru i prema njoj nema nikakve zemlјe, već ugao te zemlјe gleda prema Germaniji. Smatra se da ona u dužinu iznosi osamsto hilјada koraka. Tako cijelo ostrvo iznosi u opsegu dva miliona koraka.

14. Od svih ovih nadaleko su najulјudniji oni što naselјavaju Kantij, a to je primorska oblast, i njihov način života se ne razlikuje mnogo od galskog. Oni u unutrašnjosti većinom ne siju žita, nego žive od mlijeka i mesa, a odjeveni su u krzna. Svi se pak Britanci mažu sačem, a to daje plavičastu boju, te sgoGa pri susretu u borbi imaju strašniji izgled. Koca im je spuštena i čitav im je dio tijela obrijan osim glave i gornje usne. Imaju po deset i po dvanaest zajedničkih žena, a najviše braća s braćom, a roditelјi s djecom, i djeca koja se rode smatraju se djecom onih kojima je neka djevojka prije dovedena.

15. Neprijatelјski su se konjanici i borci s kola u borbi s našom konjicom žestoko sukobili, ali ipak tako da su naši na svim polјima bili nadmoćniji pa su ih u šume i brda otjerali i, pošto su ih podosta pobili, još su ih revnosnije progonili, ali su i neke svoje izgubili. Ali oni, dok su naši za neko vrijeme bili neoprezni i utvrđivanjem logora zauzeti, iznenada iz šume iskoče pa izvršivši juriš na one, koji su pred logorom bili na stražu postavlјeni, zametnu žestoku borbu. No, kada je Cezar poslao u pomoć dvije kohorte, i to prve od dvije legije, i kada su se one postrojile na veoma malom razmaku, naši su vojnici zbog novog načina borbe bili prestrašeni. Stoga oni provale veoma smjelo kroz sredinu pa se odatle zdravi i čitavi povuku. Toga dana je poginuo vojni tribun Kvint Laberije Dur. A oni, pošto je vittte kohorata priteklo u pomoć, budu odbijeni.

16. U čitavom ovom načinu ratovanja, kada se pred

93

očima svih i pred logorom vodi bitka, razumlјivo je što su naši zbog teškog naoružanja bili manje sposobni za takvu vrstu neprijatelјske borbe, pošto nisu mogli da progone one koji su se povlačili, niti su se usuđivali da se udalјe od bojnih znakova. Konjica se dakle borila uz veliku opasnost zbog toga pggo su se oni čak i hotimice većinom povlačili, a kada bi naše od legija malo odmamili, sa kola bi skakali pa bi se s nogu u neravnopravnu položaju borili. Način konjičke borbe je naime jednak i za one koji odstupaju i za one koji napadaju, te je stoga donosio istu opasnost. Tome treba dodati da se nikada ne bore zbijeni, nego na velikim razmacima razbijeni, a imaju i raspoređene straže pa jedni druge neprestano izmjenjuju, a zdravi i svježi umorne na dužnosti smjenjuju.

17. Idućeg dana neprijatelјi se daleko od logora po brežulјcima zaustaviše pa počeše da se porijetko pokazuju i naše konjanike, nešto manje nego dan ranije, na borbu izazivaju. Ali u podne, kada je Cezar poslao radi nabavke stočne hrane tri legije i cjelokupnu konjicu sa legatom Gajem Tribonijem, kad ono iznenada neprijatelјi navale sa svih strana na sakušvače hrane, ali tako da ne ostadoše udalјeni od zastava i legija. Popggo su naši izvršili žestok juriš, otjeraše ih i ne prestadoše da ih proganjaju dok, pouzdavši se u pomoć, jer iza sebe ugledaše legije, ne natjeraše neprijatelјe u paničan bijeg. A kada pobiše veliku masu, ne dadoše im prilike ni da se priberu, niti da s kola poskaču. Poslije toga bijega raziđoše se pomoćne čete, koje su se sa svih strana bile sakupile, pa se nakon toga neprijatelјi nisu nikada borili protiv naših sa svim četama.

18. Kada je Cezar doznao za njihovu odpuku, dovede vojsku na rijeku Temesis u zemlјu Kasivelaunovu. Ta rijeka se jedino na jednom mjestu, i to teško, može pregaziti. Kada je tamo došao, opazi da su na drugoj obali rijeke smjepggene velike čete neprijatelјa. Obala je pak bila utvrđena oštrim zabijenim kolcima, a kolci iste vrste bili su zabijeni i rijekom pokriveni. Saznavši za to od zaroblјenika i izbjeglica, Cezar pošalјe konjicu naprijed i zapovijedi da legije odmah uzastopce krenu. A vojnici su takvom brzinom i takvom silom krenuli, da, iako su im se samo glave iz vode pomalјale, neprijatelјi nisu mogli da zaustave napad legija i konjanika, već su obale napustili i u

94

bijeg se dali. 19. Kasivelaun je, kako smo rope naveli, izgubivši

svaku nadu na borbu, otpustivši veći dio četa, i zadržavši oko četiri hilјade boraca, posmatrao naše kretanje s bornih kola, pomalo bi s puta skretao, pa bi se po neprohodnim i šumovitim mjestima sklanjao i sa onih predjela, za koje je saznao da ćemo mi preko njih putovati, stoku i lјude s polјa u šumu tjerao. Kada bi se naša konjica uputila radi plijena i plјačke nešto slobodnije na polјa, on bi po svim putevima i stazama borce iz šuma upućivao pa bi se uz veliku pogibelј po našu konjicu sukoblјavao s njima i tako ih onemogućavao da se kreću. Ostalo je na tome da Cezar nije trpio da se udalјuje podaleko od legije i da se neprijatelјu, pustošeći polјa i izazivajući požare, samo toliko štete nanosi, koliko napora vojnici legionari mogu na putu da podnesu.

20. Međugim Trinovanti-država gotovo najjača u tim krajevima, odakle je Mandubracije kao mladić Cezaru vjernost iskazao i na kopno mu došao, a otac mu je u toj državi bio zadobio kralјevstvo pa ga je Kasivelaun ubio, a on lično u bijegu smrt izbjegao — pošalјu Cezaru legate i obećaju da će mu se predati i naredbe izvršavati. Oni mole da Mandubracija zaštiti od Kasivelaunova nasilјa, da ga pošalјe u državu da joj bude na čelu i zadobije vlast. Cezar zatraži četrdeset talaca i hranu za vojsku, a posla im Mandubracija. Oni naređenja brzo izvrše i taoce, u određenom broju, i hranu pošalјu.

21. Dok je Trinovante u zaštitu uzimao i od svakog vojničkog nasilјa branio, Cenimagai, Segontiaci, Ankaliti, Bibroci i Kasi pošalјu delegaciju i predaju se Cezaru. On je od njih doznao da Kasivelaunov grad nije daleko od toga mjesta, a osiguran je šumama i močvarama, gdje se sklonio dosta veliki broj lјudi i stoke. Britanci ga naime zovu gradom, pošto su neprohodne šume osigurali nasipom i jarkom i navikli da idu tamo kako bi izbjegli neprijatelјski napad. U tom pravcu krenu s legijama. Tu nađe mjesto koje je izvanredno utvrđeno i prirodnim položajem i lјudskim radom. Ipak pokuša da ga napadne sa dvije strane. Neprijatelјi malo zastadoše, ali jurišu naših vojnika ne mogoše odolјeti na se s druge strane grada izvukoše. Tu je zatečen i veliki broj stoke, a mnogi su pohvatani i poubijani u bijegu.

95

22. Dok su se događaji u tim krajevima tako odigravali, Kasivelaun posla glasnike u Kantij, za koji smo gore spomenuli kako je na moru i kako su na čelu tih pokrajina bila četiri kralјa: Cingetorig, Karvilije, Taksimagul i Segovaks pa im naredi da, pošto saberu sve čete, primorski logor iznenada napadnu i da ga opsjednu. Kada su ovi do logora stigli, naši izvrše juriš, pa pošto mnoge od njih poubiju, a štaviše i poznatog vojvodu Lugotoriga zarobe, svoje zdrave i čitave natrag dovedu. Popggo je ovaj rat objavlјen i popggo je zemlјa bmla opustošena, prisilјen najviše time što su se države odmetle, Kasivelaun uputi Cezaru legate sa Atrebatom Komijem radi predaje. Kako je Cezar bio odpučio da zbog čestih pobuna zimuje u Galiji i nije preostalo mnogo lјeta, a znao je da će se i to brzo provući, zatraži taoce i odredi šta će Britanija rimskom narodu svake godine od poreza plaćati. Kasivelaunu priprijeti i upozori ga da Mandubraciju i Trinovantima ne čini štete.

23. Primivši taoce povuče vojsku prema moru i nađe osposoblјene lađe. Popggo ih je spustio u more, imajući veliki broj zaroblјenika, a uz to su neke uslijed bure bile i stradale, odpuči da vojsku na dvaput prebaci. Tako se dogodi da se od tolikog broja lađa, pri tolikim plovidbama, ni ove, a ni lanjske godine, uopšte nijedna lađa koja je vojnike prevozila ne izgubi, a od onih koje su se prazne sa kopna vraćale — popggo su se vojnici iz prvog prevoza iskrcali, i onih za

113

koje se Labijen docnije pobrinuo da se izgrade, a bilo ih je šezdeset — veoma mali broj je stigao na mjesto, dok su ostale gotovo sve bile odbačene. Kako ih je Cezar neko vrijeme uzalud očekivao, da ne bi zbog godišnjeg doba, pošto je nastupila ravnodnevica, u plovidbi bio spriječen, natjeran nevolјom vojnike gusto zbije, pa kada je nastala najveća tišina i kada je nastupila druga straža, ranom zorom ih otkopča, dočepa se kopna i sve lađe neoštećene prevede.

24. Popggo su lađe sklonjene, i pošto je skupština Gala u Samarobrivi održana, a kako je opet te godine zbog suše žito u Galiju dosta rijetko stizalo, prisilјen je bio da vojsku drukčije nego ranijih godina u zimovnik smjesti i legije u vittte država rasporedi. Od njih je jednu dao legatu Gaju Fabiju da je vodi u Morine, drugu Kvintu Ciceronu u Nervije, treću Luciju Rosciju u Esuvije, a četvrtoj naredi da sa Titom Labijenom zimuje u susjedstvu Trevera, u Remima. Tri je smjestio u Belgiju i stavio im za komandante kvestora Marka Krasa i legate Lucija Munacija Planka i Gaja Trebonija. Jednu legiju, koju je u poslјednji čas s one strane Pada bio popisao, i pet kohorata, posla u Eburone, čiji je najveći dio između Mosela i Rajne, a oni su bili pod vlašću Ambioriga i Katuvolka. Naredio je da ovim vojnicima budu komandanti Kvint Titurije Sabin i Lucije Aurunkulej Kota. Kada je na takav način legije rasporedio, mislio je da će moći veoma lako da ublaži oskudicu u životnim namirnicama. A zimovnici svih ovih legija, osim one koju je bio predao Luciju Rosciju da je vodi u najpokoreniju i najsmireniju oblast, dopirali su na sto hilјada koraka. On lično međutim, dok ne bude saznao da su legije smještene i zimovnici obezbijeđeni, odpuči da ostane u Galiji.

25. U Karnutima je bio Tasgecije od jako ugledne kuće, čiji su preci u svojoj državi do-

8 Gaj Julije Cezar

97

bili vlast. Nјemu je Cezar, zbog njegove vrline i odanosti, pošto se u svim ratovima koristio njegovim vanrednim poduhvatom, vratio položaj predaka. Nјega, koji je već treću godinu vladao, neprijatelјi su javno ubili po nagovoru mnogih državnih organa. Taj je događaj Cezaru saopšten. Bojeći se, pošto se to ticalo mnogih, da se država zbog njihova uticaja ne odmetne, zapovijedi da Lucije Plank sa legijom krene brzo iz Belgije u Karnute da tu zimuje, i da one za koje dozna da je na njihov poticaj Tasgecije smaknut uhvati i njemu pošalјe. Međutim, svi legati i kvestori kojima je legije bio predao obavijestili su ga da su u zimovnike stigli i da je mjesto za zimovnik osigurano.

26. Za petnaest dana otprilike, otkako se stiglo u zimovnik, počela je iznenadna buna i odmetanje od strane Ambioriga i Katuvolka. Kada su ovi izašli na granice svoje zemlјe da Sabinu i Koti budu pri ruci, i kada su žito u zimovnik dotjerali, Indutiomarovi Treveri potaknuti glasinama nahuškaju svoje, pa iznenada, oborivši se na drvosječe, stignu s velikom četom da opsijedaju logor. Kada su se naši na brzinu latili oružja pa se popeli na šanac i s jedne strane bili nadmoćniji od španskih konjanika koji su bili istrčali, neprijatelјi, izgubivši nadu, povukoše svoje od opsade. Tada po svome običaju poviču da neko od naših izađe na razgovor: oni žele da nešto kažu od zajedničkog interesa i nadaju se da se na taj način nesporazumi mogu izgladiti.

27. Nјima je radi pregovaranja poslat rimski vitez Gaj Arpinije, rođak Kvinta Titurija i neki Španac Kvint Junije, koji je i ranije imao običat da po nalogu Cezarevu više puta dolazi Ambiorigu. Pred njima je Ambiorig govorio u ovom smislu: on priznaje da Cezaru veoma mnogo duguje za usluge koje mu je činio, jer je njegovim zauzimanjem bio oslobođen danka, što je bio primoran da ga plaća svojim susjedima Atuatucima, i što mu je Cezar povratio i sina i bratića, koje su Atuatuci, kada su ovi poslati među taocima, u ropstvu i okovima kod sebe držali. Ono što je činio pri opsadi logora nije činio prema sopstvenom nahođenju ili volјi, već pod pritiskom građana, i njegova je vlast takva da većina ima isto toliko prava prema njemu koliko on prema većini. S druge opet strane, za državu je bio uzrok rata to što se nije mogao suprotstaviti iznenadnoj zavjeri Gala. To on može lako da

98

dokaže, jer u praksi nije toliko naivan da bi se uz svoju slabu snagu mogao pouzdati, da se njegovom vojskom može savladati rimski narod. Ali, u Galiji postoji zajednička odluka: ovaj dan je određen da se napadnu Cezarevi zimovnici da kakva legija ne bi mogla da drugoj legiji pritekne u pomoć. On nije mogao da Gali Galima odbiju zahtjeve, a osobito kada se čini da je donesen zaklјučak da se povrati zajednička sloboda. Pošto je tome, koliko zahtijeva lјubav prema otadžbini, udovolјio, sada ima na umu zahvalnost za Cezareva dobročinstva: on poziva i preklinje Titurija da se uime gostoprimstva pobrine za svoj spas i spas vojske. Velika četa najmlјenih Germana prešla je Rajnu i ona će za dva dana stići. Do njih stoji odluka da li žele da vojnike, prije nego to susjedi osjete, izvedu iz zimovnika i odvedu Ciceronu ili Labijenu, od kojih je jedan oko pedeset hilјada koraka, a drugi nešto više od njih udalјen. On to obećava i zaklinjući se tvrdi da će dozvoliti slobodan prolaz preko zemlјe. Dok to čini, on se i za državu brine, jer se i zimovnika oslobađa, a i Cezaru iskazuje zahvalnost za njegove zasluge. Rekavši to, Ambiorig se udalјi.

28. Arpinije i Junije dostave legatima ono što su čuli. A oni su, zbunjeni iznenadnim događajima, iako se to s neprijatelјske strane pričalo, smatrali da se ta stvar ipak ne smije zanemariti. Ha to ih je osobigo upućivala okolnost pggo se je nepoznata i neznatna država Eburona usudila da rimskom narodu na svoju ruku nametne rat, a to je bilo tetttko vjerovati. Stoga iznesu stvar pred vijeće, a onda se među njima pojavi velika nesloga. Lucije Aurunkulej, i mnogi vojni tribuni i centurioni prvih redova, smatrali su da se ništa neoprezno ne smije činiti, niti bez Cezareve zapovijedi iz zimovnika izlaziti. Uz to su vjerovali da se kako mu drago jake čete, pa makar i germanske, od utvrđena zimovnika mogu zadržati, a kao dokaz svjedoči to pggo su prvi napad neprijatelјa veoma hrabro izdržali i uz to im još i poraze nanosili. Nјih ne muči prehrambena situacija, a pomoć će i iz obližnjeg zimovnika od Cezara stići. Napokon, zar ima itttta niže ili sramnije nego po neprijatelјskom diktatu odlučivati o najkrupnijim stvarima.

29. Nasuprot tome, Titurije je vikao da će oni to kasno učiniti, kada se sastanu veće čete neprijatelјa,

99

udružene s Germanima, ili ako susjedni zimovnik pretrpi kakvu nesreću, a i rok za donošenje odluke je kratak. On smatra da je Cezar krenuo u Italiju, inače Karnuti ne bi donijeli zaklјučak da ubiju Tasgecija, niti bi Eburni, da je on ovdje, zbog tolikog prezira prema nama napali na logor. On ne gleda na odluku neprijatelјa, nego na stvarnost, on je nadomak Rajne, a smrt Ariovistova predstavlјa za Germane veliki udarac kao i naše ranije pobjede. Galija, koja je rimskoj vlasti podvrgnuta, bjesni zbog toliko pretrplјenih nepravdi, a ugasila joj se i negdašnja ratna slava. Napokon, ko bi to mogao zamisliti da se Ambiorig bez izvjesne nade odlučio na odpuku takve vrste. Nјegovo je mišlјenje u oba slučaja određeno, pa ako ne dođe do gusta, mi ćemo bez ikakve opasnosti stići do najbliže legije. Ako cijela Galija pristane uz Germane, jedini spas se sastoji u brzini. A kakav bi pak ishod imala odluka Kote i onih koji se nisu složili? Ako u njoj i nema privremene opasnosti, ono bi se sigurno trebalo bojati gladi zbog dugotrajne opsade.

30. Popggo je takva rasprava s obje strane vođena i pošto su se Kota i prvi redovi žestoko usprotivili: „Pa neka vam bude, kada tako želite", reče Sabin, a zatim još jačim glasom, tako da ga je sva vojska čula, dodade: „Nisam ja među vama takav da se strašno bojim smrtne opasnosti. Ako se nešto ozbilјnije dogodi, oni će znati da od tebe traže odgovornost i oni bi, se ako ti budeš dozvolio, prekosutra povezali sa najbližim zimovnikom pa bi sa ostalim podnosili ratnu nevolјu i ne bi odbačeni, i od ostalih daleko odvojeni, ganuli od oružja ili gladi."

31. Sa sastanka se podigoše pa i jedni i drugi pružiše ruke i zamoliše da ne bi svojim neslaganjem ili prkosom doveli stvar do najveće opasnosti, a stvar je jednostavna: bilo da ostanu ili da odu, ako svi samo jedno osjećaju i odobravaju. Naprotiv, on u neslozi ne nazire nikakva spasa. Stvar se raspravlјajući protegnu do pola noći. Kota, napokon ubijeđen, pruži ruku i Sabinovo mišlјenje pobijedi. Objavlјeno bude da će se krenuti u ranu zoru. Ostali dio noći provedoše ne spavajući, a za to je vrijeme svaki vojnik odabirao šta može sa sobom ponijeti, a šta je opet prisilјen da od oruđa u zimovniku ostavi. Svi razlozi budu razmotreni, jer oklijevanje ne bi prošlo bez opasnosti, a umor vojnika i nesanica bi opasnost čak i

100

povećali. Tako u ranu zoru krenu iz logora, kao da su uvjereni da im je savjet dat ne od neprijatelјa, već od najvećeg prijatelјa Ambioriga, a itttli su u veoma dugoj koloni i sa veoma mnogo prtlјage.

32. A popggo su neprijatelјi po noćnoj buci i pokretu straža osjetili njihov dolazak, postave u šumama straže na tri strane, na zgodnu i skrovitu mjestu, pa na oko dvije hilјade koraka iščekivahu dolazak Rimlјana. Kada se veći dio vojske spustio u veliku dolinu, iznenada se sa obje strane te doline pokazaše neprijatelјi pa iočeše pozadinu stješnjavati, a prve redove pri penjanju ometati, te tako na najnepovolјnijem mjestu po naše zametnuše bitku.

33. Tek tada Titurije, koji nije ništa ranije predvidio, postade uznemiren pa poče trčkarati i kohorte raspoređivati, ali je sve to ipak izgledalo da radi sa strahom i kao da su ga svi napustili, jer se to većinom događa onim koji su prisilјeni da u toku rada donose odpuku. A Koti, koji je pomišlјao da ga to može na putu zadesiti na s toga razloga nije bio pristalica odpaska, ništa nije nedostajalo s obzirom na zajednički interes, te je i u pozivanju i u hrabrenju vojnika ispunjavao dužnost zapovjednika, a u borbi dužnost vojnika. Kako su zbog dužine kolone tetttko mogli da sve samo po sebi obavlјaju, i da predvide šta sve i na kome mjestu treba da urade, narediše da se oglasi da prtlјagu odpože i u krug se postave. Iako tu odpuku nije trebalo u takvom slučaju odbiti, ona ipak ispade nezgodna. Naime, i našim vojnicima splasnu nada i neprijatelјe učini odvažnijim za borbu, pošto je izgledalo da je to učinjeno samo uz najveći strah i očajanje. Osim toga dogodi se — što je i trebalo da se dogodi da su se vojnici svuda od zastava osipali i da je svako žurio da ono što je smatrao za najdragocjenije po prtlјazi traži i plјačka, te je sve bilo ispunjeno vikom i jaukom.

34. Aš i varvari su imali plan. Naime, njihove vođe razglasiše po čitavom krugu da se niko s mjesta ne udalјuje. Plijen je njihov i njima pripada sve što Rimlјani budu ostavili, a uostalom smatraju da je sve uloženo u pobjedu. Jednaki su bili i po hrabrosti i po želјi za borbu. Premda su i vojskovođa i sreća naše bili napustili, ipak su nadu za spas ulagali u hrabrost, i koliko god bi puta koja kohorta protrčala, s te strane bi padao veliki broj

101

neprijatelјa. Primijetivši to, Ambiorig naredi da se objavi da strijele izdaleka ne bacaju, da bliže ne prilaze, već na koju stranu Rimlјani budu izvršili napad, neka se otuda povlače, jer im se ne može zbog lakog naoružanja, a i zbog svakodnevnog vježbanja, ništa nauditi pošto će one koji se budu bojnim znakovima povlačili ponovo napadati.

35. Pošto su zapovijed svi veoma savjesno izvršavali, koja god bi kohorta iz kruga izašla i napad izvršila, neprijatelјi bi veoma hitro uzmicali. Trebalo je međutim da se taj kraj ogoli pa da sa otvorene strane strijele dočekuju. Kada su se ponovo na ono mjesto odakle su bili krenuli počeli vraćati, i kada su ih oni koji su odstupali, kao i oni koji su veoma blizu stajali, opkolili, a htjeli bi pak da drže položaj, niti je položaj davao priliku za junaštvo, niti su stiješnjeni mogli da izbjegnu strijele koje su bacane od tolike mase. Ipak su, i pogođeni mnogim nevolјama, i pretrpjevši mnoge udarce, odolijevali, a kada je prošao veći dio dana, iako su se od rane zore do osmoga časa borili, ništa nisu učinili pggo bi za njih bilo nedostojno. Tada Titu Balvenciju, koji je prošle godine bio primipil, čovjeku hrabru i velika ugleda, koplјe probode oba stegaa, a Kvint Lukanije od istoga staleža, boreći se vrlo hrabro, dok je opkolјenom sinu priticao u pomoć, bude ubijen. Legata Lucija Kotu, dok je bodrio sve kohorte i bojne redove, pogodi praćka posred usta.

36. Kada je uzbuđen takvim događajima Kvint Titurije izdaleka opazio Ambioriga kako svoje bodri, posla mu svoga tumača Gneja Pompeja da moli da njega i vojnike poštedi. Ovaj zamolјen odgovori: ako želi da s njim razgovara, dopušteno mu je, a on se nada da se od većine može postići ono pggo se odnosi na dobrobig vojnika, i njemu uistinu ništa neće biti nažao učinjeno i za to mu zadaje riječ. On se sa ranjenim Kotom posavjetovao da se, ako mu se sviđa, povuku iz borbe pa sa Ambiorigom zajedno porazgovaraju, a nada se da za svoju dobrobit i za dobrobig vojnika može nešto isposlovati. Kota odbi da ide kod naoružana neprijatelјa i na tome čvrsto ostade.

37. Sabin naredi da ga u taj čas prate vojni tribuni koje je oko sebe imao, i centurioni prvih redova, pa kako Ambiorigu bliže priđe, pozvan da odloži oružje, posluša

102

naređenje, a zapovijedi i svojim vojnicima da to isto učine. Dok su dakle između sebe o uslovima raspravlјali i dok je govor s Ambiorigove strane bio hotimično poduži, Titurije polako zavaravan bude ubijen. Tada pak po svome običaju najave pobjedu, dignu graju pa izvrše juriš i naše vojnike dovedu u zabunu. Tu bude ubijen i Lucije Kota boreći se sa dosta velikim brojem vojnika. Ostali se u logor, odakle su bili izašli, povuku. Među njima zastavnik Lucije Petrosidije, iako je bio pritiješnjen velikim brojem neprijatelјa, pronese orla preko nasipa pa i sam boreći se veoma hrabro poginu pred logorom. Oni do noći jedva izdrže opsadu, a u toku noći se svi do jednog, izgubivši nadu na spas, poubijaju. Mali broj, izvukavši se iz borbe, po nesigurnim putevima kroz šume stigae u zimovnik kod legata Tita Labijena i obavijesti ra o onome pggo je učinjeno.

38. Ohrabren ovom pobjedom Ambiorig krenu odmah s konjicom u Atuatuke, a oni su bili susjedi njegova kralјevstva, ne zaustavlјajući se ni preko noći ni preko dana i naredi da ga konjica prati. Kada je situaciju izložio i Atuatuke osokolio, stiže sutradan u Nervije i upozori ih da ne ispuste priliku da se zauvijek oslobode i kazne Rimlјane zbog nasilјa koja su podnosili. On saoppggi kako su dva legata ubijena i kako je velika masa vojske stradala. Nikako nije teško da legija, koja ca Ciceronom zimuje, bude iznenada napadnuta i potučena. Obećava da će u tom poslu biti pomagač. Ovom besjedom lako pridobi Nervije.

39. Stoga smjesta posla glasnike do Ceutrona, Grudija, Levaka, Pleumoksija i Gejdumna, a svi su oni pod njihovom vlašću, da sakupe pggo mognu vittte četa i neočekivano dojure do Ciceronova zimovnika, dok još nije do njega stigao glas o Titurijevoj smrti. Uz ovo se još dogodi — a to je moralo da bude — da su neki vojnici, koji su se u šume radi drva i građevnog materijala bili udalјili, iznenada bili pohvatani. Popggo su ih s velikom vojskom opkolili, Eburoni, Nerviji, Atuatuci i svi njihovi saveznici i štićenici počeše napadati na legiju. Naši se brzo late oružja pa se popnu na nasip. Taj dan se je tetttko izdržao, jer su neprijatelјi svu nadu polagali u brzinu pa kada su se te pobjede dočepali, pouzdali su se da će zauvijek ostati pobjednici.

40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo i. obećao

103

velike nagrade onim koji mu ga predaju. Kako su svi putevi bili opsjednuti, izaslanici budu pohvatani. Noću je od građe, koju su radp utvrđenja bili priredili, nevjerovatnom brzinom bilo podignuto najmanje stotinu i dvadeset kula, a ono, što je izgledalo da utvrdi nedostaje, bude dovršeno. Sutradan neprijatelјi sakupe daleko vittte četa, opsjednu logor i ispune jarak. Naši na isti način, kao i dan ranije, pruže otpor. Isto se to uzastopce dogodi i slijedećih dana. Rad preko noći nije prekidan nijednog časa. Ni bolesnim, ni ranjenim nije se pružila prilika da se smire. Što god je bilo potrebno za opsadu idućeg dana, preko noći bi se pripremilo. Tako bude izrađeno mnogo nagorjelih kolaca i velika količina zidnih kopalјa. Kule se popode, a prsobrani od lјese ispletu. I sam Ciceron, iako je bio nježna zdravlјa, čak ni noćno vrijeme nije sebi za počinak ostavlјao pa su šta

120

i za to mu zadaje riječ. On se sa ranjenim Kotom posavjetovao da se, ako mu se sviđa, povuku iz borbe pa sa Ambiorigom zajedno porazgovaraju, a nada se da za svoju dobrobit i za dobrobig vojnika može nešto isposlovati. Kota odbi da ide kod naoružana neprijatelјa i na tome čvrsto sstade.

37. Sabin naredi da ga u taj čas prate vojni tribuni koje je oko sebe imao, i centurioni prvih redova, pa kako Ambiorigu bliže priđe, pozvan da odloži oružje, posluša naređenje, a zapovijedi i svojim vojnicima da to isto učine. Dok su dakle između sebe o uslovima raspravlјali i dok je govor s Ambiorigove strane bio hotimično poduži, Titurije polako zavaravan bude ubijen. Tada pak po svome običaju najave pobjedu, dignu graju pa izvrše juriš i naše vojnike dovedu u zabunu. Tu bude ubijen i Lucije Kota boreći se sa dosta velikim brojem vojnika. Ostali se u logor, odakle su bili izašli, povuku. Među njima zastavnik Lucije Petrosidije, iako je bio pritiješnjen velikim brojem neprijatelјa, pronese orla preko nasipa pa i sam boreći se veoma hrabro poganu pred logorom. Oni do noći jedva izdrže opsadu, a u toku noći se svi do jednog, izgubivši nadu na spas, poubijaju. Mali broj, izvukavši se iz borbe, po nesigurnim putevima kroz šume stigae u zimovnik kod legata Tita Labijena i obavijesti ra o onome pggo je učinjeno.

38. Ohrabren ovom pobjedom Ambiorig krenu odmah s konjicom u Atuatuke, a oni su bili susjedi njegova kralјevstva, ne zaustavlјajući se ni preko noći ni preko dana i naredi da ga konjica prati. Kada je situaciju izložio i Atuatuke osokolio, stiže sutradan u Nervije i upozori ih da ne ispuste priliku da se zauvijek oslobode i kazne Rimlјane zbog nasilјa koja su podnosili. On saopšti kako su dva legata ubijena i kako je velika masa vojske stradala. Nikako nije teško da legija, koja ca Ciceronom zimuje, bude iznenada napadnuta i potučena. Obećava da će u tom poslu biti pomagač. Ovom besjedom lako pridobi Nervije.

39. Stoga smjesta posla glasnike do Ceutrona, Grudija, Levaka, Pleumoksija i Gejdumna, a svi su oni pod njihovom vlašću, da sakupe pggo mognu vittte četa i neočekivano dojure do Ciceronova zimovnika, dok još nije do njega stigao glas o Titurijevoj smrti. Uz ovo se još dogodi — a to je moralo da bude — da su neki vojnici,

121

koji su se u šume radi drva i građevnog materijala bili udalјili, iznenada bili pohvatani. Popggo su ih s velikom vojskom opkolili, Eburoni, Nerviji, Atuatuci i svi njihovi saveznici i štićenici počeše napadati na legiju. Naši se brzo late oružja pa se popnu na nasip. Taj dan se je tetttko izdržao, jer su neprijatelјi svu nadu polagali u brzinu pa kada su se te pobjede dočepali, pouzdali su se da će zauvijek ostati pobjednici.

40. Ciceron je odmah poslao Cezaru pismo i obećao velike nagrade onim koji mu ga predaju. Kako su svi putevi bili opsjednuti, izaslanici budu pohvatani. Noću je od građe, koju su radi utvrđenja bili priredili, nevjerovatnom brzinom bilo podignuto najmanje stotinu i dvadeset kula, a ono, što je izgledalo da utvrdi nedostaje, bude dovršeno. Sutradan neprijatelјi sakupe daleko više četa, opsjednu logor i ispune jarak. Naši na isti način, kao i dan ranije, pruže otpor. Isto se to uzastopce dogodi i slijedećih dana. Rad preko noći nije prekidan nijednog časa. Ni bolesnim, ni ranjenim nije se pružila prilika da se smire. Što god je bilo potrebno za opsadu idućeg dana, preko noći bi se pripremilo. Tako bude izrađeno mnogo iagorjelih kolaca i velika količina zidnih kopalјa. Kule se popode, a prsobrani od lјese ispletu. I sam Ciceron, iako je bio nježna zdravlјa, čak ni noćno vrijeme nije sebi za počinak ostavlјao pa su štavittte i vojnici dolazili i nagovarali ga da se pripazi.

41. Tada vođe i prvaci Nervija, koji su kod Cicerona imali nekakav pristup za razgovor i razlog za prijatelјstvo, rekoše da žele da razgovaraju. Kada im se pružila prilika, spomenuše ono isto što je Ambiorig sa Titurijem raspravio: da je sva Galija pod oružjem, da su Germani prešli Rajnu, da se Cezarev zimovnik, a i ostali zimovnici napadaju. Štaviše, napomenuše i Sabinovu smrt, a kao dokaz da je istina navedu Ambioriga. Rekoše da griješe oni koji se nekakvoj pomoći nadaju od onih koji u sebe nemaju pouzdanja. Ipak su Ciceronu i rimskom narodu tako skloni, da ne prigovaraju ni zbog čega osim zimovnika i ne žele da ova navika zastari, a dopušteno im je da iz zimovnika bezbjedno odu i da bez straha, u koje god krajeve žele, krenu. Ciceron na to samo jednu odgovori: nije običaj rimskoga naroda da od naoružana neprijatelјa prima ikakav uslov, a ako žele da odlože oružje, neka ga uzmu kao pomoćnmka i neka

122

Cezaru pošalјu legate. On se nada da će, s obzirom na njegovu pravednost, postići ono što budu tražili.

42. Prevareni u toj nadi Nerviji opašu zimovnik šancem od deset i rovom od petnaest stopa. Ovako su oni od nas naučili i prema praksi iz ranijih godina, a poučili su ih i neki zaroblјenici iz vojske na koje su naišli, Ali nije bilo pri ruci nikakva želјeznog oruđa, koje bi bilo od koristi za tu vrstu posla, pa su bili prisilјeni da mačevima busenje sasijecaju, a da rukama i kabanicama zemlјu crpaju. Po tome se poslu moglo saznati i za veliki broj lјudi, jer su za manje od tri časa izveli utvrđenje od tri hilјade koraka u opsegu, a za ostale dane kule u visini nasipa, pa su počeli da pripremaju i prave srpove i kornjače, a u to su ih isti zaroblјenici uputili.

43. Kada se sedmi dan opsade digao veliki vjetar, počeli su da iz praćki bacaju užarene kugle od meke ilovače i usijane strijele na kućice, koje su na galski način bile slamom pokrivene. One su se začas upalile i zbog velikog vjetra po svakom logorskom mjestu vatru raznijele. Neprijatelјi su uz veliki poklič, kao da je pobjeda već zadobivena i osigurana, počeli da vuku kule i kornjače i da se stepenicama penju na nasip. Ali je kod vojnika bila tolika hrabrost i tolika prisebnost duha da se, iako su opazili da plamen sa svih strana liže i da ih velika masa strijela gađa, da sva njihova prtlјaga i sav imetak gori, niko nije ne samo sa nasipa sklonio da bi se udalјio, nego se štaviše nije gotovo ni okrenuo i svi su se žestoko i veoma junački borili. Taj dan je za naše bio najmučniji, ali je ipak imao takav ishod da je baš toga dana najveći broj neprijatelјa bio ranjen i ubijen, tako da su se pod samim iasipom zbili i da poslјednji prvim nisu odstupa omogućavali. Kada je međutim plamen malo popustio i primaknuta kula na jednom mjestu nasip doticala, centurioni treće kohorte, sa onoga mjesta gdje su stajali, odstupiše i sve svoje pokrenuše pa mašući i vičući počeše zvati neprijatelјe da uđu ako žele, ali se niko od njih ne usudi da se pojavi. Tada su bili sa svih strana uznemirivani kamenjem koje je bacano, a i kula je zapalјena.

44. U legiji su bili veoma hrabri lјudi centurioni Tit Pulon i Lucije Voren koji su se već približavali prvim redovima. Oni su se između sebe stalno prepirali koji je

123

od kojeg bolјi i za sve se vrijeme vrlo lјubomorno otimali o položaj. I dok se od njih Pulon veoma odvažno kraj utvrđenja borio, reče: „Zašto se, Vorene, ustručavaš, ili kakvu to možda priliku očekuješ da iskušaš svoje junaštvo? Ovaj će dan pokazati ko je vjera, a ko je nevjera." Kako to reče istupi ispred tvrđave pa prema onoj neprijatelјskoj strani, koja je izgledala da je najgušća, pojuri. Ali, ni Voren se međutim ne zadrža na šancu, već, bojeći se svakojaka ogovaranja, pođe za njim. Kada se našao na osrednjem razmaku, Pulon pusti koplјe na neprijatelјa i jednoga, koji je iz mase bio istrčao, pogodi. Dok je onaj pogođen izdisao, neprijatelјi ga štitovima zaklone, a na ovog svi strijele odapnu i ne dadoše mu prilike da se izvuče. Pulonov štit bude probijen i koplјe se zabode u remen. Taj udarac mu odbije korice pa kada je pokušao da izvuče mač, zaustavi mu desnu ruku i tako ga onesposoblјena neprijatelјi opkole. Nјemu pritrča suparnik Voren pa mu se u nevolјi nađe na pomoći. Sada najedanput sva rulјa sa Pulona navali na ovoga te se mislilo da je pogođen koplјem. Voren se s mačem prihvati borbe izbliza, pa pošto je jednog ubio, ostale malo potisnuo i dok je sve revnosnije navalјivao, okliznu se u jamu. Ponovo mu Pulon, dok je bio opkolјen, priđe u pomoć pa se obojica zdravi i čitavi, popggo su mnoge pobili, uz najveći trijumf vrate u tvrđavu. Tako je slučaj kroz natjecanje i borbu obojicu izmijenio da jedan drugome kao suparnik posluži na pomoć i spas i nemoguće je ocijeniti koji je Kora u hrabrosti vittte nadmašio.

45. Koliko je iz dana u dan opsada bila žešća i lјuća, a naročito otkako je veliki broj vojnika bio ranama iscrplјen, pa je borba svedena na malo branilaca, toliko su češće pisma i glasnici Cezaru slati. Od njih je jedan broj uhvaćen pa je naočigled naših vojnika mučen i ubijan. Unutra u logoru nalazio se jedan Nervije, po imenu Vertikon, od vrlo ugledna roda, koji je od početka opsade bio pobjegao Cezaru i iskazao mu svoju odanost. On nagovori roba da uz veliku nagradu i s nadom na oslobođenje odnese Cezaru pismo. Ovaj ga pronese umotano u koplјe, i Gal šetajući između Gala bez ičijeg sumnjičenja dođe do Cezara. Od ovoga je doznao o

124

opasnosti u kojoj je Ciceron i legija. 46. Primivši pismo, Cezar odmah oko jedanaestog

časa dana posla glasnike u Belovace kvestoru Marku Krasu, čiji je zimovnik bio udalјen od njega na dvadeset i pet hilјada koraka, i naredi da legija u pola noći krene i da brzo do njega dođe. Kras krenu sa glasnikom. Drugoga pošalјe legatu Gaju Fabiju da dovede legiju u zemlјu Atrebata, popggo je znao da mu tim pravcem treba putovati. Labijenu je pisao da, ako ima mogućnosti, priteče državi u pomoć i neka s legijom dođe u zemlјu Nervija. On je smatrao da ostali dio vojske, pošto je nešto vittte bio udalјen, ne treba očekivati. Iz obližnjeg zimovnika sakupi oko četiri stotine konjanika.

47. Oko trećeg časa obavijesti ga prethodnica o Krasovu dolasku pa toga dana prevali dvadeset hilјada koraka. On postavi Krasa za komandanta u Samarobrivi i dade mu legiju, jer je tu bio ostavio vojnu prtlјagu, državne taoce, zvanična akta i svu hranu koju je tamo bio dopremio, kako bi zimu preživeo. Fabije se, kako je bilo naređeno, ne zadrža mnogo i sa legijom se susrete na putu. A Labijen, popggo se saznalo za smrt Sabinovu i za pokolј kohorata, kada su sve jedinice Trevera kod njega stigle, bojeći se, ako krene iz zimovnika, da ne bude izgledalo kao da bježi i da neće moći odolјeti napadu neprijatelјa, osobito što je bio svjestan da su se oni novom pobjedom uzoholili, odgovori Cezaru pismom uz kakav rizik želi da legiju izvede iz zimovnika pa opisa i događaj u Eburonima. Obavijesti ga da su se sve treverske pješadijske i konjičke jedinice smjestile na tri hilјade koraka od njegova logora.

48. Cezar je njegovu odpuku odobrio pa iako se pomisao na tri legije bila smanjila na dvije, ipak je jedinu mogućnost u zajednički spas nalazio u brzini. Ubrzanim maršem stiže u zemlјu NerviJa. Tu od zaroblјenika doznade ono što se kod Cicerona zbivalo, i koliko je situacija kritična. Tada nekog od galskih konjanika nagovori da uz veliku nagradu odnese Ciceronu pismo. Ono je bilo napisano grčkom azbukom i poslato da ne bi, ukoliko bi bilo otkriveno, neprijatelјi saznali naše namjere. Ako ne bi mogao cilјu stići, posavjetova ga da koplјe, popggo pismo bude privezano uz remen, zavitla

125

posred logorskih utvrda. U pismu pittte da on sa legijama kreće i brzo će stići pa ga sokoli da se drži negdašnjeg junaštva. Gal, bojeći se opasnosti, baci koplјe onako kako mu je bilo savjetovano. Ono se slučajno zaustavi na kuli i naši ga dva dana nisu primijetili, a treći dan ga opazi nekakav vojnik, pa popggo ga skinu, posla ga Ciceronu. On ga pročita i na zboru vojnika objavi pa sve obuze ogromno veselјe. Tada su se izdaleka vidjeli dimovi požara i ta pojava razbi svaku sumnju u dolazak legije.

49. Saznavši preko uhoda za situaciju, Gali napuste opsadu pa sa svim četama krenu prema Cezaru. Bilo ih je oko šezdeset hilјada naoružanih. Kada mu se ukazala prilika, Ciceron od istoga Vertikona, koga smo gore spomenuli, zatraži Gala da pismo dostavi Cezaru i upozori ga da oprezno i pažlјivo putuje, a u pismu napisa kako su se neprijatelјi od njega bili udalјili, a da sada čitava masa kreće prema njemu. Kada je to pismo oko pola noći doneseno, Cezar svoje obavijesti i podiže im borbeni duh. Sutradan u ranu zoru pokrenu logor, pa pošto je prešao četiri hilјade koraka, opazi preko doline i potoka mnoštvo neprijatelјa. Veliku je opasnost predstavlјala borba sa tako malim četama, na tako nepovolјnom mjestu. Popggo je tada znao da je Ciceron oslobođen opsade, spokojno je razmišlјao o popuštanju u brzini. On se zaustavi i što je mogao na ravnijem mjestu podiže logor, koji, iako je no sebi bio neznatan, jedva sedam hilјada lјudi, osim toga bez ikakve prtlјage, ipak, pomoću uskih staza, što je mogao vittte stijesni, a to s namjerom da ga neprijatelј potpuno zanemari. U međuvremenu, pošto je poslao uhode na sve strane, dozna i kojim putem može najlakše preći dolinu.

50. Istoga dana, nakon pggo se kraj vode odigralo nekoliko neznatnih konjičkih bitaka, i jedni i drugi se povuku na svoj položaj: Gali, jer su očekivali obilnije čete koje još nisu bile stigle, a Cezar, ako, pokazujući tobože strah, slučajno mogae neprijatelјa na svoju stranu primamiti, na s ove strane doline pred logorom bitku zametnuti, a ako mu to ne pođe za rukom, da onda ispita puteve pa da uz malu opasnost dolinu i rijeku pređe. U ranu zoru neprijatelјska se konjica približi logoru na s našim konjanicima započe bitku. Cezar zapovijedi da se konjanici hotimično povuku i u logor sklone, a da se u isti

126

čas logor sa svih strana višim nasipom osigura, kapije zatvore i da se, obavlјajući taj posao, što vittte trči i kao u strahu posluje.

51. Neprijatelјi, namamlјeni svim tim postupcima, prevedu čete i na nepovolјnom mjestu započnu borbu pa štaviše, pošto su se bili odvojili od nasipa, priđu bliže, a strijele sa svih strana unutar tvrđave bace. Glasnicima, koje su unaokolo bili razaslali, narede da oglase da, ako neki Gal ili Rimlјanin želi da prije trećeg časa kod njih dođe, to će mu biti dozvolјeno i bez opasnosti, a poslije toga neće biti moguće. No, oni naše potcijene i na taj način što su zazidali kapije sa po jednim redom busenja pa je izgledalo da se onamo ne može provaliti, te jedni počnu nasip rukom razvalјivati, a drugi jarkove ispunjavati. Tada Cezar izvrši juriš kroza sve kapije pa pustivši konjicu, natjera tako brzo neprijatelјe u bijeg, da se uopšte niko borbe radi ne zaustavi te ih veliki broj poubija, a sve vojnike liši oružja.

52. Bojeći se da dalјe istupa, jer su se šume i močvare bile ispriječile — a videći da se na tome mjestu čak ni malena šteta ne može nanijeti — istoga dana stiže do Cicerona sa svim svojim očuvanim jedinicama. On se čudio podignutim neprij atelјskim kulama, kornjačama i utvrdama, a kada je izveo legiju, saznade da čak ni svaki deseti vojnik nije ostao bez rane. Iz svega toga zaklјuči uz kakvu su se opasnost i uz kakvu su se hrabrost ti događaji odigravali. Cicerona zbog njegove zasluge, a i legiju pohvali, a centurione, jednog po jednog i vojne tribune pozva pa prema Ciceronovu svjedočenju dozna da su bili osobito hrabri. O Sabinovu i Kotinu slučaju bude obaviješten od zaroblјenika. Sutradan održa skupštinu, ukaza na junačko držanje, a vojnike utješi i ohrabri: to što su legatovom krivicom i neopreznošću pretrpjeli poraz, treba tim ravnodušnije podnijeti što su uz nakponost besmrtnih bogova i uz hrabrost osvetili poraz, a ni neprijatelјsko radovanje nije dugotrajno, niti će naša žalost trajati duže vremena.

53. Labijenu je u međuvremenu preko Rema nevjerovatnom brzinom dopro glas o Cezarevoj pobjedi pa iako je od Ciceronova zimovnika bilo daleko šezdeset hilјada koraka, Cezar je onamo stigao poslije devetog dnevnog časa. Prije pola noći nastade vika na kapiji logora, koja je od strane Rema bila znak za Labijena da se pobjeda proglašava i da mu upućuju čestitke. A kada je ova vijest stigla do Trevera, Indutiomar, koji

127

je bio odlučio da idućeg dana napadne Labijenov logor, odbježe noću i sve čete povrati u Trevere. Cezar povrati Fabija sa legijom u zimovnik, a sam odluči da oko Samarobrive provede zimu sa tri legije u tri zimovnika. Kako su se u Galiji pojavili toliki neredi, odluči da sam preko cijele zime ostane kod vojske. Kada se naime ta nemila vijest o Sabinovoj smrti pronijela, sve su galske države o ratu vijećale, glasnike i delegacije na sve strane slale i ispitivale kakvu odsudnu odluku da donesu i odakle da rat započnu pa su se na usamlјenim mjestima održavali i noćni sastanci. Cezaru gotovo nijedan časak u cijelom zimskom periodu nije prošao bez brige i da nije kakvu vijest o namjerama ili pokretu Gala primio. Između ostalog bio je obaviješten i od kvestora Lucija Roscija, koga je bio postavio za komandanta trinaeste legije, kako su mnoge čete Gala, iz onih država koje se zovu Aremorike, došle da ga napadnu i od njegova su zimovnika udalјene najviše osam hilјada koraka, ali, kada je stigla vijest o Cezarevoj pobjedi, one su se razišle, tako da je povlačenje bilo poput bijega.

54. A Cezar je, pozivajući sebi prvake svake države, pa jedne plašeći time što je dokazivao da zna šta se događa, a druge hrabreći, veliki dio Galije držao u pokornosti. Ipak su Senoni, a ta je država među Galima osobito jaka i uživa veliki ugled, pokušali da prema javnoj osudi ubiju Kavarina, koga je Cezar kod njih bio postavio za kralјa, a njegov brat Moritasg i njegovi preci su, po dolasku Cezarevu u Galiju, bili zadobili kralјevinu. Kada je to predosjetio i bio pobjegao, progonili su ga sve do granice pa su ga i iz kralјevine i iz kuće istjerali i Cezaru poslali legate da se opravdaju. Kada je naredio da cijeli senat kod njega dođe, nisu se naredbi pokorili. A toliko je kod lјudi varvara značilo to što su se našli neki lјudi koji su bili kolovođe u nametanju rata i takva je promjena raspoloženja izazvana kod svih da je osim Heduanaca i Rema — kojima je Cezar uvijek osobitu čast iskazivao, jednim zbog stare i vječite vjernosti prema rimskom narodu, a drugim zbog najnovijih usluga u galskom ratu — gotovo svaka država nama bila sumnjiva. I ne znam da li se tome treba čuditi kako s mnogih drugih razloga, tako najviše i stoga što su oni koji su se u ratnom junaštvu nad svim plemenima isticali, toliko izgubili na njegovu lijepu mišlјenju i veoma teško patili što su morali da podnose rimsko gospodstvo.

55. Treveri pak i Indutiomar nisu kroz cijelu zimu propustili nijedan časak a da preko Rajne ne pošalјu legate, ne uznemire države, ne obećaju novac i pošto je velika masa naše

128

vojske ubijena, ne govore da je preostao mnogo manji dio. Ipak nijednu germansku državu nije mogao skloniti da pređe Rajnu, iako kažu da su oni dva puta pokušavali, u Ariovistovu ratu i prilikom prelaska Tenktera, ali da sreće neće više kušati. Prevaren u toj nadi, Indutiomar loče da isto tako sakuplјa čete, da vježba, da od susjeda konje nabavlјa, a uskoke i kažnjenike po cijeloj Galiji uz velike nagrade sebi primamlјuje. I toliki je već ugled takvim postupcima u Galiji stekao, da su mu sa svih strana izaslanstva stizala pa su naklonost i prijatelјstvo i zvanično i u svoje ime molila.

56. Kada je shvatio da mu sami od sebe dolaze, s jedne strane Senoni i Karnuti i da ih proganja savjest zbog zločina, a s druge da Nerviji i Atuatuci Rimlјanima rat pripremaju i da će mu nedostajati čete dobrovolјaca, ako iz svoje zemlјe bude krenuo, navijesti skupštinu pod oružjem. Ovakav je prema galskom običaju početak rata. Ko od svih naoružanih mladića onamo, kuda se prema opštem zakonu moraju sakupiti, poslјednji između njih stigne, taj na očigled mase bude na svakojake muke stavlјan i ubijen. Na toj skupštini svoga zeta Cingetoriga, prvaka druge stranke, koga smo ranije pomenuli, a koji je Cezaru iskazao vjernost i od njega se nije odvajao, oglasi za neprijatelјa i imetak mu zaplijeni. Pošto je to izvršio, izjavi pred skupštinom da su ga pozvali Senoni i Karnuti i mnoge druge galske države. On namjerava da tamo ide preko zemlјe Rema i da pustoši njihova polјa, a da prije nego što to učini napadne Labijenov logor. Ono što je želio da učini, to i preduze.

57. Pošto se Labijen nalazio u veoma utvrđenom logoru, kako po prirodi mjesta tako i po građevini, nikakve se opasnosti nije bojao ni za sebe ni za legiju, a premišlјao je da u ratnim operacijama ne propusti nikakvu priliku. Stoga, doznavši preko Cingetoriga i njegovih rođaka za Indutiomarov govor, koji je u skupštini držao, posla glasnike u susjedne zemlјe, a odasvud pozva i konjanike pa im zakaza i određeni dan za sastanak. Indutiomar se međutim gotovo svakoga dana sa cjelokupnom konjicom šetao ispred njegova logora, s jedne strane da upozna položaj logora, a s druge da vodi razgovor ili da izaziva strah. Konjanici su većinom izdaleka bacali strijele preko nasipa. Labijen je svoje lјude u tvrđavi zadržavao pa je svim sredstvima kojima je mogao strah uvećavao.

58. Indutiomar je iz dana u dan s većim prezirom logoru prilazio pa je ovaj jedne noći, pošto je upustio konjanike svih susjednih država, za koje se pobrinuo da se pozovu, uz toliku

129

razboritost pomoću straža sve svoje u logoru zadržao da se taj postupak ni na koji način Treverima nije mogao ni dojaviti ni prenijeti. Međutim Indutiomar, prema svakodnevnoj navici, pristupi logoru i tu provede dobar dio dana. Konjanici odapnu strijele i uz mnogo pogrdnih riječi pozovu naše na borbu. Kako naši nisu davali nikakva odgovora, oni su se, kada se ukazala prilika, raštrkani i razasuti razišli. Labijen iznenada ispusti cijelu konjicu kroz dvije kapije, posavjetova ih i strogo upozori da, dok su neprijatelјi prestrašeni i u bijeg natjerani — jer je vidio da će se dogoditi ono što se i dogodilo — svi do jednog napadnu Indutiomara i da niko nikoga drugoga ne ranjava prije nego njega ubijena vidi, pošto nije želio da se on, dok drugi okpijevaju, dočepa prilike da pobjegne. Onim ksji ga budu ubili obeća velike nagrade, a konjanicima posla u pomoć kohorte. Sreća se osmjehnu odluci čovjeka pa kada svi napadoše na jednoga, Indutiomar, uhvaćen na samom plićaku rijeke, bude ubijen, a glava mu odnesena u logor. Vraćajući se, konjanici pobiju one koje su mogli da stignu. Doznavši za ovaj slučaj, čete Eburona i Nervija, koje su se bile sakupile, raziđu se, a malo poslije toga događaja Cezar je imao mirniju Galiju.

ŠESTA KNјIGA

1. Cezar očekujući s mnogo razloga veće komešanje u Galiji odluči da preko legata Marka Silana, Gaja Antistija Regina i Tita Sekstija pokupi vojsku, a u isti čas zatraži od prokonzula Gneja Pompeja, koji je s državnih razloga, iako sa zapovjedničkom vlašću, ostao pored grada, da naredi da oni koje je iz Cisalpinske Galije kao konzul na zakletvu pridobio, pod zastave dođu i k njemu krenu. Mnogo mu je bilo stalo do toga da Gali i dalјe misle i da se čini kako su snage Italije takve da se, iako je nešto poraza u ratu bilo, mogu ne samo kroz kratko vrijeme obnoviti, već da se čak mogu i većim četama ojačati. Popggo je to Pompej i za lјubav države i prijatelјstva učinio, a i preko svojih lјudi popis vojske brzo obavio, prije nego se zima završila pokupi i dovede tri legije. Podvostručivši broj onih kohorata koje je sa Kvantom Titurijem bio izgubio, on dokaza i brzinom i vojskom šta su u stanju učiniti disciplina i snaga rimskog naroda.

2. Kada je Indutiomar, kao što smo saopštili, bio ubijen, Treveri prenesu vlast na njegove rođake. Oni su

130

susjedne Germane uznemirivali i nisu prestajali da obećavaju novac. Kada to od najbližih ne mognu postići, pokušaju od onih udalјenijih. Pridobivši neke države, oni se između sebe zakunu i taocima se za novac pobrinu. Ambioriga i drugarstvom i savezom uza se privežu. Kada je Cezar za to doznao, i kada je vidio da se rat odasvuda priprema, da se Nerviji, Atuatuci i Menapiji, pošto su se povezali sa svim Germanima s ove strane Rajne, nalaze pod oružjem, da Senoni na naređenje nisu odgovorili i da sa Karnutima i susjednim državama zajednički vijećaju, da Treveri Germane čestim delegacijama uznemiruju, smatrao je da mu na rat treba ranije pomišlјati.

3. Stoga, iako zima još nije bila prestala, sakupivši četiri najbliže legije, iznenada krenu u zemlјu Nervija pa prije nego što su se mogli ili sakupiti ili skloniti, zarobi veliki broj stoke i lјudi. A kada taj plijen vojnicima ustupi i polјa opustoši, natjera ih da na predaju dođu i da mu taoce daju. Pošto taj posao brzo obavi, legije opet u zimovnik vrati. Početkom lјeta sazva skupštinu Galije, kako je to običavao, pa kada su ostali, osim Senona, Karnuta i Trevera, stigli, smatrajući to kao početak rata i odmetništva, a da bi izgledalo da sve drugo zapostavlјa, prenese skupštinu u grad Parižana Luteciju. Ovi su graničili sa Senonima i prema sjećanju predaka u jednu su se državu spojili, ali se smatra da u to odmetništvo nisu upleteni. Pošto je takva odluka sa govornice saopštena, on istoga dana krenu u Senone i brzim maršem onamo stiže.

4. Kada je saznao za njegov dolazak, Akon, koji je bio začetnik toga plana, naredi da se većina sakupi u gradove. Onima koji su pokušali da to prije učine jave da su Rimlјani već stigli. Oni u nevolјi odustanu od najmere i pošalјu Cezaru legate da mole za oprost. Uz pomoć Heduanaca, s čijom su državom od davnina bili u prijatelјskom odnosu, pristupe Cezaru. Cezar im, na molbu Heduanaca, rado oprosti i primi izvinjenje, jer je smatrao da je lјetnje doba za ratovanje a ne za vođenje istrage. Pošto je zatražio taoce, stotinu ih predade Heduancima na čuvanje. Na isto mjesto Karnuti pošalјu legate i taoce i iskoriste Reme kao posrednike, pod čijom su zaštitom bili, pa dobiju isti odgovor. Cezar završi skupštinu pa zatraži od država konjanike.

131

5. Pokorivši ovaj dio Galije, sav se i srcem i dušom prihvati rata sa Treverima i Ambiorigom. Naredi da Kavarin sa senonskom konjicom kreie s njim, da se kakva buna ne bi izrodila, bilo zbog ogorčenja ovoga čovjeka, bilo što je sam na se navukao gnjev države. Pošto je te stvari sredio, kao sigurno je smatrao da se Ambiorig u borbi neće ogledati na je o njegovim namjerama počeo u sebi razmišlјati. Menapiji su bili susjedi eburonske zemlјe, zaštićeni nepreglednim močvarama i šumama, i oni jedini iz Galije nikada nisu Cezaru slali legate radi mira. Znao je da oni i Ambiorig gaje prijatelјske odnose, a isto tako doznao je da je preko Trevera postao prijatelј s Germanima. Smatrao je da mu treba tu pomoć odbiti prije nego što ga izazove na rat, da se ne bi u bezizlaznom položaju ili Menapijima odmetnuo ili bio prisilјen da se udruži s Germanima s one strane Rajne. Kada je ovakvu odluku donio, poslao je Labijenu u Trevere prtlјagu cijele vojske pa je naredio da dvije legije krenu prema njemu. On lično sa pet lako naoružanih legija pođe u Menapije. Ovi nisu stvorili nikakvu jedinicu kao obezbjeđenje mjestu, nego su pouzdavši se u šume odbjegli i sve svoje onamo prenijeli.

6. Pošto je Cezar sa legatom Gajem Fabijem i kvestorom Markom Krasom razdijelio čete i na brzinu izgradio mostove, krenu u tri pravca pa zapali zgrade i zaseoke, a zadobi i veliki broj stoke i lјudi. Prisilјeni takvim okolnostima, Menapiji mu pošalјu legate da mole za mir. A on, dobivši taoce, odlučno izjavi da će ih smatrati neprijatelјima ako kogod Ambioriga ili njegove legate bude primio u svoju zemlјu. Pošto je to osigurao, ostavi na mjesto straže Komija Atrebata s konjicom, a sam krenu u Trevere.

7. Dok je Cezar tako radio, Treveri su se, sakupivši velike čete pješadije i konjice, pripremali da Labijena sa jednom legijom, koja je u njihovoj zemlјi zimovala, napadnu. I već su od njega bili udalјeni samo dva dana hoda, kad ono saznaju da su stigle dvije legije koje je Cezar poslao. Kada su postavili logor na petnaest hil јada koraka, odpuče da sačekaju pomoć Germana. Saznavši za namjeru neprijatelјa, a uzdajući se da će mu se zbog njihove neopreznosti ukazati nekakva prilika za borbu,

132

Labijen ostavi pet kohorata kao zaštitu komori, a on sa dvadeset i pet kohorata i velikom konjicom krenu na neprijatelјa pa na razmaku od hilјadu koraka postavi logor. Između Labijena i neprijatelјa nalazila se rijeka sa teškim prelazom i strmim obalama. Nјemu ni samu nije napamet padalo da je prelazi, niti je mislio da će je neprijatelј prelaziti. Nada na pomoć je iz dana u dan bila sve veća. Popggo se pričalo da se Germani približuju, hotimično se i javno govorilo da on neće sebe i svoju vojsku izvrgavati nesigurnoj sudbini, nego će sutradan u ranu zoru pokrenuti logor. Ovakav podatak brzo stiže do neprijatelјa, jer je u velikom broju galskih konjanika bilo nekih koje je priroda gonila da budu naklonjeni galskoj stvari. Labijen sakupi noću vojne tribune i prve redove pa im saoppggi kakva mu je namjera, a da bi kod neprijatelјa na lakši način stvorio uvjerenje da ga je strah, naredi da se uz veću graju i galamu, nego je to u običaju kod rimskoga naroda, pokrene logor. On takvim postupkom predstavi pokret kao bijeg. Ovo je takođe, uslijed tolike blizine logora, dostavlјeno neprijatelјima prije zore.

8. Tek što je zadnja četa bila izašla izvan utvrda, kad ono Gali, međusobno ohrabreni, da ne bi očekivani plijen iz ruku ispustili — pošto bi dugo bilo očekivati pomoć Germana, dok su Rimlјani bili prestrašeni, a ne bi smjeli dopustiti ni da im ugled trpi, pa da se uz toliku vojsku ne usude da napadnu tako malu četu, a osobito onu koja bježi i koja je nenaoružana — ne htjedoše da se predomišlјaju da rijeku pređu i da na nezgodnu mjestu boj zametnu. Labijen, predosjećajući da će se to dogoditi, a da bi sve s ove strane rijeke primamio, posluživši se istom varkom kao da ide, polako je odmicao. Tada pošalјe komoru malo naprijed pa pošto je smjesti na nekakvu brežulјku, reče: „Eto, vojnici, pružila vam se prilika koju ste očekivali. Sgoga,, držite neprijatelјa na nepovolјnu i neravnopravnu položaju i pokažite istu hrabrost pred nama vojvodama, koju ste često pokazivali pred vojskovođom i smatrajte kao da je i on tu i da svojim očima posmatra." U isti čas okrenu zastavu prema neprijatelјu i naredi da se vojska postavi u stroj pa, poslavši nekoliko eskadrona kao pomoć komori, ostale konjanike rasporedi po krilima. Naši odjedamput digoše graju pa upute koplјa prema

133

neprijatelјima. Kada vidješe da oni za koje su vjerovali da isklјučivo bježe, mimo očekivanja i neprijatelјski raspoloženi prema njima sa bojnim znakovima nastupaju, ne mogoše napad izdržati, već se pri prvom naletu, natjerani u bijeg dohvatiše obližnjih šuma. Labijen ih je u stopu pratio pa pošto je veliki broj pobio, a mnoge zarobio, poslije nekoliko dana opet zadobi državu. Naime, Germani koji su u pomoć priskakali, doznavši za bijeg Trevera, povukoše se kući. S njima su bili i njih su pratili Indutiomarovi rođaci, koji su bili vođe pobune, pa su se iz države udalјili. Cingetorigu, za koga smo naveli da je od početka ostao vjeran, predato je prvo mjesto i vlast.

9. Pošto je Cezar iz Menapija došao u Trevere, odpučio je da s dva razloga pređe Rajnu. Jedan od njih je bio što je Treverima poslata pomoć protiv njega, a drugi da Ambiorig ne bi mogao da kod njih ima utočište. Kada je ovo učinio, odpučio je da malo poviše od onoga mjesta, kuda je ranije vojsku proveo, sagradi most. Prema poznatom i proračunatom načinu, a uz veliki napor vojnika, djelo bude izvedeno za nekoliko dana. Popggo je u Treverima ostavio kraj mosta jaku stražu da se ne bi s njihove strane iznenada pojavila kakva buna, ostale čete i konjicu prebaci. Ubiji, koji su ranije taoce bili dali i na predaju došli, pošalјu mu legate, da bi se opravdali, i oni saopšte kako iz njihove države pomoć u Trevere nije upućivana, niti su oni prekršili zadanu riječ. Oni ga mole i preklinju da ih poštedi da ne bi, zbog oppgge mržnje prema Germanima, kaznu platili pravedni mjesto krivih, a ako želi, oni obećaju da će dati vittte talaca. Pošto je Cezar stvar ispitao, doznao je da je pomoć od Sveba bila slata. On prihvati zadovolјštinu od Ubija, a prema Svebima pretraži prilaze i puteve.

10. Međutim, poslije nekoliko dana Ubijm su ga obavijestili da Svebi sve čete sakušvaju na jedno mjesto i da onim narodima, koji su pod njihovom vlašću, šalјu poruke da im pošalјu pomoćne čete za pješadiju i konjicu. Doznavši za ovo, pobrinu se za hranu, a izabere i podesno mjesto za logor. Ubijima naredi da dovedu stoku i da sav svoj imetak sa polјa sakupe u gradove, nadajući se da se varvari i neiskusni lјudi, natjerani oskudicom hrane,

134

mogu privolјeti na neravnopravan uslov ratovanja. Uz to zapovijedi da među Svebe često šalјu uhode i doznaju šta se kod njih događa. Ovi izvrše zapovijed pa pošto je prošlo nekoliko dana, pošalјu izvještaj: svi su se Svebi, pošto su o rimskoj vojsci sigurni podaci stigli, sa svim svojim četama i četama saveznika, koje su bili sakupili, duboko na krajnje granice povukpi. Tu ima šuma Vacenis, u koju su duboko prodrli, a ona se ispriječila kao prirodni zid pa štiti Heruske od Sveba, a Svebe od Heruska. Svebi su odlučili da čekaju dolazak Rimlјana na početku te šume.

11. Pošto se stiglo do ovoga mjesta, čini se da nije naodmet iznijeti nešto i o običajima galskim i germanskim i izložiti u čemu se ovi narodi između sebe razlikuju. U Galiji, ne samo u svim državama, okruzima i • srezovima, nego skoro i u pojedinim kućama, postoje stranke, a te stranke imaju prvake za koje se smatra da prema njihovu mišlјenju imaju najveći ugled, a od mišlјenja i suda ovih zavisi poslјednja odluka u svim poslovima i namjerama. Zbog toga je to, kako izgleda, od starine ustanovlјeno da ne bi kogod u narodu od nekog moćnijeg bio prikraćen. Niko pak ne podnosi da se njegovi napadaju i u nepriliku stavlјaju, a ako kogod drukčije radi, taj nikakva ugleda među svojim ne uživa. Isto ovako uređenje je uglavnom u cijeloj Galiji, jer su naime sve države podijelјene u dvije stranke.

12. Kada je Cezar u Galiju došao, prvaci jedne stranke su bili Heduanci, a druge Sekvani. Ovi drugi, pošto su sami malo značili, jer je najveći ugled od starine bio kod Heduanaca, a uz to su imali i mnogo pristalica, pridobiju Germane i Ariovista te ih uz velike žrtve i obećanja sebi primame. Međutim, poslije mnogih srećno završenih borbi, popggo su Sekvani cjelokupno plemstvo Heduanaca pobili, oni su tako silno uznapredovali da su veliku masu heduanskih pristalica sebi privukpi. Od njih su kao taoce dobili sinove prvaka pa su ih natjerali da se i zvanično zakunu da protiv Sekvanaca neće kovati nikakva plana, te su jedan dio silom osvojene zemlјe zaposjeli i vlast u cijeloj Galiji zadobili. Takvom nevolјom pritiješnjen, Divicijak krenu u Rim da od senata traži pomoć, ali se povrati neobavlјena posla. Dolaskom Cezarevim situacija se izmijenila, pa su taoci Heduancima

135

vraćeni, stara klijentela je ponovo stvorena, a nova preko Cezara stečena, a to s razloga što su oni koji su pristali uz prijatelјstvo Heduanaca uvidjeli da se koriste bolјim uslovima i pravičnijom vlašću, a uostalom da su im ugled i dostojanstvo porasli pa su tako Sekvani izgubili preimućstvo. Na njihovo mjesto nastupili su Remi, za koje se znalo da kod Cezara uživaju podjednaku naklonost. Oni koji zbog starih neprijatelјstava ne mogoše da se ni na koji način priklјuče Heduancima, predadoše se Remima kao štićenici. Ovi su ih vrlo savjesno pazili, pa su tako i novi i iznenada stečeni ugled čuvali. Situacija se tako razvila da su se Heduanci smatrali za kudikamo veću gospodu, a drugo mjesto po ugledu zauzeli su Remi.

13. U cijeloj Galiji postoje dva staleža onih lјudi koji nešto znače i neki ugled uživaju. Narod se naime smatra skoro kao roblјe, koji se po sebi ništa ne usuđuje i ne pušta se ni na kakav zbor. Mnogi se, bilo što su dugom ili velikim porezima ili nasilјem moćnih ugnjetavani, predaju u ropstvo plemićima pa ovi prema njima imaju sva ona prava koja imaju gospodari prema robovima. A od ova dva staleža jedno su druidi, a drugo vitezovi. Ovi prvi rukovode vjerskim ritualom, brinu se o javnim i privatnim žrtvama i tumače svete obrede pa im veliki broj mladića dolazi radi nauke i oni kod njih uživaju veliki ugled. Oni dakle gotovo o svim javnim i privatnim razmiricama donose rješenja, pa ako se dogodi kakav zločin, ako je izvršeno ubistvo, ako postoji svađa oko naslјedstva ili međa, oni o svemu tome odpučuju pa nagrade i kazne određuju. Ako se kogod, bilo kao privatno lice ili u zvaničnom poslu njihovoj odpuci ne pokori, oni ga littte vjerskih obaveza, a takva je kazna kod njih najteža. One koji su na takav način izopšteni, stavlјaju u red prokletnika i zlikovaca pa svi od njih zaziru, a doticaj i razgovor s njima izbjegavaju, kako ne bi zbog dodira neko zlo doživjeli, a ako pggogod zahtijevaju, nikakvo im se pravo ne omogućava, niti im je ikakva čast dostupna. Dakle, na čelu svih ovih druida nalazi se jedan koji među njima uživa najveći ugled. Kada ovaj umre, ako se neki od preostalih ističe dostojanstvom, naslјeđuje ra, a ako ih je vittte jednakih, onda se na izborima druida glasa, a ponekada se čak i oružjem o prevlasti obračunavaju. Oni se u određeno doba godine sastanu u zemlјi Karnuta, a ta

136

se oblast smatra sredinom cijele Galije, i to na posvećenom mjestu. Ovamo se svi odasvud, koji imaju kakvih nesuglasica, sakupe, pa se njihovim odlukama i presudama povinjavaju. Smatra se da je nauka u Britaniji pronađena, a odatle u Galiju prenesena pa i danas oni koji žele da se s njom pobliže upoznaju većinom odpaze onamo radi učenja.

14. Druidi su navikli da ne idu u rat i ne plaćaju sa ostalim ni zajedničkog poreza, a oslobođeni su vojske i oprošteni svih obaveza. Primamlјeni takvim nagradama, a i sami od sebe, mnogi se nauci posvećuju pa ih roditelјi i rođaci tamo šalјu. Priča se da tamo izučavaju veliki broj stihova. Stoga neki i po dvadeset godina na nauci ostanu. Oni smatraju da nauku nije dozvolјeno pismenim putem prenositi, premda se u javnim i privatnim poslovima služe obično grčkom azbukom. Čini se da su to zaveli s dva razloga, što ne žele da se nauka po narodu širi i što smatraju da se oni koji se učeći u knjigu pouzdavaju, manje trude da pamte. Tako se većinom događa da se zahvalјujući knjizi marlјivost u učenju i pamćenje zapostavlјa. Osobigo žele da i to istaknu da duše ne umiru, već poslije smrti prelaze s jednih na druge, a to, kako oni misle, potiče na hrabrost, pošto se zanemaruje strah od smrti. Osim toga mnogo raspravlјaju i o zvijezdama i njihovu kretanju, o veličini zemlјe i planeta, o prirodnim pojavama, o snazi i moći besmrtnih bogova pa i to na omladinu prenose.

15. Drugi stalež je viteški. Oni, ako je kakva potreba ili iskrsne kakav rat — a to je prije Cezareva dolaska bilo u običaju da se skoro svake godine dogodi, da su ili sami nasilјa provodili, ili su ih, ako ih je neko nametao, odbijali — svi provode u borbi i što je ko od njih po rodu ili vojnoj snazi ugledniji, to ima uza se vittte pristalica i klijenata. Oni znaju samo za takav ugled i moć.

16. Sav je galski narod odveć odan religiji na s toga razloga oni koji su napadnuti teškim bolestima, kao i oni koji se u borbama i opasnostima nalaze, ili prinose lјude kao žrtve, ili se zavjetuju da će se oni žrtvovati pa se za takve žrtvene obrede koriste druidima kao izvršiocima. Oni drže da se božanskoj volјi ne može udovolјiti ukoliko se život čovjeka ne otkupi životom čovjeka, a imaju i na

137

javnim mjestima za tu svrhu postavlјene žrtvenike. Drugi opet imaju ogromne kipove, čiju utrobu, ispletenu šiblјem, ispune ŽIEIM lјudima pa, popggo ih potpale, lјudi obuzeti vatrom izdišu. Smatraju da su kazne onih koji su uhvaćeni u krađi ili razbojništvu, ili kakvom prestupu, draže besmrtnim bogovima, ali ako ih nema dovolјno te vrste, oni pristupaju čak i kažnjavanju nevinih.

17. Od bogova najviše štuju Merkura. Nјegovih svetilišta ima najviše. Kažu da je on pronalazač svih vještina, da je vodič na putevima i putovanjima, a smatraju da ima najveću moć i kod sticanja novca i u trgovini. Poslije njega Apolona i Marta i Jupitra i Minervu. O njima imaju skoro isto mišlјenje kao i ostali narodi: da Apolon tjera bolesti, da je Minerva dala početke zanata i umjetnosti, da Jupiter drži nebesko carstvo, da Mart vodi ratove. Kada odpuče da se u borbi ogledaju, njemu zavjetuju većinom ono što u ratu zadobiju, a pošto pobijede, zaplijenjene životinje žrtvuju, a ostale stvari na jedno mjesto sakupe. U mnogim državama moguće je vidjeti podignute gomile ovih predmeta na posvećenim mjestima. A porijetko se dogodi da poneko zanemari svetu obavezu pa ili ono što je zaplijenjeno kod sebe krije, ili ono pggo je izloženo odnese, a za prestup takve vrste određena je najteža kazna sa stavlјanjem na muke.

18. Svi Gali ističu da su postali od oca Dita i kažu da im je ta predaja od druida. Zato, razmak svakog vremena ne završavaju brojem dana, nego noći. Rođendane i početke mjeseci i godina tako gledaju da dan slijedi iza noći. U ostalim pravilima života u tome se otprilike od ostalih razlikuju što svojoj djeci, dok još nisu odrasla da mogu da odgovore na vojnu obavezu, ne dopuštaju da im na javnom mjestu prilaze i što smatraju da je sramota da sin dječijeg uzrasta javno sjedi u prisustvu oca.

19. Koliko novca muževi od žena na ime miraza dobiju, toliko od svoga imetka, po izvršenoj procjeni, sa mirazom sastave. O ovom cjelokupnom novcu vodi se zajednički račun i kamate se čuvaju pa ko od njih dvoje nadživi, njemu pripadnu oba dijela sa kamatama iz prošlih godina. Muževi prema ženama, a isto tako i prema djeci, imaju vlast nad životom i smrću. A kada domaćin iz odpičnijeg roda umre, njegovi se rođaci sastanu pa ako im

138

je smrt postala sumnjiva, tada vrše istragu nad ženama kao nad roblјem i ako pggogod otkriju, tada ih ognju i svim mučilima izvrgavaju i ubijaju. Pogrebi su prema galskom običaju sjajni i skupi, zato sve što drže da je živim srcu bilo priraslo, štaviše i životinje, na vatru prinose, a malo prije ovoga vremena robove i klijente, za koje se znalo da su ih ovi volјeli, zajedno su, priredivši im dostojan pogreb, spalјivali.

20. Državama koje se smatraju da svoju politiku valјano vode zakonom je propisano da, ako kogod nešto o državnoj stvari, bilo šaputanjem ili pričanjem, od susjeda dozna, vlastima dostavi i da o tome ni s kim drugim ne raspravlјa, jer je poznato da se često neoprezni i neuki lјudi lažnih glasina plaše i na zlo navode, a zatim o najvažnijim stvarima zaklјučke donose. Vlasti kriju ono što smatraju da je potrebno, a što smatraju da je od koristi saopštavaju masi. Govoriti o državnom poretku dozvolјeno je samo na zboru.

21. Germani se od ovakvog načina života mnogo razlikuju, jer niti imaju druida koji vjerskim ritualom rukovode, niti mare za žrtvene obrede. Oni drže samo do onih bogova koje vide i čijom se pomoću očigledno koriste: do Sunca, Vulkana i Mjeseca, a za ostale nisu čuli čak ni po pričanju. Sav im se život sastoji u lovu i u djelatnostima vojne prirode, a od malih se nogu privikavaju na napor i izdržlјivost. Oni koji među njima ostanu najduže kao neženje, uživaju najveću pohvalu, pošto smatraju da to učvršćuje stas, pothranjuje snagu, a jača živce. Doći do predstave o ženi prije dvadesete godine smatraju za najsramniji čin, no ipak se to tako ne skriva, jer se i izmiješani u rijekama kupaju i kao pokrivače upotreblјavaju kože i male komade krzna, dok im je veliki dio tijela go.

22. Zemlјoradnjom se ne bave, a dobar dio njihove ishrane sastoji se od mlijeka, sira i mesa. Niko nema određene međe ili sopstvene zemlјe, nego vlast i prvaci iz godine u godinu plemenima i rođacima, kada se zajedno sastanu, koliko im se zemlјe i na kome mjestu svidi, dodjelјuju, a poslije godinu dana prisilјavaju ih da na drugu stranu odlaze. Za takav postupak navode mnogo razloga: da ne bi, obuzeti stalnom navikom, lјubav prema

139

vođenju rata zamijenili zemlјoradnjom, da se ne bi trudili da steknu veće površine pa da jači sa posjeda tjeraju slabije, da ne prave masivnijih zgrada za zimu i izbjegavanje vrućine,

145

da se ne pojavi kakva pohlepa za novcem, a uslijed toga se stvaraju i stranačka udruženja i razmimoilaženja i da napokon u narodu održavaju raspoloženje, kada svako vidi da mu je imetak izjednačen sa onim najmoćnijim.

23. Za države predstavlјa najveći ponos ako imaju oko sebe, pošto opustoše zemlјu, što šire nenaselјene prostore. Oni to smatraju kao znak hrabrosti, što istjerani neprijatelјi odstupaju sa zemlјe, i što se niko ne usuđuje da se kraj njih zadržava. Istovremeno smatraju da će na taj način biti bezbjedniji što će nestati straha od iznenadna upada. Kada se država ili od nametnutog rata brani, ili ga sama nameće, izaberu se starješine koje će rukovoditi tim ratom i imati vlast nad životom i smrću. U miru nema kikakve zajedničke uprave, nego prvaci pokrajina i sela među svojim pravdu kroje i razmirice stišavaju. Razbojništva, koja se događaju izvan granica svake države, ne predstavlјaju nikakav porok, već se to čini, kako oni ističu, radi vježbanja omladine i razbijanja dosade. A kada neki od prvaka na zboru izjavi da želi biti vođ, oni što žele da ga slijede skoče, namjeru čovjeka odobre pa mu i svoju pomoć obećaju, a njih pohvali i veliki broj lјudi. Oni pak, za kojim ne budu pošli, smatraju se kao otpadnici i izdajice pa im se docnije ni u čemu ne vjeruje. Gosta uvrijediti smatraju kao grijeh i koji god im iz bilo koga razloga dođu, štite ih od nepravde i smatraju ih nepovredivim. Ovima su svačija Erata otvorena, a obezbijeđena im je i hrana.

24. Bilo je to u ranije vrijeme kada su Gali Germane hrabrošću nadvisivali pa su im štaviše i ratove nametali, a zbog velikog broja lјudi i oskudice u zemlјi oni su i kolonije preko Rajne osnivali. Stoga su ona mjesta u Germaniji koja su najplodnija, oko šume Hercinije, a za koju znam po pričanju da je bila poznata Erato-

10 Gaj Julije Cezar

141

stenu i nekim Grcima, a koju oni zovu Orcinijom da su je osvojili Volke Tektosagi i tu se naselili. To pleme se do dana današnjega u tome kraju zadržalo i slovi kao osobito pravedno, a uživa i ratnu slavu. Kako su Germani i danas ostali pri istoj oskudici, siromaštvu i strplјivosti kao i ranije, a upotreblјavaju i istu hranu i vrstu odjeće, a Gale međutim blizina provincija i dobro poznavanje prekomorske robe navodi na blagostanje i uživanje, navikli su da ih polako nadjačaju i u mnogim borbama savladaju pa se čak ni u hrabrosti nisu mogli s njima porediti.

25. Širina ove šume Hercinije, koja je gore spomenuta, iznosi za lako naoružane pješake devet dana hoda i nije se mogla drukčije označiti popggo nisu znali mjere za puteve. Ona počinje od zemlјe Helvećana i Nemeta i Rauraka pa u ravnom pravcu s rijekom Dunavom dopire do zemlјe Daka i Anartija. Odavde skreće od rijeke na lijevu stranu u raznim pravcima. Zbog veličine, ona dotiče granice mnogih naroda pa tako nema nikoga u ovoj Germaniji koji bi rekao da je ili stigao do kraja te šume, čak kada bi i šezdeset dana putovao, ili doznao od koga mjesta počinje, a poznato je da se u njoj i mnoge vrste zvijeri kote, koje se ne viđaju po drugim mjestima. Ovo su njihove vrste koje se od ostalih najviše razlikuju, a zaslužuju da se spomenu.

26. Postoji goveče, naizgled jelen, kod koga se iz sredine čela između ušiju pomalјa rog, poviši i uspravniji od onih rogova koji su nama poznati. S njegova vrha, popug dlana ruke, grane se široko razilaze. Isti je izgled ženke i mužjaka, a isti im je i oblik i veličina rogova.

27. Postoje isto tako i one životinje što se zovu alke. Nјihovo je tijelo, kao i šarenilo krzna posve slično kozama, ali se veličinom nešto ističu. One su šukave i imaju cjevanice bez kolјena i zglobova, ne liježu radi spavanja i ne mogu se, ako kojim slučajem pogođene padnu, uspraviti ni podignuti. Nјima služe mjesto postelјa stabla uz koja se pribiju, pa se tako samo malo naslonjene dograbe i sna. Kada lovci po njihovim tragovima poznaju gdje se obično skrivaju, oni na tom mjestu sve drveće ili iz korjena potkopaju, ili stabla samo posijeku da upravo izgleda tako kao da stoje. Popggo se tu po običaju

142

naslone, one svojom težinom stabla pritisnu pa same zajedno padaju.

28. Treća vrsta su oni što se zovu uri. Oni su veličinom nešto manji od slona, a izgled, boja i oblik im je kao u bika. Nјihova snaga je velika, a velika je i brzina pa ni čovjeka a ni zvijeri koje ugledaju ne štede. Nјih oprezno u jame hvataju i ubijaju. Na tom se poslu mladići uče izdržlјivosti i u toj se vrsti lova vježbaju, pa oni koji ih najviše ubiju i pred svijet rogove donesu, a oni služe kao dokaz, stiču i najveću slavu. Ali, ne mogu da se na lјude naviknu i da se pripitome pa makar bili i maleni uhvaćeni. Širina rogova, kao i oblik i izgled, mnogo se razlikuje od rogova natttih volova. Nјih pažlјivo obrade, srebrom po rubovima optoče pa na najotmenijim gozbama upotreblјavaju mjesto čaša.

29. Popggo je Cezar od uhoda Ubija doznao da su se Svebi u šume povukli, bojeći se oskudice u hrani, jer se, kako smo gore istakli, Germani veoma malo zanimaju zemlјoradnjom, odpuči da krene ne tako daleko, kako kod varvara strah zbog njegova povratka ne bi sasvim iščezao, a da bi i njihove pomoćne čete zaustavio, pa vrativši vojsku, zadnji kraj mosta, koji je dodirivao obale Ubija, u dužini od dvije stotine stopa razori. Na kraju mosta podiže kulu od četiri sprata, a radi čuvanja mosta postavi stražu od dvanaest kohorata pa to mjesto i velikim utvrdama osigura. Kao osiguranje tome mjestu i posadi stavi za komandanta mladog Gaja Volkacija Tula. A kada je žito počelo da zrije, on lično krenu u rat protiv Ambioriga preko šume Arduene, a ona je u cijeloj Galiji najveća i ona od obala Rajne i zemlјe Trevera dopire do Nervija, a u dužinu se prostire više od pet stotina hilјada koraka. Naprijed posla sa cjelokupnom konjicom JTucija Minucija Basila, ako bi mogao da pggogod iskoristi od brzog putovanja ili vremenskih prilika. Opomenu ga da zabrani da se vatre u logoru lože, da ni izdaleka ne bi bilo kakva znaka o njegovu dolasku, a uz to mu kaza da i on odmah dolazi za njim.

30. Basil uradi kako mu je zapovijeđeno. Na brzinu, mimo svakog očekivanja, pređe put pa mnoge zateče iznenađene na polјima. Prema njihovu uputstvu požuri prema Ambiorigu, za koga se govorilo da se nalazi na tom mjestu sa malo konjanika. Ali sreća, kako u mnogim

143

stvarima tako i u vojnom pogledu, mnogo znači. Tako se je, naime, uz neobičnu okolnost dogodilo da baš na njega neoprezna i nespremna naiđe i svi njegov dolazak opaze prije nego što su stigli glas i vijest, a imao je tako veliku sreću da je, iako mu je otet sav vojni pribor koji je oko sebe imao, a kola mu i konji bili zaplijenjeni, ipak izbjegao smrt. Ali, to se dogodilo i stoga što su i šume, kojima je bila okružena zgrada — a takva su obično prebivališta Gala, koji radi izbjegavanja vrućina većinom traže blizine šuma i rijeka — a i njegovi pratioci i rođaci na tijesnu mjestu malo zaustavili nadiranje naših konjanika. Dok su se ovi borili, neko ga je od njegovih popeo na konja pa su šume sakrile bjegunca. Tako je i kod zapadanja u opasnost i kod njena izbjegavanja sreća mnogo značila.

31. Nije jasno da li Ambiorig po svom nahođenju nije sakupio vojsku, popggo je smatrao, da se u borbu ne treba upuštati, ili što je bio vremenski ograničen i iznenadnim dolaskom natttih vojnika spriječen, a s obzirom što je vjerovao da ga prati ostala vojska. Ali, sigurno je da je, poslavši po zemlјi glasnike, naredio da se svako pobrine za se. Jedan dio ih pobježe u šumu Arduenu, drugi u nepregledne močvare. Oni koji su okeanu bili najbliži, sakrili su se po ostrvima koje obično stvara lјetna suša. Mnogi su krenuli iz svoje zemlјe pa su sebe i svoja dobra povjerili onim najudalјenijim. Katuvolk, kralј polovine zemlјe Eburona, koji je zajedno sa Ambiorigom savez sklopio, godinama već ophrvan, popggo napor u ratu ili pri bijegu nije mogao da podnosi, proklinjao je Ambioriga svakojakim kletvama, popggo je on bio tvorac takvoga plana, pa se zatim sokom od tisovine, koje u Galiji i Germaniji ima u izobilјu, otrovao.

32. Segni i Kondursi od plemena i mase Germana, koji se nalaze između Eburona i Trevera, poslali su Cezaru legate s molbom da ih ne vodi na spisku neprijatelјa i da ne smatra da je kod svih Germana, koji se nalaze s ove strane Rajne, jednaka krivica, jer oni nisu nikako na rat pomišlјali i nisu Ambiorigu nikakvu pomoć slali. Popggo je Cezar kod ispitivanja zaroblјenika shvatio slučaj, naredio je da mu Eburone, ako koji iz bijega budu stigli, dovedu, pa ako tako budu učinili, on im neće napadati zemlјe. Rasporedivši zatim čete u tri dijela,

144

prenese komoru svih legija u Atuatuku. Tu je ime tvrđave. Ona je skoro nasred zemlјe Eburona, gdje su se Titurije i Aurunkulej bili smjestili radi zimovanja. To je mjesto uz ostale razloge smatrao da je pogodno i stoga pggo su utvrđenja lanjske godine ostala neopggećena pa je olakšan i napor vojnika. Kao zaštitu komori ostavi četrnaestu legiju, jednu od one tri, koje je nedavno popisao i iz Italije bio doveo. Na čelo toj legiji i logoru postavi Kvinta Tulija Cicerona i dodijeli mu dvije stotine konjanika.

33. Rasporedivši vojsku naredi da Tit Labijen krene prema okeanu i one krajeve koji dopiru do Menapija. Gaja Trebonija sa istim brojem legija posla da plјačka u onom kraju koji leži uz Atuatuke. Odpuči da sa ostale tri legije lično ide prema rijeci Skaldi, koja utiče u Moselu, i prema krajnjim dijelovima Arduene, pošto je bio čuo da je Ambiorig u tom pravcu sa malo konjanika krenuo. Na odpasku izjavi da će se vratiti poslije sedam dana, jer je znao da Tora dana duguje žito onoj legiji koja je bila ostavlјena kao posada. Labijena i Trebonija je savjetovao da toga dana navrate, ako bi državi mogli biti od koristi pa da, popggo ponovo skuju plan i prouče neprijatelјske namjere, mognu na neki drugi način rat započeti.

34. Nije bilo, kako smo gore istakli, nikakve određene čete, niti gradića, niti posade, koja bi se oružjem branila, već na sve strane raspršena masa. Gdje god bi kome skrivena dolina ili šumovito mjesto i neprohodna močvara nekakvu nadu u zaštitu ili spas pružala, tu bi zasjeo. Ova su mjesta susjedstvu bila poznata pa je bila potrebna velika opreznost, ne za sigurnost cijele vojske — jer se nikakva opasnost nije mogla dogoditi, pošto su svi bili prestrašeni i razasuti — nego da se pojedini vojnici sačuvaju, a to se ipak s jedne strane ticalo spasa vojske. Naime, i želјa za plijenom mnoge je poviše udalјavala, a šume zbog nesigurnih i skrivenih puteva sprečavale su ih da se u zbijenim redovima kreću. Ako su želјeli da se posao obavi i da se klica razbojnička u korijenu uništi, trebalo je poslati više četa i dovesti vojnike. Ako je htio da se manipuli uz zastave zadrže, kako to zahtijeva utvrđeno pravilo i navika rimske vojske, onda je samo mjesto varvarima služilo kao zaštita pa pojedincima nije nedostajala smjelost da iz prikrajka vrebaju i one što su se raštrkali, napadaju. U takvim tetttkoćama pazilo se, koliko

145

je to razboritost mogla da ocijeni, da se radije kod nanošenja štete nešto i propusti, iako su srca svih plamtJela za osvetom, nego da im se šteta, uz izvjesnu opasnost po vojsku, nanosi. Cezar razasla glasnike u susjedne države i sve ih pozva da u nadi na plijen plјačkaju Eburone, da se radije u šumama život Gala negoli vojnik legionar izvrgne oopasnosti, a da se u isto vrijeme, kada se razaspe tolika masa, zatare i korijen i ime države zbog takvog nedjela. Sa svih strana se veliki broj brzo sakupi,

35. Ovo se događalo u svim eburonskim krajevima i očekivao se sedmi dan do kojega je Cezar bio odpučio da se legija vrati komori. Ovdje se moglo vidjeti koliko u ratu znači sreća i kakve sve slučajeve donosi. Kada su, kako smo naveli, neprijatelјi bili raspršeni i prestrašeni, nije bilo nijedne čete koja bi dala makar malo povoda za strah. Preko Rajne je do Germana dopro glas da Eburone plјačkaju i da se štavittte svi pozivaju na plјačkanje. Sugambri sakupe dvije hilјade konjanika, koji su najbliži Rajni, a gore smo istakli kako su oni iz bijega prihvatili Tenktere i Usipete. Na trideset hilјada koraka ispod onoga mjesta na lađama i splavovima pređoše Rajnu ondje gdje je most bio dovršen, i gdje je Cezar bio ostavio posadu. Prvo priđoše granici Eburona i pohvataju mnoge koji su se u bijegu bili razasuli, a dočepaju se i velikog broja stoke, za kojom su varvari veoma pohlepni. Namamlјeni plijenom krenu dalјe. Nisu ih ni močvare — jer su bili rođeni u ratu i razboju — ni šume zaustavile. Kod zaroblјenika se raspitaju na kojim mjestima boravi Cezar pa otkriju da je krenuo dalјe i saznaju da se sva vojska razišla. Tu jedan od zaroblјenika reče: „Zašto idete za ovim jadnim i tankim plijenom, a vama dolikuje da budete tako srećni? Za tri časa vi možete stići u Atuatuku, a tamo je rimska vojska prenijela svu svoju imovinu. Posada je tako neznatna da se čak ni zid ne može štititi niti se iko usuđuje da krene izvan utvrđenja". Germani, kada im se ukaza prilika, plijen koga su se dočepali ostave na sigurno mjesto, a sami krenu u Atuatuku i posluže se istim vodičem po čijem su kazivanju ovo i saznali.

36. Ciceron, koji je za sve ranije dane prema Cezarevoj naredbi vojnike u logoru uz najveću opreznost zadržavao pa čak nije dozvolјavao nijedan sluga da izađe

146

izvan utvrđenja, sedmoga dana izgubi nadu da će Cezar u pogledu broja dana održati riječ, jer je čuo da je podalјe krenuo, a nije kružila nikakva vijest o njegovu povratku. U isto vrijeme uznemiren je bio i pričama onih koji su njegovo strplјenje nazivali skoro zatočenjem, popggo nije bilo preporučlјivo izlaziti iz logora. Ne očekujući da mu se može na tri hilјade koraka dogoditi nezgoda, jer je pred njim stajalo devet legija i veoma jaka konjica, a neprijatelјi bili rastureni i gotovo uništeni, posla pet kohorata po žito u obližnja polјa, a između njih i logora bio je u svemu jedan brežulјak. Iz legija su ostali u logoru mnogi bolesni vojnici od kojih je u ovom vremenskom periodu ozdravilo oko tri stotine pa su pod zastavom zajedno poslati. Osim toga, veliko mnoštvo slugu i velika masa tegleće marve, a to je u logoru bilo zaostalo, krenu kada im se pruži prilika.

37. U to isto vrijeme Germani slučajno pokrenu konjanike pa odmah onim istim pravcem, kuda su bili došli, pokušaju da na zadnju kapiju u logor provale. No, kako su se šume s te strane bile ispriječile, naši ih ne opaziše dok se logoru ne približiše, tako da oni trgovci koji su pod šancem bili šatore razapeli, nisu imali prilike da se povuku. Naši se, iznenađeni novom situacijom, izbezume i kohorta na straži jedva izdrža prvi napad. Neprijatelјi bi odasvud nagrnuli, da su imali kakav prolaz. Naši su kapiju teško čuvali, a ostale prilaze je i samo mjesto u vidu tvrđave branilo. Po čitavom logoru je vladao nemir i jedan je drugoga pitao za razlog nereda. Nisu vodili brige ni kuda da ponesu zastave, niti gdje svaki treba da drži položaj. Jedan je već javlјao da je logor osvojen, a drugi je tvrdio da su vojska i vojskovođa uništeni i da su varvari stigli kao pobjednici. Najviše ih je sebi utuvilo praznovjerne misli zbog mjesta pa su nesreću Kote i Titurija, koji su u istoj tvrđavi pali, imali pred očima. Dok su tako svi bili preplašeni i prestravlјeni, kod varvara je zavladalo mišlјenje da unutra, kako su od zaroblјenika saznali, nema nikakve straže. Oni pokušaše da provale pa sami sebe osokoliše da takvu priliku iz ruku ne ispuste.

38. U posadije bio ostavlјen bolesni Publije Sekstije Bakul, koji je kod Cezara vodio primipil, a njega smo spomenuli opisujući ranije bitke, i već peti dan nije imao

147

hrane. On, izgubivši nadu na svoj spas i spas sviju, nenaoružan iz šatora istupi, opazi kako neprijatelјi prijete i kako je situacija sasvim kritična, pa pograbi oružje od najbližih i stade na kapiju. Za njim pođu centurioni one kohorte koja je bila na straži, pa zajednički borbu malo zaustave. Sekstije se onesvijesti, jer dopade teških rana, pa je jedva s ruke na ruku prenesen i spasen. Za to vrijeme ostali se toliko oslobode da se usude da u logoru ostanu i da se kao branioci istaknu.

39. Popggo se međutim hrana potrošila, naši vojnici očuju viku, a konjanici istrče naprijed i saznaju kako je situacija opasna. Ovdje dakle nema nikakve utvrde koja bi preplašene prihvatila, već samo tek prikušveni vojnici i vojničkom poslu nevješti, koji su iskolačili oči prema vojnim tribunima i ceiturionima pa iščekuju šta će ovi preduzeti. Niko nije tako hrabar da ga ne bi nova okolnost zbunila: varvari, opazivši izdaleka zastave, odustanu od opsade. Prvo povjerovaše da su se vratile legije za koje su od zaroblјenika saznali da su podalјe odmakle, a docnije, potcijenivši mali broj lјudi, sa svih strana izvrše napad.

40. Sluge istrče na obližnji brežulјak. Odavde brzo odbijene, prebace se među zastave i manipule. Tim vittte prepadnu plašlјive vojnike. Jedni su pomišlјali da naprave klin i da brzo provale — pa popggo je logor tako blizu, ako bi neki dio bio opkolјen i pao, pouzdaju se da se neki mogu spasti — a drugi opet da se na obronku zaustave, pa da svi dožive istu sudbinu. To stari vojnici ne prihvate, a oni su, kako smo to napomenuli, zajedno pod zastavom krenuli. I tako hrabreći jedan drugog, pod vođstvom rimskoga viteza Gaja Trebonija, koji im je bio postavlјen za komandanta, provale posred neprijatelјa pa svi zdravi i živi stignu u logor. Nјih su u istom pohodu slijedili konjanici i kočijaši pa zahvalјujući vojničkoj hrabrosti budu spaseni. A oni što su se na obronku bili zaustavili ne posluže se ni tada nikakvim vojničkim iskustvom, niti ostanu na onom planu koji su bili izabrali, da se sa višeg položaja brane, a nisu mogli da oponašaju ni onu snagu i brzinu koja je očigledno drugim bila od pomoći, već, pokušavši da se povuku u logor, spuste se na vrlo nepogodno mjesto. Centurioni, od kojih neki iz nižih redova ostalih legija bijahu zbog hrabrosti unaprijeđeni u vittte redove, a da ne bi izgubili ranije stečenu vojničku

148

slavu, poginuše boreći se veoma hrabro. Jedan dio ovih vojnika, pošto su neprijatelјi otjerani, spasio se iznad očekivanja pa je zdrav i čitav stigao u logor, dok je drugi, okružen varvarima, iastradao.

41. Germani se, izgubivši nadu u opsadu logora, popggo su vidjeli da su se naši sklonili u utvrđenja, povukoše preko Rajne sa onim plijenom koji su bili u šumama ostavili. A kod neprijatelјa je čak i poslije odstupanja takav strah vladao da Gaj Volusen, kada je te noći poslat s konjicom stigao u logor, nije mogao vjerovati da Cezar dolazi sa neoštećenom vojskom. Takav je strah obuzeo srca svih da su, popggo su sve čete bile uništene, odsutna duha govorili kako se sva konjica povratila ikako Germani ne bi napadali na logor da je vojska nepovrijeđena. Cezarev dolazak ukponi taj strah.

42. Popggo se povratio, a ratne prilike je dobro poznavao, potužio se što su kohorte bile ukponjene sa stražarskog mjesta i posade — da čak ni najmanju priliku za nesreću nije trebalo pružiti — a smatrao je da je i sreća u iznenadnom neprijatelјskom napadu mnogo pomogla, štavittte i zbog toga što je od istoga šanca i logorske kapije odvratila varvare. Izgleda da se u svemu ovome treba najviše čuditi što su Germani, koji su prešli Rajnu s namerom da Ambiorigovu zemlјu pustoše, doprli do rimskoga logora. Time su Ambriorigu učinili najprijatniju uslugu.

43. Cezar krenu da ponovo uznemiruje neprijatelјe pa sakupivši iz susjednih zemalјa veliki broj konjanika, razasla ih na sve strane. Koje god bi zaseoke i zgrade opazili, oni bi palili, stoku uništavali, a plijen se dogonio iz svih krajeva. Žito se trošilo ne samo zbog tolike mase lјudi i stoke, nego je i zbog godišnjeg doba i kiše poleglo, tako da, ako bi se koji na časak bili sakrili, izgledalo je da im poslije dolaska vojske, zbog oskudice u hrani, predstoji propast. A često su dolazili u takvu situaciju, popggo se tolika konjica na sve strane razdijelila, da su zaroblјenici uvjeravali kako su Ambioriga gotovo u bijegu vidjeli i štaviše, kako im još nije sasvim ispred očiju iščeznuo. Mislili su da će, pošto ulože nadu i preduzmu beskrajni napor, kod Cezara moći da steknu najveću naklonost i da će trudom gotovo prirodu pobijediti na je uvijek izgledalo da je do vrhunske sreće malo nedostajalo, a on se sklonjen

149

po pećinama ili šumama ili gajevima izvlačio, a noću skriven uz pratnju od najviše četiri konjanika potražio bi druge krajeve i oblasti i usuđivao bi se da jedino njima povjeri svoj život.

44. Opustošivši na takav način zemlјe, Cezar zbog gubitka dviju kohorata povuče vojsku u zemlјu Durokorta Rema pa sazvavši zbor u tom kraju Galije, odpuči da povede istragu o zavjeri Senona i Karnuta, a takođe i protiv Akona, koji je bio tvorac takve odluke. Popggo je tešku optužbu iznio, ovaj je prema običaju predaka pretrpio najtežu kaznu. Neki bojeći se suda pobjegoše. A kada je i njih osudio na progonstvo, smjesti u zimovnik dvije legije u zemlјu Trevera, dvije u Lingone, a šest ostalih u Agedink, u zemlјu Senona, pa spremivši hranu za vojsku, onako kako je bio odpučio, krenu u Italiju da održi skupštinu.

SEDMA KNјIGA

1. Pošto je Galija pokorena, Cezar, kako je bio odpučio, krenu u Italiju da održi skupštinu. Tu dozna o ubistvu Publija Klodija i bude obaviješten o zaklјučku senata da svi mladići Italije polože vojničku zakletvu, pa odluči da po cijeloj Italiji izvrši regrutaciju. Ta se vijest brzo razglasi po onostranoj Galiji. Sami Gali dodaju i šaputanjem pronesu, a izgledalo je da to situacija zahtijeva, da se Cezar zbog građanskog ustanka zadržao i da zbog tolikih razmirica ne može vojsci da dođe. Prinuđeni ovim događajem, a već su se i ranije žalili kako su podvrgauti vlasti rimskoga naroda, počnu da slobodnije i odvažnije donose odpuku o ratu. Prvaci Galije zakazaše sastanke po šumovitim i zabačenim predjelima pa se potuže na Akonovu smrt i izjave da takav slučaj može i njih zadesiti. Oni se požale i na sudbinu cijele Galije pa svakojakim nagradama i obećanjima potraže takve koji bi započeli rat, pa i uz opasnost po sopstveni život, vratili Galiji slobodu. Rekoše da treba naročito voditi računa da se Cezar od vojske odvoji prije nego što njihove tajne odluke izađu na vidjelo. To je lako, pošto se ni legije ne usuđuju da u odsustvu vojskovođe izađu iz zimovnika, a niti vojskovođa može da bez zaštite dođe do legije. Najposlije, bolјe je biti i ubijen na bojnom polјu, nego ne zadobiti staru ratnu slavu i slobodu, koju su od predaka prihvatili.

150

2. Dok se o ovome raspravlјalo, Karnuti obećaju da radi zajedničkog dobra neće prezati ni od kakve opasnosti i da će između svih pet, prvi rat povesti. Pošto u sadašnjoj situaciji ne mogu između sebe da budu bez talaca, a da stvar ne bi izašla na vidjelo, donesu vojne embleme pa zatraže da se zakunu i vjeru zadaju. Na taj način se održava njihova najsvečanija ceremonija da ih, kada se objavi početak rata, ostali neće ostaviti. Pošto su pohvalili Karnute, i pošto su svi koji su bili prisutni položili zakletvu, odrede rok za taj čin i raziđu se sa skupštine.

3. Kada taj dan osvanu, Karnuti pod vođstvom dvojice očajnih lјudi, Kotuata i Konkonetodumna, na dati znak na Cenab jurnu na rimske građane, koji su se tu s trgovačkih razloga bili smjestili, a među njima i poštovanog viteza Gaja Fufija Citu, koji je prema Cezarevu naređenju bio na čelu prehrane, ubiju, a njihov imetak razgrabe. Vijest se o tome brzo raznese po svim galskim državama. Jer, gdje god se koji krupniji i značajniji događaj zbije, oni ga objave vikom po polјima i raznim dijelovima. Odatle ga ostali odmah prihvate i susjedima ga prenesu, kao što se i tada dogodilo. Naime, ono što se u Cenabu pri rađanju sunca dogodilo, pročulo se u zemlјi Arverna prije nego je istekla prva straža, a to je razdalјina od sto šezdeset hilјada koraka.

4. Na sličan način i Vercingetorig, sin Celtilov, podanik Arverna, mladić silno moćan, čiji je otac u cijeloj Galiji imao prevlast, a s toga razloga što je želio kralјevinu, građani su ga ubili, sazva svoje klijente pa ih lako raspali. Kada se saznalo za njegovu odluku, ustalo se na oružje. On je onemogućen od svoga strica Gobaniciona i ostalih prvaka koji su smatrali da se u takvu avanturu ne treba upuštati. Istjeran je iz grada Gergovije. Ipak ne odustade od namjere, nego po polјima izvrši regrutaciju beskućnika i propalica. Pošto je takav odred sakupio, koga god bi iz grada susreo, navratio bi ga na svoju ideju i nagovorio da se radi zajedničke slobode lati oružja. Pošto je sakupio velike čete, on je svoje protivnike, koji su ga malo ranije izagnali, istjerao iz države. Nјegovi ga prozvaše kralјem. Uz to posla i delegacije na sve strane pa moli i kumi da ostanu na riječi. Zatim brzo pridobi uza se: Senone, Parisije, Piktone, Kadurke, Turone, Aulerke, Lemovike, Ande i sve ostale koji dopiru do okeana. Uz pristanak svih, vrhovna komanda pređe na njega. A kada je takvu vlast stekao, zatraži od svih ovih država taoce i naredi da mu se dovede i izvjestan broj vojnika. Odredi i koliku količinu oružja koja država i do kojeg vremena ima da pripremi, a naročito se pobrinu i za konjicu. U upravi uz najveću ozbilјnost dodade i najveću

151

strogost, a one koji bi bmli koleblјivi uz najveću kaznu otrijezni. Kada bi se naime dogodio veći prestup, kažnjavao bi vatrom i svim mučilima, a ako bi slučaj bio lakši, slao bi ih kući, pošto bi im odsjekao uši ili iskopao po jedno oko da tako služe za primjer drugima, pa da i veličinom kazne prestraše i ostale.

5. Pored ovakvih kazni brzo sakupi vojsku pa sa nekoliko četa posla u Rutene Lukterija Kadurka, čovjeka silne hrabrosti, a sam krenu u Biturige. Po njegovu dolasku Biturigi pošalјu Heduancima legate, a s njima su bili u dobru, da traže pomoć, kako bi lakše mogli odolјeti neprijatelјskim četama. Heduanci po savjetu legata pošalјu u Biturige kao pomoć čete konjice i gpešadije, koje je Cezar kod vojske bio ostavio. Kada su stigli do rijeke Ligera, koja dijeli Biturige od Heduanaca, zaprže se tu nekoliko dana i ne usudivši se da pređu rijeku, vrate se kući, a našim legatima jave da su se vratili, bojeći se nevjere Bituriga. Doznali su, naime, da je Biturigima bilo u planu da ih ako bi prešli rijeku, s jedne strane oni sami a s druge Arverni, opkole. Da li je to zbog toga što su ga legatima iznijeli, ili su to učinili potaknuti nevjerstvom, nama nije ništa poznato i izgleda da se kao sigurno ne može tvrditi. Poslije njihova odpaska Biturigi se odmah sa Arvernima povežu.

6. Popggo je o tim događajima Cezaru u Italiju javlјeno i kada je već doznao da su gradske prilike, zahvalјujući hrabrosti Gneja Pompeja, došle u normalnije stanje, krenu u Transalpinsku Galiju. Kadaje onamo stigao, pojavio se veliki problem, na koji bi način mogao da stigae do vojske. Naime, ako bi legije poslao u provinciju, držao je da će se one u njegovu odsustvu na putu sukobiti, a ako pak lično krene vojsci, vidio je da čak ni onim koji su u to vrijeme izgledali mirni ne može svoju sudbinu u potpunosti povjeriti.

7. U međuvremenu je u Rutene poslat Lukterije Kadurk, koji je tu državu sprijatelјio s Arvernima. On je zatim krenuo u Nitiobroge i Gabale na je s obje strane taoce primio, i sakupivši veliku četu požuri u Narbonsku provinciju da napadne s protivne strane. Kada se to pročulo, Cezar je smatrao da je od svega najpreče da krene u Narbon. Pošto je tamo stigao, ohrabri prestrašene, a posade odredi u Rutenima, koji su u provinciji, u Volcima, Areokomicima, Tolosatima i oko Narbona, a ta su mjesta graničila s

152

neprijatelјima. Odredi da se dio vojske iz ggoovincije, kao i dopuna koju je bio doveo iz Italije, sastanu u Helvima, koji opet dopiru do Arverna.

8. Poslije takvih priprema, popggo je već Lukterije bio potisnut i ukponjen, jer je smatrao opasnim da uđe među zaštićena mjesta, krenuo je u Helvije. Iako je brdo Cebena, koje razdvaja Arverne od Helvija, u najnezgodnije godišnje doba, zbog vrlo visokog snijega ometalo saobraćaj, ipak, razgazivši snijeg od pet stopa u visinu i na taj način otvorivši prolaz, uz najveći napor vojnika stiže u zemlјu Arverna. Kada ih je izne

161

nada natao, jer su smatrali da su Cebenom kao bedemom osigurani, popggo u to godišnje doba čak ni čovjeku pojedincu staze nisu bile prohodne, on naredi konjanicima da se pggo je moguće dalјe raziđu i da neprijatelјima što vittte straha zadaju. Ovo se brzo i pričanjem i preko glasnika prenese do Vercingetoriga. Nјega prestrašeni Arverni opkole pa ga stanu preklinjati da im se pobrine za imetak i da ne dopusti da ih neprijatelјi oplјačkaju, a osobito kada vidi da se sav rat na njih svalio. Ganug njihovim molbama, pokrenu logor iz Bituriga prema Arvernima.

9. A Cezar se u ovim mjestima zadrža dva dana, popggo je unaprijed naslućivao da će se to dogoditi sa Vercingetorigom pa se, pod izgovorom da želi da dopuni i sakupi konjicu, udalјi od vojske. Na čelo tih četa stavi mladoga Bruta i preporuči mu da se konjanici na što širem prostoru raziđu, a on će nastojati da se od logora ne udalјava vittte od tri dana. Kada je te stvari uredio, na iznenađenje svih svojih, što je mogao bržim maršem stiže u Vijenu. Tu zateče čilu konjicu, koju je prije vittte dana bio poslao, pa ne prekidajući ni dnevnog ni noćnog marša, krenu preko zemlјe Heduanaca u Lingone, gdje su zimovale dvije legije, da bi, ako bi. mu Heduanci radili o glavi, to na brzinu predusreo. Kada je tamo stigao, uputi poruku ostalim legijama pa je sve na jedno mjesto pre sakupio nego što se Arvernima moglo javiti o njegovu dolasku. Doznavši za to, Vercingetorig ponovo povuče vojsku u Biturige, a odatle krenu i poče da opsijeda Gorgobinu, gradić Boja, koje je tu, potučene u ratu s Helvećanima, Cezar bio smjestio a zatim ih Heduancima predao.

10. Ta je okolnost kod donošenja odluke predstavlјala za Cezara veliku nepriliku: da se ne bi, ako u preostalom dijelu zime zadrži legije na jednom mjestu, kada heduanski plaćenici budu

U Gaj Julije Cezar

154

savladani, cijela Galija odmetla, jer je vidio da prijatelјi od njega ne mogu očekivati nikakve pomoći. A ako ih ranije iz zimovnika izvede, mučila ga je briga hoće li patiti od otežanog dovoza hrane. Činilo se da je ipak bolјe sve nevolјe podnositi, nego pretrpjevši toliku sramotu svim svojim iz volјe izaći. Stoga je nagovorio Heduance da dostavlјaju namirnice, a Bojima je poslao lјude da ih obavijeste o njegovu dolasku i da im napomenu da na zadatoj riječi ostanu i da napad neprijatelјa junački izdrže. Popggo je u Agedinku ostavio dvije legije i komoru cijele vojske, krenu u Boje.

11. Kada je drugoga dana stigao pred senonski grad Velaunodun, da ne bi iza sebe ostavio kakva neprijatelјa i da bi na što jednostavniji način došao do hrane, odpuči da ga opsjedne, pa ga za dva dana opasa nasipom. Treći dan, popggo su iz grada poslati legati radi predaje, naredi da se oružje pokupi, stoka na sredinu izvede i da se dade šest stotina talaca. Legata Gaja Trebonija ostavi da to izvrši, a da bi što prije završio putovanje, sam krenu u karnutski grad Cenab. Tek što je stigla vijest o opsadi Velaunoduna, oni su se, popggo su računali da će se taj posao poduže otezati, pripremali za pomoć koju bi onamo poslali radi zaštite Cenaba. Ovamo je stigao za dva dana. Postavivši logor ispred grada, a ometen dnevnim vremenom, odpoži opsadu za drugi dan i naredi vojnicima sve ono što je za takav posao potrebno. Popggo je most na rijeci Ligeru dopirao do grada Cenaba, a bojeći se da ne bi noću pobjegli, zapovijedi da dvije legije pod oružjem ostanu budne. Građani Cenaba, nešto prije pola noći izašavši u tišini iz grada, počeše prelaziti rijeku. Kada je to preko uhoda saopšteno, Cezar, zapalivši kapije, pusti unutra legije kojima je naredio da budu spremne. On gradom tako zagospodari, da je vrlo mali broj neprijatelјa izmakao, i svi su gotovo bili pohvatani, pošto su tjeskobe mosta i puteva velikom broju lјudi onemogućavale bijeg. On grad oplјačka i spali, vojnicima plijen pokloni, vojsku prevede preko Ligera i stiže u zemlјu Bituriga.

12. Kad je Vercingetorig saznao za Cezarev dolazak, odustade od opsade i krenu Cezaru u susret. Bio je odpučio da opsjedne grad Bituriga Noviodun, koji se nalazio na putu. Kada su mu iz toga grada legati bili došli da mole da im oprosti i život pokloni, da bi ostale poslove na brzinu

155

završio, a time se u većini slučajeva koristio, zapovijedi da se oružje pokupi, konji izvedu i taoci predaju. Popggo je dio talaca već predat, dok se ostalo popisivalo i pošto su centurioni i nešto malo vojnika bili pušteni unutra da oduzimaju oružje i tegleću marvu, izdaleka je opažena neprijatelјska konjica koja je itttla ispred Vercingetorigove vojske. Čim su je građani opazili i pouzdali se u pomoć, digoše viku pa se počeše oružja laćati, kapije zatvarati i bedem ispunjavati. A kada su centurioni u gradu po davanju galskih sigaala opazili da oni nešto novo namjeravaju, sa isukanim mačevima napadnu na kapije pa sve svoje zdrave i čitave povrate.

13. Cezar naredi da se konjica izvede iz logora pa zametnu konjičku bitku, a svojim, koji su već bili u škripcu, posla u pomoć oko četiri stotine germanskih konjanika, za koje se odpučio da ih od početka ima uza se. Nјihov juriš Gali nisu mogli zaustaviti, pa pošto su mnoge izgubili i u bijeg natjerani bili, povukoše se u jedinicu. Kada su ovi potučeni, građani Cenaba ponovo preplašeni uhvate one za koje su smatrali da su oni uzrok pobune građana pa ih Cezaru dovedu, a i oni mu se predaju. Završivši te poslove, Cezar krenu na grad Bituriga Avarik, koji je u toj zemlјi bio najveći i najutvrđeniji, a okolina mu je imala veoma plodnu zemlјu. On se nadao da će, kada taj grad osvoji, državu Bituriga podvrgnuti pod svoju vlast.

14. Vercingetorig, pretrpjevši tolike stalne poraze u Velaunodunu, Cenabu i Noviodunu, pozva svoje na sastanak. Tu izloži da rat treba voditi na sasvim drugi način nego što je vođen. Na sve načine treba nastojati na tome da se Rimlјanima onemogući dobavlјanje stočne i lјudske hrane. To je lako, pošto sami imaju dovolјno konjice i pggo im godišnje doba ide u prilog. Trava se ne može kositi, a neprijatelјi, koji su se za nevolјu iz grada razišli, mogu se napadati i konjanici ih mogu sve svakoga dana uništavati. Osim toga, treba radi zajedničkog interesa zaboraviti na ugodnosti familijarnog života pa spaliti zaseoke i zgrade na čitavom prostoru, dokle se čini da bi mogli da dođu radi stočne hrane. A takvih sredstava ima u izobilјu, jer na čijoj se zemlјi rat vodi, njenim se sredstvima i snabdijeva. Rimlјani ili neće oskudice podnositi ili će uz veliku opasnost od logora dalјe odpaziti pa nije važno da li će ih same ubijati

156

ili će ih komore lišavati, pošto, kada se ona izgubi, rat je nemoguće voditi. Osim toga, gradovi, koji nisu utvrđeni i prirodnim položajem od svake opasnosti obezbijeđeni treba da se spale, kako ne bi bili sklonište za domaće kod izbjegavanja vojske, a ni Rimlјanima itttli na ruku za obilno snabdijevanje i odvlačenje plijena. Ako to izgleda tetttko i mučno, treba pomišlјati da je mnogo teže ako se djeca i žene u ropstvo odvode, a njih same ubijaju, što je i prirodno da se pobijeđenim događa.

15. Ovaj je prijedpog odobren uz pristanak svih pa je za jedan dan spalјeno vittte od dvadeset bituriških gradova. Isto se to dogodi i u ostalim državama. Na sve su se strane opažali požari. Iako su ovo svi uz veliku žalost podnosili, ipak su to sebi predstavlјali kao utjehu, jer su se uzdali da će, popggo se izvojuje pobjeda, ono što su brzo izgubili ponovo steći. Na zajedničkom se sastanku raspravlјalo o Avariku, da li da se spali ili da se brani. Biturigi padnu na kolјena pred sve Gale da ih ne prisilјavaju da gotovo najlјepši grad cijele Galije spale svojim rukama, koji služi državi na ponos i diku. Rekoše da će ga lako braniti i zbog. prirodnog položaja, a on je i sa svih strana rijekom i močvarom okružen, i ima jedan, i to vrlo tijesan prolaz. Moliocima bude učinjeno na volјu, s time što se Vercingetorig s početka nije složio, a docnije je pristao popustivši i molbama njih samih i iz samilosti prema narodu. U gradu se izaberu sposobni branioci.

16. Vercingetorig pođe za Cezarem laganijim maršem pa izabere mjesto za logor, osiguraio močvarama i šumama, a od Avarika daleko šesnaest hilјada koraka. Tu je preko izvjesnih uhoda u pojedinim dnevnim periodima doznavao šta se u Avariku događalo i naređivao šta treba da se radi. Svu je našu stočnu i lјudsku hranu nadzirao, a one koji su se bili iz nužde podalјe razišli, napadao je i zadavao im teške muke, iako su se naši, koliko se moglo ocijeniti i predvidjeti, suprotstavlјali i po neodređenu vremenu i u raznim pravcima itttli.

17. Pošto je postavio logor na onom dijelu grada koji je, kako smo gore spomenuli, prekinut rijekom i močvarom imao tijesan pristup, poče da pravi nasip, da primiče bojne kolibe i da gradi dvije kule, budući da je prirodni položaj sprječavao da grad bude opkolјen bedemom. Iije prestajao

157

da za hranu opominje Boje i Heduance od kojih jedni, pošto se nisu ničim zanimali, nisu mnogo ni od koristi bili, a drugi sa ne tako velikim mogućnostima, jer je država bila mala i nejaka pa ono što su imali brzo su potrošili. Pošto je vojska bila pogođena oskudicom u hrani, a i zbog siromaštva Boja i nebrige Heduanaca, zatim i zbog palјenja zgrada, dotle se došlo da su vojnici po vittte dana bili bez hrane, pa bi, dobavivši stoku iz udalјenih zaselaka, glad ublažavali, a ipak se nijedan glas od njih nije čuo koji bi bio nedostojan veličine rimskoga naroda i pređašnjih pobjeda. Štaviše, kada bi Cezar pri zanimanju pojedine legije pozivao i govorio da će, ako bi oskudicu duže podnosili, napustiti opsadu, svi su od njega zahtijevali da to ne čini: oni su tako kroz vittte godina pod njegovom komandom uspjeli da ne dožive nikakvu sramotu i da nikad ne pokleknu ne svršivši posla: oni će držati za sramotu ako bi započetu opsadu napustili. Bolјe je da svi iskuse gorčinu, nego da ne osvete rimske građane koji su u Cenabu zbog nevjere Gala nastradali. Ovo su isto poručivali centurionima i vojnim tribunima da se preko njih dostavi Cezaru.

18. Kada su već kule bili bedemu primakli, Cezar dozna od zaroblјenika da je Vercingetorig, popggo je potrošio stočnu hranu, pomaknuo logor bliže Avariku i da je sam, radi zasjede sa konjicom i lako naoružanim jedinicama krenuo onamo gdje je smatrao da će naši idućeg dana doći po stočnu hranu. Saznavši za to krenuo je u tišini oko pola noći prema neprijatelјskom logoru i stigao izjutra. Oni brzo preko uhoda saznadoše za Cezarev dolazak, pa kola i svoju komoru sklone u guste šume, a sve čete postroje na istaknutu i otvorenu mjestu. Kada se to doznalo, Cezar naredi da se svežnjevi sakupe, a oružje pripremi.

19. Brežulјak je bio s donje strane blago nagnut. Nјega je skoro sa svih strana okruživala nepristupačna i neprohodna bara, široka najviše pedeset stopa. Na tom su se brežulјku Gali, pošto su porušili mostove, a pouzdavši se u prirodan položaj, zadržavali, pa su, podijelјeni na plemena, sve plićake one bare uz pomoć sigurnih straža držali. Bili su tako spremni da, ako bi Rimlјani pokušali da tu baru silom pređu, oni bi ih, popggo se u vodu zaglave, sa višeg mjesta potiskivali pa bi onaj ko je izbliza vidio mjesto mislio da su gotovo ravnopravni za borbu, a onaj ko bi opazio nejednake

158

uslove, znao da se ističu uz pusto simuliranje. Cezar je ozlijeđene vojnike, zbog toga što su neprijatelјi na tako malom razmaku njegovo prisustvo mogli da podnesu, i očekivali znak za borbu, upozorio uz kakav bi se gubitak i uz smrt koliko hrabrih lјudi morala platiti pobjeda, pa kada je vidio da ih je tako ohrabrio, da radi svoje slave ne prezaju ni od kakve opasnosti, morao bi sebe optužiti ako ne smatra da je njihov život skupocjeniji od njegove slave. Popggo je vojnike tako utješio, istoga dana ih povrati u logor, a ostalo što je bilo potrebno, za opsadu grada odpuči da izvrši.

20. Kada se Vercingetorig do svojih vratio, optužen je za izdaju jer je logor pokrenuo bliže Rimlјanima, jer je s cijelom konjicom bio odstupio, jer je bez naređenja tolike čete napustio, jer su zbog njegova odpaska Rimlјani tako lako i brzo došli, a sve se to nije moglo dogoditi slučajno ili bez dogovora i on želi da ima ovo kralјevstvo Galije vmše po Cezarevu pristaiku, nego po njihovoj naklonosti — pa na takav način optužen, odgovori na to: to pggo je logor pokrenuo, učinio je zbog oskudice u stočnoj hrani i na njihov nagovor, a pggo je prišao bliže Rimlјanima, primamlјen je bio položajem mjesta koje se samo bez utvrđenja brani, a na močvarnom mjestu nisu se mogli nadati pomoći konjanika, a i onamo kuda su krenuli bili su od koristi. Vrhovnu vlast nikome nije hotimično predao, da ne bi prema želјi većine bio natjeran na borbu, a vidio je da zbog meka srca svi tome naganju, jer ne mogu da napor duže podnesu. Ako su Rimlјaii slučajio došli, ako su na mig nekakve sudbine pozvani, treba zahvaliti tome što su mogli da ca višeg mjesta primiJete i njihov mali broj i da prezru hrabrost, a oni što se nisu usudili boriti, sramno su se povukpi u logor. On od Cezara ne želi putem izdaje nikakve vlasti, pošto se to može kroz pobjedu zadobiti i ona je njemu i svima Galima osigurana. Štaviše, on im je vraća ako misle da mu time veću čast ukazuju, nego pggo izgleda da od njega pomoć primaju. „A da bi shvatili", reče „da ja to iskreno govorim, čujte rimske vojnike." Tada na sredinu izvede robove koje je kod prikušvanja hrane prije nekoliko dana bio pohvatao, pa ih glađu i okovima bio izmučio. Ovi, već ranije poučeni šta će izjaviti ako ih budu pitali, rekoše da su vojnici legaonari koji su natjerani glađu i nemaštinom iz logora izašli, ako bi mogli da pggogod žita ili stoke na njivama nađu. Sličnu oskudicu trpi sva vojska, pa niti je pak

159

ičija snaga dovolјna, niti može podnositi vojnički napor. Stoga je vojskovođa odpučio da će, ako kod opsade grada ne bude imao kikakva uspjeha, za tri dana vojsku povratiti. „Ove povlastice, vojnici", reče Vercingetorig „imaćete od mene, koga potvarate za izdaju, a vidite da je mojim nastojanjima, a bez vaše krvi, pobjednička vojska glađu gotovo uništena i ja sam se pobrinuo da je nijedna država, kada se iz sramnog bijega bude vraćala, ne primi u svoju zemlјu."

21. Cjelokupna masa uskliknu i po običaju oružjem zazveketa, a takvog se postupka drže prema onim čiji govor odobravaju. Vercingetorig je veoma veliki vođa i u njegovu poštenu namjeru ne treba sumnjati, niti se s vittte mudrosti rat može voditi. Odpuče da se deset hilјada odabranih momaka iz svih četa pošalјe gradu u pomoć i smatraju da zajednički spas ne treba povjeriti samo Biturigama, pošto su držali da se gotovo sav spas sastoji u tome što bi taj grad zadržali.

22. Jedinstvenom junaštvu naših vojnika suprotstavlјale su se svakojake smicalice Gala, jer je to pleme vrlo vješto da sve oponaša i radi ono pggo od drugih primi. Oni su naime konopima i srpove odbijali, a kad bi ih zahvatili, spravama su ih unutra uvlačili. Nasip su rušili podzemnim prokopima, i to tim vještije što kod njih postoje mnogi želјezni rudnici pa je svaka vrsta rovova poznata i njome se koriste. Sav pak bedem sa svake strane kulama prekriju, a ove kožama prevuku. Tada bi uz česte dnevne i noćne juriše ili na nasip vatru bacali, ili vojnike, poslom zauzete, napadali, ili bi visinu naših kula, koliko bi ih nasip. izgrađen preko dana izdigao, na taj način izjenačavali što bi uz svoje kule stubove dogradili pa kada bi rovove otvorili, branili bi se zašilјenom gredom i užarenom smolom kao i kamenjem veoma velike težine, te su tako sprječavali približavanje bedemu.

23. Svi su dakle galski zidovi otprilike ovakvog oblika. Grede uspravne bez prekida, koje su po dužini na jednakim razmacima rastavlјene po dvije stope, zabadaju se u zemlјu. One se iznutra povežu i s mnogo zemlјe ispune, a oni razmaci koje smo spomenuli, velikim stijenama se s prednje strane podupru. Kada se one postave i povežu, drugi red se preko toga doda da onaj isti razmak zadrži, a grede se

160

međusobno ne dodiruju, već jedna drugu na istim razmacima, popggo se između njih postave stijene, čvrsto drže. Tako se čitav posao neprestano odvija dok se odgovarajuća visina zida ne ispuni. Ovakav objekat nije neizgledan kako po svome obliku i raznolikoeti, pošto se izmenjuju grede i stijene koje se u ravnoj liniji drže svoga pravca, tako on ima i ogroman značaj i uspjeh u odbrani gradova, jer kamen čuva od požara, a drveni materijal od ovna i on pomoću povezanih greda od četrdeset stopa ne dozvolјava da se ono što je unutra spojeno može da probije ili razruši.

24. Uz ove tolike nevolјe i uz onemogućenu opsadu, iako su vojnici za sve vrijeme zbog blata — studeni i neprekidnih kiša — bili zaustavlјani, ipak su uz neprekidan napor sve to savladali i za dvadeset i pet dana šanac, tri stotine i trideset stopa širok, a osamdeset stopa visok, izgradili. Kada je on neprijatelјski zid skoro doticao, a Cezar prema navici rad nadgledao i vojnike sokolio da se ni časak vremena pri poslu ne bi propustio, nešto malo prije treće straže opazili su kako se šanac, koji su neprijatelјi iz prokopa zapalili dimi, a u isto se vrijeme po cijelom zidu diže galama i s obje strane kula na dvije kapije napada. Jedni su baklјe i suho drvo sa zida izdaleka na šanac bacali, a smolu i ostale predmete, kojima se šože vatra izazvati, zavitlavali da se tetttko moglo razabrati kuda bi trebalo najprije trčati ili kome u pomoć priskočiti. Ipak, popggo su prema Cezarevoj zamisli dvije legije uvijek ispod logora dežurale, a vittte ih se, rasporedivši vrijeme nalazilo na poslu, brzo se dogodi da su jedni odustali od provale, a drugi povukpi kule i razorili šanac pa tako sva sila pojuri iz logora da gasi vatru.

25. Kada se na svim mjestima vodila borba, a ostali dio noći već bio prošao i neprijatelјima se nada na pobjedu stalno povraćala, tim vittte što su vidjeli spalјene krovove kula i smatrali da naši na otvorenom prostoru ne mogu lako priticati u pomoć, a uz to su sami osvježeni zamjenjivali umorne i smatrali da sav spas Galije treba da se uloži u taj vremenski prostor, dogodi se pred našim očima nešto pggo izgleda da zaslužuje pomen i što smo smatrali da se ne smije mimoići. Nekakav Gal ispred kapije grada bacao je u vatru iz pravca kule s ruke na ruku dodate kuglice od loja i smole. Pogođen strijelom sa desne strane izdišući pade. Dok je

161

ležao, jedan od najbližih priđe i nastavi isti posao. A kada je i drugi na isti način pogođen strijelom izdisao, priđe mu treći, a trećem četvrti. To mjesto branioci nisu ostavili prazno prije nego je nasip ugašen i dok nije, pošto su se neprijatelјi sa svake strane povukpi, dočekan kraj borbe.

26. Gali su sve pokušali, ali im ništa nije polazilo za rukom pa sutradan donesu odpuku da po nagovoru i naređenju Vercingetorigovu pobjegnu iz grada. Pokušavši da to učine u gluho doba noći, nadali su se da će u tome uspjeti bez velikog gubitka svojih, zato što Vercingetorivog logor nije bio daleko od grada, a nepregledna močvara, koja se bila ispriječila, usporavala je Rimlјane u proganjanju. I već su se pripremali da to noću učine, kad ono domaćice na sredinu istrče pa kukajući i bacajući se na kolјena ispred svojih svakojakim molbama zatraže da njih i djecu, koja su im zajednička, a prirodna nemoć i slabašne snage ih onemogućuju da bježe, neprijatelјima ne predaju da ih muče. Kada su vidjele da oni pri svojoj odpuci ostaju, a kako pri velikoj opasnosti strah većinom ne priznaje milosrđa, počeše vikati i Rimlјanima ukazivati na bijeg. Tim strahom obuzeti Gali, odustanu od namjere, da im rimska vojska i puteve ne bi zakrčila.

27. Idućeg dana, popggo Cezar pomaknu kulu i uradi poslove koje je imao u planu, udari velika kittta. On je smatrao da je tavo nevrijeme korisno za ostvarenje namjere, popggo je vidio da su i straže po bedemu malo neoprezno raspoređene, pa stoga naredi da se njegovi pri poslu malo sporije kreću i pokaza im šta želi. Nagovori legije, koje su spremne između zaštitnih krovova bile postojano sakrivene, da jedanput za tolike svoje napore iskoriste plod pobjede, a onim što se prvi budu popeli na bedem obeća nagrade pa vojnicima dade znak za napad. Ovi iznenada sa svih strana doletješe pa bedem brzo ispuniše.

28. Neprijatelјi, zaprepašteni novom situacijom, sa bedema i kula odbačeni, po trgu se i po otvorenijim mjestima poput klina rasporediše s tim cilјem da se, ako idž se s koje strane bude u susret došlo postroje u bojni red i odupru. Kada su vidjeli da niko na ravno mjesto ne silazi, nego da su sa svih strana na cijelom bedemu opkolјeni, a bojeći se da im se nada u bijeg potpuno ne izjalovi, odbace oružje pa periferne dijelove grada u paničnom jurišu potraže. Tu jedan dio zbog tijesnog izlaza na kapijama prignječe vojnici, a drugi, koji je već izašao iz kapije, pobiju konjanici.

162

Tu nije bilo nikoga kome je plijen na um padao. Tako ozlojeđeni i zbog pokolјa u Cenabu i naporne borbe, ne poštediše ni starce, ni žene, ni djecu. Najposlije, od čitava onog broja koji je iznosio oko četrdeset hilјada, jedva ih je osam stotina, čuvši prvi poklič, iz grada istrčalo pa zdravo i živo do Vercingetoriga stiglo. On ih kasno, već u dubokoj noći i tišini iz bijega prihvati. Bojao se da se u logoru zbog njihove trke i sažalјenja prema njima ne pojavi među svijetom kakva buna, pa je daleko po putu rasporedio svoje rođake i prvake države i pobrinuo se da budu razmješteni i do svojih dovedeni, prema tome koji je dio logora od početka pripadao kojoj skupini.

29. Slijedećeg dana sazove zbor pa ih utješi i ohrabri da previše ne klonu duhom i da se ne preplaše zbog nesreće. Rimlјani nisu pobijedili hrabrošću niti u borbi, već nekakvom vještinom i znanjem pri opsadi, a u tome su oni sami bili nevješti. Varaju se oni koji u ratu očekuju samo povolјan ishod. Nјemu se nikada nije sviđalo da se Avarik brani, a u tome su mu oni sami svjedoci, ali to se dogodilo zbog nerazboristosti Bituriga, a i zbog prevelike poniznosti ostalih, na su tu nesreću pretrpjeli. On će ipak to većim uspjesima brzo nadoknaditi. Jer one države koje se sa ostalim Galima razilaze, on će svojim zauzimanjem povezati i jedan će poredak u cijeloj Galiji zavesti, a takvom se savezu čak ni cijeli svijet ne može oduprijeti. On smatra da je to gotovo izvedeno. Međutim, pravo. je od njih zahtijevati da radi zajedničkog spasa odpuče da logor utvrde da bi tako iznenadne napade neprijatelјa lakše mogli podnositi.

30. Ova je besjeda Galima bila draga, a najvittte stoga što nije bio klonuo duhom, pošto je pretrpio toliki poraz i nije se potajno skrivao i pogled mase izbjegavao. Smatralo se da on u mislima više predviđa i predosjeća, jer je, dok je još situacija bila povolјna, pomišlјao da Avarik treba prvo spaliti, a zatim napustiti. Dakle, iako u ostalih vojskovođa nesreće ugled umanjuju, kod ovoga se naprotiv, poslije pretrplјenog poraza, dostojanstvo iz dana u dan povećavalo. U isti čas, prema njegovom uvjeravanju, nadali su se i u pripajanje ostalih država, a u to su vrijeme Gali prvo odpučili da utvrde logor, pa su lјudi, nenavikli na posao, tako bili u duši zbunjeni, ali su sve što im se naređivalo smatrali da treba da trpe i podnose.

31. Isto onako kako je obećao, Vercingetorig je u

163

glavi i premišlјao da njihove države pripoji, pa im je prvake poklonima i obećanjima primamlјivao. Za ovaj posao izabrao je odgovarajuće lјude, od kojih bi se svaki mogao vrlo lako pridobiti, ili varlјivim riječima ili prijatelјstvom. Za one što su, kada je Avarik bio zauzet bili pobjegli, pobrinu se da ih naoruža i opremi, a u isti čas da se smanjene jedinice nadopune. Od države zatraži izvjestan broj vojnika da ih toliko i toga dana bude dovedeno u logor, i naredi da se svi strijelci, kojih je u Galiji bio prevelik broj, sakupe i njemu dovedu. Takvim se postupcima brzo nadoknadilo ono što je u Avariku bilo izgublјeno. U međuvremenu, kralј Nitiobroga Teutomat, Olovikonov sin, čijeg je oca naš senat nazvao prijatelјem, sa velikim brojem svojih konjanika i s onim koje je iz Akvitanije bio doveo dođe k njemu.

32. Cezar je u Avariku proveo više dana pa je tu, popggo se dočepao veoma velike količine žita i ostalih potreba, oporavio vojsku od napora i oskudice. Već se zima bila skoro završila, kada je i samo godišnje doba pozivalo na vođenje rata, pa je odpučio da krene na neprijatelјa, bilo da ga mogae iz močvara i šuma primamiti, bilo opsadom pritisnuti. Legati heduanskih prvaka dođoše kod njega da mole da u času najveće nužde državi pritekne u pomoć, jer je stvar krajnje kritična. Oni su navikli da se od davnih vremena bira po jedan starješina i da kroz godinu dana uživa kralјevsku vlast, a sada vlast drže dvojica, i svaki kaže da je izabran po njihovim zakonima. Od njih je jedan Konviktolitav, napredan i sjajan momak, a drugi Kot, od veoma stare kuće, a inače čovjek jako silan i moćan i s velikim rodbinskim vezama, čiji je brat Valetijak prošle godine istu upravu držao. Sva je država pod oružjem, odvojen senat, odvojen narod, i svaki ima svoje klijente. Ako se nesloga bude i dalјe zadržala, dogodiće se pa će se jedna stranka s drugom sukobiti. A da se to ne dogodi, stoji do njegove preduzimlјivosti i ugleda.

33. Iako je Cezar smatrao da je odustajanje od rata i neprijatelјa opasno, ipak je znajući dobro kakve se nesreće iz nesloge mogu izroditi, a da ne bi takva, i rimskom narodu tako privržena država, koju je i sam cijenio i svim mogućim odlikovao, ubrusila u nasilјe i oružje, i da ne bi ona stranka koja se u se manje uzda od Vercigetoriga pomoć zatražila, držao je da takvu mogućnost treba predusresti. Kako prema heduanskim zakonima, onim koji vrše vrhovnu vlast, nije

164

dopušteno iz zemlјe otići, da ne bi izgledalo da je pggogod od njihova prava i zakona okrnjio, odpuči da sam krene među Heduance pa sav senat, i one među kojima je bilo nesuglasica, pozva sebi u Decetiju. Kada se tamo skoro cjelokupno građanstvo sakupilo, dobili su obavještenje kako je potajno i uz malo pozvanih, na drugom mjestu i u drugo vrijeme nego što je trebalo da bude, brat brata za vladara proglasio, iako zakoni zabranjuju da se dvojica iz iste porodice, dok su obojica u životu, ne samo na vrhovno mjesto biraju, nego im se čak ne dopušta da budu u senatu. Natjerao je Kota da napusti vlast, a naredio da vlast preuzme Konviktolitav, koga su sveštenici prema državnom običaju, dok nije bio ka vlasti, izabrali.

34. Popggo je donio ovaku odpuku, opomenuo je Heduance da zaborave na nesuglasice i razmimoilaženja i pošto se svega okanu, u tome ratu učestvuju pa da, kada Galija bude savladana, od njega očekuju one nagrade koje su zaslužili. Neka mu svu konjicu i deset hilјada pješaka brzo pošalјu, a on će ih radi osiguranja hrane rasporediti po posadama. Vojsku razdijeli na dvije strane: četiri legije dade Labijenu da ih u Senone i Parisije odvede, a šest lično povede duž rijeke Elavera u Arverne do grada Gergovije. Dio konjice njemu dodijeli, a dio sebi ostavi. Doznavši za to, Vercingetorig razori sve mostove te rijeke, na s druge strane rijeke krenu na put.

35. Kada su obje vojske jedna drugoj bile na vidiku i gotovo jedna prema drugoj podigle logor, razmjeste uhode, kako Rimlјani ne bi gdjegod, pošto sagrade most, čete preveli. Cezar je bio u velikoj neprilici i stoga što bi ga rijeka velikim dijelom lјeta ometala, i što se prije jeseni Elaver gotovo ne može plićakom preći. Stoga, da se to ne bi dogodilo, postavi logor u šumovitu kraju, u pravcu jednoga od onih mostova za koje se Vercingetorig pobrinuo da se poruše, pa se sutradan zaustavi sa dvije legije na skrovitu mjestu, a ostale sa čitavom komorom, kao što je bio uobičajio posla, i tako razmače neke kohorte da je izgledalo kako je broj legija potpun. Popggo im je naredio da što je vittte moguće krenu naprijed, jer je već prema dobu dana nagađao da su stigli u logor, na istim stubovima, čiji je donji dio bio zdrav, poče da popravlјa most. Kada je to sasvim brzo završio i legije preveo, a za logor zgodno mjesto izabrao, ostale čete povuče. Vercingetorig, saznavši za to, da

165

ne bi bio prisilјen da se bori protiv svoje volјe, brzim maršem krenu naprijed.

36. Cezar je sa toga mjesta peti dan hoda stigao u Gergoviju, pa vodeći istoga dana laku konjičku bitku i posmatrajući položaj grada, koji je sagrađen na veoma visokom brdu i koji je imao teške prilaze, izgubi nadu u njegovo osvajanje te odpuči da ne treba misliti na opsadu prije nego se pobrine za hranu. A Vercingetorig postavi logor na brdu blizu grada pa razmjesti oko sebe čete pojedinih država na osrednjim razmacima, posebno odvojene, a zatim zauze sve brežulјke na onoj kosi, kuda se moglo sagledati, a to je predstavlјalo strašnu sliku. Naredi da mu prvaci onih država, koje je sebi za savjet bio izabrao, svakoga dana ranom zorom navrate bilo da im pggogod saopšti ili da kakav spis riješi. On gotovo nijedan dan nije propustio, a da u konjičku bitku ne ubaci strijelce pa tako iskušava kakve i u koga od njegovih ima odvažnosti i hrabrosti. Upravo prema gradu bio je brežulјak, pod samim podnožjem, osobito utvrđen i sa svake strane odsječen, pa ako bi ga naši držali, činilo se da bi većim dijelom spriječili neprijatelјe i od vode i od slobodne paše. AJŠ, oni su to mjesto držali uz jaku opsadu. Ipak, u gluho doba noći, Cezar izađe iz logora i prije nego se iz grada moglo priteći u pomoć, rastjera posadu, dočepa se mjesta i tu smjesti dvije legije. Zatim izvede jarak od dvanaest stopa, i to od gornjeg logora prema donjem, kako bi pojedinci mogli da se bezbjedno kreću od iznenadna neprijatelјskog napada.

37. Dok se to oko Gergovije događalo, Heduanac Konviktolitav, za koga smo spomenuli kako mu je Cezar povjerio upravu, primamlјen novcem koji su Arverni nudili, dođe na razgovor sa nekim omladincima čiji je prvak bio Litavik, a dođoše i njegova braća, mladići iz veoma ugledne familije. S njima podijeli nagradu i upozori ih da imaju na umu da su rođeni u slobodi i na vlasti. Jedino je heduanska država ta koja veoma sigurnu galsku pobjedu ometa i zbog čijeg se ugleda ostale drže, pa ako se ona pridobije, Rimlјanima u Galiji neće biti mjesta za opstanak. Cezar mu je učinio izvjesnu uslugu, ali ipak tako da je od njega dobio ono na što ima najveće pravo, ali on polaže vittte na zajedničku slobodu. Zašto dakle Heduanci Cezaru kao sudiji za svoja prava i zakone radije dolaze nego Rimlјani Heduancima. Mladići su brzo i nagovorom vlasti i nagradom

166

zavedeni. A kada su obećali da će bigi prvi u tom podvigu, istraživali su način kako da to ostvare, popggo se nisu uzdali da se država može navesti da neoprezno preduzme rat. Odlučeno je da Litavik bude na čelu onih deset hilјada koje su Cezaru poslate u svrhu rata, a da se isti pobrine da se one dovedu i da njegova braća Cezaru požure. Odpuče i na koji način treba da se ostalo uradi.

38. Kada je Litavik, primivši vojsku, od Gergovije bio daleko oko trideset hšvada koraka, sazva iznenada vojnike pa će u suzama: „Vojnici". reče, „kuda idemo? Sva je naša konjica, sve je plemstvo izganulo, a prvaci države Eporedorig i Viridomar su od strane Rimlјana za izdaju nabijeđeni i bez saslušanja suda ubijeni. Ovo upitajte one koji su istom pokolјu izmakli, jer mene, pošto su mi braća i svi rođaci pobijeni, bol sprečava da iskažem šta se to događalo." Izvedeni su oni koje je bio poučio da kažu što je želio, a isto tako da izlože pred masom i ono što je Litavik izjavio: da su svi heduanski konjanici poubijani, jer se pričalo da su se s Arvernima dogovarali, a oni su se sami krili između mase vojnika i pobjegli ispred pokolјa. Heduanci poviču i Litavika preklinju da im da savjet. „Kao da je baš sada", reče, „vrijeme za savjetovanje, i kao da ne treba da krenemo prema Gergoviji i da se baš mi s Arvernima udružimo, ili da oklijevamo pa da Rimlјani dojure i da nas poslije pripremlјenog zločina pobiju. A zatim, ako u nama ima kakva junaštva, osvetimo smrt onih koji su potpuno nevino poginuli i pobijmo ove razbojnike." Pokaza im i na rikske građane, koji su, uzdajući se u njegovu zaštitu, zajedno itttli. On je neprestano otimao veliku količinu žita i hrane, a njih je okrutno mučio i ubijao. Po čitavoj heduanskoj državi razasla glasnike pa osta pri istoj laži o ubistvu vitezova i prvaka. Nagovori ih da na isti način, kao što je i sam učinio, svoje nepravde osvete.

39 Heduanac Eporedorig, mladić iz vrlo visoka roda, a po familiji jako moćan i s njim zajedno Viridomar, iste dobi i ugleda, ali neravan u soju, koga je Cezar od Divicijaka dobio pa ga sa niska položaja do najvećeg dostojanstva uzdigao, poimenično pozvani dođoše kod njega s izvjesnim brojem konjanika. Između njih je postojala borba oko prevlasti pa se u tom suparništvu jedan borio za

167

Konviktolitava, a drugi svim silama za Kota. Saznavši od njih za Litavikovu odpuku, Eporedorig, nekako oko pola noći dostavi stvar Cezaru. Moli ga da ne dopusti da država zbog rđava stava mladića izgubi prijatelјstvo rimskog naroda. On predviđa da će se to dogoditi ako se toliko hilјada lјudi sa neprijatelјima poveže, a njihovu sudbinu niti mogu rođaci zanemariti, niti država olako shvatiti.

40. Ha ovu vijest Cezar obuzet silnom brigom, jer je uvijek državi Heduanaca osobigo naklonjen bio, bez ikakva oklijevanja izvede iz logora četiri lako naoružane legije i cijelu konjicu, a u tom razdoblјu ne ostade mu vremena da sjedini logor, jer je izgledalo da sve stoji do brzine. Legata Gaja Fabija ostavi u logoru sa dvije legije kao zaštitu. Kada je naredio da se Litavikova braća uhvate, doznade da su malo ranije odbjegli neprijatelјima. Vojnike ohrabri da im u teškoj vremenskoj situaciji ne dodije naporno putovanje, a kako su svi plamtjeli od želјe za borbom, krenu naprijed dvadeset i pet hilјada koraka i opazi heduansku vojsku na joj ubacivši konjicu uspori i spriječi kretanje, a svima priprijeti da ne bi koga ubili. Tada zapovijedi da se Eporedorig i Viridiomar, za koje se držalo da su ubijeni, prošetaju između konjanika i svoje pozovu. Doznavši za to, a otkrivši i Litavikovu prevaru, Heduanci počnu ruke dizati i predaju isticati pa odbacivši oružje počnu ponizno moliti da im pokloni život. Litavik sa svojim klijentima, kojima prema običaju Gala nije dopušteno da čak ni u krajnjoj nuždi gospodare napuste, pobježe u Gergoviju.

41. Popggo je Cezar u heduansku državu poslao glasnike da saopšte kako su njegovom dobrotom ostali živi, a mogao ih je prema ratnom pravu da ubije, dade vojsci tri noćna časa za počinak pa pokrenu logor prema Gergoviji. Nekako na polovini puta konjanici, koje je Fabije poslao, izlože u kojoj je mjeri situacija opasna. Oni istaknu kako je logor opsjednut silnom vojskom, i kako su zdravi često izmorene smjenjivali, a naše neprekidnim dejstvom u napetosti držali, i kako im je često zbog prostranstva logora trebalo neprestano ostati na nasipu. Zbog mnogih strijela i svih vrsta kopalјa mnogi su ranjeni. Da bi se tome odolјelo, od velike su koristi bili bacači. Poslije njihova odpaska Fabije je ostavio samo dvije kapije, a ostale je zazidao, zaklone je na nasipu dodavao pa se tako za idući dan za sličan slučaj pripremao. Saznavši za to, Cezar, uz osobigi

168

napor vojnika, stiže u logor prije sunčeva izlaska. 42. Dok se situacija oko Gergovije tako razvijala,

Heduanci, primivši od Litavika prve vijesti, ne ostave sebi ni časa za razmišlјanje. Jedne tjera lakomost, druge gnjev i nepromišlјenost — a ona je najviše urođena kod one vrste lјudi — koji i beznačajnu vijest smatraju za gotovu stvar. Oni imovinu rimskih građana oplјačkaju, pokolјe izvrše i lјude u ropstvo odvedu. Konviktalitav potaknu narod na obijest da bi se, kada dođe do sebe, stidio poslije izvršenog zločina. Marka Aristija, vojnog tribuna, koji je putovao do legije, davši časnu riječ, odvedu iz grada Kavilona. I one koji su se tu zadesili radi trgovine natjeraju da to isto učine. Nјih su odmah na putu napadali pa su im svu robu oduzimali, a one koji su se protivili, i danju i noću su gnjavili. Kako su mnogi s obje strane bili poubijani, veliko mnoštvo lјudi potaknu na oružje.

43. Kada se međutim pronijela vijest da sve njihove vojnike Cezar ima u rukama, oni požure Aristiju i istaknu kako to nije učinjeno prema javnom mnijenju, pa otvore istragu o oplјačkanim imanjima. Imanje Litavikovo i njegove braće konfiskuju, a zatim pošalјu Cezaru legate da se opravdaju. To učine zato da bi svoje opet natrag povratili, ali okalјani zločinom i zaslijeplјeni dobigkom od imetka koji su oplјačkali, a ta se stvar ticala mnogih, zatim zabrinuti i strahom od kazne, počnu potajno donositi odluke o ulasku u rat, a ostalim državama dosađivati sa delegacijama. Iako je to Cezar doznao, ipak oslovi legate što je mogao prijaznije. Ništa on zbog neukosti i prostodušnosti državu teže ne osuđuje, niti je njegova dobra volјa prema Heduancima manja. Očekujući i sam veću pobunu u Galiji, a da ga sve države ne bi pritijesnile, donese odluku na koji će način iz Gergovije odstupiti i ponovo cijelu vojsku sakupiti da se ne bi činilo da odpazak, izazvan strahom od rasula, izgleda poput bijega.

44. Dok je o ovome razmišlјao, ukazala se izgleda prilika da se situacija dobro odvije. Kada je naime bio došao u manji logor da razgleda posao, opazi brijeg koji su neprijatelјi držali, ali bez lјudi, a on se ranijih dana zbog mase jedva mogao nazirati. Začudivši se upita izbjeglice za razlog, a oni su njemu svakoga dana u velikom broju pridolazili. Svi su se slagali, a to je već i sam Cezar preko uhoda bio doznao, da je slјeme onoga brda gotovo ravno, ali šumovito i usko, i da je tuda prolaz na drugu stranu grada.

169

Oni se za ovo mjesto žestoko boje, i već drukčije i ne misle nego kada bi Rimlјani zauzeli jedan brežulјak, da bi izgubili i drugi, pa je izgledalo da bi bili skoro opkolјeni i od svakoga izlaza i nabavke hrane odsječeni. Vercingetorig je sve pozvao da to mjesto osiguraju.

45. Kada je to doznao, Cezar posla onamo oko pola noći mnoge eskadrone konjice i zapovijedi da se nešto bučnije po svim mjestima kreću. Naredi da se velika količina prtlјage i mazgi iz logora izvede, da se sa njih skinu samari, a da goniči sa šlјemovima, tobože kao u konjanika, jašu oko bregova. Dodade im i manji broj konjanika da se isticanja radi na širem prostoru pokazuju. Naredi da se svi na dugačkom opsegu drže istih pravaca. Ovo je iz grada, kakav je bio vidik iz Gergovije na logor, izgledalo daleko, pa se na tako velikom prostoru nije ni moglo razabrati šta je u stvari. Jednu legiju posla prema istoj kosi, pa pošto je malo krenula, zaustavi je na nižem mjestu i sakri u šumama. Gali ozbilјno posumnjaju i sve čete prebace onamo prema tvrđavi. Cezar je opazio da je neprijatelјski lorop prazan, na popggo je ukponio obilјežja svojih vojnika, i sakrio bojne znakove, prevede nešto vojske iz velikog logora u mali, kako ne bi bili iz grada opaženi, pa legatima, koje je bio stavio na čelo pojedinih legija, otkri šta želi. Naročito ih upozori da vojnike drže na okupu, da se ne bi u želјi za borbom i u nadi za plijenom poviše udalјavali, a izloži im i kakvu nezgodu predstavlјa nepovolјan položaj mjesta. Sve se to može jedino brzinom izbjeći, i sve zavisi od okolnosti, a ne od borbe. Popggo je to izložio, dade znak pa sa desne strane u isto vrijeme drugam pravcem posla Heduance.

46. Gradski je bedem od ravnice i početka uspona u ravnom pravcu, a bez ikakva zavoja, bio udalјen hilјadu i dvije stotine koraka, i pggo god se ovdje obilaženjem postiglo da bi se izbjegla strmina, za toliko bi se povećala dužina puta. Gali su, da bi usporili naš napad, od velikih stijena podigli zid od šest stopa, a s donje su strane, napustivši sav prazan prostor, gornji dio brda sve do gradskog bedema ispunili veoma čestim utvrdama. Na dati znak vojnici brzo stigoše do tvrđave, pa prešavši je zagospodare sa tri utvrde. A kod osvajanja logora takva je bila brzina da je kralј Nitiobroga Teutomat, iznenada zatečen u šatoru kako se preko podne odmara, sa otkrivenim donjim dijelom tijela, na ranjenom konju jedva izmakao iz ruku vojnika koji su plјačkali.

170

47. Provodeći ono što je u glavi zamislio, Cezar naredi da se zasvira odstupanje i zaustave odredi desete legije sa kojom se nalazio. Aš vojnici ostalih legija ne čuše glasa trube, pošto se dosta velika dolina bila ispriječila, no ipak ih vojni tribuni i legati, kako je Cezar bio naredio, zaustaviše. Međutim, poneseni nadom u brzu pobjedu i bijeg neprijatelјa, i srećnim bitkama iz ranijih vremena, smatrali su da im ništa nije toliko mučno da to ne bi mogli hrabrošću postići, pa stoga i ne odustadoše od progona neprijatelјa, prije nego se približiše gradskom bedemu i kapijama. Tada pak, pošto sa svih strana grada nastade vika, oni što su bili vittte udalјeni, prestrašeni iznenadnom galamom, a smatrajući da je neprijatelј među zidovima, izvukoše se iz grada. Domaćice su sa bedema odjeću i srebro bacale, pa razgolićenih prsa i sa ispruženim rukama, isturajući se naprijed, Rimlјane preklinjale da ih poštede, a ne kao što su učinili u Avariku, da se čak ni od žena i djece nisu uzdržali. Neke opet, sa zida spuštene za ruke, predavahu se vojnicima. Lucije Fabije, centurion osme legije, za koga je poznato da je toga dana među svojim govorio kako je primamlјen avaricenskim nagradama pa da neće dopustiti da se iko prije njega popne na zid, naiđe na trojicu svojih manipulara pa podignut od njih pope se na bedem, a sam opet prihvatajući njih, jednog po jednog izvuče na zid.

48. Međutim, oni koji su se na drugoj strani grada, kao što smo ranije istakli, radi obezbjeđenja bili sakupili, čuvši prvo viku, a zatim još i čestim glasinama uznemireni kako grad drže Rimlјani, poslaše naprijed konjanike pa brzim trkom onamo pojure. Kako je koji od njih prvi dolazio, pod bedemom bi se zaustavlјao pa je tako broj svojih boraca povećavao. A kada ih je velika masa stigla, domaćice, koje su malo prije prema Rimlјanima sa bedema ruke pružale, počeše da svoje preklinju i da prema galskom običaju raspletenu kosu pokazuju i djecu preda se iznose. Rimlјani nisu imali ravnopravnu borbu, ni s obzirom na položaj, ni broj vojnika, pa u isti čas, izmoreni i trčanjem i širinom bojnog polјa, ne mogoše da svježim i zdravim odole.

49. Kada Cezar vidje da se čete na nezgodnu mjestu bore, a neprijatelјske jedinice povećavaju, bojeći se za svoje, poruči legatu Titu Sekstiju, kojega je kao starješinu bio ostavio u manjem logoru, da kohorte iz logora brzo izvede pa da ih ispod najnižeg brežulјka s desne strane od

171

neprijatelјa postroji. Ako bude vidio da su naši potisnuti sa položaja, neka prestraši neprijatelјe, kako se ne bi mogli slobodno kretati. I on lično, sa onoga mjesta gdje se bio zaustavio, krenu naprijed sa legijom pa očekivaše ishod bitke.

50. Kada se borba veoma žestoko prsa o prsa rasplamsala, i kada su se neprijatelјi u položaj i brojno stanje, a naši u hrabrost pouzdali, naši su iznenada ugledali Heduance s otvorene strane, a njih je Cezar bio poslao drugim putom s desne strane, da razdvoje jedinicu. Ovi, zbog sličnosti u oružju, naše žestoko preplaše pa iako su ih opazili sa desnim otkrivenim ramenima, a to je bio znak mirolјubivosti, ipak su vojnici smatrali da su to neprijatelјi namjerno učinili da ih prevare. U isto vrijeme centurion Lucije Fabije, i oni koji su se zajedno popeli na bedem, opkolјeni i pobijeni bacani su sa zida. Kada je Marko Petronije, centurion iste legije, pokušao da razvali kapiju, masa ga je pritijesnila pa, izgubivši vjeru u se, pošto je dopao mnogih rana, svojim manipularima koji su ga pratili reče: „Zašto ja sebe zajedno s vama ne mogu spasiti, ja ću se uistinu za vaš život pobrinuti, jer sam vas u želјi za slavom povukao u opasnost. Vi iskoristite priliku i vodite računa o sebi." U isti čas jurnu posred neprijatelјa pa dvojicu ubi, a ostale malo odgurnu od kagšje. Dok su njegovi pokušavali da mu priteknu u pomoć, reče: „Uzalud se trudite da mi život spasite, jer meni nedostaje i krv i snaga. Stoga odstupite dok je još prilike i povucite se u legiju." I tako boreći se, poslije kraćeg vremena pade i postade spasilac svojih.

51. Kako su naši sa svih strana bili pritiješnjeni i izgubili četrdeset i šest centuriona, odbačeni su s položaja. Ali je deseta lešja Gale, koji su odveć smjelo išli naprijed, usporila pa se kao zaštitnica na nešto ravnijem mjestu zaustavila. Nјu zatim izmijene kohorte trinaeste legije, koje izvedene iz malog logora sa legatom Titom Sekstijem zauzmu viši položaj. Čim se legije dograbiše ravnice, okrenuše bojni red protiv neprijatelјa.. Vercingetorig s podnožja brda vrati svoje u tvrđavu. Toga dana je izgublјeno nešto manje od sedam stotina vojnika.

52. Idućeg dana Cezar sazove skupštinu pa nepromišlјenost i lakomost vojnika pokudi, jer su sami po

172

sebi donosili odluke da krenu kuda im se sviđalo ili da rade šta hoće, a na dati znak za odstupanje nisu stali, niti su ih vojni tribuni i legati mogli zaustaviti. On izloži: šta znači nepovolјan položaj mjesta i šta je lično kod Avarika osjećao kada je, zatekavši neprijatelјe bez vođe i bez konjice, sigurnu pobjedu ispustio, da ne bi čak ni mali poraz u borbi zbog neravnopravna položaja doživio. Koliko se njihovoj velikoj odvažnosti divio, koju ni logorska utvrđenja, ni visina brda, niti gradski bedemi nisu mogli zaustaviti, toliko je kudio slobodno ponašanje i tvrdoglavost, budući. da su smatrali da se bolјe razumiju u pobjedu i ishod rata nego vojskovođa. On isto toliko od vojnika očekuje skromnosti i uzdržlјivosti koliko hrabrosti i smjelosti.

53. Pošto je održan ovaj sastanak i pošto je na kraju govora ohrabrio vojnike da ne bi zbog toga klonuli duhom i da ne bi to, što je neravnopravan položaj prouzrokovao, pripisali hrabrosti neprijatelјa, a zatim, sudeći o istom pohodu ono što je i ranije mislio, izvede legije iz logora pa na zgodnu mjestu postroji bojni red. Pošto Vercingetorig isto tako osta u tvrđavi i ne spusti se na ravno mjesto, ovaj, poslije lagane konjičke borbe i to uspješne, vrati vojsku u logor. Kada je to isto i slijedećeg dana uradio, smatrao je da je dovolјno učinio da oslabi galsko hvalisanje i da ohrabri srca vojnika. Tada pokrenu logor prema Heduancima. Pošto čak ni tada neprijatelјi nisu pošli za njim, on trećega dana popravi mostove na rijeci Elaveru pa tim putem prevede vojsku.

54. Tu, pozdravlјen od strane Heduanaca Viridomara i Eporedoriga, doznade da je Litavik krenuo sa cjelokupnom konjicom da buni Heduance pa ih je trebalo preteći da se obezbijedi država. Iako je već u mnogo čemu Cezar prozreo heduansku nevjeru i smatrao da se njihovim odlaskom rasulo države ubrzava, ipak je mislio da ih ne treba zadržavati, da ne bi izgledalo ili da im nepravdu nanosi, ili da pruža nekakvu sumnju u strah. Kada su ovi polazili, izloži ukratko svoje zasluge prema Heduancima, kakve ih je i kako ponizne primio, satjerane u gradove, kažnjene oduzimanjem zemlјe, otimanjem svih saveznika, nametanjem danka i davanjem talaca, a u kakvu ih je sreću i u kakvo blagostanje doveo. On ih je na samo u prijašnje stanje povratio, već je izgledalo da su premašili dostojanstvo i ugled svih vremena. Pošto je dao takve poruke, otpusti ih

173

od sebe. 55. Noviodun je bio heduanski grad, izgrađen na

zgodnu mjestu uz obale Ligera. Cezar ovamo sakupi sve galske taoce, hranu, državni novac i veliku količinu svoje i vojničke prtlјage. Ovamo uputi i veliki broj konja, kuplјen za ovaj rat u Italiji i Španiji. Kada su Eporedorig i Viridomar tamo stigli i bili obaviješteni o državnim prilikama, da su Heduanci primili Litavika u Bibraktu — a taj grad kod svih uživa veliki ugled — da su se kod njega sastali poglavar Konviktolitav i veliki dio senata, a Vercingetorigu su legati javno poslati da zaklјuče mir i prijatelјstvo, smatrali su da takvu priliku ne treba propustiti. Stoga, pošto su u Noviodunu pobili čuvare i one koji su ovamo došli radi trgovine, a novac i konje između sebe podijelili, pobrinuli su se i da se državni taoci dovedu u Bibrakt kod poglavara. Grad, za koji su držali da se sam po sebi ne može održati, spale, da ne bi Rimlјanima bio od kakve koristi, hranu koju su u taj momenat mogli odnijeti lađama odvuku, a ostalo u vodi i vatri unište. Sami počeše da od susjednih pokrajina traže vojsku, da na obalama Ligera raspoređuju posade i da na svim mjestima pokazuju konjicu radi utjerivanja straha, a uz to da bi Rimlјane u dobavlјanju životnih namirnica onemogućili, ili ih natjerane glađu iz provincije protjerali. Na takvu ih je nadu navodilo to što je Liger zbog snijega nadošao pa je izgledalo da se uopšte ne može plićakom preći.

56. Saznavši za to, Cezar je smatrao da ako se kod izgradnje mostova bude izvrgao opasnosti, mora požuriti da zametne borbu prije nego se onamo sakupi više četa. Da ne bi naime, promijenivši odluku, putovanje usmjerio prema provinciji, kako su neki iz straha smatrali da je to neophodno učiniti, a pošto su ga sprječavali ruglo i sramota, zatim ispriječeno brdo Cebena, a onda i neprohodni putevi, a najviše što se strašno bojao za odvojenog Labijena, i za one legije koje je zajedno bio poslao, on odveć usilјenim maršem uz dnevno i noćno putovanje, a mimo svakog očekivanja stiže do Ligera pa uz pomoć konjanika nađe plićak, za nuždu prihvatlјiv, tako da su samo mišice i ramena mogla biti slobodna od vode da drže oružje. Rasporedivši konjicu, koja je snagu vode zadržavala i na iznenađenje neprijatelјa, koji su na prvi pogled bili zbunjeni, prevede vojsku zdravu i čitavu pa dočepavši se na polјima žita i obilјa stoke i

174

snabdjevši vojsku svim potrepštinama, odluči da putuje u Senone.

57. Dok se to kod Cezara događalo, Labijen onu dopunu koja je ranije iz Italije bila došla ostavi u Agedinku da služi kao zaštita komori, pa sa četiri legije krenu u Luteciju. To je grad Parizija, a smješten je na ostrvu rijeke Sene. Saznavši od neprijatelјa za njegov dolazak, iz susjednih se država sakupiše mnoge čete. Vrhovna vlast predata je Kamulogenu Aulerku, koji je, gotovo klonuo od starosti, ipak, zbog izvanrednog poznavanja vojne taktike, mzabran na taj položaj. Kada je on opazio da se bara, koja utiče u Senu, u nedogled stere, pa sav onaj kraj čini jako nepristupačnim tu se, zaustavi pa odpuči da našim ometa prelaz.

58. Labijen je prvo pokušavao da načini zaštitne krovove, da pleterima i nasipom ispuni baru i da osigura put. Popggo je shvatio da bi to tetttko išlo, izađe iz logora u tišini oko treće straže, pa istim putem kuda je bio došao stiže u Metlosed. To je grad Senona, smjepggen na ostrvu Sene, kao što smo malo prije rekli za Luteciju. Zaplijenivši oko pedeset lađa, brzo ih poveza pa u njih ubaci vojnike, i dok su građani, od kojih je veliki broj bio pozvan u rat, novom situacijom bili preplašeni, on bez borbe zavlada gradom. Popravivši most, koji su neprijatelјi ranijih dana bili razorili, prevede vojsku pa niz rijeku nastavi put prema Luteciji. Neprijatelјi, saznavši za to od onih koji su iz Metloseda bili izbjegli, narede da se Lutecija spali i mostovi toga grada razore, a sami krenu sa bare pa se na obali Sene prema Luteciji nasuprot Labijenovu logoru zaustave.

59. Već se čulo da je Cezar iz Gergovije otišao, već su se pronosili glasovi o odmetništvu Heduanaca i drugom ustanku u Galiji, pa su Gali u razgovorima tvrdili kako je Cezaru onemogućeno putovanje preko Ligera i kako je, pogođen oskudicom u hrani, krenuo za provinciju. Belovaci, doznavši dakle za odmetništvo Heduanaca, koji su već otprije bili nepouzdani, počeše čete sakušvati i rat javno pripremati. Tada je Labijen, u tako mutnoj situaciji zaklјučio da mu treba donijeti sasvim drukčiju odluku nego je ranije mislio i da s cilјem da štogod zadobije neprijatelјa ne uznemiruje, već da vojsku zdravu i čitavu u Agedink povrati. Naime, s jedne strane su prijetili Belovaci, a za tu se državu smatra da je u Galiji najhrabrija, a drugu je

175

Kamulgen, popggo je pripremio i uredio vojsku, držao pod rukom: a zatim i što je legije, razdvojene od posade i komore, veoma velika rijeka rastavlјala. Kada su se iznenada tolike nevolјe ispriječile, uvidio je da spas treba tražiti u odvažnosti i hrabrosti.

60. Stoga je pred veče sazvao zbor i upozorio ih da ono što je naredio marlјivo i savjesno izvršavaju, a onda je po jednu lađu, koje je iz Metloseda dovezao, dao rimskim konjanicima pa kada se završila prva straža, naredi da četiri hilјade koraka niz rijeku u tišini krenu i da ga tu očekuju. Pet kohorata, koje je smatrao da su za borbu najslabije, ostavi logoru kao zaštitu, a naredi da pet ostalih iz iste legije pođu u pola noći uz rijeku sa cijelom komorom i uz zaglušnu buku. Naiđe takođe i na splavove pa i njih uz veliki klepet vesala pokrenu i na istu stranu uputi. Nešto malo kasnije i sam sa tri legije tiho izađe pa krenu prema onom mjestu gdje je naredio da se lađe pritjeraju.

61. Kada su tamo stigli, neprijatelјske uhode, koje su bile svuda uz rijeku raspoređene, iznenađene su, jer se najedamput diglo veliko nevrijeme a i naši su ih napali. Vojska i konjica pod komandom rimskih konjanika, kojima je ta dužnost povjerena, brzo budu prebačene. Skoro u jedno vrijeme neprijatelјima je pred zoru javlјeno da je u rimskom logoru mimo običaja dignuta galama, da uz rijeku ide velika vojska, da se na istoj strani čuje klepet vesala i da se malo niže vojnici brodovima prevoze. Čuvši takve vijesti, a smatrajući da legije na tri mjesta rijeku prelaze i da svi, uznemireni zbog heduanskog ustanka, bijeg pripremaju, oni i svoje čete takođe na tri strane raspodijele. Ostavivši posadu nasuprot logoru i poslavši malu četu prema Metlosedu da ide toliko naprijed koliko lađe budu napredovale, ostale čete odvedu protiv Labijena.

62. U ranu zoru su i svi naši bili prebačeni i neprijatelјska se vojska nazirala. Labijen je podsjetio vojnike da zadrže u sjećanju i negdašnje junaštvo i veoma uspješne borbe i da zamišlјaju da je tu Cezar lično prisutan, pod čijom su komandom neprijatelјe često savladavali pa dade znak za boj. Pri prvom naletu sa desnog krila, gdje se sedma legija bila zaustavila, neprijatelјi budu potisnuti i u bijeg natjerani. Na lijevom opet, a taj položaj je držala dvanaesta legija, iako su prvi redovi neprijatelјa strijelama pogođeni popadali, ipak su se ostali veoma odlučno oduprli i

176

nijedan nije davao sumnje u bijeg. Vođa neprijatelјa Kamulogen lično je prilazio svojim i hrabrio ih. I dok je tada ishod pobjede bio još neizvjestan, kad ono javiše tribunima sedme legije šta se na lijevom krilu događa te oni iza neprijatelјskih leđa legiju pokazaše i bojne znakove isturiše. Pa čak ni u tom momentu niko nije sa položaja ustuknuo, nego su svi opkolјeni i poubijani. Ta ista sudbina je zadesila i Kamulogena. A oni koji su u zaštitnici prema Labijenovu logoru bili ostavlјeni, kada su čuli da je borba započela, krenu svojim u pomoć i osvoje brijeg, ali ne mognu izdržati napad naših pobjedonosnih vojnika. Tako ih izmiješane sa svojim bjeguncima, pošto ih ni šume ni brda nisu sakrivala, pobije konjica. Kada je ova borba završena, Labijen se povrati u Agedink, gdje je bila ostavlјena prtlјaga cijele vojske, a odatle sa svim jedinicama stiže do Cezara.

63. Pošto su saznali za izdaju Heduanaca, rat se rasplamsa. Delegacije su razaslane na sve strane. One su se trudile da, koliko god su mogle, prijaznošću, ugledom i novcem pobune države, a prihvativši taoce, koje je Cezar kod njih bio ostavio, smrću su plašili one koji su oklijevali. Heduanci zatraže od Vercingetoriga da kod njih dođe i ponese plan o vođenju rata. Kada im je to pošlo za rukom, navale da im se preda vrhovna komanda, a kada je stvar krenula naopako, zakažu skupštinu cijele Galije u Bibraktu. Sa svih strana se sakupe u velikom broju. Stvar bude pripuštena glasanju većine i svi do jednog priznaju Vercingetoriga za vojskovođu. Na ovoj skupštini su bili odsutni Remi, Lingoni i Treveri, ovi što su se držali rimskog prijatelјstva, a Treveri, što su bili poviše udalјeni i što su ih Germani progonili, a i zbog toga što su za vrijeme cijeloga rata bili odsutni i što ni jednim ni drugim pomoć nisu slali. Heduanci su vrlo teško podnosili što su lišeni starješinstva, tužili su se na promjenlјivu sreću i priželјkivali Cezarevu nakponost, a ipak se nisu usuđivali da svoju odluku, pošto je rat preduzet, prema drugim mijenjaju. Mladići Eporedorig i Viridomar pokore se Vercingetorigu sasvim preko volјe.

64. On ostalim državama nametnu taoce te najposlije odredi i dan za izvršenje te odluke i zapovijedi da se ovamo svi konjanici, njih petnaest hilјada, sakupe. Tada izjavi da će pješadijom koju je ranije imao biti zadovolјan i da neće okušati sreću ili se u borbi ogledati, nego će, pošto obiluje konjicom, a to je veoma lako, Rimlјane u dobavlјanju hrane

177

i paše sprječavati. Neka oni samo mirne duše svoju hranu uništavaju i zgrade pale, i neka gledaju da uz takvo žrtvovanje imetka vječnu vlast i slobodu postignu. Pošto je to zaklјučio, zatraži od Heduanaca i Segusiava, a oni su susjedi provincije, deset hilјada pješaka i uz to dodade i osam stotina konjanika. Za komandanta im postavi brata Eporedorigova i naredi da se Apobrogima navijesti rat. S druge strane posla Gabale i susjedne zaseoke Arverna u Helvije, a isto tako i Rutene i Kadurke u zemlјu Volka i Arekomika da ih plјačkaju. Na sličan način je potajnim glasinama i delegacijama bunio Alobroge, pošto se nadao da im sjećanje na prošli rat još nije iščezlo. Nјihovim prvacima obeća novac, a državi opet vlast nad čitavom provincijom.

65. Za sve ove slučajeve bila su predviđena obezbjeđenja od dvadeset i dvije kohorte, koje je iz same provincije bio sakupio legat Lucije Cezar i na sve strane uputio. Helviji su svojevolјno sa susjedima došli u sukob pa su potisnuti, a kada su Gaj Valerije Domnotaur, Kaburov sin, prvak države i mnogi drugi izganuli, natjerani su među gradske zidove. Alobrogi su, rasporedivši na Roni guste straže, uz veliku brigu i pažnju čuvali svoju zemlјu. Popggo je Cezar doznao da su neprijatelјi u konjici nadmoćniji, i popggo su svi putevi bili zatvoreni, pa se ničim iz provincije i Italije nije mogao koristiti, posla lјude preko Rajne u Germaniju, u one države koje je ranijih godina pokorio. Od njih zatraži konjanike i lako naoružane pješake koji su navikli da među njima zameću bitke. Kada su ovi došli, a imali su rđave konje, on oduze konje od vojnih tribuna i ostalih rimskih konjanika pa čak i od dobrovolјaca te ih razdijeli Germanima.

66. Dok se to međutim događalo, neprijatelјske čete iz Arverna i konjanici, koji su iz čitave Germanije bili zatraženi, stigoše. Pošto ih se sakupila velika masa, a Cezar je putovao u Sekvane, preko daleke zemlјe Lingona, da bi lakše mogao provinciji pružiti pomoć, Vercingetorig se smjesti sa tri logora, udalјen od Rimlјana na oko deset hilјada koraka. Pozvavši

193

na sastanak komandante konjice, istaknu kako je došlo vrijeme pobjede, kako Rimlјani bježe iz provincije i odlaze iz Galije, a to im je zasada dovolјno za sticanje slobode. Od toga za budući mir i spokojstvo ima malo koristi, jer kada sakupe veći broj četa, oni će se povratiti i neće biti ratu kraja. Neka ih stoga pod teretom na putu napadnu. Ako pješaci budu svojim priskočili u pomoć i na tome se zadržali, putovanje se neće moći odvijati, a ako — ono u što se vittte uzda da će se dogoditi — ostavivši prtlјagu, povedu brigu o svojoj glavi, biće lišeni i dostojanstva i onoš pggo im je najpotrebnije. Od neprijatelјskih se konjanika niko naime ne usuđuje da izađe iz stroja, u pggo dakle ni sami ne treba da sumnjaju. A da bi to što odvažnije izvršili, on će sve čete pred logorom držati i to će neprijatelјima služiti na strah. Konja-' nici poviču da to treba ozvaničiti najsvečanijom zakletvom, da se onaj koji ne projaše dvaput kroz neprijatelјsku vojsku ne prima pod krov i da mu se ne dopušta prilaz djeci, roditelјima i ženi.

67. Pošto je predpog prihvaćen i popggo su svi položili zakletvu, idućega dana, podijelivši konjicu na tri dijela, dvije se čete sa dvije strane pokazaše pa jedna poče da s prednje strane stvara smetnju. Kada je to javlјeno, Cezar zapovijedi da isto tako i njegova konjica, na troje razdijelјena, krene protiv neprijatelјa. Na sve strane je vođena jednaka borba. Vojska se zaustavi pa se prtlјaga između legija prihvati. Ako bi se opazilo da je našim na nekoj strani teško, ili da su više pritiješnjeni, Cezar bi naredio da se onamo bojni znakovi ponesu i borba usmjeri. Takav postupak je i neprijatelјe u napadu usporavao i naše u nadi na pomoć hrabrio. Germani, dočepavši se napokon sa desne strane najvišeg vrha, potisnu s položaja neprijatelјe, a one što su bježali zajure sve do rijeke, gdje se Ver-

13 Gaj Julije Cezar

179

cingetorig ca pješadijskim jedinicama bio zaustavio, pa mnoge poubijaju. Opazivši to, ostali, bojeći se da ne budu opkolјeni, dadoše se u bijeg. Na sve strane nastade pokolј. Tri su najodličnija Heduanca zaroblјena i Cezaru predvedena: Kot, zapovjednik konjice, koji je prošlih izbora bio u neslozi sa Konviktolitavom i Kavaril, koji je poslije Litavikova odmetanja bio starješina pješadijskih jedinica, a zatim i Eporedorig, pod čijim su se vođstvom prije dolaska Cezareva Heduanci borili sa Sekvanima.

68. Kada je sva konjica u bijeg natjerana, Vercingetorig je svoje čete, onako kako ih je pred logorom bio postavio, povukao, pa odmah preduze put u Aleziju, grad Mandubija i naredi da se prtlјaga iz logora iznese i da ga slijedi. Popggo je Cezar prtlјagu na obližnje brdo odvezao i dvije legije kao zaštitu ostalim ostavio, nastavio je put, koliko je to doba dana dopuštalo, pa kada je oko tri hilјade sa začelјa pobijeno, drugoga dana podiže logor kod Alezije. Razmotrivši položaj grada i preplašivši neprijatelјe, pošto im je konjica, u čiji su se rod vojske najviše uzdali, bila razbijena, ohrabri vojnike za posao pa poče da opseda grad.

69. Sam grad Alezija bio je na vrhu brežulјka, na odveć istaknutu položaju, pa je izgledalo da ga je moguće samo opsadom osvojiti. Dva podnožja ovoga brežulјka zaplјuskivale su rijeke sa dvije strane. Ispred grada se širila ravnica oko tri hilјade koraka u dužinu, a sa svih ostalih strana brežulјci jednakih vrhova i na istom razmaku opkolјavali su grad. Podbedemom, a ta strana brežulјka gleda prema istoku, galske su čete bile ispunile sav taj prostor, pa izvele od blata jarak i zid od šest stopa u visinu. Opseg te tvrđave, koju su Rimlјani gradili, iznosio je deset hilјada koraka. Logor je bio postavlјen na zgodnu mjestu, a uz to su izgrađene i dvadeset i tri tvrđavice na kojima bi se preko dana postavlјale straže, da se kakav napad iznenada ne dogodi. Nјih su noću isto tako čuvali stražari i jako obezbjeđenje.

70. Kada je posao bio završen, zametnu se konjička bitka na onoj ravnici za koju smo gore spomenuli da je smještena između brežulјaka u dužini od tri hilјade koraka. Borba je s obje strane vođena velikom žestinom. Cezar je našim koji su bili u neprilici slao Germane, a legije je postavio pred logor da ne bi neprijtelјska pješadija iznenada napala. Popggo je legijama zaštita osigurana, našim duh

180

poraste, a neprijatelјi natjerani u bijeg sami su sebi zbog mase lјudstva pravili smetnje, i kako su kapije ostale potijesne, oni su se sabijali. Germani krenu nešto odlučnije sve do utvrda. Nastade veliko krvoproliće. Neki, ostavivši konje, pokušaše da šanac pređu i zidove od ilovače preskoče. Cezar naredi da se legije, koje je pred šancem bio postrojio, pomaknu malo naprijed. Na isti način se uskomešaju i oni što su bili u tvrđavama. Gali, misleći da upravo kreću na njih, poviču na oružje. Neki preplašeni provale u grad. Vercingetorig naredi da se kapije zaklјučaju, da logor ne ostane prazan. Pošto su mnoš pobijeni, a podosta konja pohvatano, Germani se povuku.

71. Vercingetorig, prije nego su Rimlјani dovršili tvrđave, donese odluku da svu konjicu noću otpremi. Onima koji su odlazili naredi da svaki ide u svoju državu pa da sve one koji prema dobu starosti mogu ponijeti oružje, dignu na vojsku. On izloži svoje zasluge prema njima i zakle ih da vode računa o njegovoj glavi, i da njega, koji je veoma zaslužan za zajedničku slobodu, ne izruče neprijatelјima da ga muče. Ukoliko ne budu dovolјno oprezni, on izjavi da će osamdeset hilјada izabranih momaka zajedno s njim izginuti. Kada je proračunao, izašlo je da hrane ima jedva za trideset dana, ali se uz štednju može izdržati čak i nešto duže. Pošto je ova naređenja izdao, oko druge straže uputi u tišini konjicu onamo gdje je naš posao bio prekinut. Naredi da mu se sva hrana dostavi, a odredi i smrtnu kaznu za one koji se ne budu pokoravali. Stoku, koja je bila sva sila, a koja je bila dotjerana od Mandubija, razdijeli na svakoga pojedinca, a za žito odredi da se štedlјivo i pomalo dijeli. Sve čete, koje je pred gradom bio smjestio, povuče u grad. Na taj se način pripremao da dočeka galske pomoćne čete i da pripremi rat.

72. Saznavši za to od bjegunaca i zaroblјenika, Cezar odredi ovakav način utvrđenja. Izvede jarak od dvadeset stopa sa okomitim stranama, tako da je tlo toga jarka išlo u širinu, koliko su gornji dijelovi bili razmaknuti. Sva ostala utvrđenja podiže na četiri stotine stopa iza toga jarka. To je učinio s razloga i iz nužde pa je obuhvatio veliki prostor, kako vojnici ne bi mogli cijelu građevinu lako opkoliti, ili masa neprijatelјa iznenada ili noću do tvrđave dotrkivati, ili pak na naše, koji su preko dana bili zauzeti poslom, strijele bacati. Ostavivši taj prostor, izgradi dva jarka, petnaest stopa široka a isto toliko duboka, čiju unutrašnjost na mjestima ravnim i niskim ispuni voda, dovedena sa rijeke. Poslije toga

181

izgradi šanac i nasip od dvanaest stopa. Ovome dodade prsobran i krila poput jelenskih rogova da sastave zaklone i bedem i da uspore penjanje neprijatelјa, a oko cijelog prostora podiže i kule među kojima je bio razmak od osamdeset stopa.

73. Potrebno je bilo u isto vrijeme i građu dobavlјati i po hranu ići i utvrđenja izgrađivati, pa su se stoga naše čete, koje su se podalјe od logora kretale, smanjivale. Ponekada bi Gali pokušali da naše poslove ometaju pa da iz grada kroz mnoge kapije s najvećom silom napadnu. Zato je Cezar smatrao da uz ove poslove treba još toga dodati, kako bl se uz manji broj vojnika tvrđave mogle braniti. Stoga su, posjekavši stabla, ili sasvim jake grane, pa ogulivši ih i zaoštrivši im vrhove, podigli neprekidne jarkove pet stopa visoke. Tu su oni kolci ukopani i odozdo povezani, da se ne bi mogli iščupati, stršili iz granja. Po pet redova je bilo međusobno spojeno i isprepleteno pa oni koji bi tamo unišli, sami bi zapinjali o veoma oštre kolce. Nјih su zvali vučjim jamama. Ispred ovih, u kosim redovima unakrst raspoređenih jama, iskopali su rupe tri stope u dubinu, koje su prema dnu bile nešto uže. Ovamo su okruglo kolјe, deblјine stegna, na vrhu zašilјeno i opalјeno, zabijali tako da se nije više od četiri prsta pomalјalo iz zemlјe. Istovremeno, radi pojačanja i učvršćenja, po jednu su stopu na krajnjem dnu zemlјom nabijali, a ostali se dio jame pokrivao šiblјem i prućem da se zamka sakrije. Po osam redova ove vrste bilo je napravlјeno i međusobno po tri stope rastavlјeno. To su zbog sličnosti s cvijećem nazivali lјil јanom. Ispred ovoga kolčići, stopu dugački, sa nasađenim želјeznim kukama, čitavi su se u zemlјu zabadali i svuda su na osrednjim razmacima bili razbacani, a zvali su ih šilјcima.

74. Završivši te poslove, odabrao je krajeve što je mogao ravnije prema prirodnom položaju pa, obuhvativši četrnaest hilјada koraka, izgradi sa suprotne strane utvrđenja istoga oblika, protiv vanjskog neprijatelјa, tako da čak ni velika masa, ako se to dogodi pa konjica odstupi, ne bi mogla da opkoli posade u tvrđavama. A da ne bi bio prisilјen da uz izvrgavanje opasnosti izlazi iz logora, naredi da svi imaju pribavlјenu stočnu i lјudsku hranu za trideset dana.

75. Dok se to kod Alezije događalo, Gali, sazvavši

182

zbor prvaka, odluče da se ne pozovu svi koji mogu oružje nositi — kako je to Vercingetorig mislio — nego da treba svakoj državi odrediti izvjestan broj kako bi se mogao, kada zbog tolike mase nastane zbrka, i red očuvati i svoje raspoznavati i opskrbu na umu držati. Zatražili su od Heduanaca i njihovih klijenata Segusijava, Ambivareta, Aulerka, Branovika (Blanovija) trideset i pet hilјada lјudi, isto toliki broj od Arverna, pridodavši Eleutete, Kadurke, Gabale i Velavije, koji su navikli da budu pod vlašću Arverna. Od Sekvana, Senona, Bituriga, Santona, Rutena i Karnuta dvanaest hilјada, od Belovaka deset, a isto toliko od Lemovika. Po osam od Piktona i Turona, i Parizija i Helvetija, po šest od Svesiona, Ambijana, Mediomatrika, Petrokorija, Nervija, Morina i Nitiobroga, po pet od Aulerka i Cenomana, a isto toliko od Atrebata, po četiri od Veliokasa, Leskovija i Aulerka. Od Eburovika po tri, od Rauraka i Boja po dvije, a po deset hilјada od svih država koje dopiru do okeana i zovu ih, kako su navikli, Aremoricima, a u tom kolu su Koriosoliti, Redoni, Ambibariji, Koleti, Osismi, Veneti, Lemovici i Uneli. Od ovih Belovaci nisu poslali svoju kvotu, jer su u svoje ime i po svojoj ocjeni govorili da će s Rimlјanima voditi rat i da se neće ničijoj vlasti pokoravati. Ipak, na molbu Komija, pošalјu za njegovu lјubav, u svemu dvije hilјade.

76. Pouzdanom i korisnom uslugom ovoga Komija, Cezar se, kako smo ranije naveli, u Britaniji koristio i zbog njegovih zasluga je naredio da mu država bude oslobođena poreza, a povratio mu je prava i zakone pa mu je čak ustupio i Morine. Ipak je mišlјenje cijele Galije oko vraćanja slobode i ponovnog sticanja negdašnje ratne slave bilo takvo da ih nisu ganula ni dobročinstva ni sjećanje na prijatelјstvo, već su svi i moralno i materijalno prigrlili taj rat. Sakupili su osam hilјada konjanika i oko dvije stotine i pedeset hilјada pješaka, a to se u heduanskoj zemlјi prokontrolisalo, prebrojalo i starješine odredile. Vrhovna komanda je povjerena Komiju Atrebatu, Heduancima Viridomaru i Eporedorigu i Arvernjaninu Verkasivelaunu, Vercingetorigovu rođaku. Ovima su pridodati i oni koji su iz država izabrani, a prema čijem bi se nahođenju rat vodio. Svi oduševlјeni i puni pouzdanja krenu u Aleziju i od svih ne bijaše ni jednog jedinog koji bi smatrao da se i sam pogled na toliko mnoštvo

183

može izdržati, a osobito u neizvjesnoj borbi, kada se bitka iz grada vodila na juriš, a na polјu se tolike čete konjice i pješadije opažale.

77. A oni što su u Aleziji bili opsjednuti, pošto je prošao dan na koji su od svojih očekivali pomoć, potrošivši svu hranu, a ne znajući šta se u Heduanaca događa, sazovu zbor pa odlučivahu o svojoj konačnoj sudbini. Kada su izrečena razna mišlјenja, od kojih je jedan dio računao na predaju, a drugi na borbu, dokle god snage mognu izdržati, čini se da ne bi trebalo mimoići Kritognatov govor zbog njegove jedinstvene i opake okrutnosti. On je rođen u Arvernima, u odličnoj kući, pa je uživao i veliki ugled. „Ništa", reče, „neću da govorim o mišlјenju onih koji najsramnije ropstvo nazivaju imenom predaje i smatram da njih ne treba ubrajati u građane, niti pripuštati na sastanke. Htio bih da se složim s onim koji odobravaju napad i prema čijem savjetu, a uz pristanak svih vas, izgleda da tinja uspomena na negdašnje junaštvo. Srcu je svojstvena nježnost, a ne hrabrost, pa ni malu nevolјu ne može da podnese. Lakše se nađu oni koji od svoje nevolјe pođu u smrt, negoli oni koji bol strplјivo podnose. A ja bih takvo mišlјenje odobrio — toliko kod mene dostojanstvo znači — kada bih vidio da se ništa osim našega života neće žrtvovati, ali, u donošenju odluke obazrimo se na cijelu Galiju koju pozivamo da nam pomogne. Šta mislite, kako bi se osjećali naši rođaci i srodnici kada bi na jednom mjestu bilo ubijeno osamdeset hilјada lјudi, a oni bili prisilјeni da, tako reći, na istim lјeševima vode borbu? Nemojte da ih lišite vaše pomoći, jer su oni radi vašega dobra svoju stvar zanemarili, i nemojte ludošću ili svojom neopreznošću, ili slabošću duha cijelu Galiju na pleća položiti i vječitom ropstvu izvrgnuti. A zar vi zato što na određeni dan nisu došli sumnjate u njihovu vjernost i postojanost? Pa šta onda? Da li smatrate da se Rimlјani u onim udalјenim utvrđenjima svakoga dana vježbaju radi zabave? Ako vas njihovi glasnici ne mogu uvjeriti da je svaki prilaz opkolјen, neka vam onda posluže kao svjedoci da se približava njihov dolazak. S toga razloga, obuzeti strahom, i dan i noć se nalaze na poslu. Kakav je dakle moj savjet? Da se učini ono što su naši preci učinili u borbi sa Cimbrima i Teutonima, koja nikako nije bila ravnopravna: oni su u gradove natjerani i sličnoj nevolјi

184

izloženi, tijelima onih, koji su s obzirom na starost izgledali nekorisni, život održavali i nisu se neprijatelјu predavali. Kada za takav slučaj ne bi imali primjera, smatram da bi ga ipak, slobode radi, trebalo stvoriti i kao najlјepši primjer potomstvu predati. Jer šta je tome ratu bilo slično? Popggo je opustošena Galija i nanesen joj veliki poraz, pa štaviše i našoj zemlјi, Cimbri su se jednoga dana iselili i druge zemlјe potražili, a prava, zakone, zemlјe i slobodu nama ostavili. Šta napokon Rimlјani drugo traže ili šta žele osim da, rukovođeni zaviiLju, onima za koje su saznali da su u ratu plemeniti i hrabri, zemlјu i državu zauzmu i vječno im ropstvo nametnu? Ni oni nisu nikada pod drugim uslovima rat vodili. Ako to što se kod udalјenijih naroda događa ne znate, obazrite se na susjednu Galiju, koja je pretvorena u provinciju, a pošto su se prava i zakoni izmijenili, podvrgnuta je sjekirama i pritisnuta vječitim ropstvom."

78. Popggo je ovo mišlјenje izloženo, odpuče da oni koji su zbog zdravlјa ili starosti nekorisni za rat izađu iz grada, a da sve ranije nego se odpuče za Kritogaatov predpog ispitaju. Takvim se predpogom ipak treba radije koristiti, ako ih nužda natjera ili pomoć zakasni, nego se predavati ili mirovni ugovor prihvatiti. Mandubiji, koji su ih u grad primili, natjeraju ih da sa djecom i ženama izađu. Kada su pristupili rimskim utvrđenjima, kukajući su uza sve molbe preklinjali da ih, pošto ih u ropstvo prime, hranom pomognu. A Cezar, pošto po bedemu postavi straže, zabrani da ih prihvate.

79. Međugim Komije i ostale vođe, kojima je pripuštena vrhovna vlast, sa svim četama stignu u Aleziju pa zauzevši brijeg sa vanjske strane zaustave se, udalјeni od natttih utvrda najviše hilјadu koraka. Idućeg dana, popggo izvedu konjicu iz logora, ispune čitavu onu ravnicu za koju smo kazali da se pruža u dužini od tri hilјade koraka, a pješadijske jedinice postroje na vittte položaje, povučene malo od onoga mjesta. Sa grada Alezije pružao se pogled na polјe. Kada su primijetili ovu pomoć, među njima nastade čestitanje i srca svih razigraju se od radosti. Stoga se, izvedavši čete, zaustave pred gradom, pa najbliži jarak pleterima pokriju i nasipom ispune, a sebe za napad i svaku slučajnost pripreme.

80. Pošto je Cezar rasporedio vojsku na obje strane

185

tvrđave, kako bi svako, ako bude trebalog svoje mjesto držao i poznavao, naredi da se konjica iz logora izvede i bitka zametne. Iz svakog logora, koji je svagdje zauzimao najviši vrh, pružao se pogled i svi su vojnici s napregnutom pažnjom iščekivali ishod borbe. Gali ubace među konjanike rijetke strijelce i lako naoružane borce, koji su svojima prilikom odstupanja u pomoć priticali, i navalu natttih konjanika zadržavali. Mnoš od ovih, iznenada ranjeni, istupahu iz borbe. Popggo su Gali smatrali da su njihovi u borbi nadmoćniji, a vidjeli da su naši uslijed njihova mnoštva sa svih strana pritiješnjeni, i oni što su se u tvrđavama zadržavali, i oni što su u pomoć priskakali, vikom i kliktanjem bodrili su srca svojih. A zbog toga što se borba vodila naočigled svih, pa se nije moglo sakriti da li se borac drži istinski ili kukavički, i jedne i druge su poticali na hrabrost i želјa za slavom i strah od sramote. Kako se od podne pa skoro do zapada sunca borba vodila uz neizvjestan ishod, Germani na jednoj strani zbiju eskadrone, jurišaju na neprijatelјe pa ih protjeraju, a kada su ovi u bijeg natjerani, pobiju opkolјene strijelce. Na isti su način i naši sa drugih strana progonili neprijatelјe, koji su se povlačili, pa ih sve do logora tjerali, i nisu im pružali prilike da se priberu. A oni koji su od Alezije krenuli, žalosni što im se pobjeda izjalovila, povukoše se u grad.

81. Kada je prošao jedan dan, Gali su i za tako kratko vrijeme prikupili veliku količinu pletera, lјestvi i kuka pa usred noći, izašavši u tišini iz logora, priđu utvrdama u ravnici. Oni iznenada digoše viku, kako bi tim znakom oni što su bili u gradu opsjednuti mogli biti obaviješteni o njihovu dolasku. Zatim se spreme da pletere naprijed isture, da praćkama, strijelama i kamenjem naše uznemiruju i da ostalo, što se odnosi za opsadu, pripremaju. U isto vrijeme, pošto se začula vika, Vercingetorig svojim vojnicima dade znak trubom, pa ih iz grada izvede. Naši, kako im je ranijih dana svakome svoje mjesto bilo određeno, priđu utvrđenjima, pa praćkama težine jedne funte, i kočićima koje su na poslu bili razdijelili, i olovnim zrnima potjeraju Gale. Kako se zbog sumraka nije vidjelo, obje strane dopale su mnogih rana. Mnoge strijele su iz bacača odapete. A legati Marko Antonije i Gaj Trebonije, kojima su te strane bile pripale za odbranu, s koje strane bi doznali da su naši

186

pritiješnjeni, njima bi iz udalјenijih tvrđavica lјude dovodili i u pomoć slali.

82. Dok su Gali od utvrda bili poviše udalјeni, uspijevali su više zbog obilјa strijela, a kada su bliže pristupili, ili su ne očekujući za kolce zapinjali, ili su naišavši na jame propadali, ili su, pogađani zidnim koplјima sa nasipa i kula, ginuli. Pošto su odasvuda dopali mnogih rana i nisu provalili ni u jednu tvrđavu, a zora se približavala, bojeći se da sa otvorene strane od gornjeg logora na juriš ne budu opkolјeni, povukoše se svojim. A oni unutra, dok su iznosili ono što je Vercingetorig za napad bio pripremio, prvo jarak ispune i zadržavši se poduže na tome poslu doznaju da su njihovi prije odstupili nego što su se utvrdama približili. Tako se neobavlјena posla povrate u grad.

83. Dvaput uz veliki gubitak odbijeni Gali posavjetovaše se šta da rade. Dobave one što su vješti kraju, pa od njih doznaju položaj i utvrde gornjeg logora. Sa sjevera je bio brežulјak koji naši, zbog veličine opsega, nisu mogli da obuhvate opkopom. U nuždi, i gotovo na nepovolјnu i malo nagetu mjestu, postavili su logor. Šega su držali Gaj Antistije Regin i Gaj Kaninije Rebil sa dvije legije. Kada su uz pomoć uhoda upoznali krajeve, vođe neprijatelјa izaberu iz čitave mase šezdeset hilјada lјudi iz onih država za koje vlada mišlјenje da su najhrabrije. Oni zajedno potajno zaklјuče šta i pod kakvim uslovima treba da se radi, a odrede i dan za napad, kada bude izgledalo da je podne. Ovim četama postave za starješinu Arverna Verkasivelauna, jednog od četiri vojvode, rođaka Vercingetorigova. On, za prve straže, izašavši iz logora i prešavši put skoro za vida, sakri se iza brda i naredi da se vojnici od noćnoga rada oporave. Kada se već činilo da se podne približava, on krenu prema onom logoru koji smo ranije spomenuli, a u isto vrijeme konjica poče da prilazi utvrdama u ravnici, a i ostale se čete počeše pred logorom pojavlјivati.

84. Vercingetorig je s kule u Aleziji posmatrao svoje pa izađe iz grada i iznese motke, bojne sprave, srpove i ostalo pggo je radi napada bio pripremio. Borba je vođena u isto vrijeme na svim mjestima i sve je pokušano, pa koja je tačka izgledala najslabija, u tom se pravcu trčalo. Rimska

187

vojska je zbog ovolikih utvrda bila razjedinjena pa nije mogla da lako prispije na sve strane. Za zastrašivanje naših mnogo je značila i vika, koja se našim borcima pojavila iza leđa, popggo su vidjeli da se njihova opasnost sastoji u tuđoj hrabrosti. Većinom naime, sve što je odsutno lјudska srca sve žešće potresa.

85. Cezar se dočepa zgodna mjesta i dozna šta se na kom kraju događa, pa ugroženim priteče u pomoć. I jedni i drugi su imali na umu da je to vrijeme jedino koje najviše odgovara za borbu: Gali, ako ne budu porušili utvrde, izgubiće svaku nadu na spas, a Rimlјani, ako rat dobiju, očekuju kraj svih muka. Najviše je pritiska bilo kod gornjih utvrđenja, kuda je, kako smo istakli, Verkasivelaun upućen. Neravan položaj i strm brežulјak igrali su značajnu ulogu. Jedni odapnu strijele, a drugi napravivši kornjaču priđu, a onima pggo su bili umorni, zdravi dođu jna zamjenu. Zemlјa, koju su svi bacali na tvrđavu, otvori put Galima i ono što su Rimlјani pod zemlјom krili zatvori. Našim je već nedostajalo i oružja i snage.

86. Kada je saznao za to, Cezar posla Labijena sa šest kohorata u pomoć onim pggo su bili u nevolјi, i naredi mu da, ako ne mogae izdržati, pošto odvode kohorte, provali i borbu povede, ali neka to čini samo u slučaju nužde. Lično posjeti ostale i ohrabri ih da ne klonu pred teškoćom. On im izloži kako se srž svih ranijih borbi sastoji u tome danu i času. A oni što su unutra, izgube nadu na položaje u polјu zbog velikih utvrda pa se pokušaju uspeti na strma mjesta, pa ovamo donesu ono pggo su bili pripremili. Mnošgvom strijela uznemire one koji su se s kula borili, pa nasipom i pleterima jame ispune, a srpovima bedem i prsobran razvale.

87. Cezar prvo posla sa kohortama mladog Bruta, zatim sa ostalim legata Gaja Fabija, a najposlije i sam, pošto se borba žešće razvijala, dovede zdrave u pomoć. Kada je borba obnovlјena i kada su neprijatelјi odbijeni, požuri onamo kuda je bio poslao Labijena pa iz obližnjeg logora odvede četiri kohorte i naredi da ga dio konjanika prati, a da drugi obilazi vanjska utvrđenja i sa leđa napada neprijatelјa. Budući da ni nasipi, a ni jame navalu neprijatelјa nisu mogle zaustaviti, Labijen sakupi jedanaest kohorata, koje je dovedene iz obližnjih posada slučaj nanio, pa preko glasnika

188

obavijesti Cezara šta smatra da treba činiti. Cezar požuri da učestvuje u borbi.

88. Saznavši za njegov dolazakpo boji odjeće, a takvo je obilјežje običavao da u borbi nosi, i videći eskadrone konjanika i kohorte, kojima je bio zapovijedio da ga prate, a uz to su se sa viših položaja opažali ovi obronci i doline, neprijatelјi zametnu bitku. Popggo se sa obje strane začula vika, nju ponovo sa bedema i sa svih tvrđava vika prihvati. Naši se, ostavivši koplјa, prihvate borbe mačevima. Najedamput se primijeti konjica iza leđa pa se i ostale kohorte približe. Neprijatelјi okrenu leđa, a onim što su bježali konjanici krenu u susret. Nastade

189

strašan pokolј. Vojvoda i prvak Lemovika Sedul bude ubijen, a Arvern Verkasivelaun je živ pri bijegu uhvaćen. Cezaru su dostavlјena sedamdeset i četiri bojna znaka. Malo ih se nepovrijeđenih od tolikog broja u logor vrati. Posmatrajući iz grada pokolј i bijeg svojih, i izgubivši nadu na spas, oni povuku čete iz tvrđava. Kada se to čulo, najedamput iz galskog logora nastade bijeg. Da nisu zbog čestih priticanja u pomoć i napora preko cijelog dana vojnici bili izmoreni, sve bi neprijatelјske jedinice mogli uništiti. Oko pola noći poslata konjica pođe sa zadnjom četom. Velika masa bude zaroblјena i ubijena. Ostali se u bijegu raziđu po državama.

89. Idućeg dana Vercingetorig sazva zbor pa saopšti da je taj rat preduzeo ne radi svojih potreba, već radi zajedničke slobode, a budući se sudbini treba predati, on im se na dva načina nudi, bilo da njegovom smrću Rimlјanima zadovolјštinu pruže, bilo da žele da ga živa predaju. Cezaru se u svrhu ovoga pošalјu legati. On naredi da se oružje preda i da se prvaci predvedu. Sam pak u tvrđavi pred logorom zauze mjesto i tamo vojvode budu predvedene. Vercingetorig se predade, a oružje se baci. Zadržavši Heduance i Arverne, ne bi li preko njih mogao države pridobiti, od ostalih zaroblјenika cijeloj vojsci uime plijena predade po jedno lice.

90. Kada je to izvršio, krenu na Heduance i državu opet dobi u ruke. Legati, koje su Arverni onamo poslali obećaju da će izvršiti što bude naredio. On zatraži veliki broj talaca. Legije posla u zimovnike. Heduancima i Arvernima vrati oko dvadeset hilјada zaroblјenika. Zapovijedi da Tit Labijen sa dvije legije i s konjicom krene među Sekvane i dodijeli mu Marka Sempronija Rutila. Legata Gaja Fabrija i Lucija Minucija Basila sa dvije legije smjesti u Reme da ih od susjednih Belovaka kakva nevolјa ne zadesi. Gaja Antistija Regina posla u Ambivarete, Tita Sekstija u Biturige, Gaja Kaninija Rebila u Rutene sa po jednom legijom. Kvinta Tulija Cicerona i Publija Sulpicija ostavi u Kavilonu i Metiskonu kod Heduanaca na rijeci Araru radi hrane. Sam odluči da zimuje u Bibraktu. Kada se saznalo za ovogodišnje podvige, određeno je da se u Rimu dvadeset dana drži zahvalna služba.

Pritiješnjen tvojim neprekidnim navalјivanjem, Balbe, prihvatio sam se veoma tetttke obaveze da se ne bi

190

ovo moje svakodnevno izvlačenje činilo ne kao ispričavanje zbog teškoće, već kao odbijanje zbog lijenosti. Komentare našeg Cezara o junačkim podvizima u Galiji ja sam dotjerao, popggo se njegovi raniji spisi ne mogu mjeriti sa onim kasnijim. Ono najnovije nedovršeno, od aleksandrijskih događaja do njihova završetka, ja sam završio, ali ne do kraja građanskog rata, čiji konac nikako ne vidimo, već do kraja Cezareva života. Kamo sreće da oni koji ih budu čitali mognu doznati kako sam se bez volјe prihvatio da ih pišem, kako bih lakše bio oslobođen prigovora zbog naivnosti i tvrdoglavosti što sam upao među Cezareve spise. Poznato je naime među svima da drugi nisu ništa tako majstorski sastavili pggo bi lјepotom nadmatttilo ove komentare. Oni su izdati kako bi istoričari imali pojma o tome događaju i svi ih do te mjere odobravaju, da izgleda da je istoričarima materijal oduzet, a ne ustušven. Za taj posao je naše udivlјenje ipak veće nego udivlјenje drugih, jer drugi znaju kako ih je lijepo i kritički sastavio, a mi opet kako je to lako i brzo učinio. Pri Cezaru je bila kako najveća sposobnost i lјepota u pisanju, tako i najdublјe ubjeđivanje u izlaganju svojih odluka. Mene nije zapalo ni to da budem prisutan ni u aleksandrijskom ni u afričkom ratu, i premda su nam ti ratovi djelimično iz razgovora s Cezarem poznati, ipak drukčije slušamo ono što nas novim i čudnim utiskom oduševlјava, a drugo je opet

191

209

ono što ćemo prema osvjedočenju govoriti. Ali, dok ja očigledno sakuplјam sve razloge za izvinjenje, kako se ne bih s Cezarem poredio, a smatram da bi me neki prema svom mišlјenju mogli s Cezarem porediti, preuzimam na se odgovornost zbog bezobzirnosti. U zdravlјu!

1. Pošto je cijela Galija savladana, a Cezar od prošloga lјeta nije propustio ni časa u ratovanju, želio je da vojnike u tišini zimovnika od tolikih napora odmori. U isto vrijeme javlјeno je kako mnoge države ponovo kuju plan o ratu i stvaraju zavjere. Za tu mogućnost se kao najvjerovatniji razlog navodilo to što je svima Galima bilo poznato da se, ni s kakvom masom sakuplјenom na jedno mjesto, Rimlјanima ne mogu suprotstaviti, osim ako u isto vrijeme vittte država na raznim stranama bude navijestilo rat, a tada rimska vojska neće imati ni pomoći ni vremena da na sve dopre. Ne bi trebalo da neka država odbije nešto što je neprijatno, ako bi se ostale time mogle dočepati slobode.

2. Da se takav stav Gala ne bi učvrstio, Cezar postavi za zapovjednika svoga zimovnika kvestora Marka Antonija. On lično, uoči prvoga januara uz zaštitu konjice krenu iz grada Bibrakta prema trinaestoj legiji, koju je bio smjestio nedaleko od zemlјe Heduanaca, u zemlјi Bituriga i pripoji joj jedanaestu legiju, koja je bila najbliža. Ostavivši dvije legije da čuvaju prtlјagu, ostalu vojsku je odveo u najbogatije krajeve Bituriga koji, pošto su prostranu zemlјu i mnoge gradove imali, nisu mogli jednom legijom iz zimovnika biti spriječeni da rat pripremaju i zavjere kuju.

3. Uslijed iznenadna Cezareva dolaska dogodi se nešto što je i razumlјivo da se dogodi onim koji su bili nepripravni i odsječeni. Dok su naime bez ikakva straha njive obrađivali, rimska konjica ih je napala prije nego su mogli

14 Gaj Julije Cezar

192

u gradove pobjeći. Čak je i onaj obični znak neprijatelјskog napada, koji se redovno po zapalјenim kućama raspoznaje, izostavlјen prema Cezarevoj naredbi, da mu ne bi, ako podalјe krene, nedostajala dovolјna količina stočne hrane i žita, a da se i neprijatelјi ne bi zbog požara prepali. Kada je više hilјada vojnika zaroblјeno, preplašeni Biturigi, koji su prvu navalu Rimlјana uspjeli izbjeći, pobjegoše u susjedne države, bilo šta su se pouzdali u gostolјubivost pojedinaca ili u zajedničke odluke. No uzalud: Cezar ubrzanim maršem u sva mjesta stiže i nijednoj državi ne dade prilike da razmišlјa prije o tuđoj, nego o svojoj glavi. Takvom brzinom je i vjerne prijatelјe zadržavao, i one što su oklijevali, na mirovne ugovore prisilјavao. Kada su Biturigi vidjeli da im je uz Cezarevo milosrđe povratak otvoren, i da su mu ostale države u znak prijatelјstva predale taoce bez ikakve kazne, i da su na vjeru primlјene, to isto i oni učine.

4. Zbog tolikog napora i strplјivosti, popggo su za zimskih dana, pri veoma teškim putovanjima i nepodnošlјivoj studeni, vrlo uporno na zadatku istrajali, Cezar je vojnicima obećao po dvije stotine sestercija, a centurionima po toliko hilјada, kao poklon na ime plijena, pa pošto legije povrati u zimovnik, sam se poslije četrdeset dana povuče u Bibrakt. Dok se tu bavio sudskim poslovima, Biturigi mu pošalјu legate da traže pomoć protiv Karnuta, na koje su se tužili da su im rat navijestili. Saznavši za to, mada je u zimovniku proveo najviše osamnaest dana, četrnaestu i šestu legiju odvede sa rijeke Arara. Tu ih je smjestio, kako i sam u ranijem komentaru ističe, da bi olakšao dovoz hrane. Zatim krenu sa dvije legije da progoni Karnute.

5. Kada je glas o vojsci dopro doneprijatelјa, Karnuti, poučeni nevolјom drugih, napustivši zaseoke i gradove koje su bili na brzinu izgradili kako bi mogli hladnoći odolijevati pa su za nuždu i u malim kućama stanovali — pošto su naime ranije bili savladani, pa su mnoge gradove napustili — rasprše se i pobjegnu. A pošto Cezar nije želio da vojnike izvrgne strašnim burama, koje u to vrijeme najviše bjesne, postavi logor u karnutskom gradu Cenabu pa smjesti vojnike djelimično u galske kuće, a opet jednim dijelom pod šatore, koji su bili na brzinu

193

sagrađeni i sakušvenom slamom prekriveni. Ipak posla konjanike i pomoćne pješadijske jedinice na sve strane, za koje god se govorilo da ih neprijatelј napada, i to ne bijaše uzalud: naši su se naime vojnici vraćali, pošto bi se u većini slučajeva dočepali velikog plijena. Popggo se Karnuti pritisnuti zimskim nevolјama i strahom od opasnosti, a istjerani iz kuća ne usudiše da se ni u jednom mjestu zaustave, niti da se za najlјućih bura pod zaštitom šuma sklone, oni se, izgubivši veliki broj svojih, raštrkani raziđu po susjednim državama.

6. Cezar je smatrao da je dovolјno ako u najteže godišnje doba rastjera čete koje su se sakupile, da se ne bi izrodio početak kakva rata a, koliko je mogao procijeniti, zaklјučio je da u lјetnjem periodu nikakav veliki rat ne može buknuti. Gaja Trebonija sa dvije legije, koje je sa sobom imao, smjesti u Cenabu u zimovnik. On je lično od mnogih remskih delegacija obaviješten da Belovaci, koji ratnom slavom sve Gale i Belge nadmašuju, a uz njih i susjedne države pod vođstvom Koreja Belovaka i Komija Atrebata, vojske spremaju i na jedno mjesto sakušvaju da sa svom silom izvrše pritisak na zemlјu Svesiona, koji su bili Remima podređeni. Smatrao je da se to tiče ne samo njegova dostojanstva, nego i spasa, a da saveznici ne bi doživjeli kakvu nezgodu, a oni su veoma zaslužni za državu, ponovo pozva iz zimovnika jedanaestu legiju, a Gaju Fabiju posla pismo da dvije legije, koje su s njim bile, dovede, a jednu od dvije zatraži od Tita Labijena. I tako, kako su prilike u zimovniku i ratne potrebe iziskivale, on je uz neprekidan napor legijama naizmjenično nametao obavezu da budu u pokretu.

7. Kada je sakupio ove čete, krenu na Belovake, pa, postavivši logor u njihovoj zemlјi, posla na sve strane eskadrone konjanika da pohvataju neke od kojih bi mogao da sazna namjere neprijatelјa. Konjanici, izvršavajući naređenje, jave da je u zgradama nađen mali broj i uz to ni oni nisu bili ostali da obrađuju polјa — pošto su se sa svih strana bili vrlo oprezno odselili — nego su radi uhođenja bili vraćeni. Kada ih je Cezar pitao na kome je mjestu najviše Belovaka i kakva je njihova namjera, saznao je da su se svi Belovaci koji se mogu oružja latiti na jednom

194

mjestu sakupili. Isto su tako Ambijani, Aulerci, Kaleti, Veliokasi i Atrebati izabrali mjesto za logor u šumi opkolјenoj močvarom, pa su svu prtlјagu u udalјenije šume donijeli. Ima mnogo prvaka koji se zauzimaju za rat, ali se većina najviše pokorava Koreju, pošto su doznali da je njemu ime rimskoga naroda najmrže. Prije nekoliko dana Komije je iz ovoga logora otišao da dovede Germane u pomoć, a oni su u neposrednoj blizini, i ima ih nevjerovatno mnogo. Belovaci su, naime, uz pristanak svih vođa i uz najveću želјu naroda odpučili da se, ako Cezar, kako se govori, stigae sa tri legije, ponude za borbu, kako ne bi bili prisilјeni da se docnije uz bijedne i mučne uslove sa cijelom vojskom bore. Ako bi doveo više četa, odlučili su da ostanu na onom mjestu, koje su bili izabrali da Rimlјanima onemogućavaju da dođu do stočne hrane, koja je zbog godišnjeg doba kako oskudna tako i rasturena, a uz to da im iz zasjeda ometaju dobavlјanje hrane i ostalih potreba.

8. Popggo je to Cezar saznao, a većina se s tim slagala, i držao da su odluke koje su predlagane pune mudrosti i daleko od varvarske neopreznosti, odpučio je da svim sredstvima treba nastojati da neprijatelјi što prije, potcijenivši malen broj njegovih lјudi, krenu u borbu. Imao je sedmu, osmu i devetu legiju, koje su bile osobigo hrabre, a u jedanaestu se polagala najveća nada i ona je predstavlјala odabranu mladež koja, iako sa osam godina službe, u poređenju sa ostalim još nije bila stekla ugled drevnoga junaštva. Stoga, sazvavši zbor, izloži sve ono što mu je bilo dostavlјeno pa ohrabri srca velikog broja vojnika. Ako slučajno sa tri legije, koliko ih je bilo na broju, mogae namamiti neprijatelјe na borbu, on bi bojni red tako postrojio da sedma, osma i deveta legija idu ispred cjelokupne prtlјage, a da zatim sva ta prtlјaga, koja je ipak bila osrednja, kako je to na pohodima uobičajio, ide uz jedanaestu. Tako neprijatelјi ne bi mogli steći predstavu o nekoj većoj masi, kako su sami želјeli. S toga razloga je vojsku gotovo u četvorouglu postrojio i doveo je na vidik neprijatelјima brže nego su to oni očekivali.

9. Kada su Gali vidjeli da se legije iznenada sigurnim korakom u borbenom redu približavaju, a njihove su odluke, pune samopouzdanja stigle i do Cezara, oni, bilo zbog opasnosti od borbe, bilo zbog iznenadna

195

dolaska, bilo zbog iščekivanja naše odpuke, postroje čete pred logorom pa odstupe sa gornjeg položaja. Premda je Cezar želio da stupi u borbu, ipak, čudeći se tolikoj neprijatelјskoj sili, postavi logor u dolini, više u dubinu zasječenoj, nego u širinu otvorenoj, nasuprot neprijatelјskom logoru. Zatim naredi da se isti osigura nasipom od dvanaest stopa, da se mala ograda prema omjeru njegove visine izgradi, da se iskopa dvostruki Jarak od petnaest stopa, da se na malim razmacima podignu kule visine tri sprata, pa da se povežu popođenim mostovima, čiji su čeoni dijelovi osigurani ogradicom od šiblјa. Tako bi se branili od neprijatelјa dvostrukim jarkom i dvostrukim redom boraca od kojih bi jedan bio na mostovima da sa visine bude sigurniji, pa da strijele smjelije i podalјe odapinje, a drugi, koji bi bio postavlјen bliže neprijatelјu, na samom nasipu, da bude mostom zaštićen od strijela koje su padale. Na izlazima je postavio kapije i visoke kule.

10. Razlog za ovakvo utvrđenje bio je dvostruk. Nadao se, naime, da će i veličina građevine i njegov tobože strah varvarima pouzdanje uliti, a pošto je trebalo podalјe krenuti da se nabavlјa stočna hrana i žito, vidio je da se logor sa malo vojske samim utvrđenjem može braniti. Međutim, manji broj bi s obje strane neprestano pretrčavao između dva logora pa bi oko močvare marširali, a tu močvaru bi ponekada naše i galske i germanske čete prelazile i uporno neprijatelјe progonile, ili su opet neprijatelјi, prelazeći istu, naše podalјe potiskivali. Događalo se da pri svakodnevnoj nabavci stočne hrane — a to se moralo dogoditi, pošto se do takve hrane dolazilo iza rijetkih i raštrkanih zgrada — sakuplјači budu opkolјeni jer bi po neprohodnim mjestima bili razdvojeni. Iako je ta okolnost osrednju štetu u teglećoj marvi i robovima iatttim nanosila, ipak je varvare na nepromišlјene zaklјučke navodila, tim više što je Komije, za koga sam rekao da je otišao da sakupi čete Germana, bio došao sa konjanicima, s čijim su dolaskom varvari ipak bili oduševlјeni, mada ih na licu mjesta nije bilo više od pet stotina.

11. Kada je Cezar opazio da se neprijatelј, zaštićen močvarom i prirodom mjesta, u utvrđenom logoru više

196

dana zadržava, i da se bez pogibelјne borbe, ako ne bi imao više vojske, njihov logor ne može napadati, niti mjesto utvrdama zatvoriti, posla pismo Treboniju da što može brže pozove trinaestu legiju, koja je sa legatom Titom Sekstijem u Biturigima zimovala, pa da onda brzim maršem sa tri legije kod njega dođe. Sam je pak naizmjenično slao konjanike Rema i Lingona i ostalih država kao zaštitu kod sakuplјanja stočne hrane, a pozvao ih je u velikom broju da zadrže iznenadni napad neprijatelјa.

12. Kako se to svakodnevno događalo, pa je već uslijed navike i opreznost oslabila — a to se većinom događa kod dužeg vremena — Belovaci, saznavši za svakodnevni boravak naših konjanika, izaberu četu pješaka pa po šumovitim predjelima rasporede zasjede i sutradan pošalјu onamo konjanike da najprije naše namame pa da ih zatim opkole i iz zasjede napadnu. Takvoj nesreći Rema uzrok je i slučaj što su oni toga dana obavlјali službu. Kada su naime iznenada opazili neprijatelјske konjanike, pa kao brojčano nadmoćniji potcijenili manji broj neprijatelјa i žestoko ih napali, pješaci su ih sa svih strana opkolili. Oni su takvim napadom bili iznenađeni pa su se brže nego što je praksa u konjičkoj bici, povukli, izgubivši Vertiksa, prvaka države i zapovjednika konjice. On se zbog starosti jedva mogao služiti konjem, ali ga ipak prema galskom običaju godine nisu sprečavale da se prihvati dužnosti zapovjednika, pošto nije želio da se bez njega borba vodi. Kako se rat po neprijatelјe povolјno razvijao, a pošto je i prvak i zapovjednik Rema ubijen, to su neprijatelјske snage porasle i ojačale. Taj slučaj je iatttim poslužio kao opomena da svoja boravišta raspoređuju, popggo okolinu savjesno ispitaju i da neprijatelјa, koji se povlači, opreznije progone.

13. U međuvremenu, svakodnevne borbe naočigled i jednoga i drugoga logora nisu se prekidale po plitkim i prohodnim močvarnim mjestima. U takvoj borbi Germani, koje je Cezar na Rajnu zato bio doveo da se među konjanicima bore, pošto su svi nepokoleblјivo prešli močvaru, i pošto su pri otporu manji broj pobili, preostalu su masu neprekidno progonili. Zbog toga su se prepali ne samo oni što su izbliza bili pritiješnjeni, ili izdaleka

197

ranjavani, nego čak i oni pggo su imali običaj da se drže malo podalјe kao rezerva. Oni su sramno pobjegli i nisu se, često i uz gubitak viših položaja, okanili bijega prije nego što su se ili u svoj logor povukli, ili poneki, strahom obuzeti, još i dalјe bježali. Sva je vojska njihovim porazom bila dotle uznemirena da se jedva moglo procijeniti da li su bili obijesniji pri malo srećnijim okolnostima, ili plašlјiviji pri osrednjim nesrećama.

14. Pošto su vittte dana u istom logoru proveli, i popggo su doznali da su legije i legat Gaj Trebonije bliže pristupili, vođe Belovaka, bojeći se slične opsade kao kod Alezije, noću otpuste one za koje su držali da su ili zbog godina ili nemoći bili slabiji ili nesposobni za oružje. Zajedno s njima pošalјu i ostalu prtlјagu, i dok su njihovu nesređenu i raštrkanu gomilu raspoređivali — jer je bilo uobičajeno da Gale prati veliko mnoštvo kola pa čak i lako naoružane čete — zatekla ih je zora. Tada su čete naoružanih vojnika postrojili pred svojim logorom da Rimlјani ne bi počeli da ih progone prije nego povorka njihove prtlјage podalјe odmakne. A Cezar je smatrao da na njih, dok se mogu na tako strmom brežulјku odupirati, ne treba napadati, niti treba legije sve dotle približavati dok varvari sa toga mjesta ne mognu bez opasnosti odstupati, jer će vojnici biti u neposrednoj blizini. Stoga, kada je vidio da je zbog močvare koja se ispriječila logor od logora razdvojen, a takva smetnja može kod prelaza da uspori brzinu napada, i kada je opazio da je onaj brežulјak što se preko močvare pruža gotovo do neprijatelјskog logora, sredinom doline odijelјen od njihova logora, prekrije mostovima močvaru, prebaci legije, pa na brzinu stiže do najviše ravni brežulјka, koja je sa dva kraja bila osigurana strmim stranama. Popggo smjesti legije, stiže na vrh brežulјka pa na tom mjestu postroji vojsku, odakle odapete strijele iz bacača mogu da dopru do neprijatelјskog bojnog reda.

15. Budući da varvari, uzdajući se u prirodni položaj, nisu odbijali da se bore, ako bi Rimlјani slučajno pokušali da se spuste pod brijeg, a nisu se usuđivali da malo-pomalo raspuste raspoređene čete, da ne bi raštrkani lutali, ostadoše u bojnom redu. Saznavši za njihovu tvrdoglavost, Cezar postroji dvadeset kohorata, pa razmjerivši na tome mjestu prostor za logor, naredi da se logor utvrdi. Pošto su

198

radovi dovršeni, postavi postrojene legije ispred nasipa, a konjanike sa zauzdanim konjima rasporedi po stražarskim mjestima. Kada su Belovaci vidjeli Rimlјane spremne za potjeru, a da na istom mjestu ne mogu prenoćiti niti duže vremena bez opsanosti ostati, donesoše o svome povlačenju ovakvu odluku. Ondje, gdje su se zaustavili, snoplјe od slame i šiblјa, a toga je u logoru bila velika količina, — jer je u ranijim Cezarevim komentarima bilo istaknuto da Gali imaju običaj da se u bojnom redu zaustavlјaju — prebacujući s ruke na ruku ispred bojnog reda poredaju pa sasvim pri kraju dana, na objavlјeni znak u isti čas zapale. Tako gust plamen cijelu vojsku sakri od pogleda Rimlјana. Kada se to dogodi, varvari se u žestokom trku dadoše u bijeg.

16. Iako Cezar zbog požara sa suprotne strane nije mogao opaziti povlačenje neprijatelјa, ipak je posumnjao da je takva odluka donesena zbog bijega, pa legije u pokret stavi a eskadrone posla u potjeru. On lično, bojeći se zasjede, da se neprijatelј ne bi na jednom mjestu zaustavio i pokušao da naše na nezgodno mjesto namami, krenu nešto docnije. Pošto su se konjanici bojali da uđu u dim i veoma gust plamen, a ako su neki uz vittte hrabrosti bili i ušli, jedva su i sami prednje dijelove svojih konja opažali, a bojeći se uz to i zasjede, Belovacima su pružili priliku da se slobodno povuku. U takvom bijegu punom straha a istovremeno i lukavosti, neprijatelјi su bili bez ikakva gubitka i krenuli naprijed, natviše deset hilјada koraka, pa su na veoma obezbijeđenom mjestu postavili logor. Odatle su, pošto bi često konjanike i pješake rasporedili u zasjede, Rimlјanima kod dobavlјanja stočne hrane stvarali velike neprilike.

17. Kako se to četttće događalo, Cezar je od nekog zaroblјenika doznao da je Korej, vođa Belovaka, izabrao šest hilјada veoma hrabrih pješaka, a od cijelog broja hilјadu konjanika, pa ih je po zasjedama rasporedio na onom mjestu za koje se pretpostavlјalo da će Rimlјani u njega zbog obilјa žita i stočne hrane slati lјude radi opskrbe. Popggo je doznao za tu odpuku, Cezar izvede više legija nego što je imao običaj, a i konjicu, kojoj je kao zadatak nametnuo da dobavlјačima hrane služi kao zaštita, posla naprijed. Uz nju je dodao lako naoružane pomoćne čete, a sam sa legijama požuri što može više.

199

18. Kada su neprijatelјi, raspoređeni po zasjedama, odabrali sebi polјe za vođenje borbe, a ono se na sve strane širilo najviše hilјadu koraka, osigurano sa svih strana vrlo nepristupačnim šumama ili jako dubokom rijekom, oni su ga poput obora zasjedama opasali. Doznavši za neprijatelјski plan, naši i srcem i oružjem spremni za okršaj, a budući su ih i legije pratile, nisu odbijali nikakve borbe, već je eskadron po eskadron stizao na ono mjesto. Kada je Korej smatrao da mu se njihovim dolaskom pružila prilika da vodi borbu, prvo se pokaza sa malim brojem vojnika, a zatim izvrši napad na najbliže eskadrone. Naši uporno izdrže napad onih iz zasjede, ali se većina ne sakupi na jednom mjestu, a to se većinom događa u konjičkim bitkama, kako zbog izvjesnog straha, tako što se i zbog njihova mnopggva pretrpi poraz.

19. Popggo su se sa naizmjenično raspoređenim eskadronima razrijeđeni borili, i nisu dozvolјavali da im njihovi sa strana budu opkolјeni, dok se Korej borio, ostali provale iz šuma. Uz veliki okršaj izrodi se borba na razne strane. I dok se bitka duže vremena sa jednakim izgledima vodila, malo-pomalo izađe iz šuma postrojena velika masa pješaka koja naše konjanike natjera na povlačenje. Ovim priteknu u pomoć lako naoružani pješaci, za koje sam saopštio kako su poslati ispred legija, pa umiješani međunaše eskadrone odvažno zametnu boj. Neko vrijeme je borba vođena jednakom upornošću, a zatim kako to iz ratne taktike proizlazi, oni što su izdržali prve napade iz zasjede samim tim postali su nadmoćniji, jer iako neiskusni, nisu pretrpjeli nikakve štete od onih iz zasjede. U međuvremenu legije pristupe bliže, a istovremeno su česti glasnici i našim i neprijatelјima dojavlјivali da dolazi vojskovođa sa postrojenim jedinicama. Saznavši za to, naši se pouzdaju u pomoć kohorata, pa se žestoko pobiju da ne bi izgledalo, ako bi se borba docnije povela, da pobjedničku slavu dijele sa legijama. Neprijatelјi popuste u oduševlјenju, pa se u raznim pravcima dadoše u bijeg. Ali uzalud: kakvim su naime teškim položajem mjesta želјeli da Rimlјane onemoguće, tim istim su lično bili onemogućeni. Najposlije, pobijeđeni i razbijeni, izgubivši veći dio lјudstva, razbježe se bez cilјa kuda ih je slučaj nosio, jedni držeći se šuma, a drugi rijeke. Ipak su ih naši,

200

progoneći ih uporno, uništavali pri bijegu. Međutim, poraz nikako nije natjerao pobijeđenog Koreja da se povuče iz borbe i da se dohvati šume ili da se na poziv naših prisili na predaju, već naprotiv, veoma se hrabro boreći i mnoge ranjavajući, prisilio je gnjevom izazvane pobjednike da ga obaspu strijelama.

20. Dok se situacija tako razvijala, Cezar upade u svježe tragove rata, pa smatrajući da će pobijeđeni neprijatelјi, kada prime vijest o tolikom porazu, napustiti logorski položaj, za koji se govorilo da od toga okršaja nije udalјen tamo i ovamo vittte od osam hilјada koraka pa premda je vidio da je prelaz preko rijeke težak, ipak prevede vojsku i krenu naprijed. A Belovaci i ostale države, pošto se mali broj, i to ranjenih, povukao i zahvalјujući šumama nesreću izbjegao, uza sve nevolјe, saznavši za poraz, za pogabiju Korejevu, za gubitak konjice i najhrabrijih pješaka, zaklјuče da Rimlјani dolaze, pa iznenada uz zvuk trube sazovu skupštinu i javno zatraže da se legati i taoci Cezaru pošalјu.

21. Popggo su takav zaklјučak svi odobrili, Komije Atrebat pribježe onim Germanima od kojih je za taj rat čete u najam uzeo. Ostali su iz prvih stopa poslali Cezaru legate i zamolili da se takvom kaznom prema neprijatelјu zadovolјi, koju ako bi bez borbe mogao nepokorenim iametnuti, zbog svoje blagosti i čovjekolјubivosti nikada ne bi uistinu nametnuo. Konjičke snage Belovaka su uništene, mnoge hilјade izabranih pješaka su poginule i jedva su glasnici pokolј izbjegli, a Belovaci su ipak, i uz toliku nesreću, od toga rata imali velike koristi, jer je Korej, tvorac rata i huškač mase, bio ubijen. Nikada, naime, senat za njegova života nije imao u državi toliko moći, koliko je to imao neuki narsd.

22. Dok su legati tako molili, Cezar im je ovo spomenuo: prošle godine u isto doba Belovaci, su a i ostale galske države, preduzeli rat i oni su od svih pri zaklјučku čvrsto ostali, a nije ih predaja drugih uputila na zdrav razum. On zna i razumije da se krivica za grešku najlakše pripisuje umrlim. Niko pak nema toliko snage da, i protiv volјe prvaka i uz otpor senata i dok to svi dobri odbijaju, uz ;slabu snagu naroda, potiče na rat i da je u stanju da ga vodi. On će ipak biti zadovolјan onakvom kaznom kakvu su sami na se navukpi.

201

23. Slijedeće noći legati donesu svojim odgovore i pobrinu se za taoce. Legati i ostalih država, koje su iščekivale rasplet kod Belovaka, dignu se na noge. Oni predaju taoce i izvrše naređenje osim Komija, koga je strah sprečavao da svoju sudbinu povjeri bilo čijoj zaštiti. Jer još prošle godine, dok je Cezar u Ovostranoj Galiji pravdu dijelio, Tit Labijen je saznao da Komije buni države i kuje zavjeru protiv Cezara, ali je držao da se njegovo vjerolomstvo može suzbiti, a da to nikako ne bude na nepošten način, popggo je smatrao da on, pozvan u logor, neće doći, a da ga pri takvom pokušaju ne bi učinio opreznijim, poslao je Gaja Volusena Kvadrata da pokuša da ga pri tobožnjoj audijenciji ubije. Za takav podvig predao mu je izabrane i povjerene centurione. Kada je došao na razgovor i kada je Volusen Komija, kako je to dolikovalo, za ruku prihvatio, centurion, bilo što je bio uzbuđen i na zadatak nenavikao, bilo što su ga oni koji su Komiju bili bliski spriječili, nije uspio da ovoga ubije, ali mu je ipak prvim udarcem mača glavu unakazio. A kada su sa svih strana trgli mačeve, namjera je bila i jednih i drugih ne toliko da se bore, koliko da se razbježe: naših što su vjerovali da je Komiju zadata smrtonosna rana, a namjera Gala što su se saznavši za zavjeru vittte prepali, nego što

202

su vidjeli. Kada se to dogodilo, govorilo se kako je Komije donio odpuku da se nikada ne nađe u blizini nijednog Rimlјanina.

24. Kada je Cezar, popggo su najratobornija plemena savladana, vidio da nema vittte nijedne države koja bi pripremala rat u kome bi mu se suprotstavila, već da su se neki iz gradova iselili i sa polјa razbježali, kako bi postojeći poredak izbjegli, odpučio je da vojsku raspusti na sve strane. Uza se zadrža kvestora Marka Antonija sa dvanaestom legijom. Legata Gaja Fabija sa dvadeset i pet kohorata posla u najudalјeniji kraj Galije, pošto je čuo da tu ima nekih država pod oružjem, a smatrao da dvije legije, koje drži Gaj Kaninije Rebil, koji se opet nalazio u tim krajevima, nisu dovolјno jake. On sebi pozva Tita Labijena, a petnaestu legiju, koja je s njim bila u zimovniku, uputi u gornju Italiju da štiti kolonije rimskih građana, da se ne dogodi kakva nesreća slična onoj koja je prošlog lјeta, provalom varvara, zadesila Tergestine, koje su Iliri iznenadnom plјačkom i napadom uništili. Sam krenu da plјačka i pustoši Ambiorigovu zemlјu, ali kako se nije nadao da njega prestrašena i na bijeg spremna pod svoju vlast može podvrgnuti, smatrao je da će njegovu dostojanstvu najbolјe odgovarati da mu zemlјu pustoši, a stanovnike, zgrade i stoku uništava. Tako će Ambiorig, zbog pretrplјenih poraza, navući na se mržnju, pa ukoliko neke od njegovih sudbina poštedi, uopšte neće imati povratka u državu.

25. Pošto je na sve strane Ambiorigove države razaslao legije ili pomoćne čete i sve ubistvima, pažarima i plјačkom opustošio, i pošto je pobio i zarobio veliki broj lјudi, posla Labijena sa dvije legije u Trevere, a ta se država zbog blizine Germanije bila navikla na svakodnevne borbe, na se s obzirom na način života i divlјinu nije mnogo od Germana razlikovala, niti je ikada izvršavala zapovijesti, osim kada bi je vojska natjerala.

26. Međugim, kada je legat Gaj Kaninije preko Duratijeva pisma i obavještenja doznao da je veliko mnoštvo neprijatelјa stiglo u zemlјu Piktona, a on je, premda se jedan dio njegove države bio odmetnuo, sa Rimlјanima zauvijek u prijatelјstvu ostao, požuri u grad Lemon. Popggo je tamo stigao i od zaroblјenika podrobnije saznao da je Dumnak, vođa Anda, opkolio

203

Duratija sa vittte hilјada vojnika i da ga u Lemonu opsijeda, a bucući se ne usuđuje da slabe legije pred neprijatelјe izloži, postavio je logor na utvrđenu mjestu. Kada je Dumnak čuo da se Kaninije približava, okrenu sve čete prema legijama pa odpuči da opsijeda rimski logor. Popggo je vittte dana u opsadi proveo, pa i pored velikog gubitka svojih nijedan dio tvrđave nije mogao da razori, ponovo se vrati da opsijeda Lemon.

27. U isto vrijeme legat Gaj Fabije primi na vjeru mnoge države, taocima se osigura, a Kaninije ga pismom obavijesti šta se u Piktonima događa. Saznavši za te događaje, krenu da Duratiju pruži pomoć. A Dumnak se, čuvši za dolazak Fabijev, i izgubivši nadu ako u isto doba bude primoran da trpi vanjskog neprijatelјa, i da se obazire na građane, i da ih se plaši, povuče s vojskom iz toga mjesta. Smatrao je da neće biti dovolјno bezbjedan ukoliko preko rijeke Ligera, koju je trebalo zbog veličine mosgom preći, ne prevede čete. Premda Fabije još nije bio došao na vidik neprijatelјu, niti se sa Kaninigem povezao, ipak je poučen od onih koji su poznavali prirodu mjesta kao sigurno smatrao da će zastrašeni neprijatelјi krenuti prema onom mjestu kuda su imali namjeru. Stoga krenu s vojskom prema istom mostu i naredi da konjica toliko ide naprijed ispred legija, koliko bi joj trebalo, kada bude krenula, da se u isti logor vrati, a da konje ne zamori. Naši su konjanici, kako je bilo zapovijeđeno, slijedili i napadali Dumnakovu vojsku pa su je, dok je preplašena bježala i pod teretom bila, na putu napadali, a kada su mnoge pobili, velikog su se plijena dočepali. Popggo su zadatak tako dobro izveli, vratili su se u logor.

28. Iduće noći posla naprijed konjanike tako pripremlјene da se i u borbu upuste, i vojsku zadrže dok i sam ne stigae. Prema njegovu naređenju, a tako je situacija zahtijevala, zapovjednik konjice, Kvint Atije Var, čovjek i osobigo odvažan i razborit, ohrabri svoje, pa idući za neprijatelјskom vojskom, eskadrone djelimično na pogodnim mjestima rasporedi, a djelimično s konjicom borbu zametnu. Neprijatelјska se konjica odpučnije oduprije, popggo im pješadija pomože konjanicima, nastupajući protiv naših s čitavom jedinicom. Uz žestok okršaj razvi se borba. Naši, naime, potcijenivši ranije savladane neprijatelјe i misleći da ih prate legije, nešto od

.204

stida zbog odstupanja, a nešto i od želјe da sami dokrajče rat, veoma se hrabro sukobe s pješacima. A neprijatelјima, koji su vjerovali da neće stići veći broj četa, kako su to dan ranije saznali, izgledalo je da se ukazala prilika da unište našu konjicu.

29. Popggo se neko vrijeme borba najvećom žestinom odvijala, Dumnak postroji bojni red, kako bi povremeno bio od pomoći svojim, kad ono najedamput stigoše zgusnute legije na vidik neprijatelјu. Kada su ih zaprgpašteni varvarski eskadroni i preplašena neprijatelјska vojska, s povorkom komore, koja se bila prepala, ugledali, uz viku i paniku razasuti na sve strane dadoše se u bijeg. A naši konjanici, koji su se malo prije sukobili sa onim što su pružali otpor, oduševlјeni i radosni zbog pobjede, digoše sa svih strana veliku graju pa opkolјeni onim što su se povlačili, koliko su konjske snage bile sposobne za proganjanje, a desnice za ubijanje,

225

toliko ih u toj borbi pobiju. I tako je više od dvanaest hilјada boraca, ili onih što su od straha bacili oružje, poginulo, a zaplijenjena je i velika količina prtlјage.

30. Iz toga je bijega, kako je poznato, Drapet iz plemena Senona, čim se Galija odmetnula, sakupio sa svih strana propale lјude, pozvao na oslobođenje robove, privukao iz svih država izbjeglice, a primivši i razbojnike, ometao Rimlјane u komori i dovozu hrane i sa najviše dvije hilјade lјudi krenuo prema provinciji, a istovremeno uz njegovu odluku pristao je i Lukterije od roda Kadurka. Za njega je iz ranijeg komentara poznato da je pri prvom ustanku u Galiji želio da izvrši napad na provinciju. Legat Kaninije požurio je sa dvije legije da ih progoni, da se ne bi, zbog štete ili straha provincije, od pustošenja propalih lјudi, pretrpjela velika sramota.

31. Gaj Fabije sa ostalom vojskom krenu u Karnute i ostale države za koje je znao da su im čete u onoj borbi, koju je sa Dumnakom vodio, stradale. Nije dakle pomišlјao da će oni poslije najnovijeg poraza bigi smireniji, ali ako im se dade prostora i vremena, po nagovoru istoga Dumnoriga, mogli bi da se pobune. U tom slučaju će, kod preuzimanja država, Fabija pratiti najveća sreća i brzina. Jer Karnuti, iako često uznemirivani, nikada nisu pomišlјali na mir, ali popggo predadoše taoce, dođoše na predaju. A ostale države koje se nalaze na krajnjim granicama Galije, i vezane su s okeanom, a zovu se Aremorike, potaknute ugledom Karnuta i dolaskom Fabijevih legija, bez oklijevanja izvrše zapovijedi. Dumnak, istjeran iz svoje zemlјe, lutajući i skrivajući se, i sam je bio prisilјen da pođe do krajnjih granica Galije.

32. A kada su Drapet i s njim zajedno Lukterije saznali da legije i Kaninije dolaze i

15 Gaj Julije Cezar

206

smatrali da bez velike opasnosti, pošto ih vojska progoni, ne mogu preći granice provincije, a takođe da nemaju prilike da se slobodno skitaju i razbojnička djela vrše, zadržaše se u zemlјi Kadurka. Tu Lukterije koji je kod svojih građana, za bolјih vremena mnogo značio i uvijek kao vođa u donošenju odluka oko prevrata veliki ugled kod varvara uživao, uz pomoć svojih i Drapetovih jedinica zauze grad Ukselodun, koji je bio pod zaštitom, a prirodnim položajem osobigo utvrđen pa i građane uza se pridobi.

33. Čim je Gaj Kaninije onamo stigao i shvatio da su sve strane grada veoma strmim klisurama osigurane, koji je, i kada ga niko ne bi branio, ipak bio teško pristupačan za borce koji bi se penjali, i kada je vidio veliku prtlјagu građana, koju ako bi pokušali u potajnom bijegu da iznesu, ne bi mogli izbjeći ne samo konjicu, nego čak ni legije, razdijeli kohorte na troje, postavi tri logora na najistaknutijem položaju, a od njih malo-pomalo, koliko je vojska mogla da podnese, poče podizati nasip oko grada.

34. Kada to građani opaziše, imajući u vidu veoma žalosnu uspomenu na Aleziju, pobojaše se slične mogućnosti za opsadu, a od svih najviše Lukterije, koji je iskusio nevolјu one sudbine, pa upozori da treba voditi računa o žitu. Uz pristanak svih odpuče da, popggo tu ostave jedan dio vojske, sami sa lako opremlјenim lјudima krenu da dobave hranu. Popggo je takav zaklјučak odobren, iste noći i Drapet i Lukterije, ostavivši dvije hilјade boraca, izvedu ostale iz grada. Ovi se zadrže nekoliko dana pa iz zemlјe Kadurka, od kojih su jedni želјeli da ih pomognu u dobavlјanju hrane, a drugi nisu mogli spriječiti da je ne uzmu, nabave veliku količinu žita. Ponekad bi pak u noćšš pohodima i logor natttih napadali. S toga razloga je Kaninije oklijevao da cio grad opaše utvrdom, pošto ne bi mogao podignutu građevinu Jšgititi, ili bi na mnogo mjesta morao slabu zaštitu postaviti.

35. Popggo je sakušvena velika količina žita, Drapet i Lukterije se zaustave na svega deset hilјada koraka od grada i odatle malo-pomalo dovezu žito u grad. Sami međusobno podijele provincije: Drapet se zaustavi

207

da sa dijelom vojske služi kao zaštita logoru, a Lukterije dotjera u grad krdo tegleće marve. Rasporedivši na tom mjestu straže, oko desetog sata noći odluči da šumskim i tijesnim putovima dobavi žito u grad. Kada su logorske straže osjetile njihov topot i kada su uhode, poslate da ispitaju šta se to događa, dostavile izvještaj, Kaninije sa naoružanim kohortama iz najbližeg logora pred samu zoru napadne na dobavlјače žita. Ovi se prestrašeni iznenadnom nevolјom razbježe do svojih straža. Kada su to naši vidjeli, još žešće iapadnu na naoružane lјude i ne dopuste da iko od toga broja bude živ zaroblјen. Odatle pobježe i Lukterije sa malim brojem vojnika i ne vrati se u logor.

36. Kaninije je, pošto je borba srećno okončana, doznao od zaroblјenika da se sa Drapetom nalazi dio vojske u logoru udalјenom najviše dvanaest hilјada koraka. Kako je to od mnogih saznao, zaklјučio je da može lako, pošto je jedan vođa pobjegao, ostale prestrašiti i savladati, a smatrao je za veliku sreću što nema nikoga ko je iz pokolјa u logor pobjegao da bi Drapetu donio vijest o pretrplјenom porazu. No, kako u pokušaju ne vidje nikakve opasnosti, cijelu konjicu i germanske pješake, momke silne brzine, nočna prema neprijatelјskom logoru, a sam jednu legiju razdijeli na tri logora, a drugu, lako opremlјenu, povede sa sobom. Kada je neprijatelјima bliže pristupio, saznade od uhoda, koje je bio naprijed poslao, kako je njihov logor — a to je tako reći praksa varvara — napustio vittte položaje i spustio se na obale rijeke, a da su Germani i konjanici, dok su to svi za neozbilјno držali, iznenada dotrčali i bitku zametnuli. Čuvši za to dovede naoružanu i postrojenu legiju. Tako iznenada, na dati znak, sa svih strana svi položaji budu zauzeti. Kada se to dogodilo, Germani i konjanici, vidjevši znakove legije, zametnu žestoku borbu. Kohorte odmah odasvuda iznenada napadnu pa sve pobivši i zarobivši dočepaju se velikog plijena. U toj borbi je i sami Drapet bio zaroblјen.

37. Popggo je Kaninije bitku veoma srećno izveo, a da skoro nijedan vojnik nije rane dopao, vrati se da opsijeda građane, pa popggo je spolјnjeg neprijatelјa uništio, pred kojim je od straha bio spriječen da straže ranije raspodijeli i građane utvrđenjem opkoli, naredi da

208

se sa svih strana izvedu radovi. Idućega dana stiže onamo sa svojim četama Gaj Fabije i pripremi se da opsjedne dio grada.

38. U međuvremenu Cezar ostavi kod Belovaka Marka Antonija sa petnaest kohorata, kako se Belgama ne bi ponovo pružila prilika da donose odpuku o prevratu. Sam pak obiđe ostale države i zatraži mnoge taoce, a srca svih, koji su bili u strahu, utješi i smiri. Kada je stigao u Karnute, za koje je Cezar u ranijem komentaru rekao da se u njihovoj državi začeo početak rata, zapazivši da se oni naročito boje, pošto su svjesni čina, a da bi državu što prije oslobodio, zatraži da se Kotuat, začetnik toga nedjela i huškač na rat, kazni. Iako se ovaj čak ni svojim građanima nije povjeravao, ipak je brzo, uz napor svih, pronađen i u logor predveden. Cezar je uz najveće navalјivanje vojnika i protiv svoje volјe bio prisilјen da ga kazni, popggo su mu iznijeli sve nevolјe i štete koje su u ratu pretrpjeli. Tako je on šibanjem onesviješten i tijelo mu je sjekirom raskomadano.

39. Tu ra je Kaninije često pismima obavještavao šta se događalo sa Drapetom i Lukterijem i pri kakvoj su odpuci građani ostali. Premda je njihov mali broj potcjenjivao, ipak je smatrao da njihovu tvrdoglavost treba opggro kazniti kako cijela Galija ne bi držala da joj nedostaje ne snage, nego odpučnosti da se odupre Rimlјanima i da ne bi ostale države, ugledajući se u taj primjer, a uzdajući se u prirodni položaj, izvojevale sebi slobodu. On zna da je svima Galima jasno da mu je preostalo jedno lјeto u njegovoj provinciji, pa ako ga budu mogli izdržati, izgledalo je da se ne treba vittte bojati nikakve opasnosti. Zato ostavi legata Kvinta Kalena sa dvije legije, koji će ga slijediti običnim maršem, a sam sa cijelom konjicom požuri prema Kaniniju, što može brže.

40. Kadaje Cezar, suprotno onome što su svi očekivali, stigao u Ukselodun i primijetio da je grad građevinama opkolјen, a da se od opsade ni na koji način ne može odustati i uz to doznao od bjegunaca da građani obiluju velikom količinom žita, odpuči da pokuša da neprijatelјu odsiječe vodu. Rijeka je dijelila veoma duboku dolinu, koja je opkolјavala gotovo cijelo brdo na kome je bio izgrađen grad Ukselodun, okomit sa svih

209

strana. Priroda mjesta nije dopuštala da se rijeka odvrati, jer je tekla jako dubokim podnožjem pa se ni na koju stranu nije mogla skrenuti dubokim jarkovima. Građanima je dakle i silazak u onom pravcu bio previše strm, pa ako bi ih naši ometali, niti bi mogli bez rana i opasnosti rijeci prilaziti, niti se uz strmi uspon vraćati. Saznavši za tu njihovu teškoću, Cezar rasporedi strijelce i praćkare, a uz to razmjesti po nekim mjestima i bacače prema najlakšim silazima pa tako onemogući građanima vodu s rijeke.

41. Kasnije ih se sakupila sva sila na jedno mjesto da idu po vodu. Pod samim dakle gradskim zidom izbijao je veliki izvor vode, na onoj strani koja je bila odvojena od riječnog toka na razmaku od skoro tri stotine stopa. Dok su ostali priželјkivali mogućnost da se građani od ovog izvora odbiju, Cezar je jedini to uočio, pa poče da s one strane prema brdu zaštitne krovove primiče i šanac gradi, i to uz najveći napor i neprekidnu borbu. Tada građani dotrče sa višeg položaja, te izdaleka započnu bitku bez opasnosti, pa mnoge koji su prkosno nastupili izranjavaju. Naši se vojnici ipak nisu plašili da krovove dovuku pa da pomoću napora i truda savladaju poteškoće. U isto vrijeme izgrade pokrivene podzemne prokope do vodenih žila i izvora, a takva se vrsta posla mogla uraditi bez ikakve opasnosti i neprijatelјske podozrivosti. Nasip je podignut šezdeset stopa u visinu i u njemu se smjesti kula od deset spratova, ne baš da bude izjednačena s bedemom — to se naime nikakvom gradnjom nije moglo postići — nego da nadmaši visinu izvora. Kada su sa nje strijele pomoću bacača odapinjali, građani nisu mogli da bez opasnosti idu na izvor po vodu pa je stoga ne samo signa i krupna marva, nego je čak i velika masa lјudi patila od žeđi.

42. Uplašeni takvom nevolјom, građani napune posude lojem, smolom i iverjem pa ih zapalјene na naše naprave zavitlaju, a u isto vrijeme zametnu veoma žestoku borbu, kako bi odvratili Rimlјane da, s obzirom na opasnost od borbe, ne gase požar. Iznenada izbi veliki plamen na samim građevinama. Što god bi preko strma mjesta bilo bačeno, to bi bilo zadržavano krovovima i nasipom i zahvatalo bi baš ono što muje smetalo. Naši vojnici, naprotiv, iako su bili pritiješnjeni i opasnim

210

načinom borbe i neravnopravnim položajem, ipak su sve vrlo hrabro podnosili. Bitka se dakle vodila i na visoku mjestu i naočigled naše vojske, a sa svih strana se orila silna vika. Stoga se svako, ko se je naročito isticao, pggo je više mogao izlagao strijelama i vatri neprijatelјa da bi na taj način njegovo junaštvo bilo očiglednije i uvjerlјivije.

43. Kada je Cezar vidio da je veći broj njegovih ranjen, naredi da se sa svih strana grada kohorte popnu na brijeg pa, praveći se da žele zauzeti bedem, sa svih strana dignu graju. Popggo je to učinjeno, prestrašeni građani, kako nisu bili upoznati šta se na ostalim mjestima zbiva, pozovu natrag borce koji su opsijedali zgrade, pa ih po zidovima rasporede. Eto tako naši, kada je borbi došao kraj, zgrade koje su bile plamenom obuzete djelimično pogase a djelimično razvale. Kako su se građani čvrsto odupirali, oni su u svojoj namjeri i istrajali, iako je jedan dio stradao od žeđi, a najposlije su žile izvorske vode prokopima presiječene i odvraćene. Popggo je to učinjeno, izvor iznenada potpuno presuši i do tolikog očajanja dovede građane da su pomišlјali kako se to dogodilo ne lјudskim činom, već volјom bogova. Stoga se prisilјeni nuždom predadoše.

44. Iako je Cezar znao da je njegovo milosrđe svima poznato, pa se nije bojao da bi moglo izgledati kako je nešto zbog okrutne prirode svirepo činio, a nije vidio izlaza svojim planovima ukoliko bi više lјudi na takav način plan donijelo, smatrao je da ostale treba zastrašiti primjernom kaznom. Zato svima koji su nosili oružje odsiječe ruke i život pokloni da bi time kazna zlikovaca bila ubjedlјivija. Drapet, za koga sam rekao da ga je Kaninije zarobio, bilo zbog uvrede ili bola od okova, bilo zbog straha od teže kazne, nekoliko se dana od jela uzdržavao pa je na taj način i skončao. U isto vrijeme Lukgerije, o kome sam pisao da je iz bitke pobjegao, kada je dospio u ruke Espanakta iz Arverna — često se, mijenjajući mjesta, mnogima na vjeru predavao, jer se činilo da nigdje neće bez opasnosti boraviti, a bio je svjestan kakva neprijatelјa treba da ima u Cezaru — njega je Espanakt Arvern, najveći prijatelј rimskoga naroda, bez ikakva oklijevanja vezana pred Cezara doveo.

45. U međuvremenu je Labijen u Treverima konjički

211

rat s uspjehom vodio pa popggo ih je mnogo pobio, a pobio je i Germane, koji nikome nisu protiv Rimlјana pomoć uskraćivali i njihove je žive vođe podvrgao pod svoju vlast, a među njima Sura Heduanca, koji je i po junaštvu i po soju uživao veliki ugled, a sam od Heduanaca u to doba ostao pri oružju.

46. Saznavši za taj događaj, a videći da su se na sve strane Galije borbe povolјno odvijale i sudeći da će Galija ovoga lјeta bigi pobijeđena i savladana, a popggo u Akvitaniju nikada nije sam ulazio, već ju je preko Publija Krasa nekim dijelom pokorio, krenuo je sa dvije legije u onaj kraj Galije da tu provede poslјednje dane lјeta. Taj posao je između ostaloga brzo i srećno završio. Sve su mu, naime, akvitanske države poslale legate i predale taoce. Kada je te poslove obavio, sam je uz zaštitu konjanika krenuo u Narbonu, a vojsku je doveo u zimovnik: četiri legije smjestio je u Belgiju, sa legatima Markom Antonijem, Gajem Trebonijem i Publijem Vatinijem, a dvije je legije odveo među Heduance za koje je znao da u cijeloj Galiji uživaju najveći ugled. Dvije je postavio među Turone prema granici Karnuta da drže čitavu onu oblast koja je vezana za okean, a preostale dvije u zemlјu Lemovika, nedaleko od Arverna, da ne bi koji dio Galije ostao prazan i bez vojske. Nekoliko je dana lično proveo u provinciji pa je na brzinu sve skupštine posjetio, za javne razmirice saznao, onim što su imali lijepih zasluga nagrade podijelio. — Tu je stekao i najveći uvid kakvo je ko držanje imao prilikom pobune u cijeloj Galiji, koju je on onemogućio uz vjernost i pomoć one provincije — a kad je sve to završio, povuče se sa legijama u Belgiju pa u Nemetoceni provede zimu.

47. Tu doznade da se Komije Atrebat sa njegovom konjicom sukobio. Kada je naime Antonije došao u zimovnik i država Atrebata bila pokorena, Komije je poslije onoga ranjavanja, koje saž gore spomenuo, bio navikao da svojim građanima kod svih ustanaka bude pri ruci. A da ne bi nedostajao savjetnik i vođa onim koji traže borbu, dok se država Rimlјanima pokoravala, on je sa svojim konjanicima hranio i sebe i svoje od otimačine, a kako su putevi bili nesigurni, presretao je svu hranu koja se dovozila u rimskgg zimovnik.

48. Antoniju je bio dodijelјen komandant konjice Gaj Volusen Kvadrat, koji je s njim zimovao. Nјega je

212

Antonije poslao da progoni neprijatelјsku konjicu. Volusen je uz onu hrabrost,. koja je kod njega bila izuzetna, dodao još i veliku mržnju prema Komiju pa je tim vittte činio ono što mu se zapovijedalo. Stoga, rasporedivši zasjede, češće je njegove konjanike napadao i borbe uspješno vodio. Kada je poslјednji put došlo do žešćeg okršaja, Volusen u želјi da uhvati samoga Komija poče ga uz malo lјudi uporno progoniti, a ovaj u paničnom bijegu Volusena podaleko odvuče pa iznenada pozva svoje u zaštitu i pomoć, kako njegove rane, na prevaru zadobiiene, ne bi ostale neosvećene i okrenuvši konja smjelije od ostalih krenu na komandanta. To isto učine svi njegovi konjanici pa manji broj natttih potisnuše i napadoše. Komije mamuzama podbode konja i sastavi sa Kvadratovim konjem pa ga dušmanskim koplјem i uz silnu snagu pogodi posred butine. Popggo je komandant ranjen, naši se nisu predomišlјali da se zaustave i da, okrenuvši konje, počnu goniti neprijatelјa. Kada se to dogodilo, mnogi neprijatelјi, uz odpučan napad natttih budu oboreni i ranjeni pa je tako jedan dio u bijeg natjeran, a drugi pohvatan. Tu je nesreću vojvoda izbjegao zahvalјujući brzini konja. I pored tako uspješne borbe, komandant se, tako teško ranjen da je mzgledalo da će mu život biti u opasnosti, vrati u logor. Komije dakle, bilo što je iskalio svoj gnev, bilo što je veliki broj svoje vojske izgubio, posla Antoniju legate, pa davši taoce uvjeri ga da će se naći ondje gdje mu bude naredio i izvršiti ono što bude zapovijedio, ali jedino to moli da mu se uzme u obzir strah pa da se ne suočava ni s jednim Rimlјaninom. Kada je Antonije ocijenio da njegova molba potiče od istinskoga straha, ukaza mu milost i primi taoce.

Ja znam da je Cezar svake godine sastavio po jedan komentar, ali ne smatram da i ja to moram učiniti, pošto slijedeća godina konzulske vlasti Lucija Paula i Gaja Marcela nije donijela nikakvih osobitih događaja. Ipak, da ne bi kogod ostao neobaviješten u kojim su mjestima Cezar i vojska u to vrijeme bili, odlučio sam da se nešto malo napiše i uz ovaj komentar priloži.

49. Kada je Cezar u Belgiji zimovao, jedan jedini cilј je imao da države veže na prijatelјstvo i da nikome ne pruža ni nade ni razloga za rat. Isto tako nije želio da mu pred odlazak iskrsne prilika da vodi rat da ne bi, kada bude namjeravao da vojsku povuče, nekakav sukob

213

preostao koji bi sva Galija rado i bez postojeće opasnosti prihvatila. Stoga, pozivajući lјubazno države, obdarujući prvake najvećim poklonima i ne namećući nikakve nove terete, Galiju, tolikim nesrećnim ratovima izmučenu, uz bolјi uslov za pokorenog, lako održa na miru.

50. Pošto je proveo vrijeme u zimovniku, uprkos navici krenu u Italiju, što je mogao bržim maršem da pozove municipije i kolonije i preporuči im za svešteničku službu svoga kvestora Marka Antonija. Tada se je sukoblјavala

214

želјa koliko strasno za čovjeka koji mu je bio srcu prirastao i koga je malo ranije bio uputio da se bori za svešteničku čast, toliko i oštro protiv vlasti manjine, koja je, pošto bi Marko Antonije bio odbijen, želјela da umanji Cezarev ugled pri odlasku. Iako je na putu bio čuo, prije nego što je došao do Italije, da je ovaj postao augur, smatrao je ipak kao obaveznu dužnost da obiđe municipije i kolonije, da im se zahvali što su u velikom broju Antoniju poklonili povjerenje. Istovremeno je i sebe i svoj ugled kod natjecanja za iduću godinu preporučio, pošto su protivnici bez mjere hvalili izabrane konzule Lucija Lentula i Gaja Marcela, koji su svu čast i ugled od Cezara oduzeli, a Serviju Galbi oteli konzulat iako je prema rezultatu izbora bolјe prošao, jer je s njim bio povezan i kao prisni prijatelј i kao legat po dužnosti.

51. Cezarev doček od strane svih municipija i kolonija bio je izuzetan i s obzirom na počast i s obzirom na lјubav. Naime, tada je prvi put dolazio poslije onoga sveopšteg rata u Galiji. Ništa nije zaboravlјeno što se moglo zamisliti za ukras kapija, puteva i svih mjesta kuda je Cezar trebalo da prođe. Silna svjetina je sa djecom kretala u susret i na svim mjestima su prinošene žrtve, a trgovi i hramovi su bili zauzeti prostrtim stolovima pa se mogla pretpostavlјati radost najsjajnijeg trijumfa. Toliko je eto bilo raskoši kod bogatih, a zadovolјstva kod siromašnih.

52. Kada je Cezar sve pokrajine rimske Galije najvećom brzinom prokrstario, vratio se vojsci u Nemetocenu, pa pošto je pozvao legije iz svih zimovnika, koje su bile pokraj zemlјe Trevera, krenu onamo i tu izvrši smotru vojske. Na čelo rimske Galije postavi Tita Labijena, kako bi je kod natjecanja za konzulat s većim povjerenjem pridobio. On je lično toliko putovanja preduzimao, koliko je smatrao da je dovolјno da se promijene mjesta radi zdravlјa. Premda je tu često slušao da Labijena uznemiruju njegovi neprijatelјi, i bio obaviješten da se na tome radi da mu se po odluci manjina, a uz to i prema zaklјučku senata oduzme neki dio vojske, ipak o Labijenu nije ništa vjerovao, a nije se mogao ni odlučiti da štogod preduzme protiv senatske odluke. Smatrao je, naime, da će uz slobodno odlučivanje otaca senatora njegovo gledište lako biti prihvaćeno. Jer, kada se

narodni tribun Gaj Kurion prihvatio da brani stav i ugled Cezarev, a često je senatu ukazivao na to da, ako koga muči strah od Cezareva oružja, onda i Pompejeva vlast i oružje isti takav strah državi zadaju, pa neka zato i jedan i drugi ostave oružje i raspuste vojsku. Na taj će način i država biti slobodna i imaće svoje pravo. On nije samo na to ukazivao, nego je štaviše i sam počeo da iznosi svoje gledište. Da se to ne bi dogodilo, konzuli i Pompejevi prijatelјi u protivnom uspješe i tako otežući Cezarev plan onemogućšpe.

53. Ovo je bila velika potvrda senata i odgovarala je ranijem gledištu. Jer, kada je prošle godine Marko Marcel napao na Cezarevo dostojanstvo, pa je protiv zakona Pompejeva i Krasova prije vremena iznio pred senat stvar o Cezarevim provincij ama, data su mišlјenja, ali je Marcel, iz mržnje prema Cezaru, ispolјio neslaganje i tražio za sebe sve počasti, no senat je u većini preko svega toga prešao. Time se nisu pokolebala mišlјenja Cezarevih neprijatelјa, nego su bili potaknuti da stvore što više mogućnosti kojim bi se senat mogao prisiliti da odobrava ono što sami budu odlučivali.

54. Zatim je donesen senatski zaklјučak da u rat s Partima jednu legiju pošalјu Gnej Pompej, a drugu Gaj Cezar i da se ove dvije legije očigledno jednom oduzmu. Naime, Pompej je prvu legiju, koju je Cezaru bio poslao, a bila je sastavlјena od regrutacije iz Cezareve provincije, tako reći od svojih dao. Cezar je ipak, iako nije postojala ni najmanja sumnja u namjeru njegovih protivnika, legiju povratio Pompeju i u svoje ime naredio da se petnaesta, koju je u Ovostranoj Galiji držao, prema senatskoj odluci preda. Na njeno mjesto posla u Italiju trinaestu legiju da služi kao obezbjeđenje posadi, odakle je odvedena petnaesta. On je lično vojsci rasporedio zimovnike: Gaja Trebonija sa četiri legije smjesti u Belgiju, Gaja Fabija sa istim brojem odvede među Heduance. Tako je dakle smatrao da će Galija biti najsigurnija ako Belgi, čija je hrabrost vrlo velika, i Heduanci, čiji je ugled na najvišem stepenu, vojskama budu opkolјeni. On sam krenu u Italiju.

55. Kada je tamo došao, doznade preko konzula Marka Marcela da su dvije legije koje je poslao, a trebalo ih je prema senatskoj odluci odvesti u rat s Partima, Gneju Pompeju predate i u Italiji zadržane. Zbog te okolnosti,

216

iako niko nije sumnjao šta se protiv Cezara priprema, Cezar ipak zaklјuči da se sve mora podnositi dok postoji neka nada da je bolјe o miru raspravlјati nego rat voditi. I on tako otputova.

GRABANSKI RAT

ПРВА КЊИГА

241

1. Pošto je (od Fabija) konzulima predato pismo Gaja Cezara, oni su jedva dopustili, uz najveće zalaganje narodnih tribuna, da se u senatu pročita. I zaista, nije se moglo postići da se ono što je u pismu iznese pred sam senat. Konzuli su podnijeli izvještaj o državi. Konzul Lucije Lentul obećao je senatu i državi da se neće o njih oglušiti ako žele da smjelo i hrabro kažu svoje mišlјenje. Ako se pak na Cezara budu obazirali i u njegovu se milost uzdali, kao što su to u ranije vrijeme činili, on će se sam svoje odluke držati i neće se ugledu senata pokoravati, a uz to može steći Cezarevu naklonost i prijatelјstvo. U istom smislu je govorio i Scipion: da Pompeju ne pada na um da napusti državu ako ga senat bude slijedio. Ako međutim bude oklijevao i sporije djelovao, uzalud je njegova pomoć ako senat bude želio da ga preklinje.

2. Izgledalo je da ova Scipionova besjeda potiče iz Pompejevih usta, jer je senat održavao sjednicu u gradu, a Pompej je bio odsutan. Neko bi držao i ponešto umjereniji govor, kao što se u takav govor s početka upustio Marko Marcel, kako nije potrebno da se o tome podnosi izvještaj senatu prije nego što se po cijeloj Italiji izvrši regrutacija i vojske budu popisane. Uz takvu bi se garanciju senat sigurno i slobodno odlučivao da ono što želi i odlučuje, a opet je Marko Kalidije smatrao kako je potrebno da Pompej krene u svoje provincije da ne bi bilo kakva razloga za rat, jer se Cezar boji, pošto su mu oduzete dvije legije, da ne bi izgledalo kako ih Pompej na njegovu štetu čuva i

16 Gaj Julije Cezar

242

pred gradom zadržava, a i Marko Ruf je gotovo bio pristao uz Kalidijevo mišlјenje, izmijenivši nešto malo sadržaj. Ših je sve ukorio, napao i izgrdio konzul Lucije Lentul. On je izjavio da uopšte neće iznositi Kalidijev predpog, a Marcel, preplašen prijetnjama, odustade od svoga predpoga. Tako je i zbog konzulovih riječi, i straha od prisutne vojske, i prijetnji Pompejevih prijatelјa većina natjerana i protiv volјe prisilјena da pristane uz Scipionovo mišlјenje: da Cezar određenoga dana raspusti vojsku, a ako to ne bude učinio, izgleda da bi nešto radio protiv države. Suprotstavili su se narodni tribuni Marko Antonije i Gaj Kasije. Odmah je povedena rasprava o prigovoru tribuna. Padoše i teške riječi, i pggo je ko žešće i bezobzirnije govorio, to su ga Cezarevi neprijatelјi u sve većoj mjeri hvalili.

3. Kada se pred veče razišao senat, Pompej je sve, koji pripadaju njegovu staležu, sebi pozvao. On spremne pohvali i unaprijed ohrabri, a slabiće prekori i otrijezni. Mnogi su se odasvud, iz starih Pompejevih vojski, u nadi na nagradu i dobivanje staleške časti sakupili, a mnogi su iz dvije legije, koje je Cezar bio predao, ppzvani. Grad i samo zborno mjesto ispunili su tribuni, centurioni i dobrovolјci. U senat se sakupe svi prijatelјi konzula, Pompejevi rođaci i oni što su s Cezarem bili u starom neprijatelјstvu. Nјihovim riječima i prisustvom slabići se poplaše, a oni pggo su oklijevali ohrabre, ali je većini bila oduzeta mogućnost da slobodno odpučuje. Cenzor Lucije Pizon obeća da će ići Cezaru, a isto tako i pretor Lucije Roscije, da ra o tim stvarima obavijeste. Da bi taj posao obavili, zatraže rok od šest dana. Neki su čak podnijeli predpog da se legati Cezaru pošalјu pa da mu volјu senata izlože.

4. Protiv svega ovoga iskrsnu otpor, i svima se suprotstavi govor konzula Scipiona i Katona. Katona podstaknu staro Cezarevo neprijatelјstvo kao i gnjev što je na izborima odbijen. Lentula je opet uzbuđivao veliki dug, nada u vojsku i provincije, kao i primamlјivost kralјevskog zvanja, pa se među svojim hvalio kako će on bigi drugi Sula, kome će pripasti vrhovna vlast. Scipiona je obuzimala ista nada u provinciju i u vojske, a njih će, tako je mislio, dijeliti s Pompejem prema srodstvu, ali u isto vrijeme hvatao ga je strah od suda, a uzdizalo ga hvalisanje njegovih i laskanje moćnih, koji su tada u državnoj hijerarhiji i sudovima veoma mnogo značili. Sam Pompej, podstaknut od Cezarevih

243

neprijatelјa, pošto nije želio da iko s njim u dostojanstvu bude izjednačen, sav se od njegova prijatelјstva bio udalјio i sa zajedničkim neprijatelјima prijatelјstvo sklopio, a sam se uz njihov najveći dio, u ono vrijeme rodbinskih veza, bio povezao s Cezarem. Istovremeno, bio je ozlojeđen i zbog sramote dviju legija, koje je s puta po Aziji i Siriji pod svoju vlast i gospodstvo podvrgao, a zatim je nastojao da se situacija okrene i ka oružanoj borbi.

5. S ovih razloga sve se radilo na brzinu i nesređeno. Niti su Cezarevi rođaci imali vremena da ga obavijeste, niti se narodnim tribunima pružila prilika da otklone od sebe opasnost, a ni da prigovorom zadrže najnužnije pravo, koje je Lucije Sula bio ostavio, nego su već sedmoga dana bili prisilјeni da razmišlјaju o svome spasu, dok su se u ranijim vremenima veoma nemirni narodni tribuni bili navikli da se napokon, poslije osam mjeseci raznolikog poslovanja, obaziru i pribojavaju. Brzo je došlo do one krajnje i poslјednje senatske odluke kojoj se ranije gotovo nikada nije pristupalo, osim kod same opasnosti za grad ili kada se gubila nada u spas svih zbog smjelosti manjine. Neka konzuli, pretori, narodni tribuni i oni što su kao prokonzuli u gradu pripaze da država ne pretrpi kakvu štetu. Ovo je prema senatskoj odpuci bilo propisano sedmoga januara. I tako za prvih pet dana, kada je senat mogao održavati skupštinu, a od toga dana Lentul je stupio na konzulsku dužnost, izuzev dva skupštinska dana, veoma se ozbilјno i opggro raspravlјalo i o Cezarevoj vlasti i o veoma uvaženim lјudima, narodnim tribunima. Narodni tribuni pobjegnu smjesta iz grada i priklјuče se Cezaru. On je u to vrijeme bio u Raveni i očekivao odgovor na svoje veoma skromne zahtjeve, ne bi li se, ako se lјudi poravnaju, stvar mogla mirno privesti kraju.

6. Idućih dana seiat je zasijedao izvan grada. Pompej učini isto ono na što je preko Scipiona ukazivao, pohvali hrabrost i čvrstinu senata i istaknu svoje čete: kako ima deset spremnih legija, a pored toga kako je saznao i otkrio da vojnici prema Cezaru imaju drugačiji odnos pa ih ne može nagovoriti da ga brane ili slijede. O ostalim stvarima dostavlјen je izvještaj senatu: da se po cijeloj Italiji vrši regrutacija, da se Faust Sula pošalјe u Mauritaniju kao propretor, da se Pompeju iz državne blagajne dade novac, a podnesen je isto tako i predpog da kralј Juba postane saveznik i prijatelј. Marcel reče da to zasad neće dozvoliti, a narodni

244

tribun Filip se usprotivi za Fausta. O ostalim stvarima su napisane senatske odluke. Provincije se privatnicima ustupaju, dvije konzulske, a ostale pretorske. Scipionu zapade Sirija, a Luciju Domiciju Galija. Filip i Kota su prema posebnoj odpuci zaobiđeni i njihove kocke nisu ni bačene. U ostale provincije poslati su pretori. Nisu čekali — kako se to ranijih godina radilo — da o njihovoj vlasti narod bude obaviješten, već ogrnuti kabanicom, pošto su izgovorili zakletvu, izađoše. Konzuli a to se prije toga vremena nije nikada dogodilo — krenu iz grada, a privatni lјudi dobiju u gradu i na Kapitolu liktore, protivno svim drevnim običajima. Po cijeloj se Italiji obavi regrutacija i naredi naoružanje, a od municipija je zatražen novac, koji oplјačkaju iz hramova, pa se sva božanska i lјudska prava izmiješaju.

7. Saznavši za te događaje, Cezar održa besjedu pred vojnicima. On spomenu sve neprijatelјske nepravde koje su učinjvne prema njemu kroz čitavu prošlost. Požali se kako je Pompej od njih zaveden i na krivi put odveden, kako zavidi i kapada na njegovu slavu, a on je sam uvijek bio naklonjen njegovoj časti i dostojanstvu i pomagao ga. Potuži se i na novinu koja je zavedeia u državi, da se tribunski prigovor oružjem zabranjuje i suzbija, a to je ranijih godina bez oružja bilo uspostavlјeno. Sula je, iako je tribunska vlast bila lišena svih mogućnosti, ipak ostavio slobodan prigovor, a Pompej je, čini se, povratio izgublјena prava, ali je čak i ono što su ranije imali oduzeo. Koliko god je puta odpučeno da vlasti pripaze da država ne pretrpi kakvu štetu, a tim je pozivom i tom senatskom odlukom rimski narod pozvan na oružje, to se je opet događalo pri donošenju opasnih zakona, pod tribunskom silom, prilikom narodnog ustanka, ili kada su zauzimani hramovi i uzvišenija mjesta, pa ovi primjeri iz ranijeg vremena poučavaju kako su Saturnin i Grasi iskusili kaznu. Ništa se od ovoga u ono vrijeme nije dogodilo pa čak na to ni pomišlјalo. Nije proglašen nijedan zakon, nije se preduzimalo da se sa narodom sarađuje, niti se je dogodila nikakva seoba. Oni su ohrabreni što su pod vođstvom toga zapovijednika veoma srećno državi služili, mnoge povolјne borbe vodili i cijelu Galiju i Germaniju pokorili, pa neka njegov ugled i dostojanstvo brane od neprijatelјa. Vojnici trinaeste legije, koja je bila prisutna, poviču — nju je naime početkom ustanka bio pozvao, a ostale još nisu bile stigle — kako su

245

spremni da brane od nepravdi svoga zapovjednika i narodne tribune.

8. Saznavši želјu vojnika krenu sa onom legijom u Arimin i tu susrete narodne tribune, koji su kod njega bili pribjegli. Preostale legije pozva iz zimovnika i naredi da ga prate. Onamo dođe mladi Lucije Cezar, čiji je otac bio Cezarev legat. Popggo je završio dio govora, zbog čega je bio došao, stavi do znanja da od Pompeja ima za njega poruke privatnog sadržaja i da Pompej želi da se Cezaru opravda, kako se ne bi ono što je u interesu države učinio na njegovu sramotu okrenulo. Nјemu su uvijek državni interesi bili preči od privatne koristi. Cezar bi pak morao, i zbog svog dostojanstva i države radi, napustiti svoje držanje i gnjev i ne bi trebalo da se dotle lјuti na protivnike, jer kada se uzda da njima nanosi štetu, on je nanosi državi. Nešto je malo dodao u tom smislu uz priloženo Pompejevo izvinjenje. Gotovo to isto, i tim istim riječima govorio je i pretor Roscije i istakao kako mu je to Pompej spomenuo.

9. Iako je izgledalo da se ta stvar nikako ne odnosi na otklanjanje uvreda, ipak je našao pogodne lјude preko kojih bi mu se dostavlјalo ono što je želio, pa zatraži od obojice da im, pošto mu poruke Pompejeve budu donijeli, ne bude teško da mu i njegove zahtjeve dostave, pa ako mognu da uz malo truda velike razmirice ukpone i cijelu Italiju straha oslobode. Nјemu je dostojanstvo uvijek bilo prvo i od života preče. On se žalio što mu je naklonost rimskog naroda na uvredlјiv način od strane neprijatelјa oduzeta, pa kada mu je uskraćeno šestomjesečno zapovjedništvo, zadržan je u gradu, a narod je bio odpučio da se prilikom idućih izbora i o njemu, makar i odsutnu, vodi računa. Ipak je taj gubitak svoga ugleda u interesu države ravnodušno podnosio, pa je i senatu poslao pismo da svi napuste vojsku, ali čak ni u tome nije uspio. Po čitavoj se Italiji vrši regrutacija, zadržavaju se dvije legije koje su od njega bile oduzete pod izgovorom rata s Partima, a država je pod oružjem. Da li se sve to odnosi samo na njegovu propast? Ali on je spreman da na sve prigae i da u interesu države sve podnese. Neka Pompej krene u svoje provincije, a oni sami neka raspuste vojske, neka svi u Italiji ostave oružje, neka se građanstvo oslobodi straha i neka se slobodni izbori i cijela država senatu i narodu rimskom prepusti. A da bi se ovo pggo lakše i pod određenim uslovima izvelo, i da bi se zakletvom ozvaničilo, neka ili sam bliže

246

pristupi, ili dopusti da mu se pristupi. Tako će se postići da se dogovorom sve nesuglasice izglade.

10. Primivši upute, Roscije s Cezarem stiže u Kapuu pa tu zateče konzule i Pompeja i iznese Cezareve poruke. Oni, razmotrivši situaciju odgovore, pa mu pismene poruke preko tih istih natrag pošalјu, a ovo im je bio glavni smisao: neka se Cezar u Galiju vrati, neka iz Arimina izađe i vojsku raspusti, pa ako to bude učinio, Pompej će otići u Španiju. U međuvremenu, dokle god garancija ne bude data da će Cezar izvršiti ono što je obećao, konzuli i Pompej neće prekinuti regrutaciju.

11. Bilo je nepravično zahtijevati da Cezar napusti Arimin i da se vrati u provinciju, a da on sam drži provinciju i tuđe legije. On želi da se Cezareva vojska raspusti i da obavi regrutaciju, obećava da će krenuti u provinciju, ali ne određuje prije toga koji će dan poći da se ne bi činilo, ako poslije završetka Cezareva konzulata ne bude krenuo, kako je lažnom obavezom okalјao obraz. I zaista, nije odredio vrijeme za razgovor, niti obećao da će doći, a to je izazvalo veliko razočarenje u pogledu mira. Stoga je iz Arimina Marka Antonija sa pet kohorata poslao u Aretij, a sam je u Ariminu ostao sa dvije legije i odpučio da tu izvrši regrutaciju, a sa po jednom kohortom zauzeo je Pizaur, Fan i Ankonu.

12. U međuvremenu obaviješten je da pretor Term sa pet kohorata drži Iguvij, da utvrđuje grad i da su Iguvlјani prema njemu veoma dobre volјe pa posla Kuriona sa tri kohorte koje je u Pizauru i Ariminu imao. Saznavši za njegov dolazak, a ne uzdajući se u naklonost građanstva, Term povuče kohorte iz grada i pobježe. Vojnici se na putu od njega odvoje i vrate kući. Kurion, uz veoma veliku radost građana, osvoji Iguvij. Kada je za te događaje saznao, uzdajući se u privrženost stanovnika municipija, Cezar odvede kohorte trinaeste legije iz posade i krenu u Auksim. Taj gradić je Atije, popggo su kohorte dovedene, držao, i po čitavoj Piceni, poslavši naokolo senatore, regrutaciju provodio.

13. Kada se saznalo za Cezarev dolazak, dekurioni Auksima dođoše kod Atija Vara u velikom broju i obavijestiše ga da situacija ne zavisi od njihove procjene, ali da ni oni, ni ostali stanovnici municipija, ne mogu dopustiti da se vojskovođi Gaju Cezaru, mnogo zaslužnom za državu, koji je tolika junačka djela izveo, spriječi prilaz gradu i bedemima:

247

pa neka stoga vodi računa o budućnosti, a i svojoj opasnosti. Var, potaknut njihovim govorom, posadu, koju je bio uveo, iz grada izvede i pobježe. Nјega je mali broj Cezarevih vojnika iz prvoga reda progonio i prisilio da se zaustavi. Popggo je boj zametnut, Vara su njegovi napustili, a neki dio vojnika se razišao kućama, dok su ostali prišli Cezaru, a s njima zajedno uhvaćen je i priveden Lucije Pupije, centurion primipila, a on je baš taj isti red u vojsci Gneja Pompeja ranije vodio. Aš Cezar Atijeve vojnike pohvali, Pupija pusti, građanima Auksima zahvalnost iskaza i obeća da će imati na umu njihovo djelo.

14. Popggo je o tim događajima do Rima dopro glas, toliki je iznenada strah zavladao da je konzul Lentul, kada je došao da otvori blagajnu i uzme novac koji je prema senatskoj odpuci Pompeju bio doznačen, odmah pobjegao iz grada, ostavivši otvorenu svetu blagajnu. Pronio se lažan glas da Cezar eto stiže, i da su njegovi konjanici već prisutni. Za ovim su popši drug mu Marcel i veći broj državnih službenika. Uoči toga dana iz grada je krenuo Gnej Pompej i otputovao prema legijama, koje je od Cezara primio i radi zimovanja po Apuliji rasporedio. Oko grada je prekinuto regrutovanje i svima se činilo da ništa oko Kapue nije sigurno. U Kapui se prvo osiguraju i sakupe regrutovane kolone, koji su prema Julijevu zakonu bili dovedeni, pa odpuče da ih drže, a gladijatore, koje je tu Cezar radi predstave držao, Lentul izvede na trg, uvjeri ih u nadu na slobodu, dade im konje i naredi da ga prate. Nјih je docnije, pošto su ga njegovi opomenuli, jer je takav postupak od svih bio osuđen, po kampanskim naselјima i porodicama razdijelio radi čuvanja.

15. Cezar je iz Auksima krenuo i cijelo Picensko polјe prešao. Sve su ga prefekture tih pokrajina najlјubaznije primile, a vojsku mu svim i svačim potpomogle. Čak su mu iz Cingula, a taj je gradić Labijen osnovao i svojim ga novcem izgradio, stigli legati i obećali da će veoma rado izvršiti sve što bude zapovijedio. On zatraži vojnike i oni ih pošalјu. U međuvremenu dvanaesta legija je stigla do Cezara. Sa ovim dvjema krenu u picenski grad Askul. Taj grad je držao Lentul Spinter sa deset kohorata i kada je saznao za Cezarev dolazak, pobjegao je iz grada, a kada je pokušao da kohorte sa sobom povede, veći broj vojnika ga je napustio. Ostavlјen na putu sa malim brojem lјudi, susreo se sa Vibulijem Rufom, koga je Pompej poslao u picensku oblast da obezbijedi lјude.

248

Obaviješten od istog kakva je situacija u Picenu, Vibulije lrimi od njega vojnike, a njega otpusti. Isto je tako iz obližnjih pokrajina sakupio kohorata koliko je mogao, a njih su regrutovali Pompejevci, među njima i Lucilija Hiru koji je bježao iz Kamerina sa šest kohorata, koje je tu držao kao posadu, pa kada je i ove sakupio, dobio ih je trinaest. S njima je ubrzanim maršem stigao do Domicija Ahenobarba u Korfinij i javio da Cezar dolazi sa dvije legije. Domicije je sa svoje strane sakupio iz Albe oko dvadeset kohorata između susjednih oblasti Marsa i Peligaa.

16. Zauzevši Firm i istjeravši Lentula, Cezar je naredio da se sakupe vojnici koji su se od ovoga bili odmetli i da se izvrši regrutacija. Sam se tu zadrža jedan dan radi dobavlјanja hrane, a zatim krenu u Korfinij. Kada je onamo stigao, pet kohorata, koje je Domicije iz grada bio poslao, razvalјivalo je na rijeci most, koji je bio oko tri hilјade koraka daleko od grada. Pošto se tu s Cezarevim prednjim četama zametnula bitka, Domicijevi vojnici, potisnuti s mosta, brzo se povukoše u grad. Popggo je Cezar preveo legije, zaustavi se pokraj grada i ispred bedema postavi logor.

17. Saznavši za događaj, Domicije uputi s pismom Pompeju u Apuliju lјude vične kraju, obećavši veliku nagradu, da traže i mole da mu priteče u pomoć. Cezar se sa dvije vojske, a i zbog tijesna položaja može lako opkoliti i dobavlјanje mu hrane onemogućiti. Ako to ne bude učinio, on će sa vittte od trideset kohorata, velikim brojem senatora i rimskih vitezova zapasti u veliku nepriliku. Tada je svoje ohrabrio i bacače po bedemima rasporedio, a ostale je dijelove svakome za čuvanje grada odredio pa je vojnicima na skupštini zemlјu iz svojih posjeda obećao, po četiri jugera na svakog pojedinca, a prema tome proračunu i centurionima i isluženim vojnicima.

18. Cezaru je u međuvremenu javlјeno da stanovnici Sulmona, a taj grad se nalazi od Korfinija na razmaku od sedam hilјada koraka, žele da izvrše ono što on hoće, ali da ih ometa senator Kvint Lukrecije i Atije Peligao, koji su taj grad držali s posadom od sedam kohorata. On posla onamo Marka Antonija sa pet kohorata trinaeste legije. Čim su Sulmonjani vidjeli naše bojne znakove, otvorili su kapije, pa su i svi građani i vojnici izašli u susret Antoniju da mu čestitaju. Lukrecije i Atije se bace s bedema. Doveden pred Antonija, Agije zamoli da ga upute Cezaru. Antonije se istoga dana

249

kada je bio krenuo povrati s kohortama i s Atijem. Cezar te kohorte združi sa svojom vojskom, a Atija otpusti zdrava i čitava. Prvih dana Cezar odluči da uz velike radove utvrdi logor, da iz obližnjih municipija dobavi žito i da očekuje ostale čete. Kroz tri dana mu je onamo došla osma legija i dvadeset i dvije kohorte od nove regrutacije iz Galije, zatim oko tri stotine konjanika od kralјa iz Norika. Kada su ovi stigli, postavio je drugi logor na drugoj strani grada, a tome logoru postavio je na čelo Kuriona. Za preostale dane odpučio je da grad opaše nasipom i utvrdama. Kada je obavlјen najveći dio toga posla, gotovo u isto vrijeme su se vratili onm što su poslati kod Pompeja.

19. Popggo je pročitano pismo, Domicije, praveći se nevješt, izjavi na sastanku da će Pompej brzo stići u pomoć i uz to ih osokoli da ne klonu duhom i da sve pggo je potrebno za odbranu grada spreme. Sam je potajno s nekolicinom svojih rođaka razgovarao i donio odpuku za bijeg. Kako se lice Domicijevo nije slagalo s njegovim govorom i kako je sve plašlјivije i bojažlјivije postupao nego što je to običavao ranijih dana, i mimo običaj sa svojim razgovarao i dogovarao se, a sastanak s lјudima izbjegavao, to vittte nije mogao da stvar sakriva i da se pretvara. Pompej mu je pismom odgovorio da neće situaciju dovoditi u krajnju opasnost, a da se ni Domicije nije uz njegov savjet i volјu zaputio u Korfinij: pa ako dakle postoji kakva mogućnost, neka sa svim četama dođe kod njega. To se nije moglo učiniti, popggo je grad bio opsjednut i naokolo utvrđen.

20. Kada se Domicijeva odluka razglasila, vojnici koji bijahu u Korfiniju u prve večernje sate povuku se pa preko vojničkih tribuna centuriona i onih najpoštovanijih iz svoje okoline ovako se između sebe dogovore: njih Cezar opsijeda i gotovo je završen posao oko utvrda, a vojskovođa im Domicije, u koga su se čvrsto nadali i uzdali, pošto ih je sve odbacio, donosi odpuku o bijegu pa treba da vode računa o svome spasu. S njima se prvo ne slože Marsi pa onaj dio grada, koji je izgledao da je najbolјe utvrđen, zauzmu i među njima se pojavi tolika nesloga da su pokušali da se u koštac uhvate i u oružje zagaze. Malo poslije toga, popggo su tu i tamo uputili poslanike, ono što nisu znali o bijegu Lucija Domicija doznaju. Stoga svi prema opštoj odpuci Domicija izvedu, opkole ga i pod stražu stave, a poslanike iz svoje sredine upute Cezaru: da su spremni kapije otvoriti, sve pggo

250

bude naredio izvršiti i Lucija Domicija živa u njegove ruke predati.

21. Pošto je Cezar za to doznao, iako je smatrao da je veoma važno da što prije gradom zagospodari i da kohorte kod sebe u logor prevede, da ne bi ili zbog podmićivanja, ili podizanja duha, ili lažnih vijesti, nastala promjena u njihovoj težnji, jer često u ratu zbog malih uzroka nastupe velike poslјedice. Ipak se bojao da vojnici, popggo uđu i pošto im se pruži prilika, preko noći ne oplјačkaju grad pa je one KOŽ su bili došli pohvalio i u grad uputio, a naredio da čuvaju kapije i bedeme. Lično je rasporedio vojnike na one poslove koje je odpučio da izvrši, ali ne u određenim vremenskim razmacima kako je imao običaj ranijih dana, već uz neprekidne straže i odrede, da međusobno u dodiru budu i cijelu tvrđavu ispune, a vojničke tribune i prefekte posla naokolo i opomenu ih da se ne samo čuvaju od provala, već da čak pripaze i na potajne izlaske pojedinih lјudi. I zaista od svih njih nije bilo nikoga koji je bio tako malaksao ili umoran da bi mogao te noći počivati. Tako je bilo iščekivanje cjelokupne situacije, pa je jedan s jedne a drugi s druge strane i srcem i dušom bio obuzet šta će same Korfinjane, šta Domicija, šta Lentula, a šta ostale zadesiti i kakve će poslјedice svaki pojedinac iskusiti.

22. Oko četvrte straže Lentul Spinter poče s bedema da vodi razgovor sa našim stražama i čuvarima: on želi, ako mu se ukaže mogućnost, da se susretne s Cezarem. Kada mu se mogućnost pružila, otišao je iz grada i Domicijanovi vojnici se od njega sve dotle nisu udalјavali dok nije doveden do suočenja s Cezarem. S njim je razgovarao o svojoj situaciji, molio ga i preklinjao da ga poštedi, spomenuo staro prijatelјstvo i izložio usluge koje mu je Cezar učinio, a one su bile veoma velike: jer je preko njega bio dospio u zbor pontifika, jer je poslije preture dobio provinciju Španiju i što je kod natjecanja za konzulat bio potpomognug. Nјegovu besjedu Cezar prekide: da on nije izašao iz provincije da čini zlo, već da se brani od uvreda neprijatelјskih, da narodnim tribunima koji su po toj stvari istjerani iz grada vrati njihovo dostojanstvo, pa da za se i rimski narod, koji je pritijesnila stranka malog broja lјudi, osigura slobodu. Lentul, ohrabren njegovom besjedom, zatraži da mu bude dopušteno da se vrati u grad: jer ono što je postigao za svoj spas čak će i ostalim biti utjeha u njihovoj nadi, popggo su neki dotle prestrašeni, da su

251

u pogledu svoga života prisilјeni da pomišlјaju na najgore. Popggo mu je pružena mogućnost, on se udalјi.

23. Kada je svanulo, Cezar zapovijedi da se pred njega izvedu svi senatori, djeca senatora, vojnički tribuni i rimski vitezovi. Bijaše ih pet od (senatskog) staleža, Lucije Domicije, Publije Lentul Spinter, Lucije Cecilije (Spinter) Ruf, kvestor Sekst Kvintilije Var i Lucije Rubrije, a pored toga Domicijev sin i mnogi drugi mladići i veliki broj rimskih vitezova i dekuriona, koje je Domicije iz municipija bio pozvao. Sve ove, koji su izvedeni, zaštiti od pogrda i vojničkih psovki. Malo im je govorio kako mu s njihove strane nije uzvraćena zahvalnost za njegove veoma velike zasluge prema njima. Sve ih je pustio zdrave i čitave. Šest miliona sestercija, koje je Domicije bio donio i u državnoj blagajni ostavio, a koje su mu priložile četvorica starješina iz Korfinija, vratio je Domiciju, da se ne bi činilo da mu je vittte stalo do novca nego do lјudskog života, iako je bilo poznato da je taj novac državni, a Pompej ga je dao za vojničku platu. On naredi da Domicijevi vojnici pred njim polože zakletvu i toga dana pokrenu logor te u običnom maršu završi putovanje, zadržavši se kod Korfinija u svemu sedam dana, pa preko zemlјe Marucina, Frentana i Larinata stiže u Apuliju.

24. Upoznavši se sa ovim događajima, koji su se kod Korfinija odigrali, Pompej krenu iz Lucerije u Kanuzij, a odatle Brundizij. Naredi da se čete od novog regrutovanja sa svih strana sakupe kod njega, pa robove i pastire naoruža i dodijeli im konje. Od njih dobi oko tri stotine konjanika. Pretor Lucije Manlije pobježe iz Apbe sa šest kohorata, a pretor Rutilije Lup iz Taracine sa tri. Kada su one izdaleka opazile Cezarevu konjicu, na čijem se čelu nalazio Vibije Kurije, napustivši pretora, okrenu bojne znakove prema Kuriju i njemu pristupe. Na isti način su na ostalim putevima neke kohorte naitttle na Cezarevu pješadiju, a druge opet na konjanike. Doveden mu je, uhvaćen na maršu, Numerije Magije Kremona, nadzornik zanatlija Gneja Pompeja. Cezar ga uputi njemu s porukama: pošto do toga vremena nije bilo prilike za razgovor, a kako i sam namjerava da dođe u Brundizij, od koristi je i za državu i za oppgge dobra da on s Pompejem razgovara, a ne može se zbog velike razdalјine isti učinak postići, ako se o uslovima preko drugih vode razgovori, kao kad bi jedan pred drugim javno o svim mogućnostima raspravlјali.

252

25. Kada je ove poruke uputio, sa šest legija stiže u Brundizij, od kojih su tri veteranske, a ostale one pggo ih je od nove regrutacije ustrojio i na putu popunio. Domicijeve kohorte odmah je dakle iz Korfinija u Siciliju poslao. Saznao je da su konzuli sa velikim dijelom vojske krenuli u Dirahij, a da se Pompej sa dvadeset kohorata zadržava u Brundiziju. On nije mogao sigurno doznati da li se onaj tu zadržao da očuva Brundizij, kako bi lakše cijelo Jadransko more od najudalјenijih dijelova Italije i krajeva Grčke mogao da ima u svojoj vlasti i da s obje straie može da rukovodi ratom. On se tu zadržao šga zbog nedostatka lađa, ili bojeći se da on ne pomitttlјa da napusti Italiju pa je odpučio da mu spriječi izlaz i saobraćaj iz brundizijske luke. Plan za te poslove je bio ovakav: gdje je otvor luke bio najtješnji, s obje strane obale je nabacao hrpe kamenja i tereta, jer je na tim mjestima more bilo veoma plitko. Kada je rad podosta uznapredovao, a nasip se zbog duboke vode nije mogao održati, postavlјao je od pravca nasipa na svaku stranu dvostruke splavove od trideset stopa. Nјih su vezala po četiri sidra iz četiri ugla da ih talasi ne pokreću. Popggo je to napravio i postavio, povezao je onda druge splavove iste veličine. Nјih je zemlјom i nasipom pokrio kako prilaz i nastup za odbranu ne bi bio onemogućen, pa ih je s prednje strane i s oba kraja zaštitio pleterima i zaklonima, a na svakoj četvrtoj od njih podigao je kule od dva sprata da bi se što spretnije branio od napada brodova i požara.

26. Nasuprot ovome, Pompej je pripremao velike teretne lađe, koje je u brundiziskoj luci bio zatekao. Tu je podigao kule na tri sprata i ispunivši ih bacačima i svakom vrstom oružja dotjerao ih do Cezarevih građevina, da splavove probije i uništi radove. Tako se svakoga dana s obje strane i iz dalјine vodila borba praćkama, strijelama i ostalim oružjem. A Cezar je u tome tako postupao da je smatrao da ne treba propustiti uslove mira, pa iako se jako čudio pggo mu se Magije, koga je s porukama poslao do Pompeja, ne vraća, i premda mu je taj događaj, koji je vittte put iskusio, brzo napredovanje i namjere zaustavlјao, ipak je smatrao da na sve načine treba na tome da istraje. Stoga mu posla legata Kaninija Rebila, prijatelјa i rođaka Skribonija Libona, radi dogovora, i naredi mu da Libona nagovori na sklapanje mira, i da naročito zatraži da on lično sa Pompejem vodi razgovor, a ukaza i na to da se on mnogo nada da će se, ako se na tom

253

putu pruži prilika, pod istim uslovima okaniti oružja. U tome bi veliki dio slave i ugleda pripao Libonu, ako bi se uz njegov nagovor i trud odustalo od oružja. Libon se poslije razgovora rastade od Kaninija i krenu Pompeju. Malo docnije javi da su konzuli odsutni i da se bez njih ne može raspravlјati o miru. Tako je Cezar smatrao da stvar, koju je često uzalud pokušavao, treba napustiti i za rat se pripremati.

27. Popggo je Cezar nekako polovinu posla završio i na tome devet dana proveo, lađe, koje su konzuli iz Dirahija poslali, a one su onamo bile prevezle prvi dio vojske, vratile su se u Brundizij. Pompej se, bilo pggo je Cezarevim pripremama bio uznemiren, ili možda što je već od

257

početka bio odpučio da napusti Italiju, po dolasku lađa poče pripremati na put, a da bi što lakše usporio Cezarev napad, i da ne bi za vrijeme samog putovanja vojnici provalili u grad, kapije zagradi, ceste i puteve zakrči, preko puteva iskopa unakrst jarkove pa tu zabode veoma oštre kolce i panjeve. To je lakim pleterima sa zemlјom izjednačio, a prilaz i dva puta, koji su izvan bedema vodili prema luci, zabivši vrlo velike i veoma oštre grede, zatvorio. Kada je to pripremio, naredio je da se vojnici u tišini ukrcaju na lađe, a lako naoružane vojnike, između tek pozvanih na oružje sa strijelcima i praćkarima, po bedemu i kulama porijetko razmjesti. Odpučio je da ih na određeni znak pozove, kada se svi vojnici budu ukrcali na lađe, a na zgodnu mjestu ostavio im je brze lađe.

28. Stanovnici Brundizija uznemireni nasilјem Pompejevih vojnika, a i uvredama samoga Pompeja, volјeli su da pristanu uz Cezara. Stoga, kada su saznali za Pompejev polazak, i kada su potrčali i tom stvarju zaokušveni bili, javno su sa krovova davali znakove. Kada je Cezar preko ovih doznao za situaciju, naredi da se pripreme lјestve i naoružaju vojnici, kako se ne bi propustila prilika da se stvar izvede. Pompej navečer odveza lađe. Oni, što su bili na bedemu kao straža razmješteni tim znakom su bili pozvani da se sakupe pa su poznatim putevima potrčali prema lađama. Popggo postave lјestve, vojnici se popnu na bedeme, ali opomenuti od Brundižana da se čuvaju nevidlјivog kolca i jame, zaustave se, te od ovih provedeni udalјenim putem stignu u luku pa tu dvkje lađe sa vojnicima, koje su se uz Cezarev nasip bile nasukale, s čamcima i lađicama zaustave i zaustavivši ih zarobe.

29. Iako je Cezar za dovršavanje svoga posla kao najopravdanije smatrao da treba da, sakupiv-

17 Gaj Julije Cezar

255

ttti lađe, more pređe i Pompeja progoni, prije nego se ovaj putem prekomorskih četa ojača, ipak se bojao da će se to otezati i odugovlačiti, jer je Pompej bio sakupio sve lađe i oduzeo mu mogućnost da ga u tom času progoni. Preostalo mu je da iz udalјenijih krajeva Galije i Picena i mz moreuza iščekuje lađe. Izgledalo je da je to zbog godišnjeg doba dugačko i neostvarivo. Međutim, nije želio da se u njegovu odsustvu stara vojska m dvije Španije, od kojih je jedna, zbog velikih dobroičnstava, Pompeju bila odana, jačaju, da se pomoćne čete i konjica priprema, a Galija i Italija na iskušenje stavlјaju.

30. Stoga zasad napusti plan da progoni Pompeja i odluči da krene u Španiju, a duumvirima svih municipija zapovijedi da sakupe lađe i pobrinu se da se u Brundizij dovedu. Na Sardiniju posla sa jednom legijom legata Valerija, na Siciliju propretora Kuriona sa četiri legije i naredi da isti, pošto zauzme Siciliju, odmah u Afriku prevede vojsku. Sardiniju je držao Marko Kota, Siciliju Marko Katon, a Afrika je trebalo da kockom pripadne Tuberonu. Čim su Karalitani čuli da im šalјu Valerija, oni su, još dok nije krenuo iz Italije, po svojoj volјi Kotu iz grada izbacili. Ovaj preplašen, jer je shvatio da se sva provincija slaže, pobježe iz Sardinije u Afriku. Katon je na Siciliji stare ratne brodove popravlјao, a nove je gradovima nametnuo. To je činio uz veliku revnost. Među Lukanima i Brutijima, preko svojih legata, obavio je regrutaciju rimskih građana, a od sicilijanskih gradova zahtijevao je izvjestan broj konjice i pješadije. Kada je te poslove skoro završio i za dolazak Kurionov čuo, potuži se u skupštini da ga je Gnej Pompej napustio i izdao, i da je pod najnespremnijim okolnostima preduzeo nepotreban rat. Kada su ga on i ostali u senatu za to upitali, tvrdio je da je za rat sve priređeno i pripremlјeho. Ha ovo ce u skupštini potuži i iz provincije pobježe.

31. Kada je provincija Sardinija ostala bez uprave, Valerije se dočepao prilike, a to je učinio i Kurion u slučaju sa Sicilijom pa su s vojskama tamo stigli. T. Tuberon, došavši u Afriku, našao je u provinciji na vlasti Atija Vara, koji je kod Auksima, kako smo gore istakli, izgubivši kohorte, odmah iz bijega došao u Afriku i nju, koja je bila bez vlasti, svojevolјno zauzeo. Pošto je izvršio regrutaciju, stvorio je dvije legije, a za takav poduhvat mu se pružila prilika jer je poznavao lјude,

256

mjesta i običaje te provincije, budući je prije nekoliko godina, poslije pretorske službe, tom provincijom upravlјao. Tu je spriječio Tuberona, koji je s lađama došao pred Utiku, da uđe u luku i grad, a nije dozvolio ni da sina, koji je bolestan, iznese na kopno, već ga je prisilio da digne sidra i da se udalјi iz mjesta.

32. Pošto je te poslove obavio, Cezar je odveo vojnike u obližnje municipije, kako bi u ono preostala vremena prekinuo posao, a sam je krenuo u grad. Sazvavši senat, spomenuo je nepravde neprijatelјa. On je istakao kako nikakvu osobitu čast nije zahtijevao, već je, iščekujući zakonito vrijeme za konzulat, bio zadovolјan onim što je dostupno svima građanima. Potpomognut je od deset narodnih tribuna da ce o njemu, čak i kao odsutnu, vodi računa, ali su se tome suprotstavili protivnici, a naročito Katon, koji se veoma žestoko opirao i prema staroj navici, odugovlačeći besjedu, vrijeme gubio, a i sami konzul Pompej, koji ako nije odobravao, zašto je dopuštao da se to raznosi, a ako je odobravao, zašto je sprječavao da se čovjek koristi naklonošću naroda? Oi je istakao svoju strplјivost kada je sa svoje strane zahtijevao da se vojske raspuste, u čemu bi sam pretrpio gubitak dostojanstva i časti. On ukaza na ogorčenost neprijatelјa koji ono što od drugog traže, sa svoje strane odbijaju i vole da se sve poremeti, a da oni vlast i vojsku ne ispuste. Iznio je i nepravdu u preotetim legijama, a okrutnost i bezobzirnost u ograničavanju prava narodnih tribuna. Napomenuo je i uslove koje je nudio, a i odgovore koje je očekivao, a koji su odbijeni. On ih je na ove okolnosti upozorio i zahtijevao da državu pripaze i da zajedno s njim njome upravlјaju. Ako to od straha izbjegavaju, on im neće biti na teret, nego će sam upravlјati državom. Pompeju treba poslati legate na pregovore i ne bojati se onoga što je Pompej malo prije u senatu izgovorio, da se onima kojima se šalјu legati čast ukazuje, a da se strah pokazuje kod onih koji ih šalјu. Čini se da je to svojstvo slabašna i neotporna duha. On pak, kao što je nastojao da se ističe ratnim poduhvatima, tako želi da prednjači i u pravdi i jednakosti.

33. Senat je odobrio postupak oko slanja legata, ali se nisu našli oni koji će bigi poslati, najviše zbog straha, pa je svako od sebe odbijao tu legatsku dužnost. Naime, Pompej je odlazeći iz grada rekao u senatu da će na istoj cijeni držati one koji budu ostali u Rimu, kao i one koji budu u Cezarevu

257

logoru. Tako su prošla tri dana u raspravama i isprikama. Pojavio se čak od strane Cezarevih neprijatelјa narodni tribun Lucije Metel da tu stvar razvlači i da ostale odluke, koje god bude naumio da donese, ometa. Saznavši za njegovu namjeru, pošto je uzalud izgubio nekoliko dana, Cezar, da ne bi ostalo vrijeme gubio, ne uradivši ono pggo je bio naumio, krenu iz grada i u onostranu Galiju stiže.

34. Kada je onamo stigao, doznao je da je Pompej u Španiju poslao Vibulija Rufa, koga je prije nekoliko dana u Korfiniju uhvatio, a zatim pustio, a isto tako da je Domicije sa sedam brzih lađa krenuo da osvaja Masiliju, a on ih je u Igiliju i u Kosanu od privatnika sakupio pa ih je kapunio svojim robovima, slobodnjacima i kolonima. Šalјući pak kući plemenite mladiće, kao legate iz Masilije, Pompej ih je na polasku iz grada opomenuo da ne bi nove Cezareve usluge potisnule sjećanje na njegova stara dobročinstva prema njima. Kada su stanovnici Masilije saznali za te poruke, zatvorili su Cezaru kapije, a Albike, lјude divlјačne, koji su od starine bili pod njihovom zaštitom i naselјavali brda iznad Masilije, sebi su bili pozvali, žito iz obližnjih pokrajina i iz svih tvrđava dovukpi i kovačnice za oružje u gradu izgradili pa su zidove, kapije i flotu popravlјali.

35. Cezar pozva sebi petnaest prvaka iz Masilije. S njima ugovori da Masilјani ne počinju prvi rata. Treba da radije slijede ugled cijele Italije, nego da se pokoravaju volјi jednog jedinog čovjeka. Spomenuo je i druge stvarm za koje je smatrao da bi im mogle očuvati zdravu pamet. Nјegovu besjedu legati prenesu kućama i prema senatskoj odpuci ovo jave Cezaru: oni znaju da je rimski narod podjelјen na dva dijela. Ali, ni prema svome sudu ni prema svojim snagama ne mogu odpučiti koja strana ima veće pravo. Prvaci tih stranaka su Gnej Pompej i Gaj Cezar, zaštitnici grada, od kojih im je jedan zemlјe Volka Arekomika i Helvija javno predao u posjed, a drugi u ratu savladane Salije izručio i prihode uvećao. Stoga su dužni da prema njihovim jednakim uslugama i jednakom pažnjom odgovore pa da jednog od njih protiv drugog ne pomažu, a niti da ih u grad ili luku primaju.

36. Dok se je o ovome između njih raspravlјalo, Domicije stiže s lađama u Masiliju pa pošto su ga primili, postavlјen je na čelo grada, a prepuštena mu je i vrhovna uprava u ratu. Prema njegovoj zapovijesti pošalјu flotu na sve

258

strane, a gdje god su mogli, teretne lađe zaustave i u luku dovedu, pa iskoristivši nešto eksera ili građe i sprava, upotrijebe ih za opremu i popravak ostalih, a žito, koje se našlo, donesu na javno mjesto. Ostala sredstva i opsrkbu zadrže za slučaj opsade grada, ako do toga dođe. Uvrijeđen ovim nepravdama, Cezar pred Masiliju dovede tri legije pa odpuči da za opsadu grada sagradi kule i zaštitne krovove, a da u Arelatu izgradi dvanaest ratnih lađa. Pošto su one za trideset dana, od kako se građa počela sjeći, izgrađene i opremlјene, a zatim u Masiliju dopremlјene, postavio im je za zapovjednika Decima Bruta, a legata Taja Trebonija ostavi da opsijeda Masilijju.

37. Dok je to pripremao i tim rukovodio, poslao je legata Gaja Fabija sa tri legije, koje je u Narbonu i okolnim mjestima radi zimovanja bio rasporedio i naredio da se pirinejske šume brzo zauzmu, a njih je u to vrijeme sa svojim stražama držao legat Lucije Afranije. Ostalim legijama, koje su podalјe zimovale, naredi da idu za njim. Fabije, kao što je bilo zapovijeđeno, iz šume požuri, pa četu, koja je služila kao zaštita, odbi i ubrzanim maršem prema Afranijevoj vojsci krenu.

38. Poslije dolaska Lucija Vibula Rufa, za koga je rečeno da ga je Pompej poslao u Španiju, Pompejevi legati Afranije i Petrej i Varon, od kojih je jedan ovostranu Španiju (sa tri legije, drugi onostranu) od kastulonske šume do Ane sa dvije legije, a treći od Ane Vetonsko polјe i Luzitaniju sa istim brojem legija držao, između sebe razdijele dužnosti, tako da Petrej iz Luzitanije preko Vetona sa svim četama prema Afraniju krene, a da Varon sa onim legijama koje je imao cijelu onostranu Španiju čuva. Popggo su te poslove udesili, Petrej je zatražio konjanike i pomoćne čete iz cijele Luzitanije, a Afranije od Keltiberije, Kantabra i svih varvara, koji dopiru do okeana. Kada su ih sakupili, Petrej je brzo preko Vetona stigao u Afriku pa su na zajedničkom sastanku odpučili da rat vode kod Ilerde, zbog toga što joj je sami položaj pogodan.

39. Afranije je, kao što je gore spomenuto, imao tri legije, a Petrej dvije, a osim toga oko osamdeset koharata naoružanih dugačkim štitom iz ovostrane provincije, i lakim štitom iz onostrane Španije, i oko pet hilјada konjanika iz obadvije provincije. Cezar je poslao šest legija u Španiju i to

259

pomoćne čete pješaka, kao i tri hilјade konjanika koje je imao u svim ranijim ratovima, a uz to i iz Galije isti toliki broj, koju je sam bio pokorio, i to poimenično najodličnije i najhrabrije iz svih država. Tu su bili i iz najuglednijih porodica Akvitani i brđani, koji dopiru do provincije Galije. Bio je čuo kako Pompej sa legijama preko Mauretanije putuje za Španiju i kako će naskoro stići. U isto vrijeme od vojničkih tribuna i centuriona uzajmio je novaca pa ih je vojsci podijelio. Učinivši tako postigao je dvije stvari, jer je zalogom privezao srca centuriona, a obilnim darivanjem povratio naklonost vojnika.

40. Fabije je preko pisama i glasnika nastojao da pridobije naklonost susjednih država. Na rijeci Sikoru sagradio je dva mosta, koji su bili udalјeni četiri hilјade koraka. Preko tih mostova slao je stočnu hranu, jer je ono što je preko rijeke bilo bio potrošio. Skoro to isto, i s istoga razloga, činile su i vođe Pompejeve vojske pa su se često između sebe ogledali u konjičkim bitkama. Kada su ovamo, prema svakodnevnoj navici, sakuplјačima stočne hrane kao zaštita došle preko bližeg mosta dvije Fabijeve legije i prešle rijeku, a komora ih i cijela konjica pratila, iznenada se uslijed sile vjetra i velike vode most provalio pa je preostala sila konjanika ostala odsječena. Kada su to Petrej i Afranije opazili, prema nanosu i pleteru što ih je rijeka nosila, Afranije je brzo preko svoga mosta, koji je mmao vezu sa gradom i logorom, četiri legije i cijelu konjicu prebacio i pošao u susret dvjema Fabijevim legijama. Kada je javlјeno za njegov dolazak, Lucije Plank, koji je komandovao legijama, natjeran nevolјom zauze gornji položaj pa postroji bojni red na dvije suprotne strane da ga konjica ne bi mogla opkoliti. Takav sukob, koji je brojčano bio neravan, odolio je velikim naletima legija i konjice. Kada su konjanici započeli bitku, znakove dviju legija su i jedni i drugi izdaleka opazili, a njih je Gaj Fabije preko udalјenog mosta bio poslao našim u pomoć, popggo je nagađao da će se dogoditi ono što se i dogodilo, naime da će se vođe protivnika koristiti prilikom i srećom sudbine da naše prikliješte. Nјihovim dolaskom borba prestade, pa obojica povukoše svoje legije u logor.

41. Za ta dva dana Cezar sa devet stotina konjanika, koje je sebi kao zaštitu bio ostavio, stiže u logor. Most, koji je nevrijeme bilo razorilo, bijaše skoro popravlјen, pa naredi da se preko noći dovrši. Upoznavši se lično sa položajem mjesta,

260

ostavi šest kohorata kao zaštitu mostu i logoru, a takođe i svu komoru, pa sutradan ustrojivši trostruki bojni red, sa svim četama krenu u Ilerdu te se pod Afranijevim logorom zaustavi i tu malo pod oružjem počeka, pa na ravnom mjestu pruži mogućnost za borbu. Kada se prilika ukazala, Afranije izvede čete pa ih nasred brežulјka ispod logora postroji. Popggo je Cezar uvidio da do Afranija stoji da li će se bitka zametnuti, odpučio je da na razmaku od oko četiri stotine koraka od podnožja brda postavi logor, a da se ne bi vojnici, obavlјajući posao, u slučaju iznenadna napada neprijatelјa prepali, i posao im bio ometen, zabranio je da se utvrdi nasipom, jer bi se tako isticao pa bi se izdaleka mogao vidjeti. Ali je zato naredio da ce s prednje strane prema neprijatelјu izvede jarak od petnaest stopa. Prvi i drugi bojni red ostao je pod oružjem, kao što je s početka bilo određeno, a poslije njih treći bojni red je potajno preuzeo posao. Tako je sav posao završen ranije nego što je Afranije shvatio da se logor utvrđuje. Cezar je pred veče povukao legije iza ovog jarka i tu je pod oružjem dotičnu noć proveo.

42. Slijedećeg dana zadrža cijelu vojsku iza nasipa i pošto se građa izdaleka morala tražiti, ostane zasad na istom načinu gradnje pa je pojedine strane logora dao pojedinim legijama da ih osiguraju i naredio da se iskopaju jarci iste veličine, a ostale legije pod oružjem, ali bez prtlјage postrojio je prema neprijatelјu. Afranije i Petrej i radi zastrašivanja, a i radi ometanja posla, izveli su svoje čete na najniže dijelove brda i izazivali na borbu. Ni zbog toga Cezar nije prekidao posla, uzdajući se u zaštitu triju legija i utvrđeni jarak. Oni se nisu dugo zadržali, a nisu podalјe ni od podnožja krenuli, već su čete u logor povratili. Trećeg dana Cezar logor nasipom utvrdi, a ostale kohorte, koje je bio ostavio u ranijem logoru, kao i prtlјaga, naredi da se prebace do njega.

43. Između grada Ilerde i obližnjeg brežulјka, gdje su Petrej i Afranije imali logor bila je ravnica od oko tri stotine koraka, i na njemu, gotovo na sredini, malo izdigautiji brežulјak. Ako bi ga Cezar zauzeo i utvrdio, nadao se da će neprijatelјe odsjeći od grada i mosta i dobavlјanja sve hrane, koju su dovozili u grad. Uzdajući se u to, izvede iz logora tri legije pa ih na pogodnim mjestima postavi u bojni red i zapovjedi izabranim momcima jedne legije da potrče i onaj brežulјak zauzmu. Doznavši za to, Afranijeve kohorte, koje su bile na straži pred logorom, brzo su kraćim putem poslate

261

da isto mjesto zauzmu. Otvori se borba, i pošto su Afranijevi vojnici ranije na brežulјak stigli, naši budu odbijeni, a kada su drugi pritekli u pomoć, natjerani su da okrenu leđa i da se povuku prema bojnim znakovima legije.

44. Kod tih vojnika je bio takav način borbe da su uz silan juriš prvo potrčali i mjesto odvažno zauzeli, ali svoje bojne redove nisu naročito držali, već su se razrijeđeno i raštrkano borili, pa ako bi bili potisnuti, smatrali su da nije sramota leđa okrenuti i s mjesta se povući. Ratujući neprestano sa Luzitancima i ostalim varvarima, navikli su na nekakav varvarski način borbe pa se tako događalo da vojnik, koji u nekim mjestima duže proboravi, poprimi i naviku te okoline. Takav način borbe je naše, koji na to nisu bili navikli, zbunio, pa su mislili da će ih pojedinci, koji budu sa strane istrčavali, opkoliti i da treba da sami svoje bojne redove sačuvaju, da od bojnih znakova ne odstupaju i da bez teške muke ono mjesto, koje su bili zauzeli, ne napuštaju. Stoga, kada su se odabrani momci zbunili, legija, koja se na onom mjestu bila zaustavila, nije se održala nego se na obližnji brežulјak povukpa.

45. Cezar je, pošto se gotovo cijela legija preplašila, a to se dogodilo mimo očekivanja i običaja, svoje ohrabrio i devetu legaju u pomoć doveo, a neprijatelјa, koji je neuobičajeno i žestoko naše progonio, suzbio, pa ga natjerao i da leđa okrene i da se prema gradu Ilerdi povuče i pod bedemom zaustavi. Ali vojnici devete legije, nošeni oduševlјenjem, u nastojanju da poprave sramotu, neoprezno su progonili neprijatelјa koji je bježao i podaleko ušli u neravno mjesto pod brdom, na kome je smješten grad Ilerda i tu se zaustavili. Kada su htjeli da se odatle povuku, oni su ponovo sa povišeg mjesta naše potiskivali. Mjesto je bilo previše strmo i sa obje strane okomito i toliko se u širinu pružalo, da su ga ispunile tri postrojene kohorte pa se sa strana nije mogla uputiti pomoć, a ni konjanicima, koji su bili u nevolјi, biti od ko- risti. Od grada se naime pružao strm teren s neznatnim uzvišenjem u dužinu od oko četiri stotine koraka. Ovuda je trebalo da se naši povuku, pošto su, nošeni oduševlјenjem, neoprezno ovamo bili krenuli. Na tom se mjestu, zbog tijesna prostora neprikladna vodila borba, a opet stoga što su se pod samim podnožjem zaustavili, nijedna strijela nije uzalud na njih bačena. Ipak su se

262

hrabrošću i strplјivošću odupirali i sve udarce podnosili. Onima su se čete pojačavale i kohorte iz logora kroz grad često u pomoć slale, kako bi zdravi nastupili umjesto iznurenih. Cezar je bio prisilјen da to isto učini pa da, uputivši kohorte na isto mjesto, iznemogle povuče.

46. Kada se na taj način pet časova neprekidno vodila borba i naši od velikog broja žestoko bili potisnuti, potrošivši sva koplјa, trgnu mačeve pa izvrše juriš na kohorte u pravcu brda i popggo su manji broj oborili, ostale prisile da se okrenu. Popggo su kohorte pomakli pod bedem, a na ponekom mjestu zbog straha potjerali i u grad, našim je data prilika da se lako povuku. Naša pak konjica, sa obje strane, iako se zaustavila na obroncima i slabijim položajima, ipak se popela hrabro na vrh brežulјka pa je projahavši između dva bojna reda pružila našim priliku za pogodnije i bezbjednije povlačenje. Tako se borba vodila uz prsmjenlјivu sreću. Pri prvom sukobu palo je oko sedamdeset naših, a među njima Kvint Fulganije, centurion prvog reda koplјanika četrnaeste legije, koji je zbog vanredne hrabrosti od najnižih redova dospio do ovoga položaja. Ranjeno je vittte od šest stotina vojnika. Od Afranijevih lјudi poginuo je Tit Cecilije, centurion primipila, a j, osim njega četiri centuriona i vittte od dvije stotine vojnika.

47. Ali o borbi toga dana vladalo je takvo mišlјenje da su i jedni i drugi izašli kao jači: Afranijevi vojnici što su se, prema ocjeni svih, slabiji, izbliza tako dugo držali i navalu naših zadržali, a zatim i što su u početku zauzeli mjesto i brežulјak, koji je bio i uzrok borbe pa su naše prisilili da kod prvog sukoba okrenu leđa; a naši opet što su se na neravnu i neravnopravnu položaju sukobili pa su ipak pet časova borbe izdržali i pggo su se sa isukanim mačevima na brdo popeli, pggo su protivnike natjerali da sa višeg položaja leđa okrenu, a onda su ih satjerali u grad. Oni su onaj brežulјak, za koji se borba vodila, jakim utvrđenjima osigurali i tu stražu postavili.

48. Dva dana docnije, otkako se to zbilo, dogodila se velika nesreća. Desilo se naime toliko nevrijeme da nije poznato da su u tim krajevima bile veće vode. Tada je dakle sa svih brda snijeg provalio pa se preko najviših obala rijeke voda razlila i oba mosta, koje je Gaj Fabije bio napravio, za jedan dan srušila. Taj udes je Cezarevoj vojsci donio velike

263

nevolјe. Pošto se logor, kako je ranije navedeno, nalazio izmeđudvije rijeke, Sikora i Cinge, na prostoru od trideset hilјada koraka a ni preko jedne se nije moglo preći, svi su za nevolјu bili zadržani na ovom uskom prostoru. Ni države koje su s Cezarem bile sklopile prijatelјstvo nisu mogle dostaviti žito, niti su se oni koji su radi dobavlјanja stočne hrane bili podalјe odmakli, opkolјeni rijekama, mogli povratiti, a ni veliko mnoštvo namirnica koje je stizalo iz Italije i Galije nije moglo prispjeti u logor. Situacija je bila veoma teška, jer niti je žita bilo u magacinima, niti je drugo još bilo sazrelo, a države su bile iscrplјene, popggo je Afranije gotovo sve žito prije Cezareva dolaska u Ilerdu bio dovezao, a ako je pggogod i preostalo, Cezar je ranijih dana bio potrošio. Stoku, koja je u toj oskudici mogla biti od pomoći, susjedne su države zbog rata podaleko ukponile. One što su radi stočne hrane ili žita bili krenuli progonili su lako naoružani Luzitani i vješti ovim predjelima iz ovostrane Španije lako naoružani koplјanici. Nјima je bilo lako preplivati rijeku, jer je kod svih njih običaj da bez mješina ne idu u vojsku.

49. A Afranijeva vojska je imala svega u izobilјu. Ranijih dana su se pobrinuli i dobavili mnogo žita, mnogo ga je dovezeno i iz cijele provincije, a i stočne hrane je bilo u velikom izobilјu. Mosg preko Ilerde je pružao mogućnost za sve ove nabavke i to bez ikakve opasnosti, a mjesta preko rijeke, kuda Cezar uopšte nije mogao prići, bila su sigurna.

50. Ove vode su se zadržale vittte dana. Cezar je pokušao da mostove iznova načini, ali niti mu je to dopuštala veličina rijeke, niti su dozvolјavale neprijatelјske kohorte raspoređene uz obalu. To im je bilo lako sprječavati kako zbog prirode same rijeke i veličine vode, tako i stoga što su se strijele bacale sa svih obala na jedno mjesto, i to usko, pa je bilo tetttko u isto vrijeme na veoma brzoj rijeci i posao obavlјati i strijele izbjegavati.

51. Afraniju je javlјeno da se mnogi transport, koji se kretao prema Cezaru, na rijeci zaustavio. Tamo su bili stigli strijelci iz Rutena, konjanici iz Galije sa mnogo kola i velikom prtlјagom, kao što je to galski običaj. Pored toga, bilo je oko šest hilјada lјudi svake vrste sa robovima i slobodnjacima, ali bez ikakva reda i bez ikakve određene komande, gdje je svako radio po svojoj pameti i svi su putovali bez straha, kao da je mirno doba i putovanje

264

dozvolјeno. Tu je bilo dosta časnih momaka, sinova senatora i onih viteškog staleža, bilo je državnih poslanstava, a bilo je i Cezarevih legata. Sve su njih rijeke zadržale. Afranije je, da bi ih savladao, krenuo noću sa cijelom konjicom i tri legije pa poslavši naprijed konjanike, napao je na njih kada se nisu nadali. Gali ipak konjanike brzo spreme i bitku zametnu. Oni su, dok se borba mogla voditi na ravnoj nozi, iako malobrojni, zaustavili veliki broj neprijatelјa, ali, kada su se bojni znakovi legija počeli približavati, izgubivši manji broj vojnika, povukoše se na obližnja brda. Ovo vrijeme bitke imalo je veliki značaj za spas naših. Dočepavttti se naime prilike, povukoše se na više položaje. Toga dana je pošnulo oko dvije stotine strijelaca, malo konjanika i nešto manji broj sluga i prtlјage.

52. Zbog svih ovih okolnosti cijena namirnica je dakle rasla. A ta pojava otežava situaciju ne samo u danom momentu zbog oskudice, već i zbog straha za budućnost. I već je cijena žita po jednom modiju bila dostigla cijenu od pedeset dinara, a oskudica u hrani smanjila i snagu vojnika. Nevolјe su se iz dana u dan povećavale i za nekoliko dana došlo je do velike promjene, sreća se okrenula, pa su naši bili pogođeni oskudicom u osnovnim stvarima, a oni su obilovali svim i svačim pa su se i jačim smatrali. Cezar je od onih država s kojima je bio ugovorio prijatelјstvo, pošto je količina žita bila mala, zahtijevao stoku pa je u udalјenije države slao sluge, a sam je postojeću oskudicu podnosio na način kako je mogao.

53. O ovome su Afranije, Petrej i njihovi prijatelјi, ali obimnije i kićenije svojim u Rim pisali. Uz to su se i mnoge glasine dodavale pa je gotovo izgledalo da je rat završen. Uslijed takvih pisama i glasina, koje su u Rim doprle, nastala je velika trka prema Afranijevoj kući i počela su velika čestitanja, a mnoš su iz Italije krenuli Gneju Pompeju, neki da bi mu prvi takvu vijest donijeli, a drugi da ne bi izgledalo da su iščekivali kraj rata, ili da su između svih najposlјednji došli.

54. Kada je situacija postala kritična i kada su sve puteve zaposjeli Afranijevi pješaci i konjanici, a mostovi se nisu mogli dovršiti, Cezar naredi vojnicima da grade lađe, a na takvu vrstu ga je naučilo iskustvo ranijih godina u Britaniji. Donji dijelovi i prva rebra pravlјeni su od lake građe, a ostali trup lađa, koji je od pruća ispleten, prevlačili

265

su kožom. Kada su bile završene, spojivši kola, noću ih je odvozio dvadeset i dvije hilјade koraka daleko od logora pa tim lađama preveze preko rijeke vojnike i iznenada zauze brežulјak koji je dopirao do obale. On ga brzo, prije nego što su se protivnici dosjetili, utvrdi. Docnije ovamo prebaci legiju pa sa obje strane most, koji je bio započeo, za dva dana završi. Tako osigura sebi bezbjedno hranu i one koji su bili radi hrane krenuli, a poče i da rješava prehrambene probleme.

55. Istoga dana prebaci preko rijeke veliki broj vojnika. Oni su iznenada napali na nabavlјače stočne hrane pa su bez ikakva straha navalili na njih, koji su se raštrkali. Tu su zarobili veliki broj tegleće marve i lјudi, a kada su kohorte, naoružane lakim štitovima, došle u pomoć, one su se znalački podijelile na dvije strane, jedni da budu zaštita plijenu, a drugi da se suprotstave onim koji su dolazili, i da ih protjeraju. Jednu kohortu, koja je neoprezno prije ostalih ispred bojnog reda bila istrčala, odvojenu od ostalih opkole i pobiju pa se zdravi i čitavi sa velikim plijenom preko istog mosta u logor povrate.

56. Dok se to kod Ilerde događalo, Masilјani, koristeći savjet Lucija Domicija, spreme sedamnaest ratnih lađa, od kojih je jedanaest bilo pokriveno. Uz ovo dodaju mnogo manjih lađa, kako bi se samim mnoštvom naša flota prestrašila. Tu ukrcaju veliki broj strijelaca, a isto tako i Albika, na koje je ranije ukazano, pa ih velikim nagradama i obećanjima oduševe. Domicije neke lađe zatraži za sebe pa ih ispuni kolonima i pastirima koje je sa sobom bio doveo. Pošto je flota bila sasvim opremlјena, uz veliko pouzdanje krenu prema našim lađama, kojima je komandovao Decim Brut. One se zaustaviše pred ostrvom koje se nalazi prema Masiliji.

57. Brut je bio prema broju brodova daleko slabiji. AJŠ je Cezar toj floti dodijelio veoma hrabre momke, odabrane iz svih legija, borce prvih redova i centurione, koji su za se takvu službu tražili. Oni su bili pripremili želјezne kuke i motke, i oboružali se velikim brojem kopalјa, kuka i ostalih vrsta oružja. Stoga, kada su doznali za dolazak neprijatelјa, svoje lađe iz luke izvedu i s Masilјanima se sukobe. Borba je vođena s obje strane lјuto i krvavo. Albici, kao surovi lјudi i gorštaci i u oružju izvježbani, nisu u hrabrosti našim mnogo ustupali i tek što su se odlučili za borbu, palo im je na um nedavno obećanje Masilјana, a Domicijevi pastiri, potaknuti

266

nadom na slobodu, nastojali su da pred očima gospodara pokažu svoje junaštvo.

58. Sami Masilјani, pouzdavši se i u brzinu lađa i u sposobnosg kormilara, poigravali su se s našim i nisu prihvatali njihov napad, i dokle god im je bilo omogućeno da se koriste širokim prostorom, isturivši bojni red u dužinu, trudili su se da naše opkole ili da sa vittte lađa napadnu na jednu, ili ako budu mogli da našim hitro ploveći polome vesla. Kada su bliže prišli, okanili su se sposobnih kormilara i izvođenja šala i pribjegli su junaštvu brđana. Naši su se koristili i manje izvježbanim veslačima i manje vještim kormilarima, koji su iznenada sa teretnih lađa prebačeni, pa štaviše nisu znali ni nazive opreme, a uz to im je smetala i sporost i težina lađa. One su naime pravlјene na brzinu od sirove građe pa nisu imale iste koristi od brzine. Stoga, kada se ukazala prilika da se iz blizine bore, ravnodušno su po jednu lađu suprotstavlјali dvjema, pa bi se, bacivši želјeznu kuku i dohvativši obje lađe, na dvije strane borili i na neprijatelјske lađe prelazili. A kada je veliki broj Apbika i pastira poubijan, jedan dio *lađa potope i neke sa lјudstvom zarobe, a ostale u luku natjeraju. Toga dana propalo je devet masilijanskih lađa sa onim koje su bile zaroblјene.

59. Kada se to Cezaru u Ilerdu javilo, istovremeno se i sreća, pošto je izgrađen most, brzo izmijenila. Oni, prestrašeni hrabrošću konjanika, nisu se tako slobodno i odvažno kretali, a i inače se od logora nisu mnogo udalјavali, kako bi se mogli przo povući. Na uskom prostoru su nabavlјali stočnu hranu, a inače su na dužem prostoru izbjegavali straže i konjičke jedinice, pa ako bi pretrpjeli kakvu štetu ili izdaleka vidjeli konjicu, sa sred puta bi, odbacivši tovare, odbjegli. Na kraju bi i po vittte dana propustili pa bi mimo svake navike odpučili da noću idu po stočnu hranu.

60. U međuvremenu mu Oscensi i Kalaguritani, koji su Oscensima bili dodijelјeni, pošalјu legate i obećaju da će izvršiti ono što je naređeno. Nјih su slijedili Tarakoni i Jacetani i Ausetani, a poslije nekoliko dana Ilurgavoni, koji dopiru do rijeke Hibera. On od svih zatraži da ga u žitu pomognu. Ovi obećaju, pa svu tegleću marvu, sakupivši je sa svih strana, dopreme u logor. Nјemu priđe i kohorta Ilurgavona, pošto je doznala za državnu odpuku, pa prenese s položaja bojne znakove. Ubrzo se situacija jako izmijeni.

267

Popggo je mosg izgrađen, skloplјeno je prijatelјstvo sa pet velikih država i riješene prehrambene brige, a ugasile su se i glasine o pomoći legija za koje se govorilo da preko Mauritanije dolaze s Pompejem. Mnoge udalјenije države su se od Afranija odmetnule i Cezarevo prijatelјstvo prihvatile.

61. Takvim događajima protivnici su bili veoma prestrašeni, a Cezar, da ne bi uvijek morao da uz veliko obilaženje šalјe konjicu preko mosta, dočepao se zgodna mjesta pa je odpučio da iskopa vittte jaraka, trideset stopa u širinu, pomoću kojih bi odvratio jedan dio Sikora i na toj rijeci stvorio plićak. Kada je to bilo skoro gotovo, Afranije i Petrej se jako poboje da ne budu potpuno odsječeni od nabavke žita i stočne hrane, popggo je Cezar u konjici bio mnogo jači. Stoš odpuče da se sami udalјe iz mjesta i u Keltiberiju rat prenesu. Toj odpuci je itttla u prilog čak i ta okolnost pggo su se dvije suprotne stranke, koje su u ranijem ratu kao države stajale uz Lucija Sertorija, pošto su pobijeđene, bojale imena i vlasti odsutnog Pompeja, pa su s njim ostale u prijatelјstvu i, obasute dobročinstvima, cijenile ga. Cezarevo ime je kod varvara bilo manje poznato. Ovdje su veliku konjicu i velike pomoćne čete iščekivali i mislili da će u svojim mjestima preko zime rat voditi. Kada je taj zaklјučak donesen, narede da se na čitavoj rijeci Hiberu lađe sakupe i u Oktogesu dotjeraju. To je bio grad podignut na Hiberu i udalјen od logora trideset hilјada koraka. Narede da se na ovom mjestu napravi na rijeci most od povezanih lađa, da se preko rijeke Sikora prevedu dvije legije i da utvrde logor nasipom od dvanaest stopa.

R2. Kada je to Cezar preko uhoda saznao, uz najveći napor vojnika nastavio je i danju i noću započeti posao u odvraćanju rijeke i dotle je sgvatz bio doveo da su se konjanici, iako se to teško i mučno izvodilo, ipak mogli i usuđivali se da prelaze rijeku, a pješaci su zaista samo ramenima i vrhovima prsa izvirivali, pa su kako zbog dubine vode, tako i zbog brzine rijeke bili spriječeni da prelaze. Ali ipak, gotovo u isto vrijeme javlјeno je da je mosg na Hiberu skoro sagrađen, a otkriven je i plićak na Sikoru.

63. Oni su dakle smatrali da im na putu treba vittte požuriti. Stoga, ostavivši u Ilerdi dvije pomoćne kohorte kao posadu, pređu Sikor sa svim četama i enoje s logorom dvije legije, koje su ranijih dana bili preveli. Cezaru nije preostalo ništa drugo već da protivničku vojsku konjicom uznemiruje i

268

da je nagriza. Nјegov je naime most imao dugačak zaobilazni put, pa su oni mnogo kraćim putem mogli da stignu do Hibera. Konjanici, koje je on poslao, pređu rijeku, i kada su oko treće straže pokrenuli logor, iznenada se pokažu nadomak zadnje čete, pa započnu da je velikom masom opkolјavaju i da joj put onemogućavaju.

64. U ranu zoru opaženo je sa gornjih položaja, koji su bili vezani uz Cezarev logor, kako naša konjica u borbi žestoko potiskuje njihove zadnje redove i pokatkada i zadnju četu sustiže, a onda je prekida, pa se zatim bojni znakovi nose i uz napad svih kohorata naše tjeraju, da bi naši neprijatelјa, kada se okrene, ponovo progonili. Po cijelom dakle logoru vojnici su naokolo stajali i žalili se što im neprijtelј iz ruku izmiče, i što se rat za nevolјu duže vodi, pa su centurionima i vojnim tribunima prilazili i preklinjali ih da Cezaru stave do znanja da ih ne štedi od truda i opasnosti, pošto su spremni, mogu i smiju da pređu rijeku onuda kuda je konjica prevedena. Cezar ganut njihovim molbama i riječima, mada se bojao da vojsku izvrgae tolikoj sili rijeke, ipak je smatrao da treba pokušati i steći iskustvo. Stoga naredi da se iz svih centurija izaberu slabiji vojnici koji su izgledali da im duh i snaga ne mogu izdržati. On ih sa jednom legijom ostavi u logoru kao zaštitu. Ostale legije izvede bez prtlјage, pa postavivši i gore i dolјe na rijeci veliki broj tegleće marve, prevede vojsku. Manjem broju ovih vojnika voda je istrgla oružje, te su oni sami od strane konjice prihvaćeni i izvlačeni, tako da niko nije nastradao. Prebacivši vojsku zdravu i čitavu, ustroji čete i poče da stvara trostruki bojni red. A kod vojnika je vladala takva želјa, da su, prevalivši put u opsegu od šest hilјada koraka, a zadržao ih je i prelaz na rijeci, prije devetog časa sustigli one koji su bili krenuli oko treće straže.

65. Kada ih je Afranije sa Petrejem izdaleka opazio, prestrašio se od nove pojave pa se na višim položajima zaustavio i bojni red postrojio. Cezar je na polјima oporavio vojsku da ne bi umorna stupila u borbu, a one koji su pokušali da idu naprijed, progonio je i zaustavlјao. Oni u nevolјi postave logor prije nego su bili odlučili. Nadomak njih bila su brda, a pet hilјada koraka odatle pružali su se teški i tijesni putevi. Oni su želјeli da uđu u ta brda i da izbjegnu Cezarevu konjicu pa su, smjestivši posade u klancima, ometali vojsci prolaz, a sami su bez opasnosti i straha preveli svoje čete preko Hibera. Oni su to morali pokušati i na svaki način

269

ostvariti, ali umorni od borbe cijeloga dana, i naporna putovanja, odgode stvar za idući dan. Cezar je takođe postavio logor na obližnjem brežulјku.

66. Oko pola noći, pošto su konjanici pohvatali one koji su radi nabavlјanja vode od logora bili podalјe odmakli, Cezar je obaviješten da vođe protivnika u tišini izvode čete iz logora. Kada je to saznao, naredi da se dade znak i da se po vojničkom običaju pozove da se stvari kupe. Oni, čuvši viku, a bojeći se da ne bi pod teretom noću bili prisilјeni da se sukobe ili da ih Cezareva konjica u klancu ne zaustavi, odustanu od putovanja i čete u logoru zadrže. Idućeg dana Petrej sa malim brojem konjanika krenu potajno da ispita mjesta. To se isto dogodi sa strane Cezareva logora. Poslat je Lucije Decidije Saksa sa malim brojem lјudi da ispitaju prirodu mjesta. I jedan i drugi su svojim isto javili: da najprije predstoji pet hilјada koraka polјskog puta, a zatim se nadovezuju strma i brdovita mjesta pa ko bude prvi zauzeo taj klanac, taj neće imati nikakve muke da onemogući neprijatelјa.

67. Petrej i Afranije su raspravlјali u skupštini i proučavali vrijeme za pokret. Većina je smatrala da se noću putuje i da se može do klanca stići prije nego se misli. Drugi su tvrdili da se prošle noći u Cezarevu logoru čula vika pa su izveli zaklјučak da se odatle potajno ne može krenuti. Cezareva konjica noću opkolјava pa sva mjesta i puteve zaposijeda. Noćne borbe treba izbjegavati, jer je prestrašen vojnik u građanskom ratu navikao da više razmitttlјa o strahu, nego o obavezi. Po danu, pred očima svih, pojavi se stid, a tome mnogo doprinosi i prisutnost vojnih tribuna i centuriona pa ta okolnost vojnike obuzdava i na dužnost obavezuje. Stoga treba da se na svaki način preko dana povede borba, pa iako se pretrpi nekakav poraz, ipak veći dio vojske, sačuvan, može da zauzme mjesto koje želi. Ovakvo mišlјenje je u skupštini pobijedilo pa odluče da idućeg dana u ranu zoru krenu.

68. Pošto je Cezar ispitao krajeve, a zora na nebu zabijelila, izvede sve čete iz logora pa povede vojsku dalekim zaobilaznim krajem, jer nije bilo nikakva određenog puta. Naime oni putevi koji su se pružali do Hibera i Oktogese, bili su zaposjednuti nasuprot postavlјenom neprijatelјskom logoru. Trebalo mu je da pređe kroz veoma velike i teške doline, a stijene, koje su se na mnogim mjestima strmo

270

ispriječile, otežavale su putovanje pa se oružjem za nevolјu preko ruku predavalo, a vojnici bez oružja, pomognuti jedni od drugih, prevalili su dobar dio puta, ali taj napor niko nije odbijao, pošto su smatrali da će svim tim naporima doći kraj ako uspiju neprijatelјa od Hibera odvojiti i onemogućiti mu dobavlјanje žita.

69. S početka su Afranijevi vojnici veselo istrčavali iz logora da bi ih vidjeli, pa su našim upućivali pogrdne riječi: kako su zbog nedostatka najnužnije hrane prisilјeni da bježe i da se u Ilerdu vraćaju. Put je naime bio drukčiji od predviđenog pa je izgledalo da idu u suprotnom pravcu. Nјihove vojskovođe su svoju odluku da se u logoru zadrže hvalama uznosili, a tome njihovu mišlјenju je mnogo itttlo u prilog što su vidjeli da su na put krenuli bez tegleće marve i prtlјage i što su se uzdali da se oskudica ne može više podnositi. Ali kada su opazili da vojni odred skreće malo nadesno i shvatili da su prvi došli iznad položaja logora, niko nije bio tako spor ili se izvlačio da ne bi smatrao da odmah mora izaći iz logora i potrčati u susret. Dat je poziv na oružje i sve čete, osim maloga broja kohorata, koje su ostavlјene kao zaštita izađu, i pravo prema Hiberu putovanje usmjere.

70. Sva je borba bila skoncentrisana na brzinu i ko će od njih dvojice prije osvojiti klance i brda. Cezarevu vojsku su zadržavali teški putevi, a Cezareva konjica je u progonu zaustavlјala Afranijeve odrede. Afranijevi su vojnici ipak dospjeli u nezgodnu situaciju, jer ako bi se prvi dočepali brda prema kojim su nastupali, oni bi lično opasnost izbjegli, ali ne bi mogli sačuvati prtlјage cijele vojske, kao ni kohorte koje su ostale u logoru, pošto ih je Cezareva vojska opkolila, pa im se ni na koji način pomoć nije mogla pružiti. Cezar je put prije prešao, pa se sa velikih litica dograbio ravnice na KOGOJ je, nasuprot neprijatelјu, postavio bojni red. Kada je Afranije vidio da je konjica potisnula zadnji bojni red i da je neprijatelј pred aim, dohvatio se nekakva brežulјka i tu se zaustavio. S toga mjesta je poslao četiri kohorte vojnika naoružanih lakim štitovima u planinu, koja je bila svima na vidiku, i najviša. Natjeravši vojnike, naredio je da je brzim trkom zauzmu s tom namjerom da i sam u onom pravcu sa svim četama požuri pa da, promijenivši put, preko grebena u Oktogesu stigne. Kada su vojnici, naoružani lakim štitovima, krenuli prema njoj krivudavim putem, opazila ih je Cezareva konjica pa je napala kohorte. Lako naoružani, nijedan časak nisu mogli da odole sili konjanika, već su svi, opkolјeni, naočigled i jedne i

271

druge vojske poubijani. 71. Pružila se prilika da se stvar dobro izvede. I zaista,

Cezaru nije promaklo to da se vojska prestrašena, pošto je pred očima doživjela tolike poraze, može zadržati, osobito kada se, odasvud opkolјena konjicom, sukobila na neravnu i otvorenu mjestu pa je to sa svih strana od njega živo zahtijevala. Dotrčali su legati, centurioni i vojni tribuni: da ne oklijeva da bitku zametne. Duh svih vojnika je potpuno na visini. A Afranijevi su vojnici, naprotiv, u mnogo čemu pokazali znakove najvećeg straha: što svojim nisu pritekli u pomoć, što se nisu spustili s brijega, što su jedva izdržali napad konjanika pa su se, sakupivši na jedno mjesto bojne znakove, zbili te nisu ni bojne redove ni znakove čuvali. Ako se boji neravnopravna položaja, Afraniju će se ipak pružiti prilika da se na nekom mjestu bori, pa će morati da se odatle pomakne, a ne može ni bez vode izdržati.

72. Cezar se nadao i u to da može bez borbe i stradanja svojih vojnika stvar okončati, jer je protivnicima onemogućio dovoz hrane. Zašto dakle, makar i uz povolјan razvoj borbe, da neke od svojih izgubi? Zašto da dopusti da budu ranjeni vojnici koji su veoma mnogo zaslužni? Zašto napokon da iskušava sreću? Osobito kada za vojskovođu nije ništa manje ako razumom, a ne mačem pobijedi. Obuzimala ga je i samilost prema građanima kada je vidio da treba da ginu, a on je želio da uz njih zdrave i čitave cil> postigae. Većina takvu Cezarevu odpuku nije odobravala i vojnici su javno između sebe govorili da, ako se takva prilika za pobjedu propušta, oni se neće boriti čak i kada Cezar bude htio. On na svojoj zamisli istraja pa se malo sa onoga mjesta pomače da umanji strah protivnika. Kada se pružila prilika, Petrej i Afranije se povuku u logor. Popggo je Cezar po brdima rasporedio straže i spriječio svaki put prema Hiberu, postavi logor što je mogao bliže neprijatelјskom logoru.

73. Idućeg dana vođe protivnika su se uskomešale jer su izgubile svaku nadu na opskrbu hranom i prilazak Hiberu pa raspravlјahu o drugim stvarima. Jedan put je bio ako bi htjeli da se vrate u Ilerdu, a drugi, ako bi itttli prema Tarakonu. Dok su o tome raspravlјali, javlјeno im je da im naša konjica napada vodonoše. Saznavši za to, rasporede česte straže konjanika i kohorte krilnih četa, a legionarske kohorte razmjeste između njih, pa počnu da grade nasip od logora do vode, kako bi se mogli u tvrđavi i bez straha i bez straže

272

snabdijevati vodom. Taj posao Petrej i Afranije podijele između sebe, a sami radi završetka posla podalјe krenu.

74. Poslije njihova odpaska vojnici su ugrabili zgodnu priliku za dogovor pa su javno krenuli i ko god je kakva poznanika ili sugrađanina u Cezarevu logoru imao, tražio ga je i pozivao. Prvo su svi iskazali zahvalnost svima što su ih jučer od straha poštedjeli, pa su dakle zahvalјujući njima živi. Zatim su pitali može li se u zapovjednika pouzdati i da li mu se uistinu mogu povjeriti, a požalili su se što to s početka nisu učinili i što su oružje okrenuli na srodnike i rođake. Takvim razgovorima potaknuti, tražili su od vojskovođe garanciju za Petrejev i Afranijev život, kako se ne bi činilo da su kakav zločin zasnovali, a i svoje izdali. Popggo su to utvrdili, riješe da odmah prenesu bojne znakove i kao legate pošalјu Cezaru centurione prvih redova u cilјu mira. U međuvremenu neki dovedu svoje u logor da ih počaste, a drugi opet odvedu svoje, pa je tako izgledalo da je od dva logora postao jedan. Mnogi opet vojni tribuni i centurioni dođoše Cezaru pa mu se preporučiše. Isto su to učinili i prvaci Španije, koje su oni pozvali i na mjestu talaca u svom logoru držali. Ovi su svoje poznanike i goste pitali na kakav način svaki od njih može dobiti preporuku kod Cezara. Čak je i mladi Afranijev sin preko legata Sulpicija nastojao da s Cezarem poradi o svom spasu i spasu svoga oca. Sve je bilo ispunjeno veselјem i radošću, i onih koji su izbjegli tolike opasnosti, a čini se i onih koji su bez gubitka tolike zadatke izvršili, pa je prema ocjeni svih Cezar ubrao veliki plod svoje jučerašnje milosti i njegovu su odluku svi odobrili.

75. Popggo su se ti događaji razglasili, Afranije je od preduzetog posla odustao i u logor se povratio, ali tako spreman da je izgledalo da, kakav god se slučaj dogodi, on će ga mirno i ravnodušno podnijeti. Petrej ne zaboravi na se, već naoruža sluge, na je s njima i s pretorskom kohortom, naoružanom lakim štitovima i sa nešto varvarskih konjanika, svojih štićenika, koje je običavao da drži uza se radi zaštite, iznenada doletio na nasip, prekinuo vojničke dogovore, naše od logora otjerao, i one koje je uhvatio, ubio. Ostali su se združili i prestrašeni zbog iznenadne opasnosti, lijeve su ruke kabanicama omotali, mačeve trgli i tako se od naoružanih lakim štitovima branili, a pouzdavši se i u blizinu logora, povukpi su se u logor, pa su ih odbranile one kohorte koje su

273

se nalazile na straži pred kapijom. 76. Kada je to bilo završeno, Petrej plačući obiđe

manipule i pozva vojnike pa stade preklinjati da ni njega ni njegova odsutnog zapovjednika Pompeja ne predaju protivnicima na kaznu. Nastade nagla trka prema pretorovu šatoru. On zatraži da se svi zakunu da neće vojsku ni vojskovođu napustiti niti izdati i da neće posebno od drugih savjeta primati. Na te se riječi on prvi zakle, a na istu zakletvu natjera Afranija, pa to nastaviše i vojni tribuni i centurioni, a na isto se zakleše i vojnici, dovedeni po centurijama. Izdadoše naređenje da se svaki Cezarev vojnik, koji se kod nekog nalazi, preda: tada ih, pošto su predati, javno u pretorovu štabu ubiju, ali su većinu, oni što su ih primili, sakrili, pa ih noću preko nasipa pustili. Tako su strah, zadat od vojskovođa, svirepost u kažnjavanju, i nova obaveza na zakletvu uklonili pomisao na momentanu predaju, izmijenili duh vojnika i povratili im negdašnji osjećaj za ratovanje.

77. Cezar je naredio da se vojnici protivnika, koji su u to vrijeme bili stigli na dogovor, veoma oprezno pronađu i nazad povrate. Ali su iz sastava vojnih tribuna i centuriona neki svojevolјno kod njega ostali. Nјima je on docnije veliku čast ukazao, pa je centurione u više činove, a rimske vitezove u tribunski čin unaprijedio.

78. Afranijevi vojnici bili su ometani u dobavlјanju stočne hrane, i do vode su mučno dolazili. Vojnici legionari imali su neku količinu žita, a bilo im je naređeno da to žito ponesu iz Ilerde za dvadeset i dva dana, dok vojnici, lako naoružani štitovima, i pomoćne čete nisu imali ništa, jer su im i mogućnosti za nabavku bile skromne, a tijela nenaviknuta da nose teret. Stoga ih je svakoga dana veliki broj Cezaru pribjegavao. U takvim teškoćama situacija se odvijala. Ali, od dvije predložene mogućnosti činilo se da je prihvatlјivija ona da se vrate u Ilerdu, jer su tu bili ostavili malo žita. Nadali su se da će drugu odluku tu razmotriti. Tarakon je bio poviše udalјen, pa su mislili da se na tom prostoru mogu zbiti mnogi događaji. Popggo je ova odluka prihvaćena, krenu iz logora. Cezar posla konjicu da napada i ometa zadnju četu, a sam sa legijama krenu za njom. Nije bilo nijednog momenta, a da se oni poslјednji nisu sa konjanicima sukoblјavali.

79. Ovakav je bio način borbe. Lako naoružane kohorte

274

zaokružile bi zadnju četu, a više bi ih se zaustavilo u ravnici. Ako se trebalo penjati uz brdo, sam prirodni položaj je lako sprječavao opasnost, jer su sa viših mjesta oni što su bili naprijed otišli, odozgo štitili one koji su se penjali, a ako bi se kakva dolina ili brežulјak pojavio, pa oni što su bili naprijed otišli, onima što su zaostali nisu Moran da pruže pomoć, tada bi konjanici sa višeg položaja na protivnike bacali strijele s leđa, te bi situacija bila jako kritična. Preostalo je bilo da, kada su se na taj način približili mjestima, narede da se bojni znakovi legija zaustave i da uz veliki nalet odbiju konjicu, a kada nju potjeraju, da se iznenada trkom spuste u dolinu, pa pošto je tako pređu, da se ponovo na višim položajima zaustave. Toliko im je dakle bila daleko pomoć njihovih konjanika, a njihov broj je bio velik, da su ih, pošto su se u ranijim borbama prestrašili, postavili u srednji red pa ih još i branili, i nikome nije bilo dopušteno da se odvoji s puta da ga ne bi Cezareva konjica uhvatila.

80. Dok se na takav način vodila borba, polako su i pomalo naprijed stupali, a često bi se zaustavlјali da svojim, kad se ukaže potreba, budu na pomoći. Naime, pošto su bili prešli četiri hilјade koraka, a konjica ih žestoko uznemirivala, prihvate se visoka brda i tu jednim dijelom utvrde logor prema neprijatelјu, a tovar s tegleće marve i ne skinu. Kada su opazili da je Cezarev logor postavlјen i šator namješten, a konjanici poslati radi nabavlјanja stočne hrane, brzo se izvuku i oko šestoga časa istoga dana, nadajući se da će biti zadržavanja, pošto su naši konjanici otišli, krenu na put. Kada je to Cezar primijetio, ostavivši prtlјag krenuo je s legijama za njima, a kao zaštitu prtlјagu ostavio je nekoliko kohorata i naredio da ga oko desetog časa prate nabavlјači stočne hrane i da se konjanici povrate. Konjica se brzo povratila na svakodnevnu dužnost, na putu. Borba se žestoko vodila kod poslјednje čete, tako da su ovi gotovo leđa okrenuli i veliko mnoštvo vojnika, pa čak i neki centurioni budu ubijeni. Cezareva je vojska napredovala i nada sve se isticala.

81. Tada dakle, kada im se nije pružila prilika ni da pronađu zgodno mjesto za logor, niti da naprijed idu, za nevolјu se zaustave, pa daleko od vode, na mjestu koje je po prirodi bilo nezgodno, logor postave. Ali Cezar, s istih razloga koji su već gore navedeni, ne upusti se u borbu. I toga dana nije dozvolio da se postave šatori, kako bi svi za potjeru

275

bili spremniji, bilo da protivnici noću ili danju navale. Opazivši nedostatak logora, oni su cijele noći šančeve naprijed pomicali i logor logoru okrenuli. To isto učine idućeg dana u ranu zoru i cijeli dan na taj posao utroše. Ali, koliko su u poslu napredovali i logor naprijed pomicali, toliko su se više od vode udalјavali pa su postojećoj nevolјi kao lijek dodavali druge nevolјe. Prve noći niko iz logora ne izađe da ide po vodu, a sutradan ostavivši stražu u logoru, izvedu sve čete na vodu, ali po stočnu hranu niko ne bude poslat. Cezar je volio da im takvim pakostima zada udarac pa da se za nevolјu odluče na predaju, nego da se upušta u borbu. Ipak je pokušao da ih nasipom i šancem opkoli i tako što više njihove iznenadne napade zaustavi, misleći da će se oni u nevolјi na taj način pokoriti. A oni, natjerani i oskudicom u stočnoj hrani, a da bi bili i na putovanju manje opterećeni, narede da se sva tegleća marva pobije.

82. U te poslove i odlučivanja utroše dva dana. Trećeg dana je već dobar dio Cezareva posla bio uznapredovao. Oni, da bi spriječili dalјi rad na utvrđivanju, oko devet časova legije izvedu i ispod logora bojni red postroje. Cezar povuče s rada legije i naredi da se cijela konjica sakupi, pa postavi bojni red. Suprotno mišlјenju i pričanju svih vojnika, čini se da je borbu izbjegao pa je veliku štetu pretrpio. A s istih razloga, koji su poznati, ustezao se da povede borbu, a to tim više što mu kratak prostor, čak kada bi protivnici bili i u bijeg natjerani, ne bi mogao pomoći za najveću pobjedu. Naime, logor od logora nije bio udalјen više od dvije hilјade stopa. Od toga su dva dijela zauzela dva bojna reda, a treći je bio otvoren i ostavlјen za pohod i napad vojnika. Ako bi se boj zametnuo, blizina logora pružala bi pobijeđenim brzo povlačenje u bijegu. S toga razloga je bio odlučio da se odupre onim što nose bojne znakove i da prvi ne zameće kavge.

83. Afranijev bojni red od pet legija bio je dvostruk, a treće mjesto su držale krilne kohorte u rezervi, dok je Cezarev bio trostruk, ali su prvi bojni red po četiri kohorte od pet legija držale, a njih su slijedile po tri rezervne i opet isto toliko drugih iz svake legije. Strijelci i praćkari su se držali srednjeg reda, a konjica je opkolila bočne strane. Sa tako ustrojenim bojnim redom izgledalo je da je i jedan i drugi ostao pri svojoj namjeri: Cezar da ne zameće bitke, ukoliko ne

276

bude prisilјen, a onaj da Cezara sprječava od posla. Stvar se ipak produžila i bojni redovi su do sunčeva zalaska zadržani, a zatim su se i jedan i drugi dovukpi u logor. Idućeg dana Cezar se spremi da završi započeta utvrđenja, a oni, ako budu mogli, da pokušaju preći plićak rijeke Sikora. Opazivši to, Cezar lako naoružane Germane i dio konjanika prevede preko rijeke i na obalama gusto rasporedi straže.

84. Pritisnuti napokon svim nevolјama, pošto su već četvrti dan držali tegleću marvu bez hrane, a oskudijevali u vodi, drvima i hrani, zatraže pregovore i to, ako je moguće, na mjestu odvojenom od vojnika. Kada to Cezar nije usvojio, nego je pristao da, ako žele, javno razgovaraju, Cezaru je predat Afranijev sin kao talac. Došli su na ono mjesto koje je Cezar izabrao. Dok je i jedna i druga vojska slušala, Afranije reče: da ne treba da se lјute ni oni sami, a ni vojnici što su htjeli da očuvaju zadanu riječ prema svome vojskovođi Gneju Pompeju. Oni su već dovolјno odgovorili obavezi i dosta su muke podnijeli pretrpjevši oskudicu u svemu i svačemu. Sada pak gotovo kao opkolјenim zvijerima onemogućavaju nam vodu, onemogućavaju kretanje, pa niti tijelo može podnositi bol, a ni duša sramotu. Stoga priznaju da su pobijeđeni, pa mole i preklinju, ako je ostalo kakva mjesta za milosrđe, da ne dolaze u situaciju da se laćaju krajnjeg sredstva. To je izložio što je mogao poniznije i pokornije.

85. Cezar na to odgovori: nikome od svih njih nije dolikovala ni svađa ni sažalјenje. Svi su pak ostali izvršili svoju dužnost: on dakle na taj način što se uz dobar izgled, a na zgodnu mjestu i u zgodno vrijeme nije htio u borbu upustiti, kako bi za mir sve bilo u redu, a njegova vojska, koja je podnosila nasilјe i čiji su lјudi pobijeni, time pggo je one koje je držala u vlasti sačuvala i sakrivala, a vojnici one vojske, koji su lično radili na uspostavlјanju mira, što su smatrali da se treba pobrinuti i oko čuvanja svih života. Na taj način su svi redovi vojske bili skloni milosrđu, a samo su vojskovođe zazirale od mira i nisu se obazirale na zakon dogovora i primirja, već su naivne, i u dogovoru prevarene lјude, veoma okrutno poubijali. Ovima se dakle dogodilo ono što se obično događa lјudima previše naprasitim i bezobzirnim, da se vraćaju na ono i da silno žele ono što su malo ranije prezirali. On ne zahtijeva da se zbog njihove

277

poniznosti ili neke vremenske zgode njegova moć podigae, ali želi da se raspuste one vojske koje su već mnogo godina protiv njega izdržavali. Nije dakle šest legija zbog nekakva drugog razloga poslato u Španiju, a sedma tu regrutovana, ni tolika i takva flota opremlјena, i poslate vojskovođe iskusne u vojničkom zanatu. Ovi nisu predvidjeli da se Španije pokore, ni da se okoristi provincija, koja zbog dugotrajnog mira nikakvu pomoć nije tražila. Sve se ovo već od ranije protiv njega sprema, i protiv njega se stvara nova vrsta vlasti, dok oiaj isti pred kapijama grada gospodari i toliko godina, kao odsutan, drži dvije najratobornije provinicje. Protiv njega se mijenjaju i prava magistrata pa se ne šalјu u provincije kao uvijek lјudi iz preture i konzulata, već oni koji su preko manjine hvalјeni i odabrani. Protiv njega je i izgovor zbog godina, a on ništa ne znači. U ranijim su ratovima prokušane lјude pozivali da preuzmu vojske, a samo se prema njemu jedinom tako ne postupa, kao što je to svim vojskovođama uvijek dopušteno da se poslije srećno završena rata ili uz nekakvu počast ili bar bez sramote kući vraćaju i vojsku raspuste. Ipak je on sve to strplјivo i podnosio i podnosiće, a i sada ne radi na tome da od njih preotme i zadrži vojsku, što mu ipak ne bi bilo teško, nego želi da oni nemaju nešto što bi protiv njega mogli koristiti. Stoga neka izađu iz provincija, kako je bilo rečeno, i neka vojsku raspuste, pa ako to bude učinjeno, on neće nikome štete nanositi. To je jedini i isklјučivi uslov za mir.

86. To je dakle vojnicima bilo odveć drago i ugodno, a to se moglo i prema odobravanju zaklјučiti pggo su oni, koji su s pravom očekivali nekakvu nevolјu, čak kao nagradu ponijeli otpusnicu iz vojske. Jer kada je za taj momenat iskrsla rasprava o mjestu i vremenu, svi su iz šanca, gdje su se bili ulogorili, i riječima i rukama počeli davati znakove da ih odmah otpuste, jer ako se to za drugu priliku odpoži, uza svu zadanu garanciju, neće bigi sigurno da će se ostvariti. Kada se i na jednoj i na drugoj strani pomalo raspravlјalo, stvar se je svela na to da se oni koji imaju boravište ili posjed u Španiji odmah otpuste, a ostali kada dođu do rijeke Vara; da im se ne čini kakva šteta, niti da se kogod prisilјava da protiv volјe položi zakletvu. To je s Cezareve strane obezbijeđeno.

87. Cezar je obećao da će za ono vrijeme, dok se ne

278

dođe do rijeke Vara, davati hranu. Dodade još i to da se, ako je ko pggogod od njihovih vojnika u ratu izgubio, a to se nalazi kod njegovih vojnika, ima vratiti onima koji su bili izgubili, a vojnicima, popggo se izvrši pravična procjena, umjesto tih predmeta novac doznači. Poslije toga, kakve god su vojnici između se rasprave imali, svojevolјno su kod Cezara na nagodbu itttli. Kada su legije, digavši gotovo bunu, od Petreja i Afranija platu zahtijevale, a oni govorili da još nije za nju rok došao, zatražili su da se Cezar s tim upozna pa je njegovom presudom i jedna i druga strana bila zadovolјena. Za ta dva dana otpuštena je skoro trećina vojske. Naredi da dvije njegove legije idu naprijed, a da ih ostale slijede i da između sebe ne podižu logora na velikom razmaku. Na čelo toga posla postavi legata Kvinta Fufija Kalena. Prema tom njegovu planu putovalo se iz Španije do rijeke Vara pa je tu i ostali dio vojske otpušten.

1. Dok se to u Španiji događalo, legat Gaj Trebonije, koji je bio ostavlјen da opsijeda Masiliju, odpuči da sa dvije strane primakne gradu nasip. zaštitne krovove i kule. Jedna je bila sasvim blizu luke i pomorskih zgrada, a druga uz kapiju, koja čini prilaz iz Galije i Španije i to uz more koje dotiče ušće Rone. Masiliju skoro sa tri strane grada zaplјuskuje more, a četvrta ima prilaz od kopna. Taj dakle dio ovoga prostora, koji dopire do kule, osiguran je i prirodnim položajem i dubokom dolinom pa je za osvajanje i dugačak i težak. Da bi te poslove izvršio, Gaj Trebonije dobavi iz cijele provincije veliki broj tegleće marve i pozva mnogo lјudi, a naredi da se šiblјe i građa dotjera. Pošto je to pripremio, podiže nasip osamdeset stopa u visinu.

2. Ali je od starine u gradu bilo za rat toliko svakakvih predmeta i toliko mnopggvo bacača da se njihovoj sili nikakvi zaštitni krovovi, šiblјem ispleteni, nisu mogli oduprijeti. Kolci pak od dvanaest stopa, nakovani želјeznim šilјcima, a bačeni iz veoma velikih balista zabadili bi se u zemlјu kroz četiri reda pletera. Stoga su, spojivši međusobno grede od jedne stope, hodnike pravili i kroz njega je nasip preko ruku napredovao. Naprijed se nalazio svod od šezdeset stopa, koji je načinjen da bi se izravnalo tlo, isto tako od veoma čvrstih greda, a obložen svim i svačim, čime bi se od

279

bačene vatre i kamenja moglo braniti. Ali je veličina građevine, visina zida i kula kao i mnopggvo bacač-kih sprava usporavalo potpuno izvođenje posla. Iz grada su Albici napadali još i četttće pa su bacali vatre na nasip i kule. Naši su vojnici to lako odbijali pa su štaviše, onima koji su napadali, velike štete nanijeli i u grad ih otjerali.

3. U međuvremenu je Lucije Nasidije, koga je Gnej Pompej sa flotom od četrnaest lađa, među kojima je bilo nešto i okovanih, poslao Luciju Domiciju i Masilјanima u pomoć, prešao moreuz Sicilije, a to je za Kuriona bilo iznenada i neočekivano, pa je, popggo je pritjerao lađe uz Mesanu, a zatim, kada je najedamput strah obuzeo prvake, i senat se dao u bijeg, iz njihova brodogradilišta jednu lađu odveo. Pošto ju je priklјučio uz ostale lađe, uzeo je pravac prema Masiliji, pa poslavši potajno brodić, obavijestio je Domicija i Masilјane o svome dolasku i žestoko ih nagovarao da ponovo uz njegovu pomoć zametnu borbu sa Brutovom flotom.

4. Masilјani su poslije prvog poraza stare lađe iz brodogradilišta u istom broju pripremili i veoma brižlјivo naoružali <— a imali su veliko mnoštvo veslača i kormilara — pa su im dodali ribarske lađe i pokrili ih, da veslači budu zaštićeni od udara strijela, a zatim ih ispunili strijelcima i bacačima. Popggo je flota na ovakav način opremlјena, ukrcali su se na lađe, dok su ih starci, domaćice i djevojke uz preklinjanje i kukanje molili da u poslјednjem času državi priteku u pomoć, sa istom hrabrošću i pouzdanjem kao što su se i ranije borili. Činjenica je da je zajednička mana lјudske prirode da se u neobičnim i nepoznatim okolnostima vittte uzdamo i žešće plašimo, kao što se i tada dogodilo, da je dolazak Lucija Nasidija ispunio građanstvo nadom i volјom. Dočepavši se povolјna vjetra iz luke izađu i u Tauroent — a to je

280

tvrđava masilijanska — kod Nasidija Dođu, pa tu brodove razmjeste i ponovo duh za borbu ojačaju i odluke donesu. Desna strana bude dodijelјena Masilјanima, a lijeva Nasidiju.

5. Brut je onamo krenuo, popggo se broj lađa povećao jer je onim koje je Cezar u Arelati bio izgradio, pristupilo još šest zaroblјenih masilijskih lađa. Nјih je ranijih dana bio popravio pa ih je svim i svačim snabdio. Zatim je svoje nagovarao da one koje su kao jake savladali, kao pobijeđene preziru, pa pun velike nade i radosti krenu protiv njih. Iz logora Gaja Trebonija i svih viših položaja lako se mogao baciti pogled na grad i vidjeti kako sva omladina, koja je bila u gradu, i svi stariji l јudi sa djecom i ženama na javnim mjestima, stražarnicama ili na bedemu prema nebu ruke pružaju ili prilaze hramovima besmrtnih bogova pa bacajući se pred kipove, pobjedu od bogova mole. Od svih njih nije bilo nikoga koji ne bi smatrao da ishod sve njihove sreće zavisi od događaja toga dana. Jer i odlični između omladine, i veoma ugledni svih dobi života, poimenično pozvani i zamolјeni, ukrcali su se na lađe i vidjeli da im ako im se dogodi kakva neprijatnost, neće preostati da itttta više kušaju, a ako budu pobijedili, ili će se u domaće snage ili u stranu pomoć pouzdati da spase grad.

6. Popggo je bitka zametnuta, Masilјanima ništa nije nedostajalo u pogledu hrabrosti, već su se, imajući na umu one preporuke koje su malo ranije od svojih dobili, takvom hrabrošću borili, da je izgledalo da im se ni u jedno drugo vrijeme takva prilika neće pružiti, a ako ih u borbi zadesi smrtna opasnost, smatrali su da ih takva sudbina neće mnogo ranije zadesiti nego ostale građane, koji bi morali da poslije zauzimanja grada pretrpe istu ratnu sudbinu. Pošto su se naše lađe malo razmakle, otvoren je prostor kako zbog vještine kormilara, tako i zbog pokretlјivosti lađa, pa ako bi naši i ugrabili priliku da bacivši želјezne kuke lađu zahvate, oni bi svojim, koji su bili u nevolјi, sa svih strana priskakali u pomoć. Združeni s Albicima i boreći se izbliza nisu bili slabiji, a i u hrabrosti nisu našim mnogo ustupali. U isto vrijeme sva sila strijela, bačena izbliza sa manjih lađa, iznenada je nanosila udarce našim, koji su bili nevješti i nespremni. Dvije lađe troveslarke opazile su lađu Decima Bruta, koja

281

se prema zastavi mogla lako prepoznati, pa se sa dvije strane sruče na nju. A Brut, opazivši, to zahvalјujući brzini lađe, toliko se potrudi da im za jedan časak izmakne. One se međutim u pokretu između se tako žestoko sudare, da su i jedna i druga zbog sudara pretrpjele veliku štetu, a jedna je, popggo joj je prednji dio skršen, upropaštena. Opozivši to, lađe Brutove flote, koje su tome mjestu bile najbliže, napadnu na one koje su bile nespremne pa ih obje brzo potope.

7. Aš Nasidijeve lađe nisu bile ni za kakvu upotrebu pa su se brzo povukpe iz borbe. Nјih nije silio ni obzir prema otadžbini, ni nagovaranje rođaka da se izvrgau krajnjoj opasnosti života. Stoga od toga broja lađa nijedna nije izgublјena, a od masilјske flote pet je potoplјenih, četiri zaroblјene, a jedna je sa Nasidijevim pobjegla. Sve su one krenule prema ovostranoj Španiji. A jednoj, koja je između ostalih upućena u Masiliju da o tome donese vijest, kada se već približavala gradu, cjelokupno građanstvo je izašlo u susret da ju razmotri i kada se saznalo kako stoji situacija, tolika je kuknjava nastala da se činilo da su u isti čas neprijatelјi grad zauzeli. Ipak su se Masilјani počeli jednako pripremati za odbranu grada.

8. Legaonari, koji su s desne strane vodili brigu o građevini, opazili su da bi im prema čestim neprij atelјskim provalama moglo biti od velike koristi ako bi tu ispred utvrde i skrovitttta sagradili ispod zida kulu od cigle. Nјu su prvo za iznenadne napade napravili nisku i malenu. Ovamo su se povlačili, odavde bi se, ako bi kakva veća sila navalila, branili, a odavde bi i u pohod kretali da odbijaju i progone neprijatelјa. Ona je u širinu iznosila na svaku stranu po trideset stopa, a deblјina zida bila je pet stopa. Docnije pak, kako je iskustvo, kada mu se doda i vještina lјudska, učitelј svega, zaklјučili su da im može biti od velike koristi ako bude izvedena u visinu. To je učinjeno na ovakav način.

9. Popggo je visina kule do prvog kata bila izvedena, nju su u zidove obložili tako da krajnji vrhovi greda izgrađenim zidovima budu pokriveni, kako ne bi pggogod stršilo, do čega bi mogla da dopre neprijatelјska vatra. Iznad ovoga kata, koliko se širi krov zaklona i bojnih koliba dogradili su ciglom, a iznad toga mjesta,

282

nedaleko od krajnjih zidova, ubacili su dvije poprečne grede da drže direke, koji će kuli služiti kao krov, a preko tih greda su u jednom pravcu postavili poprečne letve pa su ih daskama povezali. Ove letve su napravili nešto duže i istaknutije nego što su krajevi zidova, da bi na taj način mogli da postave zaštitne krovove da ih brane i udarce odbijaju dok se ispod toga kata budu zidovi gradili. Najviši dio toga kata prekrili su ciglom i ilovačom da im neprijatelјska vatra ne bi mogla pggogod nauditi pa su preko toga nabacali krpe da ne bi strijele, odapete iz balista mogle krov razlupati ili kamenje iz katapulta cigle poremetiti. Od užeta za sidra napravili su tri zastirača u dužini zidova kule, četiri stope široka, pa su ih sa tri strane, koje su bile okrenute prema neprijatelјima, obješene na visokim letvama, oko kule privezali. Oni su već na drugam mjestima iskusili da ih jedino uz takvu vrstu zaklona nikakva strijela niti bacač ne može poremetiti. Kada je dakle onaj dio kule, koji je bio gotov, pokriven i obezbijeđen od svakog neprijatelјskog udapa, odvezli su zaklone na druga gradilišta pa su krov kule s prvoga kata počeli polugama da pomiču i podižu. Kada su ga toliko podigli koliko je spuštanje zastirača dozvolјavalo, pod takvom zaštitom sklonjeni i bezbjedni, podizali su zidove od cigle pa su ponovo drugom polugom osiguravali sebi mjesto za gradnju. Kada je izgledalo da je došlo vrijeme za gradnju drugoga kata, na isti način kao i prvi put, uzidali su grede kao zaklon spolјnim ciglama pa su s toga kata ponovo podizali krov i zastirače. Tako su bezbjedno i bez ikakve štete i pogabli podigli šest katova, a na mjestima gdje im se učinilo zgodno, ostavili su kod zidanja prozore za odapinjanje strijela.

10. Kada su se pouzdali da se sa te kule mogu štititi sve građevine koje su se okolo nalazile, odpuče da izgrade rov dugačak šezdeset stopa od greda debelih dvije stope pa ga produže od kule sagrađene od cigle do neprijatelјske kule i bedema. Ovakav je bio izgled toga rova. Prvo su na zemlјu postavili dva direka na jednakoj međusobnoj udalјenosti od četiri stope i u njih zabili stupove visoke pet stopa. Ove međusobno povežu podupiračima, ali s blagim nagibom pa tu namjeste i postave grede radi zaštite rova. Tu su iznad podupirača ubacili grede od dvije stope

283

pa ih kopčama i ekserima pritegli. Na kraju krova toga rova i na zadnjem dijelu greda prikovali su četvorouglaste letve od četiri palca da drže cigle, koje će se postaviti iznad rova. Tako je rov uz pomoć greda koje su koso i na jednakom razmaku bile poredane i na podupirače naslonjene, a ciglama i ilovačom obavijene, bio zaštićen i obezbijeđen od vatre koja se sa bedema bacala. Preko cigle su presvlačili kože, da voda puštena kroz kanale ne bi mogla raskvasiti ciglu. A da kože opet vatrom i kamenjem ne bi bile oštećene, pokrivali su ih krpama. Sav taj rad, zaštićen bojnim kolibama, završili su kod same kule i iznenada, dok se nepriJatelјi nisu ni nadali, podmetnuli valјke kao pod lađu i približili se neprijatelјskoj kuli da bi se rov dotakao bedema.

11. Takvom nevolјom iznenada preplašeni, stanovnici grada stijene, što su veće mogli, polugama doguraju pa ih sa bedema na rov strovale i zavalјaju. Čvrstina građevine udarac izdrži i što god pade okliznu se niz kosinu rova. Kada to vide, promijene odpuku pa posude napunjene lučem i smolom zapale te ih sa bedema na rov zakotrlјaju. Tako zakotrlјane odbiju se, pa kako su padale sa strana, budu motkama i vilama od rova odbačene. Tada vojnici ispod rova počnu da odvalјuju najdonje stijene neprijatelјske kule, koje su sačinjavale temelј. Naši su rov branili sa kule od cigle strijelama iz katapulte pa su neprijatelјi sa bedema i kula bili ukponjeni i nije im se dala prilika da slobodno brane bedem. Pošto je mnogo kamenje iz one kule, koja se nalazila nadomak, ukponjeno, uz naglo rušenje jedan dio te kule se obori, a ostali se odmah zatim nakrivi pa kada neprijatelјi, bojeći se plјačkanja grada, svi bez oružja sa vrpcama oko glave, kroz kapiju napolјe provale, prema legatima i vojsci ponizno ruke rašire.

12. Popggo se ta nova okolnost pojavila, cjelokupni ratni plan zastade pa vojnike odvraćene od borbe povuče želјa da osluškuju i pggogod doznaju. A kada neprijatelјi do legata i vojske stigoše, svi se na kolјena baciše pa zamoliše da se pričeka Cezarev dolazak. Oni vide da im je grad zauzet, utvrde uništene, a kula podrovlјena, pa stoga odustaju od odbrane. Kada on bude stigao, ako naređenja na mig ne izvrše, smjesta bi bez ikakva oklijevanja bili

284

oplјačkani. Uz to stave do znanja da, ako kula bude potpuno porušena, vojnike je nemoguće zadržati da u nadi na plijen u grad ne provale i grad ne razore. Sve su ovo i u ovom smislu kao iskusni lјudi uz žalost i suze isticali.

13. Takvim okolnostima ganuti, legati su vojnike sa tvrđave odveli i od opsade odustali, a kod tvrđava su straže ostavili. Zaklјučivši uz samilost neku vrstu primirja, očekivan je Cezarev dolazak. Nijedna strijela nije odapeta sa bedema, niko je od naših nije odapeo, pa kao da je borba završena, svi su zaboravili na brigu i opreznost. Cezar je međutim preko pisma veoma oštro stavio Treboniju do znanja da ne dopusti da grad bude silom osvojen, da ne bi vojnici odveć lјuti, mrzeći i prezirući odmetništvo, a i zbog dugotrajne patnje, sve odrasle pobili, što su uostalom i prijetili da će učiniti, pa su tada teškom mukom zadržani da ne provale u grad. To su teško podnijeli, jer je izgledalo da ih je Trebonije zaustavio da ne zagospodare gradom.

14 A neprijatelјi su nepošteno očekivali vrijeme i zgodu za varku i lukavstvo, pa pošto je prošlo nekoliko dana, a naši se zbog umora bili opustili, iznenada oko pola dana, kada se poneki bio udalјio, a drugi se zbog dugotrajnog napora na samoj utvrdi snu predao, a uz to je i oružje bilo odpoženo i sklonjeno, kroz kapije su napolјe provalili, pa su zahvalјujući velikom i povolјnom vjetru vatru pod tvrđazu podmetli. Nјu je vjetar tako raznio da su u isto vrijeme i nasip, krovovi za odbranu, rov, kula i balista plamenom bili obuzeti pa je sve to ranije bilo uništeno nego pggo se je moglo opaziti kako se to dogodilo. Naši se, zapanjeni iznenadnim događajem, dograbe oružja kako su umjeli, a drugi iz logora poskoče. Na neprijatelјe bude izvršen juriš, ali su zbog strijela i bacača sa bedema bili spriječeni da progone bjegunce. Oni se pod bedem povuku pa tu rov i kulu od cigle slobodno zapale. Tako je višemjesečni trud zbog neprijatelјske nevjere i silne bure za jedan časak propao. To su isto Masilјani pokušali idućeg dana. Dočepavši se istoga nevremena, uz veće samopouzdanje izvrše provalu pa kod druge kule i nasipa povedu borbu i bace mnogu vatru. Ali, kako su naši ranije bili popustili u borbi, to su, poučeni nesrećom jučerašnjeg dana, sve za borbu pripremili. I tako, popggo su mnoge pobili, ostale su neobavlјena posla

285

u grad potjerali. 15. Trebonije odpuči da ono pggo je izgubio uz

mnogo veću revnost vojnika uradi i popravi. Jer, kada su vidjeli da su im toliki napori i pripreme kukavno propale, jako im je bilo žao što će im, pošto su pregovori na naopak način prekinuti, njihova hrabrost služiti na ruglo. Budući da nije ništa preostalo odakle bi se materijal mogao dobaviti, jer su sva stabla u masilјanskoj oblasti na dugu i široku prostoru bila posječena i odvezena, zaklјučili su da naprave nasip nove vrste od cigle i dosada neviđen, sa dva zida, deblјine šest stopa, koji su se međusobno spajali. Nasip je bio skoro iste visine i napravlјen je, kao i onaj od drveta. Tamo gdje je izgledalo da to zahtijeva razmak između zidova ili slabo drvo, podmetani su stubovi i ubacivane poprečne grede da služe kao učvršćenje, pa sve što se pokrivalo pleterom su pokrili, a pleter ilovačom začepili. Pod krovom je vojnik i zdesna i slijeva bio zaštićen zidom i sprijeda postavlјenim zaklonom pa je bez opasnosti donosio sve pggo je bilo potrebno za građevinu. Posao se brzo odvijao, a vještina i hrabrost vojnika je za kratko vrijeme popravila štetu dugotrajnog napora. Tdje je izgledalo da su potrebne kapije radi proboja, one su na zidu ostavlјane.

16. Kada su neprijatelјi vidjeli da se ono u što su se nadali da se za duže vremena ne može popraviti, trudom i naoprom za nekoliko dana tako popravilo da nije bilo mjesta ni za kakvu lukavost ili provalu, niti je uopšte itttta ostavlјeno kuda bi se moglo ili strijelom vojnicima, ili vatrom građevinama naškoditi, a prema istom primjeru osjetili da se cijeli grad, gdje mu je prilaz s kopna, može zidom i kulama tako opkoliti da samim njima nije bilo moguće da se zaustave u svojim utvrđenjima, jer se činilo da je naša vojska dozidala bedem uz zidove, pa se strijela mogla baciti rukom, zaklјuče da je upotreba njihovih bacača, u koje su se mnogo uzdali, zbog blizine nekorisna, i da se pod jednakim uslovima sa bedema i kula, kada otpočne borba, sa našim u hrabrosti ne mogu mjeriti, te se stoga povrate na iste uslove predaje.

17. Marko Varon je u ovostranoj Španiji, saznavši za događaje koji su se odigrali u Italiji, a ne uzdajući se u Pompejev uspjeh, s početka veoma prijatelјski govorio o

286

Cezaru: da ga je Pompej unaprijed pridobio legatskim položajem pa je obavezan na vjernost, ali isto tako postoji prijatelјstvo između njega i Cezara, a on zna da je dužnost legata da se savjesno drži povjerenog posla, zna za svoje mogućnosti i kolika je lјubav cijele provincije prema Cezaru. Ovako se držao u svim govorima i nije se nijednoj strani priklanjao. Docnije pak, kada je saznao da je Cezar kod Masilije zadržan, da su se Petrejeve čete s Afranijevom vojskom povezale, da su se sakupile mnoge pomoćne čete i da ih još s velikom nadom iščekuju, a uz to je pristala i cijela ovostrana provincija, pa kada je čuo za ono pggo se kasnije dogodilo s prehrambenim nevolјama kod Ilerde, a to mu je nadugo i naširoko Afranije opisao, poče i on da se prema povolјnijem vjetru okreće.

18. Regrutaciju je obavio po cijeloj provinciji i dvjema punim legijama dodao je oko trideset krilnih kohorata. Sakupio je veliku količinu žita, koju je Masilјanima, a isto tako i Afraniju i Petreju poslao. Stanovnicima Gada naredio je da sagrade deset ratnih lađa, a pored toga se pobrinuo da ih veći broj i u Hispalu izgrade. Sav novac i sav nakit prenio je iz Herkulova hrama u grad Gade pa je onamo šest kohorata u cilјu zaštite iz provincije poslao, a Gaja Galonija, rimskoga viteza, Domicijeva prijatelјa, koji je ovamo bio došao, a poslao ga je Domicije da se pobrine o naslјedstvu, stavi na čelu gradu Gadima pa sve privatno i državno oružje prenese u Galonijevu kuću. Sam je protiv Cezara držao žestoke govore. Često je sa govornice isticao da je Cezar vodio nesrećne bitke i da je veliki broj vojnika od njega prebjegao Afraniju, a on je to doznao preko sigurnih vijesti i s pouzdanih izvora. Na taj je način preplašene rimske građane te provincije natjerao da mu obećaju za državnu upravu dvije stotine hilјada sestercija, dvadeset hilјada funti srebra i stotinu i dvadeset hilјada modija pšenice. Onim državama koje je smatrao da su prijatelјski naklonjene Cezaru, nametao je teže terete i tamo slao posade, a i prema privatnim pokretao sudske postupke, koji bi manje ili vittte govorili protiv države, pa im imanja za javno dobro konfiskovao. Svu je provinciju natjerao da se njemu i Pompeju zakune na vjernost. Saznavši za one događaje koji su se odigrali u ovostranoj

287

Španiji, pripremao je rat. Plan rata bio je dakle takav da se on sa dvije legije prebaci u Gade i da tu lađe i sve žito zadrži, ali je međutim saznao da je cijela provincija naklonjena Cezarevoj strani. Pošto je na ostrvu sakupio žito i lađe, smatrao je da nije tetttko rat voditi.

Iako su Cezara mnogi i neodgodivi poslovi u Italiju zvali, odpučio je da nijedan djelić rata u Španijama ne napusti, jer je znao da Pompej u ovostranoj provinciji uživa veliku naklonost i da ima veliki broj klijenata.

19. I kada je tako u onostranu Španiju poslao dvije legije sa narodnim tribunom Kvintom Kasijem, sam je u brzom maršu sa šest stotina konjanika krenuo naprijed i izdao naredbu koga dana želi da se vlasti i prvaci svih država u Kordubi pred njim pojave. Kada je ta naredba po cijeloj provinciji objavlјena, nije bilo nijednoga grada koji jedan dio senata nije u Kordubu na vrijeme poslao, a nije bilo ni malo poznatijeg rimskoga građanina koji nije na vrijeme stigao. U isto vrijeme je sama opština Kordube sama od sebe kapije Varonu zatvorila pa je straže i čuvare po kulama i bedemu razmjestila, a dvije kohorte, koje su se kolonijske zvale, a koje su tu slučajno došle, zadržala je kod sebe radi zaštite grada. Istih dana građani Karmone, a to je nadaleko najjači grad u cijeloj provinciji, izbacili su sami od sebe tri kohorte, koje je Varon u cilјu zaštite bio doveo u gradsku tvrđavu, i zatvorili kapije.

20. Zbog ovoga se Varon još vittte žurio da sa legijama što prije stigae u Gade kako mu ne bi bio spriječen put i prelaz, jer se saznalo da je u provinciji prema Cezaru postojala tolika i takva prijatelјska naklonost. Popggo je malo dalјe odmakao, iz Gada mu je upućeno pismo prema kome su, čim se saznalo za Cezarevu naredbu, prvaci Gada sa tribunima kohorata, koje su tu bile u posadi, pristali da Galonija iz grada protjeraju, a grad i ostrvo za Cezara sačuvaju. Kada je ovaj zaklјučak donesen, Galonije je obaviješten da svojevolјno, dok mu se pruža prilika, ode iz Gada, a ako to ne bi učinio, da će oni donijeti odpuku. Natjeran na takav strah, Galonije je iz Gada otišao. Saznavši za to, jedna od dvije legije, koja se zvala domaća, iz Varonova logora, u njegovu prisustvu i pred njegovim očima, digla je bojne znakove i povukpa se u Hispal pa je na trgu i pod

288

svodovima bez nasilјa zasjela. Taj čin su rimski građani one opštine toliko odobrili, da ih je svaki sebi kao gosta veoma rado primio u kuću. Tim okolnostima preplašen, Varon je skrenuvši s puta poslao poruku da će doći u Italiju, ali su ga njegovi obavijestili da su kapije zatvorene. Tada dakle, pošto mu je put bio potpuno odsiječen, obavijesti Cezara da je spreman da preda legiju onome kome on bude naredio. Ovaj mu posla Seksta Cezara i naredi da se njemu preda. Popggo je legija predata, Varon dođe Cezaru u Kordubu pa popggo mu je savjesno podnio račun o javnom radu, predade mu novac koji se kod njega nalazio, a pokaza mu i koliko i gdje ima žita i brodova.

21. Održavši u Kordubi skupštinu, Cezar je svima redom iskazao zahvalnost: rimskim građanima pggo su nastojali da grad zadrže u svojoj vlasti, Špancima što su istjerali posade, stanovnicima Gada pggo su pokušaje protivnika slomili i što su se oslobodili, a vojnim tribunima i centurionima, koji su onamo došli radi posade, što su svojom hrabrošću učvrstili njihove odluke. Novac, što su ga rimski građani za javno dobro bili obećali Varonu, odbi, a imanja povrati onim za koje je saznao da su takvu kaznu pretrpjeli stoga što su slobodnije govorili. Nekim je dao javne i privatne nagrade, a ostale zadovolјi lijepom nadom u budućnost pa popggo je dva dana proveo u Kordubi, krenu u Gade, a novac i zavjetne darove, koji su iz Herkulova hrama bili preneseni u privatnu kuću, naredi da se u hram povrate. Na čelo provincije postavi Kvinta Kasija i dodijeli mu četiri legije. Sam sa onim lađama, koje je Marko Varon i koje su stanovnici Gada po zapovijedi Varonovoj bili izgradili, za nekoliko dana stiže u Tarakon. Tu su izaslanstva gotovo cijele ovostrane provincije iščekivala Cezarev dolazak. Na isti način je privatno i javno nekim gradovima iskazao časti pa je Tarakon napustio i pješke u Narbon, a odatle u Masiliju stigao. Tu je doznao da je podnesen zakon o diktatoru i da ga je pretor Marko Lepid imenovao za diktatora.

22. Masilјani su svakojakim nevolјama izmučeni, do krajnje oskudice u hrani dovedeni, dvaput u pomorskoj bici savladani, u čestim provalama razbijeni pa još i od kuge napadnuti, kako zbog dugotrajne opsade, tako i zbog promjene u hrani — hranili su se naime svi starim prosom

289

i pokvarenim ječmom pggo su ga za ovakav slučaj odavno pripremili i u javno skladište dopremili — a zatim im se i kula bila srušila i veliki dio bedema popustio. Uz to su izgubili i nadu u pomoćne čete i vojsku iz provincija, za koje su saznali da su dospjele pod Cezarevu vlast pa odpuče da se bez dalјega predaju. Ali nekoliko dana ranije, Lucije Domicije, saznavši za namjeru Masilјana, spremi tri lađe, od kojih dvije predade svojim prijatelјima, a on se na jednu ukrca i iskoristivši nemirno vrijeme otputova. Nјega su opazile lađe, koje su po naređenju Brutovu prema svakodnevnoj praksi kraj luke stražu držale, pa digavši sidra počeše da ga progone. Od ovih je jedna lađa, i to baš njegova žurila i na bijegu uporna bila pa je, zahvalјujući buri iz vidika izmakla, a dvije preplašene kretanjem naših lađa povukoše se u luku. Masilјani oružje i bacače, kao što je bilo naređeno, napolјe iznesu, lađe iz luke i brodogradilišta izvuku, a novac iz državne blagajne predaju. Popggo je te poslove završio, Cezar ih je štitio vittte zbog imena i starine, nego zbog zasluga grada prema njemu pa tu ostavi dvije legije kao posadu, ostale posla u Italiju, a sam pak krenu U grad.

23. U isto je vrijeme Gaj Kurion krenuo sa Sicilije u Afriku i već od početka prezirući čete Publija Atija Vara, od četiri legije, koje je od Cezara primio, dvije je sa pet stotina konjanika prebacio pa pošto je dva dana i tri Hote u plovidbi proveo, pristao je uz ono mjesto koje se zove Ankvilarija. To mjesto je udalјeno od Klupeja dvadeset i dvije hilјade koraka, a lјeti ima zgodno pristanište i opkolјeno je sa dva istaknuta proplanka. Nјegov dolazak iščekivao je sin Lucija Cezara stojeći kod Klupeja sa deset ratnih brodova, a za te se brodove, nasukane u Utici još od gusarskog rata, Publije Atije pobrinuo da se u svrhu ovoga rata poprave. Api, kada se prepao od mnoštva lađa, pobjegao je s mora i popggo je pokrivenu troveslarku priveo najbližoj obali i na obali je ostavio, kopnom je pobjegao u Hadrumet. Taj grad je Gaj Konsidije Longo čuvao s posadom od jedne legije. Ostale Cezareve lađe, saznavši za njegov bijeg, povukoše se u Hadrumet. Nјega je progonio kvestor Marcije Ruf s dvanaest lađa koje je Kurion bio doveo sa Sicilije kao zaštitu teretnim lađama

290

pa kada je na obali napuštenu lađu opazio, nju je s užetom odvukao, a sam se Gaju Kurionu s flotom povratio.

24. Kurion je poslao Marcija s lađama u Utiku, a sam je s istom vojskom krenuo i za dva dana putovanja do rijeke Bagrade stigao. Tu je sa legijama ostavio legata Gaja Kaninija Rebila, a on je sa konjicom krenuo naprijed da ispita Kornelijev logor, jer se smatralo da je to mjesto za logor veoma povolјno. To je naime greben koji strši pravo prema moru, s obje strane veoma strm i neravan, ali ipak sa nešto blažim nagabom od one strane koja gleda prema Utici. Od Utike je daleko u pravoj liniji malo vittte od hšvadu koraka. A na tom putu ima izvor do kojeg more duboko prodire pa je to mjesto na širokom prostoru pod vodom i ako bi ga ko želio izbjeći, u grad bi stigao obilaženjem od šest hilјada koraka.

25. Popggo je to mjesto ispitao, Kurion je opazio Varov logor, koji je bedemom i gradom bio vezan za kapiju koja se zove Ratna, a bila je sasvim obezbijeđena prirodnim položajem, s jedne strane samim gradom Utikom, a s druge pozorištem ispred grada pa veoma visoki zidovi te građevine čine prilaz logoru teškim i tijesnim. U isti čas je primijetio da se svuda po potpuno zakrčenim putevima nešto radi i posluje, a to

305

se iz straha zbog iznenadna rata roba s polјa prenosila u grad. Tamo je poslao konjicu da to rasprši i kao ratni plijen zadobije, dok je u isto vrijeme u tu svrhu Var poslao kao pomoć iz grada šest stotina numidskih konjanika i četiri stotine pješaka, koje je pomoći radi, nekoliko dana ranije, kralј Juba bio poslao pred Utiku. Tu se preko oca osjećalo prijatelјstvo s Pompejem, a i surevnjivost prema Kurionu, pggo je kao narodni tribun predpožio zakon prema kome zakonu je Jubino kralјevstvo bilo konfiskovano. Konjanici su se sukobili i zaista prvi napad naših Numiđani nisu mogli da podnesu, već, popggo ih je bilo ubijeno oko stotinu i dvadeset, ostali su se povukpi u grad. Međutim, po dolasku ratnih lađa Kurion je naredio da se javi teretnim lađama, koje su stajale kod Utike, a bilo ih je oko dvije stotine, da će ih smatrati neprijatelјima ako odmah ne prevezu lađe do Kornelijeva logora. Kada je ta vijest objavlјena, smjesta su podigli sidra pa su svi Utiku napustili i prešli onamo kuda je bilo zapovijeđeno. Takvim postupkom je vojska imala u izobilјu svega i svačega.

26. Kada se to dogodilo, Kurion se povukao u logor u Bagradu pa je uz klicanje cjelokupne vojske nazvan vojskovođom, a idućeg dana je doveo vojsku pred Utiku i blizu grada postavio logor. Još nije bio završio posao oko logora, a konjanici sa položaja javiše da velika pomoć konjanika i pješaka, poslata od kralјa, dolazi u Utiku, a u isto vrijeme opažala se sva sila prašine pa se naskoro nazirala na vidiku i prva četa. Ovim novim događajem iznenađen, Kurion posla naprijed konjanike da zaustave i zadrže prvu navalu, a sam brzo povuče legije s posla pa postroji bojni red. Konjanici zametnu borbu i prije nego su se legije mogle razviti i na čvrste noge stati, sve su kralјeve pomoćne čete smetene i preplašene, jer su bez ikakva reda i straha putovale, natjerali u bijeg, dok je konjica osta-

20 Gaj Julije Cezar

292

la skoro zdrava i čitava, pošto se brzo preko obale povukpa u grad, ali je pobijen veliki broj pješaka.

27. Iduće noći dva centuriona plemena Marsa iz Kurionova logora sa dvadeset i dva svoja vojnika prebjegnu kod Atija Vara. Oni mu iznesu mišlјenje, koje su ili istinski osjećali ili pak da ugode Varovim ušima — jer ono što želimo, to rado vjerujemo, a što sami osjećamo, nadamo se da to i drugi osjećaju — pa ga uvjeravahu da je uistinu raspoloženje cijele vojske protiv Kuriona i od velikog bi značaja bilo da se dođe u dodir s vojskom i da se pruži prilika za dogovor. Potaknut takvim mišlјenjem, Var idućeg dana izjutra izvede legije iz logora. To isto učini i Kurion pa i jedan i drugi postrojiše svoje čete u dolini koja nije bila tako prostrana.

28. U Varovoj vojsci bio je Sekst Kvintilije Var za koga je ranije navedeno da je bio u Korfiniju. On je, popggo ga je Cezar otpustio, došao u Afriku, a Kurion je prebacio one legije koje je Cezar ranije primio iz Korfinija tako da su se centurioni malo izmijenjali, a isti redovi i manipuli ostali. Tu priliku je iskoristio Kvintilije da se obrati vojsci pa poče da obilazi Kurionov bojni red i da preklinje vojnike da ne zaborave na prvu zakletvu, koju su kod Domicija i kod njega kao kvestora izgovorili i da ne dižu oružje na one sa kojima su istu sreću dijelili i iste nevolјe pri opsadi podnosili, a da se ne bore ni za one koji ih prezrivo nazivaju prebjezima. Uz ovo je pružio i malsg nade za nagradu, koju bi s obzirom na njegovu darežlјivost, ako bi pošli za njim i za Atijem, mogli očekivati. Popggo je održao ovaj govor, od Kurionove se vojske ni s jedne strane ne dade znak odobravanja pa tako obojica povukoše svoje čete.

29. A u Kurionovu logoru veliki strah obuze sve duhove pa se svakojakim govorkanjima lјudi brzo poveća. Svaki je pojedinac ponešto izmišlјao pa je uz to, što je od drugoga čuo, nešto i od svoga straha dodavao. Kada je to od jednog tvorca na mnoge prelazilo pa opet jedan na drugog prenosio, izgledalo je da za tu priču postoje mnogi autori. Bio je građanski rat, a lјudski rod smatra da mu je dopušteno da slobodno radi i pristaje uz ono što voli. One legije koje su malo ranije bile na strani protivnika, zaboravile su vremenom na Cezareva dobročinstva koja su

293

im se nudila, a municipiji su se pridružili protivničkoj stranci — na isti su pak način od Marsa i Peligaa dolazili — kao i oni vojnici prošle noći u šatorima. Neki govori vojnika su primani vrlo ozbilјno, a ono pggo je sumnjivo, malo teže. Ponepggo su izmišlјali i oni koji su htjeli da izgledaju da su oprezniji.

30. S tih razloga sazove sastanak i poče raspravlјati o najvažnijim stvarima. Bilo je mišlјenja koja su itttla za tim da se na sve moguće načine pokuša da se Varov logor napadne, jer su smatrali da je nerad veoma štetan kada vojnici donose odluke u tom smislu. Najposlije su govorili kako je bolјe u borbi kroz hrabrost iskušati ratnu sreću, nego da nas naši napuštene opkole i da se pretrpi veoma teška kazna. Bilo je i takvih koji su mislili da se oko treće straže treba povući u Kornelijev logor da se, pošto se dobije više na vremenu, povrati duh vojnika, a u isti čas, ako bi se pggogod ozbilјnije dogodilo, da bi se uz veći broj lađa sigurnije i lakše vratili na Siciliju.

31. Kurion nije odobravao ni jedan ni drugi predpog pa je govorio da koliko jednom predpogu nedostaje odvažnosti, toliko je drugi ima previše i dok ovi računaju na veoma sramotan bijeg, oni drže da makar i na nezgodnu mjestu treba zametnuti borbu. „U što se", reče, „možemo pouzdati da bi osvojili logor koji je veoma utvrđen i lјudskom rukom i prirodnim položajem?" Ili pak, kakve ćemo koristi imati ako poslije pretrplјena velikog poraza od opsade logora odstupimo? Kao da ratni uspjeh ne pribavlјa vojskvovođama naklonost vojske, a neuspjeh mržnju! Šta promjena logora znači drugo nego sramotan bijeg i gublјenje nade i napuštanje vojske? Ne treba pošteni da posumnjaju da im se malo vjeruje, niti nepošteni znaju da ih s neko boji, jer bi im naš strah povećao oholost, a drugim bi oslabio volјu. „Ako bismo", reče, „bili sigurni u ono što se o odmetanju vojske govori, u što ja doduše vjerujem da je ili savršena laž ili da je takvo uvjerenje zaista neznatno, koliko bi bolјe bilo da se to taji i prikriva, nego da se to s naše strane potvrđuje? Ili zar ne treba da se neuspjesi vojske kao rane na tijelu kriju, kako ne bismo povećali nadu protivnika? Pa čak neki dodaju da treba da krenemo oko pola noći kako bi, u što vjerujem, veću slobodu imali oni koji bi pokušali naopako raditi. Jer poslovima koje stid ili strah obuzdava, noć je

294

najveći protivnik. Ja, naime, nemam tolike hrabrosti da bez nade smatram da treba napasti logor, a nisam ni tako plašlјiv da gubim nadu i držim da sve treba ranije pokušati, jer se uzdam da ću najvećim dijelom zajedno s vama stvoriti o tome neki sud."

32. Popggo je raspustio skupštinu, pozva vojnike na sastanak. Tu spomeiu kako se Cezar kod Korfinija koristio njihovom naklonošću pa je veliki dio Italije uz njihovu dobrotu i ugled za se pridobio. „Vas — reče — i vaše djelo svi su municipiji neprestano slijedili i nije bez razloga Cezar o vama sudio veoma lijepo, a oni veoma strogo. Pompej pak, koji nije ni u jednoj bici razbijen, ganut vašim slučajem, koji je primjer i za druge, otišao je iz Italije, a Cezar je mene, a ja sam mu bio najdraži, zatim provinciju Siciliju i Afriku, bez kojih se grad i Italija ne mogu štititi, povjerio vašoj pažnji. A ima ih koji vas nagovaraju da se od nas odmetnete. Šta je za njih poželјnije već da u isto vrijeme i nas opkole i vas opakim postupkom pridobiju? Ili šta oni mogu u gnjevu o vama gore misliti nego da ćete izdati one koji smatraju da vama sve duguju i da. ćete pasti pod vlast onih koji smatraju da su zbog vas propali? Zar niste dakle čuli za Cezareve junačke podvige u Španiji? Dvije je vojske razbio, dvojicu vojskovođa savladao i dvije provincije zadobio? Ta djela je Cezar izvršio za četrdeset dana, za koje je vrijeme neprijatelјima na vidik došao? A zar da se oni, koji se kao snažni nisu mogli oduprijeti, odupru sada kada su propali? Vi, koji ste slijedili Cezara pod sumnjivim ratnim ishodom, zar da pristanete uz pobijeđenoga pošto je jasna ratna situacija, i to kada treba da primite nagradu za vaše zauzimanje? Kažu da ste ih napustili i izdali, a spominju i raniju zakletvu. Jeste li vi Lucija Domicija, ili je Domicije vas napustio? Zar vas on nije odbacio kada ste bili spremni da podnesete krajnju nuždu? Zar nije potajno od vas tražio spas u bijegu? Zar vas on nije izdao, a Cezar svojim dobročinstvom spasio? Ko vas je dakle mogao obavezati na zakletvu, kada je on, pošto je odbacio državne časti i napustio vlast, kao običan čovjek i zaroblјenik i sam došao pod tuđu vlast? Pred vama je nova obaveza, pa popggo pogazite onu zakletvu koja vas obavezuje, obazrite se na ono što je ukponjeno izdajom vojskovođe i gubitkom građanskih prava. I ja vjerujem da vi, dok cijenite Cezara, mrzite na me. Neću da ističem

295

svoje zasluge prema vama, koje su još i s obzirom na moju želјu i vaše iščekivanje neznatne, ali su vojnipi uvijek po završetku rata tražili nagradu za svoj trud, a kakva će ona bigi, ni vi čak ne sumnjate. Zašto da ne spomenem i svoju brigu, a zašto kada je stvar u toj mjeri uspjela, i szoju sreću? Zar vam nije stalo što sam cijelu vojsku, zdravu i čitavu preveo, ne izgubivši uopšte nijedne lađe? Što sam neprijatelјsku flotu odmah po dolasku u prvom napadu uništio? Što sam dvaput za dva dana u konjičkoj bici pobijedio? Što sam iz protivničke luke i zaliva dvije stotine teretnih lađa odveo pa sam ih tako onemoućio da se ne mogu koristiti ni kopnenim putom ni lađama da dobave hranu? Takav uspjeh i takve vojskovođe vi odbijate, a povodite se za sramotom kod Korfinija, bijegom iz Italije, predajom Španija — a to su predskazanja za afrički rat! Ja sam baš želio da se nazivam Cezarevim vojnikom, a vi ste me nazvali imenom vojskovođe. Ako se za to kajete, ja vam vraćam vaše odpikovanje, a vi meni vratite moje popggovano ime, kako ne bi izgledalo da ste mi počast iz prezira dali".

33. Takvom besjedom vojnici ganuti, često su ga dok je govorio prekidali da bi se vidjelo kako s velikim bolom podnose sumnju u njihovu vjernost, a kada je pošao sa skupštine, svi su ga hrabrili da bude odvažan i da se nigdje ne ustručava boj zametnuti i njihovu vjernost i hrabrost iskušati. Kada je to učinjeno, promijenila se i njihova želјa i mišlјenje, pa je uz pristanak svih Kurion odpučio da zametne bitku čim mu se ukaže prilika, a sutradan je izveo vojnike na isto mjesto gdje se je ranijih dana bio zaustavio pa ih je postrojio u bojni red. Ni Atije Var se, međutim, nije ustručavao da čete naprijed izvede, kako ne bi propustio priliku, bilo da uznemiruje vojnike, bilo da se bori na povolјnu mjestu.

34. Između dva bojna reda nalazila se dolina, kako je to prije napomenuto, ne tako velika, ali s teškim i strmim usponom. I jedan i drugi je iščekivao neće li protivničke čete pokušati da pređu, pa bi tako na zgodnijem mjestu zametnuo borbu. U isto vrijeme opazilo se kako se sa lijevog krila cjelokupna konjica Publija Atija, a c njom zaJedno i mnogi lako naoružani vojnici u dolinu spuštaju. Kurion posla na njih konjicu i dvije kohorte Marucina, čiji prvi napad neprijatelјski vojnici ne mogoše izdržati, nego

296

pustivši konjima uzde, pobjegnu svojim, a popggo su ih napustili lako naoružani vojnici, koji su s njima zajedno trčali, naši su ih opkolјavali i ubijali. Sav Varov bojni red, koji je bio okrenut na ovu stranu, vidio je kako njihovi bježe i kako ih ubijaju. Tada Rebil, Cezarev legat, koga je Kurion sa sobom sa Sicilije bio doveo, a znao je da u vojničkom poslu ima veliko iskustvo, reče: „Vidiš, Kurione, kako je neprijatelј preplašen pa zašto oklijevaš da iskoristiš priliku?" On je izgovorio samo to jedno da bi se vojnici sjetili onoga pggo su mu dan ranije obećali, pa naredi da ga prate i potrča ispred svih. Dolina je bila dosta strma, pa je prilikom uspinjanja vojnici ne bi lako savladali da ih njihovi nisu pomagali. Ali duh Atijevih vojnika, obuzet strahom i bijegom i ubistvom, nije uopšte pomišlјao na otpor i svi su mislili da ih konjica već opkolјava. Stoga, prije nego se strijela mogla odapeti, ili se naši vittte približiti, cjelokupna Varijeva vojska okrenu leđa i povuče se u logor.

35. Na tom bijegu je nekakav Fabije Peligao, jedan iz poslјednjih redova Kurionove vojske, pratio prvu četu bjegunaca pa je iz svega glasa vičući zvao Vara po imenu i tražio ga, tako da je izgledalo da je to jedan od njegovih vojnika, da ga na nepggo podsjeća i želi da mu nešto kaže. A kada to ovaj češće pozivan opazi i zastade, pa upita ko je to, ili šta želi, onaj zamahnu mačem prema otkrivenu ramenu i malo je nedostajalo da ubije Vara, ali on taj njegov pokušaj i opasnost, podigavši štit, izbježe. Fabije opkolјen najbližim vojnicima bude ubijen. Zbog mnopggva i meteža bjegunaca kapije logora su bile zakrčene, i put zapriječen, pa ih je na tome mjestu više poginulo bez borbe, nego u borbi ili bijegu. Nije mnogo nedostajalo pa da ih čak i iz logora istjeraju. Neki odmah iz istih stopa požure prema gradu. Ali, kako su tada prirodni položaj i utvrđenje logora sprječavali prilaz gradu, a Kurionovi vojnici, koji su krenuli u borbu, oskudijevali u onome što je bilo potrebno za osvajanje logora, Kurion povuče vojsku u logor, pri čemu su mu svi osim Fabija ostali nepovrijeđeni, dok je oko šest stotina protivnika bilo pobijeno, a hilјadu ranjeno. Svi su se oni, poslije odlaska Kuriona, mnogi pretvarajući se da su ranjeni, a mnoš zbog straha, povukli iz logora u grad.

297

Opazivši to Var, a saznavši i za strah vojske, ostavi u logoru trubača i tobože nekoliko šatora, pa oko treće straže povuče u titttiii vojsku u grad.

36. Idućeg dana Kurion odluči da opsijeda Utiku i da je opaše nasipom. U gradu je bilo mnoštvo stanovnika Utike, nenaviklo na rat zbog dugotrajna mira. Oni su s Cezarem bili veoma veliki prijatelјi zbog izvjesnih usluga koje im je činio, a skupštinu, koja se sastojala od različitih rodova, obuze strah zbog ranijih bitaka. Stoga su svi već javno govorili o predaji, a Publija Atija nagovarali da im svojom tvrdoglavošću ne pokvari situaciju. Dok se o tome raspravlјalo, stigoše i poslanici kralјa Jube i rekoše da on dolazi s velikom vojskom pa upozoriše na čuvanje i odbranu grada. Taj im događaj utiša uznemirena srca.

37. To isto bilo je javlјeno Kurionu, ali se tome izvjesno vrijeme nije morala vjera pokloniti, pošto je imao toliko pouzdanja u svoju sreću. Već su u Afriku stizale vijesti i pisma o Cezarevim uspjesima u Španiji. Svim tim okolnostima ohrabren, smatrao je da kralј neće ništa protiv njega preduzimati. Ali, kada je pre_ ko izvjesnih izvjestilaca saznao da njegove čete od Utike nisu daleko ni dvadeset hilјada koraka, napustivši utvrde povuče se u Kornelijev logor. Tu poče da doprema žito, utvrđuje logor i sakuplјa građu i odmah poruči na Siciliju da mu se pošalјu dvije legije i preostala konjica. Logor je bio veoma prikladan za vođenje rata, kako prirodnim položajem, tako i utvrđenim mjestom, blizinom mora i vode, i obilјem soli, čija je velika količina bila već iz obližnjih solana onamo sakuplјena. Nije se moglo oskudijevati u drvenoj građi zbog mnoštva stabala, a ni u žitu, jer su polјa bila veoma rodna. Stoga, uz sporazum svih svojih, Kurion se spremao da ostale čete očekuje i rat vodi.

38. Pošto je tako odlučeno i odluke odobrene, čuo je od nekih prebjega iz grada da je Juba od rata sa susjedom odustao, da je zbog nesporazuma sa Lepitanima u kralјevini ostao, a da je svoga vojvodu Saburu poslao i on se sa nekoliko četa približava Utici. Takvim vijestima je neoprezno povjerovao, odluku promijenio i naumio da se upusti u borbu. Da bi donio takvu odluku, mnogo mu je doprinijela mladost, jak duh, uspjeh iz ranijeg vremena i uvjerenje da će stvar dobro voditi. Potaknut takvim

298

okolnostima, posla cjelokupnu konjicu početkom noći prema neprijatelјskom logoru na rijeku Bagradu. Na čelu logora bio je Sabura, o kome se ranije čulo, a kralј je išao za njim sa svim četama i smjestio se udalјen od Sabure na šest hilјada koraka. Upućeni konjanici noću prevale put pa napadnu neprijatelјe, koji su bili naivni i koji se nisu nadali. A Numiđani, prema nekakvoj varvarskoj navici, raštrkani bez ikakva reda, zauzmu mjesta. Pošto su iza sna probuđene napali, pobiju ih veliki broj, dok mnoš u velikom strahu pobjegnu. Kada se to dogodilo, konjanici se Kurionu vrate i zaroblјenike mu dovedu.

39. Oko četvrte straže Kurion sa svim četama bijaše izašao, a kao zaštitu logoru ostavio je pet kohorata. Pošto je izašao naprijed na šest hilјada koraka, susrete konjanike i sazna za događaj pa upita zaroblјenike ko je zapovjednik logora kod Bagrade, a oni odgovoriše: Sabura. U nastojanju da okonča putovanje, propusti da upita i za ostalo pa opazivši u blizini bojne znakove, reče: „Da li vidite, vojnici, kako se besjeda zaroblјenika slaže sa prebjezima? Kralјa nema, a neznatne čete, koje su poslate, nisu ravne ni malom broju konjanika? Zato krenite prema plijenu i prema slavi, kako bi već mogli da počnemo misliti o vašim nagradama i o iskazivanju zahvalnosti". Veliko je bilo samo po sebi ono što su izveli konjanici, osobigo kada se njihov mali broj uporedi sa mnopggvom Numiđana. Ipak su oni to i suviše spominjali, kao što lјudi rado ističu svoju slavu. Pored toga, oni su pred sobom nosili mnogi plijen, a vodili zaroblјene lјude i konjanike, pa je izgledalo da sve što se propusti u vremenu, odugovlači pobjedu. Tako je za želјe Kurionovih vojnika postojala nada. On naredi da ga konjanici prate i ubrza marš da što žešće mogae napasti one koji su prestrašeni od bijega. A ovi, izmoreni putovanjem preko cijele noći, nisu ga mogli u stopu pratiti, već su jedni tu, a drugi tamo zaostajali. Pa čak ni ta okolnost nije pokolebala Kuriona U nadi.

40. Sabura je obavijestio Jubu o noćnoj bici pa je on Saburi uputio dvije hilјade španskih i galskih konjanika, koje je običavao da ima uza se kao zaštitu, a i onaj dio pješaka u koje je imao najveće pouzdanje, a sam je sa ostalim četama i šezdeset slonova polako krenuo za njim. Sabura je naslućivao da će doći i sam Kurion, popggo

299

naprijed pošalјe konjanike pa postroji čete konjanika i pješaka te im naredi da, pretvarajući se da se boje, malo zaostanu i korak uspore, a da će on kada bude trebalo dati znak za borbu i narediti ono što situacija bude zahtijevala. Kurion je uz raniju nadu spojio postojeću situaciju pa misleći da neprijatelјi bježe, odvede čete sa višeg položaja u ravnicu.

41. Kada je s toga mjesta podalјe krenuo, a vojska mu već zbog napora bila premorena, zaustavi se pošto je prevalio šesnaest hilјada koraka. Sabura svojim dade znak, postroji bojni red pa poče da jedinice obilazi i da ih hrabri. Ali se pješadijom tobože izdaleka koristio, a konjiCu je u borbu uputio. Ni Kurion nije ostao besposlen pa je svoje sokolio da svu nadu ulože u hrabrost. Čak ni pješacima koji su bili premoreni, ni konjanicima kojih je bilo malo, a od napora bili istrošeni, nije nedostajalo želјe ni hrabrosti za borbu, ali ovih je bilo na broju dvije stotine, a ostali su na putu bili zaostali. Na koju god bi stranu napad izvršili, natjerali bi neprijatelјa da se povlači s mjesta, ali niti su one koji su bježali mogli podaleko progoniti, a ni svoje konje jače podbadati. A neprijatelјska konjica poče s oba krila naš bojni red obilaziti i leđima okrenute vojnike gaziti. Kad god bi kohorte istrčale naprijed iz bojnog reda, Numiđani bi odvažno i brzo napad natttih izbjegavali pa bi ponovo, povlačeći se do svojih bojnih redova, naše obilazili i od bojnog reda odvajali. Tako se činilo da nije sigurno na mjestu ostati i bojne redove čuvati, a ni istrčavati, pa se opasnosti izvrgavati. Neprijatelјske čete, pošto je kralј slao pomoć, često su se povećavale, a naše su vojnike zbog umora snage napuštale pa u isto vrijeme oni koji su dopali rana niti su mogli iz bojnog reda izaći, niti su mogli biti preneseni na sigurno mjesto, jer je sav bojni red bio opkolјen neprijatelјskom konjicom. Ovi, izgubivši nadu na svoj spas, kao što imaju običaj da čine lјudi u zadnjim časovima života, ili su jadikovali nad svojom smrću, ili svoje roditelјe preporučivali nekome koji bi se slučajno mogao spasiti od te opasnosti. Sve je bilo ispunjeno strahom i kukanjem.

42. Kada je Kurion, popggo su svi bili prestravlјeni, shvatio da se ni njegovo nagovaranje ni molbe ne slušaju, smatrao je da je u ovoj žalosnoj situaciji preostala jedina nada na spas da svi zauzmu najbliže brežulјke pa naredi da

300

se onamo ponesu bojni znakovi. Ali njihje konjica, koju je Sabura poslao, prije zauzela. Tada dakle naši zapadnu u najveće očajanje pa jedan dio bude na bijegu ubijen od konjice, a drugi neozlijeđeni umru. Zapovijednik konjice Gnej Domicije, okružen malim brojem konjanika, nagovori Kuriona da u bijegu potraži spas i požuri u logor, a on mu obećava da ga neće napustiti. A Kurion, pošto je izgubio vojsku koju je od Cezara na povjerenje dobio, čvrsto izjavi da mu se na vidiku nikada neće pokazati i tako boreći se bude ubijen. Veoma mali broj konjanika povuče se iz borbe, a oni za koje je rečeno da su uz zadnju četu zaostali da bi konje odmorili, opazivši bijeg cijele vojske, zdravi i čitavi se u logor povuku. Pješaci svi do jednog izganu.

43. Popggo je za to doznao kvestor Marcije Ruf, koga je Kurion ostavio, hrabrio je svoje da ne klonu duhom. Oni su ga molili i preklinjali da ih lađama vrati na Siciliju. On obeća i naredi zapovjednicima brodova da početkom večeri sve čamce uz obalu pritjeraju. Aš je kod svih vladao toliki strah, da su jedni govorili da Jubine čete dolaze, a drugi da Var navalјuje s legijama pa čak da vide i prašinu od onih koji dolaze, ali se od toga uopšte ništa nije dogodilo. Neki su opet naslućivali da će neprijatelјska flota brzo doploviti. I tako, pošto su svi bili prestrašeni, svako je sebi tražio utjehu. Oni pggo su bili na brodovima žurili su da krenu. Nјihov je bijeg zapovjednike teretnih lađa uznemiravao, a mali ih je broj došao na službu i pod komandu. A po krcatim obalama bila je tolika navala, ko će se od velikog broja najprije ukrcati, da su neke zbog mnoštva i tereta potonule, a drugi su zbog straha od toga oklijevali da bliže priđu.

44. Tako se dogodilo da je mali broj vojnika i domaćina, koji je uživao ili milost i sažalјenje, ili je mogao do lađa doplivati, prihvaćen pa je zdrav i čitav stigao do Sicilije. Ostale čete, popggo su preko noći poslale Varu centurione u vidu legata, predale su mu se. Sutradan je Juba opazio pred gradom kohorte tih vojnika pa ističući kako je to njegov plijen, naredio je da ih veliki broj pobiju, a mali broj odabranih vrati u kralјevinu. Var se žalio da je onaj pogazio zadanu riječ, ali se nije usudio da mu se suprotstavi. Sam jašući na konju dođe u grad, uz pratnju mnogih senatora, među kojim je bio Servije

301

Sulpicije i Licinije Damasip, pa odpuči i naredi da se u Utici za nekoliko dana uradi ono što je želio, te se poslije nekog vremena sa svim četama vrati u kralјevinu.

1. Za Cezareve diktature održani su izbori pa su za konzule izabrani Julije Cezar i Publije Servilije, a to je pak bila godina kada mu je prema zakonima bilo dozvolјeno da postane konzul. Popggo je te poslove obavio, kako je u cijeloj Italiji bilo mučno doći do zajma, a pozajmlјeni novac se nije vraćao, odpuči da se izaberu posrednici i preko njih izvrši procjena zemlјe i pokretnog imetka, koliko je šta od Tora prije rata vrijedilo pa da se to vjerovnicima preda. Smatrao je da je to najprikladnije da se ukponi i umanji strah od novih zaduženja, pošto se to obično javlјa poslije ratova i građanskih nereda, pa da se sačuva povjerenje u dužnike. Isto je tako na predpog pretora i narodnih tribuna pred narodom oprostio od kazni neke građane osuđene prema Pompejevu zakonu zbog pretjerane pohlepe, u ono vrijeme kada je Pompej imao u gradu pomoć legija. Tada se sudski postupak obavlјao za jedan dan, i to tako što su jedni preslušavali, a drugi presudu donosili pa su mu se neki u početku građanskog rata ponudili da mu, ako želi, ponude svoju pomoć u ratu i on je smatrao kao da se koristio njihovom uslugom koju su mu ponudili. Odpučio je da im prema narodnom sudu treba ranije vratiti prava, nego da se čini da su njegovom naklonošću prihvaćeni i da ne izgleda da je nezahvalan u uzvraćanju lјubavi ili drzak u oduzimanju narodu prava na pomilovanje.

2. Za ove poslove za latinske praznike i sve izbore uze jedanaest dana, odreče se diktature i krenu iz grada pa stiže u Brundizij. Naredi

da tamo dođe dvanaest legija i cjelokupna konjica. Ali je samo toliko lađa pronašao da se jedva moglo prevesti petnaest hilјada vojnika legionara i šest stotina konjanika. Jedino je ovo (oskudica u lađama) Cezaru nedostajalo da rat brzo završi. Pa i same ove čete su stoga u manjem broju ukrcane što su mnogi (Gali) zbog tolikih ratova nedostajali, a i dugačak put po Španiji umanjio ih je u velikom broju i na kraju teška jesen u Apuliji i oko Brundizija narušila je zdravlјe cijele vojske, koja je bila iz najzdravijih krajeva Galije i Španije.

3. Pompej je iskoristio godinu dana roka da sakupi čete,

302

jer je bio slobodan od rata, a miran od neprijatelјa pa je sakupio veliku flotu iz Azije, Kikladskih ostrva, Korkire, Atene, Ponta, Bitinije, Sirije, Kilikije, Fenikije i Egipta, a pobrinuo se i da po svim mjestima izgradi golemu flotu i naredio svim kralјevima Azije i Sirije i dinastima i tetrarsima i slobodnim narodima Ahaje da mu dostave veliku količinu novca. Natjerao je i zakupnička društva provincija koje su bile njegove da mu izbroje novac.

4. Od rimskih građana stvorio je devet legija: pet iz Italije, koje je bio preveo, jednu staru iz Kilikije, koju je, popggo je formirana iz dvije, zvao bliznicom, jednu od starih vojnika sa Krete i iz Makedonije, koje su ranije vojskovođe bile otpustile pa su se zaustavili u ovim provincijama, a dvije iz Azije za koje se pobrinuo konzul Lentul da se popišu. Osim toga, veliki broj je iz Tesalije, Beotije, Ahaje i Epira razdijelio na legije pod imenom dopune, pa ih je pomiješao s Antonijevim vojnicima. A zatim očekivao je dvije legije iz Sirije sa Scipionom, a imao je i tri hilјade strijelaca sa Krete, iz Lakedemona, sa Ponta, Sirije i ostalih država, kao i dvije kohorte praćkara sa po šest stotina lјudi, a bilo je i sedam hilјadakonjanika. Od ovih je Dejotar doveo šest stotina Gala, Ariobazan iz Kapadokije pet stotina, a isti broj je predao i Kot iz Trakije i poslao sina Sadalu. Iz Makedonije ih je bilo dvije stotine, a na čelu im je bio Rascipol, koji se isticao hrabrošću. Iz Aleksandrije je bilo pet stotina Gabinijevih Gala i Germana, koje je tu Aul Gabinije kod kralјa Ptolomeja radi zaštite bio ostavio, a Pompejev sin ih je s flotom bio doveo. Osam stotina je sakupio između svojih robova i pastira, a tri stotine su dali Tarkondarije Kastor i Domilaus iz Galogrecije — od kojih je jedan zajedno došao, a drugi sina poslao. Dvije stotine su iz Sirije od Komagena Antioha, kome je Pompej velike nagrade dodijelio, a s tom jedinicom su bili poslati mnogi strijelci. Ovamo je dodao Dardane i Bese, djelimično plaćenike, a djelimično 'sakuplјene~ili po naređenju ili zbog naklonosti, a isto tako Makedonce, Tesalce i druge iz ostalih naroda i država pa je ispunio onaj broj koji smo ranije spomenuli.

5. On je sakupio jako veliku količinu žita iz Tesalije, Azije, Egipta, Krete, Kirene i drugih pokrajina. Odlučio je da zimuje u Dirahiju, Apoloniji i svim primorskim gradovima, da Cezaru spriječi prelaz preko mora, na je s

303

toga razloga po čitavoj morskoj obali rasporedio flotu. Na čelu egapatskih lađa bio je Pompejev sin, azijskim je komandovao Decim Lelije i Gaj Tribonije, sirijskim Gaj Kasije, rodskim Gaj Marcel sa Gajem Kaponijem, a liburnijskim lađama i ahajskom flotom zapovijedao je Skribonije Libon i Marko Oktavije. Ipak je čitavoj pomorskoj službi bio pretpostavlјen Marko Bibul i vrhovna komanda pripadala je njemu.

6. Kada Cezar dođe u Brundizij, održa skupštinu pred vojnicima, a pošto je kraj naporima i opasnostima bio skoro došao, rekao je neka mirne duše robove i prtlјagu ostave u Italiji, a da se sami bez tereta ukrcaju u lađe kako bi se pggo veći broj vojnika mogao smjestiti, a neka

321

se oni zbog pobjede, a i njegove darežlјivosti mnogo čemu nadaju. Kada su svi povikali neka zapovijeda što želi i da će drage volјe izvršiti sve što bude naredio, četvrtoga januara odriješi lađe. Na njima je bilo ukrcano, kao što je gore navedeno, sedam legija. Idućeg dana pristade uz kopno. Između Keraunijskih stijena i drugih opasnih mjesta zauzeo je mirno sjedište, bojeći se da sve luke, kako se mislilo, drže protivnici pa je na onom mjestu koje se zove Paleste, sa svih lađa, koje su bile sve do jedne neoštećene, iskrcao vojnike.

7. U Oriku su bili Lukrecije Vespilon i Minucije Ruf sa osamnaest azijskih lađa i oni su im bili komandanti po naređenju Decima Lelija, dok se na Korkiri nalazio Marko Bibul sa stotinu i deset lađa. Ali se ni ovi nisu u se pouzdali niti se usudili da iz luke krenu, iako je Cezar za osiguranje vodio svega dvanaest ratnih lađa, među kojima su četiri bile pokrivene. Ni Bibul, čije su lađe bile slabo opremlјene, a mornari se razišli, nije mogao dovolјno rano izaći u susret, jer je Cezar na kopnu ugledan prije nego je uopšte glas o njegovu dolasku dopro u te krajeve.

8. Popggo je iskrcao vojnike, Cezar je iste noći vratio lađe u Brundizij, kako bi mogle prevesti ostale legije i konjicu. Za taj posao bio je određen legat Fufije Kalen, da u prevozu lađa upotrijebi brzinu. Ali kako su lađe sa kopna docnije isplovile, a nisu koristile noćni vjetar, nastradaju pri povratku. Bibul je već u Korkiri obaviješten o Cezarevu dolasku pa je nadajući se da će naići na neki dio natovarenih lađa, naišao na prazne, te je, osvojivši ih oko trideset, iskalio na njih bijes zbog svoje nemarnosti i tuge. Sve ih je spalio i u istom ognju mornare i zapovjednike lađa uništio, nadajući se da će se drugi zbog velike kazne prepasti. Popggo je završio taj posao, od Sasona do luke

21 Gaj Julije Cezar

305

Orika zauzeo je položaje i sve obale duž i poprijeko pomoću flote, pa pošto je straže pažlјivije razmjestio, sam je po najžešćoj buri bdio na lađama ne izbjegavajući nikakav napor ili trud i ne očekujući pomoć, ako bude mogao doći do Cezareve veze. . . . .

9. Poslije odlaska brzih lađa iz Ilirika, Marko Oktavije sa onim lađama koje je imao stiže u Salonu. Pobunivši tu Dalmate i ostale varvare, odvrati Isu od Cezareva prijatelјstva. Kada se opština u Saloni ni obećanjima, a ni ukazivanjem na opasnost nije mogla skloniti, odluči da opsijeda grad. Taj grad je osiguran i prirodnim položajem i brežulјkom. Ali se rimski građani, izgradivši drvene kule, brzo obezbijediše, a pošto su za otpor bili slabi, jer su bili malobrojni, a uz to su često i rana dopadali, latiše se poslјednjeg sredstva pa sve odrasle robove oslobodiše i odsjekavši kose svim ženama. napraviše bacače. Kadaje saznao za njihovu odluku, Oktavije opasa grad sa pet logora pa ih u isto vrijeme opsadom i napadom poče da potiskuje. Oni, spremni da sve podnose, najviše su se mučili zbog oskudice u hrani. Zbog toga su poslali Cezaru legate i od njega tražili pomoć, a ostale nevolјe kako su mogli sami su podnosili. I pošto je prošlo dugo vremena, a dugotrajna opsada učinila Oktavijeve vojnike neopreznim, kada su se oni udalјili, ugrabili su priliku oko podne pa su žene i djecu po bedemu rasporedili da štogod od svakodnevne slike ne bi nedostajalo te su sami, stvorivši četu od onih koje su ranije u velikom broju oslobodili, na najbliži Oktavijev logor navalili. Pošto su ga osvojili, istim su jurišem napali drugi, zatim treći i četvrti i na kraju poslјednji pa su ih iz svih logora istjerali, a kada su veliki broj pobili, ostale su, pa štaviše i Oktavija prisilili da pobjegnu na lađe. To je bio ishod opsade. Već se i zima približavala, pa se Oktavije,

pošto je pretrpio tolike neuspjehe, izgubivši nadu na zauzimanje grada, povrati Pompeju u Dirahij.

10. Istakli smo kako je Pompejev prefekt Lucije Vibulije Ruf dvaput bio dopao Cezareva zaroblјeništva, i kako ga je on pustio, jedanput kod Korfinija, a drugi put u Španiji. Nјega je Cezar, zbog dobročinstava koja mu je činio, smatrao dostojnim povjerenja na ra je s porukama poslao Gneju Pompeju jer je znao da baš on kod Pompeja

306

uživa ugled. Ovo je dakle bio sadržaj poruka: treba da i jedan i drugi okončaju tvrdoglavost i odstupe od oružja, a da se više ne igraju sudbinom. Dovolјno je s obje strane pretrplјenih nevolјa, koje bi mogli imati kao pouku i pravilo da se ustegnu u budućim slučajevima: jedan je istjeran iz Italije, izgubio je Siciliju i Sardiniju i dvije Španije, a u Italiji i Španiji sto i trideset kohorata rimskih građana, a za drugoga je dovolјan razlog smrt Kurionova, poraz vojske u Africi i predaja Antonijevih vojnika kod Kurikte, pa neka poštede i sebe i državu, jer šta u ratu znači sreća, dovolјan su mu dokaz njegovi porazi. Ovo je jedini momenat da se o miru povede računa, dok i jedan i drugi imaju u se pouzdanja i dok se čini da su obojica jednaki, jer ako sreća samo malo bude jednom naklonjena, onaj koji bude izgledao jači neće se pridržavati mirovnih ugovora, niti će biti zadovolјan pravičnim ishodom ako se pouzda da će sve dobiti. Budući se mirovni ugovori nisu mogli ranije sklopiti, treba ih tražiti u Rimu od senata i rimskog naroda. To je u interesu države, a i njima samim treba da se svidi ako se obojica u skupštini odmah zakunu da će u tri iduća dana raspustiti vojsku. Pošto se raspusti vojska i pomoćne čete, onda će, htjeli ne htjeli, prema odluci naroda i senata i jedan i drugi biti zadovolјan. Da bi se to što lakše moglo Pompeju odobriti, on će sve svoje kopnene i gradske čete raspustiti.

11. Pošto je to Vibulije (u Korkiri) izložio, smatrao je da je isto tako potrebno da Pompej bude obaviješten o iznenadnom Cezarevu dolasku, a da bi mogao donijeti takvu odpuku, prije nego se počne raspravlјati o ponudama, neprestano je noću i danju putovao i po svim gradovima konje mijenjao, kako bi brzinu povećao, da stigae do Pompeja i javi da Cezar dolazi. U to vrijeme Pompej je bio u Kandaviji i putovao iz Makedonije u zimovnike u Apoloniju i Dirahij. Ali uznemiren novim događajem, krenu u Apoloniju bržim maršem, da Cezar ne bi osvojio gradove primorske obale. Međutim, onaj istoga dana, iskrcavši vojnike, krenu u Orik. Kada je tamo došao, Lucije Torkvat, koji je po naređenju Pompejevu bio zapovjednik grada i tu držao posadu Partina, pokuša da zatvorivši kapije brani grad. Pošto je naredio da se Grci popnu na bedem i da se late oružja, oni izjave da se neće boriti protiv države rimskoga naroda, a kada građani međutim čak na svoju ruku pokušaše

307

da Cezara prime, zapovjednik, izgubivši nadu na svaku pomoć, otvori kapije pa i sebe i grad Cezaru predade, a ovaj ga zato zdrava i čitava ostavi.

12. Zauzevši Orik, Cezar bez ikakva oklijevanja krenu u Apoloniju. Čuvši za njegov dolazak, Lucije Staberije, koji je tu bio zapovjednik, poče da vodu doprema u tvrđavu i da je osigurava, a od stanovnika Apolonije zatraži taoce. Oni međutim rekoše da ih neće dati, niti će kapije pred konzulom zatvoriti i neće donositi drukčiju odpuku, nego što bi to želјela cijela Italija (rimski narod). Kada je saznao za njihovu želјu, Staberije pobježe iz Apolonije. Oni Cezaru legate pošalјu i prime ga u grad. Za njima se povedu Bilidenzi Amantini i ostale susjedne države, a i cijeli Epir, pa popggo pošalјu Cezaru legate, obećaju da će izvršiti sve što bude naredio.

13. A Pompej, popggo je čuo za događaje koji su se odigrali u Oriku i Apoloniji, poboja se za Dirahij pa putujući danju i noću požuri onamo. U isto vrijeme se govorilo da se Cezar približava, pa pošto je žureći sastavio noć i dan i putovanja nije prekidao toliki strah obuze njegovu vojsku da su gotovo svi iz Epira i susjednih pokrajina napustili bojne znakove, a većina je odbacila oružje tako da je taj marš bio sličan bijegu. Api kada se Pompej zaustavio blizu Dirahija i naredio da se razmjeri logor, a vojsku strah već tada bio obuzeo, prvi Labijen istupi naprijed pa se zakle da ga neće napustiti i da će istu sreću s njim dijeliti kakvu god mu sudbina bude donijela. Na to se isto zakunu i ostali legati, a za njima se povedu vojni tribuni i centurioni, pa se na isto zakune i cijela vojska. Cezar ubrza putovanje prema Dirahiju pa se konačno zaustavi te na rijeci Apsu u zemlјi Apolonijata podiže logor, da bi države, koje su to dobro zaslužile, uz pomoć utvrda i straža bile sigurne pa odpuči da tu očekuje dolazak ostalih legija iz Italije i da pod šatorima zimuje. To isto učini i Pompej pa podigavši logor preko rijeke Apsa, cijelu vojsku i pomoćne čete onamo prevede.

14. Kada je Kalen u Brundiziju legije i konjicu, kako muje Cezar naredio, na onoliko lađa ukrcao koliko mu je to prilika dopuštala, on odriješi lađe pa pošto se malo od luke odmaknu, od Cezara primi pismo u kome ga obavještava da protivnička flota drži luku i sve obale. Čuvttti za to, povuče se u luku i sve lađe povrati. Jedna od njih, koja je bila uporna i nije se naredbi Kalenovoj pokoravala, jer je bila bez

308

vojnika, a privatno je lice njom upravlјalo, doplovila je do Orika pa ju je Bibul zarobio. On je od robova i slobodnih lјudi pa do nedoraslih dječaka sve kaznio i do jednog ih poubijao. Tako je od malo vremena, a velika slučaja zavisio spas čitave vojske.

15. Bibul se, kako je gore istaknuto, nalazio s flotom kod Orika pa kao što je on Cezara onemogućavao na moru i lukama, tako je ovaj njega sprječavao na čitavom kopnu one pokrajine. Pošto je rasporedio straže, Cezar je dakle držao sve obale i nije bilo mogućnosti ni da se ide u drva, ni po vodu, niti da se lađe privežu za kopno. Situacija je dakle bila veoma teška pa su bili izvrgnuti oskudici u nužnim stvarima dotle, da su bili prisilјeni kako ostale životne namirnice, tako i drva i vodu na teretnim lađama da prevoze sa Korkire. Još se desi u isto vrijeme da su se mučili težim neprilikama i bili prisilјeni da sa koža, kojim su lađe bile pokrivene, hvataju noćnu rosu. Te neprilike su ipak strplјivo i ravnodušno podnosili i smatrali su da ne smiju obale prazne ostaviti i luke napustiti. Ali dok su bili u neprilikama koje sam naveo, a Libon se udružio s Bibulom, obojica su razgovarali sa lađa sa legatima Manijem Acilijem i Stacijem Murkom, od kojih je jedan bio zapovjednik gradskih bedema, a drugi bio na čelu kopnene zaštite: oni žele da s Cezarem o veoma važnim stvarima razgovaraju, ako im se za to pruži prilika. Da bi stvar bila sigurna, ovome su malo dodali, kako bi izgledalo da žele pregovarati o miru. Oni međutim zatraže da se zavede primirje i to od njih isposluju. Izgledalo je da je ono što su iznosili velika stvar, a znali su da to Cezar silno želi pa su smatrali da su Vibulijeve poruke nešto uznapredovale.

16. Cezar je u to vrijeme krenuo sa jednom legijom da pridobije ostale gradove i da se opskrbi hranom, u čemu je dosta oskudijevao, pa je došao do grada Butrota (a on je nasuprot Korkiri). Tu su ga Acilije i Murko pismom obavijestili o Libonovim i Bibulovim zahtjevima pa je ostavio legiju i sam se u Orik vratio. Kada je onamo stigao oni su pozvani na razgovor. Libon se pojavi i ispriča Bibula, popggo je on bio veoma lјutit, a s Cezarem je bio u ličnom neprijatelјstvu koje potiče od edilske i pretorske službe, pa je izbjegao razgovor da ne bi stvar od velike nade i veoma velike koristi uslijed njegove naprasitosti bila pokvarena. Nјegova je najveća želјa bila da se sporazumiju i da se uzdrže od oružja, ali on za to nema nikakve mogućnosti, jer

309

prema odpuci vijeća Pompeju su dali najveću vlast u ratnim i svim poslovima. A pošto saznaju Cezareve zahtjeve, oni će Pompeju uputiti poslanike, a on će na njihov poticaj sve ostalo lično obaviti. Neka u međuvremenu traje primirje, dok se od njega mognu vratiti, i neka jedan drugome ne čini štete. Uz ovo je nešto malo dodao i o drugom poslu i o svojoj vojsci i pomoćnim četama.

17. Cezar je smatrao da mu tada ie treba na to odgovarati, a ni mi ne mislimo da sada ima dovolјno razloga da to ostane u sjećanju. Cezar je zahtijevao da mu bude slobodno da bez opasnosti pošalјe legate Pompeju, pa da se oni sami obavežu da će to učiniti, ili da ih lično prime i njemu odvedu. A što se tiče primirja, ratna situacija je tako podijelјena da oni flotom zaustavlјaju lađe i pomoćne čete, a on njih opet ometa u dobavlјanju vode i prilaženju na kopno. Ako žele da im se to dozvoli, neka sami povuku straže s primorskih mjesta, pa ako se budu toga držali, i on će takođe pri tome ostati. Ipak se može s uspjehom raditi na pregovaranju, ako tome i ne bude udovolјeno, jer to njemu ne služi kao zapreka. Libon niti primi Cezareve legate, niti htjede da ih zaštiti od opasnosti, nego svu stvar prebaci na Pompeja i jedino je radio oko primirja i na tome veoma čvrsto stajao. Kada je Cezar shvatio da je on svu besjedu usmjerio na to da izbjegne momentanu opasnost i bijedu, i da nema nikakve nade za mirovni pregovor, povuče se da i dalјe razmišlјa o ratu.

18. Bibul je vittte dana ometan da stupi na kopno, a od hladnoće i napora teška ga je bolest savladala, jer se nije mogao ni liječiti, a nije htio ni preduzetu obavezu napustiti, pa tako nije mogao ni teškoj bolesti odolјeti. Pošto je umro, ni na jednog pojedinca nije prešla vrhovna vlast, nego je svaki pojedinačno upravlјao svojom flotom prema sopstvenom nahođenju. Kada se smirio ustanak što ga je izazvao iznenadni Cezarev dolazak, Vibulije je, čim se Ha-sana prilika, pozvavši Libona i Lucija Lukeja i Teofana, s kojima je Pompej imao običaj da se dogovara o najvažnijim stvarima, odpučio da raspravlјa o Cezarevim porukama. Tek što je započeo besjedu, Pompej ga je prekinuo i zabranio mu da dalјe govori. „Što meni", reče, „treba život ili građansko pravo, što bih ga, čini se, uživao prema Cezarevoj milosti? Takvo mišlјenje neće se moći opovrgnuti kada se bude

310

smatralo da sam se vratio iz Italije, iz koje sam krenuo, pošto se rat završio." Cezar je ovo saznao od onih koji su bili prisutni razgovoru. Ipak je na drugi način putem pregovora pokušao da radi oko mira.

19. Između dva logora, Pompejeva i Cezareva, nalazila se samo jedna rijeka Apso pa su vojnici često između sebe vodili razgovore i prema sporazumu onih koji su razgovarali nije, dakle, odapeta nijedna strijela. Poslao je legata Publija Vatinija na samu obalu rijeke da govori o onome pggo se najviše odnosi na mir i da često jakim glasom upita, da li je dozvolјeno da građani građanima legate šalјu, kada je to bilo dozvolјeno bjeguncima sa pirinejskih planina i razbojnicima, a osobito onda kada rade na tome da se građani s građanima ne tuku oružjem. Mnogo je toga izrekao dosta blago, kako je to dolikovalo i njegovu spasu i spasu drugih, pa su ga i jedni i drugi vojnici ćutke saslušali. Odgovor je s druge strane stigao da Aul Varon obećava da će drugoga dana na razgovor doći i zajedno razmotriti na koji način legati mogu bezbjedno doći, i ono što žele izložiti, pa se za takav razgovor uglavi i određeni rok. Kada su tamo slijedeći dan došli, veliko se mnoštvo sa svih strana sakupilo i mnogo se od toga očekivalo pa je izgledalo da je pažnja svih usredsređena na mir. Iz te mase istupi Tit Labijen pa spustivši glas poče da govori o miru i da se prepire s Vatinijem. Nјih usred govora prekidoše iznenada sa svih strana odapete strijele, koje on zaštićen oružjem vojnika izbježe, ali je ipak Bete broj ranjen, a među njima Kornelije Balb, Marko Plocije, Lucije Tiburcije i neki centurioni i vojnici. Tada će Labijen: „Prestanite, dakle, da razgovarate o miru, jer među nama ne može biti nikakva mira ukoliko se ne donese Cezareva glava."

20. U isto vrijeme Pretor Marko Celije Ruf preduzeo je odbranu dužnika pa je početkom magistrata smjestio svoju kancelariju pokraj sjedišta gradskoga pretora Gaja Trebonija i obećavao da će biti na usluzi, ako bi kogod pravio priziv na procjenu i isplatu, što se putem suda obavlјalo, a to je Cezar lično bio odredio. Aš se dogodilo i zbog pravedne odluke i Trebonijeve čovječnosti, koji je smatrao da u to vrijeme pravdu treba blago i mirno krojiti, da se nisu mogli naći oni koji bi izvršili priziv. Jer ispričavati se možda siromaštvom, ili se tužiti na sopstvenu nesreću, ili na vremena, i iznositi teškoće prilikom licitacije, osobina je osrednjeg karaktera. A kakvi su to besramni karakteri koji priznaju da su dužni, a

311

ipak su sačuvali neokrnjene imetke? Stoga, niko se nije našao ko bi to zahtijevao. Celije se zato pokazao okrutniji čak od onih do kojih je korist dopirala. Pa kako je s početka pošao, da ne bi izgledalo da se u nečastan posao bez potrebe, upustio, podnio je zakon da se u roku od šest godina pozajmlјeni novac bez kamata isplati.

21. Popggo su se konzul Servilije i ostali magistrati oduprli, i ugled mu dobivao manji značaj, da bi izazvao lјude, povukao je prvi zakon a predpožio druga dva. Jedan, prema kome je zakupnicima stanova oprostio godišnju kiriju, a drugi, da se ustroje nove knjige pa je mnogo lјudi izvršilo napad na Gaja Trebonija i popggo su neki ranjeni, otjerali su ga sa suda. O tim događajima je konzul Servilije obavijestio senat i senat je smatrao da treba Celija ukloniti iz državne službe. Prema toj odpuci, konzul ga je uklonio iz senata, a kada je pokušao da sa govornice održi besjedu, on ga je sklonio u stranu. Ovaj razjaren zbog sramote i bola pravio se da će javno otići Cezaru, ali je potajno poslao glasnike Milonu, koji je, popggo je Klodije bio ubijen, u to ime bio i osuđen i on ga je pozvao u Italiju, jer je ovaj davao velike predstave, pa je imao ostatke gladijatorske ekipe. On ga je uza se pridobio pa ga je poslao u Turin da diže pastire na bunu. Kada je lično došao u Kasilin, u isto doba su u Kapui njegovi bojni znakovi i oružje bili zaplijenjeni, a družina, koja je pripremala predaju grada, viđena je u Neapolisu, pa popggo su mu namjere otkrivene, nije pušgen u Kapuu, i on je, bojeći se opasnosti, jer se opština prihvatila oružja i smatrala ga za neprijatelјa, odustao od namjere i skrenuo s toga puta-

22. Milon je međutim razaslao po municipijima pisma da je sve pggo je radio prema zapovijedi i naređenju Pompejevu radio, a te su mu poruke dostavlјane preko Vibulija pa je bunio one za koje je smatrao da ih muče dugovi. Popggo kod njih nije imao nikakva uspjeha, otvorivši neke tavdnice, počeo je da opsijeda Kompsu na Hirpinskom polјu. Kada je tamo pretor Kvint Pedije došao s legijom, ovaj je pogođen kamenom sa bedema poginuo. A Celije je, kako je izjavlјivao da je krenuo do Cezara, stigao u Turije. Popggo je neke iz toga municipija bunio, a konjanicima Cezarevim, Galima i Špancima, koji su radi zaštite onamo bili poslati, novac obećavao, ovi su ga ubili. Tako su počeci nekih poduhvata, koji su zbog zauzetosti zakonskih magastrata uznemirivali Italiju, brz i

312

lak završetak imali. 23. Libon krenu sa flotom od pedeset lađa, a bio im

je zapovjednik, pa dođe u Brundizij i zauze ostrvo koje se nalazi prema brundizijskoj luci. Mislio je da je bolјe da na jednom mjestu, kuda je našim prolaz neminovan, postavi stražu, nego da to učini na svima obalama i zatvorenim lukama. Došavši ovamo, iznenada naiđe na neke teretne lađe pa ih spali, a jednu, žitom natovarenu, odvuče i našim veliki strah zadade. Popggo je noću vojnike i strijelce na kopno iskrcao, otjera konjičku stražu pa iskoristi zgodan položaj mjesta i posla Pompeju pismo da, ako želi, naredi da se ostale lađe izvuku i poprave, a on će sa svojom flotom sprječavati Cezareve pomoćne čete.

24. U to vrijeme je Antonije bio u Brundiziju. Pouzdavši se u hrabrost vojnika, obložio je čamce od šezdeset velikih lađa pleterima i zaklonima pa je u njih ukrcao izabrane vojnike, a zatim je čamce na obali po mnogim mjestima odvojeno rasporedio, a dvjema lađama troveslarkama, za koje se pobrinuo da se u Brundiziju izgrade, naredio da izađu do izlaza luke kao da veslači tobože vježbaju. Kada je Libon vidio da su one nepggo smjelije naprijed krenule, u nadi da ih može zarobiti, posla na njih pet četvoroveslarki. Kada su se one našim lađama približile, naši kao veterani pobjegoše u luku, a oni, tjerani želјom, neoprezno pođu za njima. Već su na dati znak Antonijevi čamci iznenada sa svih strana navalili na neprijatelјa, pa su u prvom naletu jednu od ovih četvoroveslarki sa veslačima i njenim braniocima zarobili, a ostale su prisilili da sramno pobjegnu. Na to se nadovezala i druga nevolјa, pggo im je bio onemogućen prilaz na vodu, jer je Antonije po obali mora bio rasporedio konjanike. Zbog ove nevolјe i sramote Libon je odpučio da odstupi od Brundizija i da se okani opsijedanja naših.

25. Većje prošlo mnogo mjeseci i zima bila odmakla, a iz Brundizija lađe ni legije nisu Cezaru stizale. Cezaru se činilo da su u tom slučaju neke prilike propuštene, jer su često duvali određeni vjetrovi kojima su se mogli u nevolјi povjeriti. I pggo je više vremena prolazilo, to su oni pggo su zapovijedali lađama bili odvažniji na stražarskim mjestima i imali veće povjerenje u odbranu, a Pompej ih je često

313

pismima prekoravao da makar spriječe ostalu njegovu vojsku, kada Cezara nisu spriječili u početku, kada je dolazio, a vrijeme za prevoz je svakoga dana bilo teže zbog slabijih vjetrova. Tim okolnostima naveden, Cezar je svojima u Brundizij napisao oppro pismo da, kada se dočepaju povolјna vjetra, ne propuste priliku za plovidbu pa bilo da prema obali Apolonijata (ili Labeata) okrenu pravac i tamo lađe dopreme. Ta mjesta su bila najmanje zauzeta brodskim stražama, popggo se nisu usuđivali podaleko od luka odmicati.

26. A oni, stekavši odvažnost i hrabrost, pod komandom Marka Antonija i Fufija Kalena, a uz to mnogo uvjeravani i od samih vojnika da za zdravlјe Cezarevo neće prezati ni od kakve opasnosti, iskoriste južni vjetar pa lađe odriješe i drugoga dana prevezu ih u Aroloniju i Dirahij. Kada su ih sa kopna opazili, Koponije, koji je u Dirahiju bio komandant rodske flote, izvede lađe iz luke pa kada se našim uz već oslablјen vjetar približio, taj isti južnjak oživje i našim bude od koristi. On dakle zbog toga ne odustade od namjere, već se pouzda da će uz napor i ustrajnost mornara i snažnu buru moći izdržati pa kada su se provezli mimo Dirahij, on ih je jednako progonio zahvalјujući velikoj snazi vjetra. Naši su se koristili srećnim slučajem, ali su se ipak bojali napada flote ako bi vjetar slučajno popustio. Dočepali su se luke koja se zove Nimfej, na tri hilјade koraka od Lisa i tamo uveli lađe a ta luka je zaštićena od jugozapadnog, ali ne i od južnog vjetra — pa su smatrali da je manja opasnost od bure nego od flote. A čim su onamo pristali, južni vjetar, koji je dva dana duvao, pretvori se uz nevjerovatnu sreću u jugozapadni.

27. Ovdje se mogla primijetiti nagla promjena sreće. One koji su se za se bojali, prihvatila je veoma sigurna luka, a oni koji su našim lađama pripremali opasnost, bili su prisilјeni da za se strahuju. Kada se dakle vrijeme izmijenilo, bura je i naše lađe zaštitila, a na rodske lađe navalila tako da su sve do jedne, a bilo ih je šesnaest natkrivenih, bile razbijene i u brodolomu propale. Od velikog broja veslača i braniča jedan dio je razbijen o litice pa je stradao, a jedan su naši odveli te ih je Cezar sve sačuvao i kući poslao.

28. Dvije naše lađe, čije je kretanje bilo sporije, zašle su u noć, jer nisu znale prema kome su mjestu ostale krenule pa su se bacivši sidra zaustavile prema J1isu. Otacilije Kras,

314

koji je bio na čelu Lisa, poslao je mnoge čamce i manje brodiće i pripremao se da ih zarobi, a u isto vrijeme radio je i na njihovoj predaji, a onima, koji se budu predali, obećavao je sigurnost. Od ovih lađa jedna je vozila dvije stotine i dvadeset vojnika nove legije, dok je druga od stare legije imala nepggo manje od dvije stotine. Ovdje se moglo saznati koliku zaštitu pruža lјudima hrabro srce. Novi vojnici, prestrašeni mnošgvom lađa, a izmučeni morem i morskom bolešću, dobivši zakletvu da im protivnici neće učiniti nikakva zla, predadoše se Otaciliju, a oni, popggo su svi pred njega dovedeni, ne obazirući se na svetinju zakletve, u njegovu prisustvu veoma okrutno budu pobijeni. I vojnici stare legije, takođe nevremenom i smrdlјivom brodskom vodom iznureni, nisu pomišlјali da treba u nečemu od stare hrabrosti popustiti, već su zaklјučujući pregovore i simulirajući predaju, popggo je prošao prvi dio noći, natjerali kormilara da pritjera lađu uz obalu, pa su se i sami dograbili zgodna mjesta. Tu su proveli ostatak noći, a u ranu zoru Otacilije im je poslao oko četiri stotine konjanika, koji su na tom dijelu morske obale služili, a pratili su ih naoružani vojnici iz posade. Oni su se odbranili i popggo su nekoliko njihovih pobili, zdravi i čitavi su se svojim povratili.

29. Kada se to dogodilo, konvent rimskih građana, koji je držao Lis, a taj grad im je Cezar ranije dodijelio i pobrinuo se da se utvrdi, primi Antonija i pomože ga svim i svačim. Otacilije, bojeći se za se pobježe iz grada i stiže do Pompeja. Popggo je Antonije iskrcao sve čete, a od toga su u svemu bile tri stare legije, jedna nova i osam stotina konjanika, većinu lađa povrati u Italiju da ostale vojnike i konjanike prevezu, a pontone — to je vrsta galskih lađa — ostavi u Lisu s tim cilјem da, ako slučajno Pompej, računajući da je Italija bez vojske, onamo prebaci vojsku — a takvo je mišlјenje pušteno u svijet — da Cezar za proganjanje ima drugu mogućnost, pa mu brzo pošalјe glasnike s iorukom u kojim je predjelima vojsku iskrcao i koliko je vojnika preveo.

30. To su skoro u isgo vrijeme i Cezar i Pompej saznali. Lično su naime vidjeli lađe, koje su putovale mimo Apolonije i Dirahija pa su stoga prema tim zemlјama zauzeli drugi pravac, a kuda su one lađe krenule, prvih dana nisu mogli doznati. Upoznavši situaciju, obojica su donijeli različite odluke: Cezar, da pggo prije s Antonijem dođe u

315

dodir, a Pompej, da im kada budu dolazili zapriječi put i ako bi mogao, da ih iznenada iz zasjede napadne. Istoga dana i jedan i drugi iz stalnih logora sa rijeke Apsa vojsku izvedu, Pompej potajno i noću, a Cezar javno i po danu. Ali je Cezarev put zbog većeg obilaženja bio duži i uz rijeku, kako bi mogao preći preko plićaka. Pompej, popggo je imao prohodan put i nije mu trebalo rijeku prelaziti, brzim maršem uputi se prema Angoniju, pa kada saznade da mu se on približava, pronađe zgodno mjesto, tu smjesti čete pa sve svoje zadrža u logoru i zabrani da se pale vatre, kako bi njegov dolazak bio što skriveniji. To je Antoniju odmah preneseno preko Grka. Popggo je Cezaru poslao vijesnike, zadrža se jedan dan u logoru, a drugoga dana Cezar njemu dođe. Kada je Pompej čuo za njegov dolazak, da ga ne bi opkolile dvije vojske, odstupi od onoga mjesta pa sa svim četama dođe u Asparagij, u oblasti Dirahija pa tu na zgodnu mjestu postavi logor.

31. Za to se vrijeme Scipion, popggo je oko planine Amana pretrpio nekoliko poraza, proglasio zapovjednikom. Učinivši to, on je od gradova i tirana zatražio veliku sumu novaca, a isto je tako od zakupnika svoje provincije izvukao novac, dužan za dvije godine, pa je još od istih i za iduću godinu primio novac od zakupa i od čitave provincije zatražio konjanike. Pošto su se ovi sakupili, i popggo je susjede i noprijatelјe Parte ostavio iza sebe, a oni su malo prije bili ubili zapovjednika Marka Krasa, a Marka Bibula držali u opsadi, odveo je iz Sirije legije i konjanike. Kada je provincija zapala u veliko nespokojstvo i strah od partskog rata, i kada su se čuli neki vojnički glasovi da će oni, ako ih povedu, protiv neprijatelјa ići, ali da protiv građanina i konzula neće dizati oružja, odveo je legije u zimovnik u Pergam i najbogatije gradove i tu ih obilno nagradio, a da bi ih uza se čvrsto pridobio, dopustio im je da plјačkaju gradove.

32. Međutim, novac što ga je raspisao po cijeloj provinciji veoma je teško utjerivao. Osim toga, i po rodovima se mnogo štošta izmišlјalo zbog lakomosti. Porez je razrezivan na pojedine glave robova i slobodnih lјudi, a tražili su ga i za stubove i vrata, a takođe i za žito, vojnike, oružje, veslače, bacače i kola, a kojoj god se stvari moglo pronaći ime, izgleda da je bilo dovolјno razloga da se i iz nje

316

novac utjeruje. Ne samo po gradovima, već skoro i po zaseocima i tvrđavama pojedinci su se s nalogom pojavlјivali. Ko bi od ovih nešto najstrašnije i najokrutnije učinio, taj se smatrao i najbolјim čovjekom i građaninom. Provincija je bila puna liktora i službenika, krcata prefektima i poreskim izvršiocima, koji su pored poreza za državu, radili čak i za sopstvenu korist. Oni su isticali kako su istjerani iz kuće i domovine i kako nemaju najosnovnijih potreba, da bi tako u vidu poštenja prikrili veoma gadan postupak. Uz to treba dodati i veoma visoke kamate, što se obično događa u ratu, kada se na sve strane traži novac pa se govori da produženje roka predstavlјa dobit. Stoga je dug provincije za ove dvije godine udvostručen. Zbog toga su od rimskih građana obe provincije na isti način tražili izvjesni novac pa i od pojedinih opština i pojedinih gradova i govorili da ga prema senatskoj odluci traže u zajam, a zakupnici su morali da za iduću godinu plate porez kao predujam.

33. Pored toga, Scipion je naredio da se podigne novac iz Dijanina hrama u Efezu, koji je tu od davnina bio ostavlјen. Kada je Scipion određenog dana radi toga posla došao u hram, uz prisustvo mnogih lјudi senatskog staleža, koje je bio pozvao, uručeno mu je pismo od Pompeja da

337

je Cezar c legijama prešao more, pa neka požuri da mu s vojskom dođe, a sve drugo što ima ostavi za poslije. Pošto je primio ovo pismo, otpusti one koje je bio pozvao, a sam poče da priprema put u Makedoniju i poslije nekoliko dana krenu. Ova okolnost je donijela spas novcu iz Efeza.

34. Popggo se ujedinio s Antonijevom vojskom, Cezar je iz Orika odveo legiju koju je bio postavio radi čuvanja primorske obale, smatrajući da mu se treba držati provincija i krenuti podalјe. Kada su mu došli legati iz Tesalije i Etolije da obećaju pomoć, i kažu da će gradovi onih plemena naređenja izvršavati, posla u Tesaliju Lucija Kasija Longina sa lešjom novih vojnika, koja se zvala sedamnaesta, i sa dvije stotine konjanika. Isto tako posla u Etoliju Gaja Kalvisija Sabina sa pet kohorata i nešto malo konjanika. On im je naročito preporučio, pošto su ti krajevi bili blizu, da se pobrinu za hranu. Naredio je da Gnej Domicije Kalvin sa dvije legije, jedanaestom i dvanaestom, i sa pet stotina konjanika krene u Makedoniju. Iz onoga dijela te provincije, koji se nazivao slobodnim, došao je legat Menedem, najugledniji prvak toga kraja, da iskaže i svoju i svojih podanika privrženost.

35. Ovi su Etolci prilikom prvog dolaska primili Kalvisija s najvećom pažnjom, a kada su protivničke posade napustile Kalidon i Naupakt, on je zagospodario cijelom Etolijom. Kasnije je stigao s legijom u Tesaliju. Pošto su ovdje vladale dvije stranke, gradovi su pokazivali različitu naklonost: Hegesaret, čovjek starinskog ugleda, bio je naklonjen Pompeju, dok je mladi PetrJC, koji je pripadao najvećem plemstvu, i svojim imetkom i imetkom svojih lјudi Cezara izdašno pomagao.

36. U isto je vrijeme Domicije došao u Makedoniju, pa kada su mu počele da dolaze brojne

22 Gaj Julije Cezar

318

delegacije gradova, javlјeno je da Scipion s legijama dolazi uz veliko očekivanje i velike priče, jer većinom kod novih događaja priča nadmaši stvarnost. Ovaj se ni u jednom mjestu Makedonije nije zadržao, već je u velikom naletu pojurio prema Domiciju, a kada je od njega bio udalјen dvadeset hilјada koraka, iznenada se okrenu prema Kasiju Longinu u Tesaliju. To je tako brzo uradio, da je u isti čas javlјeno da dolazi i da je tu, a da putovanje što lakše savlada, ostavi Marka Favonija sa osam kohorata kao zaštitu legijskoj komori, i to na rijeci Haliakmonu, koja, dijeli Makedoniju od Tesalije i naredi da se tu sagradi tvrđava. Istovremeno konjica kralјa Kota dojuri do Kasijeva logora, a običaj joj je bio da se nalazi oko Tesalije. Tada Kasije, obuzet strahom, a saznavši za Scipionov dolazak i vidjevši konjanike, za koje je mislio da su Scipionovi, okrenu prema brdima koja opasuju Tesaliju pa iz tih mjesta nastavi put prema Ambrakiji. A za Scipionom, koji se žurio da ga progoni, stiglo je pismo od Marka Favonija da Domicije sa legijama dolazi i da on položaj gdje se utemelјio nije u stanju da drži bez Scipionove pomoći. Primivši to pismo, Scipion promijeni i odluku i put, pa odustade da progonig Kasija i požuri da Favoniju pruži pomoć. Stoga, putujući neprestano i danju i noću, dođe do njega u tako povolјno vrijeme da se u isto doba opažala prašina Domicijanove vojske i vidjeli Scipionovi prethodnici. Tako je Domicijeva revnost donijela spas Kasiju, a Scipionova brzina Favoniju.

37. Scipion je dva dana proveo u stalnom logoru na rijeci Haliakmonu, koja je tekla između njega i Domicijeva logora, a trećeg dana u ranu zoru privede vojsku preko plićaka pa postavivši logor, idućeg dana rano postroji čete ispred logora Tada je tek Domicije mislio da mu nije vrijeme za oklijevanje, već da treba da izvede legije i da se ogleda u borbi. Ali kako je između oba logora bilo polјe od oko tri hilјade koraka, Domicije dovede svoju vojsku do pod Scipionov logor, a ovaj izdrža da ne odstupi od nasipa. Ipak se uspjelo u tome da se Domicijevi vojnici teškom mukom zadrže da se u borbi ne ogledaju, a najviše stoga pggo je potok sa v.eoma strmim obalama, koji je bio ispod Scipionova logora, ometao naše u napredovanju. Kada je Scipion uočio njihovu želјu i odvažnost za borbu, predomišlјao se da li da se odpuči da idućeg dana i protiv

319

volјe stupi u borbu, ili da se uz veliku sramotu zadrži u logoru. On je s velikim iščekivanjem bio došao, pa kako je nespremno krenuo, tako mu je i završetak sramotan bio, te je noću, ne davši čak ni poziva bojnom trubom prešao rijeku i na istu se stranu, odakle je došao, vratio, pa je tu pokraj rijeke, na izdignutom prirodnom položaju, logor podigao. Popggo je prošlo nekoliko dana, postavio je noću zasjedu konjanika, na kome su mjestu baš prošlih dana naši bili uobičajili da idu po stočnu hranu, pa kadaje po uobičajenoj navici komandant Domicijeve konjice Kvint Var došao, oni su iznenada iz zasjede poskočili. Ali su naši njihov napad hrabro izdržali pa se je svako brzo svojoj jedinici vratio i još su uz to svi napali na neprijatelјe. Od njih su oko osamdeset ubili, ostale su u bijeg natjerali, a dvojicu su izgubili pa su se u logor povratili.

38. Poslije tih događaja Domicije, nadajući se da može Scipiona na borbu izazvati, pretvarao se da je zbog oskudice hrane doveden u škripac, pa pošto je po vojničkom običaju bojnom trubom dao znak da se logor pokrene, izašao je tri hilјade koraka naprijed te je na zgodnu i skrivenu mjestu cijelu vojsku i konjicu smjestio. Scipion spreman da ih goni, posla dobar dio konjice da ispita i upozna Domicijevo kretanje. Popggo su ovi odmakli naprijed, a prvi eskadroni ušli u zasjedu, zbog rzanja konja nametnula se sumnja pa počeše da se vraćaju svojim, a oni što su itttli za njima, opazivši njihovo brzo povlačenje, zaustaviše ih. Kada su naši doznali za zasjedu (neprijatelјa), da ne bi uzalud ostale iščekivali, napadnu na dva eskadrona na koje su naišli (i od njih se veoma mali broj svojim povuče) — među njima je bio Marko Opimije, komandant konjice — a sve ostale od tih eskadrona su ili pobili, ili uhvaćene Domiciju predveli.

39. Popggo je Cezar odveo posade sa primorske obale, kao pggo je gore navedeno, ostavio je tri kohorte u Oriku da čuvaju grad pa je istim predao stražu nad ratnim lađama, koje je iz Italije bio preveo. Na čelu ove službe i grada bio je legat (Manije Acilije) Kanin. On je naše lađe u unutrašnjost luke iza grada povukao i za kopno privezao pa je na izlazu iz luke teretnu lađu potopio, a na nju naslonio drugu iznad koje je podigao kulu i postavio je prema samom ulazu u luku pa je istu napunio vojnicima i predao je na čuvanje od svakog iznenadna slučaja.

320

40. Saznavši za to, Gnej Pompej mlađi, koji je bio na čelu egipatske flote, dođe u Orik pa potoplјenu lađu teglećim užetom, konopima i sa dosta truda odvuče, a drugu lađu, koju je Acilije bio postavio kao stražu, napade sa više brodova na kojima je bio izgradio kule iste visine, da, boreći se sa višeg mjesta, umorne uvijek izmjenjuje sa odmornim. On je na drugim krajevima u isto vrijeme sa kopna pomoću lјestvica (i strijela) sa flote napadao gradske bedeme, da odvoji čete protivnika pa je naše, koji su bili umorni, a i mnoge su strijele na njih bačene, pobijedio te je otjeravši branioce, koji su do jednog iskoristivši čamce pobjegli, zauzeo onu lađu. U isto vrijeme zauzeo je s druge strane od prirode stvorenu gomilu koja je gotovo izrasla u grad-poluostrvo, pa je, podmetnuvši valјke pod četiri dvoveslarke iste polugama pomakao i unutra u luku uveo. Tako je s obje strane napao na ratne lađe koje su bile za kopno privezane i prazne pa je četiri od njih odvukao, a ostale spalio. Kada je to učinio, ostavio je na službi Decima Lelija koga je uzeo sa azijske flote, te je ovaj spriječavao da se iz Bilide i Amancije u grad dovozi hrana. Lično je krenuo u Lis pa je napao na trideset teretnih lađa koje je Marko Antonije ostavio u luci, a zatim je pokušao da osvoji Lis, pggo su ga branili rimski građani koji su pripadali toj opštini, a branili su ga i vojnici koje je Cezar radi odbrane bio poslao, pa popggo je tri dana proboravio i u opsadi nekoliko svojih izgubio, ne svršivši posla, on se odatle povukao.

41. Kada je Cezar doznao da je Pompej kod Asparagija, sa istom je vojskom krenuo, pa osvojivši uz put parJginski grad, u kome je Pompej imao posadu, trećega dana (u Makedoniju) do Pompeja dođe i u njegovoj blizini logor postavi. Popggo je slijedećeg dana izveo sve čete, postroji bojni red i dade Pompeju priliku da se u boju ogleda. Kada je opazio da se onaj drži svoga mjesta, vrativši vojsku u logor, došao je do zaklјučka da mora donijeti drugu odpuku. Stoga je idućeg dana uz veliko obilaženje, a kroz težak i tijesan put sa svim četama krenuo u Dirahij, nadajući se da će moći Pompeja ili u Dirahij stjerati ili ga od njega odvojiti, popggo je svu hranu i vojnu opremu za čitav rat onamo prenio: a tako se i dogodilo. Naime, Pompej s početka nije shvatio njegovu namjeru, jer je vidio da je krenuo suprotnim pugom od toga pravca, pa je smatrao da je, natjeran oskudicom u hrani, otišao. Docnije je od uhoda obaviješten

321

pa je idućeg dana pokrenuo logor nadajući se da će ga kraćim putem moći presresti. Cezar je naslutio da se to može dogoditi pa je vojnike hrabrio da hladnokrvno podnose napor i popggo je preko noći nešto malo putovanje prekinuo, došao je izjutra u Dirahij, kada se upravo iz dalјine opazila Pompejeva vojska, i tu je podigao logor.

42. Kada Pompej, odsiječen od Dirahija, svoju namjeru nije mogao ostvariti, prihvatio se drugog rješenja pa na uzdignutom mjestu, koje se zove Petra, a ima priličan prilaz za brodove i štiti ih od nekih vjetrova, postavi logor. Naredi da se tamo sakupi jedan dio ratnih lađa i da se doveze žito i hrana iz Azije i svih pokrajina koje je držao. Cezar, predosjećajući da će se rat duže voditi, a izgubivši nadu na hranu iz Italije jer su Pompejevi vojnici revnosno čuvali sve obale, a sa njegovom flotom, koju je preko zime poručio na Siciliji u Galiji i Italiji, nešto se otezalo pa je radi hrane poslao u Epir legate Kvinta Tilija i Lucija Kanuleja, a pošto su ti krajevi poviše udalјeni, podigao je na izvjesnim mjestima ambare i naredio susjednim državama da dovoze žito. Isto je tako naredio da se zatraži žito iz Lisa, od Partina i svih utvrđenih mjesta, što god ga bude. Nјega je bilo veoma malo, kako zbog prirode same zemlјe, jer su mjesta krševita i brdovita pa se većinom služe uvezenim žitom, tako i zbog toga što je Pompej ovo predvidio pa je ranijih dana u znak plijena od Partina sve žito, popggo je oplјačkao i ispraznio njihove kuće, preko konjanika u Petru otpremio.

43. Kada je za to saznao, Cezar je donio odluku prema prirodi mjesta. Naime, oko Pompejeva logora bijahu veoma mnogi visoki i tttilјati brežulјci. Nјih je prvo stražama zaposjeo pa je tu tvrđavice podigao. Zatim je odpučio, kako je priroda svakoga mjesta zahtijevala, da utvrdu s utvrdom poveže izgrađenim zidom i da tako opkoli Pompeja. S obzirom na to da je u žitu oskudijevao i da je Pompej po broju konjanika bio jači, mislio je da će na taj način moći sa svih strana vojsci uz manju opasnost hranu dobavlјati, a u isto vrijeme Pompeja od dobavlјanja krme sprječavati pa njegovu konjicu u izvršavanju zadatka nekorisnom učiniti, i treće, da će mu umanjiti ugled, na koji se on kod stranih naroda osobigo oslanjao, kada glas po cijelom svijetu pukne da ga Cezar opsijeda i da se ne usuđuje da se u borbi ogleda.

44. Pompej nije želio da se udalјava ni od mora ni od Dirahija, jer je svu ratnu opremu, strijele, oružje i bacače tu

322

pohranio, a žito je vojsci lađama dobavlјao. On nije mogao da spriječi Cezara od građenja utvrda, ukoliko nije želio da se u borbu upusti, ali ono što je u to vrijeme bio odpučio nije se moglo izvršiti. Preostalo je da, laćajući se poslјednjeg ratnog sred•sgva, zauzme što vittte brežulјaka da bi pggo veće prostore imao pod rukom i da što može vittte Cezarevih četa razdvoji, što se i dogodilo. Pošto je dakle podigao dvadeset i četiri utvrde, koje su u opsegu zauzimale prostor od petnaest hilјada koraka, na toj površini je dobivao stočnu hranu, i na tom prostoru je mnogo toga bilo zasijano što je pasla tegleća marva. I kao pggo su naši izvodili stalne opkope od utvrde do najbliže utvrde, da ne bi Pompejevi vojnici na nekom mjestu izvršili provalu i naše s leđa napali, tako su oni na unutrašnjem prostoru podizali neprekidne opkope da naši ne bi mogli u koji kraj ući i njih sa leđa opkoliti. Ali su oni u poslozima bili preduzimlјiviji, jer su i brojem vojnika bili jači, a u unutrašnjem prostoru imali manji opseg. Kada je Cezar trebalo da zauzme ta mjesta, Pompej, iako nije bio odpučio da Cezara cijelom vojskom goni ili bitku zameće, ipak je na svoja mjesta slao strijelce i praćkare, a imao ih je veliki broj, pa su mnogi od naših ranjeni, a i veliki ih je strah obuzeo zbog strijela te su gotovo svi vojnici ili od sukna ili od krpa ili od kože tunike ili pokrivače napravili, da bi se njima zaštitili od strijela.

45. U zauzimanju odbrambenih položaja obojica su se isticala vanrednom upornošću: Cezar da što čvršće stegae Pompeja, a Pompej da što vittte brežulјaka na što većem prostoru zauzme. Stoga je dolazilo do češćih borbi. Kada je međutim Cezareva deveta legija zauzela neki položaj i počela da ga utvrđuje, Pompej je zauzeo brežulјak koji je bio blizu i nasuprot toga mjesta, i počeo da naše ometa na poslu, pa kada je sa jedne strane imao gotovo ravan prilaz, prvo je počeo da okolo baca strijele i gađa iz praćki, a zatim je poslao veliko mnoštvo lako naoružanih vojnika, pa postavivši bacače naprijed, sprječavao je izgradnju utvrda. Nije se dakle našim bilo lako u isto doba i braniti i utvrde graditi. Kada je Cezar vidio da su njegovi sa svih strana dopali rana, naredi da se povlače i sa položaja odstupe. Povlačili su se preko strma terena. Oni su dakle zato žešće napadali i nisu dopuštali da se naši povlače, jer je izgledalo da strahom obuzeti napuštaju položaj. Kažu da je Pompej, hvaleći se pred svojim rekao da ne odbija da ga smatraju

323

zapovjednikom bez ikakva kvaliteta, ako se Cezareve legije bez jako velikog poraza povuku odande kuda su neoprezno bile krenule.

46. Cezar je u strahu zbog povlačenja svojih naredio da se pleteri iznesu do krajnjeg brežulјka nasuprot neprijatelјu i postave s protivne strane, a da se između njih na osrednjoj širini izvede jarak pa se vojnici zaklone, te da mjesto sa svake strane bude nepristupačno. On sam po zgodnim položajima postroji praćkare da služe našim kao zaštita, kada se budu povlačili. Kada je to završio, naredi da se legija vrati. Stoga su Pompejevi vojnici počeli još žešće i odvažnije da naše potiskuju i napadaju pa su čak i pletere koji su bili postavlјeni u cilјu odbrane oborili i preko jaraka prelazili. Kada je to Cezar opazio, on je, bojeći se da ne bi izgledalo da su njegovi otjerani, a ne odvedeni, a i da ne bi doživio veći poraz, gotovo sa pola puta hrabrio je svoje preko Antonija, koji je bio na čelu te legije, i naredio da se trubom dade znak i napadne na neprijatelјe. Vojnici devete legije iznenada i složno bace koplјa, pa sa donjeg položaja jureći u trku prema brežulјku potjeraju Pompejeve vojnike i prisile da okrenu leđa. Nјima su pri povratku uspravlјeni pleteri, zabijene motke i iskopani jarci predstavlјali smetnju. Naši, koji su se međutim bez gubitka povlačili, popggo su mnoge pobili, a od svojih svega pet izgubili, mirno su se povukpi, pa su s ove strane, pošto su zauzeli druge brežulјke, utvrde sagradili.

47. Bioje to neuobičajen način ratovanja, kako po broju tvrđavica, tako i po prostoru i tolikim utvrdama i čitavom načinu opsijedanja, i po svemu ostalom. Jer, koji god su pokušali da druge opsjednu, ukoliko su sami imali veći broj konjanika i pješaka, udarali su na izbezumlјene i oslablјene neprijatelјe, koji su ili u borbi savladani, ili nekom nevolјom pogođeni, a razlog za opsijedanje je obično bio taj pggo su htjeli da spriječe neprijatelјima dovoz hrane. Tada je Cezar čete zdrave i čitave uz neznatan broj vojnika opkolјavao, popggo su one imale svega u izobilјu, jer se naime svakoga dana odasvuda sabirao veliki broj lađa, koje su hranu dovozile i nijedan vjetar nije mogao puhnuti a da s druge strane lađe ne dobiju povolјan put. Popggo je dakle sam na sve strane potrošio svu hranu, našao se u velikoj oskudici. Ipak su vojnici sve to podnosili jedinstvenom strplјivošću. Sjećali su se naime da su to isto u Španiji prepatili, ali su uz

324

trud i strplјenje najveći rat završili, a spominjali su i kako su kod Alezije pretrpjeli veliku oskudicu, a još mnogo veću kod Avarika, i kako su napustili rat kao pobjednici vrlo velikih naroda. Nisu odbijali ječma, a ni povrća, kada im je nuđeno, a stoku su, koje naime u Epiru ima veliko obilјe, jako cijenili.

48. Postoji vrsta korijena koji su pronašli vojnici, a zove se — hara. On, pomiješano sa mlijekom, dobro ublažava glad. Sličan je nekako hlјebu, a bila ga je velika količina. Od toga su pravili hlјebove. Kada su u razgovorima Pompejevi vojnici našim za glad predbacivali, javno su to pred njih bacali, da bi im nadu umanjili.

49. Već su žita počela da zriju, pa je i sama nada na žito ublažavala oskudicu, popggo su se nadali da će ga imati dovolјno. Često su se čule priče vojnika po stražama i sastancima kako će se radije hraniti korom drveća, nego će Pompeja iz ruku ispustiti. Od izbjeglica su rado slušali da im konji životare, a da je ostala stoka uginula, da im zdravstveno stanje zbog tijesna prostora i gadna zadaha od mnogih lјeševa nije dobro, a pored toga bili su iscrplјeni od svakodnevnih napora, pošto nisu bili navikli na rad, a patili su i od velike oskudice u vodi. Sve naime rijeke i sve potoke, koji su tekli prema moru, Cezar je ili odvratio, ili ih je branama zagradio, a kako su mjesta bila brdovita, a doline tijesne poput pećina, on ih je direcima, koje je u zemlјu zabio, zatvorio i zemlјu nabacio da zadržava vodu. Tada su oni za nevolјu pošli da traže niska i močvarna mjesta i bili prisilјeni da kopaju bunare pa su i taj napor dodavali uz svakodnevni posao. Bunari su ipak od nekih stražarskih mjesta bili poviše udalјeni i zbog žege su brzo presušili. A Cezareva je vojska, pored odlična zdravlјa uživala i u obilјu vode, a isto tako i svake vrste hrane osim žita, ali su vidjeli da nailazi bolјe vrijeme, jer su u zrenju žita svakodnevno nazirali i svoju veću nadu.

50. U novom načinu ratovanja i jedan i drugi su pronalazili nove forme. Kada bi oni noću prema vatrama primijetili naše kohorte kako na stražama bdiju, u tišini bi navalili, pa bi na mnoštvo bacili silu strijela, a zatim bi se odmah prema svojim povukpi. Stoga su naši, poučeni nevolјom, našli lijek, pa su na jednom mjestu palili vatre, a na drugom čuvali straže.

51. Publije Sula, koga je Cezar pri odlasku postavio za

325

zapovjednika, o tome je obaviješten, pa je sa dvije legije došao u pomoć kohorti. Nјegovim dolaskom Pompejevi vojnici su lako otjerani. Nisu mogli podnijeti ni susret, a ni napad naših vojnika i popggo su prvi odbačeni, ostali su se povukpi s položaja. Ali naše, koji su ih progonili, Sula je pozvao nazad da ne bi podaleko otišli. Da ih je htio upornije proganjati, smatraju mnogi, rat bi se mogao taj dan završiti. Čini se da toj odpuci ne treba prigovarati, jer je drukčija uloga legatova, a drukčija zapovjednikova; jedan sve radi po zapovijedi, a drugi može slobodno da odpučuje o najvažnijim poslovima. Kada je Sula, koga je Cezar u logoru ostavio, svoje oslobodio, zadovolјio se time i nije želio da se upušta u borbu, pggo bi možda moglo da dovede do nekakva neuspjeha, pa nije želio da izgleda da je prisvojio prava zapovjednikova. Ta okolnost je Pompejevim vojnicima stvarala veliku poteškoću pri povlačenju. Krenuli su naime sa neravna mjesta i zaustavili se na vrhu, pa ako bi se niz kosinu povlačili, bojali su se naših, koji bi ih odozgo progonili, a do zapada sunca nije ostalo mnogo vremena te su u nadi da će posao završiti, vodili borbu gotovo do noći. Tako su prema potrebi i vremenu donijeli odluku, pa je Pompej zauzeo neki brežulјak koji je od naše utvrde bio toliko daleko da strijela odapeta iz bacača nije mogla dobaciti. Na tom mjestu se zaustavio pa ga je utvrdio i sve je čete tu zadržao.

52. Osim toga, u isto vrijeme se borba vodila na dva mjesta, jer je Pompej isto tako nastojao da razdvoji čete, kako im sa obližnjih stražarskih mjesta ne bi mogli priteći u pomoć. Na jednom mjestu je Volkacije Tul sa tri kohorte zaustavio napad legije i sljerao je s toga mjesta, a na drugom su upali preko naših utvrda pa pošto su mnoge pobili, zdravi su se svojim povratili.

53. Tako se za jedan dan odigralo šest bitaka, tri kod Dirahija, a tri kod utvrda, pa kada se o svemu tome svede račun, saznali smo da je poginulo do dvije hilјade Pompejevih vojnika dobrovolјaca, i mnogo centuriona, a u tom broju i Valerije Flak, sin Lucijev, koji je kao pretor dobio Aziju. Tu je zadobiveno šest bojnih znakova. Naši u svim bitkama nisu izgubili više od dvadeset. Ni u tvrđavici nije bilo nijednog vojnika da nije ranjen, a četiri su centuriona iz jedne kohorte oči izgubili. A kada su htjeli da donesu svjedočanstvo o svome naporu i opasnostima, javili su Cezaru da je na utvrdu bačeno oko trideset hilјada strijela

326

i da je na štitu centuriona Sceve, koji su mu donijeli, bilo stotinu i dvadeset rupa. Cezar ga je, pošto je bio zaslužan i za njega i za državu, nagradio sa dvije stotine hilјada sestercija i svečano izjavio da ga unapređuje iz osme kohorte u čin primipila — jer je bilo poznato da je njegovom zaslugom utvrda dobrim dijelom sačuvana — a i kohortu je poslije dvostrukom plaćom, žitom, odjećom, raznom hranom i vojničkim darovima veoma obilno nagradio.

54. Pompej je noću izveo velike utvrde, a slijedećih dana je podigao kule, pa pošto su građevine dostigle petnaest stopa, taj dio logora je pokrio zaštitnim krovovima. Pošto je prošlo pet dana, dočekao je drugu oblačnu noć, pa je sva Erata logora zatvorio i mandale im udario, a kada je nastala treća straža, u tišini je vojsku izveo i u stare se utvrde povukao.

55. Za sve te dane Cezar je uzastopce vojsku u bojni red na ravno mjesto izvodio, ne bi li Pompej poželio da se u borbi ogleda pa je legije doveo skoro do Pompejeva logora, a njegov prvi bojni red je od nasipa bio toliko udalјen da čak ni strijela iz bacača nije mogla stići. Pompej pak, da bi sačuvao glas i ugled čovjeka, tako je pred logorom vojsku postrojio da je treći bojni red doticao nasip pa je sva postrojena vosjka mogla biti zaštićena od strijela odapetih sa nasipa.

56. Pošto su, kako smo naveli, Kasije Longin i Kalvisije Sabin zauzeli Etoliju, Akarnaniju i Amfilohiju, Cezar je smatrao da treba da zauzme Ahaju i da se malo dalјe proširi. Stoga je onamo poslao Kvinta Kalena, pa mu je dodijelio Sabina i Kasija sa kohortama. Saznavši za njihov dolazak, Rutilije Lup, koga je poslao Pompej, zauze Ahaju, odluči da utvrdi Istam i da Fufija odbije od Ahaje. Kalen, uz pristanak samih građana zauze Delfe, Tebu i Orhomen, a neke je gradove silom osvojio, pa poslavši naokolo legate nastojao da ostale države privoli na prijatelјstvo s Cezarem. Fufije je bio zauzet uglavnom tim poslom.

57. Dok se ovo u Ahaji i kod Dirahija događalo, i bilo poznato da je Scipion došao u Makedoniju, Cezar nije zaboravio na svoju pređašnju odluku pa mu je poslao Klodija i svoga i njegova prijatelјa, koga mu je on predao i preporučio, pa ga je ovaj odmah uvrstio među svoje intimne prijatelјe. On mu je dao za njega pismo i poruke, čiji je sadržaj bio ovakav: on je, što se tiče mira, sve pokušao, ali

327

dosada ništa nije postigao i smatra da je to krivica onih koji je trebalo da se tim poslom bave, jer su se bojali da u nezgodno vrijeme njegove poruke Pompeju prenesu. Scipion uživa takav ugled da može ne samo ono što odobrava izložiti, već ga čak i u najviše slučajeva natjerati i ako griješi, ispraviti. On je samostalan zapovjednik pa pored ugleda ima i snage da ga na nešto i prisili. Ako bi to učinio, svi će njemu jedinom iskazati priznanje za mir u Italiji, red u provincijama i za spas države. Klodije mu donese ovakve poruke i kako se čini, prvih dana ga je rado slušao, ali ga inače nije na razgovor puštao i pošto je, kako smo saznali, poslije završetka rata Favonije prekorio Scipiona, vratio se Cezaru, ne svršivši posla.

58. Da bi Cezar kod Dirahija lakše zadržao Pompejevu konjicu, i spriječio mu dobavlјanje stočne hrane, zagradio je velikim nasipima dva prolaza, za koje smo rekli da su tijesni, pa je na tim mjestima postavio utvrde. Kada je Pompej saznao da mu konjica ne donosi nikakve koristi, ponovo ju je sebi, pošto je prošlo nekoliko dana, na lađama među utvrde povukao. U stočnoj hrani je vladala najveća oskudica, tako da su lišće sa drveća trgali i nježno korijenje trske tukli pa konje hranili, a žito, koje je bilo među utvrdama posijano, bili su potrošili. Bili su prisilјeni da sa Korkire i Akarnanije poslije duge plovidbe dobavlјaju stočnu hranu, a kako je nje bila mala količina, nadomještali su to ječmom, pa su tim obrocima konje prehranjivali. Popggo su po svim mjestima ne samo ječam, stočna hrana i trave pokošene, već je čak i lišće sa drveća nestalo, pa su konji od mršavosti malaksali, Pompej je smatrao da treba nešto pokušati i oko proboja.

59. Kod Cezara su u konjici bila dva brata Alobroga, Roucil i Eko, Adbucilovi sinovi, koji je mnogo godina bio prvi u državi. Bili su to momci osobito hrabri, čijom se pomoću Cezar u svim galskim ratovima dobro i obilno koristio. S tih razloga im je povjeravao najvažnije položaje u zemlјi pa se pobrinuo i da preko reda budu izabrani u senat, a dodjelјivao im je i zemlјe u Galiji, osvojene od neprijatelјa i davao im velike nagrade u novcu, te ih je od siromaha načinio bogatašima. Oni su zbog hrabrosti ne samo kod Cezara uživali ugled, nego su i vojsci bili dragi. No, oslanjajući se na Cezarevo prijatelјstvo, poneseni ludom i varvarskom naduvenošću prezirali su svoje, utajivali plate konjanika i sav plijen upućivali kući.

328

Tim postupcima ozlojeđeni, svi su Cezaru dolazili i otvoreno mu se tužili na njihove postupke pa su između ostalog dodali kako oni iskazuju lažan broj konjanika i taj novac prisvajaju sebi.

60. Cezar smatrajući da to vrijeme nije za kažnjavanje, a i popuštajući pred njihovom hrabrošću, cijelu stvar odgodi, a njih nasamo prekori što konjanike iskorišćavaju za dobit i uvjeri ih da od njegova prijatelјstva mogu sve očekivati, pa neka se zbog ranijih svojih zasluga i u drugo nadaju. Ipak je ova okolnost kod svih izazvala mržnju i prezir, a da je to tako, saznali su kako iz prigovora drugih, tako isto i iz sopstvenog suda i savjesti. Stoga stidom obuzeti, smatrali su da im možda nije oprostio, nego za drugu priliku zadržao pa su odlučili da se od nas udalјe, novu sreću okušaju i nova prijatelјstva stvore. A kada su porazgovarali sa manjim brojem svojih klijenata i usudili se da im povjere svoj čin, prvo su pokušali da ubiju komandanta konjice Gaja Volusena — kako se to docnije po završetku rata doznalo — da bi izgledalo da su Pompeju prebjegli uz izvjesnu garanciju, ali se poslije učinilo da je to teže izvesti nego što je prilika dopuštala. Pozajmili su novaca što su više mogli, kao da žele svoje dugove izmiriti a pronevjereno povratiti, i pošto su kupili mnogo konja, prešli su Pompeju sa onim koji su dijelili njihovo mišlјenje.

61. Nјih je Pompej kroz sve svoje straže proveo i pokazao, jer su bili iz najbolјe kuće i dobro vaspitani, a došli su uz veliku pratnju i s mnogo konja i uz to su smatrani kao hrabri momci, koji su kod Cezara uživali ugled, a sve se to dogodilo kao nešto novo i mimo običaja. Jer do toga vremena niko, bio to vojnik ili konjanik, nije od Cezara prešao Pompeju, dok su gotovo svakoga dana (neki) od Pompeja bježali Cezaru, a naročito vojnici regrutovani u Epiru i Etoliji i iz svih onih krajeva koje je Cezar držao. Ali ovi, saznavši za sve, bilo da nešto u utvrdama nije bilo dovršeno, bilo da je neko iskusan vojničkom poslu primijetio da nešto nedostaje, a zatim što su zapažali i šta se u koje doba radi, kakav je položaj mjesta i straža i to sa različita gledišta pa je svako, ko je rukovodio poslam, ili prema prirodi stvari ili prema zadatku, slao obavještenje. Sve su to prenosili Pompeju.

62. Kada je to doznao, prije nego je donio odluku o probijanju, kako je to spomenuto, naredio je da vojnici od

329

pruća naprave zaštitu oko šlјemova i da dopreme građu. Popggo su to priiremili, veliki broj lako naoružanih vojnika i strijelaca i svu opremu ukrca noću u čamce i brze lađe pa oko pola noći šezdeset kohorata iz najvećeg logora, koje su bile dovedene kao zaštita, odvede na onu stranu utvrđenja koja je doticala more, a od Cezareva logora bila najviše udalјena. U istom pravcu posla lađe za koje smo spomenuli da su napunjene građom i lako naoružanim vojnicima, kao i one ratne lađe koje je imao kod Dirahija i preporuči što želi da koja radi. Kod tih utvrda Cezar je s devetom legijom bio postavio kvestora Lentula Marcelina, a popggo ovaj nije bio najbolјeg zdravlјa, dodijelio mu je kao pomoćnika Fulvija Postuma.

63. Na tom mjestu je bio jarak od petnaest stopa i nasip prema neprijatelјu od deset stopa visine, a isto toliko se u širinu pružao i nasip toga bedema. Od njega se na razmaku od šest stotina stopa pružao drugi nasip, nešto malo niži, i okrenut na suprotnu stranu. Bojeći se još ranijih dana da naši ne bi lađama bili opkolјeni, Cezar je na tom mjestu bio izgradio dvostruki nasip, kako bi se, ako bi se borba razvila u dva pravca, mogao oduprijeti. Ali veličina ra

353

dova i neprestani napor iz dana u dan, pošto je utvrdom bio obuhvaćen prostor u opsegu od sedamnaest hilјada koraka, nisu pružali prilike za dovršenje. Stoga još nije bio dovršio poprečni nasip uz more, koji bi spojio te dvije utvrde. Ta stvar, Pompeju poznata, a preko prebjega Alobroga dostavlјena, donijela je našim veliku nepriliku. Jer, kada su pokraj mora naše kohorte (deveta legija) preuzimale straže, iznenada u ranu zoru naiđoše Pompejevi vojnici. Za naše je dolazak Pompejeve vojske bio neočekivan. U isti čas vojnici dovezeni okolo na lađama, bacali su strijele na krajnji dio nasipa, a jarkove su punili građom. Legijski vojnici iz unutrašnje utvrde, primakli su lјestve pa su bacačima svake vrste i strijelama zastrašivali borce, a mnoštvo strijelaca sa obje strane našlo se naokolo. Mnogo su ih pak od udaraca kamenja — a to je bilo jedino oružje naših — branili oklopi od šiblјa, postavlјeni oko šlјemova. Stoga, kada su naši svim i svačim bili pritisnuti i teško se odupirali, opazili su, kako je gore istaknuto, nedostatak na utvrdi pa su između dva nasipa, gdje gradnja nije bila dovršena, ukrcani na lađe, preko mora izvršili napad na naše s protivne strane te su ih s obje strane utvrde odbacili i natjerali da okrenu leđa.

64. Popggo je javlјeno za taj napad, Marcelin je iz logora poslao našim, koji su bili u škripcu, kohorte u pomoć. One su opazile bjegunce, a nisu mogle da ih svojim dolaskom pomognu, niti su same izdržale napad neprijatelјa. Stoga, koliko god ih je dolazilo u pomoć, sve je kvario strah bjegunaca i povećavao bojazan i opasnost, a zbog velikog broja lјudi povlačenje je bilo onemogućavano. U toj borbi je teške rane dopao orlonoša i kada ga je napuštala snaga, posmatrajući naše konjanike reče: „Ovoga sam ja kao živ mnogo godina s velikom revnošću branio, a sada kada umirem, ja ga uz istu vjernost predajem Ce-

23 Gaj Julije Cezar

331

zaru. Nemojte, preklinjem vas, dozvoliti, jer se ranije u Cezarevoj vojsci nije dogodilo, da se pretrpi vojnička sramota, zato ga čitava njemu odnesite." Na taj način orao je sačuvan, dok su svi centurioni prve kohorte izginuli, osim prvoga starješine.

65. Već su se Pompejevi vojnici uz veliki pokolј naših približavali Marcelinovu logoru ulijevajući veliki strah ostalim kohortama, kada se ono Marko Antonije, koji je držao položaj najbliže posade, pošto je taj slučaj javlјen, silazeći sa gornjeg položaja pokaza sa dvanaest kohorata. Nјegov dolazak Pompejeve vojnike obeshrabri, a naše osokoli pa se oslobodiše velikog straha. Nešto kasnije Cezar je preko logora dimom dao znak, kako je bio običaj ranijeg vremena, pa pošto je odveo neke kohorte iz posade, došao je na isto mjesto. Kada je on, saznavši za poraz opazio da je Pompej izašao izvan utvrda, da logor uz more postavlјa da može stočnu hranu slobodno nabavlјati, a isto tako prilaz lađama imati, izmijenivši ratni plan, jer namjeru nije mogao ostvariti, naredi da se pokraj Pompeja podigne utvrđenje.

66. Kada je ta utvrda izgrađena, Cezareve su uhode opazile neke kohorte, što je izgledalo poput legije, kako se nalaze pozadi šume i kako se kreću prema starom logoru. Ovakav je bio položaj logora: ranijih dana, kada se Cezareva deveta legija sukobila sa Pompejevim četama i opasala ih kako smo napomenuli utvrdom, postavila je na onom mjestu logor. On je dopirao do neke šume i od mora nije bio udalјen više od tri stotine koraka. Docnije je Cezar zbog nekih razloga izmijenio odluku, pa je malo iznad onoga mjesta prenio logor i kada je prošlo nekoliko dana, taj isti logor je Pompej zauzeo, a pošto je želio da na tom mjestu ima više legija, napustio je unutrašnji nasip, a dodao veće utvrđenje. Tako se manji logor uvukao u veći, pa je on položajem predstavlјao i utvrdu i kulu. Isto tako je od lijevog ugla logora izgradio utvrdu do rijeke na udalјenosti od oko četiri stotine koraka, da bi vojnici slobodnije i bez opasnosti išli po vodu. Ali i on je takođe izmijenio odluku zbog nekakvih razloga, koje nije potrebno spominjati, pa se povukao s toga mjesta. Takav je logor ostao više dana, dok su sve utvrde bile čitave.

67. Kada su bojni znakovi krenuli u tom pravcu, uhode su to javile Cezaru. Potvrdili su da su to isto vidjeli sa nekih gornjih utvrda. To mjesto je bilo udalјeno (od) novog

332

Pompejeva logora oko pet stotina koraka. Cezar, nadajući se da tu legiju može potisnuti, a želeći da nadoknadi štetu toga dana, ostavi dvije kohorte na radu, da se tobože zanimaju poslom. Sam je u protivnom pravcu, što je mogao skrivenije, ostale kohorte, a bilo ih je trideset i tri, i među njima deveta legija, pošto je izgubio nekoliko centuriona, i pošto se smanjio broj vojnika, poveo u dvostrukom bojnom redu prema Pompejevoj legiji i malom logoru. Prvi pokušaj ga nije prevario. On je naime stigao prije nego je to Pompej mogao zamisliti pa iako su utvrde logora bile velike, ipak je s lijevog krila, gdje se i sam nalazio, brzo napao Pompejeve vojnike pa ih je sa nasipa protjerao. Prema kapiji se bila ispriječila klada poput ježa. Tu se borba malo vodila i dok su naši pokušavali da napadnu, oni su branili logor, a naročito se hrabro na tom mjestu borio Tit Pulejon, za koga smo napomenuli da se njegovom zaslugom predala vojska Gaja Antonija. No, ipak su naši hrabrošću pobijedili pa razvalivši kladu, prvo su na veliki logor, a docnije čak i na tvrđavicu, koja je bila opasana velikim logorom, napali i pošto se razbijena legija bila onamo povukla, oni su neke koji su tu pružali otpor pobili.

68. Ali sreća, koja veoma mnogo znači, kako u ostalim poslovima tako osobito i u ratu, za kratko vrijeme je izazvala velike promjene, kao što se tada dogodilo. Kohorte Cezareva desnog krila, nevješte kraju, pošle su prema utvrdi, za koju smo gore naveli da se pruža od logora do rijeke, pa kada su naišle na kapiju logora. smatrale su da je to utvrda. Kada su primijetili da je ona vezana s rijekom, razvalili su utvrde, pošto ih niko nije branio, pa su onda prešli, a sva naša konjica krenula je za tim kohortama.

69. Međutim Pompej, pošto se ovaj dosta dugačak period otegao i pošto mu je javlјen slučaj, pet legija je sa rada odveo i svojim kao pomoć uputio. U isto vrijeme njegova konjica se približavala našim konjanicima, a naši, koji su logor opsijedali, opazili su postrojen bojni red i sve se najedamput izmijenilo. Pompejeva legija, ohrabrena nadom na brzu pomoć, pokušala je da se sa zadnje kapije brani, pa je čak napadala i na naše. Pošto se Cezareva konjica uspinjala tijesnim putem preko nasipa, bojeći se za svoje povlačenje, počela je da bježi. Desno krilo, koje je bilo odvojeno od lijevog, opazivši strah među konjanicima, da ne bi unutra u tvrđavi bilo pritiješnjeno, povlačilo se onom stranom kojom

333

je bilo provalilo pa mnoš između njih, da ne bi upali u klanac, skakali su u jarak sa utvrde visoke deset stopa. Pošto su prvi napadnuti, ostali su preko njihovih tijela potražili sebi spas i izlaz. Kada su vojnici na lijevom krilu sa nasipa opazili da Pompej dolazi, a da njihovi bježe, pobojavši se da ne budu u tjesnacu opkolјeni, jer su neprijatelјa imali i izvana i iznutra, istim pravcem kojim su bili došli potražili su sebi povratak. Sve je bilo obuzeto nemirom i strahom zbog bijega dotle da su neki, dok im je Cezar kao bjeguncima bojne znakove iz ruku otimao i naređivao da se zaustave, ostavlјali konje pa su se u istom pravcu sklanjali, a drugi su u strahu čak i bojne znakove odbacivali i niko se uopšte nije zaustavlјao.

70. Što u ovim tolikim nevolјama sva vojska nije uništena, od koristi je bilo to što se Pompej, vjerujem, bojeći se zasjede, nije usudio da se za neko vrijeme približi utvrdama. Dogodilo se ono čemu se nije nadao, da je malo ranije opazio svoje kako bježe iz logora, a tjesnaci, koje su uz to Cezarevi vojnici bili zauzeli, zaustavlјali su njegove konjanike pri potjeri. Tako su male stvari i na jednoj i na drugoj strani igrale veliku ulogu. Utvrde, izgrađene od logora do rijeke, pošto je Pompejev logor već zauzet, ometale su Cezaru skoro potpunu pobjedu, a ta je ista okolnost zaustavila brzinu progonilaca i našim donijela spas.

71. U ovim dvjema bitkama Cezar je za jedan dan izgubio devet stotina i šezdeset vojnika i poznate rimske vitezove (Felginata) Tutikana Gala, sina senatorova, Gaja Felginata iz Placencije, Aula Granija iz Puteola, Marka Sakrativira iz Kapue, pet vojničkih tribuna i trideset i dva centuriona. Ali od svih njih veliki dio je bez ikakve rane stradao u jarkovima i utvrdama i na obalama rijeke, pogažen od svojih u strahu i bijegu, pri čemu su izgublјena i trideset i dva bojna znaka. Po toj bici Pompej je nazvan vojskvođom. Taj naziv je prihvatio i dopustio da ga tako docnije pozdravlјaju, ali (niti) je običavao da se u pismima tako potpisuje, niti je u fascima nosio lovorove znake pobjede. A kada je Labijen kod njega isposlovao da naredi da mu se zaroblјenici vrate, on ih je sve izveo, da bi, kako se činilo, pokazao svoje hvalisanje i da bi se prebjegu više vjerovalo, pa ih je, nazivajući ih ratnim drugovima i pitajući ih, uz mnoge pogrdne riječi, da li stari vojnici imaju običaj da bježe, naočigled svih poubijao.

334

72. Ovi događaji su Pompejevim vojnicima toliko pouzdanja i duha unijeli, da nisu ni mislili o načinu ratovanja, nego im se činilo da su već pobijedili. Nisu smatrali da je uzrok tome mali broj naših vojnika, neravan položaj mjesta i tjesnaci, a oni su logor već ranije bili zauzeli, a ni dvostruk strah unutar i izvan utvrda, pa ni razdvojena vojska na dvije strane, kada jedna drugoj nije mogla pomoć pružiti. Uz to nisu prihvatali da se nije dogodio oštar sukob, da nije vođena borba pa su sami sebi zbog mnoštva vojnika i tjesnaca veću štetu nanijeli, nego su je od neprijatelјa pretrpjeli. Nisu napokon na umu imali zajednički ratni uzrok, kako su često mali razlozi ili lažna sumnja ili nenadan strah ili vjerska smetnja velike štete nanijeli i koliko je puta zbog greške vojskovođe ili tribunove krivice vojska bila uništena. A zatim, kao da su baš hrabrošću izvojevali pobjedu i kao da se nikakva promjena ne može dogoditi, oni su onoga dana po cijeloj zemalјskoj kugli i rječju i pismom proslavlјali pobjedu.

73. Kada su Cezara raniji planovi iznevjerili, smatrao je da svu ratnu taktiku mora izmijeniti. Stoga je u isto vrijeme, pošto je odveo cijelu posadu, napustio opsadu i na jedno mjesto sakupio vojsku pa je vojnicima održao govor. Utješio ih je da se ne žaloste suviše zbog onoga što ih je zadesilo i da ih to ne plaši. Treba da pretpostave mnoge srećne bitke jednoj nesrećnoj i uz to osrednjoj. Treba iskazati zahvalnost sudbini što su bez ikakva gubitka Italiju zauzeli, što su dvije Španije sa najratobornijim lјudstvom i veoma iskusnim i izvježbanim vojskovođama pokorili i što su susjedne i žitorodne provincije pod svoju vlast podvrgli. Treba napokon imati na umu s kakvom su srećom prošli kroz sredinu neprijatelјske flote i ostali zdravi i čitavi, dok su bile zaposjednute ne samo luke, nego čak i obale. Ako nije baš sve itttlo na ruku, sreću treba marlјivim radom tražiti. Što god se štete pretrpjelo, treba je pripisati krivici ma čijoj drugoj, a ne njegovoj. Izabrao je pogodno mjesto za borbu, zagospodario je neprijatelјskim logorom, a borce istjerao i savladao. Ali, ako je njihova panika ili nekakva zabluda ili čak slučajnost prekinula već očigledno stečenu pobjedu, svi treba da se potrude da pretrplјeni poraz hrabrošću nadvladaju. Ako se tako učini, da se poraz okrene na dobro, kako se to dogodilo kod Gergovije, u borbu će od sebe krenuti i oni koji su se ranije bojali da stupe u okršaj.

335

74. Pošto održa ovakav govor, neke zastavnike izgrdi i s položaja ukloni. Cijelu pak vojsku obuze zbog poraza tolika žalost i tolika želјa da uklone sramotu, da niko nije čekao tribunovo ili centurionovo naređenje, već je svako sebi u znak kazne nametao teže zadatke i svi su u isti čas gorjeli od želјe za borbom. Neki su čak, potaknuti mišlјenjem vitttih vojnih starješina, smatrali da treba da ostanu na tom mjestu i stvar prepuste borbi. Cezar se naprotiv nije dovolјno pouzdavao u vojnike koji su bili preplašeni, smatrajući da treba uzeti i vremena da bi se smirili duhovi, a otkada je napustio utvrđenja, on se i suviše bojao za prehrambenu situaciju.

75. Stoga, ne propuštajući ni časa, a vodeći računa samo o ranjenim i bolesnim, još početkom noći posla u tišini svu komoru iz logora u Apoloniju i zabrani da se odmara prije nego završi putovanje. Nјoj je poslata jedna legija kao zaštita. Kada je to obavio, zadrža u logoru dvije legije, a ostale oko četvrte straže izvede kroz mnoge kapije i uputi u istom pravcu. Poslije malo vremena, da bi se i vojnički red sačuvao i za njegov odlazak što kasnije saznalo, naredi da se dade uzbuna, pa odmah izađe i krenu prema poslјednjoj četi te se sa vidika logora udalјi. A Pompej, saznavši za njegovu odluku, ni časa nije oklijevao da ga ne progoni, već je gledajući na to ne bi li ih preplašene i na putu opterećene mogao zaustaviti, izveo vojsku iz logora a konjicu poslao naprijed da zaustavlјa poslјednju četu, ali ga nije mogao stići, jer je Cezar bio mnogo odmakao, pošto je put bio dobro prohodan. A kada su stigli do rijeke Genusa, čije su obale bile strme, konjica je Dostigla poslјednje čete pa ih počela u borbi zadržavati. Cezar joj je suprotstavio svoje konjanike i s njima izmiješao četiri stotine lako naoružanih boraca. Čim su ovi izašli naprijed i zametli konjičku bitku, sve su rastjerali, a mnoge i pobili, pa su se sami zdravi i čitavi u jedinicu povratili.

76. Pošto je Cezar prevalio predviđeni put za taj dan i preveo vojsku preko rijeke Genusa, zaustavio se u svom starom logoru prema Asparagiju, a sve vojnike zadržao unutar logorskog nasipa i svu konjicu pustio tobože radi stočne hrane. Najedamput je naredio da se kroz stražnja vrata povuku u logor. Na isti način i Pompej, pošto je prešao uobičajeni dnevni put, zaustavi se na svom starom logoru, prema Asparagiju. Pošto su njegovi vojnici bili besposleni,

336

jer su utvrđenja bila neoštećena, jedni su krenuli podalјe po stočnu hranu i drva, a drugi, pošto su iznenada donijeli odluku da izađu, i ostavili veliku količinu teške i lake prtlјage, namamlјeni blizinom ranijeg logora, odložili su u šatoru oružje i napustili šanac da to potraže. Cezar je bio predvidio da će se to dogoditi, pa da bi pošao u potjeru, nekako oko podne dade znak za pokret, izvede vojsku i prevalivttti za taj dan dvostruki put, udalјi se od toga mjesta osam hilјada koraka. Pompej to nije mogao da učini, jer su se vojnici bili razišli.

77. Slijedećega dana Cezar je na isti način s početka noći poslao naprijed komoru, a samo oko četvrte straže izađe da bi se, ukoliko se ukaže kakva potreba za borbu, sa lako naoružanom vojskom mogao iznenadnoj nevolјi oduprijeti. Isto je to činio i ostalih dana. Time je postigao da, i pored veoma dubokih rijeka i jako neprohodnih puteva, nije pretrpio nikakve štete. Pošto je pak Pompej prvi dan zaostao, a ostalih dana se uzalud trudio da u brzom maršu stigne one koji su bili naprijed odmakli, i želio da ih u stopu prati, četvrtog dana odustade od potjere, smatrajući da mu treba preduzeti drugačiji plan.

78. Cezaru je bilo potrebno da dođe do Apolonije kako bi uklonio ranjenike, vojsci dao platu, ohrabrio saveznike i u gradove postavio posade. A za te poslove toliko je vremena upotrijebio, koliko je potrebno onome kome se žuri. Bojeći se za Domicija da ne bi Pompejevim dolaskom bio previše zauzet, požurio je k njemu, gonjen i velikom brzinom i odvažnošću. Plan cjelokupnog poduhvata razvio je tako da ako Pompej krene onamo, on će ga, odvojena od mora i lišena onih četa koje je u Dirahiju bio sakupio (a uz to bez žita i hrane), natjerati da se u iste ratne uslove s njim sukobi. A ako bi prešao u Italiju i povezao vojsku s Domicijem, krenuo bi preko Ilirika u pomoć Italiji. Ako bi pokušao da opsijeda Apoloniju i Orik i da ga rastavi od cijele obale primorja, on bi ga, pošto opkoli Scipiona, natjerao da svojim, našavši se u nevolјi, pruži pomoć. Stoga je Cezar poslao glasnike Gneju Domiciju, pisao mu i istakao šta želi da se radi, pa pošto je u Apoloniji kao posadu ostavio četiri kohorte, jednu u Lisu a tri u Oriku, a ostavio i one koji su uslijed rana bili nesposobni, nastavio je put preko Epira i Atamanije. Pompej opet, razmišlјajući o Cezarevu planu, smatrao je da treba da požuri Scipionu i da mu, ukoliko bi

337

Cezar onamo krenuo, pomoć pruži. Ako ne bi želio da ode sa morske obale i iz Orika, jer je iz Italije očekivao legije i konjicu, onda bi sam sa svim jedinicama napao na Domicija.

79. S tih razloga obojica su računali na brzinu, kako bi i svojim bili od pomoći i kako bi dobili na vremenu da unište protivnike. Ali je Cezara Apolonija odbijala od prijekog puta, a Pompej je preko Kandavije imao prohodan put za Makedoniju. Pored toga iskrsnu iznenada još i druga neprilika, što je Domicije više dana držao smjepggen logor pokraj Scipionova i odatle preduzimao put radi hrane u Herakleju Sentiku, a ta se nalazi ispod Kandavije, pa je izgledalo da ga sama sudbina tjera u susret Pompeju. Za to vrijeme Cezar o tome nije ništa znao. Pompej je ujedno razaslao pisma po svim pokrajinama i gradovima o borbi koja je vođena kod Dirahija pa je pukao glas i raširio se mnogo pretjeranije nego što je u stvari bilo, kako Cezar razbijen bježi, popggo je skoro svu vojsku izgubio. To je učinilo puteve opasnim, to je neke države odvratilo od njegova prijatelјstva. Tako se dogodilo da izaslanici, koje je Cezar u mnogo slučajeva uputio Domiciju, a Domicije Cezaru, ni pod kakvim uslovima nisu mogli posao zavrtttiti. Ali Apobrogi, Roucilovi i Ekovi prijatelјi, za kojeGsšGistakli kako su bili prebjegli Pompeju, opazivši na putu Domicijeve uhode, bilo zbog ranije veze, jer su u Galiji zajedno ratovali, bilo što ih je slava ponijela, iznesu sve kako se je dogodilo i obavijeste o Cezarevu odpasku i Pompejevu dolasku. Domicije, koji je išao naprijed jedva tri sata, obaviješten je kako je uviđavnošću neprijatelјa izbjegao opasnost. On je stigao u Eganij, koji se nalazi nasuprot Tesaliji i susreo se s Cezarem.

80. Popggo je Cezar udružio vojsku, stigao je u Gomfe, a to je prvi grad Tesalije za one koji dolaze iz Epira. To pleme je prije nekoliko mjeseci od svoje strane bilo poslalo Cezaru izaslanike da se on koristi svim njihovim dobrima i od njega tražilo pomoć u vidu vojsku. Međutim, onamo je već bila stigla vijest o kojoj smo ranije govorili, naime o borbi kod Dirahija, ali u nekim detalјima i pretjerana. Stoga je vojskovođa Tesalije Androsten, popggo je više volio da bude saučesnik Pompejev u pobjedi, nego saveznik Cezarev u kritičnoj situaciji, sakupio s polјa u grad svu silu robova i

338

oslobođenika, i zatvorio kapije, a zatim Scipionu i Pompeju uputio izaslanike da mu priteknu u pomoć: on se uzda u gradska utvrđenja, ako mu se brzo priskoči u pomoć, ali dugotrajnu opsadu ne može izdržati. Kada je Scipion doznao da su se vojske udalјile od Dirahija, doveo je legije U Larisu dok se Pompej još nije približio Tesaliji. Popggo je Cezar utvrdio logor, naredio je da se za iznenadnu opsadu naprave lјestve i rovovi i da se pripreme pleteri. Kada su ti radovi izvedeni, vojnike je ohrabrio i dao im do znanja od kolike bi bilo koristi za savladavanje svakojake oskudice ako bi se zauzeo grad i pun i bogat. U isto vrijeme bi se na primjeru ovoga grada zastrašili ostali gradovi, ali to treba da se brzo izvede prije nego pomoć stigae. Zato je istoga dana kada je stigao, uz izvanredno nastojanje vojske, poslije devetog časa navalio da osvaja grad sa veoma visokim bedemima pa ga je i osvojio prije sunčeva zalaza i dopustio vojnicima da ga plјačkaju. Odmah je zatim logor iz grada pokrenuo i u Metropol stigao, ali tako da je pretekao i glasnike i vijest o zauzeću grada.

81. Stanovnici Metropola su s početka bili istoga mišlјenja pa su ponukani takvim glasinama zatvorili kapije i bedeme napunili naoružanim vojnicima. No docnije, čuvši od zaroblјenika, za koje se Cezar bio pobrinuo da ih dovedu pod zidine, kakav je slučaj zadesio grad Gomf, otvore kapije. On ih je veoma blagonaklono sačuvao i kada se sudbina Metropola uporedi sa sudbinom Gomfa, nije bilo nijednoga grada u Tesaliji, osim Larise, koji se držao pomoću velike Scipionove vojske, a koji se ne bi Cezaru pokorio i naređenja izvršio. On se na polјima dokopao zgodna položaja (za dobavlјanje žita) koje je već skoro bilo sazrelo i odpučio da tu očekuje Pompeja i da tu prenese čitavu ratnu operaciju.

82. Poslije nekoliko dana Pompej stiže u Tesaliju pa održavši pred cijelom vojskom besjedu iskaza svojim zahvalnost, a Scipionove vojnike ohrabri i zaželi da budu dionici plijena i nagrada već ostvarene pobjede. Popggo je sve legije prihvatio u jedan logor, svoju je slavu podijelio sa Scipionom i naredio da truba pokraj njega zasvira i da mu se razapne drugi šator. Pošto su Pompejeve jedinice pojačane, i pošto su se dvije velike vojske sjedinile, svima se povrati negdašnja odlučnost i poveća nada u pobjedu dotle da je izgledalo, da što god se više s vremenom oteže, to se s povratkom u Italiju sve vittte odugovlači. A ako je Pompej

339

kadgod nešto sporije i promišlјenije radio, oni bi govorili kako je to posao od jednoga dana, da mu je draga vlast i da voli da ima uza se kao robove bivše konzule i bivše pretore. I već su se javno za vlast i svešteničke doložaje prepirali pa su i konzulat za iduće godine određivali. Neki su opet tražili kuće i imanja onih koji su se nalazili u Cezarevu logoru. Među njima je u vijeću došlo do velike prepirke da li treba voditi računa o Luciju Hiru, koga je Pompej bio poslao na Parte pa je bio odsutan kod idućih izbora za pretora. Nјegovi su rođaci sa suzama molili Pompeja da održi riječ i da izvrši ono što mu je pri polasku obećao, kako ne bi izgledalo da je, imajući u vidu njegov ugled, prevaren, a ostali su odbijali da se pri jednakom trudu i jednakoj opasnosti samo jedan između ostalih istakne.

83. Već su se o Cezarevu svešteničkom položaju svakodnevno prepirali Domicije, Scipion i Spinter Lentul pa je javno dolazilo i do teških verbalnih uvreda, jer je Lentul ukazivao na svoje godine, Domicije isticao svoj ugled i dostojanstvo u Rimu, a Scipion se uzdao u svoje srodstvo sa Pompejem. Akucije Ruf je štavittte optužio kod Pompeja Lucija Afranija zbog izdaje vojske, jer je, kako je govorio (rat u Španiji alјkavo vođen). Lucije Domicije je na sastanku rekao kako bi mu drago bilo da se po završetku rata onima koji pripadaju senatskom staležu, a zajedno su s njima učestvovali u vojsci, podijele po tri pločice za glasanje na sudu, i da se o pojedincima koji su ostali u Rimu i onim koji su ostali pod Pompejevim nadzorom, a nisu bili u vojničkoj službi, glasa: jedna pločica treba da je za one koje valјa osloboditi svake kazne, druga za one koji su osuđeni na smrt, a treća za one koji budu novčano kažnjeni. Svi su na kraju raspravlјali ili o svojim položajima, ili o novčanim nagradama ili pak o proganjanju političkih neprijatelјa, ne misleći na koji će način da savladaju protivnike, nego do koje će mjere moći da iskoriste pobjedu.

84. Popggo je hranu pripremio i vojnike na taj način ohrabrio, a već je proteklo dosta vremena od bitke kod Dirahija, pa je izgledalo da je dovolјno pronikao u duh vojnika, Cezar je pomišlјao da treba da ispita šta li to Pompej snuje i koliku želјu za borbu ima. Stoga izvede vojsku iz logora i postroji bojni red, prvo na svom području i nešto podalјe od Pompejeva logora, da bi slijedećih dana izlazio iz

340

svoga logora, a zatim stigao pred Pompejev, koji je bio pod brežulјcima. Takav postupak je iz dana u dan njegovoj vojsci donosio veće ohrabrenje. Ranija pak naredba za konjanike, o kojoj smo govorili, ostala je na snazi, pa popggo je brojčano na mnogim tačkama bio slabiji, naredio je da se mlađi lјudi i među izabranim borcima lako naoružani vojnici između konjanika na brzinu u borbi ogledaju, te da se u svakodnevnoj praksi baš na takvu vrstu borbe navikavaju. Na takav način je postigao da se hilјadu njegovih konjanika, čak kada se na otvorenijim mjestima ukazala prilika, usudilo da zaustavi napad sedam hilјada Pompejevaca, a da se nisu previše uplašili njihova ogromnog broja. Štaviše on je tih dana sa uspjehom održao konjičku bitku i jednog je od dvojice Alobroga, za koje smo gore spomenuli da su prebjegli Pompeju, uz neke pogubio.

85. Pompej, čiji se tabor nalazio na brežulјku, postrojavao je bojni red na podnožju brda, tako da je izgledalo da iščekuje ne bi li mu Cezar na nezgodnu mjestu pao u šake. A Cezar, smatrajući da se Pompej ni na kakav način ne može namamiti na borbu, zaklјuči da mu je najpovolјniji vid borbe da odatle logor pokrene i da stalno bude na maršu. Tako je gledao na stvar stoga što bi s logorom koji bi bio u pokretu prolazio kroz mnoga mjesta, na lakši način dolazio do hrane, a u isto vrijeme bi mu se na maršu pružila nekakva prilika da se s Pompejevom vojskom, koja nije navikla na napor, ogleda, pa da je u svakodnevnim marševima izmori. Kada je to odpučio, i kada je već dat znak za pokret, a šatori bili ukponjeni, opazio je malo prije toga kako je Pompejeva vojska mimo svakodnevnog običaja nešto podalјe krenula od šanca, te je izgledalo da se može boriti na pogodnu mjestu. Tada Cezar, kada je već borba bila pred kapijama, ovako reče svojim: „Za sada put treba da odgodimo i da o borbi razmišlјamo onako kako smo to uvijek želјeli. Budimo duhom spremni za bitku, jer nam se docnije prilika neće lako ppužiti." On odmah izvede čete spremne za borbu.

86. Pompej pak, kako se kasnije saznalo, na nagovor svih svojih odpuči da zametne boj. On je, naime, još ranijih dana rekao na sastanku da će prije nego se vojske sukobe, Cezareva vojska biti razbijena. Kada se većina zbog toga začudila, reče: „Znam da obećavam gotovo nevjerovatan podvig, ali prihvatite razlog ovoga moga plana kako biste

341

hrabrije krenuli u borbu. Nagovorio sam naše konjanike, a oni su pristali da to učine, da kada se bliže bude prišlo, sa otvorenog boka napadnu na desno Cezarevo krilo pa pošto s leđa opkole bojni red, potisnu smetenu vojsku prije nego što mi strijele na neprijatelјa pustimo. Tako ćemo bez opasnosti po legiju i gotovo bez gubitaka rat okončati. To međutim nije teško, budući da smo u konjici tako jaki." U isto vrijeme je rekao neka naposlјetku budu duhom spremni, a budući da postoji mogućnost za borbu, kako su to često priželјkivali, neka onda ne iznevjere ni svoju nadu, ni nadu Drugih.

87. Za ovim je nastavio Labijen, pa pošto je o Cezarevoj vojsci prezrivo govorio, a odluku Pompejevu najvećim hvalama uzdizao, reče: „Nemoj, Pompeju, misliti da je ovo ona vojska koja je Galiju i Germaniju savladala. Ja sam učestvovao u svim borbama i ne pričam nasumce o onome što mi je nepoznato. Preostao je veoma mali dio one vojske, a veliki dio, što je i razumlјivo da se poslije toliko bitaka dogodi, izganuo je. Mnoge je jesenska kuga u Italiji progutala, mnogi su se razišli kućama, a mnogi su ostali i na kopnu. Pa zar niste čuli od onih koji su tobože zbog rđava zdravlјa ostali, da su u Brundiziju oformlјene kohorte? Ove čete koje vidite popunjene su iz regrutacije ovih godina u ovostranoj Galiji, i većinom su iz Transpadanskih kolonija. Ipak je ono što je vrijedilo izganulo u dvije bitke kod Dirahija." Kada je to izgovorio, zakleo se da se neće povratiti u logor, osim kao pobjednik, a i druge je nagovorio da isto učine. Pompej je, pohvalivši to, isto uradio, nije bilo, uostalom, nikoga koji se ustručavao da se zakune. Kada se je to na sastanku odigralo, svi su se razišli uz veliku nadu i zadovolјstvo, pa su već U duši osjećali pobjedu, popggo je izgledalo da se pri takvom podvigu i uz tako iskusna vojskovođu ništa ne može uzaludno dogoditi.

88. Kada se Cezar približavao Pompejevu logoru, opazio je da je njegov bojni red postrojen na ovakav način: na lijevom krilu su bile dvije legije koje je Cezar, u početku razmimoilaženja, prema senatskoj odluci predao. Od njih se jedna zvala prva, a druga treća. Na tom je mjestu bio i sami Pompej. Srednji dio bojnoga reda držao je Scipion sa sirijskim legijama. Kilikijska legija udružena sa španskim kohortama, za koje smo naveli da ih je Afranije preveo, bila je smještena na desnom krilu. Pompej je smatrao da su mu ovo najjače koje je imao. Ostale je bio razbacao po sredini

342

bojnog reda i po krilima, pa je tako na licu mjesta imao stotinu i deset kohorata. Tako je bilo četrdeset i pet hilјada vojnika i oko dvije hilјade dobrovolјaca, koji su se kao odabrani iz ranijih vojski kod njega bili sakupili. On ih je po cijeloj vojsci bio razmjestio. Ostalih je sedam kohorata po logoru i obližnjim utvrdama rasporedio kao posadu. Nјegovo desno krilo štitio je nekakav potok sa nepristupačnim obalama. S toga je razloga cjelokupnu konjicu, strijelce i sve praćkare rasporedio po lijevom krilu.

89. Cezar je, držeći se ranijeg običaja, razmjestio desetu legiju na desno, a devetu na lijevo krilo, iako je ova u borbama kod Dirahija bila žestoko otanjena na joj je osmu tako priklјučio da je gotovo od dvije stvorio jednu, i naredio da jedna drugoj bude kao zaštita. U bojnom redu je imao osamdeset opremlјenih kohorata, a u svemu je bilo dvadeset i dvije hilјade vojnika. Sedam kohorata je ostavio kao zaštitu logoru. Lijevom krilu je stavio na čelo Antonija, desnom Publija Sulu, a u sredini bojnog reda Gneja Domicija, a sam je stao protiv Pompeja. Čim je opazio ono što smo napomenuli, bojeći se da desno krilo ne bude opkolјeno masom konjanika, brzo povuče iz trećeg bojnog reda po jednu kohortu, pa od njih stvori četvrtu, i okrenu je prema ko

369

njici. Ha taj način pokaza ono što želi, i stavi do znanja da od hrabrosti tih kohorata zavisi pobjeda toga dana. U isti čas zapovijedi trećem bojnom redu i cijeloj vojsci da bez njegova naređenja ne vrše napada, jer će on, kada to bude želio, zastavom dati znak.

90. Kada je vojsku prema vojničkom običaju za borbu ohrabrio i svoju brigu za čitavo vrijeme prema njoj istakao, na prvom mjestu je spomenuo da može vojnike uzeti za svjedoke, s kakvim je nastojanjem želio mir i šta je preko Vatinija u pregovorima, a šta preko Aula Klodija sa Scipionom učinio pa se i kod Orika sa Libokom o upućivanju legata prepirao. On nikada nije želio da zloupotreblјava krv vojnika, niti da liši državu ma koje od dvije vojske. Popggo je takvu besjedu održao, na zahtjev vojnika, koji su gorjeli od želјe za borbom, dade znak trubom.

91. U Cezarevoj vojsci se nalazio dobrovolјac Krastin, koji je prošle godine vodio primipilGu "desetoj legiji, a bio je čovjek osobite hrabrosti. On, pošto je dat znak, reče: „Pođite za mnom, vi, što ste bili moji vojnici i pomozite svome zapovjedniku, kako ste to i činili. Preostaje nam jedino ova borba i kada se ona završi, i on će zadobiti svoj ugled i mi ćemo ostvariti svoju slobodu." U isto vrijeme gledajući u Cezara reče: „Danas ću, zapovjedniče, tako postupiti da ćeš mi ili živu, ili mrtvu iskazati zahvalnost." Pošto to izgovori, prvi pojuri sa desnoga krila. Za njim pođoše izabrani vojnici, a bilo ih je oko sto dvadeset dobrovolјaca iz iste centurije.

92. Između dva bojna reda bilo je ostalo toliko prostora da je bilo dovolјno za juriš i jedne i druge vojske. Ali je Pompej svojim naredio da iščekuju Cezarev napad i da se ne miču s mjesta, već da se strpe da se njegov bojni

24 Gaj Julije Cezar

344

red razvuče. Govorilo se da je to učinio na nagovor Gaja Trijarija, kako bi se prvi nalet i snaga vojnika razbili i bojni red razvukao, a da bi zatim raspoređeni po svojim bojnim redovima napali na one što su se raspršili. Nadao se da će koplјa slabije padati ako se vojnici zadrže na mjestu, nego ako sami bace koplјa i navale, pa će se dogoditi da će Cezarevi vojnici u dvostrukom napadu izgubiti dah i da će ih umor savladati. Nama se čini da je to Pompej s razlogom učinio, stoga što je svima od prirode urođeno nekakvo ushićenje i oduševlјenje, koje raspalјuje lјubav prema borbi. To vojskovođe ne smiju da suzbijaju, nego da na to potiču i nije bez razloga od davnina uvedeno da bojne trube odasvud zasviraju i da svi graju dignu. Smatrali su da se takvim postupkom i neprijatelј zastrašuje i svoji vojnici na borbu potiču.

93. Ali naši vojnici na dati znak sa okrenutim koplјima naprijed pojure i opaze kako Pompejevci ne trče, pa poučeni iskustvom, a izvježbani u ranijim bitkama, svojevolјno napad zaustave i gotovo na pola puta stanu, kako se ne bi s istrošenim snagama približili. Pošto je proteklo nešto malo vremena, obnove napad i bace koplјa, pa na brzinu, kako ih je Cezar poučio, prihvate za mačeve. Ali i Pompejevci su znali za takav postupak. Oni su i bačena koplјa dočekali i napad legija izdržali i bojne redove sačuvali, pa pošto su koplјa odbacili, na mačeve su se vratili. U isto vrijeme jurnuli su svi konjanici sa Pompejeva lijevog krila, kako je bilo naređeno, pa se tako razasula sva sila strijelaca. Nјihov napad naša konjica nije mogla da podnese, nego se malo s položaja pomakla i odstupila, a Pompejevi konjanici počeše zbog toga žešće napadati i po eskadronima se širiti, a naš bojni red na otvorenom prostoru opkolјavati. Kada to Cezar primjeti, dade znak četvrtom bojnom redu, što ga je bio sastavio od šest kohorata. Ovi brzo istrčaše i uz bojne znakove takvom snagom na Pompejeve konjanike napad izvršiše, da se niko od njih na mjestu ne zaustavi, već svi, okrenuvši leđa ne samo da sa položaja odstupiše, već natjerani u bijeg, prihvatiše se najviših brda. Pošto su ovi bili rastjerani, strijelci i praćkari odsječeni, nenaoružani m bez zaštite bili su poubijani. U istom napadu kohorte su, premda su se Pompejevci borili i još uvijek odupirali u bojnom redu, zaobišle lijevo krilo pa su ih s leđa napale.

94. U isto doba Cezar naredi da treći bojni red, koji je

345

mirovao i do toga momenta na položaju ostao, krene naprijed. Kada su tako svježi i zdravi zamijenili iznemogle, neki su napali s leđa pa Pompejevci nisu mogli da izdrže i svi su okrenuli na suprotnu stranu. Cezar se dakle nije varao kada je lično izjavio, hrabreći vojnike, da će početak pobjede poteći od onih kohorata koje su bile postavlјene protiv konjice, u četvrtom bojnom redu. One su dakle prvo rastjerale konjicu, same su izvršile pokolј strijelaca i praćkara, i one su baš s lijeve strane opasale Pompejev bojni red i natjerale ga u bijeg. A kada je Pompej vidio da mu je konjica razbijena, i shvatio da je onaj dio u koji se najviše uzdao u strahu, izgubio je vjeru i u se i u druge, istupio je iz bojnog reda i smjesta se na konju povukao u logor, pa je onim centurionima koje je bio postavio pred pretorsku kapiju da čuvaju stražu, glasno da vojnici čuju, rekao: „Čuvajte logor i odvažno ga branite, a ako dođe do teže situacije, ja ću ostale kapije opkoliti i logorske straže pojačati." Kada je to izrekao, povukao se u vojvodin šator, ne vjerujući u krajnji ishod, ali je ipak iščekivao razvoj događaja.

95. Pošto je Cezar iza šanca rastjerao Pompejevce, koji su bili u bijegu, smatrao je da im ne treba, dok su još u strahu, pružiti ni časka vremena. Vojnike je poticao da se koriste darom sreće i da zauzmu logor. Iako su uslijed žege bili klonuli — jer se borba bila produžila do podne — ipak duhom pripremlјeni na svaki napor pokore se naređenju. Kohorte, koje su ostavlјene da brane logor, junački su se branile, a još mnogo žešće Tračani i varvarske pomoćne čete. Jer oni vojnici koji su pobjegli iz borbe, i u srcu preplašeni i od umora iscrplјeni, bacivši u većini slučajeva oružje i bojne znakove, više su uostalom razmišlјali o bijegu, nego o odbrani logora. Oni pak koji su se na šancu zadržali, nisu više mogli da izdrže svu silu strijela, već su izmoreni od napada napustili položaj, pa su odmah svi uz pomoć vodiča centurioia i vojnih tribuna odbjegli u visoke planine, koje su bile neposredno uz logor.

96. U Pompejevu su se logoru mogli vidjeti podignuti hladnici, velika količina ostavlјena srebra kao i kolibe prekrivene svježim busenjem, a zatim još i šatori Lucija i Lentula i još nekih drugih, okićeni bršlјanom. Pored toga bilo je i nešto što je ukazivalo na preveliki raskoš i vjeru u pobjedu, po čemu se lako moglo zaklјučiti da se oni nimalo

346

nisu brinuli za ishod toga dana, budući da su ih beznačajne stvari zanimale. Oni su veoma skromnoj i vrlo strplјivoj Cezarevoj vojsci prigovarali za raskoš, a njoj je uvijek nedostajalo ono što je za život bilo neophodno. A kada su se naši počeli kretati po šancu, Pompej zgrabi konja pa odbacivši zapovjedničke znakove, izvuče se iz logora kroz zadnja vrata te odmah podbode konja i požuri u Larisu. No, ni tu se ne zaustavi, nego isto tako u brzini naiđe na manji broj svojih lјudi, koji su bili u bijegu, pa ne prekidajući noćno putovan>e, u pratnji tridesetorice konjanika stiže do mora gdje se ukrca na lađu koja je prevozila žito. Pričalo se da se često žalio kako se u računu prevario, tako da je izgledalo da su ga oni lјudi, u čiju se pobjedu uzdao, na početku bijega skoro izdali.

97. Kada se Cezar dokopao logora, od vojnika je zahtijevao da ne bi, zauzeti plijenom, zanemarili dužnost da obave ostali dio posla. Popggo je to postigao, odluči da brdo opaše šancem. Pompejevi vojnici, ne uzdajući se u brdo pošto je bilo bez vode, napuste ga pa se svi njegovom kosom počeše povlačiti prema Larisi. Opazivttti to, Cezar rasporedi svoje jedinice i naredi da jedan dio legija ostane u Pompejevu logoru, drugi povuče u svoj logor, a četiri legije povede sa sobom, pa lakšim putem krenu u susret, i pošto je prevalio šest hilјada koraka, postroji bojni red. Kada su to Pompejevi vojnici opazili, zaustave se na nekom brdu. Ispod toga brda je tekla rijeka. Cezar ohrabri vojnike pa iako su bili iznemogli od neprekidna rada preko cijelog dana, a noć je već padala, ipak su rijeku šancem od brda odvojili da Pompejezi vojnici ne bi mogli da dolaze noću po vodu. Kada je taj posao obavlјen, oni su, uputivši legate, počeli da razmišlјaju o predaji. Manji broj onih senatorskog staleža, koji su se njima pridružili, potraži noću spas u bijegu.

98. Cezar u ranu zoru naredi da se svi oni kojk su bili brdo zaposjeli sa viših mjesta u ravnicu spuste i oružje odlože. Popggo su to bez protivlјenja izvršili, sa ispruženim dlanovima i naričući bacili su se na zemlјu i tražili od njega milost. Kada ih je utješio, naredio je da se dignu pa im je malo govorio i o svojoj blagosti, da bi se na taj način manje bojali i sve ih je pomilovao i svojim vojnicima dao upute da ne bi kogod protivnika vrijeđao ili pggogod od njega zahtijevao. Popggo je takav postupak proveo, naredio je da mu iz logora krenu u susret druge legije, i da se one, koje je

347

sobom bio poveo, naizmjenično odmaraju i u logor povrate, a on istoga dana stiže u Larisu.

99. U toj borbi nije izgubio vittte od dvije stotine vojnika, ali je poginulo oko trideset hrabrih momaka, centuriona. Ubijen je čak i Krastin, boreći se veoma junački, pošto mu je mač rasjekao usta, a o njemu smo ranije dali obavještenje. I ono što je polazeći u bitku rekao, nije bila neistina. Cezar je, naime, smatrao da je u toj borbi Krastinovo junaštvo bilo najsjajnije i držao da on prema njemu ima najveću zaslugu. Činilo se da je od Pompejeve vojske poginulo oko petnaest hilјada, ali je na predaju izašlo vittte od dvadeset i četiri — jer su se čak i kohorte, koje su u utvrđenjima služile kao straža, predale Suli — a mnogi su pored toga prebjegli u susjedne gradove, pa je Cezaru iz borbe doneseno sto i osamdeset bojnih znakova i devet orlova. Lucija Domicija, kada je iz logora bježao na brdo, popggo su ga snage zbog umora bile izdale, ubili su konjanici.

100. U isto vrijeme Decim Lelije stiže s flotom u Brundizij pa na isti način kako je to Libok učinio, a njega smo prije toga spomenuli, zauze ostrvo koje je okrenuto prema brundizijskoj luci. Na sličan način i Vatinije, koji je bio na čelu Brundizija, pošto je pokrio i pripremio čamce, izmami Lelijeve lađe pa od njih jednu sa pet vesala, koja je bila podalјe naprijed krenula, i dvije manje zarobi u lučkom tjesnacu, a takođe uz pomoć raspoređenih konjanika, spriječi i one s flote da dolaze na vodu. A kako se Lelije koristio povolјnim godišnjim vremenom za plovidbu, dovozio je svojim vojnicima vodu teretnim lađama sa Korkire i iz Dirahija i od namjere nije odustao, a prije toga se nije doznalo za bitku koja se odigrala u Tesaliji pa ni sramota zbog izgublјenih lađa i oskudica u neophodnim stvarima nisu ga mogle iz luke i sa ostrva otjerati.

101. Gotovo istovremeno Kasije je sa flotom Siraca i Feničana i Kiličana stigao na Siciliju, pa kako je Cezareva flota bila podijelјena na dva dijela, to je na čelu jedne polovine bio pretor Publije Sulpicije, na moreuzu kod Vibona, a drugom polovinom komandovao je Marko Pomponije kod Mesane. Kasije je na lađama do Mesane prije doplovio, nego je Pomponije za njegov dolazak saznao. Popggo ga je zatekao iznenađena, bez ikakvih straža i ikakva uobičajenog reda, zahvalјujući jakom i pogodnom vjetru

348

uputio je na Pompejevu flotu teretne lađe pune luča, smole, kučina i drugih predmeta koji služe za potpalu pa je sve lađe, a bilo ih je trideset i pet, spalio. Među njima je dvadeset bilo pokrivenih. Time je izazvan toliki strah da je, iako se u Mesani nalazila posada od jedne legije, grad jedva odbranjen i da nisu u isto vrijeme preko raspoređenih konjanika doprle neke vijesti o Cezarevoj pobjedi, većina bi smatrala da je i grad izgublјen. Ali, popggo su vijesti stigle u najzgodnije vrijeme, grad je bio sačuvan. Kasije je odatle krenuo u Vibon prema Sulpicijevoj floti, a pošto su naši zbog istog straha pritjerali lađe uz kopno, na isti način kako su to i ranije činili, Kasnije se dokopao povolјna vjetra pa je teretne lađe, spremne da izazovu požar, a bilo ih je oko četrdeset, uputio (na naše lađe) te je pet, zahvaćeno plamenom sa oba krila, izgorjelo. Kako se vatra zbog jakog vjetra sve vittte rasplamsavala, vojnici, koji su iz starih legija kao bolesni bili ostavlјeni da štite lađe, ne mogoše trpjeti sramote, već se na svoju ruku ukrcaše na lađe pa ih sa kopna otisnuše. Pošto izvršiše napad na Kasijevu flotu, zarobiše dvije lađe sa pet vesala. Na jednoj od njih se nalazio Kasije, ali se on dohvati čamca i pobježe. Pored toga potoplјene su dvije lađe sa tri vesla. Nešto malo kasnije saznalo se za bitku koja je vođena u Tesaliji, tako da su i Pompejevi vojnici u to povjerovali. Naime, prije toga vremena smatrali su da to izmišlјaju Cezarevi legati i prijatelјi. Čuvši za to, Kasije odstupi s flotom sa tih položaja.

102. Cezar je sve drugo ostavio smatrajući da mu je zadatak da progoni Pompeja, na koju god se stranu u bijegu bude povukao, kako ne bi mogao čete pripremiti i rat obnoviti pa je, koliko god je mogao, prevalјivao put uz pomoć konjice i svakodnevno je sve više napredovao, naredio je da ga jedna legija slijedi usporenim maršem. U Amfipolu je u Pompejevo ime bila izdata naredba da se svi mladići one pokrajine, Grci i rimski građani, radi zakletve sakupe. Ali se nije moglo procijeniti da li je ona izdata radi uklanjanja sumnje, kako bi Pompej što duže skrivao odpuku za podalјi bijeg, ili je pokušavao da, ako ga niko ne bude ometao, uz pomoć nove regrutacije dobije Makedoniju. Sam se jedne noći pomoću sidra zaustavi, pa pozvavši kod sebe prijatelјe iz Amfipola, zamoli novaca za neminovne troškove. Ali, kada saznade za Cezarev dolazak, povuče se s toga mjesta i za nekoliko dana stiže u Mitilenu. Dva dana ga je

349

zadržavala bura pa je uzeo i druge brze lađe i stigao u Kilikiju, a odatle na Kipar. Tu je saznao za odpuku svih stanovnika Antiohije i rimskih građana, koji su se tu trgovinom bavili, da su se prihvatili oružja da bi njega onemogućili, i kako su uputili izaslanike onima za koje se govorilo kako su se iz bijega povukpi u susjedne gradove, da ne bi prilazili Antiohiji. Ukoliko bi to učinili, to bi za njih predstavlјalo smrtnu opasnost. To se isto dogodilo na Rodu Luciju Lentulu, koji je lanjske godine bio konzul, i konzularu Publiju Lentulu kao i još nekim drugim, kada su iz bijega slijedili Pompeja i stigli na ostrvo. Oni nisu bili primlјeni ni u grad ni u luku, već su ih, uputivši im izaslanike, uklonili sa tih mjesta pa su i protiv svoje volјe odriješili lađe. I već je bio po gradovima pukao glas o Cezarevu dolasku.

103. Kada je za te okolnosti doznao, Pompej je napustio odluku o prilaženju Siriji pa je uzeo kovac od udruženja zakupnika i nekih privatnih lica. Popggo je za vojničke potrebe natovario na lađe veliku količinu novca i osigurao se s vojskom od dvije hilјade naoružanih lјudi, koje je djelimično izabrao od zakupničkih udruženja, a djelimično sakupio od trgovaca, kako je ko koga između svojih smatrao pogodnim za takav posao, pa je stigao u Peluzij. Tu se slučajno zadesio kralј Ptolomej, dječak po godinama, koji je s mnogobrojnim četama vodio rat protiv sestre Kleopatre, koju je prije nekoliko mjeseci uz pomoć svojih rođaka i prijatelјa otjerao sa kralјevskog položaja. Kleopatrin logor se nije nalazio na velikoj udalјenosti od njegova logora. Pompej mu je poručio da ga u Aleksandriji primi kao gosta u ime očeva prijatelјstva, i da ga uz svoju pomoć u nevolјi sačuva. Ali oni koje je bio poslao, pošto su obavili zvanični posao, počeše da s kralјevim vojnicima slobodnije razgovaraju i da ih nagovaraju da svoju pažnju prema Pompeju pokažu i da na njegovu zlu sudbinu poprijeko ne gledaju. U toj masi je bilo podosta Pompejevih vojnika koje je iz njegove vojske Gabinije u Siriji prihvatio i u Aleksandriju prebacio, a kada se rat završio, on je dječakova oca kod Ptolomeja ostavio.

104. Kada su to sad doznali kralјevi prijatelјi, koji su, popggo je on bio malodoban, vodili brigu o kralјevini, bilo pggo ih je, kako su to kasnije isticali strah natjerao da ne bi Pompej pobunivši kralјevsku vojsku osvojio Aleksandriju i Egipat, bilo što su s prezirom gledali na njegovu nesreću, pošto u nevolјi u većini slučajeva od prijatelјa iskrsnu

350

neprijatelјi, onima koje je on poslao javno i prijatelјski odgovore i narede da dođe kod kralјa. Oni lično donesu potajnu odluku da pošalјu kralјevskog prefekta Ahilu, čovjeka osobigo odvažna, i vojnog tribuna Lucija Septimija da ubiju Pompeja. Oni su ga lјubazno pozvali pa je on, zaveden Septimovim poznanstvom, jer je ovaj kod njega u gusarskom ratu vodio neku jedinicu, ušao u malu lađu sa nekoliko svojih lјudi gdje su ga Ahila i Septimije ubili. Isto je tako kralј uhvatio Lucija Lentula i u zatvoru ga smaknuo.

105. Kada je Cezar došao u Aziju, doznao je da je Tit Ampije pokušao da u Efezu iz Dijaninog hrama odnese novac pa je stoga pozvao sve senatore iz pokrajine da se pomoću njih kao svjedoka uvjeri u količini novca, ali ga je u tome spriječio Cezarev dolazak pa je pobjegao. Tako je u dva slučaja Cezar pružio pomoć efeškom blagu. Isto je tako poznato da se u Elidi, u Minervinom hramu, a toga dana je, ako se dani unazad broje, Cezar izvojevao srećnu bitku, kip Pobjede, koji je bio postavlјen ispred same Minerve, a prije toga je gledao prema Minervinom kipu, okrenuo prema vratima i pragu hrama. Istoga dana se u Antiohiji u Siriji dvaput začuo takav poklič vojske i zov truba, da je naoružano građanstvo na bedeme poskočilo. To se isto dogodilo i u Ptolomaidi. U Pergamu opet, u tajnim i skrivenim dijelovima, gdje osim sveštenika nikome nije dozvolјeno prilaziti — a Grci to zovu adita — odjekivali su bubnjevi. Isto su tako u Tralima, u hramu Pobjede, gdje su bili posvetili Cezarev kip, pokazivali kako je tih dana izrasla palma iz kaldrme koja je bila sastavlјena.

106. Cezar je u Aziji proboravio nekoliko dana pa kada je čuo da su Pompeja vidjeli na Kipru palo mu je na um da on putuje u Egipat, pošto sa kralјevinom ima prijatelјskih veza, a postojale su i druge privlačnosti za taj kraj. On sa jednom legijom, kojoj je zapovijedio da ga slijedi iz Tesalije, i drugom, koju je od legata Kvinta Fufija dobavio iz Ahaje, sa osam stotina konjanika, sa deset rodskih ratnih i nešto azijskih brodova stiže u Aleksandriju. Među njima je bilo tri hilјade i dvije stotine boraca, a ostali, zbog rana koje su u borbi zadobili, a od umora i duga puta klonuli, nisu mogli da ih slijede. Ali se Cezar, uzdajući se u tradiciju junačkih podviga nije predomišlјao da i pored slabih četa krene na put smatrajući da će svako mjesto za njega biti posve bezbjedno.

351

U Aleksandriji doznade za smrt Pompejevu i tu izlazeći iz broda začu prvo viku vojnika, koje je kralј ostavio u gradu radi zaštite. On ih vidje kako prema njemu trče, jer su ispred njega bili Homeini svežnjevi. Sva sila lјudi je vikala kako se time ponižava kralјevsko veličanstvo. Iako je smirio taj nered, ipak su se iz dana u dan događali nemiri zbog toga što je masa bila uskomešana, pa je i više vojnika po svim dijelovima na gradskim ulicama izginulo.

107. Opazivši to, naredi da mu se dovedu iz Azije ostale legije, koje je od Pompejevih vojnika bio sastavio. Sam je bio onemogućen zbog pasatskih vjetrova, koji znaju da budu za one što plove iz Aleksandrije veoma nepovolјni. U međuvremenu, smatrao je da se nesloga u kralјevskoj familiji ti če rimskoga naroda i njega jer je bio konzul, i da to spada u njegovu nadležnost tim više što je za ranijeg konzulata sa ocem mu Ptolomejem prema zakonu i senatskoj odluci skloplјen savez. On stavi do znanja da bi mu se svidjelo ako bi kralј Ptolomej i sestra mu Kleopatra raspustili vojske koje su držali, i da je bolјe da o međusobnim razmiricama raspravlјaju putem sporazuma a ne putem oružja.

108. Pošto je kralј kao dječak bio nedorastao, brigu o kralјevini vodio je njegov vaspitač, evnuh po imenu Potin. S početka je među svojim počeo jadikovati i lјutiti se što je kralј pozvat na nekakav sud, a zatim je za ostvarenje svoga plana među kralјevim prijatelјima našao nekoliko istomišlјenika. Potajno je pozvao vojsku iz Peluzija u Aleksandriju pa je istoga Ahilu, koga smo ranije spomenuli, stavio za komandanta cijele vojske. On ga je svojim obećanjima potaknuo, a kralјevim oduševio pa mu je preko pisma i glasnika stavio do znanja šta želi da postigae. U oporuci Ptolomejeva oca kao našlјednici bili su uneseni od dvojice sinova onaj stariji, a od dvije kćerke ona koja je imala Eiše godina. Da bi se to ostvarilo, Ptolomej je u istoj oporuci preklinjao rimski narod svim bogovima i savezom koji je zaklјučen u Rimu. Jedan su sadržaj oporuke njegovi legati donijeli u Rim da ga pohrane u državnu blagajnu — a kako se ovaj zbog nereda u državi nije mogao pohraniti, ostavlјen je kod Pompeja — a drugi, sa istim sadržajem zapečaćen je i upućen u Aleksandriju.

109. Dok se o tim stvarima kod Cezara raspravlјalo i on silno želio da kao zajednički prijatelј i sudija neslogu u

352

kralјevskoj porodici izgladi, iznenada je stigla vijest da kralјevska vojska i čitava konjica dolazi u Aleksandriju. Cezareve jedinice ni u kom slučaju nisu bile tolike da bi se na njih, ukoliko bi izvan grada došlo do borbe, mogao osloniti. Preostalo mu je samo da ostane u gradu na svome položaju i da sazna Ahilinu namjeru. Ipak je zapovijedio da svi vojnici ostanu pod oružjem, a kralјu je preporučio da Ahili kao izaslanike uputi one svoje rođake do čijeg je ugleda najviše držao, pa da izloži kakva je njegova želјa. On je poslao Dioskorida i Serapiona, a obojica su bili u Rimu poslanici i kod oca Ptolomeja uživali veliki ugled, te oni tako stigoše do Ahile. Kada su mu prišli na vidik, on, prije no što ih je saslušao ili saznao zbog čega su poslati, naredi da ih pograbe i smaknu. Jednoga su od njih, pošto je ranjen, njegovi uzeli i, kao da je ubijen, odnijeli, a drugi je zaglavio. Kada se to dogodilo, Cezar se trudio da drži kralјa u svojoj vlasti, pošto je smatrao da kralјevo ime kod

353

njegovih uživa veliki ugled, a i da izgleda da je rat započeo prije samostalnom odlukom malog broja razbojnika, nego odlukom kralјa.

110. Sa Ahilom su bile one jedinice za koje se činilo da ih ne treba zanemarivati, ni s obzirom na vrstu lјudstva, niti na ratno iskustvo. On ih je naime imao dvadeset hilјada pod oružjem. U tome su se slagali sa Gabinijevim vojnicima, koji su se već bili navikli na život u Aleksandriji i njenu slobodu, a zapostavili ime i disciplinu rimskoga naroda pa su i žene dovodili sa kojima su većina njih i djecu rađali. Ovamo su pristupile i grupe plјačkaša i razbojnika iz Sirije, pokrajine Kilikije i susjednih oblasti. Osim toga, tu su se sakupili mnogi na smrt osuđeni kao i mnogi bjegunci. U Aleksandriji je svima našim bio osiguran boravak i izvjesni uslovi života, popggo su kazali ime i ubilјeženi u vojni spisak. Ako bi koga od njih gospodar uhvatio, vojnici bi ga zajednički spasili pa su tako branili svoje kao od sopstvene opasnosti, jer su i sami zapadali u sličan grijeh. Ovakvi su za kralјeve prijatelјe tražili smrtnu kaznu, oni su plјačkali imetke bogatih lјudi, opsijedali kralјev dvor da im se poveća plaća, jedne su tjerali iz kralјevine, a druge pozivali. To su običavali da čine po nekakvoj staroj praksi aleksandrijske vojske. Pored ovoga bilo je još dvije hilјade konjanika. Svi su se oni uslijed stalnih ratova bili utemelјili u Aleksandriji, pa su i oca Ptolomeja vratili na prijesto, ubili dva Bibulova sina i sa Egipćanima vodili ratove. Iz toga im se dakle sastojao vojnički život.

111. Uzdajući se u takve čete i prezrivo gledajući na mali broj Cezarevih vojnika, Ahila je osvojio Aleksandriju, osim onoga dijela grada koji je Cezar sa vojskom držao, pa je pokušao da pri prvom napadu provali u njegovu kuću. Ali je Cezar, popggo je po ulicama rasporedio kohorte, onemogućio njegov napad. U isto vrijeme borba je vođena kraj luke pa je taj okršaj izazvao daleko veći sukob. Popggo su se dakle mnoge čete odvojile, bitka je nastavlјena po mnogim ulicama pa su neprijatelјi, zahvalјujući velikom mnoštvu, pokušali da osvoje ratne lađe. Nјih pedeset je bilo poslato u pomoć Pompeju, i popggo se rat u Tesaliji završio, vratile su se kući. Sve su bile sa četiri i pet vesala, pripremlјeie i snabdjevene svim i svačim za plovidbu. Osim ovih bile su još dvadeset i dvije, koje su sigurnosti radi stajale u Aleksandriji, a sve su bile pokrivene. Da su ih

354

neprijatelјi osvojili, Cezaru bi bila oduzeta mornarica, pa bi luku i cijelo more uzeli pod svoju vlast i Cezaru bi bio onemogućen dovoz hrane i pomoćnih četa. Stoga se takvom borbom postiglo onoliko koliko je trebalo da se učini, jer su jedni vidjeli da se u tom okršaju sastoji njihova brza pobjeda, a drugi su vidjeli svoj spas. Cezar je ipak stvar riješio pa je spalio sve te lađe, kao i one druge koje su se nalazile u brodogradilištu, popggo ih nije mogao s malom četom na tako širokom prostoru štititi, a zatim je odmah kod Fara iskrcao vojnike s lađa.

112. Far je kula velike visine na ostrvu, krasnom izradom izvedena, a nosi ime po ostrvu. To ostrvo je okrenuto prema Aleksandriji i predstavlјa luku, ali su ga raniji gospodari, pošto su u more nabacali kamenje u dužini od osam stotina koraka, uskim putelјkom i mosgom povezali s gradom. Na tom su ostrvu stanovi Egapćana i selo veličine grada. Oni su imali običaj da sve lađe, koje bi zbog neobaviještenosti ili rđava vremena s puta malo skrenule, poput razbojnika oplјačkaju. Bez njihova dakle pristanka, pošto su oni gospodari Fara, lađama nije dozvolјen ulazak u luku zbog tijesna prostora. Cezar se toga bojao pa je, dok su neprijatelјi bili zauzeti u borbi, vojnike iskrcao, Far osvojio i na tom mjestu posadu smjestio. Na taj način je postigao da su mu se hrana i pomoćne čete mogle bezbjedno lađama dovoziti. On je dakle uputio lјude u sve susjedne pokrajine i otuda zatražio pomoć. U ostalim pak dijelovima grada vođena je takva borba da su se podjednako povlačili, ali ni jedni ni drugi nisu bili potisnuti — a to je uslijedilo zbog tijesna prostora — pa pošto je s obje strane bilo po nekoliko poganulih, Cezar je zauzeo položaje koji su bili najznačajniji, pa ih je noću utvrdio. Na tom dijelu grada nalazio se neznatan prostor kralјevske palače u koju je s početka bio doveden radi stanovanja, a uz palaču je bilo i pozorište koje je služilo umjesto tvrđave i imalo prilaz luci i kralјevskom brodogradilipggu. Ta utvrđenja je slijedećih dana povećao, da bi ih imao kao podignute bedeme i da ne bi bio prisilјen da se bori protiv volјe. U međuvremenu mlađa kćerka kralјa Ptolomeja, računajući da je kralјevski prijesto bez gospodara, prebaci se iz kralјevske palače do Ahile pa zajedno s njim poče da rukovodi ratom. Ali se među njima brzo izrodi nesloga zbog pitanja prvenstva, a to poveća darežlјivost prema vojnicima. Svako je naime

nastojao da velikim obećanjima pridobije za sebe njihova srca. Dok se to među protivnicima događalo, Cezar je ubio Potina (dječakova vaspitača i kralјevskog namjesnika, koji je boravio u Cezarevu kraju). Kada je ovaj Ahipi uputio izaslanike i nagovarao ga da ne odustaje od namjere i ne klone duhom, ti su posrednici prokazani i uhvaćeni. To su dakle bili počeci aleksandrijskog rata.

OBJAŠNјENјAGALIJA, GERMANIJA I BRITANIJA I NјIHOVA PLEMENA

Stara Galija je zauzimala dosta veliku teritoriju i bila naselјena Keltima, koji su pretežno živjeli u današnjoj Francuskoj, ali su se kasnije naselili i po sjevernoj Italiji, a doprli su čak i do Male Azije. Ona se dijelila na Galiju cisalpinu ili Galiju citerior i na Galiju transalpinu, odnosno Galiju ulterior. Ova druga, mnogo prostranija, zauzimala je današnju Francusku, Belgiju, Holandiju i Švajcarsku. Nјen jugoistočni dio zvao se i Narbonska Galija, po imenu grada Narbo, a jugozapadni dio zauzimala je Akvitanija.

Cezar na početku svojih Komentara navodi da je cijela Galija podijelјena na tri dijela, od kojih u jednom žive Belgi, u drugom Akvitani, a u trećem oni što sebe zovu Kelti, a Rimlјani ih zovu Galima. On takođe ističe da su među njima najhrabriji Belgi, jer su najudalјeniji od civilizovane provincije.

Gali su bili podijelјeni na mnogobrojna plemena. Na čelu tih plemena bila su dva staleža: sveštenički i viteški, u čijim je rukama bila cjelokupna vlast, dok ostali narod nije imao tako reći nikakvih prava. Galski sveštenici zvali su se druidi.

Pored spomenutih Belga, Akvitana i Kelta Cezar navodi još preko osamdeset plemena koja žive u Galiji, njih oko dvadeset u Germaniji i nekoliko u Britaniji. Ostala evropska i vanevropska plemena, kojih ima veliki broj, navedena su većinom u Komvntarima o građanskom ratu.

Kud god je prolazio i gdje god su se vodile ratne operacije, Cezar je navodio i imena gradova, planina, rijeka i jezera, a izložio je i ostale geografske i etnografske podatke.

Od gradova najviše spominje: Agedink, Akvileju, Alesiju, Avarik, Bibrakte, Bratuspantij, Cenab, Genavu, Gergoviju, Karkason, Kremonu, Luteciju, Magetobrigu, Masiliju, Metiosed, Nemetocenu, Noviodun, Ocel, Placentiju, Samarobrivu, Ukselodun, Velaunodun, Vesontion, Vijenu.

Od planina se pored Alpe ističu: Jura, Arduena, Hercinija i Bacenska šuma.

387

Najpoznatije su rijeke: Aksona, Arar, Dubis, Danubij, Garumna, Liger, Matrona, Mosa, Ren, Rodan, Sabis, Sekvana, Tamesa.

Od jezera je najčuvenije Lemansko (Ženevsko). Osim ostrva Britanije, Cezar navodi i Hiberniju (današnja

Irska) i ostrvo Monu (između Britanije i Irske). Od velikog broja varvarskih kralјeva, plemenskih starješina i

vojvoda često se spominju: Ariovist, dva Divicijaka, Ambiorig, Cingetorig, Drapet, Dumnorig, Eporedorig, Orgetorig i Vercingetorig.

Dok su se ratovi s Galima vodili u zapadnoj Evropi, građanski rat je vođen na sasvim drugom terenu, nešto u Španiji, a najviše na Balkanu, ali je prelazio i na azijski i afrički kontinent.

Španska plemena su Ausetani, Beroni, Jacetani, Vetoni. Plemena istočne i srednje Evrope su: Anarti, Besi, Dardani,

Dalmati, Labeati, Marsi i Peligni. Iz Azije su Itireji, a iz Afrike Getuli. Najveće ratne operacije su vođene na Balkanu pa se zato i

navode mnoge pokrajine ovoga dijela Evrope. Nešto manje pokrajina je u Aziji, a najmanje u Africi.

Od pokrajina u istočnom dijelu Evrope su: Ahaja, Amfilohija, Akarnanija, Atamanija, Beotija, Elida, Epir, Etolija, Kandavija, Korkira i Makedonija.

Španske pokrajine su Keltiberija, Luzitanija i Mauretanija, a dio Britanije se spominje kao Kantij (Kent).

U Aziji su: Armenija, Bitinija, Fenikija, Kapadokija, Kilikija, Pergam, Pont i Sirija.

Glavni i u to doba najvažniji dio manje poznate Afrike bio je Egipat.

Inače je Cezar, pored već ranije spomenutih galskih gradova, planina, rijeka i jezera, naveo još i mnoge druge evropske i vanevropske gradove, planine i rijeke itd.

Osim već navedenih rijeka u Galiji, Germaniji i Britaniji Cezar ističe i one u Španiji: Cinga, Hiber, Sikor i Var, u Makedoniji Genus i Haliakmon, u Iliriji Aps i u Italiji Arimin.

Od planina se spominju: Kastulonska šuma u Španiji, Petra kod Drača u Epiru i Aman u Aziji.

RIMSKA IMENA

388

Navodeći imena pojedinih Gala ili Germana Cezar uvijek navodi samo jedno ime. Rimlјani, međutim, koji su bili slobodni (ingenui), imali su po tri imena: prezime, ime i nadimak (praenomen, nomen i cognomen). Ponekad ce doduše javlјaju samo dva imena, ali postoji i četvrto ime, takozvani agnomen, koje se daje istaknutim državnicima i vojskovođama. Tako npr. sa tri imena imamo: Caius Iulius Caesar, a ca četiri: Publius Cornelius Scipio Africanus. Robovi su nosili samo jedno ime.

Za imena su kao i danas postojale kratice npr. C. — Caius, D. — Decimus, I. — Iulius, M. — Marcus itd.

Pored slobodnih Rimlјana (ingenui) i robova (servi), postojali su i oslobođenici (liberti ili libertini). Klijenti ili štićenici (clientes) su bili slobodni, a imali su svoje zaštitnike patrone (patrones). Ono što je bio patron prema klijentu, to je bio gospodar (dominus) prema robu.

RIMSKI KALECCAR

Navodeći datume pojedinih događaja, Cezar navodi pod čijim se konzulatom taj događaj zbio. U najstarije vrijeme Rimlјani su godine računali od osnivanja Rima (ab urbe condita), a to ce prema tradiciji dogodilo 753. god. st. e. Od osnivanja republike, odnosno zavođenja konzulata, godine se broje prema vladi dvojice kongula, koji su imali vlast tačno godinu dana. S početka je kod Rimlјana godina imala deset mjeseci, a docnije su dodata još dva, tako da se i danas deveti mjesec prema latinskom zove sedmi, (septembar), a dvanaesti se zove deseti (decembar).

Inače su za brojenje dana u mjesecu kod Rimlјana postojala tri termina (Kalende, None i Ide), koje su umetali među ostale dane i tako dolazili do određenog datuma. Cezar je npr. poginuo na martove Ide, što odgovara našem datumu 15. martu.

Kako se Cezar zanimao i astronomijom i napisao i djelo 0

zvijezdama (De astris), on je uz pomoć astronoma Sozigena izvršio i reformu kalendara, koji se po njemu i nazvao julijanskim, da bi ga u XVI vijeku papa Gregorije popravio pa danas imamo nešto moderniji gregorijanski kalendar.

RIMSKE MJERE ZA DUŽINU

389

Cezar u Komentarima na mnogo mjesta spominje dužinu nekog puta ili visinu neke građevine. Kod Rimlјana je mjera za dužinu bio jedan korak (passus), i iznosio je približno naš jedan i po metar. To su bila u stvari dva normalna koraka jednog odrasla čovjeka. Veće razdalјine su se mjerile kilometrima, odnosno izrazom — mille passuum — što je značilo hilјadu koraka, ili naš jedan i po kilometar. Na putu od Rima prema provinciji, na svakih takvih hilјadu koraka, nalazili su se lapides miliarii, koji su odgovarali današnjim milјokazima.

Kraća mjera za dužinu je bila lakat (cubitus), koji je iznosio 44 santimetra, a još kraća stopa (pes) čija je dužina bila naših 30 santimetara.

Najmanja jedinica je palac (digitus), a iznosila je 18 milimetara.

S početka je kod Rimlјana novčana jedinica bila as (as), koji je bio kovan od bakra. Vremenom se njegova vrijednost toliko smanjila da je značio nešto sasvim beznačajno, otprilike jednu paru. Docnije je uveden srebrni novac dinar (denarius), čija se četvrtina zvala sesterac (sestertius). Ista riječ u obliku — sestertia —, dakle u srednjem rodu množine, značila je 1000 sesteraca, a oblik sestertium, je značio 100.000 sesteraca. Navodi se da se Cezar, priređujući narodu igre, toliko zadužio, da je u šali govorio kako bi mu trebalo millies sestertium pa da nema ništa, a to je bila suma od stotinu miliona sesteraca. Pored ovoga bio je i zlatni novac nunimus aureus.

RIMSKA DDMINISTRACIJA

Rimom su od najstarijih vremena vladali kralјevi, kojih je prema tradiciji bilo sedam. Za vrijeme Cezara Rim je bio republika na čijem su čelu bila dva konzula pa se takav oblik vladavine zvao i konzulat. Konzuli su dakle predstavlјali najveće magistrate, bili su zapravo šefovi države i birani su tačno na godinu dana, od 1. januara do 31. decembra. Ako je konzul u toku godine nastupio umjesto drugog (zbog smrti ili nečeg drugog), zvao se consul suffectus.

Isluženi konzul, koji je p o s l e isteka mandata odlazio u neku provinciju kao namesnik, nosio je titulu prokonzul.

Drugi važni magistrati rimske uprave bili su: pretori

390

(praetores), narodni tribuni (tribuni plebis), kvestori (quaestores), edili (aediles) i cenzori (censores).

Najvažniji poslije konzula bio je pretor, čija je institucija bila pretura. On je vršio važne sudske poslove, a za v r em e rata bio je i vojskovođa. Isluženi pretor je odlazio za namesnika u neku provinciju pod imenom propretora. S početka je bio manji brojpretora, a za Cezara njihov broj je već bio narastao na 16.

Na čelu kvesture bili su kvestori koji su se takođe bavili sudskim poslovima, a bili su i državni blagajnici. Oni su sa bivšim konzulima i pretorima odlazili u provincije gdje su se bavili finansijskim poslovima. Ponegdje se spominju i prokvestori. I kvestora je u početku bio manji broj, ali ih je kasnije bilo 20.

Edili, čija se funkcija zvala edilitet, imali su vrlo različita zaduženja. Najprije su bila dva plebejska, kojima su docnije dodata i dva kurulska edila. Dužnost im je bila da se kao policijski funkcioneri bave održavanjem reda i čuvanjem morala, da nabavlјaju hranu za stanovništvo, da se brinu o pijacama, a takođe i o priređivanju javnih igara.

Cenzori su služili u cenzuri. Oni su vršili procjenu imovine građana i prema tome dijelili narod na klase, a po tome su se određivala prava i dužnosti.

Narodni tribuni, kojima je pripadala tribunska vlast (tribunicia potestas), imali su za zadatak da brane narod od nasilјa patricija i da u svakom pogledu zastupaju njegove interese. Ranije su bila dva narodna tribuna, potom pet, a najposlije deset.

Inače je vrhovna vlast u državi bila u rukama senata i narodne skupštine.

RIMSKA VOJSKA

Glavni rod vojske kod Rimlјana su predstavlјale pješadija (peditatus) i konjica (equitatus). Treba uz to spomenuti i mornaricu (classis). Vojsku je pratila i komora (impedimenta), a bilo je i pomoćnih četa (auxilia). Najveća vojna jedinica bila je legija (legio) i brojila je obično 6000 vojnika. Međutim, Cezareve legije bile su brojčano manje i brojile su po 4000 momaka.

Legija je nosila ime ili po rednom broju, ili po svome

391

osnivaču. U galskom ratu je bila čuvena Cezareva deseta legija. Svaka se legija sastojala od 10 kohorata (cohors), a kohorta od

tri manipula (manipulus). Još manja jedinica je bila centurija (centuria). Ono što je centurija bila u pješadiji, to je bila turma (turma), odnosno eskadron u konjici. Turma se sastojala od 30 konjanika. Još manja jedinica u konjici je bila dekurija (decuria).

Od brodova se u Komentarima spominju: ratna lađa (navis longa), brza lađa (navis liburna), teretna lađa (navis oneraria) i izviđačka lađa (navis speculatoria). Prema broju vesala dijelile su se na dvoveslarke (biremes), troveslarke (triremes) itd.

Pored operativne vojske u vojsci je bilo i zanatlija (fabri). Ha čelu vojske nalazio se vrhovni komandant (imperator),

koji je komandovao i na kopnu i na moru. Ovaj naziv su kasnije nosili i rimski carevi. Nešto niži rang od imperatora bio je vojvoda (dux), koji je upravlјao vojskom ili dijelom vojske.

Viši oficiri su bili: (legati militum) i (tribuni militum). Ovih drugih, tj. vojnih tribuna bilo je po šest u svakoj legijm. Od svojih viših oficira Cezar naročito ističe legata Tita Labijena, a od tribuna Kaja Volusena.

Niži oficiri su se zvali centurioni (centurio) i njihovo je zvanje odgovaralo današnjim nižim oficirima ili podoficirima.

Zapovjednik konjice je nosio naziv (praefectus equitum), a flote (praefectus classis).

Glavno oružje (arma) rimske vojvke je bilo: mač (gladius), koplјe (pilum), strijela (sagitta) i štit (scutum i parma). Inače za koplјe kao i za drugo oružje postoji veliki broj sinonima.

Rimlјani su pored ovoga ioznavali i bojne sprave (catapulte i baliste) za izbacivanje strijela i kopalјa, a upotreblјavali su praćke (funda i tormentum).

Što se tiče odjeće, vojnici su na glavi nosili šlјemove (cassis i galea) i to uglavnom konjanici. Na sebi su imali kaput bez rukava (tunica) i kabanicu (sagulum) kao i kratke pantalone (bracae). Ha prsima su imali oklope i štitnike (thorax i lorica) od kože i metala. Ha nogama su im bile čizme (caliga). Pored toga, svaki vojnik nosi sa sobom i hranu za izvjesno vrijeme kao i druge potrebne stvari (sarcina).

Za pokret, napad ili uzmicanje imali su više bojnih truba: (tuba, cornu, lituus, classicum), a za izmjenu straže (bucina).

U bojne znakove spadali su: orao (aquila) i zastava (vexillum). Aquila je predstavlјao lik orla, nasađen na visoku motku, a vexillum je bio komad crvena ili bijela platna, u formi

392

zastave. Nјih su nosili orlonoše (aquiliferi) i zastavnici (signiferi). Legija se pred borbu postavlјala u tri bojna reda (acies). U

prvom su bile četiri, a u druga dva po tri kohorte. Treći bojni red je obično predstavlјao rezervu. Sa strana su bila krila (comua) i tu su se nalazile konjica i pomoćne čete.

Kod kretanja vojske postojale su tri vrste marša: obični (iter iustum), ubrzani (iter magnum) i brzi (iter maximum). Obični marš je iznosio 25—30 kilometara na dan.

Kod napada na gradove vojska se služila pokretlјivim drvenim kulama na spratove (turres tabulatae), koje su bile na točkovima, zatim ovnovima (arietes). To su bile debele drvene grede, koje su visile na lancima, a čiji je prednji dio od metala imao figuru ovna. Tom se gredom udaralo o zidove i nastojalo da se bedem provali. Na bedeme se jurišalo i pod štitovima, gdje je više vojnika stupalo u obliku kornjače (testudo), a upotreblјavali su se i srpovi (falces) za razvalјivanje zidova. Srpovi su služili i za kidanje konopa kojim su bili vezani jarboli.

Za odbranu su lored bedema (moenia) služili i jarkovi (fossae), šančevi (aggeres i valla), a bile su i ograde (pinnae-loricae).

Kada je trebalo da se vojska odmori ili izvjesno vrijeme zadrži, podizan je logor (castra). On je imao četvrtast oblik sa kapijama na sve četiri strane. One su se zvale: porta praetoria, — porta decumana — porta principalis dextra — i p. p. sinistra. U sredini ce nalazio komandantov šator (praetorium), dok je ostali prostor

bio raspoređen na vojne jedinice između kojih su bili prolazi. Logor su čuvale straže (vigiliae), po čemu se kod Rimlјana i noćno vrijeme dijelilo na četiri vigilije, a dnevno na časove (horae).

Ako je vojska logorovala preko zime, to je bio oimovnik (hiberna).

Za zasluge u vojsci dijelila su se različita odlikovanja, a zvala su se vijenci (sogopae), jer su imala oblik vijenaca, koji su bili napravlјeni od lišća ili kakva metala.

Ta odlikovanja su bila: 1. Corona castrensis. Dobivao ga je onaj vojnik koji se

istakao pri opsadi logora. 2. Corona civica se davala onome ko spase život rlmskoga

građanina. To odlikovanje je Cezar dobio kod opsade Mitilene. 3. Corona muralis je za onoga ko se uspne na neprijatelјske

zidove. 4. Corona navališ se davala kod pobjede na moru. 5. Corona obsidionalis je za onoga koji druge oslobodi od

opsade. 6. Corona vallaris je odlikovanje koje vojnik zaslužuje ako

prvi uđe u neprijatelјski šanac. No, svakako je najveće odlikovanje bilo — sogopa

triumphalis. Nјega je senat dodjelјivao vojskovođi za pobjedu u ratu. To je bio vijenac od lovora, koji je prilikom trijumfa nosio pobjednik vozeći se na Kapitol u kolima koje su vozili bijeli konji. Uz to je bio odjeven u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tirnica palmata). Takvu čast je Cezar docnije trajno prisvojio, pa se takvom odjećom koristio i kad nije bio nagrađen trijumfom.

Manji se trijumf zvao ovacija (ovatio). U njemu je pobednik išao p e š k e ili je jahao na konju.

Isluženi vojnici (veterani) su po odlasku iz vojske kao nagradu dobivali komad zemlјe koju su obrađivali, i to im je služilo kao neka penzija.

3 87

C A D R Ž A J

D r A h m e d T u - z l ić , - G a j - J u l - i j e ■ C e z - a r ■ ' 5

G A L S K I R A T . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 3

G R AĐA N S K I R A T 2 4 1

OBJAŠNјENјA

ANTIČKA KN јIŽEV NOST Gaj Julije Cezar GALSKI RAT GRAĐANSKI RAT

Glavni urednik Boško Petrović

Lektor Milica Bujas

Tehnički urednici Marija Kostić Mirjana Jovanović

Korektor Stojan Trećakov

Izdavačko preduzeće Matice srpske Novi Sad

Za izdavača Zoran Bogdanov

Tiraž 5000 primeraka

Na osnovu mišlјenja Pokrajinskog sekretarijata za obrazovanje, nauku i kulturu SAPV br. 413-7/80. od. 9. I 1980. god. ova knjiga oslobođena je

osnovnog poreza na promet.

Štampa RO štamparija „Budućnost" Novi Sad, Šumadijska 12