Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za historiju

Denis Didović

Muhamed Mešić

Elma Milak

Adina Selimović

Nejra Stovro

Ajna Šutković

Srednjobalkanski narodi tračkog ilirskog porijekla prije uspostave

rimske vlasti(Esej)

Mentor: Prof. dr. Salmedin Mesihović

Viši ass. Amra Šačić, MA

Sarajevo, 2014.

U ovom eseju će biti predstavljeni narodi Tribali, Autarijati i Dardanci, koji su

naseljavali područje srednjeg Balkana u predrimsko doba. Ti narodi su sadržavali različite

etničke komponente uglavnom ilirskog, tračkog i keltskog porijekla. Bili su susjedi Grka od

kojih imamo prve spomene njihovog postojanja, jer ilirski narodi nisu imali svoju autohtonu

književnost niti su uopće poznavali umijeće pismenosti na svome maternjem jeziku.

Najvrijednije zapise o tim narodima nam daju, između ostalih, Strabon, Plinije Stariji, Apijan,

Diodor Sicilijanski... U radu su korištena djela mnogih autora od kojih su najvažniji

Mesihović, Wilkes, Bojanovski i mnogi drugi. Najviše infomacija o ovim narodima daje

Fanula Papazoglu sa svojom knjigom Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Cilj

rada je bio prikazati historijski razvoj, teritorijalni razmještaj, privredne djelatnosti tog

stanovništva srednjeg Balkana i prikazati kraći osvrt na materijlnu duhovnu ostavštinu tog

naroda. U izradi rada je primjenjena tematska metoda.

Tribali su se smjestili u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka na prostoru između

donjeg toka Morave i Iskera.1 O povijesti ovog naroda zabilježeno je vrlo malo podataka. Prva

historijska vijest o Tribalima dolazi od Tukidida koji zapisuje dešavanja Peloponeskog rata, u

kojem Sitalk, moćni vladar Odriskog kraljevstva, sudjeluje kao saveznik Ateni. To je bio

povod za Tukidida da govori o ovom moćnom savezu Tračana i njihovim susjedima,

Tribalima.2

Strаbon ih ubrаjа u Trаčаne, а Stefаn Vizаntijski u Ilire, аli se nаjčešće jаvljаju kаo

posebаn, sаmostаlаn, veliki i moćаn nаrod. Zа njihovo ime je predlаgаnа rаzličitа etimologijа.

Riječ „Tribаl“ kod Atinjаnа je imаo pogrdаno značenje, а u Aristofаnovoj drаmi „Ptice“ se

pominju bаrbаrski bogovi Tribаli. Herodot kаže dа „Iz ilirske zemlje teče premа sjeveru rijekа

Angro i utiče u tribаlsku rаvnicu i u rijeku Brongo, а Brongo se ulijevа u Istаr; tаko Istаr

(Dunаv) primа obje ove velike rijeke. Riječ je o Južnoj Morаvi ili Ibru koji se ulijevаju u

Brongo, odnosno veliku Morаvu.3 

Sljedeći, mada ne previše povjerljiv izvor, Demosten, navodi kako je Filip

Makedonski nametnuo vlast svojim susjedima. Iz ovoga je moguće da je Filip poduzimao

pohode u tribalsku zemlju. Također Aleksandar Veliki spominje Tribale koje je pokorio

njegov otac u vrijeme kada Makedonija još nije postala sila.4

1 Grupa autora, 2014, 79.2 Papazoglu, 1969, 12.3 Isto, 48. 4Cabanes, 2002, 62.

2

Godine 376. Tribali čine pohod protiv Abdere u Egejskom moru, iskorištavajući

slabljenje Odriskog carstva poslije smrti Seuthesa. O ovome napadu Tribala na Abderićane

govore dva izvora: Diodor i Ajneja, mada se Diodorovom izvještaju daje više tačnosti. On

navodi da su Tribali krenuli sa preko 30.000 ljudi, iz čega proizlazi moguća seoba ovog

naroda ili velika nestašica hrane koja ih je natjerala da krenu u tako velikom broju ljudi.

Međutim, bili su protjerani nazad u svoje krajeve uz pomoć atenjanina Habrija, koji je

pristigao u pomoć Abderićanima.4

Filip se odlučuje osvetiti i ubija Ateju i uzima sebi plijen. 339. godine dolazi do

sukoba Tribala i Filipa gdje Tribali traže njegov plijen, Filip biva teško ranjen. Navodno je

Filip ranjen kopljem u leđa, opisuje se smrt njegovog konja tim kopljem. Izvori znači govore

o pokoravanju Tribala, koji priznaje Filipovu vlast za vrijeme skitskog pohoda, zbog čega su

oni vjerovatno tražili dio plijena.5

Mnogi susjedi Makedonije, uključujući Tribale, postaju nemirni nakon smrti Filipa i

spremaju se na ustanak. Pohod protiv Tribala za vrijeme Aleksandrove vladavine u proljeće

355. godine je bio njegov prvi ratni pohod. Za Tribale je bio koban, mada je to bio događaj

koji ih je uveo u svjetsku historiju.6 Arijan je, prema Ptolemeju, sačuvao brojke o gubicima na

jednoj i drugoj strani: 3000 palih Tribala, 11 konjanika i oko 40 makedonskih pješaka. Iako

tribalski narod u ovom pohodu nije bio do kraja poražen, tribalski kralj Sirmo šalje darove

skupa sa ostalim narodima, potvrđujući pokornost prema Aleksandru.7

Tribali se poslije pojavljuju u Aleksandrovoj vojsci u bitkama kod Gaugamele i Azije.

Kod Diodora se navodi broj od „7000 Odriza, Tribala i Ilira“. Poslije smrti Aleksandra

Velikog, carstvo Tribala je pripalo Antipatru. Taj podatak nam također potvrđuje da Tribali

nikad nisu napuštali svoje mjesto kao susjedi Makedonije, niti su činili seobe kako su neki

historičari sumnjali. Jer da je došlo do seobe zemlja Tribala bi pripali Lizimarhu.8

Kada su se početkom 3.stoljeća Kelti krenuli u pokret, Tribali su bili prvi na udaru.

Oslabljeni prolazom Autarijata i Kelta, Tribali su u 3. i 2. stoljeću bili izloženi napadima

Skordiska i Dardanaca sa jedne a Geta sa druge strane. Zato na kraju helenističke epohe može

se reći da su Tribali predstavljali neku mješavinu tribalskih, ilirskih i geltskih elemenata.

4 Papazoglu, 1969, 13.5 Cabanes, 2002, 58.6 Wilkes, 2001, 134.7 Papazoglu, 1969, 32.8 Cabanes, 2002, 77.

3

Smatralo se čak da su Tribali jednostavno nestali do vremena Rimskih osvajanja. Ali se

spomen Tribala nalazi kod Dion Kasija, koji opisuje mezijski pohod Marka Krasa. Te isto

tako činjenica da jedan narod ne može tek tako da nestane dovodi do zaključka da su Tribali

živjeli na teritoriji na kojoj su živjeli i ranije, ali da nisu bili organizovana sila.9

Poslije Tribala autori pišu o narodu Autarijati. Jasno se vidi da su za Strabona

Autarijati i Iliri jedno, odnosno da Autarijati predstavljaju jedan od ilirskih naroda, Strabon

smatra da su Autarijati „jedno vrijeme bili najveći i najmoćniji ilirski narod“. 10 Stjepan

Vizantinac za Autarijate navodi da su trački narod. Ovaj podatak ne bi trebalo uzimati mnogo

u obzir, jer je Stjepan Bizantinac, koji je živio u ranobizantskom dobu, pogrešno etnički

određivao mnoge narode.11

Govor Autarijata ne bi trebao da prikazuje velika odstupanja od ostalih ilirskih

dijalekata, a sigurno je imao i znatnih tačaka sa drugim indoevropskim jezicima i dijalektima

jugoistočne Europe i Male Azije.12

Autarijati su bili Grcima najudaljeniji narod. Povjerljivi izvori Autarijate lociraju u

unutrašnosti od Ardijejaca i Skadarskog jezera, proširujući se na istok prema Dardancima i na

sjever, ili prije na sjeveroistok prema Tribalima. U današnjim vremenima ti prostori bi

uključivali doline Lime i Tare, iza planina sjeverne Albanije, i također zapadne Morave. Sa

njima se također može poistovjetiti prostor istočne Bosne, odnosno prostor glasničke

kulture.13 Na njima se zasniva mišljenje da je postojbina Autarijata dopirala na zapadu do

gornjeg i srednjeg toka Neretve.14

Pitanje ko su nosioci glasničke kulture kružilo je dugo vremena među historičarima.

Pored Autarijata, moguće je i da su Dezidijati bili nosioci. No, glasnička kultura predstavlja

jedan prostorno širok kompleks, a Autarijati su jedini koji su mogli naseljavati taj prostor u

razdoblju od VIII do IV st. pr. n. e., tako da im s pravom možemo pripisivati mjesto nosioca

te kulture.15

9 Grupa autora, 2014, 84.10 Stipčević, 1991, 30.11 Mesihović, 2014, 3912 Isto, 11.13 Wilkes, 2001, 154.14 Papazoglu, 1969, 71.15 Mesihović, 2014, 21.

4

U nizu sistematskih arheoloških kampanja počev od 1888. , koje su se nastavljale, sa

dužim i kraćim prekidima, sve do posljednjeg rata, iskopan je veliki dio materijalne

autarijatske kulture, daleko najvećim dijelom iz nekropola i tumula. Zanimljivo je da je to

samo mali dio već evidentirane, a neistražene materijalne baštine glasinačke kulture. I samo

se može zamisliti kakvo se ogromno bogatstvo krije u tim još uvijek neistraženim lokalitetima

razasutim širom prostora koje su naseljavali Autarijati.16

Karakterističan oblik sahranjivanja u ovoj oblasti predstavljaju tumuli sa nabačenim

kamenim gomilama. Između Drine i Morave postoji na stotine i hiljade tih tumula, u većim ili

manjim grupama, većinom sa skeletnim grobovima, ponekad sa ravnim grobovima u kojima

je mjesto spaljivanja ograđeno kamenjem i pokriveno humkom. Kako po obliku tako i po

materijalu nađenom u njima (oružje u muškim grobovima: vrhovi kopalja, mačevi, bojna

sekira, krivi noževi, šlem; bokati nakit u ženskim: fibule, toke, spiralne narukvice i dr.; i

keramika - u svima) ovi tumuli pokazuju veliku srodnost nekropolama glasinačkog tipa.17

Prije najezde Kelta krajem V stoljeća, Autarijati su pokorili Tribalsku ravnicu u dolini

Južne i Velike Morave.18 Teopomp je zabilježio napad Kelta nad Ilirima, koji su po Polijenu

bili zapravo Autarijati. Po Teopompovom predavanju, Kelti su lukavstvom savladali Ilire. No,

Teopompova anegdota se smatra izmišljenom, kao i mnoge druge, jer su Autarijati bili

najudaljeniji narod poznat Grcima.19

Jednim od glavnih ratova koji su vodili Autarijati, smatra se rat protiv Ardijejaca. On

se navodno odigrao zato što su Ardijejci prekršili sporazum koji su imali u vezi sa

zajedničkom eksploatacijom soli na zajedničkoj granici.20 Po Strabonu, ti izvori su se nalazili

na zajedničkoj granici koja se nalazila na jugozapadu područja Autarijata. Pretpostavlja se da

je to bilo na području dananje Orahovice, pokraj Konjica.21

Velike seobe Autarijata vezane su za tzv. kugu žaba i miševa, navodno izazvanom

intervencijom bogova. Taj se događaj objašnjava ponovnom najezdom Kelta, koju su Grci i

možda Autrijati smatrali kaznom bogova. Tako su Kelti simbolički predstavljeni kao žabe i

miševi. Pisana vrela potvrđuju da su se negdje oko 311/310. god. pr. n. e. Autarijati nalazili u

16 Isto,8.17 Papazoglu, 1969, 8718 Isto, 4519 Wilkes, 2001, 15320 Isto, 15421 Bojanovski, 1988, 134

5

masovnoj seobi.22 Na njih je naišao Kasandar, koji ih je 20.000 smjestio na planinu na planinu

Orbel. Ubrzo nakon toga ime Autarijata isčezava iz povijesnih zapisa otprilike krajem IV

stoljeća, iako nema nikakvog materijalnog dokaza iz njihove postojbine koji bi naznačavao

bilo kakvu iznendnu ili dramatsku promjenu.23

Iza Autarijata dolaze Dardanci koji su bili mješavina tračkih, ilirskih i keltskih

naroda.24 Oni spadaju među najstarije balkanske narode koji su nam po imenu poznati. O

njima ne postoji direktna svjedoćanstva iz Homerovog doba, ali čitav niz okolnosti pokazuje

da su oni živjeli na Balkanskom poluostrvu prije tračkofrigijske seobe koja datira iz XIII-XII

st. pr. n. e.25 Prvi historijski spomen o Dardancima odnosi se na vrijeme Filipa II. Poznato je

da je makedonski vladar primorao sve susjedne narode, među kojima i Dardance, da priznaju

njegovu vlast, tako što ih je, prema Justinu, pobjedio „na prijevaru.“ 26

O teritoriji Dardanaca prije njihovog uključivanja u rimsku državu nema puno

podataka, a većina poznatih podataka se odnosi na njenu južnu granicu. Stoga da bi se utvrdila

teritorija Darcanaca treba se iskoristiti materijal iz rimske epohe. Dardanska teritorija je

promjenjena tokom III i II stoljeća, kada su Dardanci potisli svoje susjede. Najvjerovatnije su

tada obuhvaćeni slojevi tračkog stanovništva u granicama Dardanije. Dardanci naseljavaju

prostor od Skoplja i Šar – planine na jugu do Niša na sjeveru, od Drine do Stare planine.

Osnovu teritoriju Dardanca sačinjava prostor od Drine do Timoka i od gornjeg toka

Vardara do doline Ibra, iako se kroz historiju širio. U predrimsko doba Dardanija se na jugu

graničila sa Peonijom i Makedonijom, a na zapadu sa Autarijatima i Ardijejcima. Dokle su na

sjever dopirali Dardanci nemoguće je utvrditi. U oblasti zapadno od Južne Morave

najsjevernije utvrđene tačke su Novi Pazar i Kuršumlija. Natpis iz Banje Kuršumlije pokazuje

da je oblast Kuršumlije ulazila u Dardaniju. Istočno od Južne Morave najsjeverniju oblast

Dardanije činio je grad Naissus sa svojom teritorijom. Kod Ptolomeja, Naissus je zabilježen

kao jedan od četiri grada Dardanije.27

Naissus (Niš), bio je udaljen 239 km južno od Singidunuma (Beograda) na desnoj

obali Nišave na brdovitom terenu radi zaštite od poplava. U blizini grada nalaze se

22 Mesihović, 2014, 114 – 166.23 Wilkes, 2001, 159. 24 Grupa autora, 2014, 78.25 Papazoglu, 1969, 101.26 Wilkens, 2001, 133.27 Papazoglu, 1969, 152-156.

6

prethistorijska nalazišta Bubanj, Velika Humska, Čuka i Mediana, što upućuje da su ljudi

živjeli na ovom prostoru od najranijih vremena. Pretpostavlja se da u III st. pr. n. e. ovaj

prostor naseljavaju Kelti, koji mu daju ime Navissos („grad vila“), a to ime je dobio po rijeci

Nišavi na čijoj je obali izgrađen. Scupi se nalazi u današnjoj Makedoniji 3 km sjeverno od

Skoplja i smatra se da je preteča ovog grada. Ovaj grad se prvi put spominje u 3. god. pr. n. e.

i smatra se da su ga Dardanci osnovali.28

Poslije ratova sa Filipom II i Aleksandrom Velikim nemamo nikakvih pomena o

Dardancima, sve do 80-tih god. III stoljeća kada kelti napadaju istočni dio Ilirije.29 Dardanije

je iskoristila nemire nakon Aleksandrove smrti i oslobodila se od Makedonije. Kada je

Lizimarh došao na prestolje Makedonije (288 god. pr. n. e.), Dardanci su bili slobodni.

Početkom 279 god. pr. n. e., kada keltska najezda počinje, na prestolje Makedonije dolazi

Ptolomej Keraun. On je bio uvjeren da će pobjediti Kelte pa je odbio pomoć od 20.000

vojnika od dardanskog kralja.30 Njega je Droyzen poistovijetio sa Monunijem, no ta tvrdnja se

smatra pogrešnom.31 Ova ponuda dardanskog kralja Keraunu pokazuje nam Dardaniju kao već

formiranu političku zajednicu sa kraljem na na čelu. Ona je vjerovatno bila i ranije čime se

može objasniti zašto u izvorima pojavlju uvejk odvojeno od Ilira, kao poseban narod.32

Kelti kojima je cilj bila Makedonija i Grčka, tako i onima koji je cilj bila Ilirija, morali

su proći kroz Dardansku teritoriju. Keltima kojima je na umu bila pljačka hramova, Dardanije

nije bila privlačna, ali ipak oni su se u njoj zadržali duže vrijeme. Od Livija nam je poznt

pohod Kelta na Delfe 279 god. pr. n. e., kada su prolazeći kroz Dardaniju nesmetano rušili sve

za sobom, da bi poslje poraza od Grka na povratku bili gotovo uništeni od strane Daranaca.

Nekoliko decenija nakon prolaza Kelta kroz Dardaniju, Dardanci su se ponovo oporavili i

postali najmoćniji narod u unutrašnjosti Balkana.33

Slabljenjem Makedonije najezdom Kelta raste politička i vojna uloga Dardanaca.34 To

najbolje izražava Livije, koji piše: „Dardania gens semper infestissima Macedoniae“.35

Atigon Gonata za vrijeme svoje vladavine (276.-240./239.) uspjeva da obezbjedi mir na

28 Grupa autora, 2014, 89-91.29 Cabanes, 2002, 50.30 Stipčević, 1991, 37-38.31 Miočević, 1989, 262 .32 Papazoglu, 1969, 109-110.33 Papazoglu, 1969, 110-111.34 Stipčević, 1991, 38.35 Dardanci rod vječni neprijatelj Makedoncima.

7

sjevernoj granici Makedonije. Na aktivnost Dardanaca u vrijeme Antigona može se objasniti

jednim dijelom snagom Makedonije, a i prilikama u samoj Dardaniji. Sedamdesetih godina

Dardanija je svakako još osjećala posljedice keltske najezde. Postoji još jedno objašnjenje za

to što se Dardanci ne poiminju u to vrijeme, a to je pretpostavka da Makedonija nije graničila

sa njima.36

Peonija koja se nalazila između Makedonije i Dardanije nije bila prisajedinjena

Makedoniji pod Antigonovom vladavinom. U tom periodu dolazi do jačanja Dardanaca,

prilikom čega se oni šire prema jugu, Peonija je bila prva na udaru. Pretpostavlja se da je to

bilo za vrijeme vladavine Demetrija II (293.-229.). Na čelu Dardanije nalazio se Longar, prvi

dardanski vladar kojeg poznajemo po imenu. Dardanci su zagospodarili Peonijom i peonska

dinastija je nestala zauvijek. Makedonija je također bila izložena teškim napadima

Dardanaca.37

U prologu 28. Knjige Pompeja Troga nalazi se „Kako je kralj Makedonije Demetrije

bio razbijen od strane Dardanaca i kako je poslije njegove smrti namjesništvo u ime njegova

sina Filipa preuzeo Atigon (Dozon)“. Iskoristivši nerede koji su izbili nakon smrti Demetrija

II (proljeće 228.) dardanci su ponovili i pojačali napade na Makedoniju. Ali Antigon Dozon

preduzimljivi i sposobni namjesnik maloljetnog Filipa V uspio je da pobjedi Drdance i

uspostavi red i mir. Postoji pretpostavka da je tom prilikom Dozon morao da ustupi

Dardancima sjeverni dio Peonije. Dozon nije izgubio dio Peonije, već je obuzdavši pripoio

južni dio Makedonije. I tada je vjerovatno podignut i grad Atigoneia na Vardaru. Dozon je

umro uskoro poslije bitke sa Ilirima. Dugogodišnja vladavina njegovog nasljednika Filipa V

(221.-179.) pretstavlja doba najžešćih napada na Makedoniju.38

Problem etničke pripadnosti Daradanaca spada među jedne od najzanimljivijih pitanja

ove vrste. Iznjete su i branjene tri teze o etničkoj pripadnosti Daradanaca. Jedni naučnici su se

opredjelili za Ilisko porjeklo Dardanaca, drugi smatraju da su Daradanci Tračani a teći u

njima vide Balkanske starine, ostatke supstrata na koji su Iliri i Tračani naišli prilikom svog

doseljenja.39

36 Papazoglu, 1969, 111.37 Wilkes, 2001, 163.38 Papazoglu, 1969, 114.39 Papazoglu, 1969, 161

8

Tradicionalno mišljenje da su Dardanci bili ilirski narod poniklo je na temeljima

iskaza dva pica: Strabona i Apijan. G.Novak je pokušao da dokaže kako stariji pisci od

Strabona i Apijana Dardance nisu satrali Ilirima, on pod pojmom Iliri podrazumjeva samo one

narode koje su Grci u IV st.pr.n.e. zvali Ilirima. Svjedočanstva koja Novak suprostavlja

Stabonu i Apijanu mogu se podjeliti u dvije skupine: prvu čine historičari koji govore o

događajima iz prošlosti i Dardance pominju uz Ilire kao poseban narod, u drugu ulaze oni

pisci kod kojih prema geografsko-etnografski pojam Ilirije nije mogao da obuhvata teritoriju

na kojoj su živjeli Dardanci. Svjedočanstva antičkih pisaca o etničkom porjeklu Dardanca su

saglasna, antička tradicija smatrala je Dardance Ilirima.40

Kelti koji su izgubili protiv Grka (279 god. pr. n. e.) bejžuči nazad, skoro su bili

pobijeni od strane Dardanaca, jedan dio Kelta se okupio oko Bathanata i probio do

Podunjavlja i tamo se naselili pod imenom Skordiska.41

Poslije dolaska Kelta u Podunavlje i na Balkan živi južno od Save, oko Dunava i oko

Morave veliko keltsko pleme Skordiska.42 Centar Skordiska jeste bio grad Singidunum

(Beograd), a prostor koji su oni naseljavali potvrđen je epigrafskim natpisom iz druge

polovice I st. n. e. Oni se javljaju kao najmoćniji keltski narod, njihova prevlast na prostoru

istočne Panonije nije upitna, te Skordisci nameću svoju vlast ilirskim autohtonim

zajednicama. Strabon u svojoj Geografiji na jednom mjestu navodi kako su “Skordisci

izmiješani sa Ilirima i Tračanima.”43

Iako izvori navode 16 g. pr. n. e. za godinu kada su Skordijci poraženi od strane Rima,

ipak se smatra da je to bilo nesto kasnije to jeste između 12 g. pr. n. e. i 15 g. pr. n. e.44 Plodna

zemlja oko rijeka bila je preduvjet za razvoj poljoprivreda. Jedna od najvećih prepreka u

istraživanju ove tematike svakako je nedostatak izvora. Poznato je da u jednom

trenutku, nakon dolaska Rimljana, ovi narodi napuštaju nomadski život i prelaze na

40 Isto, 1969, 164-16741 Isto, 1969, 11042 Stipčević, 1989, 3043 Grupa autora, 2014, 22744 Papazoglu, 1969, 6

9

polunomadski i sjedilački način života, što pogoduje razvoju poljoprivrede.45

Na osnovu arheobotaničkih pronalazaka prostora poznate su čak 233 vrste biljaka koje

su oni uzgalajali a koje se dijele u različite kategorije: žitarice mahunarke, voćete začinsko i

ljekovito bilje. Ipak, bitno je istaknuti da postoji određena varijacija između predrimskog i

rimskog perioda po pitanju poljoprivrede. U predrimsko doba najviše prinosa donosi pšenica,

raž, ječam i zob te su zbog toga bili najviše uzgajani. Korišteno je primitivno oruđe od

kamena, drveta i životinjskih kostiju.46 Iskopavanja na Glasinačkoj visoravni pokazuju kako

su narodi srednjeg Balkana uzgajali koze, svinje, ovce te nešto rijeđe i goveda. Te isto tako da

su lov i robolov bili razvijena grana privrede.47

Podaci koje nalazimo kod antičkih pisaca, kao što su Herodot, Posejdonije, Strabon,

Jordanis, Ovidije i drugi, uzimaju se sa rezervom. Govoreći o Tribalima pisci ističu da je kod

njih postojao običaj žrtvovanja oca naglašavajući kako je to krajnje barbarski čin, no

spominju još neke narode kod kojih je to običaj. Isto tako se spominje da su oni imali magične

moći, tačnije urokljivo oko te vračanje riječima, pomoću kojih su mogli donijeti nesreću

drugim narodima.48

Što se tiče svakodnevnog života i običaja poznato je da oni nisu brijali bradu, te da su

često tetovirali svoja tijela. A prema Strabonu, Dardanci su narod koji se je samo dva puta

kupao u toku života. Naravno ovdje je riječ o ritualnim obredima a ne doslovnoj praksi.49

45 Grupa autora, 2014, 10546 Isto, 95.47 Stipčević, 1989, 9648 Grupa autora, 2014, 9749 Stipčević, 1989, 67

10

Postoje još mnogi zapisi o narodima srednjeg Balkana koji se ne trebaju uzimati bez

kritike izvora, jedan takav podatak je i onaj Arijana iz II st.n.e koji piše o tome kako su oni

žrtvovali ljude, pili iz ljudskih lobanja, jeli ljudsko meso. Ali ne postoje nikakvi arheološki

dokazi o običajima ritualnog ubistva, kanibalizma.50

Iz navedenog može se zaključiti da su Tribali, Autarijati i Dardanci bili narod tračkog

ilirskog porijekla koji su ostavili malo podataka iza sebe, ali su opet došli u doticaj sa bitnim

događajima u grčkoj historiografiji. U pisanim izvorima predstavljeni su u lošem svjetlu, što

je nedvojbeno posljedica njihove kulturne razlike u odnosu na grčku civilizaciju, te njihove

vojne snage. Historija im nije bila naklonjena te se nisu mogli neometano razvijati u izgradnji

svoje kulture. Ipak, ostavili su iza sebe materijalne dokaze koji dokazuju njihovo kretanje i

samo egzistiranje u srednjem Balkanu.

50Isto, 71

11

Bibliografija:

1. BOJANOVSKI 1988: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba,

ANUBIH, Sarajevo.

2. CABANES 2002: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Svitava, Zagreb.

3. GRUPA AUTORA 2013: Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta,

Filozofski fakultet, Sarajevo.

4. MESIHOVIĆ 2014.: Salmedin Mesihović, Historija Autarijata, Filozofski fakultet

u Sarajevu.

5. RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1989: Duje Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Književni

krug, Split.

6. PAPAZOGLU 1969: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko

doba, ANUBIH, Sarajevo.

7. STIPČEVIĆ 1989: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život i kultura, Školska

knjiga, Zagreb

8. WILKES 2001: John J. Wilkes, Iliri, Laus, Split.

12